Jedan svijet, rivalske teorije Jack Snyder, Foreign Policy, November/December 2004. Izuavanje meunarodnih odnosa treba da nam objasni kako svijet funkcionie. To je zahtjevan zadatak, i najbolje teorije se susreu sa potekoama. Ali one mogu da razbiju iluzije i uklone pojednostavljene termine kao to su neokonzervativci ili liberalni jastrebi koji dominiraju u debatama o vanjskoj politici. ak i u radikalno promjenljivom svijetu, klasine teorije imaju mnogo toga da kau. Amerika drava prola je kroz nekoliko bolnih rundi preispitivanja u nastojanju da razumije ta se pogreno desilo 11. septembra 2001. Obavjetajna zajednica suoava se sa radikalnim preustrojom; vojska je napravila radikalne reforme da bi se mogla suoiti sa novim neprijateljem; i ogromna nova federalna agencija je formirana da koordinira sigurnost domovine. Ali da li je 11. septembar znak neuspjeha teorije zajedno sa obavjetajnim neuspjesima i neuspjehom politika? Poznate teorije o tome kako svijet funkcionie i dalje dominiraju u akademskim debatama. Umjesto radikalne promjene, akademska zajednica je prilagodila postojee teorije novim realnostima. Da li je ovaj pristup uspjeo? Da li teorija meunarodnih odnosa i dalje ima neto da kae donosiocima odluka? Prije est godina, politolog Stephen M. Walt je objavio esto citiran pregled oblasti na stranicama ovog asopisa (One World, Many Theories, Spring 1998). On je ocrtao tri dominantna pristupa: realizam, liberalizam, i noviju formu idealizma nazvanu konstruktivizam. Walt je stava da ove teorije oblikuju javni diskurs kao i analizu politika. Realizam se fokusira na promjenjljivu raspodjelu moi meu dravama. Liberalizam naglaava sve vei broj demokratija i turbulenciju demokratskih tranzicija. Idealizam naglaava promjenljive norme suvereniteta, ljudskih prava, meunarodne pravde, kao i sve veu snagu religijskih ideja u politici. Utjecaj ovih intelektualnih tvorevina protee se daleko izvan univerzitetskih uionica i komisija za izbor profesora. Donosioci odluka i analitiara pozivaju se na elemente svih ovih teorija prilikom formulisanja rjeenja za globalne sigurnosne dileme. Predsjednik George W. Bush obeava da e se boriti protiv terora irenjem liberalne demokratije na Bliskom istoku i tvrdi da su skeptici koji sebe nazivaju 'realistima'... izgubili dodir sa fundamentalnom realnou da je Amerika uvijek vie sigurna kada sloboda napreduje. U neto vie eklektinom tonu, savjetnica za nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice, biva profesorica politikih nauka na Univerzitetu Stanford, objanjava da je nova Buova doktrina kombinacija praktinog realizma i Wilsonovske liberalne teorije. Tokom nedavne predsjednike kampanje, Senator John Kerry izjavio je slino: Naa vanjska politika dostigla je veliinu, rekao je, samo kada je spojila realizam i idealizam. Teorija meunarodnih odnosa oblikuje i utjeen na promiljanje javnih intelektualaca koji prevode i ire akademske ideje. Naprimjer, tokom ljeta 2004. godine, dva utjecajna zagovornika neokonzervativnog kole miljenja, kolumnista Charles Krauthammer i politolog Francis Fukuyama, sukobili su se o pitanju implikacija ovih konceptualnih paragimi za ameriku politiku u Iraku. Podravajui bliskoistonu politiku Buove

