JOHN FOWLES: ŽENSKA FRANCUSKOG PORUČNIKA

Svaka emancipacija je vraćanje ljudskog sveta i ljudskih odnosa samom čoveku.

Marx, Zur Judenfrage (1844)

1

Preko mora, na zapad stalno gleda ta žena!Vječito stoji ovako i po vremenu svakom prizorom opčinjena.Samo za taj prizor njen pogled mari Kao da ništa drugo njoj nema čari.

HARDY, Zagonetka

Istočnjak je najneugodniji vjetar u Lyme Bayu — Lyme Bay je onaj najširi ugriz na donjoj strani ispružene jugozapadne noge Engleske — i znatiželjna je osoba mogla odmah izvesti nekoliko uvjerljivih zaklju čaka u vezi s parom koji se jednog britkog i vjetrovitog jutra, kasno u ožujku 1867, zaputio niz gat kod Lyme Regisa, malenog ali drevnog eponima tog zaljeva.

Već najmanje sedam stotina godina Cobb izaziva onu vrst čuvstava koja se rađaju iz bliskosti, i pravi će Lymeovci u njemu uvijek vidjeti tek duga čku šapu staroga sivog zida koja se savija prema moru, ništa više. Za pravo, budući da je mjesto, sićušni Pirej mikroskopske Atene, prilično daleko od grada, moglo bi se gotovo reći da mu okreću leda. Nema dvojbe da ih je stoljećima u popravcima stajao dovoljno da opravda stanovitu odbojnost. Ali čovjeku manje opterećenom porezom, ili kritičnijem, to je naprosto najljepši morski bedem na južnoj obali Engleske. I ne samo, kako kažu turistički vodiči, zato što iz njega zrači sedam stoljeća engleske povijesti, zato što su se s njega otiskivali brodovi koji će se suprotstaviti Armadi, zato što se kraj njega iskrcao Monmouth... nego i zato što je veličanstven primjerak narodne umjetnosti.

Primitivan, a ipak složen, težak i nezgrapan, ali nježan; pun rafiniranih oblina i volumena kao kakav Henry Moore ili Michelangelo; i čist, neokaljan, slan, uzor mase. Pretjerujem? Možda, ali moje je tvrdnje lako provjeriti, jer Cobb se veoma malo izmijenio od one godine o kojoj pišem; dok se Lyme naprotiv izmijenio, pa ne bi bilo pošteno provjeravati tako da se gleda natrag prema kopnu.

Međutim, da ste se okrenuli prema sjeveru i prema kopnu 1867, kao onaj muškarac onoga dana, ukazao bi vam se skladniji prizor. Slikovite hrpice od desetak kuća i malo brodogradilište — u kojem je poput arke na skelama počivao trup nekog ribarskog broda — skutrili su se ondje gdje se Cobb vraća na kopno. Približno kilometar prema istoku, iza koso položenih livada, redali su se slamom i škriljevcem pokriveni krovovi samoga Lymea; grada koji je doživio svoj vrhunac u srednjem vijeku, i odonda stalno propada. Na zapadu s u se sumorne sive klisure, u okolici poznate kao Ware Cleeves, strmo uzdizale sa šljunkovitog žala, s kojega se Monmouth otisnuo u svoje ludilo. Iznad njih i dalje, zbijeno su se i stepenasto prema kopnu penjale druge klisure, sakrivene gustim šumama. Upravo promatran s te strane Cobb se ponajviše doimlje kao posljednja utvrda — nasuprot cijeloj onoj divljoj proždrljivoj obali prema zapadu. I tu je moguće dokazati ono što govorim. Ni jedna se kuća tada nije vidjela, niti se, osim nekoliko bijednih kabina za plažu, može danas vidjeti u tom smjeru. Mjesni uhoda — a taj je postojao — mogao bi dakle po tomu zaključiti da su ono dvoje stranci, ljudi odre đena ukusa, i ljudi koji neće dopustiti da ih puki surovi vjetar odvrati od uživanja u Cobbu. S druge strane, pažljivije podesivši svoj teleskop, mogao bi naslutiti kako im je do zajedničke osame stalo znatno više nego do pomorske arhitekture; a bez ikakve bi dvojbe zapazio da su posrijedi ljudi veoma profinjena ukusa što se ti če njihove vanjštine.

Mlada je dama bila obučena po najnovijoj modi, jer drugi je vjetar puhao 1867; početak pobune protiv krinoline i velikog šešira s vrpcama pod bradom. Oko na teleskopu moglo je uočiti suknju boje magenta, smiono usku — i kratku, budući da su se dva bijela članka vidjela pod jarko zelenim ogrtačem, iznad crnih visokih cipela koje su ljupko koracale po zaštitnom zidu; a nasa đenu na mrežicom pokriveni chignon, jednu od drskih malih plosnatih tokica, s nježnim čuperkom perja bijele čaplje sa strane — kitničarska moda, na koju se u Lyme Regisu stalno nastanjene dame još barem godinu dana, neće odvažiti; dok je viši muškarac, besprijekorno odjeven u svijetlosivo, s cilindrom u slobodnoj ruci, oštro reducirao svoje dugačke zaliske, koje su arbitri najfinije engleske muške mode proglasili za nijansu vulgarnima — to jest, strancu smiješnima — već godinu ili dvije ranije. Boje odjeće mlade dame danas bi nam upale u oči kao izrazito kričave; ali svijet je tada proživljavao prve divne muke otkrića anilinskih boja. A ženska je čeljad, kao kompenzaciju za toliko toga što se od nje očekivalo u ponašanju, od boje zahtijevala blješ -tavilo, a ne

suzdržanost.

Ali teleskopičar bi se sam našao u nedoumici pri pogledu na drugu pojavu na tom sumornom, zavojitom lukobranu. Ona je stajala to čno na samom kraju, najiz-loženijem moru, na izgled oslonjena na staru topovsku cijev, postavljenu uspravno kao bitva. Ruho joj je bilo crno. Vjetar ga je pomicao, ali pojava je stajala nepokretna, zagledana, zagledana u more, više nalik na živi spomenik utopljenicima, na neki lik iz legende, nego na djeli ć jednog beznačajnog provincijskog dana.

2

U toj godini (1851), u britanskom je pu čanstvu bilo otprilike 8,155.000 žena u dobi od deset godina naviše naprama 7,600.000 muškaraca. Ako je prihva ćena sudbina viktorijanske djevojke bila da postane supruga i majka, odmah će biti jasno da nikako nije moglo biti dovoljno muškaraca za sve njih.

E. ROYSTON PIKE, Ljudski dokumenti viktorijanskog -zlatnog doba

Razapet ću jedro srebrno, i prema suncu jedriti

razapet ću jedro srebrno, i prema suncu jedriti

i nevjerna će moja ljuba plakati

i nevjerna će moja ljuba plakati,

i nevjerna će moja ljuba,

kad mene više ne bude,

za mnom plakati.

Narodna pjesma iz zapadne Engleske »Dok Sylvie šeta«

¦f. — Draga moja Tina, iskazali smo po čast Nep-tunu. On će nam oprostiti ako mu sad okrenemo leda.

— Nisi baš galantan.

— A što to, molim te lijepo, znači?

— Mislila sam da bi možda želio što duže biti u prilici da me držiš ispod ruke, a da to ne bude nepristojno.

— Kako smo postali obzirni.

— Nismo sad u Londonu.

— Nego na Sjevernom polu, ako se ne varam.

— Ja želim prošetati do kraja.

I tako se muškarac opet okrenuo, s ironično očajničkim pogledom prema kopnu, kao da bi mu to mogao biti posljednji, i par je nastavio hodati niz Cobb.

— I želim čuti što se dogodilo između tebe i tate prošlog četvrtka.

— Tvoja je tetka već iščeprkala iz mene svaki djelić te ugodne večeri.

Djevojka je zastala i zagledala mu se u o či.

— Charles! Slušaj, Charles, možeš biti ironičan koliko god želiš sa svima ostalima. Ali mene time nećeš zaslijepiti.

— Pa kako ćemo se onda, draga moja djevojko, ikad slijepiti u svetom braku?

— I izvoljet ćeš zadržati svoje prizemne duhovitosti za svoj klub. — Ukočeno ga je natjerala da krene dalje. — Dobila sam pismo.

— A. Toga sam se plašio. Od mame?

— Znam da se nešto dogodilo... uz porto. Hodali su još nekoliko metara prije nego što je on

odgovorio; na trenutak se činilo kao da će se Charles uozbiljiti, ali tada se predomislio.

— Priznajem da je između tvog poštovanog oca i mene došlo do sitne filozofske nesuglasice.

— To je vrlo ružno od tebe.

— Namjeravao sam samo da to bude vrlo iskreno.

— I što vam je bio predmet razgovora?

— Tvoj se otac usudio izjaviti kako bi gospodina Danvina valjalo izložiti u kavezu u zoološkom vrtu. U majmunskoj nastambi. Pokušao sam protumačiti nekoliko znanstvenih argumenata na kojima se temelji darwinovsko stajalište. Nisam uspio. Et voila tout.

— Kako si mogao — kad znaš tatine nazore!

— Bio sam izuzetno uljudan.

— Dakle bio si izuzetno neugodan.

— Istina je da je rekao kako neće dopustiti svojoj kćeri da se uda za čovjeka koji smatra da mu je djed bio majmun. Ali vjerujem da će se, kad malo porazmisli, sjetiti da je u mom slučaju to bio majmun s plemićkom titulom.

Ona ga je tada pogledala u hodu, i nekom neobičnom kretnjom polako odvratila glavu u stranu; karakteristična gesta za nju kad je htjela iskazati zabrinutost — u ovom slučaju, zbog onoga što je po njezinu mišljenju bila uistinu najveća prepreka na putu njihovim zarukama. Njezin je otac bio vrlo bogat čovjek; ali djed joj je bio trgovac suknom, a Charlesov je bio barunet. On se nasmiješio i stisnuo ruku u rukavici što se lagano ovjesila o njegovu lijevu podlakticu.

— Najmilija, to smo već medu nama riješili. Tebi savršeno i priliči da se bojiš svog oca. Ali ja se ne ženim njime. I ti zaboravljaš da sam ja prirodoslovac. Napisao sam jednu monografiju, dakle zacijelo jesam. A budeš li se ovako smiješila, posvetit ću sve svoje vrijeme fosilima, a ništa tebi.

— Zaista nisam ljubomorna na fosile. — Lukavo je zastala. — Budući da po njima hodaš već barem jednu minutu — a nisi se udostojao ni da ih primijetiš.

Smještaje pogledao dolje, i naglo kleknuo. — Dijelovi Cobba popločeni su kamenjem prošaranim fosilima.

— Zaboga, pogledaj. Certhidium portlandicum. Ovaj je kamen zacijelo oolit iz Portlanda.

— I osudit ću te da doživotno radiš u njegovim kamenolomima — ako smjesta ne ustaneš. — Pokorio joj se sa smiješkom. — Onda, nisam li ljubazna što sam

te ovamo dovela? A vidi ovo. — Odvela ga je do strane bedema, gdje je red plosnatih kamenova, postrance umetnutih u zid, služio kao grubo stubište do donje staze. — Ovo su upravo one stepenice niz koje je Jane Austen skotrljala Louisu Musgrove u Uvjeravanju.

— Kako romantično.

— Gospoda su bila romantična... tada.

— A sada su znanstveno nastrojena? Hoćemo li se odvažiti na pogibeljni silazak?

— Kad se budemo vraćali.

I opet su krenuli dalje. I tek tada je on primijetio pojavu na kraju, odnosno razabrao kojeg je spola.

— Zaboga miloga, bio sam uvjeren da je ono neki ribar. Ali, nije li to žena?

Ernestina se napregnula da pogleda — njezine sive, njezine vrlo lijepe oči, bile su kratkovidne i vidjela je tek nekakav tamni obris.

— Je li mlada?

— Predaleko je da razaznam.

— Ali mogu pogoditi tko je. Zacijelo jadna Tragedija.

— Tragedija?

— Nadimak. Jedan od njenih nadimaka.

— A koji su drugi?

— Ribari su joj dali vrlo prostačko ime.

— Draga moja Tina, pa možeš valjda ...

— Zovu je ... 2enska francuskog poručnika.

— A tako. I takav je izopćenik da mora ovdje provoditi dane?

— Ona je... pomalo luda. Hajde, okrenimo se. Ne volim joj prilaziti.

Zaustavili su se. On se zagledao u crnu pojavu.

— Ali ja sam znatiželjan. Tko je taj francuski poručnik?

— Muškarac koji ju je navodno...

— Očarao?

— Gore od toga.

— I napustio je. Ostalo je dijete?

— Ne. Mislim da nema djeteta. Sve su to govorkanja.

— Ali što ona ovdje radi?

— Kažu da čeka njegov povratak.

— Ali... zar se nitko ne brine za nju?

— Radi kao neka vrst služavke kod stare gospode Poulteney. Nikad je nitko ne vidi kada dođemo u posjete. Ali ondje stanuje. Molim te, daj da se vratimo. Ja je nisam vidjela.

Ali on se nasmiješio.

— Ako te napadne, ja ću te braniti i staviti na kušnju svoje jadno viteštvo.Hajde.

I tako su se približili pojavi kraj topovske bitve. Bila je skinula šešir i držala ga u ruci; kosa joj je bila čvrsto zategnuta na zatiljku pod ovratnikom crnog ogrtača, koji je bio bizaran, više nalik na mušku jahačku pelerinu nego bilo koji ženski ogrtač moderan u posljednjih četrdeset godina. I njoj je krinolina bila tuda; ali bilo je jednako jasno da je razlog tome nezainteresiranost, a ne poznavanje najnovijeg londonskog ukusa. Charles je naglas izgovorio neku površnu primjedbu ne bi li je upozorio kako više nije sama, ali ona se nije osvrnula. Par se približio tako da su joj mogli vidjeti lice s profila; i pogled uperen kao puška u najudaljeniji horizont. Tada je naišao snažan nalet vjetra, prisilio Charle-sa da obuhvati Ernestinin struk rukom i podrži je, a ženu da se čvršće prihvati za bitvu. Premda nije to čno znao zašto, možda da pokaže Ernestini kako se valja suprotstaviti opasnosti, zakora čio je bliže čim mu je to vjetar dopustio.

— Dobra ženo, ne možemo vas ovdje gledati a da ne strahujemo za vašu sigurnost. Malo jači zapuh vjetra

Ona se pokrenula da ga pogleda — ili, kako se Charlesu učinilo, da pogleda kroz njega. Ne može se reći da je u njegovu sjećanju nakon tog prvog susreta ostalo ono što se na tom licu zapravo nala zilo, već prije sve što nije bilo onakvo kakvo je očekivao; jer to je bilo doba kad se u žene najviše cijenio pogled čedan, pokoran, stidljiv. Charles je smjesta imao dojam da je zakora čio na zabranjeno područje; kao da Cobb pripada tom licu, a ne drevnom gradu Lymeu. Nije to bilo dra-žesno lice poput Ernestininog. To nikako nije bilo lijepo lice po normama ili ukusu bilo kojeg razdoblja. Ali, bilo je to nezaboravno lice, i tragično lice. Tuga je navi-rala iz njega čisto, prirodno i nezaustavljivo kao što voda izvire iz gorskog izvora. Nije tu bilo nikakva pretvaranja, nikakva licemjerja, nikakve histerije, nikakve krinke; a iznad svega, nikakvog znaka ludila. Ludilo je bilo u pustome moru, pustom horizontu, u nedostatku razloga takvoj tuzi; kao da je taj izvor bio prirodan sam po sebi, ali neprirodan po tome što izvire iz pustoši.

Kasnije se, uvijek iznova, Charlesu taj pogled u mislima javljao kao koplje; a tako misliti znači, dakako, ne samo opisati neki predmet, ve ć i njegovo djelovanje. On se u tom kratkom trenutku osjećao kao nepravedan neprijatelj; istodobno proboden i zasluženo ponižen.

Žena nije rekla ništa. Njezin je pogled preko ramena potrajao najviše dvije ili tri sekunde; zatim je ponovno svrnula pogled na jug. Ernestina je uhvatila Charle-sa za rukav i on se okrenuo, slegao ramenima i nasmiješio joj se. Kad su bili bliže kopnu, rekao je: — Volio bih da mi nisi ispričala te ružne činjenice. To je nevolja provincijskog života. Svatko pozna svakoga i nigdje nema tajne.

Nema romantike.

Onda ga je počela zadirkivati: znanstvenik, čovjek koji prezire romane.

3

Ali još je važnija okolnost da je glavni dio ustrojstva svakog živog bi ća posljedica naslijeđa; i dosljedno tome, premda je svako bi će zacijelo dobro opremljeno za svoje mjesto u prirodi, mnoge strukture sad nemaju vrlo tijesnih i izravnih veza sa sadašnjim načinom života.

DARWIN, Podrijetlo vrsta 1859

Od svih desetljeća u našoj povijesti mudar bi čovjek za mladovanje odabrao tisuću osam stotina pedesete.

G. M. YOUNG, Portret jednoga doba

Ponovo u svojoj sobi u Bijelom lavu poslije ru čka Charles se zagledao u svoje lice u zrcalu. Misli su mu bile suviše neodređene da bi se mogle opisati. Ali one su obuhvaćale tajnovite elemente; čuvstvo nejasnog poraza, što nije imalo nikakve veze sa zgodom na Cobbu, već s nekim beznačajnim primjedbama koje je izgovorio na ručku kod tetke Tranter, s nekim tipičnim izbjegavanjem pravih odgovora; s time da li njegovo zanimanje za paleontologiju dovoljno zaokuplja njegove prirodne sposobnosti; s time ho će li ga Ernestina ikad zaista razumjeti onako kao što on razumije nju; s nekim općim osjećajem poremećene namjere koji je možda potekao — kako je napokon zaključio — samo iz prijetnje dugačkog i sada već kišnog poslijepodneva što ga valja preturiti. Napokon, bila je tek 1867. Bile su mu tek trideset i dvije godine. A uvijek je životu postavljao previše pitanja.

Premda je Charles o sebi rado mislio kao o znanstveno nastrojenom mladom čovjeku, i premda vjerojatno ne bi bio pretjerano iznena đen da su iz budućnosti do njega doprle vijesti o avionu, o mlaznom motoru, televiziji, radaru — ono što bi ga zaista zapanjilo bio bi izmijenjen odnos prema samom vremenu. Navodna velika nevolja našega stoljeća jest nedostatak vremena; i naša svijest o tome, a ne nezainteresiran a ljubav prema znanosti, i zacijelo ne mudrost, razlog je što posvećujemo tako golemi udio dosjetljivosti i prihoda naših društava izmišljanju bržih načina da nešto obavimo — kao da konačan cilj čovječanstva nije da se približi savršenoj čovječnosti, već savršenom blijesku munje. Ali za Charlesa, i za gotovo sve

njegove suvremenike i njemu ravne u društvu, oznaka tempa nad življenjem bila je vrlo odre đeni adagio. Problem nije bio natisnuti u vrijeme sve što čovjek želi učiniti, već razvući ono što čini, tako da zapremi prostrane kolonade dokolice koja mu je bila na raspolaganju.

Danas je jedan od najobičnijih simptoma bogatstva destruktivna neuroza; u njegovom stoljeću to je bila mirna dosada. Istina je da je val revolucija 1848, uspomena na već izumrle čartiste, stajala poput divovske sjenke za tim razdobljem; ali za mnoge — pa i za Charlesa — za tu je udaljenu, potmulu tutnjavu bilo najznačajnije da nije uspjela eksplodirati. Šezdesete godine bile su nedvojbeno godine napretka; medu obrtnicima i trgovcima, pa čak i među radničkom klasom, pojavilo se obilje koje je, barem u Velikoj Britaniji, gotovo posve potisnulo u pozadinu mogu ćnost revolucije. Nije potrebno reći da Charles nije znao ništa o profesorski odjevenom njemačkom Židovu koji je slučajno baš tog istog poslijepodneva mirno radio u knjižnici Britanskog muzeja; i čiji će rad unutar tih strogih zidova uroditi tako jarko crvenim plodovima. Da ste opisali te plodove, ili posljedice njihove nekriti čne potrošnje u kasnijim razdobljima, Charles vam zacijelo ne bi bio vjerovao — čak ni onda kad je, samo šest mjeseci poslije toga ožujka 1867, prvi svezak Kapitala izišao u Hamburgu.

Postojao je također i bezbroj osobnih razloga zbog kojih je Charles bio nepripravan za ugodnu ulogu pesimista. Njegov djed barunet pripadao je drugoj od dviju velikih kategorija engleske ladanjske vlastele, to jest, lovaca na lisice što se nalijevaju claretom i studioznih sakupljača svega i svačega pod suncem. Ponajviše je skupljao knjige; ali u poznijim godinama uložio je dio svog novca, i još mnogo više strpljenja svoje obitelji, u iskopavanje bezazlenih humaka zemlje koji su bili rasuti kao bubuljice po njegovih tri tisu će vviltshireskih jutara. Neumorno se zanimao za cromleche ili mogile, za alat od

škriljevca ili neolitske grobove; a njegov se stariji sin kad je preuzeo svoje nasljedstvo počeo jednako neumorno zanimati za pokretne trofeje izvan ku će. Ali nebo je kaznilo tog sina, ili ga blagoslovilo, pobrinuvši se da se nikad ne oženi. Starčev mladi sin, Charlesov otac, bio je dobro osiguran, kako zemljom tako i novcem.

U njegovom se životu zbila samo jedna tragedija — istodobna smrt njegove mlade žene i mrtvorođenog djeteta, koje bi bilo sestra jednogodišnjem Charlesu. Ali on je zatomio svoj bol. Obasuo je, ako ne velikom nježnoš ću, a ono barem nizom učitelja i strogih nared-ničkih duša toga .sina, koga je u cjelini volio tek nešto manje nego samoga sebe. Prodao je svoj dio imanja, mudro ulagao u željezničke dionice, a manje mudro za kartaškim stolovima (za utjehu se obraćao radije karti nego Kristu) ukratko, živio je više kao da je ro đen 1702. nego 1802, živio uglavnom za užitak... i umro, uglavnom od toga, 1856. Charles mu je tako bio jedini nasljednik; nasljednik ne samo smanjenog imutka svog oca — bac-carat se na kraju revanširao porastu željezničkih dionica — nego u dogledno vrijeme, i znatnog imutka svog strica. Istina je da 1867. taj stric, unatoč opsežnoj odanosti claretu, nije pokazivao nikakva znaka da će uskoro umrijeti.

