Jill Gregory i Karen Tintori

KNJIGA IMENA

Prolog7. SIJEČNJA 1986. G. SAHARA, EGIPAT Svijet mora imati najmanje

trideset i šestero pravičnih koje je blagoslovila Shechina (Božja prisutnost).

- RABIN ABBAYE, TALMUD POD OKRILJEM NOĆI dvojica sumuškaraca lopatama bacali pijesak. Njihov je jedini izvorsvjetlosti u spilji bila svjetiljka pored torbi. Ovaj niz spilja igrobnica, samo tridesetak kilometara od Kaira, bio je riznicaumjetnina i starina. Već je tri tisuće godina, Sakara, Gradmrtvih, groblje kraljeva i puka. Arheolozi bi mogli provestinekoliko života i nikada ne bi otkrili sve njegove tajne. A nebi ni pljačkaši grobova.

Sir Rodney Davis, koji je proglašen vitezom jer je otkrioEknatonov hram i njegovo veličanstve n o blago, osjetio jepoznati žar uzbuđenja. Bili su blizu. Znao je. Gotovo je

mogao osjetiti šuštanje papirusa u svojim rukama.Knjiga imena. Njezin dio. Cijela. Nije znao. Samo je znao

da je bila ondje. Morala je biti. Jednako je uzbuđenje osjetio na brežuljku Ketef Hinnon u

Izraelu u noći kada je otkrio zlatno žezlo kralja Salomona. Navrhu je stajao nar od slonovače, veličine palca i sa sitnimnatpisom na hebrejskom. Bila je to prva nedirnutarukotvorina koja j e Jill Gregory i Karen Tintori povezivalabiblijskoga kralja iz osmoga stoljeća prije Krista s utvrdamakoje su nedavno otkrivene na toj lokaciji. Ali otkriće Knjigeimena bacit će u sjenu prethodno otkriće, kao i svako drugo.Osigurat će mu mjesto u povijesti.

Vjerovao je svojim instinktima. Bili su poput božanskogaštapa koji ga vuče prema jedinstvenom e blagu. I večeras, upijesku kojim hodaše stari kraljevi, Sir Rodney je nastaviokopati, ispunjen strašću i uzbuđenjem pred otkrićem nečegašto nitko nije vidio još od vremena anđela i kočija. Porednjega, Raoul je odbacio lopatu i pružio ruku prema bočici svodom. Ispijao je dubokim gutljajima.

- Odmori se, Raoul. Počeo si sat vremena prije mene.- Vi biste se trebali odmoriti, gospodine. Zakopani su ovdje

već dvije tisuće godina, pričekat će još nekoliko sati.Sir Rodney je zastao i pogledao prema čovjeku koji mu je

već desetak godina bio lojalni pomoćnik. Koliko je RaoulLaDouceur imao godina kada su započeli? Šesnaest,sedamnaest? Bio je najneumorniji radnik kojega je SirRodney ikada upoznao. Povučen, dostojanstven mladić kojise isticao svojom maslinastom mediteranskom puti idubokim očima - jedno boje safira, drugo boje tamnogmahagonija, poput zrna turske kave.

- Već pola svojega života iščekujem ovo otkriće, prijatelju

moj. Što je još nekoliko dodatnih sati u ovakvome trenutku?- Nastavio je kopati i izbacio još jednu lopatu pijeska. Raoulgaje promatrao u tišini, zatim je zatvorio čuturicu i uzeosvoju lopatu.

Kopali su malo dulje od sata, tišinu je prekidao samo zvuknjihovoga teškoga disanja i mekan i udari lopata u pijesak.Iznenada se ruka Sir Rodneya ukočila kada se čuo udarac umetal. Pao je na koljena, zaboravio umor, i počeo guratipijesak svojim dugim žuljevitim prstima. Raoul je kleknuopored njega, uzbuđenje mu je strujalo žilama.

Knjiga imena - Svjetiljku, Raoul - rekao je Sir Rodneysmireno dok su njegovi dlanovi obuhvaćali oble stijenkeglinene posude zakopane u pijesku. Malim ju je trzajimaoslobodio.

Iza njega je Raoul spustio svjetiljku, svjetlost je obasjavalasmotuljak pergamenta koji je bio u posudi.

- Bože dragi, to bi moglo biti to. - Ruka Sir Rodneya jedrhtala dok je izvlačio papirus.

Raoul je požurio odmotati zaštitnu tkaninu i stao po stranidok je njegov mentor odmotavao požutjelu hrpu. Obojica suprepoznala rani tekst na hebrejskom i znali što je to.

Sir Rodney se nagnuo bliže, zureći u malena slova, srce muje ubrzano kucalo. Najveće otkriće u njegovoj karijeri bilo muje u rukama.

- Bože, Raoul, ovo bi moglo izmijeniti svijet.- Doista, gospodine. Sigurno.Raoul je svjetiljku položio uz rub zaštitne tkanine.

Zakoračio je unatrag i gurnuo ruku u džep. Tiho je izvukaotanku žicu. Ruke su mu bile mirne dok je gušio Sir Rodneya.Arheolog nije uspio ispustiti ni glasa.

Bilo je gotovo u sekundi. Jednim ga je pokretom odgurnuo

od vrijedne hrpe i slomio mu vrat. Starac je bio u pravu, kao iuvijek, pomislio je dok je skupljao papirus. Ovo će otkrićepromijeniti svijet.

Raoul je bio previše ushićen pobjedom da bi primijetiokomad jantara u dnu posude koju je ostavio iza sebe. Nanjemu su bila urezana tri hebrejska slova.

7. SIJEČNJA I986. G.OPĆA BOLNICA HARTFORD, CONNECTICUT Liječnica Harriet

Gardner sjedila je u kvrgavom naslonjaču u bolničkompredvorju, razmišljajući o svojem prvom obroku u dvanaestsati kad joj je dojavljivač zazvonio da se vrati u hitnu službu.Zagrizavši jabuku, otrčala je hodnikom. Ovaj mora biti težak,pomislila je, ili bi t o Ramirez moga o sam. Bacila je napolapojedenu jabuku u koš kako je projurila pokraj njega, pitajućise radi li se o automobilskoj nesreći ili požaru. Uletjela jekroz bijela metalna vrata i ugledala tri tima kako radebrzinom svjetlosti. Troje je djece ležalo na bolničkimkrevetima, jedno je vrištalo. Pet minuta ranije jedini je zvuku ovom krilu bilo zujanje monitora, periodično šištanjenarukvice tlakomjera i povremeno cviljenje petogodišnjaka usobi 6 koji čeka rentgen kako bi se potvrdila slomljena noga.Sada su medicinki tehničari i policija preplavili hitnu službu,a kirurg specijalizant, Ramirez, je intubirao tinejdžericu.

- Vozi ovo dijete na CT! - Viknuo je Ozziju, dok je bolničarmanevrirao krvlju natopljenim krevetom s dječakom premadizalu. Tinejdžer se nije micao, noge su mu bile savijene podkrivim kutem. Preko desnog oka protezala mu se dubokarana i krv je curila iz oba uha.

- Što imamo? - Harriet je potrčala prema dječaku u majiciCel-ticsa i Teresa, stažistica u smjeni, se odmah odmaknula.Dječakova je majica bila razrezana po sredini, otkrivajući

krvavi prsni koš.- Pali su s krova - rekao je tehničar. - Pad s trećeg kata sa

zabatom na putu odklizavanja.Djeca. - Trebaju mi plinovi u krvi! - uzviknula je Harriet. -1

prijenosni rentgen za pluća. - Iako je već tri godine u hitnojslužbi uvijek bi je nešto stisnulo u želucu kad je moralaspašavati djecu.

Navikni se, rekla je sama sebi, dok je zurila u monitor. Bilomu je bilo 130, a tlak 80/60.

Knjiga imena Ovo je dijete u opasnosti.- Ovo j e sin senatora Shepherda. - Doshi je dogurao

spremnik s kisikom do uzglavlja bolničkoga kreveta. - A onajkojega je Ozzie odvezao na CT je sin švicarskog veleposlanika.

- Kako se dječak zove?Doshi je pogledao listu. - David. David Shepherd.Harriet se namrštila na izubijani gornji dio tijela Davida

She-pharda. - Izgleda kao natučena prsa , slomljena ključnakost i spušteno plućno krilo.

Doshi je spretno u dušnik uveo plastičnu cijev za kisik. -Ostali su povremeno dolazili svijesti, ali ovaj se još nijeosvijestio.

Manžeta tlakomjera je opet zašištala. Harrietin je pogledskrenuo na monitor. Krvni je tlak ovoga dječaka padao poputkamena.

Sranje. UJEDINJENI NARODI, NEW YOR K Gromoglasan se pljesak

širio prostorijom kad je glavni tajnik Alberto Ortega iznosiozavršne riječi okupljenim zastupnicima. Nasmijan, Ortega seprobijao kroz diplomate, rukujući se i prihvaćajući čestitkezbog prihvaćanja amandmana na Konvenciju o ropstvu kojaje prvi puta potpisana 1926. g. u Ženevi. Njegov dug,

usredotočen pogled prolazio je prostorijom dok se na krajunije zaustavio na poznatoj silueti njegovog atašea.

Ortegin se izraz lica nije promijenio čak ni kada se Ricardoprovlačio kroz gužvu i ubacio presavijen komad papira unjegov dlan.

Kada se konačno našao u svojem uredu, daleko od buke ipritisaka tijela, zaključao je izrezbare n a hrastova vrata iodmotao žuti papirić. Oči su mu se suzile dok je prelaziopreko poruke . LaDouceur se domogao vrhunskog uzorka.Lov se nastavlja.

BOLNICA HARTFORD, CONNECTICU T Ništa više ne boli.David je zurio u svoje tijelo na bolničkome krevet i iznenadiose kad je ugledao toliko krvi na svojim prsima. Pet... šest...sedam... bilo je previše ljudi nad njime... toliko strke... zaštoga ne ostave na miru... da spava?

Prema njemu je hodao Crispin. Čudno, ni pod njegovimnogama nije bilo tla.

Kada je došao do Davida obojica su pogledali prema dolje iuočili da je metež u hitnoj službi dostigao kritičan trenutak.

David je čuo da ga netko zove, ali je Crispin u isto vrijemepokazao prema gore, prema sjajnoj svjetlosti.

- Zar nije nevjerojatno?Jest, pomislio je David. Stvarno jest. Čak još ljepše od

auro-re borealis koju je vidio prošloga ljeta.Crispin je krenuo prema svjetlu, a on gaje slijedio.

Iznenada ih je obavila treperava svjetlost. Bili su u njoj,krećući se dugim tunelom. Ispred njih se prostirala jošsjajnija svjetlost te su ubrzali korak. David se osjećao takomirno, tako sretno. Tako sigurno.

Iznenada je ugledao nekakvo kretanje unutar sjajne aure ikroz sjajnu se tišinu čuo neobičan žamor.

Crispin je zastao i lebdio na mjestu, ali je David povučenbliže. Kao da gaje privlačio ogroman magnet.

I tada su mu se usta širom otvorila. Žamor je postao vika, ispunjavajući mu glavu. Pred sobom

je ugledao lica. Mutna, molećiva lica. Na stotine. Tisuće. O,Bože? Tko je to?

Čuo je dugi vrisak. Činilo mu se da je prošla vječnost prijenego je shvatio daje to njegov glas.

- Gubimo ga. Oživljavanje! - povikala je Harriet.Knjiga imena Doshi je postavio elektrode na Davidova prsa. -

Odmaknite se! - upozorila je. I tada ih je pritisnula.- Još jednom! - Naredila je Harriet. Nadvisivši se nad

tam-nokosnim klincem, znoj joj se nakupljao iznad gornjeusne. - Davide, vraćaj se. Davide! Slušaj me. Vraćaj se!

Doshi je stajao sa spremnim elektrodama dok se Harrietmrštila na monitor. Još je uvijek u ventrikularnoj fibrilaciji.Jedan otkucaj do zatajenja srca. Prokletstvo.

- Doshi - još jednom! Tri sata kasnije, dr. Harriet Gardner završila je

papirologiju. Baš neki dan. Započeo je stridesetpetogodišnjom ženom koja je imala infarkt i djetetoms vilicom zabodenom u čelo. Završilo je s troje djece koja suriskirala svoje živote u ledeno hladno poslijepodne penjući sena prokleti krov.

Jedno je prošlo samo s naručenim grkljanom i slomljenomrukom.

Drugo je smrskalo desnu bedrenu kost i ostalo u dubokojkomi.

I posljednje koje se jedva izvuklo iz ralja smrti. Pitala se jeli vidjelo svjetlost.

Uzdišući, dr. Harriet Gardner je bacila bolesničke kartone

na stol medicinskih sestara i otišla kući nahraniti svoga psa. 1 ATENA, GRČKA DEVETNAEST GODINA KASN IJE RAOUL

LADOUCEUR JE pjevušeći otvarao prtljažnik unajmljenogaJaguara. Izvlačeći pušku ispod vunene deke shvatio je da mukrulji u želucu. Dobro, neće dugo. Uočio je konobu naotvorenom nekih petnaest kilometara odavde i odjednom jeimao neodoljivu želju za porcijom janjećeg buta i čašicomrakije od grožđa.

Pogledao je na sat. Ima vremena. Već je onesposobiodvojicu zaštitara i gurnuo njihova tijela niz brijeg. Uranio je ijoš uvijek ima pet sati prije nego vrati unajmljeni auto i odletinazad u London gdje će pričekati svoj sljedeći zadatak.Dovoljno vremena za dvije čašice rakije.

Odlučno je grabio kroz maslinik, osjećajući se priličnonelagodno. Iako je nosio sunčane naočale, osjetio je jošuvijek vruće mediteransko sunce koje je tonulo u sumrak.Više je volio svoj posao obavljati noću.

No, kako se naučio trpjeti sunce za vrijeme mnogih užeglihkopanja u svojim ranijim danima, tako će i danas izdržati. Neobazirući se na znoj koji mu se cijedio ispod pazuha, pažljivoje Jill Gregory i Karen Tintori odabrao položaj, koji će muomogućiti da vidi cijeli stražnji dio kuće. Zatim je povukao izpumpice i pripremio se.

Od mirisa maslinova drveća gorjelo mu je grlo. To gajevratilo u sjećanje na djedovu farmu u Tunisu, gdje je od svoješeste godine radio kao podrezivač. Režući grane i spajajući ihu nova stabla maslina, provodio bi deset sati dnevno radećitaj monotoni posao pod nemilosrdnim suncem, grlo mu jebilo suho i hrapavo poput pepela iz lule.

I što bi dobio kad bi završio - koricu kruha, komad sira? Ačešće, batine šibom jedne od grana koju je sam odrezao.

Njegov je djed bio prva osoba koju je ubio. Izmlatio ga jedo smrti onoga dana kad je napunio petnaest.

Danas, također, mora biti nečiji rođendan, pomislio je, dokmu je pogled letio preko balona koji su bili zavezani zastolice, i zatim do stola koji je bio prepun veselo umotanihdarova.

Zabava je upravo trebala početi.Beverly Panagoupolos je pekla čitavo poslijepodne. Ne zato

što kuhar njezinoga brata nije znao ispeći rođendansku tortu,nego je za svoje unuke ona to željela sama učiniti.

Najmlađa unuka, Alerissa, danas navršava devet godina.Za jedan će se sat slavljenica i njezina starija braća, Estevao,Nilo i Takis zajedno s roditeljima, rođacima, tetama istričevima okupiti kraj bazena. Alerissa je bila vrlo bojažljivatako da će biti vrlo tiha za vrijeme zabave, a potom danimaneće pričati ni o čemu drugome.

Beverly je s palca polizala glazuru od cimeta i izašla vanprovjeriti jesu li ružičasti i srebrni baloni i darovi poredanikako je ona odredila.

Na trenutak je zastala, zadovoljno gledajući srebrno plavuvodu bazena, gdje će se uskoro, prije ručka, brčkati djeca.

Ništa nije čula dok se kroz palmino drveće nije zaoriopucanj. Ništa nije osjetila kad ju je pogodio metak u leđa.

Nije vidjela kad je srebrno plava voda postala grimiznocrvena od njezine krvi . Umrla je s glazurom od cimeta narubu usana.

Auto je vijugao s osamljenoga vrha brijega i spuštao se nizcestu. Tražeći stanicu na radiju s klasičnom glazbom Raoul jeuhvatio kraj vijesti. Teroristi su raznijeli terminalmeđunarodne zračne luke Melbourne i postojala je bojazandaje na tisuće mrtvih pod srušenom zgradom. Nasmijao se

sam sebi. Bio je dobro. Najbolje. Dokaz je bio ispisan nanikada većem kaosu u svijetu. Uskoro će ga pozvati kaojednog od najvećih heroja novog poretka.

Trideset i šestero Prikrivenih je nestajalo. BeverlyPanagou-plos bila je četrnaesta osoba koju je ubio. Nitkonikada nije ubio toliko ljudi. Sada ih je ostalo samo troje odtrideset šestero. Jednom kad ih ukloni, Raoul je pomislio sponosom, Božji nečisti svijet bit će dokrajčen.

Već je propadao. Rat, potres, glad, požar, bolesti - jedna pojedna, svaka vrsta prirodnih i ljudski uzrokovanih katastrofaširila se planetom kao nikada do sada. Sad je bilo samopitanje dana. Kad nestane i posljednjih troje - svjetlostPrikrivenih bit će ugašeno - vrijeme Gnoseosa će započeti, asvijeta više neće biti.

BROOKLYN, NEW YORK Vrijeme je istjecalo.Otprilike osam tisuća kilometara dalje, u svome je

malenome uredu na Aveniji Z, rabin Eliezer ben Moshezatvorio svoje re-umatične oči i molio.

Za vrijeme svojih osamdeset i devet godina života, ove suoči vidjele mnoge tragedije i zla, simcha (iskrena sreća) idobrote u Jill Gregory i Karen Tintori svijetu. No, u posljednjevrijeme čini se da se zlo umnogostručilo. Znao je da to nijeslučajnost.

Srce mu je ispunio očajnički strah. Cijeli je život proveoproučavajući Kabalu, duboko razmišljajući o Božjimmističnim tajnama, zazivajući Njegova mnoga imena.Mrmljao bi ih, moleći za zaštitu - ne sebe - nego svijeta.

Jer svijet je bio u opasnosti, većoj od Poplave. Tamne suduše starog kulta pronašle Knjigu imena.

Bio je u to uvjeren.I svi Lamed Vovnici koji su na popisu na starom

pergamentu sada bivaju ubijeni, jedan po jedan. Koliko ih jeostalo? Znaju samo Bog i Gnoseosi.

Uzdišući, okrenuo se amuletima koji su stajali na stolu.Neke je razumio. Neke nije. Pokupio ih je, jednog po jednog iugurao nazad u oštećenu kožnu torbu koja je stajala otvorenana stolu. Zaboljel i su ga artritični prsti dok je izvlačio starespise Žohara i Tanacha s police i okretao brojčanik sefaskrivenog iza njih. Kada je brava škljocnula i torba bilazaštićena u metalnoj kutiji otpornoj na vatru, pokupio jeKnjigu psalama i krenuo prema vratima.

Njegova je duga, srebrno sijeda brada zadrhtala dok su muse usne pomicale u molitvi.

Dragi Bože , daj nam snage i znanja da zaustavimo zlo.Ispod stola je maleni mikrofon prenosio njegovu molitvu. Aline Bogu.

2 SVEUČILIŠTE GEORGETOWN WASHINGTON, D. C.KAKO JE DAVID Shepherd hodao prema baru Houligan

nakon jutarnjih predavanja, jedina stvar koja mu je bila naumu bila je bolna glavobolja i očajna potreba za hranom. Bioje previše nervozan da sinoć spava nakon što je dva dana biodomaćin Tonyju Blairu, ovdje na kampusu. Blairovoobraćanje je podiglo studente na noge i slavlje je kod dekanaMyera trajalo gotovo do jedan ujutro. Blairov posjet jesmatrao uspješnim potezom, ali, zapravo, bila je to čistasreća. David je upozna o britanskoga državnika prije sedammjeseci kada je bio pozvan da održi seminar na Oxfordu.Nakon seminara je bio pozvan na svečanu večeru u Boisdaleu Belgraviji, i Blair, koji je sjedio nasuprot njemu, pohvalio jenjegovu posljednju knjigu, "Ovlašćivanje nacija: Borba za miru eri nuklearnoga širenja.“

Izmijenili su e-mail adrese i na njegovo iznenađenje

državnik Je kasnije prihvatio poziv da održi govor uGeorgetownu.

Posjet se pokazao velikim uspjehom, ali je jutros bio pravipakao. Koprcao se, nemogavši zaspati do četiri ujutro,prespavao budilicu, i potom odjurio održati predavanje uosam ujutro. Nije imao vremena popiti ni lijek za glavobolju,a još manje dohvatiti neko energetsko piće i z frižidera. Nijese niti obrijao, samo se na-brzinu istuširao i zalizao svojugustu crnu kosu.

- Dave, kako je? - Prepoznao je u buci nazalni glas TomaMclntyrea. Tom mu je mahnuo dva stola dalje.

- Za Myerova zlatnoga dječaka, stvarno izgledaš grozno.Zar te je prijatelj Tom prisilio mozgati o stanju u svijetu dodugo u noć?

Proćelavi je profesor početnik s kojim je David dijelio uredna Odsjeku političkih znanosti mahnuo konobarici. I on jebio samac i imao je oko trideset i pet godina, ali je bio iodličan protivnik i jedan od najpopularnijih profesora nakampusu. Svakoga je semestra Tom kontrolirao liste kako bividio koji će od njih dvojice prvi popuniti klasu studenata.David je osjećao nešto malo više od prijateljskoga natjecanjau načinu na koji ga je Tom htio isprovocirati. No, kao sinameričkog senatora, David je odrastao okružen politikom ipostao je na to imun.

Obično se nije osvrtao na Tomovu potrebu da bude prvi-osim kada bijednom godišnje njih dvojica zajedno odlazili nazapad penjati se po stijenama. Tom je bio dobar čovjek iodličan penjač i isticao se u jednom području gdje je Daviduživao u natjecanju - žaleći sebe u odnosu s ljudima iprirodom, testirajući se na stijenama.

S uzdahom je David sjeo u tvrdi stolac nasuprot Tomu.

Njegov je cimer podigao pivo. - Jedno od ovih bi mogloizliječiti dno što tebe muči.

- I čekićem bih mogao izbiti glavobolju. - David se silomnasmijao. - Imaš koji pri ruci?

Tomova se pažnja već preusmjerila, pogled mu sezaustavio na TV ekranu iznad bara. - Pilić Milić je bio upravu, prijatelju. Kraj je blizu.

- Neću se raspravljati. - David je naručio hamburger, čili slukom i Heineken. Zavalio se u sjedalo trljajući sljepoočnice.Njegov je pogled automatski slijedio Tomov, na CNN. Jošjedan teroristički napad u Melboumu. Napravio je grimasu.Katastrofe su izbijale po cijelome svijetu pravilnošću gejziraOld Faithful'.

Već je desetak godina predavao političke znanosti,posljednje četiri na Georgetownu, ali ništa mu u njegovojkarijeri nije pružalo toliko izazova kao posljednji semestar.Riječi Platona, Thoreaua, Churchilla i drugih velikihpolitičkih mislilaca nisu došle blizu objašnjenju trenutnihpreviranja koja su se događala posvuda u svijetu. Uragani,tsunamiji, ratovi, ubojstva, strah - mješavina hira prirode inasilja jednog čovjeka protiv drugoga. Njegovi su studentiimali više pitanja nego stoje on - ili Tony Blair - imaoodgovora.

Kad mu je konobarica donijela pivo, David je s olakšanjemodmaknuo pogled s ekrana. Tom se nagnuo prema naprijed ispustio glas.

- U redu, prijatelju, ovo je tvoj sretan dan. Kate Wallace jeupravo uparkirala svoju prekrasnu plavokosu glavu dva stoladalje. Odi do nje i pozovi ju na dekanovu proslavu Dana rada.

David se oduprijeo potrebi da se okrene. Kate Wallace jebila tridesetjednogodišnja profesorica engleskog koja je pisala

pikantni roman o dvoru Ferdinanda i Isabelle. I bila je prvažena za kojom je ozbiljno žudio nakon što je Meredithzatražila razvod. Nekoliko su puta zajedno popili kavu ukafiću za osoblje i do sada ju nije otjerao od sebe.

Zaboga, zašto ne?Podigao je obrvu, pogledao Toma i digao se sa stolca. Dvije

minute kasnije pisao je Katein broj telefona i upute premanjezinoj kući.

1 U Nacionalnom parku Yellowstone, SAD, op. prcv.Kad se vratio do stola, Tom se nasmijao. - Zadivljen sam.

Trebao ti je samo semestar i pol da napraviš prvi korak. - Čuo sam daje tajna u odabiru pravoga trenutka. - David

je zagrizao svoj hamburger i zurio u komad papira.Prestao je žvakati. - Stoje ovo?Umjesto imena Kate Wallace, napisao je nešto drugo.Beverly Panagoupolos.O, ne opet, pomislio je. Glavobolja, koja je lagano

popuštala dok je jeo, sada je naglo započela novom jačinom.Još jedno ime odabrano nasumce. Bilo ih je tako mnogo.Odakle dolaze?

- Hej, Dave, jesi li dobro? Ozbiljno - odjednom izgledaš kaoživi mrtvac.

David je osjetio napetost. Tom nije pojma imao kako jeblizu istini. Nikada nije govorio o padu koji gaje skoro ubiokad je bio dječak. To čak nije podijelio ni s Meredith.

- Ma, samo ova prokleta glavobolja. - Prisilio se da pojedejoš jedan zalogaj hamburgera, ali više nije mislio ni na hranu,ni na Toma ni na Kate. Mislio je na Beverly Panagoupolos.

A nije želio.Sat kasnije, David se provezao pored Eastern Marketa,

malo preko dozvoljene brzine, prema Capitol Hillu. Kad je

ušao u uličicu i parkirao svoju Mazdu 6 u stražnjem dvorištusvoje kuće, David je jedva dočekao provjeriti nalazi l i se imeBeverly Panagoupolos u njegovu dnevniku. Upravo je gasiomotor kad su započele vijesti CBS-a.

Iz Atene stižu zapanjujuće vijesti. Policija je okružila kućugrčkog premijera Nicholasa Angastoua, nakon stoje otkrivenoda je njegova sestra, Beverly Panagoupolos, okrutno ubijenaprije nekoliko sati...

Davidova se ruka ukočila na ključu od auta. Na čelu su muse sakupile kapi znoja, a u sebi se osjećao ledeno hladnim.Zašto je njezino ime u mojoj glavi danas - na dan kad jeumrla? Ovo se još nikad nije dogodilo. Izvadio je komadpapira iz džepa i zurio u njega, misli su mu jurile. Ili jeste?

Potrčao je stepenicama prema ulazu i gurnuo ključ ubravu. Projurio je kratkim hodnikom do svojega ureda izalupio vratima iza sebe. Stol mu je bio u kreativnu neredu,preplavljen djelićima njegova života: djelomično ocijenjenitestovi, stroj za uvezivanje i knjige, kutija kemijskih olovaka sfinim vrhom, uokvirena slika s njim i Stacy sa zadnjeg izletana skijanje u Vailu, i mliječni, plavo-sivi poludragi kamen uruci keramičkoga majmuna kojega mu je Judd Wanamaker,očev najbolji prijatelj, donio s Tajlanda kada je imao osamgodina.

Otvorivši središnju ladicu stola, počeo je tražiti ispodizvadaka iz banke i računa dok se prsti nisu skupili okodebele crvene bilježnice. Srce mu je jače zakucalo, preletio jepreko stranica gdje su bila zapisana sva imena.

Sto četrdeset i pet stranica, ispunjenih imenima. Na tisućei tisuće imena. I ugledao gaje. Usred četrdeset i drugestranice.

Beverly Panagoupolos.

Napisao ga je 7. listopada 1994. godine. Uvijek je zapisivaodatume kada bi mu se pojavilo ime. Njezino se ime pojavilokad je imao dvadeset i dvije godine.

Napisao je njezino ime prije toliko godina. ImenaUjedinjenih naroda. Uključivala su, bio je siguran, svenarode na Zemlji.

Kad je bio tinejdžer, pretraživao je u telefonskimimenicima u svakome gradu u kojem su mu roditelji ljetovali,pokušavajući pronaći imena koja je zapisivao.

Nikada nije, i nakon nekog je vremena odustao.Ali danas je sa sigurnošću znao da je jedno od imena

pripadalo ubijenoj ženi. Prošli su ga trnci dok se pitao je li ihbilo više.

VILLA CASA DELLA FALCONARA, SICILIJA Irina j e bila umraku. Bilo joj j e hladno. Bila je prestrašena i gola. SvetaDjevice, koliko će me ovdje držati? I zbog čega?

Svileni povez preko očiju bio je mek na njezinim očima, alinije znala koliko je vremena prošlo otkad su ga zavezali. Čak ikad su joj donijeli hranu i odvezali ruke da može jesti i otićina toalet nije joj bilo dozvoljeno da ukloni povez.

Željela je otići kući, sjesti pred prozor i vesti jastučnice zabračnu posteljinu. Ostalo joj je još pet prije nego se uda zaMaria.

Hoće li se udati za Maria? Traži li ju on? Plače li za njom?Hoće li ikada više ugledati njegovo lice?

Tople su suze natopile svileni povez koji joj je prekrivaooči. Zatresla se i odaslala tihu molitvu. Istu onu koju jeizgovarala svaki dan, uvijek iznova.

Gdje si, Bože?U noćima osvjetljenima mjesecom u kolovozu, talijanski je

premijer volio sjediti u vrtu svoje vile na vrhu brijega i pušiti

kubanske cigare koje mu je njegov otac prvi puta dozvolio dazapali za svoj osmi rođendan na istom ovome mjestu. Casadella Falconara, koja se nadvisivala nad starim amfiteatrom uSegesti, pripadala je njegovoj obitelji već četiri generacije.Njegovi su roditelji odabrali ogromnu terasu s veličanstvenimpogledom u sumraku prije sedamdeset godina za svojevjenčanje, ali vrt je bio njegovo omiljeno sklonište, gdje ganitko nije uznemiravao.

Tamo je, u vrućim noćima kolovoza, mogao zatvoriti oči iuživati u mirisu limunovog drveća koji je dopirao iz dolinedok je slušao grčke i latinske drame uprizorene u amfiteatruispod.

Večeras je u amfiteatru bilo tiho, i vrt je bio napušten, aliunutar starih zidova vile, Eduardo DiStefano je predsjedavaoodabranom grupom gostiju, dvadesetorica muškaraca koji surazgo- varali prigušenim i dostojanstvenim glasovima.

Premijerov se komornik tiho kretao oko dugoga stola zakojim su sjedili, nadolijevajući u pehare crno vino starotrideset i pet godina. Nitko nije govorio ni o čemu drugomenego o promjenjivom vremenu ili objedu od šest slijedova ukojem su upravo uživali dok Silvio nije izašao iz prostorije ioni čuli kako se za njim zatvaraju maštovito izrezbarena vrataod mahagonija. Tada se Eduard o DiStefano zaustavio,zaključao vrata i počeo govoriti ispunjen šarmom ielegancijom po čemu je bio poznat.

- Večeras smo, moji vjerni prijatelji, stigli do ključne točke.Uklonjene su trideset i tri prepreke. - DiStefano je zastao,zahvalnost mu je blještala u prodornim očima kad se začuogromoglasan pljesak. Bio je čovjek nevjerojatno zgodan, sinteligentim visokim čelom, jakom vilicom i osmjehom koji jemogao otopiti zlato. Iako je imao skoro šezdeset godina,

njegova je tamna kosa samo ponegdje bila prošaranasjedinama, što je dodalo dozu zanosa kad je zapovijedao usvome Armanijevom smokingu. Dok su njegovi gosti pljeskalizakrenuo je tanak zlatan prsten s ispreple- tenim zmijama nasrednjaku i čekao tišinu.

- I što je još važnije - DiStefano je nastavio - naš je Serpentna prekretnici prema konačnome cilju. Okrenuo senasmiješena lica prema otmjenom bankaru zla-ćane kose,čovjeku kojemu je iskazano povjerenje da čuva njihova velikabogatstva još od šesnaestog stoljeća. Njegov se sin dokazaoneprocjenjivim u određivanju ciljeva za Crne Anđele.Zahvaljujući njegovu sinu, njihova dugo očekivana pobjedabila je neminovna.

Čuo se gromoglasan pljesak i bankar se naklonio u znakpriznanja.

- Rečeno mije - DiStefano je nastavio - da se tvoj sin, većtri dana ne odvaja od računala. Gospodo, u ovome trenutku,možda nas samo sekunde odvajaju od otkrivanja konačneistine - posljednja tri imena.

Muškarci za stolom su pogledavajući se međusobno počeliizražavati uzbuđenje i strahopoštovanje. Već više od stotinugeneracija oni i njihovi prethodnici su se borili kako bi došlido toga znanja, postigli ovaj cilj. Ideja o neminovnomuspjehu, potpunom duhovnom prosvjetljenju, bila je gotovoneodoljiva, erotična - zavodljiv plamen koji oprži meso ioslobodi dušu.

- Uzdravlje, prijatelji - DiStefano je podigao pehar. Pogledmu se sastao sa zamjenikom, Albertom Ortegom. Glavnitajnik UN-a se široko osmjehnuo i podigao svoju čašu kaoodgovor na ponuđenu zdravicu DiStefana.

- Pripremimo se za ostatak putovanja. - Popio je gutljaj

bogatog crnog vina, uživajući, poput ostalih okupljenihmuškaraca. Upućenost u ovaj ritual gaje umirivala irazveseljavala.

Sjećao se kad mu je prvi puta bilo dozvoljeno prisustvovatiovakvome skupu. Uopće nije mogao spavati noć prije, i cijelidan nije mogao ništa jesti.

Njegov mu otac ni u jednom trenutku nije odao što sedogađa u ovoj sobi za vrijeme posebnih sastanaka kojima jebio domaćin dvaput godišnje. Sve što je znao kao dijete biloje da su osoblju trebali dani i dani da pripreme gozbu i čak ninjegova majka nije smjela prisustvovati.

Katkad bi se probudio u pet ujutro od zvuka automobilskihguma na šljunku kolnog prilaza koji je vodio ni z brežuljakdok bi dostojanstvenici odlazili poput zvijezda koje se gasedolaskom zore.

Što su radili sve te sate, duboko u noći? Znao je da mu jeotac važan čovjek - i da su svi muškarci koji su dvaputgodišnje dolazili također važni, mnogi od njih bili su poznativođe i predsjednici država.

Kao da se radilo o sastanku članica UN-a na Siciliji, unjegovoj kući.

Od prvoga trenutka kada je vidio da se izrezbarena vratazatvaraju, zatvarajući ga u predvorju popločenomemramorom, želio je biti dijelom toga, sjediti uz svoga oca islušati, upijati moć koja je bila u toj sobi.

Ali tek je s osamnaest godina primio svoj amulet - zlatanprsten koji nije nikada skidao - i vlastitu pozivnicu zasvečanost.

Bio je zgrožen onime stoje vidio.Čudno kako je počeo uživati u tom ritualu koji je okrunio

večer. Nasreću, njegov je otac imao dobru intuiciju i bio je

strpljiv te mu je objasnio važnost onoga što čine, i višismisao. Žene koje su uvodil i imat će ključnu ulogu kadjednom svijet postane njihov. Posebno odabrane, izolirane -nevoljne, bit će potrebne. I iskorištene.

Sada, kada nije mogao spavati noć prije rituala, to nije bilozbog tjeskobe.

Ispružio je umjereno preplanulu ruku i pritiskom na gumbzid se iza njega otvorio. Čekala gaje u sjeni, crnokosa,povezanih očiju, gola.

Neki su se muškarci počeli meškoljiti u svojim stolcima,razmišljajući o veličanstvenoj ekstazi koja je slijedila. Drugisu mirovali, pogledi su im bili upereni prema djevojci.

Svi su bili inteligentni, požrtvovni i moćni. Poput onihprije njih, svaki je vrlo rano bio osobno izabran za ovu čast,ovaj izazov, ovaj najhrabriji i najopasniji pothvat.

Zadovoljno je pomislio da nitko izvan Kruga nije biomudriji. Nijedna od onih budala iz blata nije ništa znala oGnoseosima. Djevojka je dovedena bliže.

Alberto Ortega je otišao do ormara gdje su stajala dva starapoludraga kamena poput tamnih zvijezdi u osvjetljenojstaklenoj kutiji. Ametist i smaragd stari nekoliko tisućagodina. Bila su to dva od dvanaest bezvremenih kamenaprema kojima je kasnije modelirano poludrago kamenjevezano uz svaki astrološki znak.

Ortega je pazio da previše ne stisne kutiju dok je uzimaoritualni pehar i malenu srebrnu bočicu. Pažljivo je istresaoplavi prah u pehar dok zrna nisu pokrila izrezbarenu zmijukoja grize vlast it i rep na dnu posude. Dok je djevojka spovezom na očima jecala, DiStefano je napravio koraknaprijed da natoči vino iz kristalne boce. Promatrao je kakogrimizna tekućina raste do druge izrezbarene zmije na sredini

pehara i promiješao ju prstom.Sjajnih očiju, podigao je pehar i približio ga djevojčinim

drhtavim usnama.- Ne, molim vas - molila je, mahnito pokušavajući okrenuti

glavu u stranu. - Prestani cviljeti - promumljao je DiStefano, igrajući se s

kovrčom koja joj je pala preko obraza prije nego joj je zgrabiokosu na potiljku i povukao joj glavu unazad. - Trebala bi bitizahvalna. Odabrana si za veliku stvar.

Dok joj je niz grlo lijevao gorku tekućinu, njezine su se očizaustavile na njegovim - samo nekoliko sekundi prije nego jepočela drhtati. Pružio je pehar dalje, prvo Ortegi, koji jepopio gutljaj, zatim Odiambu Mofulatsi, trećem po činu. Brzoje prošao svakog člana Kruga i svaki je popio simboličnigutljaj.

Tada su se djevojčina ramena počela nekontrolirano tresti.Svijet se okretao, a divlje boje su se pojavljivale u pozadini

Irininih očiju. Srce joj je počelo ubrzano kucati i osjetila jebol u prsima. Osjećala je zmije, kako pužu i omataju se okonjezinih ramena i tada je osjetila miris muškaraca.

Njezini vriskovi su se proširili prostorijom dok su je boje,muškarci i strah vukli prema dolje.

MARYI.KBONE, LONDON Oči su mu bile toliko suhe da su gaboljele. Linije na grafikonu dvadeset i četiri inčnog LCDmonitora razlijevale su se jedna preko druge. Tri dana ustolcu, pomislio je umorno, tri dana po- stavljanja jednoggrafikona preko drugog. Tri dana traženja pre-klapajućihtekstova kako bi se otkrila tri posljednja imena. S uzdahom jeisključio računalo. Dovoljno.

Nikome neće koristiti ako sada odluči nastaviti. Poznavaoje svoje granice i već ih je prešao. U cijelom Londonu nije

bilo dovoljno umjetnih suza Optrex da mu omoguće danastavi još jedan sat. Okrenuvši se u stolici trepnuo je naveličanstveno erotsku sliku Gustava Klimta koja je pokrivalačitav zid njegovoga ureda na drugome katu. Dok je radio nijebio svjestan luksuza kojim je bio okružen, ispoliranih podovaod ebanovine dovezene iz afričkih šuma koje su odzvanjale ukraljevskim kalupima, delikatnih otira-ča od zebrine kože,Aubussonove tapiserije i skulpture kupljene na aukciji kodChristie's. U svojim oxfordskim danima, mnogi su ga smatrali dekadentnim - kako su bili u pravu! On je, poput svoga oca ivećine članova Kruga, od hedonizma načinio umjetnost.

Budući daje tijelo zlo, zašto ga ukrotiti? Zašto se boritiprotiv prirodnih impulsa? Zlo u tijelu je bi l o prirođeno -samo je duša, poput Izvora s kojim se žudila ponovo spojiti,bila čista. Kad je radio, onda j e samo radio, intenzivno,usredotočeno i neumorno. Kad je igrao, dao je sve što ima -ništa si nije uskraćivao.

A sada je bilo vrijeme za igru.Virnuo je na sat, Constantin Vacheron, i shvatio da je stara

svečanost na Siciliji započela. Večeras je imao vlastitusvečanost. Ona će ga pomladiti.

Dohvatio je štap i podigao, se na noge. Dok je šepaohodnicima popločenima mramorom trokatnice u UliciBlanford shvatio je da nije jeo krutu hranu već dvadeset ičetiri sata. Uskoro će i to zaliječiti. Želio je zamotati jezik okonečega ljutog i začinjenog.

Iz spavaće je sobe nazvao Gilbeta. Odlično će muodgovarati indijska kuhinja.

- Rezerviraj mi stol u Tamarindu za večeras - uobičajenovrijeme, uobičajeni stol. Žel i m crvenokosu. Tip KateBlanchett. Neka tamo bude pola sata prije mene.

Tražio je po ogromnom ormaru, a sa svakim korakom sečuo štap kako udara u tlo. Zastao je da prstom opipa rukavnajnovijega smokinga Ermenegilda Zegna. Naglasio gajesafirnim manže-tama koje je prošli mjesec kupio u Firenci.

Složivši odjeću na krevet, skinuo je zlatni medaljon koji jenosio oko vrata - ouroboros - dvije zmije, koje su oblikujućiosmicu grizle jedna drugoj rep. Njihove dijamantne oči sjajilesu na blistavu zlatu.

Njegov je ouroboros amulet bio veličanstveniji od očevogapomislio je zadovoljno. Kako dolikuje Serpentu.

Ledena voda spustila se na njegovo tijelo iz više mlazovakoji su izlazili iz granitnoga zida tuša. Kao i uvijek, odgovaralamu je i oživljavala ga. Nanio je šampon na svoju pepeljastudo ramena dugu kosu i trljao umorne mišiće na svojimsnažnim ramenima.

Kraj svijeta mora pričekati još koji dan, odlučio je dok jesapunao guzove, gdje su se ispreplitale istetovirane crnezmije.

Provala hrane, seksa, užitka izoštrit će njegov mozak zako-načnicu. Dovoljno brzo, ova će smijurija od zemlje sasvojim patetičnim neboderima, bučnim tvornicama,smiješnim crkvama i zaluđenim vladama ishlapiti u zrak. Sveje to bilo zlo, samo su duša i Izvor čisti.

I večeras će ostaviti po strani potragu za posljednjomčistoćom - istinu o postojanju. Izbacio je iz glave potragu zaposljednjim prokletim imenima, i uživao u mesu.

Svojemu mesu.Sve za dobrobit svoje duše. 3 Shen Jianchao Glenda McPhAaron Hassan Habari

Lubomir Zalewski Donald Walston Rufus Johnson NoelaniaTrias Henrik Kolenko Sandra Hudson Mzobanzi Nxele

BIJESNO JE DAVID listao stranice svojega dnevnika, tipkajućiimena nasumce, upisivajući ih u pretraživač Google.

Do ponoći je pretražio više od pedeset imena. Mnoga su sepokazala nepostojećima. Druga su davala mnogobrojnelinkove, ali malo podataka.

Zatim je ukucao ime Marika Dubrovska. Na monitoru sepojavio popis novinskih naslova vezanih za Krakov. Jedna jeMarika Dubrovska bila ubijena na spavanju u hoteluWysotsky prije dvije godine. Iako je David tražio novijematerijale nije ih bilo, i činilo se daje ubojstvo ostaloneriješeno.

Jedan je Simon Rosenblatt stradao kao žrtva holokausta, uTreblinki 1942. godine. Drugi je bio američki mornar koji jepoginuo u bombardiranju Pearl Harboura. Postojala su još triSimona Rosenblattsa - i svi su umrli između 1940. i 1945.godine.

LaToya Lincoln, socijalna radnica iz Detroita, pronađena je1999. na kanadskoj strani rijeke Detroit.

Davidovi su prsti letjeli po tipkama. Ukucao je još jednoime, pajošjedno.

Donald Walston. Lavina rezultata ispunila je monitor.Sortirao je podatke četvorice Donalda Walstona - električar uNew Brunswicku, prapradjed na genealoškom stablu uJužnoafričkoj Republici, pisac iz Birminghama, u Engleskoj izubar u Santa Barbari.

Ruke su mu se počele tresti. Sva su četvorica bili mrtvi.Različito vrijeme, različite zemlje. Osim prapradjeda uJužnoafričkoj Republici koji je umro od tifusa 1918. godineostali su umrli u razmaku od nekoliko mjeseci - i svi prošlegodine.

Električar je bio žrtva ubojstva, pisac je pregažen autom, a

zubar je umro u požaru.Do sedam ujutro je prošao sto osamdeset imena u svome

dnevniku. Pronašao je rezultate za njih šezdeset - od toga jebroja njih četrdeset i osam bilo ubijeno, a dvadeset i jedan jepoginuo u nesreći. Nijedna osoba nije umrla prirodnomsmrću.

Omamljen, David je čitao imena. Njihove su adresepokrivale cijeli planet. Datumi smrti su se prostirali prekonekoliko stoljeća. Dolazili su iz svih sfera života, iz različitihetničkih skupina, svih vjera.

Bili su u njegovomu dnevniku.Bili su u njegovoj glavi. 4 - POGLEDAJ, DILLONE. Zar sam poludio?Velečasni Dillon McGrath proučavao je Davida svojim

plavim očima koje su vidjele mnogo kao i duboko razmišljaleu četrdeset i pet godina. - To što si čuo ime BeverlyPanagoupolos onoga dana kada je ubijena i zatim ju pronašaou svojem dnevniku ne znači da si lud. Vidovit, možda, ali nelud.

- Da imam ijednu vidovitu kost u svojem tijelu već bihdobio na lutriji.

Dillonovo se lice zgrčilo u iskrivljen osmjeh zbog kojega sumnoge žene proklinjale njegov svećenički ovratnik. David jeuvijek mislio da sa svojom crnom kovrčavom kosom icrvenkastom puti Dillon McGrath više sliči gusaru negosvećeniku, ali u osam godina koliko su prijatelji, jedini porocikoje je krupni predstojnik Odsjeka za teologiju ikada pokazaobili su sklonost prem a Glenmorangie i krijumčarenimkubanskim cigarama.

Obojica su započeli kao profesori početnici na SveučilištuGeorgetown iste jeseni. Zapravo, ništa nisu imali

zajedničkoga ali njihovo se prijateljstvo oblikovalo okofakultetskih obveza i proširilo na pofrage subotom ujutro zanajboljim dimljenim lososom i pecivom u Washingtonu.

Pogledavši prema zidu Dillonovog ureda, s policama nakojima su bili kompleti iz filozofije, komparativne religije,nadnaravnog i metafizike, David je imao nekoliko iluzija da bibilo koja od tih knjiga mogla imati odgovor na ono što mu sedogađalo.

- Koliko dugo zapisuješ ova imena? - upitao je Dillon,ispijajući kavu iz šalice s reklamom Orioles koja mu je stajalana stolu. - Možeš li se sjetiti?

- Od drugog razreda srednje škole.- I što se dogodilo te godine što je moglo uzrokovati pojavu

imena?- Ništa. - David je ustao i počeo hodati po sobi. Nije bio

siguran da je spreman ispričati što mu se dogodilo, iako jezbog toga i došao.

- Izbaci to iz sebe, Davide. Predobro te poznajem. Kadgodpočneš šetati, znam da ti se u glavi roji na tisuće misli, u tomtvojem briljantnom mozgu. Nemoj da ih moram izvlačitijednu po jednu.

- Sada zvučiš poput mojega psihijatra kojemu su meroditelji odveli nakon nesreće.

Dillon se nagnuo prema naprijed. - Nesreće?Uzdahnuvši David se okrenuo i bacio u stolac. - Zamalo

smo poginuli, neki moji prijatelji i ja kad sam imao trinaestgodina. Dvije godine prije pojave imena. Pali smo s krova, jasam slomio rebra, i na nekoliko su me trenuaka bili izgubili.

Gledao je ravno u Dillonove prodorne oči. - I, da - rekao je,preduhitrivši pitanje - hodao sam tunelom i vidio svjetlost.

Dillon gaje u čuđenju promatrao. -1 to mi nikad nisi rekao?

- Pokazao je rukom prema policama - Znaš da sam napisaodvije knjige o metafizici i životu poslije života i nikad mi nisidao da ti čeprkam po mozgu?

- Oprostite Oče, zgriješio sam. - David se namrštio,podigavši ruke spojenih dlanova.

Dillon je odmahnuo glavom. - To iskustvo susreta sasmrću mora biti povezano s imenima. - Glas mu je bio narubu uzbuđenja. - Dvije godine su za podsvjest samo treptaj.

- Ako ti tako kažeš - David je duboko udahnuo. - Trenutnonemam odgovore. Zato sam ovdje. Dillon se naslonio ustolcu. - Zašto ne počneš od početka -predložio je. - Nemojzadržavati ili ispravljati svoje misli. Reci mi sve čega se sjećašo tome iskustvu.

Tako mu je David ispričao. Rekao mu je o očevim važnimgostima toga snježnoga poslijepodneva u njihovoj kući uConnecticutu. Švicarski veleposlanik, Erik Mueller, njegovisupruga i sin, Crispin, koji j e bio dvije godine stariji odDavida, i toliko pun sebe daje Davida iznenadilo. Davidovjeposao bio zabavljati ga.

Crispin je bio širokih ramena, plave kose i atletske građe,skijaš koji se hvalio da je sa sedam godina savladao dioMatterhorna. Toga je poslijepodneva Crispin bio vrlonemiran, i jasno se hvalio Davidovoj najboljoj prijateljici, AbyLewis, koja je zurila u starijeg dječaka kao daje David Bowie.

Davida je nešto stislo u želucu kada se sjetio detalja.Crispin ga je izazvao da se popnu na kro v susjedovetrokatnice, njegov se vlastiti glas podigao u lažnomoduševljenju kad je prihvatio izazov.

Abby se penjala iza njih, snijeg se topio na njezinimtrepavicama. Stopala su mu klizala dok je slijedio Crispinovetragove na krovu, ponašajući se kao da se ne boji, kao da

visina uopće nije bitna.Zatim su Abbyine noge skliznule i njezin se smijeh

pretvorio u vrisak. David ju je pokušao dohvatiti, ruke su mumlatarale, i izbacio je Crispina iz ravnoteže. Zajedno su padalikao u uspore- nom filmu dok nisu tresnuli na zemljuprekrivenu ledom i utonu-li u tiho crnilo.

-I tada..Davidov se glas izgubio. Dillon se počešao po obrvi.-I tada... što?Davidu je bilo zlo i počeo se tresti. Mrzio je o tome

razmišljati, mrzio je krivnju koju je pobuđivalo. Ponovo ječuo očev glas, tanak i oštar.

Kako si mogao učiniti tako nešto glupo? Crispin teizazvao, pa si morao? Je li ti jasno da si mogao poginuti?Dječak bi mogao ostati u komi do kraja života. Zašto nisimislio, Davide? Trebao si biti pametniji, zašto nisi mislio?

Glava mu se spustila, sjetio se kako je njegova majkaušut-kivala oca, odvlačeći ga od bolničkog kreveta, no bilo jeprekasno. Te su se riječi nadvisivale nad njime poputotrcanih sivih zavjesa koje su sestre navukle oko njegovakreveta da spriječe ulazak novinara.

- I sljedeće čega se sjećam je da sam bio u bolnici, sve meje boljelo i bio sam vezan za cjevčice - a liječnici su migovorili da su me oživjeli.

Dillon je kimnuo. -1 kamo si otišao?- Nisam siguran. - David je provukao dlan kroz kosu, oči su

mu se skupile dok se pokušavao usredotočiti. - Samo sesjećam tunela, blještavoga svjetla. Istu stvar koju vide svikojima se to dogodi. Ništa više. Pročitao sam sve knjige kojeje o toj temi napisala Elisabeth Kubler-Ross. I koliko ja znam,ništa mi se posebno nije dogodilo.

Dillon je tiho govorio. - To je manje od onoga što većinaljudi koja je to iskusila ispriča, Davide.

Sigurno ima više u onome što si proživio. Mora biti.Blokiraš sjećanje. - Dillonov je glas bio strog.

- Kladim se da štogod da si iskusio u onom tunelu ima vezes ovim imenima. Pišeš ih u svoj dnevnik kao da si opsjednutveć dvadesetak godina. Tako nešto se ne događa slučajno. Nenekome tko je zdrav, funkcionalan i praktičan poput tebe.

- Ali, zapravo, uopće dobro ne funkcioniram. Osjećam dagubim razum. U posljednje su vrijeme imena uz mene sveviše i više. Kako da ih zaustavim?

- Moraš otkriti izvor. - Dillon je zabrinuto skupio obrve.-Ako toliko blokiraš sjećanje trebao bi otići dopsihoterapeuta.

Kroz Davidovo je tijelo prostrujao strah. Ne bi ostao višeiznenađen da mu je najbolji prijatelj predložio terapijuelektrošo-kovima.

- Smiri se. Nije to nikakav mađioničarski trik - Dillon ga jeuvjeravao. - Alex Dorset radi sa žrtv a m a zločina iwashington-skom policijom. Vrlo je cijenjen psihoterapeut - iprijatelj.

Pogledao je na svoj Rolodex. - Evo. - Zgrabio je kemijsku inešto napisao na komad papira. - Ne bih te mogao poslatinikome boljemu.

David je zurio u papir koji mu je svećenik pružio, ali ga nijeuzeo. - Ne osjećam se ugodno s ovim osjetljivim stvarima,Dillone.

- Osjećaš li se ugodno s imenima koja ti kontroliraju život?Mislio sam da tražiš odgovore.

David nije odgovorio. Masirao j e sljepoočnice. Sinoć jenapisao novo ime u dnevniku. Pokušavao je ne misliti o

tome.Dillon mu je gurnuo papir u ruku. - Ovo j e sasvim dobro

mjesto za započeti. Nazovi Alexa. David je presavio papir igurnuo ga u novčanik. - Javit ću ti što se događa.

- Usput - rekao je Dillon kako je David krenuo premavratima. - Nikada nisi rekao što se dogodilo tvojimprijateljima.

- Abby je prošla dobro. - David je iskrivio usta. - Samo jeslomila ruku. Ali Crispin. . . Glas mu je utihnuo. Dillon jepričekao, nije ništa govorio.

- Crispfn je završio u komi. Rekli su da se možda nikadaneće probuditi. Moj gaje otac posjećivao otprilike godinudana, nakon što su ga premjestili u Švicarsku, ali mu se stanje nije poboljšavalo.

- David je odmahnuo glavom. Zapravo, još uvijek imam nešto što jenjegovo. Iako mi nikad nije bilo jasno što će mu kamen surezanim hebrejskim slovima.

- O čemu se radi? - Dillon je nakrivio glavu.David je slegnuo ramenima. - Imao je taj plavi kamen -

vrlo gladak. Agat veličine bobe grožđa. Kad je izazivao mene iAbby da se popnemo na krov, mahao je njime i hvalio sekako ima čarobne moći i kako će nas čuvati od pada. Bašneka čarolija, zar ne? -rekao je mrko.

-1, još uvijek ga imaš? - Vratio sam se na mjesto gdje smo pali kad se snijeg

otopio, malo sam njuškao, i ugledao ga u travi. Već sam nanjega bio i zaboravio. Pokupio sam ga i zadržao - malipodsjetnik na cijenu naglosti.

Dillon gaje promatrao sa zanimanjem. - Znaš l i stojenapisano na kamenu? David je dobacio. - Možda riječimudrosti. Nešto kao, 'Gravitacija je bez veze.' Svećenikove suse oči zamišljeno stisnule dok je David zatvarao vrata za

sobom. Otišao je do police i uzeo knjigu na temu židovskečarolije. Skupivši usnice, provjerio je indeks i okrenuotraženu stranicu.

Pola sata kasnije, zatvorio je knjigu i uzeo telefonskuslušalicu.

5 U PETAK UJUTRO David je izašao na Ulicu D i krenuoprema Aveniji Pennsylvania. Kružio je oko Capitola dok senije ponovo spojio na Pennsylvaniju, namjerno vozeći u tišinikroz prekrasan dan kolovoza - bez radija i CD-a. želio jeisprazniti glavu prije susreta.

Kad je pronašao mjesto za parkiranje, ugasio je motor ipogledao prema visokoj poslovnoj zgradi od cigle siščekivanjem i bojazni. Mjesto nije uopće izgledalo prijeteće,zašto je osjećao knedlu u grlu?

Hajde, čovječe, savladao si planine, za Boga miloga. Pamožeš izdržati jedan sat hipnoze. Čega se bojiš?

I tada mu je sinulo. Bojao se da to neće upaliti, da hipnozaneće ništa otkriti. Da imena nikada neće otići i da će uvijekostati tajna.

Strah je nešto s čime je David živio prvih godina nakonpada. U početku gaje paralizirao, zbog če g a se bojaopokretnih stepenica, otvorenih stubišta, vožnji u zabavnimparkovima - bilo kakve visine. Roditelji su ga odvodili odjednog do drugog psihijatra, ali na kraju, sam je David taj kojije pronašao način da pobijedi svoje stahove. Sa šesnaest muje bilo dosta da se stalno boji, da se gadi sam sebi i da osjećapaniku.

Prošle je godine bilo nekoliko ozbiljnih smrtnih prijetnjinekolicini senatora, uključujući i njegova oca. RobertShepherd je odmah zaposlio tjelohranitelje za sebe i svojuobitelj. Karl Hutchinson, tjelohranitelj koji je čuvao Davida,

je bio bivši marinac, okretan i nepokolebljiv. Njih dvojica suubrzo postali prijatelji, i umjesto da prezire čovjeka koji gajeslijedio, jedva je čekao kada će biti s Hutchem.

Hutch ga je naučio kako da diže utege i da boksa, i kako jeDavidovo adolescentsko tijelo poprimalo mišićav izgled,oblikovalo se i samopouzanje. Kada su prestale prijetnjesenatoru, Hutch i ostali tjelohranitelji dobili su nove zadatke,ali on i David su ostali u kontaktu. I kada je David konačnoodlučio pobijediti svoj strah od visine, Hutcha je zamolio zapomoć.

Njegovi su se roditelji složili da ga pošalju u Hutchovuobiteljsku kolibu u Arizoni na dva tjedna. I tamo se Davidsuočio sa svojim strahom.

Pitao je Hutcha da ga povede u planine. Prvo su se jedvaprobijali kamenim puteljkom prepunim grmlja i suhogkorova. Tada je David odlučio pomaknuti vlastite granice iinzistirao da ga Hutch odveze do Prescotta kako bi se uspeona krševitu stranu 1800 m visoke planine Granite.

Hutch mu se nije zbog toga smijao. I iako je David iz prvogpokušaja uspio savladati samo tristo metara, bilo je todovoljno. Navukao se.

Na kraju najteža i najuzbudljivija dva tjedna Davidovaživota, vratio se u Connecticut išiban od vjetra, sogrebotinama i poderotinama, ali je odlučio nastaviti sepenjati dok ne osvoji planinu Granite. I to je bio samopočetak.

Savladao je strah od visine, i sada je znao da mora svladatistrah od imena.

Upravo je izlazio iz auta kada mu je zazvonio mobitel."Iznad duge" se čulo kad je zazvonio telefon - omiljenaStacyina skladba. Oboje su gledali Čarobnjaka iz Oza toliko

puta zajedno, daje mogao napamet izrecitirati cijeli dijalog.- Hej, slatkice. - Nasmijao se, gledajući na sat. U Santa

Barbari je bilo malo prije jedanaest. - Zar ne bi trebala biti uškoli?

- Pauza za ručak - odgovorila mu je njegova pokćerka, iDavid je osjetio da gaje nešto probolo. Njezin glas više nijebio glas curice kojega se sjećao. S trinaest je zvučala kaotipičan tinejdžer.

- Želim ti nešto reći, ali ne želim o tome kad je mama ublizini.

- Zvuči ozbiljno. - Okrenuo se leđima prema zgradi inaslonio na auto. - Što nije u redu?

- Ništa ne štima.Čuo je kako je Stacy duboko udahnula. Nije mogao ni

zamisliti stoje slijedilo.- Mama se udaje ovoga vikenda. Imam novog očuha. -

Posljednje je riječi izgovorila kao da je u ustima imala kiselibombon. - Nije ni sličan tebi.

- Hej, slatkice, pa tko jest? - Pazio je da mu glas budenježan, ali bio je šokiran. On i Meredith su se čuli prijenekoliko tjedana i nije uopće spomenula da izlazi s nekime. -Zar ti nije drag? Možda mu samo još nisi pružila priliku.

- Pretpostavljam daje Len u redu. Mama je zbog njegaprestala pušiti. Ali previše se trudi. Jedva ga poznajem, amama mu je dopustila da me posvoji, a to nije u redu. Nisumi ni rekli unaprijed - nisam imala pojma do vjenčanja.

Posvojiti? David je ostao zabezeknut.Stacyin se glas ispunio suzama. - Da me ijedan od

maminih muževa želi posvojiti željela bih da t o budeš ti. -Glas joj je utihnuo. -I ako to ne možeš biti ti, želim zadržatiprezime svoga oca.

David je proklinjao Meredith zbog njezine naglosti. Nikadanije zastata i razmislila kao njezino ponašanje utječe na bilokoga drugoga, ponajviše na njezinu kćer. Morao je potisnutisvoj bijes.

- Stace, ovo je teško. Da barem mogu nešto promijeniti.- Postaje još gore. Ona i Len su rekli da me vode na

obiteljski medeni mjesec. Zar to nije grozno?Len mi je čak kupio jedan od onih globalnih mobitela

poput tvojega da te mogu nazvati iz Italije. David je provjeriosvoj sat. 14:02. Njegov je sastanak počeo bez njega.

- Žao mije, dušo, ali znam da ti mama samo želi najbolje. Ada ju nazovem kasnije i porazgovaram s njom? Možda jumogu uvjeriti da dođeš k meni u posjet umjesto da ideš namedeni mjesec.

- Čisto sumnjam. Ona i Len su skroz nabrijani na tuobiteljsku stvar. Ali, ti si moja obitelj, Davide.

Ne znam zašto ste se ti i mama uopće rastali.David je složio grimasu. Vjerojatno je najviše on kriv zašto

stvari nisu hodale između njega i Meredith. Ona je govorilada joj ne dopušta da mu se približi, da je umorna odnjegovoga ćudlji- voga ponašanja, njegove introspekcije, čak iod glavobolja zbog kojih nikad nije išao liječniku. Iako o tomenikad nije govorila, znao je da je čeznula za jednostavnomljubavlju kakvu je dijelio s njezinom kćeri. S Meredith -prekrasnom, nepostojanom Meredith — veza, komunikacija,uglavnom su bili seksualni. Izvan spavaće sobe, nije joj znaodati ono za čime je žudila: pažnju, obožavanje, razgovore izsrca o najdubljim osobnim osjećajima. Brak je bio pogreška,njegova pogreška. I zbog toga je najviše patila Stacy. -Ponekad odrasli nemaju sve odgovore, Stacy. Ali reći ću tijednu stvar. Tvoja mama i ja možemo biti rastavljeni, ali ti i

ja nismo. Kužiš?- Hoćeš li onda razgovarati s mamom, i reći joj da ne želim

biti Stacy Lachman?Staqj Lachman. David se zaledio. Na trenutak nije mogao

disati, a još manje govoriti. Stacy Lachman.- Davide? Jesi li još tu? - Jesam... - Bio je to jedva čujni glas. Očistio je grlo. -

Ovdje sam, slatkice. Dat ć u sve od sebe, u redu? Stace,moram ići. Učini mi uslugu - pojedi nešto.

David je spremio telefon u džep i požurio preko ceste.Ispunila gaje hladna zebnja. Stacy Lachman bilo je ime kojeje dobro poznavao. Bilo je to ime koje je stalno ispisivao usvoj dnevnik.