1

administracije, Krauthammer je zagovarao nametljiv spoj liberalizma i realizma, koji je nazvao demokratskim realizmom. Fukuyama je tvrdio da Krauthammer-ova njegova vjera u upotrebu sile i izvodivost demokratske promjene u Iraku zaslijepljuje o pitanju nedostatka legitimiteta rata, to teti i realistinom dijelu nae agende, smanjujui nau stvarnu mo, ali i idealistinom dijelu jer ugroava nau privlanost utjelovljenju odreenih ideja i vrijednosti. Uistinu, kada realizam, liberalizam i idealizam pristupe areni politikog odluivanja i javne debate, ove teorije nekada mogu postati intelektualni paravan za pojednostavljene svjetonazore. Ako se tano razumiju, njihove implikacije za politike su suptilne i viestrane. Realizam naglaava pragmatino razumijevanje uloge moi ali takoer upozorava da e drave platiti cijenu ali prekorae (svoje domete). Liberalizam naglaava potencijal za saradnju zrelih demokratija, posebno kada rade zajedno kroz efektivne institucije, ali takoer biljei tendenciju demokratija da pokree svete ratove protiv tiranija kao i sklonost novih demokratija da se urue, to za posljedicu ima nasilne etnike sukobe. Idealizam naglaava da konzensus o vrijednostima mora biti temelj bilo kojeg stabilnog politikog poretka, ali takoer priznaje da je za takav konzensus esto potrebna ideoloka borba uz potencijal za sukob. Svaka teorija nudi filter kroz koji se razumije kompleksna slika. Kao takve, one mogu da pomognu u objanjenu pretpostavki iza politike retorike o vanjskoj politici. ak vanije i od ovoga, teorije slue kao snani kontrolni mehanizmi za druge teorije. Ukoliko su efektivno koritene, one ukazuju na slabosti u argumentima koji mogu dovesti do pogrenih politika. Da li je Realizam i dalje realistian? Sutina realizma je uvjerenje da meunarodni odnosi predstavljaju borbu za mo meu koristoljubivim dravama. Iako su neki od poznatih zagovornika realizma, poput pokojnog politologa Univerziteta Chicago Hans J. Morgenthau-a, duboko pesimistini o ljudskoj prirodi, realizam nije teorija oaja. Drave s jasnim ciljem mogu ublaiti uzroke rata pronalazei naine da umanje opasnost koju jedni drugima predstavljaju. Realizam nije nuno amoralan; njegovi zagovornici naglaavaju da nemilosrdni pragmatizam o moi ustavri moe proizvesti mirniji svijet, ako ne ve ne moe idealni. U liberalnim demokratijama, realizam je teorija koju svi vole da mrze. Razvijena preteno od strane evropskih emigranata na kraju Drugog svjetskog rata, realizam je tvrdio da je protulijek naivnom vjerovanju da jedino meunarodne institucije i pravo mogu ouvati mir zabluda, koja je prema ovoj novoj generaciji naunika, poploala put ka ratu. Tokom zadnjih decenija, realistiki pristup je najkompletnije formulisan od strane amerikih teoretiara iako i dalje ima iroku privlanost izvan SAD-a. Utjecajni pisac i urednik Josef Joffee rjeito komentira jaku njemaku realistiku tradiciju.

