B I B L I O T E K A I Z A B R A N A D J E L A

Joža Horvat

BESA 1

Svezak IV

Copyright © JOZA HORVAT, Zagreb, 1985.

Priredio

IVAN KRTALIĆ

Likovna oprema

BRANKO VUJANOVIĆ

Geografske karte

TOMISLAV TOTH

Fotografije

RENATA HORVAT

Urednik

ALOJZ MAJETIĆ

J O Ž A H O R V A T

BESA 1Brodski dnevnik

Drugo izdanje u ovoj biblioteci

IZDAVAČKO KNJIŽARSKA RADNA ORGANIZACIJA

III I JI <1 O S tZAGREB 1988

RENATI

»Od sviju droga more je najopojnije!«Tko je to kazao, Ti ili ja?Ne sjećam se više, ali točno znam mjesto gdje je ta misao prvi put izgovorena. Na zapadnoj obali Sumatre, jedne večeri kad smo sjedili na palubi »Bese« i u zalazu sunca promatrali otočić Engano u beskrajnom prelijevu bakrenih i zlatnih boja. Tada! Možeš li mi reći od kada ta spoznaja živi u nama?

J o ž a

Nešta kao predgovor, ili:

IZ DNEVNIKA LUCKASTE OBITELJI

TRAŽI SE NAJLJEPŠE MJESTO NA JADRANU. Pula, 1959. Gos­podin Franz Hessler živi na Rajni u Saveznoj Republici Njemač­koj a doputovao je ovamo da vidi Skitnicu. Za njegov sam je do­lazak malko dotjerao, kao što je red da se dotjera udavača kad joj prosac dolazi u kuću. Nešto boje po oplati, nešto laka po jar­bolu i eto je — blista mladenka u svadbenom ruhu, usidrena u »Ribarskoj kolibi«.

Gospodinu Hessleru blizu je četrdeset. Ne pije, ne puši... Bez­razložno svaki čas skida naočale i stavlja ih opet na lijep i pravi­lan nos. Pošto je temeljito razgledao brod, upita kao usput:

— Dužina...?— Jedanaest, osamdeset. Širina: tri metra i deset.— Građena?— Pedeset treće na četvrtu. Oplata od slavonske hrastovine,

paluba od crnogorske omorike. Motor »Conventy Victor«, deset HP. Gazi dva metra i dvadeset.

— Kako jedri?— Izvrsno! Maestral, jugo ili bura, na moru je kao patka!Nasmiješio se pomalo podrugljivo:— Zašto je onda prodajete...?Odgovorio sam spremno:— Živjeti u Zagrebu a imati brod na Jadranu, ne ide. Brod je

kao i žena: nije li uza te, nije tvoja!Gospodin Hessler lutao je pogledom. More — tamnoplava li­

vada okružena zelenim brežuljcima. Tihi žubor valova. Fićuk si­rene.

Cijena...?— Pet milijuna.

7

Gospodin Hessler počeo je iznenada teško disati. Ipak se do­čepao zraka:

— Pet milijuna...? To je mnogo, to je velik novac!Koliki je novac pet milijuna, znam i bez njega.— A tri milijuna...? — upita iznenada i kradomice me pogleda

ispod oka kao što mačka pogleda miša prije skoka.Odgovorio sam nevoljko:— Ne gubite vrijeme, gospodine Hessler. Ja nisam trgovac...Dan se primicao kraju. S pučine su pridolazile ribarice, čam­

ci, jedrilice. Razmišljam: eto rijetke zgode da se riješim broda! Bilo bi mudro makar malo spustiti cijenu, makar simbolično izi­ći mu u susret. I baš kad sam to htio, javi se Nijemac:

— Imam prijedlog: krenimo osam dana na krstarenje. Pla­ćam sve troškove, želim posve upoznati i provjeriti brod.

Kupac na to ima pravo. Uzeo sam još jednog mornara i kre­nusmo. Cres, Lošinj, Rab, Krk... Meni se pružila dobra prilika da još jednom razgledam obalu i da napokon odaberem mjesto gdje ću sagraditi kuću kad prodam brod. Godinama krstarim i jedrim Jadranom, poznam ga izvrsno, zašto ne bih sagradio ku­ću na najljepšem mjestu!

Nevjerojatno, ali je tako: na krstarenju s gospodinom Hessle- rom gotovo sam svaki dan otkrivao jedno ili dva mjesta za koja sam u tom času vjerovao, i bio bih se spreman zakleti da je to najljepše mjesto na Jadranu!

Po povratku brod smo ponovno usidrili u »Ribarskoj kolibi«. Spremili smo jedra i očistili palubu. Popili smo kavu. Napokon se javi moj suputnik:

— Dajem pet milijuna, kupujem brod!Bilo je to kao grom iz vedra neba! Eto, pristaje! Nasmiješio

sam se i odgovorio mirno:— Hvala, gospodine, ali... ja više ne prodajem brod!Nije vjerovao.— Kako ste kazali...? Vi ne prodajete brod...?!— Ne. Želio bih da me razumijete... U tih osam dana što smo

bili na moru vi ste našli ono što ste željeli: relativno jeftin, sigu­ran i dobar jedrenjak. U tih osam dana ja sam za sebe tražio jed­no jedino, ali divno mjestance gdje bih sagradio kuću kad pro­dam brod.

Gospodin Hessler upita s nevjericom:— Zar ga niste našli...?

8

— Jesam... kako da ne! Samo... na žalost... nisam našao jedno, nego sedam divnih mjestanca, a ipak, priznat ćete, ne mogu ima­ti sedam kuća na moru! Došao sam do spoznaje da najljepšeg mjesta na Jadranu nema. Sagradim li kuću u Lošinju, žalit ću za Hvarom. Zadar, arhipelag Kornata, Lastovo, Mljet... Ne, ne! Naj­ljepše »mjesto« na Jadranu je brod, to jest kuća koja plovi, kuća koja seli iz jedne uvale u drugu i onima koji u njoj žive omoguću­je da neprestano otkrivaju »najljepše« mjesto. Zbog toga Skitni­ca nije više na prodaju.

Gospodin je Hessler jučer napustio Pulu. Zajedno smo ručali u »Rivieri« i rastali se kao prijatelji. Ostatak dana proveo sam u gradu, sretan i presretan što sam odolio napasti. Telefonirao sam Renati u Zagreb da što prije dođe i dovede naše sinove, Mi­ču i Marka.

Kad sam se navečer vratio na »Ribarsku kolibu« nisam mo­gao vjerovati svojim očima: Skitnica samo što nije potonula! Iz neobjašnjivih razloga — a to je već drugi put u njezinoj historiji — poželjela je morske vode, otvorila negdje oplatu i napila se do mile volje! Sve je plivalo! Stigao sam u posljednji čas da crpkom izbacujem vodu. Kad sam je ispraznio, prošla je ponoć. Legao sam slomljen, iznemogao.

Možda sam ipak trebao prodati taj prokleti brod!

KAKO SMO DIVAN PROVELI DAN...! Šumovita uvala Torkul na otoku Krku. Pustoš, nigdje nikoga osim Skitnice usidrene u dnu uvale.

Sinoć je Renata pripremila »brudet«. Dakako, sa žgancima. Bio sam dežurni u kuhinji i da uvečer ne bih prao posuđe poba- cao sam sve u more: i tanjure, i čaše, i lonce, i poklopce. Narav­no, uz obalu, u plićak.

Jutros, u svitanje, skupljao sam posuđe. Najednom opazim mrkača (hobotnicu) kako se udobno smjestio u loncu u kojem su se jučer kuhali žganci! Priđem oprezno da ne uznemirim gosta, podignem lonac s lovinom i odnesem ga slavodobitno u brodsku kuhinju, Renati... na dalji postupak.

Dan je prošao kao svaki drugi na našoj plovidbi, bez osobitih uzbuđenja. Nakon doručka, dok sam čistio i sušio mreže, Renata je odšetala do razvalina neke kućice na rtu i tu se odmarala u bo­rovoj šumi punoj češera i cvrčaka. Odatle se pruža lijep vidik na

9

Cres, Plavnik, Rab... Već smo odavna zaključili da je to baš ono pravo mjesto na kojem bismo jednog dana trebali sagraditi naš novi dom...

Nešto prije objeda Marko je s podvodnom puškom pretraži­vao uvalu. Vratio se sa stručkom ljubičasto obojenih bodlja mor­skog ježa u lijevom koljenu.

Mićo se nakon objeda htio okupati. Odlučio je skočiti s vrha kabine preko brodske ograde naglavce u more. Izveo je to sjaj­no... samo je prije toga zaboravio provjeriti gdje se nalazi naš mali, pomoćni čamac!

Potrošili smo sav jod i zavoje koje smo imali u brodskoj lje­karni. Na sreću, čamcu se ništa nije dogodilo.

Uvečer su sinovi zapalili kriješ na starom, napuštenom molu.

VIDI, SINE, MIČU LI SE GRANE...? Porozine, otok Cres. Na Skitnici uz nas je još Josip Bonifačić, nama dragi gost, brodogra­ditelj koji je također sudjelovao u gradnji našeg broda. Nizak, crnomanjast, temeljit i čvrst, Osip — kako smo ga odmila zvali — volio je sve što pravi ljudi s mora vole: jedra, karte, vino, ribu i pjesmu. U ribarenju proveli smo dopodne, a nakon objeda uda­rio neverin i odmah za njim, kao što je red, okrenula bura, na ra­dost Renati. Uvečer, kad legne, ona ponajviše voli kad joj iznad glave, na jarbolu, između pripona vjetar izvodi preludij za harfu, fagot, tri oboe i sedam bofora.

U sumrak uplovila su u lučicu još dva ribarska broda, sklo­nivši se pred burom. Do ponoći smo pili, do svitanja kunjali, u zoru trgnuli travaricu i popili kavu.

— Osip... hoćemo li?Slegao je ramenima kao da veli: »A što bismo drugo!« Zado­

voljio se upitom:— Kamo?— U Cres.Kimnuo je glavom i dao se na posao. Kao usput primijeti:— Skratit ćemo jedra. Dvije ruke.Videći da namjeravamo isploviti, ribari se skupe oko nas.— Ma, jeste li ludi?! Zar ne vidite na vrhu brijega kako se mi­

ču grane? Bura forciva, što je vama, ljudi...?!Isplovili smo. Uskoro vjetar poduhvati Skitnicu, polegne je

10

na desni bok. Po palubi zašumi voda. Na pučini nigdje nikoga! Ne mari. Skratili smo jedra, ništa nam se ne može dogoditi...

Nismo dugo uživali. Najednom nas trgne oštar, reski prasak. U tren oka bude nam jasno: puknuo je »patarac«, puknulo je če­lično uže debljine deset milimetara koje učvršćuje jarbol. Uzbu­na! Okreći brod u vjetar dok se jarbol nije slomio, pali motor ko­ji nikad ne možeš upaliti kad je to najpotrebnije, potraži pogod­ne konope, drži, povuci, potegni...!

Jedva jedvice spojili smo ponovno dva kraja čeličnog užeta. Nastavili smo put. Muk. Da prekine šutnju, javi se Osip:

— Sva je sreća što smo skratili jedra!Što smo dalje plovili, bura je postajala sve žešća. Kao bijesna

kuja spuštala se niz padine Cresa, zavijala, škljocala gubicom, bi­jelom pjenom pokrila pučinu. Kad smo otvorili Veliki Bok ispod Predošćice, Mićo najednom pokaže rukom prema obali i poviče:

— Tata!Svrnuli smo poglede. Priznajem, protrnuo sam. Dim: Nama u

susret vjetar je nosio magličast oblak vodene prašine. I dok sam, uznemiren, razmišljao kako će Skitnica podnijeti još i taj udar, Osip, koji je u taj čas bio za kormilom, vikao je sam sebi:

— Poja...! Poja...!!Popustio je Škotu da jedra pod što povoljnijim kutom prime

udar vjetra. Sve je bilo uzaludno. Reful je dohvatio Skitnicu, zdrmao je, potresao, polegao je dok je »dim« prekrio brod, rezak zvuk, kao udar biča, raspori jedro u cijeloj širini. Komadići plat­na sablasno su batrčali i tukli na vjetru koji je neumoljivo uniš­tavao ostatke jedra.

Izmučeni, prestrašeni, mokri i prozebli dovukli smo se ipak do sidrišta Cresa. Tri dana nakon toga Renata je zakrpala jedra, bura je popustila i četvrtog dana osvanulo je divno jutro.

Dižemo sidro, krećemo dalje. I dok Osip i Marko već slažu konope na palubi Skitnice, sjetim se Porozine i velim Miči:

— Vidi sine, ne miču li se grane na vrhu brijega...?!

MOŽE LI »SKITNICA« POSTATI »S ITNICA«? Jadran, 1960. Baš smo se lijepo ugnijezdili ispod borove šumice u slikovitoj lučici Osora. Popodne prijeći ćemo prolaz koji dijeli Cres od Lošinja.

Stigli smo pred prolaz baš kad je pristao putnički brod. Is- krcalo se dosta putnika, kako to ljeti biva. Među onima koji su se

11

iskrcali prepoznao sam nekoliko svojih prijatelja. Kako su i oni namjeravali u Nerezine, pozvao sam ih na Skitnicu. Prijatelji su zatim pozvali svoje prijatelje, a oni opet svoje znance... Za neko­liko minuta skupilo se sedamnaest »putnika«, muškaraca, žena i djece. Kovčezi, sanduci, bicikli, neki kavez u kojemu kokodaču kokoši, ni pedlja palube koji bi bio slobodan. Cirkus! Ne mari. Od Osora do Nerezina svega su dvije milje!

Čekao sam povoljnu struju da uđem u prolaz. Prije negoli se otvori pokretni most poslao sam Miču pitati čuvara kolika je vi­sina dalekovoda koji na tom mjestu spaja oba otoka. Čuvar je odgovorio da visina žice nije nikad ispod sedamnaest metara. U redu. Jarbol Skitnice, mjeren od vodene linije, visok je oko pet­naest metara.

Kad se most otvorio, krenusmo. Bio sam za kormilom. Do- đosmo do sredine prolaza, kadli primijetim da me kormilo ne sluša. Krma Skitnice šetala je čas lijevo, čas desno, brod se zaus­tavio! U prvi sam mah mislio da smo kobilicom »poljubili« dno. Netko me upozori da pogledam vrh jarbola. Problijedio sam. Frcaju iskre! Čelična kapa na vrhu jarbola zapela je za električni dalekovod. Vitki jarbol Skitnice svijao se sve više. Snažna struja potiskuje brod naprijed, dalekovod ne da. Nesreća je neizbježi- va: ili će puknuti dalekovod, ili će se jarbol slomiti. Panika. Ne­tko već skače u more. Vika, cika, dreka, metež. Sve je na rubu ka­tastrofe.

Promatram jarbol. Sve više sagiba svoju ponosnu glavu, a ži­ca, nabijena smrtonosnim,naponom, klizi polako prema vrhu. Sad je već savijen kao luk. Hoće li izdržati? Polako, polako klizi žica dalekovoda, još jedan trzaj... i jarbol je slobodan! Za nekoli­ko minuta Skitnica je već bila na jugoistočnoj strani...

Sve to ipak nije prošlo bez oštećenja. Krma je broda dvaput udarila u betonski zid prolaza i tom zgodom, slučajno, s napisa imena broda otrglo se slovo »K«. Tako smo u Nerezine uplovili kao S ITNICA! Ne mari. To je uistinu sitnica prema katastrofi koja je bila na pomolu.

Većina »putnika« šutke i bez pozdrava napustila je brod...

PISMO. Dubrovnik, 26. VII1961. Draga Renata, ležim na palubi »Skitnice« usidrene u jedriličarskom klubu »Orsan« u Gružu. Le­žim slomljen, fizički i nervno iscrpljen, s brojnim ranama i ope­

12

kotinama na ruci, do očajanja snužden i nesretan. Sve moje mis­li zaokuplja sada samo jedna misao: riješiti se što prije toga pro­kletog broda i jednom zauvijek prekinuti sve niti koje me vežu uz more. Dođu časovi kada bih najradije potopio »Skitnicu«, sa­mo da je više ne vidim i ne brinem o njoj. Ako još koji dan osta­nem sam, ako uskoro ne dodete Ti i djeca, skupit ću svoje prnje, napustiti brod i darovati ga prvom prolazniku koji ga bude htio uzeti.

Što se dogodilo? Pitaj radije što se o p e t dogodilo? Zar smo i jedne godine plovili a da se n e š t o nije dogodilo?

Slušaj: dok sam čekao Tebe tu na sidrištu, pristupe mi dva Amerikanca, jahtmena, i zamole da nekoliko sati popodne jedri­mo zajedno. Pristao sam. Bili smo kod otočića Bobare, pod pu­nim jedrom, kad mi je pukla transmisija kormila. Motor u kva­ru. Uz goleme napore uspio sam da se brod ne razbije u Bobaru. Nekako sam uredio kormilo i u sumrak se dovukao do Cavtata te bacio sidro. Amerikanci su pokupili svoje torbice i zahvalili na »uzbudljivom« jedrenju. Uzeli su auto i pola sata nakon toga već su bili u Dubrovniku pod tušem u svom hotelu.

Ostao sam sam. Prva mi je misao bila što solidnije popraviti kormilo, no nedostajale su mi »žabice« i potreban alat. Sav izne­mogao, legao sam oko 22 sata, bez večere. Niti sam imao volje, niti snage da pripremim jelo.

Oko ponoći probudi me fijuk vjetra i šum uznemirena mora. Istrčao sam na palubu. Nevrijeme! Sa sjeverozapada jurili su olujni oblaci. Motor ne mogu upaliti, kormilo mi je »ranjeno«, sam sam na brodu. Eto još jedne zgode da izgubim brod! Na brzinu sam izvlačio konope i rezervno sidro. U mračnoj i olujnoj noći, u našem malom pomoćnom čamcu, pokušao sam veslati protiv vjetra i valova i još vući za sobom konop! Kakve muke! Ipak sam uspio tridesetak metara odvesti čamac od broda, a on­da me poduhvatio jedan val — i to baš u času kad sam se pripre­mao da izbacim sidro — okrenuo čamac i ja sam se našao kao štakor u vodi, zajedno sa sidrom i konopom...! Znaš dobro kako ja plivam... Bio sam siguran da se neću izvući. Na sreću, čamac je izronio posve blizu mene, dočepao sam se čamca, i to me spasilo. Malo zatim ležao sam na palubi »Skitnice« mokar, uznemiren, iscrpljen, tužan i uplašen, kao izgubljen pas kad se zimi usred ri­jeke nade na santi leda!

Do jutra nisam oka sklopio čekajući hoće li sidro zaorati, ho­

l i

će li vezovi popustiti, hoće li mi se Triton napokon smilovati da skinem s vrata tu prokletu omču koja se zove: jedrilica, jedre­njak, jahta, brod!

Pred svitanje nevrijeme popusti, a ujutro je svanuo divan dan i, kako to obično biva, sve je izgledalo kao da se ništa nije dogodilo! Cio sam dan izgubio da pronađem čovjeka koji bi mi mogao popraviti motor. Napokon doznam gdje stanuje »mlad, ali nadasve vrstan brodski mehaničar«. Stigao je uvečer. U po­noć je motor proradio! Pitam mehaničara što je bilo motoru, a on veli: — Mušice...! — i uz tajanstven smiješak briše znoj s čela. Sretan, ponudio sam majstoru večeru, rakiju, vino, cigarete, vo­će, i, dakako, platio mu više nego što je tražio. Za vrijeme jela, negdje oko jedan sat po ponoći, upita: — Kad odlazite? — Rekao sam mu da idem rano ujutro, a on se odmah odluči i veli: — Ako me primite, idem s vama. Baš moram u Dubrovnik!

Kako ga ne bih primio. Od srca!Isplovili smo u svitanje. Motor je radio besprijekorno. Vjetar

na pučini uskoro okrene na buru i ja skratim jedro. Na sreću! Iz unutrašnjosti »Skitnice« najednom se pojavi plavičasta magli­ca... Dim! Zamolio sam svoga suputnika da vidi što se to zbiva, no on se uskoro vrati i veli: — Ništa...! To još nije posve izgorjelo ulje koje se jučer slijevalo po motoru.

Smirim se. Valjda »nadasve vrstan brodski mehaničar« zna što govori. I pustio sam neka to ulje posve izgori, ali dima je bilo sve više. Pošaljem ga ponovno dolje. Sada se zadržao nešto du­lje, a kad se vratio, slavodobitno je otkrio: — Jedna mala daščica od poklopca motora počela je nagorijevati. To sam uklonio i sad možemo ploviti bez brige!

Bez briga nikad nisam plovio na svome brodu, pa neću ni sa­da. I zaista, tek što je »vrstan momak« sjeo pokraj mene, iz unut­rašnjosti broda sukne gust oblak dima takvom silinom da više nije moglo biti nikakve sumnje: požar na brodu!

U trenu ugasim motor, ostavim kormilo i jurnem u kabinu. Gusti oblaci dima sukljali su iz krme. Gušeći se, bacim se pokraj motora na lijevi krmeni krevet, razbacam posteljinu, dignem madrace i drvene podloške. Hoću li izdržati da se ne ugušim? U dubini krme, u dimu, kao sunce u magli opazim žarište. Golim rukama zgrabio sam nešto što je gorjelo i pojurio na palubu da to bacim u more. Vratio sam se i ponovno iznio nešto goruće, a

14

»nadasve vrstan momak« tek se tada sjeti da napuni i da mi do­da vedro... jedno, drugo, treće... i opasnosti više nije bio.

Što se dogodilo? Ja sam kriv. Kad mi je s Amerikancima puk­la transmisija, požurio sam u potpalublje da rukom ispravim sektor kormila. U žurbi sam neopazice bacio jastuk s krmenog ležaja na ispušnu cijev motora, tu se zatim našao pojas za spaša­vanje, neka odbačena krpa natopljena uljem od motora, sve se to zapalilo, dok na kraju plamen nije zahvatio i drvenu bočnu stra­nicu krmenog ležaja.

Kao što znaš, naš brod nije osiguran. Odakle nam novac još i za to! Dakle, kad se sve smirilo, da isperem grlo povukao sam ra­kiju, a moj je suputnik upalio motor i mi nastavili put. Tek kad sam sjeo za kormilo osjetio sam opekotine i na ruci i primijetio rane. Čovjek je zaista neobičan stvor: toliko sam puta poželio da izgubim brod, a kad taj isti brod dođe u opasnost, spašavam ga uz cijenu vlastita života!

Kod otočića Dakse, pred ulazom u Mala vrata, pukla mi je opet transmisija. Nisam se više uzbuđivao. Otupio sam. Jedan me motorni čamac dovukao do »Orsana« i tu sam bacio sidro. Vrstan se momak iskrcao, ostao sam opet sam. Najednom me obuzela tolika tuga da sam gotovo zaplakao. Čemu sve te patnje, čemu svi ti napori? Zar za ono malo sreće što čovjeku ponekad donesu jedra? Ta je radost suviše skupa.

Ne, ja nisam čovjek mora, ja nisam za brod!Dvije noći nisam oka sklopio. Nisam ni ušao u kabinu. Spus­

tio sam se na palubu i potonuo u san.Probudilo me nemilosrdno sunce. Sad promatram kako pro­

miču brodovi i razmišljam. Razmišljam o tome da prodam brod. Bolje danas nego sutra. Zavolio sam more, pokušao sam mu se predati, ali ne ide. Traži previše žrtava. Nije mi žao broda. Zao mi je što prodajući brod lišavam sebe zauvijek jedne iluzije koja se zove: m o r e ! A brod ću prodati, m o r a m g a p r o d a t i !

Požuri k meni. Pozdrav i poljubac,J o ž a

DO VIĐENJA, U PAKLU ILI RAJU...! Dubrovnik, 2. VIII. 1961. Primio sam odgovor od Renate. Umjesto pisma priložila mi je pjesmu Endrea Adyja u Ivanijevu prijevodu. Evo toga »pisma«, evo te pjesme i na kraju nekoliko njezinih riječi:

15

P R O D A J E S E L A Đ A . . .

Prodaje se lađa,S pocepanim jedrima na jarbolu svom I sa svakojakim, svakojakim zlom.

Prodaje se lađa,Opet bi letela kad bi se popravila Samo je svom slomljenom gazdi dojadila.

Prodaje se lađa,U svoje vreme bila je to lepota Odvesti je na more ni sad nije sramota.

Prodaje se lađa.Posle hiljadu bura nije više nova Al videla je hiljadu svetova.

Prodaje se lađa,Dostojan ko je svete propasti,Nek u nju uskoči da potraži slasti.

Prodaje se lađa,Traži novog gazdu, da bude veseliji, Put da je začaran i lepši i smeliji.

Prodaje se lađa,Skupa je, nek dođe ko srne da je sledi. Put je lep pakao, ali vredi!

P.S.Uobražavam sebi da sam smjela i doći ću. Dovest ću i sinove. Do viđenja, u paklu ili raju, kako god hoćeš.

Voli te R.

16

DA LI JE TRENUTAK SREĆE DOVOUAN DA ČOVJEK BUDE SRETAN...?Rijeka, 5.1. 1963. Jučer sam potpisao ugovor s podu­zećem »Brodomaterijal« iz Rijeke o prodaji Skitnice. Kupac je neki Talijan iz Trsta, koga zapravo ni vidio nisam. U mojoj od­sutnosti pregledao je brod i pristao na cijenu. Platit ću proviziju čovjeku koji mi je našao kupca — i nije mi žao. Žao mi je što ću također platiti određeni postotak drugovima u »Brodomaterija- lu« koji također kupca vidjeli nisu. Po našim zakonima, makar je brodić moj, nemam ga pravo izravno prodati strancu. To mora učiniti neko socijalističko poduzeće, u ovom slučaju »Brodoma­terijal«, kako bi se izbjegle zloupotrebe. Kakve zloupotrebe, či­je... ne znam.

No to su sitnice. Bitna je činjenica da sam se zauvijek riješio Skitnice, toga »prokletog« broda. Sada, kad je daleko od mene, kad više nije moj i na prodaju, otkrit ću neke njegove tajne: bio je to zapravo čudan brod! Još u toku gradnje propalo je brodog­radilište na čijem se navozu nalazio. Stajao me tri puta više ne­goli su predračuni predviđali. Pri porinuću u more primio je toli­ko vode da je to zaprepastilo čak i njegova konstruktora, inženje­ra brodogradnje, simpatičnoga i sjajnog momka, Igora Rožani- ća. Na prvoj vožnji — a to je kao na svadbenom putovanju — izbio je prvi požar! Na jednoj regati, čini mi se kvarnerskoj, iz ta­janstvenih razloga napunio se vodom! Paluba je prokišnjavala oduvijek, uporno i obilno! Sidreno vitlo i lanac živjeli su u traj­noj zavadi, vjerojatno zbog toga što sam vitlo kupio u Trstu, a la­nac »ispod ruke« u Rijeci. Brodski zahod bio je ispravan samo onda dok ga nitko nije upotrebljavao. Motor je radio kad mu se prohtjelo. Transmisija na kormilu pucala je u prosjeku svakih deset dana. Poslije sam izmijenio sistem, ugradio »puž« i kormi­lo je bilo dobro. Nekom zgodom umalo nismo izgubili balast na kobilici, ostao je svega na jednom svornjaku, ali to se uistinu sa­mo jednom dogodilo. Brod smo nasukali tri puta. Akumulatori su najčešće bili prazni, ali je zato čelično uže od brodske ograde bilo trajno nabijeno elektricitetom i tko god bi ga dirnuo mok­rom rukom, osjetio bi udar. Kad bi pod jedrima brod oštro plo­vio u vjetar, na pramcu se na jednom mjestu otvarala oplata i more je u tanku mlazu prodiralo, šišteći kao vodoskok. Bura nam je dvaput poderala jedra. Sve u svemu, Skitnica je bio do­bar i pouzdan brod... Možda je zaslužio boljeg gazdu od mene, gazdu — kako kaže Ady — koji bi bio veseliji (opaska pjesniku: i

2 BESA 1 17

bogatiji!), gazdu koji bi ga uistinu poveo na dalek put, začaran, ljepši i smjeliji. Ja to od srca želim svojoj dragoj, staroj Skitnici. Prvi je brod kao i prva ljubav: redovno je ostavljaš, ali nikad ne zaboravljaš!

Vele da je vlasnik broda dva puta sretan: kad brod porine u more i kad ga proda! Jučer sam potpisao ugovor i zauvijek se ri­ješio Skitnice. Da li sam se time zauvijek lišio želje da se skitam po moru? Sumnjam...

BLAŽENA VREMENA...! Opatija. U lučici sam otkrio Amazonku, jedrenjak iste dužine kao i Skitnica, vlasništvo moga starog znanca s mora, Mihaila Grbića. Posjetio sam ga da čujem kuda je sve krstario ove godine i što je doživio. S njim je na brodu bio inž. Života Pavlović, nastavnik brodograđevne škole u Puli. Uz kavu, u jednom me času upita:

— Prodali ste Skitnicu? — i, ne čekajući odgovor, nastavi: — Ne žalite. U brodu od dvanaest metara ne da se živjeti. Sagradite jedrenjak od petnaest metara, oplovite njime Afriku i lovite slo­nove!

Odmahnuo sam rukom. Sačuvaj bože...!Nije se zbunio.— Jest, petnaest metara i oplata od čelika. To je brod! Klavir

u salonu. Chopin, etida u cis molu! Nemate dovoljno novca? Eh... trebali ste takav brod graditi u ona blažena vremena kad je Ju­goslavija u svemu htjela biti prva, u doba kad je jedna lokomoti­va vukla pet stotina vagona i o tome se pisalo na naslovnim stra­nama naših novina! Za novac koji imate danas mogli ste tada sagraditi flotu! Pa ipak... još bi se i danas mogao relativno jeftino sagraditi brod. Možda samo trup broda i okove, sve ostalo u pri­vatnoj režiji. Razmislite...! Adresa: Pula, Brodograđevno-tehnič- ka škola, Joakima Rakovca 7.

MODEL STAROG JEDRENJAKA. Kad je Mićo bio još posve ma­len, u predškolskoj dobi, zbog astme je morao prvi put na dulje vrijeme ostaviti obiteljski dom i poći u oporavilište na otok Lo­šinj. Tom zgodom kupio sam mu poveći model nekoga starog jedrenjaka...

Prošle su godine. Sagradili smo Skitnicu, i tko će pokraj pra­

18

vog broda misliti na model! Stari jedrenjak, pokriven prašinom, počivao je u dječjoj sobi. S vremenom, netko mu je polomio kos- nik, popustile su opute, pala su jedra...

Danas je u mojoj radnoj sobi osvanuo taj isti model, ali u pu­nom sjaju. Mićo i Marko dugo su ga u potaji dotjerivali, lijepili, krpali, promijenili mu snast, podigli jedra i podmetnuli ga jutros na knjige u mojoj knjižnici. Kakva li iznenađenja kad sam ušao u sobu! Mićo se u tom času našao pokraj mene:

— Tata, primio sam ga od tebe prije petnaest godina. Sada, kad nemaš Skitnice, dopusti da ga vratim, da ga sada ja tebi da- rujem.J

POUZDANO PODUZEĆE. Održao sam književnu večer u Puli. Is­koristio sam tu iznenadnu zgodu, posjetio Brodograđevno-teh- ničku školu i razgovarao s direktorom škole.

— Da, da... možda bismo vam mogli sagraditi brod... kao og­ledni primjerak, da đaci uče... Tu i tamo moglo bi se naći nešto starih, otpadnih limova... Štogod opreme možda bi se moglo na­ći u ovdašnjoj »furdi«, otpadnom skladištu ratne mornarice... Mi, doduše, nemamo dovoljno svojih kadrova. Možda bi nam morali priskočiti u pomoć majstori iz brodogradilišta »Uljanik«, varioci, traseri... izvan svoga radnog vremena. Mi se ne bismo mogli obvezati da ćemo vam sagraditi brod u cjelini, nego samo trup, okove i cjevovode. Za ostalo morate se snaći sami. Da poku­šamo...?

Razmišljam. Za učenike to bi bila, kako se kaže, zorna nasta­va. Ja bih poslužio kao bijeli kunić... Direktor brodograđevne škole, Milan Mustač, rođen je u Međimurju. Njegova desna ruka, tajnik škole Maretić, rođen je u Hrvatskom zagorju. Nastavnik Života Pavlović, koji bi eventualno izradio nacrte budućeg bro­da, rođen je u Srbiji i nije inženjer brodogradnje, nego strojar­stva! Sve u svemu lijepo i pouzdano poduzeće, kao stvoreno da sagradi brod s kojim će se neki bezveznjak otisnuti na debelo more!

LUCKASTA OBITEU NA OKUPU! Već se dulje vrijeme dogova­ramo i prepiremo kako da potrošimo novac koji smo primili za Skitnicu. Da to riješimo sastali smo se večeras u mojoj radnoj so­

19

bi: Renata, Mićo, Marko i ja. U uvodnoj riječi sumirao sam dosa­dašnji tok naših razgovora i ustvrdio zapravo tri mogućnosti, i to kako slijedi:

Popraviti krov i pročelje kuće u kojoj stanujemo, jer je to na­ša kuća koja odavno očekuje da je se netko sjeti. Pokraj kuće uredili bismo dvorište, vrt, sagradili garažu i kupili auto. Daka­ko, kupili bismo u domaćinstvu sve ono što smo godinama za­pustili, jer smo novac trošili na brod. Tako bismo kupili: usisa- vač za prašinu, hladnjak, stroj za pranje rublja, televizor, ukrat­ko, sve ono što normalni ljudi već imaju, Osim toga u stanu bis­mo promijenili zavjese, presvlake i druge sitnice, upotpunili bis­mo svakom garderobu, pa bih tako i ja napokon došao do zim­skog kaputa i ne bih više trebao nositi Mićin. Kompletirali bis­mo opremu za lov, ribolov i skijanje... Držim da je to mudra i razborita koncepcija koja našoj obitelji osigurava da napokon odahne i stane na svoje noge. Nazovimo tu varijantu: Z a g r e b .

Ako nakon osam godina skitnje po Jadranu smatrate da bez mora ne možete živjeti, predlažem da sagradimo kuću u Torkulu, ili gdje drugdje, te da kupimo neki čamac za ribarenje. Posve je razumljivo da bismo kupili obiteljski auto i sagradili garažu. Živ­jeli bismo stilom brojnih naših građana koji imaju vikend-kuće na moru. U proljeće i jesen Renata i ja čuvat ćemo tamo unučad, vašu djecu — ako ih budete imali — a za ljetnog odmora bit ćemo svi zajedno.

Držim da je i to vrlo zanimljiva varijanta. Nazovimo je: Jad - r a n .

Bilo da se odlučite za varijantu Z a g r e b ili za varijantu J a d r a n , trenutno imamo dosta novca da jednu od njih ostva­rimo i — što je vrlo važno — ne moramo se zadužiti!

Kao usput napominjem da se u posljednje vrijeme otvorila još jedna mogućnost, da nam brodograđevna škola u Puli pod relativno povoljnim uvjetima sagradi brod od 15 metara, čelične oplate. Bio sam tamo, razgovarao sam s direktorom škole... Taj bi brod mogao krenuti i na dulja krstarenja izvan Jadrana. Kao što rekoh, brod bi bio nešto duži od Skitnice, no vi znate onu pri­morsku: »Mala barka, mala briga, vela barka, vela briga!« Za gradnju broda nemamo dovoljno novaca pa bi trebalo opet pro­davati razne dragocjenosti iz kuće i ući u nove i velike dugove. Svi dobro znate koliko smo toga žrtvovali za Skitnicu i čega se sve nismo odricali da bismo puni vječnoga straha »uživali« i plo­

20

vili jedan ili dva mjeseca na godinu. Vjerujem da niste zaboravili koliko smo bili sretni kada bismo se nakon plovidbe konačno dočepali Zagreba! Da ne duljim: kakve su sve »blagodati« jedre­njaka, znate i sami, pa vas molim da to ne smetnete s uma!

Budući da sam vam kazao sve što sam želio, prijeđimo na gla­sanje... Tko je za prvu varijantu... onu koju sam nazvao mudrom i razboritom... To je varijanta Z a g r e b . Tko je za nju, neka dig­ne ruku.

Tišina. Nitko ni da se makne! Pomislim: eh, jadna mi majka, opet ću ove zime nositi Mićin kaput! Dobro... idemo dalje. Neka dignu ruke oni koji su za varijantu J a d r a n .

Tišina i muk! Mićo i Marko guraju se nešto laktima, lukavo se smješkaju, a Renata kao da je duhom odsutna. Prekrižila je ruke i kroz prozor gleda u vrt...!

U prvi sam mah pomislio da me nisu dobro čuli ili razumjeli. Nešto povišenim glasom ponovim:

— Riječ je o kućici na moru, čamcu, automobilu... unucima!Marko me prekine:— To smo već čuli!To ste već čuli...?!? Zaprepašten ponavljam u sebi te riječi i ne

mogu vjerovati. Ta, je li moguće da idu..., da idu...?!!? Tiho upi­tam:

— Tko je za brod...?U isti čas Renata, Mićo i Marko podigoše ruke, a blažen osmi­

jeh ozari im lica.Moj glas postao je suvišan.Sastanak je završen.Ovime je sudbina naše obitelji bila unedogled određena.

POTPIS UGOVORA. Pula. Jučer sam u brodograđevnoj školi pot­pisao ugovor o gradnji novog broda, po nacrtima inž. Živote Pav- lovića. Oplata od čelika, gaz: dva metra i pedeset; širina: četiri metra i deset; dužina petnaest metara. Dakako, bez klavira i Cho- pina... Na povratku razmišljao sam o tome kako je čovjek sklon brzo zaboraviti tugaljivu prošlost. Još nedavno brod je za mene bio sinonim očaja i patnje, a sada ponovno stavljam tu istu om­ču oko vrata. Omču koja je ovaj put neumitna i sudbonosna!

21

LJUBAV ZA »RODNIM KRAJEM«. Već dulje vrijeme pretražu­jem antikvarijate i knjižare gdje god stignem. Naša se knjižnica sve više popunjava djelima napisanim na temu mora: romansira­ne biografije slavnih otkrivača, brodski dnevnici, doživljaji sta­rih kapetana, gusara, svjedočanstva osamljenih jedriličara mo- replovaca, putopisi, beletristika, poezija i proza natopljena mo­rem, knjige iz povijesti pomorstva i ratova na moru, znanstvena djela iz područja etnologije, geografije, oceanografije, biologije, djela o životu ptica, riba... da ne govorim o hrpi stručnih engles­kih, francuskih i njemačkih časopisa, čiji je sadržaj isključivo po­svećen životu brodova i moru.

Od svega što sam iz tog područja pročitao ništa me nije toli­ko uzbudilo kao otkriće da je kap ljudske krvi po svom kemij­skom sastavu gotovo istovjetna s kapi morske vode! Sol u našoj krvi nije ništa drugo nego ostatak i svjedočanstvo onih milijuna godina što ih je čovjek proveo u moru prije svoga izlaska na kop­no.

Treba li nakon toga tražiti odgovor odakle u nama tolika čež­nja za morem? Nije li to svojevrsna ljubav i nostalgija za »rod­nim krajem«?!

U ČEMU JE DRAŽ JUŽNIH MORA, U MUZICI RIJECI ILI U KRNJEM TJEDNU? Zagreb. Zavaljen u naslonjač promatram globus na svom radnom stolu. Arhipelag Tuamotu. Društveni otoci. Otoci pod vjetrom... Renati koja zajedno sa mnom promat­ra globus, kažem:

— Odavna me muči misao: kakvi moraju biti krajolici i ljudi onih tajanstvenih otoka kojih imena odzvanjaju muzikom ne­stvarnog svijeta: RAROTONGA... HIVA-OA... MANIHIKI... MOO- REA... RAIATEA... HAAPAI... NUKU-HIVA... FAKARAVA...! Zar ne osjećaš kako svako od ovih imena nosi u sebi neki čudan ri­tam? Nije li to ritam zaveslaja, ritam veslača polinezijskih piro- ga?

— Možda... Mene muči — veli Renata — jedna druga misao: kako to putnici, idući na zapad, kad prelaze stotinu i osamdeseti meridijan, preskaču recimo iz srijede u petak! Izgube cijeli cjel­cati dan! Očituje li se u tome neka vrst kazne, neki oblik plaćanja geografske carine ili je to zaboravljivost kapetana i posade?

22

Sad se i ja zamislih: — Imaš pravo... Zacijelo je to neka preva- ra!

— Možda i nije prevara, ali bi to svakako trebalo provjeriti. Otploviti na Fiji i vidjeti što se tamo zbiva.

Čežnja za dalekim južnim morima nepovratno se ugnijezdila u nama.

ZA NAŠEGA TATU I NAŠU MAMU NA DALEKOM MORU...! Na­puštam svoju sobu, ušao sam u salon. Na sagu potrbuške leži Marko, pred njim knjiga, uči. Po običaju pozdravim ga u prola­zu: — Zdravo, sine...! — Već sam bio kad izlaznih vrata, kad me zadrži pitanjem:

— Poznaješ li to?Palcem desne ruke pokazuje na radio koji diskretno svira ne­

ku pjesmu o moru. Osluhnem i odgovorim:— Emisija za pomorce:Još uvijek ne dižući glave, polako i razgovijetno nastavi; — I

tako ćeš jednoga dana čuti:... »Za našeg tatu i našu mamu na da­lekom moru... Mićo i Marko!«

Emisija za pomorce slušala se u našoj obitelji dugi niz godina i aluzija na poruku koju ćemo jednog dana i mi primiti na dale­koj pučini ganula me. Možda sam upravo tog časa shvatio svu dalekosežnost odluke da Renata i ja krenemo novim brodom na višegodišnje krstarenje, a Mićo i Marko da ostanu kod kuće.

Neko sam ga vrijeme promatrao kako leži i čita. Najednom se u meni rodi čudna ideja. Odlučim da je odmah pokušam os­tvariti.

— Sine... dođi u moju sobu!Sklopio je knjigu i ustao bez riječi. Sad sjedimo u mom rad­

nom kabinetu jedan nasuprot drugome koji trenutak u šutnji. Upitam ga:

— Koliko ti je godina... petnaest?Promatram njegove blage, plave oči. Samo što ne zaplače.— Slušaj me, sine... imao si sedam godina kad si se ukrcao na

Skitnicu i pošao s nama na prvo krstarenje. U osam godina što smo plovili svašta si doživio i svašta naučio. Postao si dobar i po­uzdan mornar. Ti znaš koliko bih želio da si kraj mene na novom brodu, ali ovaj put to nije moguće. Takav je život... Strah me. U nevolji, u kakvom teškom nevremenu, bit će mi ipak lakše pri po­

23

misli da ste barem vi izvan opasnosti. Mislim da nemam pravo dovesti u pitanje vaše živote. Ali... ostavimo sad to. Još si bio os­novac, u drugom ili trećem razredu osmogodišnje škole, kad si počeo voditi svoje brodske bilješke. Svake godine jedno krstare­nje, jedna mala knjižica. Tvoja majka i ja navikli smo se i veselili se tvojim dnevnicima. Bili su pisani jednostavno, skromno i du­hovito. Koliko smo puta u Zagrebu, u zimske dane, prelistavali tvoje stranice i u sjećanju se vraćali na Skitnicu, na more. I sad smo pri kraju... Malo prije u prolazu zaustavio si me primjed­bom.... I tako ćeš jednoga dana čuti... za tatu i mamu na dalekom moru!... Čuj me: kad tvoja majka i ja isplovimo, otvorit ćeš novu, veliku, debelu i čistu knjigu... a na naslovnoj stranici te knjige napisat ćeš: »Moji luckasti roditelji na putu oko svijeta!« U tu ćeš knjigu bilježiti svoje misli, razgovore s Mićom, zapisat ćeš ono što od drugih ljudi budeš čuo o nama ili pročitao u novinama. Jednako tako unosit ćeš pisma koja ćeš s puta primati od nas, a isto tako stavljati prijepise onih pisama koja ćeš slati nama. Ta­ko će se rađati svojevrsna knjiga i, tko zna, kad se jednoga dana vratimo, možda će tvoj dnevnik biti zanimljiviji od reportaža što ću ih ja objavljivati u toku puta. Na taj ćeš način u mislima često biti s nama, a ja ću imati još jedan razlog više da mudro vodim brod i da se veselim povratku. Sine, hoćeš li učiniti tako...?

— Hoću...! A što će biti ako se vi ne vratite?Odgovorio sam brzo:— Onda će tvoj dnevnik biti još vredniji! Ali... mi ćemo se vra­

titi, mi ćemo se sigurno vratiti živi!

NEŠTO OSTAVITE I ZA TREĆI BROD...! Kupujem opremu. Iz brodogradilišta pristižu računi... Novac koji smo primili za Skit­nicu brzo nestaje. Razmatram s Renatom što bismo mogli učini­ti da prikupimo daljnja financijska sredstva.

Ja: Moj roman »Mačak pod šljemom«, koji je izašao u Zagre­bu, objavljuje se istovremeno u Trstu i Novom Sadu. Taj ću ro­man uskoro pretvoriti u filmski scenarij, već sam potpisao ugo­vor s »Bosnafilmom« u Sarajevu. To će mi donijeti dva do tri mi­lijuna dinara. Trenutno ne znam što bih još mogao stvoriti. Mo­rat ću u dugove...

Renata: Kad smo gradili Skitnicu prodala sam koncertni kla­vir i dva gradilišta... Od našeg vrta mogli bismo još odvojiti ko­

24

mad i prodati ga kao gradilište, dakako, ako moja majka prista­ne, jer je ona još uvijek vlasnica kuće... Mogli bismo prodati Markov stan u prizemlju... Uz to imam neki nakit koji bismo la­ko proglasili suvišnim...

Mićo, koji je posve slučajno prisustvovao tom razgovoru, pri­mijeti:

— Baš sve ne morate prodati... Nešto ostavite i za t r e ć i brod!

LUCKASTA OBITEU PONOVNO NA OKUPU. Iz fonda za grad­nju broda raspisana je nagrada: 30.000 dinara dobiva onaj tko nađe ime našem novom brodu. Uvjet: da ime bude kratko, lijepo, da nosi u sebi neku humanu poruku, i da u sebi nema slova: ć, č, š, ž, lj, nj. Dakako, zbog stranaca.

Danas smo se okupili da odredimo ime. U uži izbor ušla su: Alka (Renatin prijedlog), Sagena (Mićo), Timor (Marko), Mungos (prijedlog konstruktora našeg broda, inž. Žike Pavlovića) te Fes- tina lente (Joža).

Nijedno od tih imena nije dobilo sva četiri glasa, a već ranije smo se sporazumjeli da se ime mora odrediti jednoglasno. Moj prijedlog odbijen je s obrazloženjem da danas rijetko tko uči la­tinski, pa će prema tome vrlo malo biti onih koji će znati da »Festina lente!« znači: »Žuri polako!«

Predvidio sam takav ishod glasanja. Tada sam upitao cijenje­ni skup kako mu se sviđa ime Miyorema.

Nastao je tajac. Zatim su priznali da je lijepo, poetično... sa­mo da zvuči malo tajanstveno.

Mićo: — To je neki tropski cvijet?Renata: — Da li je to neka egzotična bolest...?Pobjedonosno sam objasnio da su to početni slogovi naše

obitelji: Mićo... JOža... REnata... MArko... Miyorema!Buran pljesak. Bravo, tata! Ocjena: lukavo, ali neprihvatljivo.

Preusko značenje. Previše osobno, obiteljsko.Marko je lansirao svoje »tajno oružje«. Predložio je da se

brod zove: Opća propast! — i odmah dopunio: — Slušajte kako to lijepo zvuči: Opća propast uplovila u Boku Kotorsku! Opća pro­past zaustavila se pred Alžirom! Opća propast napustila Rio de Janeiro! Ili, Opća propast nasukala se na ulazu u luku San Fran- cisko...!

25

Svi smo se složili da je to najbolji prijedlog. Duhovit, origina­lan, sjajan!

Odbili smo ga jednoglasno. U sebi sadrži slovo »ć«.Kako novih prijedloga nije bilo, sastanak je završen bez re­

zultata.

BRODOGRAĐEVNA ŠKOLA GRADI MI DVA BRODA! Pula. U brodogradilištu »Uljanik« posjetio sam navoz u kojem se gradi naš novi brod. Jedan od varilaca primijeti:

— Ovaj će brod stajati mnogo novca!Nisam ni dospio odgovoriti, kad drugi varilac dobaci:— To je zbog toga jer mu brodograđevna škola gradi dva bro­

da: prvi i posljednji!

TUROBNA RAZMIŠLJANJA. Renata je prodala gradilište... Ja sam prodao dvije svoje lovačke puške.

Čini se da na svijetu ima ljudi koji mogu živjeti bez doma, bez prijatelja, bez roditelja i braće, a ne mogu živjeti bez broda i mora. Nisam uvjeren da se tim ljudima treba diviti. Naprotiv, mislim da ih treba žaliti. U dubini duše ti ljudi moraju biti ne­sretni i oni će, danas ili sutra, uistinu biti nesretni. More je pro­kleto: uzima sve, a ništa ne vraća. Od sviju lihvara ono je najveći: nuđa snove, a naplaćuje zbilju!

»SINE, ZA TVOJ DUG I SRETAN ŽIVOT...!« Večer. U restoranu tiha, diskretna glazba. Za stolom nas troje: Renata, Mićo i ja. Ko­nobar donosi aperitiv. Mićo uzima čašu i pita:

— Čemu imam zahvaliti ovaj poziv?Malo smo zatečeni. Renata i ja se gledamo... tko će započeti?

Bit ću to ipak ja.— Tek smo sjeli, a ti već navaljuješ s pitanjem...— To je zato da mi poslije ne prisjedne večera... Dakle, čujmo!Ispio sam i ja svoju čašu...— Sine, Mićo... znaš da odlazimo na put oko svijeta koji će

trajati tri godine. U posljednje vrijeme Renata i ja često smo raz­govarali o vama, o tebi i Marku. Zaključili smo da će nam kroz tako dugo vrijeme biti teško bez vas dvojice. Svi četvero ne mo­

26

žemo na put... Bojim se, ako se dogodi neka nesreća... ipak je bo­lje da barem jedan ostane živ. Za sjeme! Eto tako... razmišljajući o svemu, odlučili smo na kraju da tebi damo tu prednost. Stariji si, pomalo govoriš engleski, nadamo se da ćeš biti dobar i pouz­dan na moru.

Očekivao sam da će skočiti i zasjati od sreće. Umjesto toga — tišina i muk. Prije nego što će odgovoriti, dugo je listao stranice jelovnika, griskao usnu, a onda se napokon javi:

— Već sam dugo očekivao taj razgovor. Mnogi strani ljudi o vašem putu znadu više nego ja. Sad svejedno... Ja sam vam za­hvalan, uistinu je lijepo što me pozivate da vas pratim... i to je red, ipak sam ja vaš stariji sin... ali... ja, na žalost, moram to od­biti, ne mogu ići...!

Prenerazim se.— Ne možeš ići...?— Ne mogu. Ja sam na sveučilištu, doduše tek prvu godinu,

ali... što će ostati od mog fakulteta nakon tri godine izbivanja? Ne zaboravite da ne studiram povijest ni filozofiju, nego strojar­stvo!

Prekrižio sam ruke i promatrao ga kao da ga prvi put vidim. Ta, je li to uistinu Mićo! Je li to onaj dječak koji je prije nekoliko godina, stigavši na Skitnicu, od radosti pao ničice i poljubio pa­lubu?! Ipak, to je on! Samo to više nije dječak!

Konobar je donio jelo koje pred nama stoji nedirnuto. Nika­ko da se snađem. Roditelji nuđaju svom sinu tri godine krstare­nja, nuđaju mu put oko svijeta na vlastitoj jahti, a dijete to odbi­ja zbog studija!?! Ta, je li to moguće?!?

Mićo nas umiruje:— Meni je žao ako sam vas iznevjerio... no, tu je Marko. Uzmi­

te njega! On je tek u prvom razredu gimnazije, lakše će nadokna­diti taj gubitak.

Polako se vraćam zbilji.— Tako ti veliš...?! A mi smo bili duboko uvjereni da ćeš s ra­

došću prihvatiti ovu rijetku i jedinstvenu priliku. No, ako daješ prednost fakultetu, mi to moramo poštovati... Ipak... razmisli još jednom, nećeš li se jednog dana pokajati zbog prebrze odluke? Neće li jednog dana pasti sjena između tebe i Marka zbog tog pu­ta?

Odgovorio je mirno:— Budite bez brige... Marka volim kao sebe. Meni će biti dra­

27

go, kad već ja ne mogu, da barem moj brat plovi oko svijeta. Sa­mo...

Tu je prekinuo misao. Upitao sam:— Što... samo?— Samo... bliži se kraj školske godine. Premda je Marko vrlo

dobar đak, bojim se, ako mu to sad kažete, mogao bi od radosti izgubiti ravnotežu i to bi moglo štetno odraziti na ocjene. Bilo bi bolje da mu to saopćite kad svrši škola.

Renata zaključuje »službeni« dio razgovora:— Mićo... kad si već toliko plemenit pa svoje mjesto na brodu

ustupaš Marku, budi ti onaj koji će mu to prvi saopćiti. Mi ćemo šutjeti do kraja škole. Vrijedi?

— Vrijedi!Podigli smo čaše.Mićo: — Za vašu sretnu plovidbu!Renata: — Sine... za tvoj fakultet!

»DAJEM VAM PISMENO... UBIJTE ME!« Evo me na Jadranu, trojarbolskom jedrenjaku, školskom brodu Jugoslavenske ratne mornarice. Pozvan sam na vježbu... Uplovismo u Rogoznicu. Us­koro pristigne i Dubravka, jedrenjak jaht-kluba »Mornar« iz Splita. Gledajući Dubravku kako pod jedrima uplovljava i pod slabim vjetrom polako križa prema sidrištu, jedan od oficira na Jadranu upozori me:

— Kormilar Dubravke zove se Ante Botica, stariji vodnik. To je vjerojatno najbolji skiper i najbolji mornar na Jadranu.

Dva-tri dana ostali smo u Rogoznici. Pružila mi se zgoda da posjetim i razgledam Dubravku. Lijep brod... Botica i ja izađos- mo na kopno. Sami.

— Čujem da se spremate na put oko svijeta. Da li bi na vašem brodu bilo mjesta i za mene? Rado bih krenuo...

Nasmiješio sam se. — Vi ste vojno lice!— Skinut ću uniformu!Odgovorio je kao iz puške. Opazim mu prsten i opet se nasmi­

ješim:— Vi ste u braku...!— Ne! Nisam oženjen. Samo sam vjeren. Raskinut ću!Više se nisam smješkao. Nije lako razgovarati s takvim čovje­

28

kom. Neko sam vrijeme razmišljao kako bi to izgledalo da smo nas dvojica na brodu... Pokušao sam izraziti sumnju:

— Kojekakvi nesporazumi mogu nastupiti... malo me strah...Bezbrižno je odmahnuo rukom i prekinuo me:— Znam što je brod i što je jedrenjak. Dajem vam pismeno,

ubijte me ako ikada otkažem poslušnost!Kad sam se vratio kući, pričao sam Renati i sinovima o tom

neobičnom čovjeku. Sve mi se čini da nije posve normalan. Sjaj­no bi se uklopio u našu obitelj! Trebao bi nam pravi mornar — eto ga!

Na školskom brodu Jadran podučavali su me u terestričkoj navigaciji. Nisam siguran da li su sekstant imali na brodu? S pi- tomcima i oficirima proveo sam desetak nezaboravnih dana.

DAJEM TI RIJEČ, DAJEM TI ČASNU RIJEČ...! Split. Sećem uz more. Susretnem nekog znanca koji me zaustavi, uhvati ispod ruke i pod uho tiho i konspirativno mi šapće: — Znam da si lud i da ćeš krenuti. Nadam se da si ipak toliko pametan pa ćeš se vra­titi prije Gibraltara!

— Neću se vratiti, dajem ti riječ, dajem ti časnu riječ...!Rastali smo se. Gledam brodove kako promiču u luci, ali kao

da ih ne vidim. U meni još uvijek odzvanja: »Dajem ti riječ... da­jem ti časnu riječ!«

Riječ... časna riječ...? Najednom mi padne na um — besa! Čvrsto zadana riječ! Eto imena našeg broda! Otišao sam u prvu knjižaru, zamolio prodavačicu da mi načas ustupi prvi svezak Ju­goslavenske enciklopedije. Želio sam provjeriti ima li štogod za­bilježeno pod tim pojmom. Našao sam! Evo što piše: »BESA. Ar- banaška časna riječ, data gostu namjerniku ili bjeguncu da će ga domaćini štititi. Daje je pojedinac, porodica, selo ili pleme. Besa se zove i vrsta primirja koja se zaključuje između porodica ili ro­dova (plemena) krvno zavađenih. Prekrši li netko ovu vrstu bese, planut će mu kuća ili će biti izvrgnut krvnoj osveti. Besa se daje i kod jugoslavenskih Šiptara.«

»BESA«! Riječ kratka i lijepa. Po smislu sadržajna, duboko ljudska. Mislim da se taj običaj i pojam be.'.e proteže od naših ju­goistočnih granica preko Albanije, Turske, Perzije sve do Indije. Izvorno to je stara ilirska riječ. Pravo ime za naš brod. Besa!

Valjda će se oni u Zagrebu s time složiti.

\29

TKO ĆE NA BRODU NOSITI UGLJEN...?Zagreb. Danas sam po­sjetio roditelje. Otac koji ima osamdeset i četiri godine, nizak rastom, još uvijek čvrst i živa duha, pita me:

— Je li gotov tvoj čon...?Objasnio sam mu: — Stari moj, ja ne gradim čamac, nego jed­

renjak, jedrilicu, jahtu, brod!— Brod...?! — tobož se začudi. — Ako gradiš brod, zemi i mene

na pot!— Gle, molim te! A što ću s tobom na putu? KakVu ću korist

imati od tebe na moru?Starac se zamisli, ali ubrzo odgovori: — Ja ti bom na brodu

cepal drva i ugljen nosil!Priznao sam da je to sjajna ideja! Potapšao sam ga po rame­

nu i obećao: — Uzimam te! Skupljaj dokumente za matrikulu!Majka se ne smješka. Kima glavom i opominje me: — Samo

se ti s njime šali. Već sutra će me tjerati da mu kupim mornar­sku vreću!

SINE, NE ŠTEDIM SEBE PA NEĆU NI TEBE! Posljednji dan škole. Danas za objedom Marko nam je saopćio da je svoj prvi razred gimnazije završio s vrlo dobrim uspjehom. Čestitke. Mićo nam potajno daje znak da će sada izvesti... ono! Zove Marka u susjednu sobu, a Renata i ja ostajemo kao gledaoci u teatru: za­stor je dignut, scena je doduše još prazna, ali svaki čas pojavit će se glumci.

I evo ih, ušli su! Marko plače. Od uzbuđenja i sreće ne može svladati suze. Već sam se unaprijed spremio za taj trenutak. Za­molio sam Marka da me slijedi u moju sobu. Sjeli smo jedan na­suprot drugome i neko se vrijeme promatrali bez riječi.

— Mićo ti je ustupio mjesto, no to još ne znači da ćemo isplo­viti zajedno. Da bi krenuo s nama, morat ćeš učiniti mnogo to­ga...

Oborio je glavu, valjda da mu više ne gledam suze. Upitam ga:

— Slušaš li ti mene, sine?— Slušam.— Dobro naćuli uši da ti slučajno štogod ne promakne! Dak­

le, ovako...P r v o : do mature još imaš tri razreda. Mi isplovljujemo za

30

dvije godine. Ti ćeš, dakle, u dvije godine položiti tri razreda, uk­ljučujući i maturu.

Podigao je glavu i rastreseno me promatra. U tom času izgle­da kao lutka: zacrvenjele su mu se uši i prćast nosić. Da unesem nešto vedrine, nastavim:

— Ja sam u tvojim godinama išao pet godina u dva razreda, no to su bila druga vremena...! Kapitalizam... izrabljivanje čovje­ka po čovjeku! Tako se to veli... Ti ćeš me sada osvetiti i za dvije godine položit ćeš drugi, treći i četvrti razred, te maturu.

D r u g o : do sada si učio njemački. To je važan jezik za Sred­nju Evropu, ali za put oko svijeta...?! Ja pomalo govorim francus­ki, tvoja majka njemački, ti ćeš naučiti engleski... i predmet koji ćeš polagati na maturi mora biti engleski, a ne njemački!

T r e č e : nemam novca da ukrcam i plaćam profesionalnog radio-telegrafistu na brodu. Ti ćeš do isplovljenja svladati radio- -telcgrafiju do te mjere da dobiješ dozvolu za svoju vlastitu ra- dio-amatersku stanicu, pored brodske, profesionalne... Kako ćeš sve to svladati, tvoja je stvar. Postoje privatne škole gdje možeš, ako učiš, za jednu godinu položiti dva razreda. Postoje tečajevi za ubrzano učenje stranih jezika. Pomoći će ti Narodna tehnika i Savez radio-amatera. Sve materijalne izdatke u vezi s realizaci­jom projekta, u cjelini, snosim ja. Kupuj knjige, uzimaj instruk­tore, idi kamo hoćeš, ali sine nemaj nikakvih iluzija: na brod se ukrcati nećeš ako ne ispuniš sve to. Ne štedim sebe, pa neću ni tebe. Ja sam završio. Imaš li štogod primijetiti?

Odgovorio je tiho da sam ga jedva čuo:— Pokušat ću...

»LIJEPI BRODE, DAJEM TI IME...!« Pula, 22. VIII. 1964. U bro­dogradilištu »Uljanik« na navozu stoji naš novi brod, dovršen, okićen zastavicama i cvijećem, spreman da uđe u more. Na navo­zu okupilo se desetak naših najvjernijih prijatelja, nastavnici brodograđevne škole, radnici, đaci...

Sve je spremno. Održani su prigodni govori, čelična užad plovne dizalice opasala je trup snažnog broda, koji čeka posljed­nji svečani čin...

Prilazi Renata... Netko joj dodaje bocu šampanjca, koju uz pramac veže jedva vidljiva nit. Kao u polusnu izgovara riječi:

31

BESA1. Spremište2. Krmena kabina3. Kokpit

5. Motor6. Salon7. Kabina8. Kabina

9. Vitlo10. Lanac sidra11. Kabina za

radio-stanicu

13. Kuhinja14. WC i kupaonica15. Stol16. Voda

— LIJEPI BRODE, PLOVI NAŠIM JADRANOM, PLOVI DA­LEKIM MORIMA I OCEANIMA, ALI SE UVIJEK SRETNO VRA­ĆAJ U DOMAĆE VODE. PRU2I RADOST ONIMA KOJI ĆE KRE­NUTI S TOBOM. IZDRŽI BURE I OLUJE, ĆUVAJ ŽIVOTE ME­NI NAJMILIJIH, BUDI DOSTOJAN IMENA KOJE TI DAJEM - » B E S A « !

Boca šampanjca poleti, udari u čeličnu oplatu broda — i osta­ne cijela! Zar bog mora Triton ne prima žrtvu...?! Renata drhta­vim rukama ponovno dohvaća bocu i takvom je žestinom lupi o brod da se razbila u paramparčad, a pjenušavac poškropio ljude i brod.

NAPUSTITI JUGOSLAVIJU MOGU SAMO ILEGALNO? Rijeka. Posjetio sam pravnog referenta u lučkoj kapetaniji. Razgovor je tekao po prilici ovako:

— Vama je vjerojatno poznato da s jedrenjakom Besa pripre­mam put oko svijeta. Želim na vrijeme znati kakve sve »papire« moram imati da bez teškoća mogu isploviti.

Odgovor je bio kratak: — Po pozitivnim zakonima naše zem­lje... ne možete isploviti!

Naćulio sam uši... Što kaže, što kaže...?!?— Niste kapetan duge plovidbe.Odmah sam se umirio. Odmahnuo sam rukom. — Položit ću

kapetanski ispit.Moj sugovornik pogledao me sažalno...— Niste završili ni srednju pomorsku!Nisam se dao zbuniti: — Pa što onda ako nisam završio sred­

nju pomorsku? U našoj zemlji radnici mogu iz proizvodnje direk­tno poći na fakultet ako polože prijemni ispit.

Sačuvao je mir: — Osim pomorske škole vama još nedostaje staž u navigaciji. Svaki,pomorac nakon srednje pomorske škole mora ploviti najmanje dvije godine i tek tada stječe pravo na vi­šu pomorsku školu koja ga dovodi do zvanja kapetana duge plo­vidbe... Dakle, nemate ni škole, ni staža!

Odgovorio sam podjednako smireno: — Ako smijem primije­titi, neke škole imam, apsolvirao sam filozofski fakultet, a što se tiče staža, plovim osam godina.

— Imadete li matrikulu?

34

— Nemam.Ne priznaje se u staž plovidba na sportskim brodićima.Polako sam gubio živce.— U tome i jest zabuna, druže pravniče! Ja ne tražim zvanje

pomorskog kapetana da vodim VAŠE tankere i trampere! Ja tra­žim najobičniju dozvolu da svoj vlastiti brod vodim kuda ja ho­ću!

— Preko Atlantika?— Preko Atlantika, Pacifika, Crvenog i Žutog mora!— Ne možete! Žao mi je... ne možete! Naši propisi jasno odre­

đuju uvjete pod kojima netko može postati kapetan duge plovid­be i voditi brodove izvan obalnih voda! Nama nedostaje zakono­davstvo koje bi sredilo pravnu materiju na području sportske navigacije. Kako sada stvari stoje, vi ne možete legalno napustiti Jugoslaviju i krenuti na put.

Dvije godine neprekidnih briga, samoodricanja, neprospava- nih noći, i sada mi tu netko kaže...?!?

— Druže pravniče, još samo jedno pitanje, mogu li dobiti do­zvolu da isplovim ilegalno?

Nije odgovorio. Već sam bio kod vrata, kad sam začuo: — Oti­đite u Beograd, Sekretarijat za pomorstvo i putove pri Izvršnom vijeću... Pokušajte ...!

Spuštajući se niz stepenice razmišljao sam: zbog kakvih li sve razloga čovjek mora putovati u Beograd!

PREPORUKA. Podnio sam molbu gradu Zagrebu da mi pomog­ne u opremi broda, a zauzvrat stavit ću mu na raspolaganje za vrijeme našeg putovanja stan u kojem živimo i koji je naše vlas­ništvo. Odgovorili su neka im podnesem molbu i napomenuli da bi bilo korisno kad bi Društvo književnika Hrvatske preporučilo tu moju molbu. Zamolio sam, dakle, preporuku Društva književ­nika, čiji sam član dvadeset godina. Upravni odbor Društva od­bio je da stavi preporuku na molbu koju upućujem gradu Zagre­bu. Da bude ljepše, predsjednik Društva književnika je P. Š., ro­đen na moru!

O, Ateno...!

35

NIJE NAJTEŽE... »O, Ateno! Nije najteže poduzeti opasno puto­vanje ili sagraditi brzi, čvrsti brod — najteže je da te ljudi shva­te!« (Iz Pitejeva brodskog dnevnika.)

»VJESNIK U SRIJEDU« OTVARA SPORTSKU KLADIONICU! Potpisao sam ugovor, prodao dušu... Ne samo ja, nego nitko od posade nema pravo objavljivati napise o našem putu izvan no­vinske kuće »Vjesnik«. Na stranama tjednika VUS, iz broja u broj, redaju se reportaže, komentari, izjave, mišljenja, savjeti... Padaju oklade hoće li se Besa razbiti prije Gibraltara ili će ipak stići do Herkulovih stupova. Sa svih strana u redakciju pristižu pisma. Evo nekoliko »bisera«:

»Još jednu opomenu, najvažniju. Sliku Bogorodice ne za­boravite. Ako ona ne bi bila na ’Besi’, ja s Vama ne bi’ ni do otoka Visa otiša...«

»Nije lako postati 'morski vuk’! Malo, vrlo malo je njih; a kad biste s jednim od njih razgovarali, budite uvjereni da Vam on ne bi stiskao ruke poželivši Vam sretan put, nego bi Vas vrlo sažalno pogledao, znajući da ne poznajete more!«

»’Besa’ će isploviti s jednim književnikom i njegovom fa­milijom i prijateljima na put oko svijeta. Ali još nešto ima s njima — ima ona zastava na krmi... Nikome od nas koji osta­jemo nije svejedno hoće li se... blamirati! Po šturim podaci­ma čini se da će brod imati loša maritimna svojstva...«

»Istina-bog ’Besa’ je odlično građena i posjeduje sve za- htijevajuće pomorske atribute... ali ona traži osoblje koje, ako nije majka rađala; ’s nogama u moru i u pjeni morskoj’ — nikako ne pristaje da njome vlada. Ona ne trpi amatere...!«

»Drugarica Renata Horvat i 17-godišnji njihov sin Marko nisu za taj podvig fizički spremni i apsolutno bi ih trebalo brisati sa spiska posade...«

»Vi ste ’burdižali’ po kanalima našeg Jadrana sa Skitni­com, pa zar Vam nisu stari naši pomorci pričali 'koliko ih je more pojelo’? I te kakvih mornara, od kojih nijedan nije čuo žabu kreketati!«

»Nemojte se uzrujavati zbog onih koji tvrde da vaš jedre­njak treba prodati. Oni bi vjerojatno najvoljeli da se za te pa­re kupi 10.000 bureka, pa da se to pojede...!«

36

»VUS je aranžirao da sve izgleda kao na hipodromu: gle­daoci, staza, zapreke. Čeka se samo da njihovi džokeji izvedu trkaća grla. Kad tamo, na startu se pojavljuje samo jedan konj, i to neka seoska raga! Zar će taj rudnjak preskakati za­preke?! Zar će žabari s jedrenjakom na put oko svijeta?!«

Kod kuće čitamo ta pisma, ponekad se smijemo, ponekad smo tužni. Renata me tješi: — Pusti ih... Žabe regeću, ždralovi le­te...! Istina je, na sjeveru, gdje sam rođen, regeću žabe, ali pone­kad prelijeću ždralovi!

Evo još jednog bisera:Molimo vas da prenesete savjete »kapetanu« Bese: »Kapetane, još Vam je vrijeme da svoju jedrilicu iskoristi­

te za ovogodišnje ljetovanje uzduž jadranske obale.«Molimo redakciju VUS-a da ovo objavi jer to nismo napi­

sali da prestrašimo druga Horvata već je to mišljenje ne sa­mo nas nego svih pomoraca koji ne upoznavaju svoj poziv na brzinu i površno.

P. T., Đ. M., N. B. i M. Š. P/b Partizanka.

Momci! Šteta je što plovite na Partizanki. Nikad od vas parti­zani!

MUDRA ŠUTNJA. Bio sam u Beogradu... Danas sam u Rijeci po­lagao ispit za »brodovođu«. Položio sam. Brevet »brodovođe« dopušta mi da uz obalu Jadrana vodim brodove od 50 brt. Ste­kao sam, dakle, novo zvanje. Ako propadnem kao pisac, moći ću od sada bracerom prevoziti pijesak, vino i turiste... A što je s Pa­cifikom, što je sa sekstantom i astronomskom navigacijom, o to­me u lučkoj kapetaniji svi mudro šute!

JE LI »BESA« RATNI BROD? Na put krećemo Renata, Marko i ja. To smo troje. Četvrti je član ekipe inž. Pavlović, konstruktor broda. Dugo sam se lomio da li da uzmem petog člana. U strahu da će me obveze koje sam primio prema novinama previše zao­kupiti, odlučio sam se ipak za petoga. VUS je to objavio, i mi smo primili nekoliko stotina ponuda. U toj hrpi autobiografija, obećanja, molbi, zaklinjanja stiglo je i pismo iz Pariza, potpisano »Ribar s plavog Jadrana«. Da mi pomogne u izboru, nepoznat ri­bar mi piše:

37

»Peti član je druga kobilica Bese... Koji nije u stanju od morski stina napraviti juhu, taj nije za Vas. Obotnicu na 5—6 metara mora da je rukama sa dna vadi vanka, jedno rečeno, živiti na jednom otoku godinama bez kruha. Na 100 metara dubine triba da zna koja riba jede i kako se zove i koji je te­ren ispod njega...«

Dakako, to je lijepo napisano, ali kako doći, kako otkriti pra­voga? Odlučio sam da to svakako bude čovjek s mora. Da kaos u izboru bude potpun, primio sam i takve ponude:

»Ja Vam se ne nuđam za petog člana posade, nego za ne­što drugo: PUTNIK EKSPERIMENTATOR, USAVRŠITEU JOGA VJEŠTINA I MUDROSTI! Ja bih Vas vrlo malo koštao jer bih najveći dio putovanja PRESPAVAO na dasci u prirod­nom ili umjetnom snu. Najviše bih trošio ZRAK...

Odlučio sam da najprije pozovem jednoga od dvojice svojih prijatelja za koje sam znao da su pouzdani i vrsni jedriličari i do­bri drugovi. Ladislav Karabaić, rođen na otoku Krku, u Puntu, uz kojega je bila vezana izgradnja Skitnice i moji prvi dani na moru. Odbio je, smatra da nema snage za tako dalek i naporan put. Andro Knežević, instruktor u jedriličarskom klubu »Orsan«. Primio sam brzojav: »Ne mogu. Oženio sam se. Vjerujem u us­pjeh, Andro.« Dakako, sjetio sam se i onoga odlučnog mornarič­kog vodnika, Botice. Poslao sam mu pismo i dobio odgovor u ko­jem mi javlja da se u međuvremenu i on oženio, ali da je još uvi­jek spreman krenuti sa mnom. Usput mi otkriva da je Besa ratni brod! Evo što piše:

»Moji najvažniji zahtjevi: 1) Normalno napredovanje u službi kao i priznanje radnog staža. 2) Moje prinadležnosti da budu kao na ratnom brodu u stranim vodama. 3) Da mi se dodijeli odgovarajući stan u Splitu do kraja godine 1965.«

Vidi, vidi, kako se ljupki slavuj u času prometne u nezajažlji­va galeba! Još jučer je bio spreman skinuti uniformu, raskinuti vjeridbu i dati pismenu izjavu o skidanju glave, a danas...! Odgo­vorio sam mu skromno:

»Vaši su zahtjevi vjerojatno adekvatni Vašim sposobnos­tima, ali da bih te uvjete mogao ispuniti, ja bih istovremeno

38

morao biti predsjednik Skupštine grada Splita, sekretar za fi­nancije u Izvršnom vijeću i komandant Ratne mornarice. Kao što znate, ja sam samo Joža Horvat, književnik i ništa vi­še!«

KOLIKO ĆE VAS JOŠ BITI ŽIVIH...?! Trst, juni 1965. Sinoć sam održao predavanje u Slovenskom klubu o svom predstojećem putu oko svijeta.

Danas smo na Besi primili posjet: ponajprije su predstavnice slovenskih žena u Trstu predale Renati košaricu prekrasnih crve­nih ruža i poželjele nam sretan put. Zatim su došli predstavnici Slovenskog kluba, njih desetak na čelu s predsjednikom, meni toliko dragim čovjekom, doktorom Robertom Hlavatyjem. Daka­ko, oni nisu donijeli cvijeće, nego sanduk butelja »merlota«. Us­koro zaredaše zdravice prisutnih:

Prvi: — Dragi Joža..., bog daj, da nam se živ vrneš in da borno slišali še eno tvoje predavanje...!

Drugi: — Bogovi morja naj bi malo skozi prste pogledali, će česa ne znaš o navigaciji! Samo živi nam se vrnite, ti in tvoja dru­žina!...

I tako redom, treći, peti, sedmi...! Svi mole boga da mi se smi­luje i da se vratim živ. Na kraju mi je to dozlogrdilo i počeo sam naglas prebrojavati prisutne. Nastane tišina. Robert me sumnji­čavo upita:

— Kaj je sad to...? Zakaj nas brojiš?Odgovorio sam sa smiješkom: — Hoću da vidim koliko će vas

još biti živih kad se vratim!

MENE BI TREBALO POSLATI U OSMOGODIŠNJU ŠKOLU...? Zagreb. Kapetan duge plovidbe, profesor Antun Simović, podu­čava me u astronomskoj navigaciji. Pregledavajući danas kako sam izradio zadatke, uzdahnuo je zabrinuto:

— Računi vam gotovo nikad nisu točni! Postupak i formule znate, a konačni je rezultat kriv! To je najčešće zbog toga što brojke ispisujete neuredno i nečitko. Jednako tako s nepažnjom potpisujete računske redove jedan ispod drugog i neprestano vam se potkradaju greške u množenju, zbrajanju, odbijanju... Vas bi još jednom trebalo poslati u osmogodišnju školu.

39

MORNAR I ŽENA. Listam ponude, tražim petog člana...

»Mornar sam, tj. čovjek od mora, znam dobro što je jedro i manovra, po zvanju sam kapetan obalne plovidbe. Rođen sam u Cavtatu od oca pomorca 21. XII. 1877. (moje godine ne­će Vam biti teško izračunati), imam 50 godina čiste navigaci­je, i to pretežno s brodovima na jedra. Poznam svaku hrid na našoj obali, a navigo sam i za Italiju i za Grčku. Navegam i danas jedrenjakom Jastreb, dužine 4,98 m, uzduž obale, sam! Bez obzira na svoje godine, mogu se brzo naći na vrhu jarbo­la...«Idemo dalje.»...Slijepo crijevo sam izvadio, pa mi se ta smetnja neće poja­viti ako me uzmete. Moja je želja bila da na običnoj splavi na jedra prijeđem Atlanski ocean. Kad biste me poveli, želja bi mi se neočekivano ostvarila. Imajte na umu da sam spreman na sve. Nisam gurman ni proždrljivac.«

Idemo dalje.»Kadet sam na brodu Krka... Smatram da ste navigali, pa

mi je nerazumljiva Vaša odluka da vodite ženu na takvo puto­vanje, takvim brodom. To je sve. Ako me želite, pišite mi na adresu...«

Ne, prijatelju, neću ti pisati.Na žućkastom papiru, kao da piše momak djevojci, neki sam

dan primio pismo iz Sueza! S broda Sutla javlja mi se prvi oficir palube, Božo Kalinić, rođen 1933. na otoku Braču. Plovio je goto­vo po svim morima svijeta, iskusan pomorac, a uz to strastven jedriličar, potomak drevne pomorske porodice čija tradicija do­seže stoljeća. Sve što sam god želio od petog člana našao sam u njegovoj ponudi. Na žalost, i on je oženjen i na put Besom mo­gao bi krenuti tek ako ga »Jadroslobodna« zadrži na platnom spisku, kako bi mu tekao radni staž, a njegova žena imala od če­ga živjeti.

I Renata i sinovi smatrali su da pokušam sve što je u mojoj moći da toga čovjeka dovedem u sastav ekipe.

Složio sam se. Požurio sam u Split. Kakve li radosti kad sam u »Jadroslobodnoj« naišao na ljude koji su imali puno razumije­vanje za moje teškoće. Pristali su da Božu Kalinića zadrže na platnom spisku sve do našeg povratka. Rijetko sam kada, u toku

40

priprema, bio toliko sretan, toliko smiren kao toga dana. Bio sam uvjeren da sam riješio najteži problem. Na rastanku su mi kazali: Sutla uplovljuje sutra oko 11 sati u Šibenik. Pričekajte Kalinića i možete ga odmah odvesti na Besu. Imat ćete zaista sjajnog navigatora i pravog mornara. Ljudinu.

Drugog mi je dana Komanda mornarice stavila na raspolaga­nje auto i šofer me odveo u Šibenik, u carinsku zonu luke, upra­vo kad je Sutla pristajala. Upoznao sam Kalinića, svidio mi se. Nismo s barbom popili još ni čašu vina, kad stiže žena...! Kalinić i ona povuku se u susjednu kabinu. Uskoro se pojavi vitez tužnog lica:

— Ne pušta me...!U istom trenutku napustio sam brod. Vraćajući se u Zagreb,

razmišljao sam o koječemu. Sjetio sam se anegdote: »Pitali mor­nara: gdje ti je žena? — Kod kuće. — A gdje ti je kuća? — U svakoj luci!« Da, tako je nekoć bilo. Nekoć...!

Riješio sam čvrsto da nikoga više ne tražim. Isplovit ćemo učetvero. Nemam više ni vremena ni snage da tražim petoga. Kad sam kod kuće ispričao što mi se dogodilo, Mićo mi reče:

— Ne žali, tata. Mornar koji ne može isploviti jer ga žena ne pušta nije vrijedan da stupi na Besu.

MARKO: »JA SAM TEK BLIJEDA SJENA...!« U dvije godine po­ložio je sva tri razreda i maturu. Maturalna ocjena: dovoljan! Tu­žio se da je nepravedno ocijenjen i da je zaslužio: dobar. Tješio sam ga da to nije bitno. Završio je radio-telegrafski kurs, spora­zumijeva se na engleskom jeziku. Kako je time ispunio sve zadat­ke koje sam mu postavio prije dvije godine, primio je od mene dar u obliku ulaznice za Besu. Predao sam mu njegovu »matriku­lu«, pomorsku knjižicu, službenu ispravu profesionalnih morna­ra. Zagrlio me od radosti.

Danas smo primili njegovu razglednicu iz Aleksandrije. Za­hvaljujući susretljivosti »Jugolinije«, ukrcao se na brod Istra da uz tamošnjeg radio-telegrafista upotpuni svoje znanje, Piše: »Ja sam tek blijeda sjena u usporedbi sa znanjem pravog radio-teleg­rafista: Unaprijed molim barbu Bese da to ne smetne s uma kad bude od mene tražio meteorološke izvještaje ili mi postavljao druge zadatke vezane uz radio-telegrafiju ili foniju.«

41

PRONAĐEN I PETI ČLAN EKIPE! Primio sam pismo iz Pule od konstruktora inž. Pavlovića. Žika mi javlja da u brodogradilištu »Uljanik« radi neki mladić, imenom Vladimir Hrlić, koji sve svo­je slobodno vrijeme provodi radeći na Besi. Pomaže u svemu što stigne, a imade mnogo smisla za mehaniku i brodogradnju. »Prvi je dojam da bi bio ozbiljan kandidat. Visok je i snažan, ne puši, a i ne pije, simpatičan. Jedinac je, roditelji mu žive ovdje, u Puli. Među ponudama što ste ih primili preko VUS-a za petog člana posade nalazi se i njegova...«

Potražio sam tu ponudu.

»... Završio sam vojno-pomorsku školu; dvije godine bio sam u školskom centru ’Divulje’... Na brodu poznajem sve poslove, od pranja palube do krpanja jedara i rukovanja snašću (oprema za jedrenje). U prekidima oko šest mjeseci proveo sam na školskom brodu Jadran. Tu sam položio kor- milarski tečaj i ujedno u praksi dopunjavao svoje teoretsko znanje... Nikakvo me more ne smeta, podnosim ga dobro. Podvodni sam ronilac, meni to leži... Visok sam 195 cm, težak 85 kg. Zdravlje izvrsno, punoljetan sam već dvije godine, ro­đen u Zagrebu... Ne volim komandirati i zato sam napustio vojsku...«

Što iz toga mogu zaključiti? Unaprijed znam da su na brodu najhitniji međuljudski odnosi, a oni opet ovise o karakteru, na­obrazbi, odgoju, sposobnosti prilagođavanja, općoj kulturi, ži­votnim nazorima, radnim navikama... Na osnovi jednog pisma i nekoliko šturih biografskih podataka kako da otkrijem istinsku sliku toga čovjeka?

Stiglo je još jedno pismo, Zikino, puno pohvale za Hrlića. Po­zvao sam Vladimira u Zagreb i zadržao ga na objedu. Pristao i simpatičan momak. Najviše me privukla njegova mladost. Svega je godinu dana stariji od Marka... Kada ja u slobodno vrijeme budem drugovao sa Žikom, eto Marku prijatelja, vršnjaka!

Uskoro sam posjetio njegove roditelje. Otac iz Hrvatskog za­gorja, majka Srpkinja. Složili su se da im sin krene na pučinu...

Tu je, već na Besi, vidio sam ga; v j e r u j e m da će biti do­bar. Tek će pučina svakome od nas otkriti pravo lice. Nemam vremena da ga pobliže upoznajem. Još tisuću kojekakvih niti mo­ram povezati da bismo mogli isploviti. U jednakoj žurbi i vre­menskom tjesnacu nalazi se i Žika, koji danonoćno radi na Besi.

42

Gdje je ono rođen Vladimir, u Zagrebu? Kakva slučajnost! Na put oko svijeta, prvi u našoj povijesti kad je riječ o sportskom jedrenjaku, krenut će ljudi od kojih ni jedan nije rođen na moru! Da li je to važno? Jedan od najvećih kraljeva stare Španjolske, Karlo V, koji se potpisivao: »... po milosti božjoj, rimski car, kralj Španjolske, Kastilije, Leona, Aragona, Navare, Jeruzalema, Napulja itd.« — rođen je u zahodu! Kada je slavni istraživač Pea- ry osvajao Sjeverni pol, jedan od četvorice njegovih pratilaca bio je crnac Hensen, sin žarkoga juga! Najmoćnijom gusarskom flo­tom zapovijedala je žena, Kineskinja Ćing. Genijalni moreplovac Fernando Magellan rodio se u Portugalu, i to u onoj provinciji, jedinoj, iz koje se ne vidi more!

More je beskrajno, pristupačno je svima, a pripada onima ko­ji plove!

STIGLA DOZVOLA I DRAGOCJENE UPUTE! Citiram:

M/j »Besa«, vlasništvo Jože Horvata, književnika iz Za­greba, izvršit će sa 5 članova posade put oko svijeta.

Kako se u konkretnom slučaju radi o takvom plovnom objektu koji po svojoj veličini, konstrukciji, uređajima i opre­mi, a napose po stručnosti posade, ne udovoljava svim uvjeti­ma propisanim za plovidbu u granicama duge plovidbe, a po­sebni propisi za plovidbu takvih objekata u toj kategoriji u našoj zemlji ne postoje, to se ovime (iznimno) i z n i m n o dopušta isplovljenje m/j »Bese« u pravcu utvrđene rute obal­nih mora stranih država i otvorenog mora, s time da se ruko­vodilac i ostali članovi ove ekipe imaju u svemu pridržavati danih im navigacijskih uputa od strane lučke kapetanije Rije­ka.Slijedi još nekoliko redaka, zatim pečat, datum i potpis direk­

tora Uprave za pomorstvo. Sve u svemu: nešto malo administra­cije, nešto malo dobre volje i podosta nepoznavanja činjenica. Budući da je u dozvoli naglašeno da se moram držati navigacij­skih uputa primljenih od lučke kapetanije u Rijeci — a nikakvih uputa do sada nisam dobio, nazvao sam lučku kapetaniju u Rije­ci. Kod telefona je bio moj stari znanac Stanislav Župan. Kad sam mu objasnio o čemu je riječ, počeo se smijati i neko ga vrije­

43

me nisam mogao ni riječi razumjeti. Razabrao sam tek toliko da su i oni primili taj dopis. Vičem u slušalicu:

— Stanislave... o kakvim je uputama riječ?Sad viče i on. Dobro ga razumijem:— Imaš li pri ruci olovku i papir...? Piši... »Lučka kapetanija u

Rijeci... smatra... da bi zapovjednik Bese... morao voditi računa... da ima uvijek ispod kobilice... barem pedalj mora!«

Zašutio je. Pitam ga: — Je li to sve? — Sve!Spustio sam slušalicu. Moram priznati, upute nisu loše...!

SASTANAK JE DOVRŠEN; GDJE JE KLJUČ? Zagreb. Sa zidova našeg stana Renata skida posljednje slike. Knjižnica, sagovi, po­kućstvo, sve je već pohranjeno i uklonjeno. Pustoš... Prazne su sobe kao i prazna srca: najprije se u njih useli tuga. Koliko smo godina proveli ovdje? Stanujemo u sjevernom dijelu grada, okru­ženi zelenilom. Pod prozorima breze na kojima se gnijezde grli­ce. U vrtu kosovi... I što sada, sve to ostavljamo? Nitko nas ne tjera, sami idemo. Stan prepuštamo drugim ljudima, mi selimo na Besu. Mićo svojoj baki.

Zvono. To dolaze sinovi. Posljednji put prije našeg odlaska održavamo sastanak. Stola i stolica nema, sjedamo na pod, suče­lice, u krugu. Svako od nas četvero leđima je okrenuto jednoj strani svijeta. Simbolika? Žuri nam se svima, započinjemo.

Ja: — Mićo, predajem ti popis vjerovnika. Kako su na spisku, tim ćeš ih redom isplaćivati. Krećemo s dugovima, s njima ćemo se i vratiti. Izvoli popis... To je prvo. Drugo... kod našeg odvjetni­ka deponirane su oporuke. Renatina, moja i Markova. Trebamo li štogod raspraviti u vezi sa sadržajem tih oporuka?