Srce mu je tuklo dok je potrčao prema dizalu. Stacy je bilajedina dobra stvar iz sedmogodišnje veze s Meredith.Nevjerojatno kako su se njih dvoje povezali prvoga dana kadasu se upoznali, kada ga je Meredith odvukla na predstavu uStacyinu vrtiću. Trogodišnja je djevojčica jedva dosezala donjegovih koljena. Nasmijao se kada mu je Meredith rekla dajoj kćer već tjednima stoji pred ogledalom u hodniku i tosatima recitirajući dvije jednostavne rečenice.

. David se pripremio da zaplješće njoj u čast, ali tada je,malo prije velikog trenutka, Stacyina prijateljica Emilyzaboravila svoj tekst, rasplakala se i pobjegla s pozornice.

Stacy se nećkala samo koji trenutak i otrčala za njom. Zavrijeme pauze, on i Meredith su je pronašli iza pozornicekako drži Emily za ruku, obje su pjevale "Sjaji zvijezdo",zajedno s Emilyi-nom majkom.

- Stacy, pokvarila si predstavu - Meredith joj jepredbacivala kasnije u Ben and Jerry's-u. - Zašto nisi ostala iizrecitirala svoje rečenice?

- Emily je plakala - rekla je između lizanja kuglicesladoleda.

- Ali, njezina je majka bila tamo.- Ja sam bila bliže - inzistirala je Stacy tihim, ali odlučnim

glasom.Meredith j e bila očajna, ali David je razumio. U tim je

trogodišnjim očima bilo nečega čistoga dok je izgovarala teriječi. Ne što što nije mogao imenovati. Kleknuo je i ozbiljnose s njom rukovao. - Emily ima sreće što ima prijateljicupoput tebe, Stacy. Možda ti i ja možemo također bitiprijatelji?

Tajnica Alex Dorset lagano je pokucala na vrata psihijatra iotvorila ih. David je brzo prošao pored nje u osunčani, drvomobloženi ured.

Alex. Dorset je sjedio za svojim stolom bilježeći nfešto. Bioje pretili proćelavi muškarac debelih brkova i velikih upalihsmeđih očiju. David je izbrojao četiri posudice sa slatkišima,a sve su bile na dohvat ruke svakoj stolici u prostoriji.

- Izvolite. - Debelom j e rukom Dorset pokazao Daviduprema crnom naslonjaču koji je bio okrenut prema njegovustolu.

- Sjednite, profesore Shepherd i probajte se opustiti.Djelujete malo rastreseno.

- Želim da me hipnotizirate. - David je položio dlanove naDorsetov stol. Vilica mu je bila čvrsta. - Odmah.

- Prvo trebam neke podatke. Ono što ste mi ispričali natelefonu nije dovoljno. Zašto mi ne ispričate o glavoboljamakoje ste spominjali?

- Trenutno me glavobolje uopće ne zabrinjavaju. - Udarioje nervozno o stol i tijelom mu je bubnjala napetost. - Moramsaznati nešto o imenima.

Dorset je podigao obrve. - Morate se smiriti prije nego Vashipnotiziram. Molim Vas, sjednite, i ispričajte mi o tojopsjednutosti.

David se prisilo sjesti i ispričao skraćenu verziju onogastoje rekao Dillonu. Kakve je veze s tim imala Stacy? Zašto jenjezino ime u njegovome dnevniku? Morao je otkriti.

- Prema onome što ste mi ispričali na telefonu, znao samda neće biti jednostavno. - Psihijatar je lupkao olovkom postolu.

- Naravno da nije jednostavno. Možemo li započeti?- Možemo pokušati.David je udahnuo i prisilio se zatvoriti oči dok je Dorset

lagano prolazio pored stola kako bi sjeo pored njega.Namjestio se u naslonjaču i čuo klik na kazetofonu. Dorsetmu je rekao da će se probuditi svjež, da će se sjećati svegačega se prisjetio pod hipnozom. Usmjerio je Davida da seusredotoči na njegov glas.

Glas je psihijatra bio umirujući, riječi prigušene i bogate,zvučao je poput radio voditelja.

- Brojite unatrag... pet... sada četiri...David se uskoro našao okružen tekućom tišinom. Plutao

je... plutao je prolazeći pored napetosti koja mu je bubnjala uramenima... pored tjeskobe... pored misli.

Slijedio je glas, taj umirujući, ujednačen glas, vratio ga je uzimu kada je imao trinaest godina, do krova prekrivenogsnijegom na visokoj lijepoj kući gdje je Crispin Mueller slakoćom potrčao ispred njega.

- Abby! Primi me za ruku - Abby! - Abby je u redu, Davide - rekao je Dorset. - U bolnici si.

Posvuda su liječnici. Vidiš li ih?- Vidim sebe. Svoj prsni koš - krvav je. Liječnici su se

nadvili nadamnom.- Osjećaš li kakvu bol?- Ne, nema boli. Samo plutam. Sada vidim Crispina - nema

liječnika. Kakva je ovo svjetlost?- Pokušaj otkriti. Idi prema njoj, Davide. Potpuno si

siguran. Reci mi što vidiš.Svjetlost, prekrasnu svilenkastu svjetlost. Vidio je ljude

oba-vijene svjetlošću, oblike, lica. Toliko lica. Vikali su premanjemu, ispružili ruke izvan treperave duge. Njihova su ga licahipnotizirala - prozirna, izmučena, moleća.

Njihevi su povici gotovo zaglušili svjetlost; udarajući ga uglavu, zaglušujući poput grmjavine. Njihova imena. Vikali susvo ja imena. Čuo je na stotine imena, na tisuće, više puta.Zatim su izmučena lica jednoglasno izgovorila jednu riječ.Zakhor.

Iznenada je svjetlosti nestalo.Kada je David otvorio oči, činilo mu se kako mu prigušeno

svjetlo u Dorsetovu uredu pali mozak.Glava mu je pucala, disao je ubrzano i plitko. - Jesi li dobro, Davide?- Ti mi reci, ti si liječnik. - Ustao je nesigurno.Dorset mu je pružio čašu vode. -1, sjećaš l i se ičega što si

mi upravo ispričao?- Svake riječi. - Davidovo je lice bilo blijedo. Teško je

proživljavao ovo stoje upravo vidio. Sada je umjesto odgovoraimao mnogo više pitanja.

- Uvijek sam se sjećao da me je privlačila sjajna svjetlost,ali se nisam sjećao svih tih lica niti njihovih povika. -Davidova se obrva naborala. - Tko je Zakhor? - rekao je,gotovo sam sebi. -Svi su to izgovorili. Zakhor.

Drugi gaje muškarac promatrao pažljivo. - Možda bi trebao

provjeriti u svojem dnevniku. I mislim da bismo trebalidogovoriti još jedan susret sljedećeg tjedna. Mnogo siputovao u prvome pokušaju. Sljedećeg puta ćemo uspjetidoći do druge razine.

- Zar me ne možeš ponovo vratiti? Moram otkriti što značeta imena.

- Ne mogu. Bilo bi kontraproduktivno. Ponovnoproživljavanje ovakvih iskustava umara psihu. Da j svojojpodsvjesti vremena da prihvati stoje vidjela. Vjeruj mi, takoje najbolje.

David je otišao iz sobe, u prsima ga je pritiskalo. Pozvao jeDillona McGratha dok je prelazio cestu i išao prema svomeautu.

- Dillone, Stacyno se ime nalazi u mojemu dnevniku. Inemam pojma zašto. Neki od tih ljudi su preminuli, Dillone.- Riječi su izlazile u bujici. -1 što je Zakhor? Rekli su miZakhor.

- Tko je rekao Zakhor?- Ljudi. Ljudi na kraju tunela. - David je duboko udahnuo.

- Bilo ih je na tisuće. Vikali su prema meni. Izvikivali svojaimena. I svi su rekli Zakhor.

Na drugoj strani linije čuo se muk.- Možda poznajem nekoga tko ti može pomoći to otkriti

-Dillon je rekao u konačnici. - Mislim da moraš razgovarati srabinom. Znam da osjećaš odbojnost prema religiji - rekao jebrzo, prije nego gaje David mogao prekinuti. -1 da nisi bio usinagogi od svog bar mitzvaha. Ali ti su ti glasovi govorili nahebrejskom.

- Hebrejskom? - David je zastao, dva koraka od auta. -Zakhor je na hebrejskom?

- To znači 'sjeti se'. - Ljudi koje si vidio u tunelu obavljene

svjetlošću žele da se sjetiš.- Sjetim čega? - David je povukao ruku kroz kosu i

pogledao prema nebu.Dillonov je glas bio tih i smiren. - Očito je Davide. Žele da

se sjetiš njihovih imena. I jesi. 6 - Ti SI GENIJE U metafizici - rekao je David razgovarajući

na mobitelu. Skrenuo je autom u 18. ulicu.- Ti mi reci što to znači.- To ne mogu - odmah je odgovorio Dillon. - Činjenica da

su ti govorili na hebrejskom govori mi da ti je rabin najboljivodič. Razlog zbog kojega žele da se sjetiš vjerojatno lezi utebi, Davide, poput njihovih imena. Poznajem kolegu koji biti mogao pomoći. Rabin Elizer ben Moshe je štovani kabalist,učitelj hebrejske mistične tradicije. Doživio si mističnoiskustvo, Davide. Ali, zatreba li ti egzorcizam - rekao je - to jeu mojoj domeni.

Kabala. Sve što je David znao o Kabali bilo je da su nekefilmske zvijezde iz toga napravile trend, vežući crvene trakiceoko svojih zapešća i uzimajući hebrejska imena.

Kao da mu čita misli, Dillon je rekao - Nije to Madonninaverzija Kabale. I da, već sam ga nazvao. Vrlo je zanteresiran,ne samo za tvoj dnevnik, već i za poludragi kamen koji sisačuvao nakon nezgode. Ponesi oboje kad ideš u Brooklyn. Umeđuvremenu, zamolio je da mu faksom pošalješ nekolikostranica svojega dnevnika kako bi ih mogao proučiti prijetvojega dolaska.

Obrva mu se nabrala dok je naglo skretao desno. Misli sumu vrtoglavo letjele dok je slušao Dillona.

- Ben Moshe dolazi iz duge loze učenih rabina kojiproučavaju Kabalu, i njihov je životni cilj otkrivanje sveopćihtajni.

Učeni rabini. Riječi su pokrenule izblijedjelo sjećanje izdjetinjstva - majka mu je pričala priče o njezinu pretku,poznatom mistiku iz Kijeva, Reb Zalmanu. Navodno jeistovremeno mogao podučavati svoje učenike u dva udaljenagrada, udaljena petsto kilometara. Uvijek je mislio dajeizmišljala takve priče.

- Zezaš me?- Davide, postoje stvari u životu koje ne možeš mjeriti

znanstveno i empirijski. Pokušaj biti bez predrasuda.David je duboko udahnuo. - Nisam siguran...- Imaš li bolju ideju? - uzvratio je Dillon.David se počešao po čelu. - Gdje u Brooklynu? - Pitao se

što će dekan Myer reći kad ga obavijesti da ima hitan zadatakizvan grada.

7 TEŠKE SU KAPI kiše udarale o pločnik kad je David izašaoiz taksija na Aveniji Z u Brooklynu.

Prebacio je svoju torbu preko ramena i potrčaostepenicama od neodređenoga smeđeg kamena. Nakon što jepritisnuo zvono, proučavao je bogato ukrašenu srebrnumezuzu koja j e bila pričvršćena na vratima Centra B'naiIsrael.

Mršavi mlađahni muškarac odjeven u bijelu košulju, crnehlače i s crnim pletenim kipahom na glavi uveo gaje uprostoriju za koju je David pretpostavio daje nekoć biladnevna soba. Smeđi je kamen pretvoren u zanimljivuslagalicu. - Ja sam rabin Tzvi Goldstein, pomoćnik rabinaben Moshea - rekao je, vodeći Davida hodnikom u učionicugdje je velika zelena ploča stajala okomito na dva duga zidaispunjena policama knjiga. David je bacio pogled na hrptoveknjiga, i uočio da su sve na hebrejskome. Soba je mirisala nakredu i staru kožu, a pod na laštilo.

- Proučavamo stranice iz dnevnika koje ste poslali rabinuben Mosheu. - Rabin Goldstein se nasmijao i činilo se da jejedva uspjevao zadržati uzbuđenje. - Jedva čeka da Vas vidi.Dobro. Možda ću konačno dobiti neke odgovore, pomislio jeDavid.

U posljednje bi vrijeme svaki puta kada bi pogledao u svojdnevnik uočio da se vraća stranici na kojoj je Stacyino ime. Izbog toga je postajao sve nemirniji.

- Da Vam donesem čaj dok javim rabinu da ste stigli?- Ne, hvala. - David je gurnuo ruke u džepove kad je mladi

rabin otišao. Krenuo je prema jedinom prozoru u prostoriji,kiša je curila u potočićima, zamagljujući pogled na cestu.Misli su mu lutale prema slikama eksplozije iranskogatankera koju je vidio na televizoru u zračnoj luci dok je čekaopoziv za ukrcaj. Činilo mu se da su jedine vijesti u posljednjevrijeme bile one loše.

Poskočio je kad je začuo tihi glas iza sebe koji mu jeprekinuo misli.

- Šalom, Davide. Molim te, dođi. Možemo razgovarati goreu mojemu uredu.

David je osjetio trnce iznenađenja. Očekivao je hebrejski iliruski naglasak u govoru, no stariji je rabin, koji je stajao prednjime, imao ugodan američki naglasak. Glas mu je bioškripav, na neki način u skladu s njegovom velikom slavom.Rabin Eliezer ben Moshe bio je krhak muškarac koji jeizgledao staro i istrošeno poput knjiga na policama. Kosa muje bila blijedo siva, a brada srebrna i pružala se u kovrčamapoput oblaka do sredine prsiju. Dok ga je David slijediostepenicama presvučenim sagom, uočio je koliko je krhkorabin djelovao. Njegov običan crni kaput visio je prekokošćatih ramena i djelovao dva broja prevelik kao da se

njegov vlasnik smanjio otkad gaje kupio.No, dok je promatrao Davida kako sjeda u njegovu

skučenu uredu, njegove tamne oči boje kest e n a bile subistre, ispunjene brigom, znatiželjom i nadom.

- Jesi li donio svoj dnevnik - i kamen?Toliko o uvodu. David je zavukao ruku u torbu i izvadio

dnevnik. Rabinove su oči zasjale kad je David na stol položiocrvenu kožnu knjigu. Dok je izvlačio kamen i z džepa poredrabinovoga računala je uočio faksirane stranice koje im jeposlao. Na njima su bile bilješke, ali ih nije mogao pročitati.

Rabin je ispružio kvrgavi dlan prema kamenu, i nećkajućise samo trenutak, David gaje položio na njegov dlan.

Rabin ben Moshe je zurio u gladak šarolik agat, nijetrepnuo niti išta govorio. Udahnuo je, i prsa su mu zadrhtala.

- Nema ukrasa - šapnuo je.David je promatrao u tišini dok je ovaj tiho otvorio ladicu u

stolu i izvadio lupu. Okretao je kamen i promatrao ga sa svihstrana, i detaljno ga proučavao gledajući kroz lupu.

Bez obzira na sve što se dogodilo, činjenica da ovaj kamen-nešto što čuva na svome stolu od svoje trinaeste godine -ima nekakvo značenje, bilo je ono što gaje najviše zbunjivalo.Ali rabin je prstima prelazio preko hebrejskih slova s takvimdubokim poštovanjem, takvim strahopoštovanjem, dajeDavid s teškoćom pokušavao suzbiti svoju znatiželju daodmah započne razgovor o imenima.

- Ovo je stari sveti kamen. - Rabin ben Moshe je podigaopogled i pogledao ga u oči. - Pogledaj kako je brušen -okrugao i sjajan? Agat je ispoliran, ali ne sjaji niti reflektirasvjetlost. To je stoga jer je brušen konveksno poznato podnazivom cabochon. Do srednjega su vijeka svi bili takobrušeni.

David je ponovo pogledao prema mliječno plavomekamenu koji je tako nonšalantno držao u ruci keramičkogmajmuna.

- Kažete da datira iz srednjega vijeka?- O, ne. Mnogo je stariji. Više tisuća godina - i z biblijskih

vremena. Biblijska vremena. David je ostao zapanjen. I postao

skeptičan. Kako j e Crispin Mueller došao do biblijskogakamena?

- Rečeno mije da ima čarobne moći. - David je očekivao daće se rabin nasmijati. No, ben Moshe je kimnuo, zadržavšipogled. - Tako je zapisano.

Zatim je rabin zaklopio dlan oko kamena i tiho izgovaraomolitvu na hebrejskom.

- Ti si Židov. Razumiješ li molitvu Shehehiyana? Upravosam zahvalio Bogu jer mije dozvolio da doživim ovajtrenutak.

David je osjetio kako su ga prošli trnci. O čemu on togovori? Stoje tako posebno u ovome trenutku? I štoCrispinov kamen ima sa Stacynim imenom u dnevniku?

Nagnuo se prema naprijed dok je rabin pažljivo stavljaokamen pored dnevnika.

- Kažeš daje čaroban. Na koji način?- Pripada posebnom kompletu od dvanaest kamena. Rekao

si mi preko telefona da nisi vjernik, ali pretpostavljam daznaš tko je bio Mojsije.

David je kimnuo. - Toliko znam.- I njegov brat Aaron - visoki svećenik?- Sad sam se izgubio. - David se pitao je li pogriješio svojim

dolaskom ovamo. Osjećao je da se udaljava od odgovora oimenima, da ga se odvlači od glavnoga puta pričama o

dragom kamenju i Bibliji. Dok se borio sa sobom da zadržistrpljenje, pogled mu se vratio na kamen. Iznenada se sjetiorazloga zašto ga je uopće zadržao - kao podsjetnik da zastane irazmisli.

Prisilio se da ne razmišlja o pitanjima vezanima za dnevniknego da pažljivo sluša rabinove riječi.

- U Knjizi Izlaska - nastavio je ben Moshe - čitamo da jeAaron bio prvi visoki svećenik, što je najsvečaniji položaj zaŽidova, i daje Bog rekao Mojsiju da svojemu bratu napravi trisveta odjevna predmeta - prsni oklop, ephod i haljinu.

- Opet sam se izgubio, rabine. - David je slegnuoramenima. - Ephod?

- To je drugi naziv za lanenu pregaču koju je Aaron nosioza vrijeme svetih obreda. Ali, prsni oklop je ono što nasnajviše zabrinjava - nastavio je rabin. - Napravljen je premauputama koje je Bog dao Mojsiju. Bila je to kvadratna pločaisprepletena od trakica, plavog, purpurnog i grimiznog zlatakoju je načinio umjetnik.

Ben Moshe se susreo s Davidovim očima i objasnio. -Prema Knjizi Izlaska, kadgod je Aaron ušao u najsvetijemjesto Hrama pomoliti se Bogu, morao je nositi na srcu tu"Ploču suda", koja j e sadržavala imena sve Djece Izraela -imena dvanaest plemena.

David je ostao miran. Imena?- Imena su bila ugravirana na dvanaest poludragih kamena

koji su bili u zlatu i prišiveni zlatnim koncem na prsni oklop.Iznenada je David shvatio gdje vodi ovaj razgovor. - I kažeš

mi daje ovaj kamen jedan od njih? - pitao je, zapanjen.Rabin je uzeo agat i prošao okolo stola. - Pogledaj što piše.- Ne znam baš hebrejski.Ben Moshe se nije obazirao na priznanje. Držao je agat

ispred Davida i pokazivao prema pet malenih slova, s desnanalijevo. -Nun pey tav lamed yud - čitao je. - Čita se Naftali -jedno do dvanaest plemena Izraela.

Davidove su misli jurile. - Znači za svako od njih je biojedan kamen.

- Točno. I svaki je kamen drugačiji. Kamen za Naftali je bioagat - kamen zaštite, onaj koji sprečava čovjeka da sespotakne i padne...

David se glasno nasmijao. - U tom slučaju ne radi - rekaoje rabinu. - Tako sam i došao do njega. Osoba koja gaje imalaprije mene rekla mije daje čaroban i da će nas zaštiti od padasa snijegom pokrivenog krova. Ali nije.

Rabin se uopće nije zbunio. Samo je pogledao Davidablijedim smeđim očima i tiho rekao. - Kasnije mi morašispričati o toj osobi koja je imala kamen. Ali za sada, mogu tireći da nije razumio njegovu prirodu. Ovaj kamen - kao i svihostalih jedanaest - ima višu namjeru. Ovaj kamen nikada nijezamišljen da zaštiti jednu osobu. Znači zaštitu Djeci Izraela -i cijelome svijetu. Dvanaest kamena predstavlja milost Božjuprema Njegovoj djeci.

Rabin je duboko udahnuo. - Postoji razlog zbog kojega sidanas u mojemu uredu, Davide. To nije slučajnost. Kao štonije slučajnost da posjeduješ imena koja si zapisao u svomednevniku i ovaj kamen. - Hitnost je gorjela u rabinovimočima. - Mogu li vidjeti knjigu?

Osjećaj nerealnosti prešao je preko Davida kada j e rabinuzeo njegov dnevnik i otvorio prvu stranicu.

Sve ovo mora biti samo neka luda slučajnost. Naposljetku,do kamena je došao slučajno...

Nezgoda.Ista nezgoda, shvatio je, naslonivši se, koja mu je donijela

imena.Kamen i imena.Mogu li doista biti povezani?- Vjerujem da ova imena pripadaju ljudima za koje si mi

rekao da si ih vidio kada si doživio kliničku smrt. - BenMoshe je češkao svoju kovrčavu bradu, glas mu je biotmurniji. David je osjetio trace kako mu prolaze leđima.

- Ali tko su oni i zašto su mi njihova imena stalno u glavi?- Možeš se rugati, Davide, ali nevjernici mogu imati

mistična iskustva. I ti ih imaš. Stoga - evo mističnogodgovora na tvoje pitanje. Nisi prvi koji zapisuje ova imena. Ito nisu imena odabrana nasumce - to su posebna imena. Vrloposebna.

David se pripremao za ono što slijedi. S trećega kata stana bez dizala, iznad kafića Java Juice u

drugom dijelu Brooklyna, čovjek je u majici s likomEminema i šiltericom okrenutom naopačke stišao slušalicena ušima. Dovoljno je čuo.

Podižući slušalicu sigurne telefonske linije, okrenuo je brojdok su oko njega treperili monitori i ekrani komunikacijsketehnologije posljednje riječi tehnike. Raj za šmokljane. Sasredišta svoje konzole oblika potkove mogao je prisluškivatirazgovore na tri kontinenta i promatrati kako se stvarapovijest, dok su se dva kata ispod njega ovisnici o kofeinunizali poput leminga kako bi popili omiljenu šalicu blata.

- Što ima novoga? - Ogroman plavokosi muškarac je izvaliou slušalicu u stražnjem dijelu kamiona s pecivima na AvenijiZ. James Gillis je bio nestrpljiv, i već gaje svrbila guzica odsjedenja i čekanja. To mu j e bilo prvi puta kao CrnomAnđelu, i bio je nestrpljiv da se dokaže.

- Prokletstvo, Sanjay, koliko još moramo čekati ovdje?

Shepherd je unutra već četrdeset i pet minuta.- Daj se smiri, veliki. Ovo su upute. Shepherd ima

poludragi kamen i dnevnik sa sobom. Uzmi oboje. I nakonšto ih sve ukloniš, pronađi prokleti sef. Moramo se domoćisvega što stari Židov tamo drži.

- Nema frke. - Gillis je pogledao Enriquea, bravaraPortorikanca koji je ispod Armanijevog odijela imao pojas salatom i pištolj. Enrique je sjedio u kapetanovoj stolici pokrajnjega, i zurio u kišu kako pere prozore kombija. Uvijek je biomiran - strpljiv i bez izraza, poput plaćenoga mafijaškogubojice.

U komunikacijskom središtu, Sanjay je provjerio rade li idalje digitalni snimači.

- U tom slučaju - rekao je, podižući glasnoću i vraćajući serazgovoru. - Crni Anđeli - krenite.

Možete poletjeti. 8 - OVA IMENA KOJA si zapisao - rabin je pružio ruku

prema stranicama pored računala, onima koje mu je Davidfaksirao - odgovaraju imenima koja su zapisana u starompapirusu na Bliskom istoku. David je osjetio da gubi tlo podnogama.

- Nemoguće.- Jutros su mi potvrdili. Poslušaj me prije nego me odbiješ.- Ben Moshe mu je predbacio. - Ova imena, i sva ona u

tvojem dnevniku, prvi su puta zapisana prije nekoliko tisućagodina -zapisao ih je sam Adam.

Podigao je ruku dok se David pripremao da nešto kaže. -Prema Kabali, Adam je prepisao Božju Knjigu imena za sebe isvoje sinove. Oni su svoje primjerke prenijeli svojimsinovima, i tako generacijama, dok u konačnici Knjiga nijedošla do Mojsija.

David je iskočio iz stolca, jer nije mogao ni trenutak duljezadržavati svoju zapanjenost.

- Rabine, uz dužno poštovanje, ne vjerujem daje Adamznao ime moje pokćerke još u Raju. Povukao je dnevnikprema sebi i počeo nasumce čitati imena naglas. - Ili ShenJianchao, ili Noelanije Trias, ili Beverly Panagoupolos. -David je spustio knjigu. - Dajte, molim Vas.

Ben Moshea to nije nimalo zbunilo. - Ne očekujem da tisve odmah bude jasno. Proučavanje Kabale je dug put.Zahtijeva zrelost i mnogo godina kako bi se otkrili mističnislojevi Tore. U prošlosti su njezine tajne bile ograničene,prenosile su se samo s rabina na najvjernije studente.

Ali, Davide, posvetio sam život ovome izučavanju i to većšezdeset godina, i kao što znam svoje ime znam ono što ću tisada ispričati.

David se iznenada sjetio majčinih priča o prapradjedu,mistiku, Rebu Zalmanu. - Slušam.

Ben Moshe je kimnuo. - Pažljivo me sad slušaj - Mojsije jeKnjigu imena dobio od Izaka - jednog od Jakovljevih sinova -i godinama se čuvala u Hramu u Jeruzalemu. Ali, kad suRimljani uništili Hram 70. g. nove ere, ponijeli su blago uRim, i Knjiga imena je nestala, zajedno s prsnim oklopom. I stim oklopom -rekao je rabin nježno - nestalo je i poludragokamenje dvanaest plemena Izraela.

David je pogledao kamen na stolu, a kroz glavu su muprostrujala pitanja. Ali ih je zadržao i nastavio slušati rabinakako mu priča tiho isprekidanim glasom.

- Primjerci koji su pripadali drugom Jakovljevom sinu-Izakovom polubratu, Išmaelu - otišli su sinovima koje su murodile kurve, i ti su se papirusi izgubili u pustinji. Već sustoljećima svi primjerci Knjige imena izgubljeni. No, prije

nekoliko su godina arheolozi pronašli dijelove u Egiptu i nadrugim mjestima na Bliskom istoku, za koje se vjeruje da suiz Išmaelove Knjige. Uz pomoć povjesničara i matematičara,pokušavaju ih sastaviti. To su stručnjaci koje sam kontaktiraod a usporede tvoje stranice s pronađenim dijelićima koji sečuvaju u Izraelu.

David se borio u sebi kako bi prihvatio ovu rabinovuteoriju. - Zar su pronašli više od jednoga primjerka Adamoveknjige?

- Vjerujemo da jesu. Otkriven je papirus napisan naara-mejskom, koptskom i hebrejskom jeziku.

- Pomislio bih samo na hebrejskom.- Nije. - Ben Moshe je odmahnuo glavom. - Budući da je

Išmael bio Abrahamov sin nežidovske ljubavnice, Hagar,njegovi su primjerci bili napisani staroarapskim jezikom. Iiako su jednaki dijelovi pronađeni u mnogim papirusima,nitko još nije sastavio potpun tekst. Kako bilo - oči su musjale - vjerujemo da smo blizu.

David se nagnuo prema naprijed. - Znači da trajuarheološka iskapanja?

- O, da. - Rabinov se glas izoštrio. - Nažalost, nismo jedinikoji tražimo dijelove koji nedostaju.

Drugi se žure složiti čitav rukopis kako bi bili prvi uizlistavanju svih imena - samo što su to zli ljudi, Davide.Neprijatelji Boga.

Zbunjen, David je provukao dlan kroz kosu dok je kiša svejače udarala o staklo prozora. - Tko?

- Gnoseosi. David je tupo gledao. Rabin ben Moshe je zaobišao stol,

držeći ruke spojene na prsima. Lice mu je bilo sumornijenego kad je David tek došao.

- Gnoseosi su tajno društvo koje potječe iz starogavjerskoga kulta - gnostika. David je zurio u njega. - Kolikostaro?

Iz vremena prije kršćanstva. Gnoseosi su jedini odnekoliko ostataka postojećega gnosticizma - sekte koja jemnogo življa i tajnija nego što je ikada bila prije nekolikostoljeća.

David je čuo za gnosticizam. Sjetio se da ih je jedne subotespomenuo Dillon kada su raspravljali šire korjene religije uzpecivo i sirni namaz.

- Hedonisti? - David j e razmišljao dok se vani čulagrmljavina. - Misle da je ljudska rasa zarobljena u zlimtijelima, zar ne?

- Da. I da svaka duša ima sposobnost utapkati u nekakvoprirođeno znanje - stube, kako se čini - da dosegne dovoljnovisoku duhovnost kako bi se oslobodila tijela.

- I što onda... dođu u nebo?- Ne baš, Davide. - uzdahnuo je ben Moshe. - Korijen

njihova imena je riješ gnosis - grčka riječ za znanje. Gnoseosivjeruju da s dovoljno znanja mogu pobijediti Boga. I odlučilisu učiniti upravo to. David je imao oko desetak pitanja, aliprije nego je uspio postaviti i prvo, netko je pokucao na vratai rabin Goldstein je provirio.

- Oprostite mi rabine. Yael HarPaz je stigla.- Dobro, dobro. Pošalji ju nama, Tzvi. - Ben Moshe se

vratio u svoj stolac. - Nadam se da nemaš ništa protiv,Davide. Pozvao sam stručnjakinju za starine da nam sepridruži - fantastična izraelska arheologinja iz Safeda. Jutrosje stigla iz Izraela.

- Slušajte, rabine. - David je podigao ruke. - Ovo postajesve kompliciranije. Ne želim da skrenemo s teme. Ime moje

pokćerke je u mojemu dnevniku, i to me zabrinjava. Akonešto znate - molim Vas, skratite okolišanje i recite mi zaštotoliko pokojnika želi da zapamtim njihova imena!

- Dolazimo do toga, Davide. Molim te budi strpljiv. Morašshvatiti da si dio nečega mnogo većega nego možeš zamisliti.Znam da imaš doktorat iz političkih znanosti i da si na glasu.Vjeruj mi da ja znam svoj posao jednako dobro kao i ti svoj.Kao i Yael HarPaz njezin.

- Prije nego je David uspio odgovoriti na vratima sepojavila žena. Bila je visoka i mršava, a nosila je dugu crnusuknju, bluzu boje slonovače i svileni sako. U sobu je ušla snaglašenom namjerom noseći bakreno-kožnu kutiju.Iznenadile su ga njezine erotične jagodice i pune usne,naglašene ružičastim sjajilom. Pretpostavljao je da ima okotridesetak godina, i prema boji - duga bakrena kosa vezana uopušteni rep i svjetlosmeđi ten - pretpostavljao je daje Sabra,rođena Izraelka.

- Yael HarPaz, ovo je David Shephard, čovjek o kojemusam ti govorio.

Žena ga je pogledala izravno s divljenjem i spustila kutiju.Rukovali su se, njezina je srebrna narukvica zazveckala. -Šalom.

Njezin je glas, s bogatim hebrejskim naglaskom, bio mek iprivlačan poput nje.

- Zbog mene ste prevalili dug put. Ne znam zašto.- Došla sam zbog kamena. Jeste li ga ponijeli?Davida je iznenadio njezin autoritativan ton. Zastao je

prije nego se okrenuo prema stolu, zatim je podigao kamen ipogledao ga. - Znači i Vi vjerujete daje to s prsnog oklopavisokoga svećenika?

- Mogu li? - Yaeline tamno zelene oči su se sjajile dok ga je

uzimala. Prije nego je David išta rekao počela gaje okretatikao i rabin maloprije.

- Naftali - rekla je s uzbuđenjem u svojem glasu. Rabin senasmijao.

- U redu. - David je udahnuo. - Recimo da je ovo jedan odkamena s prsnog oklopa. Što je s ostalima? Je li i na njihračunamo?

- Četiri imamo pohranjena u Jeruzalemu - Yael mu jerekla. Pogledala je rabina, očekujući da nešto kaže.

- Ovdje imam još jedan - rekao je Davidu. - Kamenplemena Levi, jantar.

Dok je to govorio, okrenuo se prema polici s knjigama iskinuo one koje su pokrivale sef. - Ovaj se pojavio usefardskoj sinagogi u Detroitu. Tuniški Židov gaje kupio natržnici u Kairu prije sedamdeset godina i nije pojma imao štoposjeduje. Njegov je sin emigrirao u SAD i prije mjesec danaga pokazao rabinu, koji me je kontaktirao.

Rabin je izvukao pohabanu torbu i zavukao ruku.Odmotao je baršunastu tkaninu i izvadio kamen koji jeveličinom bio jednak Davidovom agatu. Kada ih je postaviojednog pored drugoga, Davidu je zastao dah. Ne samo da subili jednake veličine, nego su bili i jednako brušeni. Čak jetekst na hebrejskom bio od istog autora.

Sve se prebrzo odvijalo. Kamenje, imena, imena nakamenju, Crispin, Stacy, njegov dnevnik.

Pokušavao je kontrolirati misli, čak i dok je rabin nastaviogovoriti.

- Namjeravao sam odnijeti jantar u Izrael sljedećegatjedna, no tvoj me je posjet poštedio hitnoga puta. Važno jeda oba kamena stignu u Jeruzalem - prije nego im se štodogodi. Yael?

Kako je ben Moshe podigao oba kamena da ih dodaarheologici, iskliznuli su mu iz artritičnih prstiju na pod iotkotrljali se ispod stola. David je kleknuo da ih pokupi.

Tada je ugledao nešto ispod stola od čega se sledio.- Što? - Ugledao je malen srebrni prijamnik koji je bio

pričvršćen za dno stola.- Snimate li naš razgovor? - upitao je, s ljutnjom u glasu.

Skupljajući kamenje podigao se na noge.Na Yaelinom se licu ocrtavala opasnost. Rabin je brzo

govorio. - O čemu govorite?Dok je završavao pitanje, Yael se spustila na koljena i

zavirila pod stol. Otrgnula je uređaj za prisluškivanje, a licejoj je pro-blijedjelo.

- Znaju - rekla je, a pogled joj je susreo užasnute rabinoveoči.

- Brzo. - Ben Moshe je zatvorio torbu drhtavim rukama. -Uzmite ovo i idite.

Upravo se tada začula buka u prizemlju. Na trenutak jeDavid pomislio daje to auspuh od auta, zatim se začuo vrisak.

- Rabine, trčite! Bježite! - Čuo se glas rabina Goldsteina izprizemlja. Čulo se još pucnjeva i vriskovi su ispunili zgradu.

- Davide, sakrij kamenje! - Ben Moshe je gurnuo torbu uYaeline ruke dok su osluškivali teške korake na stepenicama.-Požarne stepenice! Požurite! Sve ponesite - kasnije ćuobjašnjavati, ako mi Bog dopusti - ali morate odmah otići!

Rabin je požurio zaključati vrata dok je David gurao obakamena u džep od hlača. Dnevnik je ubacio u svoju torbu iprebacio ju preko ramena. Yael je već otvarala prozor.

- Vi prvo. - David je uhvatio rabinovu ruku i povukao gaprema požarnim stepenicama, no starac se oslobodio stiska.

- Ne, Davide, ti prvo. Odmah. - Ben Mosheov glas je bio

smiren. - Yael, odvedi ga u Safed. Zna imena. Zna imenaLamed Vovnika.

Već je prebacila nogu preko prozorske daske. - Hajde! –povikala je.

- Idi! - Ben Moshe gaje gurao dok su napadači lupali povratima.

Adrenalin mu je skočio, gurnuo je glavu i popeo se napožarne stepenice. Na lice mu je udarala kiša. Yael je već bilana pola puta do ulice, on se premišljao i pružio ruku premarabinu. No, dok se rabin pokušavao provući kroz prozor,otvorila su se vrata i čuli se pucnjevi. Rabin je pao, iz brademu je curila krv preko Davidove ruke.

- Trči, Davide! - vikala je Yael dok je njega prolazio užas.Pojurio je požarnim stepenicama na ul i c u , umalo seposkliznuvši na mokrome metalu. Pogledao je na trenutakgore i vidio ogromnoga muškarca plave kose kako gurarabinovo beživotno tijelo i cilja.

David je čučnuo i metak je pogodio ciglu pored. Pojurio jeza Yael dok je odzvanjao drugi pucanj, a plavokosi semuškarac zaletio stepenicama.

Trčali su, a kiša je nemilosrdno pljuštala. Skrenuvši izaugla, Yael se zamalo sudarila sa ženom koja se probijala, ujednoj ruci držeći kišobran, a u drugoj namirnice.

- Hej - povikala je žena, ali Yael je bila bez daha d a bi seuspjela ispričati. Jurila je između dviju zgrada, a David ju jeslijedio, dostižući ju dok se ona probijala ulicom,zaustavljajući promet uz zvuk sirena. Iznenada se čulo kakometak probija zadnju gumu UPS-ovog kamiona i baca garavno na Davida.

Bacio se prema naprijed i legao uz rub pločnika. Yael ga jezgrabila za ruku i on se podigao na noge.

Plavokosi se muškarac približavao s pištoljem u ruci, i ljudisu se razbježali.

- Ovuda! - David ju je povukao prema autobusu koji jeiskrcavao putnike desetak metara dalje. Projurili su okogomile smeća i progurali se stepenicama na ulazu zaobilazećiostale koji su ulazili. David je kroz kišom zamućen prozorugledao plavokosoga muškarca - teško je trčao premaautobusu.

Vrata su se zatvorila. Muškarac je naciljao.- Svi dolje! Vani je manijak s pištoljem! - povikao je David.

Jedna je bakica zavrištala.- Miči se, odmah! - povikao je prema vozaču. Ostali su

putnici pogledali kroz prozor.- Sranje, čovječe! - Povikao je klinac koji je slušao svoj

iPod. - Briši odavde! Psujući, vozač je krenuo. Metak je okrznuo stražnji dio

autobusa dok se ovaj udaljavao od pločnika i zalio ga vodomiz brazde na cesti. Ogromni su brisači radili punom brzinomkako bi s prozora brisali potoke kiše koja je prala grad.

- Pozovi kontrolora - povikala je Yael teško dišući. David jeugledao suze u njezinim očima. - Reci mu da pozove hitnu ipošalje ih u Centar B'nai Israel na Aveniji Z. Pogođen jemuškarac.

Pogledala je Davida, no, niti jedno od njih nije reklo niriječi dok se autobus provlačio kroz gužvu.

Oboje su znali da je prekasno. Rabin ben Moshe bio jemrtav.

Omamljen, David se pitao je li izgledao blijed i potresenpoput nje. Srce mu je i dalje ludo tuklo u grudima. Nijemogao shvatiti što se upravo dogodilo.

Stisak mu se pojačao oko torbe natopljene kišom dok je

drugom rukom provjeravao dže p . Kamjenje je još uvijekovdje. I Stacyino ime u njegovu dnevniku.

- Ispraznio je sef! Nema ničega! - Vikao je Enrique, dok seGillis penjao nazad požarnim stepenicama. Gillis je zurio uprazninu koja je zjapila iza police.

Sranje. Sirene su se već čule. Nije bilo vremena.- Nema dnevnika? A kamenja?- Shephard i Izraelka su ih uzeli. - Enrique je već prekopao

rabinov stol i sadržaj svih ladica istresao na pod. Iznenada jeuočio hrpu faksiranih stranica iza računala. Na njima je biloDa-vidovo ime i broj faksa. Pokupio ih je.

- Hej, pomaže li ovo?- Gurnuo je papire prema Gillisu čije se lice opustilo dok je

prelazio preko popisa imena.- Imamo nešto, Sanjay - povikao je u mobitel. - Stranice iz

dnevnika koje je Shephard faksirao.Donijet ćemo ih zajedno s računalom.- Policija još nije stigla? - Pitao je Sanjay. Glas mu više nije

bio smiren i dosadan. Zvučao je zabrinuto. - Odlazite! Dok je to govorio, Enrique je iščupao računalo i potrčao

stepeništem. Gillis je imao dovoljno vremena samo da ugrabidiskete sa stola i upali upaljač. Pogledao je plamen natrenutak prije nego je zahvatio gomilu papira na podu,uživajući koliko je bio blizu svijetu koji dolazi.

Preskakao je po dvije stube dok se približavao zvuk sirena.Kada su stigli policijski automobili, bijeli pekarski kombi

već je bio u drugoj ulici, samo blijeda neznačajna mrlja upodivljalom pljusku.

I Sanjay je već slao e-mail s izvješćem u sjedište na Sicilijigdje je Eduardo di Stefano gledao u svoje računalo, pažljivoupijajući svaku riječ.

9 MEREDITH SE NAGNULA prema naprijed na tribini,ramena su joj bila napeta. Gledala je Stacy kako briše znoj sčela i udara loptom dvaput prije slobodnoga bacanja.

Hajde, mala. Pomislila je. Ubaci ju.Stacy je pogledala prema košu i bacila loptu prema obruču

kao daje to najlakša stvar na svijetu. Na trenutak se nadškolskom dvoranom nadvila potpuna tišina. Čak je iMeredith zadržala svoj dah dok je lopta letjela zrakom, azatim se čulo oduševljenje kad je lopta prošla kroz mrežu.

Mršteći se, Stacy se okrenula da se pozdravi sa svojimsuigračicama koje su joj čestitale. Ostalo je još samo petsekundi igre - nedovoljno da protivnici zabiju koš.

- To je moja cura! - Vikala je Meredith s tribine dok se čulasirena označavajući kraj utakmice.

Stacy je već bila na liniji rukujući se sa suparnicama.Pogledavajući na sat, Meredith j e razmišljala o

mogućnostima. Utakmica je ranije završila. Len ju još satvremena neće nazvati iz Stockholma. Dovoljno vremena daStacy i ona skoknu do kineskoga restorana i naruče hranu zavan.

- Idem po auto dok se istuširaš, zlato.- Ok, mama, ali požuri - umirem od gladi.- Zašto ne bismo otišli do Chinese Palace? Odmah je iza

ugla - rekla je Meredith dok je koračala preko igrališta premaizlazu.

Stacy je potrčala prema svlačionici. Divan je osjećaj skinutisa sebe znojni dres i podvući se pod tuš. Nije ni kosu osušilasamo ju je povezala u rep, navukla je traperice i ružičastuseksi majicu kratkih rukava koju joj je David kupio kada ga jeprošloga ljeta posjetila u Washingtonu. Istog joj je danakupio žutu narukvicu s natpisom "Ciljaj visoko" koju nosi

svaki dan.Samo je zbog Davida bila tako dobra košarkašica, pomislila

je dok se odijevala. Vježbao je s njom gađati koš iza kuće kadjoj je bilo samo pet godina, jedva je mogla loptu obuhvatiti.Naučio ju je driblati kad je imala osam godina. Vježbali susvaku večer dok je mama pripremala večeru. Stacy senasmijala, prisjetivši se kako je David zvao njezinu majku dajoj čestita kada bi ga pobijedila. Naravno, sada je znala,uvijek ju je puštao da pobijedi.

Voljela je kad su se utrkivali napuniti perilicu suđa svakevečeri nakon večere kako bi imali vremena da ona ubaci stoslobodnih bacanja prije mraka.

Zatim kada bi bilo premračno i mreža se nije vidjela sjedilibi na trijemu, znojni, s mamom, koja bi im donijela bananasplit da se ohlade, i promatrali prve zvijezde na nebu. Davidje to nazivao "svjetlucavim vremenom".

Trčeći prema vratima, nabacila je sportsku torbu prekoramena i pokušala potisnuti sjećana.

Shvati. Sad je Len tvoj očuh. I on nije za košarku isladoled.

On je bio za squash i mlijeko od soje.Iznenada, kad je otvorila dvostruka vrata, pod nogama je

osjetila kako se tlo trese. Sve su djevojke zavrištale.Bože, još jedno podrhtavanje tla? Jučer se probudila uz

vibracije potresa od 3.6 stupnjeva koji joj je ljuljao krevet.Činilo se da nije ništa strašno, nasreću, samo malopodrhtavanje.

Dobra je stvar da se već na njih navikla. Kada su se njezinamajka i ona prvi puta doselile u Santa Moniku srce joj jezavršilo u grlu svaki put kada bi osjetila drhtaj. Sada je većbila kao rođeni Kalifornijci, koji uopće nisu obraćali pažnju.

No, u posljednje je vrijeme bilo toliko katastrofa u svijetu,brinula se da bi moglo doći do velikog potresa. Svi su govorilida j e samo pitanje vremena kad će veliki potres pogoditiZapadnu obalu. Zastrašujuće je samo i pomisliti na to.

Zastrašujuće - kao onaj snajperist u Torontu. Koliko je većljudi ubio? Jutros je mama ugasila TV s takvim gađenjem,rekavši da ne može više slušati vijesti o strašnim stvarimakoje se događaju u svijetu.

Ali Stacy se brinula.Zašto ne možeš biti poput mame, samo na jedan dan, i

blokirati sve loše? Zapitala se žureći prema autu napopodnevnom suncu. Misli na salatu od piletine. Nakiselo-ljutujuhu. Sladoled od Ďumbira.

Bila je udubljena u svoje misli da nije primijetila muškarcakoji čita novine u Dodge karavanu koji je bio parkiran naparkiralištu. Nije ga primijetila ni u zadnjem redu natribinama.

Ušla je u Explorer i zavezala pojas, crijeva su joj zavijala odgladi.

- Trebam hranu! - Umetnula je CD s pjesmama Alicie Keysu CD uređaj i pojačala zvuk, dok je Meredith ubacivala uprvu brzinu.

Stacy Lachman je bila slatka cura, pomislio je RaoulLaDouceur. Šteta što će je snaći nepoštena igra.

Presavinuo je novine i bacio ih na pod. Izvukao se sparkirališta i ostao tri auta iza Explorera Meredith Lachman.Žena nije ništa primijetila kao ni njezina kćer. Pratio ih je većdva dana, zapisa o njihovu rutinu, i navikavao se vozećiulicama Santa Monike. A njih dvije nisu imale pojma. Jedinateška stvar u cijelom ovome zadatku bio je prokleti smog.Bilo je gore od suhoga grla koje ga je peklo od prokletih

maslinika. Morat će zapamtiti da se zaustavi kod Walgreena po novi

inhalator večeras prije nego mu se ovaj isprazni. Uvijek jenosio jedan recept sa sobom - zajedno s puškama,prezervativima i međunarodnim mobitelom.

Kad se Explorer zaustavio na parkiralištu China Palacea,Raoul je učinio isto, samo na određenom razmaku.

Osjetio je hripanje i povukao iz inhalatora dok jepromatrao Stacy Lachman i njezinu majku ka k o ulaze urestoran.

Dobio je opće upute - neka izgleda kao nesretni slučaj iliotmica. Odlučio je da će otmica biti čišća.

Tako će Stacy Lachman nestati. Na isti način kako jenestala meta u Sierra Leoneu prije četiri mjeseca. Ovogaputa, bacit će tijelo u Dolini smrti na putu za Vegas. Proći ćemjeseci prije nego itko pronađe kosti.

Dok nije čuo kako mu se želudac grči Raoul nije uvidiodaje gladan. Izašao je iz auta i krenuo prema prigušenoosvjetljenom, crveno-crnom restoranu.

Mala Lachmanica i njezina majka nijednom nisu okrenuleglavu kad je on sjeo u separe u uglu dijagonalno od njih.Naručio je i promatrao djevojku kako se zabavlja saštapićima. Istresao je dvije vrećice šećera u svoj čaj inasmijao se.

Jedi, Stacy Lachman. Do sutra ćeš biti mrtva. Osim akomi smog ne doĎe glave.

10 ¶- ZAKLJUČAJ VRATA - NAREDILA j e Yael dok ju jeDavid slijedio u sobu 736 hotela Riverside Tower.

Bacila je svoju kutiju i rabinovu torbu na stol poredprozora, i izvadila telefon.

- Moram telefonirati.

David joj je istrgnuo BlackBerry iz ruke. - Prvo ćeš mi rećiod koga bježimo.

- Bit će dovoljno vremena za objašnjenja kad obavimrazgovor. Vrati mi telefon! - Glas joj je bio hladan, zelene očijoš hladnije.

- Tko je on? Gnoseos?Yael se namrštila. - Njihov odred za ubijanje. Zovu se Crni

Anđeli. Molim te - imam ovdje kontakt i ako mi dozvoliš daga nazovem, mogli bismo otići iz zemlje živi.

- Otići iz zemlje? Kako? Nemam ni putovnicu.- To ti je sad najmanja briga. Sad mi daj telefon. Zgrabila

gaje i David se maknuo. Bacio je svoju mokru torbu na policuza prtljagu i pogledao se u ogledalo iznad stolića. Kosa mu jebila zalijepljena za glavu.

Koža bolesno siva. Možda od šoka. Nije čudo. U njegovoj seglavi vrtila slika ben Moshea kako l e ž i preko požarnihstepenica.

On i Yael su sišli iz autobusa na sljedećoj stanici. Nekakosu upjeli pozvati taksi na kiši i krenuli prema rijeci Hudson, utišini, natopljeni od kiše i drhteći ne samo od nevremena.Tko je znao jesu li sada sigurni. Je li plavokosi snagator tražiokamenje? Ili dnevnik?

Ben Moshe je rekao da traže imena.Ijedno od njih je bilo Stacyino.David je izvadio svoj mobitel i frustrirano slušao kako je

Stacyin zazvonio četiri puta i preusmjerio ga na sekretaricu.- Bok, mačak. - Pokušao je zvučati prirodno, ali mu je glas

bio suzdržan. - Nazovi me čim ovo dobiješ, ok? Samoprovjeravam da vidim kako si.

Pokušao je dobiti Meredith i počeo psovati kad je opetdobio sekretaricu.

- Nazovi me, Mere, hitno je. Moram s tobom razgovarati oStace. Odmah.

Nije imao pojma što će joj reći kad ga nazove. Kako rećinekome da mu je ime kćeri na popisu ljudi koji ju žele ubiti?Trebao je odgovore od Yael HarPaz prije nego ga Meredith iliStacy pozovu nazad.

Koračajući prema stolu pored prozora otkopčao jerabinovu torbu. Dok je Yael užurbano govorila nahebrejskom njemu iza leđa, na brzinu je pogledao sadržaj -hebrejski molitvenik, nešto u spiralnom uvezu, malenibrončani novčić s brojem osam.

David je pogledao izbliza. Nije broj osam - to je par zmija.Uočio je dvije plastificirane karte na dnu i jednu uzeo,

zureći u njezin čudan, intrigantan crtež. Što je ovo?Bio je to dijagram. Deset različitih molekula povezanih

ukri-ženim linijama. Podsjećalo ga je na molekulsku formuluna receptu. Ili na nešto što je napravilo dijete s drvenimigračim elementima. Kad je čuo da je Yael završila srazgovorom, vratio je dijagram nazad u torbu i okrenuo seprema njoj.

- Sad bih molio objašnjenje.Govorila je hladno. - Odakle želiš da počnem?- Imena u mojemu dnevniku. Zašto se nalaze na svim

starim papirusima o kojima mije rabin pričao? - Riječi sucurile iz njega. - Čija su to imena? Što im je zajedničko?

- To su ljudi koji održavaju svijet na životu. Rijetki iposebni ljudi. A Gnoseosi ih sustavno ubijaju.

Oprao gaje hladan znoj. Imena koja je tražio na internetu-bio je u pravu. Sve te nesreće nisu uopće bile nesreće.Stacy.

Bože, gdje je?

- Ime moje pokćerke je u tome dnevniku. - Glas mu jepukao. - Kažeš mi daje u opasnosti?

Yael je progutala knedlu. U očima joj se vidio bljesaksažaljenja.

- Žao mi je. Nisam znala. Da, u opasnosti je. Svi LamedVovnici su. Je li u Washingtonu?

- Ne, na drugoj obali. U Santa Monici. - David je škrgutaozubima. - Isti su ljudi njoj za petama?

Ovi Crni Anđeli?Kimnula je, namršteno. - Vrlo su dobro izvježbani i

nemilosrdni ubojice. - Duboko je udahnula. - Ako imajunjezino ime, pronaći će je. Odmah ju treba zaštititi. Nazvatću odmah Avija.

- Ne - rekao je David. - Imam osobu kojoj vjerujem.Najbolji je u svojemu poslu. On će ju zaštititi i za manje odsat vremena može biti kod nje.

Yael se ugrizla za usnu, zatim slijegnula ramenima.Skinula je mokar sako i zadrhtala. Boja joj se još uvijek nijevratila u lice. - Dobro. Skuhat ću kavu dok se dogovoriš.

David j e utipkao broj Karla Hutchinsona, znao ga jenapamet. Nije ga vidio već tri godine, ali su se čuli svakogmjeseca. Molio se da se Karl javi.

- Bok! - Hutchov glas mu je rekao da nakon signala ostaviporuku. Davida je nešto stislo u grudima.

- Hutch, ja sam. U New Yorku sam i hitno je. Mislim da jeStacyin život u opasnosti. Trebam te, kompa.

Davida je glava boljela kao da će eksplodirati. Duboko jeudahnuo nekoliko puta. Usredotoči se.

Pogledao je prema Yael dok mu je pružala šalicu kave.-Hoćeš li mi sada sve ispričati?

- Pokušat ću. Sjedni, Davide. - Gledala ga je procjenjujući

ga. - Ovo ti neće biti lako prihvatiti. Kao ni meni objasniti.David se sklupčao u stolac i spustio šalicu s kavom.Sjetio se što je ben Moshe doviknuo Yael dok se spuštala

niz požarne stepenice.Nije mogao na avion za Izrael - ne bez Stacy.Pogled mu je završio na dugim nogama žene koja je sjedila

na krevetu preko puta.- Možeš započeti - rekao je tiho - tako da mi kažeš sve o

Lamed Vovnicima. 11 ¶- POZNAJEŠ LI TALMUD? - Yael gaje mirno

promatrala.- Općenito. Stari komentari rabina o Starom Zavjetu, zar

ne?- To je više od toga. Talmud je glavni dio židovskih vjerskih

pisanja - sve što treba znati o židovskom pravu, povijesti,filozofiji i moralnom učenju - čak i legende. - Yael je popilagutljaj kave.

- Šezdeset i tri traktata, sve su ih napisali između trećeg išestog stoljeća najučeniji židovski mudraci - muškarci koji susvoje živote posvetili ispitivanju, analiziranju i definiranjusvakog aspekta židovskoga prava. U Talmudu leži objašnjenjeLamed Vovnika.

- Nastavi. - David se borio s kontroliranjem vlastitoganestrpljenja.

- Prema rabinu Abbayeu - jednome od tih učenih mudraca- svaki svjetski naraštaj mora imati trideset i šesteropravednih koje je blagoslovila Shekhinah.

-Tko?- Božja ženska strana. - Pogledala ga je u oči.- Židovska tradicija poučava da samo zaslugom tih trideset

i šestero Bog nastavlja održavati život.

David je odmahnuo glavom. - Čekaj - kažeš da je samotrideset i šestoro pravednih ljudi na cijelome svijetu?

- Zapravo, ima ih oko 18.000 - rekla je sa smješkom. - AliLamed Vovrdci su posebni ljudi, oni čije duše dostižu najvišuduhovnu razinu. Njihova je dobrota toliko snažna, tolikosvojstvena da su u mogućnosti za postizanje potpunogaduhovnoga jedinstva s Bogom dok su na Zemlji.

U nevjerici je podigao obrve. - Tvrdiš da imaju direktnuvezu s Bogom? Slušaj, oduvijek poznajem Stacy, i znam dajeprekrasna djevojka, ali, molim te.

- Mistici tvrde da Lamed Vovnici hodaju među namanepri-mijećeni. Barem trideset i šestoro u svakoj generaciji,nepoznati, čak i sami sebi. Tako da svatko tko tvrdi da jejedan od njih to definitivno nije. Skromni su i čine dobro natihi način, izbjegavajući pohvale i zahvale. Hasidski rabinipričaju priče o Lamed Vo-vnicima koji su došli kao stranci ugrad, spasili ga od katastrofe ia zatim nestali bez hvalospjevajednako brzo kako su i došli.

Yaelini su prsti čvrsto držali šalicu kave. - Kad bi svi LamedVovnici u generaciji umrli, svijeta bi nestalo.

Na nebu se začula grmljavina. Oboje su pogledali premaprozoru, gdje se kiša slijevala na grad koji se već utapao.

- Zar ne vidiš Davide? Već je počelo. Ne zapitaš li se 0 svimkatastrofama koje se povećavaju po čitavome svijetu, jednanakon druge? Sjećaš l i se vremena kada j e metež bio ovakointenzivan, ovako nesmiljen? To su Gnoseosi, Davide,uništavaju svijet. Uništavajući Lamed Vovnike.

U Davidovoj je glavi opet počelo bubnjati, u ritmu sudarima kiše. Digao se sa stolca i otišao do prozora. Pogledaoje potok vode koji je brzao cestom. Dok je tako promatraoiznad zgrade preko puta sjevnula je munja. Gornji su se

prozori zatresli uz zvuke groma. David je poskočio kad jeodjek osjetio pod svojim nogama.

Potres u Turskoj, eksplozija u luci Dayyer, teroristi uMelbournu. Uragani, jedan za drugim na Atlantiku...proklizavanja u Čileu...

Ne. Nemoguće. Okrenuo se prema Yael. Njezine su jasnezelene oči bile tmurne u slabo osvjetljenoj hotelskoj sobi. -Davide, moramo te odvesti u Izrael - u Safed, svet i mističangrad.

- Ne idem nikamo, osim u Santa Moniku.- Safed, Davide. Tamo se nalaze odgovori. U svjetlosti - u

zraku. Čak i svjetovni znanstvenici poput mog oca i mene nemožemo zanemariti mističnu auru koja tamo sja sa zvijezda.Kabalisti u Safedu trebaju tvoj dnevnik, ono što ti je u glavi.Imaju dijelove papirusa koje su iskopali u pustinji, dijelovestare knjige koja sadrži imena svih živih bića - uključujući itajna imena Lamed Vovnika. Ali i ti, Davide, imaš njihovaimena. Ona su u tvojoj glavi.

- Ako je Stacy jedna od njih - ispalio je, želudac mu segrčio od straha. Ukoliko uopće postoje.

- Provukla je ruku kroz kosu, uklanjajući kovrče s lica. - Nemožemo računati na tvoga Hutcha da će brzo doći do nje,pogotovo što ti se još nije javio. Šaljem pomoćni tim. Mojkontakt Avram Raz ima pristup najboljim izraelskimagentima. Ime mu ide uz posao.

- Što sad to znači?- Raz znači tajan na hebrejskom. Ali svako hebrejsko slovo

također ima i brojčanu vrijednost. I slova u imenu Raz imajujednaku brojčanu vrijednost kao hebrejska riječ za svjetlost istranac.

-1 dalje ne razumijem.

- Avi Raz je čovjek koji tajne i strance dovodi pred svjetlost-rekla je. - To bi ti moralo biti dovoljno o njegovu zanimanju -i kvalifikacijama.

David je stisnuo usne. Morao je odmah čuti Stacy.Zazvonio mu je mobitel baš kad je Yael počela govoritiubrzano na hebrejskom, zgrabio gaje, nadajući se da ćeugledati Stacyino ime.

Hutch.- Davide, što se, zaboga, događa?- Odi u Santa Moniku - moraš zaštititi Stacy i Meredith.

Sjećaš se kuće? Izvedi ih iz Kalifornije. Dolazi pomoć - nazovime kad budete sigurni i smjestite se.

- Isuse, čovječe, što se događa?- Mislim da je Stacy na popisu ubojice, Hutch. - David nije

mogao vjerovati daje to rekao. - Prati ju neki vjerski kult.Trebao sam te tamo još jučer.

Kad je poklopio telefon, David je vidio da ga Yaelpromatra. Nije bilo traga suosjećanja u njezinim očima.

- Dva Mossadova agenta lete večeras za Los Angeles. Čimnam se Hutch javi naći će se s njim i preuzeti. Bit će u redu,Davide. Moraš mi vjerovati.

Kad se začuo još jedan grom i zatresao prozore digla se skreveta i krenula prema njemu. - U međuvremenu, nas dvojemoramo odmah do Safeda.

- Nema šanse. Idem svojoj kćerki. Ona mi je jediniprioritet.

- Bit će zaštićena, Davide. Ali, ima mnogo drugih ljudi kojineće. Razmisli o tome - nakon onoga što se danas dogodilo,na njihovom si radaru. Odeš l i sad k Stacy, odvest ćeš ihpravo k njoj.

Davidove su sljepoočnice bubnjale. Još uvijek je mogao

čuti pucnjeve u svojoj glavi. Što ako je Yael u pravu?- Više ćeš joj pomoći u Safedu nego igdje drugdje. Što prije

stignemo tamo, to bolje, ali netko ti mora odmah donijetiputovnicu. - Zadržala je pogled na njemu.

- Kome vjeruješ? 12 ¶PLUTANJE NA LEĐIMA bio je najbolji umirujući

osjećaj na svijetu. Stacy je zatvorila oči i prepustila semilovanju sunčevim zrakama, zadovoljno uzdahnuvši na ovogotovo savršeno poslijepodne. Danas je timu donijelapobjedu, poruka iz kolačića joj je obećala avanturu, i stojenajbolje od svega, David će porazgovarati s njezinom majkomi probati ju nagovoriti daju ne vuče sa sobom na "obiteljskimedeni mjesec".

Da samo može isključiti majčin glas dok ispušta oneumiljate zvukove kad razgovara s Lenom.

Muka joj je od toga.Da mi nije ovako udobno, pomislila je Stacy, odgurnula

bih se do ruba bazena i poglasnila glazbu. Ali se nije željelapomaknuti...

S gornjeg je prozora smijeh njezine majke izbavio jenajmanje deset decibela. Koga ja zavaravam? Skliznula je uvodu, lice joj je poprimilo ljutit izraz. Tko se može opustitikad ti se vlastita majka ovako sramoti, i dovoljno glasno dačuju svi susjedi?

Šljapkajući iz bazena, odšetala je do predvorja gdje jeostavila svoj telefon, kremu za sunčanje i ručnik. LimenkaCole se ugrijala na suncu, no, svejedno je ispila gutljaj dok jepojačavala zvuk na liniji.

Eto. Sad je bolje. Sada nije morala slušati...Cola joj je navrla u nosnice kad ju je netko ugrabio s leđa.

Limenka je odletjela, a ona se borila da dođe do zraka dok ju

je preko ustiju i nosa pritiskao tamnoputi dlan. Gušila se,hvatala zrak, i pokušavala vrisnuti, sve u isto vrijeme, i iakoje uspjela razdvojiti usnice ništa nije izašlo.

Tijelom joj je prostrujao užas kad ju je napadač jednomrukom podigao. Imala je osjećaj da će joj prsa eksplodiratizbog pomanjkanja zraka, a on je potrčao noseći ju poputnapadača u američkom nogometu koji juriša prema golu.

Poludjela od panike, shvatila je kamo idu. U desetakkoraka bit će u nepoznatom kombiju koji je bio parkiranispred garaže.

Eva Smolensky je gunđala gurajući Dysona niz stepenište.Bila je sitna ženica, malo viša i ne puno šira od usisavača kojije dovukla u ured dr. Shepherda. Upalila je svjetlo icmoknula jezikom n a hrpu novina koja se nakupila odprošloga četvrtka kad je bila počistiti kuću. Budući da ju jedr.