Charles ga je volio, a stric je volio Charlesa. Ali to nikako nije uvijek bilo vidljivo u njihovom odnosu. Premda bi ponekad u činio ustupak sportu te ustrijelio prepelicu ili fazana, kad je baš morao, Charles je uporno odbijao da lovi lisice. Nije mario što je plijen nejestiv, već se grozio neopisivo odvratnog vladanja lovaca. Bilo je tu još nešto gore: bio je obdaren nenaravnom sklonoš ću prema hodanju umjesto prema jahanju; a hodanje nije bilo gospodska zabava , osim u švicarskim Alpama. Nije on imao ništa posebno protiv konja kao takvoga, ali kao rođeni prirodnjak nije mogao podnijeti da okolinu ne promatra izbliza i bez žurbe. Međutim, sudbina mu je bila sklona. Jednog jesenskog dana, prije mnogo godina, ustrijelio je vrlo neobičnu pticu koja je istrčala s ruba stričeva žitnog polja. Kad je ustanovio što je ustrijelio i koliko je ta ptica rijetka, bio je pomalo ljut na sebe, jer je to bila jedna od posljednjih velikih droplji ustrijeljenih na Salisburvjskoj ravnici. Ali njegov je stric bio oduševljen. Ptica je ispunjena i odonda je zauvijek zurila staklenim pogledom, kao puran oktoron, iz svoje vitrine u salonu u Winsyattu.

Njegov je stric beskonačno dosađivao vlasteli koja mu je dolazila u posjete pričom o tome kako je djelo učinjeno; i kad god bi se osjetio sklonim da ga razbašti-ni — predmet koji bi mu sam po sebi uvijek natjerao tamno rumenilo u obraze, budući da je nasljedstvo bilo ograničeno na mušku lozu — stričevsko bi mu srce opet omekšalo čim bi se zaustavio i zagledao u Charlesovu besmrtnu droplju. Jer Charles je imao mana. Nije redovito pisao

jednom tjedno; i imao je mračnu sklonost da poslijepodneva u Winsyattu provodi u knjižnici, u odaji koju je njegv stric upotrebljavao rijetko ili nikad.

Imao je, međutim, i ozbiljnijih mana. U Cambrid -geu je, nakon što je kako valja svladao obavezne klasike i prihvatio Tridesetdevet članova anglikanske vjere, on (za razliku od većine mladih ljudi svoga doba) zaista po čeo nešto i učiti. Ali u toku druge godine studija upao je u neko loše društvo i završio, jedne maglovite noći u Londonu, u putenom općenju s golom djevojkom. Iz punačkog krila siromašne Londonke pohitao je ravno u krilo crkve, te malo zatim užasnuo jednog dana svog oca izjavom da se želi zarediti. Postojao je samo jedan odgovor na krizu tolikih razmjera: opaki je mladić otpremljen u Pariz. Tu je njegovo okaljano djevi čanstvo ubrzo pocrnjelo do neprepoznatljivosti; ali jednako tako, čemu se njegov otac i nadao, i njegov namjeravam brak sa crkvom. C harles je shvatio što stoji iza zavodljive draži Oxfordskog pokreta — propria terra rimokato-licizma. Nije želio potratiti svoju proturječnu ali lagodnu englesku dušu — jedan dio ironije naprama jednom dijelu konvencije — na tamjan i papinsku nepogrešivost . Kad se vratio u London, prelistao je i preletio desetak religioznih teorija svoga doba, ali na kraju je izbio na čistinu (voyant trop pour nier, et trop peu pour s'assurer) kao zdravi agnostik.1 Ono malo Boga što je uspio izvesti iz postojanja, pronašao je u Prirodi, ne u Bibliji; sto godina prije toga, vjerojatno bi bio deist, možda čak i panteist. S društvom bi nedjeljom odlazio na jutarnju službu božju; ali sam vrlo rijetko.

Vratio se nakon šest mjeseci provedenih u gradu grijeha godine 1856. Otac mu je umro tri mjeseca poslije. Velika ku ća u Belgraviji je iznajmljena i Charles se smjestio u manjem apartmanu u Kensingtonu, prikladnijem za mladog neženju.Tu su se za njega brinuli jedan sluga, kuharica i dvije djevojke, osoblje gotovočudački skromno za čovjeka njegova položaja i bogatstva. Ali on je tu bio zadovoljan, a osim toga provodio je mnogo vremena na putovanjima. Objavio je jedan ili dva prikaza svojih putovanja po dalekim krajevima u nekim pomodnim časopisima; čak mu je jedan poduzetni nakladnik predložio da napiše knjigu nakon devet mjeseci provedenih u Portugalu, ali Charlesu se činilo premda on sam sebe ne bi bio tako nazvao, iz vrlo jednostavnog razloga što je Huxley tu riječ skovao tek 1870; a tada je već bila veoma potrebna

da je pisanje kao posao pomalo infra dig. — osim toga, pretjerano nalik ozbiljnom radu uz potrebu neprekidne koncentracije. Malo se poigravao s tom zamisli, a potom je odbacio. Zaista, poigravanje s raznim zamislima bilo mu je glavno zanimanje u toku trećeg desetljeća njegova života.

A ipak, dok je tako bez cilja plutao u sporom ozra čju viktorijanskog doba, on u suštini nije bio površan mladić. Slučajan susret s nekim kome je bila poznata manija njegovog djeda otkrio mu je da je samo obitelj shva ćala kao šalu beskrajne dane koje je starac provodio nadgledaju ći gomile zbunjenih seljaka u radu na iskopavanjima. Drugi su pamtili Sir Charlesa Smithsona kao pionira arheologije, stručnjaka za Britaniju iz pred-rimskog razdoblja; Britanski je muzej zahvalno pohranio predmete iz njegove protjerane zbirke. I Charles je polako spoznao da je po temperamentu bliži svome djedu nego i jednom od djedovih sinova. Za posljednje tri godine po čeo se sve više zanimati za paleontologiju; to je, napokon je zaklju čio, njegovo područje. Počeo je posjećivati conversazioni Geološkog društva. Stric je s negodovanjem motrio Charlesa kako odlučno izlazi iz Winsyatta, oboružan čekićima i vrećom za sakupljanje; po njegovu sudu jedini prikladan predmet što bi ga gospodin smio nositi na ladanju bio je jahaći bič ili puška; ali to je ipak bilo barem malo bolje od onih idiotskih knjiga u idiotskoj knjižnici.

Međutim, njegovom se stricu još manje milio Charlesov nedostatak zanimanja za jedno drugo područje. Žute vrpce i narcisi, znakovi liberalne stranke, bili su pojam prokletstva u Winsyattu; starac je bio zadrti tori -jevac — i vrlo zainteresiran. Ali Charles je uljudno odbijao svaki pokušaj kojim bi ga natjerali da se kandidira za parlament. Izjavio je da nema nikakvih politi čkih uvjerenja. U potaji se prilično divio Gladstoneu; ali u Winsyattu je Gladstone bio arhiizdajnik, osoba koja se nije smjela spomenuti. Tako su se obiteljsko poštovanje i društvena lijenost pogodno ispriječili na putu karijere koja bi za nj u drugim okolnostima bila prirodna.

Lijenost je bila, na žalost, Charlesova karakteristična osobina. Poput mnogih njegovih suvremenika osjetio je da se prijašnji osjećaj odgovornosti, tipičan za to stoljeće, pretvara u osjećaj vlastite važnosti: da je ono što daje poticaj Novoj Britaniji sve više želja da bude ugledna, umjesto želje da čini dobro zbog samoga dobra. Znao je da je pretjerano izbirljiv i osjetljiv. Ali kako

čovjek može pisati povijest kad je Macaulay netom otišao sa scene? Romane ili poeziju, usred najveće galaksije talenta u povijesti engleske književnosti? Kako čovjek može biti kreativan prirodoslovac dok su Lyell i Darwin još uvijek živi? Biti državnik dok Disraeli i Gladstone zauzimaju sav raspoloživi prostor od jednog do drugog pola?

Primjećujete da je Charles visoko postavljao svoje ciljeve. Inteligentni dokoličari to uvijek i čine da bi o-pravdali svoju besposlicu pred svojom inteligencijom. Imao je, ukratko, sav byronovski ennui, a ni jedan od byronovskih izlaza: genijalnost i razvrat.

Ali premda se smrt može odložiti, i zna se da su majke udavača to znale predvidjeti, ona na kraju uvijek ljubazno dolazi. Čak i da Charles nije imao onakve perspektive kakve je imao, bio bi zanimljiv mlad čovjek. Njegova putovanja po inozemstvu izbrisala su na žalost nešto od one patine duboke mrzovolje (viktorijanci su je nazivali ozbiljnošću, moralnom ispravnošću, čestitoš-ću, i tisućama drugih pogrešnih imena) koja se uistinu zahtijevala od pravog engleskog gospodina u to doba. Izvana se kod njega naslu ćivao stanoviti cinizam, nepogrešivi simptom inherentne moralne propasti; ali nikad nije ušao u društvo a da ga mame nisu ogledavale, tate tapšali po le đima, a djevojke mu se smijuljile. Charles je zapravo volio zgodne djevojke i nije se libio da zavarava i njih i njihove ambiciozne roditelje. Tako je sebi pribavio glas distanciranog i hladnog mladića, posve zasluženu nagradu za spretnost — u doba kad je navršio tridesetu već se u tome izvještio kao divlja mačka — kojom je znao onjušiti mamac i onda okrenuti leda skrivenim zubima bračnih stupica što su mu prijetile na putu.

Njegov ga je ujak često zbog toga pozivao na odgovornost; ali, kako je Charles vrlo brzo istakao, barut mu je bio vlažan. Starac bi gunđao.

— Nikad nisam naišao na pravu ženu.

— Glupost. Nikad je nisi ni tražio.

— Jesam, i te kako. Kad sam bio tvojih godina...

— Živio si za svoje lovačke pse i sezonu prepelica. Starac bi se tada sumorno zagledao u svoje vino.

Nije istinski žalio što nema žene; ali gorko je osjećao da mu nedostaju djeca, kojoj bi mogao kupovati konjiće i puške. Već je vidio kako njegov način života tone bez traga.

— Bio sam slijep. Slijep.

— Dragi moj striče, ja imam izvanredan vid. Tješi se. I ja tražim pravu djevojku. I još je nisam našao.

4

Što učinjeno je, to ostaje! Ah, blaženi oni koji dovršene poslove ljubavi ostavljaju da žive i nijemo za njih, mrtve, odgovaraju; život nije bio besciljan, premda smo od Života pobjegli.

Gđa NORTON, Gospa od La Garaye (1863)

Većina britanskih obitelji srednjih i viših klasa živjela je nad vlastitomzahodskom jamom...

E. ROYSTON PIKE, Ljudski dokumenti viktorijanskog zlatnog doba

Kuhinja u podrumu velike paladijanske ku će gospode Poulteney, koja je, kao elegantno jasna metafora njezina društvenog statusa zau zimala dominantan položaj na jednom od strmih brežuljaka iza Lyme Regisa, danas bi nam se nedvojbeno činila gotovo neprihvatljivom zbog svojih funkcionalnih nedostataka. Premda je stanovnicima u godini 1867. zacijelo bilo potpuno jasno tko je tiranin u njihovu životu, za doba poput našega mnogo strasniji monstrum bio bi bez sumnje golemi kuhinjski štednjak koji je zapremao čitav unutarnji zid velike i loše osvijetljene prostorije. Imao je tri vatre, koju je valjalo ložiti dvaput dnevno i čistiti dvaput dnevno; i budući da je glatko odvijanje kućanstva ovisilo o njima, nikad im se nije smjelo dopustiti da se ugase. Ma koliko pritiskao vruć ljetni dan, ma koliko monstrum rigao crne oblake zagušljivog dima svaki put kad bi puhao jaki jugozapadnjak — neumoljiva ognjišta valjalo je hraniti. A zatim, boja tih zidova! Oni su vapili za nekom svijetlom nijansom, za bijelim. Umjesto toga bili su olovno zeleni kao žuč — boje koja je, a da to stanovnici nisu znali (istini za volju, ni tiranin na katu), bila

zasićena arsenom. Možda je sreća što je prostorija bila vlažna i što je monstrum širio oko sebe toliko dima i masti. U najmanju ruku, smrtonosna se prašina slijegala.

Narednik u tom stigijskom carstvu bila je neka gospoda Fairlev, mršava, sitna osoba, odjevena uvijek u crninu, ali više zbog svog temperamenta nego zbog udo-vištva. Možda je njezinu izrazitu sjetu izazivao prizor beskona čne bujice nižih smrtnika što se slijevala kroz njezinu kuhinju. Komornici, lakeji, vrtlari, konjušari, sobarice, kuhinjske pomoćnice — svi su oni podnosili zahtjeve i ponašanje gospode Poultenev koliko su mogli, a potom bi pobjegli. Bilo je to vrlo bijedno i kukavički od njih. Ali kad se od čovjeka očekuje da ustane u šest, da radi od pola sedam do jedanaest, da opet radi od pola dvanaest do pola pet, a onda opet od pet do deset, i to svakoga dana, dakle sto radnih sati tjedno, njegove zalihe ljubaznosti i odvažnosti vjerojatno ne mogu biti obilate.

Komornik, nakon kojega su se odonda izmijenila još četiri, sažeo je te osjećaje služinčadi u legendarnu rečenicu: »Gospodo, radije bih do kraja života boravio u ubožnici, nego proživio još tjedan dana pod ovim krovom.« Neki su ozbiljno dvojili da se bilo tko mogao zaista usuditi da izgovori te rije či pred strašnom gospodom Poultenev. Ali kad je čovjek sišao u kuhinju s prtljagom i potvrdio da je baš tako rekao, bilo je vrlo jasno kakva su ga čuvstva na to potakla.

Kako je zapravo pogrešno prozvana gospoda Fair -ley sama tako dugo izdržala kod svoje gospodarice, bilo je ravno čudu. Vjerojatno se to može protumačiti time što bi ona, da joj se u životu tako slučilo, i sama postala nekakva gospoda Poulteney. Na mjestu ju je zadržavala njezina zavist; a također i mračno uživanje u domaćim katastrofama, koje su tako često znale zadesiti kuću. Ukratko, obje su žene bile prirodni sadisti; i bilo im je korisno da se uzajamno podnose.

Gospođa je Poulteney imala dvije opsesije: ili dva oblika iste opsesije. Jedna je bila Prljavština — premda je pri tom donekle izuzimala kuhinju, budu ći da je ondje živjela samo služinčad — a druga je bila Nećudo-rednost. Ni na jednom ni na drugom području ništa nepoželjno nije moglo izbjeći njezinom sokolovom oku.

Bila je poput nekog punačkog lešinara, što beskonačno kruži u svojoj beskonačnoj dokolici, i obdarena na prvom području čudesnim šestim čulom sobzirom na prašinu, tragove prstiju, nedovoljno uškrobljeno rublje, vonj, mrlje, krhotine i sva zla koja se u kućama događaju. Vrtlar bi bio otpušten zato što je bio primijećen kako ulazi u kuću sa zemljom na rukama; komor-nik zato što je na gamaši imao mrlju od vina; djevojka zato što je imala pahuljice prašine pod krevetom.

Ali je najužasnije od svega bilo što čak ni izvan svoje kuće nije priznavala nikakvih granica svom autoritetu. Propustiti službu božju u crkvi nedjeljom , kako jutarnju tako i večernju, bilo je više nego dokaz najgore moralne raspuštenosti. Bog neka se smiluje djevojci koju bi netko vidio u šetnji s mladićem u jedno od njenih rijetkih slobodnih poslijepodneva — jednom u mjesec dana — bio je nevoljki ustupak. A Bog neka se smiluje i onom mladi ću koji se tako zaljubio da se potajno pokušao prišuljati palači Marlborough na ugovoreni sastanak: jer perivoj je bio prava šuma humanih stupica —»humanih« se u tom kontekstu odnosi na činjenicu da su velike razjapljenečeljusti bile bez zuba, premda dovoljno jake da čovjeku slome nogu. Te su čelične sluge bile najmilije gospodi Poulteney. Njih nikad nije otpuštala.

Za tu bi gospodu bilo mjesta u Gestapou; znala je tako vješto ispitivati da bi i najotpornija djevojka mogla briznuti u plač već prvih pet minuta. Na svoj je način bila utjelovljenje svih najgrublje arogantnih svojstava britanskog imperija u usponu. Njezin jedini pojam o pravdi bio je da ona mora biti u pravu; a njezin jedini pojam o vladanju bio je bijesno bombardiranje drskog pučanstva.

A ipak je u svom sloju, u vrlo ograni čenom krugu, bila čuvena po svom milosrđu. I da ste pokušali pobiti taj glas, vaši bi protivnici izvukli jedan

apsolutno nepobitan dokaz: zar nije draga, prijazna gospo đa Poulteney uzela sebi Žensku francuskog poručnika? Nije potrebno ni dodati da je u to doba ta draga, prijazna gospođa znala samo njezin drugi, više grčki nadimak. Taj važan

događaj zbio se u proljeće 1866, točno godinu dana prije vremena o kojemu pišem; i bio je povezan s velikom tajnom u životu gospode Poulteney. Tajna je bila vrlo jednostavna. Gospo đa Poulteney je vjerovala u pakao.

Tadašnji župnik u Lymeu bio je teološki razmjerno emancipiran čovjek ali je također vrlo dobro znao kome duguje svoj pastirski kruh svagda šnji. Vrlo je dobro pristajao u Lyme, tradicionalno puritansku anglikansku crkvenu zajednicu. Znao je vješto unijeti pravu mjeru zanosne rječitosti u svoje propovijedi; i znao je čuvati svoju crkvu od križeva, slika, ukrasa i drugih znakova papističke pošasti. Kad mu je gospoda Poulteney iznosila svoje teorije o budućem životu, on se nije prepirao, jer duhovni pastiri koji nemaju osobito masne prihode ne prepiru se s bogatim župljanima. Kesa gospo đe Poulteney bila je isto toliko otvorena za njegove pozive k ao što je bila stegnuta kad je valjalo odmjeriti plaću za njeno trinaestoro služinčadi. U zimi (koja je bila i zima četvrtog velikog pohoda kolere na viktorijansku Britaniju) te protekle godine gospođa Poulteney je pomalo pobolijevala i župnik je bio isto tako revan posjetitelj kao i lije čnici, koji su je tako često morali u-vjeravati kako pati od običnog pokvarenog želuca, a ne groznog istočnjačkog ubojice.

Gospoda Poultenev nije bila glupa žena; uistinu, ona je bila vrlo oštroumna u praktičnim stvarima, a njeno buduće odredište, poput svega što se odnosilo na njenu udobnost, bilo je krajnje praktično pitanje. Ako je zamišljala Boga, on je otprilike imao lice vojvode od VVellingtona; ali njegov je karakter bio više nalik karakteru nekog prepredenog odvjetnika, soj prema kojemu je gospoda Poultenev gajila najveće poštovanje. Dok je ležala u svojoj spavaćoj sobi, razmišljala je o užasnoj matematičkoj dvojbi koja ju je sve više opsjedala;računa li Gospod milosrđe po onome koliko je dano, ili po onome koliko bičovjek sebi mogao dopustiti da dade. Tu je ona imala bolje podatke od župnika. Darovala je crkvi znatne iznose; ali znala je da su oni još veoma daleko od one propisane desetine, od koje bi se ozbiljni kandidati za raj morali odijeliti.

Dakako da je rasporedila svoju oporuku tako da taj ra čun bude vrlo lijepo sređen poslije njene smrti; ali Bog možda neće biti nazočan pri čitanju te isprave. Nadalje, dok je ona bolovala, gospo đa Fairlev, koja joj je uveče čitala iz Biblije, slučajno je naletjela na parabolu o udovičinom novčiću. Ta se

parabola gospodi Poultenev uvijek činila grubo nepravednom; sad joj je na srcu ležala mnogo dulje nego bacili enteritisa u njenim crijevima. Jednog je dana, dok se oporavljala, iskoristila posjet skrbnog župnika i oprezno i spitala svoju savjest. Isprva je on bio sklon da odbaci te njene duhovne brige.

— Draga moja gospodo, vaše su noge na Stijeni. Stvoritelj sve vidi i sve zna.Nije na nama da sumnjamo u Njegovo milosr đe — ili Njegovu pravednost.— Ali recimo da me on upita je li mi savjest čista? Župnik se nasmiješio. — Odgovorit ćete da je uznemirena. I u svojoj neograničenoj sućuti On će ...

— Ali recimo da On to ne učini?

— Draga moja gospodo Poulteney, budete li tako govorili, morat ću vas ukoriti. Ne smijemo dvojiti u Njegovo razumijevanje.

Nastala je šutnja. U društvu sa župnikom gospoda Poulteney se osje ćala kao da je s dvojicom ljudi. Jedan joj je bio društveno podređen, i to podređeni koji je njoj morao zahvaliti za mnoge užitke na svom jelovniku, za pokrivanje znatnog dijela uobičajenih troškova crkve, kao i za glatko obavljanje svojih neliturgijskih dužnosti među siromasima; a drugi je bio predstavnik Boga, pred kojim je metaforički morala klečati. Tako se njeno ponašanje prema njemu ponekad kretalo bizarnim i nedosljednim tokovima. Bilo je čas de haut en bas, a odmah zatim de bas en haute; a ponekad bi uspijevala obuhvatiti oba položaja u jednoj jedinoj rečenici.

— Da bar jadni Frederick nije umro. On bi mi dao savjet.

— Nedvojbeno. I njegov bi savjet bio nalik mojemu. U to možete biti sigurni. Znam da je on bio kršćanin. A ono što ja govorim čista je kršćanska doktrina.

— Bila je to opomena. Kazna.

Župnik ju je ozbiljno pogledao. — Pazite, draga moja gospođo, pazite. Čovjek ne smije olako zadirati u prerogative našega Stvoritelja.

Ona je promijenila temu. Svi župnici na svijetu nisu joj mogli opravdati preuranjenu smrt njenog supruga. To je ostalo izme đu nje i Boga; zagonetka poput crnog opala, koji je ponekad blistao kao sve čano znamenje, a ponekad se pojavljivao kao neka vrst iznosa već isplaćenog na račun one pokore koju

možda još duguje.

— Darivala sam i darujem. Ali ne činim dobra djela.

— Darivati jest izvanredno dobro djelo.

— Ja nisam kao lady Cotton.

Ovo naglo spuštanje u svjetovno nije iznenadilo župnika. Iz ranijih mu je razgovora bilo jasno koliko je gospoda Poulteney svjesna da zaostaje upravo u tom takmi čenju u pobožnosti. Lady Cotton, koja je živjela nekoliko kilometara iza Lymea, bila je čuvena posvom fanatično milodarnom životu. Ona je posjećivala domove, ona je predsjedala misionarskom društvu, ona je utemeljila sklonište za pale žene — istina, bilo je tako pokajnički strogo, da se većina štićenica njenog Magda-lenskog društva spuštala natrag u bezdan grijeha čim bi mogla — ali gospodi je Poulteney to bilo jednako nepoznato kao i vulgarniji nadimak Tragedije.

Župnik se nakašljao. — Lady Cotton je primjer za sve nas. — Bilo je to ulje na vatru, čega je on možda bio i svjestan.

— Trebalo bi da posjećujem obitelji.

— To bi bilo izvanredno.

— Samo što me to posjećivanje uvijek uzruja. — Župnik nije priskočio u pomoć. — Znam da je to ružno od mene.

— Hajde, hajde.

— Da. Vrlo ružno.

Uslijedila je duga šutnja, u kojoj je župnik meditirao o svojoj ve čeri, do koje je još morao proteći cijeli sat, a gospoda Poulteney o svojoj opa čini. Tada je, neuobičajeno bojažljivo predložila kompromisno rješenje za svoju dilemu.