2

(Svjestan nadmonog znaaja moi SAD za razvoj Evrope, Joffe je jednom prilikom SAD nazvao umiritelj Evrope) Aktuelna vanjska politika Kine zasnovana je na realistikim idejama koje seu unazad nekoliko milenija. Kako Kina modernizuje svoje ekonomiju i ukljuuje se u meunarodne institucije kao to je Svjetska trgovinska organizacija, Kina djeluje na nain razumljiv realistima: razvijajui postepeno ali sigurno svoju vojsku dok istovremeno biljei rast ekonomske moi, i izbjegava konfrontaciju sa superiornijim silama SAD-a. Realizam pravilno tumai odreene aspekte svijeta nakon 11. septembra. Realiste ne iznenauje i dalja centralna uloga vojne sile i trajnost sukoba, ak i u ovoj dobi globalne ekonomske meuovisnosti. Najoigledniji uspjeh teorije je mogunost da objasni snani vojni odgovor SAD-a nakon teroristikih napada 11. septembra. Kada drava postane daleko monija od bilo kojeg svog rivala, realisti oekuju da e ta drava upotrijebiti tu mo da proiri svoje sferu dominacije iz sigurnosnih, finansijskih i ekonomskih ili drugih razloga. SAD je upotrijebila svoju vojnu mo, prema nekima imperijalan nain, preteno jer je bila u prilici da to uini. Tee je realistima, koji su inae drava-centrini, objasniti zato je jedina svjetska supersila objavila rat al-Kaidi, ne-dravnoj teroristikoj organizaciji. Na koji nain teorija realizma objanjava znaaj monih i nasilnih pojedinaca u svijetu sainjenom od drava? Realisti ukazuju da su centralne bitke u ratu protiv terora voene protic dvije drave (Avganistana i Iraka), i da su drave, a ne Ujedinjene nacije ili Human Rights Watch, vodile tu borbu protiv terorizma. ak i ako realisti priznaju znaaj ne-dravnih aktera kao izazov njihovim pretpostavkama, teorija je i dalje relevantna za razumijevanje djelovanja i motivacija ovih grupa. Naunik realizma, Robert A. Pape, tvrdi da samoubilaki terorizam moe biti racionalna, realistina strategija za vodstva pokreta za nacionalno osloboenje koji nastoje da istjeraju demokratske sile koje okupiraju njihove domovine. Drugi naunici primjenjuju standardne teorije u sukobima u anarhiji kako bi objasnili etnike sukobe u uruenim dravama. Uvidi iz politikog realizma duboka i irokaintelektualna tradicija ukorijenjena u filozofiji Tukidida, Nikolo Makijavelija, i Tomasa Hobsa ne postaju zastarjeli samo zbog toga to neke ne-dravne grupe pribjegavaju nasilju. Dogaaji nakon 11. septembra naizgled dovode u pitanje kljune koncepte realizma: ravnoteu snaga. Standardna realistika doktrina predvia da e se slabije drave ujediniti radi zatite od snanijih drava i pri tom formirati i reformisati ravnoteu snaga. Tako, kada se Njemaka ujedinila krajem 19. vijeka i postala vodea evropska vojna i industrijska sila, Rusija i Francuska (kasnije i Britanija) formirale su savez kako bi se suprostavili njemakoj moi. Meutim ni jedna kombinacija drava ili drugih sila ne moe vojno parirati SAD-u tako da balansirajua koalicija nije na vidiku. Realisti nastoje da popune ovu prazninu u sru njihove teorije. Neki teoretiari spekuliu da su geografska distanca kao i relativno benigne namjere SAD-a smekale instinkt za balansiranje.

