Carr John Le-Smešni ljudi

Povratku Georgea Smilevja iz samotnog života umirovljenika, koji se većod prvog trenutka doimao

kao vrlo sumnjiv izbor, prethodila su dva naoko nepovezana događaja. Mjesto zbivanja prvog bio je

Pariz, a vrijeme uzavreli mjesec kolovoz, kada Parižani, većpo tradiciji, napuštaju svoj grad,

prepuštajući ga vrelom suncu i nakrcanim autobusima lijepo zapakiranih turista.

Jednog takvog dana u kolovozu, točnije - četvrtog, baš u podne, jer upravo je otkucao crkveni sat, a

tvornička ga je sirena većbila preduhitrila - u quartieru nekoćpoznatom po brojnim ruskim

emigrantima siromašnijeg porijekla, iz tame neke stare trgovine na veliko izronila je zdepasta žena

pedesetih godina, noseći torbu za nabavke, te puna uobičajene energije i odlučnosti krenula

pločnikom prema auto-busnom stajalištu. Ulica je bila siva i uska, a svi dućani zatvoreni. Bilo je tu

nekoliko malih hotek de passe i mnoštvo mačaka. Iz nekog je razloga to mjesto odisalo neobičnim

mirom. Budući da je poslovala pokvarljivom robom, trgovina na veliko ostala je otvorena i za vrijeme

praznika. Vrelina zagađena ispušnim plinovima, sasvim nerazrijeđena, jer nije bilo ni daška vjetra,

sunula je prema njoj poput vreline iz otvora dizala, no njene slavenske crte lica nisu odavale nikakva

prigovora. Ni odjećom ni građom nije bila prilagođena naporima vrućeg dana, jer je bila doista vrlo

niskog rasta a uz to i debela, pa se morala pomalo kotrljati kako bi uopće mogla ići naprijed. Njena

crna haljina, redovnički stroga, nije imala ni pojas ni bilo kakvog drugog ukrasa osim malo bijele

čipke oko vrata i velikog, lijepo oblikovanog, ali zapravo sasvim bezvrijednog metalnog križa na

grudima. Njene ispucane cipele koje su u hodu pokazivale sklonost k iskrivljavanju u stranu, unijele

su vojnički oštar, bubnjajući štropot među kuće sa zatvorenim kapcima na prozorima. Otrcana torba,

većod ranog jutra puna, lagano ju je povinula nadesno i jasno odavala da je navikla na terete. No bilo

je u njoj i humora. Sijeda joj je kosa bila skupljena u punđu, no jedan se živahni uvojak izvukao i

skakutao čelom u ritmu njena geganja. Njezine smeđe oči obasjavao je postojan smisao za šalu.

Činilo se da su usta, smještena nad borilačkom bradom, i na najmanji povod spremna osmjehnuti se

u bilo kojem trenutku.

Stigavši do svoje autobusne postaje, spustila je torbu i desnom rukom počela masirati križa na

mjestu gdje su se spajala s kralježnicom - pokret koji je u posljednje vrijeme često činila mada joj je

donosio

malo olakšanja. Visoki stolac na kojem je svakog jutra sjedila u trgovini, radeći kao kontrolor

primljene i izdane robe, inje imao naslona i postepeno ju je taj nedostatak sve više smetao - Vraže -

mrmljala je svom bolnom dijelu. Istrljavši ga, savila je ruke i crnim laktovima zamahivala unatrag

poput nekog starog gradskog gavrana koji se sprema na let. - Vraže - ponovila je. A onda se,

iznenada svjesna da je netko promatra, naglo okrenula i zagledala nagore u pozamašnog čovjeka što

se uzdizao iza nje.

Bila je to jedina osoba koja je čekala, i u tom trenutku, doista, i jedina osoba na ulici. Nije nikad

razgovarala s njim, no to joj je lice bilo većpoznato: tako veliko, tako nesigurno, tako znojno. Vidjela

ga je jučer, i dan ranije, a koliko se sjeća, također i dan prije toga - moj bože, zar nije postala hodajući

dnevnik. Tokom posljednja tri ili četiri dana, taj mlitavi, svrbljivi div, što čeka autobus ili se vrzma

pločnikom pred trgovinom, postao je za nju poznati lik s ulice; štoviše, lik prepoznatljive vrste, mada

je tek trebalo uprijeti prstom na onu pravu. Smatrala je da djeluje traqué - progonjeno - kao i većina

Parižana ovih dana. Vidjela je toliko straha na njihovim licima i u načinu na koji su hodali ne

usuđujući se pozdraviti jedan drugog. Vjerojatno je posvuda tako, nije znala. Također je, više nego

jednom, osjetila njegovo zanimanje za nju. Pitala se da li je policajac. Čak je pomišljala upitati ga, jer

je posjedovala onu gradsku drskost. Njegova je turobna grada nagovještavala policajca, a isto tako i

znojavo odijelo i nepotreban kišni ogrtač što mu je poput komada stare uniforme visio preko ruke.

Ako je u pravu, i on jest policajac, onda je doista bilo krajnje vrijeme - ti su idioti napokon poduzeli

nešto protiv poplave sitnih krađa koje većmjesecima unose gungulu u njeno nadgledanje zaliha.

Međutim, sada je nepoznati većdulje vrijeme zurio dolje, u nju. I još uvijek nije odvajao pogled.

- Imam nesreću da me bole leđa, monsieur - napokon mu je povjerila na svom sporom francuskom,

klasičnog naglaska. - Nisu to velika leđa no bol je nerazmjerna. Vi ste liječnik, pretpostavljam?

Reumatolog?

Tada se upitala, pogledavši gore u njega, da li je bolestan, a njena šala neumjesna. Čeljusti i vrat

masno su mu se caklili, a bezbojne oči odavale neku nezamjetnu samoopsjednutost. Činilo se da

gleda kroz nju, u vlastite nevolje. Spremala se da ga to upita. - Vi ste, čini se, zaljubljeni, monsieur?

Žena vas vara? - i većje razmatrala da li da ga povede u café na čašu vode ili tisane, kad se on naglo

odmaknu od nje i pogleda iza sebe, a zatim preko njene glave promotri ulicu s druge strane. I tada joj

sinu da je on doista zaplašen, ne samo traqué većsmrtno prestravljen; dakle, vjerojatno nije uopće

policajac, većlopov, mada je razlika, to je dobro znala, vrlo često neznatna.

- Vi se zovete Marija Andrejevna Ostrakova? - upitao ju je naglo, kao da ga to pitanje plaši.

Govorio je francuski, no znala je da mu je materinji jezik isto

6

toliko koliko i njoj. a pravilan izgovor njenog punog imena, uključujući i ono po ocu, stavio ju je u

stanje pripravnosti s obzirom na njegovo porijeklo. Istog je časa prepoznala ono gutanje glasova i

jezik od kojeg je potjecalo i prekasno, prilično se lecnuvši, raspoznala onu vrstu na koju nije znala

uprijeti prstom.

- Ako je to točno, tko ste dođavola vi? - upitala ga je umjesto odgovora, isturivši vilicu i mršteći se.

Primakao se korak bliže. Razlika u njihovim visinama istog je časa postala besmislena. Isto tako i

spoznaja o tome do koje su mjere crte lica tog čovjeka odavale njegovu neugodnu ličnost. Stojeći

ispod, Ostrakova je isto tako jasno mogla razabrati njegovu slabost kao i njegov strah. Vlažna se

brada ustobočila u grimasu, usta se iskrivila da bi ga učinila snažnijim, no njoj je bilo jasno da on to

samo pokušava odagnati neizlječiv kukavičluk. Nalik je na čovjeka koji samog sebe bodri na herojski

pothvat, razmišljala je. Ili na zločin. To je osoba potpuno lišena svakog spontanog djelovanja,

pomisli.

- Rođeni ste u Lenjingradu, 8. svibnja 1927? - upita neznanac. Vjerojatno je rekla da. Kasnije nije bila

sigurna u to. Zamijetila je

kako podiže prestravljen pogled i zuri u autobus koji se približavao. Vidjela je kako ga hvata

neodlučnost, čak i panika, i pade joj na pamet - što se kasnijim razvojem događaja pokazalo

opažanjem vrlo bliskim vidovitosti - da je namjeravao gurnuti je poda nj. Nije to učinio, ali je zato

svoje slijedeće pitanje postavio na ruskom - i to s osornim prizvucima moskovskih birokrata.

- Nije li vam 1956. izdana dozvola da napustite Sovjetski Savez kako biste se brinuli o svom

bolesnom mužu, izdajici Ostrakovu? A i zbog nekih drugih razloga?

- Ostrakov nije bio izdajica - odgovorila je, prekinuvši ga. - Bio je rodoljub. - Instinktivno je podigla

torbu za nabavke i vrlo čvrsto stegla ručku.

Stranac je nastavio ne obazirući se na to poricanje, i to vrlo glasno, kako bi nadjačao buku autobusa:

- Ostrakova , donosim vam pozdrave od vaše kćeri Aleksandre iz Moskve, a i od izvjesnih službenih

krugova! Želim razgovarati s vama u vezi s njom! Ne ulazite u ova kola.

Autobus se zaustavio. Kondukter ju je poznavao i većje pružao ruku da joj prihvati torbu. Stišavši

glas, nepoznati je izrekao novu, još strasniju tvrdnju: - Aleksandra ima ozbiljnih problema koji

zahtijevaju pomoćmajke.

Kondukter ju je pozivao da se pomakne. Govorio je s prijetvornom grubošću; način na koji su se

obično šalili: - Hajde, majko! Prevruće je za ljubav! Dodaj nam svoju torbu i pođimo! - dovikivao je.

U autobusu se začu smijeh; a onda netko dobaci porugu - stara žena, a pušta da je cijeli svijet čeka!

Osjetila je neznančevu ruku gdje je nespretno pokušava uhvatiti za mišicu, poput neiskusnog

udvarača što napipava dugmad. Istrgla se. Htjela je reći nešto kondukteru, ali nije

7

mogla: otvorila je usta, no bila je zaboravila govoriti. Jedino što joj je pošlo za rukom bilo je da zavrti

glavom. Kondukter ponovo viknu prema njoj, zatim odmahnu i slegnu ramenima. Pogrde su se

umnogo-stručile - stara žena, pijana k'o kurva i to u podne. Ostajući tamo gdje je i bila, Ostrakova je

promatrala kako autobus nestaje iz vidokruga, čekajući da joj se pogled razbistri a srce prestane

neobuzdano poskakivati. Sada sam ja ta kojoj je potrebna čaša vode, pomisli. Od jakih se mogu

zaštititi. Od slabih me sačuvaj, bože

Slijedila ga je u cafe, naglašeno hramajući. Točno prije dvadeset pet godina slomila je nogu na tri

mjesta prilikom odrona ugljena u logoru za prisilni rad. Ovog 4. kolovoza - datum joj nije promakao -

pod strahovitim pritiskom strančeve poruke, u njoj se ponovo javi stari osjet što ga je budila spoznaja

da je bogalj.

Cafe je bio posljednji u ulici, ako ne i u čitavom Parizu, kojem je nedostajao muzički automat i

neonsko osvjetljenje - i koji je osim toga ostao otvoren tokom kolovoza - ali je zato imao flipere što

su ječali i svjetlucali od jutra do mraka. Što se ostalog tiče, tu je vladala uobičajena podnevna graja u

vezi s vrhunskom politikom i konjima, i svim ostalim o čemu većrazgovaraju Parižani; bio je tu i

uobičajeni trio prostitutki što su nešto među sobom mrmljale, i mrzovoljan mladi konobar u

zamrljanoj košulji koji ih je odveo do stola u uglu, rezerviranog prljavim znakom Campari. Uslijedila

je komično banalna situacija. Neznanac je naručio dvije kave, no konobar je protestirao - ne

zaposjeda se najbolji stol u lokalu, i to usred podneva, samo zato da bi se naručile dvije kave; patron

mora plaćati zakupninu monsieurl Kako neznanac nije mogao slijediti taj izljev žargona, Ostrakova

mu ga je morala prevesti. Neznanac je pocrvenio i naručio dva omleta s frites, i dva alzaška piva, i ne

upitavši Ostrakovu za mišljenje. Zatim je poveo samog sebe u muški zahod da pokrpa vlastito

pouzdanje - po svoj prilici siguran da ona neće pobjeći - a kada se vratio, lice mu je bilo suho i riđa

kosa očešljana, no zadah što se sada, kad su bili u zatvorenom, širio od njega, podsjeti Ostrakovu na

moskovsku podzemnu željeznicu, na moskovske tramvaje, i moskovske isljedničke sobe. Rječitije od

bilo čega što je mogao izgovoriti, taj kratkotrajni hod od muškog zahoda do njihova stola potvrdio je

ono čega se većbojala. Bio je jedan od njih. Zatomljena razmetljivost, namjerno postignuta surovost

izraza, naduven način na koji je sada ispružio ruke na stolu i poslužio se, hineći skanjivanje,

komadom kruha iz košarice, baš kao da umače pero u tintu - sve je to oživilo ona najgora sjećanja na

život ponižene žene, pod udarom moskovske zlonamjerne birokracije.

- Dakle - rekao je i istodobno počeo jesti kruh. Izabrao je hruskavi okrajak. S rukama kakve su bile

njegove mogao ga je razlomiti u sekundi, no umjesto toga on je radije debelim prstima kalao

ženstvene listiće, kao da je to opće prihvaćen način na koji se jede. Dok je tako griskao, obrve mu se

nadigoše i vidjelo se da žali samoga sebe -ja stranac u ovoj tuđoj zemlji! - Da li ovdje znaju da ste u

Rusiji živjeli

5

nemoralnim životom? - napokon upita. - Možda u gradu punom kurvi ne mare za to.

Odgovor joj je bio spreman navrh jezika: Moj život u Rusiji nije bio nemoralan. Nemoralan je bio vaš

sistem.

No nije to izrekla, ostala je nepopustljivo nijema. Ostrakova je većdavno prisegla samoj sebi da će

obuzdavati i svoju naglu ćud i svoj brz jezik, a sada se i fizički prisiljavala na taj zavjet uhvativši pod

stolom mekanu kožu zglavka i štipajući je kroz rukav čvrstim, nepopustljivim stiskom, baš kao što je

činila stotinu puta ranije, u onim prošlim danima, kada su ovakva ispitivanja bila dio njene svakodne-

vice - kada vam se posljednji put javio vaš muž Ostrakov, izdajica? Navedite imena svih osoba s

kojima ste bili u vezi u posljednja tri mjeseca! S gorkim iskustvom naučila je i ostale pouke

preslušavanja. Jedan ih je dio nje sada ponavljao, pa iako su, što se slijeda vremena ticalo, pripadale

čitavoj jednoj generaciji ranije, one joj se sada prika-zaše jasne kao da su od jučer i isto toliko važne:

na grubost nikada ne odgovarati grubošću, ne dati se izazvati, ne biti nikada u pravu, ne biti

domišljat ili superioran ili intelektualan, ne dati se zanijeti bijesom ili očajem, niti dopustiti da se

čustva uzburkaju iznenadnom nadom što je poneko usputno pitanje može izazvati. Na tupost

odgovarati tupošću, na rutinu rutinom. Tek duboko, duboko u unutrašnjosti sačuvati one dvije tajne

koje su sva ta poniženja činile podnošljivima: svoju mržnju prema njima; i svoju nadu da će je

jednoga dana, nakon beskonačno dugog kapanja vode po kamenu, napokon istrošiti, i da će joj, i

protiv svoje volje, zbog nekog čuda u vlastitoj glomaznoj mašineriji, dodijeliti slobodu koju joj

osporavaju.