— Kad biste poznavali neku damu, neku profinjenu osobu koja se zatekla u nepovoljnim prilikama...

— Nije mi posve jasno što namjeravate.

— Želim uzeti družbenicu. Imam već poteškoća s pisanjem. A gospođa Fairley

tako loše čita. Bila bih sretna da takvoj osobi pružim dom.

— Vrlo dobro. Ako to želite. Ja ću se raspitati. Gospoda Poulteney malo je ustuknula pri pomisli

da se tako mahnito baca na grud čistog kršćanstva. — Ona mora biti besprijekornog moralnog karaktera. Moram uzeti u obzir svoju služin čad.

— Draga moja gospođo, samo po sebi razumljivo. — Župnik je ustao.

30

— I po mogućnosti bez rođaka. Rođaci onih koji su o nama ovisni mogu postati zaista strašno neugodni.

— Budite uvjereni da vam neću predstaviti nikoga tko ne bi bio prikladan.

Stisnuo joj je ruku i krenuo prema vratima.

— I, gospodine Forsythe, ne previše mladu osobu. Naklonio se i izišao iz sobe.Ali na pola puta niz

stube do prizemlja on se zaustavio. Sjetio se. Razmislio je. I, možda neko čuvstvo, ne posve lišeno zlobe, proizvod toliko brojnih duga čkih sati licemjerja

— ili, u najmanju ruku, često tek djelomične iskrenosti — u žalob-nom ozračju gospode Poulteney, u svakom slučaju dakle nekakav poticaj, nagnao ga je da se okrene i vrati u njezin salon. Zastao je na vratima.

— Pala mi je na pamet jedna pogodna osoba. Zove se Sarah Woodruff.

5

Oh, što mi vrijedi braniti isprazan slučaj? Da Smrt smo odmah spoznali kao smrt, Ljubavi ne bi bilo ili bi usko bila svedena

na puku srodnost lijenih raspoloženja ili, u najgrubljem satirskom obli čju gnječila bi travu i tiještila grožđe i uživala i gojila se u šumama.

TENNYSON, In Memoriam (1850)

Mladi su ljudi gorjeli od želje da vide Lyme.

JANE AUSTEN, Uvjeravanje

Ernestina je zaista imala pravo lice za svoju epohu; to jest, si ćušne bradice, ovalno, nježno kao ljubičica. Još ga i danas možete vidjeti na crtežima vel ikih ilustratora toga doba — Phiza ili Johna Leecha. Njezine sive oči i bjelina kože samo su isticale nježnost cijeloga lica. Pri prvom susretu znala je vrlo ljupko oboriti pogled, kao da bi se mogla onesvijestiti ako se neki gospodin usudi da je oslovi. Ali sasvim blago uzvinuti uglovi o čiju, i isto tako uzvinuti uglovi usana

— blago i fino da produžimo istu usporedbu, poput mirisa velja čkih ljubičica — pobijali su, vrlo diskretno, ali posve nepogrešivo, njenu na izgled potpunu pokornost velikom bogu Muškarcu. Ortodoksni viktorijanac možda bi osjetio nepovjerenje prema tom jedva zamjetljivu nagovještaju Becky Sharp; ali muškarcu poput Charlesa ona se pokazala neodoljivom. Bila je zamalo jedna od ukočenih malih lutkica, Georgina, Viktorija, Albertina, Matilda i ostalih, koje su sjedile u brižno čuvanim skupinama na svakom balu; a ipak, ne sasvim.

Kad je Charles izišao iz kuće tetke Tranter u Broad Streetu da bi polako prešao onih stotinjak koraka do svog hotela, i onda se ozbiljno — nisu li svi deklarirani ljubavnici dvorske lude svijeta? — uspeo stubama do svojeg apartmana i razmotrio svoje lijepo lice u zrcalu, Ernestina se ispri čala i otišla u svoju sobu. Željela je kroz čipkane zastore pogledom ispratiti svog zaru čnika, a također je željela biti u jedinoj sobi u kući svoje tetke koju je uistinu mogla podnijeti.

Nakon što se, dolično, divila njegovom hodu, a posebno na činu na koji je podigao cilindar djevojci tetke Tranter koja se slu čajno zatekla vani nekim poslom; i mrzila ga zbog toga jer je djevojka imala drske oči male dorsetske

seljakinje i izazovno ružičastu put, a Charle-su je bilo strogo zabranjeno da ikad pogleda bilo koju ženu ispod šezdeset godina — uvjet kojemu je tetka Tranter milostivo izbjegla točno za jednu godinu — Ernestina se opet okrenula prema sobi. Bila je namještena za nju i po njenom ukusu, koji je bio izrazito francuski; jednako težak u to doba kao engleski, ali s nešto više pozlate i maštovitosti. Sve ostalo u kući tetke Tranter bilo je neumoljivo, masivno, nepobitno, u stilu protekle četvrtine stoljeća: to jest, muzej predmeta stvorenih u prvom plemenitom odbacivanju svega dekadentnog, laganog i gracioznog, što se može povezati s uspomenom ili moralom omraženog Prinnyja, Georgea IV.

Bilo je nemoguće ne voljeti tetku Tranter; čak i zamisliti da se netko naljuti na to lice nedužnog smiješka i nedužnih riječi — posebno riječi — bilo je smiješno. Posjedovala je duboki optimizam uspješnih starih gospo đica; samoća ili izjeda ili uči samodostatnosti. Tetka Tranter je počela time da je nastojala pomoći sama sebi što je najbolje mogla, a završila time da je pomagala svima oko sebe što je najbolje mogla.

Međutim, Ernestina je nastojala što je najbolje mogla da bude ljuta na nju; zbog nemogućnosti da se večera u pet sati, zbog pogrebnog pokućstva koje je zagušilo sve ostale sobe; zbog tetkine pretjerane brige za njezin dobar glas

(ona naprosto nije htjela shvatiti da zaru čnik i buduća nevjesta možda žele posjediti sami, i prošetati sami); a iznad svega, zbog s ame činjenice što jeErnestina uopće boravila u Lymeu.

Jadna je djevojka morala trpjeti muke svakog jedinca ili jedinice od po četka svijeta — to jest, teški i neumoljivi baldahin roditeljske brige. Još od ro đenja, na njezin najmanji kašalj dohrlili bi liječnici; od puberteta, njezin najmanji hir dozvao bi dekoratere i krojačice; oduvijek je njena i najsitnija zlovolja zna čila tajne sate samooptuživanja za njenu mamicu i taticu. Sve je to još bilo dobro dok su posrijedi bile nove haljine i nove tapete, ali postojalo je jedno područje na kojemu sve njezine bouderíes i pritužbe nisu imale nikakva uspjeha. A to je bilo njezino zdravlje. Njezina majka i otac bili su uvjereni da Ernestina ima sušicu. Bilo je dovoljno samo da namirišu vlagu u podrumu pa da se prese le, samo da dva dana kiši na ljetovanju, pa da promijene kotar. Pregledala ju je polovica Harley Streeta i nije našla ništa; nikad u životu nije

preboljela neku težu bolest; nije pokazivala ni trunka letargije, nikakve kroni čne slabosti tipične za sušičave. Mogla je — ili bi mogla, da su joj to dopustili — plesati cijelu noć; i bez ikakvih loših posljedica igrati bedminton cijelo slijede će jutro. Ali njoj je bilo isto tako nemoguće da skrene fiksnu ideju svojih nježnih roditelja, kao novorođenčetu da pokrene planinu. Da su bar mogli vidjeti u budućnost! Jer Ernestini je bilo su đeno da nadživi cijelu svoju generaciju. Bila je rodena 1846. A umrla je na dan kad je Hit -ler napao Poljsku.

Neophodan dio njezinog posve nepotrebnog životnog režima bio je tako i boravak jednom godišnje kod majčine sestre u Lymeu. Obično je dolazila na oporavak nakon zimske londonske sezone; ove su je godine poslali ranije da prikupi snagu za vjenčanje. Nema dvojbe da su joj lahori la Manchea ponešto koristili, ali ona je uvijek odlazila kočijom do Lymea, ispunjena tugom robijaša koji stiže u Sibir. Društvo je u tom mjestu bilo moderno koliko i glomazno poku ćstvo od mahagonija kod tetke Tranter; a što se mogućnosti zabave tiče, za mladu damu koja je poznavala sve najbolje što London može pružiti, bile su gore nego nikakve. I tako je njezin odnos prema tetki Tranter bio prije odnos nekog živahnog djeteta, neke engleske Dulijete, prema njenoj nezgrapnoj dadilji, nego uobičajeni odnos nećakinje i tetke. Zaista, da se prethodne zime nije milostivo pojavio Romeo na pozornici i obe ćao da će sudjelovati u njenoj samotničkoj kaznenoj ekspediciji, ona bi se pobunila; to jest, bila je gotovo sigurna da bi se bila pobunila. Ernestina je nedvojbeno bila mnogo samovoljnija nego što je to njezina okolina uopće mogla dopustiti — i više nego što je to njeno doba moglo dopustiti. Ali na sreću, posjedovala je vrlo ispravan osje ćaj za konvencije; a jednako kao Charles — to nije bio nebitan dio prvog osjećaja međusobne privlačnosti medu njima — i smisao za ironiju na svoj račun. Bez toga, i bez smisla za humor, bila bi odvratno, razmaženo derište; i zacijelo ju je iskupljivala upravo činjenica da se tako često obraćala sebi na taj način (»ti, odvratno razmaženo derište«).

U svojoj sobi je toga poslijepodneva otkopčala haljinu i stala pred zrcalo u potkošulji i podsuknjama. Nekoliko trenutaka bila je zanesena krajnje narcisoidnim promatranjem same sebe. Vrat i ramena nisu zaostajali za licem; bila je zaista vrlo lijepa, jedna od najljepših djevojaka koje j e znala. I, kao da to želi dokazati, podigla je ruke i raspustila kosu, svjesna da je to nešto

neodređeno grešno, a ipak potrebno, kao vruća kupka ili topla postelja u zimskoj noći. Zamislila je sebe u jednom uistinu grešnom trenutku kao nekakvu opaku osobu — plesačicu, glumicu. I tada, da ste je promatrali, vidjeli biste nešto vrlo čudnovato. Jer iznenada se prestala vrtjeti i diviti samoj sebi u profilu; naglo je pogledala u strop. Usne su joj se pokrenule. I žurno je otvorila jedan od ormara i navukla peignoir.

Jer ono što joj je sijevnulo u mozgu — budući da joj je slučajno, dok se vrtjela na prstima, u zrcalu za oko zapeo ugao kreveta — bila je seksualna primisao: neka predodžba u mašti, neka vrst nejasno zamijećenog laookonovskog zagrljaja golih udova. Nije je toliko plašilo samo potpuno neznanje o zbilji kopulacije; plašila ju je atmosfera bola i surovosti koju je taj čin očigledno zahtijevao, i koja kao da je pobijala svu onu nježnost geste i suzdržanost dopuštenog milovanja koja ju je toliko privlačila kod Charlesa. Jednom ili dvaput vidjela je životinje kako se pare; ta silovitost još uvijek ju je progonila u mislima.

Tako je razradila neku vrst osobne zapovijedi božje, te su nečujne riječi bile naprosto »ne smijem« — kad god bi joj fizička ženska, skrivena značenja njezinog tijela, seksualna, menstrualna, poro đajna, silom pokušala prodrijeti u svijest. Ali p remda je moguće vukovima spriječiti ulaz u kuću, oni svejedno zavijaju vani u tmini. Ernestina je željela muža, željela je da Charles bude taj muž, željela je djecu; ali cijena koju će, kako je nejasno naslućivala, morati za njih platiti, činila joj se pretjeranom.

Ponekad se pitala zašto Bog dopušta da tako bestijalna vrst Dužnosti pokvari tako nedužnu čežnju. Većina je žena toga razdoblja osjećala to isto; kao i većina muškaraca; i nije čudo da je dužnost postala tako ključnim pojmom u našem shvaćanju viktorijanskog doba ili, što se toga tiče, takva mokra krpa svakoj radosti u našemu*.

* Strofe iz In Memoriam koje sam citirao na po četku ovog poglavlja vrlo su relevantne upravo ovdje. Zacijelo je naj čudnovatiji od svih čudnovatih argumenata u toj slavnoj antologiji zabrinutost za život poslije smrti iznesen u ovoj pjesmi (XXXV). Tvrditi da ljubav može poprimiti isključivo satirsko obličje, ako nema besmrtnosti duše, očigledno je paničan bijeg od Freuda. Raj je za viktorijance dobrim dijelom bio raj zato št o je tijelo ostalo na zemlji — zajedno s Id-om.

Pošto je primirila vukove, Ernestina je prišla svom toaletnom stoli ću,

otključala jednu ladicu i izvukla dnevnik uvezan u crnu marokensku kožu, sa zlatnom kopčom. Iz druge je ladice uzela skriveni klju č i otključala knjigu. Smjesta je otvorila posljednju stranicu. Tu je ispisala, na dan svojih zaruka saCharlesom, nadnevke svih mjeseci i dana koji su je još dijelili od danavjenčanja. Uredne su crte već iskrižale cijela dva mjeseca; ostalo je otprilike devedeset brojeva; i Ernestina je sad uzela s dnevnika olovku s vrškom od slonove kosti i precrtala 26. ožujak. Preostalo je još devet sati prije nego što će potpuno isteći, ali obično je sebi dopuštala tu sitnu prevaru. Zatim je otvorila knjigu na početak, ili gotovo na početak, jer knjiga je bila božični dar. Otprilike iza petnaest stranica, stranica gusto ispisanih rukom, bio je prazan prostor, u koji je utisnula stručak jasmina. Neko ga je vrijeme nepomično gledala, a onda se sagnula da ga pomiriše. Raspušt ena kosa rasula joj se po stranici, i sklopila je oči ne bi li ponovo mogla prizvati u sjećanje onaj čudesno slatki, onaj dan kad je mislila da će umrijeti od radosti, kad je beskrajno plakala, onaj neizrecivi...

Ali čula je korake tetke Tranter na stubama , žurno je sklonila knjigu i počelačešljati svoju čvrstu smeđu kosu.

O, Maud, o mliječno bijela srno, ti sva si neprikladna za ženu.

TENNYSON, Maud (1855)

Lice gospode Poultenev, toga poslijepodneva kad se župnik vratio i dao svoju izjavu, izrazilo je napadno neznanje. A u dama njezina soja neuspješno prizivati znanje najčešće znači uspješno izazvati negodovanje. Njezino je lice

divno priličilo potonjem čuvstvu; s očima koje uopće nisu bile Tennvsonove »kuće tihe molitve«, i obješenim obrazima, gotovo p odvoljcima, koji su stezali usnice u primjerenu osudu svega što je moglo ugroziti njezina dva životna načela: prvo je bilo (poslužit ću se Treitschkeovom sarkastičnom formulacijom) Civilizacija je sapun, a drugo Pristojnost je sve što me ne vrijeđa. Donekle je nalikovala bijelom pekinezeru; točnije, punjenom pekinezeru, jer je u njedrima krila malu kesicu kamfora kao zaštitu od kolere... tako da ju je, gdje god se zatekla, uvijek pratila blaga emanacija sredstva protiv moljaca.

— Ne poznajem je.

Župnik se osjetio poniženim; i upitao se u sebi što bi se bilo dogodilo da je milosrdni Samaritanac naišao na gospodu Poultenev, umjesto na onog siromašnog putnika.

— Nisam ni očekivao da ćete je znati. Djevojka je iz Charmoutha.

— Djevojka?

— To jest, nisam baš siguran koliko će joj biti godina; žena, dama, ima valjda oko trideset. Možda i više. Ne bih želio nagađati. — Župnik je bio svjestan da prilično bijedno započinje obranu svoje odsutne štićenice. — Ali uistinu vrlo žalostan slučaj. Zaista je zavrijedio vaše milosrđe.

— Je li obrazovana?

— Dapače. Školovala se za guvernantu. Bila je guvernanta.

— A što je sada?

— Vjerujem da je bez zaposlenja.

— Zašto?

— To je duga priča.

— Na svaki je način želim čuti prije nego bilo što odlučim.

I tako je župnik ponovo sjeo i ispričao joj što je znao, ili barem dio toga (jer je u vrlom pokušaju da spasi dušu gospode Poulteney odlučio ugroziti svoju) što je znao, o Sari Woodruff.

— Djevojčin je otac bio najamnik lorda Meritona, kraj Beaminstera. Običan zemljoradnik, ali čovjek uzornih načela i izvanredno ugledan u svojoj sredini.

Veoma mudro pobrinuo se da djevojka dobije bolje obrazovanje nego što bi čovjek očekivao.

— On je preminuo?

— Ima već nekoliko godina. Djevojka se zaposlila kao guvernanta kod obitelji kapetana Johna Talbota u Charmouthu.

— Hoće li joj dati preporuku?

— Draga moja gospodo Poulteney, ako sam dobro shvatio naš prijašnji razgovor, mi raspravljamo o predmetu milosr đa, a ne o predmetu zaposlenja.

— Kimnu-la je glavom, najveći ustupak isprici koji je, koliko je uopće poznato, u životu napravila. — Nema dvojbe da se preporuka može pribaviti. Ona je napustila njegov dom na vlastiti zahtjev. Naime, dogodilo se slijede će. Vise vjerojatno sjećate francuske barkase — mislim da joj je matična luka bila Saint Malo — koja se nasukala ispod Stonebarrowa u onoj užasnoj oluji prošlog prosinca? I vjerojatno se sjećate da su tri člana posade spašena i da su ih preuzeli stanovnici Charmoutha? Dvojica su bila obi čni mornari. Jedan je, koliko sam shvatio, bio časnik broda. Noga mu je smrvljena pri prvom udarcu, ali on se prihvatio za nekakvu gredu i voda ga je izbacila na žalo. Zacijelo ste o tome čitali.

— Vrlo vjerojatno. Ne volim Francuze.

— Kapetan Talbot, i sam mornarički časnik, vrlo je ljubazno povjerio svom kućanstvu brigu za tog... stranog časnika. On nije znao engleski. I gospo đica je Woodruff zamoljena da prevodi i da se njime bavi.

— Ona govori francuski? — Uzbuđenje gospođe Poulteney pri tom užasnom otkriću zamalo je bilo dovoljno da porazi župnika. Ali on se tada ipak poklonio, sa smiješkom svjetskog čovjeka.

— Draga moja gospodo, kao većina guvernanta. Nije njihova krivnja što svijet od njih zahtijeva takvu vrst obrazovanja. Ali, da se vratimo tom gospodinu Francuzu. Moram, na žalost, reći da taj naziv nije zaslužio.

— Gospodine Forsythe!

Naglo se ispravila, ali ne suviše strogo da ne bi jadnog čovjeka natjerala da potpuno umukne.

— Hitam da dodam kako se ništa neprilično nije zbilo u kući kapetana Talbota. Ili uopće, što se tiče gospođice Woodruff, ni u kojoj kasnijoj prilici ili vremenu. To mi svojom riječju jamči gospodin Fursey-Harris. Njemu su te okolnosti mnogo bolje poznate nego meni. — Osoba na koju se pozvao bio je župnik u

Charmout-hu. — Ali Francuz je uspio zaokupiti čuvstva gospođice Woodruff. Kad mu je noga zacijelila, otputio se ko čijom u Weymouth da bi ondje, kako se općenito pretpostavljalo, pronašao priliku da otputuje kući. Dva dana nakon što je otišao, gospođica Woodruff je stala uporno moljakati gospo đu Talbot da joj odobri da napusti svoje mjesto. Rečeno mi je da je gospođa Talbot pokušala saznati njezine razloge. Ali bez uspjeha.

— I dopustila je da ode bez otkaza?

Župnik je vješto zgrabio priliku koja mu se pružila. — Slažem se — to je bilo veoma nepromišljeno. Tako nije smjela postupiti. Da je gospo đica Woodruff imala razumnije poslodavce, nema dvojbe da se ova tužna zgoda ne bi nikad ni dogodila. — Napravio je stanku, kako bi gospoda Poulteney mogla shvatiti implicirani kompliment. — Ali da skratim. Gospođica Woodruff sastala se s Francuzom u Weymothu. Njeno je ponašanje uistinu za krajnju osudu. Ali obaviješten sam da je stanovala kod neke rođakinje.

— To je ne ispričava u mojim očima.

— Razumije se. Ali morate zapamtiti da ona nije dama po ro đenju. Niži slojevi nisu tako skrupulozni kao mi, kad je u pitanju forma. Nadalje, propustio sam da vam kažem da joj je Francuz dao obećanje. Gospođica Woodruff otišla je uWeymoth čvrsto uvjerena da će se udati.

— Ali zar on nije bio katolik?

Gospoda Poulteney vidjela je sebe kao čisti Patmos u zapjenjenom oceanu papizma.

— Na žalost, držim da njegovo ponašanje pokazuje kako uopće nije imao nikakve kršćanske vjere. Ali on joj se nedvojbeno prikazao kao jedan od naše nesretne braće po religiji u toj zavedenoj zemlji. Nakon nekoliko dana vratio se u Francusku pošto je obećao gospođici Woodruff da će doći po nju čim se sastane sa svojom obitelji i osigura mjesto na novom brodu — još je jedna od njegovih laži bila da će biti unapređen u kapetana kad se vrati — da će se vratiti ovamo, u sam Lyme, oženiti se s njom i odvesti je sa sobom. I odonda ona čeka. Potpuno je jasno da je taj čovjek bio bezdušan varalica. Nema dvojbe da se nadao da će uspjeti to jadno stvorenje navesti na neke opa čine u Weymouthu. I kad su mu njezina stroga kršćanska načela pokazala jalovost njegova nastojanja, on je otplovio.

— A što se s njom odonda događalo? Gospođa Talbot je valjda nije uzela natrag?

— Gospodo, gospoda Talbot je ponešto ekscentrična dama. Ona joj je ponudila da se vrati. Ali sada dolazim do najtužnijih posljedica moje priče. Gospođica Woodruff nije poludjela. Daleko od toga. Ona je savršeno kadra obavljati svaku dužnost koja joj se povjeri. Ali trpi od teških napada melankolije. Nedvojbeno ih djelomice možemo pripisati kajanju. Ali također, moram na žalost reći, i njezinoj fiksnoj ideji da je poručnik pošten čovjek i da će joj se jednog dana vratiti. Zbog toga je možete često vidjeti kako uporno obilazi lučke dijelove našega grada. Sam gospodin Fursey-Harris ozbiljno je nastojao ukazati toj ženi na beznadnost, da ne kažemo nedoličnost, njezina ponašanja. Ukratko, da ne okolišamo suviše, gospođo, ona je pomalo suluda.

Tada je nastupila šutnja. Župnik se rezignirano prepustio jednom poganskom bogu — bogu slučaja. Osjećao je da gospođa Poulteney računa. Njeno mišljenje o sebi samoj zahtijevalo je da pokaže užas i sablazan pri pomisli da bi takvoj osobi bilo dopušteno da ude u kuću Marlborough. Ali valjalo je uzeti u obzir i Boga.