3

Drugorazredne sile preteno su zabrinute svojim susjedima i ak vide SAD kao korisnog izvora stabilnosti u regijama kao to su Istona Azija. Ostali naunici insistiraju da su vojni otpori amerikih neprijatelja u Iraku, Avganistanu i na drugim mjestima, kao i otezanje i sporost formalnih saveznika ustvari poeci balansiranja protiv hegemonije SAD. Zategnuti odnosi SAD i Evrope nude nejasne dokaze: francuska i njemaka opozicija nedavnim amerikim politikama moe se razumjeti kao klasino balansiranje, ali oni ne pruaju otpor vojnoj dominaciji SAD-a. Umjesto toga, ove drave su nastojale da urue moralni legitimitet SAD i da ogranie supersilu u mrei multilateralnih institucija i sporazuma to ne predstavlja predvianja standardne teorije realizma. Uprkos ovim konceptualnim potekoama, realizam je iv i kreativno preispituje kako se njegovi osnovni principi odnose na svijet poslije 11. septembra. Bez obzira na promjenjljivu konfiguraciju moi, realist ostaju uporni u naglaavanju da politike moraju biti zasnovane na poziciju realne snage, a ne na neosnovanom hvalisanju ili iluzijama punim nade o svijetu bez sukoba. U periodu prije poetka rata u Iraku, nekoliko poznatih realista je potpisalo javno pismo kritikujui to, je prema njima, amerika oholost. I u kontinuiranom periodu posljedica tog rata, mnogi poznati mislioci pozvali su na povratak realizmu. Grupa naunika i javnih intelektualaca (ukljuujui i mene) smo ak i formirali Koaliciju za realistiu vanjsku politiku, koja poziva na umjereniji i mudriji pristup. Izjava o principima Koalicije tvrdi da se pravac ka imperiji mora odmah zaustaviti. Ova koalicija, iako politiki raznolika, preteno je inspirisana realistikom teorijom. Njeno lanstvo naizgled razliitih lanova ukljuujui biveg demokratskog senatora Gary Hart-a kao i izvrnog direktora asopisa American Conservative Scott-a McConnell-a pokazuje mo teorije meunarodnih odnosa da ujedini prolazna politika obiljeja i da debatu usmjeri na osnovne pretpostavke. Podijeljena kua Liberalizma Liberalna kola teorije meunarodnih odnosa, iji najpoznatiji zagovornici ukljuuju njemakog filozofa Imanuela Kanta i amerikog predsjednika Vudro Vilsona, stava je da je realizam ima zakrljalu viziju koja ne moe objasniti napredak u odnosima izmeu nacija (drava). Liberali predviaju spor ali neumoljiv put od anarhinog svijeta kojeg vide realisti, uslijed trgovine i finansija koje uspostavljaju veze izmeu nacija (drava) i ire demokratske norme. Liberali oekuju da demokratije nee napadati jedni druge i da e reime druge demokratije smatrati legitimnim i bezopasnim budui da izabrani lideri odgovaraju narodu (koji ispata teret ratova). Mnogi liberali takoer vjeruju da vladavina prava i transparentnost demokratskih procesa olakavaju meunarodnu saradnju, posebno kada su takve prakse sadrane u multilateralnim institucijama. Liberalizam ima takvo snano prisustvo da cijeli ameriki politiki spektar, od neokonzervativaca do zagovornika ljudskih prava, smatraju liberalizam oiglednim. I izvan SAD-a postao je prihvaen liberalni stav da su samo izabrane vlade legitimne i politiki pouzdane. Tako da i nije iznenaenje da se konstantno prizivaju liberalne tematike kao odgovor dananjim sigurnosnim prijetnjama. Ali u zadnjih nekoliko godina dolo je do nadmetanja izmeu razliitih pravaca liberalne misli. Pristalice i kritiari Bueve administracije naglaavaju razliite elemente liberalnog kanona.