Shepherd zamolio da danas popodne otvori kuću za OcaMcGratha, očistit će kuću dan ranije što će joj ostaviti utorakujutro da posjeti najmlađe unuče.

Ali, nije više bila mlada. Eva nije ovako kasno čistila otkadsu joj djeca bila malena, a ona čekala da zaspu kako bipospremila nered koji bi ostavili. No, spremanje za dr.Shepherdom nije bilo baš jednostavno. Bio je prekrasanmladić, no, bio je neuredan, kao i njezin zet, Henry.

Eva je zatresla glavom. Pa, ipak ju je nazvao dovoljno rano.Uspjet će pospremiti kuću prije dolaska oca McGratha kojimora pokupiti štogod to dr. Shepherd treba.

Zureći kroz prozor da vidi dolazi li svećenik, Eva jemasirala križa. Postajala je sve starija i kosti su joj previšeškljocale, nije mogla čistiti onoliko kao nekad, no omiljene jeklijente zadržala. Za sada.

Sljedeće godine, tko zna? Možda će konačno u mirovinu.Još nije bilo svećenika nigdje u blizini, pa se vratila

usisivaču i sagnula gurajući utičnicu u zid.Nema veze ako dođe dok usisava - rekla mu je da će ulazna

vrata ostaviti otključana u slučaju da ne čuje zvono zbogbuke usisivača i perilice rublja.

Dok joj je prst bio nad tipkom za uključivanje usisivačazačulo se zujanje. Sušilica. Uzdahnuvši krenula je uspremište i hrpi košulja. Mora ih odmah staviti na vješaliceda se ne zgužvaju.

Perilica rublja je započela s centrifugom dok je onaotvarala vrata sušilice. Zašto ne izmisle perilicu i sušilicu kojerade usklaĎeno? Bi li to bilo previše? Iznenada je Eva začulazvuk koraka u hodniku. Mora da je stigao malo prije nego jepogledala kroz prozor. Kako ga nije vidjela? Možda joj doistatreba slušni aparat što joj i kćeri stalno govore...

Mhm. Pojurila je u hodnik sretna što će nekolikotrenutaka provesti sa svećenikom kojega je jako voljela. Nesamo daje Otac McGrath bio zgodan, nego je bio topla inježna osoba. Kad god bi ga posjetila imala je osjećaj daje udruštvu anđela.

Pogledom je pregledavala hodnik. Čudno. Nema ga.- Oče McGrath? - Pozvala gaje Eva. Odšetala je u kuhinju i

pogledala uokolo, vratila se u hodnik i popela stepenicama.Čudno. Mogla se zakleti da je čula nekoga u kući. - Oče?

-Ponovo gaje pozvala.Uokolo se čula samo tišina.Slegnula je ramenima, i krenula prema uredu. No, tamo

nikad nije stigla. Prugasta plava košulja dr. Shepherda još uvijek je bila

vruća od sušilice kad joj je navučena preko glave, a rukavi

stisnuti oko vrata.Borila se za zrak poput marionete na krajevima konaca, no

bila je s anđelima minutu prije nego je njezino tijelo bačenomeđu košulje koje su se gužvale u sušilici.

Stacyine su oči molećivo gledale prema otvorenom prozoruspavaće sobe njezine majke. Mama , željela je povikati.Mama! Ali nije mogla, nije mogla disati. Nosnice i grlo su jojgorjeli i pogled su joj zamaglile točkice svjetlosti.

Borila se da se oslobodi muškarčeva stiska, migoljeći se najednak način kao kada je htjela uzeti loptu protivničkojigračici. Nije djelovalo. Bio je previše snažan. Otvorenastražnja vrata kombija zjapila su poput ustiju kakvogčudovišta. Nemoj se onesvjestiti, rekla je sama sebi, zatim je sporastom adrenalina uspjela otvoriti usta najviše što je moglai ugrizla za prste, poput do-bermana , ruku koja joj jepristiskala usne.

Instinktivno je muškarac olabavio stisak i jauknuo. Stacyje udahnula i oslobodila se stiska.

Potrčala je, a on je krenuo za njom.- Upomoć! Silovanje! - Bose su joj noge udarale ulicom.

Hvala Bogu! Gospodin Atkins je izveo Recklessa u večernjušetnju.

Škotski je ovčar počeo lajati, a gospodin Atkins je zurio unju. Zatim gaje pas iznenada povukao prema naprijed jer jepotrčao prema prilazu Lachmanovih.

Iza nje se čulo paljenje motora kombija i ona se izmakla,za-letjevši se u ukrasno brazilsko drvo dok je kombi projuriopored nje i na cestu.

- Stacy! Tko je to? Jesi li dobro? - Gospodin Atkins iReckless su stigli do nje, a Stacy je ponovo vrisnula.

- Mama!

NAD CAPITOLOM SE nadvio sparan sumrak. DillonMcGrath je izašao iz kuće na Ulicu D i požurio d o svojeAcure. Sjeo je za volan i stavio ključ, ali ga nije okrenuo.Umjesto toga, izvadio je mobitel i maramicu, brišući kapiznoja koje su se nakupljale na gornjoj usni.

- Dillone, imaš li ga?David je zvučao uznemirenije nego ikada prije. To je bilo

razumljivo, pomislio je Dillon, budući da je vidio kako BenMoshe umire pred njegovim očima.

- Oprosti, Davide. Nisam ga mogao naći. Nije bio u gornjojladici pisaćega stola, niti u jednoj ladici, zapravo. Čak sampregledao pisaći stol u tvojem uredu. Nažalost ništa.

- Pogledaj ponovno. Mora tamo biti. - U Davidovu se glasučuo strah.

- Temeljito sam sve pretražio, vjeruj mi. Nema ga. Ni Evenije bilo - ostavila mi je prednja vrata otključana. - Okretomzgloba upalio je auto.

S druge se strane čula tišina.- Davide?- Netko je tamo bio prije tebe. - Davidov je glas bio

ispunjen frustracijom. - Netko mije uzeo putovnicu.- Nije, ne slažem se. - Dillon je zgrabio volan, tijelom mu je

strujala napetost. - Nije izgledalo kao da je netko preturao pokući. Sve je bilo na svome mjestu. Osim usisivača. Eva gajezaboravila spremiti.

- To joj ne sliči.- Što da učinim? - Pored njega je projurio auto, raspršivši

suho lišće. - Hoćeš da pozovem policiju i prijavim nestanaktvoje putovnice?

- Ne, zaboravi policiju. Snaći ću se.- Davide - agat. - Dillon je pročisito grlo. - Još uvijek ga

imaš, zar ne? - Da, kao i jantar. Ben Moshe mi gaje dao upravo prije...

-Glas mu se izgubio.U tamnome je autu Dillon zatvorio oči. - Nadam se da si

svjestan moći koju nosiš.- Nisam imao previše vremena o tome razmišljati.- Da sam barem mogao više učiniti, Dillone. Kako stvari

stoje, morat ću nakratko u inozemstvo. Budeš li me trebaosljedećih dana, ostavi poruku u mojem uredu. Redovito ću ihprovjeravati. Ali...

- nećkao se.- Budi oprezan, Davide. Ne sviđa mi se sve ovo. David je

napravio grimasu. - Ma daj.Kad je David završio s razgovorom pogledao je prema Yael.

Kosa joj je padala preko lica poput brončane zavjese dok jeproučavala rabinovu bilježnicu.

- Nema mi putovnice, Hutch me nije nazvao, i ne znamgdje mije kćer. I, kakav je tebi dan?

Sjeo je na krevet, i pristisnuo dlanove na oči. Yael ga jepogledala. - Evo kakav.

Pokazala mu j e prema stišanom televizoru, gdje su slikesmrti i krhotina od potresa u Turskoj prelazile ekranom.

- Nismo jedini koji proživljavamo loš dan - rekla je.Dillon je pričekao dok se nije zaustavio na semaforu prije

nego je nazvao drugi broj.Već danima mozga o poludragom kamenju. Sada je

vrijeme da nešto poduzme.- Siguran si da je tamo biskup Ellsworth? - upitao je bez

uvoda. - Na putu sam za međunarodnu zračnu luku Reagan.Slušao je trenutak dok se svjetlo na semaforu mijenjalo i

iza njega začula nestrpljiva sirena. - Odlično. Sutra ujutro

sam u Glasgowu. Doći ću ravno k tebi. - ZNAM DA T I Avi Raz može nabaviti krivotvorenu

putovnicu, ali mu treba nekoliko dana - Yael je reklarazdraženo, hodajući uznemireno lijevo desno ispred prozora.

David je izašao iz kupaonice, trljajući lice vlažnimručnikom.

- Imam bolju ideju. Znam kako ću doći do originalneputovnice do sutra ujutro.

- Kako? - Zastala je zureći u njega.- Ponekad se isplati biti sin senatora. Nadao se daje Judd

Wanamaker u zemlji. Nazvao gaje.Najbolji prijatelj njegova oca sada je bio američki

veleposlaniku Egiptu. Bili su saveznici u Senatu i neumornoradili na izglasavanju zakona o zaštiti močvara koji su zajednosponzorirali - na žalost građevinskih poduzetnika i interesazbog sječe šuma. I njihove su se obitelji povezale.Shepherd o v i i Wanamakerovi su zajedno ljetovali jednegodine u gradiću Niagara-on-the-Lake i tada se rodilogodišnje tradicionalno druženje. Nastavilo se gotovo dvadesetgodina, dok se Davidov otac nije srušio i umro od infarkta napodu Senata.

- Imamo sreće - rekao je Yael. - Ovdje je - poslovno u UN-u. Inzistirao je da se nađemo na večeri.

Ima jedan japanski restoran nedaleko odavde s izdvojenimsepareom gdje možemo slobodno razgovarati. Sastanak je zajedan sat.

- Imam dovoljno vremena pogledati ostatak ovih stvari.-Yael je uzela rabinovu torbu i započela ju prazniti vadeći diopo dio iz nje. Raširila ih je na krevet, pored bilježnice,pogledavši Davida upitnim pogledom.

- Jesi li pronašao išta zanimljivo kad siju ranije

pregledavao? Zgodna i pronicljiva, pomislio je David,iznenađen daje uopće primijetio.

- Zapravo, jesam. Nekoliko stvari nisam razumio. A ti? Ištavažno u rabinovoj bilježnici?

Sjela je na krevet kraj torbe prije nego je odgovorila, ipod-vukla noge. - Neki podaci koje je zapisao dok je istraživaoGnoseose. Kako su opsjednuti tajnovitošću, poput antičkihgnostika. Zato se tako malo zna o njihovim vjerovanjima iobičajima. Tradiciju prenose usmenim putem i još uvijekkoriste tajne ambleme i simbole kako bi se međusobnoprepoznali.

Naboralo mu se čelo. - Bio je strašno zabrinut. Napisao jekako se boji da su Gnoseosi blizu postizanju svojega cilja.Napisao je još nešto. David je pričekao, izraz lica joj sesmekšao.

- Rabin je napisao o svojoj vjeri u Boga. Uvjerenju da ćeBog otkriti način kako pobijediti Gnoseose.

David nikada nije osjetio vjeru na takav način. Pitao sekako je to kad vjeruješ na takav način. Njegova duša je bilauznemirena kritičkim mišljenjem i pažljivom analizompolitičkih sustava i njihovim radom - ne uz pomoć mise,molitve ili biblijskih priča. Ali sada, bio je ovdje,pokušavajući pronaći nekakvu logiku u neobjašnjivimstvarima.

Na trenutak je jedini zvuk bila kiša koja j e udarala oprozore. Zatim je David izvukao nekakvu oslikanu kartu skreveta. - Ima li što o ovome?

-Tarot karta.- Yael je ispružila ruku, obrve su joj senabrale.

- Je li to ono što mislim dajeste? - David je izgledao iznenađeno. - Mislio sam da jesuradnja s gatarama - bilo čime okultnim - zabranjenoortodoksnim Židovima. Imao sam cimera na faksu koji je bioortodoksan - stalno je gnjavio jednoga našega prijateljaŽidova da prestane čitati horoskop svakoga dana, jer Torazabranjuje proricanje.

Yael je podigla obrve. - To je istina, ali tvoj je prijatelj biokrivo upućen. Astrologija nikada nije izjednačena sproricanjem. Trebao bi vidjeti podove starih kuća i sinagogakoje su iskopane u Izraelu - pogotovo one iz razdoblja odprvog do četvrtog stoljeća. Ne mogu nabrojati koliko sam ihvidjela ukrašenih astrološkim simbolima.

- Ozbiljno?- O, da. Stari su kabalisti vjerovali daje sve u sferi

duhovnosti preslikano na naše tjelesno na Zemlji prekociklusa zvijezda i planeta. Oni su učili da su zvijezde i planetisastavni dio Božjega velikoga plana. Daje sve na nebu zrcalniodraz onoga na Zemlji.

Yael je proučavala kartu koju je držala u ruci. Na gornjoj jestrani bila naslikana kula jarkih boja - spiralna utvrda s kojesu ljudi silazili ravno u jarak. Iza njih, na plavome nebu seocrtavala munja koja je zapalila gornji red kule. Sa stražnje jestrane, bio jednostavan crtež dviju isprepletenih zmija i broj471 u donjemu lijevome kutu.

- Ne razumijem zašto bi rabin ben Moshe imao ovu kartu.-Zvučala je zbunjeno. - Nisa m stručnjakinja za tarot, alimogu ti reći daje porijeklom iz kabalinog drva života. Pokazatću ti. Ništa me više ne iznenaĎuje, David je pomislio kad jeYael podigla drugu kartu, maleni plastificirani crtež kojega jeranije uočio. Pokazala je prema povezanim molekulama.

- Ovo je drvo života - rekla mu je. - središte Kabale.- Znači to je to. Mislio sam da su to molekule. - priznao je

David.Odmahnula je glavom, pokušavajući prikriti osmjeh. - To

je, naravno, simbolično, drvo. Svaki od ovih deset krugova -ili Sefirot - predstavlja atribut Boga, atribute koje ljudi moguoponašati. Kabalisti nad njima meditiraju shvaćajući ih kaokamenje na putu duhovnoga prosvjetljenja. Znaš da samznanstvenica, Davide, a ne mistik - ali osjećamstrahopoštovanje koncepta, misterije i ljepote onoga što ovodrvo predstavlja.

David je pogledao kartu, nestrpljivost gaje počelanagrizati. Krugovi su i dalje izgledali poput molekula. I nijeshvaćao kako je išta od ovoga povezano sa Stacynomzaštitom.

- Ali, kakve to ima veze s tarotom? Ili Gnoseosima? -upitao je nervozno.

- Ne znam za vezu sa Gnoseosima, ali tarot karte sunačinjene prema drvu života. U devetnaestome je stoljećufrancuski okul-tist Eliphas Levi bio prvi koji je istraživaosličnosti. To je ovako... - Yael se ugrizla za usnu pažljivobirajući riječi.

- U jezgri, Sephirot predstavlja sve stvoreno - prošlost,sadašnjost i budućnost. Zamisli svaki od ovih krugova,Davide, kao 'posudu' ispunjenu božanskom svjetlošću ili

energijom. Mistici tvrde da je Bog stvorio svijet iz njih -lijevajući takvu snažnu svjetlost u ovakve 'posude' koje su serasprsnule u krhotine. Krhotine su se raširile, rasipajućibožansku svjetlost svemirom kako bi nastao svijet.

- Veliki prasak?Yael je stisnula oči. - Ne baš. Mogu li nastaviti?Njezin gaje bolan izraz lica podsjetio na njegovu učiteljicu

iz trećega razreda, gospođu Karp. Ali Yael HarPaz je bilamnogo ljepša.

- Nastavi. - David je slegnuo ramenima. Napetost u vratuje postajala sve jača.

- Ok, raširene krhotine - nastavila je Yael. - Mistici tvrde daj e svaka od njih bila skrivena u ljusci kako bi se sakrilasvjetlost i daje zadatak nas, ljudskih bića, razbiti ljusku kakobismo svijetu donijeli Božju svjetlost.

Podigla se s kreveta i počela hodati po sobi. - Nemojočekivati da ćeš mnogo od ovoga razumijeti, Davide. Kabalaje vrlo složena.

Vjeruj mi, moje je znanje jako površno. Potrebne su godinei godine proučavanja kako bi se zagrebla površina. Stoga je, uprošlosti, uvijek bila tajna.

- Pretpostavljam da kabalisti imaju nešto zajedničko sGnoseosima. - David se zamislio.

- Tajnovitost, da. I veliku čežnju za božanskom vezom. -Prestala je hodati i okrenula se prema njemu. - Ali pogledi nasvijet kabalista i smisao čovječanstva u tome svijetu supotpuno drukčiji od Gnoseosa. Kabala uči o mogućnostistvaranja svjetlosti i dobrote u svijetu. O našoj ulozi ljudi dapopravimo svijet, ne da ga uništimo.

- Konačno nešto čega se sjećam iz hebrejske škole -Tikkum olam. Obaveza da se popravi svijet, da bude bolji.

- Točno. - Yael se naslonila bokom na stol. - Još jednarazlika. Gnoseosi odmalena svoju djecu uče daje materijalansvijet zao. Kabala se, s druge strane, prenosila tradicionalnosamo oženjenim muškarcima starijima od četrdeset godinakoji su godine i godine proveli proučavajući Toru.

- To bi isključilo Madonnu.Usne su joj se iskrivile. - I mnoge druge koji su je pretvorili

u religiju popa. Ne može se odvojiti Kabalu od Židovstva, odproučavanja Tore. Oduvijek su isprepleteni.

- Nemam četrdeset godina i više nisam oženjen, ali jošuvijek želim saznati kako je drvo života povezano s tarotom.

- Strpljenje ti nije jača strana, zar ne?- Ne kada mi je kćer u opasnosti.Yael je provukla prste kroz svoju, još uvijek vlažnu kosu.

-Još malo. - Gurnula mu je kartu u ruke.- Deset Sephirota - krugova - predstavljaju razine

duhovnosti. Dvadeset i dvije isprepletene linije koje prolazeizmeđu njih su putevi koje židovski mistici slijede kako bioplemenili svoju duhovnu svijest.

David je protrljao svoje sljepoočnice. U stražnjem dijeluglave osjećao je laganu glavobolju. - Shvatio sam.

- U redu - deset sephirota, dvadeset i dva puta - i dvadeseti dva slova u hebrejskom pismu. Također ima dvadeset i dvijekarte u Glavnoj arkani tarot karata. Broj deset je isto važan uta-rot kartama.

-Što ti je?David je masirao sljepoočnice. Izgledao je kao da je u jakim

bolovima. - Jesi li dobro? - ponovo je upitala i krenula premakupaonici po čašu vode.

David je morao zatvoriti oči. Ova gaje glavobolja ubijala.Prisilio se pogledati na sat.

Uskoro se treba naći s Juddom. Zašto se Hutch ne javlja?Vidio je da Yael drži čašu i zabrinuto ga gleda.

- Glavobolja - promrmljao je, zatim se iznenada podigao skreveta. U dva je koraka došao do svoje torbe i izvadiodnevnik.

Percy Gaspard.Dohvativši kemijsku sa stola, mahnito je okrenuo stražnji

dio dnevnika i zapisao ime na sljedećoj praznoj stranici.- Percy Gaspard - glas mu je bio jedva čujan. Yael je došla

do njega i zavirila preko ramena na najnovije ime u dnevnikudok je David unosio datum pored imena.

- Nazvat ću Avija, neka ga provjeri s onima koja smotranskribirali - rekla je. - Provjerit će je li još uvijek međuživima.

Ili mrtav. Ili na nišanu... Pomislio je David.- Usput, dok to provjeravamo - Yael je rekla s telefonom na

uhu - reći ću mu da ti nabavi putovnicu - u slučaju daprijatelj tvojega oca ne uspije.

David je oteturao do kupaonice i poprskao se hladnomvodom. - Moramo ići - promrmljao je, vraćajući se u sobu.Vratio je dnevnik u torbu, pokupio rabinove stvari s kreveta injih ubacio u torbu.

- Sve ćemo ovo ponijeti sa sobom, za svaki slučaj. - Sdubokim je uzdahom primio kvaku. - Spremna za potop?

Yael je slegnula ramenima u svojoj zelenoj svilenoj jakni,koja se još nije u potpunosti osušila. - Šteta što nas vani nečeka Noah sa svojom arkom. - Energično je prošla porednjega kroz otvorena vrata.

15 ¶JUDD WANAMAKER JE sličio seoskome liječniku. Bioje proćelav krupan muškarac s uredno podšišanom sivombradom i nosom poput Djeda Božićnjaka koji je dominirao

licem. Davidov je otac uvijek govorio da ukoliko Judd izgubinove izbore, moći će se zaposliti kao taksist u New Yorku jervozi poput optuženika na smr-noj kazni, zna na tisućerazličitih priča, i nikada nije umoran kad ih treba ispričati.

- Moraš naručiti sanma shioyaki - inzistirao je Judd onogatrenutka kada su završili s upoznavanjima i kada su sjeli napod u privatnoj tatami sobi iznad blagovaonice. Yael senaslonila na svinuti drveni naslon iza prostirke i prekrižilanoge ispod niskog stolića. Uzela je jelovnik koji je bio ukrašens četiri lista djeteline.

- Skuša pečena na roštilju. I poslužuju je sa svježenaribanim hrenom. Najbolja koju sam ikada jeo.

Prije pet godina mi je na nju ukazao Ted Kennedy i tolikomi se svidjela da sam se vratio sljedeće večeri po još.

- Judd je oduvijek bio oduševljen hranom kao i politikom-rekao je David Yael, dok je konobar pred njih stavljao čaše zavodu. - I svojom ženom.

Okrenuo se prema očevome prijatelju. - Kako je tetaKatharine? Još uvijek prikuplja najviše novca za državnufilharmoniju?

- Postavlja nove rekorde dok mi ovdje razgovaramo.Mislim daje prikupljanje priloga političnije od politike, aKatherine je to prirodno. Stvarno bi trebala razmisliti o skuši- rekao je Yael, odlažući jelovnik.

- Mislim da je to malo previše avanturistički nakonovakvoga dana, velepolaniče Wanamaker. - Yael se hladnonasmijala.

- Mislim da ću Kitsune Udon.Judd ju je pogledao sažalno. - I kakav je to bio dan,

gospođice HarPaz, osim što je bio vrlo mokar?- Vrlo mučan.

Izgledala je prilično staloženo, pomislio je David, za ženukoja je tek jutros stigla u zemlju, vidjela ubojstvo, na koju sepucalo, koju se progonilo i koja je upravo večerala sameričkim ve- leposlanikom. Pitao se kroz što je još prolazilau svojemu životu da je postala ovako odvažna.

- Mislim da bismo trebali naručiti - predložio je Davidpogledavši prema konobaru. Prvi puta je zabrinutost prekrilaJuddove oči i on je kimnuo.

Iznenada su se svjetla prigušila, zatim pojačala. David jeosjetio kako su mu se živci napeli.

Počeli su s velikim izborom predjela i glavnih jela, i kada jekonobar otišao, zatvorivši klizna vrata za sobom, popustila jenapetost kod Davida. Prigušeno svjetlo nije bilo nagovještajnestanka struje.

- Ne bih te u ovo uključivao ukoliko nije stvarno važno,Judd.

- David je pročistio grlo. - Ali sutra moram napustitidržavu, a nestala mi je putovnica.

- Razumijem. - Judd je analizirao Davidovo lice. - Posao ilizabava?

- Posao. - Riječ je izletjela britkije nego je Davidnamjeravao. Juddove su se oči stisnule od brige.

- Zvuči hitno.- Ne bih te gnjavio da nije.- Ne gnjaviš me, Davide. Vrlo ću t i rado pomoći. Treba

riješiti papirologiju, moramo se naći u zgradi UN-a odmahujutro, ali neće biti problem dobiti dozvolu za hitneslučajeve.

- Koliko će trajati? - ubacila se Yael, odmatajući platnenusalvetu u kojoj su bili štapići za jelo.

- Obavit ću nekoliko telefonskih razgovora nakon večere i

do podneva bi je trebao imati kod sebe.- Hvala, gospodine. - Ispunjen zahvalnošću, obratio mu se

na službeni način kako su ga učili u školi. Zbog toga se Juddna-mrštio.

- Usudim se reći da bi i tvoj otac isto učinio za nekoga odmojih.

- Kako su Katie, Ashley i Mark? Pitao je David kad sekonobar vratio, noseći drveni poslužavnik prepun umjetničkioblikovanih sushi rolica i sashimija.

David je zagrizao pecivo, ali je jednako mogao biti istiropor. Uopće nije imao apetita. Nadajući se da Judd nećeprimijetiti, štapićima je gurkao hranu po tanjuru dok sučavrljali o obitelji, karijerama i braku. Vidio je da ga Yael tihosluša dok je jela tjesteninu i prženi tofu, povremeno iznosećimišljenje, ali ponajviše je samo promatrala.

Zatim je Judd pitao za Stacy i nastala je iznenadna teškatišina.

- Nisam se s njom čuo nekoliko dana. - Pokušao je Davidprikriti uznemirenost. - Malo je uzrujana otkad se Meredithponovo udala.

Judd nije bio glup. Ulovio je bljesak nesigurnosti koji senadvio nad Davidovim očima samo mikrosekundu prije negoje uspostavio kontrolu.

Brazde na Juddovom čelu su se produbile. - Nešto nije uredu, Davide, zar ne? - upitao je tiho. - Čitam te kao i vlastitudjecu. Je li Stacy možda bolesna?

- Ne. Dobro je - počeo je, zatim su mu se grudi ispunilebolom, i odmahnuo je glavom. - U opasnosti je, Judd. Imnogo se toga događa.

Veleposlanik je odložio štapiće i dobro pogledao Davida uoči pogledom koji je plašio mnoge na kongresnom

saslušanju. - O čemu govoriš?- Ne želiš znati. Ni sam ne razumijem.- Iskušaj me. Ako išta mogu učiniti, znaš da hoću. David i Yael su se pogledali. Lagano slijeganje njezinih

ramena ukazalo mu je da slijedi svoje instinkte.Direktno je pogledao u Juddovo lice ispunjeno pitanjima.- Jesi li ikada čuo za religijsku sektu Gnoseosa? 16 ¶BILI S U OKO petsto kilometara daleko od Santa

Monike, a Stacy je i dalje drhtala. Mrak je zavio otvorenucestu, osvjetljenu samo udaljenim plamenovima manjihpožara u brdima, a unajmljeni se džip Grand Cherokee kretaoistočno cestom I-40 u sjeni Crnih planina.

Hutch je pogledao u retrovizor. Na stražnjem je sjedaluMeredith u naručju držala svoju kćer.

Stacyini uzdasi su jenjavali dok su iza sebe ostavljaligradska svjetla i izgubili se u buci autoceste.

Sada se stisnula uz majku, nije više skakala na svaki minikombi koji je projurio pored njih.

Kakav se to manijak namjerio na ovo dijete i to unjezinome stražnjem dvorištu? Pitao se Hutch. Ili su se htjelidokopati Davida - jesu li do njega htjeli doći preko pokćerke?

Kao da se radilo o nekom čudnom deja vuu. Prije koliko jegodina čuvao Davida - a sada ovu djevojku, koja je Davidutoliko značila kao daje njegova vlastita kćer, i koja tražizaštitu. Meredith se pomaknula na sjedalu. - Koliko još doFlagstaffa? -šapnula je, a on je shvatio daje Stacy zaspala nanjezinom ramenu.

- Tri sata, odbrojavam. Trebate na WC?Nećkala se. - Ne još. Prvo prijeđimo međudržavnu granicu.- Još malo. - Hutch je opet pogledao u retrovizor, ali je bilo

premračno da bi vidio Meredithin izraz lica. Kada su pojurili

iz kuće u Santa Monici na licu joj se izražavao užasan strah. -Probaj odrijemati malo, a ja ću te probuditi čim nađem prvonormalno odmorište u Arizoni.

- Ne bih. Sumnjam da ću ikada zaspati. - promrmljala je.- Hoćeš, obećajem. Tamo gdje te vodim, nitko te neće

pronaći.Hutch je bio veliki muškarac, visok, širokih ramena. Bio je

bivši SEAL specijalac, izučen za borbu i zaštitu. Od njega jedolazilo tiho povjerenje i znala je da bi se trebala osjećatisigurnom. Ali nije. Noć je zadržavala opasnost, i neprijateljnije imao lice.

Naježila se i snažnije zagrlila Stacy.Isprazno je Meredith zurila u treperava svjetla na drugoj

strani autoceste, moleći se da je Hutch bio u pravu, da ihnitko neće pronaći. Današnji dan nije počeo kao neštoposebno, a sada se sve promijenilo. Osjećala se kao drugažena. Poput bjegunke, ispunjene strahom. Ne za sebe, negoza jednu osobu koja joj je značila više od ičega na svijetu.

- Probat ću nazvati Davida. - Zavukla j e ruku u torbicutražeći mobitel.

- Puno sreće. - Hutch j e brzao kako bi prestigao šleper sprikolicom. - Iz nekog razloga dobijam samo sekretaricu.

- Čovjek bi pomislio da će ju provjeravati - U glasu joj jebio trag sumnje.

- Nešto mi govori da trenutno David čini sve stoje unjegovoj moći - rekao je Hutch smireno. - Nazvat će.

Kada nazove, pomislila je Meredith, stisnutih usana dok jeotvarala telefon, bolje mu je da ima odgovor na pitanje tkoproganja njezinu kćer.

17 ¶JUDD WANAMAKER JE lagano zazviždao kada jeDavid prestao govoriti. Zurio je s Davidovog napetog na

Yaelino ukočeno lice i pokušavao sabrati misli prije negoprekine tišinu.

- Ovo zvuči kao znanstvena fantastika, Davide. LamedVov-rdci, tajni kultovi, uklanjanje Boga.

- Nemoj zaboraviti uništenje svijeta. - Yael je dobacilajednoličnim pogledom prema njemu.

Judd je uzdahnuo. - Da nisi sin Boba Shepherda, samo biti se nasmijao u lice i otišao. Ali s obzirom na okolnosti... -Njegove pronicljive sive oči probadale su Davidove. - Neznam što da mi- slim.

- Judd, znam da zvuči ludo, ali opasnost je stvarna.Gnoseo-si i njihovi Crni Anđeli su stvarni.

Gotovo smo poginuli danas. -David je stisnuo rub stola.- Nitko ne vjeruje da Gnoseosi misle dokrajčiti svijet. -

Prekinula ih je Yael. - Zašto ne izađete van i pogledate okosebe. Ovo nije obična kišna oluja. Jeste li ikada vidjelipoplave poput ove? U cije lom svijetu, sve je to zlo. Nijeslučajnost.

- Možda bih trebao nazvati predsjednika - duhovito jeprimijetio Judd. Zvučalo je kao napola izazov i napola šala.

David je iz torbe izvadio svoj dnevnik. - Možda bi mutrebao ovo pročitati.

Gurnuo je preko stola crvenu kožnu bilježnicu. Judd jezavukao ruku u džep na jakni i izvukao naočale za čitanje.Tiho je otvorio bilježnicu i preletio preko stranica.

- To je popis imena.- Posebnih imena, prema riječima rabina - rekao je David.- Sjećaš se kada sam pao s krova zajedno s Crispinom

Muellerom i Abby Lewis? Kada sam na trenutak bio ukliničkoj smrti u bolnici toga poslijepodneva, kada sam imaomistično iskustvo. Vidio sam nositelje ovih imena, obratili su

mi se i kazali mi da ih ne zaboravim. Oni su ljudi o kojimasam ti pričao - za njih Yael kaže da ih Gnoseosi hoće izbrisatis lica Zemlje. Nekako su mi dana njihova imena, Judd. Rabinmije rekao da su to Lamed Vovnici.

David je pružio ruku i uzeo svoj dnevnik, čvrsto gajeprimio.

- Ova se imena poklapaju s onima koje su Yael i njezin otacdešifrirali u starom papirusu koji j e pronađen na Bliskomistoku.

Yael se nagnula naprijed. - Papirus je autentičan. To sudijelovi legendarne Knjige imena koju je prvi puta napisaoAdam. Judd je bio iznenađen. - Kao kod Adama i Eve?

- Sada počinjete shvaćati - rekla je Yael mekano.Judd se namrštio. - Shvaćate li što govorite?... - Okrenuo

se prema Davidu, pogled mu je bio prodoran. - Kakve to imaveze s tvojim odlaskom iz države?

- David se mora naći s misticima u Safedu - odgovorila jeYael prije nego je David išta mogao reći. - Mogao biposjedovati ključ za otkrivanje plana Gnoseosa. Vjerujemo daDavid ima posebno znanje koje nema nitko na Zemlji.Arheolozi nisu ni blizu sakupljanja potpunoga sadržajaAdamove Knjige.

Pogledala je prema Davidu. - A ako ovdje ostane, pronaćiće ga i ubiti.

Naći. Ubiti. David je zurio u svoj sat. Zašto ga već nijenazvao Hutch? Ili Meredith ili Stacy? Provjerio je mobitel.Propustio je četiri poziva. - Ispričajte me na trenutak -promrmljao je dok je preslušavao poruke.

- Bože! - Izletjelo mu je iz grla. Yael i Judd su se skamenili.- Netko je pokušao oteti Stacy. Pobjegla je - s Hutchom je -

i Meredith, također.

- Davide, ne. - Judd je odgurnuo stolac i ustao, podigao jeobrvu u zabrinutom izrazu. - Je li dobro?

Jesu li otišli na policiju?- Hutch kaže daje dobro. Policija je odmah došla, prije

Hu-tcha. Vozi ih u kolibu. - David se okrenuo Yael, vilica muse stisnula. - Kada će doći tim koji je Avi poslao?

- Sutra. Daj mi njihovu adresu, a ja ću nazvati tim radiprocjene vremena dolaska. Lagano se podigla i krenulaprema uglu prostorije.

- Bit ću u zgradi UN-a odmah ujutro zbog putovnice -rekao je David napeto. - Bilo da nam vjeruješ ili ne, trebamju. - Pogledi su im se sreli.

- Imat ćeš ju. Ne... ne znam što da o ovome mislim,Davide. Vjernik sam. To dobro znaš. Ali... - Judd Wanamakerje pljesnuo dlanovima. - Kako išta od ovoga može bitiistinito? Čini mi se...

- Ne! - prekinuo gaje Yaelin povik. - Nije moguće.Prsti su joj čvrsto držali mobitel dok je slušala, a suze su joj

potekle niz obraze. Kada je završila polako je krenula premanjima, lice joj je bilo bijelo poput riže u tanjurima.

- Bio je to Avi. Srušio se avion u kojem je tim letio.Eksplodirala su oba motora iznad Atlantika. Davidov seželudac stisnuo.

- Motori El Ala ne eksplodiraju samo tako - rekla jebijesno.

- Ne sami od sebe i ne oba istovremeno. 18 SPUŠTENIH GLAVA ZBOG kiše koja je lijevala Yael i

David su se probijali Parksideom prema Riverside Toweru.Nigdje nije bilo slobodnoga taksija, a lokve su bile duboke dogležnja. Divlji ih je vjetar udarao dok su prelazili križanja neobraćajući pažnju na semafore, ispunjeni očajnom željom

pobjeći bijesu koji ih je obavijao.I drugi su pješaci slično trčali, boreći se protiv vjetra tako

snažnoga da im je potrgao kišobrane.Nekoliko je automobila poprskalo prolaznike kad su im

gume naletjele na lokve.David i Yael su prošli jedan blok kada su ugledali znak za

cvjećarnu i ljekarnu Duane Reade i tada - podrumski natpis-koji je treperio ljubičastom svjetlošću - ČITANJE TAROTKARATA Primio je Yael za ruku. - Imam ideju. - povikao je. -Ovuda.

Potrčali su niza stepenice i kroz vrata s nacrtanimgrimiznim okom. Njihov je dolazak najavilo kinesko visećezvonce s kristalima. Prostorija u kojoj su se našli čudno jevonjala na vaniliju i češnjak. Nekoliko je složivih stolica bilooko stola koji se nalazio u središtu prostorije, prašan je lustersvjetlio na stropu. Paprat u lončanicama, bambussrećonošac, i agava stajali su pored škrinje gdje su amuletitreperili ispod mekoga naglašenoga svjetla. Na suprotnoj jestrani stajala polica nakošena na jednu stranu, pretrpanaknjigama.

Iznenada se razmaknula sjajna zavjesa od zlatnih vrpci iperlica te se pojavila starica. Bila je sitna, u crnoj suknjiduljine do gležnja i ljubičastoj izvezenoj tunici, sijeda joj jekosa padala niz leđa u debeloj pletenici. David bi joj daosedamdeset godina, ali koža joj j e bila glatka i vlažna, anjezine vrlo nježne ruke nisu bile išarane venama. Mrenakoja joj je zamagljivala blijede, smeđe oči odavala je godinekao i kapci tanki i sitno naborani.

Krenula je prema okruglome stolu, koji j e bio prekrivendugim satenskim stolnjakom. Na sredini su stajali svijeća ipaket šibica. Bez najave uzela je špil tarot karata.

- Dobro došli. Nisam očekivala posjetitelje ove kišne noći.Tko od vas želi da mu gatam?

Ja. Kad bih samo vjerovao da mi može reći da će Stacybiti dobro, mislio je David tmurno. Mučilo gaje što ne zna, alisada je ovu brigu morao ostaviti po strani.

- Ovdje smo jer nam treba jedna informacija. - Cavid jeizvukao stolac za Yael i sjeo pored nje.

- Karte nude pregršt informacija - rekla je starica, nudećišpil. - Tko ih želi promiješati? Umjesto da ih uzme iz njezineruke, počeo je tražiti po torbi i izvadio rabinovu tarot kartu.

- Više me zanima što nam možete reći o ovome. Pogledomispunjenim dosadom, žena je ispustila svoj špil i smjestila seu stolac njima nasuprot. Uzela je kartu i slegnula ramenima,proučavajući sliku tornja na trenutak prije nego ju jeokrenula.

- To je Kula. Što drugo želite znati?- Imam ih. Poznajem područje. James Gillis je pucnuo prstima prema Enriqueu, ležeći

preko kreveta u motelu n a East River Sideu. Odjednom jePortorikanac skočio s drugoga kreveta, uzeo ključeve kombijaiz ladice, i kre- nuo prema vratima. Gillis je i dalje ubrzanogovorio na mobitel kad su vrata za njima tresnula.

- Pratimo ih. - Gillis je podigao ovratnik. - Upravo na putu.Kratko je obavijestio partnera o novostima dok su trčaliprema kombiju.

- Stvarno imamo sreće. Dobili su novu priliku. Upravo suizašli iz Yotsuba. Blizu Riverside Parka. Yael je privukla stolacbliže. - Moramo znati što znače slike na ovoj karti.

Starica je gurnula kartu prema njoj i pogledala Yael u oči.- Kula je karta iz velike arkane. To je najzlosutnija karta iz

cijele grupe.

- Zlokobna na koji način? - upitao je David.Njezin se pogled premjestio na njegovo napeto lice. -

Upućuje na smrt, uništenje, strah, i žrtvu. Drugim riječima,nešto će se promijeniti.

Prešla je nedotjeranim noktom preko slike lupkajući odkule dolje. - Evo piše ovdje - moćan pad koji vodi do konačneistine. - Naslonila se na stolac i niotkuda je iskočila bijelamačka ravno njoj u krilo. David ju do sada uopće nije uočio uprostoriji.

Prstima ju je gladila dok je govorila - Kabuki, došao siprovjeriti posjetitelje.

David se promeškoljio u stolcu - Ima li još nešto?- Koliko imate vremena? - upitala je namršteno. Mačka je

skočila dok se ova ustajala i krenula prema polici s knjigama.Prelazila je preko knjiga, izvukla jednu i vratila se za stol.

Prsti su vješto pronašli stranicu koju je tražila. - Ovdje.-Počela je čitati, žmirkajući, držeći knjigu blizu svojih očiju.

- Kulom upravlja ratni planet Mars, čime ona postaje kartavezana za ratovanje. - Stisnula je usne na tu riječ.

Nastavila je čitati kao da se radi o stihovima pjesme. - Ratizmeđu struktura temeljenih na lažima. I - pokazala je premamunji koja uništava vrh kule - zasljepljujući bljesak istine.

Odložila je knjigu i zurila u njih. - Kada netko otvori ovukartu, upozorim ga da očekuje šokirajuća otkrića. Neštodovoljno snažno da sruši kralja - ili da uzdrma sustavdugovažećih uvjerenja.

Sustav dugovažećih uvjerenja. U želucu je osjetio kako muse hrana bućka. Biste li civilizirani svijet nazvali sustavomdugovažećih uvjerenja?

Nemoj se sad navući na ove abrakadabra stvari, rekao jesam sebi. Kada je starica ponovo progovorila, odjeknula je

munja. Prostorijom se raširio iznenadan mrak, ostavljajući ihbez daha dok starica nije upalila svijeću na stolu.

- Ovo j e bolje - tiho je promrmljala, a u zraku se osjetiomiris vanilije koji je dolazio od plamena svijeće.

David je pogledao uokolo, nestrpljivo iščekujući da dođestruja. Ali nije dolazila.

Pored njega, Yaelino je lice djelovalo poput duha i vrlonapeto na treperavom svjetlu svijeće. No, glas joj je biosnažan kako je naglo promijenila smjer razgovora.

- Ima li u knjizi išta o vezi između tarota i židovskogamistir čizma?

- Naravno. Kabala. - Kimnula je starica. - Prema nekimizvorima oni su povezani, prema drugima nisu. Postojemnoge sličnosti.

Gurnula je knjigu prema Davidu. - Struja se neće vratititako brzo. Vaše oči će lakše čitati od mojih na svjetlu svijeće.

- Već znamo za brojčanu vezu između karata i hebrejskogalfabeta - rekao joj je David dok je prelistavao knjigu tražećiindeks pojmova. - Dvadeset i dvije karte u velikoj arkani,dvadeset i dva slova alfabeta.

Osjetio je kako mu se mačka uvija oko noge, trljajući cijelosvoje tijelo. - Kabala - evo nas. - Vrativši se sredini knjigepočeo je čitati naglas.

- Tarot karte odražavaju kabalističko Drvo života. Kao štoima deset Sephirota, postoji deset numeričkih karata usvakoj boji male arkane. Postoji još jedna fascinantnapovezanost - četiri mistična svijeta u kojem postoji Drvoživota - zemlja, zrak, voda i vatra - odražavaju se u četiri tarotboje - pehar, novac, sablja, palica. - David je podigao pogled iugledao kako se plamen svijeće odražava u zjenicama staricedok se smiješila.

- Ako želite još veza, vjerujem da možete pronaći bezbrojnekarte u gradskoj newyorkskoj knjižnici - rekla je. - S drugestrane - dodala je s uzdahom - također ćete pronaći velikibroj knjiga u kojima se tvrdi da tarot nema nikakve veze sKabalom. Da su to vitezovi templari preuzeli od Saracena.Nagnula je glavu na stranu. - Zatim opet, postoji snažnastruja koja tvrdi da su prve tarot karte n a svijetu predstaviliGno-" stici sredinom petnaestoga stoljeća.

Davidovom su kralježnicom prošli snažni trnci.- Stvarno? - Podigao je tarot kartu. - Ima li ovdje na karti

išta što biju povezivalo bilo s kabalistima bilo s gnosticima?Ponovo je uzdahnula. - Naravno. Teško se može ne vidjeti.

-Starica mu je uputila pogled s visoka i nasmijala se dok jeuzimala kartu i okrenula ju, približivši ju treperavom svjetlusvijeće.

- Ovo - dvostruki ouroboros.- To je grčki, zar ne? - Yael je zurila u dvije zmije koje jedna

drugoj grizu rep, a tijelima oblikuju osmicu.- Naravno, grčki za one koji grizu rep. Vidite kako jedna

zmija ima krila, a druga nema? Za Gnostike, jedna zmija bezkrila koja guta vlastiti rep predstavlja Sunce. Ali dvostrukazmija kao ova zove se Velika Zmija - gnostički simbol vječnogciklusa smrti i ponovnoga rođenja.

- Smrt i ponovno rođenje. Uništenje i obnova. - kazala jeYael, a Davidu se stisnuo želudac od hrane i dima vanilije.Yael mu se približila, spustivši glas. - Upravo ono štoplaniraju Gnoseosi postići na svjetskoj razini. UbijajućiLamed Vovnike -šapnula je. - Vjeruješ li mi sad?

Činilo se kao da se kiša iznenada pojačala, pljuštala je ovrata kao da se radi o mecima. Izgubljeni na trenutak usvojim mislima, nitko nije čuo korake koji su se spuštali

stražnjim stepeništem dućana.David je sjedio pitajući se zastoje rabin Ben Moshe držao

ovu kartu zaključanu s kamenom i drugim stvarima u sefu.Starica je prva prekinula tišinu. Vratila je kartu Davidu,

pažljivo promatrajući njegovo lice u magli dima.- Imate toliko pitanja. Možda se vaši odgovori nalaze u

kartama. - Osmjehnuvši se pružila je karte prema Yael.- Hajde, promiješajte ih. Reći ću vam što kažu.Yael je odmahnula glavom, iznenada se ustavši sa stolca

istoga trenutka kada je David uočio kretnje iza zavjese sperlicama. Nije bila mačka - bila je to ogromna osoba plavekose.

Kroz njega je prostrujao signal velike opasnosti. - Idi! -povikao je pokazujući Yael prema vratima.

Otvorila ih je samo djelić sekunde prije nego su dvije osobeulerjele u prostoriju.

Muškarac plave kose je odgurnuo staricu prema zidu.Veliki Hispanac je podigao pištolj. Opalio je i on je sjevnuokad je Davidu metak prostrujio pored uha, no, već j e biovani, preskačući stepenice iza Yael. Izašli su u totalni mrak ičuli vriskove starice.

Grad je bio crn, potpuno crn - natopljen i napušten, čulase grmljavina.

Hvala Bogu na mraku, pomislio je David kad je zgrabioYae-linu ruku te su strelovito potrčal i ulicom, usporavale suih jedino duboke lokve.

- Ovuda. - Iza sebe su čuli korake koji ih slijede. Yael jeiznenada skrenula lijevo, povlačeći ga za sobom. Spustili suse stepeništem. Čučeći u vodi gotovo do koljena, borili su se sdahom. Strah je pritiskao Davidov želudac dok su ovakosklupčani čučali u mraku poput dva štakora u blatu. Gurnuo

je ruku u unutrašnji džep, provjeravajući daje kamenje jošuvijek ondje.

Malo iznad njih, na razini ulice, čuli su korake koji suudarali o tlo pored njih, prskajući Yaeline i Davidove oči.

Zadržali su dah, hladni od straha, i čekali. Čekali...Prošla je čitava minuta prije nego su izdahnuli i pažljivo se

izvukli i z skrovišta. Brzo su pretrčali cestu, držeći se blizuzgrada, zahvalni što ih štiti tama dok se vraćaju nazad uhotel.

- Kako su nas pronašli? - šapnula je Yael, konačnoprogo-vorivši kad su ušli u Riverside Tower.

- Možda ih je više nego što pretpostavljamo. Mogli bi bitiposvuda. - David je oprezno krenuo mračnim hodnikom doknisu našli vrata za nužni izlaz. - Dobro je što nismo nanajvišem katu -promrmljao je dok su se polagano, stepenicupo stepenicu penjali.

Netko silazi. Ukočili su se, opustivši se tek kad s u čuliženski glas koji mekanim glasom govori nešto cmizdravomdjetetu.

Stisnuvši se uza zid pustili su ih da prođu i nastavili sepenjati u tišini.

Davidova je torba natopljena vodom djelovala sto kila težakako su se penjali prema sljedećem odmorištu. Kao da jenosio težinu cijeloga svijeta.

I ako je sve stoje danas čuo istina, nosio je.Dillon je zurio vani u mrak toliko crn da nije mogao reći

gleda li u ocean ili nebo. Većina j e suputnika spavala uavionskoj kabini koja j e bila slabašno osvijetljena, no, on jebio budan. I trebao mu je dupli Glenmorangie.

Posljednjega puta kada je posjetio biskupa Ellswortha, bilisu na konferenciji u Rimu koja je bila u isto vrijeme kada i

Uskršnji tjedan. Biskup ga je potražio, hvaleći Dillonovuposljednju knjigu. Ellsworth je proveo više vremena pričajućio projektu koji je započeo u svojoj diocezi - doručak subotomujutro za problematične dječake.

Dillonove su se oči skupile kad se naslonio, zamišljajućiprsten s rubinom koji je Ellsworth nosio toga dana, sjećajućise kako je sjajio na trgu okupanom suncem dok je mahaopun entuzijazma.

Tada Dillon nije imao pojma o porijeklu i povijesti togakamena. Prošle bi godine prije nego bi otkrio njegovuvažnost. I sve dok mu David nije donio sličan nije shvatio štomora učiniti -uvjeravajaući Davida da mora u Brooklyn. Sadase sve poklapalo.

Tražio je duboko u sebi nešto stoje davno potisnuo -ljutnju koja ga je izjedala kao dječaka u Bostonu, hladan bijeskoji je osjetio kada bi ga otac istukao remenom, kada bimajka pobjegla iz sobe. Morao je ponovo osjetiti isti bijes. Daga iskoristi.

Bio je spreman upotrijebiti sva moguća sredstva da vidikraj borbe.

19 ¶FLAGSTAFF, ARIZONA SLJEDEĆEG DAN A HUTCH JE

STAVIO čajnik na štednjak i upalio plin. Još uvijek je voliokuhati kavu na stari način, i uvijek bi ubacio malo više žličicakave bez obzira za koliko ju je šalica pripremao.

Dok su se sa televizora na polici u uglu čule loše vijestirazbio je jaja u tavu i ubacio malo slanine. No, misli mu nisubile na hrani. Bile su na dvije gošće koje su spavale ugostinjskoj sobi.

Unio je Stacy u kuću i rekao Meredith da ga pozoveodmah, čim im nešto zatreba, bez obzira koliko bilo sati. Čuoje kako djevojka viče u snu, i Meredithin glas kako ju

umiruje. Bilo je gotovo podne, i iz sobe se već dva sata nijeništa čulo.

Pomislio je da će ga David nazvati čim svane, ali nije.Hutch gaje cijelo jutro pokušavao dobiti, bez uspjeha, a sadaje na CNN-u i vidio zašto.

"... pet općina i dijelovi New Jerseya ostali su bezelektrične energije danas, nakon nečuvenog olujnoganevremena gdje je palo više od 33 kubična centimetra vodeuz East Coast sinoć. Munja je udarila u elektranu.uzrokujućikatastrofu sličnu onoj iz kolovoza 2003., srušila se cijelamreža.

Jučerašnja je oluja također srušila i komunikacijumobitelima, i službeni izvori govore da će čak i kad se vratistruja, trebati tjedni dok se voda ne izbaci iz sustavapodzemne željeznice...“

Glas je lagano žuborio dok je Hutch stavljao jaja na tanjur.Dok se David ne izvuče iz New Yorka ništa ne može učinitinego sjediti, zaštititi Stacy i Meredith, i paziti da Meredith neuspani-čari klinku još više.

- Osjećam dim.Hutch se okrenuo prema djevojčinu glasu. Stajala je na

pragu kuhinjskih vratiju, raskuštrane kose do ramena i očijucrvenih od plakanja. Na sebi je imala isti sivi donji diotrenirke i majicu koje je imala i u autu.

- Požari su daleko, breskvice. To je samo dim nošenzrakom. Što hoćeš za doručak? Jaja? Ili pahuljice?

- Hoću razgovarati s Davidom. - rekla je Stacy drhteći. I ja,pomislio je Hutch.

- Kada me je jučer nazvao da te pokupim, bio je uBrooklynu. Sinoć se srušila strašna oluja na cijeli New York.

Hutch je kimnuo prema televizoru gdje su bile slike

Newyor-čana kako se probijaju poplavljenim ulicama grada. -Uopće nemaju struje, Stace, čak ni mobiteli ne rade. Moramosjediti i čekati da nam se David javi.

- Ne razumijem što se događa. - Glas joj je bio tih, a Hutchje osjetio kako joj se strah uvlači nazad u oči. - Ovdje požari,tamo poplave. Čudno.

Stacy je otišla do prozora i zurila u dim koji se dizao iznadudaljene narančaste buktinje n a horizontu. Okrenula seprema Hutchu očiju ispunjenih suzama.

- Hutch - ne mogu prestati razmišljati o svim onimživotinjama koje će ostati zarobljene u požaru. Može li yednapobjeći?

Hutch je pročistio grlo. - Ponekad mogu. - A inače? - Na trenutak je utihnula. - Ne znam zašto Bog

dozvoljava da se ovakve stvari događaju. Promatrajući ove očiboje lješnjaka kao daje gledao u bazene ispunjene boli.Njezino mlado nevino lice bilo je prekriveno sirovom boli.Daje barem imao odgovor.

- Ne znam dovoljno o Bogu koliko bih možda trebao -rekao je na kraju. - Ali znam mnogo o kuhanju jaja. Kajgana,poširana, ili na oko, mlada damo?

Stacy je teško progutala i položila dlanove na vlažne oči. -A valjda, kajganu. - Okrenula se prema prozoru, oči su jojbile na crvenom odsjaju u daljini.

- Što misliš, koliko će im trebati da ugase požare? 20 NEW YOR K DAVIDU JE TREBALO dva sata probijanja

prepunim ulicama grada do ureda Judda Wanamakera.Činilo se da je na ulicama čitav New York, ljudi okupljeni okoradio prijemnika, tražeći hranu ili pokušavajući dići novce sbankomata - a da ne spominjemo iščekivanje kada će doćistruja i stvari se normalizirati.

David je požurio kroz središte, pažljivo promatrajući ovooko sebe, osjetila su mu bila na najvišoj razini dok nije stigaodo sigurnosti UN-a - da bi vidio da je zgrada u mraku izaključana. Stajao je ispred proklinjući beskoristan mobitel. Inije pomoglo što je i hotelski telefon bio neupotrebljiv.Koliko god je pokušavao doći do Judda ili Hutcha, nijeuspijevao.

Frustriran i ljut, David se samo mogao nadati daje Stacydobro i zajedno s Hutchom. S čvorom vezanim oko srca pitaose hoće li ju ikad više vidjeti.

Ništa nije mogao učiniti, nego se vratiti u hotel. Nijedaleko odmakao kada je naletio na izlog s pecivima ikolačima. Ušao je u pekarnu koja je bila osvjetljena samodanjim svjetlom.

- Svi su jučerašnji - rekao je prodavač kada je ovaj ušao.-Sve je na rasprodaji, tri za cijenu jednoga.

Kad ih prodam i ja odlazim. Ne mogu ništa peći bez struje.David je kupio šest kolačića, nešto domaćih keksa i toplu

bocu Coca Cole od dvije litre, i krenuo raskvašenim ulicama.Iako se voda povukla preko noći, promet je na ulicama biovrlo rijedak. Oprezno je pogledao uokolo i krenuo premahotelu, razmišljajući kako su ih napadači uspjeli pronaćisinoć.

Sigurno je na stotine čitača tarot karata u New Yorku -kako su Crni Anđeli znali gdje su njih dvoje? To je bilaneplanirana i nepredvidljiva odluka.

Osim ako nas nisu slijedili iz restorana. Iz Yotsube. Ako suih Crni Anđeli vidjeli kako večeraju s Juddom i on bi mogaobiti u opasnosti.

A nije ga imao kako upozoriti - kao što nije mogaoupozoriti preostale Lamed Vovnike o opasnosti. Nije bio

siguran ni da zna sva njihova imena - i jesu li još uvijek nekau njegovoj glavi.

Prvi je puta osjetio pravu potrebu da ode u Safed. Jedinooružje koje je imao protiv Gnoseosa bila su imena u glavi, i udnevniku. Nije imao Yaelino znanje ili kontakte, ni mudrostrabina ben Moshea, samo odjek iskustva koje je prkosiloracionalnom objašnjenju. Ako je Safed bio toliko svet imističan kako je Yael tvrdila možda oslobodi glasove onihduša koje su ga molile da ih ne zaboravi.

Njegov se korak produljio. Bilo mu je drago što možehodati, da opusti mišiće, da pročisti glavu. Činilo se kao da jeprošlo sto godina, a ne samo pet dana, otkad je pobijedioToma u squashu. Nije mogao vjerovati kako mu se životokrenuo naglavce od tada.

Sada je bio bjegunac, skriven u sparnoj hotelskoj sobi, bezmogućnosti komuniciranja, pomalo je ludio. Činilo se da sehotelska soba svakoga trenutka sve više smanjuje, a opet Yaelse uopće nije žalila. Vrlo je dobro prihvatila zadatak dadežura dok je on otišao po putovnicu. Meredith bi se većpenjala po zidovima tvrdeći da se pomiču prema njojpokušavajući ju poklopiti.

Hutch sigurno ima pune ruke posla, pomislio je,pogledavši prema stubama prije nego se počeo penjati.Ukoliko je s njima.

Mora biti s njima.Glasovi koji su se čuli na drugoj strani hotelskih vratiju

prema sobama zamrznuli su Davida. Prišao je bliže, čuo jemuški glas, i gurnuo karticu u bravu. Otvorio ih je i našao sena nišanu pištolja.

21 VILLA CASSA DELLA FALCONARA, SICILIJA KOMORNIK

PREMIJERA J E izašao na terasu gdje su DiStefano i njegova

supruga odjeveni u svilene kućne ogrtače uživali u svojemuobičajenome doručku koji se sastojao od kolačića i espressokave.

- Scusi, Signore e Signora - Okrenuo se prema premijerublagim naklonom, ispričavajući se. - Jedan Vas mladić iz selaželi vidjeti. Inzistira. Tvrdi daje njegova majka radila ovdje ukuhinji kada ste bili u vojsci, i ja se sjećam te žene. Vjeruje damu jedino Vi možete pomoći.

DiStefano je složio novine i položio ih pored tanjura doksije njegova žena točila espresso. - Uvedi ga, Carlo. - Rekao jesli-ježući ramenima.

Mario Bonfiglio je utrčao na terasu, na licu mu je bilaiscrtana hitnost. Mišići radničkoga tijela bi l i su napeti,podsjećajući DiStefana na planinsku mačku koja se pripremana skok.

- Mi displace - oprostite, Eccellenza, ne bih Vas gnjavio danisam očajan. Policija ništa ne zna, ništa ne čini. Mojazaručnica i ja živimo u strahu. - Progutao je teško i nastavio,znojeći se pred čvrstim premijerovim pogledom i hladnimpogledom njegove žene.

- Zaručnica? - Izbacio je premijer. - Si, moja Irina, moja ljubav, moje srce. Trebali smo se

vjenčati prošloga tjedna. Alije nestala. Otac ju je poslao napoštu i nikad se nije vratila. Sve smo pretražili - farme, polja,sve. Policija sliježe ramenima i ništa ne poduzima. Smiju mise i govore da je sigurno s nekim pobjegla. Znam da to nijeistina, moja Irina i ja smo se jedno drugome zavjetovali.Jedva smo čekali vjenčati se i osnovati obitelj.

- Što misliš da bih ja mogao učiniti, a nije već policijaučinila? - Pitao gaje premijer zagonetno.

- Možete narediti policiji da istraži njezin nestanak,

Eccellenza - i da obavijeste okolne gradove. Nema je već tritjedna i već smo izgubili dragocjeno vrijeme. Molim Vas, akoim naredite, pomoći će nam potražiti ju. - Ispružio je ruke,zaklinjući premijerovu ženu dok je odlagala svoju šalicu.

- Signora, znate kakva je ljubav. Veličanstvena i bolnaistovremeno. Treba mi moja ljubav. Nešto joj se strašnodogodilo. Nikada me ne bi napustila.

Mario je na licu žene tražio sažaljenje, samilost. Vidio jesamo hladnoću njezinih čelično plavih očiju i podignutuzlaćanu kosu. Odložila je salvetu i ustala s osmjehom tankimpoput britve.

- Ali ponekad je ljubav hirovita, mladiću. I ponekadnestane. Možda tvoja Irina ne želi daju pronađu.

Na Mariovu je licu zabljesnula ljutnja. Oči su mu sjajilepoput dva užarena komada ugljena, ali se suzdržao odbezobraznih riječi.

Dok je Flora Dondi prolazila pored njega prema kući,okrenuo je pogled prema njezinome suprugu.

- Nikad. - rekao je tiho. - Nikad me Irina ne bi ostavilasvojevoljno.

- Žao mi je. - Premijer se nagnuo prema naprijed i Mario jeostao bez riječi ugledavši zabrinutost na premijerovomdostojanstvenom licu. - Napiši svoje ime, ime zaručnice injezinoga oca i datum kada je nestala i pobrinut ću se dapolicija slučaj u potpunosti istraži - i neće ostati ni vinogradni selo nepretraženi. - DiStefano je izvadio nalivpero i pozvaokomornika da donese papira.

- Dobro je da si došao k meni, mladiću - rekao je, nakonšto je Mario napisao tražene podatke i zahvalno pružio papirpreko stola.

DiStefano je ustao i ispružio ruku. Mario je primio debelu

premijerovu ruku s veseljem. Ispunila ga je nada i u sebi jezahvaljivao Djevici što mu je dala hrabrosti da dođe.

- Blaženi, Signore. Blaženi. - Skoro je srušio stolicu dok jepojurio s terase prema komorniku koji gaje otpratio.

DiStefano je podigao papir i pogledao debelo napisaneriječi. Trenutak kasnije je iz džepa izvukao srebrni upaljač snjegovim monogramom. Zadržao je pogled na dvostrukomouroborosu koji je bio ugraviran prije nego je zapalio papir inade Maria Bon-figlia pretvorio u prah i pepeo.

22 DAVID JE PRIMIO cijev pištolja pokušavajući ju gurnutiu stranu. Ali ju je muškarac čvrsto držao, prikrivajući svojnizak stas. Prije nego je povukao okidač, David ga je udariolaktom u prsa i srušio.

Zajedno su pali boreći se za pištolj kad je prema njimadoletjela vrećica iz pekare i Davidova torba ravno u njegovaleđa.

- Lo Avi - povikala je Yael na hebrejskom. - Ne, ne pucaj, toje David!

Davidova se šaka zaustavila u zraku čim je shvatio. Avi.Adrenalin koji se punio otkako je vidio pištolj, a srce mu je idalje ludo tuklo.

Sranje. Popustio je stisak oko pištolja i podigao se na noge.Njegov se suparnik također podigao teturajući.

- Kakav je ovo prokleti pozdrav? - David je zavikao, zureći uniskog Izraelca kuštrave kose pred sobom.

- U mome poslu ovako ostajemo živi - odgovorio jemuškarac smireno na engleskom.

Yael je zaključala vrata i podigla vrećicu iz pekare. - Akoste završili s međusobnim ubijanjem možemo li Daviduispričati ono što si mi rekao?

Avi je ispružio ruku. - Dobro se snalaziš. - Izraelac je imao

crvenkastu kosu, kratke zaliske i najtamnije oči koje je Davidikada vidio. U njegovom je držanju bilo čvrstoće i aškenaskihkarakteristika, povjerenja i snage.

- Spašavanje vlastitoga života j e dobra učiteljica -odgovorio je David.

- Jesi li dobio putovnicu? - upitala gaje Yael. Odmahnuo jeglavom. - Nisam se uspio naći s Wanamakerom. Zgrada UN-aje zaključana. Još uvijek nigdje nema struje.

- Primijetila sam. - Lagano je brisala znoj s lica. U sobi jebilo sigurno trideset stupnjeva.

- Ali, imamo dobre vijesti, Davide. Avi ima putovnicu zatebe. Ne znam kako mu to uspijeva - dodala je i nasmijala seprema njemu - ali uvijek mu uspijeva.

David je u njezinom tonu osjetio divljenje i iz nekoga ga jerazloga, koji nije shvaćao, to nerviralo.

Morao je priznati da je putovnica koju mu je Izraelac daobila savršena. Potpuno jednaka onoj koju je ostavio u svojojsobi, onoj koja je nestala.