— Ona ima rodbine?

— Koliko sam shvatio, nema.

— Kako se izdržavala otkako...?

— Vrlo bijedno. Shvatio sam da se pomalo bavila šivanjem. Mislim da ju je gospođa Tranter tako uposlila. Ali uglavnom živi od svoje uštede od ranijeg namješ-tenja.

— Štedjela je dakle.

Župnik je opet duboko udahnuo.

— Ako je uzmete sebi, gospođo, mislim da će biti uistinu pošteđena i spašena. — Zatim je izbacio svoj adut. — A možda će — premda nije na meni da sudim vašoj savjesti — možda će i ona, sa svoje strane, nekoga spasiti.

Gospođi Poulteney se odjednom prikazala blještava i božanstvena vizija; bila je to lady Cotton, koja je dobila po ukočenom nosu. Namrštila se i zagledala u svoj raskošni sag.

— Voljela bih da me posjeti gospodin Fursey -Harris.

I tjedan dana poslije, u pratnji župnika Lymea, on ju je posjetio, pijuc kao madeiru, i govorio — i prešućivao — kao što mu je njegov crkveni kolega savjetovao. Gospoda Talbot ih je opskrbila jednom beskona čnom preporukom, koja je više štetila nego koristila, budući da je sramotno propustila da dovoljno osudi ponašanje mlade guvernante. Jedna je fraza posebno najedila gospodu Poulteney. »Monsieur Varguennes bio je izuzetno šarmantna osoba, a kapetan Talbot me zamolio da vam nagovijestim kako mornarski život nije najbolja škola ćudoređa.« Isto tako, nije je uopće zanimalo da je gospođica Šarah »vješta i savjesna učiteljica« ili da »mojoj djeci veoma nedostaje«. Ali o čigledna labavost moralnih normi i budalasta sentimentalnost gospo đe Talbot napokon su pomogle Sari, s obzirom na gospodu Poul -teney; za nju su značile izazov.

I tako je Šarah došla na razgovor u pratnji župnika. Od početka se potajno dopala gospođi Poulteney, budući da je izgledala tako potištena, tako dotučena okolnostima. Istina, sumnjivo je izgledala bliže dvadeset i petoj — što je uistinu i bila — nego kao da joj je oko »trideset, ili možda i više«. Ali bila je tu njezina zaista vidljiva tuga koja je pokazivala da je grešnica, a gospo đa Poulteney nije željela imati posla ni s kim tko se očigledno nije mogao svrstati u tu kategoriju. Osim toga, osje ćala se njezina zatvorenost, koju je gospoda

Poulteney odlučila protumačiti kao nijemu zahvalnost. Iznad svega, s još živom uspomenom na tako brojnu odbjeglu poslugu, stara se dama užasavala drskosti

i nametljivosti, pojmova koji su u njenom iskustvu zna čili isto što i govoriti prije nego si oslovljen, i predvi đati njena pitanja, što ju je lišavalo užitka da pita zašto nisu bila predviđena.

Tada joj je, na župnikovu sugestiju, govorila pismo u pero. Rukopis je bio izvanredan, pravopis besprijekoran. Zadala joj je još lukavij u kušnju. Ponudila je Sari svoju Bibliju i naložila joj da čita. Gospođa Poulteney je dulje vremena razmišljala o izboru odlomka; i bila je bolno rastrzana između 119. psalma (Blaženi oni kojih je put neokaljan) i 140. psalma (Izbavi me, Jahve, od čovjeka zlobna). Napokon je izabrala prvi; i slušala je ne samo glas koji čita, već i bilo kakav zlokobni znak da čitateljica riječi psalmista ne uzima ozbiljno k srcu.

Sarin je glas bio čvrst i dosta dubok. Zadržao je tračak provincijskog naglaska, ali u to doba otmjeni naglasak nije još bio onako važan društveni rekvizit kakav će postati kasnije. Bilo je ljudi u Gornjem domu, čak vojvoda, koji su još uvijek govorili s tragom naglaska svoje pokrajine; i nitko zbog toga nije o njima imao lošije mišljenje. Možda je, kao suprotnost nenadahnutom mucanju gospode Fairlev, taj glas najprije zadovoljio gospodu Poultenev. Ali zanio ju je; isto kao i držanje djevojke dok je čitala: »O, kad bi čvrsti bili putovi moji da tvoja čuvam pravila!«

Preostalo je još kratko ispitivanje.

— Gospodin Forsvthe mi kaže da gajite sklonost prema jednoj osobi iz strane zemlje.

— Ne želim o tome govoriti, gospođo.

Dakle, da se bilo koja djevojka usudila takvo nešto reći gospođi Poultenev, uslijedili bi Dies Irae. Ali ovo je bilo izre čeno otvoreno, bez straha, a ipak s poštovanjem; i jednom u životu gospođa Poultenev propustila je zlatnu priliku da nekog tiranizira.

— Ne želim imati francuskih knjiga u svojoj kući.

— Ne posjedujem ni jedne. Kao ni engleske, gospo đo.

Nije posjedovala ni jedne, mogu ovdje dodati, zato što su sve bile

prodane; ne zato što bi bila neki rani preteča velecijenjenog McLuhana.

— Ali valjda imate Bibliju?

Djevojka je stresla glavom. Župnik se umiješao.

— Ja ću se za to pobrinuti, draga moja gospođo Poultenev.

— Rečeno mi je da ste veoma revna u pohađanju službe božje.

— Da, gospodo.

— Neka tako i ostane. Bog nas tješi u svakoj nevolji.

— Trudim se da vjerujem zajedno s vama, gospodo.

Gospoda Poulteney je postavila najteže pitanje, zapravo pitanje koje ju je župnik izričito zamolio da ne postavlja.

— Što ako se ta... osoba vrati; što onda?

Ali Sarah je i opet učinila najbolje što je mogla: nije rekla ništa i naprosto je spustila glavu i stresla je. U svojem sve povoljnijem raspoloženju gospoda Poulteney je to izvoljela shvatiti kao nagovještaj nijemog kajanja.

I tako se upustila u svoje dobro djelo.

Nije joj dakako palo na pamet da upita zašto bi Sarah, koja je odbijala ponude za rad od manje strogo kršćanskih duša nego što je bila gospoda Poulteney, željela doći baš u njezinu kuću. Za to su postojala dva veoma jednostavna razloga. Prvi je bio da se iz kuće Marlborough pružao veličanstven pogled na zaljev Lyme. Drugi je bio još jednostavniji. Imala je točno sedam penija na ovome svijetu.

7

Izvanredna produktivnost moderne industrije... dopušta neproduktivno zapošljavanje sve većeg i većeg dijela radničke klase, i dosljedno tome, u razmjerima koji se neprestano šire, reprodukciju pradavnih ku ćnih robova pod nazivom služinske klase, uključivši sluge, služavke, lakaje itd.

MARX, Kapital (1867)

Jutro, kad je Sam razgrnuo zastore, preplavilo je Charlesa onako kao što bi gospoda Poulteney — tada još uvijek čujno usnula — mogla poželjeti da je, nakon prikladno svečane stanke, preplavi raj kad umre. Otprilike desetak puta godišnje podneblje blage obale Dorse-ta donosi takve dane — ne naprosto ugodno blage dane izvan sezone, već zanosne trenutke sredozemne topline i prozračnosti. Priroda tada pomalo poludi. Pauci, koji bi morali spavati zimski san, trče po vrelim jesenskim stijenama u studenome; kosovi pjevaju u prosincu, jaglaci bujaju u siječnju; a ožujak oponaša lipanj.

Charles je sjeo u krevetu, strgnuo noćnu kapicu s glave, natjerao Sama da širom otvori prozore i oslanjajući se na dlanove zagledao se u sunčane zrake koje su se prosipale u sobu. Blaga sjeta što ga je tištala prethodnoga dana otplovila je s oblacima. Osjećao je kako mu se topli proljetni zrak mazno probija kroz poluotvorenu noćnu košulju sve do golog vrata. Sam je stajao oštreći britvu, i para se primamljivo dizala iz bakrenog vr ča što ga je donio sa sobom, s nekakvim proustov-skim bogatstvom evokacije — toliko ovako sretnih dana, toliko sigurnosti položaja, poretka, mira, civilizacije. Na ulici poplo čenoj kaldrmom ispod prozora je neki jahač smireno kloparao prema molu. Ponešto smioniji lahor pokrenuo je otrcane crvene zastore od baršuna na prozoru; ali u tom su svjetlu čak i oni izgledali prekrasno. Sve je bilo vrhunski dobro. Svijet će uvijek biti ovaj i ovakav.

Čulo se kloparanje sitnih papaka, nemirno blejanje i kme čanje. Charles je ustao i pogledao kroz prozor. Dva starca u širokim seoskim haljecima, s poramkom nabranim i prošivenim kao saće, stajala su i razgovarala na suprotnoj strani ulice. Jedan je bio pastir, oslonjen o svoj kukasti štap. Dvanaest ovaca i nešto više janjadi uznemireno je stajalo nasred ulice. Takvi ostaci mnogo starije Engleske, u folklornom ruhu, bili su ve ć 1867. slikoviti, premda ne i rijetki; svako je selo imalo svojih desetak sijedih glava u starinskim

haljecima. Charles je požalio što ne zna risati. Zaista, život je na ladanju dražestan. Okrenuo se svome sluzi.

— Na časnu riječ, Same, u ovakav dan mogao bih razmatrati mogu ćnost da nikad više u životu ne pogledam London.

— Ako budete i dalje stajali na tom zraku, gospodine, borme ni ne ćete.

Gospodar ga je trpko pogledao. On i Sam bili su zajedno ve ć četiri godine i uzajamno su se poznavali znatno bolje nego partneri u mnogo kojoj navodno prisnijoj zajednici.

— Same, opet si pio.

— Nisam, gospodine.

— Je li nova soba bolja?

— Jest, gospodine.

— A društvo?

— Vrlo pri'vatljivo, gospodine.

— Quod est demonstrandum. Objesio si nos u jutro u koje bi i škrtac propjevao. Ergo, napio si se.

Sam je iskušao oštricu smrtonosne britve na rubu svog malog palca, s izrazom lica koji je davao na znanje kako bi sada svakog trenutka mogao promijeniti odluku i iskušati je na rođenom vratu; ili možda čak i na vratu svog nasmiješenog gospodara.

— Ma znate, ona cura iz kuhinje kod gospo đice Tranter. Ne bi ja...

— Najljepše te molim da odložiš taj instrument. I budi malo jasniji.

— Ma vidio sam je. Tamo dole. — Pokazao je palcem prema prozoru. — Viče preko ceste na sav glas.

— A što viče, molim te lijepo?

Samov izraz lica produbio se u prijete ći bijes. — 'Imaš li vreću čađi?' — Napravio je sumornu stanku. — Gospodine.

Charles se veselo nakesio.

— Poznam tu djevojku. To je ona u sivoj haljini? Onako ružna lica? — Bilo je to neljubazno od Charlesa, budu ći da je govorio o djevojci kojoj je dan ranije skinuo šešir, najpoželjnijem stvorenjcu za udaju kojim se Lyme mogao pohvaliti.

— Ne baš ružna. Barem, izgledom nije.

— Aha. Tako dakle. Kupido je nepravedan prema Cockneyjima.

Sam mu je dobacio indignirani pogled. — Ne bih je dotaknuo ni malim prstom!Vražja mljekarica.

— Nadam se da ne koristiš taj pridjev u doslovnom smislu, Same. Možda jesi, kao što to tako često tvrdiš, rođen u krčmi...

— Prva vrata do krčme, gospodine.

— U neposrednom susjedstvu krčme, ali ne želim da se služiš i jezikom krčme na ovakav dan.

— Ma poniz'la me, gospodin Charles. Čuli su svi konjušari. — Budući da su »svi konjušari« uključivali točno dvije osobe, od kojih je jedan bio gluh kao top, Charles nije pokazao izrazitu su ćut. Nasmiješio se, zatim rukom dao znak Samu da mu natoči vruću vodu.

— Daj mi sad moj doručak, hajde. Danas ću se sam obrijati. I donesi mi dvostruku porciju pogačica.

— Da, gospodine.

Ali Charles je zaustavio mrzovoljastog Sama na vratima i priprijetio mu četkicom za brijanje.

— Ove ladanjske djevojke suviše su bojažljive da bi izvikivale takve prostote otmjenoj londonskoj gospodi — osim ako nisu ozbiljno izazvane. Na žalost, slutim, Same, da si bio razuzdan. — Sam je stajao otvorenih usta. — A

uzdam se da ćeš sada zauzdati svoja čuvstva i smjesta mi donijeti doru čak, inače ću pouzdano usmjeriti svoju cipelu prema stražnjem dijelu tvoje mizerne anatomije.

Vrata su se tada zatvorila, i to ne previše nježno. Charles je sam sebi namignuo u zrcalu. A zatim je iznenada stavio još jedno desetljeće na lice: sušta ozbiljnost, dostojanstveni mladi pater familias; zatim se popustljivo nasmiješio tim svojim licima i euforiji; zauzeo pozu i uronio u nježno promatranje vlastitih crta. Bile su zaista veoma pravilne — široko čelo, brk crn kao kosa, koja se raščupala kad je skinuo noćnu kapicu, zbog čega je izgledao mladi nego što je bio. Put mu je bila dolično blijeda, premda manje nego većini londonske gospode — jer bilo je to doba kad opaljenost od sunca uop će nije bila socijalno-seksualni simbol društvenog statusa, već, naprotiv: naznaka nižeg staleža. Da, kad se malo bolje promotrilo, u ovakvom trenutku bilo je to pomalo budalasto lice. Sićušni valić jučerašnjeg nezadovoljstva opet ga je preplavio. Odve ć nedužno lice, kad bi mu se strgnula službena izvanjska krinka; odve ć malo uspjeha. Postojao je zapravo samo dorski nos, smirene sive o či. Vrlo očigledno, nije mu nedostajalo odgoja i poznavanja samoga sebe.

Počeo je prekrivati to neodređeno lice sapunicom. Sam je bio otprilike deset godina mla đi od njega; premlad da bude dobar sobar, a osim toga, rastresen, svadljiv, tašt, uvjeren da je veoma pronicav; suviše sklon da se šali i besposličari napola izvaljen sa slamkom ili stru čkom peršina zataknutim u uglu usta; ili da - ženska francuskog poručnika izigrava ljubitelja konja, ili lovi vrapce pod sitom, dok ga uzalud dozivaju na katu.

Dakako, za nas svaki sluga londonskog podrijetla po imenu Sam smjesta priziva u sjećanje besmrtnog Wellera; i nema dvojbe da je Sam potekao upravo iz takve sredine. Ali prošlo je trideset godina otkako su Pickwickovci prvi put zablistali u svijetu. Samova ljubav prema konjima nije bila uistin u vrlo duboka.

Više je nalikovao nekom modernom pripadniku radničke klase koji drži da je temeljito poznavanje automobila znak njegova društvenog napretka. On je znao čak i za Sama Wellera, ne iz knjige, ve ć iz scenske verzije knjige; i znao je da su se vremena promijenila. Njegovo pokoljenje Cockneyja bilo je ve ć stupanj iznad toga; i ako je rado zalazio u staje, bilo je to ponajviše zato da

pokaže taj stupanj provincijskim konjušarima i slugama.

Sredina stoljeća bila je svjedokom pojave potpuno nove vrsti dendija na engleskoj pozornici; stara varijanta iz viših slojeva, izblijedjeli potomci Beau

Brummela, bili su poznati kao »svvells«; ali novi mladi imu ćni o-brtnici i tobože više kućne sluge poput Sama upustili su se u konkurenciju s kroja čke strane. Sami »svvells« zvali su ih »snobovi«; Sam je bio vrlo zgodan primjer snoba u tom lokaliziranom smislu riječi. Imao je vrlo razvijen smisao za stil u odijevanju — jednako razvijen kao »mod« u 1960-im godinama; i trošio je

većinu svoje plaće na to da drži korak s modom. A drugo svojstvo te nove klase pokazivao je u svojoj borbi da savlada jezik.

Već 1870, slavnu nesposobnost Sama Wellera da izgovori v osim kao w, stoljetni znak običnog Londonca, jednako su prezirali i »snobovi« kao i građanski roma-nopisci, koji su je još neko vrijeme, i to potpuno netočno,

umetali u dijalog svojih londonskih likova. Borba snobova bila je mnogo više borba s aspiratima; teška borba, u slučaju našega Sama, i češće izgubljena nego dobivena. Ali njegovi pogrešno izgovoreni glasovi a i h nisu bili uistinu smiješni; bili su znakovi socijalne revolucije, a to Charles nije uspio spoznati.

Možda je to bilo stoga što mu je Sam pružao nešto silno potrebno u njegovu životu — svakodnevnu priliku za brbljanje, za povratak đačkom dobu, u kojoj je Charles mogao, da tako kažemo, izlučivati svoju karakterističnu i bijednu sklonost prema rafiniranim igrama rije či i dvosmislenostima: prema humoru koji se, s izuzetno neugodnom čistoćom, temelji na obrazovnim povlasticama. A ipak, premda bi se moglo činiti da je Charlesovo ponašanje otežavalo već i onako grubu uvredu u obliku ekonomske eksploatacije, moram istaknuti da je njegov odnos prema Samu uistinu pokazivao neku vrst privrženosti, ljudsku sponu koja je bila znatno bolja od frigidne barijere što s u je mnogi novi bogataši, u razdoblju zasićenom novim bogatstvima, u to vrijeme podizali između sebe i svoje posluge.

Istina, Charles je za sobom imao mnoga pokoljenja služinčadi; novi bogataši njegova doba nisu imali ni jedno — uistinu, vrlo su često bili djeca slugu. On nije mogao zamisliti svijet bez posluge. Novi bogataši jesu; i to ih je opteretilo još mnogo surovijim zahtjevima prema svom relativnom statusu. Pokušavali su svoje sluge pretvoriti u strojeve, dok je Charles vrlo dobro znao da mu je Sam istodobno djelomice i drug — njegov San-cho Panza, pučki lik iz drame koji podržava njegovo duhovno obožavanje Ernestine —Dorothee. Držao je Sama ukratko zato što ga je on često nasmijavao; ne zato što nije bilo moguće naći bolji »stroj«.

Ali razlika između Sama Wellera i Sama Farrovva (to jest, izme đu 1836. i 1867) bila je ova: prvi je bio sretan u svojoj ulozi, drugi ju je podnosio. Weller bi bio odgovorio na onu vreću čadi, i to osvetničkom rječitoš-ću. Sam se ukočio, »podigao obrve« i okrenuo leda.

8

Tu valja se more, gdje stablo je raslo o zemljo, koje si mijene vidjela! Tu gdje dugačka ulica huči, morske je pučine tišina vladala.

Brda su sjene, prelijevaju se, od oblika do oblika, ništa ne stoji, pretapa se kao magla, to čvrsto kopno poput oblaka se oblikuje i nestaje.

TENNYSON, In Memoriam (1850)

Ali ako dandanas želite istodobno ništa ne raditi i biti poštovan, najbolja jeizlika baviti se nekim dubokoumnim studijem...

LESLIE STEPHEN, Crtice iz Cambridgea (1865)

Toga jutra u Lymeu bilo je još natmurenih lica, osim Samova. Ernestina se probudila u raspoloženju koje je blistavo obećanje dana samo pogoršalo. Tegoba je bila poznata; ali nije dolazilo u obzir da njezine posljedice nametne Charlesu. I tako je, kad je poslušno navratio u kuću tetke Tranter u deset sati, ustanovio da ga je dočekala samo ta dama: Ernestina je provela pomalo nemirnu noć i željela bi se odmoriti. Ne bi li se mogao vratiti toga poslijepodneva na čaj, kad će joj nedvojbeno već biti

bolje? Budući da je Charles na zabrinuto raspitivanje — ne bi li valjalo pozvati liječnika? — dobio uljudno negativan odgovor, on se oprostio. I pošto je naredio Samu da kupi koliko god može cvijeća i odnese ga u kuću ljupke bolesnice, uz dopuštenje i savjet da sam ponudi cvi -jetak ili dva mladoj gospođici tako neprijateljski raspoloženoj prema čađi, za koju je laganu dužnost smio poslije uzeti slobodan dan kao nagradu (nisu svi viktori -janski poslodavci izravno odgovorni za komunizam), Charles se suo čio s vlastitim slobodnim satima.

Izbor mu je bio lagan; on bi dakako bio otišao kamo god to Ernestinino zdravlje zahtijevalo, ali valja priznati da je činjenica što je to bio upravo Lyme Regis ugodno olakšala ispunjavanje njegovih predbračnih dužnosti.

Stonebarrow, Black Ven, Ware Cliffs — ta vam imena vjerojatno vrlo malo znače. Ali Lyme je smješten usred jednog od rijetkih nalazišta kamena poznatog kao modri lias. Za pukog zaljubljenika u pejzaže taj kamen nije privlačan. Posebno sumorne sive boje, po opipu nalik na okamenjeno blato, prije bi se moglo reći da djeluje prijeteće nego slikovito. Osim toga je pri-jevaran jer su mu slojevi krhki te pokazuje tendenciju prema sklizanju, zbog

čega je ovom malom pojasu od dvadesetak kilometara obale u modrom liasu more u povijesti otelo gotovo više zemlje nego bi lo kojem drugom kraju Engleske. Ali njegova velika zasićenost fosilima i njegova mobilnost pretvorili su ga u meku britanskih paleontologa. U ovih posljednjih stotinjak godina najuobičajenija životinja na njegovim obalama jest čovjek — koji rukuje čekićem geologa.

Charles je već prije toga posjetio vjerojatno najčuveniju trgovinu u Lymeu toga doba — The Old Fossil Shop, koju je utemeljila znamenita Mary Anning, žena bez formalnih škola, ali obdarena genijem za otkrivanje dobrih primjeraka — i u to doba često neklasificira-nih. Bila je prva osoba koja je vidjela kostur Ichthyosaurus platyodon; i premda su mnogi znanstvenici njenoga doba sa zahvalnošću iskoristili njezine nalaze da u -čvrste vlastitu reputaciju, jedna je od najgorih sramota britanske paleontologije činjenica da ni jedan domaći tip ne nosi oznaku anningii. Toj se istaknutoj mjesnoj uspomeni Charles odužio s poštovanjem — i gotovim novcem za brojne amonite i Isocrina koje je želio smjestiti u vitrine duž zidova svoje radne sobe u Londonu. Međutim, bilo je i razočaranja, jer se u to doba specijalizirao u jednoj grani od koje je trgovina

starim fosilima imala vrlo malo primjeraka na prodaju.

Bio je to echinoderm ili okamenjeni morski ježi -nac. Ponekad ih engleski zovu tests (po latinskom testa, crijep ili zemljani lonac); američki, pješčani dolari.