Izvukao je bilježnicu. U Moskvi bi to bio njezin dosje, no ovdje u pariškom cafeu bila je to mekana,

crna, u kožu vezana bilježnica, posjed zbog kojeg bi se u Moskvi čak i vladin službenik osjećao

posebno povlaštenim.

Dosje ili bilježnica, predgovor je bio isti: - Rođeni ste pod imenom Marija Andrejevna Rogova u

Lenjingradu, 8. svibnja, 1927 - ponovio je. - 1. listopada 1948, kada vam je bila dvadeset jedna

godina, udali ste se za izdajicu Ostrakova Igora, kapetana pješadije u Crvenoj armiji, rođenog od

majke Estonke. 1950, spomenuti Ostrakov, u to vrijeme na dužnosti u Istočnom Berlinu, izdajnički

dezertira u fašističku Njemačku, uz pomoćreakcionarnih estonskih emigranata, a vas ostavlja u

Moskvi. Nastanjuje se u Parizu, gdje kasnije preuzima francusko državljanstvo i nastavlja vezu s

antisovjetskim elementima. U vrijeme kada je prebjegao, niste imali djece s tim čovjekom. Isto tako

niste bili u drugom stanju. Ispravno?

- Ispravno - rekla je.

U Moskvi bi to bilo »Ispravno, druže kapetane«, ili »Ispravno, druže inspektore«, no u ovom je

bučnom francuskom cafeu takva formalnost bila neumjesna. Pregib kože na njenom zglavku

potpuno se umrtvio. Puštajući ga, ona dopusti krvi da navre, a onda uhvati drugi.

9

- Kao sukrivac u Ostrakovljevu bijegu bili ste osuđeni na pet godina prisilnog rada, ali ste oslobođeni

u okviru amnestije nakon Staljinove smrti, u ožujku 1953. Ispravno?

- Ispravno.

- Po povratku u Moskvu, usprkos maloj vjerojatnosti da će vašem zahtjevu biti udovoljeno, zatražili

ste pasoš za odlazak u inozemstvo kako bi se pridružili mužu u Francuskoj. Ispravno?

- Imao je rak - rekla je. - Da ga nisam zatražila, zatajila bih u svojoj dužnosti supruge.

Konobar je donio tanjure s omletom i frites, te dva alzaška piva, a Ostrakova ga je zamolila da

donese thé citron: osjećala je žeđ, no nije joj bilo do piva. Obraćajući se mladiću, uzaludno mu je

pokušavala dati neki znak osmjesima i očima. No njegova joj se ukočenost smučila, i shvati da je na

ovom mjestu, osim one tri prostitutke, ona jedina žena. I dalje držeći bilježnicu malo po strani, poput

zbirke crkvenih pjesama, neznanac prinese ustima prepunu vilicu, a zatim još jednu, dok je

Ostrakova pojačavala stisak na svom zglavku, a Aleksandrino joj ime pulsiralo mozgom poput

otvorene rane i mislima prolazilo tisuću različitih ozbiljnih problema koji zahtijevaju neposrednu

pomoćmajke.

Dok je jeo, stranac je nastavio s njenom šturom poviješću. Da li je jeo iz zadovoljstva ili zato da i opet

ne bi djelovao sumnjivo? Zaključila je kako jede iz prinude.

- U međuvremenu - izjavio je hraneći se.

- U međuvremenu - ona i nehotice prošapta.

- U međuvremenu ste usprkos hinjenoj brizi za muža, izdajicu Ostrakova - nastavio je punim ustima -

ostvarili preljubničku vezu s takozvanim studentom glazbe, Josephom Glikmanom, Židovom, četiri

puta osuđivanim zbog asocijalnog vladanja, a kojeg ste upoznali u zatvoru. Stanovali ste s tim

Židovom u njegovu stanu. Ispravno ili neispravno?

- Bila sam usamljena.

- Kao posljedica zajedništva s Glikmanom rodila se kći Aleksandra, u Bolnici Oktobarske revolucije u

Moskvi. Dokument o očinstvu potpisali su Glikman Joseph i Ostrakova Marija. Djevojčica je

zavedena pod imenom Židova Glikmana. Ispravno ili neispravno?

- Ispravno.

- U međuvremenu ste ostali pri svom zahtjevu za izdavanje pasoša. Zašto?

- Većsam vam rekla. Moj je muž bio bolestan. Bila mi je dužnost ustrajati.

Ponovo je jeo, tako prostački da mu je jasno vidjela mnoge pokvarene zube. - Siječnja 1956, na

osnovi jedne dobrohotne odluke, odobren vam je pasoš, uz uvjet da djevojčica Aleksandra ostane u

Moskvi. Vi ste prekoračili dopušteno vrijeme i ostali u Francuskoj, napuštajući svoje dijete u Moskvi.

Ispravno ili neispravno?

Vrata na ulici bila su od stakla, zidovi također. Vani se zaustavio

10

velik kamion i cafe se zamrači. Mladi konobar tresnu čaj pred nju i ne pogledavši je.

- Ispravno - ponovo reče i ovaj put joj pođe za rukom pogledati svog ispitivača, znajući što slijedi i

prisiljavajući se pokazati mu da, što se tog nepodmirenog računa tiče, nije imala nikakvih dilema ni

žaljenja. - Ispravno - prkosno ponovi.

- Kao uvjet da se vaša molba povoljno riješi potpisali ste sporazum o suradnji s organima Državne

sigurnosti po kojem ste morali obaviti izvjesne zadatke za vrijeme svog boravka u Parizu. Kao prvo,

uvjeriti supruga, izdajicu Ostrakova, da se vrati u Sovjetski Savez...

- Pokušati ga uvjeriti - rekla je slabo se osmjehnuvši. - Nije se pokazao voljnim poslušati taj prijedlog.

- Drugo, preuzeli ste zadatak prikupljanja podataka o djelatnosti i ličnostima revanšističkih,

antisovjetskih emigrantskih grupa. Podnijeli ste dva potpuno bezvrijedna izvještaja i nakon toga

ništa. Zašto?

- Moj je muž prezirao takve grupe i odustao je od svake veze s njima.

- Mogli ste sudjelovati u njihovu radu i bez njega. Potpisali ste sporazum, a zatim zanemarili njegovo

provođenje. Da ili ne?

- Da.

- Zbog toga ste napustili svoje dijete u Rusiji? Ostavili ga Židovu? Da biste svoju pažnju poklonili

neprijatelju naroda, izdajici Države? Zbog toga ste zanemarili svoju dužnost? Ostali dulje od

dopuštenog razdoblja, zadržali se u Francuskoj?

- Moj muž je umirao. Bila sam mu potrebna.

- A djevojčica Aleksandra? Njoj niste bili potrebni? Umirući muž važniji je od živog djeteta? Izdajica?

Zavjerenik protiv naroda?

Oslobađajući zglavak, Ostrakova je sporim pokretom dohvatila čaj i promatrala kako joj se šalica

podiže k licu, a limun pluta na površini. Ispod sebe vidjela je prljavi pod s mozaikom, a iza poda

drago, divlje i blago lice Glikmanovo, kako je nagovara, potiče da potpiše, da ode, da se zakune na

sve što zatraže. Sloboda jednoga vrijedi više od ropstva trojice, šaputao je; dijete ovakvih roditelja

kao što smo mi u Rusiji nema budućnosti, ostala ti ili ne; otiđi, a mi ćemo učiniti sve da dođemo za

tobom; potpiši bilo što, otiđi i živi za sve nas; ako me voliš, pođi...

- To su još uvijek bili teški dani - napokon je rekla neznancu, gotovo s prizvukom tuge zbog

probuđenih uspomena. - Vi ste premladi. Bili su to teški dani, čak i nakon Staljinove smrti: još uvijek

teški.

- Da li vam prijestupnik Glikman i dalje piše? - upita neznanac nadmoćnim, znalačkim glasom.

- Nikada nije pisao - lagala je. - Kako bi mogao pisati, otpadnik koji živi u okviru zadanih ograničenja?

Odluka da ostanem u Francuskoj bila je moja vlastita. Pospi sebe blatom, razmišljala je; učini sve što

možeš da poštediš one koji su u njihovoj vlasti.

- Nisam čula ništa o Glikmanu otkad sam došla u Francusku,

11

prije dvadeset godina - dodala je skupivši hrabrost. - Posredno sam saznala da ga je moje

antisovjetsko ponašanje zaprepastilo. Nije više želio čuti za mene. U vijeme kad sam odlazila, u

njemu je većbila sazrela želja za preobražajem.

- Nije vam pisao o vašem zajedničkom djetetu?

- Nije pisao, nije mi slao poruke. Većsam vam to rekla.

- Gdje je vaša kći sada?

- Ne znam.

- Primili ste vijesti od nje?

- Naravno da ne. Čula sam kako je primljena u Državno siratište i dobila drugo ime. Pretpostavljam

da ne zna da ja postojim.

Neznanac je ponovno jeo jednom rukom, dok je druga držala bilježnicu. Napunio je usta, malo

mljackao, a zatim zalio hranu pivom. No nadmoćni je osmijeh ostao.

- A sada je i prijestupnik Glikman umro - objavi neznanac, odajući svoju tajnu. Nastavio je jesti.

Iznenada, Ostrakova poželi da su dvadeset godina dva stoljeća. Poželi da je Glikmanovo lice nije

nikada pogledalo, da ga nije nikada voljela, nikada brinula o njemu, nikad mu kuhala ili se opijala s

njim, dan za danom u njegovom jednosobnom izgnanstvu gdje su živjeli od milostinje prijatelja,

lišeni prava da rade, da čine bilo što osim ljubavi i glazbe, opijaju se i šeću šumama, izopćeni od

svojih susjeda.

- Uzet će nam je tako i tako, čim slijedeći put odemo u zatvor, ti ili ja. Aleksandra je izgubljena u

svakom slučaju - govorio je Glikman. - Ali sebe možeš spasiti.

- Odlučit ću kad budem tamo.

- Odluči sada.

- Kad budem tamo.

Neznanac odgurnu prazan tanjur i ponovo uze mekanu francusku bilježnicu u obje ruke. Okrenu

stranicu, kao da prelazi na novo poglavlje. v

- Sto se sada tiče vaše prijestupničke kćeri Aleksandre - proglasi, još uvijek žvačući.

- Prijestupničke? - prošapta ona.

Na njeno zaprepaštenje, neznanac je recitirao svjež popis zlodjela. Dok je to činio, Ostrakova izgubi i

posljednju vezu sa sadašnjošću. Oči su joj bile uprte u pod s mozaikom; primjećivala je ljuske i mrvice

kruha. No misli su joj ponovo bile u moskovskoj sudnici gdje se ponavljalo njeno suđenje. Ako nije

bilo njeno, onda Glikmanovo - ne, nije bilo ni Glikmanovo. Čije onda? Sjećala se suđenja na koja su

njih dvoje odlazili kao nezvani promatrači. Suđenja prijateljima, makar i slučajnim: ljudima koji su

doveli u pitanje apsolutnu nepogrešivost organa vlasti; ili su štovali nekog neprihvatljivog boga; ili

slikali zločinački apstraktne slike; ili objavili politički nepoćudne ljubavne pjesme. Brbljavi posjetioci

cafea postali su podrugljiva klika Državne policije; a udaranje flipera - tresak željeznih vrata. Toga

datuma, zbog bijega iz

12

Državnog sirotišta na tu i tu ulicu - toliko i toliko mjeseci popravnog zatvora. Toga datuma, zbog

uvrede organa Državne sigurnosti - toliko i toliko dodatnih mjeseci, produženo zbog lošeg

ponašanja, a zatim toliko i toliko godina progonstva. Ostrakova osjeti kako joj se okreće želudac i

pomisli da je možda bolesna. Stavila je ruke na svoju šalicu čaja i zamijetila crvene tragove uštipa na

zglavku. Neznanac je nastavio recitirati i ona ču kako joj je kći dobila još dvije godine jer je odbila

zaposlenje u nekoj tvornici, pomozi joj bože, a zašto ne bi? Gdje je to naučila? Ostrakova se upita ne

vjerujući. Čemu je to Glikman poučio dijete u onom kratkom vremenu prije no što su mu je oduzeli,

da ju je oblikovao na takav način da je nadjačalo sve napore sistema? Strah, likovanje, zapanjenost

zvrjali su umom Ostrakove, dok ih nije odagnalo nešto što joj je neznanac upravo govorio.

- Nisam čula - reče nakon čitavog stoljeća. - Malo sam rastresena. Hoćete li, molim vas, ponoviti što

ste upravo rekli.

Ponovio je, i ona uzgleda, upilji u njega pogled, pokušavajući se prisjetiti svih trikova na koje su je

upozoravali, no bilo ih je suviše, a ona više nije bila mudra. Više nije posjedovala onu Glikmanovu

mudrost - ako ju je uopće ikad i imala - za prepoznavanje njihovih laži, igranje njihovih vlastitih igara

prije njih samih. Znala je samo to da je, kako bi spasila sebe i vratila se svom voljenom Ostrakovu,

počinila velik grijeh, najveći što ga majka može počiniti. Neznanac joj je počeo prijetiti, no ovaj put je

prijetnja djelovala besmisleno. U slučaju da odbije surađivati - govorio je - primjerak ranijeg

sporazuma koji je potpisala za sovjetske vlasti naći će put do francuske policije. Kopije njena dva

beskorisna izvještaja (koje je, što je on dobro znao, podnijela samo zato da bi primirila te razbojnike)

bit će rasparčane među preživjele pariške emigrante - iako njih, sam bog zna, još vrlo malo ima.

Međutim, zašto da se izlaže prisili da bi primila dar od tako neprocjenjive vrijednosti - kad joj, nekom

neobjašnjivom, dobrohotnom odlukom, taj čovjek i taj sistem pružaju priliku da iskupi sebe i svoje

dijete? Znala je da su njene danonoćne molitve za oprost uslišane; tisuće svijeća, tisuće suza. Prisilila

gaje da to i po treći put ponovi. Prisilila ga i da odmakne bilježnicu od riđeg lica i vidjela kako mu se

mlitava usta podižu u poluosmijeh i kako, sasvim idiotski, djeluje kao da i sam priziva njen oprost,

čak i dok je ponavljao svoje suludo, bogomdano pitanje:

- Pretpostavimo da je odlučeno osloboditi Sovjetski Savez tog destruktivnog, asocijalnog elementa -

što mislite o tome da vas vaša kći Aleksandra slijedi ovamo u Francusku?