- Potpiši ju.Malo je arogantan, pomislio je David kada mu je Avi

dodao kemijsku iz stola.- Sada se samo zračna luka JFK mora otvoriti - rekla je

Yael.- I da opet počnu raditi mobilni telefoni. - David je ubacio

potpisanu putovnicu u svoju torbu. - Je li vaš drugi timdošao do moje kćeri? - upitao je Avija.

Izraelac je sjeo na jedinu stolicu u sobi, odmah do stola nakojem je odložio pušku. - Nije još. Trebali bi stići u Flagstaffsutra ujutro. U zadnjem sam razgovoru doznao daje Newarkzatvoren - čini se daje i New Jersey ostao bez struje - tako dasu morali ići duljim putem, od Tel Aviva do Londona i onda u

Phoenix, put od dvadeset i jednog sata.Davidovo se srce stislo od frustracije. - I nakon toga još

moraju voziti do Flagstaffa? - Yael nam je kazala da je tvoj čovjek koji je s njima vrlo

stručan.- Da, jest. - No, David je razmišljao može li Hutch odbiti

cijelo jato Crnih Anđela. Oni ne znaju gdje je, podsjetio se.Ali, mislio je da ne znaju gdje su bili Yael i on. Okrenuo se uzagušljivoj sobi osjećajući se kao da će mu žile eksplodirati.

- Davide. - Kao da mu je Yael čitala misli. Primila ga je zaruku. - Tvoj je posao sada završiti Knjigu imena - a i naš.Nemamo sva imena. Postoje mnogi dijelovi koji nedostaju uAdamovoj Knjizi, zakopani u spiljama i pustinji. Ali ako su taimena zaključana u tvojoj glavi, možemo ih otključati.

- To je jedini način da pobijedimo Gnoseose - dodao je Avi,njegove tamne oči prodirale su u Davidove poput lasera. -Moramo spasiti što je više moguće Lamed Vovnika. A samonam ti možeš reći tko su oni.

David je zurio u pod. Sve stoje htio bilo je otići iz NewYorka i doći do Stacy. Ali nije moga o riskirati da ih dovederavno k njoj. Niz tijelo mu je klizio znoj i to nije bilo odzagušljive sobe.

Yael je nastavila nježno kao da osjeća njegovopremišljanje.

- Jednom kada dođeš u Safed, mistici će ti pomoći sjetiti sesvega što si čuo. Moraš se pokušati skoncentrirati. Tako ćešnajbolje pomoći Stacy. Još uvijek nije kraj svijeta, Davide,moraš vjerovati da ti je kćer još uvijek živa.

Nastala je kratka tišina. Avi ju je prekinuo podigavšivrećicu iz pekare, šuškajući papirom dok je izvlačio kojačić sborovnicama. Ubacivši ga u usta dao je vrećicu Yael.

- A Percy Gaspard? - izazvao je David zureći u Avija. - Štoste pronašli o njemu?

- Za sada vrlo malo. Pojavio se samo jedan - muškaracrođen u Montrealu 1939. To je sve što su uspjeli naći prijenestanka struje. Sada bi već mogli imati više informacija.Odavde idem direktno u Pennsylvaniju, odnosno koliko jegod potrebno da dođem do civilizacije, drugim riječima dograda u kojem radi mobitel. Imat ćemo više toga kada sečujem s kolegama.

- Onda je najbolje da kreneš - predložila je Yael. Avi je kimnuo ustavši iz stolice. - Još jedna stvar - rekao je,

hodajući prema Davidu. - Kamenje.Uzet ću ih sa sobom.- Zašto? - tražio je David.- Bit će sigurniji samnom, čak i ako vas dvoje prvi stignete

u Izrael oni su važni Židovima, i ukradeni su nam prijemnogo godina. - Pogledao je prema Yael. - Jesi li mu rekla dasumnjamo daje elitni krug Gnoseosa uzeo nekoliko kamena?

Njegov je pogled završio na Davidu. - Neće prezati ni predčime da ih se dokopaju. Čeznu za ovim kamenjem kao i zatrideset i šest imena zbog moći kamenja koja može poljuljatiravnotežu.

David se sjetio Crispina prije toliko godina - kako je držaoagat obećavajući Davidu i Abby da neće pasti. Kako je Crispinznao da kamen ima moći? I kako je došao do njega?

- Objasni mi ovaj posljednji dio - rekao je David kratko. - Opoljuljanoj ravnoteži.

Avi je povukao svoju vlažnu bež košulju s prsiju. - Mudracisu učili o čarobnim svojstvima kamenja. Svaki od njih uprsnom oklopu visokoga svećenika nosi ime jednog oddvanaest plemena, a njegova je boja ista onoj na zastavi koja

se vijorila ispred sela plemena. Visoki je svećenik nosio oklopkadgod je ulazio u Najsvetije svetište. Znaš li zašto? - Avi jeodgovorio na svoje pitanje prije nego je David mogao početinagađati.

- Jer predstavlja Židove, podsjeća Boga na dvanaestplemena, priziva Njegovu milost. I ima još - rekao je Avi.

- Znaš li kako funkcionira oklop Ouija? - prekinula je Yael.Kad je David kimnuo, nastavila je dalje.

- Prsni oklop visokoga svećenika bio je poput stare pločeOuija, način komuniciranja s Bogom. Kada bi Židovi stekliBožju naklonost, kamenje bi sjalo jače. Kada je Izael bio uratu, i kamenje sjalo, to je bio nesumnjiv dokaz o pobjedi.

- Evo ti primjera. - Avi je spremio pištolj u futrolu. - Yael jespomenula ploču Ouija. Evo kako je to funkcioniralo ubiblijsko vrijeme. Ljudi bi došli visokom svećeniku spitanjima za Boga. Nakon što bi ih Aaron saslušao, gledao biu kamenje na svome oklopu i zazivao razna imena Boga. Dokje to činio kamenje bi sjajilo, dajući odgovor Boga.

David je ostao skamenjen. Sjetio se trenutka kada jepronašao kamen nakon što se snijeg otopio. Sjajio je takojako da su ga oči boljele. Mislio je da je to odsjaj od sunca.Sada, dok je upijao Avijeve riječi, izvukao je oba kamena izdžepova i proučavao ih.

Agat i jantar. Naftali i Levi. Izgledali su tako obično. Nisuse sjajili, pa ipak, ako...

- Vratit ću ih sam - rekao je, stišćući ih u dlanovima isusrećući se s Avijevim očima.

- Ne, nećeš - počeo je Izraelac, ali gaje David presjekao.- Ako govorimo o mističnim događajima mislim da imam

malo više iskustva od tebe. Pronašao sam ovaj kamen, itemeljeći se na svemu što sam čuo, za to postoji dobar razlog.

A da ne spominjem da mije rabin ben Moshe proslijedio obana čuvanje malo prije nego je ubijen.

- Mislim da je u pravu, Avi - Yael je stala između obojice.-Pronašao je Naftali malo nakon pada koji ga je doveo dovizija. Ležao je čekajući ga. Ne vjerujem daje to slučajnost.Kod njega je sve ove godine. Njemu je namijenjen -inzistirala je. - Iz razloga koji nam još nije poznat.

Avi je gledao malo u nju malo u Davida, stisnutih usana.Na kraju je slijegnuo ramenima. - Pretpostavljam da si upravu. Onda u redu.

Ispružio je ruke prema Davidu. - Čim se vrati struja, javitću ti o pokćerki - i Percyiju Gaspardu.

Moli se da se zračna luka otvori za dvadeset i četiri sata.Vrijeme nije na našoj strani.

23 Los ANGELES ALBERTO ORTEGA NIJE bio zadovoljan. Ito je razljutilo Raoula La-Douceura.

Nije bilo svojstveno Raoulu da izgubi strpljenje, ali seznojio i bio je bijesan dok je napuštao Sofitel u žutomFirebird kabrioletu koji je ranije unajmio od Avisa. Prvo muje bilo na pameti da jednostavno ostavi bijeli kombi, ali jemalo bolje razmislio shvativši da će bolje nestati u zračnojluci na parkiralištu tvrtke National. I sada je vozio novi autopod drugim imenom. Policajci ga nikad neće povezati saStacy Lachman.

Ali je Ortegin bijes još uvijek odzvanjao u Raoulovoj glavi.Nije zadovoljan! Zar misli da ja jesam ? Raoul se borio spotrebom da da pun gas. Umjesto toga pojačao je radio nanajglasnije kako bi razbistrio glavu.

Večeras je posao trebao biti završen. Taje klinka trebalabiti u Dolini smrti plačući od straha pre d kojotima.Prokletstvo. Sljedeći dan... dva, najviše, rekao je sam sebi... i

Ortegin smrdljivi dah će mi se skinuti s vrata. Arizona nijedovoljno velika da mi klinka može pobjeći i drugi put.

Sve ga je više stari Ortega podsjećao na svoga djeda.Zahtjevan, nezahvalan. Kad je Ortega bi o mlađi, u vrijemekad je bio glavni tajnik UN-a, bio je brz kad gaje trebalopohvaliti, kad gaje trebalo promaknuti u više činove CrnihAnđela. Sada kada je kraj bio blizu postao je mrzovoljanpoput kakve stare babe.

Nakon svih neprijatelja koje sam za njega uklonio,potrebno je samo jedno malo štucanje da počne sprijetnjama i upozorenjima. Kao da bih ja, najbolji inajuspješniji Crni AnĎeo, mogao biti spriječen sada u Arku!Sada, kad je Uznesenje neizbježno.

Čekali su da Serpent završi svoj posao, da nađe dvaposljednja imena.

Zašto me onda Ortega gnjavi? Kako ih mogu ubiti kad neznam tko su?

Ova ovdje - djevojka - ne predstavlja problem. Ono što sevečeras dogodilo bio je čisti slučaj. Pogledao je prema zavojuumrljanom krvlju zamotanome preko dlana. Imala je oštrezube za tako malenu mišicu. Ali sve što je uspjela bilo jekupljeno još malo vremena.

I platit će zbog toga.Telefon mu je zazujao, najavljujući dolazak SMS-a.Opet Ortega, i z palače u Buenos Airesu. Dobro, neće još

dugo u njoj uživati, taj podmukao prokletnik. Raoul je znaodaje Ortega otišao u Argentinu samo zbog jedne stvari - dapokupi ženu i djecu i dovede ih u Arku. Preletio je prekoporuke.

Promjena plana. Želim osobno pregledati uzorak. Donijetiga u sigurnu luku, neoštećenoga.

Raoul se ukočio zbog promjene plana. Sada su htjelidjevojku Živu? Kakvu može imati vrijednost, osim mrtva?Osim ako neće nekome drugome dati daju ubije . Stisnuo jeusnice namrgođenoga izraza lica dok je jurio pre-'{ ma graniciArizone. Vidjet ćemo još.

24 BROOKLYN, NEW YOR K UDOVICA RABINA TZVI

Goldsteina bila je sitna, nježna žena koja se povukla u tuzi.Imala je malo više od dvadeset godina, a već je mužu rodilasedmero djece u isto toliko godina. Najmlađe, djevojčica odpet mjeseci, nije još znala što znači suza koja je pala na lijevustranu njezinoga žutoga pamučnoga pulovera. Niti da višenikad neće vidjeti lice svojega oca koje se nadvije nad njomkad bi blagoslovio svoju djecu na početku svakog Shabbosa.

Sarah Leah Goldstein i njezina djeca sjedili su u polu tamiu skromnome stanu. Posjedali su u redu poput ptičica natrosjedu s kojega su uklonjeni jastuci. Na stolu iza gorjela jememorijalna svijeća u crvenoj čaši. Zbog nevremena bila je tojedina svjetlost u sobi. Uz nju su stajali molitvenici koje sumuškarci koristili za službu kod kuće dva puta dnevno.

Tako će biti sedam dana dok se bliski rođaci TzavijaGoldsteina pridržavaju pravila žalovanja. Nakon vijesti oubojstvu muža, Sarah Leah je uzela škare i odrezala komadićokovratnika bluze i na sličan način to napravila naokovratnicima svoje djece. Ovih sedam dana, nazvanihshivah, sva će ogledala u stanu biti prekrivena, obitelj ćesjediti na niskim stolcima ili dvosjedima bez jastuka, aTzavijev otac i braća se neće brijati.

Ostali članovi obitelji i prijatelji su stalno dolazili, donosećiobitelji hranu, moleći s njima, olakšavajući im patnju. Davidi Yael su se osjećali poput uljeza u ovom moru bliske potpore,iako su oboje znali daje upad bio neizbježan.

Kada je nećakinja Sarah Leah uzela djetešce iz njezinoganaručja i poslala ju do stola u blagovaonici d a uzme soka,Yael ju je primila za ruku.

- Gospođo Goldstein, profesor Shepherd i ja smo bili srabinom ben Mosheom kada je napadnut - rekla je nježno. -Ne želimo Vam otežavati, ali ako nas možete nakratkosaslušati, možda će to pomoći da pronađemo onoga tko jeodgovoran za Vaš gubitak.

Udovica je gledala očima ispunjenima boli. - Pođite samnom.

Odvela ih je u malenu radnu sobu ispunjenu knjigama.Blijeda dnevna svjetlost prolazila je kro z rolete, otkrivajućiskromnu, udobnu sobu koja je mirisala na duhan za lulu ipolituru za namještaj.

- Moj je muž, počivao u miru, ovdje provodio mnogovremena čitajući i radeći.

Bespomoćno j e pogledala uokolo kad da traži nešto čegaviše nema. - Kako vam mogu pomoći?

David je iz torbe izvadio tarot kartu. - Ovo j e bilo međustvarima rabina ben Moshea koje mi je dao na čuvanje. Znateli zašto ju je imao i odakle mu?

Uzmaknula je držeći ju u rukama. Podigla je pogled premanjemu. - Smrt slijedi ovu kartu. Zanijelo ju je i Yael ju jeprimila za ruku da ju umiri.

- Kako to mislite? - upitala je Yael, dobacivši Daviduzapanjen pogled.

- Muž mi je govorio o ovoj karti. Rabin Lazar iz Krakova juje poslao rabinu ben Mosheu, pokojnome, prije samo dvatjedna. Nadao se da rabin ben Moshe možda zna tko jenaručio dvije tisuće komada ove karte. - Usne su joj zadrhtaledok je pokušavala nastaviti. - I tko je ubio čovjeka zbog

tiskarskih pločica.- Ubio koga? - upitao je David iznenađeno.- Tiskara - tiskara u Krakovu. - Sarah Leah je navlažila

usnice. - Njegov je sin bio u stražnjoj sobi mijenjajući tintuna preši kada se to dogodilo. Učio je zanat od oca. Tzvi jerekao daje dječak č u o svađu između oca i čovjeka koji jegovorio poljski s teškim stranim naglaskom. Sjećao se glasajer je isti čovjek bio u tiskari dva dana ranije, nudećidvostruko veći iznos ukoliko tiskar uspije završiti posao začetrdeset i osam sati. Čovjek je želio da mu tiska dvije tisućeovih karata.

David je duboko udahnuo. - Znači ima ih još 1999...- Znate li možda oko čega su se svađali? - upitala je Yael.- Kupac je tražio tiskarske pločice. Tiskar je odbio, tvrdeći

da nikad nije čuo za tako nešto. Muškarac je bio ljutit,inzistirao je, i tada se tiskar ispričao kako bi otišao u stražnjusobu. Poslao je sina kući želeći ga zaštititi. Dječak je bio nastražnjim vratima kada je čuo pucanj - vratio se, i ugledaoplamen na prozorima.

Sarah Leah je žalosno odmahnula glavom. - Dječak sepokušao vratiti ocu, ali je vatra bila prevruća. Sav taj papir,tinta i kemikalije - bilo je strašno.

Koža joj je bila siva. - Rabin Lazar je rekao da je tiskar biodobar čovjek poput moga muža... - Glas joj je utihnuo.

David je osjećao val tuge. Mogao se poistovjetiti sosjećajem bespomoći toga dječaka. - Znate li kako je rabinLazar došao do ove karte? - upitao je nježno.

- Tiskarov je dječak bio opčinjen zmijama. Kada jepomagao ocu rezati otisnute karte, bio je hipnotiziranisprepletenim zmijama na poleđini. Tiskar je kao i većina,uvijek zadržavao uzorke svakoga posla za arhivu. Kada je

rabin Lazar posjetio obitelj tiskara radi shivaha, do njega jedošao dječak. Tresao se dok je rabinu Lazaru govorio kako jeukrao kartu iz očeve arhive. - Iskrivila j e usne. - Dječak seosjećao odgovornim za očevu smrt, misleći da je kažnjen zbogukradene karte.

- Koji težak teret zajedno dijete - promrmljala je Yael. -1 toonaj koji uopće ne bi trebao imati. - Glas joj je postao sveteži. -Da je taj kupac znao da je dječak u stražnjoj sobi i njegabi ubio kako bi karte ostale tajna.

Tajna. David je slagao dijelove. - Zbog toga je ubio tiskara -tako da se kartama nikad ne uđe u trag niti da ih se ponovotiska.

- Hoće li vam ovo pomoći da pronađete ubojicu mogamuža?

- Suze su zasjale u očima udovice. Brzo je trepnula kako biih zaustavila. - Mislite daje isti kupac slijedio kartu iz Poljskei ubio rabina ben Moshea i mojega supruga kako bije sedomogao?

- Tako nekako. - Davidovi su prsti čvršće primili kartu. -Sve je povezano, ali je mnogo šire i veće od samo jednogačovjeka.

Nastala je tišina kad je Sarah Leah položila dlanove na svojvrat. Iznenadni je dječji plač razbio mirnoću u sobi.

- Mislim daje Bayla gladna - rekla je nećakinja pojavivši sena pragu vratiju sa zaplakanom bebom u naručju.

- Moram ići. - Sarah Leah je uzela dijete i počela ga ljuljati.- Hvala Vam na pomoći, gospođo Goldstein - rekao je

David, a žena mu se žalosno osmjehnula i otišla zanećakinjom iz lobe.

On i Yael su se probili kroz dnevni boravak prepun ljudi.Kako je Yael stavila ruku na kvaku čulo se bubnjanje

elektriciteta kroz zidove stana i trenutak kasnije upalile su sežarulje u dnevnom boravku.

- I neka bude svjetlo - promrmljao je David, osjećajući kaoda se podigao grozan pakao u kojem je do sada živio.

Onoga trenutka kada su izašli, i on i Yael su uzeli svojemobitele u ruke, ali niti jedna mreža još nije radila.

- Upotrijebit ćemo hotelski telefon za avionske rezervacije.- Yael je već žurila prema raskršću tražeći taksi.

- Ukoliko veze nisu blokirane. - David je požurio za njom igurnuo kartu u torbu pa ju opet izvadio uočivši nešto.

Zašto to nije vidio ranije? Tamo na slici, iza tijela koja supadala s kule, bio je most na podizanje. Bio je prepolovljenna dva dijela, rušeći se u opkop. Padajuće ga je tijelo gotovocijeloga prekrivalo, tako daje više ličio na bedem, ali je ipakbio most.

Iznenada je shvatio daje sličan most vidio ranije. Stajao jena njemu u Londonu ranije ove godine, gledajući prekoTemze u veličanstvene vizure grada. Iste je večeri večerao sTonyjem Blai-rom, grupa je inzistirala da ga odvedu u jednuod tajnih prostorija unutar Tower Bridgea koji jepremošćivao Temzu. Pogled je bio prekrasan. I činjenica dase mogu iznajmiti prostorije za posebne prilike i poslovnekonferencije bila je još više iznenađujuća.

Zureći u tarot kartu, David je proučavao umjetničkooblikovanje arhitekture mosta. Sličnost Tower Bridgeu je bilazapanjujuća, isti viktorijanski stil, kombinacija polužnogkraka i ovjesa, klesanje... Nije baš bilo precizno, ali ipak...

London Bridge se ruši... Dječja mu se pjesmica vrtila po glavi. Iako je znao da se

odnosi na drugi most, ne na onaj ispred Tower of London,riječi mu nisu izlazile iz glave.

London Bridge. Ruši se. Lik koji pada na karti...Karta Kula. Tower Bridge?David se naježio. Je li karta upozoravala na nešto? Jesu li

Gnoseosi planirali neku vrstu napada na London? Ili izLondona?

I zašto je nekome trebalo dvije tisuće komada iste karte...upozorenje ili?

- Evo taksija - hajde! - pozvala gaje Yael, kočnice taksija suzaškripale ispred nje.

David je krenuo prema naprijed za njom u taksi, u glavimu se previše toga vrtjelo, sve se međusobno križalo kako binapravilo mapu koju još uvijek nije znao slijediti.

25 POZNATI ZVUK ZVONA njegovoga mobitela u istovrijeme kada je vozač taksija pritisnuo trubu na autobus kojimu se ubacio u traku. Konačno!

- Hej, kompa - Hutchovje glas zagrmio u uho. - Imamovdje nekoga tko jedva čeka da te čuje.

- Ne onoliko koliko ja jedva čekam da nju čujem. - Daviduje srce skočilo i ostalo lebdjeti dokje slušao Stacyin jasanglasić.

- Davide, mama kaže da si nas pokušavao upozoriti da ćeme napasti neki čovjek. Kako si znao? Zatvorio je oči, nijeznao što bi rekao. Kako da joj objasni kada nije mogaoobjasniti ni sam sebi?

- Davide? Jesi li tamo?- Ovdje sam, breskvice. Ne mogu ti trenutno sve ispričati,

ali moraš napraviti sve što ti Hutch kaže.Ostani unutra, uz njega. Nema lutanja.- Taj bi se čovjek mogao vratiti?- Ili on, ili netko njemu sličan. - David je napravio grimasu

kad je čuo da Stacy plače.

- Bojim se. Zašto ne možeš biti s nama? Njezina gajemolba prepolovila.

- Da barem mogu, slatkice. Sve bih na svijetu dao da mogubiti s tobom. Ali moram negdje otići, negdje daleko. Vrlo jevažno - i moram to učiniti da bih te zaštitio.

- Kako daleko?... - počela je, glas joj je drhtao. I zatim ječula kako Meredith hoće telefon.

- Davide, što se događa? U što si se upetljao? Znaš li da juje neki manijak skoro nasmrt ugušio u našem dvorištu ipokušao ju ubaciti u prtljažnik svojega automobila?

David je otvorio usta da joj odgovori ali je Meredithnastavila galamiti.

- Znaš li da smo u jebenoj Arizoni, zakopani usred ničega,okruženi požarima? Ne mogu se javiti Lenu, a trebali bismona obiteljski medeni mjesec! U što si nas dovraga uvalio?

- Meredith, daj mi Hutcha. - David je škrgutao zubima.- Ne, dok mi ne kažeš što si učinio. Moja j e kćer u

opasnosti, i imam pravo znati.- Meredith, bliži se kraj svijeta, ok? Pokušavam to

spriječiti. Sad mi daj Hutcha.Čuo je dugi uzdah. Mogao je zamisliti bijes - nevjericu - na

njezinome licu. - Bliži se kraj svijeta. Hoće s tobomrazgovarati.

- U glasu joj se čuo sarkazam.- O čemu se radi, kompa? Tvoj se tim još nije pojavio.

Ponovo Hutch. Glas razuma.- Zato jer su mrtvi. Netko ih je digao u zrak iznad

Atlantika, ali bi drugi tim trebao stići svaki čas. Misliš li dajoš možeš izdržati?

- Može li medvjed srati u šumi?- Slušaj. Idem u inozemstvo čim si rezerviram kartu. Samo

na nekoliko dana. Tim su Izraelci. Provjeri da kažu nekolikomolitava na hebrejskom prije nego ih pustiš u kuću.

- Kao "Hava Nagih", shalom i oy? - Pametnjaković. To nisu molitve. - David je zatvorio oči

kad je taksi naglo skrenuo udesno, za dlaku izbjegnuvšikurira na biciklu. - U potpunosti ti vjerujem, Hutch. To znaš,zar ne?

- Kao što znam svoju krvnu grupu. David je vratio mobitelu džep.

- Plakala je - rekao je.Yaelina gaje ruka dodirnula, lagano se odmarajući na

njegovim prstima. - Davide, žao mije. To je grozno.Njezin je dodir bio nježan poput pera, a toplina je strujila

iz njezinih prstiju. Činilo se daje uspjela malo otopiti hladanstrah koji se u njemu nakupio.

- Ako imamo imalo sreće, stići ćemo na večerašnji let sJFK-a - rekla je.

Sreća. Je li to sve na što se ovo svodi? Sreća? Košćicasreće? Djetelina s četiri lista?

Samo Bog zna, pomislio je dok je promatrao kako sepribližavaju Riverside Toweru. SVEUČILIŠTE GEORGETOWN

Tom Mclntyre je skočio sa stolice, skoro je srušio šalicu skavom preko testova koje je ocjenjivao kada su dvojicapolicajaca u uniformama ušla u ured.

- Jeste li Vi David Shepherd? - Mlađi se policajac uputioprema njegovome stolu i mahao mu nalogom za pretresispred lica.

Kakav umišljeni kreten. Tomu je odmah skočio tlak. S timružičastim obrazima, pravil n o ošišanom kosom, irazmetljivim tijelom tjelesnoga čuvara. I oči, primijetio jeTom. Pravi murjak.

- Nisam, zovem se Tom Mclntyre - rekao je, ignorirajućinalog za pretres. - O čemu se radi?

- Znate li gdje je David Shepherd?- Zašto želite znati? - Tom se susreo s pogledom policajca.

Nije mogao zamisliti niti jedan razlog zbog kojega bi policijadošla tražiti njegovoga kolegu, pogotovo s nalogom zapretres. Davidov je najbolji prijatelj bio svećenik, za Bogamiloga, a otac mu je bio senator. Koliko je još više mogao bitiispravniji?

- Kada ste ga posljednji put vidjeli?Tom se na trenutak nećkao, pokušavajući sabrati misli.- Hm, mislim prije nekoliko dana. Ponedjeljak ili utorak

prošloga tjedna... ne mogu se sjetiti.- Ovo je njegov ured, zar ne?- Da, i moj. Gledajte, a da mi kažete o čemu se radi?- Ubojstvo. - Konačno je progovorio drugi policajac. Tom se

nadao da mu se šok nije odražavao na licu.- Spremačica Davida Shepharda je nađena ubijena u

njegovoj kući, profesore Mclntyre - nastavio je drugipolicajac, glas mu je bio čvrst kao i držanje, s četvrtastomvilicom i agresivnim stavom. - Moramo provjeriti je liprofesor Shepherd u redu.

Preuzeo je policajac Umišljeni. - Ne možemo ga dobiti namobitel. Znate lije li ovo njegov broj? - Gurnuo je komadićpapira pod Tomov nos. Bio je to Davidov broj.

- Jeste. - Uzdrman, i pokušavajući ne gledati Tom jenavlažio usnice, iznenada su mu usta bila suha. - Otišao je uNew York na nekoliko dana - iz osobnih razloga. Kako znate,tamo je nest a l o struje, ne rade telefoni, ništa ne radi.Vjerojatno ga zato ne možete dobiti.

Mladi gaje policajac pažljivo promatrao. - Vjerojatno.

Drugi je policajac već kopao po ladicama Davidova stola.Naglo je izvukao uokvirenu Stacyinu sl i k u i pokazao jusvojem partneru, koji je kimnuo u znaku prepoznavanja.

- Znate li tko je to? - upitao je drugi policajac.- Da. Njegova pokćerka. Tom im je dao Stacyino i Meredithino ime. Želudac mu se

digao do prsa kada gaje policija upitala za njihovu adresu.- Slušajte, moram vam ovo reći, David Shepherd nikada ne

bi nikoga ubio. Squash igra opako ali to je najdivljije što ončini. - I protivno svojim instinktima, sjeo je nazad u stolac.

- Profesore - započeo je policajac Umišljeni, milostivost muje izlazila iz ustiju - ne optužujemo Vašega kolegu da je ikogaubio. Samo želimo razgovarati s njime, ok? Uvjeriti se da samnije žrt v a podvale. Ako znate gdje je, bilo bi u njegovomnajboljem interesu, a i Vašem, da nam kažete.

- Samo znam da je otišao u New York. - Tom je mrziočinjenicu što ga je David redovito pobjeđivao u squashu i štose bolje penjao po stijenama. Priznaje da su postojali trenucikada je potajno žudio vidjeti Davida kako pada. Ali mu to niježelio. Policajac Umišljeni je izgledao kao da nestrpljivo želizaraditi viši čin. Ili zatvoriti Davida.

Veći dio sata preturali su po Davidovim stvarima na stolu,po dokumentima, policama, čak i testovima u najgornjojladici.

Kada su završili dali su Tomu papir s brojem slučaja injihove kontaktne podatke. Umišljeni je ostavio Toma sprimjedbom da ih odmah nazove ukoliko se odmah čuje sDavidom.

Čekao je dok nije bio siguran da su krenuli niz stepeništeprije nego je zatvorio vrata i krenuo prema telefonu.

26 POLICAJAC SCOTT CONRAD je unosio datum u APB u

razmacima između zagriza u sendvič od šunke i sira koji jepokupio u studen-stkoj kantini na putu prema postaji.

Njegov partner, Lou Minelli, vratio se do žrtvine kuće kakobi ponovo intervjuirao odraslu kćer žrtve. Conrad mu jezaželio sreću. Otišli su zajedno kako bi ispunili početnoizvješće i morao je kontrolirati svoje strpljenje jer je kćer takojako jecala da ju se skoro ništa nije razumijelo.

Prema njezinoj priči, Eva Smolensky je skuhala varivo iostavila ga na štednjaku prije nego je otišla do kuće DavidaShepherda. Njezina večera. Ožalošćenaje bilatridesetogodišnja službenica u foto studiju. Majka je nazvalakćer na posao, da joj javi da ide pospremiti Shepherdovukuću i da ju ne čeka za večeru. Tada je kćer posljednji putačula glas svoje majke.

Conradu se sviđao ovaj slučaj. Jako mu se sviđao. Još višeće mu se sviđati kada dr. Shepherd bud e sjedio preko putanjega u sobi za ispitivanje.

Stisnutih očiju, prstima je udarao po tipkovnici. Obavijest za sve policijske postaje. Traži se osoba u vezi

istrage ubojstva u Ulici DNE, broj 233, u Washingtonu.Traži se profesor David Shepherd, bijelac, star trideset i

tri godine, visok metar i devedeset, 89 kila, smeĎe kose,očiju boje lješnjaka, nema posebnih obilježja. DatumroĎenja: 15. kolovoza, 1973. g. Prebivalište: Ulica DNE,broj233, Washington.

Conrad je popio gutljaj soka i obrisao usta papirnatommaramicom. Preletio je preko teksta da provjeri tipflere inastavio.

Najvjerojatnije je u New Yorku. Putuje avionom, vlakomili unajmljenim vozilom. Pritvoriti ga i odmah obavijestitipolicijsku upravu grada Washingtona.

Policajac Conrad je kliknuo tipku SEND, šaljući obavijestpolicijskoj upravi grada New Yorka i Upravi za sigurnostprijevoza za distribuciju svim zračnim lukama New Yorka iNew Jerseya.

Jednom kada počne cirkulacija obavijesti, rekao sijeConrad, sve je samo pitanje vremena.

27 - DAVIDE - YAELIN JE glas bio oštar, ispunjenrazumijevanjem dok je gledala njegov zapanjen izraz lica. -Tko je to bio? Što su rekli?

Odmahnuo je glavom u nevjerici, usta su mu se otvarala izatvarala stiskom vilice.

- Reci mi što nije u redu - zahtijevala je skočivši iz stoliceodakle je gledala vijesti CNN-a koji je prenosio jednukatastrofu za drugom. Stala je ispred njega, pitajući se zaštomu je koža odjednom postala boje pepela.

- Eva je mrtva.- Tko je Eva?- Moja spremačica. Netko ju je ubio - u mojoj kući.

Zatvorio je oči na trenutak i ugledao vrijednu ženupodbuhlih očiju i umornog osmjeha koja j e pospremalanjegovu kuću jednom tjedno već sedam godina. Otvorio jeoči i pogledao pravo u Yael. - Policija me traži.

- Bože! - Lice joj se ukočilo. - Kada su ju pronašli?- Nemam pojma. To je bio Tom Mclntyre - dijelimo ured u

Georgetownu. Došli su s nalogom za pretres i prekopali mistol. Znaju da sam u New Yorku. - Osjetio je mučninu uželucu.

- Znači da ne možemo čekati jutro - moramo odmah dozračne luke i provući te kroz osiguranje prije nego tvoja slikabude posvuda na JFK-u.

David ju je promatrao isprazno, još uvijek u šoku da bi

jasno mislio. - Prvo moram provjeriti na policiji...- Ne. - Yael gaje gurnula u stolicu. - Razmisli malo, Davide.

Tkogod je ubio Evu možda tebe traži.Ako se javiš policiji neće te pustiti iz zemlje dok te ne

uhite. Znao je daje u pravu. Ipak, kolebao se.Yael je već skupljala svoje stvari, sigurnim i smirenim

pokretima. - Morat ćemo prespavati u zračnoj luci. Idem seotuširati na brzinu dok se pakiraš.

Kada je za sobom zatvorila vrata kupaonice, David je počeohodati po sobi, misli su mu jurile.

Moja je greška što sam tražio da se Eva naĎe s Dillonom,pomislio je. Ali Dillon je rekao d aj e ona otišla prije nego jeon došao. I usisavač nije bio pospremljen.

Jer je već bila mrtva, shvatio je David. Prestao je hodati,pogledao je kroz prozor.

Znoj mu se cijedio ispod pazuha. Dillon i ubojica su sevjerojatno za dlaku mimoišli. Dillon bi mogao pomoćipoliciji...

Ali Dillon nije u zemlji, sjetio se.Želudac mu se spustio. Dillon mu je bio najbolji prijatelj.

Mogli su ga ubiti kao i Evu. Zato jer mene hoće?Otišao je do svoje torbe i bacio ju na krevet, složio košulju

koju je nosio jučer i ubacio ju unutra.Kad je treperava slika na televizoru privukla njegovu

pažnju zgrabio je daljinski i poništio mute.- Ovdje u Arizoni vjetar je pojačao - dugokosa novinarka je

izvještavala. - Na stotine tisuća hektara je već izgorjelo i sadaje vatra promijenila smjer, krećući prema Flagstaffu, dalje odlokacije namjerno izazvanih požara. Ovo je strašan udaracnaporu vatrogasaca koji se s požarima bore već trideset i šest

sati. Šerifov je odjel savjetovao stanovnicima da se pripremeza evakuaciju ukoliko to bude potrebno. Ja sam Lisa Wilson,uživo iz Flagstaffa.

Dohvatio ga je užas. Meredith je vikala nešto o požarima,ali nije obraćao pažnju.

Hutch će ih morati preseliti, i David je znao što to znači.Hutch gaje naučio prije mnogo godina, dok je čuvao njegovuobitelj, ako si na putu to povećava opasnost.

Iznenada, morao je opet čuti Stacyin glas. Još jednom prijenego njegov avion poleti sutra ujutro. Nešto joj nije rekao.Meredith je zgrabila telefon prije nego je uopće imao šanseišta reći.

Još jednom, prije nego otputuje, prije kraja svijeta, moraose uvjeriti da Stacy zna koliko ju voli. Yael je odvinula tuš nanajjači mlaz i razmišljala o tome da Davida traži policija.Njegova je nova putovnica potpuno beskorisna.

Čekala je da se temepratura vode ujednači, nagnula sepreko umivaonika i razmotrila mogućnosti.

Znala je Avija petnaest godina i toliko gaje dugo slušalakako se hvali svojim neograničenim genijalnostima.

Bilo je vrijeme da ga nazove. 28 ZUREĆI KROZ PROZOR hotela na teretne brodove na

rijeci Hudson, David je u ramenima osjetio napetost. Bio jeto opet deja vu. Hutch, Meredith i Stacy nisu odgovarali namobitele.

Ponovo je utrnuo zvuk na televizoru, ali su se na ekranuizmjenjivale slike pobješnjeloga požara i crnoga dima.

Ništa nije pomagalo. Mogao se samo nadati da se Hutchmože izvući iz požara.

Čuo je kako Yael zatvara slavinu u kupaonici, ali je drugidio njegovoga mozga čuo kako ga Stacy u strahu poziva.

Ne. Isključio je tu noćnu moru u glavi i podsjetio se dajeKarl Hutchinson bio najbolji u onome što je radio - nitko nijemogao proći pored Hutcha kako bi ozlijedio Stacy i Meredith,čak ni Crni Anđeli.

- Nitko se ne javlja - doviknuo je Yael. - Imam loš osjećaj. -Okrenuo se od prozora i zaustavio ukočen.

Yael j e stajala u dnu svoga nenapravljenoga kreveta.Njezin hotelski kucni ogrtač bio je napola otvoren, zelene očisu se sjajile ispunjene strahom. Iza nje, plavokosi gorostas jojje pod grlo pritisnuo lovački nož.

Nisam uopće ništa čuo.Ovako izbliza, David j e shvatio daje to ustvari klinac -

ogroman klinac. Širokih ramena kao u sportaša s licemvatrenoga kadeta. Bilo je nešto u njegovim očima. Bile sublijedo plave, gotovo be z boje, i bez osjećaja kao par lopticaza stolni tenis. Izgleda kao križanac sveučilišnoga sportaša iprofesionalnog ubojice.

- Pusti je - rekao je David. Ovlažio je usnice. Iznenada sudva poludraga kamena u njegovom džep u počela zračititoplinu poput komada užarenog ugljena, pekući mu bokove.Zurio je u venu na Yaelinom vratu koja je pulsirala samonekoliko milimetara od oštrice noža.

Kako se razgovara s Crnim AnĎelima?- Siguran sam da se nas dvojica možemo dogovoriti ukoliko

ju ne ozlijediš - počeo je, napravivši korak prema naprijed.-Prije svega, moraš ju pustiti.

- Razmislit ću o tome - nakon što mi daš svoju crvenuknjižicu.

Zna za moj dnevnik, David je bio iznenađen. Mislili smoda traži kamenje, ili rabinovu torbu.

Duboko udahnuvši, David je izmjerio gorostasa. Pripremi

se. Budi siguran. Nije stariji od tvojih studenata. I kako seznoji, vrlo je nesiguran.

- Zašto mi ne kažeš tko si, i o čemu se radi? - Na njegovoiznenađenje glas mu je bio cijelu oktavu niži oduobičajenoga.

- Samo sam glasnik, profesore. - Pokazao mu je bradom.-Spusti telefon na stol i reci mi gdje je knjiga. I uzet ću svešto ste pokupili od rabina.

Davidov se pogled poklopio s Yaelinim. Kroz sljepoočniceje osjećao pulsirajuću bol. Htio mu je reći da odjebe, ali seugrizao za jezik, prisilivši se da gleda u protivnika.

Mora biti nešto, iza ovih koprenastih očiju. Ali kakodoprijeti? Možda ako mu ponudim jedan od kamenova,ostavit će Yael.

Kao da ga je čula. - Nemoj to učiniti, Davide. - U glasu jojse čula panika poput kaosa koji je bubnjao u njegovoj glavi. -Ubit će me bez obzira na sve. Bježi - sada.

Gorostas se nasmijao i još čvršće pritisnuo nož o vrat.Kimnuo je prema nenapravljenome krevetu.

- Potrošio si j u sinoć. Čini se daje moj red daju potrošimdanas.

Yael je uzdahnula kad joj je nož zarezao kožu. Krv je počelacuriti iz male rane.

- Vidiš zašto su tijela tako nezgodna - rekao je gorostas sgađenjem. - Toliko nereda. Samo problemi. I takva preprekaduhovnom uznesenju. - Povukao je nož još centimetar prekoYaelina vrata i ona je zastenjala kad je krv potekla premaovratniku njezinog ogrtača. - Miči se, profesore.

Ili hoćeš još gledati?- Prokletnik - Yael je izbacila kroz zube i jednim trzajem

unazad udarila gaje stopalom u goljenicu. David je nasrnuo.

Soba se nakrivila kad je krenuo po nož. Očajnički sekoprcajući, Yael se uspjela osloboditi, ali s jednim udarcemgorostas ju je odbacio prema vratima zatvorenoga ormara.Zatim je krenuo prema Davidu. Savršeno naciljani karateudarac u trbuh srušio je Davida na koljena. Nije mogaodisati, nije se mogao sjetiti ni kako. Kao da su mu plućakolabirala i bila zapaljena u isto vrijeme. U grlu je osjetiomučninu dok se hvatao za rešetku kreveta pokušavajući sepodići na noge.

Svoje troje istovremeno uočilo jantar na podu. Ispao je izDavidova džepa i sada je sjajio kao maleno sunce pored jedneod Yaelinih sandala, njegova stara tamna slova ispunjenamisterijom. Iako je gorostas ispružio svoju debelu ruku, Yaelse bacila po kamen. David je dohvatio metalni stalak zaprtljagu i njime razbio glavu gorostasa uz bolesni prasak. Crnije Anđeo pao na tepih poput oborenoga slona.

- Yael, jesi li dobro? - David je hvatao zrak koji je sporovraćao kisik u njegov mozak.

- Bit će mi bolje čim odemo odavde - rekla je, vežućiogrtač. Na grlo je stavila dlan koji je drhtao, trgnuvši se naosjećaj krvi. - A ti? Išta slomljeno?

- Vjerojatno - napravio je grimasu. - Ako na to ne mislimproći će.

Slabašnim osmjehom pokupila je kamen i dodala mu ga.David gaje vratio u svoj džep i čuo mekani zvuk udarca kadase sudario s agatom koji je tamo bio.

- Da vidimo ima li išta što možemo upotrijebiti prije negoodemo odavde - rekao je kleknuvši pored oborenogamuškarca.

U vozačkoj dozvoli iz New Jerseya stajalo je ime JamesGillis.

- Ovo je vrlo vjerojatno lažna iskaznica. Ako ju damo Avijumogao bi otkriti tko je poslao ovoga majmuna. - Yael jepromrmljala, preturajući po Gillisovim džepovima hlača.

- Mnogo se oslanjaš na Avija, zar ne?- Poznajemo se jako dugo. - Pretraživala je ostale pretince

novčanika. - Regrutirao ga je Mossad iste godine kad imojega supruga.

- Supruga? - upitao je David, istražujući nabreklinu uGilli-sovoj čarapi.

- Bili smo u braku samo tri mjeseca kada su ga ubili nazadatku. Otkazali smo medeni mjesec... Ispunilo ga jesuosjećanje. Ali prije nego se mogao oglasiti, promijenila jetemu, promatrajući maleni pištolj koji je izvadila iz Gillisovečarape.

- Ne preporučam da s time probamo proći kroz osiguranje.Daj mi ga.

Brišući znoj koji mu se cijedio s čela, promatrao ju je kakoprazni spremnik i skriva metke pod madrac. Zatim jepregledala drugu Gillisovu nogu i pronašla tarot kartu udrugoj čarapi.

- Pogledaj, ista je.Yael se pomaknula bliže da ju pogleda. - Broj na poleđini je

drugačiji - naglasila je.Bila je u pravu. Ova je bila označena brojem 1098. Morat

ćemo to otkriti kasnije, pomislio je David.Sada je morao sputati Gillisa prije nego ga probudi. Želio je

odgovore. Ubrzo je skinuo plahtu s kreveta.- Yael, dodaj mi čašu hladne vode iz kupaonice.Dugo ga je pogledala, zatim je nestala, a David je jedan

kraj plahte vezao oko Gillisovih ruku, iza leđa, a zatim i oko

nogu.- Spreman? - Yael je držala čašu vode iznad Gillisove glave.- Možeš.Gillis nije ni trepnuo, čak i kad gaje David opalio po

mokrom licu. - Ustaj, plavušo. - Ali Gillisove se oči nisuotvarale.

Yael se spustila pored njega i prstima pritisnula vrat. - Bilomu je slabo. Mogao bi ostati u nesvjesti još neko vrijeme, nemožemo čekati.

David je u svoju torbu gurnuo Gillisovu vozačku dozvolu itarot kartu dok se Yael odijevala. Zabacila je svoju platnenutorbicu preko ramena i posljednji su se put osvrnuli okosobe. Na TV ekranu, turski spasioci iznosili su nova tijela izsrušenih zgrada nakon potresa.

Gillis je jednom zastenjao, ali se nije pomaknuo. David jekrenuo prema njemu ali ga je Yael zgrabila za ruku. -Nemamo vremena, Davide, molim te.

Znao je da je u pravu. Gillis bi se mogao probuditi zanekoliko sati. A u međuvremenu policijski bilteni će doći dosvakoga zaštitara, koji će ga htjeti, u zračnoj luci.

Oprezno je otvorio vrata i pogledao niz hodnik. Prazno.Ali nije mogao znati za krupnoga Portorikanca koji je bio

naslonjen na zid dolje u predvorju, pogled mu je bio prikovanza lift u slučaju da profesor David Shephard i Yael HarPazuspiju pobjeći Gillisu i odjaviti se.

- Toliko o modernoj tehnologiji. - S gađenjem je Hutchpodigao naočale na čelo i obratio se prodavaču male trgovinedok se Stacy zadubila u slatkiše koji su stajali na drvenojpolici.

- Aha. - Prodavač se zabavljao s kuglicom duhana u svojimustima. - Ovi požari nam se dobro osvećuju. Majka Priroda,

svaki puta ispočetka potuče tehnologiju.- Ovo je nečuveno. Kažete mi da u Flagstaffu ne radi niti

jedan mobitel? - Meredith je vikala. Nestrpljivost u njezinomtonu izazvao j e slabo gunđanje kod prodavača. Stacy jepogledala u strop obložen borovim drvom i okrenula očima.

- To cijelo vrijeme govorim - ako imate AT&T, Verizon,Cin-gular i slično. Niti jedan od njih ne radi.

- A fiksna je linija preopterećena i blokirana zbog svih onihljudi koji pokušavaju telefonirati - dodao je od suncapotamnjeli čovjek koji je stajao pored frižidera s pivom. Stacyje zurila u njegove crne čizme koje su bile pravo umjetničkodjelo sa zamršenim vezom i detaljnom izradom.

Hutch nije na njega obraćao pažnju. Pazio je na Stacy iulazna vrata, kao i na cestu s komadima kamenja izaparkirališta. Nitko ih nije slijedio iz kolibe u Walnut Creeku.Čak ni rezervni tim, u neko doba. Nije imao pojma kako će ses njima sastati, ali nije bilo izbora - morali su izaći iz pojasapožara.

- A što ako nekome treba hitna pomoć ili policija? -Meredith je podigla glas, koji je zvučao kreštavo u malenojtrgovini koja je zaudarala po ustajaloj kavi i sredstvu zapoliranje.

- Cijelom svijetu treba pomoć, mama - promrmljala jeStacy, na licu su joj se odražavala slova s majice. - Zar nisigledala vijesti?

Prodavač se namrštio i otišao naplatiti sok i čips nekimdečkima koji su čekali na blagajni.

Hutch je vagao mogućnosti. Nije ih bilo. Morat će se čuti sDavidom i zaštitnim timom kad dođu na sigurno odredište.

- Idemo cure, moramo krenuti. Pronaći ćemo neko drugomjesto gdje ćemo nazvati djeda i zaže l je t i mu sretan

rođendan. Stacyin se pogled trznuo prema njemu na trenutak, zatim

spustio kad je shvatila. Jadna klinka. S vremena na vrijemeje zaboravljala što se događa. Za trinaestogodišnjakinju bilaje prilično prizemljena, ali ipak sve to ostavlja traga.Promatrao ju je dok j e bijesno pisala u svoj dnevnik jutros,sklupčana u veliku fotelju gdje je običavao sjediti njegov djedi čitati mu časopise o uzgoj u stoke. Ubrzo je uvidio da jeStacy napeto i empatično, i opet slatko i prestrašeno dijetekoje nema pojma da nosi srce na ruci za cijeli svijet da gavidi.

Meredith je bacila kutiju Marlboro Light 100's cigareta napult zajedno s novčanicom od deset dolara kad je Hutchspustio sunčane naočale i krenuo ispred Stacy.

- Krenite, sad ću ja - doviknula im je.Kad je Hutch otpratio Stacy do Explorera, oči su mu

preletjele cestom i otvorenom zemljom k o j a se pružaladaleko od trgovine. Nije uočio ništa neobično, ali je svejednolagano pridržavao djevojku za rame.

Raoul LaDouceur se nasmijao. Tjelesni mu je čuvar bio nanišanu. Još tri minute i djevojka će m u biti u prtljažniku,uspavana kloroformom dok se budu vozili prema privatnomavionu koji je očekivao njihov dolazak.

- Stanite, gospođo. - Osunčani je muškarac zgrabioMeredithinu ruku i povukao ju prema nazad, upravo kad jekrenula prema vratima.

- Skidaj ruke s mene... - nestalo je boje s Meredithinog licakad je ugledala pištolj u njegovoj ruci.

- Stacy! Bježi! - povikala je.I iako ih je povikom pokušala upozoriti čovjek je projurio

pored nje, ispaljujući metke iz pištolja tako brzo da je zvučalo

kao vatromet. Prošla je skoro minuta da shvati da su mecidolazili i iz drugoga smjera.

- Spustite se dolje, gospođo - povikao je prodavač s poda.Tada je Meredith ugledala Hutcha kako se skupio na zemlji, spištoljem u ruci, i Stacy ispod njega, koja je jecala.

- Trči! - jurnula je Meredith van, vičući - Trči, Stacy!Metak joj je izbio kutiju cigareta iz ruke. Spotakla se i zatimpotrčala prema Exploreru. U isto se vrijeme, čovjek provlačioparkiralištem, gađajući u stijenu koja je stajala na udaljenostiod stotinjak metara.

- Pomozi mu, mama, ima previše krvi. Moraš pomoćiHutchu. - Lice joj je problijedjelo od straha, Stacy se skupilauz Hutcha kada se čovjek iznenada pojavio, trčeći premanjima.

- Nemojte nas ubiti - molila je. - Molim Vas, nemojte nasubiti.

Spustio se na jedno koljeno i zgrabio Hutchovu desnuruku, uzimajući pištolj i stavljajući ga pored Merdith. - Jasam na vašoj strani, moje dame. Garrick Rix, Hutchovapomoć - rekao je, provjeravajući mu bilo.

Ošamario je Hutcha, nije bilo reakcije. - Hajde, blesane,nemoj mi se sad pretvarati.

Rix je skinuo remen sa svojih hlača i dobacio ga Meredith.-Umrijet će ako mu ovo ne stavite oko noge i stisnete najjačešto možete, i držite dok se ne vratim. I bez obzira što sedogodilo, ne mičite se odavde. Nadam se da sam ranio onogaprokletnika, ali nisam siguran. Moram biti siguran da nas neželi ubiti jednog po jednog, i zatim brišemo odavde. Vaš jeposao da pazite kako Hutch ne bi iskrvario do smrti.

29 STACY JE ZGRABILA kožni remen i uvijala ga neobazirući se na krv koja je curila po Hutchovim trapericama.

Vidno blijeda postala je svjesna da ih je Garrick Rix ostavio.Prestala je pucnjava, ali je zvuk i dalje odzvanjao u njezinimušima. Bilo joj je mučno, ali ako si dozvoli daju mučninaobuzme Hutch bi mogao umrijeti. Već se smatralaodgovornom što mu se ovo dogodilo.

- Molim te, nemoj umrijeti - rekla je grcajući u suzama,promatrajući ga, lice mu j e bilo boje gline za modeliranjekoju je koristila na satovima likovnog.

- Stacy, pusti mene. - Meredith se tako jako tresla da su jojzubi cvokotali dok je pokušavala silom uzeti remen izkćerkinih ruku. - Sakrij se ispod Explorera, odmah.

Stacyini prsti su još jače stisnuli remen. - Ostajem ovdje stobom i Hutchom. Mogu pomoći.

- Stacy, tebe traže. Sakrij se... Odjeknuo je pucanj. Stacy jepočela plakati.

- Misliš li daje Hutchov prijatelj pogođen? - Suze su jojpotekle niz obraze.

Zvuči kao da netko jeste, pomislila je Meredith, srce joj jetuklo, ali prije nego je mogla odgovoriti, iz trgovine je do njihdošao šapat prodavača.

- Vratite se unutra, vas dvije, mogu ih zadržati svojompuškom. Trčite!

- Previše krvari. Ne mogu ga ostaviti - odgovorila jeMeredith poluglasno. - Stacy, idi - mahnito ju je požurivala,kosa joj je padala preko očiju. Hutchova ljepljiva krv grijalajoj je koljena. - Otpuž i nazad u trgovinu. Molim te. Obećajem da ću paziti na Hutcha.

Stacy je bila rastrgana između toga da posluša svoju majkui da ju zaštiti. Nije mogla prestati plakati. Nije se moglapomaknuti. A onda je bilo prekasno.

Garrick Rix je puzao, pištolj mu je bio uperen na

crnomanjastoga čovjeka dvadesetak metara ispred. Bio jepogođen, no adrenalin je umanjivao bol. Trebao je samojedan pogodak, jedan dobar pogodak.

Čovjek mu se približio. Kurvin sin se nasmijao kao dajeupravo osvojio poker. Rix je pokuša o ukloniti znoj s očiju ipodići ruku malo više ulijevo. Ispljunuo je krv koja mu seskupljala u ustima kako se ne bi ugušio i tako se otkrio. Mislida me ima poput kakve vjeverice za gulaš. Ali imam jošjedan metak, još jedan metak.

Zaslijepio ga je rafal kad je stisnuo okidač. Svijet jepocrvenio, zatim pocrnio.

Raoul je odgurnuo pištolj iz beživotnih prstiju i još jednomga pogodio u glavu kako bi bio siguran da će ostati mrtav.

Otrčao je do Firebirda, osjećajući se živahno prvi putanakon dugo vremena. Smrt mu je uvijek dodavala nekakvuživahnost u koraku.

Zvuk guma kako klize po šljunku parao je zrak dok je žutiFirebird kabriolet zaobilazio nasad i zaustavio se. Stao je podpravim kutem od Explorera i na taj način sprečavao bilo kojumogućnost bijega.

Trgovac je ispalio metak, no promašio je prednju gumuautomobila i on se odbio o donji dio stražnjih vratiju.

Stacy je prepoznala čovjeka koji je izašao iz Firebirda.- Mama, to je on! - jecala je, i naglo se bacila prema SUV-u.

Zgrabivši Hutchov pištolj, Meredith je pokušavala naciljati.Ali ruke su joj se nekontorlirano tresle i ugrizla se za donju

usnu tako jako daje osjetila krv.Muškarac uopće nije obraćao pažnju na nju. Petljao je s

nečim na remenu.Promatrala ga je, otupjela, a on je zamahnuo i nešto bacio

prema trgovini.

Upucaj ga, sad! Upucaj ga, unutarnji joj je glas govorio.Stisnula je oči i opalila, prevrnuvši se preko Hutcha od trzajapištolja. U tom je trenutku zaglušujuća eksplozija diglatrgovinu u zrak i plamen je izašao kroz prozor.

Ukočila se na trenutak od šoka, zatim se ustala,pokušavajući ga ponovo pogoditi.

- Daj mi... pištolj. - Hutchov je glas bio jedva čujan. - Samoga ispusti - šapno je - kao da odustaješ.

Spustila se na koljena i spusila pištolj tako da padne uotvoreni Hutchov dlan. Njezine su oči pronašle Stacy koja setresla skrivajući se ispod Explorera. Ostani tamo, malička,tiho je molila. Ostani tamo.

Kašljajući, tamnokosi je muškarac okrenuo leđa paklu iuputio se prema Meredith dugim, sigurnim koracima. Kadase zaustavio na manje od dva metra od nje, tijelom joj jeprostrujao strah. Pa ipa k sve stoje vidjela bile su njegoveneobične oči. Bile su dvije različite boje - jedno smeđe ijednoplavo.

Toliko j e bila fiksirana na njima da nije primijetila kakoHutch podiže svoju ruku. Samo je čula pucanj i ugledalamuškarca s neobičnim očima kako posrće.

Na trenutak, osjetila je nadu. Ponovo, Hutch. Pucajponovo. Ovaj puta u srce.

Ali čovjek se kretao nevjerojatnom brzinom, iako mu je krvumrljala desno rame.

- Ne! - Meredith je povikala, kad je ispalio četiri metka uHutchovo tijelo. - O, Bože. Ne!

- Stacy! - Povikao je muškarac.Ime njezine kćeri na njegovim usnama zaledilo je

Meredith. Nikada nije mogla zamisliti ovakvo zlo.- Ostavi ju na miru!

- Začepi! Odmah! - Pištolj joj j e bio uperen u glavu. -Stacy, ako ne izađeš kao dobra djevojčica kakva jesi, majka ćeti biti mrtva kao i čuvar.

- Ne slušaj ga, Stacy! - vikala je Meredith.Vjetar je podigao dim i pepeo sa zapaljene trgovine. Čovjek

je kašljao, zatim je usmjerio pištolj prema njezinome srcu. Uposljednjoj je sekundi pištolj pomakao malo lijevo kad jepovukao okidač. Tlo je iza nje ekplodiralo u kamenju iprašini.

- Mama! - Stacy je povikala i izašla i z svoga skrovištabacivši se prema majci.

- Ostavi nas na miru! - jecala je Meredith. - Što hoćeš odnas?

- Želim nju. - Pištoljem je pokazao prema Stacy. Zatim gajeokrenuo u ruci tako da gaje držao za cijev i krenuo premaMeredith poput divlje mačke.

Posljednje što je vidjela prije nego ju je odbacio bile subezosjećajne, različite oči.

Djevojka se bacila na majku, jecajući. Raoulu nije bilopotrebno više od šest sekundi da otvori bočicu s kloroformomi natopi ga na komad tkanine koju je izvadio iz džepa. Ovogaputa, oštrozubi mišić neće ni pisnuti.

30 7... 6... 5— LIFT SE SPUŠTAO. Kada se približio četvrtomkatu usporio je da se zaustavi. David je Yael privukao bliže uslučaju da moraju brzo izaći. Kada su se vrata otvorila osjetilisu napetost, ali ih je poslovna žena u odijelu koja je vuklatorbu za sobom jedva i pogledala.

Osjetio je da se Yael opustila pored njega kad se lift počeospuštati. Iznenada je pristisnuo gumb za drugi kat.

- Gotovo sam zaboravio, draga. Obećao sam tvojimroditeljima da ćemo navratiti do njih.

Yael ga je zbunjeno pogledala. - O... neće nas pričekati upredvorju? - Čak i dok je izgovarala ove riječi, izašla je zanjim, čekajući da se vrata zatvore prije nego je opetprogovorila.

- Što je sad ovo bilo, dragi?- Iznenada mi je prostrujalo kroz glavu - Gillis ne putuje

sam. Njegov je partner sigurno dolje u predvorju.Yaeline su se oči skupile. - Dobro razmišljaš. Predlažem

stepenice.David je pogledao ispred i iza, gledajući u natpise za izlaz

koji su bili na suprotnim stranama hodnika. - Sjećaš li sejesmo li skrenuli lijevo ili desno kad smo se sinoć vratili usobu stepenicama?

- Desno... mislim.- Onda idemo lijevo. To su stepenice koje su daleko od

glavnog ulaza.Yael j e čvršće primila torbu. - Nadajmo se da postoji

stražnji izlaz - promrmljala je.Nečujno s u se spuštali. David je udahnuo prije nego je

malo otvorio izlazna vrata na prvom katu. Za sada ide dobro.Hodnik je bio prazan. Pogledavši lijevo, vidio je još jedanhodnik koji se spajao na ovaj i pojurili su prema njemu.

No, bila je to samo niša, sa stolicama za večeruposlaganima jedna na drugoj pored vratiju na kojima jepisalo SAMO ZA ZAPOSLENE.

- Ovdje. - David je otvorio vrata, ali se Yael okrenula kadaje čula hitre korake u hodniku iza njih.

Muškarac tamne kože išao je prema njima - trčeći kao vukza zecom. Gillisov partner, Hispanac koji je jučer na njihpucao.

- Hajde! Požuri! - gurnula gaje Yael kroz vrata i zatvorila ih

za sobom.David je zagunđao kada je nogom udario u stolić koji mu

se našao na putu. - Sranje.Bili su u spremištu koje je bilo natrpano dugim stolovima,

stolicama, pločama, opremom za projekcije, čak i pianinom.David je krenuo prema pianinu. - Pomozi mi s ovim! Rukama gaje obujmio na svojoj strani pridržavajući ga

svom svojom težinom. Nije se pomakao. Yael je potrčala nadrugu stranu i zajedno su ga uspjeli dogurati do vratiju.

- Hajde! Ponovo! - Znoj mu se cijedio niz sljepoočnice. Licemu je porcvenjelo od napora. Yael se lecnula, prsti su joj bilioko ukrasnog drveta. Ovoga su puta uspjeli doći skoro dovratiju.

- Još jednom - zagunđao je, napinjući se.Tada su se vrata pomaknula prema njima, udarajući u

pianino. Iznenada su dlakave ruke zgrabile rub vratiju ipokazalo se rame.

- Sada! - povikala je Yael.David je gurao, svaki mu se mišić napeo. Pianino je poletio

prema vratima i zatvorio ih zahvaćajući debele prste. S drugesu strane čuli neljudske povike nakon kojih je slijediloočajničko guranje vratiju ramenom.

- Dođi! - Primivši Yaelinu ruku David se provlačio izmeđunamještaja i ormarića s porculanskim posuđem u druguprostoriju - veliku kuhinju opremljenu inox namještajem iposuđem, gdje je nosač u crvenoj uniformi jeo sendvič koji jeodložio kad ih je ugledao.

- Oprostite, gospodine. - Skočio je pred njih s ispruženimdlanom, a nekoliko je zbunjenih kuhara podiglo glave sasvojih radnih površina.

- Žao mi je, gospodine, ali ovaj je prostor zabranjen za

goste... - Gdje vam je stražnji izlaz? - povikao je David.Nosač j e bio previše iznenađen da odgovori, ali je kuhar

Azijac koji je rezao luk oštricom noža pokazao smjer.Slijedili su oštricu upravo kada je nosač krenuo prema

zvukovima Hispančevih jauka. - Što se...dovraga...- Nemojte otvarati ta vrata - ima pištolj! - povikala je Yael. -

Zovite osiguranje! - Što je ovo? - upitao je drugi kuhar, mršteći se. - Reality

TV? Smjestili su nam?Vani su se David i Yael našli pred jasno osvjetljenim

ulazom. Zaobišli su zgradu do pokrajnje ulice i potrčali doknisu ugledali prazan taksi.

Upravo kad se taksi zaustavio Yael je zazvonio telefon.- JFK - rekao je David čim je sjeo u auto, ostavljajući

otvorena vrata. - Ali pričekajte gospođu.Dolazio je do daha kad je Yael ulazila, telefon joj je bio na

uhu.- Bijeg iz hotela je bio lagan - rekla je na kraju dok se taksi

priljučivao u promet. Nagnula se prema Davidu i prišapnulamu. - Ovaj je poziv bio prvi korak prema tome da teprovedemo kroz Domovinsku sigurnost.

31 HIPNOTIZIRAN PRED MONITOROM, Serpent j e radiocijelu noć. Pred zoru, dva su mu imena još uvijek izmicala.

Ponovno je upotrijebio formule. Svoju pepeljasto plavukosu nije oprao već dva dana, a pazusi su mu vonjali na znojdok je prstima letio preko tipkovnice. Mozak mu je brže radiood CPU-a pod njegovim naredbama.

Već se danima nije tuširao, jeo, čak nije koristio svoj štap.U jednom je trenutku odgurnuo stolicu i ustao se bez štapa, i

pao.Psujući, popeo se, dohvatio štap, i svom snagom udario u

jedan od vrijednih kipova.Počeo je mrziti brojke, grafove, gomile prijepisa. Umjesto

da pokazuju njegovu genijalnost, sada su mu se počeli rugati,skrivajući svoje tajne, odbijajući podići tajnovitu zavjesu.Više nije bilo fantastičnih otkrića, ali, nije pronađeno ninovih fragmenata papirusa, ne od ljeta 2001. godine. Sve štomi je potrebno je ovdje. Mora biti ovdje. Blizu sam. Blizusmo.