Oni variraju po obliku, premda su uvijek savršeno simetri čni; a zajednički im je nježno zamagljen prugasti uzorak. Bez obzira na njihovu znanstvenu vrijednost (vertikalna serija nađena na Beachv Head početkom 1860-ih godina bila je jedna od prvih praktičkih potvrda teorije evolucije), oni su uistinu krasni mali predmeti; a dodatna im je draž što ih je uvijek vrlo teško na ći. Možete tražiti danima, a ne naići ni na jednoga; a jutro u kojemu na đete dva ili tri zaista je jutro koje se pamti. Možda je, kao čovjeka koji nije znao što će sa svojim vremenom, rođenog amatera, Charlesa k njima podsvjesno privuklo upravo to; imao je dakako i znanstvene razloge, i zajedno sa svojim drugovima po hobiju rekao bi in-dignirano kako su Echinodermia »sramotno zanemareni«, poznato opravdanje za čovjeka koji provodi previše vremena na premalenom području. Ali ma kakvi bili njegovi motivi, on je bio opsjednut ježincima.

Ježinci se međutim ne nalaze u modrom liasu, već u gornjim slojevimaškriljevca; i trgovac fosilima savjetovao mu je da je najbolje tražiti na podru čju zapadno od grada, a ne nužno na obali. Otprilike pola sata nakon što je posjetio tetku Tranter, Charles se opet našao na Cobbu.

Veliki gat nije bio nimalo pust toga dana. Ribari su kalafatali čamce, krpali mreže, popravljali lonce za rakove i jastoge. Bilo je tu i ljudi boljega soja, ranih gostiju, stalnih stanovnika mjesta, koji su šetkali kraj još uvijek uzbibanog, ali sada blagog mora. Charles je primijetio da onoj ženi koja je zurila u daljinu nema ni traga. Ali nije više mislio ni o njoj — ni o Cobbu — i krenuo je hitrim i gipkim korakom, veoma razli čitim od svog uobičajenog lijenog gradskog šetkanja, po obali ispod klisura Ware prema svom odredištu.

Da ste ga vidjeli, morali biste se nasmiješiti jer je bio brižljivo opremljen za svoju ulogu. Obuo je čvrste potkovane visoke cipele i platnene gamaše u koje su ispod koljena bile utaknute norfolške hlače od debelog flanelskog štofa. Uz to je nosio tijesan i besmisleno dugačak kaput; platneni široki šešir neodređene bež boje; čvrsti jasenov štap koji je kupio na putu prema Cobbu; i golemu naprtnjaču, iz koje ste mogli istresti već oteža-lu zbirku čekića, vrećica, bilježnica, okruglih limenih kutijica, sjekirica i tko zna što još. Ništa nam danas

nije tako teško shvatiti kao tu metodičnost viktorijanaca; najbolje se (i najgrotesknije) iskazuje u savjetima koji se tako široke ruke dijele putnicima u prvim izdanjima Baedekera. Gdje je tu, čovjek se pita, uopće još moglo biti užitka? Kako, u slučaju Charlesa, on nije mogao uvidjeti da bi mu lagana

odjeća bila mnogo udobnija? Da mu šešir nije potreban? Da su čvrste potkovane cipele na žalu posutom kamenjem jednako prikladne kao klizaljke?

Pa dobro, smijemo se. Ali možda ima nešto divljenja vrijedno u tom razdvajanju onoga što je najudobni-je od onoga što se najviše preporučuje. Tu opet iznova nailazimo na onu jabuku razdora izme đu dva stoljeća: mora li nas dužnost* tjerati ili ne? Ako shvatimo tu opsjednutost obla čenjem za pravu ulogu, pripremljenošću za svaku eventualnost, kao puku glupost, sljepilo pred

* Bilo bi dobro da ovdje, kao podsjetnik da su srednjeviktorijanski agnosticizam i ateizam (za razliku od modernog) bili strogo povezani s teološkom dogmom, citiram slavni epigram George Eliot: »Bog je nezamisliv, besmrtnost je nevjerojatna, ali dužnost je neopoziva i apsolutna«. A još više neopoziva, možemo dodati, u nazočnosti tako užasnog dvostrukog nedostatka vjere.

empirijskim, mislim da ozbiljno — ili bolje reći površno — griješimo sudeći o našim precima; jer upravo su ljudi veoma nalik Charlesu, i isto tolikoopterećeni odjećom i opremom kao što je on bio toga dana, položili temelje čitavoj našoj modernoj znanosti. Njihova ne -razumnost u tom smjeru bila je tek simptom njihove ozbiljnosti u mnogo važnijim stvarima. Oni su osje ćali da obavijesti koje imaju o svijetu nisu adekvatne; da su dopustili da im se prozori u stvarnost zamagle konvencijama, religijom, društvenom stagnacijom; znali su, ukratko, da ima mnogo toga što moraju otkriti i da je otkriće od bitne važnosti za čovjekovu budućnost. Mi mislimo (osim ako ne živimo u istraživačkom laboratoriju) da nemamo što otkriti, i jedino što je za nas od bitnog značenja tiče se čovjekove sadašnjosti. Utoliko bolje za nas? Možda. Ali nismo mi oni koji će na kraju suditi.

I tako ja ne bih bio suviše sklon da se smijem toga dana kad je Charles,

nakon što je cijelim putem po obali kuckao čekićem i saginjao se i razgledao kamenje, pokušao deseti put preskočiti preširoki jaz između kamenja i sramotno se ispružio nauznak. Nije Charlesu posebno smetalo što se okliznuo, jer dan je bio prekrasan, lijasičkih je fosila bilo mnogo, a ubrzo je ustanovio da je potpuno sam.

More je svjetlucalo, škurci kliktali. Jato oštrigara, crnih i bijelih i koraljnocrvenih, letjelo je pred njim kao vjesnici njegova napredovanja. Zatim je naišao na zavodljive bare među stijenama, i užasne su se heretičke misli pojavile u mozgu jadnika — ne bi li bilo zabavnije, ne, ne, znanstveno vrednije, prihvatiti se biologije mora? Možda odreći se Londona, živjeti u Lymeu... ali

Ernestina to nikad ne bi dopustila. Nastupio je čak, drago mi je što to mogu zabilježiti, jedan posve ljudski moment kada se Charles oprezno ogledao oko sebe, uvjerio se da je potpuno sam, a onda pažljivo izuo teške cipele, gamaše i čarape. Đački trenutak, i on se pokušao sjetiti jednog stiha iz Homera koji bi ga pretvorio u klasični trenutak, ali omela ga je potreba da uhvati jednog malog račića koji se dao u bijeg kad je gigantska podvodna sjena pala na njegove budne isturene oči.

Jednako kao što možda prezirete Charlesa zbog preopterećenosti opremom, možda ga prezirete i zbog toga što se nije nizašto specijalizirao. Ali morate pri tome imati na umu da prirodopis tada nije imao pejorativni smisao bijega od stvarnosti kao što ima danas — i to, vrlo često, bijega u sentiment. Charles je bio vrlo spreman ornitolog, a uz to i botani čar. Možda bi bilo bolje da je zatvorio oči i usredotočio se samo na fosilne morske ježince, ili posvetio svoj život podjeli alga, kad bi bila riječ o znanstvenom napretku; ali sjetite se Darwina i njegova Putovanja broda »Beagle«. Podrijetlo vrsta je trijumf generalizacije, a ne specijalizacije; pa čak kad biste mi i mogli dokazati da bi ovo drugo bilo bolje za Charlesa kao netalentiranog znanstvenika, još uvi jek bih ustrajao na tome da je ono prvo bilo bolje za Charlesa kao ljudsko bi će. Ne samo da amateri smiju sebi dopustiti da se u sve pletu; oni se moraju u sve plesti, i neka vrag nosi umišljene znanstvenike koji ih pokušavaju zatvoriti u nekakvu usku oubliette.

Charles se nazivao darvinistom, a ipak nije istinski shvatio Darwina.

Ali, da budemo iskreni, nije ni sam Darwin. Ono što je taj genij poremetio bila je Linnaeu-sova Scala Naturae, ljestvica prirode, čiji je kamen temeljac, jednako bitan za nju kao što je božanstvo Krista za teologiju, bio nulla species nova: nova vrsta ne može ući u svijet. To načelo objašnjava linnéovsku opsjednutost klasificiranjem i imenovanjem, fosilizira -njem postojećeg. Sada to možemo shvatiti kao unaprijed osu đen pokušaj da se stabilizira i učvrsti nešto što je u stvarnosti u neprestanom kretanju, i čini se vrlo primjerenim da je sam Linnaeus napokon poludio; on je znao da je u labirintu, ali nije znao da je to labirint čiji se zidovi i hodnici vječno mijenjaju. Čak se i Darwin nije potpuno otresao tih švedskih okova, i nikako ne možemo Charlesa optužiti za misli koje su mu prolazile mozgom dok je promatrao slojeve liasa u stijenama nad sobom.

On je znao da je nula species nova čista glupost; ali je ipak u tim slojevima vidio postojanje izvanredno umirujućeg reda. Možda je mogao vidjeti vrlo suvremenu socijalnu simboliku u mrvljenju i raspadanju tih si -vomodrih naslaga; ali što je zaista vidio, bila je neka vrst strukturiranosti vremena, u kojoj su se neumoljivi zakoni (i stoga blagotvorno božanski, jer tko može ustvrditi kako red nije najviše dobro čovječanstva?) vrlo pogodno rasporedili da omoguće održanje najsposobnijih i najboljih, exemplia gratia Charlesa Smithsona, u ovaj krasni proljetni dan, samoga, revnoga i znatiželj noga, punoga razumijevanja i prihvaćanja, otvorenih očiju i zahvalnoga. Nedostajala je dakako prirodna posljedica propasti ljestvice prirode: to jest, ako nova vrsta može nastati, stara joj vrsta vrlo često mora napraviti mjesta. Osobnog je umiranja Charles bio svjestan — svaki je viktorijanac morao biti. Ali op će je izumiranje bilo pojam jednako dalek njegovom duhu toga dana kao onajnajmanji oblak na nebu nad njim; pa čak i kad mu se, pošto je napokon opet navukao čarape, ga-maše i cipele, u ruci našao vrlo konkretan primjer za nj.

Bio je to vrlo lijep fragment liasa s amonitnim otis -cima, čudesno jasnima mikrokozmima makrokozma, uzvitlanim galaksijama koje su se prevrtale duž dvadesetak centimetara kamena. Nakon što je savjesno ispisao etiketu s datumom i mjestom nalaza, ponovo je izletio iz znanosti — ovaj put u ljubav. Odlučio ga je dati Ernestini kad se vrati. Bio je dovoljno dražestan da joj se dopadne; a napokon, ubrzo će ga ponovo dobiti s njom. Još bolje od toga, povećani teret što ga je morao nositi na leđima pretvorio je taj dar istodobno u trud. Dužnost, ugodno priklanjanje struji epohe, podigla je svoju strogu glavu.

A jednako tako i svijest da je šetkao polaganije nego što je namjeravao.Raskopčao je kaput i izvukao srebrni sat s poklopcem. Dva sata!

Naglo se ogledao i vidio kako valovi oplakuju podnožje rta udaljenog kilometar i pol. Nije mu prijetila opasnost da ostane odsječen, jer je već vidio strmu ali sigurnu stazu točno pred sobom, koja je vodila uz klisuru do gustih šuma iznad nje. Međutim, nije se mogao vratiti po obali.

Njegovo je odredište zaista i bila ova staza, ali namjeravao je do nje do ći brzo, a zatim se popeti na razinu na kojoj se pojavljuje sloj škriljevca. Da bi se kaznio za svoju sporost, prenaglo se uspeo stazicom, i morao je na čas sjesti da se oporavi, obilno se znojeći pod jezivim flanelom. U blizini je čuo mali potočić i ugasio je žed; nakvasio rupčić i ovlažio lice; a tada se počeo ogledavati oko sebe.

9

... to srce, znadem, nije stvoreno da dugo bude ljubljeno: ali nešto mu zrači iz dubina

previše čudno, previše nemirno, previše neukroćeno.

MATTHEW ARNOLD, Oproštaj (1853)

Iznio sam dva najočiglednija razloga zašto se Sarah Woodruff podvrgla inspekciji gospode Poulteney. Ali ona je bila posljednja osoba koja bi na vodila razloge, ma koliko instinktivno, a bilo je još mnogo drugih — doista moralo ih je biti, jer je vrlo dobro znala kakav glas bije gospodu Poulteney u manje uzvišenim krugovima Lymea. Jedan je dan bila neodlučna; zatim je otišla u posjet gospodi Talbot da zatraži njezin savjet. Gospoda Talbot, međutim, bila je izvanredno dobrodušna, ali ne posebno pronicljiva mlada žena; i premda bi ona voljela ponovo primiti Saru k sebi — pa je to ranije čak i vrlo odlučno ponudila

— bila je svjesna da Sarah sad nije sposobna za onu neprestanu i cjelodnevnu brigu nad svojim štićenicima, kakvu zahtijevaju dužnosti guvernante. A ipak je i dalje veoma željela da joj pomogne.

Znala je da Sari sad prijeti neimaština, i ležala je budna noću zamišljajući prizore iz romantičnije literature njenih djevojačkih dana, prizore u kojima na smrt izgladnjele junakinje leže zgrčene na snijegom prekrivenim kućnim pragovima, ili drhću u ognjici na nekom golom, vlažnom tavanu.Ali jedna slika — zapravo ilustracija iz jedne poučne priče gospode Sherwood— utjelovila je njezine najužasnije strepnje. Progonjena žena ska če s klisure. Munja je bljesnula otkrivajući okrutna lica njezinih progonitelja nad njom; ali najgori od svega jezivi je užas na blijedom licu ukletog stvorenja, i njen ogrt ač koji se nabire uvis, golem, crn, uzvitlano gavranovo krilo grozne smrti.

I tako je gospoda Talbot prikrila svoje dvojbe o gospodi Poulteney i savjetovalaSari da prihvati mjesto. Bivša guvernanta poljubila je na rastanku malog Paula i Virginiju, i vratila se pješke natrag u Lyme kao osuđenica. Uzdala se u sud gospođe Talbot; a ni jedna inteligentna žena koja se uzda u glupu ženu, ma kako ona bila dobrodušna, ne može drugo ni očekivati.

Sarah je bila inteligentna, ali njezina je prava inteligencija pripad ala vrlo rijetkoj vrsti; vrsti koja bi zacijelo prošla nezapažena u bilo kojem našem modernom testu na fakultetu. Nije bila ni najmanje analiti čka ili sposobna za rješavanje problema, i nedvojbeno je sim -ptomatično da je jedan jedini predmet koji je s najvećom mukom svladavala bila matematika. Isto tako, nije se manifestirala ni u obliku neke posebne živahnosti ili duhovitosti, čak ni u njenim sretnijim danima. Prije bi se moglo re ći da je to bila neka zagonetna — zagonetna za osobu koja nikad nije bila u Londonu, nikad dolazila u dodir sa svijetom — sposobnost da klasificira vrijednost drugih ljudi: da ih razumije, u najpunijem smislu te riječi.

Posjedovala je neku vrst psihološkog ekvivalenta vještine iskusnog trgovca konjima — sposobnost da gotovo pri prvom pogledu razlikuje dobrog konja od lošeg; ili kao da je, preskočivši stoljeće, bila rođena s kompjutorom u srcu. Kažem u srcu, budući da vrijednosti koje je ocjenjivala pripadaju više srcu nego mozgu. Mogla je osjetiti pretenzije šupljeg dokazivanja, laž nog

obrazovanja, pristrane logike kad bi na njih naišla; ali je mogla prozreti ljude i na rafiniraniji način. A da nije bila svjesna kako, jednako kao što ni kompjutor ne može protuma čiti vlastite postupke, ona ih je vidjela onakvima kakvi jesu, a ne ka kvima su se pokušavali prikazati. Ne bi bilo dovoljno reći da je bila izvrstan moralni sudac ljudi. Njeno je shvaćanje bilo šire od toga, i da joj je puki moral bio kamen kušnje, ne bi se bila ponašala onako kako jest — jednostavna je činjenica, naime, da ona nije odsjela kod rođakinje u Weymouthu.

Ta instinktivna dubina intuicije bila je prvo prokletstvo njezina života; drugo je bilo njeno obrazovanje. Nije to bilo naro čito opsežno obrazovanje, ništa bolje nego što se moglo steći u trećerazrednom seminaru za mlade dame u Exeteru, gdje je učila u toku dana, a plaćala za učenje u toku večeri — a ponekad duboko u noć — krpanjem rublja i drugim niskim poslovima. Nije se dobro slagala s drugim učenicama. One su je gledale s visoka; a ona je odozdo gledala kroz njih. Tako se dogodilo da je pročitala mnogo više romana i mnogo više poezije, ta dva utočišta usamljenih, nego većina njezinog soja. Oni su joj služili kao nadomjestak za iskustvo. Premda toga nije bila svjesna, ocjenjivala je ljude isto toliko po normama Waltera Scotta i Jane Austen, kao po onima do kojih je došla empirijskim putem; vi-deći ljude oko sebe kao likove iz književnosti i donoseći poetski sud o njima. Ali, na žalost, ono što je sebe na taj način naučila bilo je u velikoj mjeri podrovano onime š to su nju učili. Stekavši pokost dame, pretvorena je u savršenu žrtvu kastinskog društva. Njezin ju je otac silom izvukao iz vlastite klase, ali nije ju mogao podi ći u slijedeću.

Mladićima iz one koju je napustila postala je previše otmjena za udaju; onima iz klase kojoj je težila ostala je suviše obična.

Taj otac, koga je župnik iz Lymea opisao kao »čovjeka izvanrednih načela«, bio je upravo suprotno budući da se mogao pohvaliti izvanrednom zbirkom potpuno pogrešnih načela. Ono što ga je natjeralo da kćer jedinicu pošalje u internat nije bila briga za nju, ve ć opsjednutost vlastitim podrijetlom. Četiri pokoljenja unatrag na očinskoj su strani otkrivena prava dokazana gospoda. Postojalo je čak neko udaljeno srodstvo s obitelji Drake, irelevantna činjenica koja se u toku godina postupno petrificirala u pretpostavku izravne neprekinute loze od velikog Sir Francisa. Obitelj je zaista neko ć posjedovala neku vrst majura u onoj hladnoj zelenoj ni čijoj zemlji

između Dartmoora i Exmoora. Sarin ga je otac tri puta vidio rođenim očima; i vratio se na malo gospodarstvo koje je zakupio od golemog imanja Meritonovih da razmišlja, i snuje, i sanjari.

Možda je bio razočaran kad mu se kćerka vratila kući iz škole u osamnaestoj godini — tko zna kakva je čudesa zamišljao da će ga obasuti? — i sjela nasuprot njemu za stol od brestovine i motrila ga dok se hvastao, motrila ga s nekom tihom rezervom koja ga je razdraži -vala, razdraživala poput komadića beskorisnog stroja (jer on je bio ro đeni Devonac, a novac Devoncima zna či sve), razdražila ga napokon do ludila. Odrekao se za -kupništva i kupio vlastito gospodarstvo; ali kupio ga je prejeftino, i ono što je isprva po njegovu mišljenju bila lukava dobra kupovina, pokazalo se na kraju sablažnji -vo lošim. Nekoliko se godina mučio da održava i hipoteku i smiješnu fasadu otmjenosti; zatim je potpuno poludio, u medicinskom smislu te rije či, i otpremljen je u dorchestersku ludnicu. Umro je ondje godinu dana kasnije. U to se vrijeme Šarah već godinu dana sama izdržavala — najprije je radila kod jedne obitelji u Dor-chesteru da bi bila bliže ocu. Zatim je, kad je on umro, prihvatila mjesto kod Talbotovih.

Bila je suviše uočljiva djevojka a da ne bi imala prosaca unato č tome što uopće nije imala nikakvog miraza. Ali tada bi uvijek proradilo njeno prvo i prirođeno prokletstvo; uvijek bi prozrela previše samopouzdane pretendente. Spoznala bi njihove podlosti, njihovu nadutost, njihovo milosr đe, njihove gluposti. I tako se činilo da je neizbježno osuđena upravo na onu sudbinu, što ju je priroda milijunima godina veoma očigledno odgajala da izbjegava: usidjelištvo.

Zamislimo nemoguće, to jest da je gospoda Poulte-ney sastavila popis za i protivna temu Sare, i to upravo onoga dana kad je Charles bio zaokupljen svojim viso-koznanstvenim izmicanjem tegobnim dužnostima zaruka. U najmanju ruku, zamislivo je da je to mogla napraviti toga poslijepodneva budući da je Šarah, gospođica Šarah iz kuće Marlborough, izbivala.

I započnimo radosno, sa stranicom potraživanja. Prva točka na računu nedvojbeno bi bila najmanje očekivana u doba preuzimanja obaveze, godinu dana ranije. Mogla bi biti izražena ovako: »Sretnija kućna atmosfera«.

Nevjerojatna je činjenica da u tom razdoblju ni jedan jedini član

posluge nije bio otpremljen, odnosno otpremljena (statisti čki se moglo dokazati da je u prošlosti bilo učestalije ovo drugo).

To, ta bizarna promjena, započela je jednog jutra, tek nekoliko tjedana nakon što je gospođica Šarah preuzela svoju dužnost, to jest, svoju odgovornost za dušu gospođe Poulteney. Stara je dama svojom uobičajenom darovitošću otkrila grubo zanemarivanje dužnosti: sobarica na katu, čija je dužnost bila da svakog utorka neizostavno zalije paprati u drugom salonu — gospođa Poulteney imala je jedan za sebe, a drugi za društvo — propustila je da to učini. Paprat se zelenjela od prašta-nja; ali gospođa Poulteney je naprotivproblijedjela od ljutine. Krivac je pozvan. Priznala je da je zaboravila; gospodaPoulteney bi možda velikom mukom i prešla preko toga, ali djevojka je odnedavna na duši već imala popis od dva ili tri slična sitna grijeha. Odzvonilo joj je; i gospođa Poulteney je tako, ispunjena mračnim osjećajem dužnosti kao buldog koji se sprema da ugrize provalnika u nogu, po čela povlačiti pogrebno zvono.

— Mnogo štošta mogu otrpjeti, ali ovo neću.

— Nikad to više neću napraviti, gospođo.

— Svakako nikad više u mojoj kući, vjeruj mi.

— Oh, gospođo. Molim vas, gospođo.

Gospođa Poulteney je sebi dopustila nekoliko ozbiljnih, znala čkih trenutaka uživanja u djevojčinim suzama.

— Gospoda Fairley će ti dati tvoju plaću.

Gospođica Šarah je bila nazočna tom razgovoru jer joj je gospođa Poultenev diktirala pisma, uglavnom biskupima, ili u najmanju ruku tonom kojim se čovjek obraća biskupima. Ona je sad postavila jedno pitanje; njegovo je djelovanje bilo nevjerojatno. To je, ponajprije, bilo prvo pitanje koje je postavila u nazočnosti gospode Poultenev, a da nije bilo izravno povezano s njezinim dužnostima. Zatim, ono je prešutno proturječilo sudu stare gospode. Treće, nije bilo upravljeno gospođi Poultenev, već djevojci.

— Osjećaš li se ti dobro, Millie?