4

Bueva administracija istie promociju demokratije dok preteno zanemaruje meunarodne institucije koje veina liberalnih teoretiara zagovara. Nacionalna sigurnosna strategija iz 2002. godine, poznata po podrci preventivnom ratu, dotie se potrebe za promociju demokratije kao naina borbe protiv terorizma i promocije mira. Program Milenijumski izazov dodjeluje dio amerike pomoi ovisno o tome koliko drave unaprijeuju njihovo djelovanje po odreenim skalama demokratizacije i vladavine prava. Nepokolebljiva podrka Bijele kue promociju demokratije na Bliskom istoku ak i uz previranja u Iraku i rastei/uzlazni anti-amerikanizam u arapskom svijetu pokazuje emocionalnu i retoriku mo liberalizma. U mnogim aspektima, tvrdnja liberalizma da predstavlja mudru uputu za politike je potkrijepljena dokazima. U toku protekle dvije decenije, teorema da demokratske institutcije i vrijednosti omoguavaju dravama da sarauju jedne s drugima predstavlja jednu od najvie izuavanih u meunarodnim odnosima, i pokazala se prilino odrivom. Zaista, uvjerenje da demokratije nikada ne ratuju protiv drugih demokratija smatra se neemu to je najblie nepobitnom zakonu u drutvenim naukama. Ali teorija ima i neke vane posljedice, koje Bueva administracija zanemaruje dok se poziva na elemenat promocije demokratije liberalne misli. lanci politologa sa Columbia Univerziteta Michael W. Doyle-a upozoravaju da iako demokratije ne ratuju meusobno, one su sklone pokretanju mesijanskih bitaka protiv autoritarnih reima kako bi svijet uini sigurnim za demokratiju. Upravo je tendencija amerike demokratije da oscilira izmeu svetih ratova koje smatraju opravdanim i istroenog izolacionizma ponukala realiste s poetka Hladnog rata da pozovu proraunatiju, mudriju vanjsku politiku. Drave u tranziciji ka demokratiji, sa slabim politikim institucijama, vie su sklone nego druge drave da uestvuju u meunarodnim ili graanskim ratovima. U toku zadnjih 15 godina, ratovi ili rasprostranjeno graansko nasilje uslijedilo je nakon eksperimenata sa masovnom izbornom demokratijom u zemljama ukljuujui Ermeniju, Burundi, Etiopiju, Indoneziju, Rusije, i bivu Jugoslaviju. Ovo nasilje djelimino je i zbog suprostavljenih zahtjeva etnikih grupa za samoopredjeljenje, to predstavlja problem u novim, multietnikim demokratijama. tavie, demokratije u nastajanju esto imaju nove politike institucije koje nisu u stanju da kanaliu zahtjeve naroda u konstruktivnim pravcima ili da vjerodostojno sprovedu kompromise izmeu rivalskih grupa. U ovom kontekstu, demokratska odgovornost funkcionie nepotpuno, dok nacionalistiki politiari mogu da preuzmu kontrolu nad javnom debatom. Nasilje koje dovodio u pitanje eksperiment sa demokratijom u Iraku samo je najnovije poglavlje u turbulentnoj prii koja je poela sa Francuskom revolucijom.

5

Savremena liberalna teorija istie da poveani demokratski talas kreira pretpostavku da e sve zemlje uivaju u povlasticama samoopredjeljenja. Oni koji su iskljueni mogu da poduzmu kampanje nasilja kako bi osigurali svoja demokratska prava. Neki od ovih pokreta usmjeravaju svoje borbe protiv demokratskih ili poludemokratskih drava koje smatraju okupatorima kao u sluaju Alita tokom 1950tih, ili eenije, Palestine, ili Tamilskog dijela ri Lanke danas. Nasilje takoer moe biti usmjereno na demokratije koje podravaju opresivne reime, kao naprimjer amerika podrka vladama Saudijske Arabije ili Egipta. Demokratski reimi predstavljaju privlane mete za teroristiko nasilje od strane pokreta za nacionalno osloboenje upravo zbog toga to su odgovorne izbornom tijelu koji je svjestan cijene (te podrke). Savremenim liberalim misliocima nije poznato ni da li demokratije u nastajanju i ekonomski liberalizam uvijek mogu da kohabitiraju. Slobodna trgovina i viestrana globalizacija koje promoviu napredne demokratije esto optereuju drutva u tranziciji. Prodor svjetskog trita u drutva koja funkcioniu na osnovu patronae i protekcionizma moe da poremeti drutvene odnose i da proizvede razdor izmeu potencijalnih dobitnika i gubitnika. U drugim sluajevima, univerzalna slobodna trgovina moe separatizam uinit privalnim, jer male regije kao Aeh u Indoneziji mogu potraivati unosne prirodne resurse. Do sada je razvoj u Kini, proizveden preteno trgovinom, kreirao poticaj za poboljanje odnosa sa naprednim demokratijama, ali je i ostavio prostor za mogui sukob izmeu bogatih primorskih poduzetnika i osiromaenih ruralnih masa. Dok je agresivno zagovarala vrline demokratije, Bueva administracija pokazala je malo strpljenja za ove kompleksnosti u liberalnoj misli ili za naglasak (sa stanovita liberalizma) znaaja meunarodnih institicuija. Daleko od toga da uvjeri ostale sile da e SAD potivati ustavni poredak, Bueva administracija povukla je potpis sa Statusa Meunarodnog krivinog suda, odbila sporazum o okoliu iz Kjota, predstavila uzmi-iliostavi promjene Rusiji vezane za kontrolu naoruanja, i izvrila invaziju Iraka uprkos protivljenju u Ujedinjenim nacijama i meu bliskim saveznicima. Nova liberalna teorija nudi osmiljen izazov politikim odlukama administracije. Nedugo prije 11. septembra, politolog G. John Ikenberry izuavao je napore da se uspostavi meunarodni poredak od strane pobjednika hegemonskih sukoba 1815., 1919., 1945. i 1989. godine. Tvrdio je da ak i najmoniji pobjednik treba da obezbijedi dobrovoljnu saradnju poraenog i drugih slabih drava nudei im meusobno prihvatljivu ponudu, kodificiranu u obliku meunarodnoh ustavnog poretka. Demokratski pobjednici, prema autoru, imaju najbolju priliku da uspostave ustavni poredak koji funkcionie, kao naprimjer Breton Vuds sistem poslije Drugog svjetskog rata jer njihova transparentnost i legalizam ine njihovea obeanja vjerodostojnim. Da li otpor Bueve administracije izgradnji institucija obara Ikenvberry-evu verziju liberalne teorije? Neki realisti kau da, i da nedavni dogaaji pokazuju da meunarodne institucije ne mogu ograniiti hegemonsku silu ukoliko doe do promjene (njenih) prioriteta.