I sve to visi nadamnom. Rušenje Boga. Kraj svijeta.Pobjeda Gnoseosa. Toliko su puta pokušavali. Povijestnjegovih ljudi gaje uvijek pokretala.

Prisjetio se trenutka kada su prvi puta došli toliko blizuuklanjanju Prikrivenih. Kako je neravnoteža koju je toprouzročilo aktivirala erupciju Vezuva koji je uništioPompeje. I o heroju, Atili, vođi Huna, koji j e brutalnopoubijao toliko ljudi u petom stoljeću da su ga prozvali "BičBožji".

Gnoseosi su se veselili kugi, Crnoj smrti koja je ubilagotovo polovicu stanovništva Zapadne Evrope u četrnaestomstoljeću. Molili su da se raširi cijelim svijetom.

Inkvizicija u Španjolskoj pod Torquemadom, i masakr uArmeniji, ubili su mnogo Prikrivenih, ali nikad dovoljno,nikad trideset i šest u jednoj generaciji.

Bilo je toliko trenutaka nadanja - Žuta rijeka, kada seprelila preko svojih obala u Kini, usmrtivši gotovo milijunljudi 1887. g., potonuće Titanica. Komunizam - i CrveniKmeri - pokret koji je masakrirao milijune u Kambodži.

U mnogim je zemljama i u različita vremena, ropstvo bilonjihovo oružje - nada koja je gušila, utapala ljudski duh,

uništavala one čistih duša kao da su otrov.Nacisti su također odigrali svoju ulogu - i tada je njegov

pra-pradjed vodio Krug svoje generacije u hrabroj kampanjirušenja svijeta. Bili su tako blizu.

Ali sada smo još bliže, rekao je sam sebi, bliže nego ikadaprije u povijesti. Pomislio je na Arku, o odredbama koje su senakupljale u toj podzemnoj tvrđavi, i na dvije tisuće vjernihkoji su čekali signal - signal ulaska u novi svijet, signal koji ćese pojaviti samo onda kada on obavi zadatak.

Još dva imena. Zašto ih ne može pronaći? Što radi krivo?Isprobao je različite algoritme, prepravio novi slijed,

proveo još jedno preskakivanje slova s jednakim razmakom.Smeće. Na ekranu je bilo samo smeće.Ugrizao se za jezik dok nije prokrvario. Glupa krv, kao da je

važno? Strpljenje je bila važna stvar. Njegova mladost,zaključana u tami, naučila ga je strpljenju. Znao je da će sesvjetlost vratiti. I vratit će se sada, pomislio je. Svjetlost iodgovori. Strpljenja.

Ali bilo je teško biti strpljiv kada gaje pritiskao Krug. Čakse i njegov otac činio dalekim , razočaranim, dok su se danivukli. Koliko bi me još više prezirao da zna istinu - cijeluistinu?

Ne smijem pogriješiti. Neću.Morao je pročistiti misli. Vratiti se mirnoći toga tamnoga

tihoga mjesta, čuti tišinu.Odgovor je bio u njemu. Imao je moć uzdizanja,

ponovnoga povezivanja s Izvorom. Bilo je to intuitivno -naučili su ga onoga dana kada je primio svoju amajliju.

Rukom je tražio zlatan medaljon koji mu je visio oko vrata.Dok su mu prsti prelazili preko dvostrukog ouroborosaugraviranog u središtu, zamišljao je kako se svijet lomi na dva

dijela. Spuštene glave, pjevušio je stare stihove za meditacijustalno ispočetka dok se nije srušio na tlo u transu.

Nečista Zemljo, kuglo puna iluzija, Proklinjem tvojeokove, Prezirem zlo koje mi utamničuje misli.

Poput svijeće čiji plam uspravno gori, išćem Izvor, Težećinebu, Spoju s Božanskim.

Bilo je kasno jutro kada je opet otvorio oči, mirne glave,opuštenih ramena, prvi puta u posljednjih nekoliko tjedana.

Iznenada, znao je što je previdio. Istančanu varijaciju ELSkod preskakivanja, ali to bi moglo sve promijeniti. I jeste.

Ovoga puta, nakon samo sat vremena jurenja podacima naserveru, konačno je pronašao nešto novo pri vrhu ekrana.

Prepisao je slova i ponovo započeo pretragu. Svaki puta surezultati bili isti. Bilo je to ime. Ime koje nije do sada imao.Jack Cherle.

Dvije minute kasnije, utipkao je ime u mrežu. Neće mutrebati puno vremena da Crnim Anđelima da ono što imtreba.

Ako je Jack Cherle živ, neće još dugo.Bez da je napravio pauzu da se otušira ili jede, Serpent je

nastavio raditi. 32 QUEEN MARY JACK CHERLE JE širom otvorio vrata

balkona i promatrao mjesečinom osvjetljeni Atlantik kakoklizi pored njega. Ostala su im još puna dva dana prije negobrod stigne u Southampton i namjeravao je u njima što višeuživati.

Bio je ovo životni put. Njegova je supruga često sanjarila oputovanju na QE2, ali njegov nasljednik Queen Mary 2, bioje brod kakav nisu uopće mogli ni zamisliti.

Uživao je promatrati Yasmin kako uzdiše od oduševljena zavrijeme ispijanja popodnevnoga čaja uz pratnju glazbe. Volio

je čuti uzbuđenje u njezinu glasu kada je najavila da sepribližava vrijeme za njihov put na brod iz Oxforda. Volio juje privinuti k sebi na ovom balkonu svake večeri nakon što biobilato večerali.

Odlučio je biti rastrošan kako bi obilježio trideset godinabraka. Počastili su svoja tri sina i njihove supruge sa šest noćina moru, nakon čega slijedi tjedan dana u Londonu. Yasminje jedva suzdržavala svoje veselje. Bilo je ovo prvo obiteljskoputovanje otkad se najstariji sin preselio u Cornell.

Život im je u St. Louisu bio lagodan, no, vrijeme kada nisubili u pretrpanoj pedijatrijskoj klinici provodili su s drugomdjecom, a ne svojom vlastitom. Svake bi godine, Jack iYasmin spakirali kreme za sunčanje, kratke hlačice i sandale,obavili preventivna cijepljenja, pozdravili se s unucima iotputovali kao dio tima organizacije Liječnici bez granica, urazličite krajeve gdje su harale bolesti i ratovi.

Jack je razmišljao o neuhranjenoj djeci koju su liječiliprošle godine u Darfuru, i o petero kolega koji su bili ubijenisamo dva kilometra dalje u Afganistanu godinu dana ranije.Ovdje, promatrajući beskrajno more boje tinte i nebo, Jack jegotovo mogao zaboraviti kaos koji je vladao u svijetu. Gotovo.

Ipak još uvijek je bilo pored njega. Zamalo su otkazali ovajput nakon nedavnoga tsunamija u Japanu. Kad time ne birazočarali svoju djecu i unuke, i uz činjenicu da su rezerviraliput prije godinu dana, već bi otputovali za Aziju. Umjestotoga, on i Yasmin su našli kompromis, zamijenili su svojepovratne karte tako da umjesto kući u Tokyo mogu odletjetiodmah iz Londona.

Već je neko vrijeme Jack maštao o tome da se njih dvojesamo spakiraju i krenu na put oko svijeta na nekoliko mjeseciu godini pomažući najugroženijoj djeci svijeta. Možda

jednoga dana...Kucanje na vratima ga je vratilo u kabinu. Yasmin je prala

zube tako daje on otvorio vrata i ugleda o svojujedanaestogodišnju unuku, Emily, kako se smiješi, prekopidžame je navukla ogrtač za plažu.

- Treba mi još jedna pusa za laku noć, djede. Timmyizluđuje mamu jer hoće naručiti hranu u sobu.

Tvrdi da je jako gladan.- Hvala Bogu da tvoj brat nikad neće znati što biti gladan

stvarno znači - rekao je Jack, zagladivši je po dugoj smeđojkosi, poguravši ju nazad. - To je bolje. Sad ti vidim prekrasneoči. -Nagnuo se i poljubio srednju unuku u obraz.

- Ostala su nam još samo dva dana - Emily j e uzdahnulanaslonivši se na vrata. - Zar ne bi želio da ovdje ostanemozauvijek?

Jack se nasmijao. - Ma ne misliš tako, Em. Još te mnogodogodovština očekuje u životu.

- Mislim da da - slegnula je ramenima, zatim živnula. - Itebe, djede.

- Naravno - počeo je Jack. Iznenada je na leđima osjetioledeni zrak kojeg je zatim nestalo. Što je to bilo?

Drhtureći pogledao je prema otvorenim vratima balkonagdje je more pokazivalo zapjenjene valove. No, iznenadne jehladnoće nestalo.

Yasmin je izašla iz kupaonice i Emily je potrčala premanjoj. Kada ju je Jack otpratio u njezinu kabinu dolje nizhodnik, zaboravio je na neobičan osjećaj. Zaboravio je na sveosim na nježno ljuljanje mora i dragocjene dane koji su bilipred njime i njegovom obitelji. PYONGYANG, SJEVERNA

KOREJA Na drugoj strani svijeta, računalo sakriveno u zgradikojoj je vlasnik bila Središnja banka Demokratske Republike

Koreje označilo je gdje je Jack Cherle. Za nekoliko jetrenutaka tim od tri Crna Anđela koji su bili smješteni uWalesu krenuo prema Queen Mary 2 kako bi ga dočekali kodpristajanja broda u Southamptonu.

33 JFK JE BIO pretrpan putnicima koji su ovdje ostalizarobljeni zbog mnogih kašnjenja. Usred buke tisuće i tisućenezadovoljnih putnika, prodavatelji karata su užurbano radilikako bi prebukirali karte i uskladili putnike i letove. David jezapeo u redu koji je vijugao označen konopima čekajući dakupi povratnu kartu za Izrael. Živci su mu bili vrlo napeti dokje razmišljao imaju li prodavatelji karata već njegovu slikukod sebe.

U drugom je redu Yael djelovala smireno i nimalozbunjeno dok je čekala između jedne majke s dvojeneposlušne djece i grupe tinejdžera koji su nosili nogometneuniforme. Odabrali su odvojene redove iz opreza, u slučajuda Davida zaustave.

Ponovo je bacio pogled na putovnicu u svojoj ruci, divećise nevjerojatnoj kopiji koju je Avi pribavio u tako kratkomevremenu. I kako se pomalo pomicao u redu molio je dazaposlenici zračne luke nemaju njegovu sliku zalijepljenupored svojih računala.

- Sljedeći.Prodavačica karata plave kose koja je toliko sličila na Kate

Wallace da ga je to iznenadilo, pomaknula je čuperak kose izauha i obratila mu se svojim krvavim očima. - Što moguučiniti za Vas, gospodine?

Za sada je sve u redu. David je zatražio povratnu kartu zaTel Aviv preko Londona. Znao je da j e sljedeći let, koji jeujutro, bio isti let kojim je i Yael trebala ići.

- Da vidimo, sljedeći je let sutra u devet sati ujutro. U Tel

Avivu ste u pet i trideset ujutro. Jedino morate naHeathrowu čekati dva sata za drugi let. I - dodala je,provjeravajući ekran na računalu - imate sreće. Još je petmjesta ostalo. Većini ljudi danas ne uspijeva iz prve. Ime,molim?

Na trenutak je Davidov mozak bio prazan. Osjetio je kakomu se cijelo tijelo ohladilo od straha. Za čovjeka koji jeopsjednut imenima, imao je poteškoća s izgovaranjem ovoga.

- Alan Shiftman. - Sporo je izdahnuo, nadajući se da nećečuti kucanje vlastitoga srca dok je prodavateljica unosila imeu računalo.

- Mogu li dobiti Vašu putovnicu, gospodine Shiffman?David je bio zgranut vidjevši kako mu se ruka lagano tresladok je preko pulta pružao putovnicu. Djevojka ju je pogledalaizbliza i vratila.

- Hoćete li platiti kreditnom karticom?- Platit ću gotovinom.Faca od Avija Raza nabavila mu je putovnicu, ali nije htio

nabaviti i kreditnu karticu s istim imenom.David je bio zapanjen na putu za zračnu luku kada mu je

Yael javila da će se naći s kontaktom u baru koji će mudonijeti novu putovnicu. Upozorila gaje da se ponašaprirodno - kao da su tri poslovna partnera koji uživaju ukoktelu prije puta.

Pa ipak, zbunilo gaje kad je njihova "poznanica",sredovječna žena crvene kose duljine do vrata i zubatogosmjeha uzviknula -Alane, ispala ti je putovnica!

David ju je želio ispraviti kad gaje Yael udarila nogomispod stola. Žena se ustala s barske stolice i pokupilaputovnicu s poda, a David je shvatio.

- Sigurno ovo ne želiš izgubiti - nasmijala se crvenokosa

žena, pružajući mu otvorenu putovnicu.David je vidio da izgleda jednako onoj koju mu je Avi

ranije donio osim drugog imena uz njegovu sliku. AlanShiffman.

Sad je bio on. Alan Shiffman, čija je putovnica izdana prijesedam godina u Chicagu. Prisilno se nasmijao i ispio ostatakpića. - Puno Vam hvala. Ne bih daleko stigao bez nje.

Nije mogao ni zamisliti kako je ovo Aviju uspjelo u takokratko vrijeme, ali je bio zahvalan. No, putovanje pod lažnimidentitetom, pogotovo izvan zemlje, i kada vas traže zbogispitivanja, morao je biti veliki zločin.

David nije želio misliti o mogućim posljedicama. Trenutnoje morao u svoj mozak upisati ime Alan Shiffman - kao da većnema dovoljno imena koja mu zuje glavom.

Napuštajući šalter prodaje karata, iznenađen što je uspio,uočio je Yael kako sjedi u blizini, praveći se da sređuje torbu.Ustala je sa stolice i pogledi su im se sreli te su krenuli premaredu za prolaz kroz osiguranje. Slijedio ju je na kratkojudaljenosti.

Alan Shiffman, podsjetio se, hodajući prema prvojkontrolnoj točki, putovnicu je čvrsto držao u ruci. Kad jeprošao ulaz u muški toalet, izletio je jako preplanuomuškarac u majici kratkih rukava , sa šiltericom i kožnimnatikačama. Mobitel mu je bio na uhu, skoro je pao prekodjeteta koje se nagnulo popiti vode.

- Pa, daj ju sredi, čovječe. Nađi si odvjetnika i sredi ju prijenego ona tebe sredi. Rekao sam ti daje...

- Hej... - rekao je David glasno, kad je gospodinCoppertone krenuo naprijed, oštro skrenuvši kako bi izbjegaostarca da bi se sudario s pratiteljicom aviona koja je za sobomvukla kofer. Izgubila je ravnotežu i pala bi da prema njoj nije

potrčao David i primio ju za lakat, i pritom ispustioputovnicu.

- Gledaj kuda ideš - povikao je prema idiotu koji nije imaopojma što se dogodilo.

- Ovo Vam je ispalo - rekla je pratiteljica aviona, sagnuvšise kako bi podigla putovnicu. Nasmijala mu se. - Dobrohvatate.

Davidovi su prsti čvrsto primili putovnicu. Zaboga, izgubioje Yael. No, kad je nastavio ubrzavši korak vidio je da ga čekadvadesetak metara ispred. Njezine su se oči susrele snjegovima kad je prošao pored nje. Hoće da sam ja ispred,shvatio je. Slijedit će me kroz kontrolne točke.

Bacio je pogled na gomilu putnika koji su čekali da prođukroz detektor i nastave dalje. Dvije kontrolne točke. Dvijemogućnosti da ga ulove.

Jeff Fortelli je ispijao posljednju šalicu kave u predvorjuTSA-a prije nego je zakvačio iskaznicu.

Njegova smjena od dvanaest sati počinje za upravodevedeset sekundi. I iako je njegov šef bio idiot koji jesvakoga drugoga dana mijenjao svoje mišljenje oprocedurama, Jeff je znao daje vremenski slijed važan.Gotovo jednako važan kao i oštro oko i bistra glava. To iosjećaj discipline bili su odlike čovjeka iz osiguranja.

Pogotovo onoga koji j e radio za TSA u velikojmeđunarodnoj zračnoj luci, pomislio je, navlač e ć i svojetamne hlače preko bedara. JFK je bio jedna od najvećihraskršća svijeta, iako bi njegov šef i kolege često tozaboravljali. Činilo se da se pola vremena bave požurivanjemputnika umjesto da obave detaljno pretraživanje.

Prokletstvo, njegovi kolege koji su radili na prtljazi su mustalno govorili da se avio tvrtke žale jer torbe ne dolaze u

avione na vrijeme. Žalili su se koliko ih košta isporuka tihtorbi, naređujući brž u pretragu, kako bi torbe stigle navrijeme čak i ako je to značilo preskočiti snimanje nekih odnjih. Kakav je to način da se osiguranje obavlja na ovakavnačin?

Jeff je bacio šalicu u smeće i krenuo prema oglasnoj pločikao i svake večeri prije preuzimanja dužnosti. Bio je pažljiv susklađivanjem upozorenja koja su tamo visila, pamtećioglase, tražeći nova imena.

Ništa novo večeras.Zatim je ugledao tjeralicu iz Washingtona. Njegova su se

jaka ramena skupila kad se nagnuo prema naprijed i spalcem slijedio zamišljenu liniju ispod imena osobe.

David Shepherd. Traži se zbog ispitivanja vezanog uzubojstvo u njegovoj kući.

Šteta što još nema lica koje ide uz ovo ime.Ponovo je pročitao tjeralicu, pamteći ključne podatke.

Lagano ime za zapamtiti - David Shepherd. Kad bih ja bio tajkoji će uloviti toga čovjeka, stvarno bih imao šanse postatišef. Moram ulovit i nekoga il i naći nešto važno kako bih semogao istaknuti. I hoću jednoga od ovih dana. I tada...Novine The Times će intervjuirati najboljeg zaposlenikaosiguranja na nadziranju u zračnoj luci JFK.

Jeffu Fortelliju je krv navirala u iščekivanju. Čovječe, kakobih tu naslovnicu gurnuo svome starome pod nos. Pokazaomu da njegov drugi sin nije lijen - čak ni u usporedbi s prvim,zlatnim dečkom Tonyjem, koji je ostao bez stopala u ratu uAfganistanu i dobio Grimizno srce.

Pa, stari, na prvoj sam liniji, takoĎer. Sad sam na prvojliniji Domovinske sigurnosti - upravo ovdje, prije nego itkodoĎe do skenera i skine svoje smrdljive cipele.

' Mahnuo je nogom i krenuo prema prolazu osiguranja,spreman za beskrajnu rijeku bezličnih putnika koji čekajuproći pored njega.

U redu, David Shepherd. DoĎi. Učini me sretnim.Pomičući se u redu prema osiguranju David je bacio

pogled na prvu osobu za ekranom skenera. Mlada žena,kratke plave kose koju je vezala u rep, uvojci su joj provirivaliispod ljubičaste beretke i završavali kod sljepoočica. David jepomislio da možda ima rinčicu na jeziku, također, ali dajunije nosila kad je radila.

Nije djelovala previše zastrašujuće, pomislio je, gledajućinjezin osmjeh kad je vraćala svaku putovnicu. Ne za momkapoput Alana Shiffmana.

Kada su se oni ispred njega ponovo pomakli premanaprijed, premještajući svoje torbe, pogledao je prema nazadda vidi gdje je stajala Yael. Bila je samo sedam mjesta izanjega, odmah ispred gospodina Coppertonea, koji je jošuvijek nešto urlao na telefon.

David se ponovo pomaknuo prema naprijed, promatrajućiputnike kako u plastične kutije odla ž u svoja prijenosnaračunala, ključeve i cipele. U trbuhu ga je stisnulo, a na licuje pokušavao odražavati bezbrižan izraz.

Možda sam sve ove godine trebao igrati poker umjestosquasha.

Upravo je tada uočio muškarca jakoga vrata od nekihdvadesetak godina kako ide prema početk u reda. Nosio jeuniformu TSA i plavuša je ustala s izrazom olakšanja na licu,a to je značilo samo jednu stvar. Došao ju je zamijeniti.

Super.Bilo je nešto na tome muškarcu što ga je podsjetilo na

neke od njegovih najambiciozni j i h studenata. Nešto u

njegovome držanju. Nepomično je stavio svoje noge kad jezamijenio djevojku. Bilo je u njemu određene dozeagresivnosti. Nakon pažljivoga pregleda prvih dokumenatakoje je primio vratio ih je bez riječi, samo je kimnuo. Nije bašod onih "uživajte u ostatku dana".

Zatim se dogodilo nešto od čega je David osjetio velikutežinu u želucu. Muškarac koji je bio za pet osoba isprednjega je predao svoje dokumente, a čovjek iz osiguranja gajedulje promatrao od uobičajenoga. Ali nije t o uznemiriloDavida. Umjesto da muškarcu vrati putovnicu i avionskukartu, čovjek je tražio neku drugu identifikacijsku ispravu.

Alan Shiffman je imao samo jednu.Osjetio je dlanove kako se znoje i prisilio se da duboko

udahne dok je muškarac ispred njega pretraživao džepove.Nakon nekoliko sekundi koje su se činile beskrajnima,

čovjek mu je vratio sve dokumente i mahno da krene dalje.David je postao napet kad su se putnici pomaknuli.

Otprilike smo iste visine i težine. Pomislio je Davidnesigurno. Iste boje kose.

Traži mene.David se borio s porivom da izađe iz reda. Tek će tako

privući pažnju na sebe. Nije bilo povlačenja. Postojao je samojedan način - prema naprijed. Morao je proći.

Puis mu je bubnjao u ušima kada je čovjek primio njegovuputovnicu. Oči su mu se zaustavile na njegovima, pogledhladan i sumnjičav.

Činilo se da pregledavanje dokumenta traje vječno. Ali nijese trudio vratiti ih. Umjesto toga njegov se pogled urezao uDavi-dov te je počeo govoriti. David gaje prekinuo.

- Morao bih nešto prijaviti - rekao je tiho. - Ima jedančovjek, mislim daje osmi iza mene. Nosi majicu kratkih

rukava i šiltericu. Bili smo na toaletu u isto vrijeme. Moždaništa ne znači, ali ponašao se malo čudno.

- Kako to mislite, čudno?' Činilo mu se kao da ga oči čovjeka iz osiguranja

rengentski snimaju.- Ne mogu se zakunuti - možda nisam u pravu - rekao je

David. - Ali mislim da je pod kapu gurnuo nešto sjajno.Možda nije ništa - dodao je na brzinu - ali mislim da moramnekome reći. Ovih dana stvarno nikad ne možete znati.

Na trenutak je ugledao kako se oči čovjeka i z osiguranjamiču s njega dolje prema redu. Vidio je maleni trzaj usredištu vilice i oči su mu se zaustavile na gospodinuCoppertoneu.

- Učinili ste ispravnu stvar, gospodine.Bez da ga je pogledao, vratio je Davidu dokumente i pružio

ruku prema novim, dok mu je pogled šetao između ženeispred sebe i muškarca sa šiltericom.

David se prisilio nastaviti jednakim korakom premaskeneru i traci, pojas hlača mu je bio natopljen znojem. Teknakon što je obukao cipele i krenuo prema izlazu kroz njegaje prošao osjećaj olakšanja poput doze sakea.

Nekoliko je minuta kasnije stigla Yael i bacila se naklupicu pored njega. Na licu joj se pojavio osmjeh koji jezavršio u glasnome smijehu.

- I, što si, molim te, rekao onome iz osiguranja da je napaoonoga jadnička iza mene?

34 MARYLEBONE, LONDON To NIJE IMALO smisla. Uopće.Da sve ostavim i odem pokupiti oca na Heathrow? Mogao biunajmiti auto, zar ne? Mogao je i Gilberta nazvati da gapokupi. Ali ne. E-mail je bio vrlo odrješit.

Moram s tobom razgovarati, u četiri oka, Crispine. Nešto

mije privuklo pažnju i samo mi ti to možeš objasniti.Dolazim na Heathrow u 21.47. Čekam te čim se riješimcarine. Nemoj me razočarati.

Obraća mi se kao da imam deset godina. Jasno je daprezire utjecaj koji imam na Krug. Ono što je meni uspjelonapraviti u posljednjih desetak godina više je od onoga što jeon postigao u čitavoj svojoj famoznoj karijeri. Evo me, napragu dostizanja veličine, a on me ovdje proziva kao kakavučitelj učenika.

Serpent je s gađenjem zatvorio e-mail i pružio ruku premaštapu za hodanje. Kako želite, oče.

Šteta. Morat će se otuširati da ukloni miris koji je Chloeostavila na njegovoj koži. Prošla je noć bila duga i pustolovna,snažno opuštanje od pritiska potrage za imenima. Dok sesapunao pod tušem, osjetio je peckanje rana od ogrebotinakoje ostavila na njegovome tijelu. Uživao je u slatkimbolovima i ponovo se svega prisjetio, načina na koji jeiskrivila usne kad je vrištala njegovo ime. Draga Chloe, jednaod najdivljijih žena s kojima je spavao, i jedna od najsočnijih.Šteta što ju više neće vidjeti. Ovo je bio posljednji prekid kojisije dozvoljavao, posljednji užitak prije pridruživanja drugima u Arci i ostavljanja Chloe i zloga svijeta iza sebe.Kad ostavi oca u klubu, neće više biti odgađanja dok se posaone završi. Posljednje ime, posljednja prepreka. Ulazak uArku.

Do trenutka kada je u svojem Ferrariju dao puni gas naputu za Heathrow, njegova je iritiranost ocem raslanevjerojatnom brzinom.

Samo mi ti možeš objasniti. Prvi je puta osjetio ubodnesigurnosti u svojoj osakaćenoj nozi. Odsutno je rukomtrljao oštećene mišiće.

Kasnio je desetak minuta parkirajući se na privremenomparkiralištu.

Nije bilo tako loše.

35 DAVID JE IMAO osjećaj da su mu se noge pretvorile udva kamena štapa kada se avion spustio i odvozio do izlaza naHeathrowu. On i Yael su se polako vukli prema četvrtomterminalu zajedno s ostalim prekooceanskim putnicima. Uočajnoj želji da istegne mišiće, odgovarala im je šetnja doprvoga terminala, gdje će pričekati sljedeći El Alov let.

Bio je iznenađujuće umoran unatoč tome što je odspavaonakon večere. I sve o čemu je razmišljao bilo je koliko je svedalje i dalje od Stacy.

- Zašto ne bismo popili Colu da nas malo razbudi? -predložila je Yael.

- Prvo trebam eure - ali ne smijem riskirati s Visa karticom.- Mjenjačnica je dolje kod međunarodnih dolazaka. Nakon

čekanja u redu iza nekolicine putnika koji su imali istu ideju,David je gurnuo eure u džep, a prsti su mu slučajno dotaklikamenje. Kad je to učinio, obuzeo ga je čudan osjećaj -kao damu se zmija spustila niz leđa ispod košulje i sad je puzalapreko ramena. Netko me promatra. Ta mu je misao došlaniotkuda. Istegao se i okrenuo oko sebe.

Jedan je muškarac stajao mirno usred užurbane gomile.Čak i s desetak metara udaljenosti, njegove su oči bile naDavidu kao da nitko drugi nije postojao na terminalu.

Ne, nije moguće.Krv mu je navrla u glavu. Osjetio je slabost. Vratio se u

prošlost. Opet je bio dječak, nesiguran. Zurio je u nekogastarijega, snažnijega, samosvjesnoga. Nekoga tko gajeizazvao...

Ali nije moguće. Ovaj muškarac urbanog izgleda

tamnoplave kose ne može biti...Obuzet nadrealnim doživljajem, David je zurio prema

njemu dok ga Yaelin glas nije vratio nazad.- Ne, Davide, krivi smjer. Ono je mjesto čekanja putnika iz

međunarodnoga prometa - restoran je na drugome kraju.- To je on, Yael. - Davidov je glas bio hrapav. - Bože, to je

on! 36 SLIJEDILA JE NJEGOV pogled. - Onaj sa štapom? Tko je

on?Prije nego je David uspio odgovoriti, između njih je

nagrnula gomila i David gaje izgubio iz vida. Kada je gomilanestala muškarac više nije bio sam. Stariji gaje muškaracpotapšao po ramenu i mlađi se okrenuo kako bi ugledaosvojega oca. David je odmah prepoznao Erika Muellera.Izgledao je bijesno - iako je njegov sin mahnito mahaorukama, činilo se da ga stariji muškarac uopće ne sluša.

- Ili je dvojnik ili je ono stvarno Crispin Mueller sa svojimocem. - David je kimao glavom nekako ošamućeno. - Ali tonije moguće. Bio je u nepovratnoj komi.

Yaeline su se oči širom otvorile. - To je mladić kojem jeispao kamen?

- Kunem se. Koliko je ovo bizarno? Nitko nije očekivao daće se oporaviti. Moj gaje otac posjećivao dvije godine - zatimčetiri godine - nakon nezgode. Nikada nije napuštao privatnubolnicu u Stockholmu gdje su ga roditelji odveli čim je bio ustanju da ga se smije transportirati.

- Naučila sam da ne vjerujem u slučajnosti - rekla je Yaeluznemireno, odvlačeći ga od automatske mjenjačnice premagomili, prema prvome terminalu. - Pogotovo sada.

- Moramo otkriti njegovu vezu s kamenom. I sGnoseosima.

- promrmljao je David, osvrćući se. Ali više nije vidio niCrispina niti njegova oca kroz stalnu gomilu ljudi koja jeprolazila.

- Slažem se. Ali prvo se moramo maknuti odavde - rekla je- prije nego odluči doći i obnoviti poznanstvo.

Erik Mueller je već utipkavao brojeve na svojem mobiteludok su odlazili s parkirališta zračne luke.

- Jesi li siguran daje ono bio David Shepherd?- O, da, bio je to on. Da si me slušao što sam ti govorio,

mogao si ga i sam vidjeti. Bilo je to isto lice koje sam vidio uzlice Tonyija Blaira na slici u Daily Mailu prije nekolikomjeseci. Još uvijek je isti onaj kreten koji me j e srušio skrova, pokušavajući spasiti svoju prijateljicu, i koji mijeusput uzeo četiri godine života.

- Eduardo - Erik Mueller je brzo govorio na telefon -upravo smo vidjeli Davida Shepherda i neku ženu naHeathrowu.

Crispin je okrenuo glavu prema ocu. - Zašto govoriš DiStefanu...?

- Tiho!- povikao je Erik podigavši autoritativno dlan.Glas njegovoga oca imao je na njega utjecaj kao kad metal

stružete po staklu. Gorio je u želji da se vrati i sam uloviShepherda.

Ljutnja, prezir, i grozan osjećaj nedovršenoga poslaostavljali su gorak osjećaj u Crispinovu grlu.

Da nije ove proklete noge... Umjesto toga mozak mu je brzoglavo radio.Tko je bila ona ljepotica sa Shepherdom? Njegova

prijateljica koja je odrasla?- Crispine, vrijeme je da mi kažeš istinu. - Erik je poklopio

telefon istovremeno kad je Crispin stisnuo gas. - Sve na čemu

smo do sada radili trenutno je izloženo velikom riziku i morašmi reći istinu. Agat koji je iz naše kuće nestao prijedevetnaest godina - jesi li ga ti uzeo?

Crispin je zadržao pogled na cesti. - Moj mi mozak kaže dasi ovo pitanje pitao i dva tjedna nakon što sam se probudio izkome.

- Hoćeš li mi reći daje tvoj odgovor i dalje isti?- Naravno. Ali ja još uvijek čekam da ti meni odgovoriš na

jedno pitanje? Zastoje David Shepherd važan DiStefanu?Erik Mueller se okrenuo prema sinu pozorno ga

promatrajući. - Čini se da se kamen pojavio. Nakratko seCrispinov stisak za volanom pojačao. Nadao se da to nijevidio njegov otac.

- Je li? Tada znaš da ja s tim nemam ništa.- Znam da ga ima sin pokojnoga senatora Shepherda.

Crispinov se um zamutio. David Shepher d ima kamen? -Vraćamo se - rekao je, tražeći gdje će okrenuti auto. - Morampronaći tog kurvina sina.

- Ne, nećeš - suprostavio mu se Erik. - To je stvar za CrneAnđele. Vratimo se problemu. Čudno je, zar ne, da Shepherdima kamen? Pogotovo što je nestao u isto vrijeme kada smoga posjetili - i kada si imao nezgodu.

Tako znači. Shepherd nije samo uzeo moje četiri godineživota, nego i kamen koji je u mojoj obitelji još oddvanaestog stoljeća. I lopov je ovdje. Sada.

Tada je Crispin znao kristalno čisto da je sudbina danasprepriječila Shepherda njemu na put.

To nije loša stvar, rekao je sam sebi, boreći se da vratismirenost. Ne, to je sreća. Shepherd je bio samnom kada jekamen ukraden, i sada - baš pri vrhuncu mojega rada -vratit će mi ga. Samo on to još ne zna.

Crispin je glumio iznenađenje. - Čudno? Zašto?- Jer Shepherd radi s našim neprijateljima - ljutito je

odgovorio Erik. - Iz toga sam se razloga želio s tobom naćidanas. Odnio je agat našem najvećem neprijatelju, rabinuben Mosheu, istoga dana kada su ga ubili Crni Anđeli.Nekako im je Shepherd uspio pobjeći s njime - s kompletnimsadržajem rabinova sefa, ali ne zadugo. Crni će ga Anđelipronaći. Pogotovo sada.

- Što je još DiStefano rekao?- Ispričao mi je nekoliko detalja sa snimaka i z rabinova

ureda. Uznemirujuće novosti. Postoji nova opasnost kojaprijeti završetku našega rada. Shepherd sada surađuje sastručnjakinjom za drevne tekstove iz Izraela, ženom poimenu Yael HarPaz. I na neki je način složio imena - imenaPrikrivenih.

Crispin je prelazio u drugu traku kada mu je otac ovoispričao. Implikacije su ga ispunile takvi m bijesom da nijeprimijetio da auto ispred njega koči dok mu gotovo nije biona samom repu.

Divljački pritisnuvši kočnice skrenuo je lijevo a otac jezavršio naprijed proklinjući.

Radio sam više od deset godina, godine izračuna kako bise otkrili Prikriveni, i on zna ista imena za koja sam pišaokrv kako bih ih otkrio?

- Kako? Odakle mu imena? Koliko ih ima?- Smiri se prije nego nas obojicu ubiješ. Još uvijek

nemamo njegov dnevnik - ali uskoro ćemo ga imati.DiStefano vjeruje da ih on ima sve.

Crispin je udario šakom u volan. -1 kada si mi to mislioreći?

- Upravo sam saznao za dnevnik. Kamen je druga stvar.

Još uvijek nemaš ništa za reći s tim u vezi? Reći ću da David Shepherd neće ponovo uništiti moj život.

Ali Crispin je ovu misao zadržao za sebe, odbijajući odgovoritiunatoč očekivanoj šutnji njegova oca.

- Shvaćam. - Stisnute vilice, Erik se naslonio. - Pa, ima joštoga - DiStefano me obavijestio da zbog postojanja dnevnikamoramo promijeniti planove. Crni Anđeli nisu više zaduženida uzmu dnevnik i ubiju Shepherda.

- A zašto ne? - izvalio je Crispin.- Krug ga želi živoga u Arci. Zbog djevojke. Stacy Lachman.

Sigurno poznaješ ime.- Naravno da ga poznajem. Dao sam ga Krugu prije tjedan

dana.- I Shepherd poznaje to ime jako dobro. Vrlo su bliski - ona

je njegova pokćerka. Dok razgovaramo Raoul ju dovodi ovdjeu London.

- I Shepherd će ju pokušati spasiti. - Crispin je pomislio naAbby Lewis, djevojčicu rumenih obraza za koju je DavidShepherd riskirao život kako biju spasio od pada.

- Krug je u to siguran. I kada to učini bit će naš - kao injegova knjiga imena. I kada mu uzmem o rabinov jantar, ivratimo agat - Erik gaje prijekorno pogledao - zajedno sasmaragdom i ametistom koji su već u Arci, ravnoteža moći ćejoš snažnije prevagnuti na našu stranu.

Crispin se osjećao kao da se bori protiv ogromne sile. Evoga ovdje, tako blizu uspjehu, i sada je David Shepherd - istiprokleti David Shepherd zbog kojeg je letio s krova - odvlačiopažnju s njegovih postignuća, njegove vlastite moći unutarKruga.

Godinama, bio sam jedini koji je svojim radom omogućiokrajnje uništenje. Bio sam jedini o kojem je Krug ovisio na

putu do pobjede. Sada, došao je Shepherd da mi povuče tlopod nogama. Ponovo.

Kroz njega je strujala mržnja. U mozgu mu je ključalacrvena maglica.

- Moram se vratiti svome računalu - rekao je muklo. -Moram danas završiti svoj posao.

- Nećeš ga dovršiti u Maryleboneu. Di Stefano želi dapokupiš svoje stvari i svoju bazu premijestiš u Arku. Vrijemese približava. Krug ide u podzemlje.

Konačno je Crispin čuo nešto što gaje oraspoložilo.Shepherd će takoĎer završiti pod zemljom.

- Možda ću imati priliku ponovo se susreti sa svojim starimprijateljem.

- Najvjerojatnije. Ako Crni Anđeli ne uspiju u hvatanju,sigurno će ga dovesti pokćerka.

Puni krug, pomislio je Crispin, iznenada mu se duh smirio.Nakon svih ovih godina, ponovno okupljanje.

37 ZORA SE POJAVILA šireći svjetlucavo svjetlo nadolovnim londonskim nebom, ali ga Stacy Lachman nikadanije ugledala.

Kilometrima ispod prepunoga grada spavala je sklupčanana ležaju, zaključana u slabo osvjetljenoj prostoriji. Prostor jebio malen, ne mnogo veći od smočnice. Ne samo što nijeimao prozore, nego nikakav namještaj osim drvene stolice,drvenoga stolića, i ležaja na kojem je ležala u omamljenomesnu.

Soba u kojoj ju j e Raoul LaDouceur ostavio nakon letaprivatnim zrakoplovom bila je hladna i vlažna unatočugrađenom podzemnom sustavu za grijanje.

Ležala je drhteći pod vunenom dekom kojom ju je pokrionjezin otmičar prije nego je izašao iz sobe i zaključao vrata.

Proći će sati prije nego sedativi prestanu djelovati. Sati prijenego se sjeti što joj se dogodilo, prije nego se probudi ustrahu i panici.

Usopljeno je disala dok su joj glavom prolazile slike izpozadine svijesti. Sa svakim joj je osjećam adrenalin ulazio uomlita-vljele udove pokušavajući ju natjerati da pobjegne. Alibila je tako omamljena da nije mogla pomaknuti ni prst.

Unutrašnji joj je glas govorio da miruje. Poslušala je,osjećajući da ne može pomaknuti ni trepavicu koliko god setrudila.

38 ŠKOTSKA, SJEVERNO DO GLASGOWA KOTAČI NJEGOVE

TORBE udarali su iza njega dok se Dillon užurbano penjaokamenim stubama stare kamene opatije. CorneliusMcDougall je ostavio otvorenima rezbarena drvena vrata kaoznak dobrodošlice. Cornelius je još uvijek bio ravna držanja ivisok, ali otkad ga Dillon nije vidio njegova je crvena kosapokazivala sijede i pustio je kratku bradu.

- Evo krigle Belhavena na kojoj je tvoje ime. - Pozdravio jeDillona, uzevši mu torbu. - Ugasit ćemo ti žeđ pa se možešosvježiti prije večere. Pred nama je duga noć.

Dillona je obuzeo miris opatije, djelomično vosak svijeća,djelomično tamjan, a djelomično vlažna mahovina koja sediže na starim zidovima. Podsjetilo gaje na prvo ljeto koje jeproveo u sjemeništu i na njegovu odluku da svijet ostavi postrani kako bi pronašao Boga.

Želio je pitati za biskupa, ali to će morati pričekati dok on iCornelius ne ispiju prvu kriglu. Bila je to osjetljiva tema, čak iizmeđu njih dvojice. Osim toga, trebao je pozdraviti i drugeredovnike kao i opata koji će ga pozvati za stol.

Pokušavao je kontrolirati vlastito nestrpljenje, staviti postrani misli vezane za kamen, iako je to bilo jedino na što je

mislio dok je avionom letio nad Atlantikom. Čak i kada je sCorneliusom nazdravljao, mislio je na kamen - kamen zbogkojega je došao.

39 JERUZALEM, IZRAEL DAVIDA JE OČARAO prvi pogled naJeruzalem. Izlazak sunca koji j e sjajio blijedo ružičasto nadrevnome kamenu bio je bestjelesan, nezemaljski.

- Sada znaš zašto ga nazivamo Zlatni Jeruzalem. - Porednjega, Yael se činila kao da pije ovaj sjaj drevnoga grada. Licejoj j e bilo u plamenu, unatoč umoru u njezinim očima. -Kažu daje Bog poslao deset mjera ljepote na Zemlju, a devetih je dao Jeruzaelmu.

Zureći s ceste u sveti grad koji j e bio okupan svjetlošću,Davidu nije bilo teško povjerovati u to.

Nekoliko metara do ulaska u grad, Yael je zamolila vozačataksija koji su unajmili u Tel Avivu da zaustavi auto.

- Dođi samnom, ovo će potrajati samo minutu. - Otvorila jeprednja vrata i izvukla Davida.

- Smijem li pitati što radimo?- Slijedimo tradiciju. Novi posjetitelji Jeruzalema moraju u

grad ući pješice. - Uzevši ga za ruku, odvela ga je do pločnikai pored znaka koji označuje rub grada.

Koliko god da je bio umoran, obuzela ga je iznenadnaenergija dok se penjao na betonski pločnik i po prvi puta jeušao u drevan grad koji se prostirao na brežuljcima.

- Sada moramo otići po mojega oca - rekla je Yael vozačutaksija koji ih je polagano pratio, te su uskočili u njega.

Stigli su u Tel Aviv malo prije svitanja, ali je David jedvastigao baciti pogled na moderan grad na obali prije nego ih jevozač odvezao. Sve stoje primijetio, čak i tako rano ujutro,bilo je daje zrak vruć i suh i bio je zahvalan kada ih je čovjekpozdravio s ohlađenim bocama vode.

Put autocestom i za Jeruzalem prolazi pored kamenihbrežuljaka prošaranima crkvenim tornjevima, komadimakamenja, čempresima, i izgorenim ostacima automobila ikamiona, koji, kako je Yael objasnila, su ovdje kao sjećanjena 1948. g. i na Rat za neovisnost. David nije znao štoočekivati u Izraelu, ali unatoč svemu što je izdržaoposljednjih nekoliko dana i njegovoj iscrpljujućoj brizi zaStacy, bio je iznenađen veličanstvenim prizorima.

Čarobno, ova je malena zemlja bila hipnotizirajući spojstaroga i modernoga, bešavna kombinacija kamenearhitekture stare nekoliko tisuća godina i modernihnebodera, biblijskih lokacija uz restorane brze hrane, kafiće itrgovine dizajnerske odjeće.

Pokušavao je upiti koliko je god bilo moguće, zureći u staritoranj kralja Davida dok su prolazili kroz Vrata Jaffa u Starigrad, gdje je Yaelin otac, Yosef Olinsky, noć proveo kodrođaka. Profesor za antikvitete autobusom je došao uJeruzalem prije dva dana, i zavukao se u Kolijevku Knjige -zgradu s bijelom kupolom u blizini Knesseta koja j e čuvalaSvitke s Mrtvoga mora, druge stare dokumente i arheološkenalaze. Bio je to i dom nedavno pronađenim dijelovimaAdamove knjige, koje je Yael željela pregledati iz prve ruke.

- Je li tvoj otac rekao daje možda pronašao nešto značajnou posljednjim dijelovima? - upitao je David, čvrsto primivšinaslon sjedalice ispred sebe kad je vozač izbjegavao pješakeuz Davidovu ulicu.

- Nažalost, nije. Ali me je uvjerio da smo do sada napravilisve ispravno. Kao da radimo s ogromnom slagalicom -objašnjavala je, a vozač je skrenuo u živopisnu glavnu ulicu,Ulicu sužanjstva. - U našem radu, rijetko se kada nekolikodijelova pojavi istovremeno, ili čak na istom kraju. Zavod za

starine određuje starost dijelova. Zatim tražimo sličnosti utinti i rukopisu kako bismo spojili dijelove iz istoga svitka.

Yael je bolno trepnula kad je vozač stisnuo kočnicu kako biizbjegao mačku koja se lijeno provlačila popločenom cestom.

Duboko uzdahnuvši, nastavila je - U ovome slučaju, moj jeotac želio ispitati porijeklo tinte na ovim novim dijelovima.Ponekad se male razlike ne pojave na materijalima na kojimaradimo u Safedu.

David je mirisao začine i kuhano meso dok su se provlačilikroz grad i shvatio daje gladan.

- Sada je moj otac potpuno siguran da smo ispravnopovezali posljednje dijelove u najpotpunij i svitak koji je dosada sačuvan.

- Oprosti, ali ne razumijem te.- To znači da bismo mogli naći imena koja trebamo

skrivena u ovim dijelovima. - Yael je otvoril a svoju bocu svodom i popila gutljaj. - U slučaju da u svojem dnevnikunemaš upisana imena svih Lamed Vovnika.

Nagnula se prema naprijed. - Vozaču, iza slijedećega ugla.Upravo... tamo. Crvena vrata. - Okrenul a se prema Davidu,osmjehnula se ispričavajući se. - Pripremi se, upoznat ćešmojega oca. David je slijedio Yael u usku kuću i gore tamnimdrvenim stepenicama, pomislio je na svoj dnevnik i straniceispunjene imenima. Odjednom je postao nestrpljiv uiščekivanju da ih pregledaju Yosef Olinsky i njegovi kolege.Ukoliko im uspije spojiti sva njegova imena s imenima kojasu izvukli iz svitaka...

Znači li to da su njemu dana imena Lamed Vovnika? I dasu Gnoseosi na putu da unište svijet? Tinejdžerica je izjurilaiz stana i preletjela preko stepenica, mimo njih, osmjehujućise. Na trenutak mu je srce zastalo. Na trenutak mu se učinilo

da sliči Stacy.Je li još živa? Srce mu se povuklo, teže nego prije. Sjetio se

Stacyinog bat mitzvaha, ceremonije i rabina kako ju pozivana Toru kao odraslu ženu prvi puta u životu. Upotrijebio jenjezino hebrejsko ime, Shoshana.

Toliko ima imena u židovstvu, uočio je . Toliko imena umojoj glavi. Šteta što ne mogu iz nje izvući ona koja upravotrebam.

Ispred njega je Yael ulazila u maleni dnevni boravak,zidovi su bili ispunjeni velikim i malenim slikama,nakrivljenim i ravnim. Čaj j e bio poslužen na mjedenomposlužavniku na niskom stoliću, a njegove su oči završile natanjurima ispunjenima kolačima, maslinama i narezanomdinjom. Zatim se njegova pažnja usmjerila na Yael koja jezagrlila velikoga muškarca potamnjelog od sunca, grubih crtalica i velikih ušiju obrubljenih prosijedim uvojcima.

Pogled mu je bio oštar i držanje čvrsto kao u kakvogagenerala i David ga je mogao zamisliti jednako u polju i urovu.

- Baruch ha ba, David Shepherd. Dobro došli. - YosefOlinsky je prilazio preko sobe ispružene ruke, ali mu je licebilo namršteno.

- Molim Vas. - Pokazao je prema niskoj sofi na kojoj su bilišareni jastuci. - Sjednite da doručkujemo prije nego krenemodalje. Bit će ovo dug i naporan dan.

Dok je David birao hranu i stavljao u maleni tanjur Yael injezin otac su brzo govorili na hebrejskom. Iako nije razumioniti jednu riječ, osjetio je među njima određenu napetost.

Nekoliko minuta kasnije pridružila ima se mlađa verzijaYo-sefa, u kaki hlačama, lanenoj košulji i sandalama.

- Davide, ovo je očev rođak, Eli. - Yael se nagnula prema

mladom čovjeku i poljubila ga, a zatim sjela pored Davida.- Bez maslina? - upitao je Eli podigavši obrve.- Imam ih običaj pecati u martinijima.Yael i obojica muškaraca su se nasmijali. - Ukoliko imaš

namjeru izdržati našu pustinjsku vrućinu, bolje ti je da ihpojedeš nekoliko za doručak. - Rekao mu je Eli.

- Mi u Izraelu jedemo slanu hranu ujutro kako bismo biližedni - objasnio mu je Yosef. - Na taj način nećemo zaboravitipiti mnogo vode preko dana. Jednostavno pijemo. - Ubacio jedvije zelene masline u usta.

- Vrlo je jednostavno dehidrirati, a da toga nisi ni svjestan- rekla je Yael.

- Tako da je najbolje da pojedeš mnogo maslina - rekao jeYosef kratko. - Trebaju te u Safedu - ali ne u bolnici.

Nije čudo daje Yael jake volje, mora biti. David je uzeopunu šaku maslina i stavio ih u svoj tanjur.

Pojeli su brzo i pripremili se za odlazak. Kad je Davidzahvalio Eliju na dobročinstvu, Yaelin je otac iz svoje torbeizvadio malenu plastičnu kutiju i pružio ju Davidu.

- Otvori - rekao mu je - stavi ju. Yael se približila dapogleda poklon.

David je podigao zlatni lančić iz kutije i odmah prepoznaoprivjesak koji je visio. Sličan je dobio na svoj bar mitzvahprije mnogo godina ali nije imao pojma gdje je.

- Chai. - Zagonetno je pogledao prema Yosefu,pogledavajući dva spojena zlatna slova - chet i yud - koji sečitaju chai, a znače život.

- Život je najvažnija stvar u židovskoj vjeri - rekao je Yaelinotac. - Sve se vrti oko života. Ovdje i sada. Mudraci su nasučili da ukoliko spasimo ijedan život kao da smo spasili cijelisvijet. A ako uništimo život kao da smo uništili čitav svijet.

Yosefove su se duboke oči našle s Davidovim. Mnogotamnije zelene od Yaelinih, bile su nekako tmurne najutarnjem svjetlu. - Sada više nego ikada prije, to jevjerovanje istinsko. Jer ukoliko Gnoseosima uspije uništitipreostale Lamed Vovnike, uništit će svijet. Prema onome štosu nam ispričali rabin ben Moshe i moja kćer ti ih možešspasiti, Davide. Ali moraš biti brz. - S tim s e riječima naglookrenuo i krenuo prema stepenicama.

Ništa kao malo pritiska. Davidov se želudac stisnuo, aostatak masline u grlu gaje gorko pekao. Yael j e uzdahnula,promatrajući oca kako brzo odlazi. Uzela je lančić izDavidovih ruku. - On je takav, ništa osobno.

Vješto je zakopčala chai oko Davidova vrata. I tada jeosjetio drugu vrstu pritiska - njezine prste kako nježno poputpera diraju njegovu kožu. Pokušao se koncentrirati na težinumetala kada se chai smjestio na njegovim prsima.

Toga se trenutka nečega sjetio. Nešto iz djetinjsva. Nije bioStariji od sedam ili osam godina. Jasno je vidio kako mu bakas očeve strane pruža njegov vlastiti chai.

Život. I smrt. David je osjetio teret oboje i u tišini su Yael ion požurili za Yosefom niz drvene stepenice.

Vožnja na sjever je trajala gotovo tri sata. Trik s maslinamaje ispunio svoju svrhu. David j e bio posebno žedan, a nastražnjem su sjedalu bile boce s vodom.

Ali njegova je napetost rasla kako je nekoliko putapokušavao doći do Stacy, Meredith ili Hutcha - ali bezpomoći.

Čvor je u njegovom želucu počeo boljeti kada su se ukrcalina autobus za Safed. Vukao se Ulicom grada Jeruzalema,koja je obavijala glavni brežuljak od tri koji su obuhvaćaligrad. Malo je znao o Safedu, samo ono što su mu ispričali

Yael i Yosef za vrijeme puta, ali je bio iznenađen kad jesaznao daje zajedno s Jeruzalemom, Tiberijom i Hebronombio četvrti sveti grad.

Obuhvaćajući pogledom panoramu prekrasnih brežuljakakoji su se pružali prema jugu, prema Kinneretu - Galilejskommoru - divio se starosti Safeda. Osnovan je 70. g. n. e.,godinu dana prije nego su Rimljani sagradili Kolosej,razmišljao je David. Deset godina prije nego je Vezuv uništioPompeje. I više od sto godina prije nego su Maje sagradilisvoje prve hramove.

To njegovo porijeklo stavlja ga u period pet stoljeća prijepropasti Rimskoga Carstva, shvatio je.

Pa ipak, prema onome što mu je ispričala Yael, tek su se ušesnaestome stoljeću tamo naselili hebrejski mistici. Mnogiod njih bili su prognanici koje su protjerali iz Španjolske zavrijeme Inkvizicije.

I tako kad je Shakespeare pisao Macbeth, Michelangeloslikao Sikstinsku kapelu, i Henry VIII . dao odrubiti glavuAnn Boleyn, mistici su Safed utemeljili kao najveći duhovnigrad i središte Kabale.

- Misli na to kao na izraelsku Sedonu - predložila je Yael.-Ovdje postoji jednaka suprostavljenost - vitalna kolonijaumjetnika, valovi onih koji traže vjeru i mnogo neviđenihmističnih sila.

Tako, prema njegovoj posjeti planinama Sedone sHutchom prije mnogo godina, David je mislio da želi znatišto da očekuje. Oblici stijena u Arizoni bili su poznati posvojoj ljepoti i njihovim mističnim vrtlozima. Ali kad je autoobišao grad od bijeloga kamena, koji se uzdizao kao kat nasvadbenoj torti, osjetio je nešto posve novo.

Za razliku od Sedone, koja je bila zemljane boje i dobro

uzemljena, a vrtlozi su dolazili iz dubine Zemljine kore, zaSafed se činilo da svoju auru izvlači iz neba. Čak se činilo da izrak svijetli čistom svjetlošću, blistav kao srce dijamanta.Nagnuo se prema otvorenom prozoru kad su stigli na vrh, aYael je pokazala prema Parku utvrda.

- Ovo je mjesto prve utvrde Križara. Kada su osvojili grad,protjerali su Židove iz Safeda. Kasnije su drugi, uključujući ivitezove Templare držali grad sve do 1517. g. kada seOtomansko Carstvo raširilio preko cijelog Izraela.

U gradskom središtu, ortodoksni su Židovi žurili ulicama,odjeveni u duge crne kapute i šešire slične onima koje sunosili njihovi preci u devetnaestom stoljeću u Poljskoj.Turisti u ber-mudama, majicama kratkih rukava, išiltericama šetali su od jedne galerije do druge, većina ih jezaobilazila srednjevjekovne sinagoge hodajući popločenimulicama između trgovina i barova.

- Ondje je Centar Gabrieli Kabala - naprijed lijevo. - Yael jepokazala prema zavoju. Na njegovome kraju stajala je velikakamena zgrada s prozorima svedenima na luk, koji su sedizali iza ukrasne fasade. Procvjetali kaktusi i drugo cvijećevirilo je između kratkih metalnih kopalja koja su se sjajila nasuncu. S krovom prekrivenim smeđim crijepom Centar jemogao biti i toskanski restoran, a ne međunarodni centar zastudij mistike.

Kad je David prošao kroz vrata slijedivši Yael i njezinogaoca zazvonio mu je mobitel, i sve ih iznenadio. Zurio je upozivni broj.

- Hvala Bogu! To je Stacy! Yael je potrčala prema njemu kad se javio.- Stace! Jesi li dobro? Je...? Srce mu se skamenilo. 40 ELIZABETH WAKEFIELD USTALA je iz svoga kreveta i

gledala uokolo unajmljenoga stana na Bloomsburyjuzadovoljno se osmjehujući.

Ogroman krevet od trešnjina drveta o kojem je sanjalaotkad je bila dijete izgledao je raskošno poput čokoladnetorte s jagodama na vrhu u izlogu slastičarnice, ništa sličnodosadnoj sobi s čistom posteljinom u njezinoj kući.

Njezin je ljubavnik obožavao svaki jastuk koji je odabrala,svaki komplet egipatskih plahti, čak i prekrivač u kombinacijikrem boje i zlatne, na taj joj način govoreći daje krevet ukojem spavaju zajedno podjednako lijep kao i ona.

Elizabeth je znala da nije lijepa. Brada joj je bila previšenaglašena, smeđa kosa previše obična, i jedine karakteristikekoje su se na njoj izdvajale bile su nježni dugi prsti i tamneoči boje lješnjaka. Ali on je mislio da jeste, i u ovoj mu je sobito vjerovala.

Bio je oženjen, naravno. I bogat. I moćan. Kao i ona.Slučajno s u se upoznali kod Old Vica, oboje čekajući svojebolje polovice u Pit baru ispod kazališta.

Odmah je između njih izbila iskrica. Do toga trenutkanikad nije razmišljala o tome da prevari supruga. Bila jeozbiljna žena, stariji partner u odvjetničkoj tvrtki koju jeosnovao njezin djed. Brak joj je bio siguran i udoban, njezinsuprug kirurg vrlo jednostavan.

I sebe je samu iznenadila kada je prihvatila poziv na pićejednoga stranca i, kad su završili, njegov poziv na večerusljedećega tjedna.

Kakve štete može imati večera s ovim zanimljivimčovjekom? Njezin je suprug ionako držao predavanje nafakutetu te večeri.

Trebala je to biti samo jedna večera, ali ona se pretvorila učetiri godine ukradenih večeri, razgovora ispunjenih žarom, i

ovo privatno utočište, gdje su dijelili naelektriziranuseksualnu zanesenost koju mogu zapaliti samo tajniljubavnici.

Negdje između dugoga vikenda kada su otišli u Lyon iponoćnih šetnji plažom u San Tropezu gdje je trebalasudjelovati na seminaru o intelektualnom vlasništvu,zaljubila se u njega.

Kako ne bi? Mnogo je pružao, bio je nježan, i divan, mislilaje. Zapalila je tanke štapiće uz krevet, i posula krevetlavandom.

Srce joj je tuklo kada je čula zvono na vratima samonekoliko trenutaka kasnije, i na brzinu je provjerila odraz uogledalu, popravljajući privjesak od rubina na lančiću,zaglađujući rub kratke crne haljine. Otvorila je vratanasmijana, ali jedan pogled na njegovo lice i znala je da neštonije u redu.

- Što je? Izgledaš tužno.Odmahnuo je glavom. - Nisam. Samo sam pozvan u

Ženevu. Nažalost ne mogu ostati. Probolo ju je razočaranje.- Uđi, reci mi o čemu se radi. - Primila ga je za ruku i uvela

ga unutra, zatvarajući vrata i naslonivši se na njih. - Elizabeth, molim te. Dolje me čeka auto. Stao sam ovdje

na putu za zračnu luku kako bih ti osobno rekao. - Pogledaoje na sat, i žalosno podigao obrve. - Neće me biti nekolikotjedana.

- Nekoliko tjedana? - Prvi ju je puta obuzeo osjećajnesigurnosti. - Tako dugo?

- Nažalost, ništa ne mogu učiniti.- Razumijem. - I jeste. Nešto j e skrivao. Dobro ga je

poznavala da to zna. - Pa, onda - rekla je i slegnula ramenima- to će mi dati dovoljno vremena da pripremim izvješće za

slučaj Penobscot. Privukao ju je sebi i ljubio po cijelom licu. -Nedostajat ćeš mi, Elizabeth. Stalno.

-1 ti meni. - Poljubila ga je još jednom, zatim gajepogledala u oči. - Sretan put, dragi.

Nećkao se. - Nazvat ću te. Odmah je znala da neće.- Nemoj da te vozač čeka. - Psihički se pripremila za bol

koja joj je derala prsa i maknula se od vratiju.Stajala je u tišini na trenutak nakon što su se vrata

zatvorila, zatim je ispravila ramena i krenula kući. 41 DUBOKO ISPOD GRADA Londona, mnogo dublje od

sustava podzemne željeznice koja je prvi put a sagrađena1800-ih, nalazi se zamršeni labirint tunela koji se provlačiizmeđu starih zidova. Zaboravljen od većine, iako je jednomdavno bio važan dio sustava, neki otvori su ostali tihi izaboravljeni još od 1930-ih. Drugi su zapečaćeni, a treći sekoriste za velika skladišta. Mnogi su tuneli ponovo otvorenikako bi poslužili kao zaštita od bombardiranja za vrijemedrugoga svjetskoga rata, da bi ponovo bili zaboravljeni.

Nekoliko se Londončana prisjetilo lokacije strmihspiralnih stepenica koje su se spuštale prema dolje, prematunelima. A još manje ih zna da su ispod londonskogaTowera, ispod Temze, ponovo proradili veliki ventilatori.

Eduardo DiStefano je otpratio svoju suprugu pridržavajućiju za lakat jednim ovakvim stepeništem. Znao je da jenjegova dužnost smjestiti ju, a ipak je gorio da pobjegne.Morao je pronaći Serpenta. I to brzo.

Krug je prošao kroz velike muke kako bi izgradiopodzemnu odaju gdje je vodio posljednje faze svojegaistraživanja - ali ga nigdje nije mogao naći. Prokleto biračunalo moralo pjevušiti poput kakve simfonije upronalasku posljednjeg imena, ali ga je trebalo prvo uključiti.

Nitko ga u Arci nije vidio, a ni Erik još uvijek nije stigao.- Priviknut ćeš se živjeti u podzemlju, bella. Moramo se

požuriti - smjestiti te. Krug se okuplja za sat vremena.- Samo mi pokaži vrata, caro - ne treba mi tvoja pomoć u

raspakiranju, ili prilagodbi.Florine su pete sa sigurnošću udarale po metalu. S

divljenjem je promatrala veličanstvenu pa ipak primitivnuokolinu. Iako je Eduardo ovdje bio mnogo puta i pričao joj otome, ovo je bio njezin prvi susret s Arkom.

Večeras će joj stići djeca i unuci, iz Milana, malo nakon štose spusti mrak. Kako se jasno sjeća pjesmica koje ih je učilakada su bili maleni, pripremajući ih na put sjedinjenja sIzvorom. Kakva ih avantura još čeka.

Nasmijala se kad su stigli do prvog odmorišta, i zastala dadođe do daha. U Arci će se pjevati svake noći - onoliko noćikoliko će biti potrebno da se unište svi Prikriveni kako biduše Gno-seosa mogle lebdjeti slobodne. Slobodne od veza stijelima, slobodne za sjedinjenje s Izvorom.

Jedva je čekala čuti glasove kako odzvanjaju u pjesmi,njihove tajne riječi zaštićene gustoćom kamenja i stijena.

Eduardo je pomislio daje nervozna jer je morala ostavitivilu na brežuljku, ali ne, nije se imala čega bojati. Bio je ovoveličanstven trenutak. Svi će članovi Kruga uskoro biti ovdjesa svojim obiteljima.

- Pomisli, Eduardo. - Bila je bez daha. - To je ono što smoiščekivali stoljećima. - Osjećaj slavlja u njezinome glasuodzvanjao je kamenjem. - Konačno će Prikriveni bitiistrebljeni. Naše je oslobođenje neminovno.

Toplina njegovoga dlana milovala ju je po ramenu dok supažljivo silazili stepenicama. - Ne bih toliko postigao beztebe, bella. Tvoj žar je gotovo nadjačao moj. Ti si moja radost.

- Bit će još toga. - Nasmijala mu se, ispunjena sve većimuzbuđenjem sa svakim korakom koji je napravila jer ćedoživjeti taj dan pobjede.

Nije žalovala za onima koje je ostavila za sobom. Uposljednji je trenutak razgovarala sa svojim bratom -prokletom budalom - nazvavši ga jutros iz vile. Alfonso nijeimao pojma da se čuju posljednji put. Nije bio Gnoseos i nijebio od koristi - nikada joj nije padalo na pamet da njega injegovu protestantsku ženu uvede u Krug. Nitko od njezineogromne obitelji nije znao za njezino obraćenje, ili za tajneobrede koje je prihvatila ubrzo nakon što se udala zaEduarda.