Da li zbog djelovanja sućutnog glasa u toj sobi, ili zbog svog stanja, djevojka je zapanjila gospodu Poultenev time što je pala na koljena i istodobno stresla glavom i pokrila lice rukama. Gospo đica Šarah hitro se našla kraj nje; i već u slijedećoj minuti ustanovila je da djevojci zaista nije dobro, da se dvaput onesvijestila u toku prošlog tjedna, da se suviše bojala bilo kome re ći...

Kad se malo poslije gospođica Šarah vratila iz sobe u kojoj su djevojke spavale i u kojoj je Millie sad položena u krevet, došao je red na gospodu Poultenev da postavi upravo nevjerojatno pitanje.

— Što bih morala učiniti?

Gospođica Šarah ju je pogledala ravno u oči, i ono nešto u njenom pogledu pretvorilo je naredne riječi u puki ustupak konvenciji.

— Ono što mislite da je najbolje, gospođo.

I tako je tom najrjeđem cvijetku, praštanju, u kući Marlborough pružen sitan komadić tla; i kad je liječnik došao da pregleda djevojku i ustanovio kloranemiju, gospođa Poultenev je otkrila izopačene užitke u pretvaranju da je istinski dobrodušna. Uslijedio je još jedan ili dva takva događaja koji su, premda ne tako dramatični, išli istim tokom; ali samo jedan ili dva, budući da je Šarah stavila sebi u dužnost da ih obilascima i redovnim nadziranjem preduhitri. Šarah je pročitala gospođu Poultenev i uskoro je s njom postupala vješto kao prepredeni kardinal sa slabim papom; premda u plemenitiju svrhu.

Druga, mnogo očekivanija točka na hipotetičnom popisu gospode Poultenev bila bi: »Njezin glas.« Ako je gospodarica znala zakazati u svjetovnijim pitanjima kad su se ticala njezinog osoblja, ona se izuzetno dobro brinula za duhovnu dobrobit tih ljudi. Obavezna je bila dvostruka posjeta crkvi nedjeljom; isto tako, svakodnevna jutarnja pobožnost — psalam, propovijed i molitve — kojoj je stara dama svečano predsjedala. Međutim, oduvijek ju je jedilo što čak ni njen najgrozniji pogled ne može dovesti njenu služinčad u ono stanje krajnje poniznosti i pokajanja koje je po njenom sudu njihov Bog (a da o njenom i ne govorimo) morao zahtijevati. Njihov normalan izraz lica bio je mješavina straha pred gospođom Poultenev i tupog neshvaćanja — poput stada preplašenih ovaca, prije nego obraćenih greš-nika. Ali Šarah je sve to izmijenila.

Njezin je glas zacijelo bio prekrasan, siguran i jasan, premda uv ijek zasjenjen tugom i često intenzivno čuvstven, ali iznad svega bio je to iskren glas. Prvi put u svom nezahvalnom malom svijetu gospo đa je Poultene}' vidjela na licima svoje služinčadi istinsku pozornost, a ponekad izrazitu religioznost.

To je bilo dobro; ali valjalo je prevaliti i drugu etapu pobožnosti. Služin čadi je bilo dopušteno da održavaju večernju molitvu u kuhinji pod ravnodušnim okom i žustro drvenim glasom gospođe Fairlev. Gore na katu, gospo đi Poultenev valjalo je čitati nasamo; i upravo je u tim prisnijim ceremonijama Sarin glas došao najljepše i najdjelotvornije do izražaja. Jednom ili dvaput postigla je nešto nevjerojatno, istjeravši iz tih podbuhlih, neumoljivih o čiju suzu. Takvo djelovanje nije ni u kojem slučaju bilo namjerno, već je poteklo iz bitne razlike između te dvije žene. Gospođa Poultenev vjerovala je u Boga koji nikad nije postojao; a Šarah je poznavala Boga koji jest.

Nije svojim glasom, poput mnogih uvaženih svećenika i odličnika, zamoljenih da pročitaju odlomak iz Svetoga pisma, stvarala nesvjesni efekt otuđenja brech-tovskog tipa (»Sada vam vaš gradonačelnik čita odlomak iz Biblije«), već upravo suprotno: govorila je izravno o patnjama Kristovim, o čovjeku rođenom u Nazare-tu, kao da vrijeme u povijesti ne postoji, i ponekad, kad bi sobu ispunio suton, i kad bi se činilo da zaboravlja nazočnost gospođe Poultenev, gotovo kao da vidi pred sobom Krista na križu. Jednog dana došla je do odlomka Lama, lama, sabachthane -me; i dok je čitala te riječi, zarnucala je i ušutjela. Go spođa Poultenev se okrenula da je pogleda i shvatila da je Sarino lice obliveno suzama. Taj je trenutak iskupio beskona čni niz kasnijih teškoća; i možda će, budući da je stara dama ustala i do-dirnula pognuto djevojčino rame, jednoga dana iskupiti sada ve ć temeljito preprženu dušu gospođe Poultenev.

Izlažem se opasnosti da prikazem Saru kao bigotnu. Ali ona nije bila pobornik nikakve teologije; kao što je mogla prozreti ljude, mogla je prozreti i budalaštine, vulgarna šarena stakla, usku doslovnost viktorij anske crkve. Vidjela je da postoji patnja; i molila je da se ona okon ča. Ne mogu reći što bi ona bila u našem vremenu; u nekom mnogo ranijem vjerujem da bi bila ili svetica ili metresa nekog cara. Ne zbog religioznosti s jedne strane, ili seksualnosti s druge, već zbog one složene, rijetke snage što je tvorila njenu

bit— razumijevanja i čuvstva.

Bilo je i drugih točaka: sposobnost — sama po sebi nevjerojatna, i gotovo jedinstvena — da gospodi Poultenev ne ide često na živce, mirno preuzimanje različitih odgovornosti u kućanstvu, bez kršenja tuđih prava, vještina baratanja iglom.

Na rođendan gospođe Poultenev Šarah joj je poklonila antimakasar — ne da bi bilo kojem naslonjaču u kojem je gospoda Poultenev sjedila bila potrebna takva zaštita, ali u to vrijeme svi su stolci bez takva kiće-nog dodatka izgledali nekako goli — izvanredno izvezen, s rubom od paprati i đurđica. To je silno obradovalo gospodu Poultenev; i prepredeno i trajno — možda je Šarah napokon zaista bila neka vrst vještog kardinala — podsjećalo ljudožderku, svaki put kad bi zasjela na svoje prijestolje, na oprostivu stranu njezine štićenice. U manjem obliku taj je dar djelovao u korist Sare otprilike onako kao što je besmrtna droplja tako često djelovala za Charlesa.

Napokon — a to je oduvijek bila najokrutnija kušnja za žrtvu — Sarah je prošla na ispitu religioznih rasprava. Poput mnogih jednostranih viktorijanskih renti-jerki gospoda Poulteney je veliku važnost u promicanju religioznosti pridavala snazi pisane rije či. Nije važno što ni jedan od deset primalaca nije znao pročitati taj tekst — uistinu, priličan broj uopće nije znao

čitati — nije važno što ni jedan od desetorice koji su znali čitati i to pročitali, nije shvatio o čemu to prečasni pisci pišu... ali svaki put kad bi Sarah otišla iz kuće s novom količinom koju će raspodijeliti, gospoda je Poulteney vidjela odgovarajući broj spašenih duša, kredom dodanih na svoj račun na nebu; a istodobno je vidjela Žensku francuskog poručnika kako čini javnu pokoru, što je bilo dodatno slatko. A isto tako i ostali stanovnici Lymea, ili siromašniji Lyme; i bili su ljubazniji nego što bi gospoda Poulteney mogla pomisliti.

Sarah je smislila malu formulu: »Od gospode Poulteney. Molim pro čitajte i uzmite k srcu.« U isto vrijeme pogledala bi skromnog domaćina u oči. Onima koji su se znalački smiješili, smiješak se ubrzo izgubio; a rječiti bi ustanovili da su im riječi zamrle u ustima. Mislim da su više naučili iz tih očiju, nego iz gusto ispisanih letaka koji su im bili utisnuti u ruku.

Ali sada moramo preći na stavku dugovanja u tom odnosu. Prva i najvažnija točka nedvojbeno bi bila: »Izlazi sama.« Po prvotnom je dogovoru gospo đica Sarah imala pravo na jedno slobodno poslijepodne tjedno, što je gospoda Poulteney smatrala više nego širokogrudnim priznanjem njenog superiornog položaja nasuprot služavkama, a tek onda opravdanim i potrebom da ras -pačava religiozne rasprave; ali župnik je tako savjetovao. Sve je na izgled bilo dobro cijela dva mjeseca. Tada se jednoga jutra gospo đica Sarah nije pojavila na zornici u kući Marlborough; i kad je djevojka poslana da je potraži, otkrilo se da nije ustala. Gospoda Poulte -ney ju je otišla posjetiti. I opet je Šarah bila u suzama, ali je tom prilikom gospoda Poulteney osjetila samo razdraženost. Međutim, ipak je poslala po liječnika. On je dugo ostao zatvoren sa Šarah. Kad je napokon sišao k nestrpljivoj gospodi Poulteney, održao joj je kratko predavanje o melankoliji — bio je napredan čovjek za svoje mjesto i vrijeme — i naredio joj da omogući svojoj grešnici više svježeg zraka i slobode.

— Ako inzistirate da je to zaista hitno potrebno.

— Draga moja gospodo, inzistiram. I to vrlo odre đeno. Inače neću biti odgovoran.

— To je vrlo nezgodno. — Ali liječnik je brutalno šutio. — Pokušat ću se snaći bez nje dva poslijepodne-va.

Za razliku od župnika, doktor Grogan nije bio financijski posebno ovisan o gospođi Poulteney; da budemo iskreni, nije bilo smrtovnice u Lymeu koju bi potpisao s manje tuge od njezine. Ali suzdržao je gnjev, i podsjetio je da on a spava svakog poslijepodneva; i to u-pravo po njegovim strogim uputama. I tako se zbilo da je Šarah stekla svakodnevnu poluslobodu.

Slijedeća točka u stavci dugovanja bila je ova: »Ne može uvijek biti nazo čna uz posjetitelje.« Tu se gospoda Poulteney zatekla u zaista nesnosnoj dilemi. Ona je nedvojbeno željela da se njeno milosrđe vidi, što je značilo da je valjalo vidjeti i Saru. Ali njezino je lice veoma loše djelovalo na društvo. Njezina je tuga

optuživala; njezine vrlo rijetke intervencije u razgovoru — uvijek i bez razlike potaknute nekim prijašnjim pitanjem na koje je valjalo odgovoriti

(inteligentniji česti posjetitelji ubrzo su naučili da oblikuju svoje uljudno obraćanje družbenici—tajnici posve retorički, i po prirodi i po namjeri) — bili su neugodno odlučne naravi, ne zbog neke Sarine želje da dokrajči predmet razgovora, već naprosto zbog nedužnog nametanja jednostavnosti ili razuma nekom pitanju koje je cvjetalo upravo na suprotnim osobinama. Gospo đi

Poulteney se ona u tom kontekstu činila pretjerano nalik jednom od onih likova na vješa-lima kojih se nejasno sjećala iz svoje mladosti.

I tu je Šarah znala pokazati svoju diplomatsku vještinu. S nekim odoma ćenim posjetiteljima bi ostala; kod drugih se ili povukla u prvih nekoliko minuta ili se diskretno uklonila kad bi bili najavljeni i prije nego su bili uvedeni u salon. Zbog toga je Ernestina nikad nije susrela i upoznala u ku ći Marlborough. To je u najmanju ruku omogućilo gospodi Poulteney da raspreda o križu koji mora nositi, premda je povlačenje ili nena-zoćnost tog istog križa implicirala kako je njena vještina u nošenju donekle i zakazala, što je bilo veoma neugodno. A ipak se samoj Sari to zapravo nije moglo predbaciti.

Ali ono najgore ostavio sam za konac. Bilo je to slijede će: »Još uvijek pokazuje znakove sklonosti prema svom zavodniku.«

Gospođa Poulteney je još nekoliko puta pokušala iz nje izvući i pojedinosti o grijehu i trenutni stupanj kajanja za taj grijeh. Nema nadstojnice samostana koja bi više željela da sasluša ispovijed zabludjele članice svoga stada. Ali Šarah je u tom pitanju bila osjetljiva kao mimoza; ma kako se izdaleka i vješto gospođa Poulteney približila predmetu, grešnica bi pogađala što slijedi; i njeni odgovori na izravna pitanja bili su uvijek jednaki po sadržaju, ako n e već i po samim riječima, kao oni što ih je dala pri prvom ispitivanju.

Gospoda Poulteney je, međutim, rijetko izlazila, i to nikada pješke, a u svojoj kočiji samo u kuće sebi ravnih, tako da se morala osloniti na tude o či ako je željela saznati novosti o Sarinom kretanju izvan kuće. Na njenu sreću, takav je par očiju postojao; što je još bolje, duh iza tih očiju bio je usmjeravan zlobom i zavišću, i bio je stoga sretan što može donositi česte izvještaje onemogućenoj gospodarici. Taj uhoda, dakako, nije bio nitko drugi do gospođa Fairley.

Premda nije nalazila nikakva užitka u čitanju, vrijeđalo ju je što joj je oduzet taj čin; i premda je gospođica Šarah bila izvanredno uljudna prema njoj i pazila da se ne bi pomislilo kako ona svojata dužnosti domaćice, neizbježno je dolazilo do stanovitog sukoba. Gospođi Fairley nije bilo drago

što u kući ima nešto manje posla, jer je to značilo i nešto manje utjecaja. Spašavanjem Millie — i još nekim diskretnijim intervencijama — Sarah je postala omiljena i poštovana u prizemlju; i možda je gospodu Fairley više od svega jedilo što svojim podređenima nije mogla loše govoriti o toj tajnici — družbenici. Ona je bila mrzovolja s ta žena; žena čija su jedina zadovoljstva bila znati 'najgore ili strepiti pred najgorim; tako se u njoj rodila mržnja prema Sari, koja je polako prerasla gotovo u sam otrov.

Bila je suviše lukava lisica a da to ne sakrije pred gospođom Poulteney. Uistinu se čak pretvarala kao da veoma žali »jadnu gospođicu Woodruff«, i njeni su izvještaji bili obilno začinjeni s »bojim se« i »na žalost«. Ali imala je izvanredne prilike za svoje uhodarenje jer je ne samo često zalazila sama u grad po svome poslu, već je na raspolaganju imala i široku mrežu rođaka i znanaca. Ovim posljednjima je nagovijestila kako je gospodi Poulteney stalo — dakako, iz najboljih i naj-kršćanskijih razloga — da bude obaviještena o ponašanju gospođice Woodruff izvan visokih kamenih zidova perivoja ku će Marlborough. Dosljedno tome, budući da je Lyme Regis tada, kao i danas, vrvio glasinama kao kolut francuskog sira crvićima, za svaki je Sarin pokret i izraz mračno pretjeran i temeljito ulašten — u njenim slobodnim satima ubrzo saznala i gospođa Fairley.

Obrazac njenih vanjskih kretanja — kad je bila pošteđena vjerske literature — bio je vrlo jednostavan; uvijek je išla na istu poslijepodnevnu šetnju, niz strmuPound Street u strmu Broad Street, i odande do Cobb Gate, to jest četvrtaste terase s pogledom na more, koja nema nikakve veze s Cobbom. Tu bi stala kraj zida i gledala u more, ali obično ne dugo — otprilike koliko bi bilo potrebno nekom kapetanu broda da s kapetanskog mosta pozorno promotri okolinu — prije nego što bi skrenula ili niz Cockmoil, ili u drugom smjeru, ka zapadu, otprilike po kilometar dugoj stazi koja vodi oko blagog zaljeva do samoga Cobba. Ako bi krenula niz Cock moil, najčešće bi svratila u župnu crkvu i nekoliko minuta molila (činjenica koju gospoda Fairley nikad nije držala spomena vrijednom) prije nego što bi se zaputila prolazom uz crkvu koji je izbijao na travom obraslu stranu klisura.

Livada se na tom mjestu uspinjala prema urušenim zidovima Black Vena. Tu su je viđali kako šeta po travi i često skreće prema moru ondje gdje se staza

spajala sa starom cestom za Charmouth, što je odonda već davno nestala u Venu, i odatle se vraća u Lyme. Šetala bi onuda kad je Cobb izgledao previše posjećen; ali kad bi, zbog vremena ili prilika bio pust, češće bi skretala prema njemu i zaustavljala se na onom mjestu gdje ju je Charles prvi put vidio; ondje se, kako su svi držali, osjećala najbližom Francuskoj.

Sve je to, prikladno iskrivljeno i omotano u crninu, opet dolazilo do gospođe Poulteney. Ali ona je još bila ispunjena prvim posjedničkim užitkom u svojoj novoj igrački, i onoliko sućutno raspoložena koliko je to njenoj kise loj i sumnjičavoj staračkoj prirodi uopće bilo moguće. Međutim, nije oklijevala da pozove tu igračku na red.

— Rečeno mi je, gospođice Woodruff, da ste uvijek viđeni na istim mjestima kad izlazite. — Sarah je oborila oči pred pogledom punim optuživanja. — Gledate na more. — Sarah je i dalje šutjela. — Uvjerena sam da se nalazite u stanju kajanja. Uistinu, ne mogu ni zamisliti da bi moglo biti druga čije u vašoj sadašnjoj situaciji.

Sarah je prihvatila mig. — Veoma sam vam zahvalna, gospodo.

— Nije ovdje riječ o vašoj zahvalnosti prema meni. Postoji Onaj gore koji ima prvenstvo.

Djevojka je promrmljala: — Kako da toga ne budem svjesna?

— Neupućenima bi se moglo učiniti da ustrajete u svom grijehu.

— Ako im je poznata moja povijest, gospo đo, ne mogu to pomisliti.

— Ali zaista misle. Rečeno mi je da govore kako čekate ne biste li ugledali Sotonina jedra.

Šarah je tad ustala i prišla prozoru. Bilo je rano ljeto i miris jasmina i jorgovana miješao se s pijevom kosova. Na trenutak se zagledala u ono more kojega bi se morala odreći, zatim se opet okrenula staroj dami, neumoljivo ustoličenoj na naslonjaču kao kraljica na prijestolju.

— Želite li da odem, gospodo?

Gospoda Poultenev bila je pogođena do srži. I opet je Sarina jednostavnost uklonila sav vjetar iz njenog nadutog inata. Taj glas, te druge draži o kojima je postala toliko ovisna! Što je još mnogo gore, mogla bi time odbaciti kamate koje su joj se nagomilavale u onim nebeskim knjigama. Ublažila je ton.

— Željela bih da pokažete kako je ta... osoba uklonjena iz vašega srca. Ja znam da jest. Ali morate to pokazati.

— Kako da to pokažem?

— Da šetate negdje drugdje. Da ne izlažete svoju sramotu. Ako ni zbog kojeg drugog razloga, onda zato što ja to zahtijevam.

Šarah je stajala pognute glave i nastupila je šutnja. Ali tada je pogledala gospodi Poultenev u oči, i prvi put od svoga dolaska posve se diskretno nasmiješila.

— Učinit ću kako vi želite, gospođo.

Bila je to u šahovskom rječniku lukava žrtva jer je gospođa Poultenev milostivo izjavila kako joj ne želi potpuno uskratiti blagodati morskog zraka i kako smije povremeno šetati uz more; ali ne uvijek uz more — »i, molim vas, nemojte stajati i onako zuriti«. Bila je to u stvari nagodba izme đu dvije opsesije. Sarina ponuda da ode omogućila je objema ženama da spoznaju istinu, svaka na svoj način.

Šarah se držala svoje strane pogodbe, ili barem one strane koja se ticala itinerera njenih šetnji. Sada je vrlo rijetko zalazila u Cobb, premda je, kad jest, i dalje sebi dopuštala da stoji i zuri kao onoga dana koji smo opisali. Napokon, okolina Lymea obiluje prostorima za šetnju; a malo koji od njih ne pruža pogled na more. Da je to bilo jedino za čime je Šarah čeznula, bilo bi dovoljno da prošeta tratinama kuće Marlborough.

Tako je gospoda Fairley provela nekoliko vrlo loših mjeseci. Ni jedna prilika u kojoj se ranije spomenuta osoba zaustavljala i zurila, nije bila propuštena; ali one nisu bile česte, a Sarah je dotle već stekla neku vrst premoći u patnji nad gospodom Poulteney, i to ju je štitilo od svake ozbiljnije kritike. Jer, napokon, kako su uhoda i gospodarica često jedna drugu

podsjećale, jadna je »Tragedija« bila luda.

Vi ste nedvojbeno već pogodili istinu: da je bila mnogo manje luda nego što se činilo... ili barem ne luda na onaj način kao što se općenito pretpostavljalo. Njeno izlaganje svoje sramote imalo je neku vrst svrhe; a ljudi sa svrhom znaju kad je ona dovoljno postignuta i kad mogu sebi dopustiti da je na neko vrijeme potisnu u stranu.

Ali jednoga dana, ni dva tjedna prije po četka moje priče, gospoda Fairley je došla gospođi Poulteney u stezniku koji je škripao, i s licem čovjeka koji se priprema da objavi smrt prisnog prijatelja.

— Moram vas izvijestiti o nečemu vrlo žalosnom, gospođo.

Ta je rečenica gospođi Poulteney postala poznata kao morska pijavica ribama; ali pridržavala se forme.

— Ne tiče se valjda gospođice Woodruff?

— Kad barem ne bi, gospođo. — Domaćica je svečano zurila u svoju gospodaricu kao da je želi dokraja uvjeriti u svoj duboki očaj. — Ali bojim se da mi je dužnost da vam to kažem.

— Nikad se ne smijemo bojati onoga što nam je dužnost.

— Ne, gospodo.

Usta su i dalje ostajala čvrsto stisnuta; i netko treći mogao bi se uistinu zapitati kakav će to užas naići. Jedino da je gola plesala na oltaru župne crkve; bilo što manje od toga činilo bi se neprimjerenim.

— Počela je šetati po Ware Commons, gospođo. Kakav antiklimaks! A ipak, gospođa Poulteney kao da nije bila toga mišljenja. Štoviše, s njenim se ustima dogodilo nešto vrlo neobično. Širom su se otvorila.

10

I jednom, tek jednom, ona pogled podigne, i neo čekivano, čarobno, čudnoporumeni, videći da se s mojim susreo....

TENNYSON, Maud (1855)

... sa zelenim provalijama između romantičnih stijena, gdje raspršena šumska stabla i raskošno raz-bujali voćnjaci objavljuju kako su mnoga pokoljenja morala uminuti prije nego što je prvo djelomično rušenje stijene pripremilo tlo za takvo stanje, gdje se prikazuje krajolik tako čudesan i tako ubav da se može više no mjeriti sa sličnim krajolicima nedaleko čuvenog otoka Wight...