Četiri tjedna nakon tog susreta, kroz sve zataškane djelatnosti koje su ga pratile - potajni posjeti

sovjetskoj ambasadi, popunjavanja obrazaca, potpisivanje garantnih pisama, certificats

d'hebergement, naporan put kroz nekoliko francuskih ministarstava - Ostrakova je slijedila vlastite

postupke kao da ih čini netko drugi. Često se molila, no čak je i u molitvama poprimila zavjereničko

vladanje, rasporedivši

13

ih na nekoliko ruskih pravoslavnih crkava, kako je ni u kojoj od njih ne bi mogli zamijetiti po

pretjeranim napadima pobožnosti. Neke od tih crkava bile su samo male privatne kuće raštrkane po

Petnaestom i Šesnaestom okrugu, s karakterističnim križevima od šperploče, napravljenim u dva

udarca čekićem, i sa starim, kišom ispranim natpisima na ruskom na vratima - traži se jeftin smještaj

za poduku iz glasovira. Bila je u Crkvi iseljenih Rusa, u Crkvi prikazanja svete Djevice i u Crkvi svetog

Serafina od Sarova. Posvuda je išla. Zvonila je na zvona dok netko ne bi došao, crkvenjak ili žena

slabunjava lica u crnom; davala bi im novac i oni bi je ostavljali da kleči u vlažnoj studeni, pred

ikonama osvijetljenim svijećama i udiše gust tamjan dok ne bi bila polupijana od njega. Davala je

obećanja. Svemogućem, zahvaljivala Mu, molila Ga za savjet, praktički Ga pitala što bi On učinio da

je Njemu prišao neznanac na ulici pod sličnim okolnostima, podsjetila Ga da je u svakom slučaju bila

pod prisilom i da bi je uništila da ih nije poslušala. A ipak je istodobno njezin nesavladivo zdrav razum

dolazio k sebi i ona se iznova i iznova pitala zašto su baš nju, od svih mogućih ljudi, ženu izdajice

Ostrakova, ljubavnicu odmetnika Glikmana, majku - kako su je uvjerili - buntovne i asocijalne kćeri,

izabrali za tako nekarakterističan oprost?

U sovjetskoj su se ambasadi, kada je došla podnijeti molbu, odnosili prema njoj s takvom pažnjom

kakvu nikad ne bi smatrala mogućom, a koja ni u kojem slučaju nije odgovarala političkom bjeguncu

i odmetnutotn špijunu - majci neukrotivog galamdžije. Nisu je otresito poslali u čekaonicu,

većotpratili u sobu za razgovore, gdje joj je mlad i privlačan službenik ukazao sasvim zapadnjačku

ljubaznost, čak joj pomogavši, kada su njeno pero i hrabrost posustali, da pravilno sroči svoj slučaj.

A nije rekla nikome, čak ni najbližima - jer ni njeni najbliži nisu baš bili vrlo bliski. Upozorenje riđeg

čovjeka zvonilo joj je u ušima dan i noć: bilo kakva nesmotrenost i vaša kći neće biti puštena!

A napokon, kome se, osim Bogu, mogla obratiti? Svojoj polusestri Valentini koja je živjela u Lyonu

udata za trgovca automobilima? Veći sama pomisao da je Ostrakova bila u vezi s tajnim vladinim

službenikom iz Moskve natjerala bi je da pojuri po svoju mirišljavu sol. U cafeu, Marija? Usred bijela

dana, Marija? Da, Valentina, a to što je rekao točno je. Imala sam nezakonitu kćer sa Židovom.

To ju je nedogadanje najviše plašilo. Tjedni su prolazili; u ambasadi su joj rekli da se njena molba »s

naklonošću razmatra«, a francuske su je vlasti uvjeravale da će Aleksandra u kratkom razdoblju steći

pravo na francusko državljanstvo; riđi ju je neznanac bio nagovorio da pomakne datum Aleksandrina

rođenja kako bi bila predstavljena kao Ostrakova, a ne kao Glikman; rekao je da će za francuske

vlasti to biti prihvatljivije i činilo se da je doista tako i bilo, čak iako nikada ranije za vrijeme svojih

razgovora prilikom stjecanja državljanstva nije ni spominjala postojanje tog djeteta. A sada,

iznenada, nema više obrazaca za

14

ispunjavanje, ni prepreka koje treba svladati, i Ostrakova je čekala ni sama ne znajući što. Da se opet

pojavi riđi neznanac? On više nije postojao. Jedan omlet sa šunkom i frites, nešto alzaškog piva, i dva

komada kore od kruha zadovoljili su, očito, sve njegove potrebe. Kakva je bila njegova veza s

ambasadom, to nije mogla dokučiti: rekao joj je da ode tamo i da će je oni očekivati; bio je u pravu.

No kada je spomenula »vašeg gospodina«, štoviše »vašeg svjetlokosog krupnog gospodina koji je

stupio u vezu sa mnom«, naišla je na osmijehe nerazumijevanja.

Tako je postepeno sve ono što je čekala prestalo postojati. Najprije je to bilo pred njom, a onda

većiza nje, a da nije imala nikakve spoznaje o tom prelaženju, niti trenutka ispunjenja. Da li je

Aleksandra većstigla u Francusku? Dobila svoje papire, krenula dalje ili u zemlju propala? Ostrakova

je počela misliti kako je to moguće. Prepuštena novom i neutješnom osjećaju razočaranja zurila je u

lica djevojaka na ulici i pitala se kako Aleksandra izgleda. Po povratku kući, pogled bi joj i nesvjesno

pao na otirač pred vratima u nadi da će zateći rukom pisanu poruku ili pneumatique: »Mama, ja sam.

Odsjela sam u tom-i-tom hotelu...« Telegram s brojem leta - stižem Orly sutra, noćas; ili možda nije

aerodrom Orly većCharles de Gaulle? Nije se razumjela u avionske letove, pa je posjetila putničku

agenciju da bi pitala. Mogao je biti i jedan i drugi. Razmišljala je čak i o tome da se upusti u trošak

uvođenja telefona kako bije Aleksandra mogla nazvati. A opet, čemu se zaboga nadala, nakon svih

tih godina? Plačnom susretu sa sad većodraslim djetetom s kojim nikada nije bila povezana?

Čeznutljivom obnavljanju, s više nego dvadeset godina zakašnjenja, jednog odnosa kojem je

svojevoljno okrenula leđa? Nemam nikakva prava na nju, strogo je govorila samoj sebi; imam samo

dugove i obaveze. Pitala je na ambasadi, ali oni nisu ništa znali. Formalnosti su obavljene, rekli su. To

je sve što znaju. A ako Ostrakova želi poslati novac svojoj kćeri? prepredeno je pitala - za troškove,

na primjer, za vizu? - mogu li joj možda dati adresu ili ime neke službe koja bi je mogla naći?

Mi nismo pošta, rekli su. Njihova ju je nova hladnoća plašila. Nije više išla tamo.

Nakon toga se, više nego jednom, prepuštala brigama u vezi s onih nekoliko nejasnih fotografija,

svih potpuno istih, koje su joj dali da priloži molbi. Te su fotografije bile jedine što ih je ikada vidjela.

Sada joj je bilo žao što nije dala napraviti kopije, no tada nije pomišljala na to; glupo, pretpostavljala

je da će uskoro upoznati original. Nije ih imala u ruci duže od sata! Jurila je s njima iz ambasade

ravno u Ministarstvo, a kad je napuštala Ministarstvo, te su se fotografije većprobijale kroz neki drugi

birokratski pogon. No proučila ih je! Moj bože, kako li je samo proučila svaku fotografiju, bez obzira

na to da li su sve bile iste ili ne. U metrou, u čekaonici Ministarstva, čak i na pločniku prije no stoje

ušla, zurila je u beživotni odraz svoga djeteta, svom silom

75

pokušavajući u tim bezizražajnim sivim sjenkama otkriti bilo kakav nagovještaj čovjeka kojeg je

obožavala. No bez uspjeha. Sve do tada je uvijek, kad god bi se usudila razmišljati o tome, zamišljala

Glikmanove crte isto tako jasno izražene na rastućem djetetu kao što su bile i na tek rođenoj bebi.

Činilo se nemogućim da tako bujna ličnost ne usadi duboko i zauvijek svoj pečat. A ipak, na toj

fotografiji Ostrakova nije vidjela ničeg Glikmanovog. On je svoje židovstvo nosio poput zastave. Bio

je to dio njegove samotne revolucije. Nije bio isključiv u svojoj vjeri, čak nije uopće ni bio religiozan,

protivio se potajnoj pobožnosti Ostrakove gotovo isto toliko koliko i sovjetskoj birokraciji - a ipak je

posudio mašice da bi mu ona uvila zaliske kao hasidimu. samo da bi naglasio, kako je objasnio,

antisemitizam vlasti. No u licu na fotografiji nije razaznala ni kapi njegove krvi, ni najmanju iskru

njegove vatre

- mada je ta vatra, prema neznančevim riječima, zapanjujuće gorjela u njoj.

- Da su fotografirali leš kako bi dobili tu sliku - glasno je razmišljala Ostrakova u svom stanu - ne bi

me začudilo. - Tom je iskrenom primjedbom po prvi put riječima oblikovala sumnju koja je sve više

bujala u njoj.

Radeći u trgovini i sjedeći sama u svom malom stanu za dugih večeri, Ostrakova je naprezala mozak

ne bi li se sjetila nekoga kome bi mogla vjerovati; nekoga tko ne bi ni praštao ni sudio: tko bi znao

zagledati i iza uglova puta kojim je krenula; a što je najvažnije, tko ne bi pričao i tako uništio - u to je

bila uvjerena - uništio njene izglede za sastanak s Aleksandrom. A onda joj jedne noći, ili Bog ili njen

vlastiti napeti um, poslaše odgovor: General! pomisli, uspravivši se u krevetu i upalivši svjetlo. Sam

joj ga je Ostrakov spomenuo! Te emigrantske grupe su propast, običavao je govoriti, moraš ih

izbjegavati kao kugu. Jedini kojem možeš vjerovati je Vladimir General; on jest stari đavo i

ženskaroš, ali je čovjek, ima veze i zna držati jezik za zubima.

No Ostrakov je to rekao prije nekih dvadeset godina, a čak ni stari generali nisu besmrtni. A osim

toga - Vladimir koji? Nije mu znala čak ni ime po ocu. Pa i ovo, Vladimir - tako joj je rekao Ostrakov

- uzeo je zbog svoje vojne službe, jer njegovo je pravo ime bilo estonsko i nepodobno za Crvenu

armiju. Kako god bilo, slijedećeg je dana otišla do knjižare pokraj katedrale sv. Aleksandra Nevskog,

gdje su se mogli dobiti podaci o sve malobrojnijem ruskom življu, te započela prava ispitivanja.

Dobila je ime, čak i broj telefona, ali bez adrese. Telefon je bio isključen. Otišla je na poštu, neko

vrijeme pokušavala pridobiti službenike i napokon dobila telefonski imenik iz 1956, u kojem je bio

zaveden pokret za oslobođenje Baltika s adresom u Montparnasseu. Nije bila glupa. Potražila je tu

adresu i pronašla ni više ni manje nego četiri druge organizacije navedene uz nju; grupu Riga,

Udruženje žrtava sovjetskog imperijalizma, Četrdesetosmi komitet za slobodnu Latviju, Tallinski

komitet oslobođenja. Jasno se sjećala Ostrakovljevih zajedljivih mišljenja o takvim organizacijama,

mada im

16

je i on svojedobno platio danak. Kako god bilo, otišla je na tu adresu i pozvonila. Kuća je bila poput

jedne od njenih malenih crkvi: stara i gotovo zauvijek zatvorena. Napokon joj neki stari Bjelorus

otvori vrata. Na sebi je imao nakrivo zakopčanu vestu, oslanjao se o štap i djelovao oholo.

Otišli su, rekao je pokazujući štapom niz popločenu ulicu. Iselili. Završili. Istjerale ih iz posla krupnije

zvjerke, dodao je s osmijehom. Bilo ih je premalo, previše gmpica, a prepirali su se poput djece. Nije

čudo što je Car poražen. Stari je Bjelorus imao lažne zube koji mu nisu dobro ležali, i slabašnu kosu

izlijepljenu po cijeloj lubanji da bi prikrila ćelavost.

- Ali General? - upitala je. - Gdje je general? Je li još živ, ili je...?

Stari se Rus smijuljio i upitao da li je riječ o poslu.

Nije, rekla je Ostrakova lukavo, prisjetivši se Generalovog renomea ženoljupca, te namjesti

sramežljiv, ženstven osmijeh. Stari se Rus cerekao, a zubi mu klopotali. Ponovo se nasmijao i rekao

»Ah, General!« Zatim se vratio i pružio joj londonsku adresu odštampanu svijetlo-ljubičastom tintom

na komadu kartona. General se neće nikada promijeniti, dodao je; kad stigne u Nebo, jurit će za

anđelima i pokušavati ih prevrnuti, bez sumnje. A te je noći, dok je cijelo susjedstvo spavalo,

Ostrakova sjedila za stolom svog pokojnog muža i pisala pismo Generalu s onom otvorenošću koju

usamljeni ljudi čuvaju za neznance, služeći se francuskim radije negoli ruskim kako bi pridonijela

osjećaju udaljenosti. Rekla mu je za svoju ljubav prema Glikmanu i našla utjehu u činjenici da je i sam

General volio žene baš kao i Glikman. Odmah je priznala da je u Francusku došla kao špijun i

objasnila kako je sklepala ona dva beznačajna izvještaja koji su bili bijedna cijena njezine slobode.

Bilo je to a contre-coeur, objasnila je, izmišljotine i izmotavanja; sve u svemu ništa. No ti su izvještaji

postojali, a isto tako i sporazum

0 suradnji koji je potpisala, i sve je to ozbiljno ugrožavalo njenu slobodu. Tada mu je ispričala o svojoj

duši i svojim molbama Bogu po svim ruskim crkvama. Prije no što joj se približio riđokosi neznanac,

rekla je, njeni su dani postali nestvarni; imala je osjećaj da joj je uskraćeno prirodno objašnjenje

vlastita života, pa makar ono bilo

1 bolno. Nije mu ništa zatajila, jer ako je imala neki osjećaj krivnje, on se nije odnosio na napore da

dovede Aleksandru na Zapad, većprije na odluku da ostane u Parizu i brine o Ostrakovu dok nije

umro - nakon čega je, objasnila je, Sovjeti više ne bi ni primili natrag; i sama je postala dezerter.

»Ali Generale«, pisala je »kada bih se noćas imala osobno suočiti sa svojim Stvoriteljem, i povjeriti

Mu što mi najdublje leži na srcu, rekla bih Mu ono što sada kažem vama. Moja je kći Aleksandra

rođena u mukama. Danima i noćima borila se protiv mene, a ja sam joj uzvraćala borbom. Čak je i u

utrobi bila dijete svog oca. Nisam je imala vremena voljeti; jedino sam je upoznala kao malog

židovskog ratnika

17

kojega je stvorio njezin otac. Ipak, Generale, u ovo sam sigurna: dijete s one fotografije nije ni

Glikmanovo ni moje. Pokušavaju podmetnuti krivo jaje u gnijezdo, i mada u ovoj staroj ženi postoji

dio koji bi želio biti zaluđen, ipak još živi i onaj snažniji koji ih mrzi zbog njihovih podvala.«

Kada je završila pismo, istog je trena zapečatila omotnicu, kako ga ne bi pročitala i promijenila

mišljenje. A zatim je namjerno nalijepila na njega prekobrojne marke, baš kao da pali svijeću

voljenom.