Svi su pretpostavljali daje postala ateistica. Ništa nijemoglo biti dalje od istine. Znala je da Bog postoji, ali ga nijeni voljela niti obožavala. Sada je znala istinu - stvorio je svijetiluzije i zla. Stvaran svijet je bio duhovan i to je bila stvarnostkoju su joj pokazali njezin suprug i Krug.

Stari obredi koje joj je Eduardo postepeno pokazivao neštosu duboko u njoj pokrenuli, oslobodili i dopustili da raste.

Svakoga tjedna dok bi ona i Eduardo ispijali liker s nekimomamljujućim sredstvom koje je pojačavalo njihovo duhovnostanje za vrijeme meditacije, otkrivala bi sve dubljupovezanost s Izvorom svoje duše.

I bila bi sve nestrpljivija da izazove okrutnoga podložnogaBoga Izvoru - stvoritelja - za kojega njezini ljudi vjeruju da jestvorio sva bića i materiju, obmanjujući duše koje želelebdjeti slobodno.

Eduardo ju je oslobodio pokornosti konvencionalnereligije. Sada je, zajedno s elitom ove sekte, bila nekoliko satiod oslobađanja svojeg unutrašnjega duha iz ovoga lažnoga,okrutnoga i zlog svijeta.

Ironično, pomislila je, kad je stigla do dna stepeništa, da ćese Uznesenje dogoditi tako duboko pod zemljom.

Promatrala je ogromnu prostoriju za primanje, znajući dani kamen, ni temelji, kao niti čelik neće moći zarobiti njihoveduše jednom kada se svijet sruši.

Bog je uništio svijet prvi puta kada je poslao Poplavu. Sadaje bio red na Gnoseosima.

42 SAFED - ŽAO MI JE - muški se glas rugao u Davidovouho. - Tvoja curica se trenutno ne može javiti na telefon.

Osjetio je kako mu je nestalo krvi s lica. - Tko je to? Gdjemi je kćer?

- Znaš tko sam, Davide - ismijavao gaje čovjek. - Imašnešto moje. A ja imam nešto tvoje.

Crispin Mueller.- Što hoćeš, Muelleru?Čuo je divlji smijeh. Začuo je ton i veza se prekinula.- Što se događa? - Yael gaje zgrabila za ruku dok je

otvorenih ustiju zurio u telefon.- Mueller ima Stacy - rekao je. -1 ne znam gdje. Prokletnik

mije spustio slušalicu.Ispunjen bijesom utipkao je Stacyin broj. Tijelo mu je bilo

kao komad leda kada je u uhu čuo signal zauzete linije. Sada nije bilo sumnje. Crispin je bio Gnoseos.I Stacy... Stacy je bila Lamed Vovnik. Kao i drugi iz moga

dnevnika.Obamro je. Obramro je od šoka i što je shvatio da su Yael i

njezin otac bili u pravu. Gnoseosi uništavaju svijet.Što ako su već ubili Stacy? U prsima mu je rasla panika.Ne. Crispin će ju ostaviti živom - dok ne dobije kamen.

Dok mu ga ne donesem.Kao da mu je Yael čitala misli.

- Igra se s tobom - rekla je brzo. - Neće ju ozlijediti, Davide,ne dok ne dobije ono što želi. Ali ne možeš...

- Vratiti mu kamen? Zašto? Sada je njime strujao bijes.Primio je zlatni chai na lančiću, čvrsto j e stisnuo prste okonjega da mu se metal urezao u kožu.

- Nije li život najvažnija stvar? Nije li mi to tvoj otac rekao?Djetetov je život najvažniji od svega.

- Ali cijeli svijet, Davide? - upitao je Yosef, raširivši ruke.Lice mu je bilo blijedo, ali glas ozbiljan. - Je li život jednogadjeteta važniji od toga?

- Ona je Lamed Vovnik. - David se okrenuo prema njemu.- Ako spasim njezin život - samo njezin život - spasit ću svijet.Zar nisi to rekao?

Ruke su mu se tresle kada je ponovo rasklopio telefon. -Vidjeli smo Muellera u Londonu. Večeras idem tamo prvimletom koji mogu uloviti. Možete zadržati moj dnevnik - rekaoje Yael. Izvadio ga je iz torbe i pružio joj ga, zanemarujućiizraz boli na njezinome licu. - Samo naprijed - prouči ga,raskomadaj ga. Radi s njim štogod hoćeš! Ne trebaš mene zato.

Mahnuo je telefonom. - Kako mogu doći do El Ala? Daj mibroj!

- Davide, uđi - rekao je Yosef smirenim tonom. -Rezervirat ćemo ti let, ali moraš o tome još razmisliti. Stvarise brzo razvijaju. Vrlo brzo.

Zureći u oca pa u kćer, David nije mogao vjerovati da nisurazumjeli vezu koja gaje vodila.

U glavi mu se sudarilo na tisuće ružnih vizija.Što se dogodilo Hutchu? Meredith? Jesu li oboje mrtvi?Nije se mogao boriti sa slikama najgore noćne more,

progurao se između Yael i njezina oca i ušao u Centar.

Sudario se s hladnim zrakom kad je ušao u prostranosuncem osvijetljeno predvorje čiji je pod bio presvučenpločicama boje badema. Iznenada mu se učinilo da mu uglavi odzvanja stari šapat. Planina samo djeluje neosvojivo.

David se smrznuo.Hutchov glas, smiren i ohrabrujući u podnožju Granitne

planine. Penješ se njome jednako kao što jedeš odrezak,kompa -zalogaj po zalogaj, i nikad više od onoga što možešprožvakati jednim zalogajem.

Preplavila ga je čudna usiljena mirnoća, slična onoj koju jeglumio kod prvoga penjanja s Hutchom. Glumljena dok strahkoji je osjećao nije zamijenio samopouzdanjem. Dubokodišući kako ga je Hutch naučio, pokušao je jasnoćomisprazniti iz sebe bijes. Periferno je čuo Yaelin glas.Razgovarala je s avio-tvrtkom.

A Crispin Mueller je vodio igru.David je iz džepova izvadio oba kamena i proučavao ih,

potpuno ignorirajući Yosefa koji je prošao pored njega kakobi razgovarao s nekolicinom muškaraca koji su stigli upredvorje.

Agat i jantar su bili teži u njegovoj ruci - i svjetlost koja jeplesala na njihovim stranicama smetala mu je za oči. Stisnuoje šaku oko njih i vratio ih u džep.

Jednom sam slijedio Crispina. Reagirao impuzivno. Nemoram opet raditi po njegovom. Ovoga puta, pomislio jeDavid, pouzdat ću se u samoga sebe. I paziti gdje stajem.

- Kako to misliš da su svi letovi otkazani? - David jesvladavao impuls da istrgne telefon iz Yaeline ruke.

- Ne vjeruješ mi? Onda ti probaj uvjeriti El Al da leti zavrijeme sigurnosne uzbune. Iskreno, sumnjam da će tiuspjeti.

David je duboko udahnuo. Primiri se, govorio je sam sebi.- Kakva uzbuna? - upitao je.- Iran se najvjerojatnije priprema lansirati nuklearnu

raketu. - Glas joj je bio ispunjen strahom. - Idemo dotelevizora.

Požurili su prema prostoriji za osoblje Centra, u prostorijuispunjenu dugim stolovima s a stolnjacima od lanenogapapira, a oko njih su stajale crvene stolice. Izgledala je kaoškolska kanti-na, osim velikoga televizora koji j e bio nastražnjem zidu. Pridružili su se Yosefu, pažljivo gledajućiekran zajedno s još desetak namrštenih lica, tihimIzraelcima.

- Krive SAD-e i Izrael za eksploziju tankera koja se dogodilaprošloga tjedna u luci Deyyer - rekla je Yael sitna žena čije sunaočale visile s lančića oko vrata.

David se ukočio. Voditelj je iznosio broj nastradalih koji jedostigao brojku od tristo. Zar je samo prije nekoliko danagledao televizijske snimke u zračnoj luci na putu za NewYork? Osjećao se kao da je prošlo milijun godina od trenutkakada je otišao iz Washingtona.

- I zbog ove nesreće - zagunđao je Izraelac ispijena lica-milijuni nedužnih ljudi bi trebali poginuti? Treba nam čudo- dodao je grozničavo, ostavši bez daha.

- Rabine, ovo je čovjek koji bi nam mogao dati to čudo. -Deset se glava okrenulo prema Yosefu Olynskom. Deset ga jepari očiju promatralo kad je ruku položio na Davidovo rame.- Ovo je David Shepherd, rabine Cardoza. Došao je u Safed sasvojim dnevnikom i dva dragocjena kamena iz prsnog oklopanašega Cohen Gadol.

Cijelom se prostorijom raširio zajednički uzdah. Yael jepromatrala napetost zbog koje se trznuo mišić na Davidovoj

vilici.Znala je da se osjećao ulovljen u zamku. Znala je da se

osjećao bespomoćno u želji da spasi dijete. - Surađuj s nama, Davide - tiho je preklinjala kad im se

približavao rabin ispružene ruke. - Trenutno je ovo jedininačin na koji možeš pomoći Stacy. Čim se otvore zračne luke,obećajem ti, možeš slobodno otići. Ali za sada, ne trebamosamo tvoj dnevnik. Trebamo tebe. Možda se u tebi kriju jošneki podaci koji su nam potrebni. Ovo je grad - jedini grad -gdje trebaš biti. Zbog Stacy - zbog preostalih Lamed Vovnika.Za svijet.

Imam li izbora? pomislio je David. Očaj je ispunjavaonjegov osjećaj bespomoćnosti, ali je znao daje u pravu.

Pogledao je u ispijeno lice rabina, čovjeka ne mnogostarijega od njega i prihvatio ispruženu ruku. - Gdjepočinjemo? - upitao je kratko.

Dok su prolazili kroz ogroman računalni laboratorij nanajvišem katu rabin Cardoza je Davidu ukratko opisao CentarGa-brelli Kabala.

- Ovdje proučavamo djeliće papirusa koje je odobrioInstitut za antikvitete - rekao je, teško dišući zbog usponastepenicama. - Kad ih otkriju arheolozi, Institut ihprocjenjuje i datira - zatim digitalne kopije unosimo uračunalo i tražimo skrivene poruke iz HaShema.

- David je svjetovni Židov, rabine - prekinula ih je Yael.-Možda ne zna mnoga imena za Boga - ka o i HaShem - ilinjihovu moć.

Još imena? Zašto nisam iznenaĎen? David je pomislo. - Ikoliko ih ima? - pitao je glasno.

- Sedamdeset i dva - odgovorila je u hipu. - HaShem,Ado-nai, Elohim su samo neka od najuobičajeniji.

Shekhinahje naziv za Božju žensku prisutnost u svijetu.Mistici meditiraju nad sva- kim od ovih svetih imena,odvojeno, zamišljajući svakoga od njih u svojem hebrejskomobliku. Rabin Cardoza se nasmijao s odobravanjem. - Vidimda si mnogo toga naučila za vrijeme svojega boravka ovdje.

Okrenuo se Davidu. - Kao mistici, vjerujemo daje cijelaTora - sa svim obrisanim prazninama između slova - jošjedno ime za Boga.

- Pretpostavljam da se ne da izgovoriti? - promrmljao jeDavid.

Rabin je podigao obrvu ali mu nije odgovorio. Prošli sukroz ogromna staklena vrata i ušli u knjižnicu. Okruženiogromnim prozorima na luk, muškarci s ćepicama na glavisjedili su i zurili u kopije dijelova koji su bili rašireni poputlebdećih kontinenata na ogromnim stolovima od hrastovine.Drugi su proučavali gomile ispisanih materijala za stolovimana kojima su bile nagomi- lane knjige.

Ovdje oni usporeĎuju tvoja imena iz dnevnika s imenimakoja su već našli u komadićima, shvatio je David.

- Kasnije ćeš upoznati Binyomina i Rafija - rekao je rabinCardoza, pozivajući ga da nastavi hodati prema odijeljenojprostoriji za učenje. - Ali počinjemo odavde. Vidio si mnogoknjiga na policama. Ali samo je jedna koju bih želio sadaistražiti.

Cardoza je izvukao stolicu sa okrugloga stola na kojem subile gomile ispisanih papira i na desetke našiljenih olovaka. -Mogu li vidjeti tvoj dnevnik, Davide? David je pogledaoprema Yael i ona mu je dodala dnevnik.

Izvadivši naočale iz džepa na košulji, rabin Cardoza se sjeona stolicu. - Svi sjednite. Raskomotite se. Moramo omnogočemu razgovarati, a vremena je malo.

Stranicu po stranicu, proletio je kroz dnevnik,uspoređujući stranice s ispisanima koje je izvadio s vrhagomile na stolu. Što traži? David se pitao izgarajući odnestrpljenja.

Prolazile su minute, a rabin je još uvijek bio zadubljen udnevnik, uronjen u imena. Kada je konačno zatvorio knjigu iskinuo naočale, David je bio spreman jurnuti. Ali su gasljedeće riječi rabina Cardoze prikovale za stolac.

- Ovaj bi dnevnik mogao biti značajniji nego što je to rabinben Moshe mislio.

Iznenađen, Yosef se nagnuo prema naprijed, skupivšiobrve. Yael se nije pomaknula, nego je naglo udahnula.

- Kako? - inzistirao je David. - Jeste li otkrili imena kojanedostaju?

- Ne, morat ćemo cijeli sadržaj tvojega dnevnika unijeti uračunalo. Pa ipak, na prvi pogled uočio sam nešto neobično unačinu kako su Vam se pojaljivala imena, profesore...

- David. Molim vas.- David, onda. U svim kopijama dijelića koje smo otkrili

imena su poredana određenim i ist im redoslijedom. Tvojanisu. Stoga, zašto su tvoja imena napisana drugačijimredoslijedom od onih skrivenih u Adamovoj Knjizi imena?Možda... - držao je knjigu u zraku - tvoj dnevnik čuva ključotkrića koje očajnički trebamo.

- Mislite da se u Davidovom dnevniku možda nalazikriptira-na poruka - uzbuđeno je prošaputala Yael. Cardoza jenaslonio ruke na trbuh i kimnuo.

- Vjerujem da su Davidu imena došla ovim redoslijedom izodređenoga razloga. Otkrivena su mu zajedno za vrijememistične vizije iz određenoga razloga - kako bi mu dali imenaLamed Vovnik a da bi ih se moglo spasiti. Ali vjerujem da

redoslijed kojim su mu kazana ova imena krije drugu poruku.Poruku koju David još nije otkrio.

Sve su oči bile uperena u Davida. Osjetio je da je pritisakna njegovim ramenima bio jači.

- Kako da dođem do poruke, rabine? Budući da nemamomnogo vremena možda mi možete dati neki mig, staviti me utrans, nešto.

- Kad bi barem bilo tako jednostavno - uzdahnuo jeCardoza. - Nisi matematičar, kao ni ja. Ali matematika jeupravo ono što je dovelo do dekodiranja naše Tore - PetKnjiga Mojsijevih: Knjige Postanka, Knjige Izlaska,Levitskoga zakonika, Knjige Brojeva i Ponovljenog zakona.Ovdje u Centru Gabrieli Kabala, primjenjujemo isteračunalne programe koje su izraelski znanstvenici koristilikod proučavanja Tore. Samo ovdje ih koristimo da izvučemoimena Lamed Vovnika koji su upisani kodirano u AdamovojKnjizi Imena.

David je kimnuo, prisjećajući se opisa rabina Ben Mosheakoji mu je opisivao kako je Knjiga išla od Adama na sinove,generacijama i generacijama, dok nije izgubljena...

Rabin Cardoza je nastavio. - Iako je Adam napisao imenasvih bića, imena Lamed Vovnika sakrivena su u tekstu kakoim se ne bi otkrio identitet...

- Ali ja sam napisao samo imena Lamed Vovnika. Hoćetereći da se u njima skriva još nešto? - Davidovi su prstipobijelili koliko je čvrsto primio naslonjač stolice.

- To ćemo otkriti. - Rabin je uzeo dnevnik i krenuo premavratima. - Binyoumine - pozvao je jednog od muškaraca sćepi-com, koji je odmah ustao i požurio prema njemu,njegovo sjajno če lo bila je prava suprotnost njegovoj crnojjarmulki.

- Binyomine, napravi kopiju dnevnika profesoraShepherda i počni ga istraživati. Primijetit ćeš d a su imenanapisana drugačijim redoslijedom od onoga na papirusu -pokušaj otkriti razlog. Znam da te ne moram podsjećatikoliko nam je to hitno.

Muškarac je uzeo dnevnik svojim kratkim prstima i otišaou brzini bez ijedne riječi.

- Kako će tražiti skrivenu poruku? - David je zapitaotajanstveno. Nije mogao zamisliti kakav je procesdekodiranja.

- To je vrlo složen proces, ali pokušat ću ti objasniti nanajbrži i najjednostavniji način. - Cardoza se vratio za stol,popravio jar-mulku na glavi pomaknuvši je prema naprijed.Pročistio je grlo i susreo se s Davidovim pogledom.

- Prvo moraš shvatiti da nema ničeg običnog u vezi shebrejskim alfabetom. Naprotiv, svako j e slovo prožetovlastitim mističnim moćima.

- Kao i kamenje - David se nagnuo prema naprijed,iznenada je jako želio vjerovati da će se sve ove moći skupitizajedno i uzrokovati promjenu. Da njegov dnevnik ima novopoglavlje, da će mu mistici ovoga grada pomoći pronaći ga.

- Upravo kao i kamenje. - Oči rabina Cardoze bile su unjegovima. - Kad već o njima govorimo, molio bih te da mi ihdaš.

43 NEGDJE U ŠKOTSKOJ - Još ČAJA, SINKO?Ruka biskupa Ellswortha prošarana žilama drhtala je dok

Dillo-nu McGrathu točio indijski čaj u porculansku šalicu.Dillon nije mogao ne primijetiti kako je biskup ostario otkadje otišao u mirovinu.

- Žao mije što te ne mogu pozvati na večeru, pogotovonakon što si prevalio toliki put da me posjetiš, ali, nažalost,

moj let za London je za manje od tri sata...Biskup je slegnuo ramenima ispričavajući se, promatrajući

Dillona umornim sivim očima. - Stvarno te ne želimpožurivati. Moramo toliko toga nadoknaditi.

- Ne morate se ispričavati, Ekselencijo. Ja se moramispričati jer sam došao nenajavljen u ovako krivo vrijeme. -Dillon je popio gutljaj čaja s mlijekom, nije osjećao žaljenje.Pružio je ruku prema kolaču od limuna na tanjuru koji jepostavila biskupova domaćica na niskom stoliću između njihprije nego gaje pozdravila i otišla kući svojoj obitelji.

Sada su u ovoj kolibi sjedili samo njih dvojica. Bila jemalena i skromna, skrivajući se u dugi m sjenama starogadvorca koji je propadao, a nekad je bio ljetnikovac kraljevskeobitelji.

Pa ipak Dillon je primijetio da je porculan bio najfiniji inajskuplji, da je stolnjak bio od najskupljeg irskoga lanenogaplatna i daje biskup bio više odjeven za odlazak u operu negoza ranojesenski odmor na jugu Francuske. Čak su i zavjesebile od ručno izrađene čipke, a oktogonalni sat koji jeotkucavao na zidu od čistoga zlata, ukrašen vulkanskimstaklom.

No, sa svim blagima koja su ukrašavala skromnu kolibu,prsten na biskupovoj desnoj ruci bilo je ono što je zaokupiloDillo-novu pažnju, iako se nije usudio to pokazati biskupu.

Rubin je sjao kao kap krvi okružen zlatom. Bio je isti kakoga se sjećao prije mnogo godina kada ga je ugledao naseminaru u Rimu i kada nije imao pojma što je pisalo nanjegovoj glatkoj strani. Oblika krune, kao i kamen koji mu jeDavid pokazao. Kao i ostalih deset koji su opisani u knjizi.Dillon je progutao posljednji zalogaj kolača i oblizao usnice.To je bilo sve što je mogao učiniti kako ne bi zurio u biskupov

prsten kada je ovaj počeo raspremati stolić.- Dozvolite mi da Vam pomognem - Dillon je ustao i

podigao težak srebrni poslužavnik. Slijedivši domaćina dosudopera odložio je servis za čaj na kuhinjsku ploču, a biskupmu se zahvalio. No, umjesto da se vratio pokupiti preostalekolače, Dillon je uzeo težak čajnik i njime udario biskupa poglavi. Čuo se tup udarac.

Koščati se starac nagnuo naprijed i udario nosom u pipuprije nego se srušio na pod.

Dillon je osjećao samo prezir kada je kleknuo poredbiskupa, hvatajući njegovu desnu ruku. Stisnutih usnicazgrabio je prsten na starčevom mršavom prstu.

Stajao je tamo, nije se htio provući preko zgloba. Dillon jeustao potražiti deterdžent i nalio ga preko biskupovoga prsta.Jednim trzajem prsten je izletio kao čep iz šampanjca.

Dillon je samo na trenutak promatrao kamen prije nego jeprsten stavio na svoj prst. Reuven. Sada je jasno mogaopročitati ime.

- Čini se da ćete propustiti svoj let, Ekselencijo. -Zakoračio je preko tijela na ulašteni pod i pokupio kuvertukoju je biskup ostavio na vrhu spakirane torbe. U uglu je bioznak avio-tvrtke Lufthansa. Dillon je pogledao sadržaj igurnuo kuvertu u unutrašnji džep svoje jakne.

- Nadam se da ste si kupili putno osiguranje, Ekselencijo.Malo j e kasnije sjeo na unajmljeni motor i pojurio premaseoskoj cesti koja će ga odvesti nazad u opatiju. Njegove sutorbe već bile spakirane i čekale ga.

Njegov je let za manje od tri sata. 44 RABIN CARDOZA JE čekao pun nade dok je David

pokušavao izvaditi kamenje iz džepa hlača.Sada kada je došao trenutak njihovoga davanja David se

neć-kao, iako je znao daje ovo mjesto gdje pripadaju. Pa ipakagat je bio u njegovome vlasništvu već dvadeset godina. Bilomu je čudno od toga se odvojiti.

Duboko je udahnuo kada ga je položio u Cardozin debelidlan.

Rabin je zurio u kamenje kao daje dobio najvrijedniji darna svijetu.

- Gdje ćete ih staviti? - upitao je David.Rabin ga je pogledao ispunjen zahvalnošću i nadom koji su

sjajili u njegovim očima. - Negdje n a sigurno. Zajedno sdrugima koje smo dobili s prsnog oklopa visokoga svećenika.Moramo se moliti da će, zajedno, njihova moć uspjetipromijeniti ishod ove bitke.

' Cardoza je kamenje ubacio u malenu vrećicu koju jeizvadio iz džepa bijele košulje dugih rukava.

Vratio ju je natrag, namjestio ćepicu i namršio se kada jeDavidu zazvonio mobitel. David gaje zgrabio iz džepa, srcemu je udaralo.

- Davide,... Davide... Bila je to Meredith. Govorila je drhteći tako jako da se

morao napeti kako bi ju čuo. Dok je David slušao, od pritiskau prsima počelo mu se vrtjeti.

- U kojoj si bolnici? - pitao je kad je zašutjela. - Dobro,probaj se smiriti. Nazvat ću te čim nešto saznam. Vratit ću ju,Meredith. Obećajem ti, vratit ću ti ju.

U maglici koja g aj e obavijala poklopio je telefon. Hutchje bio mrtav. Meredith je bila teško ozlijeĎena. A Stacy...Polako, postao je svjestan da svi u sobi zure u njega.

- Davide? - Yael je probledjela.- Ima jedno plavo ijedno smeđe oko. - Glas mu je bio grub.- Tko, Davide? - Yael je ustala i krenula prema njemu. - O

kome to govoriš? Zatvorio je oči, vidio nešto što nitko druginije mogao - Stacy u rukama čudovišta.

- Ubojica koji je oteo Stacy. Sat vremena kasnije rabin Cardoza mu se obratio sa

suosjećanjem i hitnošću. - Znam da su ti misli negdjedrugdje, ali moramo djelovati dok još možemo. Jesi lispreman naučiti o moći slova i brojeva?

Čini se da ništa drugo trenutno ne mogu učiniti, pomislioje David, još uvijek omamljen. Svi su letovi na Bliskom istokui dalje otkazani, ne mogu u London, ne mogu ući u tragCrispinu Muelleru, ne mogu ga ubiti vlastitim rukama.

- Slušam.- Dobro. - Rabin se nagnuo prema naprijed, pokazujući

Davidu da sjedne pored njega. - Ovdje koristimo slova ibrojke kako bi svakodnevno rješavali misterije. Sjećaš l i sehebrejskog alfabeta? Dvadeset i dva slova - od kojih se petpiše drugačije kada se nalaze na kraju riječi - dodao je.

David je kimnuo. - Toliko mije ostalo od sati za pripremuza bar mitzvah. Ali ne previše, nažalost.

- Ono što te vjerojanto nisu učili - rekao je rabin - je dasvako hebrejsko slovo ima svoju mističnu moć, jedinstvenuenergiju ili vibriranje. Svako slovo ima i svoju odgovarajućunumeričku vrijednost.

Pruživši Davidu tablicu s hebrejskim alfabetom počeo jeunositi početna slova u računalo - alef bet, gimmel, daled,hey -označavajući ih odmah brojevima.

- Hebrejska se numerologija naziva gematrija. Ovdje,prvih se deset slova slaže s brojevima od jedan do deset. Takoje alef jednako jedan, bet dva, i tako dalje.

- A nakon deset? - David je zurio u tablicu.Odgovorila je Yael. - Prve brojiš po deseticama, a ostale

stoticama. Julije Cezar je koristio sličnu tehniku kad jeizgrađivao Rimsko carstvo u Galiji. Koristio je zamjenskekodove za slanje tajnih poruka.

David je prošao rukom kroz kosu. - Nadam se da neće bititesta.

- Nema testa. Nemamo vremena naučiti te više odosnovnih primjera - uvjeravao gaje Cardoza. Iznenada jeDavid dohvatio tablicu s alfabetom i detaljnije ju promatrao.

- Slovo lamed odgovara broju trideset - rekao je polako. - Ivov je šest. - Pogledao ih je, dok je iz njega izbijala iskrarazumijevanja. - Lamed Vov. Trideset i šest. Pravični - zato sezovu Lamed Vovnik.

- Točno. - Yael je obišla stol i pogledala preko njegovaramena. - To je upravo način na koji mistici primjenjujugematriju. Kabalisti vjeruju da postoji mistična veza izmeđuriječi u Tori koja ima istu numeričku vrijednost. I daproučavanje ovih povezanih riječi može otkriti skriveneporuke koje se ne vide na površini.

- Skrivene poruke?- Dublja značenja - pojasnila je, povlačeći čuperak kose iza

uha. Postoje mnoge razine znanja u Tori, neka su napovršini, a druga koja mistici pokušavaju otkriti većstoljećima duboko sakrivena.

- Židovi nisu jedini koji primjenjuju gematriju - rekao muje Yosef. - I Arapi ju također primjenjuju. Kao i Sufisti -koriste ju za dublje proučavanje značenja Kurana.

- Neki tvrde da su tvoji članovi Ustavotvorne skupštine iz1787. g. koristili gematriju za pisanje nacionalnoga slogana, epluribus unum - jedan od mnogih - rekao je rabin. - Echad,hebrejska riječ za jedan ima numeričku vrijednost trinaest.Sjedinjene Američke Države - jedna zemlja, ujedinjujući

trinaest izvornih kolonija.- To je fantastično - David je odmahnuo glavom izrazom

iznenađenja i zadivljenosti. - Moj je otac bio američkisenator. Volio bi to znati. Prekinulo ih je nježno kucanje navratima.

- Da, Rafi, uđi - rabin je pozvao visokoga muškarca koji senećkao na vratima.

- Upravo je stigao e-mail od Avi Raza. Jedini PercyGaspard kojeg smo mogli naći ubijen je pod sumnjivimokolnostima prije šest mjeseci.

David i Yael su se pogledali. Ubijen je još jedan LamedVov-nik. Rabin Cardoza je pročistio grlo, mrkoga izraza lica.

- Hvala ti Rafi.Kada se muškarac vratio svome poslu, Cardoza je pogledao

na sat. - Moramo nastaviti - rekao je strogo. - Vratimo se nakodove Tore.

Dok se David pokušavao sabrati, rabin je već nastavio.- Kodovi Tore nisu ništa novo. Teorije o skrivenim

porukama postoje već nekoliko tisuća godina. Tek je 1291. g.rabin Be-chaye o njima pisao u svojim komentarima naKnjigu Postanka. U šesnaestom je stoljeću mistik rabinMoshe Cordovero potkrijepio tu teoriju, tvrdeći da svakoslovo u Tori nosi u sebi božansko značenje.

- Čak je Sir Isaac Newton vjerovo da postoje tajne poruke uBibliji - prekinula gaje Yael kako bi dodala. - Ali koliko godbio inteligentan nije mu to uspjelo dokazati.

- Zato jer je prerano rođen - nasmijao se Yosef. - Trebalomu je računalo da bi to mogao dokazati. Cardoza je otvoriobocu s vodom i potegao veliki gutljaj. -Istina je, Davide. Izbog toga nitko nije pronašao tajne poruke do dvadesetogastoljeća - kodove koji su tako domišljati da ih je nemoguće

otkriti ručno.- Unesi JUSS - rekao je Yosef. David se namrštio. JUSS? -

A to je?- Jednako udaljeni slijed slova. - Rabin se naslonio u svojoj

stolici. - Tako računalo otkriva tajne riječi i fraze koje seskrivaju u Tori i drugim tekstovima. Iskaču iz rukopisa jer seslova koja čine tajne poruke nalaze na jednakoj udaljenostijedno od drugoga.

Davidove su se obrve skupile. - Može malo sporije.- Recimo da bilo gdje u Tori odabereš početnu točku. -

Rabin Cardoza j e bio strpljiv učitelj, David mu je to moraopriznati.

- Od toga slova programiraš računalo da odabere premanaprijed ili unazad, na primjer svako deseto slovo. Takoračunalo označava deseto, dvadeseto, trideseto i tako dalje,dajući ispis teksta koji sadrži svako deseto slovo.

Na Davidovo olakšanje počeo je uočavati obrazac. -Jednom kad imaš ispis, prolaziš kroz tekst tražeći riječi ilifraze koje su skrivene u naizgled nečitljivom tekstu.

- Dobro. - Yosefove su duboke oči odavale odobravanje. -Uz pomoć računala, možeš isprobavati JUSS stalno -naprijed, nazad, dijagonalno, horizontalno, vertikalno. Možešpromijeniti njegovu duljinu i smjer iz bilo koje početne točke.Siguran sam da shvaćaš da je tako nešto nemoguće olovkom ipapirom, čak i ako radiš godinama.

- A računalo to napravi u trenutku - rekao je David,kimajući. Stoga, kada ste pretražili fragmente iz AdamoveKnjige imena koji ste obrazac koristili za traženje LamedVovnika?

U rabinovim se očima vidio sjaj. Yosef se nasmijao aliodgovorila mu je Yael, glas joj je bio pun i grlen u tišini

knjižnice. - Trideset i šest. JUSS slijed koji je otkrio Lamed Vovnike

bio je od trideset i šest slova.Na trenutak je David ostao bez riječi. Dozvolio je da se

puka jednostavnost nadvije nad njime. Iznenada se osjećaovrlo malenim u usporedbi s beskrajnim znanjem - širinomBožje izvrsnosti i oblikovanja svih stvari, u vremenu - i togaje udarilo poput užarene kugle. Iako je Adam imenovao svaBožja bića i zapisao ih u Knjigu vlastitom rukom, Bog je jošjednom otkrio tajnu u samome tekstu. Imena svih istinskipravičnih duša.

Davida je glava počela boljeti od pokušaja odgonetanja.- Bog sve zna - rekao je rabin nježno. - Uvijek je znao - od

početka, čak i kad je Adam pisao svoju Knjigu - identitetesvih Lamed Vovnika u svakoj generaciji.

David je ustao sa stolice i počeo šetkati uokolo sobe, ostalisu ga šutke promatrali.

- Imamo slobodnu volju - kao i Adam - nastavio jeCardoza. - Bog ga nije prisiljavao dok je pisao, a opet je sve unjegovoj Knjizi.

- Ime svakoga Lamed Vovnika od početka svijeta - David jeudahnuo. - Skriveno u Adamovom popisu svih živih bića. -Okrenuo se prema staklenim vratima, zureći u smjerumuškaraca koji su radili za stolovima i iznenada se okrenuo.

- Ukoliko je Bog znao imena svakog Lamed Vovnika znaoje i imena Gnoseosa i ostalih Njegovih neprijatelja.

- Ameleci. - Yaeline su se oči raširile. - U svakoj generaciji,oni ustaju protiv Židova, i protiv Boga.

- Ameleci? - David je odmahnuo. Nikada nije čuo za turiječ.

- Pleme koje je slijedilo Izraelce dok su lutali pustinjom na

bijegu iz Egipta. - objasnio je rabin Cardoza. - Napali suIzraelce odostraga, ubivši ih na tisuće. Knjiga Izlaska priča obici, opisuje kako su kad se Mojsije obratio Bogu i podigaoruke prema Njemu u molbi da pomogne Izraelcima u borbiprotiv Ameleka oni pobjeđivali, no kad se Mojsije umorio iruke su mu pale, Ameleci su napredovali. Tada su Aaron iXur pohitali pomoći Mojsiju. Svaki s jedne strane, držali sumu ruke visoko i Izraelci su pobijedili Ameleke.

Yosef je ispustio uzdah ispunjen osjećajem umora. - Iakosu na kraju Izraelci pobijedili Ameleke, naši rabini uvijek želeda se toga prisjećamo. Vidiš, Davide, Ameleki ustaju u svakojgeneraciji kako bi uništili Židove. Toliko mnogo puta do sada.Haman, Herod, Hitler, čak i sada...

U svakoj generaciji. Riječi su zaledile Davida.- Koja je gematrija od Ameleka? - izvalio je.- Dvjesto četrdeset - odgovorio je rabin Cardoza. - Zašto?

David je potrčao u knjižnicu i počeo pregledavati po knjižnici.- Gdje je Binyomin? Treba mi dnevnik.Rabin ga je gledao u čudu, zatim je bez riječi prošao pored

njega potražiti kabalistu. Yael se okrenula prema Davidu. -Zašto ti treba? O čemu razmišljaš?

Jeste li pregledali dijelove Adamove Knjige s brojem 240kako biste našli imena Gnoseosa?

- Mislim da nismo, barem ja ne znam - rekla je Yael. -Probajmo. Možda si u pravu.

Kada su se rabin Cardoza i Binyomin vratili s njegovimdnevnikom, David je na brzinu objasnio na što misli.

- Mislim da bismo trebali pregledati i dijelove i mojdnevnik s JUSS-om od 240. Možda možemo otkriti identiteteGnoseosa i napasti ih prije nego dovrše svoj plan.

Oči rabina Cardoze sjale su se ispunjene nadom.

- Binyomine, brzo. Podijeli kopije Davidova dnevnikasvakome istraživačkome timu. Neka prođu JUSS od 240paralelno i u dnevniku i u dijelovima.

Izvalio se u stolicu i protrljao oči. - Dok čekamo, želio bihda mi oboje kažete sve što vam je ispričao rabin ben Moshe,alav ha'shalom - blagopokojni.

David je izvadio rabinovu kožnu torbu iz svoje torbe istavio ju na stol između njih dvojice.

- Moj je dnevnik samo dio misterije, rabine. Yael i ja smoveć pokušavali pronaći vezu između ben Moshea, ove tarotkarte -stavio je kartu Kula na stol - i tiskare Židova izKrakowa koji je nedavno ubijen zbog tiskarskih pločica.

David je ponovo gurnuo ruku u torbu. - A ovo je karta kojusmo uzeli Crnom Anđelu koji nas je pokušavao ubiti u NewYorku - rekao je namršteno. - Jednaka je rabinovoj osim štoimaju različite brojeve na poleđini.

David je sve ove predmete raširio na stolu i pokušavao nemisliti gdje bi Stacy mogla trenutno biti - i što bi joj CrispinMueller mogao učiniti.

45 SOUTHAMPTON, ENGLESKA GEOFFREYU BALESU KAO ninjegovoj dvojici kolega Crnih Anđela nije bio nikakavproblem dobiti sigurnosno odobrenje. Njihove su akreditacijebile besprijekorne. Lord Hallister je garantirao za njih iosigurao im određene dokumente, a zašto i ne bi? PomažućiCrnim Anđelima pri eliminaciji jednog od posljednjihPrikrivenih bila je čast koja će dobro doći Lordu Hallisterujednom kada se Gnoseosi uzdignu iz Arke. Bit će jedan odheroja - zajedno s nama - Bales je mislio dok je oblačiotamnozelenu uniformu nosača u privatnosti unajmljenogastana.

Hlače su mu bile malo preduge, ali poslužit će. Nije bilo

vremena za prepravke. Večeras će Lionell sakriti posljednjeoružje unutar zida muškoga WC-a na lukobranu. Nitko nećeposumnjati da se u udubini skriva čitav arsenal i to izavelikog metalnoga držača papirnatih ručnika. Nitko nećeposumnjati da će se tri nosača na dužnosti na brodu QueenMary 2 koji uplovljava u luku natjecati za privilegiju nošenjatorbi jednog jedinoga putnika koji se bude iskrcavao.

Bales je imao dobar osjećaj u vezi ovoga posljednjegazadatka. Odšetao je do ogledala gdje je zalijepio sjajnufotografiju Cherlea. Odvojio je vrijeme da zapamti svaku crtu,svaku boru na njegovome nasmijanome licu. Smijuljio se,znajući, nekako, da će biti osoba koja će ispaliti metak uCherleov vrat prije nego čovjek stupi na kopno.

ARKA Crispin je šmrcao, čekajući nasuprot ležaja na kojemje Stacy počela drhtati. Malena podzemna prostorija vonjalaje na plijesan i lijekove. Nije mu se sviđao smrad, podsjećaogaje previše na go- dine koje je proveo zatvoren u mraku - nabolnicu gdje je proveo izgubljene godine svoje mladosti. Naneki je način bilo prikladno što je ova djevojčica koja je tolikodraga Davidu Shepherdu bila ona koja je sada u polunesvjestiležala na ovome ležaju.

Sve se vraća sve se plaća. A sada se vraćalo Shepherdu.Ironično je, pomislio je Crispin, daje predraga "kćer"

Davida Shepherda bila otprilike iste dobi kao Abby tada. Bilaje druge boje, ali su obje pupale prema ženstvenosti. Jednakavalovita kosa d o ramena, pune nevine usne i nespretnoobećanje.

Palo mu je nešto na pamet i ubrzalo mu bilo. Moždaposljednja kazna koju ću dodijeliti Davidu Shepherdu nećebiti njezina smrt, nego saznanje daju vodim sa sobom u novisvijet - koristit će se drugo sredstvo, zajedno s drugim

odabranim djevojkama...Crispin je počeo. Ma što mu pada na pamet? Ona nije bila

Abby. Bila je jedna od Prikrivenih.Morala je umrijeti, kako bi Gnoseosi mogli živjeti - i ustati

u pronalasku krajnjeg Izvora.Neka bude. Shepherd Plemeniti će biti dovoljno mučen

svojom bespomoćnošću kako bi nju spasio - a i svijet. Kroz zidove su se čuli slabi vriskovi. Opet žene. Neželjena

sredstva. Zabavljalo gaje da su mislile da im netko trebaobraćati pažnju. Uskoro će ih pustiti iz sobe. I on, Serpent,bit će prvi koji će odabrati koju od njih će upotrijebiti za novonaseljavanje svijeta. Nasmijao se naglas, iz dubine grla.Djevojčine su se oči širom otvorile.

Stacy se lecnula od glavobolje. Osjećala je kao da jojmozak prima ogromnu količinu struje, koju primasinhronizirano s otkucajima srca. Na trenutak je sve izgledalosivo, dok nije trep-nula nekoliko puta i konačno seusredotočila na nizak grubo obrađen strop iznad sebe.

Pomakni se. Probaj. Sjedni.Uspjela je podići glavu s jastuka ali je pala na ležaj jer je

osjetila strašnu mučninu.Smijeh. Do nje je dopro smijeh. Isti smijeh koji j e čula u

svojim snovima. Bolno, boreći se sa sobom koja se okretala,okrenula je glavu prema izvoru smijeha.

Muškarac koji je zurio u nju podsjetio ju je na lava kojegaje vidjela u Parku divljih životinja u San Diegu. Duga gustakosa nagurana preko njegovih očiju i osmijeh bili su divlji.Stisnula se bliže uza zid, željela je pobjeći što dalje od njega,ali samo je čula kako se i dalje smije.

Ustao je i krenuo prema njoj.- Što je tako posebno na tebi? Čitao sam da Prikriveni nisu

opterećeni normalnim ljudskim oklopom oko svojih duša.Ništa ih ne odvaja od Božanskoga.

Stacy je zalijepila leđa uza zid, uzmičući od očiju koje su seurezale u njezine. - O... čemu... to govorite?

Uspravio se, usta su mu bila stisnuta. - Tako je. Nemašpojma, zar ne? Nitko od vas. Zašto uopće gubim vrijeme?

Okrenuo se od nje. Otišao do vratiju. Uskoro neće bitivažno.

- Dolazi tvoj očuh po tebe, Stacy - rekao je s vratiju. - Da,dobre vijesti, zar ne? Ali za mene, ne za tebe. Jer ću ga ubitičim mi vrati ono što mi je ukrao.

Crispin je podigao dlanove u zrak, umirujući ju - Ne brinise. Neću ga odmah ubiti. Prvo ću ga pustiti da gleda kakoubijam tebe.

46 DAVIDA JE PROBUDILA zvonjava njegovoga mobitela,ustao je iz fotelje. Kada je zadrijemao? Dok je pokušavaousredotočiti oči shvatio je da gaje ustvari probudio zvukpisača koji je ispisivao posljed- nje traženje prema JUSSslijedu obavljenome na njegovome dnevniku. Mobilni mu jetelefon stajao na stolu u tišini, puneći se. Zašto Crispin nijeponovo nazvao?

Ovo gaje čekanje izluđivalo. David se osjećao suvišnim.Više ništa nije mogao dati, bez obzira stoje itko od njihvjerovao daje još uvijek zaključano u njemu. Nisu mu višedolazila imena, bio je potrošen. Cardoza je s ostalima mučnoradio cijelu noć kako bi dekodirali njegov dnevnik. Ali ništanije znao o ispisanim stranicama kao ni o meditaciji ili tajnimmolitvama. Više ništa nije mogao učiniti ovdje. I Stacy gajetrebala.

London je posljednje mjesto gdje je vidio CrispinaMuellera. Bilo je to jedino mjesto gdje je mogao započeti.

Iranci su se konačno povukli, pojačane mjere osiguranjaukinute, i zračna luka se otvorila negdje oko četiri sataujutro. Njegov let je u dva poslije podne.

Protežući svoje napete mišiće, David je pogledao krozprozor i zurio u ljude koji su savjesno radili u sljedećoj sobi.Ugledao je Yael kako gleda preko očevoga ramena, kosu jestisnula kopčom na vrhu glave. Duga radna noć ocrtavala jojse na licu, pa ipak je isijavala jednakom draži kao i onogadana kada je ušetala u ured rabina ben Moshea.

Na trenutak je podigla glavu, kao daje osjetila dajupromatra, i uputila mu topao osmjeh.

- Izgledaš kao da bi ti godio svjež zrak - rekla je Davidu.- Povedi Davida da vidi možda prvi i zadnji izlazak sunca u

Safedu - rekao je Yosef mrko. - Stvarno je prekrasno i moglobi biti zadnje svima nama.

David je hodao tiho pored nje dok su se spuštalistepenicama. Mali stol ispunjen voćem, sirom, maslinama isokovima bio je postavljen u predvorju. Dok je David točiokavu u čašu od sti-ropora Yael je dohvatila naranču i nož.Bacivši pogled na noć na odlasku, ponijeli su hranu sa sobomvan, Yosefove su im riječi odzvanjale u ušima.

- Možeš li ponijeti obje čaše dok hodamo? - upitala je Yael.- Ima jedno mjesto gdje bih te voljela odvesti.

Šetali su u tišini popločenim ulicama, a sivilo noći jepolagano nestajalo i pojavljivalo se svjetlo mliječne boje.Grad Safed je treperio s rađanjem novoga dana.

- Tko zna koliko nam je još vremena ostalo - promrmljalaje kada su zavili iza ugla i nastavili uskom uličicom. - Dana,sati. A ipak...

- Znam. Ne možemo samo tako odustati, zar ne?- Moj suprug nije. - Ponudila je Davidu krišku naranče.

-Yoni j e sanjao nešto prije odlaska u Libanon. Sanjao je omiru. Miru koji će doći puno poslije njegove smrti.

Zaustavila se na ulazu u groblje gdje su bili nizovi grobova,neki u ravnini s travom, drugi izdignuti i poslagani u lijepimredovima između puteljaka prošaranih smokvinim drvećem.David je uočio daje svaka uzdignuta čestica zemlje uokvirenaukrasnom ciglom i daje zasađeno mnogo bilja.

- Pokopan je ovdje na vojnom groblju. Imao j e samodvadeset i osam godina kada j e umro. - Okrenula se premaDavidu, oči su joj odavale umor i gubitak.

- Žao mije - rekao je David tiho.Yael je gurnula nožić u džep svojih hlača i sagnula se

pokupivši nekoliko oblutaka te ih ubacila u svoju praznučašu.

Bez razmišljanja David ju je primio za ruku. Prsti su joj bilitopli i snažni puni života kao i ona. - Žao mi je zbog tvojegasupruga, žao mi j e što sam bio onako grub jučer. Nisi tozaslužila.

- Lo davar - zaboravi. Ja sam Sabra, sjećaš se? Mi rođeniIzraelci smo poput kaktusa prema kojima smo dobili ime -tvrdi i trnoviti izvana, a mekani iznutra. Nemoj nikome reći.

- Mekani, stvarno? - David je upitao, kiselo seosmjehnuvši, iznenadivši se kako može oprostiti vrlo brzo. Uneko drugo vrijeme, na nekom drugom mjestu biju poljubio.Umjesto toga, oslobodio joj je ruku i krenuo za njom kad jenastavila uskim prolazom na groblju.

Hodali su neko vrijeme dok Yael nije zastala kodnadgrobne ploče na kojoj je pisalo Yonaton HarPaz. -Njegova je duša još uvijek ovdje, znaš - rekla je - pogled joj jebio na travnatome rubu groba. - Kabalisti vjeruju da nefesh,najniži od tri dimenzije koje sačinjavaju dušu ostaje lebdjeti

nad grobom kada je netko pokopan. Rabin Cardoza mi jerekao da nefesh ostaje štititi žive kada imaju problema, dokdruge dvije dimenzije duše - ruach i neshamah - odlaze uviše sfere.

- Ovo je definitivno vrijeme teškoća - rekao je Davidznačajno. - Kako oni mogu pomoći?

- Rabin mi je rekao da kada netko od živih dođe na grobljei zamoli pokojnoga za pomoć, nefesh se uzdigne u sferuruacha i obavijesti ga o problemima. Ruach tada požuri dosfere gdje j e neshamah - koja je najbliže Bogu - i tadaneshamah intervenira, moleći Boga da se smiluje svijetu.

- Zato smo ovdje, zar ne? Kako bismo zamolili Yonijevnefesh da podsjeti Boga da imamo problema. Da molimo zapomoć. - David je zurio u dražesnu paprat na Yonijevomgrobu, poku- šavajući shvatiti i hijerarhiju i jedinstvo jedneduše. Uvijek su ga učili da je svaki čovjek direktno povezan sBogom, da nisu potrebni posrednici. Pojedinac može odlazitina službe u sinagogu i izgovarati drevne molitve, ili može ićibilo gdje i izgovarati vlastite molitve iz srca. Bogu je sveprihvatljivo.

To je bilo učenje tradicionalnoga židovstva. Ova mističnavjerovanja kabalista bila su mu u potpunosti strana. Ipak,sjećajući se svoga iskustva skore smrti i svega stoje naučio uovih nekoliko dana ispunjenih strašnim pritiscima, ideja dabi Yael mogla upitati dušu svoga supruga da intervenira unebesku sferu imala mu je smisla kao i duše Lamed Vovnikakoje su ga molile da intervenira u njihovo ime na fizičkojsferi.

Promatrao ju je dok je stavljala oblutke na Yonijev grob,dodajući ih onima koji su tamo već bili.

David je znao razlog, i sam je to činio kada je posjećivao

grobove svojih roditelja. Yael je za sobom ostavljala znak dajebila u posjeti.

Dodirno joj je rame i odmaknuo se odlučivši joj dati maloprivatnosti. Krivudao je dok se nije našao kod betonskihstepenica koje su vodile prema dalje. Slijedio ih je i došao dodrugoga groblja. Bilo je starije, slabije uređeno, ali jednakomirno, s posjetiteljima koji su molili kod različitih grobovaobojenih nebesko plavo i s mnogo kamenčića na gomili.

Tek kada je pročitao nekoliko imena urezanih nanadgrobnim pločama uvidio daje ovo bilo drevno grobljepoznatih kabalista.

Obavio ga j e snažan osjećaj povijesti dok je vrludaogrobljem obasjanim sunčevim zrakama. Šetao je prolazima ipopeo se opet uzbrdo. Prije nego je to shvatio našao se uprolazu gdje je plavi znak s bijelim slovima upućivao premasinagogi Abuhav.

David je prešao preko dvorišta popločanoga smeđimkamenom u sjeni drveća i ušao u drevnu shul.

Njezina je unutrašnjost bila prostrana i prazna. Istegnuo jevrat pogledavši uvis prema stropu nadsvođenome kupolom,koji su uokvirivala četiri četvrtasta prozora. Bacali su svjetlostna kameni pod, ispunjen mozaicima. Sunčeva mu je svjetlostsmetala te je trepnuo i osjetio glavobolju kako dolazi.

Prebacio je pogled prema zidovima obojenima nebeskiplavo. Iznad njih, treperila je svjetlost lustera i dražesnilukovi koji su bili obrubljeni oslikanom paprati poput čipke iprostirali se prema freskama koje su ukrašavale kupolu.

- Prekrasno, zar ne?Nije se trznuo kad je čuo Yaelin glas iza sebe.- Da. Vrlo impresivno - odgovorio je bez da se okrenuo.- Ne znaš pola od toga. - Prišla mu je i stala pored njega

upijajući ljepotu mjesta.- Sinagoga je prepuna kabalističkih simbola. Kupola nije

samo arhitektonsko umijeće, nego simbolizira židovsku vjeruu Boga. A ona četiri stupa - okrenula se i pokazala premastupovima nosačima - predstavljaju četiri elementa postanka- zrak, vodu, vatru i zemlju - kao i četiri svijeta kabale -fizički, emocionalni, intelektualni i duhovni.

David je prošao kroz središte, dodirnuo je jedan od stupovai plavo obojenu ogradu koja je bila umotana okolo bimaha -podignute platforme s koje se čitala Tora nakon izlaska izarke.

- Jesi li uočio šest stepenica do bimaha? - upitala gaje,promatrajući ga kako ide prema plav o uokvirenoj platformi.– One simboliziraju šest dana u tjednu, dok bimah - viša odstepenica - označava sedmi dan, najsvetiji dan, Sabat.

Davidova se glavobolja pogoršavala. U tišini je produžioprema slici koja je prikazivala Zapadni zid u Jeruzalemu. Bilaje smještena između tri škrinje - visoke drvene škrinje koje sučuvale svitke Tore. Na njegovo iznenađenje, bilo gdje da jezastao ispred slike činilo mu se da ulica u podnožju pokazujepravo prema njemu kao daje stajao direktno na njezinomeputu.

- Ima još. - Yael se nasmijala i pokazala prema svakojškrinji.

- Postoje tri prema nacrtu - po jedna za svakoga osnivačaloze, Abrahama, Izaka i Jakova. A lukovi... - Ruka sepomaknula lagano iznad glave. - Njih devet, svaki za jedanmjesec trudnoće. David je osjetio da ga okružuje mišljenje,drevni simbolizam koji ga je ispunio čuđenjem. Svaki dio oveveličanstvene kuće za molitvu bio je protkan mističnimoblicima. Uvijek se smatrao ob- razovanim čovjekom, ali bio

je obrazovan u smislu vlada, političkih procesa, institucija iponašanja. Mogao je s puno znanja govoriti o teorijamapolitike, usporednim vladama i međunarodnim odnosima.Ali rabin ben Moshe, Yael i kabalisti u Safedu otvorili su musvijet koji nikada nije dokučio.

Njegov prapradjed, prema onome što mu je majka ispričalaživio je u skladu s tim svijetom. Za Davida je ovo bilo novopodručje. Ali možda, pomislio je, dopustivši da ga obavijeduhovna simbolika, je u njemu bilo više toga od prapradjedanego je ikada i pomislio.

Stojeći u sinagogi, razmišljajući o Stacy, Crnim Anđelima iCrispinu Muelleru, kao i o nestanku Lamed Vovnika usvijetu, David se molio daje sve istina.

U glavi mu j e strašno bubnjalo. Zatvorio je oči kako biblokirao bol i pokušao se prisjetiti imena u dnevniku.Kabalisti su pronašli trideset i četiri Lamed Vovnika i z ovegeneracije meĎu tisuće i tisuće imena na popisu unjegovome dnevniku. Ali još su uvijek dva nedostajala. Je liih već napisao? Ili su još uvijek u njemu, skrivena?

Jesu li Gnoseosi imali ta dva imena?Zašto nije mogao...?Zaslijepila ga je blještava vruća svjetlost. Pao je na koljena

s uzdahom, pritišćući oči dlanovima.- Davide! Jesi li dobro?Činilo mu se da Yaelin glas dopire iz velike udaljenosti, kao

da je izvan sinagoge, u prolazu. Bio je sam ispodnadvođenoga stropa s freskama harfi, palminim drvećem ibiblijskim scenama. Sam na ovom svetom mjestu dok mu jeneizdrživa bol pritiskala lubanju.

Pokušao je ustati. Morao se vratiti u Centar, pronaćitablete protiv bolova. Morao je uskoro na avion. Ali novi ga jeval boli ponovo srušio na tlo.

Pao je, ispružio se na kamene ploče poda sinagoge, grčećise. Nije postojalo ništa osim boli.

I lica... i glasovi... vratili su se - vrišteći, moleći,zahtijevajući.

David ih je pokušavao slušati, ali agonija se pojačavala kaoda mu drobi lubanju. Pokušavali su doprijeti do njega, moraoih je čuti...

- Davide! Čuješ li me?Yael se nadvila nad njime ali ju nije vidio. Zurio je u strop,

nije mogao trepnuti, lice mu je odražavalo strašnu bol.Znoj mu se cijedio niz sljepoočnice i vrat, vlažeći mu

ovratnik košulje.Prestrašena, Yael je položila dlan na njegovo čelo, srce joj

je mahnito udaralo. Bila je rastrgana između želje da ode popomoć i ostane ovdje s njime. Koža mu je bila vlažna iljepljiva. Iznenada je u njegovim neusredotočenim očimauočila nešto čudno. Izraz mira zamijenio je izraz boli i mišićilica su se opustili. Kad je otkopčala gornji gumb njegovekošulje cijelo tijelo mu se opustilo.

David je zatvorio oči, bio je iscrpljen. - Jack Cherle -promrmljao je, glas mu je zvučao debelo. - Guillermo Torres.- Yael je hvatala zrak.

Davidov se glas izgubio nakon posljednjeg imena - StacyLa-chman...

Borio se u pokušaju da se podigne u sjedeći položaj,osjećao se prazno i omamljeno. Glavobolje više nije bilo, kaoda se uopće nije ni pojavila. Misli su mu odjednom bilebistre.

Nije više bilo imena u njegovoj glavi.- Moramo... se vratiti. Moram im reći... imena.Pomogla mu je ustati. Nesiguran, oslonio se punom

težinom na nju, a ona gaje pridržala obgrlivši ga oko struka. - Jesi l i siguran da ne želiš pričekati ni trenutka? Još

uvijek si jako blijed.- Moram se... požuriti - oštro je odgovorio, teturajući

prema vratima.Imao je imena. Posljednja tri imena. Ali nije se mogao

otresti osjećaja da ima još nešto. Nešto mu je još uvijeknedostajalo.

Možda kad se vratim, i porazgovaram s misticima,pomislio je, treptajući i pokušavajući noge prisiliti da hodajuprema vratima, možda će znati kako mepodsj...

Yaelina je glava trznula u stranu kada su posrnuvši izašli udvorište. Čula j e struganje stopala o kamen kako se Davidobjesio o nju. Morala gaje odvući do klupe.

- Treba nam pomoć... - počela je dozivati. I onda ih jeugledala kako dolaze prolazom.

Dvoje. Muškarac i žena. Turisti, pomislila je s olakšanjem,promatrajući njihove majice kratkih rukava i kratke hlačice. -Molim vas, možete li mi pomoći da ga posjednem na onuklupu...

Potrčali su prema njoj, ali olakšanja je nestalo onogatrenutka kada je ugledala daje visoki, mišićavi muškaracnosio dugačku cijev, a žena je, koja j e bila građena poputbugarske bacačice kladiva, nosila konop držeći ga izmeđudvije ogromne šake.

Yael je očajnički pogledala prema praznoj sinagogi.Predaleko, neće uspjeti zakračunati vrata na vrijeme.

- Davide, pronašli su nas! David je zateturao kad ga je pustila i okrenula se prema

Crnim Anđelima. Zanjihao se prema naprijed, premaosunčanom kamenome zidu. Frantičnom odlučnošću prisilo

je tijelo da se sabere, da posluša naređenja iz mozga.Adrenalin mu je potekao kroz krv, vrišteći mu da se bori,

ali mišići kao da su bili od voska. Vidio je Yael da je krenulaprema ženi, koja je bila barem trideset kila teža od nje. Prijenego je uspio napraviti ijedan korak, muškarac je bio nanjemu zamahnuv-ši s cijevi preko njegovih nogu.

Bol mu se prostrujala goljenicama. Pao je na zemlju uzveliki vrisak. Kroz maglu boli ugledao je Yael sa svoje desnestrane kako udara ženu u trbuh i ruši ju.

Crni Anđeo mršava lica je ponovo podigao svoje oružje.Zamahnuo je prema Davidovim rebrima, ali se David uspiootkotrljati sa strane kad je ovaj zamahnuo. Kroz slabine jeosjetio bol.

Čuo je ženu kako viče. Yael! Panika mu je ulila snage i, kad gaje Crni Anđeo zgrabio za

ovratnik kako bi ga podigao udario ga j e šakom u prazninuravno ispod prsne kosti. Muškarac je izdahnuo sav zrak izpluća, kupajući Davi- da u svom zadahu proključale jetre.Prije nego je njegov neprijatelj ponovo udahnuo, David gajeponovo udario, odmah ispod rebra.

Ugledao je Yael na zemlji, jedna joj je ruka bila savijenaispod tijela. Ogromna ju j e žen a opkoračila, zatežući konopoko Yaelinog vrata. Lice joj je bilo sivo i strah gaje pokrenuoprema njima.

Ali prije nego je uspio stići osjetio je kako ga je s leđapriti-snulo sto pedeset kila. Pao je poput vreće pijeska.Muškarac je bio na njemu, obojica su se udarali i gurali kaohokejaši. Šaka u kost , ramena u živce, posvuda su letjelipljuvačka i krv.

Kroz bol koja mu je obavijala cijelo tijelo, David jeiznenada shvatio da iako mu je gornji dio tijela bio izubijan

nemilosrdno, lice i glava su mu bili pošteđeni.Nitko od njih nije izvukao pištolj, pomislio je David

iznenada, odbijajući udarac u prsa. Zatim je razumio zašto.Žele me živoga, žele imena...Nije vidio šaku sve dok ga nije pogodila u trbuh. Prije nego

se mogao zakotrljati, prije nego je mogao ponovo disati cijevmu je udarila u lakat. Pred očima mu je izbila beskrajnacrvena bol. Stišćući zube, boreći se za dah, skupio je snageprotiv bolnih grčeva i pomaknuo se u stranu zauzevši boljipoložaj, a neprijatelj je pao na tlo.

Mršavac je opet navalio na njega, cijev spremna za udarac,ali u jednom očajničkome pokretu David je skupio koljenaprema prsima i zatim ih odgurnuo svom snagom koja mu jeostala. Udario je Crnog Anđela u pleksus. Muškarac je pao,ispala mu je cijev kad je refleksno ruke primakao premasvojim rebrima.

Istoga je trenutka David zgrabio oružje bacivši se na njegadok je gledao kako Yaelino lice postaje ljubičasto. Oči su jojbile izbuljene, koristila je koljena očajnički pokušavajućizbaciti ovu ogromnu ženu koja ju je gušila.

Prije nego se uspio pomaknuti ugledao je Yael kako jeoslobodila svoju savijenu ruku. Sunce je obasjalo njezinunarukvicu kad je slobodnu šaku uputila napadački. Uposljednjem je trenutku vidio da to nije bila njezinanarukvica koja je sjajila nego nožić koji je pokušavala izvući.David je promatrao ukočeno kako Yael nož zabija ženi u vrat.

Prošikljala je krv kao kod puknuća cijevi kanalizacije. Ženaje ispustila krik, a Yael je ponovo zarila oštricu pogodivšisredinu vrata.

David je dohvatio cijev. Borio se s nastojanjem dazanemari bol koja gaje savladavala i podigao se na noge. U oči

mu se slijevao znoj, okrenuo se da se suoči s Crnim Anđelomkoji je dahtao kao kakva životinja pripremajući se da gaponovo napadne.

- Yael, trči! Odlazi odavde - povikao je, ali nije ga poslušala.Umjesto toga pomaknula se nekoliko koraka u stranu,mašući nožićem, lice joj je bilo smireno. Onako umrljanakrvlju preko lica i odjeće, izgledala je divlje.

Pogled Crnog Anđela se brzo premještao, naprijed - nazad,između njih dvoje - male žene s krvavim nožem i čovjeka kojije čekao da njegovo oružje upotrijebi protiv njega.

Uz deranje je krenuo prema Yael, a Davidov se želudacstisnuo. Upotrijebit će ju kao štit.

Kad se Crni Anđeo uputio prema njoj i David pao premanaprijed, činilo se da se Yael ukočila. Neću stići na vrijeme,shvatio je David u očaju, ali tada je ugledao hladnoću uYaelinim očima.

Čekala je do posljednjega trenutka, zatim se spustila učučanj i zarila nož ravno u međunožje Crnog Anđela.

Njegovi su vriskovi odzvanjali u dvorištu dok ga David nijeutišao razbivši mu glavu jednim udarcem.

47 PROMIJENIO SE ZRAK U Centru Gabrieli Kabala. Bio jeispunjen hitnošću - mahnita elektriziranost koja je prolazilakroz cijeli drugi kat dok su rabin Cardoza i njegovo osobljepretraživali svijet u svojim računalnim bazama podataka,tražeći Jacka Cher-lea i Guillerma Torresa.

Nitko nije znao gdje je bila Stacy, ali kroz nekoliko će satiDavid učiniti najprokletiju stvar daju nađe.

Mossad je također tražio tri preostala Lamed Vovnika,zahvaljujući jednom telefonskom razgovoru Avi Raza. Hitnoažuriranje informacija rabina Cardoze prije pola sata bilo jedovoljno. Za petnaest je minuta Avi Raz sasjekao tjedne

nepotrebne papirologije kako bi lansirao najveći lov na ljudeu povijesti izraelske tajne službe.

David se lecnuo kada je ugledao još jedan JUSS ispissvojega dnevnika po slijedu od 240. Do sada ništa oGnoseosima nije otkrivneo u tekstu. Samo nerazumljiveriječi.