JANE AUSTEN, Uvjeravanje

Između Lyme Regisa i Axmoutha, devet kilometara na zapad, proteže se jedan od najneobičnijih obalnih krajolika u južnoj Engleskoj. Iz zraka nije posebno uočljiv; primjećuje se samo da se polja, dok drugdje na obali sežu sve do ruba klisure, ovdje zaustavljaju otprilike kilometar i po pred njom. Njegovani zeleni i crven-kastosmeđi kvadratičan uzorak pretvara se, s nekakvom radosnom nedisciplinom, u mračni vodopad drveća i šikare. Nema ni jednog krova. Ako se leti dovoljno nisko, može se zapaziti da je teren veoma iskidan, ispresijecan dubokim provalijama i akcentuiran čudnovatim strminama i tornjevima od vapnenca i kremena, koji se prijete ći uzdižu nad bujnim lišćem oko sebe, poput zidina porušenih dvoraca. Iz zraka... ali kad se ide pješke, ova na izgled beznačajna pustoš poprima čudnovate razmjere. Ljudi u njoj znaju izgubljeni lutati satima, i ne mogu vjerovati, kad vide na zemljovidu mjesto gdje su se izgubili, da ih je mogao obuzeti toliki osje ćaj usamljenosti — a ako je vrijeme bilo loše, čak očajne napuštenosti.

Područje koje zovu Pod stijenama — jer to je zapravo kilometar i po duga čka padina, nastala erozijom drevnog vertikalnog lica stijene — veoma je strmo. Ravni su prostori na njemu jednako rijetki kao i posjetitelji. Ali ta ga strmina zapravo zakreće, zajedno s cjelokupnom vegetacijom, prema suncu; i upravo toj činjenici, uz vodu iz bezbrojnih izvora koji su izazvali eroziju, to podru čje duguje svoju botaničku neobičnost — svoju divlju planiku i

božikovinu i druga stabla koja se rijetko mogu naći u Engleskoj; goleme javore i bukve; zelene brazilske provalije zagušene bršljanom i povijušama divlje pa vetine; paprat koja raste preko dva metra uvis; cvije će što cvate mjesec dana ranije nego bilo gdje drugdje u okolini. Ljeti, to je najbliže tropskoj džungli što ova zemlja može ponuditi. Ona također, poput svakog tla na kojem čovjek nikad nije radio ili živio, ima svoje tajne, svoje sjene, svoje opasnosti — i to geološki veoma doslovne, budući da postoje pukotine i iznenadne provalije koje mogu dovesti do katastrofe, i mjesta gdje čovjek slomljene noge može vikati tjedan dana a da ga nitko ne čuje. Ma kako to izgledalo neobično, to je područje bilo nešto manje usamljeno prije sto godina nego što je danas. Danas tu nema ni jedne jedine kućice; 1867. bilo ih je nekoliko, nastanjenih lovo ču-varima, drvosječama ili ponekim svinjarom. Srne, siguran dokaz obilja samoće, u to su doba zacijelo proživljavale nemirnije dane. Sada se područje Pod stijenama vratilo u stanje potpune divljine. Zidovi koliba urušili su se u bršljanom obrasle batrljke, stare staze su iščezle; ni jedna cesta za automobile ne prolazi u blizini, jedini preostali puteljak što presijeca strminu često je neprohodan. I sve je to posljedica zakonskog propisa: državni prirodni rezervat. Nije još svuda nadvladala djelotvornost.

I na tom se mjestu, engleskom zemaljskom raju na dan kao što je bio t aj 29. ožujak 1867, zatekao Charles kad se popeo puteljkom sa žala u Pinhay Bay; na tome mjestu, kojega se istočna polovica zvala Ware Commons.

Kad je Charles ugasio žed i osvježio čelo navlaženim rupčićem, počeo se ozbiljno ogledavati oko sebe. Ili, u naj manju ruku, pokušao se ozbiljno ogledavati oko sebe; ali mala padina na kojoj se našao, vidik pred njim, zvukovi, mirisi, neublažena divljina raslinja i bujna plodnost, prisilili su ga na protuznanost. Tlo oko njega bilo je prošarano zlaćanim i blijedo-žutim strup-nikom i jaglacima, i obrubljeno nevjestinskom bjelinom gusto rascvjetalih gloginja; ondje gdje su slavodobitno zeleno okrunjene bazge zasjenjivale mahovinaste obale malog potočića iz kojega je pio, cvjetali su bokori

moškovice i cecelja, najnježnijih engleskih cvjetova. Na padini iznad sebe zapazio je bijele glavice šumarica, a iza njih tople zelene nanose listova

zvončića. Neki daleki djetlić kuckao je po granama visokog stabla, a zimov -ke su tiho fićukale iznad njegove glave; netom pristigli zviždak i orušac pjevali su u svakom grmu i u svakoj krošnji. Kad se okrenuo, vidio je modro more koje se sad talasalo duboko ispod njega; i čitavo prostranstvo zaljeva Lyme koje se protezalo uokrug, i sve manje i manje stijene što su završavale u beskona čnom žutom maču Chesil Banka, čiji je udaljeni vršak dodirivao onaj neobični engleski Gibraltar, Portland Bill, usku sivu stijenu utisnutu u ažurno modrilo.

Samo je jedna likovna umjetnost uspjela uhvatiti takve prizore — umjetnost renesanse; to je tlo po kojem hodaju Botticellijevi likovi, zrak koji obuhva ća Ronsardove pjesme. Nije bitno kakvi su bili svjesni ciljevi i svrhe, kakve okrutnosti i neuspjesi te kulturne revolucije; u osnovi, renesansa je naprosto zeleni kraj jedne od najoštrijih zima civilizacije. Bio je to kraj okovima, uzama, granicama. Njezina je deviza bila jedina deviza: Ono što jest, dobro je. Bila je ukratko sve ono što Charlesovo doba nije bilo; ali nemojte pomisliti da on, dok je stajao Pod stijenama, to nije znao. Istina je da se, nastojeći da protumači svoje nejasno čuvstvo ma-laise, nedoraslosti, ograničenosti, vraćao onome što mu je bilo bliže — Rousseauu, i djetinjastim mitovima o Zlatnome dobu i Plemenitom divljaku. To jest, pokušao je odbaciti neprikladnost pristupa prirodi svog vlastitog doba pretpostavljajući da se čovjek ne može opet vratiti u legendu. Uvjeravao je samoga sebe kako je suviše razmažen, suviše iskvaren civilizacijom a da bi ikad mogao opet nastavati prirodu; i to ga je ispunjalo tugom, premda ugodnom, gorkoslatko m.

Napokon, bio je viktorijanac. Ne možemo očekivati od njega da uvidi ojio što srno mi sami tek počeli spoznavati — as toliko više znanja i lekcija egzistencijalističke filozofije na raspolaganju: da se želja za posjedovanjem i želja za užitkom uzajamno razaraju. Njegova izjava samome sebi morala je biti ovakva: »Ja to sada posjedujem, stoga sam sretan«, a ne kao što je bila, tipi čno viktorijanski: »Ne mogu ovo zauvijek posjedovati, i stoga sam žalostan.«

Znanost je napokon opet uspostavila svoju hegemoniju, i on je počeo tragati za svojim primjercima po slojevima kremena uz tok poto čića. Pronašao

je dražes-tan fragment fosilne školjke kapice, ali ježinaca nije bilo. Postupno se kretao kroz drveće prema zapadu, sagi-njao se, pažljivo pregledavao tlo, napredovao nekoliko koraka, zatim ponavljao istu proceduru. Tu i tamo preokrenuo bi neki nadobudni kremen vrškom svog jase-novog štapa. Ali nije imao sreće. Prošao je jedan sat, i njegova dužnost prema Ernestini počela je nadvladavati požudu za Echinodermima. Pogledao je na sat, potisnuo psovku i opet se vratio na mjesto gdje je ostavio naprtnjaču. Negdje na polovici padine, leđima okrenut suncu na zalasku, naišao je na stazu i uputio se prema Lymeu. Staza se uspinjala i jedva primjetno skretala prema unutra, kraj bršljanom obraslog kamenog zida, a tada se — neljubazno, kao što to kod staza često biva — račvala bez prethodnog upozorenja. Malo je zastao, zatim prešao kojih pedesetak metara po nižoj stazi, uto -nuloj u poprečnu guduru, sada već u dubokoj sjeni. Ali tada je naišao na rješenje svog problema — budući da nije

točno znao gdje se nalazi — jer još se jedan pute-Ijak iznenada pojavio njemu zdesna, i opet usmjeren prema moru, uz strmu malu uzvisinu o -krunjenu travom, s koje se mogao jasno orijentirati. Stoga se provukao kroz gusto grmlje kupine — puteljak je bio rijetko korišten — do malog zelenog zaravanka.

Rastvorio se pred njim vrlo prijazno, poput si ćušne alpske livade. Bijeli repici trojice ili četvorice zečeva objasnili su zašto je trava tako kratka.

Charles je zastao na suncu. Trava je bila osuta rosi -kom i svindušom kao zvijezdama, a već živo zeleni buseni mažurane protegli su se do cvata. Tada se približio rubu zaravanka.

I tu je, pod sobom, ugledao neki lik.

U jednom strahovitom trenutku pomislio je da je naletio na lešinu. Ali bila je to usnula žena. Odabrala je najneobičniji položaj, široku, kosu plohu trave otprilike metar i po ispod razine zaravni, koja ju je skrivala od pogleda svakoga osim onoga koji bi prišao, kao Charles, samome rubu. Vapnena čke stijene iza tog malog prirodnog balkona pretvorile su ga u stupicu za sunce, jer mu je najšira os pokazivala na jugozapad. Ali nije to bilo sun čalište koje bi mnogi izabrali. Vanjski mu je rub završavao okomitom strminom otprilike desetak metara ispod ružnog spleta trnovitih kupina. Nešto dalje od njih prava se stijena rušila ravno na obalu.

Charles je odmah osjetio instinktivan poriv da se povu če izvan ženinog vidnog polja. Nije vidio tko je ona. Stajao je zbunjen gledaju ći, ali ne videći, krasan krajobraz vidljiv s tog mjesta. Oklijevao je, pripremao se da se povu če; ali tada ga je znatiželja ponovo pokrenula naprijed

Djevojka je ležala na leđima, potpuno prepuštena dubokom snu. Ogrtač joj se rastvorio nad indigomodrom pamučnom haljinom, čiju je strogu jednostavnost ublažavao samo sitni bijeli ovratnik. Lice spavačice bilo je odvraćeno od njega, desna ruka zabačena iznad glave, povijena kao u djeteta. Raspršen rukovet šumarica ležao je oko nje na travi. Njen je položaj, dok je tako ležala, nagoviještao nešto intenzivno nježno, a istodobno erotično; u Charlesu je to pobudilo nejasan odjek trenutka za njegova boravka u Parizu. Druga neka djevojka, čije ime čak nije mogao prizvati u sjećanje, koje možda nikad nije ni znao, viđena tako usnula jedne zore u spavaćoj sobi s pogledom na Seinu.

Pošao je zaobljenim rubom zaravni do mjesta odakle je bolje mogao vidjeti lice spavačice, i tek je tada shvatio u čiju je samoću zadro. Bila je to Ženska francuskog poručnika. Jedan se dio njene kose oslobodio ukosnica i napola joj prekrio obraz. Na Cobbu mu se učinila tamnosmeđom; sad je zapazio da ima crveni odsjaj, raskošnu toplinu, ali bez za to doba neizbježnog sjaja ulja za žensku kosu. Put pod tom kosom činila se gotovo smeđom, čak i rumenom na tom svjetlu, kao da je djevojci više stalo do zdravlja nego do pomodno blijedog tena upalih obraza. Jaki nos, guste obrve... usta nije mogao vidjeti. Čudnovato ga je jedilo što je mora gledati odozgo jer mu položaj zemljišta nije dopuštao da joj se približi iz pravoga ugla.

Stajao je nemoćan da bilo što učini osim da zuri u nju, zanesen tim neočekivanim susretom i nadvladan jednako neobi čnim čuvstvom — ne seksualnim, već bratskim, možda očinskim, nekom sigurnošću u neduž-nost tog stvorenja, u činjenicu da je nepravedno odbačena, što mu je opet pripomoglo da spozna njezinu strahovitu usamljenost. Nije mogao zamisliti što bi je, u jednom dobu u kojem su žene bile napola statične, bojažljive, nesposobne za trajniji fizički napor, moglo natjerati na ovo divlje mjesto, osim o čaja.

Došao je napokon do samog ruba bedema iznad nje, točno nad njeno lice, i tu je primijetio kako je sva ona tuga, koja mu je ranije tako izrazito upala u o či, nestala; u snu, to je lice bilo blago, možda se na njemu čak nazirao nagovještaj smiješka. I upravo u tom trenutku, kad je nakrivio glavu da bi je bolje vidio, ona se probudila.

Smjesta je podigla pogled, tako hitro da je njegov korak unatrag bio uzaludan.

Bio je otkriven, a suviše gospodin da to porekne. I tako je, kad se Šarah naglo osovila na noge umotavajući se u svoj ogrtač, i zagledala se u njega sa svog izboja, podigao šešir i naklonio se. Nije rekla ništa, ali mu je uputila pogled pun zaprepaštenja i zbunjenosti, možda čak s tračkom stida. Imala je lijepe oči, tamne oči.

Stajali su tako nekoliko sekundi, ukočeni u uzajamnom nerazumijevanju. Činila mu se tako malenom dok je stajala ispod njega, skrivena od pasa nadolje, stežući svoj okovratnik kao da će se, približi li joj se samo za korak, okrenuti i baciti niz stijenu da je više nikad ne vidi. Polako mu se vratila svijest o tome što se pristoji.— Tisuću puta se ispričavam. Nehotice sam naišao na vas. — I tada se okrenuo i otišao svojim putem. Nije se osvrtao, već se niz strminu spustio do puteljka kojim je došao, i zatim do raskršća gdje se zapitao zašto nije bio dovoljno priseban da upita kojim mu putem valja krenuti, te pri čekao pola minute da vidi ne slijedi li ga možda. Nije se pojavila. Ubrzo zatim odlu čnim je korakom nastavio uzbrdo strmijom stazom.

Charles to tada nije znao, ali u tim kratkim neizvjesnim sekundama, iznad mora punog iščekivanja, u toj prozračnoj večernjoj tišini, prekinutoj samo tihim mrmorom valova, izgubilo se cijelo viktorijansko doba. A time ne mislim reći da je pošao pogrešnim putem.

11

Po pravilima se ravnajući i ne znajući što sve to znači idi u crkvu-svijet to traži na ples-jer i to svijet traži i udaj se-tata i mama to žele i sestre tvoje, i tvoji drugovi.

A. H. CLOUGH, Dužnost (1841)

»Ma kakvi! Njega!« prezirno reče »Ni pare ne b' za njega dala Najbolje na njemu sve j' izvana i kaput mu je šaren, jest al' otkako živi na svijetu ovom ništa naučio nije pod bogom....«

WILLIAM BARNES, Pjesme na dorsetskom narječju (1869)

Otprilike u isto vrijeme kao ono koje je bilo svjedokom tog sastanka, Ernestina je nemirno ustala iz kreveta i uzela s toaletnog stoli ća svoj dnevnik uvezan u crnu kožu. Najprije se prilično mrzovoljasto osvrnula na prvi zapis toga jutra, koji zacijelo nije bio posebno nadahnut s literarnog stajališta: »Napisala pismo mami. Nisam vidjela najdražeg Charlesa, nisam izlazila, premda je vrijeme vrlo lijepo. Nisam se osjećala sretnom.«

Bila je to vrlo niječna vrst dana za jadnu djevojku, koja je svoju mrzovolju mogla pokazati isključivo tetki Tranter. Bili su tu Charlesovi sunovrati i narcisi, čiji je miris sada udisala, ali čak su je i oni isprva razdraživali. Kuća tetke Tranter bila je malena, i jasno je čula kako Sam kuca dolje na ulaznim vratima; čula je kako zločesta i drska Mary otvara vrata — mrmor glasova, zatim izrazito, prigušeno žuborenje smijeha djevojke, pa tre -sak vrata. Ružna i užasna sumnja preletjela joj je mozgom: Charles je možda bio dolje, možda je udvarao; i to je probudilo jedan od njenih najdubljih strahova u vezi s njim. Mac

Znala je da je on živio u Parizu, u Lisabonu, i da je mnogo putovao; znala je da je jedanaest godina stariji od nje; znala je da je privlačan ženama. Njegovi odgovori na njezine diskretno nestašne upite o njegovim prošlim uspjesima bili su uvijek diskretno nestašni zauzvrat; i u tome je bila neprilika. Osje ćala je da joj on zacijelo nešto krije — neku tragičnu francusku groficu,

neku strastvenu portugalsku markizu. Same njene misli nisu dopuštale mogućnost neke pariške grisette, ili neke krčmarice bademastih očiju u Cintri, što bi vjerojatno bilo bliže istini. Ali u stanovitom smislu, pitanje je li on spavao s drugim ženama brinulo ju je manje nego što bi brinulo neku suvremenu djevojku. Dakako, Ernestina bi izgovorila svoj autokratski »ne smijem« netom bi takvo grešno nagađanje iskrslo u njezinim mislima; ali ona je zapravo bila ljubomorna na Charle-sovo srce. Bila joj je nesnosna i sama pomisao da ga bilo s kim dijeli, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti. Korisna Ockhamova britva bila joj je nepoznata. I tako je jednostavna činjenica da nikad zaista nije bio zaljubljen postala za Ernestinu u njenim sumornijim danima jasan dokaz da je nekoć bio strastveno zaljubljen. Njegova smirena vanjština prikazivala joj se kao užasna šutnja nedavnog bojišta, Waterloo mjesec dana kasnije; umjesto onog što je uistinu bila — mjesto bez povijesti. Kad su se ulazna vrata zatvorila, Ernestina je dopustila da dostojanstvo prevagne točno u trajanju od jedne i po minute, nakon čega je njena krhka ručica posegla i zapovjednički povukla pozlaćenu rucKu Kraj kreveta. Ugodno, uporno zveckanje razleglo se iz kuhinje u podrumu; ubrzo zatim začuli su se koraci, kucanje na vratima, i vrata su se otvorila i otkrila Mary, koja je nosila vazu s pravim vodoskokom proljetnog cvijeća. Djevojka je ušla i stala kraj kreveta lica napola skrivenog cvjetovima, nasmiješena tako da se muškarac na nju nikako ne bi moga o naljutiti — i stoga potpuno suprotnog djelovanja na Ernestinu, koja se mrgodno i prijekorno na - mrštila toj posve neželjenoj viziji Flore.

Od tri mlade žene, koje prolaze ovim stranicama, Mary je po mom mišljenju bila apsolutno najzgodnija. Posjedovala je neusporedivo najviše života, i neusporedivo najmanje sebičnosti; i fizičku draž koja je tome odgovarala... izvanredno čistu, premda ružičastu put, kosu boje žita i privlačno krupne sivomodre oči, oči koje su poticale muškarca na izazov i uzvraćale ga jednako veselo kao što je bio pružen. Kipjele su i previrale kao mjehurići u najboljem šampanjcu, neodoljivo; a da pri tome nisu izazivale mu čninu. Čak ni tužna viktorijan-ska odjeća, koju je tako često morala nositi, nije mogla prikriti gipko, punačko obećanje njenog tijela — zapravo »punačko« nije pravedno. Maločas sam spomenuo Ronsardovo ime; i njezino je tijelo zahtijevalo rije č iz njegova rječnika, riječ za koju nemamo adekvatnog izraza na našem jeziku: rondelet — sve što je zavodljivo u punašnosti, a da pri tome ne izgubi draž vitkosti.* Maryna prapraunuka,

koja navršava dvadeset i dvije godine u mjesecu u kojem pišem, veoma je nalik svojoj praprababi; i njeno je lice poznato širom svijeta, jer je ona jedna od glasovitih mladih engleskih filmskih glumica.

Ali to nije bilo, na žalost, lice za 1867. Nije, na primjer, uop će bilo lice za gospodu Poulteney, koja se s njim upoznala otprilike tri godine prije toga. Mary je bila nećakinja bratučede gospode Fairley, koja je nagovorila gospodu Poulteney da dovede tu iskušenicu u neljubaznu kuhinju. Ali kuća Marlborough i Mary odgovarale su jedna drugoj kao što bi grob odgovarao češlju-

* U hrvatskom jeziku naravno postoji izraz oblo i oblina, koji bi odgovarao riječi iz Ronsardova rječnika. (Op. prev.)

garu; i kad je jednog dana gospoda Poulteney mra čno nadgledala svoje kraljevstvo i spazila s gornjeg prozora odvratan prizor svog konjušara koji pokušava izmamiti poljubac i ne nailazi na uspješan otpor, ptičica je smjesta dobila slobodu; na što je odletjela gospodi T ranter, unatoč mračnim upozorenjima gospode Poulteney kako je ludo i nepromišljeno držati pod svojim krovom tako dokazanu razuzdanost.

Mary je bila sretna u Broad Streetu. Gospoda Tranter je voljela zgodne djevojke; a zgodne nasmijane djevojke još više. Da kako, Ernestina joj je bila nećakinja, i za nju se više brinula; ali Ernestinu je vidjela samo jednom ili dvaput godišnje, a Mary je viđala svakog dana. Ispod svoje nestalne, koketne površine djevojka je raspolagala blagom nježnošću; i nije škrtarila, uzvraćala je toplinu koja joj je bila ukazana. Ernestina nije znala groznu tajnu ku će u Broad Streetu; događalo se, ako je kuharica imala slobodan dan, da gospoda Tranter sama sjedne i blaguje s Mary dolje u kuhinji; i ni jednoj ni drugoj to nisu bili najnesretniji trenuci u životu.

Mary nije bila bez mana; a jedna je od tih mana bila stanovita zavist prema Ernestini. Ne samo da je naglo prestala biti prešutnom miljenicom ku ćanstva čim bi stigla mlada dama iz Londona; ve ć je uz to mlada dama iz Londona dolazila s punim kovčezima najnovijih londonskih i pariških modela, čime zacijelo nije mogla osvojiti srce služavke sa svega tri haljine u ormaru — od kojih ni jednu nije zapravo voljela, premda je najbolje mogla uistinu mrziti

samo zato što su k njoj došle nakon što ih je odbacila mlada princeza iz prijestolnice. Mislila je također da je Charles prekrasan muškarac za muža; isvakako predobar za bljedunjavo stvorenje poput Ernestine. Zato je Charles tako često i mogao osjetiti blagodati onih sedefastosivih o čiju kad bi mu ona otvorila vrata ili prošla kraj njega na ulici. Zapravo, grešna je činjenica da je to stvorenje podešavalo svoje izlaske i ulaske tako da se podudaraju s Charlesovim; i svaki put kad bi pred njom skinuo šešir na ulici, ona je u duhu pokazala dugi nos Rrnestini; jer je vrlo dobro znala zašto se ne ćakinja gospode Tranter tako naglo uspinje na kat nakon Charlesovih odlazaka. Poput svih soubrettes usuđivala se misliti o stvarima o kojima njena mlada gospodarica nije; i toga je bila svjesna.

Nakon što je propisno i zlobno dopustila da bolesnica dobro zapazi njeno zdravlje i vedro raspoloženje, Mary je postavila cvije će na noćni ormarić.