Mićo: — nije potrebno.Ja: — U redu. Svoje sam iscrpio... Slijedeći!Renata: — Slušaj me, Mićo... Bila sam u petom mjesecu trud­

noće kad su fašisti razbili na Kalniku naš partizanski Odred. Ni­sam mogla trčati i sakrila sam se u kukuruz ispod sela Apatovec. Pretraživali su kukuruze tražeći ranjene i sakrivene partizane. Slušala sam oko sebe glasove, znala sam, ako me ulove, zaklat će me i rasporiti mi trbuh — jer su oni to i radili! — no ni tada, u tom strašnom času, nisam požalila što sam otišla u partizane. Držala sam pištolj kod sljepoočice spremna da se ubijem čim me primijete. Tebe sam nosila!... Zašto ti sada o tome govorim? Za­

44

to: ako se meni štogod dogodi, mislim ono najgore... znaj, ni u onom tragičnom času kad se budu lomili jarboli i gubili životi, ni tada — kao ni onda na Kalniku — neću požaliti što sam krenula. To je bila moja volja. Volim more i najsretnija sam kad sam na brodu. Dobro je da to znaš, bit će lakše, bit će ti ljepše sjećanje na mene.

Turobnu tišinu prekinuo je Marko. Podigao je kažiprst desne ruke i vedrim se glasom obratio Mići:

Marko: — Ali... ali, kao što je prije dvije godine tata govorio meni: »Sine..., mi ćemo se vratiti, mi ćemo se sigurno vratiti, ži­vi!«

Mićo: — Ne sumnjam. Niste izginuli nakon svega što se po­sljednju godinu govorilo o vama i pisalo u novinama, siguran sam da ćete prebroditi i druge oluje.

Šutnja. Upitam: — Je li sastanak završen?Mićo: — Nije. Od mame još moram dobiti ključ za drvarnicu.

ŽIKA I POVIJEST. Pula. Posjetio sam Žiku na Besi. U salonu omara. Dok ja sređujem račune, Žika priprema ručak i usput čita najnoviji članak o nama u »Vjesniku u srijedu«. Smješka se i po­malo ironično, kao da govori sebi, primjećuje:

— I tako mi pomalo ulazimo u povijest...!Odgovorio sam bez ironije:— Nije problem u tome, nego kako ćemo iz nje izići!

LIJEČNIČKI PREGLED. Pula. Osjećam bolove u predjelu srca. Brige, nervi? Ili nešto gore? Tama u sobi. Stojim pred rendgen­skim aparatom. Liječnik:

— Bili ste sportaš?— Tako je.— Imate prošireno srce... prilično veliko.— Zato mnogo u njega stane.— Znam — doda liječnik — cijeli globus. Za putovanja vodite

brigu...

»NEMOJ ME OSTAVITI, NEMOJ...!« Renatina majka, udovica, stanuje na katu iznad nas. Teško se kreće, bole je noge, visok

45

tlak, umor, vrtoglavica, glavobolja, zlo! Prošle je godine jedva preživjela udar kapi. Neko joj je vrijeme bila oduzeta lijeva stra­na, no izvukla se nekako. Renata ju je danas posjetila. Starica le­ži. Plakala je i zaklinjala:

— Nemoj me ostaviti, nemoj...! Prokleti brod! Ako odeš... ni­kad me više živu nećeš vidjeti. Nikad! Nemoj otići, zaklinjem te, nemoj...!

GLASANJE DIVLJIH GUSAKA. Kotoriba. Moje djetinjstvo bilo je selo, dremljive kućice duž vijugava druma, mutna i plava rije­ka Mura, pašnjaci, polja, vrbici i iznad svega ptice! Mnoštvo pti­ca! Zebe, sjenice, češljugari, svračci strnadice, palčići, vuge, pu- pavci, zlatovrane — i tko će ih sve izbrojiti i nadjenuti im imena! Laste ipak moram izdvojiti, laste iznad svega. Od Pamtivijeka gnijezdile su u našoj staji, na dnu dvorišta u sjeni starog oraha. Željno očekivane, dolazile bi u proljeće, a u jesen... prije odlaska okupljale bi se na telegrafskim žicama duž druma i danima bi cvrkutale, kao da se dogovaraju kojim će putovima krenuti, koje će zemlje posjetiti, gdje će se odmarati, gdje zadržati.

Još su mi i danas u živom sjećanju te jeseni. Vrtovi puni voća, na polju zlatna strništa, vozovi bundeva, dozreli kukuruzi, sun­cokret, lan. Na rubu šumarka guguću divlji golubovi, i oni se spremaju na put. Skupljaju se grlice. Nepregledno jato čvoraka premeće se u zraku, odlaze i oni, sele... U otužnom, sivom i siro­mašnom kraju daleko na sjeveru ti odlasci ptica nagoviještali su nama djeci da negdje daleko moraju postojati druge zemlje, na­ma nepoznat svijet. Onda bi posve opustjela polja, stigle bi kiše, mrazevi — i guske! Iz mađarskih ravnica prelijetala su u sumrak nepregledna jata divljih gusaka. Ponekad zbog magle, ponekad zbog mraka nismo ih vidjeli, ali bismo dugo u noć slušali njihovo gakanje. Majka moga oca, slijepa starica, govorila bi: — Sele se... Idu gdje im bu bolje... Idu prek morja vu zemlju gde je toplo kak vu krušnoj peći, a sonce velko kakti mlinski kamen!

Umrla je moja baka, daleko je moje djetinjstvo. Prije pedeset godina rodio sam se u ovom selu, napustio sam ga prije četrde­set. Kad bih ponekad bio držao predavanje, dolazili bi suseljani i govorili: — To je naš Joža, sin starog Jandraša...

Poželio sam da ga još jednom vidim prije svoga odlaska. Sad prolazim drumom, kao nekoć prvi pozdravljam seljane, ljudi mi

46

odzdravljaju, ali nitko me ne poznaje... Mnogo se toga promijeni­lo. Nema više kuća pokrivenih slamom, na dimnjacima se ne gni­jezde rode. Ali u jesen — opet će se skupljati laste i seliti na jug. Skoro ću i ja otići da potražim zemlju svojih dječačkih snova, zemlju »gdje je toplo kak vu krušnoj peći, a sonce veliko kakti mlinski kamen!« Moram otići. Glasanje divljih gusaka još uvijek slušam u sebi.

47

U SUSRET PUCINI

(Mediteran)

KOTOR, 30. AUGUSTA 1965. U kabini Bese šturo svjetlo. S ležaja promatram Renatu kako pažljivo sprema kameru, slaže kasete s filmovima, prebacuje rublje iz jedne ladice u drugu, posprema, redi. Bilo bi mudro da legne i otpočine, kasno je, duboka je noć. Odnekuda izvlači vreću neke čudne boje, priljubljuje tu vreću uza se kao da je mjeri, a onda stane pred moj krevet i pita:

— Poznaješ li je...? Voštana!Vreća u koju se na otvorenoj pučini spuštaju u more mrtvi

mornari... Grickam usnice, šutim.— Bit će spremljena tu, u mom krevetu ispod madraca. Ako

se putem kome od nas štogod dogodi... nek se nađe! Ne bih želje­la da se goste morski psi...

— Renata, umoran sam, želim zaspati. Još nismo krenuli, još nas konopi vežu uz kraj, a ti već o smrti, vrećama, psima...!

— Ma ne...! Takvi su rekviziti sastavni dio sanitetske opreme na brodu, a kako sam ja zadužena na Besi za sanitet, htjela sam ti pokazati da znaš...

Pažljivo je spremila vreću, legla i zaspala. Protječe noć, a ja se još uvijek gnijezdim, ne mogu sklopiti oči. Što me to muči? Tri sam godine što gradio brod, što vršio pripreme, bezbroj sam pu­ta razmotrio svaku mogućnost koja nas može zadesiti, sve sam predvidio, sve učinio što je trebalo, pa odakle sada taj nemir?

Svuda oko nas tišina, tek po koji valić zapljusne brod. Sa zvo­nika otkucaji sata... Jučer, kad smo razgledavali Pomorski mu­zej, reče mi don Niko Luković, plemenit čovjek i izvanredni zna­lac pomorske povijesti ovog kraja: »Nekoć, u davna vremena, ka­da hi se na pučini pojavio hrod za koji su svi vjerovali da je već davno izgubljen, zazvonila bi zvona...! Tako će, nadam se, duž Boke zvoniti zvona kad na povratku opazimo Besu na pučini.«

48

Otkucaji sata, zvonjava zvona. Kome zvona zvone? Smiri se i spavaj! Ma kakva zvona! Dim, vatra, bubnjevi, zvona, sva ta neka­dašnja sredstva za vezu, sve je to luk i voda. Danas to obavljaju teleprinteri, novine, radio... Radio! Jučer sam Marku naredio da mi pripremi meteorološki izvještaj, a kad sam ga uvečer tražio, veli — nisam dospio! Dobro je počeo. Prvi brod torpediran u pro­šlom ratu zvao se Royal — Sceptre, Englez. Potopila ga njemačka podmornica U 58. Dok su topovske granate s podmornice razara­le nadgrađe, dok su se spuštali čamci i spašavala posada, radio- -telegrafist je ostao na svom mjestu i neprestano otkucavao svo­ju poziciju i od koga je napadnut. Komandant podmornice, koji ga je prisluškivao, od bijesa mu pošalje još jedan torpedo koji raspolovi brod i dovrši dramu. Tako je prvi potopljeni brod imao i prvog heroja: radio-telegrafista koji je s rukom na tasteru oti­šao na dno mora. Da, tako se obavlja dužnost...! Morat ću to sut­ra ispričati Marku... Pusti sina! Kud si se u ovo doba noći zaina- tio za podmornice i radio-prijemnike. Spavaj, odmori se...!

Sve je uzalud, niotkud sna.

Majka moja dala mi je život Na jednom kišnom oblaku I kako sada plačem kao kiša Ja kao oblak i odlazim...

Što je sad, otkud opet to?! Stihovi iz poezije Indijanaca Južne Amerike... Kud si opet zalutao?! S Besom ćeš doploviti i do Južne Amerike, pusti sada Indijance i njihovu poeziju. Spavaj... Spavaj! Prikupi snage, sutra je veliki dan!

Noć se oteže, nikad joj kraja.U svitanje nečujno sam se izvukao na palubu i pripalio ciga­

retu. Jednu od posljednjih. Kad danas isplovim, prestat ću puši- ti. Zbog novaca, zbog zdravlja i prljavštine na brodu. Sjedim na pramcu Bese i promatram more, gradić, stare bedeme Kotora, planine. Jesen je na pragu. U šumama već riču jeleni. Koliko sam noći proveo slušajući tu uzbudljivu pjesmu. Neću je slušati pune tri godine!

KOTOR, 31. AUGUSTA. Podne. Besa. pod jedrima napušta zaljev Boke. Njezin pramac rastvara pjenušavu brazdu i krči joj put prema debelom moru. Velika odiseja je počela!

4 BESA 1 49

Stare, šutljive tvrđave na Mamuli i Oštrom rtu bdiju nad ula­zom u zaljev. Pomalo dremljivo, pomalo skeptički prate naš izla­zak. Ostavljamo i njih i uskoro je Besa na pučini. Kurs: stotinu sedamdeset i osam. Tišina. Na horizontu nikoga, more. Besa i mi.

Sad smo sami i — znam to dobro — gdje god pristajali u širo­kom svijetu, tko god nam dolazio na brod, ipak ćemo biti u svo­jevrsnoj samoći pune tri godine, daleko od rodne zemlje, daleko od svojih. Još prije dva sata bili smo okruženi znancima i prijate­ljima koji su se okupili na obali u Kotoru da s nama podijele po­sljednje časove, da nas zagrle i na rastanku doviknu: »Dobro mo­re i vjetar u krmu!« Žika se već ranije oprostio s majkom, Vlado s ocem u Puli, s majkom u Splitu. Nije se lako roditeljima opros­titi s jedincem sinom, niti se jedincu lako rastati s roditeljima... U Kotoru, u onom metežu pred isplovljenje, bio je negdje i Mićo. Kad su predstavnici lučkih i carinskih vlasti već napustili brod, Mićo je još dugo ostao u kabini s majkom. Nečija sirena po­zdravljala je isplovljenje i Besa se već otiskivala kad je Mićo do­jurio na palubu i iskočio na obalu.

Stajao sam za kormilom i pokušavao da ga još jednom vidim. Nisam ga mogao otkriti. Šeširi, rupčići... domahuju ljudi poznati i nepoznati, a sina ne vidim. Eno ga, ipak sam ga uočio! Trči kao mahnit duž obale prateći Besu. Trči... trči... stigao je do kraja ri­ve, dalje nije mogao. Spustio se na bitvu, posljednju u nizu, i — ne znam da li od umora ili očajanja — kako je sjeo, tako ostao ne­pomičan. Mi mu domahujemo, on to dobro vidi, ali ne uzvraća pozdrave. Ruku opuštenih kao da je uzet, sjedi nepomično, zuri za jedrenjakom koji mu odnosi majku, oca i jedinog brata... Sve nas više odvaja more, uskoro ću zaokrenuti prema Prčanju, a po­sljednje što sam još vidio bio je on, skutren na crnoj željeznoj bitvi sam! Grčevito hvatam dalekozor. Da, još je tamo, nepomi­čan kao da tu želi ostati do našeg povratka... Sine Mićo... zbo­gom! Jesam li pogriješio što i tebe nisam uzeo? Jesam li pogrije­šio što ti odvodim majku i brata? Mićo... mi smo toliko puta raz­govarali o tome, zar je moguće da je nešto ostalo neizgovoreno?

Svi smo na palubi, nitko ne govori. Besa se polako ljuljuška u najsurovijoj, ali zato i najljepšoj zipci Jadrana, u zaljevu Boke. Jedrilice koje nas ispraćuju polako zaostaju. Prčanj... Ovaj čas prolazimo pokraj rodne kuće slavnog moreplovca Ivana Visina, dalekoga i davnog moga prethodnika, koji je prvi s naših obala,

50

još prije stotinu godina, jedrenjakom Splendido oplovio svijet. S prozora te kuće, ukrašene u čast Bese sagovima i cvijećem, do- mahuju nam posljednji živi rođaci Visinovi. Po običaju mornar­skom, trostrukim zviždukom, sirena s Bese pozdravlja ovu kuću i ovaj kraj. Kotor, Prčanj, Perast, Herceg-Novi... Martinović, Zmajević, Želalić... Boka osamnaeste, Tivat četrdeset i prve... Sla­va i legenda žive već stoljećima na tom malom prostoru, kadšto u žarištu, kadšto u sjeni vremena koje prolazi, ali uvijek nazočni.

Dostiže nas svježi vjetar i Besa se naginje punih jedara. Vrho­ve okolnih planina prekrivaju oblaci i sive magluštine vuku se niz padine. Počinje kiša. Prima piove in agosto raffreda more e ii bosco!... Prva kiša u augustu rashladi more i šumu... A kiša koja pada posljednji dan u augustu, što rashlađuje ona? Možda srce. Bilo bi dobro da je tako. Da me liši sentimentalnosti i vrati zbi­lji-

Kurs stotinu sedamdeset i osam! — eto, to je naša zbilja. Na pučini lagan vjetar s juga, more jedva namreškano. Iza krme Be­se, linijom sjeverozapad — jugoistok, gube se u daljini obrisi na­še obale. Naoblaka se sve više kida, a suri vrhovi planinskih ma­siva prate obalu i bdiju. Velebit, Mosor, Biokovo, Orjen, Lov- ćen... kao nesavladiv bedem uzdižu se nad obalom i morem. Fe­ničani, Grci, Rimljani, Saraceni, Arapi, Goti, Bizantinci, Mlečani, Anžuvinci, Španjolci, Francuzi, Nijemci i tko sve drugi! — s kak­vim se sve brodovima nisu pojavljivali, kakve sve zastave nisu vi- jali?! Haračili su i pljačkali, palili i žarili. Od prastarih prangija do brzometnih topova, od grčkih hipagoga, rimskih trijera, od mletačkih galija do suvremenih čeličnih oklopnjača, sve se to za- lijetalo u naše vode da prijeti slobodi i otimlje kruh. Sve te lađe već davno trunu, počivaju na dnu mora kao i njihovi zapovjedni­ci i njihove zastave, a naše se barke još uvijek zibaju oko naših školja, dok planinski visovi samuju i bdiju...

I posljednja, jedva vidljiva nit naše obale, nestala je, izgubila se u daljini.

18 sati. Nebo vedro, nigdje oblaka,ali vjetar s juga osjetno je oja­čao. Zar smo takve sreće da ćemo morati po jugu »tući« Otrant? Daleko pred nama, na lijevoj strani, vuče se put sjeverozapada neka zarđala podrtina. Promatram na dalekozor: trupina olinja­la, dušu daje za rezalište, jedino je dimnjak, iz neobjašnjivih raz­loga, obojen svježom, žarkožutom bojom. Ne vidimo zastave

51

sretne zemlje kojoj pripada ali da će Lloyd uskoro plaćati premi­ju osiguranja, u to ne sumnjam.

Pod jedrima Besa previše odstupa od rute i stoga skidamo jedra. Želimo li zaista u toku sutrašnjeg dana prijeći Otrantska vrata, nema nam druge nego u kurs i vjetar! Imamo mnogo raz­loga da se što prije dočepamo Gibraltara i prije ekvinocija riješi­mo Sredozemlja.

18.30 sati. Sunce na zapadu. Vlado za kormilom, a ja sjedim na krmenoj kabini i promatram »posteljicu« u koju ponire sunce: prljav pojas naoblake, magle i dima kao da je malo prije prošao onuda parobrod iz prvih decenija našeg stoljeća. Takvu »postelji­cu« mnogi pomorci smatraju predznakom lošeg vremena. Ne­mam razloga da budem zabrinut: nebo vedro, barometar stoji normalno, sve je u redu. Samo.... zar zaista nemam razloga da budem zabrinut?

Kad je to bilo, prije koliko godina? Sedam... osam? Plovili smo iz Lošinja u pravcu Pule na mojoj staroj Skitnici. Na nesre­ću primjetismo da će nam uskoro nestati vina, a to se, naravno, nije smjelo dopustiti. Na Jadranu brod bez vina, kao ribar bez mreža. Nezamislivo. Zato odlučismo skrenuti u lučicu Unije na istoimenom otoku. Ali samo toliko da kupimo vino... Vino smo kupili, počeli piti i ostali. More mirno, plaža divna, vino izvrsno, riba napretek, kamo da krenemo, zašto? Bio je tada na Skitnici moj dobri prijatelj Ladislav Karabaić, iskusan mornar, vrstan jedriličar. Nas dvojica sjedili smo te večeri na pramcu i bez riječi promatrali sunce kako tone u »caladu«, slično ovoj koju sada promatram s Bese. Šutjeli smo obojica zaokupljeni istim misli­ma. Nešto nakon ponoći probudi nas mlatarenje valova o bok Skitnice. Poskočili smo s ležaja, požurili na palubu da vidimo što se to zbiva. S jugozapada sijevaju munje i prijeteći oblaci valjaju se na nas. Pramac našeg broda bio je doduše usmjeren na puči­nu, ali je luka Unije u potpunosti otvorena baš na jugozapad. Pri- sjest će nam vino i Unije. Na obali već se čulo dozivanje mješta­na koji su pod šturim svjetlom petrolejki spašavali svoje čamce i brodiće. Nije prošlo ni desetak minuta, a prvi udarci vjetra po­tresli su Skitnicu. Da isplovimo, da se domognemo pučine, bilo je prekasno. Jedino što smo mogli bilo je da pojačamo vezove i da još nekoliko metara otpustimo sidreni lanac. Više od toga ni­smo mogli jer je krma broda bila jedva još koji metar udaljena

52

Lastovo

Palagruža

^OrE

Capr

Otranto

3 SEP 233040 N Rt Palimuro

TIRENSKO

MOREKrt

(GRČKA)

JONSKOMORE

Rizzuto

4. SEP 1130

Rt Spartivento

JADRANI

OTRANTOD BOKE KOTORSKE

DO MESINE

Siracusa

kanal

od kamenih stijena. Na Skitnici nas je bilo sedmero, što muška­raca, što žena, a mornara samo dvojica, Ladislav i ja. Uskoro se na nas sručio pravi orkan. Noć lomljava! Brod se propinjao, do očajanja tukao pramcem o valove, sve se treslo, fućkalo, urlalo, na rubu bezumlja i katastrofe. Seljani su vikali i zaklinjali nas da napustimo brod. Da ne duljim... te noći, jedan po jedan, vezani uz konop, s pojasima za spašavanje napuštali smo brod i prepus­tili ga stihiji mora i milosti vjetra. Prije podneva more se smiri­lo. Skitnica, iako u očajnom stanju, ostala je živa, zahvaljujući sidru koje nije »zaoralo« i lancu koji je izdržao. Te noći valovi su razbili i odnijeli u more goleme blokove kamena na glavi lukob­rana.

Odonda prošlo je mnogo godina, ali kad sam god na moru, pažljivo promatram zalazak sunca i kad vidim prljavu i mutnu »posteljicu« sjetim se Unija i smrkne mi se pred očima... Gledam je i sada s palube Bese. Barometar pada. Što će nam donijeti noć? »Čuvaj se kišne bure i vedroga juga!« Što sad mogu, kako da se čuvam? Kurs: stotinu sedamdeset i osam. Plovi, barko, ši­roko je more...!

22 sata. Ništa dobra. Mjesec je upravo zašao, nestalo je čarobne slike nemirna mora optočena srebrom mjesečine. Besa juri rav­no u valove, razbija ih i svaki put s jedne i druge strane pramca šikne pjenušavo more. Mračna, olujna noć. O spavanju nema ni govora. Točno nad Renatinim krevetom, pod silinom udara valo­va, voda se probija kroz vjetrolovku (koja zacijelo nije izvedena kako treba) i neprestano polijeva krevet. Voda se također cijedi ispod »gljiva« koje također ne brtve kako treba. Umjesto zraka, propuštaju more!

Brod se propinje, spušta u dolinu vala i diže ponovno. Motor neumorno tutnji, a brzinomjer pokazuje kako se krećemo sve sporije. Od sedam čvorova kojima smo brazdili kad smo isplovili iz Boke, sada smo pali na dva. Skoro će ponoć. Žika i Marko na­vlače kišne kabanice i pripremaju se za smjenu straže. Po dvoji­ca smo svakih šest sati; Vlado i ja, Žika i Marko. Još prije smjene određujem približnu poziciju na osnovi kursa i prijeđenih milja. Nalazimo se usred Jadrana, šezdesetak milja udaljeni od Boke.

Vlado i ja silazimo svaki u svoju kabinu: — Laku noć, barba...! — čujem kako mi veli u pola glasa, a ja mu i ne odgovaram. Šu­tim umoran i zlovoljan. Ni ovu noć neću oka sklopiti. U salonu,

54

na klupi uz stol, skutrila se Renata. Krevet joj je sav mokar, pre­selila se ovamo. Sve što u kabinama nije dobro utvrđeno leti s jedne na drugu stranu. Tek smo isplovili, brod je krcat svime i svačim! Otvaram bocu konjaka, povučem gutljaj i zapalim ciga­retu. Lijepu nam je dobrodošlicu pripremio Otrant. Jugo! Hvala mu k’o bratu...!

1. SEPTEMBRA. U šest sati Vlado i ja preuzeli smo stražu. Opet za kormilom. Kud pogledam, ganjaju se Eolovi janjci. Vjetar ot­kida krijeste i bijela pjena pokriva more. Na horizontu nigdje ni­koga. Valjda imaju boljeg radio-telegrafistu od mene i doznali su što ih čeka. Bilježim u dnevnik milje koje je registrirao brzinom­jer. Još smo u prijašnjem kursu, ali samo... u kursu. Jedva se mi­čemo Pola milje, milju? Oči su mi pune soli, kroz nos mi prodire slana voda u usta i grlo. Sve je na meni mokro, suhe odjeće više nemam.

— Barba... dajte meni kormilo, popušite u miru cigaretu!Vladi predajem kormilo. Dao sam riječ da neću pušiti čim is­

plovimo, a sad halapljivo uvlačim dim... i promatram more. Da se razumijemo, nije to nikakvo osobito nevrijeme, pogibeljno možda za brod ili naše živote. Brod kao što je Besa može izdržati vraga, ali mi smo ti koji mučimo sebe i jedrenjak. Treba samo malo skrenuti, otići pod vjetar i sve će biti kako treba. Treba »po­jati«. Plovidba za juga uvijek je neugodna, a kad čovjek želi po svaku cijenu držati kurs ravno u vjetar, onda nema pravo da se žali i kuka.

08 sati. Sunce, galebovi i burnice. Dva, tri dupina već pun sat pra­te Besu. Izvode kojekakve ludorije, svaki čas iskoče ispred pram­ca ili na boku broda i onda pljosnu u more. Pažljivo ih promat­ram. Najčešće, kad iskoče, u zraku se iskrenu na bok i onda kao cjepanica udare u more, kao da im baš to predstavlja osobito za­dovoljstvo. Dužina im je oko metar i pol. Bez velike muke mogao bih kojega od njih harpunirati, ali da to izvedem morao bih naj­prije ustati, uzeti harpunu, vezati konop, čekati... svašta bi treba­lo, i zato se ne mičem.

Nasuprot meni na sjedalu u kokpitu leži Renata. Jugo valja, polijeva. Ponekad ostaci razbijenog vala prijeđu preko Bese i sve nas zaliju. Više se i ne sklanjamo. Promatram Renatu: kapuljača

55

joj djelomice zaklanja lice, voda se slijeva po njoj, sva je mokra. Blijeda u licu, stisnula se, šuti... U salonu više nije mogla podni­jeti ustajali zrak zagađen dimom i smradom motora koji je tut­njio cijelu noć. Drijema... Već vidim posprdan smiješak onih koji su mi savjetovali da ne vodim ženu. Jedan mi je od njih govorio mudro: »Volim da je svatko na svom mjestu: pop u crkvi, mor­nar na kuverti, žena na koperti!« Gdje je kome mjesto, vidjet će­mo.

Vlado za kormilom. Da bude stabilniji, izbacio je desnu nogu na rub kokpita, šuti, gleda u daljinu, vodi brod. Pojavio se Žika. * U radio-kabini Marko hvata meteorološki izvještaj. Što će mi sa­da — imam ga pred očima. Zovem i njega na palubu.

— Momci, jedra gore! Dosta je toga, skrećemo!Načas me promatraju kao da ne vjeruju. Žika okreće svoju

kuštravu glavu put zapada i sumnjičavo pita:— Jeste li sigurni, druže kapetane, kamo ćemo stići?Odmahnuo sam rukom: — Brindisi, Bari... svejedno.Lepršaju jedra. Momci ih stežu, ukroćuju. Vlado okreće kor­

milo, jedra prihvaćaju vjetar, nadimlju se. Brod se nagne na des­ni bok i krene... Promatram brzinomjer: dvije, tri, četiri, pet, šest, sedam milja...! Dok u kartu unosim vrijeme i novi kurs, raz­mišljam o tome kako sam tu odluku trebao donijeti davno, dav­no prije!

12 sati. Kopno na vidiku! Nemam ni pomorskih karata ovog dije­la Jadrana, ni Peljara... Neobjašnjivo kako sam ostao bez tih po­magala. Iz Splita sam poslao u Zagreb cijelu hrpu karata koje se odnose na našu obalu na Jadranu. Najvjerojatnije sam u toj hrpi poslao i one koje se odnose na zapadnu obalu, kojoj sada plovi­mo u susret.

Promatram reljef. Neki nam se grad otkriva lijevo po pram­cu. Brindisi? Na sreću, u Pomorskoj enciklopediji nalazimo plan luke Brindisija i sliku grada. Jedan reaktivni avion, dakako tali­janski, nadlijeće nas, kruži, naginje se da bolje vidi zastavu na krmi Bese. Spuštamo jedra. Žika pažljivo uspoređuje plan luke u enciklopediji s onim što vidi pred nama. Uskoro potvrđuje: B r i n d i s i !16 sati. Uplovljujemo oprezno. Na ulazu stara tvrđava-svjetionik, semafor i na semaforu dva čunja s vrhom okrenutim prema do­

56

lje, jedan iznad drugoga. Svima onima koji isplovljuju iz luke ovi signali govore da ih vani čeka »tempesta«, nevrijeme iz drugog kvadranta. Na izlasku iz Boke ostavili smo za sobom tvrđave. Na drugoj strani Jadrana dočekuju nas tvrđave. »Dobrosusjedski odnosi«, u porodici naroda koji žive na Mediteranu, traju stolje­ćima!

Na obali su se već postrojili predstavnici kapetanije, pollicije i carine. Njih šestorica. Tko ih je obavijestio? Avion? Pokazuju nam gdje da pristanemo i čim smo vezali brod pitaju:

— Odakle dolazite?Dokumente su brzo pregledali. Nešto su se dulje zadržali uz

našu šljivovicu i jugoslavenske cigarete. Bili su ljubazni i nisu predugo ostali. Ne zanimaju nas ni luka ni grad. Leći, zaspati...!

BRINDISI, 2. SEPTEMBRA. Nakon obilnog doručka napravili smo raspored poslova prema zaduženju: 2ika — strojarnica; Vla­do — trup broda, paluba, konopi, sartige, jedra; Marko — unutar­nja tehnika: elektrika, radio-stanica, petrolejski rešo, hladnjak, WC. Renata je na palubu iznijela svu mokru posteljinu, rublje, kišne kabanice, sve što je prokislo. Dok sprema ručak, ja u kabi­ni pišem svoj prvi članak »Vjesniku u srijedu«. Grad ćemo raz­gledati sutra...

Razmišljam o tom našem prelasku preko Jadrana. Mogli smo prije skrenuti... No, nije to bitno. Svladali smo Jadran. S više is­kustva ulazimo u Sredozemlje.

Izišao sam na palubu. Sve je zatrpano sanducima, alatom, na sve strane vijore plahte, vjetrovke, hlače, kuhinjske krpe... kako to već biva na svim malim brodićima poslije duže plovidbe po ružnom vremenu.

BRINDISI, 3. SEPTEMBRA. Gledam prema izlazu iz luke. Nema više čunjeva na semaforu. Viknuo sam odmah ne misleći mnogo:

— Momci, pripremajte brod, isplovljujemo!Bilo je devet sati. Vreva u luci, vreva na ulicama. Kroz tanki

sloj naoblake prodiralo je sunce. 2ika je sjedio na palubi, u miru pušio cigaretu i dalekozorom razgledavao brodove u blizini Be­se. Na moju zapovijed podigao se nevoljko i stao preda me:

— Barba... kazali ste da ćemo danas razgledati grad!

57

— Tako je, to sam rekao, a sad kažem da pripremite brod i da ćemo isploviti... Molim vas, Zika, nemojte me gledati tako smrknuto, vrijeme se stišalo, nama je svaka minuta dragocjena...

Bez riječi se okrenuo i nevoljko prihvatio posla. Vlado je šu­tio. Taj čas Renata nije bila na brodu. Odnijela je na poštu moj članak i namjeravala usput kupiti nešto voća. Kad se vratila, mo­tor je na Besi tutnjao, sve je bilo spremno. Upita začuđeno: — Odlazimo...?!

10.15 sati. Isplovljujemo. Niti nas tko ispraćuje, niti nam doviku­je — zbogom! Jedini podatak uzela je lučka kapetanija postavivši pitanje: — Slijedeća luka?

— Palermo! Izgovorio sam to takvim tonom kao da Besa pod mojim zapovjedništvom već deset godina drži rutu: Brindisi—Pa­lermo.

Svi sfno na palubi. Ostavljamo grad koji nismo razgledali. Da se barem nečim iskupim, rekoh: »Ne žalite previše... Brundisium za Rimljana, uporište gospode križara u srednjem vijeku, bio je čvrst oslonac gusara sve do osamnaestog stoljeća. Pula, matična luka Bese, bila je svojedobno poznato tržište robova. Za mnoge od tih naših siromaha Brindisi je bio tranzitna postaja. Saraceni su ga prvi dobrano opljačkali i popalili u onom istom pohodu kad su jednako tako opljačkali i popalili naš Osor i mnoge druge gradove na Jadranu. No, to je prošlost... Sadašnjost: naselje riba­ra, uske prljave uličice i nekoliko vrijednih spomenika srednjov­jekovne arhitekture. Jučer ste vidjeli: prva ulica na koju smo na­išli je Via Montenegro. Dirljiva pažnja prema Crnoj Gori i nama koji smo stigli iz te gorovite zemlje. Sve to pobliže ćemo razgle­dati na povratku...«

Izostao je pljesak. Nisam ga ni očekivao. U kabini smo se us­koro našli Renata i ja, sami. Pita:

— Zašto smo isplovili...? Sjećaš li se naših krstarenja po Jad­ranu? Kada bismo našli kakvu lijepu uvalu, vezali Skitnicu, smjestili se, okupali, jedva da smo prospavali jednu noć, već si vikao sinovima: »Dižite sidro, idemo!« Misliš li ti sada tako na­staviti i ganjati nas bez predaha po cijelom globusu?

Šutio sam. Izišao sam na palubu. Jugo još traje, ali znatno os­labljeno. Uz malo sreće noćas ćemo prijeći Otrant i ući u Jonsko more.

Ugodno je ploviti uz obalu kad brodovođa zna što ga čeka iza

58

ovog ili onog rta. U protivnom, plovidba uz obalu može biti vrlo pogibeljna. Kako plovimo bez karata, cijela se posada Bese pre­tvorila u kapetane i babe vračare.23 sata. Pala je noć i obala se iskitila beskonačnim nizom svjeta­la. Po mojoj ocjeni uskoro bismo se trebali naći na Otrantu. Ne­koć grčka kolonija, Otrant je bio ključ Jadrana, dok ga Turci ni­su temeljito razorili. Sada je to skromno mjestance, trenutno za nas vrlo važno, jer odmah iza njega dolazi rt Otrant. I jedno i drugo čekamo uzalud. Kao roj krijesnica, svjetla otkriju naselje. Kad smo se napokon svi složili da to što vidimo pred sobom mo­že biti jedino Otrant, pokazala su se nova svjetla, dokaz da se obala i dalje pruža...

— Svjetionik! Petnaest stupnjeva po pramcu! — javlja Žika, koji je za kormilom. Provjeravam karakteristiku i u popisu svje­tionika nalazim da je to uistinu rt Otranta. Svjetionik visok šez­deset i dva metra, bijeli blijesak svakih pet sekunda, vidljivost dvadeset milja. Da bismo bili odveć blizu obale, primijetili bis­mo ga ranije. Prešli smo ga u 23.30 sati. Mijenjamo kurs u 190°. Definitivno napuštamo Jadran. Renata primjećuje:

— Odsad, što više napredujemo, to smo bliže domu. Praktič­no, naš povratak započinje!

— Da... ali u krugu! — dobacuje Žika, koji kao da se pobojao da bismo se mogli vratiti odveć brzo, nekom prečicom!

Promatram ga. Marko ga je zamijenio za kormilom i Žika sad sjedi u kokpitu, pritisnuo je uz uho mali tranzistorski prijemnik i sluša muziku... Od sviju nas na Besi on je najveći beskućnik. Kao samac, neženja, namjestivši se u brodograđevnoj školi, do­bio je dvosobni stan. Uredio ga, dotjerao... a onda je shvatio da mu vrijeme ne dopušta istodobno predavati i pripremati Besu za isplovljenje. Napustiti radno mjesto značilo bi otvoriti niz pro­blema: stan, socijalno osiguranje, staž... Pokušao sam ga najprije prijaviti kao čuvara na brodu. Pokazalo se da — kako nisam obrt­nik, a nemam ni svoje poduzeće — ne mogu imati čovjeka u rad­nom odnosu, osim osobne sekretarice! Otkrilo se da mogu imati kućnu pomoćnicu! Bravo! Pitao sam Žiku, i on se složio. Napravi­li smo ugovor, naveli uvjete, plaću, radno vrijeme... Sad je treba­lo otići u sindikalnu podružnicu, odsjek kućnih pomoćnica, da tamo pred svjedocima potpišemo ugovor. Došavši do sindikata zastao sam časak pred ulazom i opomenuo Žiku: — Molim vas,

59

druže Pavloviću, nemojte slučajno ispod svog potpisa staviti — inženjer!

Službenik u sindikatu promatrao nas je sumnjičavo. Obrati se Žiki:

— Vi ste kućna pomoćnica...? Gdje ste do sada radili?Odgovorio sam brzo, umjesto Žike:— U brodograđevnoj školi, bio je kuhar.Službenik nešto promrmlja i pokaže gdje da stavimo potpise.

Zatim smo požurili u Zavod za socijalno osiguranje. Jedan šal­ter, drugi... Eto nas. Činovnica pogleda u ugovor, čita, šuti... Upi­tam je oprezno:

— Nešto nije u redu?— Ugovor je u redu... samo... po najnovijim propisima muška­

rac ne može u privatnom radnom odnosu biti kućna pomoćnica!Izašli smo na ulicu i smijali se obojica. Što je dalje bilo, ovaj

čas nije važno. Bitno je: riješili smo pitanje osiguranja. Žika je napustio namještenje, ispraznio stan, preselio se na Besu. Po­sljednjih nekoliko mjeseci živio je jadno, jedva je dočekao da is­plovimo — i sad mu netko govori o povratku!« »Samo u krugu... samo u krugu!«

4. SEPTEMBRA, 03 sata. Vlado za kormilom. Uskoro javlja: svje­tionik! To je Santa Maria di Leuca. Građevina visoka više od sto­tinu metara. Njegov sjajni bljesak vidljiv je na dvadeset i pet mi­lja i predstavlja jedan od najvažnijih svjetionika na Jonskom moru.

Straža od ponoći do šest ujutro dosta je naporna. Čovjek na brodu nikad ne spava kako treba, nikad se valjano ne odmori i upravo su zbog toga prvi sati nakon ponoći najteži. Pospan sam... Pravo mi budi! Mogao sam ostati u Brindisiju. Mogao...?

U krvi su mi dani skitnje, i rastati se s kopnom želim, a more zove, more mami, studenom zimom i ljetom vrelim...!

Možda je Renata ipak u pravu... Čiji su to bili stihovi? Ne znam.

Vedro je i brojne zvijezde bdiju nad nama.— Lijevo po pramcu, brod na vidiku!

60

Uzimam dalekozor i provjeravam. Svaki susret na moru, po­sebice noću, ima svoju draž — i prijetnju. Noću vidimo ponajpri­je neka neodređena svjetla. Svjetionik... kopno... brod...? Daleko­zor nam brzo otkriva: jarbolna svjetla, brod na pučini. Više ga ne puštamo iz vida. Sad što prije ustvrditi poziciona svjetla... Eno crvenoga! Dakle ide lijevo s obzirom na naš kurs. Sretan mu put...! Onaj drugi pokazuje zeleno? Neka plovi bez straha, ništa mu Besa neće učiniti... A što je s onim? Pokazuje crveno i zeleno svjetlo? Oprez! Taj ide prema nama. Sad dobro otvori oči. Ne mi­jenjaj kurs. Ne skreći ni lijevo ni desno, vjeruj da i on tebe vidi, a ne samo ti njega. I zaista, onaj plutajući svjetionik uskoro zakla­nja jedno od svojih svjetala, skreće, poprima obrise broda i ne­staje u noći...

Sve je manje zvijezda. Primiču se tamni oblaci. U noći je sva­ka krava crna, a svaki oblak olujan! Vlado javlja:

— Brod po krmi!Ovaj uistinu ide pravo na nas... Sve nam je bliži...! Još uvijek

ide na Besu. Nastavi li ovako, bit će mi tijesno. Sad mu već jasno razabirem komandni most i na njemu — ni žive duše! Za našom brazdom grdosija raste. Ta je li moguće da nas nitko ne vidi?! Kako i čime da ga upozorim da po morima osim grdosija plove i mali brodići, jedrenjaci? Valovi me bacaju s jednog na drugi bok, poziciona svjetla Bese ne dosižu ni dva metra iznad razine mora, možda me ne vidi. A radar...? Što radi, trista mu kornjača, potopit će me, ubio ga bog!

Ipak je skrenuo kučkin sin, nasukao se na prvom grebenu! Njegova crna trupina prolazi pored Bese na pedesetak metara. Čim je prošao, pokušali smo okrenuti brod na njegove valove, jer udare li Besu po boku, Renata, Žika i Marko izletjet će iz svo­jih ležaja!

Više puta nalazio sam u literaturi opisane te fatalne susrete malih brodića na otvorenoj pučini s brodovima gigantima. Po propisima o izbjegavanju sudara na moru brod koji ide na jedra ima prednost i u normalnim uvjetima dužan je o njemu voditi brigu svaki brod koji se kreće pomoću motora. Brod na jedra du­žan je u susretu s drugim brodom zadržati svoj kurs i brzinu... Da, to je lijepo formulirano, ali... neka Besa bude što dalje od njih!

61

06 sati. Ipak neverin! Munje sijevaju. Vjetar sa sjevera. Svi smo budni, svi smo na palubi. Mijenjamo jedra. Vlado veli da je to ju­tarnja gimnastika prije doručka...

Čaj od šipka, narezak, cigareta — spavanje.Cijelo dopodne na vidiku nam je ne osobito zanimljiva obala

jugoistočne Kalabrije. Pošto sam malo prodrijemao, u 11.30 sati, pomoću smjerne ploče određujem poziciju broda. Nalazimo se desetak milja jugoistočno od rta Rizzuto.

S Markom nešto nije u redu. Navikao sam čuti njegov glas, a sad obavlja posao i šuti. Vjerojatno ga muče čirevi koji mu izbi­jaju na rukama, vratu, ispod koljena... Koliko se sjećam, već go­dinama kad plovimo, zapravo jedva što se ukrcamo na brod, eto njegovih čireva. Da li je to posljedica joda u moru, fosfora ili ul­travioletnih zraka — tko zna. Zbog te njegove osjetljivosti Žika i Vlado zovu ga »Svilenko«. Renata mu je malo prije izmjerila temperaturu: nešto više od 37 stupnjeva...

Podne. Marko sjedi u radio-kabini, slušalice na ušima, kucka po tasteru i blaženo se smješka. Uhvatio je vezu s Pulom! Mićo je u Puli pokraj primopredajnika. Tamo je sunce... i mnogo pozdra­va! Nikakav penicilin ni streptomicin ne mogu povoljnije djelo­vati na Markov organizam od veze koju uspostavi sa svojim pri­jateljima radio-amaterima u Zagrebu ili Puli.

5. SEPTEMBRA. Nešto nakon pola noći Besa se nalazi blizu svje­tionika Spartivento, na krajnjoj jugozapadnoj točki Italije. Opet smo suviše blizu kraja. Obala rasvijetljena, na sve strane izvori raznobojnog svjetla. Gledamo automobile kako jure, njihovi fa­rovi ponekad nam zaslijepe oči. Sve je puno života: žarulje, zvi­jezde, muzika! Probudila se Renata, izišla je na palubu. Slika ove obale noću zaista je neobična. Vlado me pita:

— Barba, osjećate li miris ružmarina...?— Ma kakav ružmarin! Daj ti namiriši gdje je svjetionik Armi,

njega ja trebam!Sve sam više zabrinut. Kamo god pogledam, svuda se oko nas

naslućuje čudna konfiguracija. Toliko svjetla, a svjetionika koji tražim — nigdje! Počeo sam gubiti strpljenje. Okrećem brod. Sve sam nesigurniji, kamo sam to došao, što je to pred nama? U ko­jem kursu je Žika noćas vodio brod? Da ga budim? Da je promi­jenio kurs valjda bi zabilježio u dnevnik!? Nasukat ću brod! Koji

62

nas je đavo doveo tako blizu?« Ne mislimo se valjda iskrcati i brati ružmarin! Velim Vladi da s Besom učini još jedan krug. Uzalud. Gdje smo...?!? Na pučinu, samo što dalje na pučinu!

Ugledali smo Armi i sve je bilo u redu. Ali tako brzo neću za­boraviti Spartivento i časove nemira koje sam tamo proživio. Da­kako pouka: čemu ići tako blizu obale? Ista greška kao i kod Ot- ranta. Svjetionik ima svoj domet i dovoljno je da si u njegovoj sferi. Prije ćeš ga otkriti s pučine i mirnije ćeš ploviti!

U svitanje Besa je polako uplovljavala u tjesnac Messine. Bili smo budni i nitko nije htio da mu taj doživljaj promakne. Pripre­mali smo boce... cigarete, pisma. Po običaju, putnici u prolazu kroz Mesinski tjesnac bacaju u more začepljene boce u koje su prethodno ugurali pismo i cigarete. Ribari, kojih uvijek imade ovuda, pokupe boce, izvade sadržaj, cigarete zadrže, a pisma upute na označene adrese, najčešće bez maraka. Tradicije i obi­čaji. Možemo li se tome odrvati? A zašto bismo? Svi dakle piše­mo pisma i pripremamo boce, svi osim Žike. — Ma hajde — veli on — moje će pismo pre stići iz Palerma nego te vaše boce.

Kad smo ga upozorili da je dužan držati se običaja i zaprijetili da ćemo ga izručiti Haribdi, odlučio se ipak, dohvatio je bocu i praznu je bacio u more...

Trajna prisutnost ribara u prolazu nije slučajna. More je ov­dje izvanredno bogato planktonima, prema tome i ribama. Ocea­nografski institut u Messini sakupio je do sada oko 140 vrsta ri­ba ulovljenih u tjesnacu. Neke nose tipična obilježja stanovnika dubina: zakržljale ili abnormalno velike oči, tijelo osuto fosfor­nim organima. Razlika u temperaturi i slanoći između Tirensko- ga i Jonskog mora stvara u Mesinskom prolazu strujanje na po­vršini mora koje teče od sjevera prema jugu, a dubinska struja protivnog je smjera. Brzinu površinskih struja mogu pojačati vjetrovi. Kad nastupe morske mijene nastaju vrtlozi, koji su ne­koć bili vrlo opasni za ondašnje brodove, pa odatle potječu antič­ke priče o Scili i Haribdi. Ponekad vrtlozi budu tako snažni da na obalu izbace čak i dubinske ribe! Kamo sreće da štogod bace na Besu, jer do sada nismo ulovili ni jedne girice, a kamoli obrok za pet članova posade.

Između rtova Capo di Pelloro na obali Kalabrije i Capo Sca- letta na Siciliji proteže se preko tjesnaca dalekovod. Kad smo ga opazili bili smo još udaljeni nekoliko stotina metara. Nehotice sam pogledao visinu našeg jarbola, sjetio sam se Osora i prolas-

63

'sKO MORE

(! Rt Peloro

MESINSKI £..TJESNAC

MessinaRainieri

ka Skitnice... Ovaj put ne moram biti zabrinut niti slati Marka da pita čuvara... Najmanja visina žice iznad razine mora iznosi se­damdeset metara!

Ribari su već odavna pokupili naše boce. Pred pramcem Bese sve je izrazitija bibavica, križano more i najuži prolaz koji nema ni pune dvije milje. Dalje se otvara slobodna pučina i Tirensko more.

15 sati. RT MILAZZO. Tek što smo prošli Mesinski tjesnac, izne­nadi nas svjež vjetar s jugoistoka. More je začas potamnjelo, a bijeli vražići zajahali valove. Prvi put otkako smo krenuli iz Bo- ke, plovimo punim jedrima pod povoljnim vjetrom. Na žalost, naše je zadovoljstvo bilo kratka vijeka. Vjetar uskoro opada i skreće. Prečka podrhtava, prebacuje se, jedra trepere. Šaljem Vladimira da pritegne »Škotu«... a čas zatim nesreća je već bila gotova. Vlado je prišao jarbolu, prihvatio Škotu i u tom času kao da se nekud zamislio. Nije, siromah, primijetio kako se prečka

64

prebacuje. Nije ni podigao ruku da se zaštiti. Primio je udarac punom snagom. Okov nosača prečke udario ga blizu sljepoočice. Kolika je snaga u tom momku! Primivši udarac, ni maknuo se ni­je! Objema rukama pokrio je glavu i dok je teturao do kokpita, već mu je između prstiju nadirala krv, iznad i ispod oka. Prošli su me srsi, osjećao sam bol kao da sam ja, a ne on primio uda­rac.

Sad leži na palubi i polako dolazi k sebi. Renata mu je očistila ranu, stavila zavoj i bdije nad njim. Lista stranice knjige Prva pomoć da vidi što joj je činiti ako nastupe komplikacije. Još prije godinu dana u Zagrebu je završila kratak medicinski kurs. Osim kuhinje zadužena je da na Besi bdije nad našim zdravljem. Pita me:

— Baš si vidio kad se to dogodilo? Da li je udarac mogao biti toliko snažan... potres mozga?

— Ne vjerujem.— Idem potražiti još neke lijekove. Ako Vlado povraća, hitno

me zovi!Koliko sam puta govorio momcima da se čuvaju udara deblja-

ka. Zar je malo života izgubljeno od njihova udara? Zar je malo mornara bačeno u more, pod vjetrom u krmu, kad je mogućnost prelijetanja najčešća?! Evo, Vladimir je svoju nepažnju platio prvi. Možda će to biti pouka ostalima.

Uzeo sam knjigu Popis svjetionika i provjeravam i zapisujem karakteristike onih svjetionika koje ćemo noćas susretati. Vjetar sve više skreće na zapad, more raste, Besa posrče. Još jedna otužna noć pred nama, kao da se more i nebo udružilo da nas za­ustavi, prestraši i vrati. Samo u krugu, samo u krugu...!

6. SEPTEMBRA, 01 sat. Vladimir leži. Umjesto njega sa mnom je na straži Renata. Kiša neprestano pada, tama, more šumi. Sve je mokro oko nas i na nama. Renata mi je skuhala pola litre crne kave, sad je polako srčem, a kad vjetar načas rastjera maglu i ob­lake, promatramo obalu Sicilije između rta Orlanda i Cefalu. Konfiguraciju naslućujemo jedino po svjetlima koja, ponekad uz obalu, ponekad na planinskim visovima, otkrivaju naselja. Gdje god se pojavilo svjetlo na moru, uvijek je to podatak toliko drag ljudima na pučini.

Kiša polako jenjava, dok munje neprestano sijevaju u pravcu

5 BESA 1 65

sjevera, zapada i juga. Vjetar pojačava, eto neverina! Iznenadni val zapljusne Besu i prelije se preko pramca. Morao bih otići na pramac i vidjeti što je s konopom koji je složen oko tambuća. Po­kraj mene na klupi kokpita drijema Renata. Zao mi je buditi, za­to načas napuštam kormilo. Valjamo se do očajanja, ne mogu hodati uspravno, nego na koljenima i rukama bauljam na pra­mac. Bio sam u pravu, voda je izbacila konop s ležišta.

U međuvremenu Renata se probudila. Ne vidjevši me za kor­milom, pogledala je po palubi koliko joj je to mrak dopuštao. Ni­je me vidjela. Zapalila je svjetlo u salonu, ni tamo me nije bilo. Požurila je u našu kabinu. Mrak...! Sva izbezumljena potrčala je natrag na palubu i puna očajanja viknula u noć: — Joža.J Tog sam časa izronio iz mraka. Jedva je smogla snage da mi kaže: — Gotovo sam umrla od straha... Mislila sam da si nestao!

05 sati. Svi smo na palubi. Da se iskupi za odurnu noć, nebo nam je poklonilo prijatno, sunčano jutro. Pred nama se otkriva sliko­vit zaljev Palerma. S istočne strane kršovit rt Mongerbina koji se polako spušta i prelazi u zelenkastu lepezu ukrašenu brojnim vi­lama. Sve se to u blagom luku spaja s masivom grada. Dizalice, tvornički dimnjaci, neboderi, crkve. Palermo broji 500.000 sta­novnika. Ovaj put zaista ćemo razgledati grad.

Na palubi pokraj nas je i Vlado. Ispod povoja na licu vide se natekline, modrice i nešto sukrvice. Osjeća se dobro i ne boji se posljedica. Kakva radost za mene i Renatu!

Pred nama vrata lukobrana. Zeleni i crveni »feral«. Ulazimo u prostranu luku. Razgledavamo gdje bismo pristali među mnoš­tvom brodova.

— Eno jarbola, eno jedrilice! — vikne Renata i doda: — Hajde­mo tamo!

Nismo ni slutili kakvo nas iznenađenje čeka. Taj je jarbol pri­padao Pasatu, 7 metarskom sloopu Čehoslovaka Františeka Špi- lara — Frante! Posljednji put bili smo zajedno ljetos u Splitu. Kao i mi, spremao se i on na dalek put. Gibraltar. Atlantik... S još jednim Jugoslavenom isplovio je dan prije nas. Dogovorili smo se da se čekamo u Las Palmasu na Kanarskim otocima, no eto nepredviđena susreta. Franta već stoji na molu, smije se i vi­če da mu bacimo konop...!

66

PALERMO, 7. SEPTEMBRA. U luku je uplovio naš brod Crna Gora. Da bih ga mogao posjetiti morao sam otići šefu ovdašnje policije i zamoliti dozvolu. U njegovu uredu na zidu visi samo jedna slika koja prikazuje prvog oficira nebeske straže, arhanđe- la Gabrijela, kako s mačem u ruci stoji nad aždajom, simbolom grijeha i zla. Dakako, slika je obješena točno iznad glave šefa po­licije.

Dozvolu sam dobio bez teškoća. Na povratku, već blizu Bese, potrese me snažna eksplozija. Što se dogodilo? Svrnem pogle­dom i opazim dvojicu »ribara« kako skupljaju ribe koje su pluta­le mrtve, ubijene dinamitom. Prljava voda u luci dobrano zaga­đena naftom i desetak bijelih trbuha cipala... Policajac koji se še­tao u blizini, jadnik, niti je što čuo niti vidio. Sitne ribe u Paler- mu nemaju svog arhanđela...!

Na tržnici prodaju se hrpe ubijenih ptica pjevica: drozdovi, šumarice, čvorci, kosovi, grlice... Deseci tisuća ševa izgube živote svake jeseni na ovim prostorima. Ševe dolaze u jatima preko mo­ra. Umorne ptice još na pučini dočekuje cijela flotila čamaca i bezdušnih lovaca.

Ni ptice pjevice u Palermu nemaju svog arhanđela!Nemam ga ni ja! Krcao sam naftu. U slobodnoj prodaji stoji

po kilogramu 60 lira, a u carinskoj zoni svega 30 lira! Ipak sam lučkom agentu, koji mi je ponudio svoje usluge, morao na kraju platiti svaki litar 48 lira! Videći moje zaprepaštenje, brzo mi je objasnio:

— Carina! Ponajprije sam morao platiti njihova službenika da skine plombu s cjevovoda. Zatim sam platio drugog carinika koji je bio uz Besu kad se pretakala nafta. Zatim lučke takse, po­liciju...

Tu sam ga prekinuo:— Ma što govorite! Kakva posla ima policija s mojom naf­

tom?!— Eto, opet se varate! Policiji sam morao platiti upravo to: da

nema nikakva posla s vašom naftom! Shvaćate...? Zatim bilježi na molbu, tri puta sam gubio vrijeme u lučkoj kapetaniji, jed­nom riječju... loše sam prošao. Možete li mi barem dati koju ku­tiju jugoslavenskih cigareta?

Isplatio sam ga. Dok sam brojio lire, zavidio sam šefu polici­je. On barem ima svoga arhanđela!

67

PALERMO, 8. SEPTEMBRA. Napisao sam članak za novine o na­šem putu od Brindisija do Palerma. Zamolio sam Žiku da ga pre­gleda i stavi primjedbe, ako štogod nađe... Pročitavši ga, upita:

— Zašto ste napisali ono...: »Samo u krugu«— Zato što ste vi to kazali.— Znam... rekao sam, ali to svejedno niste trebali...— Naravno da nisam trebao, ali o nečem moram pisati. Od

toga živimo.Ostavio mi je članak uz neku čudnu, neodređenu grimasu.

Dok je odlazio osjetio sam nemir. Ta je li moguće da će me taj čovjek iznevjeriti, da će se iskrcati prije kruga? Ne, takve misli moram odbaciti, to nije moguće!

Navečer je Renata pripremila oproštajnu večeru za Frantu i njegova suputnika koji noćas napuštaju luku. Čini mi se da je František Špilar rođen u Brnu, u Slovačkoj. Upoznao sam ga pri­je dvije godine kad je s Pasatom uplovio u riječku luku nakon što je s još dvojicom svojih prijatelja uspješno proveo svoj brod niz Dunav u Crno more, pa preko Bospora i Egejskog mora do- jedrio do naših voda. Trideset i sedam mu je godina, čvrsto gra­đen, blagih plavih očiju, koje su upravo toliko vedre kao i lijepe. Njegov brodić ne daje tu sliku. Izgleda star i slabo održavan. Pri­ma vodu više nego što bi smio, ali kad smo o tome razgovarali u Splitu, Franta je nehajno odmahnuo rukom. Brod koji ne prima vodu izvor je dosade na pučini...! Pripone i okove Pasata nagrizlo je more. Franta je krenuo na put s izvanredno skromnim sred­stvima i, što je gore, bez najosnovnijih navigacijskih instrumena­ta za Atlantik. Može li ljubav prema moru i čežnja za daljinom sve to nadoknaditi...?

Za večerom diskretno mi je otkrio da nije zadovoljan sa svo­jim suputnikom. Utješio sam ga: — Ni na jednom brodu nitko ni s kim nije zadovoljan, pa ipak žive zajedno i plove.

Došao je čas rastanka. Svi smo se pozdravili. Prije negoli je stupio na Pasat okrenuo se još jednom k meni, zagrlio me i tuž­no izustio: — Vi ćete proći... ja ne. Ne mogu!

Digao sam mu glavu: — Franta... ne budite malodušni. Svla­dali ste tolike teškoće, ne sumnjajte u sebe, sve će biti dobro. Do viđenja u Las Palmasu!

Vlado i Marko odvezali su konope i otisnuli Pasat od obale. Pratili smo ih pogledom, dok ih nije progutala noć... Ostao sam još dugo na obali i razmišljao o Franti. Mora da je strašan osje­

68

ćaj čovjeka koji, stavivši prethodno sve na kocku, najednom po­sumnja u se i u svoje snove. Ne čeka li to isto mene u nekoj lu­ci...?

PALERMO, 9. SEPTEMBRA. Vele da je grad mnogo stradao za rata. Nešto tragova još se uvijek vidi. Na sreću ostala je nedirnu­ta katedrala, lijepa građevina iz XII stoljeća. Upravo me ta ka­tedrala podsjetila na onoga zanimljivog Normana, mudra čovje­ka i vladara, kralja Rogera II. Živio je baš u XII stoljeću, tu u Pa- lermu, gdje mu je bila prijestolnica. Premda je bio kršćanin, Ro- ger je oko sebe okupljao znanstvenike, pjesnike, filozofe, ne pita­jući ih ni koje su vjere ni odakle dolaze. Tako je privukao k sebi i slavnoga arapskog putnika Ibn Edrisa. Dugo su njih dvojica ras­pravljali o slici svijeta: dokle se protežu mora, kuda vijugaju rije­ke, gdje kakvi narodi žive, kako se odijevaju, gdje su granice oce­ana i ljudske spoznaje? U te razgovore Roger je unio sve znanje svojih otaca i djedova sa sjevera, slavnih Vikinga. Ibn Edris pri­dodao je tome mudrost Arapa, i tako se rodila plodna suradnja plavokosoga kršćanskog kralja i tamnoputoga sina islamskog princa. Petnaest godina Edris je na dvoru Rogera tuckao dlije­tom u srebru ploču i oštrim perom ucrtavao obrise tada pozna­tog svijeta. Toj svojevrsnoj karti kralj je dodao opširan opis i ta­ko su nastale Geografske poslastice ili Rogerova knjiga. Stvore­no je znanstveno djelo u kojem se ogleda cjelokupno znanje on­dašnjega svijeta.

Bio bih radostan da sam negdje, makar u zabitnu dijelu gra­da, našao spomenik Rogeru II. Tražio sam ga, ali nisam ga na­šao... Pedeset godina poslije, u tom istom XII stoljeću, stupa na prijestolje u Palermu ne manje velik i zanimljiv kralj Friedrich II. I njega je mučila slika svijeta, i on je tražio odgovore na mno­ga pitanja toga doba. Nije pokraj sebe imao čovjeka slična Ibn Edrisu, stoga se pismom obratio najmudrijem latinistu svoje epohe, Mihailu Scotusu. Friedrich, izvanredno obrazovan, lukav, superiorna duha, pun cinizma, pita u pismu Scotusa:

Izloži mi osnove Zemlje i kako se ona održava nad pono­rom i kako ponor stoji ispod Zemlje; i da li osim zraka i vode ima nešto drugo što podržava zemlju; i da li ona stoji čvrsto zbog svojih vlastitih osobina; i koliko ima nebesa, tko ih pod-

69

MALLORCAPalma

SREDOZEMNO MORE

Rt Bougaroun

ržava i tko uglavnom boravi u njima... U kojem se nebu bitno nalazi bog i na koji on način sjeda na nebesko prijestolje u društvu anđela i svetaca i što pred bogom čine stalno sveci i anđeli...?

I sve dalje u takvom stilu i tonu. Da nije bio kralj, bio bi spa­ljen. Crkva mu se ipak osvetila: ni on spomenika u Palermu ne­ma...! Zato se arhanđel Gabrijel još danas razmahuje sabljom na zidu u kancelariji šefa policije!

U 21.30 sati Besa napušta luku dobrano zagađenu smećem, uljem i naftom te se kradomice šulja u noć. U Peljaru piše da je ulaz i izlaz zabranjen noću svim brodovima koji nemaju posebnu dozvolu. Posebne dozvole nemam. Tješim se jedino da Besa za­pravo i nije brod o kojem pišu i vode brigu Peljari. Pitam sina:

— Marko, kakav je vremenski izvještaj?— Barba... ti najprije narediš da isplovimo, a tek onda pitaš

za izvještaj. Vjetar sa zapada, jugozapada, jačine... to nisam ulo­vio, nisam mogao razumjeti.

70

tt CarbonaraVensko MORR

39'N

Stromboli oUsticap • ^EOLSKI O i

N) Pantelleria

.9 SEP 2200

Oi EGADI

Rt San

Topla je noć i zvijezde nad nama. Kamo plovimo? Idemo u Al­žir da vidimo što je još tamo ostalo od nekadašnjega gusarskog legla. Dok sam u Zagrebu razrađivao rutu Mediterana, namjera­vao sam nakon Palerma uploviti u Cagliari, gradić na jugu Sardi­nije, i tu pričekati povoljne prilike za prelazak onog dijela Medi­terana koji je još uvijek pod utjecajem po zlu poznatoga Lion- skog zatona. No da bih se u Palermu mogao koristiti povlašte­nom cijenom kupujući naftu, morao sam potpisati izjavu da mi je Palermo posljednja luka koju dodirujem na obali Italije.

Kako se udaljujemo od obale, dočekuje nas sve jače i jače ju­go. Već se sada valjamo kao bundeve na rijeci. Što će tek biti kad se nađemo subočice svjetioniku Vito, na krajnjem sjeverozapadu Sicilije. Tko će oka sklopiti? Možda najveći problem s kojim smo se do sada suočili na to malo našeg puta jest — kako zaspati, ka­ko sklopiti oči kad se brod valja s jednoga na drugi bok, kad se propinje na vrhu vala, da se odmah zatim sruči u dolinu. Vezati se uz krevet? Drugačije je gotovo nemoguće ostati u ležaju, a ka­

71

moli zaspati. I dokle će to trajati? Zar je moguće da se ljudski or­ganizam privikne i na takve uslove?

Vjetar sve više skreće na jugozapad, a ubrzo zatim na zapad. Besu sada tuku valovi i vjetar ravno u nos. Barometar se spušta, kiša već pljušti. Mračna, crna noć i tri skromna poziciona svjetla na našem dragom jedrenjaku, koja bdiju jednako s nama. Poma­lo zlobno govorim sebi: — E, moj kapetane, svaka ti čast. Za lije­pa i sunčana vremena lješkariš u luci, a čim munje sijevaju, eto tebe na pučini, da mučiš sebe, brod i ljude!

10. SEPTEMBRA, 01 sat. Nema ni govora da bismo se tako lako mogli dočepati luke Alžir. Neka đavo nosi naftu, carinarnike i moju pismenu izjavu. Prevarili su oni mene, mogu i ja njih: idem u Cagliari! Čovjek na moru ne može baš uvijek kuda želi, pone­kad mora kuda može! Ako mi vrijeme dopusti, sutra ću provjeriti kakav svetac visi u sobi šefa policije u Cagliariju...

02 sata. Pod silinom vjetra vučemo Besu sve više put sjevera. Do­kle? Vlado, koji se posve oporavio, sad ponovno sa mnom dijeli stražu. Stežemo Škote koliko god možemo, a onda iznenada vje­tar nestane. Tišina. Što je sad opet? Vlado mi veli:

— To vještice kolo vode. Kad plešu, vjetar je, kad sustanu, ti­šina!

17 sati. Vrijeme promjenljivo. Ipak smo uspjeli uz pomoć moto­ra voziti gotovo cijeli dan u kursu 270 stupnjeva. Noć nas sada sustiže po prilici stotinu milja jugoistočno od Cagliarija. Prošle noći nismo oka sklopili. Sudeći po svemu, ova noć neće biti ništa bolja. Gdje je sada Franta, kako njegov Pasat?

Nikom nije do jela, a brod je krcat hranom! More je postalo sivkastozeleno, mutno, odurno! Nigdje ptice ni broda!

11. SEPTEMBRA, 02 sata. U ponoć Vlado i ja preuzimamo smje­nu. U prva dva sata straže imali smo tri »nevere«. Posve je bes­predmetno govoriti o utvrđenom kursu! Brod se valja do očaja­nja, svi smo budni. Nakon »nevere« nastane kraći period apso­lutne tišine. To koristimo i pomoću motora držimo kurs na za­pad. Vjetar opet pojačava. Fijuču pripone, valovi prelijevaju pra-

72

mac, sve je mokro na nama i oko nas, a onda... tišina i mir. Pitam Vladimira:

— Jučer si kazao da to vještice oko nas kolo vode. A što je da­nas?

— Barba... danas vode kolo stare i šepave vještice koje jučer nisu došle na red!

Vrtimo se s brodom na sve strane. Analiziram kartu i sa zeb­njom pomišljam gdje će nas sutra zateći jutro. Vodim brod bez dovoljno iskustva na otvorenom moru, prvi put napustio sam Jadran i odmah krenuo na put oko svijeta, ali neka mi nitko ne govori da za takvog vremena može kontrolirati stajnice i znati gdje se nalazi. Jedina mi je nada da će sutra granuti sunce i da ću s pomoću njega odrediti poziciju.

08 sati. Besa na pučini, negdje na Mediteranu. Renata, čim je provirila pita me:

— Barba, gdje smo?— Na moru, srce moje... Još smo uvijek na moru! I dokle god

smo na moru, budi sretna!Oko nas sivilo i sitna dosadna kiša. Horizont skučen, prikri­

ven maglom i niskim oblacima. Svaka straža bilježi kurs, brzinu broda, smjer vjetra, prijeđene milje na osnovi pokazatelja brzi­nomjera, bilježi vrijeme prolaska pojedinih svjetionika, bilježi, jednom riječju, sve što je potrebno da se na osnovi toga može odrediti naša takozvana zbrojevna pozicija. Ove smo noći toliko vrludali da je zaista teško reći gdje smo.

11 sati. Kiša je prestala, vjetar opada. Još jedna neprospavana noć ostavila je tragove na nama. Nismo doručkovali, niti osjeća­mo potrebu za jelom. Dalekozorom pretražujemo horizont ne bismo li gdje ugledali kopno. Odjednom se javi Žika:

— Ma gdje bili, jesti moramo! Idem u kuhinju i spremit ću ru­čak, spremit ću takav ručak da ćete od zadovoljstva fućkati na kopno i na more!

Znam da Žika jedini ima snage izvesti nešto slično. To da će me tako nahraniti da zaboravim svoje brige, to se, dakako, vara, ali topla juhica... svaka mu čast!

Jedan dio salona Bese zaprema kuhinja. Žika napušta palu­bu, silazi niz stepenice i znam da neće izići dok ne spremi topao obrok za sve nas. Promatram kako ulijeva špirit u petrolejsku

73

pećnicu, pali šibicu, regulira plamen na kuhalu, lijeva vodu... kad me najednom trgne Renatin poklik:

— Kopno!Otkrila ga točno u pravcu sjeverozapada, gdje sam ga i očeki­

vao. Međutim, je li to zaista kopno? Koliko se puta čovjek preva­rio u moru, koliko je puta u niskim oblacima vidio obrise kopna samo zato što je žudno iščekivao kopno. To što sada gledamo, je li to uistinu kopno, ili je pričin?

Slika se izgubila. Sve je pokrila magla i utopila u sivilo neba i obzorja. Jest, ništa više ne vidimo, ali je svima ljepše, jer... nešto smo vidjeli! Sjetim se stihova Guida Gonzana:

A najljepši od sviju, otok je Nenadeni,Onaj što jednom, kralj ga zemalja španskih primi Od kralja Portugalske poveljom s pečatom I Rimskog pape bulom u gotskoj latinštini...

Otok nenadeni...!Tko u životu nije tražio taj otok?! Zar naš put preko mora i

oceana, zar to nije traganje u istom cilju? A najljepši od sviju... Dakako, najljepši je jer je još neotkriven. U tome i jest zamka sviju snova.

— Kopno! — opet viče Renata — prekine mi razmišljanje i ja odmah svrnem pogledom put sjeverozapada, no Renata me uh­vati za ruku i pokazuje posve na drugu stranu. Ne vjerujem oči­ma: nama na istok, sjeveroistok, otkrilo se kopno, cijeli otok kao na pladnju stoji pred našim očima i tu nema više nikakve sum­nje, to nisu nikakvi oblaci, to^Ž zemlja, kopno! Vrlo jasno vide se obrisi obale, razvedenost, planinski masiv, koji se put sjevera gu­bi u magli. I dok su ostali uživali u jedinstvenoj slici, mene je to otkriće porazilo. Otkuda nama kopno na istočnoj, sjeveroistoč­noj strani?! Zar na istok od Sardinije postoji neki otok? Apsolut­no sam siguran da u blizini Sardinije ne postoje otoci, koji je đa­vo onda, gdje smo, kamo smo to stigli? Silazim u kabinu, nagi- njem se nad kartu... Ma kakav otok! Gluparije! Sardinija i ništa drugo! Sardinija...? A kako je moguće da se Sardinija nama uka­zuje istočnije? Idući na zapad, kada smo mogli prijeći tolike mi­lje? Pa kako smo mi to noćas vodili brod? Jesmo li pijani mi ili busola? Ili je sve to pred nama ipak pričin? Sve je to glupo i ap­surdno, porazno za mene koji vodim brod! Ne znam gdje sam, ne

74

znam što je pred nama! Takav navigator može biti svatko tko se sjeti da stane za kormilo i vodi brod...

Priđe mi Žika. Dovršio je doručak. Da mu ne otkrijem svoje misli, upitam:

— Po običaju, juhu ste napravili ni od čega?— Tako je, druže kapetane, to je moj specijalitet. Ni od čega!

Nešto malo zelenila, vode, mirodija, dosta ideja, to je u kuhinji najvažnije. Kad počnem, ja nikada ne znam što ću pripremiti, pogledam što imam oko sebe, i ruke već rade. Same!

Izašli smo zajedno na palubu. Primijetivši »otok« na sjevero­istoku, Žika se naivno začudi:

— Zar smo već prošli Sardiniju? To bolje... hajdemo na Balea- re.

Pogledam ga smrknuto. Nije se zbunio. Slegne ramenima i doda:

— Eto, vidite da nam je za leđima!—- Oprostite, Žika, ali je nemoguće da nam Sardinija bude is­

točno!— Zašto bi bilo nemoguće? Zar smo malo plovili u kursu 270?

Za moje straže satima smo jurili na zapad da se sve pjenilo oko nas.

— A zašto to niste unijeli u navigacijski dnevnik?— Kad sam predavao stražu rekao sam Marku...Načas me zbunio. Videći da se kolebam, opet predloži:— Hajdemo na Baleare! Uvijek sam sanjao da u Palma de

Mallorci plešem tango. Prvoj djevojci koju tamo sretnem ponu­dit ću brak!

Ne slušam ga. Još uvijek promatram »otok«. Začudo, nikakva magla ne pada da sakrije, da izbriše tu nemoguću obalu. Stoji preda mnom usprkos svim mojim predračunima, stoji kao spo­menik moje navigacijske nesposobnosti. Razmišljam kamo da krenem. Pitam Vladimira:

— Kurs?— Dvije stotine sedamdeset i pet!— Polako okreći brod i uđi u kurs pedeset.Tako, sad je i to odlučeno. Žika i nadalje kuka za Balearima,

no ja se želim još za dana primaknuti obali i skloniti brod u kak­vu zaklonjenu uvalu ili luku. Ćemu se i treću noć uzastopce valja­ti i bdjeti?

75

11.30 sati. Nismo plovili ni tridesetak minuta, kad Renata treći put u to dopodne najavi:

— Kopno!Ovaj put otkrila je kopno na onoj strani gdje je i prvi put jut­

ros opazila obrise tla, to jest u pravcu sjeverozapada. Ali dok su jutros ti obrisi bili zamagljeni i pokriveni naslagom mutnih obla­ka, sada je vjetar pročistio obzorje, digao zavjesu i mi smo bez ikakva kolebanja mogli ustvrditi da je uistinu kopno.

Sad ponovno stojim nad kartom i promatram Sardiniju. Da li je moguće da vidim dva rta jednoga te istog zaljeva? Krajnje točke uzdižu se kao »otoci« a njihova spojnica još se uvijek gubi u daljini i magli. Zaton Cagliari omeđen je na istoku svjetioni­kom Carbonara, a na zapadu rtom, odnosno svjetionikom Spar- tivento. Udaljenost između njih iznosi 36 nautičkih milja, preko 60 kilometara! Još nešto: oba su rta gorovita, markantna, a nji­hova veza u sjevernom dijelu zatona sve niža i niža. Zbog toga se meni, nedovoljno iskusnom, nametnula slika otoka, a time i sva apsurdnost naše stajnice.

Sad više nema nikakve sumnje, pred nama je Cagliari.

18 sati. Pripremaju se bokobrani, konopi, sidro... Tu smo! Gradić je još uvijek djelomice prikriven niskim oblacima i maglom, ali već se jasno razabiru zdanja i postrojenja.

Pod hladnim pljuskom i udarima vjetra Besa polako i smire­no uplovljuje u luku, spušta sidro i veže se točno pred zgradom lučke kapetanije. Uzimam torbu s dokumentima i napuštam brod. Na obali stoji crnomanjast čovjek približno mojih godina, koji je za cijelo vrijeme našeg pristajanja pažljivo pratio Besu i sve nas. Kad sam stupio na obalu, pružio mi je ruku i dosta čisto izgovorio našim jezikom:

— Dobro došli u Cagliari...!

CAGLIARI, 12. SEPTEMBRA. Čovjek koji nas je jučer dočekao na rivi i poželio nam dobrodošlicu ovdašnji je trgovac drvetom, gospodin Usai. Prosijede kose, zaobljena trbuščića, crven u licu, pažljivo odjeven, djelovao je isto toliko otmjeno koliko i dobro­ćudno. Za rata proveo je pune dvije godine u Ljubljani — daka­ko, kao talijanski vojnik — i, začudo, vrlo je dobro svladao slo­venski jezik. Nakon rata, kako veli, u nekoliko je navrata posje-

76

CAGLIARISARDINIJA

JUŽNA OBALA

TaV\ev Cag/ia,,

39 20

Rt Ferrato

39* 10*

Serpentera

}Rt Carbonjra

^Cavoli

39 \

tio Ljubljanu, Kočevje i još neka druga mjesta, kupujući drvo. Potužio se:

— Nekoć ste imali odlično drvo, sad imate samo drugu i treću klasu.

— Možda... — rekao sam pomirljivo, ne želeći protusloviti prvom građaninu Cagliarija kojega sam sreo i još k tome struč­njaku za cjepanice i daske. Pitam ga:

— Kada ste posljednji put bili u Sloveniji?— Prošle godine. Idem avionom do Rima, a onda vlakom... U

Ljubljani i danas imam mnogo svojih prijatelja... starih... iz rata! Znate kako je bilo.... česte racije... koliko sam puta u patroli nai­šao... nemaju propusnice, a ja im dadem znak... bježi! Pune sam dvije godine pomagao vaš narod koliko sam mogao!

Primijetio sam skromno: — I ja. Četiri sam godine bio Titov vojnik, partizan!

Nasmijali smo se i rastali... Sipila je kišica no unatoč tome bi-

77

lo je prijatno, nakon tri dana valjanja na moru, osjetiti čvrsto tlo pod nogama i prošetati nepoznatim gradom.

Cijelo dopodne sređivao sam bilješke i pisao članak za VUS. Najednom čujem Marka kako mi dovikuje iz radio-kabine:

— Barba... Mićo.J— Imaš li Zagreb?— Jest!— Kako onaj moj bezveznjak?Marko gleda svoje bilješke, na ušima mu slušalice, taster pod

prstima... Smješka se ironično i veli:— Onaj tvoj »bezveznjak« javlja mi da je primio od naklad­

nog poduzeća »Mladost« račun za neke knjige u visini od sto šez­deset tisuća dinara, i sad me pita tko će to platiti? On...? Iz kojeg fonda?

Više mi nije do šale. Sto šezdeset tisuća...?!? Te »neke knjige«, to je tridesetak dragocjenih navigacijskih knjiga na Besi, Peljari i Popisi svjetionika, koje je »Mladost« naručila za mene u Parizu. Mjesecima sam čekao tu pošiljku i napokon je dočekao nekoliko sati prije isplovljenja. Dakako, sad ih treba platiti, a taj račun po­svema sam izgubio iz vida. Dajem Marku instrukcije što da poru­či Miči, a kad je završio vezu i skinuo slušalicu, prekorim ga zlob­no:

— Kad trebaš za svog oca uloviti Maltu da primiš vremenski izvještaj, to ti rijetko kada uspije. Ali kad trebaš za koga drugog, tamo u Zagrebu, uloviti svog oca usred Mediterana i povući ga za uho zbog nekih dugova, zanimljivo, to ti odmah uspije! Divan si!

CAGLIARI, 13. SEPTEMBRA. Po lijepu i sunčanu vremenu na­pustili smo u podne grad koji, s obzirom na svoju ljepotu i zašti­ćenu luku, zaslužuje nešto više pažnje i dulji boravak. Nestaju s vida parkovi i pinije. Još samo tvrđava Sv. Mihaela na brijegu prati naš odlazak.

Nakon tri sata plovidbe stigli smo na rt Pula, petnaestak mi­lja udaljen od Cagliarija. Baš Pula. Kako je Besi matična luka Pula, morali smo na neki način proslaviti taj jedinstveni susret. Vjetar: sjever, sjeveroistok, snage 4—5 bofora, koji nam je jutros najavio Marko, niotkud da se pojavi. Plutamo. Da iskoristimo vrijeme, pripremamo i bacamo parangal. To baš nije tako jed­nostavno kad se stotinu udica spušta direktno s jedrenjaka, ali

78

ipak ide... Odlučili smo da dva sata ostavimo parangal u vodi, a zatim da ga dignemo i pokupimo ribu... Taj sam parangal dobio na dar od drugova u lučkom povjereništvu u Puli i, eto, bilo mu je suđeno da ga prvi put topim kod rta Pula na Sardiniji!

Capo di Pula vrlo je slikovita točka na jugozapadnoj strani Cagliarijskog zatona, obilježena dvjema kulama. Jedna služi kao svjetionik, druga kao radio-far. Te kule na otočnim grebenima s pozadinom plavkastih visova podsjetile su me na sumorna plat­na starih nizozemskih majstora.

Nisu još prošla dva sata, a Markov se vjetar pojavi iznenada i zaskoči nas nespremne. Uzbuna! Svi na palubu...! Brže! Tko vidi »šuvare«? Hajde k njima, diži parangal, povuci, potegni, popusti, diži, ne petljaj! U toj žurbi i uzbuđenju, nismo primijetili talijan­ski patrolni čamac koji je jurio pravo na nas. Prokleti parangal! Otkad Slaveni žive na Jadranu, od davnih venecijskih vremena pa sve do naših dana, mi i Talijani neprestano se ganjamo oko tih riba. Naši stražari hvataju talijanske kočare, plijene im mre­že, oduzimaju ulov... a sada ću i ja dati svoj prilog toj veseloj ri­barskoj zavrzlami.

— Vucite, momci... brže! — vičem uznemireno, ali što pomaže kad vjetar ne dopušta da se udice vade iz mora kao krastavci iz sanduka. Patrolni čamac sve je bliže. Sve znam unaprijed. Pitat će me kojim pravom pod jugoslavenskom zastavom lovimo ribe u talijanskim vodama, i to još pri obali Sardinije! Pogledam pre­ma krmi gdje vijori naša zastava, kad tamo... zastave nema! Ne­stala je u času, zahvalivši snalažljivim momcima, Vladimiru i Marku, koji tek u takvim zgodama otkrivaju sve svoje vrline. I tako se Besa prometnula i uključila u domaću ribarsku flotu. Patrolac je prošao pokraj nas na desetak metara, domahivanjem razmijenili smo pozdrave, a zatim smo nastavili: oni svojim pu­tem, a mi vadeći — parangal.

Od stotinu udica, koliko je bilo u moru, devedeset i devet bilo je praznih. Jedna se ipak iskupila. Na njoj je visjela murina, du­gačka metar. Jedva smo je skinuli s udice. Upozorio sam svoju ri­barsku brigadu da bude na oprezu: ugriz murine vrlo je opasan, a krv navodno otrovna!

19 sati. Večera... Na stolu boca vina u čast Pule i prve ribe koju smo ulovili na našem putu. Zaista je odlična! U našim ribarnica­ma nije na osobitoj cijeni, ali Rimljani, poznati sladokusci, neo­

79

bično su je voljeli. Plinije pripovijeda da je rimski bogataš Hirije u svom ribnjaku imao toliko murina da je na Cezarovoj svadbi ponudio gostima šest tisuća komada! Kako su vjerovali da je mu­rina najtečnija ako se hrani čovječjim mesom, u ribnjake bi ba­cali robove...

Da li se ta murina, koja sad pržena leži na našem stolu, ikada dočepala kakva utopljenika, ne znam — ali meso joj je bilo uisti­nu izvanredno.

Pala je noć. Pod punim jedrima žurimo u susret Africi.

14. SEPTEMBRA, 01 sat. Vjetar sjeveroistočni, barometar 1009 milibara, temperatura osamnaest stupnjeva. Vidljivost izvanred­na. Nebo je tako krcato zvijezdama da je posve opravdana sum­nja nema li među zvijezdama skitnica koje se uvečer ponekad ja­ve, ponekad ne jave na zbornom mjestu.

Prvi dani zabrinutosti i nedovoljnoga poznavanja otvorenog mora već su za nama. Sad smo se već toliko ohrabrili da stražu, čak i noćnu, drži svaki za sebe po tri sata. Moja je od ponoći do 03 i od podneva do 15 sati. Dnevno šest sati za kormilom nije od­već naporno čak ni onda kad je loše vrijeme, pod uvjetom da je čovjek odmoren, prije svega ispavan. Kad se mijenjaju jedra, ili u slučaju kakve teškoće ili opasnosti, kormilar traži pojačanje. Kormilo od mene preuzima Vladimir, od njega Marko, pa onda 2ika. Svaki mjesec mijenjat ćemo raspored straže. Pa i onda kad nisam na straži, danju ili noću, kazao sam da me kormilar uvijek pozove čim primijeti štogod nepredviđeno.

Sto smo bliže Gibraltaru sve češće susrećemo brodove. Obič­no su to tankeri koji prazni žure put Bliskog istoka, a krcati se vuku na zapad. Da nečim ispunim vrijeme i noćnu stražu, spus­tio sam u more »panulu«, jak konop od pletena najlona dugačak stotinu metara i na kraju čelična žica duga deset metara. Na udi­ci je pouzdan mamac — bijela krpa! Na palubi je učvršćen završe­tak panule za kablić koji je dobro opterećen. Kad riba zagrize, kablić se sruši i klizi po palubi. Tada brzo okrenem brod prema onoj strani kamo vuče riba da mi ne podvuče konop pod prope- lu. Zatim počne borba... popusti, nek ona vuče, onda pritegni, po­pusti, pritegni, sve dok se ljepotica ne umori i ne okrene na tr­buh! Tada je privuci do broda, ako je osobito velika, treba pozva­ti još koga u pomoć, taj neka zgrabi »ganac«, neka je zakvači i

80

onda zajedničkim snagama... buć! Eto je na palubi! Tako... naš je posao obavljen, sada neka Renata odluči na koji će je način pri­premiti.

Tu tehniku, kako se lovi i svladava riba, znam odlično. Podu­čio sam članove posade da i oni to znadu. Nedostaje jedino ob­jekt, riba! Nema je ni za lijek!

02 sata. More, valovi i mjesečina. Pun mjesec savio je gnijezdo na vrhu pramčana jarbola. Ne moram ni gledati busolu. Pravac — mjesec! Šuštanje mora pod Besom — i to je sve. Ponekad se nagnem iz kokpita da bolje vidim nose li jedra. Još malo pod vje­tar, još malo...! Eto, nakon četrnaest dana plovidbe to je prvi put što osjećam puno zadovoljstvo. U vedroj i vjetrovitoj noći, sam usred mora što iskri u srebrnom sjaju.

Odnesite me u jednom starom jedrenjaku — u nekom starom i dragom jedrenjaku — u drvu pramca ili, ako hoćete, u pjeni — pa me ostavite daleko, daleko...

Bum...!Što je to?! Dok sam se ja prisjećao i zanosio Michauxovim sti­

hovima, riba je zagrizla i povukla takvom silinom da je kablić odletio na krmu! Žurno okrećem brod, hvatam panulu... ali ona je bez života, smirena i mrtva u mojim rukama. Odnijela je udi­cu! Sve sam predvidio, teoretski razradio do detalja što valja uraditi kad riba zagrize, ali... Tješim se: svladao sam teoriju, svladat ću i praksu. Još je puta, tek smo krenuli!

Mediteran je zapravo siromašan ribom. Jadran posebice. Sla- noća, pomanjkanje planktona? Vjerojatno. Dugo sam bio uvje­ren da poznam ribe Jadrana. Uzmimo na primjer, ribu glavoč. Svi ga znamo. Glavoč u moru, kao vrabac na krovu. Pa ipak, koli­ko je bilo moje iznenađenje kad sam u nekoj stručnoj knjizi pro­čitao da postoji: glavoč bataglavčić, bijelčić, crnobor, crnotrus, četirpjegac, dvopjegan, dvotočkić, garanac, kaljužar, kamenjarić, mlječasti, oštrogubić, pavčić, pjeskuljaš, plosac, podvopjeg, po- pauk, pržinar, repaš, rđan, rjekuljaš, sedlan, sićušni, sivac, šarga- nić, šiljoglav, veleljuskaš, prvoperac, trećoperac, vodenjak, zla- tac, zuban i žutac!

Kad već nema riba, neka je napretek barem imena. Da mi je

6 BESA 1 81

samo znati kako se zove riba koja mi je malo prije očistila panu- lu?

09 sati. Jutro je osvanulo smireno, tiho. Nebo vedro, a na moru još uvijek dosta valova. Lijepo vrijeme i bez Markova izvještaja. Da i podne bude dostojno jutra, Renata priprema za objed pu­njene paprike, krumpir, voće... Kako se sunce uzdiže, tako se jav­lja i jača sjeveroistočni vjetar. Kao naručen! Pogledam na brzi­nomjer: četiri čvora...

15. SEPTEMBRA, 01 sat. Vjetar sjever-sjeveroistok toliko je oja­čao da smo u ponoć morali skinuti glavno jedro. Žika me doduše uvjeravao da Besa i pod punim jedrima može još primiti vjetra, ali je već za njegove straže bila prava majstorija upravljati bro­dom, toliko je svaki čas trebalo skretati kormilo vratolomnom brzinom, čas na jednu, čas na drugu stranu. Ne vidim oblaka, a zvijezda sve manje. Neka magličasta koprena oduzima sjaj zvi­jezdama i polako ih gasi. Jurimo put Afrike, već smo joj na do­met, a do današnjeg se dana nitko od nas nije nagrijao sunca. Fi- juču pripone, ponekad me zapljusne val, ali ni on mi ne može smanjiti zadovoljstvo što krotim more i vodim brod.