Prošla su točno dva tjedna od otpošiljanja pisma a ništa se nije zbilo, no iz nekih čudnih razloga

ženske prirode tišina joj je ovaj put donosila olakšanje. Nakon bure nastupilo je smirenje, učinila je

ono malo što je mogla - ispovjedila je svoje slabosti, svoje izdaje i svoj veliki grijeh - ostalo je bilo u

Božjim rukama, i u Generalovim. Dezorganizacija u poštanskoj službi Francuske nije ju smela.

Doživljavala ju je više kao dodatnu prepreku koju će oni što oblikuju njenu sudbinu morati prijeći ako

im je volja dovoljno snažna. Zadovoljno je odlazila na posao, a leđa su je prestala mučiti, što je

shvatila kao dobar predznak. Čak joj je ponovo uspjelo postati filozofski smirenom. Ili je ovako ili

onako, govorila je sebi: ili je Aleksandra većna Zapadu i sad joj je bolje - ako to doista jest Aleksandra

- ili je tamo gdje je i ranije bila, pa joj dakle nije ništa gore. No malo-pomalo druga je strana njene

ličnosti prozrela taj lažni optimizam. Postojala je i treća mogućnost, a ta je bila najgora i postepeno

joj se ukazivala kao najvjerojatnija: oni se koriste Aleksandrom u mračne i pokvarene svrhe; na neki

je način prisiljavaju, baš kao i ranije Ostrakovu, da zloupotrijebi čovječnost i hrabrost koje joj je njen

otac, Glikman, poklonio. Tako je četrnaeste noći Ostrakova briznula u bolan napad plača i, dok su joj

suze tekle licem, hodala Parizom tražeći crkvu, bilo koju otvorenu crkvu, dok nije došla do same

katedrale Aleksandra Nevskog. Bila je otvorena. Klečeći, satima se molila svetom Josipu, koji je,

napokon, bio otac i zaštitnik, a od kojeg je potjecalo i Glikmanovo pravo ime, mada bi se on

posprdno nasmijao toj asocijaciji. Slijedeći dan, nakon tih njenih duhovnih naprezanja, molitva joj bi

uslišana. Stiglo je pismo. Na njemu nije bilo ni marke ni poštanskog žiga. Bila je oprezna, dala je

svoju adresu na poslu, i pismo je sad bilo tamo, čekalo je kad je stigla; netko ga je očito donio tokom

noći. Bilo je to vrlo kratko pismo na kojem nije bilo ni imena pošiljaoca ni adrese. Bilo je nepotpisano.

Baš kao i njeno - pisano rukom, na ukočenom francuskom, iskrivljenim rukopisom stare, diktatorske

ruke, koju je odmah prepoznala kao Generalovu.

Madame! - počinjalo je poput komande - Vaše je pismo bez teškoća stiglo do pisca ovih redaka.

Prijatelj naše stvari posjetit će Vas vrlo skoro. On je častan čovjek i predstavit će Vam se dajući Vam

drugi dio ovdje priložene razglednice. Ističem kako ne bi trebalo nikome govoriti o ovom slučaju sve

dok on ne stigne. On će doći u Vaš \hm između osam i deset sati navečer. Tri puta će pozvoniti na

Vaša

IH

vrata. Imam potpuno povjerenje u njega. Poklonite mu svu svoju vjeru, Madame, i učinit ćemo sve

da Vam budemo od pomoći.

Čak i u olakšanju koje je osjetila, potajno ju je zabavljao piščev melodramatičan ton. Zašto joj pismo

nisu dostavili izravno u stan, pitala se; i zašto bih se osjećala sigurnijom pošto mi bude dao polovicu

nekakve engleske fotografije? Taj je komad razglednice prikazivao Piccadilly Circus i bio je razderan,

ne odrezan, s namjernom nepažlji-vošću, po dijagonali. Onaj dio na kojem se piše bio je prazan.

Na njeno zaprepaštenje Generalov je izaslanik stigao još iste noći.

Tri puta je pozvonio na vratima, kao što je pismo obećavalo, no mora da je znao da je u stanu - mora

da ju je promatrao gdje ulazi i pali svjetla - jer je čula zveket poklopca na otvoru za ulaganje pisma,

zveket puno glasniji no što je uobičajeno, a kad je krenula prema vratima, ugledala je komad

razderane razglednice na otiraču, onom istom u koji je tako često gledala dok je čeznula za nekom

riječju od svoje kćeri Aleksandre. Podižući razglednicu, odjurila je u spavaonicu po Bibliju gdje je

većležala njena polovica, jest, dijelovi su se poklapali. Bog je bio na njenoj strani, sv. Josip se zauzeo

za nju. (No, ipak, kakva nepotrebna budalaština!) A kada mu je otvorila vrata, kliznuo je pokraj nje

poput sjenke: maleni zloduh od čovjeka, u crnom kaputu s baršunastim opšivima na ovratniku, što

mu je davalo izgled operetnog urotnika. Poslali su mi patuljka da uhvati diva, to su bile njene prve

misli. Imao je izvijene obrve, izbrazdano lice, a iznad zašiljenih ušiju stršeće rogove crne kose koje je

zagladio malim dlanovima pred ogledalom u predsoblju, pošto je skinuo šešir - tako ulašten i

smiješan da bi se u nekoj drugoj prilici Ostrakova glasno nasmijala svoj životnosti, humoru i

bezobzirnosti u njemu.

Ali ne noćas.

Noćas je posjedovao ozbiljnost za koju je osjetila da mu nije uobičajena osobina. Noćas, poput

prezaposlenog trgovca koji je upravo sišao s aviona - davao joj je osim toga dojam da je nov novcat u

gradu: njegova čistoća, način čovjeka koji putuje bez prtljage - noćas se želio baviti samo poslom.

- Primili ste moje pismo bez poteškoća, madame? - Govorio je brzim ruskim s estonskim naglaskom.

- Mislila sam da je to Generalovo pismo - uzvratila je, pokušavajući tonom djelovati - nije se mogla

suzdržati u tome - na izvjesnu krutost u njegovu držanju.

- Ja sam ga donio u njegovo ime - rekao je ozbiljno. Prekapao je po unutrašnjem džepu i imala je

užasan osjećaj da će, poput velikog Rusa, izvući mekanu, crnu bilježnicu. No umjesto toga, izvukao je

fotografiju. I jedan pogled bio je sasvim dovoljan: bezbojne crte što su se caklile, izraz koji je mrzio

cijeli ženski rod, ne samo njenu vrstu; nesigurnost nekoga tko čezne ali se ne usuđuje uzeti.

- Da - rekla je. To je taj neznanac.

Vidjevši kako se obradovao, istog je trena znala da je on osoba

19

koju bi Glikman i njegovi prijatelji nazvali »jedan od naših« - to nije morao biti Židov, većnaprosto

čovjek koji je imao srca i snage u sebi. Od toga ga je trenutka u svojim mislima nazivala

»čarobnjakom«. Razmišljala je kako su njegovi džepovi puni mudrih trikova, a njegove vedre oči

imaju u sebi trag magije.

U toku više od pola noći, s predanošću koju nije doživjela još od Glikmana, ona i čarobnjak su pričali.

Najprije mu je sve iznova ispričala, sve jednako proživljavajući, potajno se čudeći koliko je stvari

izostavila iz svog pisma, koje je, činilo se, čarobnjak znao napamet. Objasnila mu je svoja osjećanja i

svoje suze, svoja teška unutrašnja previranja: opisala i grubost njenog znojavog mučitelja. Bio je tako

nepodesan - neprestano je ponavljala u čudu - nije u njemu bilo nimalo takta, samouvjerenosti.

Smiješno je razmišljati o Đavolu kao šeprtlji! Ispričala je o omletu sa šunkom i/rte i o alzaškom pivu, a

on se smijao na to; o svom osjećaju da je to čovjek opasne plahosti i psihičke poremećenosti - nikako

čovjek koji pripada ženama - s većinom čega se mali čarobnjak svim srcem složio, kao da se on i riđi

neznanac većvrlo dobro poznaju. Potpuno je vjerovala čarobnjaku, kao što joj je preporučio General,

bila je bolesna i umorna od sumnji. Govorila je, kasnije je razmišljala, isto tako iskreno kao što je

nekoćgovorila s Ostrakovim dok su bili mladi ljubavnici u njenom rodnom gradu, onih noći kada su

mislili da se nikada više neće vidjeti, čvrsto stežući jedno drugo za vrijeme opsade, šapćući pred

zvukom pušaka što su nadolazile; ili Glikmanu dok su čekali udarce na vratima koji će ga i opet

odvesti u zatvor. Govorila je njegovom živom pogledu punom razumijevanja, onom smijehu u

njemu, patnji koja je, odmah je to osjetila, bila bolja strana njegove krivovjerne i vjerojatno

asocijalne prirode. I postepeno, dok je nastavljala govoriti, njezin joj je ženski instinkt govorio da u

njemu pothranjuje strast - no ovaj put to nije bila ljubav većoštra i određena mržnja koja je pridavala

smisao i razumnost svakom pojedinom pitanju koje bi postavio. Što ili koga je on to mrzio, nije znala

reći, no bojala se za svakog čovjeka, bio to riđokosi neznanac ili netko drugi, koji je izazvao taj plam u

malom čarobnjaku. Glikma-nov gnjev, prisjećala se, bio je općenit, besani gnjev protiv nepravde;

obično nasumce uperen protiv raznoraznih više ili manje važnih simptoma. No čarobnjakov je gnjev

bio jedan jedini snop, uperen na mjesto koje nije mogla razaznati.

Kako god bilo, činjenica je da mu je prije no što je otišao - moj bože, pomislila je, većjoj je skoro

vrijeme za odlazak na posao! - Ostrakova izrekla sve što je imala reći, a čarobnjak zauzvrat probudio

u njoj osjećaje koji su godinama sve do te noći, pripadali još samo njenoj prošlosti. Ošamućeno

sklanjajući tanjure i boce uspije joj, usprkos složenim osjećajima u vezi s Aleksandrom, sa samom

sobom i s njezina dva čovjeka, prasnuti u smijeh na vlastitu žensku ludost.

20

- A ne znam mu čak ni ime! - glasno je izrekla i podrugljivo zavrtjela glavom. - Kako mogu stupiti u

vezu s vama? - upitala ga je.

- Kako vas mogu upozoriti ako se vrati?

Nikako, odgovorio je čarobnjak. No ako ponovno dođe do krize, treba pisati Generalu, na njegovo

englesko ime i na drugu adresu.

- Mister Miller - rekao je ozbiljno, izgovorivši to poput Francuza, i dao joj kartu s londonskom

adresom ispisanom rukom, velikim slovima.

- No budite obazrivi - upozorio ju je. - Morate upotrijebiti zaobilazne izraze.

U toku cijelog tog dana, i još mnogih dana kasnije, Ostrakova je na najistaknutijem mjestu svoga

pamćenja čuvala posljednji odraz čarobnjaka na odlasku, dok je kliznuo iz njenog stana na loše

osvijetljeno stepenište. Njegov posljednji, zažaren pogled, napet od odlučnosti i uzbuđenja: -

Obećajem vam da ću vas odriješiti. Hvala što ste me pozvali na oružje. - Njegova mala bijela ruka,

što klizi naniže po širokom rukohvatu stubišnog zdenca, poput rupčića koji maše s prozora vlaka, u

krug, u krug, u iščezavajućem kolobaru oproštaja sve dok nije nestala u mraku tunela.

21

2.

Drugi od dva događaja koji su doveli Georgea Smileyja iz mirovine, zbio se nekoliko tjedana nakon

prvog, u ranu jesen iste godine: ne u Parizu veću drevnom, nekoćslobodnom hanzeatskom gradu

Hamburgu, sada gotovo nasmrt zdrobljenom tutnjavom vlastitog napretka; ipak ostaje istina da

nigdje ljeto ne blijedi veličanstvenije nego duž zlatnih i narančastih obala Alstera, što ga, za sada,

nitko nije isušio ili napunio betonom. George Smiley, to ne treba ni napominjati, nije vidio ni djelića

tog tromo senzualnog jesenjeg sjaja. Smiley se spornoga dana predao zaboravu napornog rada za

svojim uobičajenim stolom u londonskoj knjižnici na St. James's Squareu, sa samo dva vretenasta

drveta koja je mogao gledati kroz prozore na povlačenje u čitaonici. Jedina veza s Hamburgom koju

bi mogao utvrditi - da je kasnije pokušao pronaći neku povezanost, što nije - bila je kroz parnasovsku

školu njemačke barokne poezije, jer u to je vrijeme radio na monografiji o bardu Opitzu, i odano

pokušavao razlučiti stvarnu strast od zamorne književne konvencije razdoblja.

Satovi u Hamburgu pokazivali su nekoliko minuta poslije jedanaest ujutro, a puteljak što je vodio

prema gatu bio je prošaran sunčevim odsjajem i mrtvim lišćem. Nad nepomičnom vodom

Ausscnalstera visila je užarena maglica kroz koju su tornjići Istočne obale izgledali poput zelenih

mrlji poprskanih po ionako vlažnom horizontu. No vitak mladić, pomalo anarhističkog izgleda, što je

stajao na gatu u trenirci i tenisicama nije svemu tome posvećivao ni misli ni pogleda. Njegov je

crvenilom obrubljen pogled bio napeto usredotočen na parobrod koji se približavao, šuplje mu je lice

bilo zatamnjeno bradom izraslom u toku dva dana nebrijanja. Pod lijevom je rukom držao

hamburške novine, a oko, pronicavo poput Smileyjevog, zamijetilo bi istoga trena da je to bilo

jučerašnje, a ne današnje izdanje. U desnoj je ruci stiskao košaru od rogoza koja bi bolje pristajala

zdepastoj madame Ostrakovoj negoli ovom gipkom, zablaćenom atletu koji je djelovao kao da će

svakog trena skočiti u jezero. Iz košare su virile naranče, a povrh njih ležala žuta Kodakova omotnica

s engleskim natpisom. Inače je gat bio prazan, a maglica nad vodom povećala njegovu samotnost.

Jedini su mu pratioci bili red vožnje parobroda i jedna zastarjela obavijest, koja mora da je preživjela

rat, što ga je poučavala kako oživiti napola udavljenog; njegove su jedine misli bile u vezi s

Generalovim uputama, koje je neprestano recitirao u sebi poput molitve.

Parobrod uklizi duž gata i momak skoči na palubu poput djeteta u igri - metež koraka, a potom

nepomičnost, sve dok glazba ponovo ne otpoče. Za četrdeset osam sati nije imao razmišljati ni o

čem drugom osim o ovom trenutku: sada! Vozeći, budno je zurio u cestu i, kada mu misli ne bi bile

zaokupljene vlastitom ženom i malom djevojčicom, zamišljao je mnoge katastrofalne stvari koje bi

mogle krenuti naopako. Znao je da ima talenta za katastrofe. U toku rijetkih predaha za kavu,

raspakirao je i ponovo zapakirao naranče nekih dvanaestak puta, smještajući omotnicu uzduž, pa sa

strane - ne, ovaj je kut bolji, više odgovara, lakše je dosegnuti. Na izlazu iz grada razmijenio je novac

u sitniš da bi imao točno za kartu - što ako ga čovjek koji naplaćuje zadrži, upusti se u uzgredni

razgovor s njim. Bilo je tako malo vremena da učini ono što mora! Neće govoriti njemački, to je

razradio. Mumljat će, smješkati se, biti šutljiv, ispričavati se pokretom, ali ostati nijem. Ili će izreći

koju od onih svojih nekoliko riječi estonskog, neki izraz iz Biblije što ga se prisjećao još iz vremena

svog luteranskog djetinjstva, prije no što je otac postao uporan u tome da nauči ruski. No sada, kada

je bio tako blizu tom trenutku, mladićiznenada spozna prepreku u svom planu. Što ako mu u tom

slučaju ostali putnici priteknu u pomoć? U poliglotskom Hamburgu, s Istokom svega nekoliko milja

udaljenim, bilo kojih šest ljudi može među sobom složiti isto toliko jezika. Bolje biti tih, nejasan.