6

Meutim, meunarodne institucije mogu pomoi u koordinaciji ishoda koji su dugorono u interesu i hegemona i slabijih drava. Ikenberry nije tvrdio da su hegemonistike demokratije imune na greke. Drave mogu djelovati uprkos poticajima uspostavljenim njihovom pozicijom u meunarodnom sistemu, ali e pretrpjeti posljedice i vjerovatno nauiti da ispravi kurs. Kao odgovor Buevom unilateralnom pristupu, Ikenberry je napisao da su poticaji SAD-u da preuzme vodeu ulogu u uspostavi multilateralnog ustavnog poretka i dalje snani. Prije ili kasnije, klatno e se vratiti natrag. Nova odjea idealizma Idealizam, odnosno uvjerenje da vanjska politika jeste i treba biti voena etikim i pravnim standardima, takoer ima dugo porijeklo. Prije nego je Drugi svjetski rat prisilio SAD da prihvati ne tako idilinu realnost, dravni sekretar Henry Stimson oklevetao je pijunau jer gospoda ne ita potu drugih. Za vrijeme Hladnog rata, takav naivni idealizam dobio je lou reputaciju u Kisinderskim koridorima moi i meu razboritim akademicima. Nova verzija idealizma nazvana konstruktivizam od strane svojih naunih pristalica nedavno se vratila na istaknuto mjesto u debatama o teoriji meunarodnih odnosa. Konstruktivizam, prema kojem je drutvena realnost kreirana kroz debate o vrijednostima, esto je odjek tematika koje naglaavaju aktivisti za ljudska prava i meunarodnu pravdu. Nedavni dokazi naizgled opravdavaju ponovnu pojavu ove teorije teorije koja naglaava da su uloge ideologija, identiteta, ubijeivanja, i transnacionalnih mrea vrlo relevantne za razumijevanje svijeta nakon 11. septembra. Najznaajniji zagovornici razvoja konstruktivistike teorije bili su ameriki, ali je i uloga Evrope znaajna. Evropski filozofski tokovi pomogli su u uspostavi konstruktivistike teorije, a European Journal of International Relations (Evropski asopis za meunarodne odnose) jedan je od kljunih foruma za konstruktivistike radove. Moda najvanije, sve vei legalistini pristup Evrope meunarodnim odnosima, oslikan u procesu formiranja Evrope unije iz kolekcije suverenih drava, nudi plodno tlo za idealistine i konstruktivistike koncepcije o meunarodnoj politici. Dok se realisti bave ravnoteom snaga a liberali moi meunarodne trgovine i demokratije, konstruktivisti vjeruju da su debate o idejama fundamentalni gradivni elementi meunarodnog ivota. Pojedinci i grupe postaju moni ako mogu uvjeriti druge da prihvate njihove ideje. Razumijevanje vlastitih interesa ljudi zavisi od ideja vodilja. Za konstruktiviste je apsurdna ideja o nacionalnom interesu kojeg je mogue identifikovati i koji je neizmjenjljiv, prema nekim realistima. Posebno u liberalnim drutvima postoji preklapanje izmeu pristupa liberalizma i konstruktivizma, ali su ova dva pristupa razliita. Konstruktivisti su stava da je njihova teorija razvijenija od realizma i liberalizma jer objanjava uzroke sila koje vode te dvije konkurentske teorije. Prema konstruktivistima, meunarodna promjena rezultat je rada intelektualnih poduzetnika koji ire nove ideje i imenuju i srame aktere ije ponaanje odstupa od prihvatljivih standarda. Prema tome, konstruktivisti esto izuavaju ulogu transnacionalnih aktivistikih mrea u promicanju promjene kao to su naprimjer Human Rights Watch ili International Campaign to Ban Landmines (Meunarodna kampanja za