08 sati. Prvo što sam vidio kad sam se izvukao na palubu bila je — Afrika! Duž čitava horizonta od istoka prema zapadu vukao se suri planinski masiv alžirskog gorja. Po običaju, Vlado me doče­ka pozdravom:

— Dobro jutro, barba...!— Dobro jutro, Afriko! — odgovorio sam zaneseno ne mogav-

ši skinuti pogled s dalekih planina.Koliko sam puta kao dječak sanjario da jednom posjetim taj

kontinent, da se spustim čamcem niz tokove mutnih i sporih af­ričkih rijeka, da prodrem do mračnih šuma ispunjenih šarenim pticama i tajanstvenim glasovima, da u savanama promatram krda divljih zvijeri, da noćujem pod šatorom ili pod slamnatim nadstrešnicama domorodačkih koliba, da do punoće svim svo­jim osjetilima osjetim ritam i srce velike, divne i otužne magije koja se zove Afrika. Evo je, sad mi je nadohvat ruke...

12 sati. Na engleskim pomorskim kartama ovaj je dio afričke obale upotpunjen crtežima najmarkantnijih visova u planin-

82

skom lancu koji prati obalu. Nije nam stoga bilo teško odrediti stajnicu. Našli smo se nešto istočnije negoli sam očekivao.

Sredozemno more, kao zatvoreno more, pripada redu onih mora koja su deficitna vodom. Zbog isparavanja izgubi više nego što primi od rijeka. U pomoć mu priskače Atlantski ocean i nešto malo Crno more. Kroz Gibraltarski tjesnac u svakoj sekundi pro­tječe u Mediteran oko 1700 kubičnih metara vode iz Atlantika. Ta se voda kreće ponajviše uz obale Afrike, gdje stvara strujanja ko­ja trajno vuku prema istoku. Vjerojatno je i to uzrok našem za- nošenju. Cio današnji dan plovit ćemo uz obalu i tek sutra ujutro baciti sidro u luci Alžir.

16. sati. Hladno je. Zaista je smiješno: što više napredujemo put juga, sve više žalimo što smo zimsku odjeću ostavili kod kuće.

Popodne ispunili smo čitanjem. U mojim rukama našao se Dobri vojnik Švejk. Marko čita Hemingwaya, Vlado neki krimić, Renata uči francuski, a Žika pregledava nacrte Bese i razmišlja

83

što bi sve u njima trebalo promijeniti ako se nađe još koji naru­čitelj. Na žalost, još su nam probne vožnje na Jadranu otkrile da bi promijeniti trebalo dosta toga. Najvažnije: prvom zgodom tre­bat će staviti kosnik i dodati još jedan flok.

16. SEPTEMBRA, 05 sati. U tri ujutro, kad je završila moja stra­ža, nisam htio leći. Želio sam spreman dočekati uplovljenje u Al­žir. Dugo i pažljivo proučavao sam detaljni plan luke i pripremao brodske dokumente. Noć je protekla ispunjena kraćim naletima kiše i dalekim sijevanjem munja.

Sviće. Iz svilenog tkiva jutra sve se jasnije otkrivaju obrisi još snenog grada. Polukružni vijenac uvale, osvijetljen ne odveć brojnim sijalicama, koje uz to još gube sjaj u osvit dana. Budim Renatu da joj ne promakne pristup Alžiru. Dospio sam se čak ob­rijati. Svi smo na palubi, sidro je spremno za obaranje, bokoštit- nici, konopi. Jedra su spuštena i složena i mi polako ulazimo u golemu i pustu luku. Ne moram tražiti ulazni svjetionik. Ispred mene uplovljuje neki teretnjak, dok druga dva broda pred lukom čekaju pilota.

Već smo u unutrašnjem dijelu luke. Na sjevernoj strani, po­sve na kraju, opažamo jarbole brojnih jedrilica. Ne žuri nam se nikamo, polako se primičemo k njima. Jedva da je svanulo, a ču­var jaht-kluba već je na nogama i rukom nam pokazuje gdje da pristanemo. Nismo trebali baciti sidro, Besa bokom pristaje uz visoki gat. Opazivši crvenu zvijezdu na našoj zastavi, čuvar, visok i mršav tamnoputi Alžirac, pita nas bunovno:

— Čehoslovaci?— Jugoslaveni.Kimnuo je glavom u znak da je shvatio i uvjerljivo ponovi:— Čehoslovaci...!

ALŽIR, 17. SEPTEMBRA. Terasa jaht-kluba. Držim čašu i šutim. Preda mnom na sidrištu zibaju se jedrilice, a iza njih uzdiže se grad. Uz more u prvom planu golemi blokovi kuća, arkade, bule­vari. Djelić Pariza, Toulona, Marseillea, djelić Francuske prene­sen na tlo Afrike. Iza njih, ovjenčani minaretima, bijele se niski četvrtasti krovovi Kazbe i kockaste kućice zbijene kao kutijice u naselju dječjih igračaka. To je stari arapski dio grada, nekadaš­

84

nja utvrđenja Berbera, gdje u slikovitim uskim ulicama, u koji­ma se mogu kretati jedino pješaci i magarci, živi danas najsiro­mašniji i najponosniji dio grada.

Pokraj mene, jednako s čašom u ruci sjedi predsjednik jaht- -kluba, gospodin Bezza Messaud. Dozlogrdila mu šutnja pa pita:

— Kako vam se sviđa luka...? — Ne čekajući odgovor nastav­lja: — Španjolci su na ovom otočiću, tu ispred luke, sagradili ut­vrdu Penon, odakle su topovima stalno prijetili Kazbi. Jednog dana to dojadilo tadanjem gospodaru Alžira, Riđobradom Azo- ru...

— Riđobrađi...? Nije li on bio neki gusar? — upitam bojažlji­vo.

— Naravno! Pljačkao je evropske luke i okovane kršćane pro­davao na tržištu robova kao grašak i luk. To su isto s nama radili Španjolci i Portugalci. Francuzi su na Antilima lovili Karaibe, svi zajedno u Africi crnce. Kažem, gusarski posli. Dakle, jednoga da­na Riđobrađi stavi na dnevni red tu španjolsku utvrdu Penon. Ušuti topove, razori tvrđavu, pokolje posadu, a onda poduzme prve javne radove: natjera pod bičem sedam tisuća kršćanskih robova da zatrpavaju more dok se ne spoji otočić s kopnom. Ta­ko je nastao prvi lukobran, tako se rodila alžirska luka. Nešto poslije španjolski kralj Karlo V unajmljuje genevljanskog gusara Andrea Doriju i s golemom flotom krenu pod Alžir. Iskrcaju če­te, opsjednu grad, ali prije negoli su uspjeli iz brodova izvući to­pove da tuku bedeme, digne se strahovita oluja, koja uništi flotu i većinu časnih kršćana potopi kao štakore. U toj je bici sudjelo­vao i onaj poznati španjolski gusar, zvani Cortes, koji je onako temeljito poklao i opljačkao Meksiko. Ovdje nije imao toliko sre­će. Jedva se živ dočepao karavele. Riđokosog je tada spasio »Ala- hov dah«, isto tako kao što je mnogo prije »kamikadze«, božji vjetar, spasio Japance od invazije kineske flote.

Neko je vrijeme gospodin Messaud šutio. Okrijepio se sokom naranče, a zatim nastavio:

— Poslije, od vremena do vremena, doplovili bi pod Alžir flot- ni sastavi Engleza, Španjolaca, Portugalaca, Francuza, Amerika­naca da kazne Kazbu zbog ovoga ili onog gusarskog pothvata, grunuli bi desetak salvi... i produžili plovidbu. Godine 1827. paša- -dej Husein opalio je šamar ne odveć pristojnom francuskom po­slaniku. Poskočilo je već spremnih 42.000 francuskih vitezova da operu sramotu nanesenu prljavom rukom Arapa čistom obrazu

85

Evropljanina. Na prvi pucanj Husein se predao i malo zatim s francuskim poslanikom popušio lulu mira. Kazba se borila. De­setak je godina trebalo dok su Francuzi pokorili i slomili otpor u unutrašnjosti berberskih plemena... Dalje vam je poznato: proši­rili su luku kako bi mogli što više svojih brodova smjestiti u njoj. Sagradili su željeznicu i ceste kako bi mogli što brže izvlačiti po­ljoprivredna dobra, željeznu rudu, naftu... Dakako, sagradili su ove lijepe kuće kako bi koloni mogli živjeti što udobnije. Pogle­dajte grad... zar ne vidite kako Kazba nema ama baš nikakve ve­ze s ovim tu dolje? I tako je bilo do oslobođenja: jedni su živjeli u mržnji, drugi u strahu. Stotinu trideset godina neprestano su padale glave, zbog jednog šamara! Da... gdje smo ono počeli...? Jest... niste mi odgovorili kako vam se sviđa luka? Trebate li što­god? Tuševi, telefon, restoran... sve vam stoji na raspolaganju.

ALŽIR, 18. SEPTEMBRA. Jaht-klub su osnovali Francuzi, ali još danas, nakon njihova odlaska, broji oko tri stotine članova s brojnom flotilom uglavnom malih jedrilica. Regate se održavaju često, ali u njima ne sudjeluju brodići iz drugih alžirskih grado­va. Klub je pod paskom trojice plaćenih čuvara. Članovi se mogu poslužiti s pet dizalica od kojih jedna izvlači brodove do 25 tona. Godišnja članarina iznosi blizu naših 40.000 — dinara. Ta svota im tek daje pravo pristupa u klub. Posebno se plaća klupski or­marić, posebno sidrište. Članom može postati i onaj koji nema svog brodića. To su oni koji u svom džepu imaju premalo nova­ca, a u svojim žilama još suviše krvi svojih pradjedova, slavnih gusara! Klub ima lijep restoran s nekoliko terasa i most koji nad­visuje lukobran i veže jaht-klub s plažom na otvorenom moru. Jadrilice su stalno u pokretu, dok luksuzni restoran kunja pra­zan. Ponekad uvečer skupi se društvo, zaposjednu dva-tri stola. Uz svijeće lojanice, da bude što otmjenije, jedu se rakovi i piju birana pića, ali u polutami sale kao da se još uvijek osjeća i po­sprdan smiješak onih kojih više nema. Jedna pobjeda i jedan po­raz rijetko gdje tako otkrivaju svoje lice kao tu, u jaht-klubu Alži­ra.

ALŽIR, 19. SEPTEMBRA. Susreli smo našeg zemljaka, liječnika doktora Ivu Borovečkog, strastvenog prijatelja esperanta, knjiga

86

i Afrike! Uz njegovu pomoć Renata je odvela Marka u bolnicu da se ustvrdi otkuda Marku toliki čirevi. Ja sam smatrao da dolaze otuda što se Marko previše pere pa voda prenosi infekciju. Rena­ta, naprotiv, smatra da se Marko premalo pere! Žika misli da Marku čirevi dolaze jer premalo radi, a Vlado vjeruje da je to po­sve razumljivo kad je riječ o »Svilenku«. U bolnici dali su mu ne­ke lijekove i preporučili da se ipak nešto više — pere! Meni je to uistinu neobjašnjivo, ta Marko se kupa kao patka, gdje stigne! Zašto onda ja nemam čireve?

Popodne Vlado je primijetio da se na vrhu glavnog jarbola zaglavila »gondolijera«. Na daščici podignuo je Marka na vrh, gdje se Marko opasao, podržavao nogama i uklanjao kvar. U jed­nom času upita ga Vlado: — Sto je, »Svilenko«, jesi li gotov? — Nije odgovorio. Kad se spustio, prošao je pokraj Vlade i napus­tio brod ne kazavši ni riječ. Uvečer mi je dao objašnjenje: — Dok sam se grčio na jarbolu, stalno sam povređivao čir koji mi je is­kočio na koljenu. Svaki pokret izazivao je bol, a onaj dolje viče: — »Svilenko«...!

Ne pridajući svemu tome veliku važnost, rekao sam sinu:— Razgovaraj s Vladom o tom... i zaboravi!

ALŽIR, 20. SEPTEMBRA. Jutros smo s Besom pristali uz bok ju­goslavenskog broda Bratstvo, koji je sinoć uplovio u luku. U ča­su su bačeni konopi i spuštene ljestve. Zapovjednik Bratstva ka­petan Vjekoslav Bruketa i cjelokupna posada broda radosno su nas dočekali. Fotografiranje, razmjena slika, potpisi. Dugo neće­mo zaboraviti taj srdačni i bratski susret s Bratstvom. Od kape­tana i posade primili smo razne poklone. Na žalost, njima se žu­rilo, u podne su isplovili put sjeverne Evrope, a mi smo se vratili na sidrište. Na rastanku reče mi barba:

— Bilo bi mi milije da sam vas sreo na Atlantiku. Čuvajte se afričke obale. Najveće nevrijeme u svom životu doživio sam tu, blizu Alžira. Držite se Španjolske, gdje je više luka i sidrišta. Sretno!

Pružio mi je ruku i tako se rastasmo.

ALŽIR, 22. SEPTEMBRA. Na obali nekoliko naših sugrađana, znanaca, nekoliko mojih dobrih prijatelja: ovdašnji ambasador,

87

Rt Palos

Cartagena

La Garrucha

AlmeriaMALAGA

Rt Calaburra:

GIBRALTARgibraltarski tjesnac

30 SEP 0800 | .(ALBORAN

TANGER

Rt Tleta Mada/i

drug Mile Vitorović, kojega poznam već dugi niz godina, njegova supruga, kulturni ataše drug Komatina, doktor Borovečki i još nekoliko jugoslavenskih građana koji su došli da nas isprate. Tu je i predsjednik jaht-kluba, gospodin Messaud. Na rastanku mi je rekao:

— Besa je bila prva jugoslavenska jedrilica koja je uplovila u Alžir. Bilo bi mi drago kad bih ja mogao biti na prvoj alžirskoj jahti koja će posjetiti Jadran!

Zbogom...! Lepršaju maramice, »Besa« odlazi. Pjenušavi trag iz krme jedrenjaka ostaje kao posljednja spojnica između onih koji ostaju na obali i nas koji žurimo na pučinu. Na glavi lukob­rana već žmirka signalno svjetlo. Zaobilazimo plutaču i okreće­mo na otvoreno more. Iza lukobrana još se vide vrhovi jarbola. K njima smo usmjerili »Besu« kad smo ulazili u luku, oni su po­sljednji koji nas ispraćaju.

88

20 sati. Iza rta Caxine dočekuje nas jugo. Noć je još uvijek vedra, ali barometar jedva primjetljivo pada. Plovimo u pravcu sjevero­zapada, put Gibraltara.

Marko, koji se za boravka u luci ne smije koristiti brodskom radio-stanicom, a svojom radio-amaterskom smije tek uz poseb­nu dozvolu, jedva je dočekao pučinu. Iz njegove kabine već dopi­re:

»IPSILON, UZICE, DVOJKA, SARAJEVO, RIJEKA, HRVAT­SKA, POZIVA VAS UZICE, DVOJKA, RIJEKA, CETINJE, AVALA, MOSTAR, MOSTAR... AKO ME ČUJETE DOĐITE! TA... Dl... DO...!«

Na žalost, ti njegovi susreti u eteru s prijateljima radio-ama- terima u Zagrebu i Puli vrlo su rijetki. Ponajčešće bi priznao otužnim glasom: »Oni mene vjerojatno čuju, a ja njih nikako!«

89

Ponekad ipak uspije. Tada zaboravi na čireve, od radosti iskesi zube, sav se unese u vezu. Naprotiv, Žika se mrgodi. Zadužen za strojarnicu, misli na akumulatore i gunđa: »Samo troši stru­ju...!«

23. SEPTEMBRA, 09 sati. Noć je protekla u miru. Bila je puna zvijezda. Onome koji je bio za kormilom pružila je mogućnost da razmišlja. Pokušao sam ocijeniti naš dosadašnji put. Nesumnji­vo, svladali smo kojekakve zapreke, a jesmo li u jednakoj mjeri osjetili zadovoljstvo? Sumnjam. Možda je sve to zbog toga što previše žurimo. Na Atlantiku bit će sve drukčije... Valja vjerovati, čvrsto u to vjerovati!

Sad je jutro. More smireno, nebo vedro, tek poneki žućkasti oblak na rubu horizonta. Od našeg odlaska s Jadrana nismo do­živjeli takvu »bonacu«. Ponekad, u odsjaju sunca, pučina se pri­činja kao neizmjerna zaleđena površina. Iz pramčane kabine iz­vlači se Marko. Svrne pogledom po pučini pa doda:

— Nije loše... nije loše! Ipak... kakva je to Afrika? Prehlađen sam, šmrcam, moram nositi flanelastu košulju, pulover sa šalom oko vrata i zimsku kapu na glavi!

Na vrh jarbola doletjela je i smirila se neka ptičica. Eto nam prvog suputnika, prvog brodo-stopista. Po veličini i boji slična je našem crvendaću, tek je nešto veća i imade dug i uzak rep. S vrha jarbola spustila se na prvi križ, a zatim na brodsku ogradu. Motor tutnji, brod se jedva primjetljivo ljulja. Ptičica je neko vri­jeme nemirno okretala glavu, promatrala naše pokrete i kako joj se nitko nije približavao, smirila se i počela drijemati. Očito je umorna. Doletjela je sa sjevera, iz pravca Španjolske. Jesen je, vjerojatno seli u toplije krajeve kao i mi. Seli na jug, u Afriku...

Marko tvrdi da bi je sada dok drijema vrlo lako ulovio. Znam da je znalac kad je riječ o pticama i životinjama. Od djetinjstva su mu džepovi bili puni skakavaca, hruštova, jelenjaka, guštera, često smo u dvorištu ili vrtiću imali po koju kornjaču, ježa, ja- zavca, vjevericu, u sobi akvarij s tropskim ribicama i o svemu ug­lavnom je Marko vodio brigu. Bilo je to neprikosnoveno njegovo carstvo. I sad, kad nudi okladu da će je živu uloviti, ja mu vjeru­jem. Vlado je sumnjičavo zavrtio glavom, a Žika, koji je uvijek spreman da se dočepa makar sitne zarade, pristaje na okladu. Tko zna kako bi svršilo da se Renata nije pobunila. Odlučno je

90

ustala protiv svakog pokušaja da se ptica uznemiruje. Vješto i neprimjetno Marko je ptičici podmetnuo hranu. Ona uskoro sle­ti na palubu, kljucne po koju mrvicu, pa se preseli na pramčanu ogradu i tu promatra obzorje okrećući glavu sad na jednu, sad na drugu stranu.

Već dulje vrijeme promatram brod koji nam u pravcu jugois­toka siječe kurs. Sad, kad nam se primaknuo, vidim da plovi pod grčkom zastavom, teretnjak, dobrano prljav. Naš pernati suput­nik neko je vrijeme promatrao brod, a onda poleti, a da se prije toga ni cvrkutom nije zahvalio! — Valjda neće na »Grka«? — upi­tam glasno i uzmem dalekozor. Nisam ga ni trebao uzeti. Svi su vidjeli: dostigavši brod, smirila se na sohi čamca za spašavanje. Ocijenila je da joj je za Afriku kurs »Grka« povoljniji.

Nakon objeda Žika i Vlado skočili su u more i očistili četkom podvodni dio Bese, posebice propeler brzinomjera na kojem se već nakupilo dosta algi.

24. SEPTEMBRA, 00 sati. Izašao sam na palubu i prestrašio se. Ništa nisam vidio! Zar je to magla oko nas, ili sam još zaslijep­ljen svjetlom iz salona? Neka čudna sumaglica zasjenjuje hori­zont. Oči mi se ipak privikavaju. Eno svjetla nekog broda... nije tako blizu, no to nije magla, koji je to đavo...?!

Primjećujem kako vjetar naočigled jenjava, gubi snagu. Na pučini ima još nešto mrtva mora — i to je sve. Tišina. U navigacij­ski dnevnik unosim kurs, prijeđene milje, barometarski tlak, vje­tar. Barometar još uvijek pada. Iz Alžira krenuli smo kad je ka­zaljka bila na 763. Sinoć je bilo 759, sada pokazuje 758. Čudno je kako se unatoč tome vjetar i more smiruju. Ili je to zatišje pred oluju?

Po mojoj ocjeni upravo sada, tridesetak minuta po ponoći, prelazimo meridijan Greenvvicha. Načas napuštam kormilo, spuštam se u salon, izvlačim bocu s rakijom i trgnem našu miri­savu šljivovicu da isperem svu prljavštinu i grijehe istočne he­misfere, da čist i dobre volje uđem na zapadnu stranu naše dra­ge Zemljice Za dvije godine, ako sve bude sretno, vratit ćemo se opet u istočnu sferu, negdje u blizini otočne skupine Fiji.

Pojavljuje se Renata. Priprema Marku lijek, a meni donosi u lončiću topli čaj, koji noćna straža imade uvijek u termos-boci. Odvodim je na pramac da vidi izvanrednu fosforescentnost mo­

91

ra. Besa razbacuje plamteće valove i pred sobom suče srebrom okovani brk. Renata pita:

— Da li to iskrenje mora ovisi isključivo o planktonu?— Svakako. Ali kako do njega dolazi, ne znam točno. Čini se

da je to svjetlucanje uvjetovano impulsima koje proizvode kri- jeste ili bregovi unutarnjih valova ili udarci vjetra. Za neke mor­nare to je predznak lijepa vremena, za neke siguran znak oluje. Na francuskoj obali stari su ribari govorili da na dnu oceana po­stoji predivan vrt, kamo dolaze utopljenici kojih je duša bez gri­jeha. Taj je vrt ukrašen bezbrojnim dijamantima i raznim dra­gim kamenjem, koji kao svjetionici svjetlucaju samo u onoj noći kada duša nekog mornara pravednika putuje prema dnu.

Ima ih koji vjeruju da u dubinama živi ogromna i strašna ri­ba Vodeni vrag, koja uništava svoje neprijatelje time što izbacu­je strašne plamene jezike, od čega čak na površini svjetluca mo­re.

Cijelo dopodne more je još uvijek mirno i bez valova. Ni daš­ka vjetra. Barometar uporno pada. Spustio se na 754 milimetara! To se sluti na dobro. Nalazimo se negdje na polovici puta između Alžira i Gibraltara. Kamo krenuti, kamo se skloniti ako naiđe ve­će zlo? Plutati na zateznom sidru? Spustiti se prema Africi? Zar me nije kapetan Bratstva upozorio da se klonim toga? Skrenuti put obala Španjolske? Prije dvije godine jedan je moj prijatelj, Jugoslaven, koji sa svojim brodićem čartira na francuskoj rivije­ri, uplovio u neku španjolsku luku. Odmah je bio uhapšen i odve­den u zatvor. Spasio ga Englez koji je bio zajedno s njime na bro­du. Tko će spašavati mene? Ne, u Španjolsku nikako.

Pojavio se Marko, kao naručen da nekog izgrdim.— Izvještaj opet nisi primio! Slušam te kako dolje kucaš po

tasteru. Žika je u pravu, bez koristi trošiš struju!Samo što nije zaplakao. Nemoćno je raširio ruke objašnjava­

jući mi tužnim glasom:— Meteorološke izvještaje primam na takozvanoj normalnoj

brodskoj stanici. To je stara trofejna radio-stanica, skinuta s američkog bombardera, koju je već odavno trebalo baciti u ropo­tarnicu. Pokušaj jednom staviti slušalice na uši pa ćeš shvatiti kako je ponekad nemoguće razabrati bilo koju riječ. Zar misliš da ja ne bih bio sretan da ti mogu kazati svaki dan što nas čeka? A to što na radio-amaterskoj stanici pozivam... zar se moram od­reći i ono malo radosti što mi pruži poneka veza?

92

— Trošiš struju koja nam u određenom času može biti dra­gocjena! Švedi svoje pozive na najmanju mjeru.

Bespomoćno je slegao ramenima i otišao u svoju kabinu.More se napokon namreškalo, stigao je vjetrić. Jugozapad.

Snaga toga vjetra nije bila spomena vrijedna. No, kao što se no­ćas vjetar brzo gubio, tako je sada brzo nadolazio. U 13 sati po­digli smo jedra, u 15 sati već smo skidali glavno jedro. Okrenuo je zapad! Pun kojekakvih briga promatram more i horizont.

18 sati. Barometar se spustio na 752 milibara. Vjetar fijuče, more gronđa. Valovi sve viši, bijele kreste na sve strane. Stežemo jed­ra koliko nam snage dopuštaju, idemo u vjetar koliko to brod podnosi, ali opadamo! Naš kurs, koji je u podne bio 270, polako se okreće na 280... 290... 300 stupnjeva! Pred nama nemirna noć i Capo di Gata. Kad bismo barem njega mogli izboriti! Uvukli bis­mo se u zaljev Alrherije, tu bismo nekako prokunjali noć, a ujut­ro bismo vidjeli kamo i kuda.

Golem engleski petroljer približava se i siječe nam kurs po desnom boku. Čini se kao da ide pravo na nas. Zar nam nije do­sta briga, zar nam nije dosta toga nemirnog mora, zar će nas sad još i on mučiti i uznemiravati?! Ne mogu ocijeniti hoće li nam sjeći kurs ispred pramca ili po krmi, jer i mi jurimo da se sve pje­ni. Crn i mračan, izbečio je pramac na Besu, ljulja se, gega, pri­miče nam se sve bliže, diže se i spušta kao kakva strašna, pretpo­topna neman. Divim se Renati, smogla je još toliko snage da iz kabine donese kameru i da ga snimi, dok se Besa valja kao pija­na seoska bekrija.

19 sati. Svake četiri sekunde bljesne svjetionik s rta Capo di Ga­ta. U času kad zasja čini se da nije daleko. Prekriven mrakom u olujnoj noći, beskonačno je daleko. More sad oko nas šumi, je­dan za drugim nama u susret valjaju se valovi, potisnu pramac pod vodu, ali Besa ponovno izranja i bitka se nastavlja. Čas je puštamo pod vjetar da dobije na brzini, a onda je okrećemo na zapad, put svjetionika, u vjetar, u more. Fijuču pripone, sve drhti prenapregnuto u nama i oko nas. Kako smiriti more kad se osili, pobjesni, izgubi mjeru, kad tutnji, prijeti i pjeni?! Stari su Kelti vjerovali da pjesma druida smiruje valove. Po finskoj mitologiji, dok Wipunea pjeva, sunce zastane da je čuje, a olujni valovi pre­stanu mlatariti. Gdje su druidi, gdje je Wipunea? Na Siciliji za

93

Rt TmosoŠPANJOLSKA3UŽNA OBALA

Adra — Cartagena

37 30

37“ 15’

37 N

36*45’

nevremena seljaci dođu na obalu, kleknu i pjevaju molitve koje po prilici u prijevodu glase:

Ja te pozdravljam, veliko more Gospod me poslao ovamo Ti si dužno da mi daš svoja dobra Ja ću tebi ostaviti svoje nevolje.

Na obalama Portugala, kad je nevrijeme a ribarski se brodo­vi približavaju obali, žene ribara zapale uljanice i žure na obalu baciti ostatak ulja u more, vjerujući da će to smiriti valove. U Španjolskoj, kad oluja iznenada zatekne ribare na pučini, rodite­lji, braća i prijatelji onih koji su u opasnosti na moru skupe se na obali očekujući sa zebnjom povratak najmilijih. Da smire va­love, bacaju u more medaljone, krunice, svetačke sličice... Kruni­ca ni svetačkih sličica na Besi nema. Ni na jednoj obali nitko nas ne očekuje. Daleko su naši roditelji, daleko su braća i prijatelji...

94

Svjetionik Capo di Gata zasvijetli pa se gasi. Onda sijevne munja i načas obasja uznemirenu pučinu, obasja Besu, a zatim sve proguta tama, samo se čuje vihor vjetra i tutnjava mora. Na­jednom nešto na pramcu zvizne, pukne kao bič. Časak zatim pre­čka zaleprša i spušta se nemoćna kao smrtno ranjena ptica. Žika i Vlado jurnu na pramac. Viču mi da je puknuo podigač prečke. Čelična pletena žica od nerđajućih struna, debljine pet milimeta­ra, koju sam lani kupio u Trstu, pukla je kao pamučni konac!

U kratkom blijesku munje vidim obojicu kako se očajnički muče da osposobe prečku. Rezervni podigač zaglavio se na vrhu jarbola i ne mogu ga iskoristiti. Preostaje da skidaju »gondolije- ru« i da je prebace na prečku. Marko pali reflektor da im pomog­ne. Pod snopom svjetla slika na rubu strave. Žika i Vlado čas su pod vodom, čas put neba na vrhu vala. Gube ravnotežu, lomataju rukama, očajnički love pripone, ogradu, jarbol. Za desetak minu­ta kvar je ipak uklonjen, prečka podignuta i jedro već hvata vje­tar. Marko je za kormilom, njegova je straža. Dok smo bili bez prečke, brod je odstupao i sad ga valja vratiti i usmjeriti u prijaš­nji kurs. Marko okreće kormilo, ali je snaga vjetra i valova tolika da sve na Besi podrhtava i trese se kao u groznici. Valovi nas po­lijevaju ponekad po pramcu, ponekad na boku, motor tutnji pa najednom i on stane! Sad još i to! Žika žuri u strojarnicu i usko­ro nas obavještava da se zbog golemog ljuljanja broda nafta u dnevnim tankovima toliko uzmutila da je podigla sav talog s dna rezervoara i time zabrtvila dovod goriva u motor. Brzo uklanja kvar i motor uskoro zatutnji ponovno.

Sve dublje gazimo u noć, vjetar sve više pojačava, nade da se probijemo do zatona Almerije sve su manje. Svjetionik Capo di Gata svjetluca, žmirka kao da traži nas na pučini. Probio sam se na pramac do košare, dižem se i spuštam s Besom, čekam blije­sak groma, pokušavam ocijeniti koliko smo još udaljeni od svje­tionika i rta Capo di Gata. Niski oblaci, munje, fijuk vjetra i lom- njava mora. Još jedna munja propara nebo... U jednoj stotinki sekunde vidio sam svjetionik, ali sam istog časa shvatio da ove noći tu zapreku ne možemo svladati.

Kamo sada? Okrenuti brod put Afrike...?

21 sat. Ne možemo više, svi smo na kraju snaga. I brod i mi. Sve je na Besi pretureno, sve je mokro i prekriveno morem. Marko za kormilom drhti od studeni i bori se ne bi li dosegnuo taj pro­

95

kleti Capo di Gata! Sve je uzalud... Obratim se Žiki koji pokraj mene sjedi u kokpitu:

— Što ste ono htjeli...? Španjolski tango? Imat ćete zgodu...! — zatim se okrenem Marku i viknem da nadjačam vjetar: — Sine, okreći brod! Nord...!

I dok Marko okreće kormilo i pod vjetar sklanja Besu, Rena- ta sva zabrinuta pita:

— Španjolska?— Jest. Idemo malo izbliže pogledati španjolsku obalu, luke,

popove i policiju.

22 sata. S vjetrom u pola krme Besa se spušta niz mračnu i pustu obalu Andaluzije. Tu i tamo pod blijeskom munje nasluti se kop­no, u mraku zapaluca pokoje svjetlo. Kiša još uvijek pljušti. Ka­mo sad vodim brod? Htio sam u Gibraltar, a gdje sam? Uvijek ima nešto tužno u povlačenju. Na kopnu i na moru podjednako. To nije samo ispružena ruka i nedosegnuta jabuka. Ne, to nije to! Uzmak, to su ožiljci, mrtvi i ranjeni, pokidani konopi, podera­na jedra, gorčina u ustima, neiskaziv umor. Uzmak su neprospa- vane noći, kostobolja, grižnja savjesti i mračna slutnja sutrašnji­ce. Svaka popuštena Škota napola je spuštena zastava.

Znam... sve znam! Sila zakon mijenja... drž se plota... hvali more... sila boga ne moh! i što sve nisu ljudi izmislili da u miru žive i da im dobro bude na zemlji!

Sve smo bliže obali, sve smo bliže Španjolskoj... Sklapam oči. Otkuda ta zemlja živi u meni?

Gospode, uzeo si mi što sam najviše volio.Srce moje ponovo vapi, Bože, čuješ li gore?Tvoja je volja, Gospode, protiv moje izvršena.Gospode, opet smo sami, moje srce i more.

Antonio Machado... da, to su njegovi stihovi. Barcelona pada u ruke fašista potkraj januara 1936. Dan zatim bilježi grof Ciano u svoj dnevnik: »Pobjeda u Španjolskoj ima samo jedno ime, a to je — Musolini!« Slijedi slom. Sjena Filipa II pada ponovno na Španjolsku. Pjesnik Garcia Lorca već je strijeljan, a Antonio Machado umire u progonstvu nekoliko dana pošto je prešao Pi- rineje, zajedno s ostacima armije republikanaca u povlačenju. Jedan očevidac opisuje tu posljednju noć pjesnika na tlu Špa­njolske:

96

Luckasta obitelj na okupu. Kuda krenuti? Kojom rutom?

te more

Renata s kamerom. Kad bi to bio njen jedini zadatak na putovanju, bilo bi joj lakše. Ali, BESA ima još i kuhinju i kormilo...

Barba nad kartama i navigacijskim tablicama. Samozvanog moreplovca očekuje i mnoštvo brojeva. Iza njegovih leđa strogi pogled slavnog kapetana Ive Visina.

Marko uzradiostanicu koja će na dugom putovanju biti jedina, ali hirovita veza sa svijetom.

Konstruktor BESE Života Pavlović-Žika: »Za nacrte jamčim, ali što se izvedbe tiče...?!«

3ESA uz gat u 3alermu

Uz sumornu obalu Andaluzije. Marko za kormilom.

BESA u luci Alžira.

Gibraltar, vrata Sredozemlja. Renata snima majmune, očito navikle na turiste.

Susret na moru. Ugodan doživljaj danju, a noću?!

Rabat. Isplovljavanje iz luke — mišolovke. Prijatelji, domaći jedriličari, plove ispred nas i pokazuju nam put kroz plićine rijeke Bou Regreg.

Dodir Sahare i mora. Puste plaže sjeverozapadne Afrike protežu se u nedogled.

BESA u luci tragičnog Agadira.

On ju je proveo pod kišom i pod prijetnjom fašista, idući s mnoštvom nesretnika... Gledao je krv, goli skelet, bolesna ti­jela koja su dodirivala mokru odjeću svojih drugova. Bilo je djece u naručju majka, bilo je staraca i medu njima majka pjesnika Machada, koja nije nikad napuštala sina. Pjesnik, skoro invalid, vukao se u sjeni ovog žalosnog korpusa. Po­državan svojom starom majkom, izlazio je iz tadašnje agoni­je Španjolske, čija duhovna jačina i plodna vizija nisu posus­tale s njim.

Gospode, uzeo si mi što sam najviše volio... Što mene čeka u toj i takvoj Španjolskoj. Da li me strah? Strah? Je li to prava ri­ječ? U doba inkvizicije nastala je uzrečica: »Kad bi strah bio mu­zika, kakav bi koncert bila Španjolska!« Zar se sada ne bi moglo reći: »...Kakav divan koncert u mom srcu!«

25. SEPTEMBRA, 01 sat. Cartagena je daleko, valja što prije naći zaklon u toj ludoj noći. Pred nama skromna svjetla maloga ri­barskog naselja La Garrucha. Prije dva sata prošli smo pokraj mjestanca Carboniera, ali sudeći po onome što piše u Peljaru za taj dio Španjolske, to mjesto nema pouzdanu luku. Besa se pri­miče još bliže obali. Zeleno svjetlo na lukobranu La Garruche žmirka dremljivo, čas nestaje zbog talasanja mora, čas zasja štu­ro, zasjenjeno plaštom kiše.

Nama ulijevo vidimo osvijetljene jarbole usidrenih brodova. Luka je ondje gdje su jarboli. Kako onda da je zeleno ulazno svjetlo još toliko pred nama? Mora da je između onih jarbola i nas neka nevidljiva zapreka, grebeni, zid, lukobran...?

Valja donijeti odluku, uploviti ili ne? Rijetko tko zna kako je teško, kako je izvanredno mučno uplovljavati noću po nemir­nom moru u malu, nepoznatu luku! Što to znači kad pročitam u Peljaru da je ta i ta luka pristupačna manjim brodovima? Besa gazi dva i pol metra! Nije riječ o veličini broda, nego o tome koli­ko ore pod morem? Detaljne karte ove lučice kojoj se približava­mo nemam. Peljar mi mnogo ne pomaže. Ako i krenem, hoću li naći mjesta u luci? Nisam ja jedini koji ove noći bježi s pučine!

Vidim zeleno svjetlo, a crvenoga još uvijek nigdje! Otkriva ga Vlado, iza zelenoga! Kako je to sada, gdje je onda ulaz?! Trebam očito krenuti još bliže k obali. Imam li dubine pod kobilicom?

7 BESA 1 97

Dubinomjer nemam... valjda ima još dovoljno mora! Sve se više razmiče crveno svjetlo od zelenog, sve većma otvaramo ulaz. Up­loviti...? Da...? Ne...?

— Dolje jedra!Spuštaju se i batrču jedra. Žika i Vlado na brzinu ih vežu, uk-

roćuju, a zatim, i ne čekajući moju zapovijed — čujem kako zve- keće čekrk vitla — pripremaju sidro, bokobrane, sve što je po­trebno da pristanemo pod kakvim god okolnostima. Diplomat­skih veza sa Španjolskom nemamo, kako će nas dočekati, što će reći? Tđ valjda znadu da vani bjesni nevrijeme, valjda će shvatiti da tražimo zaklon!

Iz mraka se konačno pojavljuje lukobran, onaj nevidljivi koji nas je dijelio od brojnih osvijetljenih jarbola... No što je ono is­pred zelenog svjetionika...? Kamenje? Hridi? Požurim na pramac da bolje vidim, i čas zatim vičem Žiki koji me je zamijenio kod kormila:

— Lijevo! Svom snagom lijevo! Još... još...!!!Eto, zamalo nisam nasukao brod! Kameni blokovi na kojima

je podignut svjetionik na kraju lukobrana ruše se postepeno ne­koliko metara u more i gube se pod vodom. Kako nam je malo nedostajalo da nasučemo brod!

Tako to izgleda kad se noću, i još u nevremenu, uplovljuje u nepoznatu luku.

Iza crvenoga ulaznog »ferala« brod smo skrenuli za 180 stup­njeva, tek se tada ukazala luka. Pred nama se ljulja petnaestak ribarskih brodića natiskanih jedan do drugoga u maloj, uskoj i dobro zaštićenoj lučici. Davno je prošla ponoć, no sve je osvijet­ljeno. Ribari slažu konope i mreže, u pozadini između jarbola razabiremo kako promiču neke sjene, neki ljudi trče, dozivaju se glasno, život se odvija kao usred bijela dana! Eno karabinijera! Jedan... dva... tri... četiri... pet! U crnim kišnim kabanicama s ka­puljačama stoje poredani uz molo.

U luci nigdje mjesta za Besu. Ne znamo dubine, bojimo se prilaziti kraju, stoga je najbolje krenuti prema kočama, u njiho­voj blizini baciti sidro pa vidjeti što će dalje biti. Sidreni lanac već zvekeće, ribarima dobacujemo konop, koji oni vješto love, pritežu i Besa se napokon smiri. Htio sam se izvaliti onako mo­kar na palubu, zapaliti cigaretu, zamoliti Renatu čašicu konjaka, ali s obale dopire neko dozivanje, ribari nas upozoravaju da se to odnosi na nas. Viču karabinijeri, viču ribari, a nitko od nas ne

98

razumije ni riječi španjolski. Jedini Žika natuca po koju riječ. Pi­tam ga:

— Što hoće...?Karabinijeri dozivaju sve glasnije, mašu rukama, viču. Nas

trojica, Žika, Vlado i ja, pokušavamo na brzinu osloboditi po­moćni čamac koji je vezan na kabini do glavnog jarbola. Ruke su nam promrznute, konopi mokri, zategnuti... Koliko god željeli da što prije spustimo čamac... to se ipak oteže. Ne mogavši nas do­čekati, karabinijeri skaču preko ograda kočara, prelaze s jedne palube na drugu, hvataju naš konop, pokušavaju privući Besu. Dakako, ne mogu je maknuti kad je sidreni lanac zategnut. Viču, deru se, traže da im priđemo! Popuštam lanac i polako se primi­čemo. Velim Renati: — Obećao sam ti luku, popove i policiju. Kao što vidiš, nedostaju fratri i opatice!

Prije dvadeset i osam godina želio sam krenuti u Španjolsku da se kao dobrovoljac borim u redovima republikanaca. Nisam otišao. Eto me sada u Španjolskoj, kad to nisam želio. Od karabi- nijera generalisimusa Franka dijeli me još nekoliko metara. 0, igre sudbine! Sad jednom od njih pružam ruku i pomažem da se lakše prebaci na moj brod! Trojica drugih ostaju na koči... Kako je stupio na Besu, diže ruku i pozdravlja: — Buena sera...!

Na palubi sve je zakrčeno konopima, jedrima koja još nisu do kraja složena, pomoćnim čamcem koji smo tek napola oslo­bodili. Silazim u salon da pripremim dokumente. Drhtim. Drhtim od umora, od iznemoglosti, od studeni, od brige, od ne­mira. U salonu kao i u kabinama sve je ispremetano, razbacano, razvučeno. Marko se probudio, i on je tu. Karabinijer se oprezno spušta stepenicama i počinje ispitivanje: tko smo, što smo, odak­le smo stigli, kamo idemo? Jugoslaveni...? Naoko baš ničim nije pokazao svoje čuđenje što se tu u njegovoj Garruchi pojavio jed­renjak pod crvenom zvijezdom, kao da ih svaki dan vidi desetak! Na naše objašnjenje — mješavina talijansko-francusko-španjol- sko-njemačko-engleskoga jezika — da smo se u La Garruchu sklonili zbog nevremena koje pustoši na pučini, on neodređeno kima glavom, zvjera i očima pretražuje brod. Napokon se odvaži, otvara ladice, pipa, pregledava.

— Margarin...?Šutimo.— Cigarete?

99

Otvaramo pretinac gdje držimo cigarete, on prekopava po ku­tijama, promatra natpise, šuti. Zatvara pretinac.

— Margarin...?Margarin? Što hoće s margarinom? Renata mu objašnjava da

na brodu imamo svega dva paketa margarina koje smo kupili u Alžiru. Na trenutak kao da se time zadovoljio, a onda nas nepov­jerljivo promatra jednoga po jednog od glave do pete i pita po­novno:

— Margarin... nou?Ma koji mu đavo došao s tim margarinom! Svugdje u svijetu

čim se dva policajca nađu zajedno, jedan je od njih uvijek pamet­niji, drugi nešto gluplji. Ovaj je sam. Da je još s kime, bio bi valj­da »onaj drugi!« Margarin...!? Zar je u La Garruchi margarin kontrabandna roba, ili je to možda neka krijumčarska lozinka na koju mi ne znamo odgovoriti? Karabinijer se načas zamislio, spustio pogled, bio sam uvjeren da će početi pregled santina. Ni­šta od svega. Prekrižio je ruke, promatra nas, šuti... Najednom mi sve to postane smiješno i glupo. Dobacim Renati da izvadi ra­kiju, a Marku namignem da izvadi cigarete. Uskoro klokoće naša mirisava šljivovica i dimi se »Drina«. Pitam ga:

— Bueno...?— Bueno! — priznaje, a Zika mu toči još jednu, pa još jednu.

Karabinijer znalački otpušta goleme kolutove dima kao da istov­remeno puši desetak cigareta. Kimne glavom:

— Cigarete bueno...!E, kad su mu i naše cigarete dobre, kažem sinu da mu dade

još jednu kutiju. Uzima je bez ženiranja i strpa u džep. Sad govo­ri brzo i ništa ga ne razumijemo. Nešto ispituje, ali nikako da shvatimo o čemu je riječ. Shvativši da ga ne razumijemo, odmah­nuo je rukom, pokupio naše matrikule, uzima svoju šapku, spre­ma se napustiti brod. Valjda da smiri svoju karabinijersku sav­jest, pita još jednom:

— Margarin...? Nou...?— Nou...! — odmahujem rukom i pitam da li ujutro možemo

napustiti brod i kupiti u gradiću što nam je potrebno? On objaš­njava, koliko smo mogli razumjeti, da to nije problem, ali je pro­blem u tome što on ima u džepu svega dvije kutije cigareta, a na obali ga čeka oficir i još dvojica karabinijera! Shvatio sam. Iz­vukli smo kutije i u času podmirili brojno stanje. Karabinijer je navukao kapuljaču, dignuo ruku na pozdrav i poželio nam laku

100

noć. Ispratio sam ga do krme i pomogao da se iskrca. Bilo je toč­no dva sata po ponoći kad je prvi predstavnik španjolske vlasti napustio Besu.

Jedina misao, jedina želja: leći, zaspati!Bilo je oko sedam sati ujutro, kad me probudi Renata:— Ustani... netko kuca, zovu nas!Izlazim na palubu. Došao je predstavnik lučke kapetanije.

Prati ga karabinijer, onaj naš noćašnji gost. Vratio nam je matri­kule i još jednom objasnio da se možemo slobodno kretati.

Vraćam se u krevet. Ne žuri mi se nikamo. Kiša je prestala, ali vjetar još fijuče i o napuštanju luke nema ni govora. Pokuša­vam zaspati, ali ne uspijevam jer sam svakog dana u to doba na nogama. Uzimam knjigu. Ni čitati ne mogu. Dižem se. Morat ću promijeniti nešto novca, baš dobra zgoda da se iskrcam i vidim kamo smo to stigli.

Izlazim na palubu. Prvo što sam primijetio bili su policajci. Na molu stoje dva karabinijera i promatraju Besu. Da li su slu­čajno ovdje, ili smo pod stražom?

Preko najbliže koče silazim na kraj. Prolazim pokraj karabi­nijera, ne zaustavljaju me, prema tome smo slobodni. Na ulici zastanem da u svjetlu dana pogledam mjestance koje nam je pružilo zaklon. La Garrucha, ne znam ni sam, selo ili gradić, mo­že imati nekoliko tisuća stanovnika. Leži duž obale iza koje se uzdižu obronci nenaseljeni i pusti. Kuće su mahom prizemne, bi­jele, ravnih krovova. Između obale i prvih redova kuća proteže se glavna ulica prošarana nametljivim reklamama, drvenim te­legrafskim stupovima, natopljena siromaštvom i dosadom. Dvije minijaturne kavane, pred kojima muškarci dangube. Nikako da se sjetim gdje sam već vidio tu ulicu. Najvjerojatnije u nekom američkom filmu. Teksas. Nedostaju krivonogi kauboji i šerif sa zvijezdom.

Pristupim grupi mještana i pitam gdje bih mogao promijeniti dolare. Oni među se nešto šapuću, a zatim se odvoji mladić koji dosta dobro govori francuski i vodi me. Sudeći po tome kako je odjeven i njegovan, bit će da je student. Usput me pita:

— Stigli ste noćas?Mislim: pita tek toliko da zametne razgovor i skrati dosadu,

jer već svi u mjestu vjerojatno znadu tko smo i kada smo stigli. Kimnuo sam glavom da mu na neki način odgovorim. On nasta­vi:

101

— Jeste li možda između rta Capo di Gata i La Garruche pri­mijetili ribarske brodove?

Pokušam se dosjetiti. Ne... U onom nevremenu nikoga nismo zamijetili. Kažem mu to, a mladić zabrinuto nastavi:

— Dva se broda nisu vratila!— Što...?!? — trgnem se uznemireno i zastanem. Dva se broda

nisu vratila?! Vjerojatno je zbog toga djelu noć luka bila osvijet­ljena. Kao da pogađa moje misli, nastavlja:

— Ljudi su bili budni i čekali...Sad se i ja prisjetih: nije li nas noćas karabinijer ispitivao o

nekim brodovima, samo što ga mi nismo razumjeli? Tako dak­le... ove su noći nestala dva ribarska broda... dvije se koče nisu vratile! Uvijek ista priča na temu čovjek i more. Živjeti se ne mo­ra, ploviti se mora! Isto toliko stara koliko i istina, ova će fraza još dugo potvrđivati svoju suvremenost. Svoga pratioca poku­šam utješiti:

— Možda će se još vratiti. Nevrijeme ipak nije bilo tako snaž­no.

— Tu ne, ali iza rta Capo di Gata...!Nastavili smo put u šutnji. Uskoro zastade i pokaže:— Ovdje možete kupiti kruh, tamo voće. Na pošti možete pro­

mijeniti novac... eno je ondje! — Pružio mi je ruku, otužno se na­smiješio i dodao:

— Do viđenja!Za dolar sam dobio pedeset i devet pezeta. Kilogram grožđa

platio sam deset pezeta, litru odlična vina petnaest. Kad sam se vratio na brod, dočekalo me malo iznenađenje: da ne bi morali stajati, karabinijeri su donijeli klupicu, stavili je u hladovinu, sjede i bdiju nad Besom, koju su momci u međuvremenu uvukli između dviju koča i sve do obale pri tegli krmu broda. Od kočara s jedne i druge strane dijele nas jedino bokoštitnici.

Nakon objeda prošetao sam se do brežuljka iznad La Garruc­he. Poda mnom u suncu prži se naselje, preda mnom pučina ze- lenkastoplava, izbrazdana valovima, ukrašena krestama. Oko mene gorovit., pust, tužan i siromašan pejzaž Andaluzije. Suro kamenje, sivo, smeđe i ponegdje pokriveno žućkastim lišajem. Nigdje zelenila ni drveća! U doba kada je Kolumbo otkrio Ameri­ku i dao je na dar svom milostivom kralju, Španjolska je imala približno pet do šest milijuna stanovnika. Od toga je milijun ko­jekakvih isusovaca, klerika, popova i fratara iza debelih samos­

102

tanskih zidova gutalo u besposlici oskudan kruh Španjolske. Drugi milijun beskućnika tumarao je drumovima, obilazio sela tražeći milostinju. Od dvadeset i pet tisuća sela, još prije stotinu godina, više od polovice bilo je u vlasništvu feudalaca.

Što se odonda promijenilo? Mnogo, svakako mnogo toga u pozitivnom smislu. Jedno je ipak ostalo nepromijenjeno: andalu- zijskom seljaku nedostaje još danas voda, obradiva zemlja, a vje­rojatno i pravda. Jedna ovdašnja uzrečica veli: »U Španjolskoj se čak i debla u šumi dijele. Od krupnih prave svece, od sitnih — ug­ljen!« Tu oko mene, kud mi oko dostiže, nema ni onoga sitnog drveća. Bogatstvo možda leži u rudama pod zemljom ili u riba­ma u moru.

Dva se brodića noćas nisu vratila...

LA GARRUCHA, 26. SEPTEMBRA. Jučer smo do kasno u noć držali sastanak našeg malog kolektiva, »brodskog vijeća«. Pre­tresli smo naš put od Alžira do La Garruche i odredili poslove koji se na Besi moraju obaviti do isplovljenja. Na moje zadovolj­stvo sastanak je prošao u radnoj atmosferi i nije bilo trzavica.

Čim sam jutros stupio na palubu da po običaju popušim u miru svoju prvu cigaretu, ostao sam zaprepašten: bakule! Čitave kolone one gamadi koju u nas narod zove »rusi« ili »Švabe«, kre­tale su se u ešalonima po palubi, ugnijezdile se pod konopima, posakrivale gdje god su stigle. Uzbuna. Svi na noge i u boj! Rena- ta je bila očajna. Ona je jedina u tom času sagledavala neugodne i opasne posljedice do kojih bi moglo doći ako se ta gamad posve ne istrijebi.

Otkuda je ta nečist u tolikom broju stigla, ne znam, ne mogu shvatiti. Bakule imaju krila, one vjerojatno mogu i letjeti, ali ni­kada nisam čuo ni vidio da bi ta gamad letjela kao roj pčela i pa­la s neba u tolikom broju na jedno mjesto. Zar je moguće da su preko konopa i bokoštitnika došle iz susjednih koča? Ta nemaju valjda oni u santinama rasadište ili farmu bakula! Nepojmljivo! Nekoliko njih otkrili smo čak u salonu...!

Popodne sam promatrao ribare kako pripremaju »paranga- le«. Nastavci na kojima su vezane udice vrlo se lako oslobađaju i skidaju sa struka i u tome se razlikuju od naših s Jadrana. Riječ po riječ, uz dodatak kutije naših cigareta, doznah jednu tajnu: kad love tunu na panulu, ne stavljaju ni varalicu, »blinker«, ni

103

kožu ranja, ni ribu iglu, ni crvene ili bijele krpice, nego komuši- nu! Ono suho lišće što zaštićuje klip kukuruza! S nekoliko pera prikrije se udica te se na taj način dobiva mamac koji u plovidbi izgleda kao lignja! Da ne bih po pustoj Andaluziji morao tražiti kukuruz, oni su me odmah opskrbili s dovoljno komušine za cije­li put! Zahvalio sam se ribarima, odnio komušinu na brod, ali ni­sam posve uvjeren nisu li me nasamarili, tek toliko da se malo razonode...?

Ribari La Garruche neprestano su u pokretu. Brodovi su im u prosjeku veći nego naše ribarice, vrlo su široki, opskrbljeni ra- dio-stanicama i snažnim motorima. Oplata broda sve do razme obojena je podvodnom bojom, osim djelića pramca, što im daje posebnu slikovitost i draž. Na krmi nose brojne »šuvare«, signal- ne plovke, iznad kojih se uzdiže dva do tri metra visoka bambu­sova trska i na njezinu kraju zastavica. Sve zastavice jednog bro­da iste su boje. Brodovi izlaze neprestano, danju i noću, budu na pučini četiri do pet sati, bace mreže, parangale ili vuku koče pa se vraćaju u luku, iskrcavaju ribu, peru brod, krpaju mreže i po­novno odlaze. Kad spavaju, ne znam. Iz Almerije neprestano sti­žu kamioncini koji odnose ribu. Ponekad se ribari okupe blizu Bese, promatraju nas, zastavu... i šute.

LA GARRUCHA, 27. SEPTEMBRA. Vjetar koji nas je pritisnuo uz ovo malo ribarsko gnijezdo nikako da popusti. Nešto smo ipak otkrili: noću opada! Pred večer kao da zadrijema, kao da se preko dana umorio, posustane, smiri se i počiva do svitanja, a onda se budi s izlaskom sunca, pa odmoren i svjež puhne iznova. Do podne vije prašinu pustim ulicama La Garruche, nakon obje­da svira otužne pjesme na priponama Bese.-Jose, moj imenjak, kojega intimno zovemo »naš«, jer je od karabinijera prvi stupio na naš brod, navrati kadgod do nas, popije štogod (o margarinu više ne razgovaramo), ili nas dvojica prošećemo do obližnje gos­tionice, koja se ovdje naziva »bar«. Teško se sporazumijevamo. Nešto riječima, nešto mimikom. Vele da se ribe i mornari razu­miju bez riječi. Tome društvu ponekad treba pridodati i policaj­ce! Eto, i sad smo nas dvojica u šetnji. Pita me kako ćemo otplo­viti iz La Garruche. Kad sam mu odgovorio da ćemo u Gibraltar, pa zatim u Las Palmas, zastao je, dignuo desni kažiprst i značaj­

104

no primijetio: — Canary...?! O, tamo ima mnogo banana, mnogo margarina!

Već sam namrštio čelo u strahu da će opet početi o margari­nu, no on je odmah nastavio ispitivati kamo ćemo nakon Kanar- skog otočja. Odgovorio sam:

— Martinique... Amerika.Čuvši riječ »Amerika«, malo se zbuni, gotovo snuždi, a onda,

kao da se nečem dosjetio, ozari mu se lice, raširi ruke i vikne.— Znam... Sve znam! Adios...!Sad sam se ja zabrinuo. Što on to zna? Kakav »adios«? Pitam

ga:— Kome »adios«?— Jugoslaviji!Još uvijek ne razumijem. Vjerojatno sam krivo preveo neku

njegovu riječ. Videći da sam u nedoumici, Jose mi pomaže:— Valjda niste toliko ludi da se vraćate u Jugoslaviju kad se

jednom dočepate Amerike. Znadete li koliko tamo ima margari­na...?! Ola.J Adios...!

Smije se od svega srca. Smije se jer me »pročitao«, hihoće kao da vreću oraha prosiplje po staklu i najednom i mene obuz­me isto tako neobuzdan smijeh! On se sav trese, prstom pokazu­je na mene, pa mi tobože prijeti, a meni već suze idu na oči pri pomisli kako on »sve zna«! I tako se sve ori od smijeha, ne može­mo prestati. Dovoljno da on pogleda mene, ili ja njega, pa da se prospe cijela lavina. Dugo je trebalo dok smo se smirili. Ušli smo u »bar«. Naručio je ekspres kavu za obojicu, ja vino za obojicu. Digli smo čaše, pogledali se i ponovno udarili u smijeh...

LA GARRUCHA, 28. SEPTEMBRA. Karabinijeri koji se smjenju­ju pred Besom stalno nas propitkuju kada ćemo isploviti? Znam, htjeli bi se riješiti brige. Obećali smo da ćemo isploviti večeras, čim padne vjetar. Ribari, koji su sa susjednog brodića slušali,naš razgovor savjetuju nas da napustimo luku tek dva do tri sata po ponoći, kad se smiri ne samo vjetar nego donekle i more, pa da požurimo do rta Capo di Gata i tu ocijenimo: ako je vrijeme loše, da potražimo zaklon u zatonu Almerije, ako je vrijeme povoljno, da nastavimo put Malage ili druge luke u pravcu Gibraltara.

105

22 sata. Naslonjen na ogradu Bese promatram kako žmirka zele­no svjetlo na glavi lukobrana. Osluškujem šum i mlatarenje mrtvog mora. Barometar se ne miče, kao ni straža pred brodom. Zeleni »feral« lukavo žmirka, kao da se smješka i zove... Isploviti! Kamo isploviti, kuda? Zar nije bolje ostati ovdje još koji dan dok ne naiđe povoljan vjetar? Zeleni »feral« neumoljivo otkucava svoj pozivni znak... Osjećam nemir. Ne mogu odoljeti. Često se pitam — što je to sa mnom? Kad sam na pučini, jedva čekam da stignem u luku, kad sam u luci, nemam mira dok ne dignem sid­ro. Pred kime to bježim, ili kome to tako silovito žurim u susret? Zovem Žiku:

— Što mislite ...? Kao da se sve smirilo... Da isplovimo?.— Kako želite. Motor je spreman... I ja bih isplovio. Ništa mi

više nije trebalo. Vičem preko svake potrebe:— Momci, pripremajte brod... krećemo!Sipila je kišica kad smo napuštali luku. Ribari koji su nas do­

čekali i prihvatili nam konope, i sad su bili uz nas. Digli su ruke na pozdrav. Adios...!

U crnim kišnim kabanicama tri sjene. Tri karabinijera u šut­nji promatraju kako dižemo sidro i odlazimo. Nisu nam mahnu- li... Možemo li se potužiti na njih? Nikako. Obavljali su svoju dužnost. Ako se sada na odlasku ne možemo pohvaliti da smo u La Garruchi stekli prijatelja, još se manje imamo pravo požaliti na bilo kakav neprijateljski postupak. Stražari su neprestano bili pred Besom, ali mi smo imali punu slobodu kretanja i u cijelosti korektan postupak lučkih i policijskih organa. Tražili smo za­klon u jednoj burnoj noći, i tu smo ga u La Garruchi našli. Zar je to malo? Nešto smo čak dobili kao uspomenu na naš boravak u tom ribarskom gnijezdu: desetak preživjelih bakula, koje sakri­vene isplovljuju zajedno s nama...

29. SEPTEMBRA, 02 sata. Duboka je noć. Na pučini vjetar. Sje­verozapad u ovo godišnje doba, premda tu na jugu Španjolske, hladan je i brije jednako oštro kao naša bura. Ponekad napuš­tam kormilo i trčim po palubi da se malo ugrijem. Prsti su mi ukočeni od studeni. Kad bih barem imao rukavice! Zimske!

Besa se polako probija prema rtu Capo di Gata. Mnogo je te­že nego što sam mislio. Nebo je vedro, puno zvijezda, ali i one su

106

noćas nekako čudno blijede, kao da je cijelom nebeskom svodu mučno od nemirnog mora.

Već dugo pratim kako mi se po krmi primiče neki brod. Sad kad mi se približio razabirem mu obrise: ratni, patrolni brodić. Prelazi me po lijevom boku i kad mi je bio subočice, otvara svjet­losnu paljbu. Dok me jedan reflektor osvjetljava, drugi daje neke znakove, točkice, crtice, točkice... Nešto traži, nešto pita. Pozivni znak Bese? Zasljepljuje mi oči. Reflektor se gasi, ali onaj drugi neprestano otkucava, poručuje, pita, traži... a ja ga ne razumi­jem. Marko, koji bi na Besi jedini mogao dešifrirati te znakove, spava i meni nije ni na kraj pameti da ga budim i da moj sin u ove sitne sate krati dosadu dežurnom vezisti na nepoznatom brodu. Za patrolcem ostaje brazda i krmeno svjetlo. Znam da ide put Capo di Gata, pa ga slijedim još dugo u noć.

Besa posrče sve više, valjamo se neprekidno. Pojavljuje se Rcnata, ne može spavati. Smije se... Veli, sanjala sam da sam bi­la u nekoj čekaonici, ljudi sjede, neki na klupama, neki na stoli­cama, neki stoje uza zid, a ja usred sobe hodam na glavi! Ljudi me gledaju, čude se, snebivaju. Čujem kako neka žena šapće sus­jedi: »Ona hoće na put oko svijeta, a hoda na glavi...!«

Sad se i ja smijem. Zaista je ponekad teško zadržati tijelo u krevetu, a kamoli zaspati kad brod tako snažno posrče. Ako san ipak svlada umorno tijelo, nije nikakvo čudo što u snu — hodaš na glavi!

09 sati. Evo ga, tu je... Capo di Gata! Bijeli, cilindrični toranj vi­sok osamnaest metara na hridi, čiji bljeskovi dosežu na pučini 30 milja. Stigli smo ga, dočepali smo se i njega! Sura i pusta obala Andaluzije na tom se mjestu duboko zarila u more. Zaista liči na golemu mačku koja se tu pritajila, podvila šape i netremice vre­ba pučinu! Rt mačka... Capo di Gata! Koliko je već brodova pri­vukla svojim pandžama, koliko je mornara pod tim hridinama što se bijele kao jedra proklelo svoju sudbinu! Nešto prije prošli smo pokraj uvale San Jose, gdje se — kako su nam kazali ribari u La Garruchi — za vrijeme zapadnih vjetrova mogu skloniti brodi­ći i tu pričekati dok vjetar popusti da mogu produžiti put Almeri- je i Malage. U Peljaru ta se uvala ne spominje kao sidrište, no ov­dašnji ribari zacijelo znadu što govore. Uvala Sv. Marije na oto­ku Rabu služi za sličnu svrhu: za vrijeme bure sklone se u nju trabakuli i bracere i tu čekaju dok vjetar popusti, pa da onda »tu­

107

ku senjsku« i produže prema Krku, Cresu, Istri... Ponekad zimi, kad bura dulje traje, na brodićima u uvali sklapaju se oklade: ho­će li dulje potrajati bura ili »baškoti« u brodskoj kuhinji...

16 sati. Prolazimo pokraj gradića Montrila. Sve češće uz obalu susrećemo ruševine i gradine starih dvoraca. U pozadini se dižu visovi Sierre Nevade, pokriveni snijegom. Nigdje oblačka. Sunce tobože sja i mi smo tobože na jugu... ali drhtimo od studeni! Ho­će li nas igdje ogrijati sunce? Voda oko nas postala je sivozelena, izgubila je plavetnilo. Crni galebovi, koje do sada još nismo sus­retali, kruže oko nas. Makar su crni, neka ih. Dokle god strvinari ne kruže nad nama, sve je dobro... Za krmom Bese prati nas de­setak dupina. Ne znam kako je pravilnije reći: jato dupina? TS ni­su dupini ptice! Krdo dupina. Ta nisu jeleni! Možda plav, kao za sitnu plavu ribu?

22 sata. Ležim. U kabini pokraj uzglavlja ugrađena je pomoćna busola, tako da i u krevetu mogu svaki čas vidjeti u kojem smo kursu. Sudeći po udaranju valova o bok broda, na pučini ništa nova. Htio bih zaspati. Ne mogu. Uzimam Gerbaultovu knjigu Tragom sunca. Listam, ni čitati ne mogu. Umara me proza. Da pokušam s poezijom? Shelley... Tri genijalna pjesnika, Shelleyja, Byrona, Keatsa, povezalo je sinje plavetnilo u tragičnom i mrač­nom valu sudbine. Mnogo zelenih otoka mora biti — u dubokom širokom moru... Kad je Shelley pisao ove stihove zar je mogao slutiti da će i on biti jedan od tih otoka? I Shelley i Byron pod­jednako su voljeli more i jedrenje. Byron je imao jedrilicu Boli- var. Shelley je svoj brodić dao graditi u Genovi i unaprijed mu odredio ime Don Juan u čast svog prijatelja Byrona. Još dok se brodić gradio, Shelley je zauvijek prekinuo prijateljstvo s Byro- nom, ali brodić mu je isporučen pod imenom kako je naručen, čak je i na jedrima pisalo Don Juan. Nije to mogao podnijeti; na­redio je da se jedra operu, a kad to nije pomoglo, naredio je da se s jedra izrežu slova, toliko je zamrzio Byrona. Svom brodiću dao je ime Ariel, bog ili duh vjetra. Početkom jula 1822. krenuo je Shelley Arielom u Livorno zajedno sa svojim prijateljem kape­tanom VVilliamsom i jednim mornarom. Žena je uzalud očekiva­la da se vrati. Žena VVilliamsova također. Stanovale su obje u is­toj kući u blizini Specije i danima s terase, pune neizvjesnosti, promatrale pučinu i čekale... Uskoro su kod Viareggia valovi iz­

108

bacili tijelo nesretna pjesnika. Bilo ga je teško prepoznati jer su mu ribe izjele sve dijelove koji nisu bili zaštićeni odjećom. Ipak su ga prepoznali... U džepu kaputa našli su svezak Keatsovih pje­sama, još otvoren, kao da ga je čas prije odložio. U buri koja se digla nakon njihova odlaska iz Livorna potopljen je Ariel i svi ko­ji su bili na njemu. Shelleyeva žena nastojala je da pjesnik bude pokopan pokraj svoga sina na rimskom groblju, koje se toliko svidjelo Shelleyju, ali sanitarne vlasti nisu dopustile da se prevo­zi mrtvo tijelo koje su izbacili valovi. Spaljen je na žalu u nazoč­nosti Byrona, koji je na lomaču, po običaju starih Grka, bacio tamjan, sol i vino...

Zatvaram knjigu. Još malo i morat ću ustati. U ponoć preuzi­mam kormilo. Mnogo zelenih otoka mora biti u dubokom, širo­kom moru...!

30. SEPTEMBRA, 03 sata. Već sam trebao probuditi Vladimira da ustane i da me smijeni, ali se dvoumim. Htio bih još nekoliko minuta ostati sam da se objasnim s tajanstvenim svjetionikom koji u daljini svjetluca pred Besom. Noć je uglavnom protekla u miru, puhali su slabi, promjenljivi vjetrovi, koristili smo čas jed­ra, čas motor i po mojoj procjeni, negdje oko dva sata po ponoći, dakle u mojoj straži, morao sam opaziti svjetionik-plutaču koja leži dvadesetak milja istočno od Gibraltara. Ta plutača zapravo označava jugoistočni rub kvadranta koji je na karti označen kao prostor određen za vježbu podmornica. Nije mi bilo jasno da li ta oznaka na kartama »Submarin Exercise Area« znači da je ovu­da u svako doba zabranjena plovidba drugim brodovima, ili su za vrijeme vježbi podmornica istaknuti neki posebni znaci, kao što je to slučaj u talijanskim i grčkim vodama.

Svjetionik-plutaču opazio sam oko dva sata po ponoći. Od­mah sam tamo usmjerio Besu u namjeri da od plutače krenem jugozapadno i tako odam priznanje suverenom podmorničkom prostoru. Išao sam sve bliže, kad ispod blijeska svjetionika opa­zim neke konture. Trgnem se. Što je ono, podmornica?! Tama... Ta je li moguće da je podmornica?! Blijesak. Ne, nije podmorni­ca! Tama... To više naliči na ratni brod. Blijesak. Ne nije ratni brod. Tama. Što bi to moglo biti? Blijesak. Kopno? Tama. Kako može ovdje biti kopno? To je nemoguće. Blijesak. Kopno! Nikak­ve sumnje nema, preda mnom je kopno! Grom i pakao, kamo

109

smo opet zalutali?! Ili, zar je moguće da svjetionik-plutača na dvadesetak milja osvjetljava kopno? Apsurd! Uostalom, svjetio­nik-plutača koji sam očekivao ima drugačije karakteristike. To je, dakle, svjetionik. Koji? Estepona...? Gibraltar...? Zaustavio sam Besu i u miru promatram svjetionik-fantom! Na dalekozor vidim jasno da to nema veze s plutačom. Uzimam sat i mjerim svjetlosne udare. Dva blijeska svakih deset sekunda. Tražim na karti svjetionik tih karakteristika, ali takva svjetionika nema. Možda je to ipak svjetionik Estepona na španjolskoj obali, dva­desetak milja ispred Gibraltara? Možda je promijenio svoje zna­kove? U knjizi popisa svjetionika u ispravcima zaista nalazim da je tom svjetioniku promijenjena karakteristika, ali opet nema podudarnosti. Gdje smo?! Budim Vladimira. Neko smo vrijeme zajedno analizirali kartu i promatrali svjetionik... Bit će uistinu glupo ako smo se ugnijezdili u podmorničkom poligonu? Savje­tujem Vladimiru da oprezno vodi brod u pravcu svjetionika, a ja se povlačim na »zaslužen« odmor. Tješim se mišlju da nigdje u blizini nema podvodnih grebena, a kad svane, vidjet ćemo gdje smo. U obalnoj navigaciji svjetlo je dana najbolji pilot!

08 sati. Svanulo je odavna, ali mi još uvijek ne znamo gdje smo. Oko nas u magli se naziru neke planine, valjda smo pred Gibral­tarom, ta gdje bismo drugdje mogli biti? Ove smo noći dobro prošli: niti nas je torpedirala podmornica, niti smo mi, koliko je meni poznato, kobilicom Bese oštetili nečiji periskop. Ne žuri nam se nikamo, cijeli je dan pred nama. Spustili smo jedro, plu­tamo, peremo brod, brijemo se, pripremamo se kako bismo što svečanije uplovili u Jebel Tarik, arapski — Tarikovo brdo, od če­ga se poslije razvilo ime: Gibraltar. Čekamo da se digne magla koja pokriva horizont...

14 sati. Nakon objeda po običaju sam legao. Kroz polusan slu­šam zvrndanje motora. Netko otvara vrata kabine: Čujem Zikin glas:

— Hej... barba! Znadete li gdje smo? Profućkali smo Gibral­tar, plovimo za Afriku! Onaj svjetionik koji ste noću promatrali nije bio ni Estapona, ni Punta Evropa, nego Punta Almina, dakle Ceu ta!

Sve to izgovara užurbano, nadušak, gotovo viče, a ja sam bu­novan, napola još spavam i ništa ne razumijem. Zar se nešto strašno dogodilo? S naporom povezujem njegove riječi u neku

110

smislenu cjelinu i kad sam napokon shvatio o čemu je riječ, od­govorim smireno:

— I zbog toga vi mene budite?! Žika, vi ste pametan čovjek, ako plovimo za Afriku, okrenite brod za stotinu i osamdeset stupnjeva, valjda ćete negdje otkriti tu prokletu rupu na Medite­ranu koja se zove Gibraltar!

Ustajem. Dok se odijevam padne mi na um: slavni portugal­ski pjesnik Luis Camoes u opsadi Ceute izgubio je oko. Da nije bilo svjetionika, skromni jugoslavenski književnik bio bi možda noćas na tom istom mjestu izgubio brod...!

22 sata. Sjeveroistočnjak puše žestoko. Započeo je u sumrak skromno, jedva da nam je jedra napunio, a pola sata nakon toga sva je pučina bila bijela. Nagnuta na lijevi bok, Besa hita Gibral­taru. Mnoštvo raznobojnih svjetala treperi pred nama. Oko nas u mraku vuku se brodovi grdosije, izlaze, ulaze, fićukaju, tule, a mi šaramo među njihovim pozicionim svjetlima i krademo se sve bliže luci. Razmišljanja i rasprave: kamo usmjeriti brod, gdje ući? Iz plana luke što sam ga našao u Pomorskoj enciklopediji razabrao sam da tri lukobrana otvaraju dva prolaza. Nije se lako snaći u onim brojnim svjetlima kojima sada noću plovimo u sus­ret. Na sreću brige nas je riješila silueta broda koji je pred nama upravo ulazio u luku. Mi za njim...

I evo na, uplovili smo, ali gdje i kako pristati kad je sva obala zauzeta nekim čudnim brodovima čije konture jedva razabiremo u mraku. Na mahove vjetar i na sidrištu puše vrlo snažno. Ni­gdje ne otkrivamo jarbole ni male brodiće. Vrtimo se u krugu, kad najednom začujemo fićuk sirene, a svjetlosni znaci kao uzne­mireni roj krijesnica prekidaju tamu. Neki brzi brodić izronio je iz mraka i juri na nas. Pilotina! Mornari s pilotine u kišnim kaba­nicama i s prslucima za spašavanje nešto nam viču, objašnjava­ju... Žika preko glasnogovornika uspostavlja vezu. Napokon do­znamo: ušli smo tamo gdje ne treba, u vojni dio luke! Baš smo genijalni! Prošle smo noći, ne znajući kada, preorali podmornič­ki poligon, ove noći evo nas između razarača i krstarica! Pilotina nam daje znak da je slijedimo i mi to činimo bez pogovora, tihi, skromni i poslušni, kao što je red da budu ratni zarobljenici! Za njezinom brazdom uskoro uplovljujemo u trgovački dio luke. Ti­šinu prekine Marko povikom: — Eno Baške!— Odmah zatim Re- nata: — Eno Zelengore!— Svi smo živnuli i odahnuli...

111

Uskoro smo bili vezani uz gat. Za koju minutu stigli su i pred­stavnici policije i lučkih vlasti. Za prva četiri dana boravka plaća­mo po funtu na dan. Za tjedan dana četiri funte.

— Vi ste prva jugoslavenska jahta koja je stigla u Gibraltar! — primjećuje sa zadovoljstvom jedan od tih gentlemana. Odgovo­rio sam s nešto manje oduševljenja:

— A vi ste prva luka u Mediteranu koja za sportske brodiće naplaćuje boravišnu taksu!

Bila je ponoć kad smo legli. Sutrašnji program: uspostaviti vezu s našim brodovima, posjetiti grad i majmune na tvrđavi. Vlado začuđeno pita:

— Zar tu ima majmuna?Odgovorio sam poznatom, upravo toliko duhovitom koliko i

zlobnom frazom:— Dok je Engleza u Gibraltaru, bit će i majmuna!

GIBRALTAR, 1. OKTOBRA. U našoj se neposrednoj blizini nala­zi aerodrom na kojem neprestano uzlijeću ili se spuštaju avioni koji grme i tutnje takvom silinom da samo pijani mornari mogu u miru spavati. Valovi koji prodiru s pučine tuku Besu o molo. Za nekoliko sati što smo ovdje znatno su oštetili naše bokoštitni- ke. Kad sam jutros izašao na palubu, dva su me štakora iz pri­krajka sa zanimanjem promatrala. Vode pitke u blizini nema, gdje je WC, to nitko ne zna. Za sve te blagodati plaćat ćemo luč­koj kapetaniji samo funtu na dan!

Pokraj Bese smješten je brod-rodilište, dječje obdanište ili nešto tome slično. Riječ je o luksuznoj engleskoj motornoj jahti, koja je vezana ni desetak metara od nas. Kabina te jahte sva je u zelenkastom staklu, ukrašena čipkastim zavjesama. U salonu je pokraj bara smješten dječji krevet u elipsoidnom obliku, ogra­đen mrežom od ružičaste svile. Na stolu dude, bočice s mlije­kom, zvečke... Kormilarnica je puna plahti koje se suše. Na palu­bi ista slika. Umjesto kodeksa zastavica vijore pelene. Prema krmi, kao na sporednom kolosijeku, počivaju dječja kolica. Dru­ga, jednake veličine i oblika, nalaze se pokraj broda na obali. Tri mornara muvaju se oko jahte, peru oplatu. Gdje su sretne majke i još sretnija djeca, tko zna...

Da bi posada našeg broda mogla posjetiti grad bilo je potreb­no da im na komadić papira otisnem pečat »BESA« i svoj potpis.

112

Taj komadić papira služi im kao dokaz da nisu svojevoljno na­pustili brod, da nisu bjegunci! Renata se, dakako, ironično smješkala kad sam na njezinu propusnicu stavljao potpis... Ka­petan ne mora imati nikakve dokumente. Dovoljno je da na izla­zu iz luke kaže policajcu: »Kepten...!« i prolaz je za njega slobo­dan. Kad sam danas prvi put upotrijebio tu lozinku, riječ »kep­ten« izgovorio sam tiho, sam sebi neuvjerljivo, no policajac je in­stinktivno osjetio da pokraj njega prolazi rođeni navigator, geni­jalni pomorac...! Digao je ruku na pozdrav i ni trepnuo nije!

Prvi dodir s gradom dosta je otužan. Ulice pretrpane bazari­ma koji su prepuni jeftine i neukusne robe za mornare i turiste. Turistima je namijenjeno i groblje usred grada, gdje u sjeni sta­rog drveća počivaju kosti boraca iz Trafalgarske bitke; turistima je namijenjena i spilja u utrobi brda bogata kamenim čipkama, gdje se ponekad održavaju koncerti; turistima je prije svega na­mijenjen djelić tvrđave s najvećom atrakcijom grada — čoporom obijesnih majmuna koji tu žive u slobodi. Pokušate li nastaviti šetnju, svakog će vas časa zaustaviti natpis: »Prolaz zabranjen«. Bodljikave žice, topovska gnijezda, bunkeri, utvrde, vojska. Tu počinje ili tu prestaje Gibraltar. Sve ostalo je tabu: baza Njegova Veličanstva Britanskog Lava!

Sa stare tvrđave pruža se slikovit pogled na grad, usidrene brodove i preko pučine na rt Ceute i djelić Afrike. Pogledom tra­žim Besu. Eno je...! Baške nema, isplovila je. Osamljena na uda­ljenom lukobranu počiva Zelengora.

GIBRALTAR, 2. OKTOBRA. Iza lukobrana na sjevernoj strani le­ži dobro zaklonjeno sidrište gdje jedrilice i manji brodići ne pla­ćaju lučke takse. Tu je i ovdašnji jaht-klub. Dakako, pilotina nas nije odvela onamo... Iza sidrišta proteže se aerodrom. Zbog po­manjkanja prostora na zapadnom dijelu, pista se proteže daleko u more. Aerodrom presijeca cesta koja spaja Gibraltar sa Špa­njolskom. Za slijetanja i uzlijetanja aviona spusti se brklja koja zaustavlja promet. Još se nije dogodilo, barem tako vele, da bi avion pregazio pješaka, biciklista ili se sudario s motornim vozi­lom. Nasuprot tome, osobni automobili i kamioni već su više pu­ta oštetili brklju...

8 besa i 113

GIBRALTAR, 4. OKTOBRA. Besa je proklet brod! Traži robove. Rđa neprestano probija boju i u svakoj luci posla napretek. Elek­trične instalacije nisu izvedene kako treba, struja doduše ne na­paja brodsku ogradu kao na Skitnici, ali osigurači često izgore, a pronaći kvar vrlo je teško jer ne postoji pregledna i točna shema. WC propušta more odozdo, vjetrolovke i zračnici odozgo. Lanac preskače bubanj sidrenog vitla, okovi na jarbolima brzo korodi- raju, smanjuju pokretljivost debljaka, posebice krmenog jarbo­la, i prijete neugodnostima. Osovina kormila sve je nepokretljivi- ja jer njezin izvod na palubu nije kako treba; zaštitni prsten je od obična željeza, a osovina kormila, premda je od nerđajućeg čelika, blokira zbog korozije prstena. Pripone također rđaju i uništavaju one dijelove jedara koji se oslanjaju na njih, posebice kad jedrimo s vjetrom u krmu. Podigači jedara i »gondolijera« često se zaglave između koloturnika na vrhu jarbola, što nam je već u nekoliko mahova ogorčilo plovidbu. Zao duh stare Skitnice kao da se preselio na Besu. Izuzetak su bakule. Njih na Skitnici ipak nije bilo. Koliko god ih uništavali, ima ih još uvijek. Ugni­jezdile su se u krmenom spremištu, u strojarnici, radio-kabini i, dakako, u kuhinji koja je sastavni dio salona. Danju se kriju u nama nedostupnim zaklonima, odmaraju se i drijemaju, a noću kad se utrnu svjetla izmile sa svih strana, šeću pojedinačno ili u kolonama, grickaju polivinilske kesice sa šećerom, rižom, braš­nom... Kad već plovimo zajedno, red je da i hranu dijelimo! Re- nata je jutros kupila u gradu neki engleski preparat u obliku spreja koji je, navodno, toliko otrovan da bi mogao ubiti vola, a nekmoli žohara! Vidjet ćemo i to čudo...

GIBRALTAR, 6. OKTOBRA. Žika se danas vratio sa šetnje dubo­ko uznemiren i nesretan. Susreo je u luci brod svojih snova. Plo­vi pod australskom zastavom, zove se Solo. To je keč od čelične oplate dužine sedamnaest metara, nizak, uzak, finih linija, mora da sjajno jedri. Vodi ga jedan jedini čovjek, njegov vlasnik, gos­podin Mayer, koji ima blizu šezdeset godina. Prosijed, bijele koz­je bradice, čvrst i vitalan. Na kabini broda stajala je ploča s na­tpisom: »Traži se posada.« Žika započne razgovor i na svoje veli­ko zadovoljstvo dozna da taj mudrac za posadu uzima samo že­ne, i to mlade djevojke. Jednu, najviše dvije! Tako se plovi! Da bi imao što više vremena pozabaviti se s »posadom«, i da bi što lak-

114

še upravljao brodom, vlasnik je ugradio elektronsko automatsko kormilo i mehanizirao sve što je bilo moguće: na pritisak dugme­ta dižu se ili spuštaju jedra, zapali motor, obori ili diže sidro. Go­tovo u svakoj luci mijenja posadu! Valjda je zbog toga toliko crven u licu. Krijepi ga mladost! Svijet namjerava oploviti za go­dinu dana. Sam! Solo! Brod je sačuvan i čist kao da je danas spušten u more. Oplata je obojena nekom polivinilskom bojom koja drži kao kost. Sva unutrašnjost premazana je spužvastom gumom koja štiti od svake korozije. U času kad je Žika razgleda­vao brod, u kuhinji kroz staklena vratašca na pećnici vidio je ka­ko cvrči već napola pečena kokica na ražnju. Dakako, i ražanj se okretao sam...! Nekoliko udobnih ležaja, cigare i viski s ledom! »Tako se živi!« uzdahne Žika na kraju svog izvještaja, beznadno odmahne rukom, pa se bez riječi povuče u svoju kabinu.

Na sidrištu u jaht-klubu prvi put susrećemo brojne jedrilice čija luka pripadnosti potvrđuje da su prošle tisuće milja. U odno­su na Besu njihova je posada u pravilu manja i raznolikija. Star­

115

ci, žene, djeca, psi, mačke, papagaji, majmuni — svega je vidjeti. Brodići su, da tako kažem, natopljeni atmosferom doma, na nji­ma ljudi ne samo što plove nego i žive svojim intimnim i raznoli­kim životom. Za mene je to bilo vrijedno otkriće koje nisam do kraja mogao shvatiti. Suviše sam dugo na Jadranu izgrađivao koncepciju našeg puta pod utjecajem i u sjeni konzervativne sre­dine, tako siromašne iskustvima kad je riječ o dugotrajnom krstarenju sportskom jedrilicom. Tješio sam se: mi smo tek na početku plovidbe.

Uvečer je gospodin Mayer posjetio Besu. Kad je čuo da na­mjeravamo oploviti svijet, a ne posjetiti Australiju, toliko se iz­nenadio da je načas ostao otvorenih usta, a onda je prosuo čita­vu bujicu, koja bi se mogla sažeti u dvije-tri rečenice: — T& vi u našoj zemlji, Australiji, imate toliko zemljaka! Kad napustite otočje Fiji, skrenite put juga na Novi Zeland, Auckland... I tamo ima vašeg svijeta, skrenite svakako. Onda ravno za Sydney. Olu­je? Tajfuni? Priče! Sve su to priče. Zatvorite brod, pijte pivo dok oluja prođe. Izbjegnite januar i februar, a ostalo vrijeme — divo­ta! Ja vas pozivam! Moj klub — Crusing Yacht Club Sydney! Ne zaboravite — Solo, Mayer! Ostanite mjesec dana u klubu. Telefo­ni, tuševi, sve vam je na raspolaganju, dođite svakako, do viđe­nja, do viđenja u Sydneyu!

GIBRALTAR, 8. OKTOBRA. Na palubi Zelengore. Blizu je ponoć. Kiši. Kroz maglenu koprenu trepere žućkasta svjetla grada. Držim tunju i pecam. Od mene desno i lijevo to isto radi desetak drugih. Posada Zelengore krati vrijeme. Motor je u kvaru, čekaju rezervne dijelove i još će dugo ostati u luci. Do mene iz mraka dopire razgovor:

— Rum?— Tako je. Kod nas kupiš rum ... prodaš ga u Indiji. Rupije

mijenjaš u Hongkongu i uzmeš jene. Za jene u Japanu kupiš por­culan i prodaš ga u Americi. Dolare strpaš u džep i sve što ti je potrebno za kuću kupiš u Italiji... Ako ploviš u Rusiju, najbolje je u Palermu kupiti ženske čarape, gaćice i slične stvari... Najlon! Sve to u Odesi mijenjaš za kavijar, kavijar prodaš u Londonu, a za funte kupiš...

Skos na mojoj tunji! Vučem lignju i ne mogu dalje pratiti za­nimljiv i vrlo poučan razgovor mornara.

116

Zapovjednik Zelengore, Slovenac, kapetan Roškar, ponudio mi je da pišem na njegovu brodu, gdje ću zacijelo imati bolje uv­jete nego na Besi. Vrlo sam rado prihvatio tu ljubaznu ponudu. Rano ujutro čamcem se prebacim na Zelengoru, zatvorim se u radio-kabinu i pišem članke za čitaoce »Vjesnika u srijedu«. Za­hvaljujući barbi i posadi Zelengore osjećam se kao kod kuće. S njima u podne ručam, pa nastavljam rad, a kad padne mrak, s palube na boku broda spuštamo tunje. Dignemo po kojeg arbu­na, šaruna, kanjca, no najčešće se o »pescafondo« objesi lijena sipa ili lignja. Tako svake večeri, uz nekoliko stranica čistopisa brodskog dnevnika, donesem na Besu i nešto ulova da »prehra­nim« svoju posadu.

GIBRALTAR, 10. OKTOBRA. Valja imati sreće i susresti Gibral­tar u jesen, kao što smo ga mi susreli, kad opuste ulice, kad pad­ne žega, kad miris naranča, ružmarina i bajama silazi do obale, natapa luku, uzbuđuje mornare i ribare. Valja ga vidjeti u ove dane kad mu je vrh svaki čas u drugom svjetlu, okružen oblaci­ma, zastrt maglom ili odjenut zlatnim tkanjem u izlazu ili zalazu sunca. Valja imati sreće i promatrati ga u miru, u odstojanju, kao što ga promatramo mi s palube Bese. I što dulje gledaš taj »rock«, tu kamenu liticu, što se preko četiri stotine metara uzdi­že nad morem, sve ti je bliža, draža i ljepša. Neprimjetno se na­meće pitanje: što je Gibraltar? Je li to poluotok, tvrđava, stijena, luka, pećina, grad? Sve to i još nešto: djelić šape britanskog lava, koji bdije nad pučinom tjesnaca i osigurava žilu kucavicu koja Engleski imperij veže sa Sredozemljem, Suezom, Indijom. Uz­budljiv u svojoj ljepoti, ne manje uzbudljiv po događajima iz svo­je prošlosti, Gibraltar je danas otvoren i pristupačan podjedna­ko pomorcima i turistima, na dohvatu je svima, samo ne Špa­njolcima na čijem se teritoriju nalazi. Sa tri strane oplakuje ga more, a sa četvrte — mržnja! To je ona strana gdje britanski ae­rodrom presijeca najuži dio poluotoka. Španjolci kažu: »Presije­ca nam grlo...!« Začudo, ti isti Španjolci zaboravljaju da oni na afričkoj obali drže Ceutu, drugi Herkulov stup, i grčevito ga bra­ne od Marokanaca, kojima, po pravdi i Alahu, pripada. Arapi u Ceuti zacijelo ne kažu: »Presijecaju nam grlo...«, ali da o Španjol­cima misle ono isto što Španjolci misle o Englezima, to je izvan svake sumnje!