Prepun modrica i krvav, odbio je svu liječničku pomoćosim osnovne prve pomoći. Nije bilo vremena da se baviogrebotinama nakon što su on i Yael odšepali do Centra kakobi pozvali policiju. Samo je zalijepio flaster na najgoreporezotine i uhvatio se u koštac s onime što mora daljeučiniti.

David je iskrivio lice kada je ugledao Yael kako zuri umonitor na stolu. Duga masnica ju je pekla na vratu namjestu gdje joj se urezao konop, oštetivši joj grkljan u tojmjeri da joj je bilo vrlo bolno govoriti.

Skoro je umrla. Skoro su oboje.I Jack Cherle, Guillermo Torres i Stacy bi također mogli

umrijeti, ukoliko...Ukoliko ih ne pronađe Mossad. Ili Interpol, ili CIA - ili bilo

koja druga međunarodna agencija koju je Mossadkontaktirao za pomoć.

Ovaj JUSS nikamo ne vodi, pomislio je David frustrirano.Provjerio je sat, u prsima mu je raslo nestrpljenje, gotovopodjednako bolno kao i izudarana rebra i natečeni prsti. Jošje manje od sata prije nego po njega dođe auto odvesti ga uTel Aviv. Prije nego krene pronaći Stacy.

Ovdje je bio gotov. Učinio je ono zbog čega je došao. Yael iYosef su bili u pravu - Safed je oslobodio posljednja imenakoja su čučala u njegovoj glavi. Ali sada nije ostalo ništa višešto bi mogao postići u mističnome gradu. A njegov ostanak

ovdje bi mogao donijeti još opasnosti, još Crnih Anđela,pravo na vrata kabalista.

Pa ipak još uvijek ga je nešto mučilo. Nije se mogao otetiosjećaju da nešto nedostaje ili je zaboravio. Ali što? Možda jebilo još nešto više što bi ovdje trebao napraviti. Nešto nastoje računao rabin Cardoza. Imena u dnevniku. Zašto su mudošla ovim posebnim redoslijedom? Je li to bilo nasumce, ilije postojao obrazac koji još uvijek nije vidio?

Ako se radilo o tajnoj poruci, gematrija riječi Amelek nijepomogla. A što ako moram primijenit i drugačiji JUSS nadnevnik... drugu riječ... kao na primjer Gnoseosi?

Brzo se ustao, potražio Binyomina i upitao ga za gematrijuriječi Gnoseosi. - Pokušaj pretragu po tome slijedu - Davidgaje požurivao.

Kada su iz računala izašle nove stranice njegova seobeshrab-renost povećala. Ništa se novo nije materijaliziralou ovim redovima teksta, samo jednake nečitljive glupostikoje je dala i riječ Amelek.

David je gunđao podigavši svoju torbu koja je bila mnogolakša jer više nije bilo rabinove torbe i njezinoga sadržaja.Svega, uključujući i kamenje.

Pomislivši na agat koji je donio rabinu ben Mosheu maloje oklijevao.

Ponovo je u glavi odvrtio Crispinovo podrugivanje.Imaš nešto moje. I ja imam nešto tvoje.Crispin je želio da mu povjeruje da će mijenjati kamen za

Stacy. David je znao daje to trik, ali bez agata u ruci kako bimogao reći da Crispin blefira?

Vidio je da je Yael podigla glavu s monitora. Na trenutak jepogled ostavila na njemu zatim je prošla oko stola. Pomislioje da se pozdravi.

- Je li već vrijeme za odlazak? - Njezin inače pun glas bio jebolno hrapav i čudan.

- Auto dolazi za koji trenutak. Potrošio sam sve svoje aduteovdje. Pogled kojim je nešto tražila prisilio gaje da zastane.

- Nemoj biti tako siguran. Želim s tobom proći ideju - ota-rot kartama. Sjećaš se bilježnice koju nam je dao rabin benMo-she? - Primila se za grlo dok je govorila, kao da timeublažava bol. - Napisao je o ustrajnosti Gnoseosa na tajnimlozinkama i amuletima. Dovoljno su se namučili da bi ubilitiskara pločica. Karte moraju biti vrlo tajne - strašno važne.

David je odložio torbu na stolicu pored sebe. - Svi Gnoseosina koje smo do sada naletjeli imali su ih sa sobom - složio se.-Čekaj - možda je to identifikacijska iskaznica Gnoseosa.Nešto kao osobna ili vozačka...

- Ili - Yael se ugrizla za donju usnicu. - Putovnica - rekla jepolako.

Putovnica.- Putovnica za kamo? Za što? Žele uništiti ovaj svijet -

uzvratio je David - ne putovati njime.- Istina. - Njezine su se zelene očile stisnule s mislima. - A

što ako se svi zajedno okupljaju negdje kako bi proslavili krajsvijeta... svi Gnoseosi zajedno?

Davidovo se bilo ubrzalo. -1 kako bolje dokazati da tamopripadaju - da su pozvani na pobjedničku proslavu - nego stajnom putovnicom?

- Točno. - Zabljesnule su Yaeline oči. - Putovnica, poziv.Štogod. Treba im opipljivi dokaz. Ulaznica.

- Baš dobro da imam Gillisovu.Podigla je glavu i zadržala pogled. - I meni će jedna trebati.

Idem s tobom.- Ne ideš, Yael.

- Let mije rezerviran. Moje je sjedalo odmah iza tvojega.Ne dopuštam ti da sam tražiš Stacy. - Spustila je glas. Mekoćaje naglasila njegovu oštećenu kvalitetu. Jedva je čuo što jegovorila. - Čekaj me ovdje. Idem po tarot kartu rabina benMoshea. Znam gdje ju je stavio rabin Cardoza. David ju jedodirnuo po ruci kad je krenula prema vratima.

- Trebam i kamen, Yael. Treba mi agat.Dugo gaje gledala i mogao je pročitati nesigurnost, sukob

na njezinome licu. Bez ijedne je riječi otrčala iz knjižnice.Yael ide s njim u London. David je bio iznenađujuće veseo.

I ako imaju pravo vezano za svrhu tarot karata, imat će dvijeputovnice za grad Gnoseosa - gdjegod to bilo. Možda će ihkarte odvesti do Stacy. Ili do nekoga tko zna gdje ju držiCrispin.

Izvukao je tajnovitu kartu iz svojega novčanika i proučavaoponovo, pokušavajući dešifrirati njezinu simboliku. Ljudekako skaču s kule mosta.

Samoubojstvo? Ne. Uništenje, smrt, kaos , rekla jeproročica. I ponovno rođenje. Njegov se pogled usredotočiona munju koja je parala nebo iza kule - bilo je mnogo bijesaMajke Zemlje u vid u bacanja elektriciteta u posljednjevrijeme.

I pokretni most, onaj koji ga je podsjetio na Tower Bridgeu Londonu.

London. Gdje su mu se putovi presijekli s Crispinovim...gdje je išao pronaći Stacy...

Yael je koračala prostorijom prema njemu, kožna joj setorba njihala na boku. - Donijela sam oboje - promrmljala jetreptajući. - Bili su upravo tamo gdje sam i mislila.

Iznenada je David osjetio kao da ga netko iglicama pika uzkralježnicu. U ušima mu je zujalo kao da se glasnoća

razgovora pojačala u knjižnici.Bilo je upravo tamo gdje sam se sjetio. Sjetio...- Zakhor. - Primio je Yael za zapešće. - Ne zaboravi.

Podigla je glavu, zagonetno ga pogledavši. - Što još ne smijemzaboraviti? - upitala gaje vidno zbunjena.

- Ne ti. Ja. Rekli su mi da se sjetim. Vikali su prema menida se sjetim... zakhor. Možda se toga moram sada sjetiti.Riječi zakhor.

Yael je oči širom otvorila. Požurila je do najbližega stola inapisala brojeve na komadić papira. - Ovo je gematrija riječizakhor...

233. David je izvukao svoj dnevnik i otvorio prvu stranicu,prvo ime.

- D... - rekao je Yael. Prstom je preskočio 233 slova.-Sljedeće je I - rekao joj je.

Bjesomučno je brojao, nastavio je i dao joj slovo U, zatimA, misli i prsti su mu letjeli ubojitom brzinom. Je li tostvarno to? Ključ otkrivanja tajne dnevnika?

Yael je pisala slova kako ih je on izbacivao: S, T, E, F, A, N,O, E, D, U, A, R, D, O...

Yael j e uzdahnula. - O, Bože, Davide... piše DiStefanoEduar-do - Eduardo DiStefano, premijer Italije!

- Rabine Cardoza! - Povikao je David. Rabin se okrenuoprema njemu, iznenađen uzbuđenjem u Davidovom glasu.Požurio je prema njima, zabrinuta izraza na umornome licu.

- Provucite JUSS za riječ zakhor kroz moj dnevnik, rabine.Mislim da smo pronašli imen a Gnoseosa. Yael i ja smoupravo izvukli prvo ime koje je bilo tamo skriveno. Mora ihbiti još.

- Čije ime, Davide?Glas mu je drhtao. - Eduardo DiStefano, premijer Italije.

Cardoza je zinuo od šoka. Bio je iznenađen ali samonakratko. - Binyomine, brzo! - pozvao je preko ramena.

Kada je David iz auta nazvao Centar dok su on i Yael žuriliprema zračnoj luci Ben Gurion, rabin Cardoza im je čitaolistu imena koju je računalo izbacilo.

Kada je David čuo ime Mueller Crispin osjetio je kao dagaje upravo protresla struja. To je to. Gnoseosi. Lista imena,podtekst unutar dnevnika.

Ne samo da je dobio imena Lamed Vovnika, nego i imenanjihovih neprijatelja. Kroz telefon je čuo kako rabin Cardozagovori sljedeće ime - Wannamaker...

U ušima mu je zujalo. Judd? Tako su nas Crni Anđelipronašli kod proročice - Judd ih je nazvao čim smo napustilirestoran.

- Davide, jesi li me čuo? Rekao sam da sam upravo nazvaoAvija. - Glas rabina Cardoze napao je žamor u njegovoj glavi.-Svi su agenti obaviješteni. Interpol tvrdi daje DiStefanojučer stigao u London.

- Uključite MI6 - rekao mu je David. - Imam predosjećaj daće otkriti da svi Gnoseosi slijeću u London.

Davidov je mobitel ponovo zazvonio dok su on i Yael stajaliu zračnoj luci Ben Gurion čekajući prijevoz da ih odvede donjihovoga aviona.

- Djevojčica nije dobro spavala, nažalost. Plače da ju dođešspasiti.

- Prokletniče! - Pred Davidovim je očima rastao bijes. Nijeobraćao pažnju što se nekoliko glava okrenulo prema njemu.-Gdje je?

- Sa mnom, naravno. Ne tako daleko od mjesta gdje smo seposljednjega puta ti i ja vidjeli.

- London - David je pogledao Yael.

- Zaslužili ste peticu, profesore. - Crispin mu se rugao.- A ti dvojku za trud. Tvoja dva Crna Anđela nalaze se u

mrtvačnici. Crispin se nasmijao. - Laskaš mi prijatelju. Misliš da sam

ih ja poslao? Ne, drugi naređuju Crnim Anđelima. Ovo se tičetebe i...

- Daj miju na telefon, Muelleru. Dokaži mi da je još živa.- Zar mi ne vjeruješ? - provocirao je drugi muškarac,

njegova radost je bila tako vidljiva daje David bio ispunjenželjom da ga uguši.

- Želim joj čuti glas.- I hoćeš. Nakon što slijediš moje upute. Tada možeš čuti

sladak glas svoje Stacy. I ako uspiješ ispravno slijediti upute ivratiti ono stoje moje - tko zna? Možda ju i poštedim.

- Gdje ću te naći?- Nemojmo se zaletavati - Mueller je predbacivao. - Ima još

nešto što me zanima. Čujem da si napisao knjigu.- Nekoliko.- Znaš na koju mislim. Nadam se, zbog tvoje kćeri, daju

imaš sa sobom, volio bih ju pročitati. Davida su riječi bolepoput leda. - Gdje... te... mogu... naći?

- Odi do Trinity Square Memorial Gardens. I tada nazovimalenu.Klik.Davida je želudac tako jako bolio da je jedva disao. Čekao

je dok nisu dobili dozvolu za ukrcaj da tiho sve ispriča Yael.- Moram ga nazvati iz Trinity Square Memorial Gardens.

Jesi li ikad bila tamo?Pogledala je prema njemu dok su išli prema avionu. - Prije

mnogo vremena. Blizu je Towera. Spomenik na britanskepomorske trgovce i mornaricu koji su sudjelovali u Drugome

svjetskome ratu - onima koji nemaju grob, samo more. Pričekala je dok se stjuardesa nije provukla pored njih

pomoći jednoj starijoj putnici prije nego je nastavila. - Šetalasam onuda za vrijeme prvoga posjeta Londonu. Tamo jeuleknut maleni vrti... - Zastalaje.

-Što, Yael? Što još?- Crispin Mueller ima čudan smisao za ironiju. Tamo je zid,

Davide. Zid pun imena. 48 ARKA CRISPINOVI SU MIŠIĆI bili ukočeni od bijesa kada

se DiStefano izderao na njega. Njegov je otac stajao poredvratiju računalne sobe, gledajući situaciju i ne mislećipomaknuti ni mali prst čak i kada bi DiStefano ubo Crispinamačem.

- Tvoj je posao ovdje da radiš samo jednu stvar, dragi mojSerpente. - Riječi DiStefana padale su poput kiseline. - Morašpronaći posljednjega Prikrivenoga, a ne tratiti vrijedneminute kližući oko one koja je ovdje. Mogli smo j e se većriješiti da si se ti koncentrirao na traženje posljednjeg imena.Jack Cherle će biti mrtav danas poslije podne jednom kadabrod pristane u Sou-thamptonu. Tako smo, prokleto, blizu -pljunuo je - a ti opet ljenčariš.

Crispin je otvorio usta kako bi odgovorio, ali gaje DiStefanopresjekao prije nego je izgovorio ijedan slog.

- Sjedni za računalo i pronađi posljednje ime.Crispin se zacrvenio u boji mladoga vina. Dlanom je čvršće

stisnuo štap i zamislio kako bi izgledalo da njime raspaliDiStefa-novo lice. Više puta.

- Čuo si Vođu Kruga. - Glas njegova oca je bio čvrst i pun.Erik Mueller je otvorio vrata, oči je zatvorio kad je pogledaoprema sinu. - Sjedni i završi posao koji ti je dodijeljen.

Tresnuo je vratima za sobom.

- Lamed Vovnici su moj prokleti zadatak - Crispin jeizvalio, šepajući prema DiStefanu. - Nakon svega što samučinio imam više prava od bilo koga drugoga da vidim što jetoliko posebno s pravičnima.

- Poslovi s Prikrivenima su isključiva dužnost Crnih Anđelaprema mojim naređenjima. - Sijeda kosa na DiStefanovimslje-poočicama bila je natopljena znojem. - Ako ne možešpronaći posljednje ime, morat ćemo ga izvući iz dnevnikaDavida She-pherda. Želiš li tako biti zapamćen? Kao Serpentkoji se ugušio u posljednjim trenucima? Koji nije uspioisporučiti naručeno pred samu pobjedu? Ili kao pojedinackoji je sam uspio otkriti svih trideset i šestero Prikrivenih?

Crispin je udario štapom u pod. - Izlazi van da mogu raditi.DiStefanove su se oči zadržale na njegovima na trenutak.

- Neka ti ne padne na pamet napuštati ovu sobu doknemaš ime. Žila je na Crispinovom vratu pulsirala kad ga jeDiStefano ostavio.

Što, dovraga, on misli, tko je, zatvarajući me u ovu sobupoput kakvoga djeteta? Moj nas je rad odveo tako daleko uovoj generaciji. Kada je itko ikada pronašao polaPrikrivenih? Svijet se raspada zbog onoga što sam japostigao. I zbog mojega doprinosa, kraj je neizbježan.

Položivši svoj štap na ladice, Crispin je izvukao program zaizračun. Nije bilo važno što više neće ići na površinu. Nijetrebao. Njegov je plan bi o pripremljen. Moći će postići sveodavde, iz Arke.

Kada Shepherd dođe u Trinity Square Memorial Gardens inazove broj svoje kćeri. Raoul će pažljivo provjeravati brojevepozivatelja i čekati ga u zasjedi s Enriqueom kod spomenika -samo nekoliko koraka dalje skriveni iza zakrivljenoga zidavrta.

Nisu znali da su njihove naredbe stigle od njega, a ne odDi-Stefana. Trebalo je samo nekoliko znalačkih koraka da seuđe u DiStefanov sigurnosni server i Crnim Anđelima pošaljunapisane upute. Istoga trenutka Raoul i Enrique će dovestiShepherda, njegov dnevnik i kamen prvo u Arku. Uskoro ćedoći vrijeme za dugo očekivano - i vrlo privatno - druženje.

Jednom kad Shepherd bude ovdje, igra je skroz moja. Bitće u zamci. Bespomoćan da spasi svoju kćer. Bespomoćan daspasi svijet. Ili sebe. Zatim ću javno objaviti posljednje ime, iKrug - svi u Arci - će me pozdraviti što sam nam doniopobjedu.

Zurio je u prozor programa gdje je crvenom bojom bilooznačeno posljednje ime.

Da su se njegov otac i DiStefano prema njemu ponašalikako je zaslužio, dao bi im ime. Ovako se mogu samo vrpoljitii brinuti. I dočekat će Davida Shepherda kada ga dovedu CrniAnđeli jer će misliti da im još treba.

Ali Shepherd je bio potreban Crispinu - kojemu je trebalazadovoljština završetka, konačnoga završetka. PrijeUznesenja morao je vidjeti Shepherda kako pati. Kao stoje onpatio zaključan u mraku sve one godine.

S nekoliko udaraca prstima po tipkovnici još se jednomspojio na DiStefanov server i unio služben i red koji ćepokrenuti kraj.

Trideset i šest imena - naredba da ga se nađe.Guillermo Torres. 49 ZRAČNA LUKA HEATHROW DILLON JE ZURIO U svoj

odraz u ogledalu iznad umivaonika u prenatrpanome toaletu.Izgledao je grozno, i bez sumnje će tamo završiti. I činilo seda će tamo stići mnogo prije.

Bio je svjestan kako mu je pristajao prsten s kamenom dok

je prao ruke. Je li to umišljao ili je stvarno bio tako težak?Nije bilo vremena za krivnju ili promjenu mišljenja, rekao

je sam sebi pogledavajući na sat. Vezani let ima za satvremena.

Ali kad je krenuo prema vratima, uletio je čovjek, očitogaje prisilila velika potreba za pražnjenjem.

Zaletio se u Dillona. Kišobran i aktovka su mu poletjeli uzrak kad je torba udarila Dillona u slabinu.

Trznuvši se od boli Dillon se sagnuo pokupiti čovjekovkišobran dok je oznojeni muškarac širok i h ramena počeosakupljati sadržaj svoje aktovke koji se rasuo po podu.

Dillon se ukočio kad je ugledao kartu Kula trenutak prijenego ju je čovjek ubacio u aktovku zajedno s putovnicom ikompletom za brijanje.

- Izvolite - rekao je Dillon sa smješkom pružajući mukišobran.

- Moja greška, oprostite. Malo m i se žuri. - Čovjek sasnažnim njemačkim naglaskom je već žurio prema pisoarima.

Dillon se naslonio na zid kad je izašao iz toaleta. Kada jeNijemac izletio malo kasnije slijedio gaje.

- Čini se da imamo nešto zajedničko. - Izvadio je kartu izunutrašnjega džepa jakne, koja je bila jednaka onoj iz torbeovoga Nijemca.

Oči drugoga čovjeka su zasjale u prepoznavanju. Lice muse opustilo u osmjehu. - Živimo u vrlo uzbudljivo vrijeme, zarne?

- U najmanju ruku. - Dillon je skratio korak kako bi bio uskladu sa svojim poznanikom.

- Budući da obojica idemo na isto mjesto, zašto ne bismopodijelili troškove taksija? - ponudio je Dillon. Otvorio jevrata i izašao u sivilo londonskih ulica.

- Upravo sam razmišljao o istome.Portir je podigao ruku i pozvao im taksi iz reda, ubacio je

veliki zeleni kofer Nijemca u prtljažnik . Dillonov se noviprijatelj nagnuo prema naprijed i rekao vozaču kamo idu utrenutku kada je Dillon zalupio vratima.

- Tower Hill. Stanite nam kod spomenika.Nije mogao prestati misliti na nju dok je šetao tunelima.

Elizabeth.Možda zbog vlažnosti ovdje, mirisa zemlje i kamena,

beskrajnoga prolaza vode koja je udarala u zid iza stražnjihstepenica.

Ili zbog tihih vriskova žena koje je mogao čuti dok jeprolazio područjem gdje su bile zatočene?

Mislio je na Anne Boleyn, koja je bila zaključana u Towerukoji se izdizao na površini mnogo iznad Arke. I ona je bilazatvorenica.

Kada se približio stražnjim stepenicama, iznenada seokrenuo, privučen ponorom koji je bio sakriven sjenompogledao je dolje u taman tunel do podzemnoga bunara. Dokje rukom prolazio preko vlažne ograde koja ga je obrubljivala,osjetio je čudno uzbuđenje. Ni on nije znao koliko je dubok.

Nije bilo važno, podsjetio se. Ne ide dolje. On i ostali idugore. U novi svijet visoko gore, konačno lišeni okova iujedinjeni s duhovnim Izvorom.

To je ono što je želio i radio na tome otkad zna za sebe.Ono za čime su težili njegovi preci, a nisu uspjeli.

Trebao je biti presretan da se ovo čudo događa za vrijemenjegovoga života. Pomislio je na svoju ženu, kako pažljivoslaže njihove stvari u sobi koja im je dodijeljena na gornjojrazini. I ništa nije osjećao.

Daje možda Elizabeth ovdje s njime...

Nikada do sada nije preispitivao svoju vjeru. Potraga zaunutrašnjim znanjem, za uznesenjem, bilo je nešto s čime jeodrastao, nešto za čime je žudio od djetinjstva.

Ali sada kada je bilo neizbježno i na putu je napuštanjafizičkoga svijeta uvidio je da se osjeća nevoljko u nastojanjuda iza sebe ostavi sve što poznaje. I znao je da voli Elizabeth.

Bila mu j e stvarnija od podzemne Arke, stvarnija od svihplanova, i nacrta i ubojstava koji su obavljeni kako bi došlodo ovoga dana. Zureći u mrak ponora, još jednom je mogaovidjeti nesi- gurnost koju je Elizabeth pokušavala sakriti kadjoj je rekao da odlazi.

Bilo je prekasno išta izmijeniti. Zavukao je ruku u džep, udlanu mu je bio maleni srebrni amulet koji je Elizabethskinula sa svoje narukvice jednoga jutra. Čaša za šampanjac,amulet koji joj je poklonila njezina starija sestra za dvadeset iprvi rođendan. Elizabeth mu gaje željela dati jer ju je naučiokako piti. Čuvao ga je u džepu zajedno sa sitnišem, zveckavizvuk ga je stalno podsjećao na njihovu ljubav.

Otvorio je dlan i zurio u malenu čašu šampanjca. Bio je topodsjetnik na ovaj svijet, na zlu fizičku sferu, podsjetio jesam sebe. U sljedećem svijetu neće biti mjesta šampanjcu. Ineće biti mjesta za Elizabeth.

Naglim okretom zapešća bacio je amulet u crnoću ponora islušao kako ga guta. Nikada nije čuo daje dodirnuo dno.

50 MEXICO CITY GUILLERMO TORRES JE hodao gore doljehodnikom rodilišta, sve je brže disao kako je vrijemeprolazilo.

Ovaj je dan čekao dugih devet mjeseci, moleći za zdravodijete. Sada će mu molitve biti uslišane, a srce mu je biloispunjeno iščekivanjem i veseljem.

Rosa je već dva puta imala spontani pobačaj, ali

zahvaljujući Djevici Mariji ovoga je puta krvarenje prestalo udrugome mjesecu i beba je iznesena do kraja. Danas će držatisvoje dijete u naručju. Zastao je na trenutak i poslao žarkumolitvu za liječnike koji su izvodili carski rez, z a brzoozdravljenjenje njegove supruge i ponajviše za zdravo dijetekoje će blagosloviti njihov dom.

Suze su mu se nakupljale u očima, obrisao ih je rukavom.Imao je samo dvadeset i jednu godinu, bio je najmlađi uobitelji, i njegova su ga braća uvijek zadirkivala da je previšeosjećajan. Smijao im se umjesto daje bio uvrijeđen. Bilo muje drago da ima tako duboke osjećaje za sve i nije mogaorazumijeti zašto više ljudi nije bilo dirnuto životom kao on.

Guillermo je pogledao na sat iznad sobe za medicinskesestre. Kada? Prošlo je već trideset i pet minuta otkad jepoljubio Rosu kada su je odvodili u operacijsku salu. Kada ćedoći po njega i donijeti mu ogrtač, i dozvoliti da stane poredsvoje supruge nakon što se dogodi čudo?

Kada će stići njegova majka vidjeti svoje unuče? Pola jeobitelji krenulo iz Toluce.

Dolje, dva liječnika koji su nosili podloge za pisanjeprojurili su kroz hitan prijem nove bolnice Juarez i ušli u lift.

Nisu izmijenili niti jednu riječ dok su se dizali na treći kat.Nisu morali. Izašavši iz lifta, hodali su kroz uglačane,antiseptičke hodnike lakoćom ljudi koji ovdje pripadaju.

Ali niti jedan od njih nikad nije polagao zakletvu da ćespašavati ljudske živote.

10 OOO KILOMETARA DAL J E BARCELONA, ŠPANJOLSKA

Guillermo Torres je bio vladar pozornice. Dok je opuštenopjevao "What a Wonderful World", mogao je osjetiti kako gatoplina publike njeguje poput darežljivoga ljubavnika. Bili sus njime, ova gomila u baru, i pljeskali su mu dugo i snažno

kad je završio prvi dio.Bacio je pogled prema Armandu, vlasniku bara, koji mu je

obećavao noćni angažman. Ako ga večerašnji koncert nijeuvjerio da svoje goste može zadržati na stolicama, da piju iplješću cijelu noć, ništa neće.

Guillermo je volio pjevati kao što je volio i podučavati.Glazba je bila njegova strast. Jezik duše. I davala mu jegotovo jednako zadovoljstvo kada je prenosio njezinu bujnoststudentima kao i kad je bacao publiku na koljena.

Kada je pljesak konačno utihnuo sjeo je na barsku stolicu.Kao i obično, Pernod i maleni tanjur s boquerones, malocabra-les sira i čaša puna maslina koji su samo njega čekali.Claudia je znala što voli.

No, kad je ubacio maslinu u usta, iz kuhinje je izašaomršavi konobar noseći tanjure u kojima su bile pržene gljivena češnjaku, pohani sir i piletina u kuminu.

Guillermo ga nikada prije nije vidio. - Gdje je Claudia?Maloprije je bila ovdje.

- Bolesna je. - Čovjek je slegnuo svojim uskim ramenima.-Ženski problemi. - Kimnuo je prema praznoj čaši za liker.

- Još jedan?Zašto ne? Pomislio je Guillermo, gurajući čašu prema

konobaru. Žena iz publike je upravo tada došla do njega, i mazno

dlanom prošla preko njegove ruke, malo je bila preblizu dokmu je govorila teško dišući koliko je uživala u njegovomepjevanju. Nije vidio barmena kad je ponovo napunio čašu,kao ni daje iz malene srebrne pljoske ubacio nekoliko kapitekućine i vratio ju u džep.

Znao je samo da je klopa bila dobra, Pernod fantastičan, ažena koja se pored njega smijala pozivajući ga nosila je kratku

crvenu haljinu i omamljujući parfem.Guillermo je ispio liker. Život je bio dobar. ATLANTA, GEORGI A 8 ooo KILOMETARA DALEKO Guillermo

Torres je živio za bejzbol. Došao je iz seoskih klubova uPuerto Ricu, izborio svoj izlazak iz slabih liga među glavne isada je završavao s 3.000 pogodaka.

Ali danas nije bio u svojem najboljem izdanju. Još uvijekga je sve boljelo od pada jučer kada je kukom jako udario ubazu.

Dobro je bilo da je ovo samo predstavljanje igre udobrotvorne svrhe, a protivnici su im bili lokalna policija,skupljali su novac za žrtve nasilja kod kuće.

Guillermo je bio u odborima mnogih nacionalnihdobrovoljnih organizacija, ali ovo je njemu značilo više jer jesvoje djetinjstvo proveo bespomoćno gledajući kako mumajku tuče očuh. Sada je njegova majka sjedila u gledalištu snjegovom ženom i dvoje djece kada su policajci istrčali upolje. Nije primijetio prevelikoga navijača u jakni Bravesakoji j e sjeo četiri reda iza njegove obitelji s podloškom nakojoj su bili pivo i pizza. Guillermo je mahnuo gomili koja jenavijala i utrčao u polje.

Kada je odzvonio fatalni udarac malo prije kraja prvogarazdjela svi su pomislili daje pukla Guillermova palica.

LONDON David je zurio kroz prozor u čovjeka koji je izašaoiz taksija ispred Towera. Činilo mu se da... nije moguće...Dillon.

- Vozaču, stanite. Pustite nas ovdje - naredio je, brzoizvlačeći eure iz džepa.

- Trinity Square je tamo, što radiš? - pitala ga je Yael.No, David je već zakoračio na mokar pločnik, pogled mu je

bio na dvojici muškaraca koji su se približavali Toweru.

Yael je skočila za njim. Kad je taksi otišao dodirnula ga jeza rukav.

- Poznaješ ih?- Jednoga. - Vilica mu j e bila stisnuta. - Moj najbolji

prijatelj, Dillon McGrath. Svećenik koji me je poslao rabinuben Mo-sheu.

Prijatelj koji nije uspio pronaći moju putovnicu. Koji nijenašao ni Evu. Iste noći kada sam ga poslao u svoju kuću,ona je bila mrtva. Policija mene traži - ali on nikad nijerekao zašto mora napustiti zemlju.

- Što, dovraga, Dillon radi u Londonu? - promrmljao je.- Tko je onaj drugi - poznaješ li i njega?- Ne još. - David je krenuo preko ceste. Dillon i njegov

suputnik su užurbano koračali ulicom King William doLondon Brid-gea. Niži je muškarac izvadio crni kišobran zbogkišice koja je počela padati. Dillon je podigao ovratnik, zgrbioramena i nastavio slijediti suputnika.

David nije obraćao pažnju na kišu koja mu se skupljala natrepavicama, i klizila niz obraze. Yaelini su koraci slijedilinjegove, a on je osjetio kako oko njih raste napetost,zaokupljeni su Londončani žurili kroz kišu.

- Pretpostavljam da postoji razlog zašto ga nisi dozvao -rekla je.

- Nisam siguran... mogu li mu vjerovati. - Usne su mu sezapetljale kad je to govorio. Nikad nije mislio da će ovakonešto reći o svojem prijatelju. Implikacije su visile uvlažnome zraku, tmurne poput neba nad njima.

- Misliš daje upleten u Evino ubojstvo?David je ranije odbacio svoje sumnje, ali nije više mogao.

Kad je vidio Dillona u Londonu znajući i daje Crispin tamo...i Stacy...

- Pitam se ima li veze s ubojstvom ben Moshea. Stvarno mije teško to reći, ali znao je da ću toga poslijepodneva biti kodben Moshea.

- Skreću u Arthur Street - prekinula ga je Yael ostavši bezdaha. - Bolje da malo usporimo. Ovdje u industrijskom dijelublizu dokova je bilo manje pješaka i David nije želio riskiratimogućnost da ga Dillon vidi. Rijeka Temza j e svjetlucala udaljini. Sa svakim su se korakom uda- ljavali od TrinitySquarea.

Kao da dijeli misli s njime, Yael gaje pogledala, ugrizavši seza usnu. - Što ćemo s telefonskim pozivom Crispinu?

Izmučen, David se branio od panike. - Prvo ćemo vidjetikamo idu. Zatim ćemo požuriti nazad.

I nadati se, pomislio je očajnički, da se Mueller nijeumorio čekajući.

Kroz tijelo mu je prolazila napetost dok je promatraoDillona i drugoga muškarca kako žure ulicom, nastavljajućinakon što su došli do Swan Lane. Izlažem li Stacy riziku nizbog čega? Dillon je bio naiskreniji čovjek kojeg je ikadapoznavao. Možda je postao paranoičan. Gnoseosi su mupreokrenuli život pa je sumnjao i u najbližeg prijatelja. Učovjeka koji je svoj život posvetio služenju Bogu - ne zlu.

Dillon bi nam mogao biti od pomoći. Samo ga moramdozvati...

Ali nije se mogao prisiliti to učiniti - riječi su mu zapele izazubiju poput komada gline.

Zatim je ugledao sljedeću ulicu u koju su ušli Dillon injegov suputnik. U glavi mu je proradila panika.

Anđeoski prolaz.Crni AnĎeli?Yael ga je zgrabila za zapešće. - Ulaze u skladište, zar ne? -1

ja. Ideš samnom?Požurila je korak, ali je govorila tiho i ujednačeno. - Zar

nisi primjetio? Svakim korakom. 51 ARKA ODAKLE DOLAZE OVI zvukovi?Stacy je približila uho na sva četiri zida slušajući stoje

napetije mogla. Uzdasi su bili tako tihi, tako udaljeni, da nijebila sigurna. Ali je bila sigurna da ih ne umišlja.

Netko je patio od bolova ili je bio u strahu. Kad bi samomogla izaći odavde, mogla bi možda pomoći.

Baš smiješno. Nije ni sebi mogla pomoći. Probala je vrataveć sto puta, pomičući kvaku u sv im smjerovima, a to jesamo povećalo njezinu frustraciju. Nije pojma imala koliko jedugo već ovdje, ili što će joj se drugo dogoditi - samo je znaladaju čovjek-lav planira ubiti na kraju.

David dolazi. Uhvatila se za taj podatak, hvatajući se zasvaki komadić nade. Željela je biti sretna što David dolazi ponju, ali je bila užasnuta. Znala je da joj čovjek govori istinukad je rekao da će ubiti nju i zatim Davida. Kao što je znalada je čovjek koji ju je kidnapirao već ubio mamu i Hutcha.

Suze su joj klizile niz lice brže nego ih je uspijevala brisati.Mama. Nije mogla obrisati sliku svoje majke onako ispruženen a šljunku, iz glave joj je curila krv. Gdje je mama sada?Pomislila je, njišući se naprijed nazad s jecajima. Još uvijekleži tamo? Je li Len znao? A David?

Pokušavala je zaustaviti suze, govoreći si da pretraži sobu.Mora biti nešto što mogu upotrijebit i da ga napadnem kadse opet vrati. Ako mogu proći pored njega dok su vrataotvorena, mogu potrčati. Brza sam. Imam odlične reflekse idobre instinkte. To trener Wilson uvijek govori. Izmaknut ćumu se - njegovo šepanje će ga usporiti. Mogu potrčati, mogupobjeći...

Ukočila se u središtu sobe kad je iznenada čula ključ ubravi. Ne, ne još!

Divlje je zurila uokolo prazne sobe. Nije bilo ničega čimega može...

Vrata su se otvorila i ušao je svježi zrak. Stacy se stisnulauza zid, u grlu joj je zaglavio strah.

U sobu je ušao čovjek kojega nikada nije vidjela. 52 ČIM su DILLON i njegov suputnik nestali kroz vrata

skladišta na broju osam Anđeoskog prolaza, zgrada se višenije mogla razlikovati od ostalih dvokatnih skladišta uokolo.

David je ubrzao korak, istovremeno je kiša pojačala, odčega je Yael drhtala dok se žurila za njime.

- Mislim da moramo pričekati, Davide - prvo slušati paonda ući - rekla je treptanjem pokušavajući otresti kapljice. -Osim ako si spreman uletjeti i odmah se s njim suočiti.

- Ne još. Provjerimo prvo vrata za isporuku. - David jepreskakao lokve dok su se približavali stražnjem dijeluzgrade.

Tako je naglo stao da se Yael zabila u njega. Oboje su seprivukli zidu zgrade kada su uočili užurbanu aktivnost okorampe za utovarivanje. David je pažljivo promatrao bijelikamion nasuprot doka. Radnici su u redu istovarivali putnetorbe i kutije, sustavno ih proslijeđujući muškarcima koji suih unosili unutra.

- Pogledaj oznake - šapnula je Yael.David je kimnuo, želudac mu se stisnuo u nevjerici.

Iskaznice koje su bile zakvačene za remenje radnika bile sujezivo poznate. Čak i s ove udaljenosti, mogao je uočiti oblikkule, i munje na nebu.

Tarot karta.- Pronašli smo ih Davide. Moramo ući.

Još je više stisnuo ramena zbog kiše. - Onda slijedimoDillona.

- A Stacy?- Ako je ovo sjedište Gnoseosa, Crispin bi mogao biti

upravo ovdje - s njom. Možda smo uštedjeli telefonski poziv.- I zaradili elemenat iznenađenja. - Dok je izgovarala ove

riječi izvadila je Gillisovu tarot kartu.David je učinio isto s rabinovom.- Proći ćemo kroz glavni ulaz kao da ovdje pripadamo -

rekao je kratko, okrenuvši se prema glavnom ulazu zgrade. Imoliti da nas to vodi do Stacy.

- Sigurna si da ideš samnom, Yael? Mogla bi otići doTrinity Squarea...

- Rekla sam da idem s tobom skroz, sjećaš se? - Požurila jepored njega do prednjih vratiju i pokušala ih otvoriti.

Zaključano.- Sezame otvori se - promrmljao je David. Pokucao je na

vrata. Zatim je uočio špijunku, podigao kartu i naslonio ju naotvor.

Vrata su se odmah otvorila. Čovjek građe i visine sličneGilli-su je stajao tamo i odavao dojam specijalca. Specijalcakoji ima strojnicu.

Bez osmjeha ispružio je slobodnu ruku tražeći karte. Davidse borio s dojmom da se nalazi u nekon nadrealističnom snudok je čovjek pregledavao njihove karte. Ovo nije bio san.Bila je noćna mora. Dillon je bio Gnoseos i izdajnik.

Dillon.Progutao je knedlu u grlu pokušavajući glumiti

ravnodušnost kad im je čuvar vraćao karte i maknuo se ustranu da prođu.

- Niz hodnik pa desno. - Pokazao je strojnicom. - Prtljaga?

- Već je sve sređeno. - David je prošao pored njega kao daima vremena napretek, rukom na Yaelinom struku.

Unutrašnjost skladišta je bila gotovo prazna osim desetaknaoružanih muškaraca, koji su bili u stanju pripravnosti idjelovali priglupo. Crni Anđeli. Dalje u sjeni nalazile su sekutije, torbe i flaširana voda u kutijama od poda do stropa.Namirnice.

Mogao je čuti plitke Yaeline uzdahe dok su se približavalikraju hodnika i našli se pred jednostavnim drvenim vratima.Pretpostavili bi da vode do ureda upravitelja skladišta.

Ali to nije bio ured. Kada je David gurnuo vrata shvatili suda se nalaze na ulazu u podzemn u stanicu. Betonskestepenice obrubljene okruglom metalnom ogradom vodile suoštro prema dolje.

Malene kugle svjetla sjajile su poput očiju duhova sastrane stepenica, bacajući blijedo svjetlo. Čuo je kad je Yaeludahnula iza njega.

Bila je dobra stvar daje savladao strah od visine ili senikada ne bi uspio spustiti ovim stepenicama, pogotovo upolumraku. Nije ništa vidio na dnu - stepenice su išle u krugduboko dolje, ništa nije označavalo gdje ili hoće li završiti.

U Davidovim je prsima izronio sablastan očaj dok sespuštao stepenicama, a Yael iza njega. Bio j e siguran dajeDillon upravo ovuda prošao prije nekoliko minuta. Vlažan jezrak još uvijek bio ispunjen kolonjskom vodom njegovogasuputnika.

Iza sebe je čuo Yaeline korake. Nije pokazivala strah što jebilo mnogo više od onoga što je mogao reći za sebe. Njegovase zebnja povećavala kako je spuštanje postajalo sve strmije.

Kraj stepenica se nije vidio.- Vraćanje ovuda neće biti jednostavno - šapnula je Yael

iza njega.David se samo mogao nadati da neće morati trčati

stepenicama bježeći pred odredom Crnih Anđela. Zadržao jetu misao za sebe.

Svjetlost je postajala sve prigušenija, zrak hladniji.Yael j e svoja stopala u sandalicama osjećala kao komade

leda. Mnogo je godina kad je bila mlađa provela upodzemnim iskapanjima, ali nikada se nije susrela s nečimovako čudnim i kobnim ka o što su bile ove beskrajnestepenice.

Upravo kad je pomislila da su prokleti ovako se spuštatizauvijek pred njima se stvorilo betonsko odmorište. Čuo seuzdah olakšanja te je požurila prema njemu.

Kada su se zaustavili pred njima su bila zatvorena metalnavrata s desne strane i još jedan ni z stepenica dublje premadolje. Ovaj se niz nastavljao u oštroj spirali od čelika i bakra,spuštajući se kroz otvor u stijeni, a okružujući odmorište.

- Dragi Bože - uzdisala je Yael.David još nikad nije vidio nešto poput ovoga. Osjećao se

kao da ulazi u podzemni svijet, i ne bi ga čudilo da se nađe naobalama rijeke Stiks.

- Izaberi... vrata ili stepenice. - Yael mu je dobacila upitanpogled dok je masirala bolne listove. David je odabrao vrata.Uzaludno ih je pogurnuo.

- Napravit ćemo previše buke ukoliko ih pokušamo razbiti- nastavimo stepenicama.

- Pitam se koliko im je vremena trebalo da ih sagradeovako duboko. - Mrzila je hrapavost svoga glasa, ali baremgaje imala. Stisnula se uza zid, istežući se zbog grčeva. Činilojoj se kao da joj sve masnice gore, a u grlu joj je bubnjalo.

Pitala se je li David primijetio da su se spustili bez

ikakvoga oružja.- Je li prekasno ukazati da idemo nenaoružani protiv

Božjih neprijatelja?- Na našoj je strani dobro, zar ne? - David se samo napola

šalio. Žalio je što se nije sjetio kupiti džepni nožić nakonodlaska iz zračne luke. To je bilo sporno.

Zrak je postao vlažniji kada su nastavili dalje stepenicama.- Pazi - upozorio ju je David kad mu je glava nestala u

otvoru.- Ove su stepenice skliske.- Kondenzacija. - Yael se koncentrirala da se ne posklizne,

pažljivo gledajući svaku stepenicu, izbjegavajući opasnostzurenja u vrtoglavu spiralu.

Iznenada su odozgo čuli korake i tihe glasove. Drugi sudolazili za njima.

Vjerojatno znaju kuda idu, pomislila je.David i Yael su se vukli dolje skliskim metalnim

stepenicama. David nikada do sada nije bio tako duboko podzemljom. Pitao se hoće li itko od njih dvoje ikada više vidjetidnevno svjetlo.

Odbacio je misli, koncentrirajući se na Lamed Vovnike,podsjećajući se da dokle god barem jedan od njih trideset išestero diše, ima nade.

Odozdo je mogao razlikovati žamor glasova i vodu kojaprotječe.

- Mislim da kasnimo na zabavu - promrmljala je Yael.- Nadajmo se da nitko neće shvatiti da nismo pozvani.

Malo kasnije, izašli su iz vertikalne valjkaste stijene kada sustepenice ušle u veliku, slabo osvjetljenu spilju.

Spustivši se s nekoliko posljednjih stepenica, David jezurio u otvoreni prostor i na dvije ogrom n e brončane

skulpture kod zida. Salivene u obliku dvostrukog ouroborosa,natkrivale su dvostruka vrata, a opet su se činile malenima uusporedbi s grubim kamenim zidom koji se prostirao iza njih.

No, slobodan je stup od nepravilnoga kamenja s njegovedesne strane privukao njegovu pažnju kad su došli do dna.Dizao se uvis poput kule, bio je okrunjen grbavom izbočinom- balkonom napravljenim od kamena. Izgledalo je poputprimitivne osma-tračnice. Ili poput papinoga balkona,pomislio je David, očeku jući da će vidjeti vođu Gnoseosakako maše svojim sljedbe- nicima.

Pogled mu je skrenuo prema sjaju staklenih vratiju izabalkona. Iza se nalazi prostorija. Tamo sigurno vode vrata sodmori-šta. Učinilo mu se daje vidio neko kretanje iza stakla- netko je bio gore.

Zatim mu je pažnju zaokupila recepcija tri metra ispred.Žena mršava poput štapića sjajne kose mrko ih je pogledala.Sjajni kristalni broš s likom ouroborosa koji joj je biopričvršćen na jaknu njezinoga crvenoga vunenoga kostimasjajio je poput leda.

Ali više ga je zabrinjavao Crni Anđeo iza nje, muškaracprodorna pogleda, stajao je raširenih nogu, oči su mu sjajilečelično sivo poput pištolja za pašom.

Nismo više u Kanzasu.Žena je napućila usne iste boje kao i njezin kostim,

nestrpljivo im mašući.- Ovuda. Vi ste posljednji. Moramo provjeriti vaše

putovnice. 53 JUREĆI PREDVORJEM, CRISPIN nije primjećivao ljude

koji su mu se sklanjali s puta. Skrenuo je prema stražnjemstepeništu koje vodi na nižu razinu, i bezobzirno se zaletiodolje, nogu po nogu, vrh štapa je glasno odzvanjao o zavijene

metalne stepenice. Okruživao gaje mračan bijes. Gdje je dovraga bio

Shepherd? Igra se samnom, puhao je Crispin. Raoul ga jeupravo izvjestio da su Shepherd i Izaelka stigli n a Heathrowprije dva sata. Zašto nisu došli na Trinity Square i nazvali?Raoul i Enrique su pretražili park i spomen vrt - nigdje ihnije bilo. Nema telefonskoga poziva.

Možda će Shepherdovu pažnju privući djevojčino plakanjei vrisak. Stisnuo je zube kad je zamislio kako joj lomi rukupoput pereca dok Shepherd sluša njezin vrisak.

Izvadio je ključ iz džepa i gurnuo ga u bravu, ali na njegovoiznenađenje ona su se otvorila prem a unutra prije nego jeokrenuo ključ.

Što je ovo?Prazna soba, to je. Zapanjen, Crispin je zurio u prazan

ležaj, praznu stolicu i prazne uglove.Nesuvislo je zaurlao od bijesa.Pritisnuo je tipku na telefonu. - Nema je! - povikao je,

do-prijevši do zapovjednoga centra Crnih Anđela koji je biona gornjem katu. - Soba je prazna! Kako mislite na kogamislim? Posljednju Prikrivenu - nađite ju!

Kad se okrenuo već je aktivirana uzbuna. U njegovim jeprsima bijes i dalje gorio poput vrućega ugljena. Crispin jekrenuo hodnikom i gore stepenicama, lice mu je biloispunjeno bijesom kad je pored njega prošlo desetak CrnihAnđela trčeći stepenicama dolje.

Kada je stigao na odmorište, suočio se licem u lice sDiStefa-nom.

- Riječ, Serpente - DiStefanovo je lice bilo mirno.- Moramo pronaći djevojku - Crispin je zarežao.- Hoćemo. Nema se gdje sakriti, zar ne? - DiStefano je

nakrivio glavu, u kutu usana mu se vidio smješak.- Ne znam kakve igre igraš ili zašto nisi došao ravno k meni

s imenom Guillerma Torresa - rekao je.- I neću te pitati tko je poslao naredbu za ubojstvo s moga

servera, Serpente. Samo ću ti ovo reći. Učinjeno je. Tri muškarca imena Guillermo Torres su

danas eliminirana. - Oči su mu sjajile ispunjenezadovoljstvom. -1 brod s Jackom Cherleom upravo pristaje -još jedan Prikriveni bit će odmah uklonjen. Ostaje nam samodjevojka.

- Hoću da mi se dovede kad ju pronađu.U DiStefanovim se očima zacaklio led. - Bit će ubijena kad

ju pronađemo - glatko je izjavio. - Više se ne radi o tebi,Serpente. Tvoja je uloga završena, uspješno, mogu reći.Došlo je naše vrijeme. Nemamo više razloga ostaviti StacyLachman na životu. David Shepherd nas nije uspio zaustavitii kad nje više ne bude pobjeđujemo. Tvoja je jedina brigasada pripremiti se za kraj - i novi početak. S tim riječimazačula se buka u kamenom krovu tunela. Obojica supogledala prema gore.

- Cherle. - DiStefano je pogledao na sat i nasmijao se. -Mrtav je ili će biti uskoro. Samo još jedan.

Crispinove su misli jurile. Ne još. Nije bio spreman.Nekad bi ovo bilo upravo prema njegovome planu. Ali sada

je sve bilo krivo, nešto je nedostajalo. Kad je otkrio vezuizmeđu Davida Shepherda i Stay Lachman sve sepromijenilo. Sad je htio sve - poludragi kamen koji mu jeukraden, odmazda za sve one izgubljene godine dok je bio ukomi, zadovoljština osvete. Zatim Uznesenje. Ne prije.

Otišao je od DiStefana bez ijedne riječi. Ako VoĎa Krugamisli da me može zaustaviti, totalno je u krivu. Ako prvi

doĎem do devojke, moja je. I tada ću ja odlučiti kada ćeumrijeti.

SOUTHAMPTON Tri su dugometne puške opalile unutarnekoliko milisekundi. Jack Cherle se ispružio na pločnik doksu članovi njegove obitelji vrištali, a ostali ljudi tražili zaklon.

- Čisto ubojstvo, kompa. Vidimo se u Londonu. - GlasGeof-freya Balesa je pucketao u ušima druge dvojice CrnihAnđela čak i u trenutku kada su u autima napuštali dokove.

Bales je izvadio svoj BlackBerry uređaj i počeo kucatijednom rukom dok je vozio.

- Gotovo je. 54 DAVID I YAEL POLOŽILI SU tarot karte na pult. David je

zadržao dah kada je žena u kostimu podigla svaku od njih ipražljivo ih proučavala - sprijeda, pa straga. Provjeravabrojeve, shvatio je. Brzo je tipkala nešto u računalo prednjom, zatim se nagnula prema naprijed i namrštila se.Podigla je glavu i zurila u Yael.

Neće povjerovati, pomislio je David, srce mu je ubrzanokucalo dok se pretvarao da mu je pažnju zaokupio mamutLichten-stein na zidu s desne strane. Za koji trenutak će onajCrni AnĎeo podići pištolj i ubiti nas.

Osjetio je Yaelinu napetost. Znoj mu je curio ispod pazuha.Mogao bih ga sad napasti, izbaciti iz ravnoteže...

Ali prije nego je mogao reagirati, žena je zagrmjela na Yael.- Vaše ime. Što je ovo?

Tada je Crni Anđeo zakoračio prema naprijed, njegovidebeli prsti na pištolju. - Ima li kakvih problema?

- Nema problema. - odgovorila je Yael hladno. - Ovdjeimate moje ime. A ovdje moju kartu.

- U tome i jest problem - rekla je žena. - Karta je izdanamuškarcu.

- To je nemoguće - rekao je David. - Jasno je da ste pogriješili. - Yaelin je ton bio hladan. Daju

David nije bolje poznavao pomislio bi da je iskrenouvrijeđena. - Želim razgovarati s premijerom DiStefanom. IliCrispinom Muellerom. Sada!

Prvi je puta žena odavala nesigurnost. Pogledala je prekoramena prema Crnom Anđelu, kao da traži savjet.

Uporno gledajući u Crnog Anđela David ju je pritisnuo. -Recite mu da odloži oružje - naredio je. - Ima svoju kartu.Očito su brojevi zamiješani. Ako smo stigli posljednji očito jeda više nitko jjeće doći.

Nagnuo se bliže, samo nekoliko centimetara od njezinalica. -1 zar mislite da bi itko izvana imao pristup ovimkartama? Promislite malo - zavšio je prezirno.

Žena se vidljivo borila u sebi, rastrgana izmeđuprivrženosti tajnosti Gnoseosa i očitome neslaganju podatakas kojim se suočila.

- Ali ovdje piše Paul Wright...- Paula Wright - Yael se okrenula prema Davidu stisnutih

zubiju. - Tko bi očekivao ovakvu nesposobnost u ovakvometrenutku? - zasiktala je. - Tipfeleri na ovako važan dan?Neprihvatljivo.

Pokazala je prema Crnom Anđelu. - Ti. Odmah dovediDi-Stefana. On će ovo odmah riješiti.

- Neće biti potrebno. - Žena je naglo otvorila ladicu iizvadila dva mala privjeska na kojima je bio po jedan zlatanključić. David je čuo kad je Yael ostala bez daha, a otkucajinjegova srca su se usporili.

- James Gillis, Vi ste u sobi broj sedamnaest u hodniku Du prizemlju. Paula Wright, soba četrdeset i dva u hodniku C.- Pokazala je palcem prema desno. - Razina dolje, pored

stražnjih stepenica.Yael je zgrabila svoj privjesak i odjurila hodnikom, i dalje

iskazujući ogorčenje.- Hajdemo James budući da sada već uvelike kasnimo.

David se morao prisliti da ne okrene glavu.- Ovo je bilo blizu - promrmljao je tiho kad je stigao do nje.

- Bila si vrlo impresivna.- Kockala sam se. Možeš li vjerovati što vidiš? - prošaputala

je, kada su se stopili s rijekom ljudi u širokom hodniku.U tunelu je bila takva gužva kao da su u New Yorku. Ali

ovo nije bila Velika Jabuka. Tunel je bio blještav, sablastan imutno osvijetljen kombinacijom golih žarulja i debelihsvijeća koje su bile postavljene na visokoj izbočini.Arhitektura je bila neobičan spoj metala i prirodne stijene, azrak je bio prožet smradom plje-snivosti iz prokopa koji je bioblatan uz cijeli rub zidova. Pa ipak je atmosfera bilaispunjena iščekivanjem i uzbuđenjem.

David nikada nije zamišljao nešto poput ovoga. Bunker jebio čudna mješavina između spilje i skloništa. Mnogo je bioveći nego je očekivao, čak i za dvije tisuće ljudi kojima suizdane tarot karte.

Gdje je u ovom labirintu Stacy? Pomislio je dok jepromatrao vesela lica koja su išla prema njemu. Sve su osobekoje su prošle pored njega izgledale obično, ali su sve bilineprijatelji. Njegovi i svjetski neprijatelji.

Stacy bi mogla biti jedina nada da ih pobijedi, ali nijepojma imao gdje daju traži.

Hodali su ubrzano i prošli pored velike dvorane okruženeskulpturama ouroborosa, zatim blagovaonice i kuhinje.

Mala je šansa da ću ju pronaći u nekoj javnoj prostoriji,pomislio je David dok su pojurili pored.

Na svoje olakšanje, osim usputnog osmjeha ili kimanja,nitko u tunelu nije previše obraćao pažnju na njih dvoje doksu hodali prema stražnjim stepenicama.

Iznenada su čuli kako je nešto protutnjalo kroz stijenu.Svijeće su se zatresle, a David i Yael su pogledali prema goreuznemireno.

- Stoje to bilo? Stopala mi još vibriraju - promrmljala jeYael.

- Ne znam, ali mi se ne sviđa. Samo nam još treba da seovo mjesto zapali. - David se namrgodio. - Moramo pronaćiStacy i izvući ju odavde.

Posvuda oko njih čuo se tihi žamor uzbuđenja međuprolaznicima. Zatim su se čula zvona, odzvanjajući prolazom.

- Sigurno je vrijeme - povikao je muškarac uzbuđeno.- U dvoranu! - pozvao ih je ženski glas.Nekoliko je ljudi ponovilo poziv. - U dvoranu! Prema

pobjedi! Kada su se svi oko njih okrenuli u smjeru iz kojega su

David i Yael upravo došli, njih su dvoje požurili trčeći premakraju tunela.

Davidovo je srce jako tuklo, više od straha nego od napora.Vrijeme je istjecalo, a on nije imao pojma gdje da traži Stacyu ovoj ogromnoj od Boga zaboravljenoj rupi. Ali budući da susvi sada išli prema dvorani, njih su dvoje sada moglipretražiti udaljenije dijelove bunkera a da ih se ne otkrije.

Misao mu je brzo nestala iz glave kad je ugledao četiri CrnaAnđela s izvučenim pištoljima kako trče prema njima, iz obasmjera.

On i Yael su se ukočili. Ali na njihovo iznenađenje Crni suAnđeli projurili pored njih. Osim jednoga.

- Jeste li vidjeli djevojčicu plave kose u sivome puloveru?

-pitao je.Stacy. David je odmahnuo glavom, usta su mu bila previše

suha da bi govorio, čak i da j e htio. Crni je Anđeo pokazaoprstom prema prolazu. - Krenite prema dvorani - trebajunam prazni hodnici radi potrage. Ako ju ugledate zgrabite ju idovedite do recepcije. Ona je posljednji Prikriveni.

- Oh, da, naravno, hoćemo. - Yael je u njega zurilaotvorenih ustiju, prikaz poslušnosti.

- Kako je pobjegla? - David je jedva pitao. - To bismo i mi željeli znati. - Crni ga je Anđeo promatrao,

iznenada se približivši. - Kamo ste vas dvoje krenuli?David je izvadio ključ svoje sobe. - Zaboravio sam nešto u

sobi.- Pustite sad - naredio je muškarac. - Trebaju nam prazni

hodnici.Odi kvragu, pomislio je David, no, i on i Yael su se

poslušno okrenuli i pretvarali se da idu putem kojim su došli.Ali čim je Crni Anđeo nestao iza njih David je zgrabio Yaelinuruku.

- Hajde, idemo dolje. - Krenuli su prema stražnjimstepenicama moleći da ih više nitko neće pokušati zaustaviti.

Na kraju hodnika su zastali zureći u nevjerici u šest prolazapred njima označenima slovima od A do F.

- Dodijeljene su nam sobe tamo - ovo su samo spavaonice -Yael je dahtala.

Davidu je srce potonulo. Ovo je mjesto bilo mnogo većenego je mislio. Svaki se hodnik čini o beskrajnim i imao nadesetke vra-tiju. Što ako je Stacy bila iza jednih od njih?

U očaju je pokušavao misliti. Instinkti su mu govorili daide dolje. - Provjerimo prvo ispod pa prema gore. - Već jetrčao prema stepenicama.

Prestala je zvonjava zvona, uočio je dok se spuštao nizspiralne stepenice.

Nekoliko je ljudi bilo na nižoj razini, osim nekolicine CrnihAnđela koje su ugledali kako provjeravaju sobu po sobu uabecedno označenim hodnicima poput onih iznad.

- Ovdje - rekla je Yael, pokazujući prema planu razine kojije bio na kamenom zidu iza stepenica. - Ovo nam moždauštedi malo vremena.

David je pregledavao nacrt izbezumljeno. - Pogledaj - onajbalkon koji smo vidjeli - vodi do Glavne prostorije.

- Poput ratne prostorije - promrmljala je Yael. - Dalekoiznad arene i vjerojatno neprobojna.

Nervozno se osvrnula iza sebe, gdje su se Crni Anđeli idalje metodično kretali od njih, pretražujući hodnik D.

- Ovdje se vjerojatno okupljaju glavešine - rekao je David. -Ondje bi Crispin mogao držati Stacy.

Odlično mjesto za smaknuće, pomislio je, ali je odmahizbacio sliku iz glave.

- Možda je još uvijek ovdje dolje - suprostavila se Yael.-Dolje u hodniku su kontejneri za smeće, prostorija sventilatorima, i... stoje ovo? - Pokazala je prema okruglompodručju malo iza stepenica na kojem je pisaloZABRANJENO. - Zabranjeno? Misliš li...?

David je stisnuo usta. - Samo je jedan način da tosaznamo.

Krenuli su prema području iza stepenica. Kada su došli dopodručja gdje je pisalo ZABRANJENO otkrili su podzemnibunar okružen sigurnosnom mrežom.

- Eto, kraj puta. - David je zurio u nepregledni bezdan iprošao dlanom kroz kosu. Rebra su ga užasno boljela. Ali jeodbijao pokazati da ga boli.

- Ondje je sakupljalište otpada. - Pokazala je premametalnom spremniku u sjeni hodnika.

- Provjerit ću ga - rekao je David namršteno.Vrata su bila zaključana, kao stoje i očekivao. Zgrabivši

držač ugrađenih ljestava počeo se penjati prema vrhu dok jeYael pažljivo gledala uokolo. Nikoga nije bilo. Za sada.

- Požuri - požurivala gaje, a zatim zašutjela kad se približiovrhu.

Shvaćala je njegovu želju da sve pretraži. Ali što se duljebudu ovdje zadržavali veće su im šanse da ih uhvate.Zadržala je dah dok je on pokušavao otvoriti vratašca na vrhu- i nije izdahnula dok ga nije čula kako se spušta.

- Nema ničega osim smeća. Gdje bi ju Mueller mogaoskrivati?

Oboje su se trznuli na škripu koju su čuli. Yael se okrenulai ugledala ogromnoga štakora kako izlazi iz malene niše kojuranije nije vidjela. Bila je gotovo nevidljiva, mali otvor ispodprirodne izbočine u kamenome zidu.

- Tamo ima nešto. Gdje ima štakora tamo obično ima ihrane.

David je požurio prema niši, a ona gaje slijedila, ruke jestisnula pri pomisli da je njegova pokćerka sama ovdje uovom groznom mjestu.

Istovremeno su uočili vrata. Bila su neoznačena i mogla suproći neopaženo na ovom udaljenome mjestu bunkera.

Savršeno mjesto za skrivanje taoca, pomislila je Yael.Vrata su bila otvorena. Gurnula ih je i uočila blagi miris

lijekova. - Bože.Prostorija je bila prazna. David je prešao rukom po zidu

tražeći prekidač za svjetlo i prostoriju je obasjala blijedaneonska rasvjeta. Vidio j e stolicu, stolić i nepospremljen

ležaj. Ostaci nečega što je ličilo na sendvič od sira bili su naposlužavniku na krevetu.

- Bila je ovdje. Vjerojatno smo se mimoišli. - David seosjećao kao da ga guta cijeli svijet.

- Pogledaj! - Yael se spustila na koljena pored kreveta ipokupila gumenu narukvicu s poda. Riječi "Ciljaj visoko" bilesu otisnute na rastezljivoj žutoj narukvici.

- Njezina je. - Davidov je glas bio pun. - Kupio sam joj jukad me posjetila prošlo ljeto.

Zurio je u tanku traku na trenutak i zatim ju navukao nasvoju natečenu ruku. Iako mu je stisnula zapešće, neudobno,osjećao se bliže Stacy. - Bila je ovdje. Taj prokletnik...

- Zašto niste gore? Što radite ovdje?David i Yael su se okrenuli kada je duboki glas ispunio

prostoriju.David se trgnuo. Nije prepoznao Crnog Anđela koji je

uperio pištolj prema njima, ali je odmah prepoznao čovjekaširokih ramena koji je blokirao vrata.

Alberto Ortega, bivši tajnik UN-a.David se s njim jednom susreo, ali kad mu je otac još bio

živ, na primanju u Bijeloj kući na koje je otišao s roditeljima iobitelji Wanamaker i još nekoliko obitelji američkih senatora.

Wanamaker. Pitam se otkad potječe veza. Tko je povukaokoga sa sobom?

- David Shepherd. - Ortegine su se obrve skupile.Zakoračio je u sobu. - Kako ste došli dolje? Nema veze. Uopćenije važno.

Izvukao je dojavljivač. - Za dvadeset će sekundi ovajhodnik biti pun Crnih Anđela - naglasio je, prst mu je bio natipki. - Ne znači da moj prijatelj Domino ne može svladati vasdvoje.

Crni Anđeo s crvenkastom kosom i madežom jednake bojese nasmijao. - I kako sam tek uživa o ubijajući tvojudomaćicu.