Poželi da se obrijao. Poželi da je manje upadljiv.

Našavši se u unutrašnjosti kabine parobroda mladićnije nikoga gledao. Držao je oboren pogled;

izbjegavaj kontakt očima naredio je General. Prodavač karata je čavrljao s nekom postarijom

damom i nije obraćao pažnju na njega. Čekao je u smiješnom položaju, trudeći se da djeluje smireno.

Bilo je tridesetak putnika. Imao je dojam da su i muškarci i žene slično obučeni - u zelene kapute sa

šeširima od zelenog pusta, i da ga svi osuđuju. Bio je red na njega. Ispružio je vlažan dlan. Jedna

marka, komad od pedeset pfenniga i gomila malih mjedenih desetica. Prodavač karata se bez riječi

sam posluži. Mladićnespretno krenu između sjedišta, prema krmi. Gat se udaljavao. Sumnjaju da

sam terorist, pomisli. Na njegovim je rukama bilo mašinskog ulja i on poželi da ga je sprao.

Vjerojatno ga imam i po licu. Djeluj prazno, rekao je General. Učini se bezličnim. Ne smij se i ne mršti

se. Budi normalan. Pogledao je na sat pokušavajući održati lagani ritam akcije. Većje ranije podvinuo

lijevu manšetu, kako bi sat bio vidljiviji. Prigibajući se, mada nije bio visok, mladićiznenada stiže u

predio krme koji je bio otvoren vremenskim utjecajima, zaštićen jedino tendom. Radilo se o

sekundama. Ne više o danima i kilometrima; ne o satima. 0 sekundama. Sekundna kazaljka njegova

sata projurila je pokraj šest. Kad slijedeći put dođe do šest - ti krećeš! Pirkao je vjetrićno on ga je

jedva zamjećivao. Vrijeme ga je strašno brinulo. Kada bi se uzbudio - znao je to - gubio bi svaki

pojam o vremenu. Bojao se da će sekundna kazaljka napraviti dvostruki krug prije no što on to

zamijeti, i tako će se

23

jedna minuta pretvoriti u dvije. Na krmi su sva sjedišta bila prazna. Grčevito se probio do posljednje

klupe, držeći korpu s narančama objema rukama na trbuhu, i istodobno stišćući novine pod

pazuhom; to sam ja, primite moj signal! Osjećao se glupo. Naranče su bile daleko preupadljive.

Zašto bi, zaboga, neki neobrijani mladi čovjek u trenirci nosio korpu s narančama i jučerašnje

novine? Mora da ga je cijeli brod primijetio! »Kapetane - onaj mladićtamo - on je terorist! Ima bombu

u korpi, sprema se oteti nas ili potopiti brod!« Kraj ograde mu je leđima okrenut stajao neki par,

držeći se za ruke i gledajući maglicu. Čovjek je bio vrlo malen, niži od žene. Nosio je crn kaput s

baršunastim opšivima na ovratniku. Nisu obraćali pažnju na njega. Sjedni na najzadnje moguće

sjedište, pazi da si blizu prolaza, rekao je General. Sjeo je, moleći se da stvar uspije otprve, da ne

budu potrebna ponavljanja. »Beckie, ovo za tebe činim«, tiho je prošaptao. misleći na svoju kćer i

prisjećajući se Generalovih riječi. Usprkos luteranskom porijeklu oko vrata je nosio drveni križ,

poklon od majke, no sada ga je skrivao zatvarač na gornjem dijelu trenirke. Zbog čega je pokrio križ?

Zato da Bog ne bude svjedokom njegove prijevare? Nije znao. Jedino što je želio bilo je ponovno

voziti, voziti i voziti dok ne padne ili sretno stigne kući.

Ne gledaj nikamo, prisjetio se Generalovih riječi. Nije smio gledati nikamo osim pred sebe: // si

pasivna strana. Nemaš nikakav drugi zadatak nego da stvoriš priliku. Nikakve lozinke, ničega: samo

korpa i naranče i žuta omotnica i novine pod rukom. Nisam smio pristati na ovo, razmišljao je. Doveo

sam svoju kćer Beckie u opasnost. Stella mi neće nikada oprostiti. Izgubit ću državljanstvo, sve sam

stavio na kocku. Učini to za našu stvar, rekao je General. Generale, ja nemam svoju stvar: nije to bila

moja stvar, većvaša, stvar moga oca; zato sam bacio naranče u more.

Ali nije. Položivši novine na drvenu klupu zamijeti da su natopljene znojem - izlizali su se dijelovi

teksta na mjestima gdje ih je stiskao. Pogleda na sat. Sekundna kazaljka stajala je na deset. Stao je!

Petnaest sekundi nakon što sam posljednji put pogledao - to naprosto nije moguće! Divlji pogled

prema obali uvjeri ga da su većna sredini jezera. Ponovo pogleda sat i vidje kako se kazaljka za

sekunde trzavo kreće pokraj jedanaest. Budalo, pomisli, pripremi se! Oslanjajući se na desnu stranu

pretvarao se da čita neprestano držeći sat na oku. Teroristi. Samo teroristi, razmišljao je, po

dvadeseti put čitajući naslove. Nije čudo što putnici misle da sam i ja jedan od njih. Grossfahndung.

To je bio njihov izraz za masovne istrage. Čudilo ga je da se sjeća toliko njemačkog. Učini to za našu

stvar.

Korpa s narančama do njegovih nogu opasno se nagnula. Kada ustaneš, stavi korpu na klupu da ti

sjedalo bude zauzeto, rekao je General. A što ako se prevrne? U mašti je vidio naranče kako se

kotrljaju po cijeloj palubi, žuta omotnica prevrnuta medu njima, posvuda fotografije, i sve Beckine.

Kazaljka za sekunde prolazila je

24

pored šest. Ustao je. Sada. Osjeti studen na trbuhu. Povukao je gornji dio trenirke nadolje i

nepažnjom otkrio drveni križ svoje majke. Sada je povukao patentni zatvarač do kraja. Šetkaj. Ne

gledaj nikamo. Pretvaraj se da si sanjalački tip, tako je rekao General. Tvoj otac ne bi ni trenutka

oklijevao, rekao je General. Nećeš ni ti. Oprezno podižući korpu na klupu izravna je objema rukama,

a onda je osloni o naslon kako bi je još i dodatno učvrstio. Zatim je provjeri. Razmišljao je

0 Abendblattu. Da ga uzme ili ostavi gdje je. Možda njegova veza još nije zamijetila signal? Uzeo ga

je i stavio pod ruku.

Vratio se u glavnu kabinu. Drugi par, postariji, vrlo smiren, prešao je na krmu, vjerojatno udahnuti

malo zraka. Prvi je par bio vrlo seksi, čak i odostrag - mali čovjek, lijepo oblikovana djevojka, oboje

pristali. Bilo ti je jasno da se dobro provode u krevetu čim bi ih pogledao. No onaj mu je drugi par

nalikovao na policajce; mladićje bio uvjeren da ne nalaze nikakvog zadovoljstva u vođenju ljubavi.

Kamo mi to misli blude?, suludo pomisli. K mojoj ženi, Stelli, bio je odgovor. K drugim nježnim

zagrljajima u kojima možda nikad više nećemo uživati. Setajući kako mu je bilo naređeno, odluta niz

prolaz među klupama do odvojenog dijela gdje je sjedio kormilar. Bilo je lako ne gledati nikoga;

putnici su mu bili okrenuti leđima. Došao je do krajnjeg ruba do kojeg je putnicima bio dopušten

pristup. Kormilar je sjedio njemu slijeva, na povišenom podiju. Otiđi do kormilarevog prozora

1 divi se pogledu. Ostani tamo točno jednu minutu. Ovdje je krov kabine bio niži; morao se pognuti.

Kroz veliki prozor - drveće i zgrade u prolazu. Vidio je osmerac kako promiče, a za njim usamljena

plava božica u skifu. Grudi kao u statue, pomisli. Da bi djelovao nemarnije, on podboči nogu o

kormilarov podij. Daj mi ženu, očajnički je razmišljao u nadolazećem trenutku krize; daj mi moju

Stellu, snenu i punu želje u jutarnjem polusvjetlu. Lijevi je zglavak ispružio na ogradu tako da mu je

sat bio stalno na oku.

- Mi ovdje ne čistimo čizme - srdito progunđa kormilar. Mladićhitro vrati nogu na palubu. Sada zna

da govorim njemački, pomisli i osjeti kako mu lice gori od nelagodnosti. No ionako to znaju,

zbunjeno je razmišljao, jer zašto bih inače imao njemačke novine?

Bilo je vrijeme. Ponovo se brzo uspravi na svoju punu visinu, a onda se prežustro okrenu i pođe

natrag k sjedištu; no više nije bilo koristi od toga da ponavlja kako ne smije zuriti u lica jer su sada lica

zurila u njega, ne odobravajući njegovu neobrijanu bradu, njegovu trenirku i njegov divlji izgled. Oči

bi mu sišle s jednog lica samo da bi naišle na drugo. Činilo mu se da nikada nije vidio takav skup

nijemog neraspoloženja. Gornji dio trenirke mu se ponovo zadigao od trbuha i pokazivao liniju crnih

dlaka. Stella ih pere u prevrućoj vodi, pomisli. Ponovo povuče trenirku nadolje i zakorači u svjež zrak

vani, noseći svoj drveni križ poput medalje. Kad je to učinio, dogodile su se dvije stvari, gotovo u isto

vrijeme. Na klupi pokraj korpe ugledao je iščekivani znak žutom kredom kako se proteže preko

procijepa na rebrenicama, kričav

25

poput kanarinca, i govori mu da je predaja uspješno izvršena. Pogled na to ispuni ga ushitom

pobjednika, osjećanje kakvo nikada ranije nije iskusio, koje mu pruži savršenije olakšanje no što bi to

mogla ijedna žena.

Zbog čega to moramo činiti na takav način? pitao je Generala; zašto sve mora biti toliko složeno?

Jer je cilj jedinstven na svijetu, odgovorio je General. To je blago bez pandana. Njegov bi gubitak bio

nesreća za cijeli slobodni svijet.

I upravo je mene izabrao da mu budem kurir, pomisli mladićponosno; iako je još uvijek, u dnu svojih

misli, smatrao da starac pretjeruje. Smireno podiže žutu omotnicu i smjesti je u džep gornjeg dijela

trenirke, povuče patentni zatvarač i zatim prstima provjeri njegov donji dio da vidi da li su mu krajevi

ušli jedan u drugi.

I baš je u tom trenutku shvatio da ga netko promatra. Žena kod ograde još mu je uvijek bila okrenuta

leđima i on ponovno primijeti da ima lijepe bokove i noge. No njen se mali seksi pratilac u crnom

kaputu okrenuo da bi ga promatrao a njegov je izraz odagnao sva lijepa osjećanja što su upravo

buktjela u mladiću. Samo je jednom ranije vidio takvo lice, i to dok mu je otac ležao umirući u

njihovom prvom engleskom domu, u sobi u Ruislipu, nekoliko mjeseci pošto su stigli u Englesku.

Nešto tako očajno, tako iskonski ozbiljno, tako lišeno svake zaštite nije mladićvidio ni na kom

drugom, nigdje. Još ga je više uznemirivalo to što je znao - baš kao ranije i Ostrakova - da je taj očaj u

opreci s prirođenim crtama njegova lica, jer bile su to crte komedijaša - ili, kako ga je Ostrakova

nazvala, čarobnjaka. Stoga je i zažaren pogled tog malog neznanca izražajna lica sa svojom

porukom gorljivog zaklinjanja - »Momče, ti ne slutiš što nosiš! Čuvaj to vlastitim životom!« -bio

otkrivenje te iste, čarobnjačke duše.

Parobrod se zaustavio. Prispjeli su na drugu obalu. Zgrabivši svoju košaru, mladićskoči van i počne se

gotovo trčeći gurali između užurbanih kupaca, jureći iz jedne sporedne uličice u drugu, i ne znajući

kamo vode.

U toku cijele vožnje natrag, dok mu je volan nabijao u rukama, a mašina udarala svoj brekćući ritam,

mladićje pred sobom na vlažnoj cesti vidio to lice, i pitao se, dok su sati prolazili, nije li sve to

naprosto izmislio u onom uzbuđenju primopredaje. Najvjerojatnije je stvarna veza bio netko sasvim

drugi, razmišljao je, pokušavajući smiriti sama sebe. Neka od onih debelih dama u pustenim šeširima

- možda čak i sam prodavač karata. Bio sam prenapet, reče sam sebi. U presudnom trenutku neki

nepoznati čovjek se okrene i zagleda u mene, a ja o njega objesim čitavu priču, čak počnem

zamišljati da je to moj umirući otac.

Stigavši u Dover gotovo je vjerovao da je onog čovjeka sasvim izbacio iz misli. Istovario je proklete

naranče u kantu za smeće; žuta je omotnica ležala zaklonjena u džepu njegove trenirke, jedan ga je

oštri vrh bockao, i jedino je to bilo važno. Tako je, dakle, razvio pretpostavke o svom tajnom ortaku?

Mora ih zaboraviti. Pa čak ako, pukom

26

slučajnošću, i jest u pravu, te je to doista bilo ono upalo, izazovno lice - što onda? Nema nikakva

razloga da to odmah izbrblja Generalu, čiju je brigu za sigurnost mladićuspoređivao s neusporedivim

zanosom vidovnjaka. Pomisao na Stellu pretvorila se u bolnu potrebu. Njegova se želja zaoštravala

sa svakom bučnom miljom. Još je uvijek bilo rano izjutra. Zamišljao je kako će je probuditi

zagrljajima; vidio njen sneni osmijeh što se postepeno pretvara u strast.

Smiley je primio poziv još te iste noći, a s obzirom na to da je imao snažan dojam kako u ovom

poznom razdoblju svoga života uopće ne spava, dobro, bilo je začudno što je telefon morao dugo

zvoniti pokraj njegova kreveta, prije no što je podigao slušalicu. Iz knjižnice je pošao ravno kući,

zatim loše večerao u talijanskom restoranu na King's Roadu, ponijevši Oleariusova putovanja morem

da bi se zaštitio. Nakon toga se vratio u svoju kuću na Bywater Streetu i nastavio rad na monografiji s

predanošću čovjeka koji ne zna što bi drugo činio. Tako je proveo nekoliko sati, a potom otvorio

bocu crvenog burgunca i ispio polovicu slušajući slabu dramu na radiju. Potom je zadrijemao i borio

se s nemirnim snima. No ipak je u času kad je začuo Laconov glas imao osjećaj da su ga istjerali iz

toplog i dragocjenog mjesta gdje je želio ostati neometan, zauvijek. Također je, mada su mu pokreti

zapravo bili hitri, imao dojam da mu odijevanje sporo ide i pitao se da li se stari ljudi tako ponašaju

kada čuju za neku smrt.