117

Isplovljujemo. Uzalud sam pokušavao jutros u lučkoj kapeta­niji urediti formalnosti i podmiriti obaveze. Nedjelja je i sva su vrata zaključana. Kako nemam svog brodskog agenta, ne svojom krivnjom, ostat ću engleskoj kruni dužan sedam funti! Nadam se da njezin imperij zbog toga neće propasti, a ja ću nastojati da joj dug vratim čim stignem u prvu luku pod engleskom zastavom. Mislim da će to biti u zapadnom Pacifiku, na Novim Hebridima, od kojih me dijeli desetak tisuća milja...

18 sati. Stojim na pramcu, naslonjen na ogradu, i promatram španjolsku obalu. Prešli smo mjestance i rt Tarifa. Spušta se ve­čer, prva na pučini Atlantika. More je mirno, puše lagan sjevero­istočni vjetar. Oko nas promiču brodovi svih mogućih zastava.

Po nepisanom pravilu, novosagrađeni tankeri u Engleskoj, koji prvi put odlaze na Bliski istok po naftu, napune tankove pit­kom vodom, skrenu i daruju je Gibraltaru, koji oskudijeva vo­dom. Jedan takav tanker, na kojem još sve miriše po svježim bo­jama, krcat do vodene linije, mimoilazi nas po desnom boku u pravcu Gibraltara. Svuda naokolo mnoštvo ribarskih brodića, koji u ovo doba godine u vodama tjesnaca hvataju sabljare. Po krmi nas sustiže ratni brod pod engleskom zastavom. U velikom luku zaobilazi rt Tarifa i nastavlja put Trafalgara...

Trafalgar! Može li se ploviti ovim vodama, može li se izgovo­riti ta riječ, a da istovremeno u mislima ne iskrsne lik Nelsona? Nekoliko dana prije sudbonosne bitke koja se zbila tu, na ovim prostorima, posljednje velike bitke jedrenjaka u povijesti po­morstva, Nelson, predosjećajući smrt, piše oporuku:

...Molim Svevišnjeg, koga obožavam, da mi dade snage kako bih mogao ispuniti ono što moja domovina očekuje od mene... Ako se svidi Providnosti da mi skrati ovozemaljske dane, ja sagibam glavu u dubokoj poniznosti, uvjeren da će se zaštititi oni koji su mi najdraži i koje ostavljam za sobom. Neka bude volja Božja. Amen, Amen, Amen!

Na koga to misli Nelson kad piše »najdraži«? Da li je to Fan- ny, njegova zakonita žena? Ne. Oni su se razišli. Osim toga, Fan- ny je imala od čega živjeti. Nelson misli na svoju ljubav, na Lady Hamilton i malu Horatiju, njihovo zajedničko dijete. Nakon bit­ke kod Abukira, kad je uništio Napoleonovu flotu, Nelson je u Napulju preoteo tu ženu tamošnjem engleskom poslaniku. Lutjo

118

zaljubljen u tu ljepoticu, koja je već iza sebe imala burnu pro­šlost, Nelson svoje posljednje misli veže uz brigu da djetetu i toj ženi koja mu je pružila tolike radosti, ženi koja ga je inspirirala u mnogim bitkama, da njoj i djetetu osigura dostojan život na­kon svoje smrti. Zato onog fatalnog jutra, kad je opazio na puči­ni združeni sastav francuske i španjolske Flote, piše:

DODATAK TESTAMENTU LORDA NELSONA

Dvadeset i prvog oktobra 1805. nadohvat španjolske i francuske flote, udaljene u ovom trenutku oko deset milja... Britanska flota pod mojim zapovjedništvom ne bi se nikada mogla po drugi put vratiti u Egipat da utjecaj Lady Hamilton na kraljicu Napulja nije iskorišten i dan nalog guverneru Si- racuse kako bi se moja flota opskrbila svime potrebnim, bez obzira u koju luku uplovio... Mi smo uplovili u Siracusu, po­punili smo zalihe, ponovno smo se vratili u Egipat i uništili francusku flotu. Kad bi mi bilo moguće da sam namirim nje­zine zasluge, ne bih se danas obraćao svojoj zemlji. Ali kako to nije u mojoj moći, ja ostavljam Lady Hamilton svome Kra­lju i Domovini da joj osiguraju mirovinu dostatnu za život koji njoj priliči... To je jedina molba koju podnosim svome Kralju i Domovini u času kad započinjem bitku za njih. Nek Bog blagoslovi mog Kralja, moju Domovinu i sve one koji su mi dragi...

N e l s o n

Nekoliko sati nakon toga neprijateljska flota bila je uništena, Engleska spašena, Nelson mrtav! Svaki je dobio svoje: Nelson veličanstven sprovod, Engleska prevlast na moru punih stotinu godina. Lady Hamilton dobila je... Lady Hamilton, jedina velika ljubav Nelsonova, nikad nije dobila ni jedan jedini peni! Ne mo- gavši podnijeti ponižavanja puritanske Engleske, preselila se u Pariz. Umrla je od iznemoglosti, od gladi i studeni početkom 1815, dok je Horatija, Nelsonovo dijete prosjačila milostinju po zabitim pariškim četvrtima...

Slavnu poruku koju je Nelson uputio floti uoči trafalgarske bitke: Engleska očekuje da svaki izvrši svoju dužnost!— čuo je i posljednji mornar u potpalublju njegovih brodova. Gluha je os­tala samo Engleska!

119

ZAROBLJENICI SNOVA

(Atlantik)

TANGER, 11. OKTOBRA. Nešto nakon ponoći. Već smo davno trebali uploviti i u miru spavati, ali oko Tangera kao da je ratno stanje. Plutača-svjetionik, koja je na karti označena, ne postoji! Crveno i zeleno svjetlo, koje bi nam otkrilo ulaz u luku, ne posto­ji! Da nam vedra noć i mjesec nisu pomogli, tko zna kada bismo i kako uplovili u luku. Čim smo ušli vezali smo se uz trupinu neko­ga starog, napuštenog broda u namjeri da ujutro, u svjetlu dana, vidimo gdje nam je najpogodnije mjesto. Svi smo još spavali, kad nas u svitanje probudi kucanje po oplati broda. Primijetivši da na Besi nije istaknuta marokanska zastava, neki Arapin, pravi sin svoje zemlje, požurio je da nam poželi dobrodošlicu i ponudi zastavu. Pitam ga za cijeryj. — »Dva dolara... samo za vas!« Rena- ta gunđa da je to mnogo. Nuđa mu dolar. Nasmiješio se, naklo­nio, pružio zastavicu i dodao ljubazno: —- »Samo za vas...!«

Izvjesili smo zastavu i ponovno legli. Ne za dugo. Ovaj put ne­tko kuca i pita, ne baš gramatički točno, ali milozvučnim našim jezikom: »Trebati čtogod, drugovi...?« Pokraj Bese stoji Arapin, mlad čovjek, suhonjav, živih ali zamagljenih očiju, skromno od­jeven. Od časa kako je pokucao pa sve do našeg odlaska nije se više dijelio od nas. Zaslužio je da ga predstavim: Muhamed Bidji- lali Amrani. Sin siromašne i brojne obitelji. U dvadesetoj godini života osjetio je kako ga svrbe tabani... Njegov daleki predšas- nik, genijalni skitnica i mudrac, Ibn Batuta, prije šest stotina go­dina napustio je taj isti Tanger, što pješice, što na magarcu, devi ili na brodu, prošarao je u dokolici čitav u ono vrijeme poznati svijet, posjetio Kinesko Carstvo i preko Indijskog oceana, nakon dvadeset i četiri godine potucanja, vratio se sretno u svoj rodni Tanger. Muhamed Bidjilali Amrani nije volio pješačiti niti se kla-

120

tariti na magarcu. Zato nije ni namjeravao ići daleko. Poželio je samo... da vidi Ameriku! Jedne se noći potajice ukrcao na brod, sakrio se među sanducima i isplovio... Danima je strepio da ga ne otkriju prije željkovana cilja. Drhtao je, gladovao, trpio žeđ, dok brod napokon nije pristao u luci. Kad su ga izvukli iz skla­dišta doznao je da se brod kojim je namjeravao pobjeći u Ameri­ku zove Hrvatska, a luka u kojoj se nalazi da se zove Rijeka, Ju­goslavija. Kao čistač cipela ostao je neko vrijeme, naučio naš je­zik i vratio se u Maroko, te sada živi uglavnom od naših brodova koji povremeno svrate u Tanger. Bude čuvar na palubi, jer su krađe ovdje vrlo česte, ide s mornarima, savjetuje ih gdje bi što mogli kupiti, prati ih po radnjama, pokazuje grad i s ponosom is­tiče da je član »Jugolinije«. Govori četiri jezika. Sanjari da još jednom napusti Maroko, dakako ne na jugoslavenskom brodu. Mene smatra pravim kapetanom. Idući sa mnom u grad pita:

— Barba, koju ti liniju držiš... Je li ploviš za Norvešku?Odgovaram mudro: — Ja držim samo južne rute...!Razgovor se nastavlja, Muhamed pita:— Koliko te plaća gazda?— Koji gazda?— Vlasnik jahte.— Ah... gazda! To je škrtac! Malo plaća.Muhamed tužno primjećuje: — Oni koji imati novac, oni uvi­

jek slabo platiti one koji nemati novac.Pokraj nas, pokrivena žarom, prođe žena krupnih tamnih oči­

ju. Velim:— Vi imate divne žene, prekrasne!Muhamed se obraduje, smješka se i ponavlja: — Ah prekras­

ne žene... divlje!— Ne divlje! Rekao sam: divne! — Nikako da shvati razliku iz­

među jedne i druge riječi. Kad smo prolazili bulevarom Anee, Muhamed mi objasni da je bulevar dobio ime po Anteju, sinu Neptunovu, koji je ovdje osnovao grad i dao mu ime Tingo, kako se zvala Antejeva žjfla. Poslije su došli Kartažani, Rimljani, Van­dali, Bizantinci, Vizigoti, Muslimani, Španjolci, Portugalci, En­glezi... Nakon prvoga svjetskog rata dobiva status internacional­ne baze, da i to izgubi pripojivši se Maroku. Sve to Muhamed zna! Na povratku u luku tuži se kako je Tanger nakon toga pro­pao. Ne dolaze brodovi, ni trgovci, ni turisti. Živi se siromašno, žalosno...

121

U luci primjećujem nekoliko motornih jahta. Pitam Muhame­da kome pripadaju. Veli — švercu! Odmah nastavlja pokazujući rukom na drugu stranu ne baš velike luke: — Vidiš ona dva pat­rolna čamca...? Oni čuvaju »šverc«. Imaju mitraljeze!

Ne razumijem i pitam: — Sto znači... čuvaju? Tko koga čuva?— Jedni druge! — odgovara Muhamed. — Kad šverc odlazi na

more, stražari ostati u luci. Kad stražari idu ploviti, šverc bojadi- sati brod!

Pitam ga da li se ponekad dogodi da se »šverc« i »mitraljezi« ipak sretnu na pučini? Muhamed odgovara da se i to dogodi. Ta­da zaustave brodove, podijele novac, pa se opet rastanu.

Popodne napustili smo Tanger. Jedini čovjek koji nas je is­pratio bio je Muhamed Bidjilali Amrani. Kad mi je pružio ruku, pogled mu je bio tužan. I dok mu je Renata predavala darove, on je tiho izgovarao svoje posljednje riječi:

— Sad ćeš otputovati i ne moraš se sakriti. Imaš ženu i jesti, a ja o tome morati misliti svaki dan. Barba... ti si sretan čovjek! Koliko očajanja u ovih nekoliko riječi!

Otiskujemo se od obale i kako se udaljujemo, sve se više ot­kriva slikovitost grada. Jedan za drugim pojavljuju se minareti. Napuštamo luku, a nismo prošetali sjenovitim parkom Mendju- lia, niti pričekali večer u staroj Medini, još uvijek vjernoj sred­njem vijeku!

Na obali stoji Muhamed Bidjilali Amrani i podjednako maše, dok vjetar prihvaća Besu i nosi je na pučinu...

NA PUČINI, 18 sati. Istočni vjetar, koji već dugo nije propuhao Gibraltarski tjesnac, žuri nadoknaditi gubitak. Puše snažno, jed­nolično.

Smiraj dana. Lijevo pred nama proteže se rt i svjetionik Cap Spartel. Moja je straža. Da valovi po krmi previše ne valjaju Be­su spuštam je malo pod vjetar, ali uskoro primjećujem da blizu svjetionika moram mijenjati stranu, jer ova Kp kako plovim neću izvući Cap Spartel. Zovem Marka da se pripremi za prelet. Puš­tam da vjetar dobro napuni jedra, onda snažno okrećem kormilo i vičem: — Sad...! I dok Marko trči na pramac, još sam dospio vi­knuti: — Čuvaj se...! Došao je do jarbola, časkom je zastao, a me­ne u tom trenu stisne nešto oko srca. Prokleta mračna slutnja! Već mi je bilo na jeziku da viknem: — Natrag...! — ali niti sam že-

122

lio promijeniti odluku, niti bih uspio. Vidio sam još kako je Mar­ko dohvatio Škotu, povukao je, skratio joj donekle hod, ali je kod preleta primio udarac. Zviznuo ga nosač prečke, udario ga usred čela i Marko je zateturao, oblila ga krv. Ne mogu ispustiti kormi­lo, očajan sam. Znao sam, tajanstvenim osjetilom ćutio sam do dna srca da će se dogoditi zlo, a bio sam nemoćan.

Renata i Vlado odvode ga u salon i tu mu Renata pruža po­moć i zavija ranu. Uskoro se Renata vraća. Pitam je da li je rana duboka, ona veli da nije, odmahne rukom i doda: — Zalizat će...!

Tako smo uplovili u Atlantik. Kada je Besa spuštena u Jad­ransko more, po običaju o njezin je bok razbijena boca pjenušav- ca. Na Mediteranu razbijena je glava Vladimiru. Sad kad smo uplovili prvi put u otvorene vode Atlantika, razbijena je Markova glava. Što će tek biti kad uplovimo u Pacifik?!

12. OKTOBRA, 02 sata. Noć, mračna noć. Vjetar je davno opao, izgubio se na prostranstvima oceana, zalutao negdje, tko zna gdje? S jugozapada nadolaze crni oblaci. Ne slute na dobro. Mo­tor srdito tutnji i ždere milje. Peljara ovog dijela Zapadne Afrike nemam, zbog toga držimo brod podalje od obale. Sjedim neko vrijeme pokraj Zike, koji vodi brod, i razmišljam o svojim snovi­ma. Već treći ili četvrti put otkako smo napustili Kotor snivam luckasti san: vodim Besu, daleko sam na pučini, a onda najed­nom na sve strane pojavljuju se grebeni, trudim se da izbjegnem hridi, ali njih imade sve više — sve većma mi zatvaraju prolaz, nema mi spasa, razbit ću brod. Od muke se budim uznemiren, znojan, iscrpljen. Ili, evo što me noćas probudilo: sanjao sam da vodim Besu po nekoj vrlo prometnoj ulici meni nepoznata gra­da. Doslovce tako: Besa pod jedrima, ja za kormilom, a desno i lijevo od nas jure automobili! Sve ih je više. Dostiže me neki ka­mion, ali me ne pretječe, nego sve više stišće uz rub pločnika. Da izbjegnem nesreću okrećem kormilo, ali sad više nisam u gradu, nego zajedno s BesSm jurim niz neku padinu, oko mene šume i gudure, iznenadi me okuka koju ne mogu svladati i pramac Bese udara nasumce, ruši neki hrast, okrećem se, strmoglavljujem se u provaliju... i tu sam se probudio. Eto me sada pokraj Žike gdje razmišljam o tim snovima. Stid me da o njima bilo kome pri­čam. Pomislit će da sam kukavica, mukotres, sitna riba, paničar i da su svi ti snovi uvjetovani isključivo mojim strahom. Tko zna...

123

RABAT

SALE

<

možda su u pravu. Kad bi me netko pitao koji je navigacijski in­strument najpotrebniji, ja bih odgovorio: strah! Ako je strah iz­vor mudrosti, kako kaže Biblija, za mene je nešto drugo. Strah je oblik poštovanja. Uvijek sam se bojao mora i uvijek sam ga po­štovao. Poštujem ga zbog neizmjernosti njegova prostora, zbog nesavladive siline i beskrajne ljepote. Poštujem ga zbog bura i oluja, zbog mračnih dubina, zbog nemanhkoje u njemu žive, zbog tajna koje u sebi 'krije. Ki more more cm premore? — Niki! — kliču naši Primorci.

— Zašto ne legnete? — pita me 2ika i nastavlja: — Nebo se vedri...

Podignem glavu... Stvarno, nebo se vedri. Nebo se vedri...— Nebo se vedri, a što je s vama, Žika? Nekako ste snuždeni,

tmurni. Problemi...?

124

V — Imam teškoće s grlom. Neprestano osećam krajnike. To je kod mene već kronična upala.

— Ako je samo to, neka vas ne zabrinjava. Kad se' spustimo ^na jug, bit će bolje...

% Šutio je. Poželim mu prijatnu noć, pa silazim niz stepenice i vraćam se u krevet. Ako uspijem zaspati, nadam se da neću opet

ganjati Besu.15. sati. Plovimo uz obalu u smjeru jug, jugozapad. Obala je

niska i mjestimice pokrivena s dosta zelenila. More je postalo sivkastozeleno. Upravo smo bili subočice naselju Meheida, kad primijetismo na nebu kako kobac vitla pticu. Ptica se spašavala neobičnim vratolomijama. Prizor me podsjetio na rat. Svi smo na palubi, svi promatramo tu nejednaku borbu kopca i žrtve. Najednom ptica u sunovratnu letu usmjeri svoja krila put Bese. Takvom je silinom udarila o palubu na pramcu da sam vjerovao: to je njezin kraj! Pala je negdje oko hrpe konopa i ne vidimo je. Kobac je nije slijedio, odletio je prema obali po novi plijen. Ptica se ipak pojavila, na našu radost živa i zdrava. Bila je to rođaka naše grlice. Skutrila se kod sidrenog vitla, okreće glavicu i plo­vi...! — Za juhu bila bi dobra! — šali se Marko, a 2ika duhovito primjećuje: — Ne može, dobila je besu...!

Od jutra barometar polako ali uporno pada. Na horizontu, pred našim pramcem, pojavljuje se i sve više raste neobičan žuć­kast oblak, koji na mahove postaje crvenkast, na mahove prijete­će crn. Bilo bi mudro prije mraka potražiti neko zaklonište, ali gdje? Napomenuo sam da Peljara ovog dijela Afrike nemam. Na karti nalazim da je Rabat u našoj neposrednoj blizini. Na dale­kozor već vidimo njegova zdanja i minarete. Ima li luku? Da li je dovoljno zaštićena? U našoj Pomorskoj enciklopediji otkrio sam plan luke Rabata, luke koja leži na ušću rijeke Bou Regreg. Naj­pliće mjesto označeno je sa dva metra i trideset. Besa gazi dva i četrdeset. Ali sve oznake na kartama vezane su uz srednji ili naj­niži vodostaj, a u ovo, doba dana, sjećajući se Tangera, baš je pli­ma, koja na ovim'prostorima nije mala. Da ipak pokušamo...? Ži- ka, koji je za kormilom, predlaže: — Hajde da s§ opkladimo da ću uvesti brod, a da kobilica Bese neće zaorati! — Nismo se kladi­li, ali zastrašujući oblak već je pokrio pola neba i ja sam odlučio da uplovimo.

Prilazimo. Voda mutna. Linija obale pjeni se pod udarima va­lova. Ušće rijeke... Negdje ćemo vjerojatno sjesti na dno, ali to će

125

zacijelo biti pijesak ili mulj, pa ćemo se nekako izvući. Sad već jasno razabiremo ulaz. S lijeve strane crvene se zidine stare por­tugalske gusarske naseobine Sale. S desne strane ušća uzdižu se utvrđenja Rabata, minareti, kule, kasba, grad. Blatnjava voda ne dopušta da vidimo što je pod nama... Spustili smo jedra, idemo što laganije možemo, ali veliki valovi s pučine sve nas više natis­kaju u mišolovku koju smo sami izabrali. Ostavili smo za sobom niski lukobran i pred nama je široko ušće rijeke koja teče sporo, jedva primjetljivo. Žika vodi Besu sredinom toka, dok Vlado, Marko i ja promatramo na pramcu. Pojavljuje se oštar zavoj iza kojega se ukažu plićaci. Na sprudovima ljenčare mnogobrojni galebovi. Ako se ovdje nasučemo, nikome ništa, već smo daleko stigli i nevrijeme na pučini teško da bi nam moglo uništiti brod. No Žika i dalje napreduje, već prema tome kako mu dovikujemo, desno ili lijevo. Tok rijeke naglo se suzuje. Nigdje u blizini ne primjećujemo nikakve lučke uređaje, molo ili tragove pristaniš­ta. Valjda je luka još više uzvodno!

Na obali pecaju domoroci. Pokušavamo uspostaviti kontakt. Mi njima i oni nama dovikuju neke nerazumljive riječi — jer se samo tako možemo sporazumjeti — i po svemu zaključujemo da moramo još naprijed...! Opet okuka. Napokon ugledamo dva, tri jarbola, nekoliko čamaca, nekoliko napola potopljenih brodića i bijedno dotrajali molo. Eto nas u luci glavnog grada Maroka! Za­ustavljamo Besu, obaramo sidro... ali lanac ne izlazi! Kako je sid­ro palo u more, tako je odmah i zastalo, zaglibilo se u mulju. Be­sa je napokon sjela... U pravi čas, na pravom mjestu! Dalje iona­ko ne bismo mogli zbog mosta koji se tu prebacuje preko rijeke i spaja Sale s Rabatom. Veliki pomorsko-riječni desant Bese je za­vršen. Pružam ruku Žiki i čestitam mu. Premda se nismo kladili, ipak ću ga častiti.

Vrlo brzo nakon našeg dolaska, na Besu stiže gospodin Bre- tegnier, član ovdašnjeg jedriličarskog društva. On je Francuz, in­ženjer rudarstva, zaposlen u tvornici fosfata. Zajedno s njim do­lazi i gospodin Tahar, predsjednik skromnog jaht-kluba. Pomog­li su nam da brzo sredimo lučke formalnosti, zaželjeli nam do­brodošlicu i stavili na raspolaganje klupske prostorije.

Onaj strašni oblak — ne znam gdje je završio. Ni kiše, a ka­moli nekog nevremena nije bilo!

126

22 sata. Vani na obali stoji marokanski vojnik i čuva Besu. Nje­govi prijatelji prekopali su tako temeljito brod kao da su imali pouzdane podatke da prevozimo tovar hašiša ili stotinu karabina koje ćemo u Rabatu isporučiti »prijateljima« kralja Hasana.

Stražar koji nas je čuvao u La Garruchi zvao se Jose. Kako se zove ovaj, još nismo doznali. Doznali smo ipak neke zanimljive pojedinosti. Rijeka Bou Regreg donosi iz unutrašnjosti mnoštvo pijeska i zbog toga je uvijek mutna. Njezin tok mijenja se, ovisno o plimi i oseci, četiri puta na dan. Sad je oseka. Besa je dobrano nagnuta na lijevi bok. Leži doslovce nepomična. Možemo spavati u miru. Na obali stražar, pod nama kobilica ukopana u mulj... Sumnjam da ćemo igdje na putu oko svijeta imati sigurnije sid­rište i mirniju noć!

14. OKTOBRA, 07 sati. Svanulo je. Ispod nas protječe jednako li­jena i mutna voda. Besa, živa i zdrava, pluta kao patka na Dravi. Na desnoj obali zelene se travnjaci, na njima se muva nekoliko krava, pasu, ulaze u rijeku, piju, muču... Negdje se oglasi pijetao: kukuriku... Još i on! Na sprudovima oko nas galebovi čiste perje. Na obližnjem obronku deva i magarac zajedno upregnuti u plug, oru! Idila...!

U prostorijama jaht-kluba izložena je velika foto-karta ušća rijeke snimljena iz aviona. Gospodin Bretegnier molio me da mu pokažem kuda smo se probijali. Kad sam mu pokazao, uhvatio se za glavu. Od odlaska Francuza iz Maroka, a tome je deset go­dina, bager nije čistio korito rijeke. Struje neprestano nanose mulj, mijenjaju tok rijeke, tako da je i za članove ovdašnjeg jaht- -kluba ponekad problem izaći na pučinu, ili se vratiti na sidrište. Ući s brodom kao što je Besa, koji gazi blizu dva i pol metra, to je bila sreća, nečuvena sreća! Nikada se ne bismo probili da u to doba nije plima bila izuzetno visoka, a vjetar je s pučine još pri­pomogao potiskujući more u rijeku. Od odlaska Francuza brod veličine Bese nije uplovio na ovo sidrište, a po mišljenju gospodi­na Bretegniera, koji nema visoko mišljenje o Arapima — i neće!

Rabat je lijep grad, Rabat je — kako neki vele — bijeli grad sa tri cvijeta u boji okera: Hasanov toranj, Chella i Oudaidas. Cetve- rouglast Hasanov toranj uzdiže se blizu sidrišta, tako da nam je neprestano pred očima. Okružen je rijetkim i teškim nedovrše­nim kamenim kolonadama. Nedovršen je i toranj. Na njemu se

127

danas gnijezde rode. Započet je u XII stoljeću, zamišljen da bu­de najveća mošeja tadanjeg islamskog svijeta, djeluje danas po­malo tužno, kako svojom osamom tako i spoznajom o neumitnoj prolaznosti. Na drugoj strani grada, okružena teškim bedemima, također u boji okera, leži Chella, groblje prinčeva, gdje su grobo­vi ukrašeni slikovitim mozaicima. Oudaidas je prije svega park, okružen starim zidinama, pun prekrasnih terasa, koje svojim ze­lenilom, potocima, cvijećem i drvećem, cjelokupnom scenskom inscenacijom upućuju čovjeka na tišinu i mir, na trenutak samo­će i razmišljanja. Ovdje u sjeni dostojanstvenih zidina čovjek možda najbolje osjeti veličinu i duh jednog svijeta, nama na ža­lost nedovoljno poznatog, svijeta Islama, njegove kulture, pune ravnoteže i smirenja, tako potrebnoga i tako nedostižnog suvre­menoj kulturi Zapada.

RABAT, 15. OKTOBRA. Jučer nam je rekao gospodin Bretegnier: »Ako želite napustiti Rabat i rijeku Bou Regreg, sutra, u petak, u 17 sati dignite sidro. Ako točno u to vrijeme ne isplovite, ne mo­gu vam jamčiti hoćete li moći isploviti za sedam dana ili za se­dam tjedana. Točno u 17 sati plima će dosegnuti najviši nivo koji vam osigurava izlaz na pučinu. Imajte povjerenja da mi ovdje znamo na sate i minute hod plime i oseke. Dakle u 17 sati!«

Šesnaest je sati, na Besi je sve spremno. Oko nas kruži neko­liko lakih jedrilica koje će nas ispratiti do ušća rijeke. Nekoliko članova jaht-kluba pio vit će pred nama u motornom čamcu i ruč­nim dubinomjerom ispitivati dno tražeći prolaz za Besu. Na mo­lu se prikupilo nekoliko naših prijatelja koje smo stekli u Raba­tu. Motor već bruji, sidro je dignuto, pozdravi, domahivanje i zbogom!

Naš pilot, čamac-voditelj, napreduje polako i svaki čas netko iz čamca spušta visak, mjeri dubinu. I baš kad sam mislio da više nema teškoća ni zapreka, oni u čamcu dadoše nam znak da zaus­tavimo brod, a sami se sve više primiču desnoj obali, mjere dno, zastajkuju, razgovaraju, ponovno mjere. Ta valjda ne misle da ću onuda proći? Tako je. Pokazuju nam da ih slijedimo! Teško je vjerovati, ali je istina: tamo gdje smo prije tri dana ušli i vodili brod, sredinom rijeke, danas tu nema prolaza! Sada Besa plovi onuda kuda se nikada ne bismo usudili povesti je. Posve uz oba­lu! Nad nama Sale, to slavno gusarsko gnijezdo, koje na žalost

128

nisam dospio pogledati. Vodiči su ponovno zaustavili čamac, ovaj put da se oproste s nama. Sve su zapreke prebrođene, odat­le do pučine dubine su dostatne. Gospodin Bretegnier je obećao da će nas posjetiti u Casablanki. Srdačno mu zahvaljujemo, kao i našim pilotima, na pomoći i pažnji. Posljednji pozdravi, muklo zavijanje sirene i mi dižemo jedra na slobodnom moru. Još jed­nom se osvrnemo na rijeku Bou Regreg, Sale, Rabat... Kakva div­na mišolovka! Podsjeća na živo blato. Kao stvoreno da brod zau­vijek istrune u njoj!

20 sati. Svjetla Casablanke obasjavaju u žućkastoj lepezi nebo. Boljeg svjetionika i s većim dometom moreplovci ne trebaju, ne­goli što je grad na obali kad u njemu zasja desetak tisuća sijali­ca. Noć je topla, vjetar umjeren sa zapada. Plovimo bezbrižno.

Nikako sebi ne mogu oprostiti što nisam pogledao Sale, ako ni zbog čega drugog, ono da vidim plave oči... Tridesetih godina XVII vijeka, Holanđanin Jan Jansz otkrio je iznenada da je veliki Alah upravo za njega stvorio ušće rijeke Bou Regreg, odlično sklonište laganih i brzih piratskih brodića. Smjestio se tu i u Sa- leu utvrdio svoju gusarsku prijestolnicu. Punih dvadeset godina odatle je izlazio na pučinu, haračio i pljačkao brodove svih mo­gućih zastava osim holandske, dovlačio u Sale basnoslovni pli­jen, podigao brodogradilište, uredio palače, oženio se musliman­kom, stavio turban na glavu, proglasio se pašom i pod imenom Morad Reis godinama živio kao samostalni vladar. Dovukao je ovamo još četiri stotine svojih sunarodnjaka, danguba, kojima je zacijelo topla klima Afrike neiskazivo bolje prijala od kostobolne Holandije. Tu u Saleu otvorili su krčme, gostili se, tukli, gusarili, ubijali, pjevali, bančili i, dakako, milovali tamnopute musliman­ke. Plave oči koje se još danas tu i tamo susreću kod ovdašnjih domorodaca, nisu samo djelić prošlosti već i pokazatelj kako div­na bića oblikuje priroda kad se bradati gusari poigraju bogova i nanovo stvaraju svijet.

Moja razmišljanja odjednom prekine Marko: na radio-stanici ulovio je vijest da je jučer negdje u grčkim vodama u nevremenu potopljen jugoslavenski brod Tisa. Od cjelokupne posade spasio se samo jedan čovjek...

Prokleto more!

9 BESA 1 129

CASABLANCA, 16. OKTOBRA. Pred nama se proteže desetak ki­lometara osvijetljene obale, mnoštvo svjetionika, blještavilo, sjaj. Kao i uvijek kad noću uplovljujemo, od svega je najuzbudlji­vije otkriti lukobran i svjetionike na njemu. Polako se primiče­mo kao lovac u planini kad se šulja u susret krdu divokoza. Op­rez je ponekad majka mudrosti, ponekad neiskustva. Na rubu smo noći. Vjetar je šuštao. Valovi dižu i spuštaju Besu na mrtvom moru.

Ušli smo u luku. Četiri sata. U jaht-klubu Casablanke još su spavali dubokim snom kad smo spustili sidro među brojnim ja­tom nama sličnih ptica, jedrilica.

CASABLANCA, 18. OKTOBRA. Puna je luka cipala. Marko, koji je već zalizao ranu, uzdiše: »Kad bih samo imao lagane osti...!« U redu. Idem u grad, kupit ću mu lagane osti. Radnju koja prodaje ribarski pribor nisam otkrio. Koga sam god pitao, uputio me na arapsku tržnicu. Navodno, tamo ću naći sve što je Alah stvorio.

U vrevi arapske tržnice pronašao sam australski šešir kakav sam tražio prije trideset godina. Pronašao sam zidni sat koji je od svega cjelokupnog mehanizma imao jedino — kazaljke! Pro­našao sam papigu koja je na francuskom i arapskom neprestano kriještala: »Još sam djevica...! Još sam djevica...!« Pronašao sam odlikovanja Luja XIV, Kralja Sunca i Sulejmana Veličanstveno­ga. Pronašao sam starca koji je prodavao ribe, čak žive ciple, ah osti, lagane osti za ciple nisam pronašao.

CASABLANKA, 24. OKTOBRA. Pozvao me Žika da sjednemo u klub. Veli: »Hajde, da vas častim...!« Sjeli smo. Ispili smo prve gutljaje i odložili čaše. Pogleda me u oči i ne trepnuvši mi veli:

— Želio bih vas obavijestiti... napuštam brod, prekidam put. Iskrcavam se tu, u Casablanki!

Vani sipi kišica. Na sidrištu zibaju se brodići kao dječje koli­jevke. Odnekle dopire muzika. Koraci, dozivanje. Nikako da shvatim gdje sam i što se to oko mene zbiva. Što je to rekao Ži­ka? On još uvijek govori?...

— To nije zbog Renate, Vlade ih Marka. Naši nesporazumi ne­maju toliki značaj... To je zbog stila! Naprosto ne mogu podneti način na koji mi plovimo i kako živimo. Očaj! Ćim stignemo u lu­ku, vi tražite neki skriveni kutak da pišete, Marko i Vlado su pre­

130

zaposleni održavanjem broda, a ja lunjam kojekuda, bez druš­tva, bez novaca... Sve bih to podneo da sam vam potreban. Ali vi možete i bez mene bezbrižno ploviti, osećam da sam suvišan na brodu, osećam da me sve to nikud ne vodi i da sa svime treba prekinuti.

To meni govori čovjek s kojim sam stvarao Besu, čovjek s kojim sam bezbroj puta sanjario o jedrima i pučini. Napušta me čovjek u koga sam se najviše pouzdao, čovjek bez koga ne mogu zamisliti naš brod. Sto se dogodilo... što se takva moglo dogodi­ti?! Bilo mi je poznato da je iz Jugoslavije ponio svoju diplomu inženjera strojarstva i mnoštvo kojekakvih priručnika iz svoje struke; bilo mi je poznato da je u Rabatu sklopio intimno prija­teljstvo s nekom Francuskinjom koja živi i radi u Maroku; bilo mi je poznato da se tu u Casablanki zanimao kolike su plaće in­ženjera... Možda je već našao zaposlenje, a sve ono što mi govori o »stilu« samo je pokrivač i maska. I nije bitno. Ostavlja me 2i- ka, i to je osnovno. Pun sam nemira i crnih slutnja. S kime ću na­staviti put, s jednom ženom i sa dva momka, gotovo još dječa­ka?! Sto se dogodilo, zašto ide...!?

— Moram ostaviti Besu ili ću umreti od dosade... Želeo sam putem pisati za »Politiku«, niste mi dopustili...

Prekinuo sam ga: — Ne ja? Nije vam dopustio »Vjesnik u sri­jedu«! Znate dobro da sam na njihov zahtjev potpisao ugovor o apsolutnom ekskluzivitetu. Kad sam razgovarao s »Politikom«, ona je to isto tražila. Nuđali su mi više novca, ali nisu bili sprem­ni da me plaćaju u devizama. Od moga pisanja svi živimo, a ja drugih prihoda nemam. Novac koji biste vi zarađivali bio bi vaš osobni. U tome je razlika. Još nešto... Iz brodske blagajne dobi­vate džeparac upravo toliki koliki i ja. A to što lunjate... ja bih bio sretan da mogu bezbrižno šetati i promatrati svijet. Umjesto toga pišem i trajno zabrinut vodim brigu o svemu. Da živimo skromno i siromašno, znam. Pa ipak, za razliku od Marka i Vla­dimira, vi Zika plovite pod relativno najpovoljnijim okolnosti­ma. Ni Marko ni Vlado nemaju socijalno osiguranje, ne teče im radni staž kao vama. »Jugolinija« je bila toliko susretljiva i stavi­la vas je na svoj platni spisak, kao da plovite na njihovu brodu!

— Sitna para!— Nije to baš sitna para! Da taj novac koji primate u Jugosla­

viji vaša braća pretvaraju u devize, da vam ga šalju, i k tome ako pridodate ono što primate iz brodske blagajne, zar je to malo?

131

Odmahnuo je nehajno rukom:— Nije ni mnogo! No kad sam doneo odluku da napustim Be­

su, to nije toliko zbog novaca...!— Ne razumijem o čemu onda govorite? Plovimo kao što plo­

vi većina jedriličara, sportaša. Nismo grofovi, ni bankari, ni vlas­nici tvornica.

Opet je odmahnuo rukom kao da tjera dosadne muhe:— Nije o tome reč... Stil!— Kakav stil...?! Ne razumijem. Zar bi vama većma odgovara­

lo da ponegdje iskrcavamo brodove, da nosimo vreće, pa da za­tim spiskamo pare i po krčmama ganjamo lučke kurve? Takvim stilom, ako hoćete, možete ploviti vi, Vlado, Marko. Renata i ja nikako! To ste valjda znali i prije nego što ste se ukrcali. Da ob­jasnim vaš postupak, za mene postoje samo dvije mogućnosti: ili ste se razočarali u svojim snovima i zbog prvih teškoća već diže­te ruke uvis, ili koristite prvu pogodnu priliku da napustite Besu i Jugoslaviju. Vaša stvar... Ja bih vas molio da ni u kojem slučaju ne prenaglite, tek smo započeli put, a iskrcati se možete u bez­broj luka. Pred nama je Atlantik. Pođite s nama, ostanite na Besi da barem doživite pod jedrom jedno veliko more, ocean, da ba­rem djelić svojih snova ostvarite na brodu u koji ste uložili toliki trud. Možda smo mi svi zarobljenici tih snova, ali treba vjerova­ti, treba čvrsto vjerovati da ćemo doživjeti bolje i ljepše dane... Ne žurite sa svojom odlukom, razmislite još jednom.

Šutio je. Puštao je kolutove dima i promatrao kako ih struja nosi prema otvorenom prozoru, put sidrišta. Utrnuo je pažljivo opušak cigarete, iskapio čašu i ustao. Izustio je jedva čujno:

— Dobro... razmislit ću.Vratili smo se na brod. Opazivši nas, Renata upita:— Gdje ste bili?Odgovorio sam kratko: — Častio me Žika...

CASABLANCA, 26. OKTOBRA. Gospodin Bretegnier pozvao nas je na večeru. Birana jela i pića. Previše sam bio uznemiren da bih u njima mogo uživati. Nakon večere pružila mi se zgoda da na trenutak razgovaram nasamo s domaćinom.

— Da, gospodin Pavlović molio me da ispitam mogućnosti njegova zaposlenja. Istina, Maroko treba inženjere, ali ne iz soci­jalističkih zemalja. Ja sam mu savjetovao da nastavi put...

132

Nakon večere prošetao sam gradom. Postoji bitna razlika iz­među Gibraltara i Casablanke. U Gibraltaru, već prema tome ko­ji su brodovi na sidrištu, lučka kapetanija kao da nekim tajnim cirkularnim pismom određuje koja će se jela servirati u restora­nima, kakve će se pjesme svirati u barovima, kojim će jezikom trgovci oslovljavati prolaznike na ulici i pozivati ih u radnju. Dok smo bili u Gibraltaru, na sidrištu je bilo nekoliko brodova čiji su dimnjaci bili ukrašeni srpom i čekićem. Puna luka sovjetskih mornara. U baru pod sentimentalnim nazivom »Izgubljeni cvi­jet«, muzika je do očajanja razvlačila »Oči čarnaje...« Kavijar je mirisao na svakom koraku, a prodavači na ulici čak su i američ­kim turistima dovikivali: »Tovariš... požalustja!« Casablanca pru­ža drugu sliku. Brodovi dolaze i odlaze, ali grad ne mijenja svoje ruho, ni rječnik. On ostaje na svoj način lijep i ravnodušan. Pro­tegnut desetak kilometara uz obalu, pun izobilja, od obijesti mi­lijunaša do očajanja bijednika, Casablanca je grad sam sebi do­statan, sam sebi dosadan.

CASABLANCA, 28. OKTOBRA. Pedesetak jarbola pedesetak jed­rilica ziba se na sidrištu ispred jaht-kluba. To su domaće ptice u domaćim vodama. Njima se ovih dana priključilo još šest brodi­ća, šest selica iz dalekih krajeva. Svaka je druge boje, druge veli­čine, drugog imena. Zajednička im je samo ljubav za daljine, jed­ra i more. Kao i svake godine, mnoge te selice navrate ovamo da se odmore i dotjeraju svoje perje, prije nego što polete prema Kanarskim i Kapverdskim otocima, na putu za blještave prosto­re Kariba, ili još dalje, prema čeznutljivim ljepotama južnih mo­ra. Nitko zasad ne kreće. Na pučini pušu nepovoljni vjetrovi i meteorološki bilten, izložen na ulazu u klub, isti je iz dana u dan: vjetar — zapad, jugozapad.

Kiši. Opustjelo sidrište. Najednom metež. Čamac pun pokisle ali vesele mladeži jedriličara Casablanke obilazi brodove. U čam­cu smijeh, žagor momaka i djevojaka. Idu od broda do broda, tu­ku po oplati i viču: — Hej... vi! Svi koliko vas ima dođite u 17 sati na koktel-partiju u klub. Uzmite i pse i mačke. Svi!

Prostorije kluba. 17 sati. Na zidovima slike jedrilica, u vitri­nama modeli starih jedrenjaka, pokali, trofeji, plamenci... Zveket čaša. Upoznavanje. Žagor Spomen-knjiga kluba ide iz ruke u ru­ku. Po običaju u nju se unose osnovni podaci o brodu, ime, naci­

133

onalnost, ruta. Poželjno je, ako se imade, da se priloži i slika bro­da. Mnogo imena poznatih jedriličara svijeta našao sam u knjizi. Oglasi se zvonce. Tišina. Predsjednik kluba podiže čašu, uzima riječ... »Gospodo, naš klub Societe Nautique Casablanca, svake godine u jesen prima jahte, prima goste koji se spremaju prijeći Atlantik. Ali nisu tako česte jeseni da se u našem klubu nađe šest jedrilica, a da svaka pripada drugoj zemlji i da vije drugu zasta­vu. Dopustite da ih predstavim i pozdravim onim redom kako su pristizale u naš klub... Prije svega da pozdravim doajena... To je Snoris, Švicarska; pa redom: Besa, Jugoslavija; Haze, Francuska; Merlin, Amerika; Reveri, Kanada i Hierro, Belgija... Meni je iz­vanredno zadovoljstvo što mogu u ime kluba i u svoje ime po­zdraviti naše goste i poželjeti im ugodan boravak u našoj sredini. Običaji su svagdje u svijetu da ljudi mora otvorena srca susreću jedni druge...«

Riječi teku. Uobičajene, ali tople, iskrene. Promatram uzvani­ke. Tko su ti ljudi? Svakodnevno smo zajedno, jedan drugome posuđujemo sitnice, znamo točno tko imade jedra od dakrona, a tko od egipatskog pamuka, znamo tko imade kakav motor i koli­ke je snage, da li su mu leptir-flokovi izbačeni kod jarbola ili na prednjem letu, ima li goniometar ili automatsko kormilo, kak­vim se tablicama služi u astronomskoj navigaciji — sve znamo, ali tko su zapravo ti ljudi i od čega žive, to ne znamo, jer to niko­ga ne zanima. Ni imena gotovo nemaju. Koliko puta u toku dana čujem: — »Halo... Snoris! Jeste li vidjeli gospodina Hazea?« I ne­čiji odgovor: »Na žalost nisam, ali madame Besa i madame Hier­ro upravo su kod Reverija. Možda je i gospodin Haze tamo...«

Primanje je prošlo. Posada Bese, ukrcana na pomoćni čamac, sprema se otisnuti od obale. Sa svog brodića, na koji se upravo ukrcala, javlja se madame Hierro. Javlja se na hrvatskosrpskom jeziku, izgovara riječi lagano, ali razgovijetno: »Gospodin Hor- vat... vi imate... jedan vrlo lijepi... brod!« Podigli smo glave i za­stali iznenađeni. Pitam je:

— Bili ste u Jugoslaviji?— Ne — odgovara francuski — u Belgiji imam dobre prijate­

lje, vaše zemljake.Madame Hierro... Ona ipak zaslužuje da je izdvojim iz jata.

Ćim svane, ona već radi. Cas je u čamcu i dok jednom rukom vješto vesla po krmi, drugom drži cigaretu i dimi kao parobrod! Kad treba roni, čisti propelu, skida školjke s oplate, pere palubu,

134

bojadiše nadgrađe. Snažna, skladno razvijena, stekla je spret­nost i snagu mornara, a da ni u jednom času nije izgubila ljup­kost i draž. Da je predstavim? Zove se Annie Van de Wiele. Auto­rica poznate knjige Penelope etait du voyage, u kojoj je opisala svoje doživljaje s puta oko svijeta jedrenjakom Omoo. Gdje je za­vršio taj brod, ne znam. Sada Annie plovi na Hierru, na keču od devet metara, koji po mnogim rješenjima podsjeća na Omoo, svoga slavnog prethodnika. Prije dvanaest godina završila je pu­tovanje oko svijeta zajedno sa svojim mužem i prijateljem. Sada plovi samo s mužem u pravcu Malih Antila.

U ovdašnjim novinama, koje izlaze na francuskom jeziku, za našeg se boravka povremeno pojavljuju reportaže o ponekom stranom brodu usidrenom u jaht-klubu Casablanke. Mahom su prikazani oni gosti koji uskoro kreću preko Atlantika. Jučer je došao red na Besu. Gospodin Aboulkatib, novinar, osim toga što je bio obaviješten da krećemo na put oko svijeta, doznao je da sam književnik, da sam među ostalim napisao i neke humoristič- ke tekstove. Cijeli me sat ispitivao o jugoslavenskom humoru, a danas sam u novinama vidio svoju sliku i članak o Besi koji savr­šeno nikakve veze nema ni s nama na Besi, ni s onim što smo razgovarali o jugoslavenskom humoru. Među ostalim sam do­znao da sam ideju o svom putu oko svijeta dobio od nekih Ame- rikanaca-jahtmena, koje sam sreo nigdje drugdje negoli — na Brionima! Gospodin Aboulkatib — baš je pravi humorist!

CASABLANCA, 1. NOVEMBRA. Isplovili smo u 20 sati. Do Ka- narskih otoka imamo oko pet stotina milja. Vrijeme je zasad lije­po, valjda će izdržati još četiri, pet dana, koliko nam je potrebno da stignemo do Las Palmasa. Na moje veliko zadovoljstvo Žika je odlučio da zajedno s nama nastavi put do Martiniquea ili Pa­name. On ostaje čvrsto pri svojoj odluci da napusti Besu. Mnogo sam razmišljao o tome što bih sve mogao učiniti da naše putova­nje poprimi neki drugi »stil«. Koji? Kakav? Za vrijeme plovidbe hranimo se jednolično, u lukama bolje. Konzerve su nam osnova ishrane kao i mnogim drugim jedriličarima. Održavanje Bese iziskuje trajne napore, novaca imademo premalo da bilo čime obogatimo život. Noć izmjenjuje dan, luka pučinu, i tako to tra­je. Ako radosti nema u nama, kako da je darujemo jedan drugo­me? Ili sam možda previše krut u ophođenju, odveć šutljiv, pre-

135

više zabrinut, pa to utječe na raspoloženje ostalih? Možda je draž plovidbe upravo u svladavanju zapreka što nam ih pruža more i ljudska osjetljivost.

NA PUČINI, 2. NOVEMBRA. Nešto nakon ponoći Renatu i mene budi Marko: — Hoćete li vidjeti ždrijepce? Upregnuo sam četiri! Vuku Besu kao mahniti!

Izišli smo na palubu. Gotovo pun mjesec, zvjezdano nebo, noć topla, vjetar blag, sjeverozapadni. Ispod pramca kovitlaju se četiri dupina, »vuku« naš brod. Besa pod jedrima plovi u tišini, šušti voda ispred pramca, a dupini kao čistokrvni lipicaneri pro- pinju se, pušu, iskaču, rone, izvrću se, vuku... Stojimo naslonjeni na ogradu pod mjesečinom, dupini nas zacijelo vide iznad svojih glava, ali njih to ne smeta. Marko primjećuje: — Već pola sata ka­ko nas »vuku«...

Ovako ih nisam nikada promatrao. Iza njih ostaje u moru is­kričav fosforescentni trag. Kad zarone, ta blještava mlječna sta-

136

za gubi se brzo u dubini, da se isto tako brzo pojavi i rasplamsa kad dupini izranjavaju. Uzimam reflektor i snop svjetla zaskoči ih s pramca. Ni to ih ne smeta, ali sad ih još bolje vidim. Dugi su oko dva metra, zaista su obijesni i luduju. Ili je to možda neki svadbeni pir? Utrnuo sam reflektor. Kad su nam se oči ponovo navikle na tamu, dupina nije bilo!

Na nebu, oko blijedog mjeseca savio se izvanredno sjajan i ši­rok prsten. Ne sjećam se da sam ikada vidio tako snažnu kontu­ru mjesečeva kruga. Ima li taj prsten neko značenje? Na obala­ma La Manchea, za ribare i mornare, ova pojava predskazuje vje­tar. Francuski ribari vjeruju da žućkasti mjesec s krugom pred­skazuje loše vrijeme, naročito ako je prsten oko mjeseca preki­nut. Na Siciliji mjesec s krugom obećava skori vjetar koji će puhati s one strane s koje je prsten oko mjeseca slabije osvijet­ljen. Ribari s Bretagne govore duhovito: »Nikada krug oko mje­seca nije slomio jarbol, ali ga je često uzdrmao!«

3. NOVEMBRA, 06 sati. Žika mi je predao kormilo. Veli: »Sunce još nije izašlo, a na zapadu ništa nova...!« Drugim riječima, sve je u redu. Plovimo još uvijek uz obalu. U blizini svjetionik. To je Cap Sim. Pramac Bese usmjeren je ravno na rt. Da nismo odveć blizu? Mijenjam uzde i Besa se lagano udaljuje od svjetionika, oko kojega se grebeni protežu daleko u more. Sad uzimamo kurs koji nas vodi na Alegranzu, najsjeveroistočniji otok u skupini Kanara.

Sviće sporo. Dugo promatram bijeloga galeba kojega strplji­vo prate dva tamnosiva. Onaj prvi — ženka? — izvodi ludorije, svakog časa uzlijeće ili slijeće, križa horizont, no ona dva galeba uporno ga prate. Je li to ljubavna igra? U nas sam nešto slično vi­đao kod ševa.

Barometar pada. Boja mora postaje tamnija. Vjetar je šuš­tao. Palimo motor. Samo što brže naprijed.

14 sati. 2ika je spremio takav »srpski pasulj« da smo se najeli preko svake mjere. Ugasili smo motor, vjetra nema, Besa pluta. Mi smo se zavalili gdje koji, nitko nema snage da bilo što radi. Kao udavi puna trbuha, ležimo i uživamo u slatkoj tromosti. Pri­je našeg puta netko me mudro savjetovao da obroci budu skrom-

137

ni. To je lijepo rečeno, ali tko će na pučini ocjoljeti dobrom »srpskom pasulju«?

22 sata. Čini se da će nam prisjesti pasulj! Gomilaju se oblaci. Ni­gdje zvijezda. Barometar i dalje pada. Vjetar, koji se javio u zala­zu sunca, skreće sve više na zapad. Nakon gromoglasna ručka ve­čera je prošla u tišini. Bojim se da noćas nećemo previše spava­ti...

24 sata. Valjamo se kao bundeva u nabujaloj rijeci. Da imamo papigu na brodu, sada bismo svašta čuli. Skidamo glavno jedro. Nevrijeme počinje...!

4. NOVEMBRA, 01 sat. Odurna mračna noć. Kiša. Fijuk vjetra, šum uznemirena mora. Sjetio sam se mjeseca i onog prstena. Iz­vanrednom bogatstvu poslovica i uzrečica na temu čovjek i more mogao bih sada dodati i svoj prilog. Recimo:»Mjesečev krug, noć zvjezdana, vedra — pripremaj, sine, olujna jedra!«

5. NOVEMBRA, 18 sati. More sve teže, valovi sve veći. Loše vrije­me već trideset sati. Umor. Puše žestoki zapadnjak. Koliko god se naprezali, ne možemo držati kurs prema Kanarima. Vjetar nas baca sve više put istoka, put Afrike. Na valovima bijele se kreste. Na Besi blijeda iscrpljena lica. Spušta se noć. Još jedna bez spokoja, bez sna. Tko zna gdje će nas zateći jutro?

6. NOVEMBRA, 01 sat. U moju kabinu upada Marko.— Dođi da vidiš što je to pred nama? Požuri...!Skačem s ležaja, posrćem, brod se valja, zabacuje me, padam

pod stol u salonu... dižem se. Usput pitam:— Svjetionik nisi vidio?— Nisam.Eto me na palubi. Mrak, kiša, vjetar. Marko pokazuje rukom

prema pramcu, nekamo u noć.— Vidiš li onu tamnu crtu...? Sto je ono, struja, obala, granica

vjetra? Bojim se ići bliže.

138

Zurim u tamu. Sad i ja primjećujem nejasan obris. Marko me pita:

— Po tvojim računima, da li bi to mogla biti obala?Šutim. Dva dana kovitla nas vjetar i more, niti sam mogao

promatrati sunce, niti imam Peljara, niti Popis svjetionika od Gibraltara do Kanara, i sada: neka »po svojim računima« znam gdje sam! Sva je sreća što smo na moru, a ne na nekim grotama, a za sve drugo je lako! Pojavljuje se Žika. Na brodu nitko ne spa­va. Donosimo odluku: ugasiti motor, spustiti jedra, umrtviti brod. Straže neka i dalje ostanu, plutat ćemo do jutra...

08 sati. U neprekidnom lancu pred nama se proteže kopno, pješ­čana obala Afrike, nigdje traga naselju. Kud oko doseže — ni tra­ve, a kamoli drveta. Žućkastosivi pješčani humci Sahare, koja se ovdje proteže do mora. Sablasna slika pustoši i smrti. Eto, kamo smo bačeni. I što sada? Vjetar je okrenuo na jugozapad, tračka sunca niotkuda. Ili se probijati prema Kanarima, ili okrenuti krmu pod vjetar i tražiti zaklon i počinuti u prvoj afričkoj luci. Do Kanara je teško. Ne znamo stajnicu, pa ne mogu točno odre­diti kurs.

Ne mogu prežaliti: napustivši Casablanku trebao sam pratiti obalu sve do Agadira, pa tek onda okrenuti na pučinu. Kad sam se već odlučio na tu traversadu, trebao sam zbog vjetra, a možda i zbog struja, držati kurs većma u pravcu sjeveroistoka u toku nevremena, mogao sam prije umrtviti brod, mogao sam... što sve nisam mogao! Mojom smo krivnjom četiri dana pod udarima oluje i sad se vraćamo. Da, sad se vraćamo... Svi to na Besi zna­du i svi o tome šute. Crv sumnje sve češće kopka u mome srcu, jesam li uistinu dorastao tolikim teškoćama! Neću li danas ili sutra upropastiti ljude i brod?

Čitav smo dan plovili uz pješčanu obalu. Nigdje, ama baš ni­gdje jednoga jedinog drveta, ni kuće, ni čovjeka. Beskrajna pus­toš! Spušta se još jedna noć...

22 sata. Napokon pred nama svjetionik i neki osvijetljeni gradić koji se smjestio na brežuljcima. Sve to više naslućujemo negoli vidimo u blijesku svjetionika. Sudeći po rasvjeti, ipak je to prilič­no naselje, valjda ima bolju luku od one u Rabatu. Odozgo, kao s neke tvrđave, bljesne reflektor, snop svjetla kao da nekog traži na pučini. Nas? Šara blizu Bese, ali najednom se gasi. Marko

139

brže iznosi adis-lampu, daje mu znakove, pokušava uspostaviti vezu, ali onaj odozgo ne odgovara. Gdje smo? Agadir ili Ifni? Ne­će biti Agadir, jer on, koliko sam mogao zaključiti iz Pomorske enciklopedije, samo s jedne strane ima planinske visove. Ali ka­ko god se zvao, toliki gradić mora imati luku. Pokušat ćemo up­loviti...

Stojim za kormilom i lagano prilazim svjetlima, prilazim obali. Svi se naprežemo ne bismo li opazili lukobran, zeleno ili crveno ulazno svjetlo. Uzalud. Na Besi tišina. Buljim u noć. Uz­nemiruje me čudan šum mora. Molim Marka da posvijetli reflek­torom oko našeg broda i provjeri dubine. Ispred pramca prljavo- žuta voda. Pred nama u neprekinutu lancu kovitlaju se valovi ti­pični za male dubine, kao na žalu. Sume sve glasnije, šume prije­teći. Bjelina razbijenih valova sve se više zatvara oko nas. Najed­nom me prođu žmarci: pijesak, plićaci, zamka! Natrag, što brže natrag! Okrećem kormilo svom snagom, okrećem brod, samo što dalje od toga ukletog mjesta. Tu nema ni lukobrana, ni luke. Kakvo je to naselje i kamo smo to stigli? Odozgo bljesne reflek­tor. Sara, šara...! Ni minute ne ostajemo ovdje. Pred nama je za­cijelo Ifni, to prokleto gnijezdo na pješčanoj obali Afrike, suro­vo, nepristupačno, gdje je čak i voda koja izvire na tlu potpuno slana! Samo što dalje od ove pustoši, na pučinu, na more!

Zapalio sam cigaretu i Vladimiru predao kormilo da se malo odmorim i smirim. U posljednji čas okrenuo sam brod! Svi smo svjesni opasnosti kojoj smo netom izmakli. Na Besi kao da je ne­što oživjelo. Vladimir je čak poveo pjesmu, što se na našem bro­du već dugo nije čulo. Žika duhovito primjećuje: — Majku im ci­gansku, podmetnuli reflektor umesto svetionika da nas nama­me!

7. NOVEMBRA, 08 sati. Pojavilo se sunce. Vjetar je opao, ali mo­re je još veliko. Stotinu galebova prati ribarski brodić koji uplov- ljuje u luku Agadir! Tužan i nesretan grad koji je potres sravnio sa zemljom prije nekoliko godina. U pozadini planinski masiv Anti Atlasa, čiji su vrhunci pokriveni snijegom. Oko nas voda je kristalno plava. Pripremamo sidro. Zaobišli smo lukobran i ok­rećemo pramac u unutrašnjost luke, gdje primjećujemo nekoli­ko jarbola jedrilica. S obale nam domahuju i dovikuju da ne ba­camo sidro, nego da se vežemo za plutaču koja se lagano ziba bli-

140

CADIZ'

Rt Trafaigar

MARAKESH

AOACUR

Alegranza

Rt Nachtigal

SJEVEROZAPADNAAFRIKA

12* II* 10* 9 W14“ 13 W

Rt Sao Vincante

Rt S. Mana

36 N

12 OCT 1500

ATLANTSKI OCEAN

3. NOV 0600 Rt Sim^

29. Lanzarote/J

Pi icirlzziv/oriti im L/Fuerteventura

11. NOV 2300 />

Gran Canaria

zu povećeg jedrenjaka. Primiče nam se čamac, čovjek u njemu dohvaća naš konop, uskoro smo vezani. Nakon šest dana koje­kakvih doživljaja opet smo u zaklonu. Jedina želja: leći i što prije zaspati! Čovjek koji nam je prihvatio konop pristaje čamcem uz bok Bese i pruža nam ruku. Zove se Ostrovski, vlasnik je lijepoga dvojarbolnog jedrenjaka od petnaest metara koji se ziba pored Bese. Zna da smo umorni pa odbija da se popne na palubu i da s nama popije kavu. Došao je tek da nas pozdravi i poželi dobro­došlicu. Veli: — Općenito za svijet, Agadir je mjesto nesreće i smrti. No ovdje se može živjeti i vrlo prijatno. Odmorite se. Osje­ćajte se ugodno. Do viđenja...!

AGADIR, 7. NOVEMBRA. Poslije ručka s palube Bese gospodin Ostrovski pokazuje rukom na tvrđavu koja se na pustom brdaš­cu uzdiže nad lukom:

— One crvene zidine, to je Agadir. Na arapskom jeziku znači upravo to: tvrđava na brijegu! Između zidina bila je kasba. Skup bijelih kućica, iznad njih vječito plavo nebo, oko njih crvene zidi­ne tvrđave. Kakva slikovitost! Devet stotina ljudi izgubilo je živo­te u kasbi. Sve je ostalo mrtvo. Zidine su nanovo podignute, ali kasbe nema... Tu u podnožju, gdje vijuga cesta, bile su kuće, trgo­vine, radnje. Malo udesno bila je četvrt vila, parkovi, igrališta za tenis. Kao što vidite, ni traga naselju. Pustoš. Sve su poravnali buldožeri. Iza onoga zelenog brežuljka proteže se dolina. Bila je puna arapskih naselja. Samo u toj dolini ostalo je oko deset tisu­ća mrtvih. Nije se ni pokušalo spašavati slučajno preživjele, toli­ki je bio zadah i smrad kad je pomoć stigla. Već treći dan nakon potresa niz dolinu su tutnjali buldožeri...

Pitam ga: — A gdje ste bili vi...?— U svojoj tvornici... ribljih konzerva. Eto, ostao sam živ...Zastao je, osjećao je valjda da mora objasniti zašto unatoč

svemu što se zbilo ostaje ovdje, zašto se ne seli? Nastavio je tiho, kao da sam sebi govori:

— Klima je ovdje blaga... tako blaga! Tri stotine šezdeset i pet dana na godinu sja sunce. Kupamo se cijelu zimu... Gledajte koli­ko je ovdje zelenila! A zatim... nama Francuzima teško je iznijeti kapital... Zahvaljujući međunarodnoj pomoći izgrađen je novi Agadir, nešto dalje od luke, na tlu za koje stručnjaci tvrde da je sigurnije... Godine 1947. bilo je ovdje 1500 Evropljana. Samo dvi­

je godine poslije bilo ih je već 8000! Sada nas možete izbrojiti na prste... Hoćete li da vas prevezem u Novi Agadir. Auto mi je u lu­ci, hajdemo!

Popodne posjetio je Besu još jedan jedriličar, gospodin Iov- leff. Premda u kasnim godinama svoga života, djeluje svježe, ži­vo i vedro. Rođen je prije mnogo godina na Baltiku. Borio se na strani »bijelih« i zadobio sedam rana. Nakon pobjede Oktobra našao je utočište u Francuskoj, a zatim se smirio u Agadiru. Pi­tam ga:

— Osjećate li nostalgiju za sjeverom?Dugo je šutio kao da traži, ili kao da odabire riječi. Objašnja­

va bezbojnim glasom, polako, smireno:— Gdje god živio... čovjek ide u susret smrti. Svijet oko nas

promiče, prate nas jedino prijatelji... Dva, tri, to je najviše što možeš steći u sredini u kojoj živimo. Toliko sam ih stekao u Francuskoj, toliko ih imam i ovdje... Dakako, danas o mnogoče- mu sudim drukčije... Život nas uzdiže i spušta...

Srknuo je kavu, prekinuo svoje misli. Pogled mu zastane na biblioteci, tu u salonu Bese. Neko vrijeme promatra knjige, za­tim otkrije Jesenjina, kojega imam u originalnom, ruskom izda­nju. Uzima ga s police, lista... Dok ga promatram, meni se u sje­ćanju nameću stihovi pjesnika iz poeme Ana Snjegina:

...Često se u luci nađem, pa se veselim i plašim kad gledam sovjetske lađe gdje crven im barjak maše.Sad ondje sve buja i vrije, a meni je jasan moj kraj...No vi ste mi drag kao i prije, ko proljeće, ko zavičaj...

Gospodin Iovleff drži knjigu u ruci, čita onu poznatu pjesmu Kačalovljevu psu. Bez glasa miču mu se usne. U očima neodre­đen sjaj. Sjećanje na breze, davne ljubavi i rodni kraj. Odložio je Jesenjina, kucka prstima po stolu, šuti...

Na odlasku je upisao u spomen-knjigu Bese: »Je vous laisse le souvenir d’un »debris d’ un ancien mond« avec les regrets de ne pas poursuivre nos relations et entretiens.« Dakle: »Ostavljam vam sjećanje na ,ostatak starog svijeta’ sa žalbom što ne može­

143

mo nastaviti naše susrete.« Poslije sam pogledao u rječnik. Ime­nica debris, koju je upotrijebio, znači: ostatak, otpadak, krhoti­na, ruševina, podrtina... prepuštajući valjda nama da odaberemo ono značenje za koje mislimo da najviše odgovara.

Stojimo na palubi, opraštamo se. Dugo i srdačno stišće mi ruku. Još jednom prođe svojim pogledom od postolja do vrha jarbola. Mjeri li visinu, ili promatra zastavu? Kao da nije do sada izgovorio sve što je želio, šapće iz čamca: — Od osme godine živio sam na moru. Ne mogu bez njega...! > ^ ^

NA PUČINI, 8. NOVEMBRA. Agadir smo napustili nešto nakon ponoći. U svitanje još su se vidjeli obrisi kopna i vrhunci Anti At­lasa. Iza brazde Bese blijedi i uskoro nestaje i ta slika. Kad bih u ovom času morao kazati što će mi od svega što sam vidio i doži­vio u Maroku najdulje ostati u sjećanju, teško bih se odlučio. Slušao sam muziku i gledao autentične arapske plesove; na goz­bi priređenoj u čast posade Bese kušao sam izvorna jela i pića: gledao sam u Fezu jedinstvenu arhitekturu starog Maroka; sus­retao sam Berbere koji još danas obrađuju svoja polja drvenim plugovima; vidio sam raskošne ljetnikovce i privatne plaže Ca- sablanke; vidio sam ljepote Rabata i moderna naselja Agadira; susretao sam diplomate, trgovce, činovnike, lučke radnike... No, možda će mi od svega u najduljem sjećanju ostati tužne riječi ko­je mi je Muhamed Bindjilali Amrani izgovorio na rastanku u Tangeru: »Sad ćeš otputovati i ne moraš se sakriti. Imaš ženu i jesti, a ja o tome morati misliti svaki dan. Barba... ti si sretan čovjek!«

9. NOVEMBRA. Prvi potpuno topao i sunčan »afrički« dan. Nebo i more razlikuju se jedino u intenzitetu plave boje. Kao gušteri lješkarimo i sunčano se na palubi, dok Besa hita Kanarskim oto­cima. Pokraj mene leži Žika. Prekrižio je ruke na golom trbuhu, zatvorio oči, povremeno zaspi i hrče. Onda se svali na bok, podig­ne glavu, pogleda pučinu i nešto promrmlja. Nisam ga razumio i pitam:

— Nešto ste kazali?— Istrunut će!— Tko će istrunuti?

144

— Oni u Agadiru... Rusi! To počinje s rukama. Tko god živi među Arapima ima prljave ruke. Onda mu se usmrdi odeća, ko­ža, sve na njemu poprima zadah loja, dok napokon ne strune od ispljuvaka muha, krepanih riba i prljavštine kojoj ne može izbe- ći. Tako će i ovi... dakako, ako ih pre toga ne pomete potres.

Da se mogao zaposliti u Casablanki, vjerojatno tako ne bi go­vorio.

Pedesetak metara iza krme prati nas osamljen galeb...

10. NOVEMBRA. Ako je obala Maroka od Agadira sve do Safija krcata tvornicama ribljih konzerva, onda po nekoj logici u tim vodama mora biti riba kao pljeve! Gdje su? Za krmom uzalud vu­čem panulu. Ćim sam jutros preuzeo kormilo, odlučio sam da u toku dana provjerim zbog čega ne grizu. Možda treba promijeni­ti mamac? Dohvatim panulu... Bravo! Cim sam je taknuo, osjetio sam da plovimo bez udice. Za noćne straže netko je previše drije­mao...

Nakon objeda poveo se razgovor o Františeku Špilaru. Da li je Franta već stigao u Las Palmas i što je s njegovom mačkom koju je kupio u Palermu prije odlaska za dvije kutije cigareta?

— Krepala je! — veli Žika. Renata uznemireno pita:— Zašto bi krepala?— Od gladi! Franta i njegov »krmanoš« nisu imali dovoljno

jela ni za sebe. Mačku su namjeravali prehranjivati ribama... ha, ha, ha!

Žika se tako slatko nasmijao da sam u tom smijehu osjetio djelić ironije i na našu »ribarsku brigadu« koja je bila pod mo­jom komandom. Šutio sam. Bit će još dana...!

11. NOVEMBRA. Iznad nas vedro nebo i jata galebova, iza nas gotovo četiri stotine prijeđenih milja, pred nama jugozapadni rt Fuerteventure, prvi što nam je na vidiku iz arhipelaga Kanarskih otoka. Siromašan zelenilom, a bogat preljevima boja. Tamne na­slage vulkanskog tla u stepenastim terasama poprimaju čas crnu, čas smeđu, gotovo crvenkastu nijansu. Uz more sivkastoze- lenkasto stijenje izloženo neprestano udarima mora. Na hori­zontu flotila ribarskih brodića češlja dubine Atlantika. U daljini, među oblacima, naziru se visovi Grand Canarija. Negdje ispod

10 BESA 1 145

njih leži Las Palmas, i nešto dalje njegova luka La Luz, u koju že­limo stići.

Vjetar je povoljan, plovimo punim jedrima u susret »Sretnim otocima«. Tako su ih nazivali Grci, vjerujući da duše blaženih na­kon smrti borave na tim otocima. Predodžba Rimljana o tim oto­cima bila je nejasna. Historičar Plinije spominje da ih ima pet. Pouzdano se zna da su feničanske lađe posjećivale otoke jer su za pravljenje tirkiskog purpura trebali sok zmajevca, gorostas­nog drveta koje raste na otocima ovog arhipelaga. U srednjem vi­jeku pali su u zaborav. Početkom XIV stoljeća Kanarske otoke nazivali su Ničija zemlja. Mogao ih je zauzeti tko je htio. Dakako, prije toga morao je pobiti domoroce. Španjolci su to temeljito učinili u petnaestom stoljeću i do danas zadržali otoke pod svo­jom zastavom.

Na panuli skos! Čegrće vitlo oko kojega je namotana najlon­ska struna. Uzbuna. Riba vuče u dubinu. Privlačim je, popuštam, umaram je, dok je napokon ne dovučem blizu broda. Tuna! Ka­kav divan komad! Vlado je zakvači kukom i izbaci na palubu. Ima u njoj dobrih deset kila. Uskoro visi obješena na priponi, a ja sjedim blizu nje i smješkam se kao cigan bijelom kruhu. Iz­mjerio sam je: devedeset i osam centimetara.

Nakon večere Žika je momcima održao duhovitu propovijed, kako on to zna kad je dobre volje. Pozvao je k sebi Marka i Vladi­mira.

— Slušajte, vas dvojica... Za koji sat uplovićemo u Las Pal­mas, grad od trista hiljada stanovnika, poznat međunarodni tu­ristički centar... Ujutro ćete otkasati na poštu, pročitaćete svako pismo jednom, dva tri... pet puta. Onda ću vam dati još četiri sa­ta da prežvačete ono što ste pročitali. Vaše su devojke u Jugosla­viji, španski jezik ne razumete, novaca nemate, nikakva smisla nema da napuštate palubu. Na Besi posla imade napretek, brod treba spremiti za Atlantik. Ionako lenčarite već danima i bubrite od spavanja. Pre isplovljenja poslaću vas još jednom u bioskop, i to je sve!

— Vi i barba... hoćete li vi izlaziti? — lukavo pita Marko, a Ži­ka mu spremno odgovara:

— Meni će doći moja »mucica« iz Rabata, a barba...? Nikad se više ne usuđuj postavljati takva pitanja. Znadeš li tko je barba na brodu? Bog kome je sve dozvoljeno, čak i da greši!

146

23 sata. Plovimo pokraj Las Palmasa. Do njegove luke La Luz još su četiri milje. Pred nama već veselo žmirka svjetionik na glavi lukobrana dugog više od dva kilometra. Na dosadašnjem putova­nju to je peta luka u koju uplovljujemo noću! Puna je brodova, ponajviše ribarskih. U unutarnjem dijelu luke otkrivamo sidrište jedrilica i umirujemo brod. Tu odmah pokraj nas drijema Reve­ri, nešto dalje je Snoris, naši susjedi iz Casablanke. Marko i Vla­do spustili su pomoćni čamac i krenuli potražiti Frantu. Renata je obećala da će za to vrijeme pripremiti »carsku večeru« i počas­titi posadu Pasata. Održala je riječ, spržila je dva pladnja tune, ukrasila je stol bocom crnog vina, ali jeli smo sami. Momci su se vratili, pretražili su cijelu luku, no Franta nije stigao...

LA LUZ, 12. NOVEMBRA. Jutro. Sjedim na palubi Bese i dok če­kam predstavnike lučkih vlasti promatram usidrene brodiće. Petnaestak jedrilica, okrenute pramcem sve u istom smjeru. Ka-

147

ko vjetar skreće i mijenja pravac, tako i brodići svoje kljunove; baš kao jato šarenih močvarica kad uznemirene u istom času podignu glave. Većina tih brodića krenut će uskoro preko Atlan­tika kako bi na Antile stigli prije sezone ciklona, koji na Karibi- ma počinju potkraj aprila, početkom maja. Neki su od tih brodi­ća od drveta, neki od željeza, neki iz poliestera, različitih su obli­ka i boja, neki sa jednim, neki sa dva jarbola, pod različitim za­stavama plove, svi su slični, a ni jedan nije isti.

Ima li ljepšeg ukrasa nekom gradu na moru od njegova sid­rišta sportskih jedrilica! Meni je posebna draž promatrati ih u ove jutarnje sate, kad sidrište oživi i pretvori se u svojevrstan mravinjak. Eno, pedesetak metara od Bese, jedan se »mrav« pe­nje na jarbol. Oko pojasa učvrstio je alat i neku posudicu, vjero­jatno s lakom, uspeo se do vrha i već rašketom struže, struže... Drugi, u gumenom čamcu boje okera, pere oplatu svog brodića zelene boje; treći krpa stara oštećena jedra, četvrti slaže konope, peti na jedrilici, jedva dugoj sedam metara, pere i suši rublje, šesti raspleće tunju. Promiču čamci. Svaki na svom brodu ima nešto što mu nedostaje i nešto što mu je suvišno. Razmjenjuju se pozdravi, poruke, alat, boje, navigacijske karte, iskustvo.

Marko i Vlado odrezali su nekoliko kilograma tune i sad se spuštaju u čamac. Posjetit će Reveri i Snoris i ponuditi ih našim ulovom. Da mi je samo znati gdje je zaostao Franta? Nisu li se uistinu obistinile njegove crne slutnje? Ne... ne vjerujem!

LA LUZ, 14. NOVEMBRA. Već smo treći dan ovdje, a nitko od policije ne dolazi na brod. Odlučio sam da ih potražim i da im se javim. Našao sam ih na kraju grada. Krupan, proćelav Španjolac sjedio je u kancelariji, zatrpan hrpom papira. Na pitanje što že­lim — kazao sam mu da smo prije tri dana stigli jahtom Besa i da smo... Prekinuo me i zatražio popis posade. Bacio je letimičan pogled na naša imena, i odložio papir. Trenutak je razmišljao, pa ponovno dohvatio popis i upitao:

— Jugoslaveni...?Potvrdio sam. Podigao je slušalicu telefona, i dok je odabirao

brojeve, pomislio sam: — Eto, počinje...! Pokušao sam mu objas­niti da je policija u svim dosadašnjim lukama dolazila na brod odmah po našem dolasku zajedno sa sanitarnim i lučkim vlasti-

148

ma. Nije me slušao. Iz razgovora koji je vodio razabrao sam da nije riječ o Besi. Spustivši slušalicu, upita:

— Kada krećete?— Za petnaestak dana... Koliko vremena prije isplovljenja

moramo najaviti odlazak?Ustao je, prstima je prešao preko ostatka svoje kose, zatim

mi priđe i pruži ruku:— Nije potrebno... javit će mi kapetanija. Želim vam ugodan

boravak u Las Palmasu i mnogo sreće na Atlantiku!Vraćajući se na Besu razmišljao sam o svojevrsnoj zakonitos­

ti: fleksibilnost policije raste ili opada u razmjeru s brojem turis­ta u nekom mjestu.

Na Kanarskim otocima zimski su mjeseci prava i puna turis­tička sezona. Stara gospoda iz sjeverne Evrope, posebice astma- tični i kostobolni Skandinavci, dolaze ovamo bježeći pred snije­gom i maglom, da tu na »sretnim otocima« skrate drhtavicu i uk­radu životu još koji sunčani dan.

LA LUZ, 16. NOVEMBRA. Žika mi je saopćio da će osam dana provesti izvan Bese u hotelu sa svojom prijateljicom iz Maroka, koja sutra stiže avionom u Las Palmas. Prije našeg odlaska on će, kako veli, urediti motor i cjelokupnu strojarnicu. Neka radi što hoće. On se sve više ponaša kao gost na brodu i ja ga sve više tako doživljavam.

Stigla je cijela hrpa pisama iz Jugoslavije. Stigle su i vijesti o Franti. One iste noći kad smo se mi s nevremenom borili pod obalom Španjolske, one iste noći stradao je Pasat. Valovi su mu razbili oplatu, polomili jarbol i pripone. Imao je havariju na mo­toru, jedva je spasio život. On i njegov suputnik dovukli su se do obale i prekinuli plovidbu. U Barceloni su ukrcali Pasat na brod i prebacili ga u Jugoslaviju. Mićo mi je poslao članak, izvadak iz riječkog »Novog lista«, napisan u povodu Frantina povratka. Pod naslovom: Pasat nije pasao i podnaslovom: Vratili se nesu­đeni »moreplovci«!, neki anonimni novinar (N. C.) proglasio je Frantu kukavicom i neznalicom, izvrgao ga smijehu i ruglu. Za­što? One iste noći kad je stradao Pasat, u istom nevremenu po­topljena su pod obalom Španjolske dva ribarska brodića iz La Garruche! Čobani gube ovce, mornari brodove. Dok bude brodo­va, bit će i havarija, dok bude mora, bit će i nesreća. Tužno je to

149

kako neki ljudi smatraju pučinu svojom prćijom. Kakav primiti­vizam! Umjesto da se trude kako bi što više ljudi iz unutrašnjosti privukli na Jadran, razvili im ljubav za more, osposobili ih da jedre i plove, umjesto da u jedinstvu kopna i mora vide snagu ci­jele naše zemlje, oni s prezirom susreću »furešte«, »vlahe«, »ža- bare« i ne mogu podnijeti da bi netko pored njih mogao ploviti i voditi brodove. Ti nazoviheroji mora koji nikad do kraja nisu os­jetili ni slast ni gorčinu mora, najčešće se tuku u prsa kako su im djedovi bili morski vuci. Čast djedovima! Oni nisu krivi što su poneki unuci postali sitne male duše, prstaci, crvotočci, dušog- risci, bijednici koji iz svojih mišjih rupa bljuju otrov, puni zlobe, sretni kad nekog hrabrijeg i vrednijeg od sebe izvrgnu sramu, smijehu i ruglu.

Mene uzbuđuje svaka nesreća na moru, dogodila se ona ko­mu god i bilo gdje. Svima je moreplovcima pučina i sudbina za­jednička. U tome je osnova duboke solidarnosti mornara sviju zastava. Žalim i poštujem Frantu, hrabrog Slovaka, Františeka Spilara, ni prvoga ni posljednjeg čovjeka kojega je slomila silina mora.

LA LUZ, 17. NOVEMBRA. Dočekao me Vlado na molu da me baj- botom prebaci na Besu. Tek što sam sjeo na klupicu u čamcu, ve­li: — Barba, čeka vas »mačka«... Nisam ga odmah shvatio pa pi­tam:

— Kakva mačka?— Vidjet ćete. Želi da s nama preplovi Atlantik. S njome je

još jedan »miš«.Kad smo stigli, »mačka« je sjedila u kokpitu i čavrljala zajed­

no s Renatom i Markom. Stasita, pjegava u licu, veselih kestenja- vih očiju, u istrošenim plavim mornarskim hlačama, sva prepla­nula od sunca, bosa. Pružila mi je ruku i nonšalantno upitala: — Kepten...? Pored nje sjedio je »miš«, dugokosi kuštravac, približ­no istih godina kao i djevojka, jedan od onih lutalica koji s mor­narskom vrećom obilazi sidrišta i brodove. Navodno su oboje studenti. Obišli su Evropu i veći dio Amerike. Osim skitnje, kako ona veli, ne veže ih ništa drugo. Sada traže brod koji bi ih bes­platno prebacio ponovno u Ameriku. Za cijelo vrijeme dok je go­vorila mladić je šutio, spustio je glavu i potpunoma zaklonio lice svojom pepeljastosivom kuštravom kosom. »Miš«!

— Dakle, vi biste u Panamu...?

150

— Ako imade mjesta na vašem brodu.— Na žalost, mi plovimo za Kubu!Izvalio sam tu laž ne trepnuvši okom. Nije se zbunila, odmah­

nula je rukom i prihvatila spremno:— Ne mari...idemo u Kubu!Vidi vraga! Da je zbunim, odmah nadodam: — A što će biti

ako umjesto Kube otplovimo u Rio de Janeiro?— Još bolje! U Riju imam ujaka, hajdemo u Rio!Promatram je pažljivo. Uistinu je »mačka«. Vlado, Marko, Ži-

ka... Mogu zamisliti kako bi pokraj nje izgledalo na Besi. Baš kao ona scena u Svetom pismu: »I baciše kocke za haljine njezine...!« Pitam je da li je kadgod plovila na jedrenjaku?

— Naravno! Govorim francuski i engleski. Moj prijatelj govo­ri njemački, engleski i španjolski, izgleda malo priglup, ali je do­bar mornar, zna kuhati i ako ga uzmete, bit će vam koristan. Ja sam plovila...

Prekinuo sam je upitom: — Znadete li štogod od poslova na brodu?

— Znam.— Na primjer?Načas se zamislila, a tada izlane: — Znam se... smijati!Izgovorila je to tako jednostavno kao da je baš to osnovno za­

nimanje u njezinu životu. Za potvrdu nasmiješila se i pogledala me lukavo ispod gustih i teških trepavica. Da ima lijepe zube, već sam primijetio. Dok sam razmišljao kako bi uistinu bilo veselo imati takvu ptičicu na Besi, ona nadoda:

— Osim toga znam još koješta... Mogla bih pomagati u kuhi­nji.

Ne sumnjam. Na žalost, još na početku našeg puta odlučio sam da na prvoj plovidbi Bese oko svijeta ne bude stranaca. Kad sam joj to objasnio, zacvrkutala je O. K. i još neko vrijeme zajed­no sa svojim pratiocem čavrljala s nama. Stil svoga života objas­nila je riječima: — Želim biti samostalna. Moji u Americi stalno se brinu, šalju mi novac da se vratim avionom, ali zar ovako nije ljepše? Možda ću jednog dana napisati knjigu...

Da li će ova ljepotanka jednoga dana napisati knjigu, to ne znam, ali da je ovako »ljepše« dokle god joj roditelji šalju novac, to je sigurno. Dok se ukrcavala u bajbot sjetio sam se gospodina Mayera. Gdje je? Eto mu »mačke«, eto mu člana posade, kao stvorena za Solo.

151

LA LUZ, 18. NOVEMBRA. Napustili smo sidrište i poveli Besu u sjeverni dio luke da krcamo vodu. Nigdje slobodna mjesta. Pri­ljubljujemo se uz bok španjolske ribarice i preko njihove palube provodimo gumenu cijev do hidranta. Besa prima oko 2000 lita­ra vode, grlo našeg cjevovoda je usko, pa se javljaju razne teško­će s obzirom na tlak. Španjolski nam ribari pomažu koliko mo­gu. Zabavljeni poslovima nismo ni primijetili da su nam na palu­bu Bese prebacili sedam, osam lijepih oslića. Promatraju našu zastavu, šapuću, trude se odgonetati koje smo nacije. Kakve sve zemlje nisu izredali. Da im olakšamo, pokazujemo im zvijezdu na našoj zastavi, ali ni to nije pomoglo. Shvatili su da smo neka socijalistička zemlja, čak su i Albaniju spomenuli, Bugarsku, Po­ljsku... Uzeo sam nekoliko kutija naših cigareta i dao im s napo­menom da će po njima otkriti tko smo.

— Jugoslavija! —■ napokon se dosjeti jedan od njih i kviz je bio završen.

Brodić pokraj kojega se nalazimo dug je oko dvadesetak me­tara, snažnije i bolje opremljen od onih u La Garruchi. Odmah do njega je japanski tunolovac, čija je paluba puna peraja mor­skih pasa nanizanih na konop, koje se suše da budu unosno pro­dane na azijskom tržištu, kao čaroban lijek za obnemogle muš­karce...

Gotovi smo, ukrcali smo vodu, oslobađamo se vezova. Rena- ta, koja je na palubi ispirala rublje, koristeći se nesvakodnevnim bogatstvom slatke vode, dobila je na rastanku od španjolskih ri­bara nekoliko kutija deterdženta i u posljedni čas — dar svima nama: sić još živih škampa, koje su sasuli na palubu Bese, do- mahnuvši nam veselo: — Adios.J

LA LUZ, 21. NOVEMBRA. Krcali smo naftu. Tu sam upoznao čovjeka koji se živo zanimao za našu rutu. Sudeći po odjeći i ko­rektnom akcentu kojim je govorio francuski — pravi gentleman. Popodne posjetio je Besu. Donio je bocu crnoga španskog vina, koju smo otvorili i uvjerili se da je odlično. Dugo mi nije bilo jas­no čime sam privukao pozornost toga čovjeka, zašto nas je posje­tio i zašto sad gubi vrijeme sa mnom. Uskoro otkrije namjeru:

— U Panami imam rođaka, kojemu bih vrlo rado poslao pake­tić... Nije ni velik... nekoliko kilograma... Dat ću vam adresu... da­kako, ako ćete biti tako ljubazni i susretljivi... Koliko mogu pri-

152

mijetiti, ne živite odveć raskošno... Ja bih vas nagradio... bogato nagradio!

Iznenada mi pred oči dođe Infni i ona nemirna noć had sam, privučen zamamljivim svjetlom, vodio brod u susret sprudovi­ma... Pogledam svog sugovornika i upitam ga otvoreno:

— Droge...? Hašiš...?Nije mi odgovorio. Dosta je dugo razmišljao, a onda izjavio

mirno:— Mislim da bi vam dobro došlo nekoliko tisuća dolara... a

posao je siguran.Nekoliko tisuća dolara...? Da, takva svota sigurno bi nam do­

bro došla. Prokleti život...! Ustao sam, ponudio ga još jednom na­šom cigaretom i završio:

— Vrijeme koje ste izgubili ovdje ne mogu vam nadoknaditi. Čak ni bocu jugoslavenskog vina nemam na brodu da vam je da- rujem u zamjenu za vaše španjolsko. Bila mi je osobita čast, a vaš paketić zadržite i pošaljite ga nekom drugom zgodom.

Sanjat ću ga dok sam živ! Još godine 1822. vidjela su se pred zamkom Dovvera — tri obješena i smolom premazana čovjeka. Od davnih vremena postojao je običaj da krijumčare vješaju na obali i premažu smolom da što duže posluže kao memento. Ako je valjano premazivan od zgode do zgode, takav bi »svjetionik« trajao godinama! Danas se to više ne radi, ali... još mi i sada od­zvanja savjet koji mi je dao jedan naš pomorac prije isplovljenja Bese, rekavši: — Sve se može krijumčariti ako je zgoda. Sve, sa­mo ne droga i oružje!