7

zabranu mina). Takve grupe otkrivaju i publikuju informacije o krenjima pravnih ili moralnih standarda koji su u najmanju ruku retoriki podrani od strane monih demokratija, ukljuujui i nestanke za vrijeme vojne vladavine u Argentini krajem 1970tih, koncentracione logore u Bosni, i veliki broj civilnih rtava mina. Ovaj publicitet je potom koriten da prisili vlade da usvoje specifine odluke, kao to su uspostava tribunala za ratne zloine ili usvajanje sporazuma o minama. Ovi pokreti esto koriste i pragmatine i idealistien argumente, ali njihova karakteristina mo proizilazi iz mogunosti da naglase odstupanja od ustaljenih normi primjerenog ponaanja. Progresivni ciljevi najvie panje dobijaju od konstruktivistikih naunika, ali ova teorija takoer objanjava dinamiku neliberalnih transnacionalnih sila kao to su arapski nacionalizam ili islamistiki ekstremizam. Knjiga profesora Michael N. Barnett-a pod nazivom Dialogues in Arab Politics: Negotiations in Regional Order (Dijalozi u arapskoj politici: pregovori u regionalnom poretku?) istrauje kako nepodudaranje izmeu dravnih granica i transnacionalnih arapskih politikih identiteta primorava ranjive lidere da se bore za legitimitet sa radikalima irom arapskog svijeta. Ova dinamika esto umjerene ini taocima oportunista koji zauzimaju ektremna stajalita. Konstruktivistika misao takoer nudi ire uvide o idejama i vrijednostima u aktuelnom meunarodnom poretku. Politolog Daniel Philpott u svojoj knjizi Revolutions in Sovereignty: How Ideas Shaped Modern International Relations (Revolucije u suverenitetz: kako ideje oblikuju moderne meunarodne odnose) tampanoj 2001. godine, pokazuje kako su religijske ideje Protestantske reformacije pomogle u uruavanju srednjovjekovnog politikog poretka i ponudile konceptualnu osnovu za moderni sistem sekularnih suverenih drava. Poslije 11. septembra, Philpott se fokusirao na izazov sekularnom meunarodnom poretku koji dolazi iz pravca politikog Islama. Napadi i ponovna pojava javne religije, kae on, trebali bi usmjeriti strunjake za meunarodne odnose da usmjere daleko vie energije razumijevanju pokretake sile pokreta irom svijeta koji redefiniu svoje ciljeve i politike. On istie da i liberalni pokreti za ljudska prava i radikalni islamistiki pokreti imaju transnacionalne strukture i motivacije koje predstavljaju prijetnju tradicionalnoj nadmoi koristoljubivih drava u meunarodnoj politici. Konstruktivisit, zbog svog uvjerenja da ideje i vrijednosti oblikuju moderni sistem drava, oekuju da e intelektualne konstrukcije biti odluujue u transformaciji istog na bolje ili gore. to se tie davanja savjeta, konstruktivizam ukazuje na dva naizgled nespojiva pravca. Spoznaja da politiki poreci nastaju iz zajednikih razumijevanja ukazuje na neophodnost dialoga meu kulturama o odgovarajuim pravilima igre. Ovaj recept uklapa se u liberalni naglasak na uspostavi dogovorenog meunarodnog ustavnog poretka. Ali ideja meukulturnog dijaloga ne slae se sa stavovima mnogih idealista da oni ve znaju razlikovati pravo od krivog. Za ove idealiste, osnovni zadatak je da osramote one koji kre prava i da nagovore mone aktere da promoviu ispravne vrijednosti i da prekrioce dre odgovornim pred meunarodnim (preteno zapadnim) standardima. Kao i realizam i liberalizam, konstruktivizam moe znaiti razliite stvari razliitim ljudima.