27

- Da li ste ga osobno poznavali, gospodine? - glavni je inspektor policije to upitao glasom punim

poštovanja i namjerno sniženim tonom. - No možda ne bi trebalo da pitam.

Dva su čovjeka većpetnaest minuta stajala zajedno, a ovo je bilo prvo inspektorovo pitanje. Neko se

vrijeme činilo da ga Smiley nije ni čuo, no njegova šutnja nije djelovala uvredljivo, imao je posebnog

dara za nju. Osim toga, između dva čovjeka što promatraju leš javlja se neko prešutno drugarstvo.

Bio je sat prije svitanja na Hampstead Heathu, vlažno, maglovito, ničije doba, ni toplo ni hladno;

svjetla Londona prebojala su nebo u narančasto, a drveće je blještalo poput mokrog voštanog

platna. Stajali su jedan do drugog u drvoredu bukvi; glavni je inspektor bio za glavu viši: mladi div od

čovjeka, prerano posijedio i možda pomalo razmetljiv, ali obdaren dobrodušnošću svojstvenom

velikim ljudima koja ga je činila prirodno prijateljski naklonjenim. Smiley je sklopio punašne ruke na

trbuhu, poput gradonačelnika pred spomenikom palima, i nije vidio ništa osim tijela pred sobom,

jasno osvijetljenog inspektorovom džepnom svjetiljkom. Dugo ga je hodanje očito zapuhalo jer je

promatrajući lagano dahtao. Iz mraka što ih je okruživao, čulo se krčanje policijskih prijemnika. Oni

su ujedno bili i jedina svjetlost jer je inspektor naredio da se sve drugo pogasi.

- Radi se naprosto o osobi s kojom sam radio - objasni Smiley nakon dužeg odgađanja.

- Tako sam i mislio, gospodine - odgovori glavni inspektor.

S nadom je iščekivao nastavak, no ništa nije uslijedilo. - Nemoj uopće razgovarati s njim - rekao je

zamjenik šefa policije (kriminali-stičko-operativna služba). - Nikad ga ranije nisi vidio. Samo mu

pokaži ono što želi i skini ga s vrata. Brzo. - Do sada je glavni inspektor činio upravo to. Po vlastitoj se

procjeni kretao brzinom svjetlosti. Fotograf je snimio, liječnik ustanovio smrt, patolog pregledao

tijelo in situ, kao uvod u autopsiju koju će kasnije provesti - sve se odvijalo daleko brže no što je bilo

uobičajeno, kako bi se mjesto raščistilo do pojave ove pridošlice, kako se zamjeniku šefa policije

svidjelo nazvati ga. Prido-šlica je stigao s ništa više ceremonijalnosti no što prati dolazak radnika za

očitanje brojila - zaključio je glavni inspektor i kasom ga proveo kroz slučaj. Zagledali su otiske

stopala i pratili starčevo kretanje sve dovde. Glavni je inspektor rekonstruirao zločin, onoliko koliko

je s obzirom na okolnosti bio sposoban, a bio je doista vrlo sposoban čovjek. Sada su se nalazili u

uleknuću kod zaokreta aleje i tu je magla.

kotrljajući se, bila najgušća. Pod snopom džepne svjetiljke mrtvo je tijelo bilo u središtu sve njihove

pažnje. Ležalo je s licem nadolje, raskrečenih nogu i ruku, kao da je žrtvovano šljunku, a plastični je

pokrov naglašavao njegovu beživotnost. Bilo je to tijelo starca, no još uvijek plećato, tijelo što se

borilo i odolijevalo. Sijeda kosa podšišana na četku. Jedna je snažna, žilava ruka još uvijek čvrsto

držala debeli štap za hodanje. Na sebi je imao crn kaput i gumene kaljače. Na zemlji do njega ležala

je crna beretka, a šljunak pored njegove glave bio isto tako crn od krvi. Uokolo su bili razbacani

sitniš, rupčići mali džepni nožić, više nalik na dragu uspomenu nego na oružje. Najvjerojatnije su ga

počeli pretraživati a onda odustali, gospodine, rekao je glavni inspektor. Najvjerojatnije ih je nešto

omelo, gospodine Smiley; a Smiley se pitao kakav je to osjećaj dodirivati još toplo tijelo koje si

upravo ustrijelio.

- Da li bi bilo moguće da mu zagledam u lice, inspektore - upitao

je.

Ovaj put je inspektor bio taj koji je oklijevao. - Eh, pa, jeste li uvjereni da baš to želite, gospodine? -

Djelovao je pomalo zbunjeno. - Postoje bolji načini identifikacije no što je taj, znate.

- Da. Da, svakako - uzvrati Smiley s takvim razumijevanjem u glasu kao da je doista duboko razmislio

o tome.

Glavni inspektor tiho zazva prema drveću gdje su među zamračenim automobilima stajali njegovi

ljudi, poput mlade generacije što čeka svoj red.

- Hej vi, Hali, narednice Pike! Dođite ovamo, smjesta, i preokre-nite ga!

Brzo, glasila je naredba zamjenika šefa policije.

Iz tame su skliznula dva čovjeka. Stariji je imao crnu bradu. Njihove rukavice do visine laktova, nalik

na kirurške, sjale su sablasnim sivilom. Nosili su plava zaštitna odijela i gumene čizme do bedara.

Čučnuvši, onaj je bradati oprezno razgrnuo plastični pokrov, dok je mlađi policajac položio ruku na

rame umrlog starca, kao da ga želi probuditi.

- Moraš biti energičniji, momče - upozori ga glavni inspektor znatno oštrijim tonom.

Mladićsnažnije povuče uz pomoćbradatog vodnika, i tijelo se nevoljko okrenu - jedna se ruka

ukočeno zanjihala a druga još uvijek čvrsto držala štap.

- Oh, Isuse - prošapta mlađi policajac. - Prokleti pakao! - i prekri rukom usta. Vodnik ga pograbi za

lakat i posla u stranu. Čuli su zvuk povraćanja.

- Ja nisam za politiku - sasvim bezrazložno povjeri glavni inspektor Smileyju, i dalje zureći nadolje.

- Nisam za politiku, a nisam ni za političare. Uglavnom sve sami ovlašteni luđaci, po mom mišljenju.

Zbog toga sam se i pridružio policiji, da budem sasvim iskren.

29

- Nepokolebljiva se magla čudno uvijala pod snopom njegove džepne svjetiljke. - Ne znate, kojim

slučajem, čime je to učinjeno, zar ne, gospodine? Takvu ranu nisam vidio u svih ovih petnaest

godina.

- Bojim se da balistika nije moje područje - uzvrati Smiley pošto je ponovo dugo oklijevao da bi

razmislio.

- Ne, nisam ni očekivao da bi mogla biti, zar bi? Jeste li dovoljno vidjeli, gospodine?

Bilo je očito da nije.

- Zapravo, većina ljudi očekuje da će biti pogođena u grudi, zar ne, gospodine? - bistro primijeti

glavni inspektor. Iskustvo ga je poučilo da nevezani razgovori ponekad olakšavaju situaciju u sličnim

prilikama. - Lijepi mali metak koji izbuši sasvim pristojnu rupu. Upravo to očekuje većina ljudi. Žrtva

lagano pada na koljena uz zvuke nebeskih harfi. To je utjecaj televizije, pretpostavljam. Međutim,

danas ti metak može otkinuti ruku ili nogu, tako bar kažu moji prijatelji koji se time bave. - Glas mu

poprimi službeniji ton. - Da li je uopće imao brkove, gospodine? Mom se vodniku pričinilo da je vidio

trag sijedog brka na gornjoj vilici.

- Vojničke - reče Smilev nakon dugog prekida te palcem i kažiprstom odsutno pokaza njihov oblik

iznad vlastitih usana, dok mu je pogled i dalje bio prikovan za starčevo tijelo. - Zanima me,

inspektore, bih li mogao pregledati sadržaj njegovih džepova, ako je to izvedivo?

- Vodniče Pike.

- Gospodine!

- Ponovo prebacite pokrov i recite gospodinu Murgotroydu da mi priredi njegove džepove, dolje u

kombiju, tj. ono što je ostalo od njih. Smjesta - dodao je, više iz navike.

- Razumijem!

- Dođite malo ovamo. - Glavni je inspektor lagano uhvatio vodnika za nadlakticu. - Recite onom

mladom policajcu Hallu da ga ne mogu spriječiti u tome da povraća ali neću trpjeti njegov

nepristojan jezik. - Jer u privatnom je životu inspektor bio odani kršćanin, što nije skrivao. - Ovim

putem, gospodine Smiley - dodao je, ponovo popri-mivši blaži ton.

Dok su se udaljavali drvoredom, krčanje radio-aparata se polako gubilo, a umjesto njega su čuli ljuti

lepet vrana i mrmor grada. Glavni je inspektor odrješito stupao, držeći se lijevo od konopom

ograđenog dijela. Smiley je brzao za njim. Kombi bez prozora bio je parkiran među drvećem, vrata

su bila otvorena a iznutra je dopiralo prigušeno svjetlo. Ušavši, posjedaše na tvrde klupe. Gospodin

Murgotroyd je imao sijedu kosu i sivo odijelo. Čučnuo je pred njih držeći plastičnu vreću nalik na

providnu jastučnicu. Vreća je bila zavezana čvorom koji je sada razriješio. Unutra su se nalazili manji

zavežljaji. Dok ih je Murgotroyd vadio, glavni je inspektor uz pomoćsvjetiljke čitao natpise na njima

prije no što bi ih dao Smileyju na uvid.

- Jedna izgrebena kožna lisnica za sitniš, kontinentalnog izgleda.

30

Pola je bilo u njegovom unutarnjem džepu, pola vani, s lijeve strane jakne. Vidjeli ste novčiće pored

njegova tijela - sedamdeset dva penija. To je sav novac koji je imao kod sebe. Da li je uopće nosio

lisnicu za krupan novac, gospodine?

- Ne znam.

- Pretpostavljamo da su se poslužili tom lisnicom, krenuli na ovu za sitniš, a onda pobjegli. Jedan

svežanj ključeva, kućnih i drugih, u desnom džepu hlača... - Nastavio je, a Smileyjeva pažnja nije

popuštala. Neki ljudi hine dobro pamćenje, razmišljao je glavni inspektor zamjećujući tu njegovu

usredotočenost, a drugi ga imaju. Po inspek-torovoj je rang listi pamćenje spadalo u bolju polovicu

inteligencije, smatrao ga je najznačajnijim od svih mentalnih sposobnosti; a Smiley ga je, znao je to,

posjedovao. - Jedna iskaznica knjižnice Paddington Borough, na ime V. Miller, jedna kutija šibica

Swan Vest, djelomice upotrebljavana, u lijevom džepu kaputa. Jedna iskaznica prijavnog ureda za

strance, broj stoji u izvještaju, također na ime Vladimir Miller. Jedna bočica tableta, lijevi džep

kaputa. Za što bi mogle biti tablete, gospodine, znate li nešto o tome? Piše »Sustac«, bez obzira na

to stoje, i mora se uzimati dva do tri puta dnevno?

- Srce - odgovori Smiley.

- I jedna potvrda o uplati svote od trinaest funti na račun taksi službe »Straight and Steady« iz

sjevernog Islingtona.

- Mogu li pogledati? - upita Smiley, na što inspektor pruži ruku tako da je mogao pročitati datum i

vozačev potpis - J. Lamb, školskim krasopisom, divlje potcrtano.

U slijedećoj se vrećici nalazio komad krede, žut i nekim čudom nepolomljen. Uži, zašiljen dio bio je

zamrljan smeđim, kao da je netko povukao po tako obojenoj površini, no deblji je kraj bio neoštećen.

- I na njegovoj lijevoj ruci ima tragova žute krede - po prvi put progovori Murgotroyd. Put mu je bila

nalik na siv kamen. Glas mu je također siv, tugaljiv poput pogrebnikova. - Zapravo smo se pitali nije li

možda iz nastavničke struke - dodao je, no Smiley, možda namjerno, a možda stoga što nije čuo, ne

odgovori na njegovo prikriveno pitanje, a glavni ga inspektor sa svoje strane nije poticao.

Bio je tu još jedan rupčić, koji je ovaj put Murgotroyd pružao, dijelom okrvavljen, dijelom čist, i

pažljivo izglačan u oštrobridan trokut za gornji džep.

- Krenuo na zabavu, činilo nam se - reče Murgotroyd, no sada bez imalo nade u glasu.

- Kriminološko-operativna služba na kanalu, gospodine - zazva glas pred kombijem.

Bez riječi, glavni inspektor nestane u pomrčinu ostavljajući Smi-leyja potištenu Murgotroydovu

pogledu.

- Vi ste stručnjak za nešto, gospodine? - upita Murgotroyd pošto je dugo i tužno promotrio svoga

gosta.

- Ne. Ne, bojim se da nisam - uzvrati Smiley.

31

- Ministarstvo unutrašnjih poslova, gospodine?

- Na žalost, nije ni Ministarstvo unutrašnjih poslova - reče Smiley dobrostivo zavrtjevši glavom, što

ga je na neki način učinilo razlogom Murgotroydove smetenosti.

- Moji su pretpostavljeni pomalo zabrinuti zbog novinara, gospodine Smiley - progovori glavni

inspektor, ponovo pomolivši glavu u kombi. - Čini se da su krenuli ovamo.

Smiley se brzo spusti van. Dva su čovjeka stajala licem u lice, usred drvoreda.

- Bili ste vrlo ljubazni - reče Smiley. - Hvala vam.

- Bila mi je čast - uzvrati glavni inspektor.

- Ne sjećate se, kojim slučajem, u kojem je džepu kreda bila, zar ne? - upita Smiley.

- U lijevom džepu kaputa - uzvrati inspektor, pomalo iznenađen.

- A to što su ga pretraživali - možete li mi ponovo reći što o tome mislite?

- Nisu imali vremena ili nisu marili za to da ga okrenu. Naprosto su klekli pored njega, pretražili

lisnicu, izvukli novčarku za sitniš. Pri tome su neke stvari razbacali. Time su se zadovoljili.

- Hvala - ponovi Smiley.

Trenutak kasnije, s više lakoće no što bi se očekivalo s obzirom na njegovu podebelu građu, nestade

među drvećem. No prije toga mu je glavni inspektor svjetiljkom obasjao lice, nešto što je iz

uviđavnosti izbjegavao sve do toga časa. Učinio je to da bi se dubokim, profesionalnim pogledom

zagledao u te legendarne crte, makar samo zato da bi pod stare dane mogao pričati svojim unucima

kako je jedne noći George Smiley, svojedobno šef Tajne službe, no tada veću mirovini, izašao iz svog

skrovišta da bi zagledao nekakvog svojeg mrtvog stranca, umrlog pod silno gadnim okolnostima.

Zapravo, to uopće nije bilo samo jedno lice, razmišljao je glavni inspektor. Posebno ovako,

osvijetljeno indirektno odozdo. Bio je to čitav niz lica, splet različitih dobi, ljudi i nastojanja. Čak -

pomisli inspektor - različitih vjera.