LA LUZ, 24. NOVEMBRA. Priča mi Marko: — Jučer kad smo Vla­do i ja krenuli autobusom na izlet u Tejedu, posljednje pristupno mjestance u unutrašnjosti otoka, iznad kojega su još samo vul­kanski visovi, pokraj mene sjedio je neki dobroćudni čičica, Amerikanac. Ćelav veseljak, obla trbuščića, sad je u penziji pa putuje... Pričali smo o svemu. Kad smo stigli do cilja, naš vodič obrati se putnicima i veli, pokazujući na restoran lijevo od nas: »Eto, gospodo, u ovom je restoranu španjolska kuhinja, a u res­toranu njemu nasuprot, talijanska i francuska. Izvolite po svom ukusu odabrati koji želite.« Čičica Amerikanac pita me hoćemo li španjolsku ili talijansku kuhinju. Odgovorio sam da ja dajem prednost jugoslavenskoj kuhinji jer u torbi imam nekoliko kon-

153

zerva i odličnu Gavrilovićevu salamu. Iz pristojnosti sam mu po­nudio ako želi dijeliti s nama. Na moje iznenađenje odmah je pristao. Odijelili smo se od ostalih, sjeli na mostobran uz cestu i počeli ljuštiti »jugoslavensku kuhinju«. Naš novi znanac bio je oduševljen. Odmah zatim pozvao nas u restoran da nas časti. Na­ručili smo pivo. Digao sam čašu i rekao: »Cherrio«...

— Ne! — veli on. — To je engleska fraza. Mi Amerikanci kaže­mo mnogo ljepše: »Bottom up«... što približno znači »dno gore!« I tako smo prijatno proveli dan. Ali na kraju čekalo nas je najve­će iznenađenje. Na rastanku pružio mi je ruku i rekao našim hrvatskim jezikom: »Kum kumu ruku daje...« Bio sam zaprepaš­ten. Nasmiješio se i objasnio nam da je podrijetlom Ceh, da po­znaje mnogo naših ljudi i na kraju mi dao svoju osobnu kartu. Njegovo ime: Joseph Malton, Chicago.

LA LUZ, 26. NOVEMBRA. Redakciji »Vjesnika u srijedu« poslao sam pismo u kojem sam sažeo naša dosadašnja iskustva, s obzi­rom na cijene troškova života. Sa 1850 dolara godišnje za hranu, gorivo, lučke takse, poštarinu, filmove, lijekove, havarije... mi ne možemo živjeti i zato predlažem redakciji da naš put oko svijeta ne traje tri godine, nego dvije, s time da bi otpao predviđeni po­sjet Južnoj Americi. Materijalna sredstva koja redakcija previđa kao honorar za treću godinu, ako je to ikako moguće, da se nado­daju prvoj i drugoj godini naše plovidbe i time stvore povoljniji uvjeti za naš život. Ujedno sam ih izvijestio da Žika napušta Be­su i zamolio da do daljnjega ništa o tome ne objavljuju u novina­ma. Dakako da sam naveo razloge zbog kojih odlazi. Zamolio sam da mi odgovor upute u Fort de France.

LA LUZ, 29. NOVEMBRA. Na Besi posljednje pripreme. Još jed­nom momci pregledavaju jedrilje, pripone, Škote, isprobavaju tangue i leptir-flokove, podmazuju škopce, tirante, peru oplatu, stružu podvodni dio. Ukrcali smo hranu i voće, pitku vodu, na­ftu, motorno ulje. Preostaju kratke formalnosti u lučkoj kapeta­niji. Je li to sve? Sutra krećemo preko Atlantika za otok Martini- que u luku Fort de France.

154

Svaki dan nosi brod, svaki brod riječ nam da, blago tom što svaki put mirno gleda more, zna da je riječ što brod je nosi ona koju hoće čut.

Koliko sam puta tu, u Las Palmasu, idući na poštu citirao ove stihove američkog pjesnika R. W. Emersona. Promatrao sam avi­one kako se spuštaju, pratio brodove kako ulaze u luku — i mis­lio na pisma. Čija? Od koga? To i nije najvažnije. Da budu iz naše zemlje, da pišu o prijateljima i znancima — da iskupe djelić zna­tiželje, da isperu sjetu nostalgije.

Skoro odlazimo. Želio sam primiti pisma koja nisam doče­kao. Dočekao sam pisma koja nisam želio. I takav je ponekad ži­vot. Kako će biti divno kad me u Fort de Franceu dočeka cijela hrpa pisama, upravo onih i onakvih kakva su nadahnula Emerso­na za pjesmu: Pisma.

LA LUZ, 1. DECEMBRA. Pala je večer. Posljednja na tom sidriš­tu. Hierro i Reveri već su davno isplovili. Snoris šije nova jedra i ostat će još koji dan. Haze je ostao u Arietti. Za druge ne znam gdje su. Umjesto njih usidrene su oko nas druge jedrilice. Svaka čeka svoj čas. Naš je stigao: sutra dižemo sidro, krećemo!

Skoro će ponoć. U Žikinoj kabini još je svjetlo. Ostali počiva­ju. Ležim na palubi i promatram zvijezde. Za koji dan mnoge će nestati s horizonta. Ne mari... pojavit će se druge. Neke zvijezde, na žalost, susrećemo samo jednom. Koja je moja? Svjetlo što treperi na vrhu pramčanog jarbola Bese — je li to?

Na sidrištu sve manje svjetla. Uspavljuje se luka i grad. Od­jednom u meni se budi tjeskoba i neizvjesnot. Dakle, to je sutra, to... Atlantik!

Pojavljuje se Žika. Stoji neko vrijeme nada mnom, promatra me i, kao da čita moje misli, govori: — Opet mučite sebe? Pogle­dajte po sidrištu, kakvi sve bezveznjaci plove i s kakvim sve pod- rtinama! I vi ste još neki humorist...?! Ajte, molim vas...!

155

LA LUZ, 2. DECEMBRA. U ranu zoru isplovili smo i napustili sidrište. Tek što smo zaobišli lukobran, kao bijesni psi nagrnuli na Besu valovi. More uznemireno i mi se valjamo kao stare talji- ge na džombavu putu. Ne znam da li su ti valovi posljedica ne­kog nevremena na pučini, ili je to svakidašnjica Atlantika na tim prostorima? Okrećemo brod i vraćamo se na sidrište. Pričekat ćemo do sutra.

Zahvaljujući povratku, podigli smo na pošti još jedno Mićino pismo koje je upravo stiglo. Javlja nam da je u Zagrebu snijeg... Uz pismo priložio je odrezak iz novina, pozdrav mojih prijatelja, beogradskih književnika. Taj pozdrav oni su uputili Besi preko »Vjesnika u srijedu«. Citiram u izvacima:

Razmišljam, dragi druže Joža, kako vaša Besa ovog trenutka zacrtava svoj argonautski trag negde u mrežu jesenskih meri­dijana i paralela, na nekom otvorenom moru, pa se prisećam naših ponavljanih razgovora — u ono vreme (zar to nije bilo juče?) kada je vaše putovanje bilo samo san vaš svakodnevni, a Besa je bezimena još, ležala u brodogradilištu. Koliko me­tara, i kakvih jedara, koji Peljari, kojim pravcem preko Paci­fika (vadio sam s police nekakve leksikone) — i ona soba u Savezu književnika zamirisala bi odjednom na so, na ružu vetrova. Sad mislim: mora biti da ste srećni i zadovoljni, u ovim danima i mesecima, u kojima jedna namera, jedna volja postaje ispunjenje, svakidašnji život. Pa ako vas i vetrovi bi­ju, znali ste ih i spremili se za njih, zar ne? Svakako, želim vam što više dobrih vetrova, dobrog mora, spokojnih sazvež- đa nad pučinom (pozdravite mi Orion) — ukratko, što više za­dovoljstva u elementu koji ste izabrali, u svakoj milji putova­nja, u svakoj prijateljskoj luci. I javite nam se!

Ivan V. Lalić

Kod mene u Sremu ljudi kažu: »Crkva se gleda spolja, brdo s podnožja, more sa obale, a bircuz iznutra.« Ti, iako si takođe kontinentalac, ipak si se odvažio u argonaute. E, pa neka tvoju posadu i tebe prati dobro vreme i povoljan vetar.

A zlatno runo? Pa zapravo nikad nije bilo važno da ga čo- vek nađe, važno je da ga traži, jer su njegove niti izatkane od zlatne pređe onoga što se zove — avantura. Dobru plovidbu i krepko zdravlje želi ti

Boris Mihajlović — Mihiz

156

Dragi Joža, zajedno sa tvojim prijateljima i znancima u mislima pratim trag Bese, trag čoveka na beskraju voda. I ta­ko, svi smo s tobom na tragu sunca. Želimo da tvoja Besa bu­de u volji mora, u volji dobrih vetrova i vodenih pustinja. Že­lim da ti se sve pokori i da te prijazno slušaju sile kojima si se bezazleno poverio. Hteo bih da ova moja želja stekne sna­gu da na te sile utiče kako bi nam se vratio, Odiseju naš, po- bedivši ono što je nepobedivo. Sva zla današnjeg sveta liče na stihiju sa kojom si se hrabro upustio i zato mi tvoj put po krugu sunca liči na poemu o putu našeg sveta ka jasnijoj nadi.

Tvoj Radonja Vešović

Hvala vam, drugovi. Vaše sam pismo primio u pravi čas. Ne brinite previše. Mačak pod šljemom neće propasti pod jedrom!

LA LUZ, 3. DECEMBRA. Devet i trideset. Sidro je podignuto, krećemo »Naprijed u zemlju gdje životinje gaze po zlatu i gdje sve što čovjek dodirne rukom pretvara u kruh!« To je bila krilati­ca Kolumbova doba kad je glad za zlatom otiskivala na pučinu jedrenjake pune avanturista, probisvijeta, zlikovaca, propovjed­nika, vitezova, alkoholičara, trgovaca — legiju bogobojaznih kršćana koji su žurili na sidrišta Zapadne Indije, na pljačku i po­kolj.

Danas u tom istom pravcu kreće Besa.Ima li njezin put bilo kakvu vezu sa zlatom? Dakako da ima...

U Puli, na moliću ispred »Ribarske kolibe«, među ostalima, op­raštao sam se i s majkom. Dugo smo ostali u zagrljaju. Plakala je i nikako da se smiri. Najednom se trgne, s mukom skine svoj vjenčani prsten, krijući od drugih utisne mi ga u ruku šapćući: — Uzmi ga, sine...! Pedeset i četiri godine bio je na mojoj ruci... ne­ka te on prati kad te ja ne mogu!

Ponekad na pučini uzmem i promatram prsten. Na donjem je rubu prekinut, izlizan radom. Pedeset i četiri godine! Ali to nije jedino zlato koje imam na brodu. Dan prije nego što smo napus­tili Zagreb, Renata i ja bili smo pozvani na ručak našem ratnom drugu, generalu Radi Bulatu. Na rastanku njegova žena, drugari­ca Milka Kufrin, predala nam je vrlo ukusan i ne baš tako malen etui. Kad sam ga otvorio, preda mnom se ukazao težak zlatnik s

157

likom firentinskog kneza iz XV stoljeća. — Nemam što drugo da vam dam... Ne budite sentimentalni. Ako se nađete u nevolji, prodajte ga i ne trepnite okom!

»Ako se nađete u nevolji...!« Znam unaprijed, nevolja će biti... Prodati zlato nije problem, ali kako da čovjek proda uspomenu?!

NA PUČINI, 4. DECEMBRA. Besa pod jedrima. Za krmom već se odavno izgubiše obrisi Grand Canarija. Čunjast vrh Tenerife uz­diže se dostojanstveno put nebesa, kao svojevrstan divotni hram starosjedilaca ovih otoka, pradavnih Gvanča. Desno, po pramcu, proteže se Gomera, otok s kojega se otisnuo Kolumbo. Pred na­ma Hierro, najzapadniji i gotovo najmanji u skupini Kanarskih otoka. Nije li taj otok nadahnuo Annie Van de Wiele da po nje­mu dade ime svom novom brodiću? Kako bi bilo da ga posjeti­mo? Ionako smo zaboravili nabaviti po koju sitnicu u Las Palma- su, zar ne bi bilo mudro povećati zalihe svježeg kruha i još jednu noć prospavati u miru?

Puše svježi sjeveroistočni vjetar. Prilazimo obali. I koliko god se trudili, ne možemo otkriti gdje se nalazi luka. Opažamo neko naselje na obali i krećemo onamo. Ispod kuća strme klisure, lomljava valova, nigdje lukobrana, a kamoli luke. Okrećemo brod u pravcu zapada i pratimo obalu. Još jednom analiziramo kartu. Luka bi se morala nalaziti jugoistočno od sela Valverde, koje se smjestilo na vrhu brijega. Pretražujem dalekozorom sva­ki djelić obale, uzalud. Najednom mi pogled zapne za krivudavi put koji se iz sela serpentinasto spušta prema moru. Bit će da taj put vodi u luku. Usmjerimo Besu prema slikovitim crvenim kli­surama i tu otkrijemo ulaz.

Tek što smo zaobišli lukobran, a pred nama se pruži neveli­ka, pusta, ali izvanredno slikovita uvala. Desetak skromnih kući­ca stisnulo se u zavjetrini kao maleno jato umornih ptica koje su tu pale i zastale na dalekom putu. More u lučici boje plavomilja, čisto, kao suza u oku. Svud naokolo surovi pejzaž bazaltnih stije­na pokrivenih osamljenim kaktusima, kržljavim biljem. Na rivi nekoliko željeznih bitva. Dubine pet do šest metara. Tek što smo se vezali, već Vlado i Marko naglavce skaču u more. Osim Bese nijednog brodića!

158

HIERRO, 5. DECEMBRA. U unutrašnjosti otoka, navodno, još se i danas mogu susresti posljednji ostaci Gvanča, starosjedilaca Kanara. Bili su to visoki i snažni gorštaci, koji su do zadnjeg da­ha pružali otpor španjolskim osvajačima. Svoje su mrtve balza- mirali i pokapali u pećine. Prva veća grobnica Gvanča otkrivena je tek u XVIII stoljeću! Posljednji ostaci Gvanča govore svojim posebnim jezikom. Sporazumijevaju se više fićukom negoli rije­čima. Gotovo šest stotina godina nakon osvajanja teško je naći Španjolca koji bi potpuno razumio njihov jezik.

Historičarima i etnolozima preostaje da u budućnosti protu­mače još jednu tajnu vezanu uz Gvanče: kako to da Gvanči, iako otočani, nisu bili ni ribari ni pomorci? Nisu poznavali ni čamac ni upotrebu metala. Živjeli su isključivo od stočarstva. Kako to? Nisu li Kanarski otoci bili povezani s kopnom, sastavni dio Afri­ke? Nisu li se Gvanči, nekadašnji pastiri, koji su živjeli na planin­skim pašnjacima, jedini spasili u času neke kataklizme?

159

Danas je nedjelja, u lučici oko Bese okupili se mještani. Je­dan priča:

— Prije dvadesetak dana uplovila je k nama neka jahta i usid­rila se baš tu gdje je vaš brod. Na toj jahti bio je engleski general u penziji i njegova žena, sami! Jedan dan lovili su ribe, do izne­moglosti. Drugi su dan pili viski, do iznemoglosti. Treći su dan lovili ribe, četvrti pili viski. Ništa drugo nisu radili. I tako su lije­po živjeli dvadeset dana. Ostali bi i dulje, ali morali su isploviti, ponestalo im je viskija.

Marko i Vlado izvukli su čudnovatu ribu, koju ovdašnji ljudi zovu »tamburin«. Velika je gotovo 40 cm, okrugla kao bačvica za rakiju, sva načičkana bodljama, boje sivo smeđe s crnim pjega­ma na zelenkastim perajama. Kako su je izbacili na obalu, poče­la je na usta ispuštati vodu i naočigled bivala sve manja i manja. Da prestraši svoje neprijatelje u moru, proguta mnoštvo vode, nabubri, iskoče joj bodlje i bude uistinu »strašna«. Ta čudnovata riba ima debela mesnata usta, slična kresti purana, a ispod toga jedva zamjetljiv, ali snažan kljun kojim može drobiti čak i školj­ke. Mještani nas upozoravaju da joj je meso otrovno. Oni joj ski­nu kožu, prepariraju je i prodaju turistima.

Renata, Vlado i Marko posjetili su mjesto Valverde na viso­ravni planine, koje je trajno u oblacima i magli. Tlo je vlažno, plodno, puno izvora, a stanovnici puni reume. A selo Tamadusta, koje se smjestilo na obali, okruženo je surovim stijenama i ne­plodnom zemljom izgorjelom od sunca. Zato stanovnici Valver- dea često silaze svojim susjedima na obalu, svoje povrće i voće zamjenjuju za ribe, prže se na suncu i liječe kostobolju.

HIERRO, 6. DECEMBRA. Napustili smo lučicu nešto nakon 14 sati ispraćeni dobrim željama mještana, koji su dugo i strpljivo čekali na moliću da nam na odlasku doviknu — zbogom! Dobili smo čak i dar. Naki nam je seljak donio bocu vina i kotaricu su­hih smokava. Dirljiva pažnja koja me podsjetila na gostoljubi­vost naših otočana.

Neko vrijeme plovimo pokraj otoka i posljednji se put nasla­đujemo fantastičnim oblicima bregova i nježno zelenožutim po­krovom čudnovatog raslinja koje se tu i tamo zapaža na zagasi- tosmeđoj podlozi vulkanskog tla. Puše sve slabiji sjeveroistočni vjetar i Besa se polako valja na daleku pučinu. Ako bih se još jed-

160

Putovanje se nastavlja. Teško je zatajiti da u privlačnosti nepoznatoga ima i mnogo strepnji.

Renata u kuhinji BESE.

Gran Canaria. Mjestance Terror s urednim kućama slikovite arhitekture.

Marljivi stanovnici Kanarskih otoka »sagradili« su svoje njive. Terasa na Gran Canariji.

Otok Hierro.Bijela naselja u vulkanskom pejsažu izgledaju nestvarno, kao igračke ili kulise.

Na Atlantiku, daleko od obale, počinje svakodnevni lov za suncem. Barba sekstantom traži odgovor na vječno pitanje: »Gdje smo?«

Sumrak na pučini. Na nebu vunasti oblaci područja pasata. Negdje iza horizonta skriva se Novi Svijet.

IPoletuše na palubi. Zalutali posjetioci koje očekuje brodski lonac.

Bijeli brod i mračno more.

Atlantik. Pasatni vjetrovi. Spokojna plovidba pod leptir-flokovima.

Marko za kormilom.

Renata i Vlado pripremaju iznenađenje.

Doručak u kokpitu i jutarnji dogovor.

Čije je oko zaradilo bocu? Čestitke Vladimiru.

»Dijamantna stijena« ispred Martiniquea.

Osmjeh sretnika.Barba i rijetka riba Wacho.

Martinique.Ribari izvlače mreže.

nom vratio na Kanare, onda bih prije svega poželio vidjeti Hier- ro, to ljupko gnijezdo tišine, gdje je tako profinjena usklađenost boja mora, kopna i neba.

U toku dana Renata je podijelila na pet jednakih dijelova kruh, naranče, limun, smokve i jabuke. Tako je zaključilo brod­sko vijeće na sastanku u Las Palmasu. Vjerujemo da će svaki od nas lakše provjeravati i čuvati svoj dio, paziti da li se štogod kva­ri te na vrijeme trošiti i štedjeti. Danas još jedemo »općinski« kruh, ali već sutra, uz redovan obrok, svaki će trošiti svoju zalihu kruha i voća.

Ne znam zbog čega je ta podjela hrane stvorila kod mene na­jednom neko tužno, turobno raspoloženje. Valjda zbog toga što me podsjetila na rat, na partizanske dane, kad su pred neprija­teljsku ofenzivu borcima dijeljene zalihe kruha, slanine, cigare­ta...

Navečer još nas dugo ispraćuje u noć svjetionik na zapadnom rtu Hierra.

Nije ni čudo, domet mu je 27 milja! Njegovi su bljeskovi za nas posljednji otkucaji Starog svijeta.

7. DECEMBRA. Svanulo je sivo, natmureno jutro. Kiši. Napokon nigdje kopna. Atlantik. More koje ptice ne mogu preletjeti u go­dinu dana, tako je prostrano i strašno! Ova slika starca Homera u potpunosti odgovara predodžbi nekadašnjih Grka koji su vje­rovali da je Ocean beskrajna rijeka što neprestano teče oko ruba svijeta. Ta rijeka, puna monstruoznih čudovišta, kao kotač vrti se oko Zemlje, i tu je kraj svega poznatog. Tko bi pokušao ploviti dalje, našao bi se u sve gušćem mraku i magli, dok na kraju ne bi doplovio do kaotičnog mjesta gdje se miješa more i nebo, gdje su već vječne oluje i vrtlozi koji bi ga odvukli u ždrijelo bezdana. Za Arape Atlantik je bio More tmine. Sve što je ondašnji svijet znao o njemu pripadalo je carstvu priča i legenda. Jednu od tih legenda zabilježio je arapski pisac Idris. Legenda priča o lutanju osmorice Akbuna (Lisabonaca) po Atlantiku.

Jednoga dana ukrcali su se naši Akbunci na brod i zaplo­vili po Moru tmine. Nakon petnaest dana plovidbe na jugoza­pad Akbunci su stigli do nekih kao trulež gustih voda. Tu nije bilo daška vjetra, ali je zato u moru bilo dosta podvodnih sti­

1 I BESA 1 161

jena... Nakon daljnjih dvanaest dana lutanja brod se našao kod jednog otoka s mnogobrojnim stadima ovaca. No njiho­vo oporo meso nije se moglo jesti. Od poklanih ovaca Akbun- ci su uzeli samo kože i zaplovili dalje...

Pisac nije zabilježio jesu li Akbunci podijelili kože na osam jednakih dijelova, kao što je posada Bese podijelila limune, na­ranče i druge »đakonije«.

Vjetar skreće sve više na zapad. Prošlu noć spavali smo malo. Ovu ćemo još manje.

8. DECEMBRA. Ne mogu se oteti dojmu: u Atlantiku ima previše vode! Toliko je vode da se nema gdje smjestiti, pa se valjda zbog toga neprestano uzdižu i spuštaju golemi valovi, gnijezde se, pre­mještaju, prelijevaju, zavaravaju jedan drugoga, nadmeću se i ni­kako da se smire. A kako da se smire kad za sve njih nema mjes­ta!

Nikom nije do jela. Spavali smo loše. Besa se neprestano va­lja i treba imati snage to izdržati. Perspektiva zapravo vrlo do­bra: kad se organizam iscrpi, kad ga nesanica šatre, kad tijelo potpuno klone, spavat će se, i te kako će se spavati!

U 17 sati uzbuna: ulovili smo prvu zlatoskušu. Naši je morna­ri zovu »lampuga« (Coijphena hippunes). Još u moru, kad progo­ni ribe poletuše, ponekad zablista u zlatnim i srebrnim preljevi­ma, a njezina puna ljepota dosežna je oku tek na palubi. Leđna joj je peraja vrlo duga, započinje gotovo od tupo zaobljene glave, dok joj je repna izdužena i rašljasta. Po tijelu, koje se prelijeva u duginim bojama, posute su tamne pjege, slične onima što krase naše potočne pastrve. Zlatoskuša koju smo ulovili duga je 68 cm i teži više od dva i pol kilograma. Neki moreplovci ne smatraju njezino meso osobito ukusnim. Kakva neskromnost i zabluda! Najbolje je vino ono koje je trenutno na stolu; najslađa je riba ona koju svojom rukom skineš s udice; najljepša je žena ona ko­ja pored tebe leži u krevetu. Bez milosti zlatoskuši smo otvorili trbuh i začas je cvrčala na ulju.

Vjetar je šuštao. Teški crni oblaci valjaju se sa svih strana, suzuju vidokrug, opkoljuju Besu. Palimo motor, što prije doče­pati se južnih širina, vedra neba i čvrstih pasatnih vjetrova.

162

9. DECEMBRA. Barometar više ne pada, ali nebo je još uvijek si­vo i natmureno. Oko dvije stotine i pedeset milja istočno proteže se afrička obala. Plovimo nekako paralelno s njome. Još počet­kom XV stoljeća taj je dio obale bio nedostižan evropskim lađa­ma. Brodovi su plovili do rta Bojador, ali ne dalje. Trebalo je imati smionosti, osloboditi se praznovjerja i povesti brod u ne­poznate prostore. Henrik, sin portugalskog kralja Joaoa, kojemu je povijest s puno prava dodijelila nadimak Moreplovac, govorio je svojim kapetanima: Plovite prema rtu (Bojador), prema toj nesavladivoj zapreci! Vi ga možda nećete proći. No vi ćete se od­gajati na pučini, izvršit ćete druga otkrića. Onda ćete opet doći, mi ćemo ponovno započeti dogovor, dokle god on ne bude savla­dan!

Otkako postoji, čovjek se bori s morem. Iz njegove je utrobe poniknuo, bez mora ne može. Kroz duga stoljeća najbolji more­plovci otkrivali su kopna i mora, istraživali beskrajna prostran­stva oceana. To je — recimo — bilo jučer. Danas čovjek istražuje dubine, otkriva fenomenalna bogatstva morske flore i faune. Sutra...? Neće li se jednog dana vratiti u prakolijevku svoju, u dubine mora?

Znanstvenici tvrde da ocean pruža sve preduvjete za održa­nje: toplinu, kisik, prostor, hranu, vodu. Postoje još samo neke »tehničke pojedinosti« koje znanost treba riješiti, i čovjek može seliti! Vele da se povijest ponavlja, ali samo kao farsa ili tragedi­ja. U tom slučaju u obzir dolazi ono drugo, tragedija kao poslje­dica atomske kataklizme, kad će čovjek poželjeti škrge da se vra­ti i spasi u moru.

Sve se više kida naoblaka. Vjetar ponovno skreće na istok, sjeveroistok. Bezbrižna plovidba na beskrajnoj pučini.

10. DECEMBRA. Granulo je sunce. Od istoka prema zapadu va­ljaju se beskrajni lanci valova. Na vrhu vala srebre se bijele kres- te, dok ih vjetar ne slomi, pretvori u prašinu i kao sjeme raznese pučinom. Nebo čisto, bez oblačka, nježne plave boje, a pučinom se nadmeću tamnoplavi, ponekad crni valovi. Prvi put jutros podigli smo leptir-flokove. Vjetar svjež, snage 4—5 bofora, gura pred sobom naš brod brzinom 6 čvorova. Leptir-flokovi još više uzdižu ionako već uzdignut pramac Bese, koja se jednolično lju­lja s jednoga na drugi bok. Za kormilara nikakva briga. Sjedi pa

163

uživaj! U 11 sati trzaj na udici. Evo još jedne zlatoskuše. Nešto je manja od one prve, ali joj to opraštamo jer je stigla na vrijeme da je spremimo za ručak.

Ručak je bio raskošan: juha od povrća, pržena zlatoskuša, krumpir-salata i voće. Dakako, poželio sam i vino. Htio sam otvo­riti bocu koju smo dobili na dar u Hierru, ali Renata se usproti­vila. Veli — otvorit ćemo je kad prijeđemo Atlantik. Tako je to kad čovjek plovi na malom jedrenjaku. Kada je Michelangelo prvi put sjekao pučinu Atlantika, kao sad Besa, ponio je: 12.000 litara vina u cisternama, 10.000 litara u bocama, 3500 litara šam­panjca, 15.000 litara pive i 10.000 litara voćnih sokova. Zlatosku­še nisu trebali loviti. Umjesto panule na krmi vukli su u utrobi broda 5000 kg zaleđene ribe. No kako imade cijenjenih putnika koji ne vole ribu, za svaki slučaj ukrcali su još 20.000 kg mesa,70.000 jaja, 6000 kg peradi, 8000 kg tjestenine, 20.000 kg brašna,20.000 kg mlijeka u prahu, 4000 kg raznih vrsta sira, 2000 kg mas­laca, 2000 kg salame, 20.000 kg svježeg i 6000 kg konzerviranog zelenja, 30.000 kg voća, 3000 kg kave, 4000 kg šećera, 150 kg čaja,15.000 kg marmelade, itd., itd.

Renata primjećuje: — Za smočnicu bih se mijenjala s njima, za brod nikako!

Na pučini vjetar. Refuli sve snažniji. Neka, neka... Dok je vjet­ra, bit će i jedrenja!

11. DECEMBRA. Jutro. Najprije sam bacio pogled na brzinomjer da vidim koliko smo prevalili u toku noći i kojom brzinom plovi­mo. U posljednja 24 sata prešli smo 134 milje. Nije loše. Loše je nešto drugo. Žika, koji je za kormilom, saopćuje mi da su se no­ću, zbog snažna vjetra, iskrivili željezni nosači Škota od leptir-flo- kova. Nosači zavareni na oplati broda, desno i lijevo na boku u visini pomoćnog kormila. Zbog te deformacije isključena je mo­gućnost da brod plovi bez kormilara, što u normalnim uvjetima omogućuju leptir-flokovi. Kvar možemo popraviti tek u Fort de Franceu.

— Šteta! — velim i slegnem ramenima, a Žika odmah uskače:— Nije to nikakva šteta, ionako samo zijevamo! Kad još ni za

kormilom nitko ne bi trebao biti, istrunuli bismo od dosade i ne­rada!

Nebo vedro, samo na dnu horizonta klupčaju se tamnosivi,

164

kudeljasti oblaci. Na pramcu opazim prekinut konop, podigač floka. Pitam:

— Što je to?— Prekinuo se podigač, noću.— Šteta.— Nije to nikakva šteta — opet će Zika. — Da je valjao, ne bi

puknuo.Sva je sreća što se jarbol nije slomio. Po Žikinoj logici morao

bih vjerovati da je i to čista dobit za nas.Naša pozicija uli sati: 28° 13’W, 25° 57’N.

12. DECEMBRA. Noću, za Markove straže, objesila se na udicu neka riba duga 98 cm. Donekle podsjeća na našu »iglu«, ali je mnogo deblja i tamnija. Na gornjoj čeljusti ima tri izvanredno velika zuba dugačka 1 cm. Sudeći po krupnim očima mora da je dubinska riba, koja vjerojatno samo noću izlazi bliže površini. Na žalost, u priručnim knjigama koje imam na Besi nisam je mogao identificirati. Najviše naliči na Trihiurus lepturus, samo kod ove koju smo ulovili oblik repa nije podudaran.

Pod večer ćemo prijeći sjevernu obratnicu. Marko predlaže da se u čast prelaska otvori boca vina. On je za Atlantik sastavio čitav kalendar događaja uz koje — po njegovu mišljenju — valja ispiti bocu vina. To su: prvi dan na pučini, prelazak obratnice, Mićin rođendan, prva polovica puta, svaki put kad ulovimo ribu, kad brzinomjer registrira 5000 milja koje je prevalila Besa, kad prvi put ugledamo kopno i napokon — kad stignemo u Fort de France.

Da mi nije sin i da mu ne poznam djeda, zaprepastio bih se odakle mu tolika ljubav za plemenito piće. Pa i Vlado! Kad se ukr­cao na Besu bio je gotovo antialkoholičar. Sad i on pije! Lijepo ja društvo vodim po svijetu! Da je još Mićo na brodu, morao bih pregraditi tankove i jedan izdvojiti za vino!

13. DECEMBRA. Uzeo sam lončić, decilitar i pol vode, ponio pri­bor za umivanje i popeo se na palubu. Oprao sam usta, umio se, isprao četku i ostatak vode bacio u more. Ponekad zaboravim umiti se. Ako to bude dva dana uzastopce, treći dan to sigurno primijetim i onda se četvrti dan obvezno umijem. Posljednji put

165

kupao sam se u Jadranu. Dosta! Nikad mi nije bilo jasno što tje­ra ljude da se svaki čas kao sumanuti bacaju u more — neki čak naglavce! U vodi do očajanja lamataju nogama i rukama, pa se naposljetku bez daha, već posve iscrpljeni, jedva dovuku do oba­le. Onda drhte od studeni, krevelje se i skaču na jednoj nozi da istjeraju vodu iz ušiju, ili se zakopavaju u vrući pijesak da se oz­noje, pa opet jure u vodu da sa sebe speru prljavštinu i znoj! Kakva je logika u tome? Tuširati se kod kuće, u tome uživam, ali kupati se u prljavoj rijeci ili ne manje prljavu moru, ne, to ne razumijem. Bog je stvorio more za ribare i moreplovce, a ne za kupače i bezveznjake. Uza sve nevolje još da vodim brigu o mor­skim psima! Na Besi nema kupanja, za vrijeme plovidbe. Ako je kome vruće, eno mu sić, neka ode na krmu i neka se polijeva do mile volje. Zapravo, plivanje u moru izmišljotina je novijeg datu­ma. Ni Grci ni Rimljani nisu se kupali na otvorenoj pučini, a sretnici srednjeg vijeka, još manje. Tek u XVI stoljeću Englezi su na nagovor svojih liječnika kao žabe poskakali u more. Francuzi mnogo kasnije. Još godine 1813. kraljica Hortenzija uzalud je po­zivala svoje građane na obalu Normandije. Tek kada se vojvoda od Berryja oženio nekom malom i ljupkom napuljskom prince­zom, koja nije mogla živjeti bez praćakanja u moru, tek tada, njoj za ljubav, Francuzi su skinuli odijela, zagazili do pupka i ba­cili se u valove. Ako se ne varam, tome je jedva stotinu i pedeset godina!

Ma kakvo kupanje! Plovi barko, široko je more...! Na horizon­tu ništa nova. Od jučer smo progutali još 118 milja.

Navečer, kakvo uzbuđenje, kakva radost! Na nebeskom svo­du otkrili smo blistave zvijezde iz sazvijeđa Južnog križa! To naj­manje, najdivnije i najljepše sazvijeđe u raskošnoj porodici Juž­nog neba nama, moreplovcima pouzdano najavljuje skore ljepo­te tropa i blagodati južnih mora.

14. DECEMBRA. Danas je Mićin rođendan. Renata je poželjela da na stolu bude ribe, jer je Mićo neobično voli. Zainatio sam se, mijenjao sam redom udice i mamce, dok napokon nisam jednu prevario. Na udicu se objesila neka vrsta tune, duga je 157 cm, teška oko 15 kilograma. U opsegu ima 43 cm, što je vrlo malo kad je riječ o tuni te dužine. Leđa su plavkastozelena, trbuh srebr- nast. Meso je neobično bijelo. Ni tu ribu nisam mogao identifici­

166

rati. Pojeli smo je svejednako u slast i zalijevali vinom u Mićino zdravlje!

Nas troje — Renata, Marko i ja — sada smo na Atlantiku, on u Zagrebu, daleko, vrlo daleko! Citiram nekoliko rečenica iz nje­gova posljednjeg pisma:

... Kad čitam vaša pisma ili tatin izvještaj, često se osjetim potpuno prisutan: osjećam očaj što ne mogu dovoljno brzo doći do pramca da pripremim sidro, gledam strku na brodu kad prelazite pličine, točno vidim konfiguraciju terena, tvrđa­vu na ulazu u Rabat, osjećam drhtanje palube kad radi mo­tor. Često mi je žao kao psu što nisam s vama...

Sine Mićo, svi mi na Besi želimo ti svako dobro, i nemoj od­već često žaliti što nisi s nama!

U brodskoj biblioteci ipak sam nešto otkrio: tunu koju smo danas ulovili i svečano pojeli Amerikanci nazivaju Wahoo. Latin­sko ime:...?

Latinsko ime za Wahoo nisam pronašao, ali sam posve slu­čajno otkrio ime prve žene koja je sama pod jedrom preplovila Atlantik. Bila je to Ann Davison, koja je u 7 metarskom jedrenja­ku Felicity Ann u 38. godini života krenula iz Plymutha 1952. go­dine i sretno stigla u New York.

15. DECEMBRA. Svakodnevno me muči misao — gdje smo i ka­ko odrediti poziciju Bese? Dakako da vodim tzv. zbrojevnu navi­gaciju, ali znam da to nije dovoljno.

Gospodin Reveri više je puta prelazio Atlantik. Zanimala su me njegova iskustva, s obzirom na rad sa sekstantom i na meto­de koje upotrebljava za određivanje pozicije. Dakle ovako: zvijez­de ne snima nikad! Koristi se jedino suncem, i to isključivo u podne, da odredi geografsku širinu. Time je njegova cjelokupna navigacijska literatura svedena na tanku bilježnicu. I ne samo to. Prvih deset dana uopće ne mjeri sunce sa sekstantom. Ipak valja napomenuti da ima ugrađeno automatsko kormilo, radio- -goniometar i kojekakve druge »gurabije«, kako bi rekao Vlado.

Moje su opservacije svakodnevne, kad god imam uvjeta, s ob­zirom na sunce i valove. Sve u svemu, promatrati na malom bro­

167

du kao što je Besa, čija se paluba uzdiže iznad mora tek nešto preko metra, na pučini koja je trajno uznemirena, u području pa- sata gdje su valovi visine do četiri metra — pod takvim uvjetima »skidati« sunce zaista nije lako, napose meni koji nemam previ­še iskustva. Ponekad dobivam do očajanja krive račune. Najčeš­će se pokaže da sam štogod krivo zbrojio, odbio ili ušao s netoč­nim podatkom u nautičke tablice.

Zabrinut sam, muči me misao — hoću li uistinu pronaći Fort de France? Baš mudro nisam postupio što sam čak u štampi ob­javio da iz Las Palmasa idem u Fort de France! Sad nas tamo če­ka pošta i moram po svaku cijenu dovesti brod u tu luku. A da sam mudro šutio, sada bih bez brige plovio Altantikom. Negdje bih naletio na kopno, bilo na Antile, bilo na Sjevernu ili Južnu Ameriku. Ovako — hajde, isprsi se, druže kapetane, i dovedi Besu u Fort de France! Kapetan fregate Ante Simović, koji me poduča­vao u navigaciji, često mi je govorio: — Imajte povjerenja u se i u sekstant, vi ćete doći kamo želite... Nisam baš previše uvjeren. Naša trenutna pozicija: — 34°W; f —17° 56’N. Na horizontu pus­toš. Ni ptice, ni broda, čak ni oblaka.

Samo je more oko nas i sa svih se ono strana spušta i diže! Dosta je vječitog trnja u srcu, dosta tih dana što kaplju

polako.Svuda more to vječno, što eto i do nas već stiže:Teško je s gutljajem prvim, poslije ide već lakše.

Paul Claudel, autor ovih stihova, mogao bi osim poezije pisati i priručnik za brodove. Teško je s gutljajem prvim, poslije ide već lakše... Pozlatile mu se riječi!

16. DECEMBRA. Vjetar je nešto popustio. Naši leptir-flokovi, oba zajedno, imaju svega 46 kvadratnih metara. Na žalost, to je premalo za Besu u uvjetima uobičajene snage pasata. Djelomice smo tome doskočili time što smo umjesto njih podigli na tangu- ne dva normalna floka. S obzirom na težinu i gaz, Besa bi mogla podnijeti leptir-flokove do 80 kvadratnih metara. No i tih 46 me­tara jedri zadovoljavajuće.

Oko 11 sati primijetili smo brod. Pred našim pramcem uda­ljen oko 6 milja, vukao se naftaš u pravcu sjevera. Dokle god

168

nam nije nestao s horizonta, pratili smo ga pogledom. Da li nas je uopće zapazio? Nije bitno. Saznali smo da u toj vodenoj pusto­ši ipak nismo sami.

Na pučini iznad valova još sam vidio djelić jarbola. Ta slika osamljena broda iznenada me podsjeti na slavnoga našeg po­morca Nikolu Primorca, koji je prvi u maloj jedrilici preplovio Atlantik s istoka na zapad. Godine 1870, okladivši se za 1000 en­gleskih funti, zajedno sa svojim prijateljem Amerikancem Bucle- yjem i vjernim svojim psom, ukrcao se na brodić City of Ragusa, dužine 6,10 metara i isplovio iz Liverpoola, te nakon 78 dana uz­budljive plovidbe sretno stigao u New York. Dvadeset i pet godi­na nakon njega pojavljuje se na pučini Amerikanac Joshua Slo- cum, koji sa svojim ne manje slavnim jedrenjakom Spray, dugim nešto više od 11 metara, prvi u povijesti pomorstva — sam oplov- ljuje svijet, da bi nakon svoga sretnog povratka uskoro zauvijek nestao na drugom putovanju. Početkom našeg stoljeća i Danac John Voss u nevelikom jedrenjaku Tilikum oplovio je svijet. Sli­jedi veliki skitnica, Amerikanac Harry Pidgeon, koji je sam sag­radio svoj brodić Islander dužine 10,5 metara i šarao njime po oceanima kao djeca kredom po školskoj ploči. Jack London krstari Pacifikom sa svojom ženom na jedrenjaku Snark. Knjiga koju je zatim napisao, Krstarenje Snarka, očara mladoga fran­cuskog avijatičara Alaina Gerbaulta, koji nakon prvoga svjetskog rata kreće s jedrilicom od 11 metara, Fire-Crest u čvrstoj namje­ri da ostatak svog života provede na moru, pod jedrom. Sedam je godina Alain Gerbault plovio sam, obišao je kuglu zemaljsku, a na drugom putovanju, skrhan žutom groznicom, dovršio je ži­vot na otoku Timoru u Arafurskom moru. Bili su to pioniri sport­skog jedriličarstva koji su primjerom potvrdili da za velika puto­vanja na moru nisu neophodni veliki brodovi, nego snažna volja, umijeće i veliko srce. Odonda su mnogi jedrenjaci, bolje oprem­ljeni, s više iskustva, kretali na put i s više ili manje sreće oplovili svijet. Za njihovom brazdom sada kreće Besa...

17. DECEMBRA. Svako jutro nađemo nekoliko mrtvih morskih lastavica, koje noću padnu i uginu na palubi. Dvije, tri, četiri. Kad radi motor, ne nađemo ni jedne. Jutros smo ih našli devet­naest. Na žalost, ove koje smo danas pokupili tek su nešto malo veće od naših srdelica.

169

Prve poletuše pale su na palubu Bese noć pred ulaskom u Pa- lermo. Bile su duge sedam centimetara. Ove na Atlantiku budu i do četrdeset centimetara. Najmanje koje smo našli na palubi imale su svega nekoliko centimetara!

Po cijeli dan promatramo ih kako uzlijeću proganjane gra- bežljivcima. Ne prođe ni pet minuta a da ne primijetimo po koju poletušu. Neke lastavice, čim polete, kao puščano zrno zabiju se uskoro u vodu. Druge poduže lete, pa se spuste na površinu ili, dodirnuvši vodu, odbiju se ponovno u let. Treće lete izvanredno dugo i vješto stotinu i više metara. Kad se spuštaju, ponekad is­krenu krila, naglo promijene smjer da time valjda zavaraju zla- toskuše, koje ih drže na oku čak i za njihova leta. Zahvaljujući brojnim titraj ima krila — sedamdeset u jednoj sekundi — let morskih lastavica dosta je brz. Poletuše, ti vjesnici južnih širina, prava su radost moreplovaca. Bez njih pučina bi bila siromašna i prazna. Kad morsku lastu stavite u lonac, dogodi se nešto neo­bično i tužno: čim je uronite u kipuću vodu, ona još jednom ma­kar mrtva, raširi svoja krila!

Vjetar sve više promjenljiv. Naoblaka. Barometar pada. Sada je na 758 milibara. Podnevno mjerenje pokazalo mi je da smo sjevernije nego što sam očekivao. Veli mi Žika: — Ne čudite se, za svoje straže cijelo sam vrijeme držao nešto sjevernije! — I ja! — javlja se Marko. Više se ne čudim, jer sam i ja držao sjevernije bojeći se da smo previše na jugu. Naravno, to im nisam priznao.

18. DECEMBRA. Ležim. Vani kiši. Ponekad val udari takvom snagom o bok Bese kao da je netko teškim batom udario po že­ljeznom limu. Prozorčić pokraj moga uzglavlja, koji je ugrađen na oplati ispod razine palube, svaki čas zaroni. Tek tada primije­tim koliko je more oko nas zelenkasto i čisto.

Omara. Težak tlak. Nigdje dovoljno zraka. Listam stare fran­cuske balade. Izdvajam jednu iz ciklusa Ljubav mornara. Na­slov: POLJUPCI.

Na rastanku ništa nismo kazali. I povjerovali smo da se mnogo volimo. Za vrijeme odlaska šutjeli smo dugo. Bilo je to, kako se kaže — ravnodušnost.

Bili smo se tako toplo zagrlili, ipak, jučer i prije, rekla si: pet dana. Kazali smo — to ne traje dugo, pet dana poljubaca, to je kao lijepo vrijeme.

170

Danas je more plavkasto, sutra će biti bure. Ne smije sepreviše tražiti od ljubavi. I mornari vidite, putuju. Jedan jebrod poljubio dno.

Kako su poljupci kratki!

Ponekad na pučini dva-tri pročitana stiha mogu ispuniti ili preoteti zaboravu cijeli dan!

19. DECEMBRA. Vjetar u krmu nadimlje leptir-flokove. Nepres­tano valjanje s jednoga na drugi bok, bezbrižna plovidba u sus­ret Antilima.

Što tko radi na Besi, kad ništa ne radi? Kad ništa ne radi, to znači kad nije za kormilom, kad nije zabavljen poslom, jelom ili kad ne spava. Idimo redom:

Žika... On gradi brodove. Najprije postavi zadatak, odredi uv­jete. Na primjer: hoću najveći brod kojim još može upravljati je­dan čovjek. Ili: koje dužine mora biti brod, uvijek je riječ o jedri­lici s pomoćnim motorom, koji bi bio najprikladniji za komerci­jalne svrhe? Ili: kakav unutarnji raspored mora imati brod gra­đen za dva bračna para koji idu na svadbeno putovanje! Izradio je nacrt svoga budućeg broda: kupaonica, klavir, maksimalan ra- dius kretanja te mogućnost smještaja za još tri osobe, ukupno četiri ležaja. Dužina preko svega 9,70 metara. Bit će to keč s kos- nikom i širokom krmom, čelične oplate, motorni jedrenjak. Sag- radit će ga svojim rukama i plovit će sam...

Vlado crta ladanjske kućice. Izrazite samo želju: dvije, tri, če­tiri sobe? S garažom ili bez nje? Kamin obvezatan? Kad dovrši nacrt, svi se okupimo u kokpitu, stavimo primjedbe, te kao gra­đevna komisija primimo ili odbacimo projekt, i on započinje iz­nova.

Marko kompletira svoj »mehanizam« radio-stanice, a ima ih tri: glavnu, amatersku i pomoćnu u slučaju prisilnog iskrcava­nja. Taj »mehanizam« iziskuje neprestane popravke, vijke, lemi- la, žaruljice, sklopke, kablove, vezove... Kad se vrati, mogao bi ot­voriti prodavaonicu elektromaterijala, toliko je toga, kao hrčak, navukao u svoju rupu, radio-kabinu.

Renata lješkari. Često kontrolira i mjeri vlagu i toplinu u po­jedinim odjelima Bese i neprekidno, kao mačka mačiće prenosi svoje filmove na »pogodnije« mjesto. Što dublje ulazimo u pro­store tropa, sve je više zabrinuta i sve češće mjeri...

171

Ja kratim vrijeme ribolovom. Slažem varalice i mamce, cijelu primijenjenu umjetnost razvio sam s kojekakvim krpicama, sla­mom, komušinom, lišćem od banana, sve to slažem, aranžiram oko udice, ne bih li prevario koju ljepoticu i osigurao posadi svježu hranu.

Sedamnaest je sati, trzaj na udici! Hop... eto još jedne! Izvla­čimo tunu s prugama na trbuhu (Katsuwonus polamys), dugu 68 centimetara, tešku više od II kg. Kad sam je mjerio, u jednom času zbog iznenadnog vala izgubio sam ravnotežu, pao i dosta teško povrijedio lijevu nogu u butu. Marko, koji nije znao da sam povrijeđen, videći me složena u kokpitu, zlobno je dobacio: — Bravo, barba, bravo!

20. DECEMBRA. Moja ozljeda nije baš tako nedužna kao što sam jučer mislio. Rana se inficirala i Renata je opet morala otvo­riti sanduk s lijekovima...

Sanduk s lijekovima! Leži u salonu ispod stepenica koje vode u kokpit na palubu i svaki dan vidim ga bezbroj puta. Sivozelene boje i u sredini, u bijelom krugu, crveni križ. Dar Besi od Sanite­ta Jugoslavenske armije — i generala Gojka Nikoliša. S koliko su ljubavi i brižnosti u toj kutiji sređeni lijekovi i medicinski instru­menti! Uz svaki lijek dane su upute kako se upotrebljava, poseb­no je sastavljen popis bolesti koje nas mogu zadesiti, dane su upute za postavljanje dijagnoze i određeni lijekovi kojima se u danom slučaju moramo poslužiti. Dakle, sve je tu. Osim toga, po­sada Bese dobila je posebne upute, štampane u zasebnom sves­ku pod naslovom: Opšti higijenski savjeti. Tu su savjeti o održa­vanju fizičke kondicije, prehrani, režimu vode, nepovredivim re­zervama, higijeni kože, epidemiološka anketa i na kraju savjeti o mentalnoj higijeni. Citiram nekoliko rečenica iz tog odjeljka:

... Čistoća i apsolutni poredak svih stvari na brodu je os­novni preduslov dobrog duševnog stanja... Svaki član posade ima dužnost da svoju duševnu krizu drži do maksimuma u sebi, da najprije analizira uzroke koji postoje u njemu sa­mom. Dobar san i okupacija bilo kakovim radom je najbolji izlaz. Svak treba najprije da izbroji do hiljadu pre nego što će reagovati na nešto što mu se ne dopada... U slučaju vanredno teških duševnih kriza, stoje vam na raspoloženju i odgovara-

172

jući medikamenti, iako najbolji medikament je — sam čovek!Ne zaboraviti da dobra reč i dobar vic mogu postići upravočaroban učinak.

Ove je upute sastavio lično dr Gojko Nikoliš. Na prvoj strani­ci napisao je svojom rukom: Hrabroj posadi »BESE« želi povolj­ne vetrove, najbolje raspoloženje, zdravlje i svaku sreću uopšte — Gojko.

Teško je izraziti koliko nas je taj čovjek zadužio svojom lju­bavlju i pažnjom.

Vjetar sjeveroistočni i danas puše jednolično i dosta snažno. Povremeno pada sitna kiša. Oko deset sati ujutro naš je brzi­nomjer prestao raditi, točno nakon 5000 sveukupno prijeđenih milja. Pukla mu je »sajla« koja spaja propeler ispod vodene lini­je s kazaljkama instrumenata.

Uz oplatu broda prilijepilo se mnoštvo nekih životinjica, na- ljepnika, dužine centimetar i pol, debljine oko pet milimetara. More stalno valovito i teško. Opća ocjena: naporno ali bezbrižno putovanje.

21. DECEMBRA. Straža za kormilom traje tri sata. Uvečer, kad u 21 sat preuzimam kormilo od Žike, zviježđe Orion bit će već na putanji iznad horizonta. Kad Orion stigne na vrh glavnog jarbo­la, ne moram ni gledati sat, znam da je ponoć i vrijeme smjeni. Vlado isprati to zviježđe do prvog križa na jarbolu, a Marku za­vršava smjena kad se Orion spusti na pučinu. Nama po boku s desne strane sa svog prijestolja iz dana udan sve većma silazi zvi­jezda Sjevernjača, dok se na suprotnoj strani horizonta uzdiže slikovito zviježđe Južnog križa.

Orion se izgubio. Kiši. Još od Mediterana muči me kostobolja u desnom ramenu. U Las Palmasu bol se prenijela na cijelu des­nu ruku. Ponekad bude toliko snažna da tom rukom ne mogu ok­retati kotač kormila. Kadgod ni spavati ne mogu, toliko me boli. Ponekad mi Renata složi vrećicu ugrijanog pijeska, koju kao ob­log stavljam na bolna mjesta. Žiki su često inficirani krajnici. Marka još uvijek napadaju čirevi. Renata ima povremeno teško­će sa žuči. Najotporniji je Vlado. Nekoliko dana mučila ga zubo­bolja, ali 2ika mu je u truli kutnjak nabio soli i rupu začepio gu­menim kitom koji upotrebljavamo za šuperenje palube. Bol mu

173

je prestala i posve je zadovoljan uslugom novootkrivenog dentis­ta.

Na horizontu ništa nova. Po mojoj ocjeni prešli smo polovicu puta. Unatoč tome što već dva dana kiši, barometar još uvijek pada. Sada se spustio ispod 758 milibara. Večeras sam prvi put promatrao kako sijevaju munje na Atlantiku. Blijesak bi osvijet­lio brod i pučinu, a zatim bi potpuna tama pokrila nebo i more. Taj apsolutni mrak traje samo čas dok se oko prilagodi, da već u slijedećem trenutku registrira skromno treperenje zelenoga i crvenog bočnog ferala.

Blažene noćne straže, kad je čovjek okružen beskrajnim mo­rem, sam za kormilom, nesmetan u razmišljanju i sanjarenju!

22. DECEMBRA. Za moje smjene, od 09—12 sati, premda je sipi- lo, ništa nije nagoviještalo nevrijeme koje je nadolazilo. U 12 sati predao sam kormilo Vladi i povukao se u kabinu. Renata je pri­premala ručak. Desetak minuta nakon smjene vjetar je počeo na­glo skretati na zapad, jugozapad i Vlado je morao skidati leptir- -flokove i stavljati normalna jedra. U 13 sati snažan vjetar i još snažniji pljusak pretvorili su Atlantik u jedinstvenu sliku. I nebo i more stopilo se u bezbojno sivilo. Metar-dva iznad površine sve je bilo u nekoj magli, samo su se visoki valovi svojim vrhovima uzdizali iznad tog sivila, kao planinski visovi iznad maglenih do­lina. Kad sam skočio s ležaja, Renata je već napustila kuhinju i požurila na palubu da Marku i Vladi pomogne postaviti olujni flok. Do palube nisam ni dospio jer su me u kuhinji zadržali lon- ci i zdjele što su letjeli s ograđene pećnice. Kroz otvoreni prozor- čić, koji u salonu imademo prema pramcu (vjetar do tada imali smo u krmu), val je u jednoj sekundi ubacio toliko vode da sam ostao zaprepašten. Sve je plivalo. Na sreću, nevrijeme je trajalo svega jedan sat. Žika se nije ni pojavljivao. Kad je sve prošlo, izi­šao je na palubu, protegnuo se... Upitam ga:

— Spavali ste?— Nisam spavao... dremao sam.— I tako ste čvrsto drijemali da niste čuli nevrijeme...?— Čuo sam.. Ali nisam želeo da izađem na palubu i da vam

pomognem. Hteo sam da se uverite kako i u nevremenu možete ploviti bez mene.

Mislim da je to bio prijelomni trenutak. Promatrao sam ga

174

kao da ga prvi put vidim. Postao mi je tuđ i dalek. Vrijeme je da se iskrca.

23. DECEMBRA. Vrijeme se smirilo, prijatno je i svježe. Opet pu­še naš stari pasatni znanac: istok-sjeveroistok. Premda smo do­brano zagazili u područje tropa, ne bi se baš moglo reći da je previše vruće. Onima koji žele poći za nama, brazdom Bese, top­lo preporučujem da uzmu i zimsku garderobu. Noću na straži ponekad bude tako hladno da kormilar nosi onu istu kabanicu koja nam služi na Jadranu za vrijeme bure! Kako god to zvučilo nevjerojatno, nitko još od nas nije valjano pocrnio. To je djelo­mice zbog toga što se čuvamo pretjeranog sunca, a donekle zato što nismo imali suviše prilike da se valjano ispržimo na suncu. Do ekvatora valjda će biti i toga.

U 10 sati naša je pozicija bila: 14° 20’ N — 51° 40’ W. Od Hierra do Fort de Francea ima 2500 milja. Preostaje nam, dakle, još ne­što više od pet stotina milja da stignemo u Novi svijet. Kada su Kolumbo, Amerigo Vespucci, Cortez i drugi kolonizatori stigli u Novi svijet, započela je pljačka, ali i razmjena dobara. Evropljani su Indijancima donijeli željezo, staklo, konje, glazbala sa struna­ma... Oni su nama dali kukuruz, rajčice, kakao, krumpir... Cime ćemo mi usrećiti stanovnike Novog svijeta? Nešto ipak nosimo i mi za njih: onu gamad iz Španjolske, bakule, koje još uvijek gos­podare na Besi! Znam da su sve moguće vrste žohara već davno stigle onamo, prije nas, ali svježa pošiljka možda će im dobro do­ći da obnove krv.

24. DECEMBRA. Nebo je rijetko kada posve vedro. Vjetar stalan. Oko 10 sati posjetio nas je faeton, ptica tropa i širokih pučina. Priđe nečujno, obleti dva-tri puta brod, pa se izgubi na dalekoj pučini. Najčešće sam. U jatu nikad. Diskretan, osamljen putnik. U plavoj pustinji, videći ga kako kruži iznad broda, čovjeka ispu­ni neka radost. Zajednički dijelimo osamu i pučinu. Faeton nije veći od osrednjeg galeba. Potpuno bijel, ukrašen je grimizno crvenim kljunom i u repu sa dva izrazito duga, tanka bijela pera. Noge su mu također crvene, a odozgo na krilima ima dvije tam­ne pruge. Faeton se rijetko kada susretne u blizini obale, a njego­vo su perje nekadašnji stanovnici Kariba koristili kao ukras.

175

Druga ptica koja nas neprestano prati nešto je veća od naše laste, a pomalo na nju i naliči. To je burnica. Mi na brodu zove­mo je vražić, jer je smeđa, gotovo crna i vrlo nestašna. Rijetko kada leti sama, a viđali smo cijela jata. Kad sjedne na val, treperi krilima kao da se boji da je val ne iskrene. Leti brzo, dosta nisko iznad valova i vrlo vješto. Ponekad noću oblijeće oko jarbola. Ta­da bih se zakleo da je to šišmiš koji nas prati. U nekim krajevima mornari vjeruju da svaka od tih ptičica nosi u sebi dušu nekoga starog preminulog kapetana. Mnogi smatraju da njihova pojava navješćuje nevrijeme, zato je i zovu — burnica!

Što se tiče ptica koje smo susretali, želio bih još napomenuti da smo vrlo daleko od kopna zapažali neku vrst ptice grabljivice, nalik na našeg kopca, koja je kružila nad pučinom uvijek u druš­tvu još kojeg člana svoje porodice.

Između afričke obale i Kanarskih otoka susretali smo mnogo velikih, crnih, sivih i bijelih galebova. Te su ptice ponekad bile toliko prežderane da nisu mogle poletjeti. Dizale su se teško i od­mah ponovno padale u more. Iznad njih neprestano su kružili drugi galebovi kao da ih čuvjaju i drže im stražu. Isprva smo mislili da se radi o mladim pticama kojima perje još nije potpu­no izraslo, ali poslije smo se uvjerili da se uistinu radi o potpu­noma odraslim galebovima. Jedne noći za vrijeme vožnje Marko je, zahvaljujući mjesecu, opazio galeba u vodi. Uzeo je veliku ba- terijsku svjetiljku i kad se brod približio, naglo je prema ptici uperio snažan snop svjetla. U istom trenu galeb je srdito otvorio kljun i prijeteći se zaletio prema izvoru svjetla.

Danas ili sutra moramo opaziti prve »američke« galebove.Uvečer se na nebu pojavio mlad mjesec. Nježan, blijed u sja­

ju, vitak u pojasu, nije ostao dugo pred našim očima. Kao male­no, još nedoraslo dijete brzo se spustio ispod horizonta u kolijev­ku...

25. DECEMBRA. Jutros smo našli na udici još jednu »iglu«, pri­bližno iste dužine (metar) kao i prvu. Bila je mrtva. Straža noću nije ni primijetila kad je zagrizla. Ponovno sam danas pokušao identificirati tu ribu. Napokon sam uspio. Francuzi je zovu: lo- karda-zmija. Znanstveno ime: Gempulus. Čim sam pročitao to ime, sjetio sam se Heyerdahla: Gempulus! To je, dakle, ta riba za koju su kontikijevci vjerovali da su je prvi vidjeli živu. Kakva za­

176

bluda! To je već druga koju smo ulovili u svega sedamnaest dana plovidbe po Atlantiku. Izvan svake je sumnje da su tu ribu ulovi­li, pa prema tome i vidjeli, mnogi jedriličari i moreplovci koji su prije Kon-Tikija i nas plovili Pacifikom i Atlantikom.

Kad smo otvorili trbuh toj našoj zmijolikoj skuši, našli smo u njemu samo jednu srdelicu!

Danas smo napokon dokrajčili banane. Prije nego što smo krenuli iz Las Palmasa ukrcali smo 20 kg limuna, 40 kg naranča i 60 kg banana, koje su još bile zelene, odijeljene u četiri zamotka, svaki po petnaest kila. Jedan zamotak smo otvorili i odmah obje­sili na palubu, da što prije dozrije. Svakog smo ga dana čeznutlji­vo obilazili i promatrali kad će kora požutjeti. Taman su sazrele, kad je Marko otkrio da neki crvi napadaju banane koje smo os­tavili u kabini. Bio je to više razlog da navalimo na njih.

Još nekoliko riječi o prehrani: svježi kruh imali smo desetak dana. Sad jedemo »prepečenac« koji smo kupili u Las Palmasu. Vrlo je ukusan, dobro se drži, a cijena mu je ista kao i svježem kruhu. Od voća najosjetljiviji su limuni i njih treba imati stalno pod paskom i na vrijeme trošiti. Od povrća to vrijedi za rajčicu. Odlično se drži plavi patlidžan, krumpir, krastavci i mrkvica, ali povrće mora imati dosta zraka. To osobito vrijedi za zelje u glavi­ci. Ono se brzo kvari. U tropskim predjelima bez hladnjaka teško je bilo što sačuvati na dulje vrijeme. U Las Palmasu kupili smo i desetak kila »marona«, poznate vrste kestenja. Vrlo su hranjivi i ukusni, dobro izdrže toplinu i vlagu. U cjelini naša je hrana na Atlantiku bila dobra i raznolika. Kad još uzmemo u obzir ulov ri­ba, i Gavrilovićeve proizvode koje smo ponijeli iz Jugoslavije, moramo biti više nego zadovoljni.

26. DECEMBRA. Već nekoliko dana svi moji računi pokazuju da se nalazimo južnije od 14. paralele. Taj podatak uzimam s rezer­vom, s obzirom na teške uvjete pod kojima snimam. Međutim, činjenica da mi opservacije uzastopce pokazuju iste rezultate nu­ka me da razmislim o tome.

Kiši na mahove od ranog jutra. Htio sam po svaku cijenu sni­miti sunce u podne, ali malo je nade da će se iskidati naoblaka. Ipak sam pripremio sekstant i kronometar da mogu svaki čas is­koristiti makar trenutni i slučajni tračak sunca. Ulovio sam ga nekoliko minuta nakon 11 sati. Imao sam osjećaj da sam dobro

12 BESA 1 177

snimio. Povukao sam se u kabinu i započeo računati. Rezultat koji sam dobio razlikovao se svega d v i j e m i l j e od predviđe­ne pozicije. Rijetko sam kada na ovom putu osjećao takvo zado­voljstvo. Najednom je u mene ušla smirenost. Uistinu sam povje­rovao da mogu i da ću sigurno dovesti brod do cilja, osim ako se ne dogodi štogod nepredviđeno što prelazi moju moć. Po računu koji sam dobio nalazimo se 13° 50’ N — 57° 40’ W. To znači da po­stoji velika vjerojatnost da ćemo u toku noći ili sutra do podne uspostaviti vezu s kopnom. Uzeo sam knjigu — Popis svjetionika — i zabilježio karakteristike onih svjetionika koji dolaze u obzir. Na sreću, moje su navigacijske knjige sada ažurne. Od 14 svjetio­nika koje imade Martinique i St. Lucie, njih 6 podliježu raznim ispravcima! Još sam jednom u Peljaru pročitao sve što se odnosi na pristup tim otocima, tako da sada mirno očekujom noć i sut­rašnji dan.

Prvi galebovi nadlijeću oko Bese...Pala je noć. Još uvijek kiši. Nema mjeseca, vidljivost ispred

pramca jednaka je nuli. Donosimo odluku: skinuti jedra i um­rtviti brod. Na pučini smo već dvadesetak dana, sidrili nekoliko sati prije ili kasnije nije važno. Barem ćemo spavati u miru.

Skoro će ponoć. Besa pluta nošena strujom u susret sutraš­njici i kopnu. U daljini pojavljuje se osamljeno, žućkasto svjetlo. Brod? Jest, uskoro se otkriva crveno i zeleno svjetlo. Plovi pre­ma nama. Mora da je to neki brodić jer mu razabiremo samo po- ziciona svjetla. Zovem Marka i molim ga da pomoću adis-lampe pokuša uspostaviti vezu. Zanimala me njihova pozicija. Uskoro reflektor prekida tamu, Marko upućuje pozivni znak. Brod je sve bliže. Marko ponavlja poziv i usput mi veli: — Valjda mi njihov vezist neće takvom brzinom otkucavati da neću moći dešifrirati poruku. Nepoznati brod koji nam se približavao mogao je biti u tom času udaljen najviše dvije stotine metara. Najednom se nji­hovo crveno svjetlo gubi, a uskoro zatim nestaje i zeleno. Žuć­kasto svjetlo na krmi postaje sve slabije. Pitam Marka:

— Sine, to ti je prvi pokušaj da s nekim u noći uspostaviš ve­zu?

— Barba... pa oni su pobjegli! Vjerojatno misle da smo gusari!— Čestitam... Dobro si ih prestrašio. Sad u miru možemo spa­

vati!

178

27. DECEMBRA. Jutro. Digli smo jedra i krenuli. Na pučini još neki jedrenjak. Keč kao i mi. Nije li to noćašnja Markova žrtva? Njegova je ruta još južnije. Sretan mu put...!

Pomisao da ćemo danas opaziti kopno, začudo me ne uzbu­đuje. Sada to smatram nečim posve razumljivim, iako sam u po­četku puta drugačije osjećao i mislio o tome.

Raspisali smo nagradu: jedan dolar i bocu vina dobije onaj koji prvi ugleda kopno. Kada je Kolumbo prelazio Atlantik, na­grada mornaru koji prvi ugleda kopno bila je: svileni prsluk i 10.000 zlatnika kraljice Isabele. Kopno je opazio mornar Rodri- gues de Triana, koji je svojim poklikom otvorio novu epohu u razvoju ljudske civilizacije. Bilo je to 12. oktobra 1492. Nagradu nikad nije dobio, jer ju je po dolasku u Španjolsku, Kolumbo strpao u svoj džep. Ljutit i uvrijeđen, Rodrigues de Triana otplo­vio je u Alžir i priključio se tamošnjim gusarima da uz njihovu pomoć od Španjolaca naplati dug.

Na Besi se to dogodilo danas uli sati i 28 minuta. Mijenjali smo jedra. Vlado se popeo na prvi križ pramčanog jarbola da uč­vrsti tangune. Kad se spustio, prišao je k meni i upitao:

— Dakle, barba... bocu vina i dolar?— Tako je! — potvrdio sam znajući što slijedi.— Onda uzmite dalekozor, ako su vam oči slabe, popni te se

na ljestve do prvog križa, pa ćete vidjeti...— Čekaj! —- prekinuo sam ga. — Ako vidiš kopno, onda to kop­

no mora biti po pramcu lijevo, to je Barbados.— Ne znam kako se zove, ali uistinu je po pramcu lijevo.Zadovoljno sam progunđao:— Tako je. Negdje pred nama nalazi se otok Sv. Lucije, a des­

no je Martinique.Popeo sam se do prvog križa na jarbolu da provjerim. Bio je

u pravu. Daleko na obzorju crnilo se kopno. Barbados! Našli smo se nešto južnije nego što sam očekivao, no to ovaj put nije važno. Ne bez zadovoljstva pomislio sam: Atlantik je iza nas! Pre­ostala je još samo formalnost, uploviti u luku. Dao sam Vladi do­lar i bocu vina kako ne bi imao razloga da se kao Rodrigues de Triana iskrca i priključi gusarima...

28. DECEMBRA. Podne. Lijevo po krmi gube se u daljini zeleni, čunjasti oblici otoka Sv. Lucije. Pod sjajnim suncem pred nama

179

bliješti Dijamantna stijena, koja se 175 metara okomito uzdiže iznad mora, simbol Martiniquea. Iza nje krivuda linija zelenila, blage padine, zaselci, a iznad svega uzdiže se slikovit i uvijek po­kriven oblacima vulkan Mont Pelee, visok 1448 metara. Sada kad smo blizu kopna dopire do nas miris zelenila, truleži, vlage, mi­ris zemlje. Nema mornara, nema čovjeka na pučini kojemu taj svojevrsni miris ne bi bio poznat i drag.

Vlado i Marko mole da brodom priđemo nešto bliže Dija­mantnoj stijeni kako bismo je mogli što bolje snimiti. Pristao sam i dodao: — Znadete li, momci, da je ta stijena nekoć bila brod? Brod njegova Veličanstva engleskog kralja? — Napeli su uši i gledali me sumnjičavo. Objasnio sam ukratko: — Za napole­onskih ratova godine 1804. engleski je admiral Samuel Hood is­krcao na tu stijenu pet artiljerijskih oruđa i posadu od stotinu dvadeset mornara. Godinu i pol dana tukli su odatle topovima francuske i španjolske brodove koji bi se pojavili na pučini. U ad­ministrativnom smislu imali su status fregate i u službenim knji­gama engleskog admirali teta vodili su se pod naslovom »Brod Njegova Veličanstva, Dijamantna stijena«. Tek u maju 1805. Francuzi su nakon trodnevnih juriša uništili posadu. Odonda Di­jamantna stijena služi isključivo za ovo što vi sada želite: da tu­risti na nju ispucavaju i troše filmove...

16 sati. Uplovljujemo u zaljev u kojem je usidreno nekoliko gole­mih prekooceanskih putničkih brodova, i desetak jedrilica. Pred nama žive ulice, utvrđenja, parkovi, zdanja, šarenilo, ljepota i sjaj Fort de Francea. Polako spuštamo jedra. Okružena sa dese­tak drugih jedrilica kojekakvih zastava, Besa baca sidro i umiru­je se nakon dvadesetak dana provedenih na nemirnoj pučini. Svi smo na palubi. Prilazimo jedan drugome, razmjenjujemo čestit­ke. Renata mi predaje dar: »kapetansku« kapu koju je za mene nabavila potajice još u Jugoslaviji. Kapu sam primio i, dakako, odmah je stavio — u džep. U toj našoj skromnoj svečanosti Žika nije sudjelovao. Čim smo bacili sidro, povukao se u kabinu da se presvuče...

Na obali, točno nama nasuprot i ne tako daleko, uzdiže se spomenik od mjedi sumnjiva viteza, gospodina Belain D’ Estam- buca. Taj sjajni moreplovac, koji je ovaj otok osvojio za Francus­ku, podigao je ruku do očiju, gleda na pučinu i kao da baš nama

180

dovikuje: — Hej, vi žabari.J Ne uzbuđujte se toliko. Tri stotine i trideset godina stigao sam u ovaj zaljev prije vas!

FORT DE FRANCE, 29. DECEMBRA. Kad smo jučer Renata i ja nakon dvadeset i tri dana valjanja po Atlantiku, prvi put zakora­čili na kopno, ljudi, drveće, ulice, sve se oko nas zibalo kao da je pijano.

Danas smo opet u gradu. Hodamo kao pravi ljudi. Valjda se grad otrijeznio!

Na prostoru ispred sidrišta postavljena je i okićena ogromna jelka. Uokolo debele crnkinje čudnom mješavinom francusko- -domorodačkog žargona dozivlju turiste s brodova i nude suveni­re sa Kariba — šareno i kričavo odjevene — crne lutke!

Na tržnici bogatstvo južnog voća, riba, rakova, ali sve veoma skupo. Na mnogim mjestima prodavači u šarenoj košulji sijeku oštrom mačetom vršak zelenog, nedozrelog kokosovog oraha i nude sadržaj — pitku kokosovu vodu. Kušali smo. Sjajan osvje­žujući napitak.

Vraćamo se na brod s torbama voća i svježeg zelenila. Sunce žari. Mislim da u ovom gradu nema čovjeka koji se ovog časa ne kupa u znoju.

FORT DE FRANCE, 30. DECEMBRA. U pradavna vremena ova su područja naseljavali Indijanci plemena Aravvalis. Njih su po­korili i uništili Karaibi. Karaibe su pokorili i uništili bijelci. Bi­jelce su pokorili i uništili...

Za Evropljane je Martinique otkrio Kolumbo godine 1493, no prvi put se iskrcao na otok tek na svom četvrtom putovanju go­dine 1502. Taj Don Quijote mora i nakon svoga četvrtog putova­nja uporno je uvjeravao sebe i druge da je otkrio Indiju! Španjol­ci su pokušali u dva navrata kolonizirati Martinique, no oba su puta doživjeli neuspjeh jer su ih Karaibi dotukli i uništili. Za Francusku je ovaj otok osvojio Belain D’Estambuc godine 1635, i odmah se dao na uništavanje Karaiba. Tek tada su prvi koloniza­tori mogli otpočeti kultiviranjem i eksploatacijom tla. Problem radne snage riješili su lako: iz Afrike su dovedeni crnci, robovi. No, kolonizatorima je nešto veći problem bio doći do žena. U XVII stoljeću bijele su žene bile najvrednija roba koju su jedre­

182

njaci mogli dovesti iz Evrope. Tek što bi brod pristao, započela je opsada. Čim bi koja ljepotica stupila na obalu, već je bila pro­dana ili oteta. Neka ugledna gospođa u Parizu, Marie Maugen- dre, oko godine 1638. posvetila je sve svoje snage rodoljubivom poslu: po cijeloj je Francuskoj prikupljala »mlade i poštene dje­vojke« i kao ekspresnu, lako pokvarljivu robu, slala preko mora. U izvanrednoj mješavini krvi tadašnjih gusara, zavodljivih Fran­cuskinja, bjeloputih kolonizatora i dugonogih Crnkinja stvoren je ovaj šareni svijet današnjih naseljenika, pun kolorita i životne radosti, koji tako skladno nadopunjuje raskošnu ljepotu prirode koja ih okružuje. Nije slučajno što je u tom vrtiću izrastao i onaj primamljivi cvijet zvan Josephina, cvjetić koji je Napoleon ubrao da bi ga zatim u obliku supruge darovao cijelome svome carstvu.

Današnje stanovništvo živi od proizvodnje banana, ananasa, šećera, ruma, nešto manje od šuma i u posljednje vrijeme nešto više od turizma. Političko-administrativno, Martinique je depar- tman, tj. sastavni dio Francuske. Godine 1902. u erupciji vulkana Mont Pelee stradao je gradić St. Pierre, nešto sjeverozapadnije od Fort de Francea, i pod užarenim pepelom, kamenjem i lavom zauvijek je ostalo oko 30.000 žitelja tog gradića. Vulkan Mont Pe­lee još je živ...!

FORT DE FRANCE, 31. DECEMBRA. Stara je godina. Šećem sa Žikom obalom blatnjave rječice, čije korito pruža zaklon mnoš­tvu vitkih ribarskih čamaca. Žika uzdiše:

— Ja bih nastavio s Besom kad bi moja primanja mogla biti veća... Znam da od vas to ne mogu očekivati... ali »Torpedo«, zar možda ne bih od njih mogao dobiti neku nagradu zbog pažnje koju posvećujem motoru? Za tvornicu brodskih motora kao što je »Torpedo« što bi značilo 30 do 50.000 mjesečno? Nemam raču­na ploviti ovako...!

Uvečer smo zajednički dočekali Novu godinu u ne baš veselu raspoloženju. Renata je svima podijelila darove. Za mene je stig­lo pismo »Vjesnika u srijedu« kao odgovor na moj upit iz Las Palmasa. Poručuju da se redakcija slaže da skratim put sa tri na dvije godine, ali ni za jedan dolar ne mogu mi povećati honorar... Lijepa čestitka za Novu godinu!

Da smo baš i htjeli otići u grad ispratiti staru i dočekati Novu godinu, ne bismo imali gdje. Ovdašnji bijelci slave uglavnom Bo­

183

žić, a Novu godinu u mnogo manjem opsegu, ponajčešće kod ku­će, u uskom porodičnom krugu. Crnci slave Novu godinu nešto bučnije po krčmama i svojim lokalima, a bijelcima nije prepo­ručljivo da se tada nađu u njihovoj sredini...!

FORT DE FRANCE, 1. JANUARA 1966. U mom životu prva Nova godina bez snijega, bez okićene jelke, bez braće, bez prijatelja, bez ikakva obilježja nekog izuzetnog ili svečanog dana.

Renata ipak priprema »svečani« ručak.Karaibi, prastanovnici ovih područja, bili su ljudožderi. Citi­

ram svjedočanstvo jednog starog putopisca o ukusu Karaiba. S obzirom na Evropljane, rang-lista na njihovom svečanom ručku bila je slijedeća: Ni jedno meso nije im se činilo tako slatkim i ukusnim kao meso Francuza. Za njima po ukusu slijede Englezi. Meso Holanđana za njih je bilo bljutavo, a Španjolaca žilavo i posve nejestivo.

FORT DE FRANCE, 2. JANUARA. Na sidrištu blizu nas, kao uko­pan u more, leži golem nizozemski putnički brod. Na njegovoj krmi još od Božića blista visoka, raskošno okićena jelka. Svakih desetak minuta od toga se broda otiskuje motorni čamac koji na kopno prevozi turiste. Kad prolazi pokraj Bese, njegovi valovi neprestano uznemiruju naš brod. Putnici su mahom Amerikanci koji su pobjegli od zime na krstarenje po toplom Karipskom mo­ru. Da Renata ima nešto više vremena i smisla za humor, snimila bi reportažu na temu: ženski šeširi. Nevjerojatno kakva sve gni­jezda Amerikanke nose na glavi.

Dojadilo nam ljuljanje, digli smo sidro i krenuli pet milja ju- gozapadnije od Fort de Francea, u dobro zaštićenu uvalu, u na­mjeri da u tišini provedemo koji dan. Za nepun sat stigli smo do cilja. U dnu uvale stisnulo se nekoliko domorodačkih koliba ok­ruženih niskim zelenilom i mnoštvom visokih kokosovih palma. Baš kad smo bacili sidro, domoroci Crnci opasivali su čamcima dio uvale s mrežom »potezačom«. Uskoro zatim, na oba kraja mreže, dvadesetak muškaraca i žena, nanizani uz konop kao kes­teni na čislu, izvlačili su mrežu uz skladne pokrete i prigodnu pjesmu.

Marko i Vlado s podvodnim puškama skočili su u more. Vra-

184

tili su se nakon pola sata s bogatim ulovom, ushićeni onim što su vidjeli. Evo Markova izvještaja:

— Pred nama se otvorilo neslućeno carstvo koralja i čudne fa­une, kao da smo se spustili u velik i lijepo uređen akvarij. Mnoš­tvo riba, posebice malenih, koje su izvanredno šarene i svih mo­gućih kričavih boja. Nikad nisam vidio takvih oblika! Njihovo ti­jelo nema baš nikakve veze s funkcionalnošću. Jedne izgledaju kao malene četvrtaste kutije, druge kao plivajući barjaci, treće kao vesela burad. Otkrili smo neobičnu vrst »igle«, ribe koja kao da je križanac naše jadranske igle, slatkovodne štuke i morskog šila. Dužine je pola metra, izdužene njuške, a na leđima ima pru­ge poput našeg kanjca. Niti je brza, niti strašljiva. Ustrijelili smo dvije. Dno je pokriveno velikim vršama koje su lijanama vezane uz obalu. Pune su riba. Maltene smo došli u napast da koju is­praznimo... Ali i drugih je riba bilo toliko oko nas da smo ostali pošteni.

Još prije krenula je Renata s filmskom kamerom da snimi skupinu domorodaca ribara. Kad se vratila veli: — Gotovo su me istukli. Ne daju se snimati, samo ako im platim. No ni za novac ne dopuštaju snimati svoje žene!

Pregledao sam knjige. Po Markovu opisu »igla« koju su sreli može biti jedino Entelurus aequoreus. Okus joj nije osobit. Uve­čer vratili smo se na sidrište.

FORT DE FRANCE, 5. JANUARA. Već smo sjedili u čamcu, ja u sredini, Marko na krmi, spremni da se otisnemo od obale u prav­cu našeg broda, kad rivom dotrči neka žena. Sudeći po odjeći i svračjem gnijezdu na glavi mora da je Amerikanka. Stigao je još jedan njihov brod, pun je grad američkih turista. Kad govori že­na se unosi u vlastite riječi i neprestano se bori da zadrži cijelu hrpu paketića i zamotaka koje drži u naručju. Marko kao da se prepire s njom. Pitam sina što želi ova žena.

— Veli da je odvezemo na onaj transatlantik... a gdje je on, na kraju sidrišta, u božjoj kapi!

— Pa što si joj rekao?— Rekao sam da mi ne prevozimo turiste, a ona, da će nam

platiti, čamac joj je otišao, velim, to je daleko, kakvi novci, ide­mo mi svojim poslom, pa kamo idete, eno idemo na Besu, na naš brod, a ona veli, baš dobro, nikada nisam bila na jedrenjaku,

185

hajdemo k vama, popit ćemo viski, evo imam dvije flaše, ionako moram čekati... i sad, barba, ja ne znam.

... Slegnuo je nemoćno ramenima, gleda me i čeka odgovor. »Mornar« koji nam nuđa dvije boce viskija nije ni tako loš. To je žena blizu trideset, ljepuškasta brineta, možda malo previše nježna, što kod žena uvijek ima stanovitu draž, možda malo pre­više plošna, ali, bože moj ... zato ima prćast nosić, oble bokove i valjda još koješta drugo. Sa ženama je ponekad kao i sa sijenom; da provjeriš kakvo je, treba ga razgrnuti... Dadem sinu znak da Amerikanku što pažljivije spusti u čamac. Stisnula se pokraj me­ne, Marko zapali motor i dok »Seagull« jednolično zuji, mi se šutke primičemo Besi. Tek mi na palubi ljepotica pruži ruku i do­da: — Kepten, moje je ime Liz.

Na brodu nikog osim nas. Dok smo pregledavali unutraš­njost jedrenjaka i provlačili se kroz kabine i uske prolaze od pramca do krme, Liz je svakome od nas dobacila po koji zanosni pogled, po koju ljupku riječ. Meni, valjda zato što sam kapetan, Marku, jer je mlađi a uz to još govori engleski. Sad u salonu toči­mo viski, ona se smije, sve je bolje volje, i čeka... čeka da gusari podijele plijen. Zamolim Marka da gošći objasni kako moram hitno odnijeti neko pismo na poštu... Nije me ni pokušala za­držati. Nema što, pravi je »mornar« stigao na brod!

FORTDE FRANCE, 6. JANUARA. Svako dopodne od 8 do 12 sati provedem u gradskoj čitaonici. Pomiješam se među srednjoškol­ce i studente, sjednem za stol, izvadim svoje bilješke i u miru ra­dim, pišem. U predvorju grupice mladića i djevojaka šapću, pu­še... Kao da sam u Zagrebu, u Sveučilišnoj biblioteci.

Kad sam se danas vratio iz knjižnice, na Besi me dočekao ne­svakidašnji gost: policijski službenik u civilu. Napravio je sa mnom svojevrstan intervju, ali ne za ovdašnju radio-stanicu ili novine, nego za centralni policijski arhiv. Pitanja su bila: — Sto svaki dan radim u ovdašnjoj knjižnici? — Sto pišem? — Kome? — Jesam li novinar ili književnik? — Kakve knjige imam na brodu? — Za koje novine pišem u Jugoslaviji? — A izvan Jugoslavije? — S kime sam se družio u Rabatu? — Koga sam sve upoznao u Maro­ku? — Da li se s kime iz Maroka dopisujem? — S kime se družim u Fort de Franceu? — Dokle ću ostati? — Kada ću isploviti?

I tako dalje. Taj ljubazni razgovor trajao je podulje. Kad je

186

gospodin napustio naš brod, osjetio sam potrebu da gutnem šlji­vovicu i alkoholom dezinficiram jezik.

FORT DE FRANCE, 7. JANUARA. Još jedna šetnja uz obalu, još jedno objašnjenje za Žikom. Novac, novac, novac... Tisuću osam stotina i pedeset dolara dobivamo g o d i š n j e za život nas pe­toro, uključujući u tu svotu održavanje broda! Pa otkuda mi nov­ci?!?

Kad sam se vratio na brod bilo je četrnaest sati, a ručak još nije bio gotov. Izgubio sam živce i posvadio se sa svima.

FORT DE FRANCE, 8. JANUARA. Renata i ja spremamo se auto­busom posjetiti Saint Pierre. U ovdašnjoj biblioteci pronašao sam knjigu Camille Flammariona: »Les eruptions volcaniques«,

187

objavljenu prije pedesetak godina u Parizu. Najveći dio knjige opisuje događaje vezane uz propast Saint Pierrea 8. maja 1902, kada je obližnji vulkan Pelee, u nekoliko trenutaka spalio i razo­rio gradić i skoro sve njegove stanovnike. Iz te knjige navodim nekoliko svjedočanstava.

Fort de France, 8. maja, 9 sati 55 minuta

Vraćam se iz Saint Pierrea. Gradpoptuno uništen ogrom­nom vatrom oko 8 sati ujutro. Pretpostavljam da su svi sta­novnici uništeni. Doveo sam nekoliko preživjelih, svega tride­setak. Svi brodovi na sidrištu spaljeni i potopljeni. Erupcija vulkana se nastavlja. Krećem na Guadeloupe potražiti hranu. (Brzojav komandanta broda Suchet, ministru mornarice.)

Dvije trećine brodova na sidrištu, nakon strašne lomljave nadgrada u kojoj su jarboli i kabine bile u trenu zbrisane i bačene u more, tonuli su brzo jedan za drugim, neki po pramcu, neki po krmi. Samo su tri broda odoljela udaru vjet­ra i ognja, ali od njihove karbonizirane posade spasilo se ču­dom tek nekoliko mornara.

(Drugi oficir s dvojarbolnjaka Gabrielle.)

Preostalo je svega 12 preživjelih u vojnoj bolnici Fort de France, dok je 30.00 leševa posuto po ulicama, Saint Pierrea. Još je prikupljeno 20 nesretnika sa smrtnim opekotinama: 16 od njih već je mrtvo, a samo četiri možda će biti spašena.

Sidrište je zakrčeno brojnim olupinama potopljenih bro­dova, ostataka raznih građevina, drveća i leševa. Dok iznad luke lete galebovi i motre s visine, u luci morski psi trgaju utopljenike i natežu se oko leševa.

(Novinski izvještaj redakciji Journal.)

Od svega je najtužnija činjenica da je magistrat Saint Pierrea 7. maja, dakle neposredno uoči katastrofe, pozvao građane, pre­plašene zbog podzemne tutnjave koja ih je uznemirivala već ne­koliko dana, da ne napuštaju svoje domove, jer je komisija zadu­ženih stručnjaka i znanstvenika utvrdila 6. maja da od vulkana Pelee ne prijeti neposredna opasnost!!!

188

FORT DE FRANCE, 9. JANUARA. Odlučio sam prije odlaska ku­piti »popone«. Posjetio sam radnju koja prodaje ribolovni pribor i doznao da gotovih mreža nema, ali uz obližnju rječicu ima do­sta ribara koji su vješti i spremni da uz skromnu naknadu »armi- žaju« mreže. Prodavač mi je preporučio da među ribarima potra­žim čovjeka kojega svi u Fort de Franceu poznaju pod nadim­kom Stari Žeton.

Učinio sam tako. Otišao sam na desnu obalu rječice i uskoro sam stajao pred izvanredno visokim starcem, mulatom, koji je unatoč dugim godinama svoga života sačuvao začuđujuću snagu. Pažljivo me saslušao, čupkao rijetku sijedu bradicu, a kad sam ispričao sve što sam želio, on se nekud zamislio i najednom me počeo ispitivati: tko sam, što sam, otkuda sam doplovio, kamo namjeravam, kakva je to lađa kojom plovim, koliko nas ima, ko­liko imademo litara vode, hrane... Meni se žurilo i zato sam ga prekinuo i upitao:

— Koliko ću vam platiti da mi uredite dvije mreže?— Badava. Ali...!Rukom mi je dao znak da ga slijedim. Ušli smo u malu podr-

tinu uz rječicu, gdje se okupljaju ribari, prže ribu i piju. Sjeli smo, iskapili pivo, odložili čaše — i sve to šutke. Tada se starac primakne bliže mojoj stolici i počne šaptati:

— U Pacifiku iza Paname dolazi otočje Galapagos... i Cocos... Znam za mjesto gdje je skriveno blago. Gusarsko...!

Zastao je načas i pažljivo me promatrao kao da želi ocijeniti učinak koji je na mene proizveo ovaj nenadani obrat. Nisam ni okom trepnuo. Starac još neko vrijeme pošuti, pa nastavi:

— Imam nacrte... Trebam samo brod i posadu... Pola na pola! Milijun zlatnika...! Trezor! Ničije, pa naše! Dobro? He?