— Od gospod'na Charlesa, gospoj'ce Tina. S njio -vim srdačnim željama. — Mary je govorila u dijalektu koji je bio opće poznat po svom preziru prema zamjeni-cama i sufiksima.

— Stavi ih na toaletni stolić. Ne vohrn da su mi tako blizu.

Mary je poslušno premjestila cvijeće, i neposlušno ga počela malo raspoređivati prije nego što se sa smiješkom okrenula sumnjičavoj Emestini.

— Je li ih sam donio?

— Nije, gospojice.

— Gdje je gospodin Charles?

— Ne znam, gospojice. Nisam pitala. — Ali usta su joj bila suviše čvrsto stisnuta, kao da bi htjela zahihota-ti.

— Ali čula sam te kako govoriš s nekim muškarcem.

— Jeste, gospojice.

— A o čemu?

— Ma samo je pitao koja je ura, gospojice.

— I zbog toga si se smijala?

— Da, gospojice. Zato što vam on tako govori, gospojice.

Onaj Sam koji se pojavio na vratima u stvari je veoma malo nalikovao turobnom i povrijeđenom mladom čovjeku koji je ujutro brusio britvu. Turio je elegantni buket u ruke nestašne Mary. »Za krasnu mladu gospodičnu na katu.«Tada je spretno smjestio nogu me đu vrata koja tek što se nisu zatvorila, i dok je sad slobodnom rukom skinuo svoj cilindar a la mode, gotovo bez oboda, jednako je spretno drugom rukom iza le đa iznio malu kiticu šafrana. »I za ovu još ljepšu dolje.« Mary je dražesno porumenjela; pritisak vrata na Samovu nogu tajanstveno je popustio. Gledao ju je kako miriše žuto cvijeće; ne uljudno već iskreno, tako da se sićušna narančasta mrljica od šafrana pojavila na šarmantnom drskom nosiću.

— Ova vreća čadi bit će dostavljena kako su naručili. — Ona se ugrizla za usne i čekala. — Uz jedan uvjet. Nema kredita. Mora biti odma' ispla ćena.

— A pošto bi bila?

Drski je momak promatrao svoju žrtvu kao da izračunava pravednu cijenu; tada je stavio prst na usta i vrlo nedvosmisleno namignuo. To je izazvalo onaj prigušeni smijeh; i tresak vrata.

Ernestina joj je uputila pogled koji bi služio na čast i gospodi Poulteney. — Izvoli upamtiti da je on iz Londona.

— Da, gospojice.

— Gospodin Smithson mi je već govorio o njemu. Taj čovjek zamišlja da je Don Juan.

— A što vam je to, gospojice Tina?

Maryno je lice odražavalo nekakvu gorljivu želju za daljnjim obav ijestima, koja se Ernestini nikako nije svidjela.

— Nije sad važno. Ali ako postane nametljiv, želim da mi to smjesta kažeš. A sad mi donesi ječmene vode. I ubuduće budi suzdržanija.

U Marynim očima bljesnulo je sićušno svjetlo, nešto čudnovato nalik

otporu. Ali spustila je pogled i malu plosnatu čipkastu kapicu, kratko se i nehajno naklonila i izišla iz sobe. Tri kata niz stepenice i opet tri kata uz stepenice, za utjehu Ernestini, koja ni najmanje nije osje ćala želju da pije zdravu ali nezanimljivu ječmenu vodu tetke Tranter.

Mary je u stanovitom smislu pobijedila u tom susretu jer je podsjetila Ernestinu, koja po prirodi nije bila ku ćni tiranin, već naprosto užasno razmaženo deriš-te, da će ubrzo morati prestati glumiti gazdaricu, i to uistinu i postati. Sama je pomisao donosila i stanovita zadovoljstva, dakako; imati vlastito ku ćanstvo, osloboditi se roditelja... ali služinčad je takav problem, to svi kažu. Nije više što je nekad bila, to svi kažu. Muka i nevolja, jednom riječju. Možda Ernestinina zbunjenost i nezadovoljstvo nisu bili toliko daleki od Charlesovih dok je znojan posrtao uz obalu. 2ivot je ispravan aparat; heretično je misliti drugačije; ali u međuvremenu valja nositi svoj križ, sada i na ovom mjestu.

I da bi razagnala takve sumorne slutnje, koje su je opsjedale sve do poslijepodneva, Ernestina je uzela svoj dnevnik, naslonila se na jastuke na krevetu i ponovo okrenula stranicu sa stru čkom jasmina.

U Londonu su se polovicom stoljeća počeli osjećati počeci plutokratskog raslojavanja društva. Ništa, dakako, nije moglo nadomjestiti dobro podrijetlo; ali već je općenito bila prihvaćena činjenica da dobar novac i dobar um mogu umjetno proizvesti sasvim pristojan faksimil prihvatljivog društvenog položaja. Disraeli je za svoje vrijeme bio tipičan, a ne izniman. Ernestinin je djed možda u mladosti bio tek imućan trgovac suknom u Stoke Newingtonu; ali umro je kao vrlo bogat trgovac suknom — i još mnogo više od toga jer je preselio svoju tvrtku u središte Londona, utemeljio jednu od velikih robnih ku ća u West Endu i proširio posao i na mnoga druga područja osim sukna. Njezin otac dao joj je u biti samo ono što je i sam primio: najbolje školovanje koje se novcem može platiti. U svemu osim po podrijetlu bio je besprijekoran gospodin; a oženio se diskretno iznad svog statusa kćerkom jednog od najuspješnijih odvjetnika u Cityju, koji je medu svoje ne tako davne pretke mogao ubrojiti čak i jednog državnog tužioca. Ernesti-nine dvojbe u vezi s njenim društvenim položajem bile su stoga prilično ishitrene, čak i po viktorijanskim normama; a Charlesa nisu uopće mučile.

— Pomisli samo — rekao joj je jednom — kako je ime Smithson zapravo sramotno plebejsko.

— Ah, zaista — kad bi se bar zvao lord Brabazon Vavasour Vere de Vere — koliko bih te onda više ljubila!

Ali iza tog ruganja na vlastiti račun vrebao je strah.

On ju je upoznao prošlog studenog, u kući neke gospode koja ga je predvidjela za jednu iz vlastitog jata afektiranih djevoj čica. Na njihovu nesreću, te su mlade dame dobile od svojih roditelja upute prije po četka večeri. Kapitalno su pogriješile kad su se pred Charlesom pokušale pretvarati kako ih paleontologija silno privlači — mora im svakako navesti naslove najzanimljivijih knjiga o tom predmetu — dok je Ernestina pokazala ljupku, ali blago jetku i čvrstu odluku da ga ne shvati ozbiljno. Ona će mu, promrmljala je, poslati svaki zanimljivi primjerak ugljena na koji naide u svojoj lopatici; a kasnije mu je rekla da je po njenom mišljenju veoma lijen. A zašto, molim lijepo? Zato što je gotovo nemoguće ući u bilo koji londonski salon a da ne nade obilje primjeraka predmeta koji ga zanimaju.

Oboje je mladih ljudi očekivalo naprosto još jedno dosadno veće; i oboje je, vrativši se svako svojoj kući, ustanovilo da dosadno nije bilo.

Otkrili su jedno u drugome nadmo ćnu inteligenciju, lakoću pristupa, ironiju koja je bila ugodna. Ernestina je dala na znanje kako je »onaj gospodin

Smithson« zapravo dobrodošla promjena nakon dosadne žetve kavalira koje su joj do tada cijele sezone dovodili na o -gled. Njezina se majka diskretno raspitala; i posavjeto-vala se sa svojim suprugom, koji se raspitao dalje; jer u salon kuće s pogledom na Hyde Park nije nikad korak -nuo mlad muškarac koji nije bio provjeren isto onako kao što svaki moderni odjel državne sigurnosti provjerava svoje atomske fizičare. Charles je prošao tu tajnu kušnju s blistavim ocjenama.

Ernestina je, međutim, shvatila u čemu su griješile njene suparnice: da ni jedna djevojka, koju Charlesu nameću kao suprugu, neće nikada dirnuti njegovo srce. I tako je on, kad je počeo posjećivati primanja i soirées njene majke, s iznenađenjem ustanovio da nema ni traga uobičajenim bračnim

stupicama; nikakvih prikrivenih nagovještaja majke koliko njezino milo zlato voli djecu ili »potajno čezne za krajem sezone« (pretpostavljalo se da će se Charles trajno nastaniti u Winsyattu, čim onaj nezgodni ujak obavi svoju dužnost); ili manje prikrivenih nagovještaja oca o veli čini imutka koji će »najdraža curica« donijeti svom mužu. Ovi drugi, u svakom slu čaju, nisu vrlo očigledno bili ni potrebni; kuća u Hyde Parku odgovarala bi i vojvodi, a nedostatak bilo kakve braće i sestara govorio je više nego tisuću bankovnih izvoda.

A ni Ernestina, premda je vrlo brzo čvrsto odlučila, čvrsto kao što može samo razmažena kći, da dobije Charlesa, nije previše igrala na sreću. Dobro je pazila da i drugi privlačni mladi muškarci uvijek budu nazočni; i nije izdvajala pravi plijen bilo kakvim posebnim dokazima naklonosti ili pažnjom. Na čelno nikad nije bila ozbiljna s njim; premda to nije doslovce izjavila, stvorila je kod njega dojam da ga voli zato što joj je zabavan — ali joj je dakako jasno da se on nikad neće oženiti. Tada je došlo ono veče u siječnju kad je odlučila posijati sudbonosno sjeme.

Vidjela je Charlesa kako stoji sam; a na suprotnoj strani sobe jednu ostarjelu bogatu matronu, neku vrst mayfairskog ekvivalenta gospode Poulteney koja bi, kao što je dobro znala, Charlesu odgovarala otprilike kao ricinusovo ulje zdravom djetetu. Prišla mu je.

— Zar nećete konverzirati s lady Fairwether?

— Radije bih konverzirao s vama.

— Ja ću vas predstaviti. I tada možete dobiti izvještaj očevica o zbivanjima u mezozojskom periodu.

Nasmiješio se. — Mezozoik je era. Nije period.

— Nije važno. Sigurna sam da je dovoljno star. A ja znam kako je vama dosadno sve što se dogodilo u posljednjih devedes et milijuna godina. Hajdemo.

Počeli su zajedno prelaziti sobu; ali na pola puta do gospode iz mezozoika zaustavila se, na trenutak mu položila ruku na nadlakticu i pogledala ga u o či.

— Ako ste čvrsto odlučili da postanete čangrizavi stari neženja, gospodine

Smithson, morate uvježbavati svoju ulogu.

Krenula je dalje prije nego što je uspio odgovoriti; i to što je rekla moglo se shvatiti tek kao nastavak njenog zadirkivanja. Ali njen je pogled u jednom djeliću sekunde vrlo jasno pokazao da je to bila ponuda; jednako neprikrivena, na svoj način, kao ponude onih žena koje su u Londonu toga doba opsjedale kućne veže oko Havmarketa.

Ona, međutim, nije znala da je dodirnula sve osjetljivije mjesto u najdubljoj Charlesovoj nutrini; njegov osjećaj da postaje sve više nalik svom stricu u Winsyat-tu, da život prolazi kraj njega, da je kao i u tolikim drugim stvarima pretjerano izbirljiv, lijen, sebi čan... i još gore. Nije uopće putovao u inozemstvo u posljednje dvije godine; i spoznao je da je putovanje ranije bilo nadomjestak za činjenicu što nema suprugu. Ono mu je skretalo misli s obiteljskog života; omogućavalo mu je također da povremeno dovede neku ženu u postelju, užitak koji je u Engleskoj sebi strogo zabranjivao, sje ćajući se možda grižnje savjesti i duševnih muka koje mu je donio prvi pokušaj na tom području.

Putovanje ga više nije privlačilo; ali žene jesu, i stoga se nalazio u stanju ekstremne seksualne frustracije jer mu moralni obziri nisu dopuštali da se utekne jednostavnom lijeku jednog tjedna u Ostendeu ili Parizu. Ne bi nikad sebi mogao dopustiti da mu se takva svrha nametne kao razlog putovanja.Proveo je vrlo zamišljen tjedan. A onda se jednog jutra probudio.

Sve je postalo jednostavno. On ljubi Ernestinu. Pomislio je kakav bi užitak bio da se probudi kraj nje u-pravo u ovakvo jutro, hladno, sivo, sa snijegom koji je tek zaprašio tlo, i ugleda to čedno, dražesno, trpko lišće usnulo kraj sebe — i, tako mu svega (to je Charlesa nekako posebno iznenadilo), zakonito u o čima i Boga i ljudi. Nekoliko minuta kasnije zapanjio je snenog Sama, koji se dovukao

iz prizemlja na njegovu upornu zvonjavu, rije čima: — Same! Ja sam apsolutna stopostotna, neka mi Bog oprosti, prokleta budala!

Dan ili dva kasnije ta je nepatvorena budala razgovarala s Ernestininim ocem. Razgovor je bio kratak i obavljen je na obostrano zadovoljstvo. Spustio se zatim u salon, gdje je Ernestinina majka sjedila u stanju napetog iščekivanja. Nije se mogla prisiliti da progovori i jednu riječ s Charlesom, već je nesigurno pokazala u smjeru zimskog vrta. Charles je otvorio bijela vrata verande i zastao zapahnut vru ćim mirisnim zrakom. Morao je tragati za Ernestinom, ali napokon ju je pronašao u jednom od najudaljenijih uglova, napola zaklonjenu grmom stefanotisa. Vidio ju je kako ga je pogledala, a zatim žurno odvratila i oborila pogled. Držala je u ruci male srebrne škarice i pretvarala se da odsijeca uvele cvjetove na opojno mirisnoj biljci. Charles je stao tik iza nje; nakašljao se.

— Došao sam se oprostiti. — Pretvarao se da ne primjećuje izbezumljeni pogled koji mu je dobacila tako što se naprosto zagledao u pod. — Odlučio sam otići iz Engleske. Ostatak života provest ću na putovanju. Kako bi inače čangrizavi stari neženja mogao naći razonode za sebe?

Bio je pripravan da nastavi u tom stilu. Ali tada je primijetio da je Ernestina pognula glavu i da su joj, kako se čvrsto prihvatila za stol, zglavci potpuno pobijelili. Znao je da bi u normalnim okolnostima smjesta pogodila da je zadirkuje; i shvatio je da njena sporost sad izvire iz dubokog čuvstva, koje se prenijelo i na njega.

— Ali kad bih bio uvjeren kako je nekome dovoljno stalo do mene dazajednički...

Nije mogao nastaviti, jer se ona okrenula, o čiju punih suza. Ruke su im se spojile i on ju je privukao k sebi. Nisu se poljubili. Nisu mogli. Kako možeš dvadeset godina nemilosrdno držati u uzama sve prirodne spolne instinkte i onda očekivati da uznik ne bude rastrzan jecajima kad se vrata naglo otvore?

Nekoliko minuta kasnije Charles je poveo Tinu, koja se malo pribrala, niz aleju biljaka u stakleniku do vrata salona. Ali načas se zaustavio kod jasmina, ubrao grančicu i nestašno je podigao iznad njene glave.

— Nije imela, ali poslužit će, je li?

I tako su se poljubili, s usnicama nedužno aseksu -alnim kao u djece. Ernestina je opet počela plakati; zatim je utrla suze i dopustila Charlesu da je opetodvede u salon, gdje su stajali njena majka i otac. Rije či nisu bile potrebne. Ernestina se zaletjela majci u naručaj i sad se prolilo dvostruko više suza nego prije. U međuvremenu su se dva muškarca smiješila jedan drugo me; jedan kao da je netom zaključio izvanredan posao, drugi kao da nije posve siguran na kojem se to planetu upravo iskrcao, ali se iskreno nada da su domoroci prijazni.

12

U čemu se sastoji otuđenje rada? Najprije da je rad radniku izvanjski, da nije dio njegove prirode, da se on, dosljedno tome, ne ispunjava u svome radu ve ć se poriče, ima osjećaj bijede, ne osjećaj blagostanja... Radnik se stoga osje ća kod kuće samo u vrijeme dokolice, dok se na poslu osje ća kao beskućnik.

MARX, Ekonomski — filozofski rukopisi (1844)

I bješe li dan mog užitka čist i čaroban kao što kažem?

TENNYSON, In Memoriam (1850)

Charles se žustro uputio kroz šumu Ware Commons i isto tako žustro potisnuo misli na tajanstvenu ženu. Hodao je otprilike kilometar i po dok nije istodob no naišao na čistinu medu drvećem i na prvu pred-stražu civilizacije. Bila je to dugačka, slamom pokrivena kuća, koja je stajala malo ispred staze. Oko nje su se prostirale dvije-tri livade i spuštale sve do klisura, i upravo kad je Charles izišao iz šume, vidio je nekog muškarca kako povicima tjera krdo krava od niske štale uz kuću. Tada mu je u duhu iskrsla slika: zamamno svježa zdjelica mlijeka. Nije pojeo ništa nakon one dvostruke porcije peciva. Čaj i čuvstvenost kod gospode Tranter je dozivala; ali zdjelica mlijeka je vrištala... i bila je mnogo bliže, nadohvat ruke. Spustio se niz strmu zelenu padinu i pokucao na stražnjim vratima kućice.

94

Otvorila mu je mala bačvica od žene, čije su debele nadlaktice blistale od sapunice. Da, može dobiti mlijeka koliko god može popiti. Kako se to mjesto zove? Po svemu se čini da se zove samo Mljekara. Charles je pošao za njom u prostoriju s kosim krovom, koja se protezala cijelom duljinom stražnjeg dijela kuće. Bila je tamna, sjenovita, prohladna; s podom od škrilje vca; i zasićena mirisom sira koji dozrijeva. Niz posuda za varenje, velikih bakrenih zdjela na drvenim nogarima, od kojih je svaka imala zlatnu koru skorupa, bio je poredan pod sirevima što su se, debeljuškasti kao eskadrile rezervnih mjeseca, smjestili na otvorenim gredama krova. Charles se tada sjetio da je ve ć čuo za to mjesto. Vrhnje i maslac odavde bili su čuveni u okolici; tetka Tranter je o tome govorila. Spomenuo je njeno ime, i žena koja je zaimačom nalijevala gusto mlijeko iz ćupa kraj vrata u baš onakvu jednostavnu zdjelicu kakvu je zamišljao, od bijelog i modrog porculana, pogledala ga je preko ramena sa smiješkom. Postao je manje stranac a više dragi gost.

Dok je govorio, ili slušao ženu kako govori, stojeći na travi pred Mljekarom, vratio se njezin suprug, koji je dotle otjerao krave. Bio je to ćelavi muškarac goleme brade, izrazito mrzovoljasta lika; pravi Jeremija. Strogo je pogledao ženu. Ona je smjesta prekinula brbljanje i vratila se u kuću svojim zdjelama.

Muž je očigledno bio šutljiv čovjek, premda je i te kako brzo progovorio kad ga je Charles upitao koliko duguje za zdjelicu izvrsnog mlijeka. Jedan peni, jedan od onih ljupkih profila mlade Viktorije koji još i danas povremeno zaluta medu naš sitniš, i na kojemu je stoljeće upotrebe izliza-lo sve osim tog gracioznog profila, prešao je iz ruke u ruku.

Charles se nakanio vratiti opet na stazu. Ali nije pravo ni zakora čio, kad se iznad dvojice muškaraca medu stablima pojavio crni lik. Bila je to ona djevojka. Pogledala je odozgo prema njima i onda nastavila svojim putem u smjeru Lymea. Charles se osvrnuo na mljekara, koji je i dalje nepomi čno i zloguko zurio u lik nad njima. Očigledno nije dopuštao obzirima da se ispriječe na putu njegovom proročanskom sudu.

— Poznajete li tu damu?

— Jašta.

— A prolazi li često ovuda?

— Često. — Mljekar je i dalje zurio. A onda je rekao: — I nije vam to nikakva dama. To vam je Drolja francuskog poru čnika.

Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što je Charles shvatio zna čenje tih posljednjih riječi. A tada je lju-tito pogledao bradatog mljekara, koji je bio metodist i stoga sklon da naziva popa popom, a bob bobom, posebno ako je taj bob bio grijeh njegovog bližnjeg. Za Charlesa on kao da je bio utjelovljenje svih licemjernih brbljarija — i brbljavaca — Lymea. Mnogo je štošta Charles mogao povjerovati o onom usnulom licu; ali nikad da bi njegova vlasnica bila drolja.

Nekoliko sekundi kasnije i on se našao na kolovozu koji je vodio natrag u Lyme.

Dvije kredaste staze provlačile su se između šume, koja se penjala prema unutrašnjosti, i visoke živice, koja je napola skrivala more. Pred njim se kretala crna pojava djevojke, sada pokrivena šeširom; nije hodala brzo, ve ćujednačenim ritmom, bez ženstvene afektacije, poput osobe koja je naviklaprelaziti velike udaljenosti. Charles je pohitao da je sustigne i nakon otprilike stotinu metara našao se malo iza nje. Zacijelo je čula zvuk njegovih potkovanih cipela na kremenu koji je probijao kroz kredu, ali nije se okrenula. Primijetio je da joj je ogrtač ponešto prevelik i da su joj pete na cipelama zaprljane blatom. Na trenutak je oklijevao; ali uspomena na mrki pogled na licu buntovnog mljekara podržala je Charlesa u njegovoj prvotnoj, viteškoj namjeri: da pokaže jadnoj ženi kako nisu svi u njenom svijetu barbari.

— Oprostite!

Okrenula se i ugledala ga bez šešira, sa smiješkom na licu; i premda je njeno lice sad izražavalo tek najobičnije iznenađenje, ono je i opet čudnovato djelovalo na njega. Kao da svaki put kad ga je pogledao nije mogao povjerovati u njegovo djelovanje, pa ga je morao ponovo pogledati. Ono kao da ga je istodobno i prihvaćalo i odbacivalo; kao da je on lik u snu, koji stoji na mjestu, a ipak istodobno neprestano uzmi če.

— Dugujem vam dvije isprike. Nisam jučer znao da ste vi tajnica gospode Poultenev. Bojim se da sam vas vrlo neuljudno oslovio.

Ona je zurila u tlo. — Nije važno, gospodine.

— A sada, maločas, kad je izgledalo da sam... bojao sam se da vam možda nije pozlilo.

Još uvijek ne podižući pogled prema njemu, ona je pognula glavu i okrenula se da pode dalje.

— Ne bih li vas smio pratiti? Budući da idemo u istom smjeru?

Zaustavila se, ali se nije okrenula. — Više volim hodati sama.

— Gospoda Tranter mi je ukazala na moju grešku. Ja sam...

— Ja znam tko ste, gospodine.

Nasmiješio se njezinoj bojažljivoj naglosti. — Onda...

Njezine su oči iznenada bile uprte u njegove, i ispod bojažljivosti virio je nepatvoreni očaj.

— Dopustite mi, molim vas, da idem sama svojim putem. — Smiješak mu je zakazao. Naklonio se i zakoračio natrag. Ali ona je umjesto da nastavi svojim putem, još jedan čas ostala zagledana u zemlju. — I, molim vas, nemojte nikome reći da ste me ovdje vidjeli.