- Najvrednije što sam ga ikada sreo - povjerio je glavnom inspektoru stari Mendel, njegov nekadašnji

pretpostavljeni, uz prijateljsku čašicu, ne tako davno. I Mendel je sada bio u mirovini, poput Smileyja.

A Mendel je znao o čemu govori, nije volio one momke nalik na junake iz stripova, ništa više no što ih

je inspektor volio - uglavnom su to bili bla-bla-bla amateri što se miješaju u sve a pri tom su još i

podmukli. Ali ne Smiley. Smiley je bio drukčiji, rekao je Mendel. Smiley je bio najbolji - naprosto

najbolji čovjek u struci kojeg je Mendel ikada sreo - a stari je Mendel znao što govori.

Bazilika, zaključi glavni inspektor. Eto što je on bio, bazilika. Unijet će to u svoju propovijed slijedeći

put kad bude na njega red. Bazilika sazdana od svih mogućih oprečnih vjekova, stilova i uvjerenja.

Što se više bavio njome, inspektoru je ta metafora izgledala sve boljom.

32

Iskušat će je na svojoj ženi kad dođe kući: čovjek je poput božanske građevine, draga moja, izdjelan

rukom vjekova, neizmjeran u svojim težnjama i raznolikosti... No ovdje glavni inspektor suspregnu

svoju govorničku domišljatost. No napokon, možda i nije baš tako, pomisli. Možda smo malo

preuveličali mit, stari moj.

Postojalo je još nešto u vezi s tim licem što inspektor nije mogao tako lako zaboraviti. Kasnije je to

spomenuo starom Mendelu, baš kao što mu je spomenuo i mnoge druge stvari. Radilo se o

kapljicama po Smilevjevu licu. Isprva je pomislio da je to rosa - no ako je bila rosa, zašto je onda

inspektorovo lice bilo sasvim suho? Ne, nije se radilo

0 rosi, a ni o bolu, ako ga slutnje ne varaju. Radilo se o nečem što je povremeno spopadalo i samog

inspektora i njegove momke, čak i one najtvrđe; uvlačilo bi se u njih nešto zbog čega je glavni

inspektor bio stalno na oprezu, poput jastreba. Najčešće, kad su bili u pitanju vrlo mladi ljudi kod

kojih te iznenada prožimala spoznaja o besmislu svega toga - tih dječačkih tučnjava, prijestupničkih

ispada, maloljetničkih silovanja. Nisi tada briznuo u plač ili se lupao o grudi, niti izvodio bilo kakve

slične komedije. Ne! Događalo bi ti se samo da staviš dlan na lice

1 otkriješ da je sasvim vlažno i pitaš se za kog li se vraga Krist mučio umrijeti, ako je uopće ikada

umro.

A kada te spopadne takvo raspoloženje, pomisli glavni inspektor s laganom drhtavicom, najbolje što

možeš učiniti jest uzeti nekoliko slobodnih dana i povesti ženu u Margate, jer ćeš inače, prije no što

se uopće snađeš, otkriti da postaješ pregrub s ljudima samo da bi spasio vlastito zdravlje.

- Vodniče - povika glavni inspektor. Bradati se lik pojavi pred njim.

- Upalite svjetla i vratite sve u uobičajeno stanje - naredi. -1 zamolite inspektora Hallowesa da dođe

ovamo. Smjesta!

33

4.

Otvorili su mu vrata i počeli ga ispitivati čak prije no što su mu prihvatili kaput: kratkim, napetim

pitanjima. Da li su uz tijelo pronađeni bilo kakvi sumnjivi materijali, George? Išta što bi moglo

upućivati na vezu s nama? Moj bože, koliko vas dugo nije bilo! Pokazali su mu gdje može oprati ruke,

zaboravljajući da on to i sam zna. Posjeli su ga u naslonjač i tu je Smiley ostao, nezamjetljiv i

zaboravljen, dok se Oliver Lacon, vajtholski prefekt obavještajnih službi, šuljao gore-dolje otrcanim

sagom poput čovjeka mučenog vlastitom savješću, a Lauder Strickland ponavljao cijelu stvar na

petnaest različitih načina petnae-storici različitih ljudi, preko starinskog zidnog telefona smještenog

u krajnjem uglu sobe. - Onda mi ponovo dajte službenika za vezu s policijom, ženo, odmah - glasom

koji je prijetio, ili se ulagivao u zavisnosti od čina ili autoriteta onog s kim je razgovarao. Činilo se da

je glavni inspektor vjekovima udaljen, no zapravo je bilo prošlo tek deset minuta. Stan je smrdio na

upotrebljavane pelene i bljutave cigarete a nalazio se na najvišem katu bogatim ornamentima

ukrašene edvardijanske zgrade, jedva dvije stotine jardi udaljene od I lampstead Heatha. U

Smileyjevim su se mislima slike Vladimirova rasprsnuta lica miješale s ovim blijedim licima živih, no u

ovom trenutku smrt u njemu nije više izazivala duševni potres, većje naprosto potvrđivala činjenicu

da se i njegovo vlastito postojanje bliži svome kraju: da je to što živi samo borba s nečim

nadmoćnijim. Sjedio je bez iščekivanja poput starca na seoskoj željezničkoj stanici koji promatra

ekspresni vlak kako prolazi. No ipak promatra. I prisjeća se minulih putovanja.

Krizni su trenuci uvijek tako izgledali, pomisli; gomila brblja bez ikakve veze. Jedan čovjek na

telefonu, drugi mrtav, a treći se šulja uokolo. Razdražljiva tričavost usporenog događaja.

Zagledao se oko sebe, pokušavajući usredotočujući misli na pro-padajuće stvari izvan njega samoga.

Iskrzani aparati za gašenje požara, izdanja Ministarstva rada. Smeđe sofe s presvlakama koje grebu -

mrlje po njima su sada nešto jače izražene. No stanovi za tajne sastanke nikada ne umiru, za razliku

od starih generala, pomisli. Oni čak i ne gube svoje značenje.

Na stolu pred njim ležao je pozamašan pribor agentske gostoljubivosti, nalazio se tu da bi oživio

gosta kojeg je bilo nemoguće oživiti. Smiley stade ispitivati inventar. U kablici otopljena leda boca

Stolič-naje votke, Vladimirova omiljena vrsta. Slane haringe, još uvijek u limenki. Kiseli krastavci,

kupljeni otvoreni, na komad, većsu se

sušili. Obavezan hljeb crnog kruha. Kao i svaki Rus kojeg je Smiley poznavao, stari momak jedva da

bi mogao popiti votku bez njega. Dvije čaše za votku kupljene kod Mark & Spencera mogle su biti i

nešto čistije. Neotvorena kutija ruskih cigareta: da je došao, sve bi ih popušio; nije imao nijednu kod

sebe kad je umro.

Vladimir nije imao nijednu cigaretu kod sebe kad je umro, ponovi u sebi, učinivši malu mentalnu

zabilješku, kao da veže uzao na rupčiću.

Smileyjeva razmišljanja prekinu lomot. U kuhinji je Mostyn ispustio tanjur. Lauder Strickland se

okrenu od telefona zahtijevajući tišinu. No većje bila nastupila. Sto je to uopće Mostyn pripremao?

Večeru? Doručak? Kolač za karmine? I što je to bilo - Mostyn? Tko je bio Mostyn? Smiley odmahnu

svojom vlažnom, drhtavom rukom i istog časa zaboravi kako Mostyn izgleda osim da je vrlo mlad. A

ipak mu je zbog nekog razloga Mostyn bio dobro poznat, makar samo kao određena vrsta. Mostyn je

naš bol, zaključi proizvoljno.

Usred svog šuljajućeg hoda Lacon se iznenada zaustavi.

- George, izgledate zabrinuti. Nemojte biti. Nitko od nas nije kriv za to. Nitko!

- Nisam zabrinut, Oliver.

- Djelujete kao da sebi predbacujete. Vidim to!

- Kada agenti umru... - započne Smiley, no ostavi rečenicu nedovršenom, a Lacon ionako nije imao

vremena da je sasluša. Ponovo je krenuo, putnik koji mora prevaliti milje. Lacon, Strickland, Mostyn,

razmišljao je Smiley dok je Stricklandov aberdinski naglasak i dalje bubnjao. Jedan momak za sve iz

Kabineta, jedan mešetar iz Circusa, jedan preplašeni dječak. A zbog čega ne oni pravi ljudi? Zašto ne

čovjek zadužen za Vladimira bez obzira na to tko je? Zašto ne Saul Enderby, njihov šef?

U mislima mu zatitra Audenov stih iz onog vremena kad je bio Mostynovih godina: poštujemo ako

možemo uspravne ljude, mada odajemo počast samo polegnutima. Ili tako nešto.

A zašto Smiley? pomisli. Ponajprije, zašto ja? Od svih ljudi baš ja, kad sam, barem što se njih tiče,

mrtviji od starog Vladimira.

- Hoćete li popiti čaj, gospodine Smiley, ili nešto jače? - zazva Mostyn kroz otvorena kuhinjska vrata.

Smiley se upita da li je po prirodi tako blijed.

- Popit će samo čaj, hvala vam, Mostyn! - umiješa se Lacon, naglo se okrenuvši u hodu. - Nakon šoka,

čaj je ipak sigurniji. Sa šećerom, je li tako, George? Šećer nadoknađuje izgubljenu energiju. Da li je

bilo jezivo, George? Baš grozno za vas!

Ne, nije bilo strašno, bila je to stvarnost, pomisli Smiley. On je ubijen, a ja sam ga vidio mrtva. Možda

bi to i vama trebalo.

Očito nesposoban ostaviti Smileyja samog, Lacon se vrati s drugog kraja sobe i sad je zurio u njega,

inteligentnim pogledom bez razumijevanja. Bio je bolećivo sentimentalan tip, hitar, ali bez duha,

mladenačkih crta koje su godine okrutno postarale i s otvorenim osi-

35

pom nezdrava izgleda po vratu, na onom mjestu gdje je košulja nadra-žila kožu. U religioznom

svjetlu dana na prijelazu zore u jutro, njegov je crni sako s bijelim ovratnikom nalikovao na

reverendu.

- Jedva da sam vas i pozdravio - potuži se Lacon kao da je to bila Smileyjeva greška. - George. Stari

druže. Bože moj!

- Zdravo, Oliver! - reče Smiley.

Lacon je još uvijek stajao na istom mjestu, gledajući dolje u njega, držeći izduljenu glavu malo

nakrivljenu, poput djeteta što proučava kukca. U mislima Smiley ponovi Laconov uzbuđen telefonski

poziv od prije dva sata.

Hitno je George. Sjećate se Vladimira. George jeste li budni? Sjećate se starog Generala, George?

Nekoćje živio u Parizu?

Da, sjećam se Generala, odgovorio je. Da, Oliver, sjećam se Vladimira.

Potreban nam je netko iz njegove prošlosti. Netko tko je poznavao njegov način rada, tko ga može

identificirati, zataškati mogući skandal. Trebamo vas, George. Odmah. George, probudite se.

Pokušavao je. Baš kao što je pokušavao staviti slušalicu na ono zdravije uho i sjesti uspravno u

krevetu prevelikom za njega. Prebacio se na hladan dio koji je njegova žena ostavila praznim, jer je

na toj strani bio telefon.

Hoćete reći da su pucali u njega? ponovi Smiley.

George, zašto ne slušate? Pucali i ubili ga. Večeras. George, za ime boga, probudite se, trebamo vas!

Lacon je opet zagrabio po sobi, vrteći pečatnjak na prstu kao da mu je pretijesan. Trebam te, pomisli

Smiley, gledajući ga kako se vrti u krugu. Volim te, mrzim te, trebam te. Takve su ga apokaliptične

izjave podsjećale na Ann, kad bi ostala bez novca ili bez ljubavi. Duša rečenice je subjekt, pomisli.

Nije to predikat, a još manje objekt. To je ego, koji zahtijeva svoje.

Trebaju me za što? ponovo pomisli. Da ih utješim? Da im dam oprost? Što su to učinili da im je

potrebna moja prošlost kako bi sačuvali svoju budućnost?

Dolje, na drugom kraju sobe, Lauder Strickland je stajao s rukom uzdignutom u fašistički pozdrav

dok se obraćao Vlasti.

- Da, šefe, on je sada kod nas, šefe... Reći ću mu to, gospodine... Tako je, gospodine... Prenijet ću mu

tu poruku... Da, gospodine ...

Zašto Škote toliko privlače tajnovita područja? upita se Smiley, ne po prvi put u svojoj karijeri.

Brodograditelji, upravitelji kolonija, špijuni... Njihova ih krivovjerna škotska povijest tjera k dalekim

vjerama, zaključi.

- George! - začu Stricklandov, iznenada puno bučniji glas, kako mu se obraća kao da izgovara

naredbu.

- Sir Saul vam šalje najsrdačnije pozdrave, George! - Bio se okrenuo, još uvijek držeći ruku gore. -

Kada se sve smiri on će vam na

36

doličniji način izraziti svoju zahvalnost. - Ponovo na telefon: - Da, šefe, i Oliver Lacon je ovdje, a

njegov je pandan ovog trena u Ministarstvu unutrašnjih poslova gdje s glavnim šefom policije

raspravlja o našim ranijim odnosima s pokojnikom i priprema službenu izjavu za štampu.

Raniji odnosi, primijeti Smiley. Raniji odnosi s licem što ga je raznio metak i tijelom bez cigareta u

džepu. Žuta kreda. Smiley je otvoreno proučavao Stricklanda: odvratno zeleno odijelo, cipele od

svinjske kože prerađene tako da nalikuju na antilop. Jedina promjena koju je mogao zamijetiti na

njemu bili su riđesmeđi brkovi, ni upola tako vojnički kao Vladimirovi, dok ih je još imao.

- Da, gospodine - davno zaboravljen slučaj, još jedino od povijesnog značenja - gospodine - nastavio

je Strickland u telefon. Zaboravljen - to je prava riječ, pomisli Smiley. Zaboravljen, ugašen, utrnuo.

- Upravo takav izraz - nastavio je Strickland. - Oliver Lacon predlaže da ga od riječi do riječi uključimo

u izjavu za štampu. Jesam li točno rekao, Oliver?

- Vremenskog značenja - ispravi ga Lacon razdraženo. - Ne povijesnog. Još nam samo to treba!

Vremenskog. - Bijesno je krenuo sobom, naoko zato da bi prišao prozoru i pogledao kako se dani.

- Enderby je još uvijek glavni, zar ne, Oliver? - upita Smiley u pravcu Laconovih leđa.

- Da, da, još uvijek Saul Enderby, vaš stari protivnik, i čini čuda

- izvijesti Lacon nestrpljivo. Povukao je zavjesu i istrgao krajeve iz metalnih kvačila što su je držali. -

Nema vašeg stila, to priznajem, no zašto bi ga imao? On je Amerikanac. - Nije lako pod ovakvom

vladom, to vam mogu reći. - Ponovo je bijesno udario prozorsku kvaku. Smiley osjeti na koljenima

studeni propuh. - Treba se znati uvijek. Mostyn, gdje je taj čaj? Čini mi se da čekamo čitavu vječnost.

Cijeli svoj život, pomisli Smiley.