U prvi mah nisam znao što bih mu odgovorio. Bilo je odveć neočekivano i ličilo je na dobro komponirani početak kakva gu­sarskoga ili kriminalističkog romana. Starac nije skidao pogleda s mojih očiju. Tek toliko da nešto kažem, promucam:

— Za Galapagos treba specijalna dozvola evkadorskih vlasti...Oko nas, tu i tamo, netko bi podignuo glavu i promatrao nas

smiješeći se. Pojavio se neki dječak, crnac, i s vrata — na meni nepoznatu jeziku — počeo nešto vrlo uzbudljivo dovikivati mom sugovorniku. Starac mi dade znak da ga pričekam, ustane i bez žurbe izađe na ulicu. Tek što se izgubio, pristupi mi »patron«, vlasnik butige, pokupi čaše i kao usput upita:

189

— Da li vam je pričao o gusarskom blagu...? Četrdeset godina, koliko ja znam, priča tu istu priču. Ne shvatite previše ozbiljno, odličan je ribar, ali u glavi mu ponekad svira džez-truba!

Uskoro se starac vratio. Čim je sjeo, upita me:— Jesu li vam već dospjeli kazati da sam lud?Šutio sam.— Sutra ću vam donijeti dokumente... nacrte. Ne sve. Tek to­

liko da vidite... Sve je označeno... sve! Moj pradjed bio je gusar... On i William Read plovili su na Dear Mary. Je li to dovoljno? Sutra na mostu u ovo isto doba. Vrijedi?

FORT DE FRANCE, 10. JANUARA. »Sutra...« to je danas. Dižem sidro, napuštamo Martinique. Za nama ostaje gradić okićen tropskim zelenilom. Negdje na obali ostaje Stari Žeton i pola mi­lijuna m o j i h zlatnika. Kakva šteta! A dobro bi mi došli, časna riječ!

11. JANUARA. Jutro nas je dočekalo na Karipskom moru. Vjetar umjeren sjeveroistočni. Plovimo s leptir-flokovima u susret oto­ku Tortugi, koji nam leži na putu za Venezuelu.

Sve češće podsjeća me reuma na prošlost. Bolovi u desnom ramenu, križima, kuku... Tamo u La Garruchi, gdje smo izgleda za vječnost ukrcali bakule, tamo gdje su mi španjolski ribari ot­krili da je komušina najbolji mamac za tune i zlatoskuše, upravo tamo do tih istih ribara naučio sam da nikuda ne plovim bez vre­ćica s pijeskom! Dok je mora bit će i mornara, dok je mornara bit će reume, išijasa i svih mogućih kostobolja. Još u La Garruc­hi, Renata je sašila vrećice i napunila ih pijeskom, na pećnici žari pijesak i prije spavanja podmeće vrećice na bolna mjesta.

12. JANUARA. Vedar dan, oko nas mnoštvo poletuša. Sad kad smo se definitivno oprostili od Atlantika želim napomenuti još nekoliko riječi upućenih prije svega onima koji će jednog dana bez dovoljno iskustva prvi put prelaziti Atlantik sjevernom ekva­torijalnom strujom od Kanarskih otoka do Antila, kao što je to bio slučaj sa mnom. Opće prilike na tim prostorima uistinu od­govaraju indikacijama što ih pruža Pilots Charts, tj. vjetrovi su

190

uvijek prihvatljivi, prema tome i povoljni, nisu pretjerano snaž­ni, tišine su rijetke, kao i neverini. Za dvadesetak dana plovidbe mi smo doživjeli samo jedan. Sjećam se dobro, pučina Jadrana, ma i u najpovoljnijem dijelu godine, donosi jedriličarima mnogo više briga, prijetnja i teškoća. Rutom kojom je prošla Besa čov­jek bi mogao prijeći Atlantik u običnu čamcu, kad bi imao osigu­ranu hranu i vodu. I vjetar, i struje, i valovi, sve to nezadrživo po­tiskuje brodić prema željenom cilju. Jedina je teškoća podnijeti psihičke napore uvjetovane duljim boravkom posade na skučenu prostoru. Ne manje teškoće predstavljaju i fizički napori koje donosi neprestano posrtanje broda i valjanje s jednog na drugi bok.

Cijelo popodne plovili smo pokraj slikovitog otoka Margari- ta, koji je dug četrdeset milja i ukrašen s istočne i sa zapadne strane čunjastim visom od gotovo tisuću metara.

191

13. JANUARA. Desno po pramcu Bese žmirka svjetionik na rtu otoka Tortuga. Svitalo je, rađalo se jedno od onih jutra na Karip- skom moru kad čovjek, omamljen tišinom i ljepotom, poželi da sunce još dugo ne grane. Sve je bilo u sjajnom rumenilu s mnoš­tvom prijelaznih boja. Pristupio sam Marku, koji je bio za kormi­lom. Bili smo sami. Znao je što slijedi, načas je napustio stražu i stao preda me.

— Sine... želim da ti sva svitanja u životu budu tako čista i li­jepa kao što je ovo!

Pružio sam mu ruku i zagrlio ga. Tako je počeo prvi dan nje­gova života u dvadesetoj godini. Da svoj rođendan proslavi što ljepše, odlučili smo pristati u osamljenoj uvali na otoku Tortuga. Sad plovimo uz jugozapadnu stranu otoka. Oko nas mnoštvo pti­ca. Teški i naoko nespretni pelikani neprestano uzlijeću, vrebaju s visine, pa se onda jedan za drugim sunovraćaju kao »šturmov- ci«, nestaju pod vodom, a čas zatim pojavljuju se s plijenom. Ne­ko vrijeme miruju na vodi da progutaju ribu, zatim odmah nano­vo uzlijeću. Otok Tortuga je pust, nenaseljen, tlo je zagasito-sme- đe, šupljikavo i puno neobičnih rupa i niskih nevelikih pećina uz more. Samo uski rub uz obalu pokriven je zelenilom. Voda je azurnoplava i koraljni grebeni, koji otežavaju pristup obali, vide se u svakom djeliću kao da nisu pod vodom.

Bacili smo sidro i podigli tendu da se zaštitimo od sunca. Dok smo Renata i ja ostali na brodu, Žika, Vlado i Marko bacili su se u more s opremom za podvodni ribolov. Ribe ima u neiz­mjernim količinama, nije plašljiva, dolazi čovjeku u neposrednu blizinu, možeš izabrati koju želiš i kakvu hoćeš. Uskoro je na pa­lubi Bese bio ulov dovoljan za doručak, ručak i večeru!

Sjedim u kokpitu i promatram čudnovat pejzaž otoka. Najed­nom se sjetim Starog Žetona. Tortuga, tu gdje se sada nalazimo, kao i mnogi drugi osamljeni otoci na Karipskom moru, bio je ne­koć skrovište gusara. Stari Žeton spomenuo je Williama Reada. To mi je ime poznato. Taj se gusar početkom XIX stoljeća sa svo­jim škunerom Dear Mary, više bavio otkrivanjem zatrpanog bla­ga svojih predšasnika nego pljačkom drugih brodova. Navodno je posjedovao mnogo dokumenata, crteža i planova o sakrive­nom gusarskom blagu. Danas postoji cijela biblioteka knjiga na­pisanih na temu gusarskih trezora i blaga potopljenog u karave- lama i galijama. U potrazi za tim blagom mnogi su ljudi izgubili zdravlje i sav svoj imutak. Obogatili su se rijetki. Iznimku čini

192

Amerikanac, Williams Papps, sretnik koji je krajem XVII stolje­ća na Karipskom moru izvukao toliko zlata da je svakom svom bratu i svakoj svojoj sestri mogao darovati tisuću kilograma, za­državši uz to za sebe još pet tisuća kilograma toga plemenitog metala. Otac mu je bio uzgajivač ovaca. Osim Williamsa imao je još dvadesetero sinova i pet kćeri! Williams Papps izvukao je, dakle, trideset tisuća kilograma zlata! Jesam li pogriješio što ni­sam došao na dogovoreni sastanak sa Starim Žetonom? Je li nje­gova priča uistinu bez osnove?

Iz razmišljanja me trgnu poklici Vlade i Marka koji su se u čamcu ubrzano približavali Besi. Govorili su istovremeno, uzbu­đeni, tako da sam jedva razabrao što žele. Mole da im hitno do­bacim konop! Marko je opazio neku ribetinu kako nepomično le­ži između hridi na dnu mora. Glave joj nije vidio jer je bila zaklo­njena u nekoj rupi. Bez okolišanja odapeo je harpun, ali on se kao loptica odbio od čvrste kože nepoznate ribe. Drugi harpun usmjerio je u tamu, u pravcu škrga i glave. Voda se najednom za­kovitlala, uzmutila, a pokraj Marka kao munja projuri morski pas otvorene gubice dug više od dva metra. Sav prestrašen, Mar­ko je izronio, doplivao do čamca i ispričao Vladi što mu se dogo­dilo u prvom susretu s morskim psom. Vlado samo što nije zaku­kao od žalosti što se ta jedinstvena prilika nije pružila njemu. Desetak minuta nakon toga Marko opet opazi psinu, iste ili ne­što manje dužine. Odmah izroni i saopći Vladi: — Eno ti ga do­lje... izvoli! Vlado se nečujno spustio u more i ubrzo otkrio psa. Odmah je prešao u napad i prvim ga harpunom smrtno ranio, premda je psina taj isti čelični harpun slomila kao da je od drve- ta... Ranjeni pas uvukao se u neku rupu, samo mu je rep virio ne­zaštićen. Eto, sad su dojurili na Besu, traže konop...

Nakon pola sata pas je svezan i napola živ prebačen u čamac. Kad su ga pokušali veslima dotući, u onom lomatanju zgrabio je Vladimira za petu. Na svu sreću imao je gumene peraje, strelovi­to je povukao nogu, ali peraja je ostala u gubici psa. Satima je vi­sio obješen na Besi, ali peraju nije ispuštao. Marko je u međuv­remenu harpunom ulovio jastoga teškog nekoliko kilograma i donio na brod.

Bio je mrak kad smo napuštali Tortugu. Na drveću uz obalu već su se skupljali pelikani da jedan uz drugoga provedu noć. Ka­kav nezaboravan dan!

13 BESA 1 193

14. JANUARA. Od ranog jujtra promatramo obalu Venezuele. U neprekinutom lancu uzdižu se dvije do tri tisuće metara visoke planine pokrivene zelenilom. Nakon doručka zastali smo na pu­čini i izrezali morskog psa na komade i naješkali ga na parangal. Spustili smo parangal u more i nakon jednog sata krenuli da vi­dimo što je na udicama. Valjda će ulov biti nešto bolji od onoga u Sredozemlju, na rtu Pula, blizu Cagliarija.

Suvare smo brzo pronašli... ali to je ujedno bilo sve što je preostalo od našeg parangala. Ribetine su ga iskidale, jednostav­no raznijele. Ni debljina struka, ni veličina udica nije odgovarala Karipskom moru!

LA GUAIRA. Stigli smo u luku u 18 sati. Hrpa lučkih danguba, či­novnika, vojnika, stražara, carinarnika natiskala se oko Bese. Svi se podjednako nerviraju pitajući nas gdje su brodski papiri? Gdje nam je dozvola da posjetimo Venezuelu i La Guairu luku glavnog grada Caracasa? Sto god pokazivali od naših brodskih papira, ništa ih nije zadovoljavalo. Prošli smo tolike luke, svag­dje su naši dokumenti bili dostatni, a tu...? Ne razumijem što že­le, a sporazumijevanje je otežano zato što nijedan od tih službe­nika, carinarnika, vojnika i danguba koji nas maltretiraju ne go­vori, osim španjolskoga, nijedan drugi jezik. Ne bez razloga sje­tio sam se duhovite uzrečice: Luka je mjesto na koje se mornari sklanjaju pred nevremenom, da bi se izložili još gorem teroru lučkih vlasti! Pomanjkanje nekih dokumenata, još ni danas ne znam kojih, djelomice je nadoknadila naša šljivovica, i nekoliko kutija naših cigareta. Bila je duboka noć kad se prostor oko Bese očistio. Predstavnici vlasti su otišli. Na rivi su započeli svoju šet­nju štakori, koji su u ovoj luci izvanredno brojni i ugojeni.

LA GUAIRA, 15. JANUARA. Uz molo pokraj nas priljubljena je španjolska karavela Olatrane, sagrađena po uzoru na brodove iz XVI stoljeća. Na njoj je deset članova posade, svi manje-više ob­rasli bradama, žive kao mornari iz Kolumbovih vremena. Na brodu nemaju struje, ni motora, ni hrane u konzervama, jelo pri­premaju na štednjaku, lože drva, vino piju iz mješina, jedu drve­nim žlicama. Umjesto sekstanta služe se »Jakobovim štapom«, umjesto kronometra služi im pješčani sat! Osim foto-aparata i

194

filmskih kamera nema ničega što bi podsjećalo na XX stoljeće. Kapetan je i vlasnik karavele španjolski markiz Carlos Etayo. To je onaj isti Etayo koji je prije nekoliko godina izgradio kopiju Kolumbove Nine i njome preplovio Atlantik. Ninu 77, kako se zvala ta kopija karavele, prodao je i zatim sagradio brod po uzo­ru na Magellanove karavele, želeći poći putovima toga slavnog moreplovca. Zbog slabih manevarskih sposobnosti Oiatrane nije uspjela doći do obale Brazila, a kamoli dosegnuti Magellanov prolaz, jer su je struje i vjetrovi nabacili put Venezuele. Ni Ma- gellanovi plamenci, koje vije na sva tri jarbola, nisu joj pomogli. Markiz je morao promijeniti zamisao. Odlučio je poći do Acapul- ca u Meksiku i posadu tu raspustiti, a brod prodati bogatim i na­ivnim Amerikancima. Najstariji član posade ima 63 godine. Dru­štvo na karaveli vrlo je šareno, sastavljeno od Španjolaca, Fran­cuza i Amerikanaca, dvojice bivših robijaša, jednoga legionara, nekoliko probisvijeta i avanturista, dva intelektualca, i markiza. Sve se to stisnulo na malom prostoru karavele, koja je nešto ve­ćih dimenzija od Bese. Da prijeđu Atlantik trebalo im je 66 dana. Za plovidbe život je bio nesnosan. Satima za teškim kormilom, trajno promatranje pučine, neprestano izbacivanje vode iz santi- na, nedovoljna i loša prehrana, sve je to uvjetovalo da su među­sobni odnosi postali neizdrživi. Jučer nam je jedan član karavele rekao: — Vidite li onoga bradonju što se na karaveli klati kod jar­bola? Zove se Juancho. Nemojte se začuditi ako ga do Paname proguta more. Dojadio je svima, već je dvaput osjetio nož pod grlom...

S nekim članovima posade karavele uspostavili smo srdačne odnose i proveli zanimljive časove u prljavoj i otužnoj luci La Guaira.

LA GUAIRA, 16. JANUARA. Zahvaljujući pažnji jugoslavenskog ambasadora u Venezueli, druga Bašića, pružila nam se zgoda da razgledamo Caracas. Malo imade gradova u svijetu koji su rasli takvim tempom kao taj grad. Zahvaljujući izvorima nafte, ubrzo nakon drugoga svjetskog rata doselilo se ovamo stotine tisuća Španjolaca, Talijana i Portugalaca. Ondašnji diktator Perez Ji- menez ponašao se kao pijani grof. Sagradio je neopisivo rasko­šan Oficirski dom, najljepše trkalište konja, svu silu igrališta za golf, a kao krunu svemu, na dvije tisuće metara nadmorske visi­

195

ne, podigao je golemi »Hotel Humbolt«, famozno arhitektonsko čudo. Taj luksuzni hotel, do kojega se može doći jedino uspinja­čom, danas je zatvoren, napušten, prazan. Nitko ipak nije toliko lud da trajno živi među oblacima. Dok stotine tisuća ljudi života­ri u straćarama na prilazima gradu, ili u rupama u zemlji kao trogloditi, Caracas u isto vrijeme imade nekoliko stotina dolar­skih milijunaša i golemu zračnu flotu privatnih aviona. Najpoz­natiji noćni lokal u Caracasu zove se Moja krava i ja. Specijalite­ti su jela od govedine, konobari su odjeveni kao govedari, a toč­no u ponoć u lokal dovedu kravu ili tele. Ponekad krava nadoji tele, ponekad šef sale pomuze kravu i odmah servira mlječne koktele. Sve je to jedne večeri dozlogrdilo nekom pijanom ofici­ru, koji je izvadio pištolj i naočigled sviju ustrijelio kravu i tele. Gosti su ga nagradili pljeskom...

LA GUAIRA, 18. JANUARA. U podne sam se vratio iz Caracasa i svečano objavio posadi: — Za tri dana odlazim u lov na krokodi­le! Jedan od ovdašnjih naftnih milijunaša, lovac, ponudio mi je da lovim krokodile na rijeci Orinoco 600 kilometara južnije od Caracasa. Na žalost, on me ne može pratiti, jer se upravo vratio iz lova, ali stavit će mi na raspolaganje svoj vlastiti avion, ben­zin, pilota... sve! Marko, izvadi puške, dobro ih očisti od masti... Renata, pripremi moju lovačku garderobu!

— Polako, polako... — prekine me žena. — To je sve lijepo i divno, samo... znaš li ti koliko će to stajati?

— Rekao sam, besplatno. Sve je besplatno! Avion, benzin, krokodili, sve! Taj gospodin, koji me pozvao u lov, poslovni je prijatelj našega ambasadora.

Renata je sumnjičavo zavrtjela glavom: — Nisam baš posve uvjerena da će to sve biti badava. Kako dugo ostaješ u lovištu?

— Četiri do pet dana.— A hrana, hotel...?Odmahnuo sam. — Kakav hotel, šator!— Makar i šator... bilo bi mudro da još jednom provjeriš. Oko

tebe će biti domoroci, možda neka pratnja, napojnice, zar je sve to besplatno?

Priznajem, na te detalje nisam mislio. Popodne vratio sam se u Caracas i zamolio dežurnog činovnika u ambasadi da još jed­nom nazove gentlemana i da se o svemu propita. Razgovor je od­

196

mah obavljen. Sve je bilo točno: i avion, i benzin, i pilot, i lovište, i krokodili, i hrana — sve je besplatno. Moji će troškovi biti samo napojnica nosačima, veslačima, pratiocima, zatim onima koji će guliti krokodila, preparatom, možda nešto pića... sve u svemu sitnica, nekih tisuću dvjesto do tisuću petsto dolara.

Zaprepastio sam se. Tisuću dvjesto do tisuću petsto dolara!? Pa toliko nemam na Besi: da je netko okrene naopačke s jarboli­ma u more i da je drma koliko hoće, ne bi iz nje istresao tisuću dolara. Bez trunka razmišljanja zamolio sam činovnika da to­kom sutrašnjeg dana otkaže lov. Moram hitno u Panamu...

Upitao sam činovnika: — Hoće li se gentleman dosjetiti što je stvarni razlog...?

— Ni govora. Po njegovoj logici, ako netko svojom jahtom pu­tuje oko svijeta, pa ako je kao gost pozvan u lov, taj valjda ima dovoljno novaca da barem napojnicu plati.

Zaključak je logičan, samo je premisa kriva.

LA GUAIRA, 19. JANUARA. Zauvijek zbogom, moji krokodili, Ca- racas i La Guaira! Olatrane je isplovila za Panamu već ranije, sad se mi oslobađamo vezova i krećemo. Jedrimo prema Cristobalu. Naši »mali« leptir-flokovi ipak su se iskupili. Snažan istočni vje­tar gura pred sobom naš brodić ponekad i brzinom većom od 7 čvorova. More plavo i puno kresta. Valovi visoki tri do četiri met­ra, dugi 20—70 metara. Kad noću za kormilom osluškujem šum valova, ponekad pomislim da čopor srditih pasa proganja Besu. Laju, grizu, ali Besa nezadrživo produžuje plovidbu. Ponekad nas dostigne snažan val po krmi, digne brod, pa ga onda na vrhu, kao na leđima, zakrene kadšto za 40 stupnjeva. Ako odmah zatim naiđe drugi val, on kao batom lupi po oplati Bese i prelije palu­bu.

Na pučini susrećemo razmjerno malo brodova, s obzirom na to da nas od Panamskog kanala dijeli samo nekoliko stotina mi­lja. Ribe kao da su se opametile. Jedva smo ulovili jednu tunu, i to ne osobito veliku. Oko nas neprestano polijeću morske laste. Uvečer, u sumrak, dižu se visoko i do deset stopa! Jučer, kad smo pripremali večeru, doletjela nam je jedna mala poletuša ravno u kuhinju! Bila je još živa, nije se previše povrijedila. Vratili smo je u more.

197

CURAQAO, 20. JANUARA. Popodne primaknuli smo se otoku Cu- raqao. Mnoštvo instalacija, tornjeva i rezervoara potvrdilo je već poznatu činjenicu da se ovdje nalazi jedna od najmoćnijih i naj­modernijih rafinerija nafte na svijetu. Htjeli smo uploviti u Wil- lemstad, glavni grad nizozemske kolonije Curačvao. Pokretni že­ljezni most, iza kojega se nalazi duboko uvučena luka, zatvoren je. Kada se i kako otvara, nemamo podataka. Zbog toga smo pro­dužili plovidbu do uvale Bulle, koja se nalazi 7 milja sjeveroza- padnije od Willemstada. Pošto smo usidrili brod, iskrcali smo se, uzeli taksi i posjetili grad. Nismo požalili. To nije Curacjao, ni Antili, ni Amerika. Pred nama se otkrio djelić Nizozemske, gra­dić kao u nekoj priči prenesen čarobnim štapićem sa sjevera Ev­rope ravno na ovaj otok usred Karipskog mora. U centru grada nema nijedne moderne kuće. Sve je izgrađeno u klasičnom baro­ku Nizozemske XVII stoljeća. Na žalost, sve je zagađeno mirisi­ma nafte: zrak, lišće drveća, voda u luci, brodići, ribe — čak i su­veniri.

NA PUČINI, 21. JANUARA. Napokon sunce! Sve je toplije, sve je sparnije. U zraku sve više vlage. Prijelaz je suviše brz da ga ne bismo zamijetili, znoj se cijedi s lica, dišemo sve teže. Prešavši zaton Maracaibo oprostili smo se od obale Venezuele. Na tu či­njenicu s puno ozbiljnosti upozorava nas i planina Sierra Neva- da de Santa Marta, koja se na tlu Kolumbije uzdiže više od 5.000 metara i ovog časa je promatramo na dnu horizonta.

25. JANUARA. Nakon nekoliko dana plovidbe, koji su protekli bez osobita uzbuđenja, jutros u svitanje Besa se iznenada našla u neposrednoj blizini otočne skupine San Blas, na granici izme­đu Kolumbije i Paname. Kakva ljepota! Cijeli arhipelag malih bi­sera, zaštićen koraljnim sprudovima. More čisto i plavo. U poza­dini natmureni visovi panamskih planina, a blizu nas, možda i preblizu, protežu se pješčane plaže okićene visokim slikovitim palmama. Sve je puno zelenila i raskošnog blještavila tropa. U tom raju živi jedan dio preostalih Indijanaca Paname, koji, na žalost, nepovratno izumiru.

Moram priznati da smo se tu našli posve nepredviđeno. Pred svitanje Marko je pod mjesečinom opazio ispred pramca Bese

198

80°W 45’ 30’

«• PANAMA

tamne sjene, a uskoro zatim otkrio je da su to deseci malih otoči­ća ukrašeni palmama. Odmah je zaustavio brod i pozvao me na palubu. Pričekali smo svitanje i otkrili da smo sa svih strana op­koljeni sprudovima i plićacima. Čudo je kako nismo nasukali brod. Voda oko nas bila je izvanredno bistra i to nam je pomog­lo da s mnogo napora i pažnje izvučemo Besu iz labirinta pod­vodnih stijena. Našli smo se mnogo južnije nego što smo smjeh. Kako se to dogodilo, ne znam. Nisu li struje zanijele brod? Naj­ednom se sjetim Gibraltara. Zar se nismo i tamo našli južnije od predviđene rute? Kanari, Barbados... ista priča! Ne vara li nas možda busola? Morat ću prvom zgodom provjeriti njezinu devi­jaciju. Ih su možda noćas kormilari drijemali? Noću, na starim jedrenjacima, svakih pola sata udarilo bi zvono i čuo se glas kor­milara: — Hej, vi tamo, ne drijemajte na pramcu! — Ah tko da svakih pola sata vikne na Besi: — Hej, ti tamo... ne drijemaj za kormilom!

199

COLON

/PANAMSKIKANAL

COLON i CRISTOBALLUKA rar

metara . .

J . ) i ' ' i--,]1 -Oka■i- i ■ 'H:(Parama)

>TOBa

Luka(USA)

LIM ON BAY

26. JANUARA. Oko tri sata ujutro našli smo se pred ulazom u lu­ku. Prvi put odlučili smo pričekati svitanje i tek onda uploviti. Nešto na jedra, nešto na motor križamo pred lukom i uklanjamo se brodovima koji neprestano ulaze i izlaze... Još je svitalo kad smo okrenuli put lukobrana. Svi smo bili na nogama opraštajući se s Karipskim morem. Pred nama se u sumaglici ocrtavao gra­dić. Ponajprije se kolebamo — koju zastavu da istaknemo, pa­namsku ili američku? Digli smo samo žutu, ona označuje da je na brodu sve u redu i da tražimo slobodan prolaz.

Jedva smo prošli između dva lukobrana koji zaštićuju ulaz, kad je dojurila pilotina i iskrcala pilota. Odmah se spustio u sa­lon, otvorio torbu, izvukao papire i počeo... Nas su još prije upo­zorili da ćemo kod Amerikanaca naići na izvanredne teškoće i da čitavu hrpu formulara treba ispuniti prije nego što se dobije do­zvola za iskrcavanje. Ništa od svega toga! Dakako, on je pregle­dao sve naše papire, uključujući i potvrdu o deratizaciji, ali sve

200

se to odvijalo brzo i u prijatnoj atmosferi. Na njegov zahtjev is­taknuli smo američku zastavu jer je luka Cristobal sastavni dio američke zone Panamskog prolaza. Preko male tranzistorske stanice bio je u neposrednoj vezi sa svojim uredom. Završivši pregled Bese javio je da je sve — O. K.

Bilo je osam sati ujutro kad smo bacili sidro. Blizu nas već je bila na sidrištu karavela Olatrane. Veselo nas pozdravljaju i do- mahuju... Je li Juancho još živ? Jest, eno ga! Po običaju, klati se oko jarbola...

CRISTOBAL, 27. JANUARA. Ostati na sidrištu u Cristobalu vrlo je teško, gotovo nemoguće. Do obale je daleko, treba veslati pro­tiv vjetra, zamorno je i gubi se mnogo vremena. Pokušavali smo smjestiti Besu u ovdašnji jaht-klub, ali nismo uspjeli. Nemaju mjesta... U lučkoj kapetaniji susreli smo simpatičnu i pažljivu gospođu Ruth Huldguist. Mnogo se trudila i namučila da bi stvo­rila pogodne uvjete za naš boravak u Cristobalu. Nije uspjela. Onda je telefonirala u Panamu da nas ondje prihvate. Na žalost, jaht-klub u Panami nema sidrišta, svaki put nakon jedrenja vlas­nici svoje brodiće izvlače na kraj. Telefonirala je u jaht-klub Bal- boa... i napokon uspjela. Objasnila je:

— Tamo je mnogo ljepše! Čekat će vas bova... Želim vam pri­jatnu vožnju kroz kanal i dobro more na putu...!

CRISTOBAL, 28. JANUARA. Kad je Ferdinand de Lesseps, tvorac Sueskog kanala, započeo godine 1881, radove na prekapanju pa­namske prevlake, slavni francuski pisac Victor Hugo stisnuo mu je ruku i poželio: Iznenadite svijet velikim djelima koja neće biti ratna! Pedesetak godina prije pisao je Goethe, uzbuđen idejom o mogućnosti spajanja dvaju oceana: To je djelo namijenjeno po­tomstvu i velikim stvaraocima duha. Ono će biti izvršeno, prem­da mene tada neće biti... Isplatilo bi se živjeti još dva stoljeća da budem svjedok toga velebnog djela... Da je ostao živ, mnogo manje od dva stoljeća, Goethe bi ponajprije doživio tužan završe­tak Lessepsov. Taj sjajni pobjednik Sueza skupio je u Panami ar­miju od 40.000 radnika, od kojih je 30.000 bilo crnaca, krenuo svom žestinom u napad, ali je doživio potpunu propast. Radovi su bili neusporedivo teži i dugotrajniji nego što je Lesseps pred­

201

viđao. Malarija i žuta groznica kosile su graditelje, svaki dan u prosjeku je umiralo četrdesetak radnika! Osim bolesti, graditelji su svakim danom nailazili na sve veće prirodne zapreke, dok nije nastupio slom: novac je potrošen, radovi su stali.Lesseps je stav­ljen pred sud i osuđen na pet godina... Tada na scenu stupaju Amerikanci. Pošto su od Panamaca otkupili potrebno zemljište za vječna vremena, pristupaju radovima s mnogo više iskustva, tehnike i novca. Godine 1914. gotovo onoga istog dana kada je u Evropi započeo prvi svjetski rat, Panamski je kanal dovršen i pušten u promet.

Tim kanalom proći ćemo sutra.

CRISTOBAL, 29. JANUARA. U šest sati i trideset minuta ukrcao se pilot i saopćio nam da ćemo imati sreću: bit ćemo priljubljeni uz neki remorker i nećemo se na ustavama morati mučiti s kono­pima da pridržavamo Besu. Pilot je Amerikanac, kao i svi ostali piloti u Panamskoj kompaniji. Srednjih je godina, vedar, duho­vit. Donio je ručnu torbu i poveću termosicu.

Izvjesili smo zastavicu Pilot na brodu, podigli sidro i krenuli. Čim smo ušli u kanal označen plutačama, odmah sam započeo provjeravati busolu. Kurs: 180° 15’. Na moje iznenađenje, devija­cija je minimalna. Znam da će mi se tokom dana pružiti zgoda da je provjerim u raznim pravcima, pa ću to mirnije uploviti u Pacifik. Prve ustave preko kojih se svladava visinska razlika do­čekuju nas nešto prije ulaska u jezero Gatun . Zbog snažnih stru­ja, dok se ustava puni ili prazni, potrebno je dosta pažnje da se malen brodić trajno održi na svom mjestu. Svaka ustava duga je više od 300 metara i široka 33,50 metara. Da bi se veliki brodovi mogli brzo zaustaviti kad uđu u bazen, postoji svojevrstan sigur­nosni lanac, koji brod od 10.000 tona, ako se kretao brzinom 4 do 5 čvorova, zaustavi na 22 metra! Malene, ali snažne električne lo­komotive, nalik na dječje igračke, pritegnu čeličnim konopima velike brodove u »četverovez«, smire ih dok se pune ustave, a za­tim ih izvlače da produže plovidbu. Prolaz kroz ustave slikovit je i zanimljiv. Izvanredna mehanizacija, koja osigurava u oba prav­ca brz i nesmetan prolazak, tišina u kojoj se odvija plovidba, sve to impresionira svakoga tko prvi put ovuda prolazi.

Nakon ustava uplovili smo u jezero Gatun, drugo po veličini umjetno jezero na svijetu. Kad su radovi na prokopavanju kana-

202

ANAMSK,KANAl^

KARIPSKO MORE

ODCOLON i CRISTOBAL

DOBALBOA i PANAMA

3 GAZUN:

PANAMA

'vT BALBOA

la bili gotovi i kanal se zatvorio, rječica Chagos počela je puniti jezero, i to je trajalo nekoliko godina! Vode su rasle i poplavile površinu od 400 kvadratnih kilometara. Životinje koje su tu obi­tavale doživljavale su tragične časove. Razina vode podigla se za punih trideset metara. Osamljeni vrhunci, koji su stršili iznad je­zera, bili su prepuni životinja, kao Noina barka. Najviše ih se spasilo na velikom otoku Barro Colorado, pokraj kojega upravo plovimo. Pun je gustoga tropskog zelenila. U toj džungli danas živi oko 70 vrsta sisavaca i oko 150 vrsta tropskih ptica. Upravo zbog toga stavljen je Barro Colorado pod zaštitu, a tu se smjes­tio i Prirodoslovni institut pod upravom Nacionalnog muzeja u Washingtonu. U jezeru ima podosta aligatora, koji — kako kaže naš pilot — svake godine progutaju po kojeg Crnca.

U podne je Renata servirala ručak: koka, ribe, krumpir, sala­ta... Ponudili smo pilotu da nam se priključi. Neko se vrijeme ko­lebao kao da razmišlja što je bolje: ono što je ponio u termosici, ili ovo što vidi na stolu. Ipak nam se priključio. Nakon objeda pi­ta nas u koju ćemo luku uploviti. Odgovorio sam da će najvjero­jatnije biti Papeete, Tahiti. — U redu — veli on — ja ću to pribilje- žiti. Moja će vam kompanija poslati dva dolara i refundirati ru­čak.

Slatko smo se nasmijali, no on se iznenadio što mi to ne shvaćamo ozbiljno. Postoje propisi kompanije: svaki brod koji dade ručak pilotu dobiva u slijedećoj luci dva dolara!

Oko nas mnoštvo nekih ptica. Slijeću na Besu i plove s nama. Slične su našim kosovima, tek su nešto veće, sa dvije bijele pjege na krilima. Proždrljive su kao galebovi, ne možeš ih nahraniti.

Zanimalo nas je ima li na ovim prostorima malarije? Pilot nas je uvjeravao da, zahvaljujući opsežnim sanitarnim mjerama, malarija i žuta groznica praktički ne postoje. Propisi su vrlo oš­tri. Naveo je primjer: ako sanitarni inspektor primijeti u nekom dvorištu ili vrtiću posudicu s vodom pozvat će domaćina da ga upozori kako ta posudica s vodom privlači komarce, stoga neka je odmah ukloni. Ako je nađe drugi dan, kazna je dvadeset dola­ra. Slijedeća: tri mjeseca zatvora!

Spuštao se sumrak kad smo prolazili ispod poznatoga i sliko­vitog mosta koji u elegantnom luku spaja dva kontinenta: Sje­vernu i Južnu Ameriku. Na sidrištu već nas očekuje čamac koji nas odvodi do naše plutače. Iskrcao se pilot koji je s nama pro­

204

veo punih dvanaest sati. Na rastanku upisao je u spomen-knjigu Bese.

Bilo je to prijatno putovanje na lijepom brodu s ugodnom po­sadom...

S. Oster. Panama Canal Pilot.

Plutača na kojoj smo vezani svega je desetak metara udaljena od kanala kojim prolaze brodovi. Na sidrištu nalazi se još dese­tak brodova. U jaht-klubu na obali upaljena su svjetla, svira mu­zika. Spušta se noć, za sve nas prva na Tihom oceanu...

205

NA RUBU BESKRAJA

(Pacifik I)

BALBOA, 2. FEBRUARA. Svaki dan kao po voznom redu, oko de­set sati ujutro i oko četiri popodne, prikupe se oblaci, udari krat­kotrajan pljusak, pa se nebo ponovno razvedri, sja sunce, vjetar niotkuda, vrućina, vlaga... tropi! Od luke Balboa do grada Pana­me svega su tri kilometra. Autobusi, koji tu saobraćaju, uglav­nom prevoze crnce. Bijeli ljudi voze se ili u svojim automobili­ma, ili uzmu taksi. Mi smo se priključili crncima... Cijeli jučeraš­nji dan nisam vidio Žiku. Susreli smo se slučajno danas na auto- busnoj stanici, ja u namjeri da krenem u Panamu, on na povrat­ku. Kad je sišao, upitam ga:

— Što ima nova?Strpao je ruke u džepove svojih traperica, nasmiješio se, po­

gledao me nekako pobjedonosno i izjavio kratko:— Sve je O. K.!Odmah sam znao o čemu je riječ.— Našli ste zaposlenje?— Tako nekako! — Zagledao se nekud i iznenada smrknuo.— Majku im mangupsku, lepo žive!Svrnuo sam pogledom da vidim »mangupe«. U obližnjem

parku nekoliko je bijelaca igralo kriket, dok su crnci za njima nosili štapove i služili ih pićem.

Autobus kojim je došao Žika okrenuo se, spreman da se vrati u Panamu. Uskočio sam, i tako se rastasmo. Uvečer me Žika do­čeka na Besi s komadićem papira, konceptom izjave koju je pri­premio za čitaoce »Vjesnika u srijedu«.

206

Balboa, gradić na pacifičkoj obali Paname, poslednja je luka do koje sam doplovio s Besom. Put sam morao prekinuti ne zato što je to bila moja želja, već iz zdravstvenih razloga. Naime, sko­ro za ćelo vreme našeg dosadašnjeg putovanja kroz Mediteran i preko Atlantika imao sam gnojnu upalu tonzila. Od ove hronične bolesti imao sam poteškoća zadnjih nekoliko godina i lekari su mi preporučili...

I tako dalje. Bacim pogled na kraj izjave:

Veoma žalim što ovaj put nemam sreće da doživim ispunje­nje jednog životnog sna, ali me teši pomisao da sam još relativ­no mlad i da još nije kasno za bilo šta.

Ing. Života Pavlović, s. r.

Dok sam čitao, Žika se našao ponukan da dade objašnjenje:— To je tek toliko da se nešta kaže... Oni u zemlji progutat će

to, kao i sve ostalo. Nema veze...Htio sam ga pitati što razumijeva pod time da će oni u zemlji

progutati to kao i sve ostalo? I što znači ono: Nema veze...? Da je izjava Žike Pavlovića tek djelomice točna i da baš mnogo veze nema sa stvarnim razlozima zbog kojih napušta brod, to jedino mi znamo. Ipak sam se složio da tako napisanu izjavu pošaljem redakciji kako ne bih morao pred brojnim svojim čitaocima ras­predati o stvarnim razlozima i u javnosti prati naše prljavo rub­lje.

BALBOA, 4. FEBRUARA. Ležim u kabini Bese bez trunke odjeće i znojim se kao u parnoj kupelji. Temperatura se neprestano kre­će oko 35 stupnjeva, sparno je, niotkuda daška svježeg zraka, ne­snosna vrućina i vlaga. Dišem teško, pirjam se u svom vlastitom znoju, prebacujem se s jednoga na drugi bok... i razmišljam. Raz­mišljam o nama, o sudbini kojoj idemo u susret, tu na pragu Ti­hog oceana, na pragu beskraja. Nemam dovoljno iskustva da oci­jenim: možemo li se bez Žike nositi s tolikim morem? Kad bi Be­sa bila jedrenjak kako treba, ne bih se plašio ni pučine ni oluja. No Besa je svojevrsna varalica. Naoko ljepotica, ali... Za vrijeme gradnje uvjeravao me Žika da će taj brod imati deplasman najvi­še 25 tona. Danas bih se kladio da ima više od trideset! Dobro­

207

namjerni graditelji u strahu da se ne potopim zbog kojeg od njih, svaki je u potajici malo pojačao ono što je ugrađivao u brod. Debljina oplate, paluba, rebrenice, uglovnice, pregrade, na­mještaj, jarboli, snast, okovi... sve što dirneš na Besi, sve je jače nego što bi trebalo, sve je teže nego što bi smjelo biti. Tako je na­stala nepotopiva tvrđava, brod dorastao da na pučini prihvati svako nevrijeme, ali slab i spor jedrenjak! Najneugodnije od sve­ga je to što Besa neće u vjetar! Pod slabijim vjetrom, bez pomoći motora gotovo je nemoguće, okrenuti brod. Ležište glavnog jar­bola previše je povučeno prema krmi, zbog toga je poremećeno težište jedara, a to otežava ne samo vođenje broda nego u cjelini opterećuje kormilarski uređaj. Ne napušta li Zika Besu zato što je svjestan svih slabosti broda kojemu je on »otac«? Dok smo u području pasatnih vjetrova, nema problema. S vjetrom u krmu plovi svako korito. No kad stignemo na prostore nepovoljnih promjenljivih vjetrova, mi ćemo sve više ovisiti o motoru. Stane li motor... bit će zlo.

Kako je tužno imati jedrenjak koji ovisi o motoru! Zar sve to nisam znao prije puta, na Jadranu? Nisam. Niti sam imao dovolj­no vremena da u plovidbi provjeravam brod, niti sam imao do­voljno iskustva da ga na brzinu ocijenim. Zika me uvjeravao da ćemo putem mnogo toga ukloniti, ispraviti, dotjerati... Da, a sad odlazi. Iz zdravstvenih razloga... Neka ide, sretan mu put!

Kroz prozorčić pokraj uzglavlja promatram kako pristiže Olatrane. Remorker dovlači karavelu sve bliže našem brodu. Eto nas još jednom u susjedstvu.

BALBOA, 5. FEBRUARA. Zika uistinu ima sreću! Panamska kompanija upravo traži nekoliko mlađih inženjera, i to baš stro­jara! Pala mu sjekira u med! Napisao je ponudu, priložio svoju biografiju i diplomu, dakako obrijao je bradu, svakog časa oče­kuje da će ga pozvati i uručiti mu dekret. Godišnja primanja bit će mu kao početniku 14.400 dolara. Naša na Besi ne dostižu ni 2000 dolara godišnje! Kao da su mu ti dolari već u džepu, postao je zajedljiv i ciničan, posebice bahat prema Renati i Marku. Kak­vo potcjenjivanje, kakav prezir! Tu, na tlu Amerike, u osvit svoje sjajne karijere, dopustio je sebi da kaže sve što misli o Jugoslavi­ji. Za njega je to zemlja u kojoj vlast drže primitivci i nesposob- njaci, koji jedino vode brigu o tome da maltretiraju pametnije

208

od sebe. U Jugoslaviji nema dovoljno ni građanskih sloboda, ni pravne sigurnosti i, što je najvažnije, sposoban čovjek nema ni­kakvih preduslova da razvije svoje snage i da se obogati. Zato on ostaje, tu, u Americi...! Slušajući ga, prisjetio sam se Španjolske i onog našeg bijednog stražara. Eto, Žika je napokon otkrio Mar­garin!

BALBOA, 7. FEBRUARA. S dubokim nemirom promatram kako Žika sve više zaokuplja Vladimira. Odvajaju se, šapću, rade sve manje, odlaze u grad, vraćaju se kasno u noć.

Na obzorju tamni oblaci. Sprema se nevrijeme! Kao što to obično bude na moru, oluja je započela iznenada i mnogo prije nego što sam očekivao. Počela je danas nakon objeda. Svi smo još sjedili za stolom kad sam spomenuo Vladimiru da bi se tre­bao nešto više zadržavati i raditi na brodu. Ako je od Žike preu­zeo strojarnicu, to još ne znači da ga se ne tiču drugi poslovi. Za­jedno s Markom morat će podnijeti brigu o palubi, jedrima, ko­nopima i o svemu što predstavlja održavanje oplate i nadgrađa, jer je Marko već otprije zadužen za održavanje unutarnjih insta­lacija. Rekao sam to mirno, kao nešto što se samo po sebi razu­mije. Ali Vladimir, kao da me nije čuo, započe najednom govoriti kako je on, Vladimir, razočaran dosadašnjim putem, kako je iz­gubio volju da radi, jer to kako sada živi nije njegov stil, kako ne vidi nikakav smisao u takvom našem putovanju i tome slično. Ne znam dokle bi govorio da ga nisam prekinuo upitom:

— O čemu to pričaš, Vladimire...? Ja tebi o poslovima, a ti me­ni o s t i l u ! To Žika govori iz tvojih usta, zar ne?!

Tek što sam to izgovorio, Žika, kao da sam ga pogodio u srce, skoči sa sjedala, sav izbezumljen zgrabi viljušku i, nagnuvši se preko stola, zatraži prijeteći:

— Povucite tu riječ!Osto sam zapanjen. Trenutak sam razmišljao, mučilo me pi­

tanje: što se dogodilo, otkuda najednom ta žestina i spremnost da fizički obračuna sa mnom? Ne pričekavši odgovor, Žika, drhteći kao u groznici, ponovi histerično:

— Povucite tu riječ!Ni jednog se časa nisam dvoumio što ću mu odgovoriti. Želio

sam da u trenutnom predahu prikupim snage, da sredim misli

14 BESA 1 209

kako ne bih ni u jednom času izgubio mjeru i prisebnost. Odgo­vorio sam mirno:

— Žika... ja povlačim svoju riječ. Sve što je Vlado govorio, ni­je plod vašeg utjecaja, sve su to dakle njegove vlastite i original­ne misli. U redu: ali vi ćete sada, i to odmah, napustiti moj brod, bezuvjetno i zauvijek!

U istom času ustao je Vlado:— Ako Žika napušta brod, idem i ja!Priznajem, takav niski udarac nisam očekivao. Sva je sreća

što sam sjedio. Sad, kao suci kad izriču osudu, stoje obojica me­ni i Renati nasuprot, dok Marko sjedi njima za leđima, na stepe­nicama koje s palube vode u salon. Nema nikakve sumnje da su zajednički dogovorili prepad, smislili igru predvidjeli i povukli poteze. Na meni je da povučem svoj.

— Ti, Vladimire, ne žuri nikamo. Dajem ti pet dana da o sve­mu dobro razmisliš. Možeš jesti i spavati na brodu, ne moraš za to vrijeme ništa raditi. Za pet dana pozvat ću te u klub da mi sa­općiš odluku, a vi Žika, spremite svoje stvari i napustite brod.

Povukao sam se u svoju kabinu i pozvao Renatu. Zamolio sam je da mi pripremi tablete za smirenje, bacio sam se na ležaj i zatvorio oči. Mičem usnama. To sam sebi za utjehu citiram Ba- udelairea:

Uvijek ćeš, Slobodni, nježno voljet more!U beskraj prostrtom njegovome valu Dušu svoju gledaš kao u zrcalu,A duh tvoj još gorče sakriva ponore...

A duh tvoj još gorče sakriva ponore...

BALBOA, 8. FEBRUARA. Dok je luka, bit će i kurvi, i štakora; dok je mornara, bit će psovki i tučnjava; dok je brodova, bit će kapetana i pobuna. To je zbog toga što brod nije samo kuća na moru, ili ploveći grad, on je i zatvor, svojevrstan zatvor koji ima sve nedaće kaznionice, a uz to se još i ljulja. Između ćelije osuđe­nika i kabine mornara razlika je samo u tome što se u prvoj is­pašta prošlost, a u drugoj — sadašnjost. Veliki brodovi barem imaju prostranu palubu, koja po prilici odgovara onom krugu

210

unutar kaznionice gdje kažnjenici ponekad mogu šetati. Maleni brodići kao Besa ne mogu ni tu raskoš priuštiti svojoj posadi. Za dulje krstarenje mnogo je važnija psihička kondicija od fizičke. Nevrijeme na moru dođe i prođe, a živjeti uz nekoga moraš svaki dan. Na uskom, nedovoljnom prostoru brodića niti se možeš gdje sakriti, niti u neraspoloženju nekamo povući. Licem u lice, čovjek je dvadeset i četiri sata na dan s onim pokraj sebe, bez ob­zira na sklonosti, bez obzira na ljubav ili mržnju. Fizička is­crpljenost produbljuje psihičke krize i obratno. Nije stoga čudo da dolazi do trvenja među članovima posade. Bilo bi čudo da to­ga nema. Radost i gorčina su dio broda kao pramac i krma.

Žika... Sumnjam da on može s bilo kime ploviti. Jedino sam! Zar je slučajno što ni na kopnu nije mogao za dulje vrijeme saču­vati prijatelja ili prijateljicu? Možda će jednoga dana postati »morski vuk«, ali osamljen, nikad u »čoporu«. Da živi s ljudima, njemu nedostaje smisao za poštovanje zajedničkih interesa. Pre­više voli sebe.

Vladimir... Sušta suprotnost. On voli ljude i njemu su bližnji potrebni. Korijeni njegove otuđenosti, izvori nesporazuma i ne­sreća leže u neizgrađenosti njegove ličnosti. Jedinac, koji je zna­tan dio svoga života proveo izvan roditeljske kuće; vješt u radu, a ipak bez zanata; bistar, a ipak bez dovršenih škola; strastven put­nik, a ipak bez znanja bilo kojeg stranog jezika; ljubitelj mora i brodova, a ipak je napustio mornaričku školu... Tako oblikovan i pun suprotnosti stvara teškoće sebi i drugima. Sklon krajnosti­ma, ponekad izgubi mjeru. Njegov životni interes ne može biti povezivanje s čovjekom kao što je Žika. Na žalost, Vladimir to ne vidi, ne osjeća.

Činjenicama valja pogledati u oči. Sad sjedimo na palubi Be­se Renata, Marko i ja i razmatramo položaj u kojem se nalazimo. Žika i Vladimir nisu na brodu... Koliko mogu sagledati u ovom času, pred nama su slijedeće mogućnosti: prvo, tu u Panami pro­dati Besu, poslati sve do đavola, ukrcati se na putnički brod i vratiti u Jugoslaviju. To, dakako, ne bi bilo slavno; drugo, preko Atlantika vratiti se u Jugoslaviju, obnoviti posadu i krenuti po­novno, ili se zauvijek lišiti broda; treće, ostati na sidrištu i pisati redakciji »Vjesnika u srijedu« da nam pošalju jednoga od onih koji su nam se nuđali prije puta, pa kad stigne, krenut ćemo da­lje; četvrto, mogli bismo tu uzeti nekog od fremtera koji se po­vremeno nuđaju i s njime nastaviti put; peto, mogli bismo — ne

.211

tražeći pomoć ni od koga — sami nas troje dignuti jedra, krenuti na Pacifik, pa što bude da bude!

Renata i Marko dugo su šutjeli kao da su odmjeravali svaku od tih mogućnosti. Prva se javi Renata:

— Još u Casablanki ja sam govorila Žiki, ako ga ja smetam, ako zbog mene napušta brod, da to ne čini, radije ću se ja povući. Svjesna sam da je Žika kao član posade potrebniji na brodu. Sa­da, kada je ponovno došlo do prepirke, ponavljam spremna sam napustiti brod ako on ostane. Ako on pak neće da ide, idimo sa­mi. Uzmi makar nekog fremtera, ako misliš da ne možemo bez Žike i Vlade. U velikoj stisci ja ih ne mogu zamijeniti, no uskočit ću u dio njihove »gvarde«, da vas rasteretim za kormilom. Sa mnom ili bez mene, ti moraš nastaviti put. Ti si dao ime brodu, dao si besu da ćeš oploviti svijet, treba da održiš riječ.

Kad sam pitao Marka što misli, odgovorio je kratko:— Pričekaj razgovor s Vladom...Luckasta obitelj u krnjem sastavu završila je savjetovanje.

Kao da je pogađao moje misli, Marko uzdahne:— Eh... da je tu Mićo!

PANAMA, 9. FEBRUARA. Oko devet stotina i pedeset milja za­padnije od Paname, u Tihom oceanu, leži otočna skupina Galapa- gos. Na putu za daleku Polineziju ovaj mali arhipelag kao da je stvoren da na njemu jedriličari zastanu, odmore se, upotpune za­lihe i krenu dalje. Otočje Galapagos pripada državi Ekvador. Pra­ćen jednim članom jaht-kluba Balboa posjetio sam konzula re­publike Ekvador da ga zamolim za ulaznu vizu. Viza stoji više od dvadeset dolara! Neka. Za dvadeset dolara uživat ćemo u ljepota­ma toga pustog arhipelaga, što ga je tako zanimljivo ocrtao Dar- win u poznatoj svojoj knjizi Putovanje jednog prirodoslovca oko svijeta. Gospodin konzul, vrlo pažljivo začešljan gentleman, nje­govanih brčića, čim je čuo da sam Jugoslaven, odmah je dignuo obje ruke, iskrenuo dlanove i odlučno izjavio: — Nou! Pobojao sam se da on možda misli kako mi nemamo novca da platimo vi­zu, no gospodin konzul ostao je uporno pri svojoj odluci: — Nou... Nou! Umiješao se i moj pratilac. Konzul je postao nervo­zan, razmahao se rukama, nemirno šetao gore-dolje po kabinetu, izvlačio neke spise i pokazivao ih mom pratiocu. Pocrvenio je kao kuhani jastog. Svim komunističkim zemljama Ekvador je za­

212

branio pristup u svoje luke, pa tako i na otoke Galapagos. Poku­šao sam ga uvjeriti da je Jugoslavija nezavisna i slobodna socija­listička zemlja, no gospodin se konzul trese kao u groznici i ne­prekidno viče: — Nou...! Nou...! Jugoslavo, socialisto, comunis- to... Nou... nou...!

Molim ga za dozvolu da barem jednu noć prespavamo na Ga- lapagosu u nekoj uvali. — Nou...! Pitam ga da li smijemo pristati danju, opskrbiti se vodom i odmah nastaviti put — Nou...! Nou... Nou...! Nema pristanka za brodove koji vijore zastave sa zvijez­dom, srpom i čekićem! Ni jednu jedinu noć, nijedan sat, nijednu minutu! Nou...!

Ponovno se javlja moj pratilac. Na španjolskom jeziku objaš­njava gospodinu konzulu kako je takav odnos prema nama neod­rživ. Tumači mu da je Besa prošla Panamski kanal, koji je pod američkom kontrolom, objašnjava mu da se i sada naš brod na­lazi u jaht-klubu u Fort Amadoru, koji je sastavni dio američke zone... Ali sve to nije pomoglo Ekvadorski vitez ostao je uporan. Neka Amerikanci rade što hoće, ali republika Ekvador... Nou! Si­tuacija je bila isto toliko smiješna, koliko i tužna. Eto tko se naje­dnom našao na čelu križarskog pohoda protiv socijalističkih ze­malja. Nitko drugi nego Ekvador, gdje se generalske klike smje­njuju na vlasti kao mjeseci u godini i gdje relativnu slobodu uži­vaju jedino ptice u zraku i ribe u moru. E, pa... zbogom! Zbogom, moj konzule, zbogom Galapagos! Dosta je lakrdije, zbogom!

BALBOA, 10. FEBRUARA. Noćas, poslije ponoći, došlo je do guž­ve i tučnjave među posadom Olatrane. Petorica su se našla u vo­di, među njima i kapetan, markiz Carlos Etayo, u kompletnom odijelu, s kravatom! Jedan od njih završio je kod liječnika, izna- kažena lica. Na glavi gospodina markiza mornari su slomili ves­lo. Juancho nije bio među onom petoricom. Doći će na red drugi put. Trojica se iskrcavaju i napuštaju karavelu. Armando, Ameri­kanac španjolskog podrijetla, jedan od najsimpatičnijih članova karavele, također se iskrcava. Po zanimanju je profesor fiskultu- re. Nekoliko minuta prije nego što će napustiti Olatrane došao je k nama da se oprosti. U džepu mu je ostao još jedan jedini cent! Gladan! Pun gorčine priča o tome kako već desetak dana gotovo ništa ne jedu, kapetan je ostao bez novca, nisu mu stigli iz Špa­njolske... Svoju tužnu priču završava: — Pošao sam u Evropu na

213

mjesec dana. Ostao sam dvije godine. Da bih mogao ponovno za­početi, moram sve zaboraviti. Prestar sam da plačem...!

Da, i takav je život!Ručao je s nama. Renata mu je na odlasku predala zamotak s

hranom iz naših zaliha. Ako već nema sloge, na Besi ima barem konzervi! Armando za koji sat kreće auto-stopom u San Francis- co...! Sretan mu put!

BALBOA, 11. FEBRUARA. Između jaht-kluba na obali i usidre­nih brodova neprestano saobraća klupski čamac, kojim upravlja snažan i veseo crnac. Nakon pet-šest dana čovjek, htio ili ne htio, upozna u prolazu gotovo sva lica. Jutros me ipak dočekalo izne­nađenje. Pristali smo čamcem uz bok južnoafričke jahte Corsair II. Danima smo na tom lijepom keču od petnaestak metara viđa­li samo vlasnika i njegova mornara. Jutros je iz toga istog brodi­ća iskočila u čamac djevojka od kojih dvadeset godina, svijetlih očiju, duge plave kose, vitka, dovoljno snažna da bude član posa­de i dovoljno lijepa da bude ukras na bilo kojem brodu. Na po­vratku iz grada doznao sam u jaht-klubu da je to kći vlasnika broda, zove se Patricija, govori više jezika, jučer je doputovala avionom iz Durbana, putem je ostala bez kovčega sa svojom gar­derobom, tako da sad sirotica mora manje-više hodati u bikiniju, što joj, po svemu sudeći, ne pada odveć teško. Gjde god se poja­vi, na trenutak zastane razgovor. Mornari i vukovi imaju jedna­ko gladne i pohlepne oči!

Od našega ovdašnjeg iseljenika doznao sam ne baš sretnu i veselu vijest: kao jugoslavenski građanin, Žika ni u kojem sluča­ju ne može dočekati pozitivno rješenje svoje molbe u panamskoj kompaniji.

Nove komplikacije na vidiku.Već gotovo dva dana Vladimir ne izlazi s broda. U svojoj ka­

bini piše pisma... Sutra ću doznati što je odlučio. Mi ćemo nasta­viti put, s njim ili bez njega. A bilo bi mi drago da pođe s nama, ne samo zato što je vješt i sposoban mornar nego i zbog njega. Jednom mora naći snage da svladava teškoće, a ne da od njih bježi.

BALBOA, 12. FEBRUARA. Tek što je prošlo osam sati, pozvao sam Vladimira da napustimo Besu i sjednemo u klub. Gosti se

214

još nisu okupili, mjesta je bilo dovoljno. Sjeli smo. Upitam ga: — Što ćeš...? Kavu, sok?

Odbio je. Ne želi ništa. U redu. Započeo sam bez okolišanja:

— Prije nego što mi saopćiš svoju odluku, želio bih da čuješ nekoliko mojih riječi. Molim te da me ne prekidaš kad završim imat ćeš dovoljno vremena da kažeš sve što misliš... Tako, a sad počnimo. Gdje? S tvojom ponudom? Ne. Znaš da sam te uzeo na Žikinu preporuku. Uskoro su novine objavile da je pronađen peti član posade Bese. Počele su završne pripreme. Žika, ti i ja radili smo u to vrijeme zajedno u Puli, na brodu. Radili smo od svita­nja do kasno u noć. Najednom počeo si kliziti, izostajati s posla, zabušavati. Žika bi te tada bio najradije ustrijelio! Svaki me dan huškao na tebe, dok nije došlo do sloma. Želio si otići u grad, to­bože zubaru. Znao sam da lažeš i da imaš zakazan sastanak s ne­kom »mačkom«. Zabranio sam ti da napustiš brod. Ipak si oti­šao. Kad si se vratio kazao sam ti da pokupiš svoje stvari i da te više nikad ne vidim. Tko me jednom prevari, tko jednom pogazi moju riječ, njemu mjesta na mome brodu nema. Skupio si svoj alat, stvari i otišao. Popustio sam. Popustio sam zaklinjanju tvo­je majke, koja je plakala i molila me da ti ne nanosim još tu sra­motu pa da te ostavim u zemlji nakon toga što su novine već ob­javile tvoju sliku kao petog člana naše posade. Popustio sam, ka­žem, zbog tvoje majke, koju neobično cijenim, popustio sam i zbog toga što ponekad u životu moramo oprostiti jedan drugo­me. Krenuli smo na put. Sada, pet mjeseci nakon isplovljenja, napuštaš brod? Zašto? Zato što sam istjerao Žiku? Kakvi su raz­lozi da ti svoju sudbinu povezuješ sa sudbinom čovjeka koji je već odavno odlučio da napusti Besu i da negdje ostane? On je in­ženjer, čovjek određene profesije, služi se s nekoliko jezika, ra­din i spretan sebičnjak, po svojoj duši sušta tvoja suprotnost, pa otkuda ti ideja da s njime nastavljaš »plovidbu«?! Ti u stranom svijetu predstavljaš surovu fizičku snagu i ništa više. Sve što si do sada počeo nisi dovršio. Naišavši na prve, krupnije teškoće, dignuo si ruke i pobjegao! Time što sam te ukrcao na Besu pru­žio sam ti mogućnost da me pratiš i da pokraj mene jednom do­vršiš posao i stigneš do kraja. Nikada ni tebi ni tvojim roditelji­ma nisam govorio da će nam biti lako. Obećao sam ti samo to da ćemo zajednički dijeliti sudbinu. I što se danas događa? Još nas sunce valjano opržilo nije, niti nas je more zalilo kako treba, a ti

215

opet bježiš! Uvrijeđen si? Zašto? Ja sam zapovjednik na brodu, trudio sam se, koliko je čovjeku dostupno, da budem pravedan prema svima podjednako. Vikao sam na tebe? A na koga nisam vikao? U raspodjeli poslova, u ophođenju, u podjeli džeparca, ka- ži mi u čemu nisi bio ravnopravan mom rođenom sinu? I što sad... Bježiš? Razmisli što ćeš napisati svojim roditeljima, kako ćeš obrazložiti još jedan bijeg u svome životu? Ja ću ti pomoći. Eto, napiši im ovako: »Dragi roditelji, dali ste me drugu Horvatu da se uza nj očeličim, da barem jednom u životu ustrajem do kraja, ali ja sam kolebljivac, beskičmenjak, bijednik bez ikakve duševne snage, ostavljam njega i brod...!« Tako im napiši, da ba­rem budeš iskren kad već nemaš snage da budeš dosljedan. I sad ću završiti: prije pet dana kazao si da napuštaš brod. Molio sam te da još jednom razmisliš o svojoj odluci. Vrijeme koje sam ti dao prošlo je. Kaži što si odlučio?

Odgovorio je:— Barba... idem s vama. To je on mene... Bio je plan da na­

pustimo Besu i da vam iz jedne gostionice pošaljemo pismo s uv­jetom: Marko i Renata iz broda, mi natrag na brod...

Čekao sam neko vrijeme da nastavi. Uzalud sam čekao. Tada ga upitah:

— Zašto Renata i Marko? Zbog čega su vam toliko smetali? Da li zbog »stila«?

Šutio je. A onda sam jedva čuo kad je progovorio:— Žao mi je...! Molim vas, barba, zaboravite to...!Mnogo sam gorčine već nosio u sebi da bi me njegov odgovor

jako obradovao. Ipak sam odgovorio:— Dobro, Vladimire, nastojmo zaboraviti obojica.

BALBOA, 13. FEBRUARA. Još prije dva dana zajedno sa Žikom posjetio sam lučku kapetaniju da obavim formalnosti za njegovo iskrcanje. Uputili su nas u »Emigration Office«. Tamo smo ispu­nili neke formulare i stavili potpise. Činilo se da je sve gotovo. Danas sam dobio poziv da se javim u tom istom uredu. Poveo sam Marka da mi bude tumač. U »Emigration Officeu« dočekuje nas isti činovnik. Započinje ispitivanje: zašto se Žika iskrcava, kod koga sada noćuje, ima li novaca, čime se namjerava baviti, od čega će živjeti, kakve ima isprave... Odgovarao sam koliko sam znao. Nije mi bilo razumljivo zašto ispituje mene, a ne Žiku.

216

Shvatio sam to kad mi je objasnio: — Vi ste kapetan Bese, odgo­vorni ste za svoju posadu. Dok ne sredite pitanje njegova iskrca- nja, na možete isploviti.

Molim Marka da pita gospodina što bih ja još imao tu sređi­vati osim što prijavljujem da inž. Života Pavlović svojevoljno na­pušta brod i prema tome brišem ga s popisa posade. Postoji li još neki problem?

Doznajem da postoji: dužan sam položiti novac za povratak Žike Pavlovića u Evropu ili legalizirati njegov boravak u Panami, a to znači da mornarsku knjižicu inž. Pavlovića moram zamijeni­ti redovnim pasportom, jer s pomorskom knjižicom ne može ući u avion, priskrbiti garantno pismo, ishoditi ulaznu panamsku vi­zu i dozvolu boravka, o svemu tome donijeti potvrdu nadležnih panamskih vlasti, i tek onda smijem napustiti luku! Kako ću ja to izvesti i kada, to se ovog gospodina ne tiče...!

Nema što, u lijepu sam stupicu upao!

BALBOA, 15. FEBRUARA. Posjetio me Žika. Više nije ni glasan niti bahat. Razmatramo što valja učiniti. Predložio sam da se vrati jugoslavenskim brodom koji svakog mjeseca dodiruje Pa­namu. Odbio je. Moli da mu svakako ishodim pasport jer bi neko vrijeme želio ostati u Americi, zaraditi koji dolar, pa se tek onda vratiti u Jugoslaviju. Da mu učinim i tu uslugu, pristao sam da ujutro pošaljem brzojav našoj ambasadi u Venezueli s molbom da mu izdaju pasport, jer u Panami nema našeg konzularnog predstavništva.

Bila je noć kada je napuštao Besu. Ukrcali smo se u pomoćni čamac i Vlado nas je prebacivao do obale. Zaokupljen svojim bri­gama nisam pratio njihov razgovor, koji se pretvorio u prepirku. Kad smo pristali uz molo došlo je do koškanja i nije trebalo mnogo da ga Vladimir baci u more. Jedva sam ga smirio. Na po­vratku pitam Vladimira što je bilo. Nije htio odgovoriti. Jednom- jerno je spuštao vesla u more, šutljiv i smrknut.

CERRO PUNTA, 20. FEBRUARA. Čekajući odgovor na brzojav koji sam uputio u Venezuelu, iskoristili smo vrijeme i posjetili selo Cerro Punta u provinciji Chiriqui. Selo je udaljeno oko 800 kilometara od grada Paname, u blizini granice Kostarike, smješ-

217

teno na padini ispod davno ugaslog vulkana, čija visina prelazi 3000 metara. U selu živi dvadesetak naših obitelji, mahom iz Hvara ili s ušća Neretve. Bave se uzgajanjem krumpira. Na toj nadmorskoj visini zemlja je vrlo pogodna za sadnju krumpira i daje po tri uroda godišnje. Kraj je lijep i zdrav, podsjeća na naš Gorski kotar, kako po klimi tako i po izgledu. Planinski su visovi pokriveni šumama, kroz selo žubori potok pun pastrva, nedosta­ju jedino naše ptice, grmuše, šojke, svrake... Umjesto njih iznad sela ponekad preleti jato svadljivih papiga. U republici Panami naši su ljudi napredni poljoprivrednici, na primjer Joko Medak. Osamdeset posto cjelokupne proizvodnje krumpira u Panami drže Jugoslaveni u svojim rukama, zahvaljujući tome što su baš oni prvi otkrili područja na kojima se krumpir može uzgajati unatoč tropskoj vrućini i vlazi.

Posjetio sam mnoge. Sjeme nabavljaju iz Nizozemske, upot­rebljavaju umjetna gnojiva, služe se mehanizacijom. Rade mno­go, netko zarađuje više, netko manje, no svi podjednako sanjare

218

o povratku u Jugoslaviju, ali iz godine u godinu produljuju svoj boravak... da još nešto zarade! Kad bi među njima bilo više slo­ge, živjeli bi ljepše. Ali teško je govoriti o slozi, kad je riječ o do­laru. S domorocima, Indijancima, slažu se kako-tako. Do sada je samo jedan naš dobio indijanski nož u leđa... U Cerro Punti pro­veli smo nekoliko prijatnih dana u kući gostoljubiva domaćina Milana Lučića, koji je rođen u Zastražišću na otoku Hvaru.

BALBOA, 4. MARTA. Danas sam pokušao krcati naftu. Namješte­nik kod pumpe odbio je napuniti rezervoare Bese dok ne done­sem potvrdu od »Emigration Officea« da sam podmirio obveze u vezi s inž. Pavlovićem. Nema šta, obavještajna služba radi!

Vratili smo se i vezali na našu bovu baš u času kada je Corsa- ir II ostavljao sidrište i kretao na Pacifik. Na palubi bili su otac, Patricija i dva mornara. Kad su prolazili pokraj našeg broda do- mahnuli su nam pozdrav. Sretno... sretno! Sumnjam da ću još ikada sresti ovaj lijepi brod.

BALBOA, 5. MARTA. Pita me Vlado da li bi danas od 17 do 20 sa­ti Besa mogla biti slobodna. Dolazi mu... Odgovorio sam: — Ne­ma problema, samo pazi, u lukama su žene kao voćke pod stab­lom, svaka druga je trula. Nemoj da plaćam još i doktora...! — Ne brinite, barba, ako nosim pištolj, nosim i navlaku za njeg!

BALBOA, 6. MARTA. Osamnaest je dana prošlo otkako sam upu­tio brzojav našoj ambasadi u Venezueli, a odgovara nema. Ako ne želim zbog Žike posve izgubiti živce i istrunuti na tom sidriš­tu, ne preostaje mi drugo nego — položiti novac. Učinio sam to danas. Osim putne karte do prve luke u Evropi (Genova), morao sam još položiti novac da bi 2ika imao plaćen smještaj i hranu do dolaska prvoga putničkog broda, koji stiže za desetak dana. Osiromašio sam brodsku blagajnu za 350 dolara. Žika me uvjera­va: — Ako iskoristim kartu i otputujem, napisat ću vam pismo da znate... Ako u međuvremenu stigne pozitivan odgovor iz Venezu­ele, ili mi uspije na bilo koji drugi način legalizirati svoj boravak u Panami, novac koji ste dali za mene vratit ću vam, uputit ću ga poštom na Tahiti.

219

Promatrao sam ga sumnjičavo, kao da sam unaprijed znao da od toga čovjeka nikada neću primiti pismo ni novac.

7. MARTA. Ponekad se pitam: osim zastave, što još Panamci ima­ju a da nije u tuđim rukama? Pa i zastava... što se sve pod njom krije! U lukama cijeloga svijeta susrećete brodove pod panam­skom zastavom, koji nikada nisu pripadali zemlji čiju zastavu vi­ju. Panama nema ni jedne jedine valjane luke. Panamsku flotu sačinjava desetak ribarskih brodića, to je sve. Banke u rukama Židova, trgovina u rukama Kineza, režimi u rukama Amerikana­ca. Što preostaje? Demonstracije? Trideset, četrdeset što ranje­nih što mrtvih u nedavnim borbama na prilazima američkim ba­zama u zoni kanala, što je to? Besmisao? Za većinu to je ludost, mnogo je bolja koka-kola s viskijem, konjske utrke i nacionalna lutrija. Lutrija! Tko je ne igra u Panami?! Svi! Dva puta tjedno lutrija vam jamči da ćete postati milijunaš, naravno ako pogodi­te broj! Lutrija se igra da se dobije, ali ne samo zato. Ona prije svega olakšava da se štošta zaboravi. Sva je mudrost pronaći pravi broj. Nema ga u gradu Panami? Telefonirajte u Colon. Ne­ma ga ni tamo, uzmite taksi i požurite u David. Ta valjda ne mis­lite ostati bez broja koji... Što mari što igra traje već desetljeća... Ništa nisi dobio? Kupi, sutra ćeš dobiti, kupi! Ah, i opet nisi do­bio? Hajdemo popiti jedan viski, usput ćemo razmisliti koji bi broj mogao idući put izvući premiju!

Panamci su vedri i veseli ljudi, dobroćudni i prijatni, dakako, kad su trijezni. Dovoljno je da se tri dječaka nađu na ulici — je­dan uzme odbačenu kutiju od konzerve, drugi dohvati tanjur, treći dva štapića — i eto orkestra. Kad bi se pomoću muzike mog­la riješiti američkog ropstva, Panama bi vjerojatno bila najslo­bodnija zemlja na svijetu. Još da nema one vlage i vrućine, da su plaće nešto veće, da ima nešto manje crnaca, da ima nešto manje bijelaca... ah, ah... zaboravimo, hajdemo popiti jedan viski, kupi­mo lutriju, ali, još bolje, hajdemo na konjske utrke! Sanjao sam svoga pradjeda... dakle ja, otac, djed, pradjed... četiri generacije, osnova je dakle brojka četiri, kupit ću pedeset tiketa i sve ću sta­viti na konja koji će nositi broj četiri.

BALBOA, 8. MARTA. Ukrcali smo vodu, naftu i hranu. Besa je spremna, sutra krećemo. Od Polinezije dijeli nas više od tri i pol

220

tisuće milja, što po prilici odgovara udaljenosti od Zagreba do granica Kine. Računam: trideset do četrdeset dana neprestane plovidbe.

Gospodin i gospođa Garcia, koje smo upoznali posredstvom naših iseljenika, pozvali su nas da večer prije isplovljenja prove­demo u krugu njihove obitelji. Prije toga bili smo često kod njih i oni kod nas na Besi. Stanuju u vlastitoj kući u blizini romantič­nih ruševina stare Paname. Uz kuću je vrtić i nešto zelenila. On je porijeklom Kubanac, koščat čovjek brzih pokreta, vlasnik ser­visne stanice za automobile, koja mu donosi znatan prihod. Ona, gospođa Gladiš, dosta je lijepa, sitna i nježna, smeđe puti kreol- ke, pomalo kosih očiju. Ne radi, ima kućnu pomoćnicu, vozi ko­la, igra lutriju, pije sva žestoka pića i smatra da joj je život stra­hovito dosadan unatoč tome što ima dvoje djece koje neobično voli.

Nakon očajne žege spustila se relativno prijatna noć, natop­ljena vlagom i mirisima tropskog raslinja. Večera je, prošla, sad slušamo muziku i rashlađujemo se kojekakvim pićem. Vlado i Marko pregledavaju bogatu diskoteku, Renata je trenutno zao­kupljena panamskim čipkastim vezom, a ja sjedim u fotelji i pro­matram portret kćeri naših domaćina. Izvanredno dobra fotog­rafija. Dječje plemenito i vedro lice zrači ljepotom i ponosom. Ne mogu se nagledati te slike. Pokraj mene sjedi gospođa Gladiš. Drži čašu, mješavinu ruma i kokte, zajedno sa mnom promatra portret govori tiho, gotovo šapće:

— Amperito ima sada devet godina... Nastojat ću da svrši naj­bolje škole, naučit ću je raditi, onda ću je udati. Moja se majka borila da se uda za bijela čovjeka, ja sam se borila da dobijem bi­jela čovjeka. Valjda primjećujete, moja djeca gotovo su posve bi­jela...! Budući muž moje kćeri mora biti bijelac. Ponavljam: mo­ra biti bijelac! Englez, Jugoslaven, Sjeverni Amerikanac ili Nije­mac. Te narodnosti cijenim. Samo jedan od njih može postati muž moje Amperito. Kad navrši šesnaest godina dovest ću je u Zagreb da je vidi Marko. Novac nije važan... Ako on ne bude mo­gao uzdržavati nju, uzdržavat će ona njega...

Slušam muziku. Mantovani: Granada: Sto da kažem gospođi Gladiš na tu tužnu priču o »bijelu čovjeku«? Kako da joj objas­nim da teški problem rasne diskriminacije u Americi ne mogu ri­ješiti bijeli brakovi. Šutim. Misleći da je ne slušam, pita me:

221

— Sviđa vam se Mantovani?— Vrlo.— I Marku se sviđa. Marku i Vladi darovat ću po jednu ploču.

Neka izaberu koju žele, kao uspomenu na ovu večer.Na rastanku je i Renata dobila dar: autentični ručni rad u

tekstilu, djelo Indijanaca s otočne skupine San Blas, gdje smo one noći gotovo nasukali naš brod!

BALBOA, 9. MARTA. Odlazimo...! Kakvo zadovoljstvo! Bilo je ne­čega đavoljeg u vezi s Besom i Panamom. Usidreni ni desetak metara od plutača koje označavaju Panamski kanal, tjednima smo promatrali stotine i stotine brodova kako dolaze i prolaze, a mi smo ostajali vezani na plutači. Preko mosta koji spaja obje Amerike, nama naočigled, promicali su bezbrojni automobili žu- reći svom odredištu, a mi stojimo nepomični, kao ukleti. Na ob­ližnjem aerodromu tutnjili su mlažnjaci, gubili se u beskraju ho­rizonta, a mi smo trunuli u prljavim vodama i gledali kako se o

222

bokove našega broda lijepe školjke i vise alge i trava. No, sad krećemo, isplovljujemo. Želio sam u Panami ostati četiri dana, ostao sam protiv svoje volje četrdeset! Koliko puta u tom raz­doblju, izmučen vrućinom i vlagom, iznerviran Žikom i Vladom, pun sumnja i nevjerice, natmuren, ozlojeđen, prisjećao sam se Danteovih stihova:

O braćo, rekoh, što ste na zapad daleki kroz brojne stigli pogibli i jade, iskoristite još taj kratak vijek vašijeh čula, što vam preostade da iduć za tragom sunčane putanje spoznate svijet gdje ljudi ne imade.

Deset je sati. Oprostili smo se od prijatelja, motor već tutnji, otiskujemo se od bove i uskoro napuštamo posljednje plutače koje omeđuju kanal. Ne mogu iskazati koliko sam sretan što na­kon toliko vremena ponovno slušam žubor mora, valove što se razbijaju o pramac Bese i što pred sobom gledam slobodnu puči­nu. Pozvao sam Renatu, Vladimira i Marka. Osjetio sam potrebu da im kažem: — U ovom času ulazimo u Pacifik. Želim da nam plovidba po tom beskrajnom moru bude prijatna. Pomognimo jedan drugome da tako bude. Pred nama su sada golema i pusta vodena prostranstva koja nas dijele od zanimljivih krajeva i lju­di, a još dalje na zapadu čekaju nas naši roditelji, znanci i prija­telji. Krenimo. Što brže u susret jednima i drugima!

Ispili smo čaše i rukovali se. Vlado, koji je za kormilom, us­koro javlja: — Desno po pramcu brod na vidiku!

Započinje stara, uzbudljiva igra...Premda smo bili četrdeset dana usidreni u Balboi, tamo nije

bilo moguće očistiti podvodni dio Bese. Struje su vrlo snažne, a voda prljava i hladna. Da bismo valjano očistili brod, odlučili smo ostati dva dana u pustoj uvali u skupini Biserni otoci, koja je četrdeset milja udaljena od Paname, u pravcu zapada. Tu sku­pinu sačinjava pedesetak malih otoka i otočića vrlo teško pristu­pačnih, zaštićenih bezbrojnim plićacima, hridima i podvodnim grebenima. Po veličini izdvajaju se tek dva otoka: Rey i San Jose. Bilo je osamnaest sati i spuštao se mrak kad smo na zapadnoj strani otoka San Jose otkrili uvalu gdje bismo mogli sidriti i u miru provesti prvu noć.

223

SAN JOSE, 10. MARTA. Jutro. Uvala u kojoj se nalazimo okruže­na je gustim tropskim zelenilom. Šume su pune kojekakvih ptica koje se glasaju nama nepoznatim zvucima i pijevom. U dnu uva­le, nedaleko od Bese, praćaka se golemo jato proždrljivih pelika­na. Na uskom pješčanom žalu dostojanstveno šeću dvije osam­ljene ljepotice, dvije bijele čaplje. U nepreglednom lancu prelije­ću crni kormorani, spuštaju se i bez vidljiva razloga ponovno uz- lijeću. Nigdje traga ljudskom biću.

Kad smo jučer uplovili, bila je plima. Izmjerili smo dubine i sidrili. Kako se mjesec dizao, voda je padala. Uskoro su oko Be­se, na udaljenosti manjoj od deset metara, izronili čitavi mali ar­hipelazi podvodnih stijena. U blijedom sjaju mjesečine slika je izgledala sablasno. Kao neke pretpotopne životinje, stravične i čudovišne nemani, hridine su dizale glave i prijetile Besi. Ta je li moguće da ćemo se nasukati već na prvom sidrištu u Tihom oce­anu? Svakih petnaestak minuta mjerio sam dubinu. Da skratim vrijeme, izvukao sam tunju, no nisam imao ješke. Pomoću varali­ce ulovio sam neku ribicu dugu tridesetak centimetara i nju sam izrezao kao meku. Nije prošlo dvadesetak minuta, ulovio sam kernju tešku šest do sedam kila. Moja lovina privukla je na palu­bu i Vladimira, strasna ribiča, koji je također spustio u more svoju tunju. Ubrzo je izvukao dvije kernje približno iste veličine. Blagoslovljena pustoš...!

Tek što je granulo sunce, momci se primiše posla. Radili su zdušno cijelo dopodne, čistili oplatu i podvodni dio, podmazivali okove, provjeravali jedra... Popodne uzeli su malokalibarsku pušku, sjekiru, nož, obukli su visoke cipele, spustili se u bajbot i iskrcali se na žalu, na rubu guste, mračne šume. Tumarali su ko­jekuda a da nigdje nisu susreli ni zmiju, ni čovjeka, ni bilo kakvu zvijer. Navečer su na obali naložili vatru koja je žućkastim trepe­ravim sjajem obasjavala Besu i pustu uvalu zaogrnutu tamom. Noć nas je vratila u djetinjstvo. Plima nam je donijela spokoj i san.

SAN JOSE, 11. MARTA. Uzimajući azimut nekoliko markantnih točaka, ponovno sam provjeravao devijaciju kompasa i ponovno utvrdio da su odstupanja neznatna. Sredio sam navigacijske kar­te, ucrtao kurs i spremio se za plovidbu. Renata je cijeli dan sre­đivala koješta na brodu, a momci su nastavili posao započet još

224

ritTortuga. U moru prebogatom ribom ovakvi jastozi nisu nikakav izuzetak.

Gdje ribe ima u izobilju, ima i grabežljivaca. Morski pas na palubi BESE.

Vlado i Marko izvlače čamac na plažu bijelu kao snijeg.

Panamski kanal. Ustava.Najbezbrižniji dio puta.

Panama. BESA usidrena u Pacifiku. Karavela »Olatrane« i most koji povezuje Sjevernu i Dužnu Ameriku.

Biserni otoci. Posljednja stanica prije beskrajne pučine. Renata koristi priliku da nć suncu prepeče dvopek i treći put.

Zlatoskuša. Krasni lovina. A crvi...?

Praznik za posadu. Na stolu BESE juhaod kornjače.

Ptice Galapagosa ispratile su nas na pučinu Pacifika.

Računi se ne slažu. Gdje je greška?

Zar smo zaista zalutali?

»Vidiš li onu sivu tanku crtu ispred pramca...?!«

Ulaz u lagunu atola Makemo. Đake struje i mlataranje valova.

Makemo. Seoska djeca oko posade BESE.

Čovjek i more... Ogrlice od školjaka — izraz polinežanske kulture i bogatstva duha.

Možda se nećemo više nikada vidjeti, ali za doživotno sjećanje, po vjekovnom običajuPolinežana — ogrlice od školjaka.

ki ■n mljm 4 V

V r,M>

r t!

jučer — čišćenje podvodnog dijela broda. Rezultati su skromni jer je voda još neobično hladna i jednako mutna kao u Panami. Bit će da je tomu uzrok mnoštvo rijeka koje se tu s panamskog gorja slijevaju u more. Popodne održali smo kraći sastanak i od­redili straže: muški, danju po tri i pol sata za kormilom, noću po tri sata. Renata, danju dva i pol sata, noću dva. Dežurstva u kuhi­nji trajat će po osam dana. Ja sam izuzet, nešto zbog svojih po­slova, nešto i zbog toga što moje kulinarske sposobnosti dosežu jedino do — pranja posuđa!

Bilo je pet sati popodne kad smo dignuli sidro i napustili ljupku uvalu. Tko zna kada ćemo opet naći zaklon i spavati u mi­ru. Vjetar je slab, jedva je namreškao površinu. U Panamskom zaljevu poznate su tišine. U stara vremena mnogi su jedrenjaci tu istrunuli ne dočekavši povoljan vjetar. Mudro je dočepati se što prije otočja Galapagos i zone pasatnih vjetrova. Motor tutnji, siječemo zelenkastu pučinu ostavljajući iza sebe pjenušavu braz­du. Od Galapagosa dijeli nas devet stotina milja, a onda bes­kraj...! Neka. Jednom se živi, pa nek je duboko!

12. MARTA. Nebo vedro, vjetar sjeveroistočni, jedva primjetljiv. Oko deset sati Marko je uhvatio palamidu tešku nekoliko kilog­rama. Kad smo je otvorili, trbuh joj je bio pun lovine. Izbrojili smo sedamnaest liganja, hobotnica, sipa i poletuša. Dakako, ma­lenih. Unatoč punu trbuhu polakomila se za našom varalicom, što je još jedan dokaz da grabežljive ribe refleksno dohvate ono što mimo njih promiče. Sjećam se, prije petnaestak godina ulo­vio sam na rijeci Korani štuku kojoj je osim moje varalice iz usta virio i podrhtavao šest do sedam centimetara dugački rep druge štuke, još uvijek žive, što ju je bila progutala možda koju minutu prije moga blinkera.

Za Renatine straže ulovili smo zlatoskušu dugu 135 centime­tara. Nakon tog ulova Renata je složila panulu, veli: što će u mo­ru kad ribe imademo dovoljno. Dan se primicao kraju, došlo je vrijeme da pripremimo večeru. Odlučili smo da najprije pripre­mimo zlatoskušu, a palamidu da ostavimo za sutrašnji dan. Mar­ko je otvorio zlatoskušu i otkrio da je njezina ponutrica puna ne­kih bijelih nametnika, crva, dužine oko 1 centimetar. Zlatoskušu smo bacili preko ograde i dohvatili palamidu. No i u njoj smo pronašli takve crve. I nju smo bacili preko ograde. Zatim smo spustili udice u more. Uzalud. Te smo večeri ostali bez ribe.

15 BESA 1 225

13. MARTA. Sunce. More sve bistrije, no još daleko od toga da bude čisto i plavo. Barometar: 756. Danas se opraštamo od Sje- vernjače. Još sam je jučer jedva razabirao u sumaglici horizonta, večeras je više ne vidim. Čudan osjećaj. Cio život, od ranog dje­tinjstva, promatrao sam tu zvijezdu, bezbroj puta u partizanima bila nam je vodilja... a sad je više nema. Osjećam tjeskobu, kao da sam izgubio dobroga i vjernog prijatelja. Znam, srest ćemo se opet! Negdje na Indijskom oceanu ugledat ću je ponovo, i što ću biti bliže domu, blistat će sve većim sjajem.

14. MARTA. Ni daška vjetra. More kao ulje. Motor tutnji i Besa žuri na zapad. Spuštamo udice i uskoro izvlačimo zlatoskušu du­gu 164 centimetra. Kako je lijepa u preljevima svojih boja! Kao da žuri prije smrti još jednom zablistati u punoj raskoši. Otvorili smo je da vidimo... Crvi! Renata kaže — u more! A kako je ona sa­nitetski referent, odgovorna za naše zdravlje, slušamo je i baca­mo zlatoskušu u more, da se njome umjesto nas pogoste morski psi. Nisam oduševljen. Kažem Renati: — Ako i slijedeća bude imala crve, jest ću je! — I ja! — viče Vlado s pramca. Ne sumnjam da bi se i Marko pridružio pobunjenicima, no on se odmara na­kon stražarenja i spava.

Nije prošlo ni pola sata, eto još jedne zlatoskuše. Veća je od one prve. Otvaramo trbuh. Crvi! Sto sada? Dogovaram se s Vla­dom, izrežemo cijelu trbušnu šupljinu, ostavili smo joj samo gla­vu, hrbat i rep. Tako »očišćenu« donijeli smo je Renati u kuhi­nju. Ona je pozorno pregledava, njuši, okreće, sumnjičavo vrti glavom i na kraju u njoj pobijedi još jednom sanitetski referent.

— Ja to ne pripremam. Bacite to u more!Pokunjeni, iznijeli smo lovinu na palubu i bacili je u more.

Razmišljam: ili smijeniti sanitetskog referenta, ili mu otkazati poslušnost. Nema druge. Dogovorili smo se da iduću zlatoskušu jedemo s crvima. Spustili smo panulu i očekivali skos. Najed­nom primijetim na pučini neku crnu točku, kao neku hrid. Ta ov­dje nema hridi, kakva hrid? Sto bi ono moglo plutati? Okrenemo kormilo i usmjerimo brod. Dohvatim dalekozor... Kornjača! Sad je već i Marko na palubi. Uzbuna! — Gdje je malokalibarka...? Pripremi konop...! Daj osti...! Ne! Spustimo čamac...! Harpun, harpun ovamo...! Gdje je podvodna puška...? Kornjača je za cije­lo to vrijeme mirno plutala i čekala da se napokon dogovorimo

226

na koji ćemo joj način oduzeti život. Kako je svaki od nas i nada­lje tražio drugo ubojito oružje, kornjači napokon sve to dojadi, pljusne prednjim nogama, zaroni i nestane! Tako ... pravo nam budi! Kakav čamac, kakav konop! Zašto imademo puške na bro­du. Zrno malokalibarke posve je dostatno vuku, kamoli neće kornjači! A kako je bila divna...! Ni tri metra nije bila udaljena od broda u času kad je zaronila. Bilo je u njoj dvadesetak kila... mesa!