David je ostao u šoku, misli su mu bile zbrkane i izranjaoje bijes. Dillon nije ubio Evu?

- Vjerujem da si donio svoju knjigu imena? - Ortega jenapravio još jedan korak.

- Imam je upravo ovdje. - S tim je riječima Davidzamahnuo svojom torbom kao baseball palicom izbacivšidojavljivač iz Orte-ginih ruku. Udarac ga je bacio u kut pa jeDavid napao Ortegu, udarivši ga šakom u lice. Udario gajelaktom i crnomanjasto lice pretvorio u masku rasječenogamesa i slomljenih zubiju. Ortega je pao na Domina i utrenutku su izgubili ravnotežu, a David je skočio na CrnogAnđela.

Čuo se pucanj i Yael kako psuje iza njega. Prsti su mu bilina vrućoj cijevi. Znoj mu je curio licem, nije obraćao pažnjuna bol i borio se za pištolj. Domino je bio teži od njega nekihpetnaestak kila i David se borio da pištolj zadrži u ruci.

Kada se Ortega maknuo s puta, Domino je zaokrenuopištolj iskrenuvši Davidovo zapešće. Rukom mu jeprostrujala bol, koljena su mu se svinula. Bolni uzvik koji jeispustio vratio je osmjeh na neprijatelj evo lice.

- Ubij ih! - rekao je Ortega teško dišući, pokušavajući seustati, i z ustiju mu je curila krv. Yael je potrčala premanjemu poput rakete, bacivši ga na pod i u lokvicu vlastitekrvi.

Opkoračivši ga zabila mu je ključ od sobe u oko.Pokušavao je zaštititi lice, krv mu je curila kroz prste, ali jeova ponovo zabila ključ, ovoga puta u grlo, njegovi su vriskoviodzvanjali u njezinim ušima.

David ih je čuo u daljini, s mjesta najdublje agonije, dok suon i Domino izmjenjivali udarce. Puklo mu je rebro kao dagaje odvalio bik.

Pištolj. Ne mogu pustiti pištolj, pomislio je u očaju kadgaje Domino ponovo udario.

Udarivši šakom Domina u Adamovu jabučicu, osjetio je dačovjek posustaje. Promatrao je kako se oči ubojice izvrću uboli. I tada mu se Domino nasmijao čak i kada je šakompoput nakovnja krenuo prema Davidovoj glavi.

Pred Davidovim je očima plesala svjetlost prije nego je paona koljena. Ruka je udarila zrak. Vidio je pištolj kako seokreće prema njegovoj glavi. Tjerajući tijelo, pokušavao jetrznuti prema naprijed, da dohvati pištolj ili da barem budepokretna meta.

No, prije nego su mu se mišići pomakli, pojavio se jošjedan čovjek iza Crnog Anđela. Koristeći obje ruke pridošlicaje zamahnuo komadom kamena veličine dinje u Dominovuglavu.

David je teško trepnuo. Pitao se je li mu vizija iskrivljenaod udarca koji je primio u glavu. Usredotočio je pogled.

Ispunio gaje osjećaj nevjerice. Čovjek koji je stajao iznadDomina bio je Dillon McGrath.

55 BILO JE MRAČNO, toliko mračno da Stacy nije vidjelavlastite ruke ispred sebe dok je puzala metalnim tunelom.Muškarac ju je upozorio da bude tiho, i da se kreće polako,ali ujednačeno. N o , sa svakim centimetrom kojim sepomicala kroz uzak prolaz njezina je težina škripala o metal, ibila je napeta od straha da biju mogli čuti ispod.

- Otvor ventilacije je uzak, možda i prašan - rekao joj jemuškarac, govoreći brzo i pogledavajuć i uokolo kad ju jegurnuo kroz vrata u podu. Otrčali su do pokrajnjega tunela

na kratkoj udaljenosti od mjesta gdje ju je držao čovjeklavljeg izraza.

- Morat ćeš ići dosta naprijed prije nego se još jedanhodnik otvori s tvoje desne strane. Kad se otvori, skreni.Nastavi tim hodnikom - dugačak je. Naći ćemo se na izlazu.Bez obzira što čuješ, nemoj se zaustavljati, dođi do kraja itamo me čekaj. Jesi li razu-mijela?

Stacy više ništa nije razumijela. Sada, stisnuta u malenomtunelu, naježila se kad je čula alarm.

Čovjek lavljeg izraza zna da sam nestala. Srce joj je takojako tuklo da ju je zaboljelo. Pokušala je ne misliti na to kakoju traži. Ili koliko joj je bilo hladno, kako je bila usamljena iprestrašena.

Nadala se da može vjerovati čovjeku koji ju je pustio,nadajući se da će mamu i Davida uskoro vidjeti. Samo ježeljela da sve opet bude normalno.

Iako je drhtala nastavila je dalje. Kad je osjetila daje nestaozid s njezine desne strane pokušala je skrenuti kod uskogzavoja. Trebalo joj je nekoliko minuta vrpoljenja izadržavanja daha dok se uvlačila u prolaz.

Usta su joj bila suha od prašine, ruke toliko hladne da ihnije osjećala. Željela je izaći iz ovoga metaloga zatvora tolikoda je poželjela vrištati. Ali nije mogla. Doći će čovjek lavljegalica. I čovjek s očima različite boje. Morala je biti tiho.

Nije se pomakla mnogo dalje u drugome tunelu kad joj seučinilo da je čula glasove. Dolaze po mene! Stala je i slušala,u želucu ju je grizao strah.

Glasovi. Bila je u pravu. Pažljivije je slušala, pokušavajućirazaznati riječi.

Bile su to žene, ljutite, u svađi. Žene koje su plakale? Sadanisu plakale.

- Neka dođu po nas. Borit ćemo se noktima i zubima.- Imamo noževe koje smo sakrile s poslužavnika za večeru.

Naoštrile smo ih na stijeni.- Možemo nekoga i ubiti njima, barem, prije nego oni ubiju

nas.Ali osim odlučnih glasova čula je još neke zvukove. Neke

su žene jecale. Molile.- Ako se budete s njima borile ubit će nas sve.- O, Bože, ne želim umrijeti.Stacy se ukočila. Tko su one? Zarobljenice? Poput nje? Što

će im se dogoditi?U glavi je opet čula muškarčev glas. Nastavi, nemoj se

zaustavljati bez obzira na sve. DoĎi do drugoga kraja.Ne mogu to učiniti. Čula se kako jeca. Ne mogu samo tako

ostaviti te žene.Nije bilo mjesta da se okrene. Sporo, bolno, počela je

puzati unatraške.Prema glasovima. 56 DAVID JE SKOČIO na Dillona i pristisnuo ga na

dovratnik.- Što dovraga radiš ovdje? - zaurlao je.- Spašavam tvoj život, za Boga miloga. - Dillonove plave oči

su zabljesnule u njegovima. - Baš neki način da mi sezahvališ, ha?

- Zahvalim na čemu? Na okončanju svijeta? Je li u tomsmjeru idu tvoje metafizičke studije - Oče?

Jesi li mi ukrao putovnicu kada si ono čudovište pustio umoju kuću da ubije Evu?

- Evu? Zar je mrtva? Moj Bože! - Šok na Dillonovom licu sečinio iskrenim. Odmahnuo je glavom, kao da ju želi pročistiti,zatim je odgurnuo Davida.

- A, tvoj prijatelj ovdje možda nije. - Zvučao jeuznemireno. - Osim ako nisi za još jednu rundu mislim da jenajbolje da o svemu porazgovaramo na površini dok jošuvijek možemo izaći.

Yael j e stajala pored Davida, držeći Dillona na nišanu. -Davide, on ti je upravo spasio život - rekla je oprezno.

Davidu se u glavi vrtjelo, bio je zbunjen dok je pokušavaoodvrtiti slike kada Dillon razbija glavu Dominu, Evinoubojstvo, nestalu putovnicu, i njegovo prisustvo u bunkeru.

- Pazi! - povikao je Dillon kad je Domino rukom krenuoprema Davidovoj nozi.

David se okrenuo i nogom opalio Crnog Anđela u vilicu.Do-minova se glava okrenula na jednu stranu, tijelo srušilo une-svjest, a njih je troje otrčalo prema stražnjimstepenicama. - Onda, št o radiš ovdje? - David je zahtijevaoodgovor.

- Duga priča. Nakon što si mi ispričao o hebrejskimslovima na tvom agatu, to me podsjetilo na nešto. Vidio samnešto slično već prije. Provjerio sam u knjizi o hebrejskojmagiji, ima li što o poludragom kamenju - rekao je Dillonostavši bez daha kad s u stigli do stepenica. - Pronašao samcijeli jedan komad o magičnom poludragom kamenju sprsnog oklopa visokoga svećenika.

- Nastavi - rekao je Dillon teško dišući.- Prije mnogo godina sam upoznao jednoga biskupa u

Rimu. Od tada je bio izložen zbog zlostavljanja dječaka. Istidječaci koje je jednom tjedno pozivao k sebi na čitanje Biblijeza vrijem e doručka. Ali sjećao sam se prstena. Neobičan -gladak rubin s hebrejskim slovima.

- Rubin s Aaronove ploče? - uzdahnula je Yael, obrazi su sejoj se zarumenili od trčanja stepenicama prema gore.

- Našao sam ga na selu u Škotskoj. Uzeo sam mu prsten,da ga se vrati Izraelcima. Ali tada sam među njegovimputnim dokumentima pronašao neobičnu tarot kartu.

Dillon je bio u kondiciji, ali je ipak ostajao bez daha. -Govorio je kako mora na let za London. Pa sam tamo krenuo.Naletio sam na Germana u zračnoj luci Heathrow. Imao je sasobom istu tarot kartu. Spojio sam se s njim, i završio ovdje.Sad ti meni reci o čemu se radi.

Bili su na pola puta prema odmorištu. David je zastao,zanemarujući oštru bol koja mu je prolaz i l a svakimcentimetrom tijela.

Pored njega, Yael i Dillon su se oslonili na ogradu,uzimajući dah.

- Stacy je ovdje - rekao je David isprekidano. - Ovi manijacipokušavaju uništiti svijet. Oni glasovi... ona imena koja samčuo...

pripadaju ljudima koje ova čudovišta metodično ubijaju.Stacy je jedna od njih - možda posljednja.

Moramo ju pronaći i izvući odavde! - Bože, pomozi nam. - Dillon je problijedio. - Gdje je?- Ne znam. Možda ćeš morati porazgovarati s Bogom i

pomoći nam pronaći ju - rekao je David stisnutih zuba. - Prijenego nas pronađu i ubiju.

57 GLASOVI su POSTAJALI sve glasniji.Idem u pravom smjeru, pomislila je Stacy. Ali kako ću se

spustiti dolje do njih?Požurila je, osjećala je da joj se pluća zatvaraju od

podignute prašine. Prsti su joj klizali preko otvora od sobadok je tako puzala. Pokrivene rešetkom kao u kućama.Glasovi su morali dopirati iz obližnjeg otvora.

Iznenada, kad je došla do zavoja žene su zvučale kao da su

upravo ispod nje. Prošla je rukama po zidu tunela,pokušavajući pronaći otvor - ili vratašca. Mora ih biti više.

Krenula je prema nazad kroz zavoj. Bilo je mnogo težeovako unatrašake, i prvo je zaglavila. No, izmigoljila je ipronašla vratašca - poput onih koje joj je čovjek rekao davrati na otvor kad ju je gurnuo u tunel.

Oprezno, zadržavajući dah, primila ih je sa strane i počelaih gurati. Bilo je teško, kao i kod onih ranije, ali kad ih jeuspjela pomaknuti nekoliko centimetara mogla je bacitipogled u tunel ispod. Čula je žene - sada su bile vrlo blizu.

- Ti se možda želiš boriti i umrijeti, Irina, ali ja želim ostatiživa - jecala je jedna od njih. Djevojka s dubokim glasom jojje odgovorila. - Budi kukavica ako hoćeš, Louisa, ali ja sehoću vratiti svojem Mariu. I ako treba umrijet ćupokušavajući.

Stacy je gurnula rešetku još nekoliko centimetara. Otvor jebio jednake veličine kao i onaj kroz koji je prošla. Ali je podbio jako daleko.

Duboko udahnuvši, gurnula je noge kroz otvor, podupirućise laktovima o stijene tunela dok joj se noge nisu spustile dokraja koliko su išle.

Zamisli da si Michael Jordan kad pada nakonzakucavanja, rekla je sama sebi dok je provlačil a ruke kakobi primila rub otvora. Malo se nećkala i zatim se pustila.

Tvrdo je pala i osjetila da joj je nešto kvrcnulo u skočnomzglobu. Nema vremena za klupu zbog ozljede, pomislila je,teško dišući. Bila je u tunelu sličnome onome gdje su jedržali. Bio je pust. Ali žene su bile blizu, čula ih je kako sesvađaju.

Stacy je ustala, i odšepala tunelom prema glasovima.Prošla je pored nekoliko slika, sve su bile zastrašujuće -

tamnih boja sa zmijama i čudnim simbolima. Požurila je,ukočivši se kad je na kraju tunela ugledala željezna vrata.Srce joj je poskočilo. Ličila su na zatvorska vrata.

Napola je potrčala prema njima - tada ih j e ugledala.Nekoliko desetaka mladih že n a zaključanih u ogromnojprostoriji. U njoj su bili kreveti, kao u spavaonici. Žene sudjelovale umorno i blijedo, kao da godinama nisu vidjelesunce. Bile su mlađe od njezine majke, primijetila je Stacy,no, nekolicina nije bila mnogo starija od nje. Ali ramena suim bila iskrivljena kao u starice, a kosa im je visjelanepočešljana.

Što su ovdje radile? Jedna je od djevojaka uzdahnula kad je ugledala Stacy

kako šepajući ide prema njima. Odmah su se digle i došle dovratiju, zureći u nju svojim udubljenim i ispraznim očima.

- Tko si ti?Bila je to ona duboka glasa. Bila je lijepa, s tamnom kosom

i velikim očima uokvirenima dugim trepavicama.- Ja sam Stacy. Tko ste vi? Zašto ste ovdje?- Irina. Zovem se Irina. - Mlada je žena čvrsto stisnula

rešetke na vratima. - Hvala dragome Bogu - šapnula jepogledavši prema gore. Ponovo je zurila u Stacy, lice joj jebilo ispunjeno nadom. - Zarobljene smo ovdje. Pomozi nam.Ondje je ključ.

- Gdje? - Stay je pretraživala zidove, nije bilo ni polica nikuka.

- Niz tunel. Iza jedne od slika. Požuri! - Koje? - Već je trčala prema slikama, a u zglobu joj je

bubnjalo sve više i više, sa svakim korakom.- Ne znamo - čula je drugi glas. - Samo ih vidimo kako ga

uzimaju iza jedne od slika. Požuri, molim te, požuri.

Stacy je redom podizala slike. Gdje je ključ? Svakog bitrenutka mogla nekoga čuti da dolazi. I .zatim bi završilazaključana s njima.

Misleći na ona očajna i isprazna lica mučila se s najvećomslikom, skoro je pala kad ju je skinula s kuke. I tada gajeugledala. Veliki crni ključ, oblika slova F, visio je na kuki izaslike.

Prsti su joj drhtali, zgrabila gaje i prisilila se potrčatiunatoč boli u nozi. Ruke su joj se tako jako tresle da je jedvaključ gurnula u bravu, ali je na kraju uspjela i vrata su seširom otvorila daje skoro pala.

Žene su potrčale pored nje niz tunel. Samo se Irinazaustavila. Poljubila je Stacy u obraz, tiho jecajući. Zatim juje primila za ruku.

- Pođi s nama, anđelčiću - trči! 58 - PRETPOSTAVLJAM DA IMAŠ strategiju. - Dillon je

oprezno zurio prema stepenicama.- Otvoren sam za sve prijedloge - rekao je David brišući

znoj s obrva. - Imaš koji?- Da se domognemo svih poludragih kamena koje možda

imaju.- Jesi li vidio koji? - okrenula je Yael glavu prema njemu.- Dva - u osvijetljenoj staklenoj škrinji. Gore u onoj

zapovjednoj sobi iza balkona. Gdje se sastaju glavonje.- Bio si gore? - Podigle su se Davidove obrve.Dillon je napravio grimasu. - Kratko. Pravio sam društvo

mome novome najboljemu prijatelju. Kad smo silazili nizstepenice jedan od njegovih kolega je provirio kroz tastaklena vrata i pozvao ga unutra. Nisam bio dalje od vratiju,ali nema greške što je bilo u škrinji.

- Može li se do kamenja? - upitao je David.

- Ako možemo razbiti škrinju. Ali ući unutra... - Dillon jenamršten odmahnuo glavom. - Spustio sam se dolje tražećineko oružje. Sjekiru, metalnu cijev, bilo što. Umjesto togaonašao sam prijatelje.

Yael se blago nasmijala pružajući mu ruku umrljanukrvlju. - Yael HarPaz.

- Oprosti, kako sam mogao zaboraviti - promrmljao jeDavid, zatim mu se pogled susreo s Dillonovim. Bio jeispunjen takvim žaljenjem koje se nije moglo izraziti. -Trebao sam ti vjerovati - rekao je čvrstim glasom. - Oprostimi.

- Plati sljedeća tri doručka i bit će u redu.Iznenada se odozdo čulo tupkanje mnogobrojnih koraka. - Idemo odavde - rekao je David uzbunjeno. Krenuli su

prema glavnoj razini, ali kad su došli gore i krenuli premadvorani zaustavilo ih je šestero Crnih Anđela koji su išliprema njima.

- Što imamo ovdje? - Progovorio je ženski glas iza.David ga je odmah prepoznao. Uznemiren u nevjerici,

okrenuo se i ugledao bahate oči Katharine Wanamaker.Katharine Wanamaker. Žena koja je tješila njegovu majku

mjesecima nakon što je njegov otac imao infarkt. Žena koja jeuvijek pripremala waldorfsku salatu za zajedničke večere,iako je David bio jedini koji ju je jeo.

- Zašto ne odeš po Judda - rekao joj je stisnutih zubiju.-Pravo obiteljsko druženje.

Podrugljivo se nasmijala. - Što se Judda tiče ja sam uGeor-getownu i sređujem veliku oporuku.

On ne zna, pomislio je David. - Nazvao te kad smo nasdvoje otišli iz restorana u New Yorku, zar ne? Nije nas onodao - ti si!

Krenuo je prema njoj, privio sebi i okrenuo licem premaCrnim Anđelima. Yael j e krenula naprijed i pritisnula cijevDomi-nova pištolja na njezin vrat dok se Dillon pripremio zanavalu napadača.

- Stanite ili je mrtva! - povikao je David.Mogao je čuti stampedo kao ide prema njima uz stepenice.

Kroz krv mu je projurio adrenalin. Za nekoliko će ih sekundipregaziti Crni Anđeli iz oba smjera. Gdje je bila Stacy?

Dok se Katharine vrpoljila kako bi se oslobodila, on ju jejače primio.

- Samo se pomakni i pucat ću - upozorila ju je Yael. CrniAnđeli koji su trčali tunelom nisu usporili.

- Gdje mi je kćer? - Davidov se glas urezao u Katharininouho istovremeno kako ju je jače stisnuo.

- Da i znam, ne bih ti rekla. Odustani Davide. - Okrenula jeglavu prema njemu, oči su joj bile zlobne. - Ne možešpobijediti.

- Gdje je Mueller...Nije stigla odgovoriti. Crni su se Anđeli zaustavili jer je

prema njima trčala skupina žena. - Što je ovo? - uzdahnuo je Dillon kad je vidio ove mokre i

prljave žene kako trče kao da ih goni sam vrag.- Vratite ih dolje! - naredila je Katharine Crnim Anđelima.

David je zagalamio na nju. - Samo želim od tebe čuti gdje seCrispin Mueller skriva! I gdje čuva Stacy?

Dok je trajao ovaj kaos u tunelu Yael je otkočila pištolj.- Stacy! - vikao je David Katharini. - Gdje je Stacy?Ulovljena u kaotičan stampedo žena na stepenicama Stacy

je nešto čula u buci koja ju je okruživala. Bilo je tiho, daleko,ali čula je - Davidov glas. Zvao ju je.

- Davide! - Povikala je iz svega glasa i spotakla se o čelične

stepenice. Pridržalaju je Irina. Ubrzo se podigla, dah joj jezastao u grlu.

Ako sada padne bit će pregažena. Žene su trčale poputlude stoke u starom kaubojskom filmu. Trčala je brže,hvatajući zrak, moleći se daje dobro čula, daje David ovdje...

Kad se popela na vrh stepenica našla se na ulazu u tunelsličan onome ispod - ovaj je bio pun ljudi.

Njezine su oči uzbuđeno pregledavale lica - David! Pozvala ga je i on je okrenuo glavu prema njoj, a na licu

mu se odražavalo čuđenje. Kao da se odvijalo u usporenomefilmu. Tada je ugledala radost u njegovim očima, oslobodilase Irine i potrčala prema njemu.

Ali netko ju je zgrabio oko struka i podigao. Koprcala se ivrištala i ugledala Davida kako je odgurnuo ženu koju jedržao i krenuo prema njoj.

- Pusti me! - vikala je, okrećući glavu prema onome koji juje zgrabio i tada je ponovo počela vrištati. Tijelom joj jebubnjao strah.

Čovjek koji ju je držao bio je isti onaj s dva različita oka.Onaj koji je ubio Hutcha. Koji je ozlijedio njezinu majku.

- Davide, pomozi mi... - povikala je, ali je tada vidjeladrugoga muškarca koji gaje oborio i zatim se čuo zaglušujućipucanj.

David se srušio i vilicom udario u pod. Pred očima su muse pojavili crni krugovi i čuo je pucanj. Otvorivši oči pokušaoje podići glavu, ali su ga dva Crna Anđela držala. Ugledao jeYael nekoliko koraka od njega, ruka joj j e bila zavijena izaleđa, a Crni je Anđeo mahao Dominovim pištoljem. Čuo jeDillona kako uzdiše i nekoliko udaraca. Očaj je nadvladaobol.

- Odvedi Prikrivenu u zapovjednu sobu. - požurivala je

Katharine.Čovjek koji je držao Stacy izdavao je naređenja. - Ti - drži

Shepherda i drugo dvoje n a recepciji dok ne vidim što Vođaželi da s njima učinimo. - Pogledao je druge Crne Anđele. -Zašto stojite ovdje poput pavijana? - Već je odvlačio Stacy. -Skupite one žene. Krenite!

Sve što je David za sada znao bilo je da Stacy plače. Zvukmu je kidao srce, i nestajao je niz hodnik dok se on borioprotiv muškaraca koji su ga držali prikovanoga za tlo.

Želio je ubiti čudovište koje je zgrabilo Stacy gotovojednako kao stoje htio ubiti Crispina Muellera.

Što mi vrijedi moja vizija, i što sam čuo njihove molbe?Sve sam iznevjerio, pomislio je kad su ga naglo digli na noge injih su troje krenuli tunelom prema prostoru recepcije.

Lecnuo se kad je ugledao veličinu otekline na Yaelinomobrazu. Iz Dillonovog je nosa curila krv. A neke od žena,tkogod one bile, ponovo su uhvaćene.

Gotovo je.Iz dvorane je izašao muškarac crne kose i krenuo prema

njima. Bio je visok, zgodan i samosvjestan.Honcho, pomislio je David, njegove su oči proždirale oči

toga muškarca. Mogao je osjetiti kako su se Crni Anđeliuspravili približavanjem toga čovjeka.

- Premijeru DiStefano, pronašli smo Shepherda. Što želiteda učinimo s njime?

DiStefano. Prije nego je DiStefano mogao išta reći dotrčala je ženska

osoba iz smjera recepcije ispunjena bijesom.Jurila je prema DiStefanu i mahala dugim sjajnim

metalom. Skočila je na njega i zabila svoje oružje njemuravno u srce, zabijajući ga duboko snagom koja je prkosila

njezinoj krhkoj građi. Otvorenih ustiju od šoka, DiStefano jeispustio samo tihi gr-gljaj i srušio se na leđa. ZaprepašteniCrni Anđeli su se istoga trenutka ukočili i popustili stisakkojim su držali zarobljenike. Pozivajući pomoć, dvojica supojurila prema ranjenome čovjeku dok su druga trojicakrenula na napadačicu.

Izbezumljena, mahala je krvavim nožem i držala ih naodstojanju. Zatim se uz vrisak okrenula i krenula premastepenicama.

I Yael je trčala. Teško dišući stigla je do prvih skulpturaouro-borosa. Očajnički se progurala između njih i stijene.

Ovo mora funkcionirati. Moraš to učiniti.Podupirući leđa o nepravilan zid sakupila je snagu i

usmjerila ju na ouroborose. Gunđajući ignorirala je stijenukoja joj se urezala u leđa pokušavajući pomaknuti skulpturudok se Dillon borio s Crnim Anđelom iz čijega se stiskaoslobodila.

Dillonova j e šaka našla metu. Njegova je desnica poslalana-bildanoga pravo na leđa, rubin je ostavio krvavo crveniotisak na njegovom obrazu.

Yael se usredotočila na tešku brončanu skulpturu, takohladnu i teško pokretnu dok su joj se dlanovi znojili.

Pokretom koji j e upio iz nekoga filma Stevena Seagala,Dillon je zamahnuo i s obje noge završio na prsima protivnikalomeći mu rebra. Zrak je prorezao bolan vrisak dok semuškarac grčio.

Dillon je zanemario zgražanje u svojoj duši i zgrabiočovjekov pištolj.

Okrenuo se oko sebe.David je trčao stepenicama prema gore poput kakvoga

luđaka. Iznenada je petero ubojica naišlo trčeći niz stepenice

blokirajući mu put svojim tijelima i pištoljima. Preskočio jeogradu. Rukama je čvrsto držao čelik kad se odbacio ispodstepenica i skočio na tlo. Koljena su mu se svinula, a bol seocrtavala na licu. Ali činilo se da za to ne mari jer je krenuoprema zaštićenoj stražnjoj strani kamene kule koja je držalabalkon, a slijedili su ga Crni Anđeli koji su jurili nizstepenice. Dillon je nanišanio i pucao, metak za metkom, aznoj mu se nakupljao na gornjoj usni. Ubojica na čelu grupese nagnuo prema nazad držeći se za rame ali su ostalinastavili trčati, neometano, za Davidom, preko recepcije.Iznenada je Dillon čuo zaglušujući vrisak koji je dolazio odYael. Dok ju je promatrao u užasu i očaranosti svom jesvojom snagom gurnula skulpturu prema naprijed.

Zanjihala se naprijed - nazad - zatim je, u beskrajnomtrenutku ostala u zraku pod nemogućim kutem. Kad seYaelino lice izobličilo od boli srušila se. Pala je uz takvuzaglušujuću buku koja je odzvanjala bunkerom poputeksplozije, sjajan je metal ubio ljude koji su slijedili Davida.

Na trenutak su se Dillonove emocije uzburkale. Grižnjasavjesti zbog jezovitoga ubojstva, i divlje nade da bi odavdemogli izaći živi.

Zatim je osjetio još nešto. Krv, vruću i ljepljivu. Izlazila muje iz prsnoga koša. Zurio je u nevjerici. Nije ga ništa boljelo,samo čudno šumenje u ušima. Zateturao je i srušio se nazemlju. I tada je čuo jedino tišinu.

Yael se borila blokirati u glavi krvoproliće koje je upravostvorila dok je i z ruke mrtvoga Crnog Anđela pokušavalaizvući pištolj te je krenula stepenicama.

59 ŠTO SE DOVRAGA dolje dogaĎa?Crispin Mueller je udario štapom o pod zapovjedne sobe i

skočio iz stolca. Zanemarujući bljesak straha u očima Stacy

Lachman odšepao je na balkon. Naslonio se na ograduisklesanu u stijeni i zapanjeno zurio u kaos ispod.

Skulptura ouroborosa je ležala preko tijela nekoliko CrnihAnđela. Vidio je još nešto čudno malo dalje, čovjeka u lokvivlastite krvi.

Bio je to pravi kaos. Ljudi su vikali, trčali u metežu izdvorane, zbunjeni i u panici.

Škiljeći promatrao je gužvu koja je nastala na prostorurecepcije. Prije samo nekoliko trenutaka vidio je DiStefanakako ide prema Shepherdu kojega su ulovili Crni Anđeli.Čekao je da ga dovuku ovdje gore kako bi zabava moglapočeti.

Sada je, nevjerojatno, DiStefano ležao, a košulja mu je bilaumrljana krvlju.

Gdje je bio Shepherd? Kako se oslobodio? Kako je jedančovjek mogao uzrokovati ovakav kaos? Neće dugo, obećao jesam sebi, a bijes je u njegovoj glavi bubnjao poput udaraklipova.

Požurio je prema vratima, štap mu je udarao, vilica mu jebila ukočena.

- DiStefano je mrtav. I nigdje ne vidim Shepherda.- Kako je to moguće? - Odiambo Mofulatsi, kopač

dijamanata iz Južnoafričke Republike koji je bio treći uzapovjednom lancu otišao je do balkona mrgodeći se. - Gdjeje Ortega? A tvoj otac? Zašto nisu ovdje?

Crispin nije na njega obraćao pažnju. - Raoul, dovediPrikrivenu ovdje. Vrijeme je. Prestrašena se djevojka stisnulau stolcu u koji ju je stavio Raoul, u očima joj se iščitavalamješavina straha i strave kad se nad njome nadvio CrniAnđeo. Kad su je njegove snažne ruke zgrabile za zapešća iprsti se urezali u njezinu kožu prestala je disati, a srce joj se

stisnulo od straha.Iako je pokušala izmaći bez poteškoća ju je povukao kroz

sobu i na otvoreni balkon. Mueller je odložio štap na kamen. Održavao je ravnotežu

zdravom nogom. Na njegov znak Raoul je gurnuo djevojkuprema njemu, Crispin ju je podigao na izbočinu. Jecajućipokušavala se izmigoljiti na balkon, ali su ju njegove mišićaveruke čvrsto držale.

- Miruj ili ću te ispustiti. - Njegov je dah gorio u njezinimušima.

Crispin se nasmijao djevojčinom prigušenome plaču,potpunom užasu u njezinim očima. Tijelom mu je prolazioosjećaj moći.

- Što čekaš? - pitao je Raoul. Oči su mu gledaleMuellerove. - Ona je jedina ostala na putu Uznesenja. Učinito!

Crispin ga nije slušao. Nije mislio ovo dovršiti bez da odShepherda dobije ono što želi. Agat. I zadovoljstvo što ćeprisiliti Davida Shepherda da gleda kako ova djevojka pada.

Gomila ispod se ukočila kad je ugledala djevojku koja jevisila.

- Posljednja Prikrivena! - netko je povikao.- Imaju sam Serpent - dodao je drugi uzbuđeni glas.

Serpent. Njegovo je ime zamorilo u gomili poput molitve.Crispinovo je lice sijalo od zadovoljstva. Znali su stoje

učinio. To gaje bodrilo. Nacerio se, preplavljen potpunimpouzdanjem.

Mofulatsi je istupio naprijed kako bi se obratio ljudimaispod. - Svi se vratite u dvoranu. Sada.

Pripremite se kako vam je rečeno. Naše je Uznesenjeneminovno.

Katharine Wannamaker je s još nekolicinom krenulaprema dvorani, ali je većina ostala ovdje zadivljenadogađajem na balkonu.

- Sada! - povikao je Južnoafrikanac, pokazujući svojomdugom rukom.

Crispin je preko ramena viknuo prema Raoulu. - PronađiShepherda i dovedi ga ovamo. Odmah!

- Ne treba nam Shepherd više - povikao je Mofulatsi.-Raoule, želim da mi nađeš Ortegu i Erika Muellera. Morajubiti ovdje u trenutku kada uništimo ovaj truli Božji svijet.

Bijes je zamračio Crispinov pogled kad je Raoul potrčaoispuniti Mofulatsina naređenja. Opirao se neodoljivomeporivu da baci djevojku s balkona kako bi dokazao da mu netreba ničije dopuštenje u postizanju onoga za što je radio višeod bilo koga od njih.

Umjesto toga, bijes mu je izašao iz grla, odzvanjao je ozidove Arke i spiljom ispod.

- Davide Shepherde! Pokaži se! Ovdje jedan život visi oniti. Vrijedan život. Posljednja od tvojih Prikrivenih. Dođi ispasi ju, ako se usuđuješ.

Gnjevno je pregledavao recepciju - ali Shepherda nigdjenije bilo. Jedino kretanje bilo je preostalih Gnoseosa koji suse vraćali u dvoranu.

- Bojiš l i se Shepherde? Prevelika kukavica kako bi juspasio? Dođi gore i zaustavi me - izazivam te! Njegov se bijespojačavao kako su sekunde prolazile pored, a kukavica se nijepokazivao. Naceri o se, ispunjen mržnjom, i na trenutak jepopustio stisak oko djevojčinoga struka. Dovoljno dugo da seodmakne od ruba balkona, noge su joj mlatarale divlje upokušaju da se vrati na sigurnost.

Vrisak je odzvanjao čak i kad ju je ponovo čvrsto primio.

- Izazivam te, Shepherde, izazivam! Znoj je klizio niz Davidovo lice, a cijedio se ispod pazuha.

Prsti su mu bili razderani, dlanovi krvavi od stijene. Dah muje bio plitak dok se oprezno penjao sa stražnje strane kamenekule, prema balkonu.

Nije imao pijuk, niti konop kao niti izbočinu nazapučastom gotovo vertikalnom stupu. Sve što je imao bili sunjegovi prsti. Njegova koljena. Stopala su tražila mjesto zapotporu palcu dok se penjao, zavojito tražeći izbočinu.

U glavi je vidio upute koje je dobivao od Hutcha. Stopalopo stopalo. Ne gledaj dolje. Drži oči prema vrhu. Nije želiorazmišljati o Yael. O Dillonu. Jesu l i bili živi? Ozlijeđeni? Ilisu se još borili? Nije si mogao dopustiti da mu nešto odvučekoncentraciju s penjanja. Crispin gaje zvao. Luđački je vikao.Blokirao je riječi u glavi i otresao znoj s lica.

Planina je poput žene, rekao mu je Hutch kod prvog"naprednoga penjanja, kada je bio dovoljno star da shvatimetaforu. Oblikuj se oko nje. Sjedini se s njome.

Njegovo je tijelo obgrlilo zid. Ruke su tražile sljedeći otvor.Bio je stijena. Bio je sjedinjen s kulom.

Prodoran je vrisak rasparao zrak. Stacyin vrisak - iznadnjega. Ruka mu je zadrhtala, zgrabila prazan prostor i stopalomu je kliznulo.

60 CRISPIN JE OSJETIO napetost u trenutku kada je ulovioočev glas koji je ispunio zapovjednu sobu. Već je bilo ivrijeme. No, njegove je sinovske ljutnje nestalo onogatrenutka kada je čuo ženski glas, koji je govorio s hebrejskimnaglaskom.

- Kakvo je ovo mjesto? $to radiš?Zvučala je očajno. Prestrašeno. Crispin se nasmijao.- Pogledaj koga sam pronašao kako se skriva kod stepenica

- rekao je njegov otac vukući Yael HarPaz prema balkonu.- Pa, dobro. - Crispinov se smjeh produbio kad se obratio

užasnutoj djevojci koja je visila n a balkonu. - Tvoj junak nemože biti tako daleko.

- Vrijeme je da ovo završimo - rekao je Mofulatsi Crispinunestrpljivo. - Što je zaboga zadržalo Ortegu? - Pogledao je nasat, ali je naglo podigao glavu kad je Raoul uletio na balkon.

- Ortega je mrtav. I Domino. - Njegove različite očizalijepile su se na problijedjelom licu Stacy Lachman. - Nemarazloga za daljnje čekanje. Ubij ju.

Mofulatsi je zakoračio prema naprijed s dozom određenogautoriteta. - Sada sam ja vrhovni zapovjednik. Serpente,dovedi ju k meni. Čast posljednjega ubojstva pripada meni.

- Ne! - Crispin se podrugljivo nasmijao, pogled mu ječešljao hodnikom ispod ispunje n bezgraničnim gnjevom. -Završit ćemo kad JA kažem. Shepherde! Gdje si, Shepherde?

- Ovdje. - David se prebacio preko stražnje izbočine zida ina balkon. Pet se Gnoseosa okrenulo u šoku kad je krenuoprema Crispinu.

David nije obraćao pažnju. Bio je u potpunostiusredotočen na Crispina.

- Mislio sam da želiš trgovati. 61 DAVID JE ISPRUŽIO svoj ozlijeđeni i krvavi dlan. Agat je u njemu sjajio, gotovo

jednako kao požuda u Crispinovim očima. - Dođi po njega ako se usuđuješ - mamiogaje David.

Zadržao je dah, nije se usuđivao pogledati Stacyino užasnuto lice, kako bi upionjezine tihe jecaje. Njegov je pogled bio na Muellerovim, i sve je zastalo u tometrenutku.

- Dovedi ju k meni - rekao je David - i dat ću ti agat.- Dobit ću agat i ovako i onako. - Nasmijao mu se Mueller. - Nakon što j u vidiš

kako pada.- Pretpostavljam da nisi dovoljno muškarac da ga uzmeš iz moje ruke? - David je

bacio agat u zrak i ulovio ga. - Čak i kao klinac nisi bio ništa nego samo nasilnik.Pogledaj se sad. Skrivaš se iza djeteta. Tko je kukavica, Muelleru?

- Ovo je glupost - eksplodirao je Mofulatsi. - Serpente, dovedi mi djevojku. Raoule,ubij ih!

Davidov je pogled skrenuo na čovjeka maslinaste puti kad je Raoul izvadio pištolj.Njegove oči! Šok, pa bijes. Jedno plavo, drugo smeĎe. To je bio on.

Stajao je licem u lice sa životinjom koja je ubila Hutcha. Koja je otela Stacy. Kojabi trebala ubiti njega i Yael. David nije imao ništa za izgubiti. Sve su oči i pištolj biliupereni u njega. - Sigurno ga ne želiš nazad?

Srce mu je divlje kucalo o ozlijeđena rebra, napravio je korak bliže Crispinu, zatimjoš jedan, mašući agatom tik pred Crispinom.

- Hoću svoje godine nazad! - povikao je Crispin. - Ti si krenuo prema svjetlu, amene je povukla tama. Dobio si imena, a ja sam provodio dane i noći u potrazi zanjima.

- Jadan Crispin. - David je iskrivio usne. - Želiš agat, Muel-leru? Evo! Crispin je uzdahnuo kad ga je David bacio u visokom luku. Čuo se pucanj. U

djeliću sekunde u kojem je iznenađeni Muelle-rov pogled slijedio agat kako leti prekobalkona, David se nagnuo naprijed, prema Stacy i primio ju za struk. Povukao ju jeprema sebi, ali Cripsin ju je još uvijek držao čeličnim stiskom.

- Davide! - Stacy se primila za njegova ramena. Očajnički se pridržavao,napregnuvši svaki mišić do najveće izdržljivosti kako bi j u odv e o na sigurno.Iznenada je ugledao Erika Muellera kako uzima sinovljev štap. David se pripremio naudarac.

Umjesto toga u šoku i nevjerici je gledao kako je Mueller udario sina poramenima. Cripin je jauknuo u iznenađenju i boli, koljena su mu klecnula i popustioje stisak. To je sve što je trebalo Davidu . Podigao ju je oslobođenu i povukao nabalkon.

Okrenuo se s njom u naručj u na vrijeme da ugleda Mofulatsija kako nasrće naYael pokušavajući joj oduzeti pištolj prije nego ponovo zapuca. Pogodila je Raoula,koji je jecao, bedro mu je bilo iskrivljeno i krvavo, lice ispunjeno bolju dok se koprcaona podu.

Prije nego je Davidov mozak uspio shvatiti sve što se oko njega događa osjetio jeda ga je nešto zgrabilo za nogu. Pao je na koljena, Stacy s njim. Uz vrisak seotkotrljala u stranu kada se Crispin bacio na njega i počeo ga udarati.

Stacy se ukočila, suze su joj tekle niz obraze, lice joj je bilo prošarano užasom. Alisamo nakratko. Kad je ugledala Crispina kako šakom napada Davida po licu, poletjelaje na njega poput tornada, zabila je zube u njegovu ruku i povukla ga za bujnu kosu.Povukla gaje svom svojom snagom, počupavši mu punu šaku kose prije nego ju jeodbacio leđima.

David ga je udario u sredinu ošamutivši ga dovoljno da zamijene uloge i sada jeDavid prikovao Crispina na pod stiskajući mu vrat.

Yael je napala Mofulatsija, stružeći svoj u potpeticu po njegovoj goljenici. Zatimgaje koljenom opalila u međunožje.

Ogroman se čovjek srušio u z vrisak boli, i pustio pištolj. Prije nego se mogaooporaviti uzela mu je pištolj. Istoga je trenutka Erik Mueller došao do njega i raspalio

ga štapom po glavi.- Izdajica! - graktao je Crispin. Hvatao je zrak, bezuspješno pokušavajući

odgurnuti Davidove prste sa svoga vrata. - Proklet bio... oče... pomozi mi! Erik je zamahnuo prema Mofulatsinoj glavi ne obazirući se na Crispina.Yael je dolazila do zraka. Boljelo ju je zapešće, gorjelo je od Mofulatsinog čvrstog

stiska. Ali imala je pištolj. U ustima je osjećala metalan okus vlastite krvi, okrenula seprema Raoulu - još uvijek je bio na tlu, oko njega se skupljala lokva grimizne krvi, onse borio za dah. Svladala je mučninu i potrčala u prostoriju prema staklenoj škrinji.

Dva poludraga kamena s hebrejskim slovima sjajila s u prema njoj - ametist ismaragd. Gad i Zebulon.

Škripeći zubima zamahnula je drškom pištolja prema staklu . Nije se razbilo.Psovala je i probala ponovo, udarivši svom svojom snagom. Znoj joj je curio po licu.Staklo nije ni napuklo. Yael je zatvorila oči, zamislila je kako se staklo drobi i ponovoudarila drškom pištolja. Staklo j e eksplodiralo poput kristalne kiše i obuzeo ju jeosjećaj pobjede.

Razrezala si je ruku na krhotini dok je uvlačila ruku prema kamenju. Nije seobazirala na bol nego je uhvatila ametist i smaragd. Sanja li ili kamenje stvarno sjaji?

Nije bilo vremena proučavati ih. Ubacila ih je u grudnjak natopljen znojem, atijelom joj je prostrujala drhtavica, sve do stopala. Tada je Erik Mueller gurnuo Stacyu sobu daleko od meteža na balkonu.

- Yael - David ju je zvao, glas mu je bio promukao. - Odvedi Stacy! Svaki čas možedoći još Crnih Anđela.

- Ne, ne idem bez tebe. - Stacy je plakala, nekotrolirano je drhtala.Erik ju je odvukao prema staklenim vratima i stepenicama ispod. - Moraš ići dijete

- cijeli svijet ovisi o tebi! - Ne! - Oslobodila se, pokušala je ponovo stići do balkona, ali ju je Erik primio za

ruku. - Ne razumiješ. Za tebe je ovdje postalo preopasno - mnogi te žele ubiti -moramo te izvesti van!

- Ostavi ju. - Yael je uperila pištolj prema njemu. - Odmah. Stacy ju je pogledala učuđenju. - Nemoj ga ozlijediti. On me je izbavio iz one grozne sobe. Pokazao mijetajni izlaz!

Yael se ugrizla za usnu, u glavi joj je bubnjalo, nije se mogla odlučiti, tijelo jojpulsiralo od boli. Pokušavala je shvatiti što joj je Stacy govorila uspoređujući s onimšto je sama vidjela.

Mueller ju je pronašao pored stepenica vani , kad je pokušavala provaliti uzapovjednu prostoriju. Uvjerio ju je da želi pomoći Stacy, da se promijenio. Daje cijeliživot bio slijep - i potpuno u krivu što se tiče Božjega svijeta. Bilo je dobra u ovomesvijetu, odlučio je. Rekao joj je da gaje pronašao u ženi koja se zove Elizabeth. Ženikoju je volio. I ova ga je njegova sekta u to uvjerila. Njihova sustavna ubojstva LamedVovnika ukrala su dobro svijetu, oslobađajući samo uništenje.

Yael je bila vrlo sumnjičava, ali Erik Mueller je tvrdio da ne želi kraj svijeta. Imaoje plan. Moraju zajedno ući u zapovjednu prostoriju, ona će se pretvarati daje njegovataokinja dok će istovremeno imati pištolj. On je udario vlastitoga sina, napao

Mofulatsija. Sada je namjeravao spasiti Stacy iako je David gušio njegovoga sina.- Povedi ju Yael! - povikao je David uzbuđeno. - Stace, u redu je. Dolazim odmah

za tobom. Yael je krenula prema djevojci. - Hajde Stacy. Čula si ga, stići će nas.Primila je Stacy za ruku i progurala ju kroz staklena vrata na odmorište. Erik ih je

promatrao dok su se penjale stepenicama, tijelom mu je prolazio nemir. Krenuo je zanjima, razmišljajući je li spasio Elizabeth. Zatim se okrenuo, nećkajući se.

Zar ne bi sada trebao spasiti svoga sina?Prije nego je uspio odlučiti Raoul je doteturao s balkona, njegovo crnomanjasto

lice sada je bilo bijelo poput mlijeka, a donji dio tijela se kupao u krvi.- Izdajico! - zaurlao je Crni Anđeo. Podigao je pištolj i opalio prema Erikovom

čelu. Erik Mueller se srušio.Teturajući, Raoul je oteturao na balkon ne obraćajući pažnju na bol u slabinama

koja se pojačavala sa svakim korakom. Osjećao je slabost.Umirao je. Izgubio je previše krvi.David Shepherd je bio previše zauzet gušeći Serpenta. Neće ni vidjeti što mu

slijedi. Bolesno se nasmiješivši Raoul je uperio pištolj prem a Shepherdovoj glavi.Uživat će u posljednjem ubojstvu. Više od bilo kojeg nakon ubojstva djeda. Jezivo sesmijući, povukao je obarač - i nije čuo ništa, samo isprazan klik.

David se trgnuo na zvuk i okrenuo glavu prema njemu - a od čovjeka na kojem jeležao. Ulovio je tamnu mrlju u uglu i spustio se u trenutku kad mu je pored uhaproletio pištolj. Iznenada je prema njem u poletjelo devedes e t kilograma otrovanatopljenoga krvlju. Otkotrljo se u stranu, trgnuvši se kad gaje pištolj pogodio u leđa.

Štap. Nekako ga je David uspio zgrabiti dok se pokušavao podići na noge.Iznenadilo ga je da može stajati. Iz pluća mu je gorjelo sa svakim udahom, boljela suga slomljena rebra, suočio se s ubojicom.

Kiseloga daha i snagom koju je izgradio vježbanjem godinama, Raoul je skočio nanjega. David mu je zabio vrh Crispinovoga štapa u pogođeno bedro. Čuo se bolanvrisak dok je padao unazad i glavom udario u kameni zid.

David je lagao udahnuo. Raoul neće više nikoga ubiti.A Crispin...David se okreno i stisnuo oči. Crispin se uspio dovući do prednje izbočine balkona

i podići. Nagnuo se i vikao u spilju ispod.- Izlazite, budale! Prikrivena bježi! Za...David se zaletio u njega, podigao je štap, ali je podcijenio snagu Crispinova torza.

Jednom je rukom Mueller zgrabio štap, David je izgubio ravnotežu i gotovo je paopreko balkona. Stisnutih zubiju Crispin je pokušao ponovo i Davidov je torzo završiopreko ograde.

Trznuo se natrag i odjednom osjetio nešto na svom bedru -jantar gaje u džepupeckao. Adrenalin mu je projurio tijelom poput električnog impulsa.

- Htio si agat, Muelleru? Zašto ga ne uzmeš? Udario je Muel-lera u trbuh, zgrabioga za pojas i bacio preko balkona.

Mueller je tresno o zemlju prije nego je uspio ispustiti bilo kakav vrisak. David jepotrčao, jurio niz stepenice prema recepciji. Mora pronaći agat. Pogledom je prelazio

preko srušenih ouroborosa, tijela...Srce mu je zastalo.Dillon.David je potrčao prema njemu, spustio se na koljena. Probao je puis iako je znao

da ga neće naći. Dillon je već bio hladan.Obuzela gaje tuga. I sram. Kako je mogao sumnjati u ovakvog iskrenog prijatelja?

Kako gaje mogao ovdje ostaviti?Pogledao je u dvoranu . Vrata su se otvarala. Gotovo dvije tisuće Gnoseosa -

nestrpljivi u svom iščekivanju.PronaĎi agat.Uznemiren, ustao je. Tada je uočio biskupov prsten. Prsten zbog kojeg je Dillon

riskirao svoj život.Brzo se David nagnuo nad tijelom prijatelja i pokušao ga skinuti. Kad je to učinio

ugledao je agat. Samo centimetar udaljen od Dillonovog a rukava, sjajio se poputsireninih suza. Kad ga je uzeo činilo mu se kao da oba kamena iz Aaronovoga oklopasjaje na dlanu, sve jasnije kako su sekunde prolazile.

Bilo mu je neobično daje agat pao tako blizu rubina. Trenutno nije ni o čemu htiorazmišljati osim o tome kako odavde izaći živ. Čuli su se glasovi ljudi koji su počelidolaziti iz dvorane. Stišćući kamenje u svoj i m krvavim šakama potrčao je premastepenicama. I trčao je, trčao je prema površini, prema vlastitome spasu.

Čuo je pucanj. Korake. Trčali su za njime.Koliko su ispred njega bile Yael i Stacy - pitao se omamljeno, prsa su ga pristiskala

sa svakim korakom. Neće uspjeti. Vid mu je treperio i za sobom je ostavljao grimizantrag krvi. U nogama je osjećao slabost.

Ali nije mogao stati.Drhtao je, ali je išao dalje, jednom se poskliznuo na klizavim stubama. Zatim je

došao do drugog odmorišta. Penjao se gore, čuo je korake i ženske glasove iznad sebe.Yael i Stacy.

Ljutiti povici i zvukovi proganjanja tjerali su ga dalje.Kad je stigao u skladište jedva je mogao stajati na nogama. Uhvatio gaje Avi Raz,

odvukao do prostorije ispunjene kutijama, više nego ranije, i sada je bila prepunamuškaraca u tamnim odijelima koji su nosili vokitokije i pištolje.

- Hvala... što si doveo... konjicu - rekao je David teško dišući.Avi je bio natopljen znojem. - Popeo si se na vrijeme.Posvuda oko njih nadirali su muškarci i postavljali kablove i žice i eksplozive

veoma užurbano. Neki su žene koje su pobjegle vodili prema kolima hitne pomoći.Tada je Dav i d udahnuo svježi zrak, žmirkajući na danje svjetlo. Teturao je s

Avijem prema platformi iza zgrade gdje su ga čekale Yael i Stacy u stražnjem dijeludostavnoga kamiona.

Kilometrima su bili daleko od Anđeoskoga prolaza broj 8 kada je odjeknulaeksplozija kroz tajni bunker ispod Londona, urušivši se duboko pod zemljom.Kilometrima daleko od tunela gdje s u se Gnoseosi okupljali poput osa u košniciiščekujući svoju pobjedu čak i kad ih je oštar udarac uklonio s lica Zemlje.

Jednim udarom koji je protresao London poput potresa, sekta koja je stoljećimaplanirala uništiti Božji svijet svedena je na podzemnu gomilu pepela i dima. Tower ofLondon je stajao čvrsto, kao već stoljećima, a porculan u Buckinghamskoj palači sejedva zatresao na kraljevskim policama.

62 VARŠAVA, 500 KILOMETARA DALEKO DOK SE TLO tresloispod Londona, trinaestogodišnji Stanislaw Nowicki sepenjao stepenicama do bimaha u malenoj sinagogi. Dok sepripremao da po prvi puta obavi svoj tallit recitirao jeposebn u bracha stavljajući molitveni šal i dubokoudahnuvši.

I dok je jasnim glasom pjevušio drevnu hebrejsku molitvuvoda rijeke Temze je još jednom utihnula.

KOPENHAGEN, 230 KILOMETARA DAL E K O Lise Kolinka senagnula nad svoju tortu za trinaesti rođendan, napučila jeusne, lice joj je bilo obasjano sjajem svijeća. Kad je zatvorilaoči da zaželi rođendansku želju, iznad Arizone se spustiopljusak. Kad je ugasila sve svijeće, na američkomejugozapadu je počeo prolom oblaka, ugasivši požare, ispirućiplanine, obnavljajući sprženu zemlju.

CHICAGO, 2300 KILOMETARA DALEKO Keisha Jones je svakusubotu provodila pomažući svojoj teti Doris u sakupljalištuhrane Stony Island u južnm dijelu Chicaga.

Danas, na putu da pomogne složiti doniranu hranu ukonzervama, trinaestogodišnja se djevojčica igrala skovanicama koje je pronašla na cesti. Kada ih je pružilagospođi Wallace i naučila da je to dovoljno da kupi paket jajai kruh za cijeli tjedan, tijelom joj je prošao osjećaj sreće.Odlučila je da će sljedećega tjedna donira-ti pola zarađenoganovca od čuvanja djece.

A uz obalu Japana tsunami koji j e rastao duboko podmorem vratio se nazad odakle je i krenuo i umirio se poputlončića s ključalom vodom kada ga se ukloni sa štednjaka.

ŠANGAJ, 3800 KILOMETARA DALEKO Chen Ho je sjediopored svoga voljenoga djeda, strpljivo mu čitajući dnevnenovine. Morao je često ponavljati stvari jer njegov djed nijedobro čuo, a već je i oslijepio. Ali Chen nije mario. Njegovadomaća zadaća može čekati - ocu njegove majke nijepreostalo mnogo radosti osim ostati u kontaktu s vanjskimsvijetom i čašom piva navečer.

Chen je okrenuo stranicu i uvidio daje djed zaspao. Srcemu je ispunila radost. Složio je papir, znao je gdje trebanastaviti.

U isto vrijeme u Turskoj, čuo se uzvik veselja kada suspasioci izvukli na desetke djece koja su preživjela ispodurušene škole.

U Mathiaki, u Sierra Leoneu - u Luveni, u Rusiji - uTokaji, u Mađarskoj - još drugih dvadeset i osam mjesta igradova u cijelome svijetu, nova generacija Lamed Vovnikastigla je do duhovne zrelosti, jedan po jedan.

Čistoga srca, njihove su se duše ispunile dobrotom imilošću, niti jedan od njih to nije znao, niti će ikadapoznavati moć vlastitoga postojanja.

63 MJESEC DANA KASNIJE U IZRAELU JEZERO KINNERET

ŠETALIŠTE UZ OBALU grada Tiberije je bilo prekrasno uznjihanje palmi, ispunjeno štandovima s hranom i turistimakoji su šetali dok je David tražio Yael među svjetinom. Kadaju je ugledao na drugoj strani tayyeleta, osjetio je lagani šokjer je bila u kaprica-ma žute boje limuna i crnoj svilenojmajici kratkih rukava. Nekako je slika koju je imao u glaviuvijek uključivala njezin zele n i svileni sako i crnu suknjukoje je nosila onoga dana kada je ušla u rabinov ured i tražilaagat.

Agat j e sada bio u Jeruzalemu. Zajedno s jantarom i

drugim kamenjem iz Aaronovog oklopa koje su uzeliGnoseosima.

Dnevnik je ponovo bio kod njega. Ovo će biti njegovposljednji put.

Dok se probijao kroz gomilu prema Yael događaji izprošloga mjeseca prolazili su u maglici. Proveo je tjedan danau Santa Mo-nici sa Stacy kao gost kod Meredith i njezinogasupruga. Nije mu se činilo onako čudnim kako je očekivao,biti u kući Lena Lach-mana. Stacy ga je željela blizu. Bio jojje jako blizak.

Još uvijek je bio na bolovanju. Oporavljao se od tri smrti,Dil-lonove, Hutchove i Evine.

Još uvijek gaje sve boljelo. No, ozljede će proći iizblijedjeti. Samo se nadao da će i Stacyno sjećanje.

Neobično je bilo to što nije željela znati koliko ju je togadovelo u onakvu kušnju. David joj je planirao reći kada jošmalo odraste. Ali nije bilo potrebno. Instinktivno, činilo se,Stacy je postavila nekoliko pitanja, potpuno zadovoljna dakrene dalje. Lamed Vovnici, sjetio se, nisu imali pojma tkosu.

Meredith ju je odvela na nekoliko susreta s terapeutomkoji je rekao da Stacy nije traumatizirana događajima. Davidje bio zadovoljan čekanjem dok ne bude spremna saznativiše.

Izbjegavajući obitelj koja je žurila prema štandu sfalafelom, ulovio je sjaj sa srebrnih naušnica koje su visile izaYaeline tamne, bakrene kose. Bila je dovoljno blizu dajeuočio njezin osmjeh. Vidio je ogrlicu od šarenih perlica kojuje nosila oko vrata. Vidio je glatke obrise njezinih bokova.

Usporila je dok mu se približavala, u očima joj seodražavala radost. Stala je na prste i lepršavo ga poljubila.

- Unajmila sam čamac za ribolov. Naš je čitavo poslijepodne.

- Da ponesemo i hranu? Nasmijala se.Sat vremena kasnije, bili su daleko od bučne obale, sami u

plavome drvenome čamcu, kretali su se prema većoj dubini.More je bilo mirno, ljeskalo se na suncu poput dragulja ispodgrada Tiberije, koji je kao i Safed bio jedan od četiri najsvetijagrada u Izraelu.

Izraelci su ovo zvali jezero Kimmeret, kršćani Galilejskomore, gdje je Isus odabrao apostole međ u ribarima koji sutamo lovili.

David je pričekao dok ih nisu okruživali jedino nebo i voda,a ljudi na brežuljcima bili samo maglica.

Zatim je ostavio vesla. Dok je Yael promatrala u tišini uzeoje dnevnik i bacio ga u more. Jedno je vrijeme plutao,stranice su postajale sve mekše kako je prodirala voda i tintase razmrljala. Malo kasnije je crvena kožna knjiga sporonestala ispod staklene površine, tonući na dno jezera, nosećisa sobom svete tajne.

Yael je pogledala prema košari s hranom pored nje, zatimje pažljivo zakoračila čamcem i sjela pored Davida.

- Prije piknika, željela bih te nešto pitati.- Pitaj.- Dobila sam poziv da sljedeći semestar predajem kao

izvanredni profesor u Georgetownu. Imaš li ti prste u tome? David je pokušavao zadržati ozbiljan izraz lica, ali je osjetio

njezin miris i morao se nasmijati.- Što ako jesam? Hoćeš li razmisliti?Skupila je usta i ispružila noge kao da želi pomnije

promotriti lak nježne ružičaste boje na nožnim prstima.- Mislim da ovisi. Postoji li društveni život za osoblje?

- Pa, već si propustila piknik za Praznik rada, ali dekanMyer fino prži puretinu za doček Nove godine. A ja nemam skim ići.

- Pržena puretina... - Sporo se okrenula prema njemu. -Ovo se čini kao najbolja ponuda danas.

Ruke je obavila oko njegova vrata, kosa joj je pala iza kadje digla pogled prema njemu. - Bojim se malo vaših zima.

- Nema straha. Mislim da se možemo grijati. - David ju jepoljubio, a čamac je plutao. Izgubio se u mekoći njezinihusana, ljuljanju mora i miru znajući da su ime n a LamedVovnika još jednom zapečaćena.

KRAJ 09.03.2010.

ZAHVALE Inspiracija za pisanjeKnjige imena nastala je prije petnaest godina. Iskricu jezapalio Geri Levit, koji je s nama prvi podijelio legendu oLamed Vovnicima.

Mnogi su nas još inspirirali i učili za vrijeme nastajanja oveknjige. Zahvaljujemo im se iz srca: Rosemary Ahern, rabinuJona-thanu Berkunu, rabinu Laurenu Berkunu, JeanDonnely, Miyrni Dosie, Ruthe Goldstein, LarryjuGreenbergu, Rachel Greenberg, Charlotti Hughes, LawrencuKatzu, Mitchelu Katzu, Leslie Katz, Stevenu Katzu, IrvinguKoppelu, dr. Parti Nakfoor, Claudiji Scro-ggins, Rae AnnSharfman, rabinu Elimelechu Silberbergu, rabinu dr.Shlomu Sowilowskyju i Marianne Willman.

Duboko se zahvaljujemo na potpori i entuzijazmu trijuposebnih žena - našoj urednici, Nichole Argyres, i našimpožrtvovnim agenticama, Ellen Levine i SallyWofford-Girand.

BIOGRAFIJE AUTORICA Jill Gregory i Karen Tintori suspisateljice koje su objavile brojne knjige i koje su već prekodvadeset godina i najbolje prijateljice.

Pojedinačno, Jill piše beletristiku, Karen publicistiku, apod zajedničkim imenom objavljuju i jedno i drugo.

Prvi su puta surađivale na knjizi WHAT DOES BEINGJEWISH MEAN?, koja je klasičan osvrt na židovstvo,pružajući odgovore na pitanja o povijesti, kulturi i religiji.Kada, kao majke Židovke, nisu mogle pronaći knjigu koja biodgovorila na neka pitanja njihove djece o židovstvu i Bogu, zamolile su jednoga rabina za pomoć i same napisale takvuknjigu. Prvobitno u izdanju Simona i Schustera 1991. g.,WHAT DOES BEING JEWISH MEAN? j e dorađena iponovno izdana 2003. g . Njihov roman iz 1993.,SOMETHING BORROWED, SOMETHING BLUE, objavljenu izdanju Doubledaya napisale su pod pseudonimom iprema njemu je snimljen TV film s Connie Sel-leccom iKenom Howardom u glavnim ulogama. Nakon njega jeslijedio još jedan špijunski roman, CATCH ME IF YOU CAN,u izdanju Avona 1996. g.

Jill Gregory je najprodavanija autorica novina JVeu; YorkTimes i USA Today koja je napisala preko trideset romana,kako Jill Gregory i Karen Tintori povijesnih tako i modernih, kojise obraćaju ženskom dijelu čitateljstva. Njezine knjige seizdaju u Japanu, Rusiji, Norveškoj, Švedskoj i Italiji.

Roman TRAPPED Karen Tintori, zapis povijesne nesreće urudniku Cherry 1909. g. (Cherry Mine Disaster), u izdanjuAtrie, Chicago Tribune je proglasio najboljom knjigom 2002.g. Za TRAPPED su nedavno otkupljena filmska prava.

Ova proslavljena knjiga je istinita priča koju je Karen,preobraćenica na Židovstvo, otkrila istraživanjem života

svojega djeda Talijana koji je imao isto prezime kao i jedan odnajranijih talijansko-židovskih tiskara knjiga pisanih nahebrejskom.

Trenutačno je članica upravnog odbora svoje sinagoge ibivša je predsjednica tamošnje g sestrinstva. Njezinozanimanje za Kabalu traje dulje od desetljeća, od njezinaseminarskog rada za bar mitzvah.

St. Martin's će uskoro izdati njezin posljednji roman,UNTO THE DAUGHTERS.

Jillino zanimanje za Kabalu datira iz njezinih studentskihdana na Sveučilištu u Illinoisu gdje je diplomirala na Odsjekuengleskog jezika i književnosti.

Tada je, u sklopu izvannastavne aktivnosti, istraživalakompleksnost židovskog misticizma, no tada joj se to činilozastrašujuće i nerazumljivo. Sada ponovno proučava Kabalu,ovaj put s više uspjeha, zajedno s Karen s kojom pohađanastavu u Chabad Centru, gdje ih poučava briljantan iizuzetan rabin.

Karen, koja je diplomirala novinarstvo na Wayne StateUniversity, je zanimljiva govornica koja na svojim čestimputovanjima promovira svoje knjige. Gostovala je i u brojnimTV i radio programima.

Dugogodišnja Karenina i Jillina fascinacija konceptomLamed Vovnika - trideset i šest pravednih duša čija dobrotaodržava svijet - dovela ih je do njihove priče u KNJIZIIMENA.