8

okiranost promjenom Ni jedna od ove tri teoretske tradicije nije u mogunosti ubjedljivo objasniti promjene to predstavlja znaajnu slabost u ovako turbulentnim vremenima. Naprimjer, realisti nisu uspjeli da predvide kraj Hladnog rata. I nakon to se dogodio, oni su imali tendenciju da pretpostavljaju da e novi sistem postati multipolaran (nazad u budunost, kako je naunik John J. Mearsheimer rekao). Liberalna teorija demokratskog mira je uspjenija kada govori o tome ta se deava kada drave postanu demokratine, dok je manje uspjenja kada predvia vremenski okvir demokratskih tranzicija a jo manje kada propisuje kako uini tranzijce mirnim. Konstruktivisti dobro objanjavaju promjene u normama i idejama, ali slabo objanjavaju materijalne i institucionalne okolnosti neophpodne da podre formiranje konsenzusa o novim vrijednostima i idejama. Uz takve nejasne upute iz teoretskog podruja, nije ni udo to donosioci odluka, aktivisti, i javni komentatori pribjegnu pojednostavljenom ili nerealnom razmiljanju o tome kako pokrenuti promjene, putem naprimjer invazije Iraka ili uspostave Meunarodnog krivinog suda. Umjesto adekvatne teorije promjene, najpametniji pristup je koristiti spoznaje iz sve tri teoretske tradicije kao kontrolni mehanizam neracionalnim pretjerivanjima drugih teorija. Realisti treba da objasne da li politike zasnovane na kalkulacijama moi imaju dovoljno legitimiteta da potraju. Liberali treba da uzmu u obzir da li demokratije u nastajanju se mogu oduprijeti snanim interesima koji im se protive, ili kako meunarodne institucije mogu ograniiti hegemonsku mo koja ima tendenciju da slijedi svoj pravac. Idealistima treba postaviti pitanje o stratekim, institucionalnim ili materijalnim okolnostima u kojima se odreene ideje mogu ukorijeniti. Teorije o meunarodnim odnosima tvrde da mogu objasniti funkcionisanje meunarodne politike, ali svaka od ove tri kljune teorije se pokazala nedovoljnom o ovom pitanju. Jedan kljuni doprinos teorija meunarodnih odnosa moe biti ne da se predvia budunost ve da nudi vokabular i konceptualni okvir da postavlja teka pitanja onima koji misle da je lahko mijenjati svijet.

9