Vratili smo brod u prethodni kurs. U roku od pola sata ostali smo bez zlatoskuše i kornjače. To ne sluti na dobro.

— Hrid...! — vikne Renata otkrivši na pučini još jednu kornja­ču. Ova je bila nešto lijevo po pramcu, udaljena kojih tri stotine metara. U nekoliko časova sve je bilo spremno. Smanjili smo brzinu i polako se primicali plijenu. Stajao sam na pramcu s ma- lokalibarkom ruci. Zaustavili smo motor na pedesetak metara i brod se nečujno primicao. Prvim hicem pogodio sam je u ključ­nu kost. I dok se ranjena vrtila u krugu, drugi sam joj hitac smjestio u glavu. Smirila se. Kad smo je izvukli i bacili na palu­bu, oživjela je, počela je šetati po palubi, vrtjeti glavom, pregle­davati naše konope, kao da se ništa nije dogodilo...!

Uvečer je Renata pripremila juhu. Tako slasne juhe nikada nisam jeo! Meso po izboru: bilo s umakom i rižom, bilo s octom, lukom i uljem na salatu. Carska večera!

15. MARTA. U pravcu zapada na čitavoj liniji horizonta sklupčali su se vunasti oblaci. Bez vjetra, bez valova, more mirno. Motor tutnji. Za tri dana ugledat ćemo otoke Galapagosa, taj toliko pri­vlačni arhipelag, na kojem se, na žalost, nećemo smjeti zadržati zbog sitnih strasti, zbog ljudske gluposti. Znam da će doći vrije­me, sigurno će doći vrijeme kada će društvo među osnovnim pravima čovjeka, kao što je pravo na rad, na odmor, na slobodno izražavanje misli, morati uključiti i pravo čovjeka da se kreće kud želi i da živi na onoj točki kugle zemaljske gdje se to njemu najviše svidi. Neke životinje svoja područja omeđuju mirisom, neke izmetinama. Čovjek to čini betonskim stupovima, minskim poljima i bodljikavom žicom. Izmetine i mirisi dostojni dvonoš- ca!

Oko jedanaest sati opet smo izvukli zlatoskušu. Više je ne mjerim. Otvaramo je. Crvi! Zar te proklete crve imaju sve ribe na

227

Pacifiku? Stojim nad tim svojim ulovom i dvoumim se da li da zlatoskušu bacim u more ili da je ispržimo, pojedemo, pa da na­pokon vidimo što će se dogoditi. Ta nećemo se valjda kroz cijeli Pacifik odreći riba zbog nekakvih crva, koji nisu veći od nokta na malom prstu! Pozovem Marka i dogovorim se s njime. Ribu smo temeljito očistili, izrezali trbušni dio, ostatak sasjekli na djeliće, sve još jednom oprali, ocijedili, posolili i donijeli u kuhinju. Dok sam ja tražio tavicu, a Marko se zabavio pripremajući pećnicu, Renata je kradomice dohvatila tanjur i naš »ručak« bacila u mo­re...

16. MARTA. Sve je više naoblake. Vjetrić slab, barometar nepo­mičan, more sve čišće. Jutros smo na palubi našli malu lignju. Otkuda je došla na Besu i kako? Lignje očito mogu letjeti, ili toč­nije, dobrano iskočiti iz mora. Besa na najnižem mjestu ima pre­ko metar iznad vodene linije. Ako je lignja dužine desetak centi­metara mogla dosegnuti palubu Bese, što možemo očekivati od gorostasne lignje čija dužina iznosi 18 do 20 metara?! Ovu malec- nu koju smo jutros našli na palubi nedirnutu i neoštećenu, vjero­jatno je ganjala neka riba pa je izletjela iz mora da se spasi. Na sreću, goleme lignje žive u dubinama od 500 do 1000 metara i ne­ma toga stanovnika mora, uključujući i kita ubojicu, pred kojim bi gorostasna lignja, na našu sreću, morala bježati i u panici is- kakivati iz mora.

Dan je prošao u prijatnoj plovidbi. Nakon objeda Vlado je opazio još jednu kornjaču, ubrzo smo stigli do nje, okrenuli pra- mac, ona nama u tom istom času stražnji dio svoga tijela... i ne­povratno nestala u dubini. Nevjerojatno je kako kornjača, s onim svojim oklopom i nespretnim tijelom, može brzo i vješto zaroniti.

Noću je Marko opazio satelit. Izgleda kao nešto krupnija zvi­jezda većeg sjaja. Bio je lako uočljiv, kretao se iz jugozapada u pravcu sjeveroistoka. Zaista je smiješna pomisao na brzinu ko­jom se kreće on, a kojom mi. Putanja kojom Besa brazdi po puči­ni jest, da tako kažem, ovozemaljska. Putanja toga satelita, sve­mirska. Uskoro će čovjek krenuti za njim, stvorit će letilice koji­ma će savladati silu zemljine teže i vinuti se među zvijezde, ali još dugo, vrlo dugo neće svladati »silu teže« one mračne prošlos­ti u nama kad smo, bosonogi i runjavi, s toljagom u ruci otimali

228

bližnjemu zalogaj iz usta, čuperak trave ili djelić hranjiva korije­na. Krađe, prijetnje, tučnjave, ubojstva, ratovi koje neprestano vodimo, sve su to dokazi da ta diluvijalna i po život čovjeka opas­na prošlost još uvijek nije svladana. Ali satelit koji u ovom času promatramo, to blistavo djelo ljudskog uma, nosi u sebi i svoju suprotnost: ugrađene špijunske kamere u službi one »sile teže« koja nas trajno vraća u daleku, mračnu i krvavu prošlost. U to­me i jest suštinska razlika između njegove i naše putanje.

17. MARTA. Jutro. Sve je na pučini kao jučer. Nešto je ipak novo: ploveći na zapad, prešli smo 83. meridijan pa smo ušli u područ­je zonske razlike vremena od minus 6 sati s obzirom na Green- vvich ili 7 sati s obzirom na Jugoslaviju. Na Besi je sada 8 sati ujutro, u Zagrebu tek 1 sat po ponoći.

Brzinomjer koji je ugrađen na Besi registrira brzinu i prije­đene milje. Na trupu broda ispod vodene linije ugrađen je malen propeler, a brzina kojom protječe voda određuje broj okretaja propelera, koji to posebnom spojnicom prenosi na instrument i kazaljku. Bude li propeler više ili manje obrastao algama, broj se njegovih okretaja smanjuje, instrument ne pokazuje stvarno stanje. Jednom je već otkazao poslušnost, no osposobili smo ga u Fort de Franceu. Trenutno pokazuje da plovimo tri čvora na sat. Sigurno netočno. Izradili smo ručni brzinomjer pomoću daš­čice i konopa, izračunali koeficijent i ustvrdili da plovimo brzi­nom preko četiri čvora.

— Eno kita! — viče Marko.Jest, eno ga, oko tri stotine metara pred pramcem Bese. Čitav

trupac! Sad ga prvi put vidimo u slobodnoj prirodi. Sukne vodos­kok, trupac zaroni, pa se opet pojavi. Kakva gromada! Našu paž­nju iznenada zaokupi panula. Vuče! Eno zlatoskuše gdje iskače iz mora kao i uvijek čim osjeti da je ulovljena. Marko je polako do­vodi do krme, ne žuri da je izvuče, zna da i ona ima crva. U jed­nom času zlatoskuša se oslobodi udice, ali kao da toga nije svjes­na, i dalje na istoj dubini plovi za krmom Bese. Smijemo se, po­kušamo je rukom otjerati, vičemo joj da može kamo hoće, uza­lud. Ona prati brod. Prošlo je nekoliko minuta dok napokon nije zaronila i nestala. Na žalost, ni kita više nema. Sve češće pojav­ljuju se kornjače. Nisu nam u kursu pa produžujemo plovidbu. Otočki arhipelag Galapagos, kojemu plovimo u susret, dobio je

229

ima po kornjačama, pa vjerujemo da će ih uskoro biti svuda oko nas.

Otkako smo napustili San Jose, na brodu je zavladala lagod­na atmosfera, kao da krstarimo Jadranom na ljetnom odmoru, kao da ćemo svaki čas ugledati koji od naših blaženih otoka i up­loviti u luku.

18. MARTA. Veliki broj raznoraznih ptica i sve brojnije kor­njače, što bezbrižno drijemaju na suncu, najavljuju da smo blizu otoka. Točno u 9.40 Vlado javlja: — Desno po pramcu kopno na vidiku.

Usmjerujemo brod u pravcu otoka koji se jedva razabire u sunčanoj prašini u sivilu beskrajnog horizonta. Šutnja. Koji je to otok? Ćini se da smo izbili nešto sjevernije nego što sam očeki­vao. Dok prilazimo. Marko je otkrio svoju žrtvu: ustrijelio je kor­njaču koja se nalazila u blizini Bese. Izvukli smo je na palubu i odmah počeli čistiti da je pripremimo za ručak. Ponutrica, koju bacamo u more, privukla je stotine galebova, koji u neviđenom prizoru opsjedaju naš brodić, spuštaju se na križeve, na vrhove jarbola, svađaju se i natežu između sebe, navlače ponutricu. I dok jedni odnose plijen, nova jata dolijeću. Nikada Besa nije bi­la okićena tolikim perjem. Zauzet je svaki djelić križeva, jarbola i pripona, naš je brod sada bogata novogodišnja jelka, pun šare­nih boja i nepoznatih kliktaja.

Eto i tuljana. Četvorica nam plivaju u susret i već u dolasku izvode žonglerske ludorije kao da nam žele kazati: »Kakvi gale­bovi...?! Nas pogledajte, mi samo artisti i žongleri vrijedni pažnje! Uživajte s nama u ovom vedrom danu, dobro došli u naše plave, tople i bistre vode!« Požurili smo po foto-aparate, škljocaju ka­mere, a tuljani, kao da su već navikli na turiste, prebacuju se sad ovako, sad onako, čas plivaju na leđima, čas preskaču jedan pre­ko drugoga, a onda naglavačke zarone, pa tobože nestanu, da najednom izrone posve uz bok našeg broda.

Tuljani su nestali, predstava je dovršena.Otočić kojemu se sada približavamo jedan je od trinaest oto­

čića koji sačinjavaju arhipelag Galapagosa. Ovaj pred nama pri­pada najmanjima, zove se Genovesa i svojim oblikom, gledan na geografskoj karti, neobično naliči glavi kornjače. Čitav arhipelag predstavlja jedinstven prirodni rezervat na kojem su se i danas sačuvali rijetki primjerci biljnoga i životinjskog svijeta. Otoci su uglavnom nenaseljeni. Otkriveni su početkom XVI stoljeća i du­

230

go su bili skloništa gusara, a poslije ribara i kitolovaca. Goleme kopnene kornjače teške 150—200 kilograma, po kojima su otoci dobili ime (španjolski: galapago — kornjača) i čiji vijek bijaše 300—400 godina, danas su gotovo potpuno nestale. One koje smo ulovili druge su vrste i jedva dosežu 20—30 kila. U doba kada su ovuda harali, gusari, gorostasne kornjače bile su bezdušno uniš­tavane zbog mesa i zbog vode. Poneke od njih ovisno o tome kad su se napile vode, sadrže u svom želucu do 30 litara pitke tekući­ne. Darvvin, koji je ovuda krstario godine 1835. na brodu Beagle, zabilježio je u svom dnevniku o tim kornjačama:

Meso te životinje upotrebljava se i svježe i osoljeno, a od masti se dobiva krasno bistro ulje. Kad ulove kornjaču, zare- žu joj kožu u blizini repa, da vide u utrobu je li salo ispod leđ­nog oklopa debelo. Ako nije, puste je na slobodu; kažu da se brzo oporavi od te neobične operacije... Kornjača jako voli vodu, mnogo je pije i valja se po blatu. Vrela se javljaju samo na većim otocima, i to samo u središnjim dijelovima i u znat­nim visinama. Kornjače koje žive u nižim predjelima prisilje­ne su stoga, kad ožedne, da putuju daleko. Zbog toga se širo­ke i dobro izgažene staze granaju u svim smjerovima od vrela prema morskoj obali. Španjolci su tako, idući tim stazama, najprije otkrili ta vrela...

Evo još nekoliko redaka Ch. Darvvina o pticama na Galapago-su.

Dok sam jednog dana ležao, jedan je raznopojac sjeo na rub pehara, načinjena od kornjačina oklopa, koji sam držao u ruci, te je počeo mirno piti vodu. Pustio je da ga dignem s tla dok je sjedio na posudi. Često sam pokušavao a katkad sam i uspio, da te ptice ulovim za noge. Čini se da su te ptice prije bile još pitomije negoli sada. Cowley (god. 1684) kaže da su »golubovi bili tako pitomi, te su često sjedali na naše šeši­re i ruke, tako da smo ih mogli uhvatiti žive. Nisu se bojali čovjeka, dok netko iz našeg društva ne bi pucao u njih...«

Otočić Genovesa oplovili smo s južne strane i uputili se u pravcu otoka Marchena, koji leži dvadesetak milja zapadnije. More je još uvijek mirno, dokle oko dopire, na pučini se nešto zbiva: iskaču pliskavice, valjuškaju se kornjače, prelijeću poletu- še, kriješte galebovi, strmoglavljuju se pelikani, pušu kitovi...

231

Raj, pravi raj, dostupan svima, osim nama, socijalističkim griješ- nicima!

Otok Marchena okrugao je poput jabuke. Nekoliko kratera na njemu uzdiže se nametljivo kao da su baš oni najljepši od dvi­je tisuće vulkana, koliko ih ima što živih, što mrtvih na svega tri­naest otoka Galapagosa. Obale su Marchene nepristupačne, strme, padine bez raslinja ili s rijetkim, blijedim zelenilom, koje se tu i tamo u čupercima spušta do mora. U većem dijelu otok je pokriven vulkanskom šljakom, bez zelenila i ikakva traga života. Krenuli smo dalje na zapad u pravcu sjevernog rta otoka Isabe- la, najvećeg otoka u arhipelagu. Nismo dugo plovili. Kad je pala noć i Renata najavila večeru, zagasili smo motor i zaustavili brod. Kad nam ekvadorske vlasti nisu dopustile da barem jednu

232

noć provedemo u miru u nekoj uvali, provest ćemo je, nadam se, ne manje mirno među ovim otocima, na otvorenom moru.

Večera: odresci od kornjače, varivo od graška.

19. MARTA. Tri su sata po ponoći. Ne mogu spavati pa sam iza­šao na palubu. More mirno, oko mene mračna i hladna noć. Pre­mda ti otoci leže baš na ekvatoru, temperature ni danju ni noću nisu visoke, zahvaljujući Humboldtovoj struji koja, prihvaćajući hladne vode Antarktika, kreće pokraj obale Čilea i Perua, da se zatim okrene put zapada, dodirne otoke Galapagosa i nastavi svoj daleki put prema arhipelagu Tuamotu, Markizinim otocima i Društvenim otocima. To miješanje toplih i hladnih vodenih ma­sa uvjetuje izvanredno bogatstvo riba u vodama oko Galapagosa.

Eto i Vladimira. Ni on ne može spavati. U tišini noći oslušku­jemo tajanstvene šumove, koji nam se brzo primiču. Oko Bese raste neki nemir, u onome mraku čuju se neki uzdisaji, priguše­ni, teški kao da netko nekoga davi. Što bi to moglo biti?! Neke sjene oko nas bućkaju more. Palimo reflektor: tuljani! Jest, to su oni. Njihovo disanje u neposrednoj blizini toliko je uzbudljivo u mraku da se u prvi čas čovjek prestraši. Nije čudo. U davna vre­mena tuljani i slične životinje morali su svojim disanjem zadava­ti noću vraški strah nekadašnjim moreplovcima. Stare morske karte nisu slučajno pune crteža kojekakvih morskih čudovišta kojima iz nozdrva suklja voda, vatra, para ili dim.

Sve se oko Bese smirilo. Pitam Vladimira: — Da legnemo i mi? — Barba... vi legnite, a ja bih, da je na moje zapalio motor i krenuo da nas jutro zateče blizu Isabele.

— Kreni!Dobrano smo zagazili u dan kad smo zaobilazili grebenasti rt

Albemarle, iznad kojega se visoko pod nebo uzdiže vulkan pokri­ven naoblakom. Otok Isabela pun je čunjastih izraslina, vulkan­skih grotla. Najviši njegov krater doseže gotovo 2000 metara, vi­dljiv je nadaleko, mračan u svojoj pustoši, dostojanstven u svo­joj nepristupačnosti. Na pučini na sve strane plutaju kornjače, ali čim bismo se kojoj približili na pedeset metara, naglo bi zaro­nila i ne bi se više pojavila. Kornjače s istočne strane Galapagosa strpljivo su nas čekale gotovo nadohvat ruke. Bit će da ove tu mnogo češće susreću ljude...!

Oko deset sati opazismo peraju morskog psa, ni stotinu me-

233

tara od Bese, desno izvan našeg kursa. Hajde da vidimo dokle će nas on pustiti, kad već kornjače bježe. Prišli smo mu na nekoliko metara i u bistroj vodi jasno smo razabrali cijeli trup. Bio je to pas čekićar, dug oko dva i pol metra, koji je lagano pratio Besu, plivajući nama uz bok, kao što ponekad na šetnji stari bundaš li­jeno prati uz nogu svog gospodara. Na brzinu smo izvukli »mau­zer«, u ležište ubacili metke i kad je čekićar bio udaljen od nas najviše tri metra, ja sam okinuo karabin. »Tik...«, čula se udarna igla, ali metak nije opalio. Ponovim. Isto! Obarač škljocne, me­tak zataji. Vlado se dosjeti da je to zbog toga što je zatvarač pun masti kojom smo ga konzervirali, odmah ga izvuče, očisti, stavi u metak u cijev, pruži mi karabin i veli:

— Barba, sad ili nikad...!Kroz nišane poravnam psa, koji još uvijek vrluda oko nas, i

okinem. Dum...! Grune metak, digne metar visok mlaz vode iz­nad njegove peraje, psina nestane, a uskoro se njegova peraja pojavi ni desetak metara udaljena od Bese. Nigdje ne vidim krvi! Brže promijenim metak, nanišanim i okinem, ponovno. Dum...! Opet visok mlaz iznad njegove peraje, krvi nigdje. Eto psa ni pet metara ispred našeg pramca! Potrčim na pramac, naslonim se na ogradu, pas mi je još bliže, pliva ispod mene, premda se brod malo ljulja, nije moguće da ga sad promašim... Dum! Čekam da se voda smiri, čekam da psina okrene svoj bijeli trbuh, ta valjda sam ga dotukao, nije moguće da sam opet promašio. Zaustavili smo brod. Gledamo, krvi nigdje!

—■ Eno psa! — vikne Renata, koja je u međuvremenu donijela filmsku kameru da za vječnost zabilježi taj jedinstveni safari. Na njezin poklik okrenem glavu i ostanem zaprepašten. Pas uistinu pliva, eno mu peraje! Ta je li moguće da sam promašio na svega nekoliko metara. Kako se to moglo dogoditi! Povrijeđen u svojoj lovačkoj taštini, obeshrabren potpunoma, predao sam karabin Vladimiru. Začudo, njemu se dogodilo to isto: hitac, vodoskok, i peraja čekićara desetak metara na drugoj strani! Sad je Marko došao na red, nakon Marka ja, pa opet Vlado, pa opet Marko. Pe­raja morskog psa bila je već potpunoma prorešetana, ali on je uporno plivao oko nas. Sablast! Nakon osamnaest metaka preki­nuli smo paljbu. To nije običan pas, to mora da se zao morski duh prometnuo u čekićara s ciljem da nas izvrgne ruglu i smije­hu, da nam pokvari dan i ogorči život. Okrenuli smo brod. Nije pas napustio bojno polje, nego mi, mi smo pobjegli! Ta valjda ne­

234

ću na to čudovište ispucati sve metke! Neka ga đavo nosi, nek ide...!

Zaobišli smo najsjeverniju točku otoka Isabela i u dvanaest sati i trideset minuta stigli na puntu Essex, upravo na onu točku gdje ekvator dodiruje otok Isabelu. Nema baš mnogo onih koji se mogu pohvaliti da su gotovo na sekunde znači točno kad pre­laze ekvator i na kojem mjestu kobilica njihova broda struže taj famozni krug. Pažljivo smo poravnah bok Bese s rtom Essex i kad sam viknuo: — Sad...! — na palubi nastane kovitljanac, dosto­jan najuvježbanije vatrogasne ekipe. Svi smo mi prvi put prelazi­li ekvator i polijevanju nikad kraja. Tek kad je netko morem za­pljusnuo objektive na Renatinoj kameri, tek tada smo se malo smirili, otvorili šljivovicu i proslavili ulazak Bese u južnu hemis­feru. Kurs 260°, pravac Markizini otoci.

20. MARTA. Ujutro je sve bilo mokro na brodu kao da je noću li­jevala kiša — tolika je vlaga! Zamolio sam Vladimira i Marka da provjere kako se drže rezervni dijelovi našeg motora. Uskoro mi saopćuju nalaz: Konzervacija dobra, sve u redu. Rijetko tko mo­že zamisliti kako vlaga na tim prostorima uništava odjeću, kožu, instrumente, okove, sve!

Šesnaest sati, naoblaka sve veća. Dobru milju udaljena od nas kreće se povorka kitova u pravcu jug—sjever. Idu lagano, li­jeno, štrcaju svoje vodoskoke, zarone, izrone... Negdje sam već vidio tu sliku, ne mogu se prisjetiti gdje! Taj dostojanstveni hod... Slonovi! Jest, u nekom filmu gledao sam krdo slonova ka­ko sumorno prolaze pustim afričkim pašnjakom, jednako tako li­jeno i dostojanstveno kao i ovi kitovi. Vele da se slonovi, kad os­jete skoru smrt, odijele od krda i odu u neku zabit poznatu samo starim slonovima i tu, među kostima svojih predaka, zauvijek za­tvore oči. Imadu li i kitovi predosjećaj smrti?

21. MARTA. Ležao sam u svojoj kabini i tko zna o čemu razmiš­ljao, kad mi najednom padne na um — metak! Jest, tako je, sad znam, sada sam se dosjetio zašto nismo ubili čekićara. Nikakva sablast, nikakav pričin! U onoj uzbuđenosti zamijenio sam met­ke! Za karabin mauzer imam na brodu dvije vrste municije: obič­nu, to jest vojnu, čije je zrno obavijeno čeličnom košuljicom. Da

235

sam zgrabio te metke, čekićar bi bio mrtav! Ja sam, na žalost, do­hvatio metke kojima se služim u lovu, takozvane »eksplozivne«, koji prsnu na stotinu djelića u dodiru s ciljem, bilo da se radi o ledini, divljoj svinji ili vodi! Tako. Mora da se psina posve ugod­no osjećala pod onim vodoskokom nakon eksplozije metaka. Zato je tako dugo i ostala s nama. Drugi put... da, drugi put ću paziti na metke, samo možda neću naići na psa budalu, kao što je bio ovaj čekićar-ljudožder, koji se punih pedeset minuta pona­šao kao meta na strelištu!

Vjetra nigdje. Plovimo na motor u pravcu Markiza. Na nebu se skupljaju sve tamniji oblaci. Prve kapi kiše pale su u času kad nas je Renata pozvala na objed.

Juha, odresci od kornjače, krumpir-salata, voće... Kad bi nam umjesto voća mogla servirati vjetar, ručak bi bio prijatniji.

24. MARTA. Kiši već dva dana. Dokle god oko dopire, u beskraj­nom sivilu stopilo se more i nebo. Pustoš. Tuga za nečim nejas­nim, neodređenim. Nešto mi jutros nedostaje, a ne znam što. Možda tek tračak sunca, možda djelić duge, neki akord, stih? Možda gutljaj ruma? Već četvrti dan vučemo se u pravcu zapad- -jugozapad. Nevjerojatno kakvo je ovdje siromaštvo pučine na­kon svega što smo vidjeli i doživjeli prošlih dana. Ni jednu jedi­nu kornjaču nismo susreli otkako smo napustili Isabelu i otočnu skupinu Galapagos. Neki moreplovci pišu da su tisuću milja da­leko od kopna susretali na pučini kornjače. Blago njima!

Vjetar se povremeno javlja, najčešće promjenljiv. Dižemo jedra, a uskoro ih zatim skidamo. Pljuskovi sve češći. Nisam do­bre volje. Nikako da ulovim sunce kako bih provjerio našu staj- nicu.

25. MARTA. Što ja znam o ovom dijelu Pacifika? Tek toliko da is­točni Pacifik pripada najmirnijim morima. Rijetko naiđe nevrije­me ili zatutnji oluja. U ovo doba godine i na ovim prostorima ku­da sada plovimo bude desetak dana u mjesecu bez vjetra. Stalne, pasatne vjetrove susrest ćemo tek na sedmoj ili osmoj paraleli južne širine. Najčešći su istočni i jugoistočni.

Već dulje vrijeme promatram niski crni oblak na dnu sivoga zamagljenog horizonta. Nekako se čudno povija, svaki čas popri­

236

ma drugi oblik. Možda to i nije oblak, nego jato crnih ptica. Gav­ranova? Ta ovdje nema gavrana! Što je ono? Uzimam dalekozor. Pliskavice! Golemo jato pliskavica! Koliko god ih padalo u more, u istom času stotine i stotine drugih iskaču, crne se kao oblak nad pučinom. Nezaboravna slika!

27. MARTA. Dosta vjetra i mora. Podigli smo đenoveško jedro. Oko nas neizmjerna pustoš. U podne neugodno otkriće: izgubili smo oko 20 litara petroleja! Kanistar koji se nalazio u spremištu sjedalice kokpita iscurio je nepovratno. Da li zbog vrućine, ili zbog zibanja broda, čep je popustio i mi ostasmo bez goriva. Pet- rolej rabimo prije svega za kuhanje, zatim ga upotrebljavamo kao rezervno svjetlo u slučaju nestanka struje, a ponekad nam služi za hladnjak, i to samo u lukama, jer hladnjak koji imamo ne radi čim isplovimo i počnemo se zibati. Ponekad i u lukama njegov plamen više ugrijava salon nego što rashlađuje unutraš­njost hladnjaka. Gubitak dragocjene tekućine ozbiljan je udarac, uskoro ćemo morati smanjiti tople obroke.

Popodne Vladimir je složio mrežu za planktone, spustio je u more i rekao: — Kontikijevci pišu da su planktoni vrlo dobri za jelo, samo su malo bljutavi. Izgubili smo petrolej, dobro je da se što prije priviknemo na svježu, prirodnu hranu.

Uvečer smo prvi put kušali »planktončeke«, kako ih Vlado naziva. Nalazimo da su više bljutavi nego što su hranjivi.

28. MARTA. Ustao sam malo ranije i još iz salona pitam Marka, koji je za kormilom:

— Sine, kakav je vjetar?— Odličan! Puše od vrha jarbola do prvih križeva!— A brzina?— Takva da planktoni mogu pobjeći videći Vladinu mrežu! Izmjenjuju se pljuskovi. Opet kiši. Jedan djelić duge izvire iz

mora, svojim krasnim bojama kiti horizont, baš kao što šojkina pera krase lovački šešir.

U podne spremno čekam sa sekstantom u ruci ne bi li se ne­gdje među oblacima pojavilo sunce, da ga snimim i odredim na kojoj se širini nalazimo. Imao sam sreće. Točno u podne sunce je provirilo između oblaka kao da je htjelo pogledati što je to s na­

237

ma i gdje se nalazimo. Uspio sam ga preko ogledala sekstanta spustiti na horizont, zapisati mu visinu, a zatim sam se povukao u salon da sredim račune. Dobio sam smiješan rezultat da se na­lazimo na devetom stupnju južne širine. Znam da je to nemogu­će. Bit će da se greška potkrala dok sam snimao. Imao sam sun­ce u zrcalu samo na tren, vjerojatno sam krivo snimio ili krivo pročitao brojke. Nije važno... Vodim zbrojevnu navigaciju, ma- nje-više točno znam gdje se nalazimo. Doduše, već nekoliko dana nebo je pokriveno oblacima i nisam mogao snimati ni sunce ni zvijezde, ali bez obzira na to, znam pouzdano da se ne nalazimo toliko na jugu. Možemo bezbrižno nastaviti put. Na tisuće milja pred nama nema ni grebena, ni otoka.

29. MARTA. Jedan za drugim redaju se pljuskovi. Vjetar snažan i povoljan. More pokriveno bijelim krestama. Golemi dugi valovi u jednoličnom ritmu valjaju se pučinom. Na nebu neprestano gledamo dvije do tri duge. Ni pedesetak metara od pramca naše­ga broda spušta se u more spektar boja. Vrebam sunce. Ponekad izviri ispod oblaka, ali prekratko da bih ga mogao snimiti. U pod­ne se pojavljuju dva faetona. Promatramo ih dalekozorom kako kruže iznad Bese. Imaju crven kljun i dva duga crvena pera u re­pu. Udaljuju se, pa se ponovno vraćaju nad naše jarbole. Te lije­pe ptice ipak nisu tako nedužne. Gledao sam ih kako se s visine od stotinu metara obrušavaju u more i odnose mlade poletuše. Kad se strmoglavljuju, neprestano drže svoju žrtvu na oku, zbog toga u padu izvijaju rep i krila, vrše korekture, i vrlo rijetko osta­nu bez plijena. A tako ljupko i nedužno izgledaju kad kruže ne­bom...

30. MARTA. Vjetar pogodan. Kiša. Nebo natmureno. Nikako da ulovimo zlatoskušu!

Doručak: zobene pahuljice s mlijekom (u prahu), zaslađene medom ili kakaom.

Ručak: kuhani grah, pomiješan s kukuruzom (konzerva), pola para kranjskih kobasica (konzerva), pirjani krumpir.

Večera: kuhana riža, kompot od suhih šljiva i jabuka.Uz ručak i večeru Renata servira obvezatan prilog: pilulu C-vi-

tamina ili multivitamina. Između obroka, ako netko poželi, može dobiti poneki keks, ili otvorimo kokosov orah.

238

31. MARTA. Pljuskovi sve rjeđi. Ribe ni za lijek. Promijenio sam varalicu, oko udice, duge desetak centimetara i debele pola centi­metra, složio sam lišće komušine, sve sam to ukrasio malim ko­madićem crvene tkanine (tko će zadovoljiti svačiji ukus), obavio, zamotao, svezao i spustio u more. Pola sata nakon toga — trzaj. Neka ribetina slomila mi je udicu kao čačkalicu. Bio sam zado­voljan: nisam uzalud komponirao varalicu. Propadnem li kao na­vigator, mogu se javiti u ribarsku brigadu kao modni kreator.

U podne sam snimio sunce. Rezultat koji sam dobio zapre­pastio me. Je li moguće da smo na desetom stupnju južne širine, a neprestano plovimo u pravcu zapad, jugozapad? Ne, to nije moguće, to je apsurd! Markizini otoci, kamo smo usmjerili brod, leže između 8. i 11. paralele. Kad bi pozicija koju sam dobio bila točna, odsad bismo morali jedriti samo na zapad. Nešto nije u redu. U dva navrata dobio sam rezultat koji odskače od mojih proračuna. Je li moguće da sam oba puta krivo snimao? Možda sam izveo računsku grešku? Povukao sam se u salon da sam još jedanput provjerim brojke. Sve je točno. Postajem nemiran. Što se to zbiva? U čemu je greška, tko je krivac? Kronometar, sek- stant, formula? Zamolio sam Marka da preko prijemnika provje­ri stanje i hod kronometra. Uskoro mi saopćuje da je kronome­tar ispravan, hod kontroliran i podaci koje mi pruža da su točni! Uzmem u ruke sekstant, promatram ga i razmišljam. Možda se u njemu krije tajna moga nesporazuma i neslaganja sa suncem? Izašao sam na palubu, pokušavam provjeriti ispravnost horizon­talnoga i vertikalnog ogledala. Mučim se kako znam, a to što znam nije mnogo. Učio sam dosta, nešto sam upamtio, ali nešto i zaboravio. Sad nemam koga pitati, nitko mi ne može pomoći. Vratio sam se u salon, tražim po knjigama sve što je napisano o sekstantu, uspoređujem slike, dijelove, proučavam mehanizam, čitam, razmišljam, provjeravam... Čini mi se da veliko ogledalo na sekstantu nije na svom mjestu. Da ga ispravim? A što onda ako je sekstant ispravan, a ja, nestručnjak, počnem čeprkati po njemu? Tko će ga ikada sastaviti? Takve hrabrosti zasad nemam. Valjda će se nebo razvedriti pa ću snimiti sunce izvan podneva, snimit ću nekoliko zvijezda i znat ću gdje sam i što se to zbiva.

1. APRILA. Naoblaka, kiša i vjetrovi promjenljive snage. Popod­ne dižemo leptir-flokove, plovimo u kursu 260. Pri slaganju glav­

239

nog jedra Vladimir je ozlijedio prst na okovu ispod nosača bu­ma. Bolovi su jaki, no kost nije povrijeđena. Renata se tuži na probavu. Marka muče čirevi, mene glavobolja (čitaj: pozicija!). Idemo dalje.

Dan je prošao a da nisam imao mogućnosti snimiti ni sunce ni zvijezde.

2. APRILA. Sumorno nebo. Povremeno pljuskovi. Malo u šali, malo u zbilji, razmotrili smo gdje bismo na Besi kad ostanemo bez petroleja, mogli naložiti vatru i kuhati na drvenim otpacima. Ognjište bismo mogli složiti u krmenom spremištu, tamo bi, za­klonjeno od vjetra, bilo najpogodnije. Marko je dobio zadatak da ga očisti, sredi stvari i složi posteljicu za žar. Vladimira sam zadužio da sastavi popis svega što bismo mogli žrtvovati od drve­narije i spaliti. Pita me: — Barba... hoću li i jarbole staviti u po­pis? — Odgovorio sam u istom tonu: — Za sada samo krmeni.J

Tek što smo sjeli za stol da ručamo, Marko podnosi izvještaj:— U krmenom piku našao sam hrpu pokidanih konopa, dva

koloturnika, koja već dugo tražim, dvije prazne kante od petrole­ja, metlu, poderan padobran, koji je nekoć služio kao zatezno sidro, tri četke, dva probušena slamnata šešira, kuhinjsku tavicu bez drške, klupko pletenog najlona, dva oklopa od kornjače, kan­tu osušene podvodne boje, kolut zarđala čelik-čela, kovčeg u ko­jem je rog za maglu, vedro, mnoštvo trulih krpa, ostatke sagnjile tende, rifljaču za pranje rublja, pet stotina bakula, od kojih sam potukao 148. Dalje mi se gadilo pa sam prestao.

Znao sam otprije da sve što nema svoje mjesto na brodu, a nađe se na palubi sve se to baca u spremište na krmi, ili, kako to Marko zove, u »brodski podrum«. Pretpostavljao sam da se ta­mo koješta nakupilo, ali nisam ni slutio da je tolika ropotarnica. Upitam sina:

— I što si učinio...?!— Osigurao sam prostor za ognjište i vratio stvari na svoje

mjesto.— A što je bilo s bakulama?— One su se vratile same! — odgovori Marko, podigne svoj ta­

njur, pogleda Renatu i doda: — Molim juhu!

240

3. APRILA. Vjetar je okrenuo s juga. Morali smo skinuti leptir- -flokove i dignuti glavno jedro. Noću smo ulovili veliku zmijoliku skušu. Nitko joj se od nas osobito ne raduje, prepuna je kostiju, meso nije osobito ukusno. Ipak smo zadovoljni: izvađena je iz mora, a ne iz konzerve. Za crve više nitko ne pita.

Pred večer je vjetar šuštao. Marko veli daje »ishlapio«! Spus­tili smo jedra i otišli na spavanje, svi osim mene. Dugo u noć pre­listavao sam Pomorsku enciklopediju i Astronomsku navigaciju. Muči me misao na sekstant i našu poziciju. Nešto nije u redu, a ja ne znam što. Prije spavanja želio sam popiti čašu vode. Morao sam dugo dizati i spuštati ručicu pumpe dok je potekla voda. Pri­je toga ispuštala je zrak kao hripac, što obično bude kad je voda u tankovima blizu dna. Tko zna koliko je dana plovidbe još pred nama. Ostati bez petroleja nije ugodno, ali ni tragično. Ostati bez vode... ne, to se ne usuđujem ni pomisliti.

4. APRILA. Jutro nas je dočekalo u plutanju. Zapalismo motor i nastavismo put. Sjedio sam u salonu i osluškivao jednoličan hod klipova i tutnjavu ispušnih plinova. Mislio sam na posve druge stvari, na sekstant i našu poziciju. Stoga nisam čuo da je hod motora postao nemirniji. Najednom postanem toga svjestan. Za­brinuto pitam: — Gdje je Vladimir? — Renata mi odgovori da je u strojarnici. Neobičan zvuk motora postajao je sve izrazitiji, vi­bracije sve veće, činilo se da motor nije učvršćen na postolje, da poskakuje i da će se svaki čas nešto u njemu slomiti ili raspasti. Nije bilo više nikakve sumnje, događa se neko zlo. Već sam htio jurnuti u strojarnicu da vidim što se to zbiva, no u tom se trenut­ku motor zaustavi. Iz zadimljene strojarnice izađe Vladimir sav mokar od znoja. Zlovoljan, stisnutih zubi procijedi:

— Motor je neupotrebljiv...Slomila se pumpa koja rashlađuje ulje.

Pun zlih slutnja, bojažljivo upitam:— Hoćeš li moći ukloniti kvar?— Nisam siguran... — odgovori preko volje, obriše prljave ru­

ke o stupu, pa ode na palubu da u vedru dohvati morsku vodu i da se opere. Renata se povukla u kabinu. Ostao sam sam... s jed­nom brigom više. Ni u kakve bogove, svece ni čudovišta već odavno ne vjerujem. Ali, eto, vjerujem u neke druge stvari. Na primjer, vjerujem u biblijske krave! U onih sedam biblijskih kra­

16 BESA 1 241

va koje, bilo mršave, bilo debele, izmjenjuju jedne druge. Zlo ni­kad ne dolazi samo. Nigdje, pa ni na Besi. Biblijske serije! Petro- lej, pozicija, motor... Tri mršave krave. Negdje za njima vuku se još četiri! Da mi je znati što će nam donijeti sutrašnji dan!

Mala vratašca, koja služe kao prolaz u nuždi između Markove pramčane kabine i naše, otvorena su i otuda dopire neki kisel­kast oduran zadah. Čujem kako Marko nešto prtlja i premeće. Pitam ga što se to kod njega zbiva, otkuda taj smrad.

— Barba... to je vreća krumpira iz Paname. Bila je pod mojim ležajem... Od vlage i vrućine sva je sagnjila. Moram je baciti u more!

5. APRILA. Vlado neka zapali svijeću zahvalnicu bilo sv. Nikoli, bilo morskim dusima, sirenama, vjetru, nebu, oblacima — kome hoće. Jutros je mogao ostati mrtav na palubi Bese.Promijenio se vjetar, postavljali smo leptir-flokove. Marko je bio na glavnom jarbolu kod prvog križa, Vlado i ja na pramcu, oče­kujući da Marko spusti »tangune«, nosače leptir-flokova, koji kad nisu u upotrebi, stoje učvršćeni kod prvog križa. U času kad je Marko odriješio vez, puknuo je željezni držač i teški »tangun« sručio se sa četiri metra visine na desetak centimetara od Vlade, zabivši se svojim željeznim okovom duboko u tikovu palubu. Da mu je »tangun« pao na glavu, a radilo se o centimetrima — ne bi ostao živ! Uzalud Renata i ja cvilimo svaki dan momcima da se čuvaju nesreće. Tisuće smo kilometara udaljeni od kopna, svaka i najmanja povreda može biti sudbonosna. Noću, kad ležim, čes­to me muče zle slutnje: što je s onim za kormilom? Tri sata osta­je sam u onome mraku, dok ostali spavaju, ponekad je dovoljan samo jedan nespretan korak, fatalan časak neopreznosti ili tre­nutak mučnine... i čovjek je u moru. Tko će ga čuti u fijuku vjetra i mlatarenju valova?! U nekoliko sam navrata govorio i tražio da onaj koji drži noćnu stražu mora imati na sebi prsluk za spašava­nje, a kada je nemirno more mora biti vezan. Tko me sluša? Vla­do i Marko ponekad se vežu, više zbog mojih prigovora negoli zbog svijesti o realnoj opasnosti. Od svega je najgore to što po­nekad i oni mene ulove bez pojasa, bez sigurnosnog veza...

Enigmu o našoj stajnici još uvijek nisam riješio. Razmišljam ne bi li bilo najpametnije skinuti jedra i zaustaviti brod dok se nebo ne razvedri, da mogu ustvrditi naš položaj! Možda bi to bi­

242

lo mudro, ali sada je vjetar tako povoljan i snažan da bi uistinu bila grehota ne nastaviti put.

6. APRILA. Eto još jedne mršave biblijske krave: jutros, dok je generator punio akumulatore, pregorio je »regler«. Rezervni ne­mamo. Svi Markovi napori da ga popravi ostali su bez uspjeha. Crni dani za sve nas. Četiri akumulatora od 24 volta, namijenje­na radio-stanici i rasvjeti broda, gotovo su potpuno ispražnjeni i praktički neupotrebljivi. Ostali smo, dakle, bez svjetla na brodu i vjerojatno bez mogućnosti da u slučaju nesreće preko radio-sta- nice zatražimo pomoć. Preostaju nam još dva akumulatora od glavnog motora, koji su na 12 volti. Još u Panami upozorili su me jedriličari da moramo osobito paziti na akumulatore, jer zbog vrućine i velike vlage brzo gube snagu i često ih treba provjera­vati i puniti. Što sada? Dva preostala akumulatora mogu puniti jedino kad radi glavni motor. Glavni motor nema ručno paljenje i mogu ga uputiti samo električnim starterom kad su baterije is­pravne i pune. Da bih održao baterije, morao bih svakih 4—5 da­na zapaliti motor i voziti nekoliko sati, a gorivo je pri kraju! Ono malo što ga još ima moram sačuvati za prilaz kopnu... Krug je za­tvoren: što će mi puni akumulatori ako nemam goriva za motor; što će mi gorivo za motor ako nemam čime upaliti motor. Tu se ništa promijeniti ne može. Bez rasvjete i pomoći motora Besa ide u susret teškim danima...

Vjetar je opet šuštao. Kida se naoblaka. Kako bi divno bilo kad bih večeras mogao snimati zvijezde!

Pred večer iznenada zavlada potpuna tišina. More se smirilo začuđujuće brzo. Nigdje komadića plavog neba. Plutamo. Pro­matram papir koji je Renata bacila u more. Struja ga nosi prema jugozapadu. Čudno. Struje bi na ovom prostoru trebale vući u pravcu zapada, a ne jugozapada. Neki zloćudni nemir sve više kopka u meni — gdje smo?!?

Blizu je ponoć. Mjesec ispod oblaka žućkastim sjajem obasja­va uzak krug. Marko i ja sjedimo na pramcu zaokupljeni svojim mislima, svojim brigama. Veli mi: — Barba... što je to s nama? Ne radi nam motor, nema zvijezda, nema sunca, nema riba, ne­ma kornjača, nema elektrike, nema petroleja...

Šutim. Ni za mjesec, ni za kornjače nisam odgovoran... Ali za poziciju...?! I otkuda sada takva tišina? Sa zebnjom očekujem

243

sutrašnji dan. Barometar se diže, nebo se polako vedri, sutra ću valjda dokončati sumnje.

7. APRILA. Još jedan pljusak. Jedra klatare, Besa se ziblje na mrtvom moru. Kakav ono galeb leti pučinom? Ta ono je primje­rak velikoga sivog galeba kakva susrećemo samo blizu obala. Gdje smo?! Zabrinut promatram tu pticu koja me toliko obrado­vala kada mi je na Atlantiku nakon dvadeset dana plovidbe navi­jestila kopno. Odakle je naišla? S Markizinih otoka? Galeb još neko vrijeme leti nad pučinom, a zatim nestaje u oblaku.

Sjedim u kokpitu, držim sekstant i čekam, možda će se sunce ipak otkriti. Pokraj mene Marko s kronometrom, bilježnicom i olovkom, jednako spreman. Tkivo naoblake postaje sve rjeđe, kao cvjetovi plavomilja otkrivaju se među oblacima djelići čistog neba. Sunce još uvijek zasjenjeno, no njegov sjaj postaje sve iz- razitiji. Upozoravam sina da bude oprezan, da prati hod krono- metra, jer će se svaki čas pojaviti sunce. Evo ga...! Hvatam ga u okular, spuštam na rub horizonta i vičem Marku: — Sad...! Očita­vam visinu i dižem sekstant u namjeri da ponovim mjerenje, ali sunce je već uteklo, nestalo iza oblaka. Neka, ipak sam ga ulovio.

Marko mi predaje podatke: vrijeme kad sam snimao, stanje kronometra i izmjerenu visinu. Kad vjeverica u šumi nađe lješ­njak, žuri u svoje duplje da ga tamo u miru pojede. I ja sad imam svoj »lješnjak«, izmjerenu visinu sunca! Šest dana čekao sam da dođem do te brojke, sada kad je imam brzo napuštam palubu, žurim u salon i sjedam za stol. Prije negoli započnem račun, još jednom određujem približnu poziciju, uzimam navigacijski dnev­nik od časa kad smo napustili otok Isabelu na Galapagosu, bilje­žim promjene kursa, brzinu, prevaljene milje, uzimam u obzir ono što smo plutali bez vjetra, zanošenje zbog struje... Na osnovi cjelokupnog svoga znanja i podataka koji su mi u ovom času do­stupni zaključujem da se nalazimo negdje oko 120° zapadne duži­ne i oko 10° južne širine. S tim podacima i s visinom sunca, malo prije izmjerenom, započnem račun. Bilježim, zbrajam, odbijam. Polako i pažljivo vadim podatke o deklinaciji i satnom kutu, ula­zim u nautičke tablice, prenosim i sređujem brojke. Uskoro izvo­dim rezultat... Gledam što sam to dobio, gledam, treperim oči­ma, ne shvaćam. Jesam li priseban? Rezultat koji stoji preda mnom vraća stajnicu Bese, onu stajnicu koju sam smatrao vjero­

244

jatnom, vraća je u pravcu jugoistoka 400 milja! Da sam takav re­zultat dobio u Zagrebu, kad sam kod kuće izrađivao zadatke iz astronomske navigacije, zasmijao bih se iz sveg srca. Ovdje, us­red Pacifika, nije mi do smijeha. Naravno, rezultat do kojeg sam došao do tog je stupnja netočan, glup i apsurdan da i ne pokuša­vam ozbiljno razmišljati o njemu. No, rezultat potvrđuje da ne­što nije u redu ili s mojim računskim operacijama, ili s instru­mentima kojima se služim: sekstantom i kronometrom.

Ponovno provjeravam račun, gledam brojku po brojku. Uspo­ređujem podatke, formule, izvod. Ne nalazim grešku. Račun je točan, rezultat nemoguć! Kronometar je neki dan provjerio Mar­ko, ostaje dakle sekstant... Uzimam ga u ruke, okrećem, pregle­davam, razmišljam nad njime. Da li je moguće da greška u polo­žaju ogledala može dovesti do tolikog odstupanja? Što da ura­dim? Da rastavim sekstant, pomičem i slažem ogledalca tako du­go dok ne dobijem rezultat koji želim?

Kroz ulazni portel Marko proturi glavu i pita: — Hoćeš li sni­miti prolaz...? To on misli na podnevni prolaz sunca kroz naš me­ridijan. U određeni čas treba snimiti sunce, zatim se relativno la­ko i brzo izračuna geografska širina na kojoj se nalazi brod u ča­su kad sunce prelazi njegov meridijan. To je za mene vrlo važan podatak, ali ja se dvoumim i razmišljam kakva smisla ima po­novno snimati sekstantom koji nije upotrebljiv. Da ipak poku­šam? Pomoću jednadžbe vremena na brzinu izračunavam vrije­me u koje bih morao snimati. Bio je posljednji čas. Žurim na pa­lubu i za koju minutu snimam sunce u zenitu. Marko mi predaje brojke, rezultate mjerenja. Eto, sad imam još jedan »lješnjak«, vjerojatno će i taj imati gorak okus. Spuštam se u salon, otva­ram bilježnicu, računam. Rezultat: Fm = 17° 03’!

Uvečer sam snimao zvijezde: Canopus, Capella. Aldebaran. Rezultat: 114° zapadne dužine, 17° južne širine!

8. APRILA. Ponoć je prošla. Uz svijeću lojanicu, nagnut nad kar­tom Pacifika, sjedim za stolom i razmišljam, dok Renata u kabi­ni spava. Bolje da spava... Ne znam po koji put se pitam: da li je moguće, ako je sekstant neispravan, a snimam tri zvijezde, da dobijem stajnicu unutar trokuta čije se stranice kreću od pet do petnaest milja? Ne znam, ne mogu odgovoriti. Otok Isabelu u sastavu Galapagosa, dakle ekvator, napustili smo 19. marta i us­

245

mjerili Besu u pravcu Markizinih otoka, koji se nalaze oko 10. stupnja južne širine. Opći kurs plovidbe bio je 260 stupnjeva. Ako točku u kojoj ekvator dodiruje Isabelu spojim s točkom ko­ju mi u vidu stajnice određuju računi dobiveni mjerenjem, dobi­vam pravac koji pokazuje da danima nismo plovili u kursu 260, nego u kursu 235 stupnjeva. Je li moguće da naša busola ima toli­ku devijaciju? Pomisao na busolu najednom promijeni tok mo­jih misli. Busola...! Kako to da ranije nisam pomislio na nju!? Sto onda ako je sekstant ispravan, a busola lažna? Uzmem li Isa­belu kao ishodnu točku, razlika u kursu iznosi 25 stupnjeva! Je li vjerojatno da busola ima toliku devijaciju? Provjeravao sam je u prolazu kroz Panamski kanal i na Bisernim otocima. Nakon de­vet stotina milja plovidbe stigli smo na Galapagos s vrlo malim i neznatnim odstupanjem. Zašto bi najednom postala do tog stup­nja hirovita i luckasta? Odakle tolika devijacija? Prelazak ekvato­ra...? Prelazak magnetskog ekvatora...? Moje znanje iz tog pod­ručja, na žalost, ne dopire tako daleko. Nastojim se prisjetiti: kad se prvi put javio raskorak između predviđene i računske stajnice? Čini mi se da je to bilo 28. marta. Račun mi je pokazi­vao da smo već tada bili na 9. stupnju južne širine, a ja sam se smješkao misleći da sam loše snimao...!

Kroz prozorčić primjećujem da se razvedrilo i da sjaju zvijez­de. Kad svane pričekat ću izlazak sunca i provjeriti busolu.

Pokušavam sagledati gdje se to zapravo nalazimo, ako smo uistinu na 17. paraleli? Da kažem jezikom koji svi razumiju: pu­nih sedamsto pedeset kilometara otišao sam u krivom pravcu! Ako je to točno, od kopna je najbliži Uskrsni otok, koji leži oko 600 milja jugoistočnije. Nije li onaj sivi, veliki galeb doletio odanle? Da krenemo i mi? Šest stotina milja nije velika udalje­nost, ali što bismo tražili na tom pustom otoku? Da gledamo ka­mene skulpture dugouhih i da nakon tolikih mudraca razbijamo i mi glavu jesu li prastanovnici Uskrsnog otoka stigli nošeni stru­jom s obale Južne Amerike, ili su doplovili s Malajskog arhipela­ga? Pustimo Uskrsni otok, njega ćemo pogledati drugom zgo­dom... Od Markizinih otoka dijeli nas 1300 milja. Po prilici isto toliko do arhipelaga Tuamotu, koji leži na putu za Tahiti.

Palim jednu cigaretu za drugom i bdim. Znam, ako i legnem, neću zaspati. Sa zebnjom očekujem svitanje, tada ću znati da li me vara kompas ili sekstant. Ne znam što je gore.

Noć sporo protječe. Iz svojih skrovišta izmilile bakule. Žuć-

246

kast i treperav sjaj svijeće, koja polako dogorijeva, ni najmanje ih ne smeta. Šeću u kolonama... nečuveno, koliko ih ima! Toplina i vlaga Pacifika kao da im posebno prija. Na zacima ženke vuku zamotke, vrećice s jajima. Ubijamo ih kako znamo i možemo, ku­pujemo sva moguća kemijska sredstva, ali uzalud. Ta se gamad množi jezivo! Ništa pred njima ne možemo skloniti, svagdje se nađu, do svega dođu. Renata je neki dan otkrila žiške u riži... Sva je sreća što nam je oplata broda od željeza.

Noć... tišina, čuje se mlatarenje mrtvog mora o oplatu broda. Besa pluta. U salonu, otužno svjetlo lojanice, otužni barba i ba- kule! Istrunut ćemo! Na polici promatram knjige. Poželim što­god pročitati. Prozu...? Ne, nikako prozu. Listam malu antologiju pjesama na temu mora koju sam prikupio prije puta. Alfirević, Cesarić, Puškin, Michaux, Machado, Camus, Baudelaire, Sem- per, Gozzano, Jimenez, Alkman... Odabirem Rafaela Albertija: Juanu Antoniju Espinozi.

Na tvom brodu, zelenom ležištu za alge dubina, za mekušce, školjke, zvjezdanog smaragda žar, o, kapetane vjetrova, lastavica i modrina udar mora ti bješe odlikovanje i dar.

Kad se svojim plugom pojaviš iz daljina, obale zmijastih čela razvijaju pjevanja čar:— Mornare, slobodni čovječe, što svijaš snagu pučina svoje polarne zvijezde radiogram kaži nam bar...

Lako Antoniju Espinozi, zacijelo su mu akumulatori puni kad može slati radiogram i poziciju. Ja nemam ni struje ni pozicije.

Sviće. Nešto nakon šest sati pojavit će se sunce. Budim Mar­ka da mi se nađe pri ruci. Diže se bunovan, proteže se, zijeva, promatra pučinu u sivilu jutra, pa se uputi u salon da po običaju stavi u usta žlicu meda i popije čašu vode. Videći na stolu dogor- jelu svijeću i punu pepeljaru opušaka, bude mu jasno kako sam proveo noć. Pogleda me sažalno. Da bi me ohrabrio, potapša me po ramenu i reče:

— Ponekad kad bi izmjerio poziciju mi bismo kao pilići piska- li oko tebe i pitali: »Barba, gdje smo...?« Ti bi najčešće odgova­rao: »Budite sretni, još smo uvijek na moru!« Dopusti da jutros ja to tebi kažem: — Barba... budi miran, još smo uvijek na moru!

247

Smjerna ploča već je postavljena na svoje postolje i ja sam pokraj nje da viziram sunce čim se pojavi, dok je Marko kod bu- sole da očita kurs. U pravi čas stigao je i vjetar da nam pomogne. Sve su predradnje izvršene. Objektiv na smjernoj ploči učvršćen je na 96. stupnju, u tom kursu mora se pojaviti sunce. S Markom sam se dogovorio da vodi brod u suprotnom smjeru od izlaska sunca, da polako šara desno, lijevo, sve dok mu ne viknem: »Sad!« U tom času neka očita kurs na busoli jer sam na smjernoj ploči upravo poravnao okular, objektiv i sunce. Ustala je i Rena- ta, stigla je na palubu u času kad se na horizontu pojavilo sunce. Crvena ruža izdiže se iz dubine mora, raste naočigled u sjaju i ljepoti. Nemam vremena uživati u slici. Viziram, poravnavam okular i objektiv. Marko vozi odlično, uskoro vičem: — Oprez... Sad!

Odmah molim da ponovno okrene brod... Zatim još jednom — Oprez... Sad!

Gotovo. Marko mi predaje zabilješke, sjedam u kokpit, sređu­jem račune. To ide vrlo brzo jer sam iz nautičkih tablica već izvu­kao sve potrebne podatke. U prvom mjerenju u kursu 276 naša busola ima devijaciju od —23 stupnja, u drugom mjerenju —22 stupnja! Tako, sad znam. Kakva sreća što nisam dirao sekstant! Ni Renati ni Marku ne saopćavam rezultat. Povukao sam se u ka­binu i bacio na ležaj. Objema rukama pokrio sam lice i oči. Samo da ne zaplačem. U svakom djeliću svoga tijela osjećam fizičku bol. Kako se to moglo dogoditi, kada?! Kriv sam, znam da sam kriv. Zar me kapetan Simović nije upozoravao: »Pripazite na bu- solu. Neka vam ni jedan jedini dan ne prođe a da ne provjerite devijaciju!« Kapetan Tijan, koji mi je prije puta kompenzirao bu- solu i izradio tablicu devijacije, zar mi nije govorio: »Budite op­rezni... Vaša je busola malena, magneti slabi, svuda oko nje snaž­ne magnetske silnice, imat ćete teškoća, pazite...!« Sve sam to pot- cijenio, zaboravio. Išlo je bez toga. Stizao sam kamo sam želio, povjerovao sam da je sve na svom mjestu i to mi je smanjilo op­reznost. Sad znam, i to neću nikada zaboraviti: u svakoj busoli gnijezdi se i drijema poneka zmija. Moja se probudila kad sam ja zadrijemao, palucnula je i ujela. Ne smrtonosno, jer je previše slobodnog mora bilo oko nas, no moglo je biti fatalno! Ne mogu sebi objasniti zbog čega se to dogodilo! I zar se u nekoliko dana magnetske silnice mogu u jednom željeznom brodu promijeniti do tog stupnja da dođe do odstupanja, do devijacije preko dva­

248

deset stupnjeva?! Ništa na Besi nismo promijenili, stvari su osta­le na svome mjestu, na Galapagos smo stigli čak nešto sjevernije nego što sam predviđao, a desetak dana nakon toga... ne smijem se sjetiti! Magnetski ekvator...? Jutros sam provjerio našu Flies- bergovu motku. Otvorio sam je, ispalo je nešto trunja i prašine...

Ušla je Renata i još s vrata tiho upitala:— Što se dogodilo?— Skrenuli smo... Četiri stotine milja, sedam stotina kilome­

tara otišli smo u božju mater! Izdala me busola, zalutali smo!Renata, koja je oduvijek imala duboko povjerenje kako u mo­

je odluke na kopnu tako i na moru, sad stoji pokraj mene i šuti. Nas dvoje kao da je od davnine povezivao luk čarobne duge, čiji spektar nikad nije bio pomućen nevjericom i sumnjom. Što da smislim sada, kako i čime da zadržim to povjerenje? Da je barem nečim utješim, dodam:

— Kazat ću Marku da, ako ikako može, preko svoje radio- -amaterske stanice uputi poziv... Prvom s kim uspostavi vezu ne­ka preda koordinate naše sadašnje pozicije, zatim neka ga zamo­li da Miči u Zagreb prema poruku: Tvoji na Pacifiku živi i zdravi! U svijetu radio-amatera postoji solidarnost, posebice kad treba izvršiti humanu misiju. Ja sam uvjeren da će Mićo primiti poru­ku, preko Miče doznat će Vladimirovi roditelji, pa ni oni neće bi­ti zabrinuti...

Nakon objeda održali smo sastanak. Otkrio sam momcima situaciju. Dogovorili smo se da napustimo ideju o Markizinim otocima jer sada leže odveć sjeverno. Preko arhipelaga Tuamotu krenut ćemo ravno na Društvene otoke, Tahiti... Papeete. Renata je zahtijevala da se odmah otvore rezervoari s vodom kako bi se vidjelo koliko nam zalihe još preostaju, jer sada, dok se ispum- pava voda, ponajprije dugo pišti zrak, što se obično događa kad su tankovi već gotovo prazni. S obzirom na to što smo već mje­sec dana na pučini, a preostaje nam još najmanje 20—30 dana plovidbe, njezin je zahtjev posvema umjestan. Mi, doduše, ima- demo u jednoj plastičnoj posudi spremljenih 25 litara vode, no to je dragocjena rezerva ako bismo u slučaju nesreće morali na­pustiti brod. Da bi se otvorio glavni rezervoar, koji je na Besi sastavni dio dvodna, trebat će poklopcu s vijaka skinuti stotine matica, no kako na Besi ne postoji drugi način da se provjere za­lihe vode, izbora nema. Vladimira sam zamolio da provjeri na­ftu. Želim znati koliko litara goriva još imamo. Marko treba da

249

osposobi poziciona svjetla i da za njih osigura struju. Osim do pozicionih svjetala, struju treba dovesti i do busole, i to iz onih akumulatora koji služe za upućivanje glavnog motora. Sve ostale potrebe podmirivati svijećom ili baterijskom svjetiljkom. Radi štednje petroleja topli će se obrok pripremati svega dvaput dnev­no. Nezavisno od toga koliko ćemo vode naći u rezervoarima, po­trebno je brižljivo prikupljati svaku kap kišnice. Kormilar koji je na straži dužan je budno motriti jedra, iskorištavati i najmanji ćuh vjetra, ne šetati brodom desno, lijevo, paziti na kurs, boriti se za svaku milju, ne žaliti truda ako ustreba na dan deset puta mijenjati jedra, jednom riječju, treba učiniti sve moguće da se što prije izvučemo iz glupe situacije.

Za vrijeme sastanka Vlado i Marko nisu uzimali riječ, koluta­li su očima tražeći po nebu faetone, čak su se i gurkali kao da se sve to o čemu govorim njih ne tiče, kao da nisu s nama na istom brodu, kao da ne dijelimo istu sudbinu. Tek što sam zaključio sastanak, javi se Vlado:

— Barba... sada kad znadete devijaciju lako ćete odrediti kurs. Kladim se, čim uđemo u pravi kurs bit će opet vjetra, zvi­jezda, sunca, riba i kornjača...

Marko ga nadopuni:— I točnih pozicija! Zalutali...? Pa što onda? I bez bakula ima­

mo hrane napretek, a kad otvorimo tankove, vidjet ćete da vode imade toliko da bismo na Besi mogli zalijevati cvijeće...

Momci se prihvatiše posla, započeše s poklopca rezervoara skidati matice i oslobađati vijke. Za to vrijeme sjedio sam na pa­lubi i razmišljao kako je glupo i neodgovorno što do današnjeg dana nitko od nas ne zna sa sigurnošću koliku zapravo količinu pitke vode može ukrcati Besa? Tek na osnovi zapremnine rezer­voara naslućujemo da se ta brojka kreće oko 2000 litara. Provje­ravali nismo nikada. No, recimo da je tako. Mjesec dana smo na pučini. Ako svaki od nas troši po pet litara vode na dan, što je pu­no! — još uvijek bi u našim spremištima trebalo biti oko 1400 li­tara. Dosta! I previše! Isteći iz rezervoara nije mogla, Marko je u pravu, ona mora biti na brodu! Tome što pišti zrak nije uzrok ne­stašica, nego neispravnost pumpe... Najednom trgne me pomi­sao: a što će biti ako se kojim slučajem, dok smo krcali vodu u Panami, tankovi nisu napunili do kraja? Što će biti ako je pumpa ispravna, a rezervoari prazni? Podsjetim se: »Ako je sekstant is­pravan, a busola lažna?« Poznata igra, poznata briga. Što će u

250

tom slučaju biti, ne znam. Znam samo to da je dr Alain Bom- bard u gumenom čamcu Heretique prešao Atlantik, a da ni gut­ljaj slatke vode nije popio iz svojih rezervi. Odlučio se na taj je­dinstveni i plemeniti pothvat samo zato da brodolomcima i ne­sretnicima na moru ulije vjeru da se mogu boriti za život i opsta­ti čak i onda kad osim udice i mrežice za plankton gotovo ništa drugo nemaju pokraj sebe. Šezdeset dana održao se na životu uz nešto malo morske vode, nešto malo kišnice i, što je najvažnije, cijedio je meso svježe ulovljene ribe i dobivao blagoslovljenu te­kućinu, jednako spasonosnu brodolomcu kao kokosov orah uro­đeniku na bezvodnim prstenima koraljnih otoka. Mi na Besi valj­da ipak nećemo dotle dotjerati! Ipak, sa sve većim nemirom pro­matram koliko još treba skinuti matica da poklopac na tanku bude slobodan... Eto, primiče se i taj dramatični čas. Pogledao sam na sat: jedanaest, dvadeset i osam. Momci dižu željezni po­klopac, lagano ga okreću i spuštaju na pod... Kakav trenutak, kakva radost! Gotovo dvije trećine tankova pune su najdraže, najplemenitije i najdragocjenije tekućine na moru — bistre, pit­ke vode! Sumnjam da bih ikada s većim zadovoljstvom, s većom pohlepom promatrao hrpu zlata, dragulja, bilo čega. Dok je vo­de, jarbola i jedara, ništa nam se sudbonosna ne može dogoditi. Promatram Renatu, samo što ne plače od sreće. Zagrlila me, po­ljubila, šapće pod uho radosno: — To mi je najdragocjeniji dar što sam ga ikad u životu dobila. Plovi kud hoćeš...!

Vlado i Marko otiru znojno lice, gledaju nas pobjedonosno i svojim prijekornim pogledom kao da pitaju:

— Je li, vi stari... hoćete li se barem sada smiriti?!Popodne javio se vjetrić. Podigli smo jedra. Uvečer je vjetar

pojačao, pred noć ulovili smo zlatoskušu. Dobrih osam kila bilo je u njoj. Dok smo je izvlačili, Vlado se grohotom smijao, pokazi­vao na ribu i vikao kao sumanut:

— U k u r s u ...!Sedam debelih biblijskih krava pristižu jedna za drugom...!

9. APRILA. Knjige pišu da kišni period na ovim prostorima traje do kraja marta. Knjige svašta pišu... Evo, dobrano smo ušli u ap­ril, a kiše nas peru kao da bi htjele isprati i predati zaboravu sve što je bilo prošlih dana.

251

Plovimo u pravcu sjeverozapada. Želim se ponovo dočepati četrnaeste paralele, jer koliko mi analize pokazuju, na tim smo prostorima imali najsigurnije i najjače vjetrove. Osim toga, kad se primaknemo arhipelagu Tuamotu, možemo očekivati — opet prema knjigama! — dosta snažne vjetrove sa sjeveroistoka. Pre­ma jugu skreće tamo i Humboldtova struja pa me sve to upućuje da se držim nešto sjevernije.

Jedanaest je sati. Vjetar istočni, povoljan, ali slab. Još jedan pljusak. Hvatamo kišnicu. Renata je rabi za pranje rublja. Mar­ko je skuplja za akumulatore ako mu nestane destilirane vode.

Popodne Vlado je razastro plahtu u kokpit, donio alat i počeo popravljati pumpu za rashlađivanje ulja. Kad ju je rastavio, vi­djelo se: savinula se osovina i puknula bakelitna lopatica. Već smo jednom promijenili kompletnu pumpu, sada je trebalo od dviju neupotrebljivih sastaviti jednu dobru. Kad je čekićem po­čeo udarati po osjetljivim dijelovima (izbijao je osovinu), nisam imao nerava da to gledam, bio sam duboko uvjeren da smo osta­li bez motora. Otišao sam u kabinu razmišljajući o tome što nas očekuje. Pred nama je arhipelag Tuamotu, poznato stratište ma­lih brodića. U spletu koraljnih sprudova, odvodnih grebena, čes­tih neverina i moćnih struja, kako ćemo se nositi samo pod jedri­ma kad znam da je Besi potreban ili snažan vjetar ili motor, po­nekad i jedno i drugo! Završit ćemo neslavno nabačeni na kakav atol... Redakcija mojih novina jedva bi dočekala takvu vijest, znajući da se slijediti nekoliko dramatičnih reportaža, no meni je milije da brod i ljude dovedem žive i zdrave natrag, pa makar nam put protekao bez ikakvih uzbuđenja.

Radeći nekoliko sati, Vladimir je završio posao. Otišao je u strojarnicu i montirao pumpu. Kad je sve bilo gotovo, pokušao je s Markom uputiti motor, no svi su pokušaji propali. U akumu­latorima nema dovoljno struje...

10. APRILA. Nebo natmureno, vjetar jugoistočni, kakav samo poželjeti možemo. Besa se lijeno ziba dobrano obrasla travom i algama. Od samog jutra Marko čeprka po električnim instalaci­jama, hoda naokolo s kontrolnom svjetiljkom, spaja, provjerava, ispituje, traži... Nešto nakon devet sati, za moje straže, sjeo je po­kraj mene i veli:

252

— Trenutna situacija: pregledao sam i pročitao sve što sam mogao da otkrijem što mi je raditi u slučaju kad pregori regler. Na komandnoj ploči piše: »Ako pregori regler, spoji 31 i 50.« Kakve su to šifre »31 i 50«, ne znam. Što da spojim, gdje, kuda, čime... pojma nemam! U krmenoj kabini, gdje je prije carevao Ži- ka, našao sam planove električnih instalacija Bese. Tri plana, tri različita plana, no sva tri podjednako išarana i precrtavana koje­kakvim ispravcima. U toj hrpi projekata, proračuna, shema i na­crta našao sam zgužvan papirić s preglednom skicom naše mre­že na kojoj je crvenom olovkom krupnim slovima pisalo: » V R I - J E D I ! « Hvala bogu, mislim, otkrio sam što sam tražio. Prema toj skici, spojio sam vodove. I tek što sam to učinio, zadime se kleme, vrcnu iskre, pravi vatromet i kratki spoj. Priznao sam: » V R I J E D I ! « Pa ipak trud nije bio uzaludan. Dobio sam nešto bolji uvid u tu našu električnu zavrzlamu. Otkrio sam da, kad uputim mali motor, premda generator zbog neispravnog reglera ne može puniti baterije, on ipak može izravno davati struju cije­loj brodskoj mreži. Znači, dok je mali motor u pokretu, mogu ra­diti s predajnikom radio-stanice i, što je najvažnije, mogu s nje­govom energijom sudjelovati u paljenju glavnog motora... Eto, sad sam te došao obavijestiti da ćemo Vlado i ja na taj način po­kušati pokrenuti našu »konjicu«. S obzirom na tvoje živce bilo bi najbolje za tebe, barba, da uzmeš prašak za smirenje, da se zavu- češ u krevet i pokriješ preko glave kako ne bi slušao zvrndanje i uzdisaje motora, koje ti para uši. Neka te mama zamijeni za kor­milom, a mi idemo u strojarnicu. Ako čuješ prigušene eksplozije, ne budi previše zabrinut, to Vlado i ja provjeravamo što se još može spojiti po onoj shemi: » V R I J E D I ! «

Nisam otišao u krevet, niti sam uzeo prašak za smirenje. Os­tao sam za kormilom, promatram pučinu i razmišljam kako sam ja zapravo priglup čovjek. Zar je meni sve to trebalo? Zar nisam lijepo živio na našem plavom Jadranu i koji me đavo gonio da odem desetak tisuća kilometara daleko i da sada tu, usred Pacifi­ka, strepim hoće li ili neće puhnuti vjetar, dopustio sam da mi sudbina ovisi o podvodnim grebenima, kojih tu imade na tisuće, da drhtim nad nekom bezveznom žicom, da razmišljam o nekim tajanstvenim brojkama »31—50«, da se uzbuđujem zbog neke ba- kelitne lopatice u rashladnoj pumpi, pa pun straha očekujem ho­će li se upaliti motor ili neće, jednom riječju — da kao čovjek iz kamenog doba ovisim isključivo o višim i meni nepoznatim sila­

253

ma! Eh, da se meni još jednom dočepati Jadrana, naših školja i uvala, da se meni još jednom odmetnuti s lovačkom puškom u naše šume, nikada više ni stotine đavola ne bi me natjeralo da bogu za leđima tražim nešto što nisam izgubio!

Promijenio se vjetar, batrča flok. Umjesto da gledam jedra i pazim što se oko mene zbiva, kao što sam mudro govorio mom­cima, ja kojekuda lutam duhom, sanjarim, cvilim. Jožica poželio Jadran kao malo dijete sisu!

Ispod mene u strojarnici oglasi se motor. Po zvuku poznajem da je to mali pomoćni motor, agregat. Ako se ne varam, uskoro nastupa onaj čas kad bi se morao, kako mi Marko savjetuje, po­kriti preko glave. Da sam i želio, ne bih dospio. »Ddududu... du- dududu...« — zagrmi glavni motor takvom silinom kao da je u ut­robi Bese proradio vulkan.

Već dugo nisam uživao u tako skladnoj muzici!Debele biblijske krave vraćaju se s paše...!

11. APRILA. Jutro je osvanulo vedro, ali kako je dan odmicao, skupljali su se oblaci. Tek što je prošlo deset sati, s jugozapada krene nebom tmast i ružan oblak nošen snažnim vjetrom. Jedva smo dospjeli zatvoriti portele i ukloniti s palube nepotrebne stvari, sustigne nas vjetar i odmah za njim navali kiša. Potop! Teške i krupne kapi mlataraju po jedrima, šibaju po palubi, tuku po moru, dižu mjehure oko Bese, koja se nagnula pod silinom vjetra kao da, sirota, i ona traži zaklon pred stihijom. Sve se naje­dnom smračilo kao da je smak svijeta. Besa plovi u vodenom ob­laku, ovijena sivom koprenom.

Uskoro prođe oblak, pljusak prestaje jednako brzo kao što je i naišao. Oko nas zatišje, zelenkastoplavo more, a ni dvjesta me­tara pred pramcem — snijeg! Od silnih udara krupnih kapi more je doslovce pobijeljelo, kao da je pokriveno injem ili tankim snježnim pokrivačem. U dolinama između valova povijala se magla, a na nebu do polovice obzorja protegla se široka duga, iz­vanredno žarkih i raskošnih boja. Vedra i nasmijana, kao da nam dovikuje: »Ne strepite! Kad god mene vidite, nevrijeme će brzo proći!« Gledam niz pučinu. Nigdje ptica. Kamo nestanu? Zar predosjećaju oluju te se na vrijeme sklone? Pokušavam se prisjetiti... Točno! Ni u jednom nevremenu, ni na Atlantiku, ni tu

254

na Pacifiku, nisam vidio pticu kad se uskomeša nebo i more. Oči­to neki radari, nama nepoznati, i tu bdiju!

Popodne ulovili smo tunu tešku sedam kilograma.

12. APRILA. More oko nas opet je zagasitoplavo i čisto. Kad plo­vimo s leptir-flokovima, to jest s vjetrom u krmu, brod se bez­broj puta prebacuje s jednoga na drugi bok. Pramčana kabina, u kojoj životari Marko, i kabina do salona, u kojoj spavamo Rena- ta i ja, te dvije kabine imaju prozore na oplati, na bokovima bro­da. Ponekad kad ležim u krevetu zabavljam se time što promat­ram kroz okno svoga prozora kako zaronjujemo pod površinu, a odmah zatim kao podmornica izlazimo iz mora. U toj igri uvijek me uzbuđuju preljevi boja, od tamnoplave na površini do svijet- lozelene kad se bok Bese vraća i prebacuje na drugu stranu. Ko­liko je bilo danas moje čuđenje kad sam u jednom takvom poni­ranju umjesto prozirne boje mora doživio potpuno zamračenje. Neka ribetina ili raža, koja nas prati, u potpunosti je pokrila ok­no na mom prozoru. Brod se zatim prebacio na desni bok i usko­ro opet na moju stranu, tu gdje je krevet. Opet isto! Kao da bi ne­tko izvana pritisnuo crnu krpu na staklo mog prozora. Hitro sam iskočio iz kreveta i požurio da vidim kakvo nas to čudo prati. Tek što sam napustio stepenice koje vode u kokpit, potrčao sam pa­lubom... i pokvario igru! Moji koraci mora da su prestrašili ne­znana suputnika. Dospio sam tek vidjeti sjenu koja je strelovi­tom brzinom nestala u dubini. Da sam se tiho prišuljao, možda bih je vidio.

Ovuda kuda mi sada plovimo, gotovo istim putem prije nas klatila se splav Kon-Tiki. Kad čitam stranice Thora Heyerdahla ne mogu se načuditi koliko su oni riba imali oko sebe, promatra­li i lovili. Evo što pišu:

Nije bilo dana a da oko nas i ispod splavi nije kružilo ba­rem šest do sedam zlatoskuša. Za ružna vremena mogle su biti samo dvije ili tri, ali već dan kasnije znalo ih je doći i po trideset ili četrdeset. Kad bismo se zaželjeli svježe ribe, obič­no je bilo dovoljno obavijestiti kuhara svega dvadeset minu­ta prije objeda...

Prva žrtva bijaše morski pas od tri metra. Ulovili smo ga na udicu i digli na palubu. Čim smo mu izvukli udicu, progu-

255

tao ju je drugi pas od četiri metra, pa smo i njega digli na splav. Kad smo i tu udicu izvukli, ulovili smo psa od tri met­ra..., i tako dalje.

Zanimljivo je da Heyerdahl ne spominje crve, koje smo mi nalazili u svakoj ribi ulovljenoj u tim istim vodama. Crvi nas više ne muče. Ulovljenim ribama izrežemo crvljivu ponutricu, a osta­tak jedemo bez straha. Naš sanitetski referent također... Riba ni približno nema toliko oko nas koliko ih je bilo oko splavi Kon-Ti- ki. Što da kaže francuski jedriličar Marcel Bardiaux, koji je ne­davno plovio ovim vodama svojim jedrenjakom i u osamnaest dana nije ulovio ni jedne jedine zlatoskuše ni tune!

13. APRILA. Vjetar slab. Od rana jutra Vlado i Marko pokušava­ju povećati površinu jedara. Izvukli su »čađavku«, ali svi pokuša­ji da je postave ostali su bez uspjeha. Žika mi je dao nacrte za to jedro, naručio sam ga i ponijeli smo ga na put. Na žalost, nisam ga upotrijebio. Da sam pokušao, tada bi se vidjelo da je na Besi, uz postojeću snast, nemoguće postaviti i podignuti čađavku. Momci svejedno nisu šuštali. Otkrili su da se to jedro može upot­rijebiti kao »balon-flok«. Sad plovimo pod »punim jedrima«. Da nas netko od stručnjaka vidi zastao bi zbunjen pitajući se: kakvo to čudo brazdi pučinom?!

Tunu koju smo prije dva dana ulovili, pojeli smo nešto svje­žu, nešto spremili za crne dane. Na osnovi dosadašnjeg iskustva, Renata je ustanovila da je najekonomičniji i najbolji način kon­zerviranja tune onaj koji se u našem Primorju i Dalmaciji naziva spremanje tune za zimu. Dobrog je okusa i dugo se drži. Eto, i večeras smo se častili njome, uz svjetlo lojanice, da bude što ot­mjenije.

14. APRILA. Naš vjenčani dan. Prije dvadeset i tri godine, za ra­ta, na oslobođenom dijelu Kalnika stajali smo jedno pokraj dru­goga okruženi šumama i partizanskim borcima. Dan nakon toga naš su odred napali fašisti i kao divljač ganjali nas zagorskim šu­mama. Otada su prošle godine. Danas Renata i ja plovimo Pacifi­kom. Za moje dopodnevne straže sjela je pokraj mene u kokpitu, smješka se i promatra pučinu. Smješkam se i ja. Pitam:

256

— Dakle... što ću ti darovati?— Ako baš želiš... točnu poziciju!Zamolio sam je da me zamijeni za kormilom, spustio sam se

u salon, donio sekstant i kronometar. Snimio sam sunce. Pohra­nio sam instrumente, otvorio knjige i uskoro predao dar:

— Nalazimo se na 120,40 stupnju zapadne dužine i 14,27 stup­nju južne širine. Prije dvadeset i tri godine svuda oko nas bili su fašisti. Sada nas okružuje more. Djelić slobodnog teritorija imali smo i onda, imamo ga i sada. Tada se zvao Kalnik, sada se zove Besa.

15. APRILA. Podnevna pozicija potvrdila je da smo na 14. parale­li. S kakvim sam zadovoljstvom viknuo: — Momci, skidajte jed­ra, dižite leptir-flokove! Na zapad, sad samo na zapad!

Obećao sam pet dolara onome tko prvi ugleda kopno. Unapri­jed znam da će Vlado odnijeti pare, jer on kao da je na Besi za­dužen da otkriva kopno. Premda je najbliži atol u arhipelagu Tu- amotu udaljen još tisuću milja, sve češće navraćamo razgovor na temu prvog susreta s potomcima drevnog Tikija. Iz biblioteke na Besi izdvajam knjige pisane o Polineziji. U nekima od njih nala­zim priložen riječnik tahićanskog jezika. Odlučili smo da svaki dan naučimo desetak riječi. Moj je zadatak da te riječi odabe­rem, izvučem iz knjiga i kao desert nakon ručka ponudim posa­di. Danas smo započeli. Eto tih riječi:

Ia ora na! — dobar dan Vahina — ženaTane — muž, čovjek, gospodar Maitai? — kako si?Aita maitai — loše, ne ide Aita pea pea — nije važno

Nekadašnji moreplovci donijeli su i ostavili starosjediocima ovih otoka među prvim životinjama — svinju. Domoroci su je na­zvali »pua«. Tek mnogo poslije uvezeni su konji, goveda, koze... Imena tih životinja Polinežani su riješili na jedinstven način. Za njih su sve te životinje svinje, samo konj je svinja koja trči po zemlji, pa se zato zove »pua horofeuna«, koza je svinja koja nosi rogove, to jest »puaniho«, i tako dalje.

17 BESA 1 257

Polinezijske su riječi vrlo bogate vokalima, a čitaju se kao što se pišu. Za razliku od Francuza, barem u tome mi Jugoslaveni nemamo nikakvih problema.

16. APRILA. Neki moreplovci koji su prolazili kroz Panamu tuže se kako u tom gradu nisu mogli nabaviti pogodan kruh niti bilo kakvu vrstu dvopeka, ili nešto slično što bi se duže vrijeme mog­lo održati na moru. Mi smo u Panami kupili kruh »Ideal« (ame­rički kruh), koji se prodaje već razrezan u najlonskim vrećicama. Posušili smo ga na suncu i još ga uvijek imamo. Drži se odlično, osim što poneku vrećicu progrizu bakule...

Od hrane koju smo nabavili u Panami sve smo pojeli, ili baci­li u more jer se pokvarila. Iznimka je kruh i kokosovi orasi. Bez rashladnih uređaja nijedno voće ni povrće ne može u ovoj klimi izdržati na brodu dulje od dvadesetak dana. Svježu hranu pruža nam jedino more: ribe i plankton. Budući da ni jučer ni danas ni­smo ulovili ni tunu ni zlatoskušu, čak ni onu bijednu zmijoliku skušu, imali smo za:

doručak: mlijeko sa zobenim pahuljicamaručak: teleći rižot i kiseli krastavcivečera: palačinke s pekmezom, po narudžbi Marko i Vlado po

20 komada, Renata 8, barba 6 komada.More malo uznemireno, vjetar povoljan, ugodna plovidba.

17. APRILA. Moglo je biti oko sedam sati kad sam za svoje jutar­nje straže opazio, po prilici oko pet stotina metara ispred Bese, čudno gibanje mora na području širokom četiri stotine metara. Boja mora, koja je oko nas tamnoplava, na području pred Be­som osjetno je svjetlija, gotovo zelenkastosiva, kao što obično bude na plićacima. U prvi sam mah pomislio da je to sunce izme­đu oblaka bacilo snop zraka i da je posrijedi igra svjetla. No, je­dan pogled na nebo razuvjerio me, jer su u tom času oblaci po­svema pokrivali sunce. Sad sam protrnuo. Je li moguće da tu us­red Pacifika, gdje su prosječne dubine 4000 metara, da tu postoji neki nepoznati »bank«? Lagano i lijeno Besa se valjala u susret neizvjesnosti. Motor upaliti ne mogu, skinuti na brzinu leptir-flo- kove ne mogu. Kroz dalekozor promatram pučinu. Zelenkasta

258

mboja već je posvuda vidljiva. Valovi na tom dijelu kao da su zaus­tavljeni u uobičajenom ritmu, lome se, trepere i neka bibavica, kao kakva groznica, potresa taj dio pučine. Plićaci...? Nemoguće! Baš ovuda nekoć su plovili toliki jedrenjaci idući iz San Francis- ca za Novi Zeland, Australiju i obratno. Ne mogu biti plićaci. U posljednje vrijeme toliki sportski jedrenjaci plovili su ovuda u susret Polineziji, ta netko bi valjda prije mene opazio taj greben. Da se tu možda ne sukobljuju dvije suprotne struje? Koliko znam, tu postoji samo južna, ekvatorijalna struja, nastavak Humboldtove struje. Struja suprotnog smjera prolazi sjeverno od ekvatora, a ne ovuda. Ovdje postoji samo jedna struja, i to ona koja se kreće u pravcu zapada. Besa je sada pedesetak meta­ra udaljena od toga fenomena i nezadrživo mu se približava. Nije li možda vulkanska erupcija promijenila dno? Sad sam na palu­bi. Koga da zovem? Duboko sam uvjeren da se u neobičnoj boji mora ne krije opasnost. Nije li to neki meni nepoznati plankton? Smiješno mi je da spuštam ručni dubinomjer. Eto me na metar od tih voda. Već brazdim! Ono što vidim i što je očito, to je neuo­bičajeno gibanje mora, kao da se prelijeva na sve strane, kao da odozdo iz dubina suklja neka voda, koja se tu na površini hvata ukoštac s površinskom vodom. Znam da jedan dio ekvatorijalne struje skreće na ovim prostorima u pravcu jugozapad, jug, jugo­istok... Nije li prodor hladne, svijetle dubinske vode uvjetovan ti­me? Kako god bilo, želim ustvrditi gdje smo: 124,51 stupanj za­padne dužine, 14,07 južne širine.

Oko pola sata plovio sam tim područjem. Tada je voda pola­ko postajala mirnija, tamnija, uskoro potpuno plava. Premda sam pozorno promatrao oko sebe, nikakvih riba u tom pojasu ni­sam vidio. U jednom času popeo sam se do prvog križa na krme­nom jarbolu da još jednom pogledam svoj zeleni »vrtić«. Ležao je za nama usred Pacifika kao smaragd obrubljen beskrajnim plavetnilom pučine.

18. APRILA. Vjetar je donekle posustao, ali još uvijek dobrano nadimlje leptir-flokove. Polako ali pouzdano primičemo se cilju. Nitko me više neće prevariti, provjeravam sunce, mjesec, zvijez­de, kronometar, busolu, sve! Nekad brže, nekad sporije, Besa ne­zadrživo jedri u susret otocima i ljudima koji su svojom ljepo­tom očaravali putnike tolikih zemalja.

259

Pokraj mene sjede Vlado i Marko. Čitam im što su o Polinezi­ji napisali pojedini pisci, moreplovci, putnici. Izdvajam tekst sli­kara Henrija Matissea, što ga je napisao kad je plovio za Tuamo- tu.

Kći Tahitija baršunaste je kože, meke i kovrčave kose, bakrene boje lica, koja se raskošno spaja s tamnim zelenilom otoka. Bogati mirisi cvjetova, dubok i jak pandanusa, koji podsjeća na miris finog hljeba izvađenog iz pekarske peći, i onaj gotovo zagušljiv miris tuberoze i tiarea, cvijeta Tahitija, javljaju putniku da se približava otoku nesvjesne lijenosti i zadovoljstva, od kojih se gubi pamćenje i udaljuje od briga što nosi budućnost...

Vlado kao da je jedva dočekao da dođem do kraja, primijeti:— Eto vidite... taj vaš slikar veli da se gubi pamćenje! A što će

biti ako podivljam čekajući te otoke?— Neće se dogoditi ništa osobito. Iskrcat ću te tu usred puči­

ne, dobit ćeš naš pomoćni čamac, nešto konzervi, nekoliko litara vode...

— Hoćete li mi dati i jednu plahtu?— Hoću.— U redu, pristajem. Plahtu ću upotrijebiti kao jedro, razapet

ću ga u bajbotu, a kad vi stignete na Tuamotu, ja ću vas na obali dočekati u pareu i s domorocima plesati tamure!

Ne protuslovim. Toliko sam već iskusan da znam: na moru je sve moguće, a ništa nije sigurno!

Skoro će ponoć. Moram probuditi Marka da me smijeni za kormilom. Teško se rastaje od sna. Dignem portel pramčane ka­bine i zovem... Ponekad pet-šest puta izgovorim njegovo ime pri­je nego što me čuje. Mali pospanac. Moram nešto smisliti...

— Marko...! Sine Marko...!— Aa...?— Ustaj, sine, da čuješ, kako dupini plaču!Još bunovan, pita uznemireno:— Što, što...? Tko plače, zašto...? Dupini plaču?— Jesi li budan?— Jesam.— Onda ustani, vrijeme je straži!

260

19. APRILA. Markova noćna straža traje od ponoći do tri ujutro. Zatim legne, dok Vlado ostaje za kormilom. Probudi se oko de­vet. To je za mene važan trenutak, tada dobivam cigarete. Marko mi ih daje i on određuje koliko ću cigareta taj dan popušiti. Taj ponižavajući položaj, da zapovjedniku broda »mali od kuverte« dijeli cigarete, počeo je onoga tužnog dana kada sam napokon shvatio da sam profućkao četiri stotine milja. Danima prije toga, uznemiren neobjašnjivom stajnicom, pušio sam preko svake mjere. Zalihe mojih cigareta, koje su trebale dostajati do Marki- zinih otoka, brzo su se smanjile. Onog dana kad sam naredio dh se zbog štednje petroleja smanje topli obroci, toga istog dana ne­stale su preostale kutije mojih cigareta. Uzalud sam ih tražio, shvatio sam brzo da ih je netko sakrio. Bio sam ljut. Skupio sam posadu i upitao tko se to usudio. Javio se Marko. Promatrao sam ga gnjevno, kao što je red da zapovjednik broda promatra mor­nara koji se drzne...

— Barba... budući da se naš put produžio preko očekivanja, uvedene su posebne mjere i mi više ne kuhamo koliko smo prije, kako bi nam petrolej dostajao do cilja. To je mudro. Da bi naš barba jednako tako mogao svakog dana popušiti po koju cigare­tu dok ne stignemo do cilja, bilo je potrebno poduzeti stanovite mjere. Na Besi osim tebe nitko ne puši, prema tome sve cigarete koje su na brodu bit će tvoje. Ja ću ti ih davati svako jutro kad se probudim. Na taj ćeš način svaki dan, makar u maioj mjeri, ali sigurno uživati u mirisu duhana.

Prvih sam dana dobivao po pet cigareta dnevno. Danas sam dobio svega dvije. Sutra ću dobiti opet dvije, a preksutra svega jednu i pol. Kad mi je Marko jutros pružio cigarete, stavio sam ih na dlan, neko sam ih vrijeme tužno promatrao, zatim sam mu rekao:

— Sine... želim da jednoga dana dijeliš moju sudbinu, želim da padneš na tu bijednu razinu da ti djeca svakog dana odrežu komad kruha, ili da ti milostivo daruju dvije cigarete, kao ti me­ni!

— Barba., ako uskoro ne ugledamo kopno, dobivat ćeš pola cigarete dnevno! Nisam ja kriv za devijaciju...!

Da, on je u pravu. Za devijaciju kompasa kriv sam ja. Da su cigarete do danas bile meni nadohvat, više ih ne bi bilo. Znao sam to i zato sam pristao na »sledovanje«. Bolje i jedna na dan

261

nego nijedna. Ove dvije, koje sam jutros dobio, podijelit ću na četiri dijela: Prvu ću polovicu popušiti odmah, drugo nakon obje­da, treću nakon večere, a četvrtu po ponoći kad Marku predam stražu.To je još jedan razlog više da ga na vrijeme probudim.

20. APRILA. Ne prođe dan a da ne pitam: — Marko, koliko još li­tara petroleja imamo... Vlado, koliko je još litara nafte u rezervo­arima?

Sjedim u salonu zakopan u knjige. Preda mnom karta arhipe­laga Tuamotu. Želim susresti kopno što spremniji i zato bilježim svaki podatak koji nalazim u Peljaru i priručnim knjigama koje imam na brodu. Vlado me neko vrijeme promatra iz kokpita, za­tim pita:

— Barba, zašto ste toliko zabrinuti?Promatram ga i šutim. Sve češće glasno sanjari o svom budu­

ćem brodu... Kažem mu:— Jednoga dana sjetit ćeš se mene i mojih briga!Zaista, čudan je taj odnos: čovjek i more. Vele da mornar i

kad pije gleda u nebo kao kokoš. To nije zato da prodaje zjake ili da prebrojava galebove, nego da promatra kojim pravcem i ko­jom brzinom promiču oblaci, kako bi mogao, ako ustreba, na vri­jeme doskočiti zlu. Malo je radosti čovjek doživljavao na moru, a tek su beskrajne patnje i smrti karike u vjekovnom lancu koji ve­že mornara uz pučinu. Vele da je u narodnim poslovicama sazda­na mudrost mnogih pokoljenja. Eto nekih:

Tko hoće mirno spavati, neka ide u crkvu. Tko se hoće na­učiti boga moliti, nek ide na more! (Danska)

Mnogo je sigurnije zavjetovati se griješnicima na kopnu negoli svecima na moru! (Francuska)

Lov i more, donose bore! (Italija)Više vrijedi jedan šiling na kopnu nego deset funta na mo­

ru! (Engleska)Bolje se voziti starim kolima po traljavu putu negoli no­

vim brodom po mirnom moru! (Nizozemska)Hvali sjever, drž' se juga, hvali brda, drž’ se luga, hvali zi­

mu drž’ se maja, hvali more, drž’ se kraja! (Portugal)

262

Mogao bih produžiti. Bezbrojne su uzrečice koje opominju čovjeka da se kloni mora. Pa ipak ima ljudi koji ne mogu bez mo­ra. Bit će ih uvijek. Za utjehu tih nesretnika postoji divna ruska poslovica: More utapa mornare, a tuga one koji žive na kopnu!

Noć. Pusta, mračna i dosadna noć. Ni zvijezda, ni mjeseca da meni, siromahu, za kormilom bace makar šturo svjetlo na puči­nu. Na Besi sva svjetla ugašena. Jedino uz busolu žućkasto svjet­lo diskretne žarulje. Ponekad se otkrije po koja zvijezda, pa ne­stane zasjenjena naoblakom. Iz tmine, ne znam ni sam da li iz mraka ili s pučine, glasa se galeb, slično našem vrapcu: »živ... živ... živ...!« Mislim: vrlo važno što si ti živ, kad si tu rođen. Živ sam i ja, a gdje je moja Kotoriba?!

21. APRILA. Ručak: govedina (konzerva) s graškom (konzerva), dinstana riža (Renata) i desert:

Te nounou nei au! — Imam želju za tobom!Na fea faaipipo oe? — Kad ćeš se oženiti?Tamavaka — Doslovno: »dijete piroge«. Tim imenom nazivaju

se na Tuamotu djeca koju su majke rodile onako usput, na izleti­ma s pirogom.

Teie te mao! — Eno morskog psa!Ao — već prema naglasku može značiti: oblak, nebo, svijet,

da, pupoljak, mast, savjet, obavijest, tekućina, propovijed, mršav, raj, sreća, guska.

Smatrao sam da je to za desert dosta. Nakon objeda redovno operem posuđe. Tako je i danas. Na sve strane tražio sam sudo­per, nema ga, kao da ga netko progutao. Izgrdio sam sve odreda što ne stavljaju stvari na svoje mjesto. Tako se ne može ploviti! Malo zatim čujem Vladimira kako gunđa u svojoj kabini:

— Mislio sam da je kronometar pao u more, a ono barba pla­če za sudoperom!

22. APRILA. Jutro. Povoljan i snažan vjetar. Prelazimo osamde­set do devedeset milja. Sa strujom možda i stotinu.

Puka Puka, Fakahina, Fangatau, Takume, Raroia, Taenga, Ni- hiru, Makemo... To su nazivi atola kojima krećemo u susret. Ar­hipelag Tuamotu proteže se oko tisuću milja u pravcu sjeveroza­pad—jugoistok i stvara prirodnu ali tešku prepreku brodovima

263

koji dolaze iz Južne ili Centralne Amerike, u pravcu Društvenih otoka (Tahiti) i ostalih otočnih skupina centralnog Pacifika. Tu golemu otočnu skupinu, od kojih stotinu atola, prvi su moreplov­ci nazvali »Arhipelag opasnosti«, zbog mnogih podvodnih spru­dova, promjenljivih vjetrova, snažnih struja, teškog pristupa ko- raljnom prstenu, ili ponekad još težem uplovljenju u lagunu zbog snažnih izlaznih struja. Jedriličari ne vole taj arhipelag. Na­zivaju ga grobnica jahta. Imaju i razloga. Pored ne baš uvijek po­uzdanih pomorskih karata, na čitavom arhipelagu Tuamotu na­laze se svega četiri svjetionika, i to na atolima: Kauehi, Fakarava, Makemo i Niau. Peti svjetionik nalazi se na atolu Makatea, no on se upali smao onda kad se očekuje neki brodić koji je unaprijed najavljen. Negdje sam pročitao da ni ona četiri nisu baš uvijek »budna«. Riječ tua motu na jeziku domorodaca znači — mnogo otoka. U svim turističkim publikacijama arhipelag Tuamotu na­zivaju Arhipelag ljubavi, Biserni otoci, Markizini otoci, Sretni otoci... kako to gospodski, lijepo i svileno zvuči! Samo ja neiska- zivo više volim Paklene otoke, Kurbu malu, Kurbu velu, Babinu guzicu, Tovarnjak, Mrtvac, Vodeni puh... ona sadržajna, jednos­tavna ali prava imena što ih je naš narod nadjenuo otocima na Jadranu.

Potkraj svoje noćne smjene budim Marka:— Ustaj, sine... prolaze djevojke!Budan je. Odgovara mi otužno:— Nek prolaze, moja proći neće...!— Vrlo žalim... ali ti ipak ustani. Ponoć je!

23. APRILA. Val za valom, dan za danom... Kad čovjek ostane na pučini četrdeset dana, kao mi sada, onda mu je svejedno ostao četrdeset, pedeset ili stotinu dana. Za kormilom izmjenjuju se straže, noć zamjenjuje dan, naoblaka plavetnilo, doručak večeru, tijesto rižu, zlatoskuša tunu, faeton burnicu, tjedan tjedan, i ta­ko se plovi. U suton obično netko uzdahne: »Ah... na sreću pro­šao je još jedan dan!« Onima koji to čuju nikada nije jasno zašto »na sreću«, kad će sutrašnji dan biti jednak današnjem, a ovaj je bio uistinu lijep! Razlika ipak postoji: svaki dan netko drugi uz­dahne. Taj svakodnevni ritam jutros je promijenio Vlado. Od­mah nakon doručka najavio je iz svega grla: — Brijački salon

264

»Pacific exprešs«, otvoren od 10 do 12 sati! Upozoravaju se muš­terije da donesu škare. Cijene nepromijenjene!

Prvi je došao na red Marko. Bez problema. Vlado ga ostrigao na brzinu kao šugavu ovcu. Tada ja na krmenu kabinu (u radnju) sjela Renata. Vlado se naklonio i upitao: — Kakvu frizuru želite?

— Mornarsku, majstore!Promatrao sam ispod oka što se zbiva na krmi. Gusti prame­

novi Renatine plave kose padali su kao otkosi zrelog žita. Vlado je takvom žestinom škljocao škarama kao da je stigao čas konač­nog obračuna za sve one sitne čarke koje su se povremeno među njima javljale. To je trajalo neko vrijeme, a onda kao da se maj­stor umorio. Vlado je spustio ruke, malo se udaljio, kako to čini skulptor kad iz ovoga ili onog kuta promatra i uspoređuje model i djelo. Zatim je produžio. Kako je vrijeme odmicalo, Renatina frizura dobivala je sve određeniji oblik. Na kraju je to bila dosta dobra sportska frizura, pomalo koketna, još jedan dokaz više da posada Bese može imati povjerenje u brijački salon »Pacific ex- press«.

24. APRILA. Posljednjih dana mjerim uzastopce temperaturu mora na površini. Uspoređujemo je s temperaturom zraka. Na prostorima kuda sada plovimo dobili smo da je u prosjeku tem­peratura zraka 26,7 stupnjeva a mora 26,9 stupnjeva. Dakle, voda je nešto toplija od zraka. Pa kako da se čovjek rashladi na Pacifi­ku!?

Primičemo se kopnu, sve je toplije. To se osobito osjeća noću. Zbog vlage mora i soli utičnice od aluminija, koje smo imali po­negdje ugrađene na palubi za električne vodove, doslovce se pre­tvaraju u prašinu. Jednako tako i neke pumpe u unutrašnjosti Bese. More sve uzima, a ništa ne vraća...

Kad sam u Zagrebu prije isplovljenja još jednom posjetio li­ječnika da me pregleda, kako se to kaže, od glave do pete, upozo­rio me da imam proširenje srca. Jutros oko deset sati sjedio sam za kormilom i bezbrižno promatrao pučinu, kad me najednom uzdrma srce neobično snažnim ubrzanim i neritmičkim udari­ma. Spustio sam glavu i objema rukama grčevito stiskao majicu na prsima. Trajalo je to doduše, samo nekoliko sekunda, dovolj­no da problijedim i da se sjetim pregleda i liječnikove opomene.

265

25. APRILA.

Život je kratak, more je veliko. Vidiš, draga moja, nećemo se često viđati. Nisam loš mornar. Ima potpunih tišina na moru.

Mora ih se podnijeti.Život je tako kratak, more tako veliko, to te plaši, zar ne?

Ah, ti samo mene voliš. Kad bi samo malo voljela more, ti bi rekla:

Mora ga se podnijeti.Morat će se i tako podnijeti smrt, isto tako i tvoju ljubav prema meni, draga moja. Život je tako kratak, more tako veliko, vidiš draga moja, mora ih se podnijeti.I buru, i potpune tišine, i zakašnjenja, i daljinu, i crnu sti­

jenu, more koje se otvara, kamo će moj brod tonuti, mora ih se podnijeti.

I našu ljubav, i tvoje čekanje, i drugu ljubav koja će ti do­ći.

To je stara francuska balada iz ciklusa Ljubav mornara. Pro­čitao sam je danas, u noćnoj smjeni, za puna mjeseca, kad je Be­sa u tišini brazdila pučinu, ispod vedra neba, krcata bezbrojnim zvijezdama. Njezin je naslov: Pjesma sudbine. Kakvu će sudbinu nama otpjevati Pacifik, nek đavo zna!

26. APRILA. Besi je najbliži atol Puka Puka, a nalazi se na 14,49 S—138,51 W. Udaljeni smo od njega svega stotinu milja. Skreće­mo na jug da izbjegnemo nepotreban susret. Puka Puka onaj je atol što su ga prvog zapazili kontikijevci, približivši se arhipela­gu Tuamotu. Naseljen je, ali nema ulaz u lagunu.

Na prilazima otocima Malih Antila jednog nas je jutra doče­kao čudan svat na Atlantiku: prvi kopneni galeb. Spustio se dva­desetak metara ispred pramca Bese, sjedio na vodi nepomično sve dok ga nismo prestigli i ostavili za krmom Bese. Onda je po­letio, ponovno sjeo na vodu dvadesetak metara ispred našeg pramca i čekao. Nije poletio u času kad smo ga obilazili, premda mu se bok našeg broda bio približio na svega dva metra. Čim se našao iza krme, uzletio je ponovno i spustio se pred Besu. Tko

266

zna dokle bi trajala ta igra da se Marko nije dosjetio: ušli smo u njegove teritorijalne vode, moramo to platiti! Počesmo ga hrani­ti. Kad se dobrano najeo, odletio je i nije se više vratio. Hoće li nas na prilazima Tuamotu dočekati sličan svat?

Dan je prošao kao i prethodni. Poneki pljusak i bez posebnih uzbuđenja. Ali zato se iskupila noć... Bilo je to oko 23 sata. Pun mjesec, vedro nebo. Moja straža. Renata je još budna. Uskoro me upozorava da nas prati golemo jato dupina. Sve bliže, sve tješnje zatvaraju krug oko Bese. Najljepše ih je promatrati s pramca gdje u neprekidnom valu iskaču iz mora, igraju se, love, pušu, vitlaju jedan drugoga. I dok neki nestaju u dubini, drugi već iskaču ispred Bese i nastavljaju fantastičan ples. Budimo Vladimira i Marka. Sad smo svi na pramcu. Dupini nas sigurno vide, jer kad iskoče, mogli bismo ih pogladiti rukom po tamnim širokim leđima. Mjesečina. More fosforescira, tako da pratimo njihove putanje bez poteškoća. Golemi su. Svaki od njih ima naj­manje dva do tri metra. Svi su jednake veličine, praćakaju se, ba­caju s jednoga na drugi bok, a mi, kao na balkonu u kakvoj loži u teatru, naslonjeni na ogradu pramca, stojimo uzbuđeni, radosni, Sretni! Tek poneko šapne koju riječ, i to je sve...

Sto ljudi znaju o dupinima? Mnogo, i vrlo malo. Za ribare to su neiskazive štetočine. Za moreplovce i dokone putnike dupini su rado viđeni, veseli svatovi. Za znanstvenike koji proučavaju ži­vot riba i one koji pokušavaju prodrijeti u tajanstveno carstvo sporazumijevanja u životinjskom svijetu, dupini su problem broj jedan! Koješta se o njima već zna. Otklonom glave, desno, lijevo do trideset stupnjeva, oni svojim »radarima« kontroliraju puči­nu i dubine, mnogo preciznije nego bilo kakav naš instrument ugrađen na najmodernijem nosaču aviona. Apsolutno bezbojnu barijeru od pleksi-stakla izbjegli su, što se veli — ne trepnuvši okom! Njihova inteligencija prelazi sva ostala živa bića, osim čovjeka. U Americi postoje mnogi instituti koji proučavaju život dupina. Jedan od poznatih ihtiologa izjavio je: Čim se jednom pozabavite dupinima, onda vam čimpanze, psi i slonovi izgledaju glupi kao bijeli miševi! Prosječan odrastao čovjek (170 cm) ima mozak težak približno 1250 grama. Dupin (250 cm) ima mozak te­žine približno 1700 grama. Magnetofonski snimci registrirali su bogatstvo njihova jezika. U institutu u Puerto Riku, uče ih en­gleskom jeziku. Novinari su postavili pitanje jednom od najpoz­natijih američkih delfinologa, Johnu Lillyju: ako su dupini toliko

267

pametni, kako to da do sada nisu pokušali naučiti naš jezik i stu­piti u dodir s ljudima? John Lilly je odgovorio: — Oni su to mož­da i pokušali, ali bili su obeshrabreni ograničenošću čovjeka! — Ako i nije točno, duhovito zvuči.

Pripitomljeni dupini mogli bi nam služiti kao čuvari naše dje­ce na plaži, mogli bi vući čamce i jedrilice... No sva ta igra pozna­tih i nepoznatih delfinologa nije ni tako naivna kao što se na prvi pogled čini. U glavi nekog američkog admirala, kakve divne mo­gućnosti krije dupin za obavještajnu službu, diverzije...! Prizna­jem, sada bi i meni dobrodošao. Poslao bih ga u izviđanje i za­molio da pramac Bese usmjeri ravno u pravcu atola Fakahina. Na žalost, dupini koji su nam te noći podarili jedinstven doživ­ljaj — oko ponoći su napustili Besu i nestali.

27. APRILA. Po mojim računima, sutra pred večer morali bismo opaziti kopno: atol Fakahima. Jutros oko 10 sati opazio sam jato od petnaestak galebova, kakve prije nismo susretali. Među njima ima nekoliko posve bijelih, veličine naših golubova. Bili su neko vrijeme na pučini i neprimjetno se izgubili.

Već dulje vrijeme promatram Marka. Ugnijezdio se na križu krmenog jarbola i promatra pučinu. U jednoličnom ritmu dižu se i spuštaju valovi ukrašeni krestama. Plavi se nebo, bijeli pa­mučni oblaci počivaju na dnu horizonta. Silazi Marko, sjedne po­kraj mene i gleda me upitno. Šuti. Dojadila mi ta šutnja, a još većma taj pogled.

— Sine, samo mi nemoj reći da si vidio kopno!— Ne, barba... Pola sata promatrao sam četiri psine kako nas

prate u brazdi, dvije s lijeve, dvije s desne strane Bese.—- I zašto bi to bilo neobično? — upitam začuđeno.— Zašto nas ne prate tri psa? Tko je njima mogao otkriti da

smo na Besi nas četvero?!Pala je večer: još jedna na Pacifiku. Promatramo zalaz sunca.

Beskrajni prijelazi boja: ljubičaste, narančaste, zelene, sive, pla­ve, na pamučnoj podlozi pasatnih oblaka. U jednom času Renata se uznemiri. Okreće glavu, veli:

— Čudan miris mora! Neke trule alge... miris kopna, što li? Jednako takav miris osjetila sam posljednje večeri na Atlantiku. Drugo jutro ugledali smo Barbados.

268

28. APRILA. Svanulo je kao i svako drugo jutro. Vjetar lagan: is­tok, jugoistok. Nebo pokrito jednoličnom naoblakom, koja se polako raskida. Pljuskovi, duge... Je li to stigao onaj, toliko oče­kivani dan? Na obzorju nikakvih promjena. Izgubio se i onaj ta­janstveni miris kopna, nema ni ptica ni nekih posebnih formaci­ja oblaka koji bi nagovještavali blizinu kopna. Čitao sam da se ponekad u oblacima reflektira slika lagune i da po tome mnogi moreplovci znadu da su im koraljni otoci u neposrednoj blizini. Ništa od svega toga. S obzirom na slab vjetar mogli bismo opazi­ti kopno tek oko 16 sati jer mi je snimanje u 09 sati dalo rezultat da je atol Fakahina udaljen još trideset milja.

Noću sam imao »utješan« san: sekstantom snimao sam zvi­jezde, i kako bih koju poravnao s horizontom, zvijezda bi prsnu- la, eksplodirala bi kao granata i nestala. Lijepo, zar ne? Podnev­no snimanje pokazalo mi je da se Besa nalazi na 16,03 stupnja južne širine, a Fakahina se nalazi točno na 16 stupnju.

Neprestano sebe mučim pitanjem: što mi je činiti ako do mraka ne opazim kopno? Umrtviti brod i čekati jutro? Produžiti plovidbu noću u neizvjesnost? Kamo? Kuda? Dokle? Dok ne opa­zim ili dok ne naletim na prvi atol? Kolika je vidljivost atola? Ve­ćina je s južne ili jugozapadne strane potpuno u razini mora. Sa­mo šum razbijenih valova i pjenušava linija mora upućuje na podvodne koraljne sprudove. Poneki su atoli vidljivi danju i do deset milja, neki svega do tri milje, neki na žalost ni toliko! Da­nju treba dobro otvoriti oči, a pogotovo noću!

Koliko smo dana na pučini? Osjećam da sam psihički is­crpljen i fizički vrlo oslabljen. Sudeći po garderobi, izgubio sam deset kila što na Atlantiku, što na Pacifiku. Kad oko pasa steg­nem hlače, naboraju se kao harmonika. Renata je oslabila tako­đer, ali ne toliko. Momke spašava što u golemim količinama tro­še šećer, ulje, med. Spašava ih i mladost, i vedrina. Na žalost, ja ne osjećam potrebu za jelom, a svjestan sam koliko je opasno previše oslabiti. Rđa izjeda brod, briga mornare. Sad se mučim pitanjem: što da radim ako ne opazim atol? Nakon više od četiri tisuće milja krstarenja po vodenoj pustoši opaziti i otkriti koralj­ni greben, otočić koji u promjeru nema ni pet milja, a visok je svega, zajedno s palmama, možda deset metara, naći dakle jednu takvu pribadaču u plastu sijena nije baš jednostavno i posve si­gurno, barem ne meni, koji sam se do sada već nekoliko puta proslavio... Tješim se, ako promašim atol Fakahinu, valjda neću

269

promašiti cijeli arhipelag Tuamotu! Noću ćemo podvostručiti straže i ploviti oprezno te osluškivati mlatarenje mora, danju će stalno netko visiti na križevima prednjeg jarbola, negdje ćemo valjda otkriti palmino lišće i stabla kokosa.

Fakahina...! Ipak je to lijepo ime. Jedno od onih koja su nas svojom muzikom očaravala i pozivala kad smo još bili daleko, daleko!

Petnaest sati i trideset minuta. Renata za kormilom, njezina je straža. Ja sjedim u kokpitu zaokupljen svojim mislima. Vlado se popeo do prvog križa na pramčanom jarbolu i promatra puči­nu. Šuti. Zatim se spusti bez riječi, sjedne pokraj mene i veli:

— Barba, promijenite kurs!Iznerviran koječime, trgnuo sam se, pitam uznemireno:— Što se dogodilo?On, magarac, još neko vrijeme šuti, onda mirno nastavi:— Razbit ćete atol.J Kopno, točno u našem kursu!

Skočio sam radosno, no nisam se trebao penjati na križeve. Već s pramca, bez dalekozora, na horizontu se otkrivala ispreki­dana sivkasta nit, jedva nešto tamnija od ruba horizonta. Faka­hina! I dok se po Besi razlijegalo radosno klicanje, ja sam se na­slonio na ogradu pramčane korpe i načas zatvorio oči. Prenula me Renata, suze su joj u očima, grli me i čestita. Marko je već ot­vorio bocu ruma. Vlado je donio čašice, jednom rukom pruža mi do vrha natočenu, drugom rukom pokazuje atol:

— Barba... ma ste mu nabili šljivu na oko!Skidam sa sebe mornarsku majicu. Još osmog aprila, u času

kad sam otkrio da smo zalutali, ni sam ne znam zbog čega, zare- kao sam se da je ne skidam sa sebe dok ne ugledam kopno. Bilo je vrijeme, već se raspadala, puna rupa i znoja.

Atolu smo se približili pred sumrak. Sad to nije isprekidana nit, nego tusta šuma kokosovih palmi. Prstenasti koraljni greben bijeli se na rubu atola, a oko svega toga kristalno čista voda, bes­krajna tišina i mir. Iza Fakahine upravo zalazi sunce i zlatnobak- reni traci rastvorili su čarobnu lepezu iznad osamljenog dragu­lja. S križa jarbola vidi se unutrašnjost atola: crvena boja lagu­ne, kao safir optočen zelenim rubom palmi u zatvorenom prste­nu koraljnog grebena. Voda u laguni mirna, blista kao čarobno ogledalo. Znam da je atol naseljen, no nigdje ne vidimo kuća me­đu palmama, ni brodića, ni piroga na pučini. Zar su nas opazili?

270

Ulaz u lagunu ne postoji jer je koraljni prsten Fakahine zatvoren potpuno, no možda će ipak netko od domorodaca isploviti pred nas, ili nam bilo čime dati znak. Ta baš tako često ne vide jedre­njake koji im dolaze s istočne strane. Cijelo popodne primicali smo se k njima, vjerojatno nas je netko zapazio. Morali su nas vi­djeti!

Spustila se noć. Ni jednu milju udaljeni od atola, obilazimo ga s južne strane. Eto nas i na zapadnoj strani. Kakav je to sjaj tamo...? Izlazi mjesec...? Ne! Na rubu atola, na samom koralj- nom grebenu bukti golema vatra, upravo ondje gdje se nalazi po­moćno sidrište, kako piše u Peljaru. Učinili su, dakle, što su mog­li, zapalili su kriješ, bdiju i čekaju. Čekaju nas i pokazuju nam vatrom gdje da priđemo... Nepoznati dragi prijatelji, hvala vam na pažnji, hvala na spremnosti da nas dočekate i prihvatite, no mi nastavljamo put. Ma koliko bili željni kopna, mi nismo bro­dolomci!

Još dugo u noć pratili smo tu vatru, prastari simbol života na pragu tajanstvene i čarobne Polinezije.

29. APRILA. Jak pljusak pred zoru oprao je pučinu i Besu. Vjetar istočni, slab. More sve više plavo. Prve zrake sunca otkriše nam vrhove palmi atola Fangatau. Pružao se desetak milja sjeveroza­padno od našeg kursa. Mora da je koraljni greben tog atola do­sta visok, ili su palme istegle vrat da vide tko im dolazi u susret? Ni taj atol nema prolaz na koraljnom prstenu. Na zapadnoj stra­ni smjestilo se maleno selo Teana. Da pozdravimo njegove sta­novnike? Bio bi red... Marko kao da je to prvi osjetio, dignuo je ruku u pravcu atola i viknuo iz svega grla:

— Fangatau... ia ora na! Dobar dan, Fangatau!E, pa dobro... Ia ora na, Fangatau! Ia ora na, Polinezijo! Po­

zdravljamo tvoje ljepote, lagune, koraljne grebene, palmino liš­će, kolibe, ribare, žene, ptice i ribe, pozdravljamo tvoje drevne bogove i toplo se preporučujemo Tikiju da nas primi i štiti, ba­rem tako dugo dok se nalazimo u njegovim teritorijalnim voda­ma.

Nigdje ptica. Eto kako su pokazatelji o blizini kopna često ne­pouzdani. Čak ni formacija oblaka ni po čemu ne otkriva prisut­nost čitavog arhipelaga koji se proteže neposredno pred nama. U podne vjetar jača i skreće na jug, jugozapad. Dragi Tiki, to te baš nismo molili...!

271

Cijeli dan plovimo u pravcu zapada praćeni čas plavim ne­bom i toplim suncem, čas naoblakom, kišom i udarima vjetra. Pred sumrak ulovili smo zlatoskušu, još uvijek na vrijeme da je ispržimo za večeru.

30. APRILA. Vlado me budi u svitanje:— Barba, ustanite, pred nama su sami atoli...!Nije to morao ponoviti. Skočio sam s ležaja i požurio na palu­

bu. Ni dvije milje pred nama, kao iz magle, izvirivala su iz mora čudovišta čupave glave. Nisu to bili atoli, nego djelići koraljnog prstena načičkani palmama. Dokle oko dopire u pravcu sjever- -jug, pred nama se protezao jedinstven lanac, a Besa pod leptir- -flokovima klizi im u susret. Dospio sam viknuti Vladimiru: — Pali motor, promijeni jedra... — a zatim sam požurio do naviga­cijskog stola i nadvio se nad kartu. Letimičan pogled uvjerio me da nas je jugoistočni vjetar ili neki odvojak struje bacio mnogo sjevernije nego što sam mislio da ćemo se jutros naći. Lanac ko­ralj nih sprudova i otočića koji se sada nalaze pred nama mora biti dio atola Raroie. Nešto sjevernije je i atol Takume. Između njih postoji prolaz, širok deset milja, koji u ovom času teško opa­žamo jer smo odveć blizu Raroie. U tom prolazu, kako piše Pe- ljar, ponekad bude vrlo teško more i snažne struje...

Iznio sam kartu na palubu da što sigurnije utvrdimo stajni- cu. Atol Takume ima na jugoistočnoj strani uzvisinu, što olakša­va raspoznavanje, dok je koraljni prsten Raroie s istoka i jugois­toka samo djelomice nad razinom vode, te na prvi pogled stvara lažnu predodžbu o nizu odijeljenih otočića obraslih palmama.

Svi smo na palubi. U sivilu jutra slika koja se pruža pred na­ma isto je toliko čarobna i lijepa koliko i zloslutna! Prisjetio sam se da se na jednom od tih »idiličnih« otočića razbila splav Thora Heyerdahla; tu je sretna u nesreći završila ekspedicija kontikije- vaca. Trebalo je odlučiti hoćemo li nastaviti put u pravcu jugoza­pada pokraj Raroie i neprestano strepiti da nas vjetar i struje ne bace na podvodne grebene, ili ćemo okrenuti Besu prema sjeve­ru, potražiti prolaz i proći između atola. S obzirom na vjetar smatrao sam da je mnogo bolje što prije osloboditi se istočne strane Raroie.

U 07 sati pred nama se otvorio prolaz. Vlado i Marko naiz- mjenice promatraju pučinu s prvoga križa pramčanog jarbola.

272

Bez ikakvih teškoća Besa krči put. Struje o kojima govori Peljar jedva osjećamo. Vjetar je iznenada šuštao. U sivilu jutra Besa plovi između atola Raroia i Takume. Kroz maglenu zavjesu po­javljuju se čas na jednoj čas na drugoj strani čuperci palmi. Sat nakon toga pred nama se otvorila slobodna pučina. Sad pratimo atol Raroia s njegove sjeverozapadne strane, gdje je koraljni prsten — kao i kod većine atola — mnogo čvršći, viši, većma po­šumljen, te pruža vidljivu i neprekinutu liniju.

Raroia pripada većim atolima u arhipelagu Tuamotu. Dug je dvadeset i pet milja, širok oko deset milja. Jugoistočna strana potpuno mu je otvorena, to jest koraljni greben uzdiže se tek do razine mora. Ulaz u atol postoji na sjeverozapadnoj strani. Za dobar sat bit ćemo nasuprot ulazu.

Sve me više golica misao: zašto ne bismo ušli i smirili se u la­guni Raroie nakon toliko dana i noći provedenih na pučini. Zar ne bi bilo zanimljivo slušati od domorodaca što je ostalo u njiho­vu sjećanju o boravku kontikijevaca, da li još živi stari poglavica Teka, koji je kontikijevce pozdravio jednostavnim a divnim rije­čima: ... Dijelite uspomenu s nama da u duhu budemo uvijek za­jedno, pa i onda kad budete daleko od nas! Zar ne bi, dakle, bilo lijepo ući u taj atol i pod palmama dočekati Prvi maj?! A tko nam brani da uđemo? Hajdemo!

Vjetar jugoistočni. Jedan za drugim redaju se »neverini« i pljuskovi. Plovimo dvije milje udaljeni od obale. Nigdje piroge, nigdje ni traga životu! Uskoro se prekida zelena nit kokosove šu­me. Otvaraju se prolazi... Tu smo! Čitao sam da se struje u prola­zu redovno mijenjaju — ulazna, izlazna, već prema plimi i oseci, no čitao sam isto tako da su ponekad izlazne struje toliko snažne da otežavaju prolaz brodovima, osobito kad puše južni ili jugois­točni vjetar. Ti vjetrovi — osim kiša — nagomilaju vodu u lagune i ona, na drugoj strani, kao bujica nadire kroz prolaz. Realnu predodžbu o svemu tome nemam.

Upalili smo motor i kružimo pred prolazima. Na rubu spru­dova, uz grmljavinu i tutnjavu, lome se valovi. Zelenoplavu boju mora povremeno presijecaju bijeli jezici slomljenih valova. Igra boja i strave. Detaljnu kartu ulaza u atol nemam. Promatram kroz dalekozor obalu. Je li to pred nama prolaz? Tu i tamo iz mo­ra izviruju neke motke, neke uspravne, neke napol povaljene. Što označuju i trebam li ploviti desno ili lijevo od njih — ne znam. Prolaz u lagunu širok je osamdeset metara, a dubok se­

18 BESA 1 273

dam! Gdje je tih »osamdeset« metara, kad je to što ja vidim pred nama široko trista metara! Valovi povremeno otkrivaju podvod­ne grebene, razbijaju se o njih i pjenušava bijela linija odskače po plavoj podlozi.

Sve sam nemirniji. Nije li se baš na tom »najsigurnijem« pro­lazu nasukala škuna Maoae upravo onih dana kad su tu boravili kontikijevci? A ta je škuna redovno plovila između atola i vodili su je ljudi koji su poznavali svaki podvodni greben!

Promatram obalu, šutim i borim se sam sa sobom. Opet ok­rećemo brod, motamo se oko prolaza, htio bih ući, a nemam sna­ge. Bojim se. Nešto se u meni buni i govori mi: »Budi razborit, ne luduj!« Momci opažaju moje kolebanje. Neko me vrijeme pro­matraju ispod oka, onda kažu:

— Što je, barba...? Trebate li pomoć?Marko predlaže da izbacimo dimnu raketu i tako upozorimo

domoroce koji žive u selu, dvije milje južnije od prolaza. Ideja možda nije loša, ali vjetar puše u suprotnom smjeru, odnijet će dim na pučinu, a ne prema laguni. Vlado predlaže da spustimo čamac te da on i Marko odveslaju na obalu i potraže nekog tko bi nam pomogao proći kroz prolaz u lagunu. Smatram da nije razborito da se pod ovakvim uslovima dijelimo. Odlučim još bli­že prići obali. Dok prilazimo koraljnom prstenu i zelenom zidu palminih krošanja, čitam ponovo Peljar:

RAROIA... obale atola su pošumljene drvećem palma, uglav­nom na sjeveru i zapadu koraljnog prstena. Prolaz NGARUE na zapadu omogućuje pristup u lagunu kroz tri kanala od kojih je sjeverni širok 80 metara, dubok 7 metara, a ujedno je i najzdravi­ji. Srednji je kanal neupotrebljiv, dočim je južni pristupačan sa­mo malenim brodovima, koji nemaju gaz veći od 4 metra. Izlaz­na struja doseže koji put do 8 čvorova.

Uputstva za ulaz: u sjeverni ulaz uplovljuje se u kursu 180 stupnjeva i, čim se pojavi sprud TEHERATO, okrene se na jug, kako bi se sa zapadne strane zaobišao podvodni greben MAPI- ROPIRO, označen motkom. Odmah zatim prolazi se između pod­vodnih stijena OTIKAIA i TAURAROA kako bi se stiglo do otoči­ća TAKETE... Sidri se na 27 metara na pješčanom i koraljnom dnu, tako da toranj crkve sela GURUMAOA bude u azimutu 270 a recif NEKETAUTAU u azimutu 360 stupnjeva...

274

Peljar lijepo piše i mudro upućuje pod kojim kursom treba ući i kako stići do sidrišta. No, da li se ja uistinu mogu pouzdati u svoju »ranjenu« busolu? Može li čovjek svojim očima ocijeniti i razabrati gdje su dovoljne dubine, a gdje podvodne stijene, pli­ćaci i grebeni? Vjerojatno da može, samo ja se ipak ne usuđujem tako voditi brod, jer se od vjerojatnosti ne živi niti na slobodnoj pučini, a kamoli u laguni!

Iznenada se spustila takva kiša da nam je vodena zavjesa pot­puno zamaglila pogled na zelenilo koraljnog prstena. Iza onih palmi žive ljudi koji bi nas od srca primili, žive ljudi koje bih ja tako rado susreo, ali...?! Vlado i Marko, koji su još malo prije sa­njarili glasno: vahine, palme, bubnjevi, vatre... sad su ušutjeli. Promatraju me sve tužnije, a ja nemam riječi i ne znam kako da im objasnim sve što u ovom času mislim i osjećam.

— Momci... okrečite brod, gasite motor, idemo dalje! Pravac: Makemo!

Oborili su pogled, šutke izvršili naređenje i vjerojatno prvi put požalili što im brod vodi neodlučan, plašljiv ili previše opre­zan čovjek. A možda sam ja u tom istom času više žalio nego oni što nisam imao hrabrosti da uđem. Propustio sam jedinstvenu zgodu da posjetim ljude koji su tako toplo primili brodolomce s Kon-Tikija. I dok se Besa udaljuje od Raroie, osjećam, znam, da sam nešto lijepo nepovratno izgubio...

Ostatak dana prošao je u sjeni toga neuspjeha. Da utješim se­be i njih, kažem:

— Proveli smo pedeset i dvije noći na pučini, pa možemo i još jednu.

Gotovo istodobno odgovaraju mi obojica:— Nije riječ o noći... nego o vahinama!Nadao sam se da ćemo još za dana opaziti atol Taenga, po­

sljednji koji nam preprečuje put do sidrišta u Makemu. Ali, kao što je poznato, i na kopnu nada je često tašta i varava. Spustio se već i suton, a na horizontu nigdje ni atola ni palmi. Vjetar ovaj put s juga, praćen neprestanim pljuskovima i grmljavinom, isko­pao je dosta mora. Na Besi fijuču pripone, sve se više valjamo, sve dublje tonemo u noć, tek bi po koji blijesak otkrio pustoš pu­čine i bijele kreste valova. Taenga je sigurno tu negdje pred na­ma, ali... gdje?! Svjetionika taj atol nema, a mi na brodu nema­mo ni dubinomjer, a kamoli radar. Već je davno pala noć, i što sada? Preostaje jedino umrtviti brod.

275

Spuštamo jedra, bacamo zatezno sidro. Ponekad između ob­laka proviri mjesec, ponekad bljesne munja. Dežurni kormilar ostaje na palubi. Osluškuje more i provjerava pučinu. Tako od­miče još jedna nemirna, »bijela« noć.

1. MAJA. Naposljetku je svanulo. Na pučini pustoš. Nigdje atola! E, pa... radni narode Bese, želim ti sretan 1. maja! Sat nakon svi­tanja Vlado javlja: — U našem kursu palme na vidiku!

Napokon! Prilaz atolu Taenga bio je neobično zanimljiv i li­jep. Kao da je vilenjak izvodio svoje čarolije, čas bi pred našim očima izronio iz magle i oblaka djelić atola načičkan palmama i odmah bi se zatim izgubio u kišnom oblaku. Onda bi izronio u ci­jeloj veličini, obasjan suncem, okićen blistavom dugom, zatim bi iznenada nestao prekriven maglenom zavjesom.

Mijenjamo kurs, zaobilazimo Taengu. Uskoro opažamo Ma- kemo. Uzbuna na brodu. Spustio sam se u salon i ne znam po ko­ji put se nadnio nad plan ulaza u atol. Tu kartu kupio sam u Pa­nami i ne sluteći koliko će mi dobro doći. Naoko, ulaz u Makemo i nije tako kompliciran. Kao i kod drugih atola, treba pod odre­đenim kursom ući u prolaz Arikitamiro, širok 75 metara i nakon ulaska u lagunu u dva navrata mijenjati kurs, da se izbjegnu ko- raljni grebeni Rikiriki i Oparari, koji preprečuju put do sidrišta. A sidrište se nalazi nasuprot selu Puheva, nedaleko od prolaza.

U 14 sati otkrivamo kulu svjetionika na ulazu, a sat nakon to­ga stižemo pred ulaz. Spuštamo jedra. Dalekozorom promatra­mo svaki detalj. Koraljni greben i s jedne i s druge strane ulaza dobro je vidljiv po valovima koji se tamo razbijaju. Ali ta bijela linija nigdje da prestane? Pa gdje je ulaz? Prilazimo bliže. Ja sam za kormilom, a Vlado pomoću dalekozora promatra prolaz i sa- općuje: — Barba, ono što se u sredini bijeli, to nije greben, nego kreste valova od struje!

Sa zebnjom promatram taj prizor. Zar je moguće da struja toliko zapjenuša more? Prepustio sam kormilo Vladimiru i uzeo dalekozor. Desno od ulaza u šumi kokosovih palmi tu i tamo pri­mjećuju se kolibe i u pozadini crkveni toranj. Nigdje nikoga. Ni piroga ni ljudi. Na lijevoj strani prolaza zeleni se šuma, a crven­kast koraljni greben zatvara prsten pred ulazom u lagunu. Još smo daleko od te linije, a struja već zanosi Besu i mota virove oko nas. Sto da radimo? Ako tu ne uđemo, kuda ćemo ući!? Da

276

pričekam dok se promijeni tok struje? Dugo bih čekao. Dok ova­ko kiši i pušu južni ili jugoistočni vjetrovi, suprotna struja na ulazu traje danima! Izbora nema. Zovem Vladimira.

— Do posljednje kapi nafte pokupi sve po kanticama, gdje god imaš, i nalij u rezervoar. Slušaj me dobro...! Motor nipošto ne smije stati!

— Barba, budite bez brige... ali za naftu ne odgovaram. Dok je nafte, motor će raditi!

Raspoređujem: Marko na pramac, da promatra grebene. Re- nata u sredini broda, da prenosi komande. Vladimir pokraj me­ne kod kormila... Polako okrećem brod da uđem u određeni kurs. Najednom busola kao da je pomahnitala, počela se strelo­vito okretati na sve strane. Vlado i ja gledamo se preneraženi. Što je s busolom?!? Predajem kormilo Vladimiru i žurim po re­zervni ručni kompas. I eto nas uskoro u kursu, u matici. Dadem znak Vladimiru: — Svom snagom naprijed!

Vlado iz ergele pušta cjelokupnu svoju konjicu. Dududu... du- dudu... dududu...! Besa podrhtava i siječe valove. Pod palmama prikupljaju se domoroci. Još nas dvije stotine metara dijele od najuže linije prolaza, a moćna hirovita rijeka sve više smanjuje našu brzinu. Pramac Bese šeće zanesen maticom sad na jednu, sad na drugu stranu. Dugim i snažnim ručetinama Vladimir do iznemoglosti okreće kormilo i održava kurs. Što se više primiče­mo ulazu, to više raste tutnjava valova koji se razbijaju o koralj- ne grebene. Sad oko nas to više nije more, nego prava zvijer, podivljala neman koja se baca na Besu i prijeti da nas proguta i šatre. Nikad u životu nešto slično nisam vidio, niti sam slutio da struja na moru može dosegnuti tu žestinu i snagu. Kamo smo to upali — u Đerdapsku klisuru?!? Ako samo za tren zataji motor, ili Vladimir izgubi vlast na kormilom, ako nas bujica okrene, nema nam spasa. Besu će samljet virovi na koraljnim grebenima!

Pod palmama sve više ljudi. U šutnji promatraju našu dra­mu. Pa zar nema nikoga tko bi se usudio izaći i pomoći nam ba­rem savjetom?

Blizu smo ulaza. More doslovce kipi, tutnji matica, tutnji mo­tor, na grebenima blizu nas uz tutnjavu razbijaju se valovi. Oni s obale nešto nam dovikuju, ali tko će ih čuti i razumjeti? Uzimam dalekozor da barem vidim što to mašu rukama. Pokazuju nam da idemo što dalje od njih. Kamo? Na grebene?! Pramac Bese poravnao je s desne strane kulu svjetionika, a s lijeve strane ko-

277

raljni rt. Tu je najuže, tu ulazimo u ždrijelo! Jedna grupa domo­rodaca trči na obalu, neki već gaze u vodu, neprestano nešto vi­ču, domahuju, ali nemam vremena da ih promatram. S pramca zove me Marko i saopćava: »Brod stoji...! Ispod nas se kovitlaju valovi, ali mi ne napredujemo!« Nekoliko trenutaka promatramo se bez riječi. Ako je Besa zaustavljena, to je početak kraja! Što da radimo? Bacim pogled na domoroce. Svi mi pokazuju da skre­nem s matice još više ulijevo! Prenosim to Vladimiru i on poku­šava izvući Besu, i uspio je, ali Marko s pramca već traži da se opet vratimo desno, jer su pred nama grebeni! Promatram kulu svjetionika. Ipak se mičemo! Centimetar po centimetar, ali na­predujemo! I onda... piroga!!! Pojavila se iza rta, s unutarnje stra­ne lagune. U njoj tri veslača. Grabe nevjerojatnom brzinom, sije­ku maticu, žure Besi u pomoć. Znali smo da ne mogu povećati snagu našeg motora, niti smanjiti silinu bujice, ali kad smo ih opazili nešto se ipak bitno promijenilo. Umjesto strepnje u nama je raslo ohrabrenje, buknula je radost. Prilaze po krmi. Renata im dobacuje konop i uskoro su na palubi. — Ia ora na! Stišćemo jedni drugima ruke. Najstariji od njih, čovjek već prosijede kose, smeđe puti, izbrazdana lica, žuri se na pramac i pita me na meni nepoznatom jeziku — koliki nam je gaz? Shvatio sam to po po­kretima njegovih ruku i odgovorio mu pomoću prstiju: — Dva i pol metra! Kimnuo je glavom, naslonio se na pramčanu ogradu i dignuo ruku: desno... lijevo... još lijevo, desno, još više desno, svom snagom lijevo, još lijevo... Nije se uzbuđivao. Suvereno je vodio Besu, ta poznavao je taj prolaz bolje nego ribar svoju mre­žu. Sve brže i brže probijamo se uz maticu i polako ulazimo u la­gunu. Još jednom ... desno!... i još jednom... desno! I eto nas u za­klonu kojih stotinjak metara od prvih kuća. Sidro je već sprem­no. Starac rukom daje znak: — Sad... Čegrće lanac... tu smo! Na­kon pedeset i dva dana pučine i samoće eto nas u zaklonu, među ljudima! Prošli smo gotovo 4500 milja, ali posljednjih stotinjak metara bilo je najteže. Pogledao sam na sat: trebalo nam je dva sata i deset minuta da svladamo oko pet stotina metara na ulazu u Makemo.

Naše sidro još nije dodirnulo dno, a legija malih Polinežana — što plivajući, što u pirogama — žurila je k nama. Invazija! Za desetak minuta Besa je bila »zauzeta«! Od pramca do krme sve vrvi od dječaka i djevojčica divnih crnih očiju, tamnosmeđe puti. Renata ih dariva slatkišima, koje oni spremno uzimaju, vesele

278

se, smiju, navlače konope, penju se uz pripone, okreću kormilo... gospodare brodom!

Mi stariji sjedimo u kokpitu i krijepimo se pićem. »Naš kor­milar« rijetko prozbori riječ. Kao da se ništa nije dogodilo! Je­dan od njih pomalo govori francuski. Objašnjava: — Najprije su vas opazila djeca. Dok su došli muškarci i ocijenili vašu snagu, dok su se požurili u selo, spustili pirogu i stigli do vas... prošlo je vrijeme. Mali brodovi ne ulaze u lagunu dok je izlazna struja ta­ko jaka. Ona sada teče brzinom od devet čvorova na sat!

Pala je tama, ali nakon toliko neprospavanih noći, nakon toli­ko briga i nemira nitko na Besi ne misli na spavanje. Eto još jed­ne piroge, pristižu novi gosti. I dok se u kokpitu toči sve što smo još na Besi našli, već bruji gitara u rukama mladića čija je kosa okićena bijelim cvijetom — razliježe se pjesma tužna koliko i strasna. Neki mladići iz svojih piroga izvukli su udice i s palube Bese love ribu. Ima je napretek. Cvrči tava i miris svježe pržene ribe draška nosnice. Oko nas šumi more. Mjesec. Poneko svjetlo promakne na rubu kokosove šume... Polinezijo — ia ora na!

MAKEMO, 2. MAJA. Jugoistočni vjetar puše neprestano, natisku- je more u lagunu, tutnje razbijeni valovi o koraljni prsten atola, nebom se valjaju tmurni kišni oblaci. Kad na trenutak zasja sun­ce, sve se najednom preobrazi: voda u laguni postane čudesno blistava u bezbrojnim preljevima zelene, plave i žute boje. Čak i oblaci na nebu kao da poprime boju lagune, i to je čas kad do­šljak zastane uzbuđen, gotovo ošamućen ljepotom, zaslijepljen bojama i svjetlom što ga od snažnog sunca kao u ogledalu reflek­tira laguna.

Sjedim na palubi Bese i promatram kako se od obale otisku­je piroga. Muškarac i žena, sami. Podigli su jedra i sijeku pučinu. Odlaze na drugu stranu atola, vjerojatno skupljaju kokosove ora­he. Nasuprot nama između stabala, pod gustim krošnjama pal­mi, odzvanja lavež pasa i žamor djece. Jedna skupina domoroda­ca sjedi na obali i promatra lagunu...

Zabačen u beskrajnim prostorima istočnog dijela južnog Pa­cifika, narod Polinezije živio je stoljećima u slobodi, u osami, sam sa svojim legendama i bogatstvom prirode, milovan vjet­rom i blagim podnebljem. Obdan u ribarenju i skupljanju plodi­na, uvečer u pjesmi i ljubavi. Valjda nigdje na svijetu odnos muš-

279

karea i žena nije bio toliko slobodan i toliko čist kao u Polineziji, a život toliko prirodan i bezbrižan. A onda...

9. aprila 1595. Avaro Mendana de Ueira primio je od Don Garde Hurtado de Mendoza, potkralja Perua, u ime Njegova Veličanstva nalog da pode na otkrivanje novih zemalja, u ko­jima bi se moglo nastaviti pljačkanje i ubijanje već uspješno završeno u carstvu Inka.

Četiri stotine pustolova obaju spolova ukrcalo se pod vod­stvom Fernandeza na »San Hieronimo«, »Almirante«, »Santa Isabelu«, »Galest-San Filipe« i fregatu »Santa Catalina«. 21. juna 1595. ti brodovi lijepih imena pristadoše na Fata Hivu, prvi od otoka u otočju.

Odjeveni u najljepše haljine, okićeni sa petnaest stoljeća kršćanske civilizacije, ti su ljudi donijeli prvu poruku našeg svijeta: smrt!

Tih nekoliko redaka citirao sam iz knjige poznatoga francus­kog pisca i arheologa Francisa Maziera Tikijevo otočje. Riječ je o Markizinim otocima, koji zajedno s arhipelagom Tuamotu, Druš­tvenim otocima i »Otocima pod vjetrom« sačinjavaju glavninu francuske Polinezije.

Nakon Mendane slijede drugi brodovi, kitolovci, misionari, dangube i probisvijeti. God. 1842. Francuska prisvaja otoke, a dvadeset godina poslije povjerava upravu urođeničkih poslova gospodinu Dordilionu, koji narodu Polinezije proglasi:... Neras- kidivost braka. Obvezu da se djeca šalju u misionarsku školu. Za­branu da se bubnja na poganski način... da se pjevaju poganske i nepristojne pjesme... da se tetovira... da se ide gol ili kupa gol. Sva poganska sveta mjesta postat će svjetovna. Zabranjeno je ra­diti nedjeljom i u blagdane...

Zabranjeno... zabranjeno... zabranjeno! Vjekovni kontinuitet jednog života surovd je prekinut.

Od gospodina Dordillona dijeli nas nešto više od stotinu go­dina. Danas sve turističke agencije svijeta pozivaju dokone i bo­gate turiste da posjete Polineziju, gdje ih očekuju divne podatlji- ve žene, bubnjevi, vatre, gitare, kokosi, piroge, lagune, raj!

Eto, stigli smo i mi... Vrijeme je da nakon pedeset i dva dana siđem s Bese i stupim na čvrsto tlo. Začudo, kao da mi se nika­mo ne žuri. Vlado i Marko već su u vodi i u blizini Bese love pod­vodnim puškama. Riba ima napretek. Morskih pasa, koliko ti

280

srce želi. Udaljiti se izvan lagune bilo bi odviše opasno. Valjda zbog topline mora, meso ovdašnjih riba vrlo je mekano, nekako brašnasto i uglavnom neukusno. Ulovljena se riba brzo kvari. Ju­čer su nas domoroci upozorili na neobičnu ribu koju ne valja os­tavljati preko noći izloženu mjesečini. Još uvečer dobra za jelo, ujutro je već otrovna! Unutar lagune morskih pasa ima za izvoz! Sreća je u tome što su ti psi rijetko kada duži od metar i pol do dva. Neke od njih domoroci hvataju i jedu. Poznati francuski podvodni ribolovac Marcel Isy Schwart, koji je na arhipelagu Tu- amotu boravio i lovio prije deset godina, u svojoj knjizi »La rou- te de coraile« piše da svi morski psi nisu ljudožderi, ali su svi oni sposobni da ubiju ili teško rane čovjeka. Pa i oni morski psi koji imaju reputaciju da su dobroćudni i bezopasni, u određenim si­tuacijama mijenjaju svoju ćud i mogu biti neugodni i agresivni. Ćak i psi, od dužine samo jedan metar mogu usmrtiti čovjeka, naročito kad je riječ o nadasve krvoločnoj vrsti pasa koju ovdaš­nji ljudi zovu »Raira«.

Zanimljiv je način na koji ovdašnji ribari osiguravaju »ješ­ku«. Hobotnicu zakopaju u pijesak neposredno uz more. Kad se odluče da ribare, svaki otvori svoje spremište, odreže djelić kra­ka, a hobotnicu opet pokrije pijeskom. Izum! Marko je to vidio jučer kad je našim čamcem prebacio nekoliko domorodaca na obalu do njihovih »hladnjaka«.

Iskrcali smo se u deset sati ujutro. Blizu neuglednoga drve­nog i jedva zamjetljivog pristaništa nalazi se policijska ispostava i radio-stanica. Pošto smo obavili nužne formalnosti, krenuli smo u obilazak atola. Ponajprije smo potražili jučerašnje znan­ce, one koji su nam pomogli uploviti. Onaj stari i prosijedi kor­milar zove se Tematohotoa, a njegovi pomoćnici Mariteragi i Te- matua. Uvečer, kad smo se vratili na Besu, znali smo manje-više sve.

Makemo je nekoć imao dva sela, danas postoji samo jedno, ovo nasuprot sidrištu. Zove se Puheva. Selo broji 284 stanovnika, 345 pasa, 1 kozu, 17 svinja, nekoliko mačaka, podosta kokošiju i štakora. Po vjeroispovijesti stanovnici su katolici, protestanti i nešto mormoni. Kuće su građene od kamena ili drveta, neke su daščare pokrivene otpadnim limom, no ima i solidnih građevina, u pravom smislu evropskih zdanja. Rijetkost je pronaći klasičnu polinezijsku kolibu pokrivenu palminim lišćem. Selo ima četiri učitelja Francuza, dvije crkve (jedna je nedovršena), svjetionik,

281

koji je najčešće u kvaru, radio-telegrafsku stanicu, koja je ujedno i pošta, te jednu trgovinu mješovitom robom, koju suvereno vo­di — Kineskinja, žena snažnoga i vrlo lijepo razvijenog domoro­ca. Muškarci nose košulje i hlače, žene haljine, a svi zajedno oba­vezno na nogama plastične japanke. Vrlo se rijetko vidi pareo, platneni ogrtač koji je nekoć bio jedini odjevni predmet. Desetak motocikla i jedan kamion brenče ulicama. Gotovo iz svake kuće trešti tranzistorski radio-prijemnik. Osnovu života predstavlja kopra, osušena kokosova jezgra, od koje se pravi ulje, a služi i kao važan dodatak nekim kozmetičkim proizvodima. Izvozi se u Francusku. Za kilogram kopre mogu dobiti oko 9 franaka (1 US dolar — 87 polinezijskih franaka). Prosječno domaćinstvo dobije od kopre godišnje 200—300 dolara, a tim novcem oni u najvećoj mjeri pokrivaju svoje potrebe. Dva puta mjesečno selo ima vezu s ostalim svijetom. Uplovi škuna, bude dan-dva na sidrištu, is- krca robu, ukrca kopru, pa isplovi. Osim kopre bogatstvo otoka predstavljaju ribe, no one podmiruju samo potrebe domaćinsta­va. Love se harpunima, udicama, mrežama i, dakako, podvodnim puškama! Svake četvrte godine berba je bisera. Lovci bisera ne upotrebljavaju boce s kisikom, kako bogatiji ne bi još većma pro­dubljivali socijalnu nejednakost. Povrća nema, a voća vrlo malo. Zmija nema. Ptica tek pokoja vrsta, najbrojniji je kos, koji je po boji sličan velikom svračku, a po osobinama našem vrapcu. Po­koja čaplja i kornjača. Bezbroj kokosovih rakova, izvanrednih štetočina, koji udobno i bezbrižno žive u rupama iskopanim u pi­jesku ili koraljnom šljunku uz more. Većina je piroga od lesoni- ta. Prava je rijetkost vidjeti staru klasičnu pirogu iskopanu u deblu. Na krmi mnogih piroga zvrnda izvanbrodski benzinski motor. Kad padne mrak, selo utone u san. Samo kod trgovca okupe se mladići i igraju — biljar!

Sto je ostalo od drevne Polinezije?Godine 1838. kapetan bojnog broda Abel Dupetit-Thouras, go­

voreći o urođenicima Polinezije, rekao je: Stvarajući u njima po­trebe, postat ćemo im nužni. Taj bezdušni cinik, ne manje sposo­ban trgovac, bio je u pravu. Darovali smo im bezvrijedne sitnice, a zarobili dušu.

I to je, dakle, raj...? Ne valja odveć brzo stvarati zaključke. Tek smo na pragu Polinezije, recimo da smo tek u predvorju ra­ja. Uostalom, tako uvijek biva: nema pakla bez mirisa tamjana, ni blaženstva raja bez zadaha sumpora.

282

MAKEMO, 3. MAJA. Punu slobodu kretanja u selu Puheva imaju djeca, svinje i psi. Nigdje na svijetu nisam vidio toliko pasa, toli­ko jadnih pasa. Koga oni čuvaju? Njih čuvaju! Otočani ih...! Te- matohotoa, koga sam pun čuđenja upitao: — Zar vi jedete pse? — odgovorio mi je ne manje začuđeno: — Zar ih vi ne jedete?

Posjetili smo učitelja, upravitelja škole. Doznali smo da mu je žena bolesna, pa smo htjeli vidjeti da li joj bilo čime možemo pomoći. Našli smo je u krevetu. Svi predznaci govore o žutici. Običnoj ili infektivnoj, tko zna? Još prije četiri dana poslali su depešu u Papeete, označili su simptome i čekali odgovor liječni­ka. Stigao je nakon četiri dana. Lijekove koji su navedeni u depe­ši ovdašnja ambulanta nema. Na žalost ni Besa.

Učitelj je vrlo ljubazan mlad čovjek, rođen negdje na sjeveru Francuske. Upravo dovršava izgradnju nove škole. Pozvao nas je da je razgledamo. Učionice, blagovaonica, spavaonice, tuševi, školska kuhinja... Lijepa i moderna građevina, koji bi poželjelo svako mjestance u Evropi. Pitam ga:

— Čemu služe one spavaonice?Odgovorio je: — Školu ne možemo sagraditi na svakom atolu.

Zato s obližnjih atola prikupimo školsku djecu na jedno mjesto, kao, recimo, tu u Makemu, i takva djeca imaju kompletan smješ- tj: nastavu, hranu i stan. Za te usluge ne plaćaju ništa, ili gotovo ništa.

— Odakle vam voda?— Tko zna koliko su stoljeća ovi otočani živjeli i ovisili isklju­

čivo o »vodi« koju su nalazili u kokosovu orahu. Mi smo im sag­radili bunar, cisternu, možda ste je zapazili usred sela!

Pitam ga: — Vi ste već dvije godine ovdje. Jeste li naučili jezik ovdašnjih ljudi?

Nasmiješio se i lukavo odgovorio: — Mene su ovamo poslali da njih učim francuski...

U blizini škole podignuta je moderna ambulanta sa desetak ležaja. Zasad je prazna. Čekaju liječnika. Iskreno sam mu pri­znao da nisam očekivao arhipelag Tuamotu u takvu izdanju.

Još jednom se nasmiješio, ovaj put da mi otkrije: — To rijet­ko tko zna... Polinezija je najskuplja vahina (žena) Francuske! Svojim prirodnim bogatstvom pokriva jedva tridesetak posto svoga budžeta. Ostalo dotira Metropola. Vidite i sami kakvo je ovdje siromaštvo.

Oko nas igraju se mali čupavci.

283

Neko smo vrijeme šutjeli, svaki sa svojim mislima.— Potpisao sam ugovor na tri godine. Još godinu... pa ću se

vratiti. — Odmahnuo je rukom kao da želi otjerati vlastite misli, a onda upita:

— Jeste li popodne slobodni? Oko pet sati da se nađemo na čašici viskija kod mene, svi!

Na žalu, gdje smo se ukrcavali u pomoćni čamac, sačeka nas grupica domorodaca. Jedan od njih kako-tako natucao je francu­ski. Uz njegovu pomoć zaredaše pitanja... Jugoslaveni...? Ma, gdje je to? Je li to Afrika, Evropa, Amerika...? Koje smo vjere? Što znači ona zvijezda na zastavi...? Nisam ni dospio odgovoriti na sva ta pitanja, kad me jedan od njih, debeljuškasti i bosonogi sugovornik zaskoči:

— Koje su vaše kolonije?Kad sam odgovorio da mi nemamo kolonije, svi su se nekako

pokunjili i ražalostili. Neki su čak prezirno odmahnuli rukom i razočarani pošli svojim putem. U izrazu njihova lica kao da sam čitao: — Jebeš bijelca koji nema kolonije!

MAKEMO, 4. MAJA. Naš boravak u Makemu primiče se kraju. Htjeli smo za put kupiti par pilića ili kokoš. Jedva jedvice uspjeli smo nabaviti izvanredno velikoga, ali starog i žilavog pijetla, pla­tivši dva dolara. Uvečer smo dugo razgovarali s grupom domoro­daca. Poneki govore francuski, no većina natuca tek pokoju riječ. Razgovor se zametnuo o cijenama, skupoći i životu uopće. Neki žustri mladić izvukao je iz džepa novčanicu od 100 polinezijskih franaka.

— Na ovoj strani banknote prikazano je bogatstvo Polinezije: kokos, vanilija, ribe i biser. A kad okrenete novčanice... evo, gle­dajte... na drugoj je strani slika žene, Francuska! Još nešto: pazi­te što tu piše... Tko izdaje naš novac? Banka Indokine! Možete li vi nama objasniti zašto banka Indokine štampa naš novac?

Šutio sam. Drugi nastavi:— Možete li nam objasniti zašto nemamo knjiga na svome je­

ziku?Šutio sam. Javio se treći:— Oni se tuže da je Polinezija najskuplja vahina Francuske.

Ako ih toliko stojimo, zašto ne odu?! Zašto nas ne puste u miru da živimo kao što su živjeli naši pradjedovi?

284

Zašto njihove novčanice izdaje anonimna banka Indokine, to ne znam. Zašto domoroci arhipelaga Tuamotu nemaju knjiga na svom jeziku, to naslućujem. Ali zašto Francuzi ne idu, to pouzda­no znam. Ne pričekavši moje riječi, mladić nastavi:

— Pitali su smiju li na atolima sagraditi vojne baze. Kokosa nema mnogo. Time otočanima smanjuju životni prostor. Mi smo kazali ne! Oni su ipak sagradili, i još uvijek grade. Sada grade atomsku bazu. U arhipelag Tuamotu, u naše gnijezdo, stavit će najstrašnije jaje: atomsku bombu!

Nastane tajac. Tada starac izgovori ove riječi:— Ribe lagune ne podnose debelo more, a mi, ljudi lagune,

moramo podnositi svašta.Kako lijepa i otužna misao!Na nebu ni zvijezda ni mjeseca. Oko nas noć, mlataranje mo­

ra i šum lišća u krošnjama palmi.

MAKEMO, 5. MAJA. Zahvaljujući jučerašnjem razgovoru s do­morocima, uspjeli smo posve privatno nabaviti dvije stotine lita­ra nafte. Za koji sat napuštamo sidrište i krećemo dalje. Ovdje smo proveli četiri dana, isto toliko zanimljiva koliko i nemirna. Južna i jugoistočna strana atola u razini je mora. Unatoč tome što su bila spuštena dva sidra, Besa se neprestano propinjala i borila s valovima koji su je nemilice tukli. Ni deset metara od nas leži potopljen brodić. Paluba mu se otvorila, pa se vidi unutra­šnjost, zarđali motor, oko kojega dostojanstveno kruže ribe, čud­nih oblika i boja.

Još jedan pljusak. Petnaest je sati. S obale se otiskuje nekoli­ko piroga. To nama dolaze gosti, domoroci, da se oproste. Jedan za drugim pristaju uz bok našeg broda, mi ih prihvaćamo i na krmi Bese, kao u konvoju, vežemo i redamo piroge. Posljednji put pijemo kavu, pričamo o životu, vremenu, no nitko ne govori0 rastanku. Tek kad sam Marku i Vladimiru rekao da podignu sidra, otočani su ustali i ponudili nam darove koje su donijeli. Dvije žene s cvijetom u kosi darivaju nas po drevnom običaju Po- linežana — bisernim školjkama i ogrlicama od školjaka, grle nas1 iskazuju dobre želje za daleki put. Za to vrijeme neki iz košari­ca ispletenih od palmina lišća vade kokosove orahe, limun, uru (plod krušnog drveta), kruh... sve to predaju Renati, da nam se nađe na pučini. Već su htjeli napustiti palubu, kad me jedan upi-

285

ta da li bi njihov pastor smio izmoliti molitvu za našu sretnu plo­vidbu? Pastor...? Zar je i on na brodu? Jest, pokazuju mi rukom na krupna čovjeka u kožnom kaputu, nabreklih i krvlju podlive- nih crvenih očiju, kakve ovdje imaju svi lovci bisera. Načas sam bio zbunjen, no slegnuo sam ramenima. Ako on želi... Svi su spustili ruke i oborili pogled. U tišini čule su se nerazumljive ri­ječi jezika Tuamotu na kojem je pastor izgovarao molitvu. Moje misli najednom odlutaju, daleko daleko... Split: dan uoči isplov- Ijenja za Kotor. »Besa« na sidrištu u jedriličarskom klubu »La­bud«. Nervozan sam. Iz Zagreba čekam neke pošiljke, koje ne stižu, tisuću me briga muči, svaki čas napuštam »Besu«, žurim na telefon, pa se opet vraćam. U toj stisci najednom mi pristupi nepoznata žena, građanka Splita, bujne, ali prosijede kose, u crnoj laganoj svili... — Vi ste gospodin Horvat? — Ja sam... Izvoli­te, gospodo? — Oprostite... sutra kad budete isplovljavali bit će ovdje mnogo svijeta i teško bih se probila do vas... a želja mi je da vas vidim, da vas pozdravim i da vam poželim sve najbolje. Znate... ja ništa nemam što bih vam korisna mogla darovati, ali... nemojte to krivo shvatiti, nemojte se uvrijediti... molit ću Boga da se svi živi vratite!— Pružila mi je ruku, duboko uzbuđena. Ne znam da li će plemenita Splićanka ikada pročitati ove retke. Bilo bi mi drago da zna kako mi je njezin lik bio pred očima dok sam slušao molitvu na palubi Bese, beskrajno daleko od nje, u laguni atola Makemo.

Pastor je dovršio i ušutio. Preostalo je da si pružimo ruke i da se oprostimo. Piroge odlaze jedna za drugom. Podigli smo sidra. Ona ista trojica koja su uvela Besu i pomogla nam svladati struju žele ostati s nama i izvesti brod na slobodnu pučinu. Prem­da sam znao da bez teškoća mogu napustiti lagunu, smatrao sam da u toj ponudi valja prije svega vidjeti još jednu potvrdu njiho­ve plemenitosti, izuzetne i profinjene kulture koja im nalaže da kao domaćini budu do posljednjeg časa na usluzi gostima, što je nepisan ali vječan zakon ljudi koji žive na rubu lagune, na us­kom prostoru siromašnoga i čarobno lijepog koraljnog prstena.

Napuštamo sidrište. Za kormilom je opet prosijed, smiren i šutljiv Tematohotoa, pokraj njega nizak i snažan Mariteragi, a na pramcu lovac bisera Tematua. Njihovu pirogu vučemo za krmom Bese. Na obali stoje stanovnici Puheve i domahuju nam — zbogom!

286

Eto nas u prolazu. Struja je još uvijek izlazna i podjednako moćna. Jurimo u susret virovima, u susret najužem dijelu, tamo gdje smo prije nekoliko dana proživljavali najteže časove. I opet šumi more, tutnje valovi i sve se pjeni, ali nitko nije uznemiren. Pred nama je slobodna pučina. Uskoro stari Tematohotoa podi­že ruku, daje znak da ga smijenim za kormilom... Zaustavljamo brod. Vlado i Marko oslobađaju pirogu. Još jednom pružamo ru­ke, još jedan topao, ljudski zagrljaj, i onda — zbogom! Uskočili su u svoju pirogu i čine ono što još jedino mogu: skinuli su šešire i mašu, mašu... dok se Besa sve većina udaljava. Snažan nalet ki­še preoteo nam je pirogu, tamno/.elenu liniju kokosovih palma, izbrisano je Makemo. Ali to je privid. U nama će trajno živjeti sjećanje na ovaj atol, na ljude i dunc koje smo proveli s njima. Vidjeli su nas prvi i posljednji put u svom životu, a bili su pleme­niti, bili su pravi stanovnici arhipelaga lu.unotu

Noć i tama. Nigdje traga bilo kakvom izvoru svjetlosti. Kiša, mračna nemirna noć. Oko nas šum mi n a l'o Besii pi .mičem sije­če pučinu i žuri u susret tajanstvenim visovima Taliilija i Moorc-je-

NA PUČINI, 6. MAJA. Za krmom Bern imnkla ji i............ Nebo jepokriveno oblacima, a oko broda /gmnmla l ama , dok vjetar lijuče između pripona, nadimlje (cd............ . Im od Ziak je punvlage i neke tople, neodređene blagosti k u, si vincu /a šetače, noćobdije i astmatičare. Malopnje pmlmđio on Maika i on sa­da baulja po palubi. Uskočivši u kokpil. |m, bunovan, pita: — Gdje smo...?

Odgovaram: — Nama suboeit c, I u m gd|i I i | • , u lami, mora da se nalazi atol Katiu. Plovimo po puh, , p, i do .edam miljaudaljeni od njegova prstena Kalili............. .. ........... niti bilo štodrugo čime bi noću upozorio koimllaia da • pilmiee grebenu.Zato dobro naćuli uši i otvoi i m'l Alo, ..... .....udom kobi lice z.ao-reš u koralj ni prsten, flt'.sa i e /ami|, I, ,,1 , 1 1 o mome raju, koji ipak nije toliko lijep da bi lo /aslu/h,

Zatim je objema rukama pođi,,,, 1 ,, ( 1 ,,,, bolji nekud u svoje bose noge i šuti. Trebalo je do-, 1 a ■ I,,| ,- • l•,I, im , im njegov glas:

— Barba... kako to da 1 1 .. ......... . ,,, ...... ilđ|eli ni jednu jedi­nu mladu djevojku?

Odgovorio sam nebaj 1 1 0 Mo |a o no Navodno su otišle na drugu obalu sakupljali kolo................ 1 ,

287

— I ti vjeruješ u tu priču?Odmaknuo sam se od kormila i upozorio ga:— Sine, prije svega zauzmi svoje mjesto za kormilom, jer već

od ponoći teče tvoja »gvarda«. Kada budeš u tri sata izjutra predavao kormilo Vladimiru, upozori ga da bi potkraj svoje stra­že mogao naletjeti na atol Raraka. Ni taj atol nema svjetionika i noću je opasno približiti se njegovim obalama, barem tako piše u Peljaru.

Predao sam mu kormilo i sjeo da u miru zapalim još jednu ci­garetu prije spavanja. Sad opet pušim bez ograničenja. U Make- mu sam kupio neke ogavne, petorazredne francuske kolonijalne cigarete, jake kao đavo, a smrdljive kao da su načinjene od ku­hinjskih krpa i pljesniva sijena. Dok se tako trujem i otpuštam dimove, tumačim sinu:

— Kad ujutro sustignemo Raraku, okrenut ćemo brod u prav­cu jugozapada i usmjeriti ga u prolaz koji dijeli atol Fakaravu od atola Faaite. Taj prolaz moramo po svaku cijenu proći još za da­na, noću bih se osjećao kao da plovim između magnetskih mina.

Marko kao da me ne sluša. Zagledao se u busolu, neko vrije­me šuti, okreće kormilo pa se oglasi:

— Nije mi jasno...— Sto ti nije jasno? Kurs?— To, s djevojkama...Ponekad nas po boku zapljusne val. Škripe koloturnici, pro­

tječe noć.Oko svjetiljke na vrhu pramčanog jarbola prhuće neka crna

ptica, tek nešto veća od lastavice, izvanredno širokih krila. Bur- nica? Marko promatra na busoli ružu vjetrova, ne diže glavu. Po­lako i tiho izgovara riječi kao da ih ne upućuje meni, nego tko zna kome u noć:

— Negdje sam čitao da u Polineziji postoji organizacija koja s udaljenih otoka i atola prikuplja mlade djevojke i dovodi ih u škunama u Papeete da bi popunile plesne družine...

Odbacio sam opušak i prekinuo razgovor: — Sine, ovako bis­mo mogli do svitanja... ja tebi o atolima, ti meni o djevojkama! — Ustao sam i spustio se u salon. Zapalio sam džepnu baterijsku svjetiljku da prije spavanja izvršim smotru bakula. Ne uzbuđuje ih svjetlo. Posve bezbrižno šeću starim stazama. Brojno stanje nepromijenjeno.

290

Koliko sam spavao, ne znam. Kroz polusan čujem Vladimira kako me budi i govori: — Barba... dan je, atola nema na horizon­tu. Ne znam gdje bih tražio tu Raraku i u kojem bih kursu plo­vio.

Ustao sam zle volje, dremljiv, neispavan i dok sam navlačio još vlažne hlače razmišljao sam o tome kako je zapravo tužan i jadan život takvih kapetana kao što sam ja. Nikad pouzdano ne znaš gdje je kopno kojem ideš u susret, ni koje su točne koordi­nate broda kojim zapovijedaš. Ove sam noći strepio da u svita­nje ne naletimo na atol Raraka, a sad kad je svanulo ljut sam što na horizontu nema te iste Rarake! Izišao sam na palubu i izgub­ljenim pogledom zaokružio pučinu. Sivilo i pustoš. Pokazujem na križ glavnog jarbola i pitam Vladimira:

— Jesi li...?— Već sam se tri puta popeo do vrha, ali nigdje ni traga pal­

mama.Spustio sam se u salon bez riječi, da pripremim tursku kavu s

kojom po običaju započinjem dan. Za to vrijeme razmišljam gdje bismo, do vraga, mogli biti?

Nakon dva sata nježno zelenkastosiva nit atola Raraka.Popodne vrijeme se još većma pokvarilo i snažan jugoistočni

vjetar sve je više skretao na jug. More je postalo pjenušavo i bije­lo. Besa se valja kao da je stotine ždrijebaca razvlači na sve stra­ne. Fakaravi, kojoj sada plovimo u susret, nigdje traga. Načas se dvoumim, što da učinim, da spustim jedra i umrtvim brod, da pričekam jutro i da u miru nastavim plovidbu, ali pomisao da bih još jednu noć proveo u ovoj mišolovci tu među atolima, nuka me da nastavim plovidbu, premda slutim da ću teško još za dana stići do Fakarave i proći kroz prolaz na otvoreno more.

Potkraj dana opazili smo istočni rt Fakarave, Hirifa. Izvršili smo korekturu u kursu i pramac Bese usmjerili prema čuperci- ma pokrivenim palmama. Noć je, na žalost, pala brzo, gotovo ne­primjetno. Oko nas potpuna tama. Vjetar i valovi sve većma tuku pramac našeg broda koji se mukotrpno probija prema jugu. Još nije kasno da zaustavimo brod. Dovoljno je da spustimo jedra, do svitanja će nas vjetar udaljavati od Fakarave, ni bdjeti ne mo­ramo. A kad svane, bezbrižno ćemo nastaviti plovidbu. Da, to bi bilo mudro, ali kako i čime objasniti poneke postupke kad sve razborito u čovjeku govori jedno, a on uporno i bezobzirno pro­vodi drugo! Taj inat razumu, ta gluhoća za logiku, ta sklonost fa-

291

talizmu i mentalitetu kockara nije uvijek podjednako prisutna u čovjeku, no vjerojatno svakome od nas dođu časovi kad mu se prekida nit razložnosti, kad se prepušta slučajnosti i zatvorenih očiju srlja u ždrijelo neumitnosti. Tu hazardnu crtu svoje ličnos­ti poznam odavna. Zapazio sam je još kao dječak kad bih se pe­njao na visoko drveće da pregledam gnijezda zlatovrana, škanja- ca i jastrebova, pa poslije u stilu igre karata, zatim u načinu lova divljih svinja i medvjeda. Ta ista crta, koliko se sjećam, bila je nazočna i u ponekim mojim odlukama za rata, kada bih s parti­zanskim borcima na kojekakve drske prevare obmanuo i iznena­dio neprijatelja. Uvijek uspješno i uvijek sretno! Znam: vrč ide na bunar dok se ne razbije, glupi imaju sreću, bog čuva djecu i pijance, sveti Nikola čuva mornare, a ja ni u boga ni u svece ne vjerujem, nisam dijete ni pijanica, pa se još jedino mogu pouzda­ti u neko svoje tajanstveno čulo koje me do sada uvijek izvuklo iz beznadnih situacija, kud me moja luda glava dovela.

19 sati. Noć. Odvratna nemirna, zloslutna noć. Desno od Bese u pravcu jugoistoka proteže se koraljni prsten Fakarave. Taj prsten s nešto humusa i palma od rta Hirifa brzo se gubi i koralj­ni sprudovi tek u razini mora dijele lagunu od pučine. Lijevo nas prati koraljni prsten atola Faaite. Na najužem mjestu prolaz je širok deset milja, po pet milja sa svake strane broda. Devijacija busole: 22 stupnja, minus. Varijacija: 13 stupnjeva, plus. Kom- pasni kurs 230 stupnjeva. Pred nama su tri ili možda četiri sata plovidbe do slobodne pučine. Uzmemo li u obzir zanošenje bro­da od struja, vjetra i valova, zatim apsolutnu tamu i moju nepo­uzdanu busolu, dobit će se predodžba o punoj neizvjesnosti u ko­ju srljamo.

Nama za leđima na Fakaravi, negdje na rtu Hirifa, bljesne svjetlo. Nestaje, pa se opet javlja. Kao da nam netko domahuje snažnom baterijskom svjetiljkom. Odakle najednom to svjetlo? Tu nema ni sela, ni prolaza u lagunu. Svjetionik Fakarave nalazi se u rtu Rotoara, posve na drugoj strani lagune, i njegov blijesak ne može doprijeti do nas jer mu je domet svega osam milja, a udaljen je od nas trideset! Tko nam, dakle, daje te svjetlosne zna­kove? I što hoće? Traži li pomoć, ili nas želi upozoriti na opas­nost? Da okrenem brod? Ali zašto da ga okrenem i što ću na rtu? Dok o svemu tome razmišljam, svjetlo najednom nestaje. Vjetar i tama caruju pučinom. Još dugo promatramo horizont za

292

krmom broda, no nikakva se svjetlost ne javlja. Tako je. Neka svatko ide svojoj sudbini u susret. Na Besi tišina. Samo oči koje zure u tamu, samo uši koje osluškuju mlatarenje mora, dok mo­tor tutnji i krči put. Renata i Marko su na pramcu, Vlado pokraj mene. Izjedaju me sumnje, muči me misao: jesam li u pravome kursu?

20 sati. Popio bih nešto ljuto, ali na Besi osim petroleja i nafte nema valjane tekućine. Vjerojatno Besu svrbi kobilica, kao mene u ovom času tabani. To nije dobro. Nekako tako, ili još gluplje, mora da su se osjećali mornari za rata ploveći noću u konvoju, očekujući svaki čas torpedo s neprijateljske podmornice. Čovjek je bespomoćan. Svaki se brod ponekad pretvara u mrtvački san­duk, i što se tu može? Dakako, sad nije rat, ali zar je malo brodo­va »torpediranih« na tim prostorima, razbijenih na podvodnim grebenima atola? Ja o svemu tome nemam potpune podatke, ali znam: jedan od najljepših brodića koji je imao Papeete, zvao se Tereora (»Sretno putovanje«), nestao je na jednom »sretnom pu­tovanju« za lijepa vremena između atola Raiatea i Tahitija. Us­prkos svom imenu nestao je tako solidno da se nikad ni jedna je­dina daska njegova nije našla. Godine 1963. pod punim jedrima naletio je na atol škuner Wanderer od stotinu tona. Godine 1964. razbila se poznata jahta Yankee. Godine 1965. potapa se Valrosa, škuner od trideset metara.Tko je na redu ove, 1966. godine? Be­sa?

21 sat. Vjetar južni, jugoistočni. Valovi tuku Besu ravno u nos. Jedva primjetljivo nagnuta na desni bok, ona se ziba, propinje, valja. Poneki val prelije pramac i voda se slijeva niz palubu kao gorska bujica niz padinu. Noć protječe sporo. Ako nas brzinom­jer ne vara, uskoro ćemo se primaknuti najužem dijelu prolaza. Kad bih imao dubinomjer, sada bi zlata vrijedio. Još bi mi vred­niji bio mjesec. Da barem nešto vidim oko sebe, da u njegovu sjaju na vrijeme otkrijem podmuklu zmiju: bijelu vijugavu crtu koraljnog spruda na kojem se neprekidno lome i razbijaju valo­vi.

Jedna polinežanska legenda govori o tome kako je nekoć na nebu postojao mnogo veći, ljepši i sjajniji mjesec. Ali bogovi su se zabavljali time da ga razbijaju iz dana u dan. Djelići mjeseca padali su u more i pretvarali se u atole. Tako je nastao arhipelag Tuamotu!

293

Prvotno ime za ovu otočnu skupinu bilo je Pomotu, to jest »Otoci noći«. Kraljica Pomare izmijenila je ime tog arhipelaga u Tuamotu, što na jeziku Maora znači »Udaljeni otoci«. Sudeći po svemu što nas ove mračne noći okružuje, prvobitno ime bilo je pravo!

22 sata. Tutnjava motora i mrak. Bespomoćno stojim za kormi­lom i čekam, čekam onaj zloslutni čas kad će se Besa sa svojih trideset tona zaletjeti u sprud Faaite ili Fakarave, u nepovratan zagrljaj smrti. Kakvi su izgledi da čovjek preživi takvu nesreću? Koralj ni je sprud kao hobotnica; brod koji jednom padne u nje­gov zagrljaj, neka ne gaji nade da će se izvući. Sve ga više privla­či, sve ga više steže, dok ga ne razbije i proguta. Sad tek vidim koliko sam bio nepromišljen i lud! Pravo mi budi, mogao sam se bezbrižno ljuljati na valovima sjevernije od Fakarave i u miru spavati, čitati ili igrati remi, mogao sam... — Mjesec! Eno mjese­ca! — viknuo sam iz sveg grla, dok je čarobna zlatnomodra svjet­lost iznenada obasjala pučinu. Kakva divna njuška među oblaci­ma! Punu milju desno i lijevo po boku broda nesmetano proma­tramo pučinu. Kakvo olakšanje! Srebrne kreste valova trepere u bakrenoj pustoši. Nigdje palmi ni one zlokobne neprekinute pje­nušave linije koraljnog spruda. Sve je više zvijezda na nebu, sve je više vjere u nama. Puna su mi usta medenog kolača, puno mi je srce mjeseca. Spašeni smo! Besa i mi. Koliko već plovimo uz prsten Fakarave? Tri i pol sata? Zar to nije dovoljno za dvanaest milja? Nije! Neka tutnji motor, nek protječu milje i noć. Samo naprijed u istom pravcu dok mjesec sja i Neptun bdije nad na­ma!

23 sata. Prije petnaest minuta promijenili smo kurs. Arhipelag Tuamotu, sve nedaće i ljepote istočnog Pacifika zauvijek ostaju iza nas. Sklapaju mi se oči. Tek sada osjećam koliko sam umo­ran, koliko me iscrpila ova noć. Jedva držim kormilo. Šutim o to­me. Do smjene moram izdržati još jedan sat.

7. MAJA. Mnogo je pouzdanije vjerovati prevrtljivoj ženi nego moru. Jučer: koraljni sprudovi Faaite i Fakarave, fijuk vjetra, mračna noć. Kuda voditi brod? Nemir, crne slutnje. U kormilu neizvjesnost, u grlu psovka, muk. I gdje je mjesec, oca mu i maj­ku, njemu i Neptunu, i svetom Nikoli, i Joži Horvatu, i svima

294

onim idiotima koji svoj život svode na puku slučajnost, hoće li ili neće imati pod kobilicom broda pedalj odurnoga, slanog mora! Danas: na plavoj smirenoj pučini kao cvijet bijelo jedro. Na mod­rom nebu dva faetona i toplo, moćno sunce. Oko Bese svadbeni pir dupina. Miris joda i alge, blagost tropa. Na palubi, kao spek­tar boja, visi o priponu obješena, još živa, netom ulovljena zla- toskuša. Kolut dima. Knjige, pisma, drijemež. Opojna i slatka ne- radica...

8. MAJA. Bezbrižna plovidba. Drijemež, knjige, pisma. Opojna i slatka neradica...

Mornar je čovjek koji se ukrca na brod, a na pučini žali za kopnom. Mornar je čovjek koji se iskrca u luci, a na kopnu žali za morem. Gdje leže u jednom te istom biću mostovi koji spajaju tolike suprotnosti?

Ja moram opet k moru poć, u slobodu čergara,Gdje leti galeb, plovi kit, gdje vjetar ko nož para;Tek priču hoću, uza smijeh, skitnice, svog druga,I miran san i slatki drijem, kad varka još je duga.

John Masefield: Groznica mora

Plovi Beso, pred nama još je duga, duga varka...!

(Kraj prvog dijela)

295

SADRŽAJ

Nešto kao predgovor, ili:IZ DNEVNIKA LUCKASTE OBITELJI 7

U SUSRET PUČINI (Mediteran) 48

ZAROBLJENICI SNOVA (Atlantik) 120

NA RUBU BESKRAJA (Paeillk I) 208

297

.

Izdavačko knjiftaisku ntilnu organizacija

MladomZagreb, lili u t(l

Generalni direktni

Branko Vukovi«?

OOUR Izdavačka djelalnoMl

Zagreb, Gupčeva zvijezda i

Direktor

Štipan Medak

Likovni urednik

Irislav Meštrović

Tehnički urednik

Josip Zdunić

Korektori

Marija Molnar

Marija Spiranović

Naklada: 3000 primjeraka

Tisak: NIŠPRO »VJESNIK«, ZAGREB - 1988.