Uz zvuk kamiona što je brektao penjući se na brdo, ponovo začu Stricklandov glas, njegovom

razgovoru sa Saulom Enderbyjem nije bilo kraja. - Mislim da je važno ne ići predaleko u želji da se

novinarima prikaže sasvim beznačajnim, šefe. U ovakvim je slučajevima glavna stvar ostati nejasan.

Sada čak i privatni život može predstavljati opasnost. Ono što nama treba jest prikazati potpuni

nedostatak bilo kakvog značenja za sadašnji trenutak. Oh, točno, točno, doista, šefe, tako je

- i dalje je zujao, ulizivački ali na oprezu.

- Oliver - započne Smiley, gubeći strpljenje. - Oliver, biste li imali što protiv, samo...

No Lacon je govorio, nije slušao: - Kako Ann? - upita neodređenim glasom stojeći kod prozora,

rukama oslonjen o prozorsku dasku.

- S vama je i sve ostalo, pretpostavljam? Ne švrlja, zar ne? Bože, baš mrzim jesen.

- Dobro je, hvala. Kako je - bezuspješno se pokušavao prisjetiti imena Laconove žene.

- Napustila me, prokletstvo. Pobjegla sa svojim nesretnim učite-

37

ljem jahanja, đavo je odnio. Ostavila me s djecom. Djevojčice sam smjestio u koledže, hvala bogu. -

Nagnuvši se naprijed Lacon je zurio gore, u nebo što se rasvjetljavalo. - Da li je to Orion tamo gore,

nalik na loptu za golf uglavljenu među dimnjake? - upita.

Eto još jedne smrti, tužno pomisli Smiley, zadržavši još neko vrijeme misli na Laconovom propalom

braku. Prisjećao se zgodne, neobične žene i nekoliko kćeri što su skakale na svojim ponijima u vrtu

njihove biljem obrasle kuće u Ascotu.

- Zao mi je, Oliver - reče.

- Zašto bi vam bilo žao? Nije to vaša žena. Moja je. Svatko je sam u svojoj ljubavi.

- Možete li zatvoriti taj prozor, molim vas! - povika Strickland, ponovo birajući brojeve. - Ovdje dolje

je polarna studen.

Razdraženo zalupivši prozor, Lacon krenu natrag.

Smiley pokuša po drugi put: - Oliver, što se događa? - upita.

- Zbog čega me trebate?

- Ponajprije, vi ste jedina osoba koja ga je poznavala. Strickland, jesi li pri kraju? Nalik je na one što

daju obavijesti na aerodromu

- povjeri Smileyju s glupavim osmjehom. - Nikako da završi.

Mogao bi prekinuti, Oliver, pomisli Smiley, zamjećujući odsutnost Laconova pogleda u trenutku kad

je stao pod svjetlost. Prošao si suviše, pomisli s neočekivanom naklonošću. Obojica smo prošli.

Iz kuhinje se pojavio tajanstveni Mostyn noseći čaj: ozbiljno dijete, suvremena izgleda, u hlačama

jarkih boja i smeđe grive. Vidjevši ga kako odlaže pladanj na stol, Smiley ga najzad smjesti u vlastitu

prošlost. Ann je jednom imala takvog ljubavnika, pitomca Teološkog koledža u Wellsu. Pokupila ga

negdje na auto-putu i kasnije tvrdila kako ga je spasla od toga da postane homoseksualac.

- U kojem ste odsjeku, Mostyn? - tiho ga upita Smiley.

- Odjel za prigodne poslove, gospodine. - Čučnuo je uz stol pokazujući azijatsku podložnost. - Još od

vremena kada ste vi bili ovdje, zapravo, gospodine. To je neka vrsta akcionog bazena. Uglavnom sve

momci na pokusnom radu što čekaju da budu poslani u prekomorske zemlje.

- Shvaćam.

- Bio sam na vašem predavanju u školu u Sarrattu, gospodine. U okviru tečaja za početnike.

»Ponašanje agenta na terenu.« Bilo je to najbolje u cijele dvije godine.

- Hvala.

No Mostyn nije odvajao svoj napeti, teleći pogled od njega.

- Mlijeko ili limun, gospodine? Limun smo pripremili za njega

- doda Mostyn povjerljivim glasom, kao da je to neka preporuka za limun.

Strickland je spustio slušalicu i sada se bavio pojasom hlača, otpuštao ga ili zatezao.

- Pa, dakle, istinu moramo prilagođivati uvjetima, (ieorge! iz-

38

nenada riknu Lacon izražavajući, kako se činilo, vlastita uvjerenja. - Ponekad su ljudi nedužni, no

okolnosti ih mogu prikazati drugačijima. Zlatno doba nije nikada postojalo. Postoji samo zlatna

sredina. Moramo to imati na umu. Ispisati to na ogledalu kojim se služimo svakoga dana pri brijanju.

Žutom kredom, pomisli Smiley.

Strickland se gegao sobom: - Ti. Mostyn. Mladiću. Ti, gospodine!

Mostyn podignu ozbiljne, smeđe oči u znak odgovora.

- Ništa od ovoga ne smije dospjeti na papir - upozorio ga je Strickland, otirući dlanom brk, kao da je

jedno od njih vlažno. - Jesi li me čuo? To je naredba odozgo! Nije bilo nikakvog susreta, dakle, nemaš

što upisati u uobičajeni izvještaj, ili što većpišeš. Nemaš drugog zadatka osim držati jezik za zubima.

Shvaćaš? Troškove ćeš prikazati kao uobičajene, svakodnevne izdatke. I taj ćeš račun predati meni

osobno. Nikakvog knjiženja. Jasno?

- Jasno - reče Mostyn.

, - I nikakvih povjeravanja onim malim droljama iz knjigovodstva, jer ja ću saznati za to. Čuješ me?

Daj nam čaja.

Kad je čuo taj razgovor, u Georgeu Smileyju se nešto zbilo. Iz bezoblične nejasnoće tih riječi, iz užasa

scene na Heathu, do njega je doprla jedina, potresna istina. Osjeti udarac u grudima i na tren mu se

učini daje daleko od sobe i ova tri uznemirena čovjeka koja je zatekao u njoj. Izvještaj? Nije bilo

susreta? Susret između Mostyna i Vladimira? Bože sveti, pomisli, sagledavajući tu suludu igru. Bože,

sačuvaj, smiluj se i poštedi nas. Mostyn je bio zadužen za Vladimira! Taj iskusni čovjek, general,

nekoćnaš ponos, i oni ga šalju van s ovim neizbruše-nim momkom! Zatim osjeti još jedan, snažniji

trzaj dok je čuđenje ustupalo mjesto eksploziji srdžbe u njemu. Osjeti kako mu usne drhte, grlo se

steže od ogorčenja, sprečavajući ga da govori, a kad se okrenuo Laconu, naočale kao da su mu bile

zamagljene od vrućine:

- Oliver, pitam se biste li mi mogli reći zbog čega sam ovdje - čuo je sebe kako većpo treći put traži

odgovor, glasom jedva nešto višim od mrmljanja.

Ispruživši ruku izvadi bocu votke iz kablića. Još uvijek ne dobivši odgovor, odvrnu poklopac i natoči

sebi popriličan gutljaj.

No Lacon je i dalje oklijevao, mozgao, zvjerao očima, odgađao. U Laconovu su svijetu izravna pitanja

bila vrhunac lošeg ukusa, a izravni odgovori čak i gori od toga. Na trenutak zastane u pola koraka

nasred sobe i zagleda se u Smileyja s nevjericom. Automobil je zapeo na uzbrdici donoseći im poruke

iz svijeta stvarnosti, s onu stranu prozora. Lauder Strickland je srkao čaj. Mostyn je oprezno sjedio na

tronošcu za glasovir koji nije imao pripadajućeg instrumenta. A Lacon, sa svojim isprekidanim

pokretima, nije znao što bi drugo mogao učiniti

39

negoli prebirati po vlastitim mislima ne bi li pronašao dovoljno zamršene izraze da prikrije ono što je

imao reći.

- George - progovori. Iznenadni je pljusak lupkao o prozor, no on nije obraćao pažnju na nj. - Gdje je

Mostyn? - upita.

Mostyn tek što se bio smirio, većje opet sunuo iz sobe zbog iznenadne potrebe izazvane živcima.

Čuli su hučanje vode. glasno poput limene glazbe i zatim klokotanje slavina, što se orilo po cijeloj

zgradi.

Lacon podiže ruku k vratu i napipa osuta mjesta. Nevoljko započne: - Prije tri godine, George - da

počnemo od toga - ubrzo nakon što ste vi otišli iz Čircusa - vaš nasljednik Saul Enderby - vaš

hvalevrijedni nasljednik - pod pritiskom zabrinutog Kabineta - pod tim zabrinutog mislim

novoosnovanog - odlučuje da treba provesti neke dalekosežne promjene u obavještajnom radu.

Želim vam prikazati pozadinu stvari, George - objasnio je, prekinuvši se. - Činim to zbog vašeg

značaja, zbog starih vremena, i zbog - upro je prstom kroz prozor - zbog onih vani.

Strickland je bio raskopčao prsluk i sad je ležao kunjajući, prezasićen, nalik na putnika u prvom

razredu noćnog aviona. No njegove su uvijek budne oči ipak slijedile svaki Laconov pokret. Vrata se

otvoriše i zatvoriše, propuštajući Mostyna, koji je ponovo zauzeo svoj položaj na tronošcu za

glasovir.

- Mostyn, nastojte ne čuti ovo. Govorim o vrhunskoj, vrhunskoj politici. Jedna od tih dalekosežnih

promjena, George, bila je odluka da se osnuje koordinacioni komitet sastavljen od predstavnika svih

zainteresiranih ministarstava. Mješovit odbor - rukama ga je oblikovao u zraku - dijelom iz

Westminstera, dijelom iz Whitehalla, koji bi predstavljao kako Kabinet tako i glavne korisnike iz

Whitehalla. 0 njima se govorilo kao o savjetnicima. A postavljeni su - George - postavljeni su između

obavještajne bratovštine i Kabineta. Kao nekakav kanal, filter, kočnica. - Jedna mu je ruka ostala u

zraku, dijeleći te metafore poput karata.

- Da bi nama iz Circusa zirkali preko ramena. Da bi provodili kontrolu, George. Budnost i

odgovornost u interesu otvorenije vlade. Ne sviđa vam se to. Vidim vam na licu.

- Ja sam izvan - reče Smiley. - Nije moje da sudim. No Lacono-vo je lice iznenada poprimilo izraz

zgražanja a glas mu se spustio gotovo u očaj.

- Trebalo je da ih čujete, George, te naše nove šefove! Trebalo je da čujete kako govore o Circusu! Ja

sam njihov gorila, prokletstvo: znam, stavljali su mi to na nos svaki dan! Izrugivanje. Sumnjičenje. Na

svakom koraku nepovjerenje, čak i od ministra koji bi ipak morali znati kako stoje stvari. Kao da je

Circus neka divlja zvijer izvan dometa njihovog poimanja. Kao da je Britanska obavještajna služba

ogranak konzervativne stranke. Ne njihov saveznik, većneka usamljena guja u njihovom

socijalističkom gnijezdu. Isto kao što je bilo trideset

40

godina. Znate li da čak obnavljaju i sve one razgovore o Zakonu o slobodi informiranja u Britaniji, po

uzoru na Amerikance? Ravno iz Kabineta. Govori se da rasprave i svi podaci tio kojih se dolazi moraju

biti otvoreni javnosti za razonodu. Bili bi zaprepašteni, George. Povrijeđeni. Pomislite samo kako bi

tako nešto djelovalo na javni moral. Da li bi se Mostyn ikada pridružio Circusu nakon takve nezdrave

popularnosti preko novina, ili čega većbilo? Biste li Mostyn?

Činilo se da je pitanje duboko pogodilo Mostyna jer su njegove ozbiljne oči, potamnjele zbog

kontrasta s bolesnom bojom puti, postale još ozbiljnije, i on podiže palac i kažiprst k ustima. Ali nije

progovorio ni riječi.

- Gdje sam ono stao, George? - upita Lacon, iznenada izgubljen.

- Kod savjetnika - reče Smiley s razumijevanjem.

Sa sofe, Lauder Strickland dobaci vlastiti opis toga tijela: - Savjetnici, šipak! Gomila lijevo

orijentiranih prodavača magle. Oni će upravljati našim životima umjesto nas. Reći nam kako da

vodimo dućan. Lupiti nas po prstima kada pogrešno zbrojimo račune.

Lacon ga prostrijeli prijekornim pogledom no nije mu proturječio.

- Jedan od bezazlenih pothvata tih savjetnika, George - to jest jedna od njihovih prvih dužnosti - koju

su im izričito povjerili naši šefovi - i dolično je zacrtali u zajednički sastavljenoj povelji - bila je

inventura. Razmotriti sve izvore informacija koje Čircus ima širom svijeta i uskladiti ih s trenutno

prihvatljivim ciljevima. Ne pitajte me što su to za njih trenutno prihvatljivi ciljevi. To je vrlo dvojbeno

pitanje. Ipak, ne smijem biti nelojalan. - Vratio se onom što je prije govorio. - Dovoljno će biti ako

kažem da su tokom slijedećih šest mjeseci proveli detaljno ispitivanje, a sjekire su naravno

zakopane. - Zastade, zureći u Smileyja. - Jeste li prisutni, George? - upita zbunjenim glasom.

No teško da se u tom času moglo reći da li je Smiley uopće igdje prisutan. Nabrekli su mu se kapci

gotovo sasvim zaklopili, a ono što mu se naziralo od očiju bilo je zaklonjeno debelim lećama naočala.

Sjedio je uspravno no glava mu je pala naprijed tako da su se mesnati podbraci oslanjali o grudi.

Lacon je oklijevao još koji trenutak, a onda nastavio: - Dakle, kao rezultat tog zakapanja sjekira -ili,

ako vam se više sviđa, provođenja inventure od strane naših savjetnika - izvjesne vrste tajnog

djelovanja proglašene su ipso facto nedopustivima. Verboten. Shvaćate?

Strickland izvaljen na sofi počne recitirati sablažnjive riječi: - Nikakva pokušaja preobraćanja.

Nikakvih klopki. Nikakvih dvojnika. Ne smije se poticati političko dezerterstvo. Nema više

emigranata. Gotovo s pervertitima.

- Što? - upita Smiley, kao da se naglo probudio iz dubokog sna. No ovakav se neuvijen način

razgovora nije sviđao Laconu i on ga prezirno preču.

41

- Nemojmo biti banalni, molim te, Lauder. Pridimo stvarima u suštini. Važno je točno razlučiti

pojmove. Dakle, savjetnici su sastavili pravilnik, George - nastavio je obraćajući se Smileyju. - Popis

zabranjenih postupaka. Razumljivo? - No Smiley je više iščekivao nego slušao. - Prorešetali su cijelo

naše polje rada - koliko ima koristi i štete od agenata, koliko imamo ili nemamo prava zabadati nos

po zemljama Commonweltha - sve i sva. Prisluškivanje, nadzor u prekomorskim zemljama, operacije

pod lažnom zastavom - divovski zadatak, junački obavljen. - Na zaprepaštenje svih prisutnih osim na

svoje vlastito, Lacon ukrsti prste, iskrenu dlanove prema van i zapucketa zglobovima u prkosnom

staccatu.

Nastavio je: - Na njihovu listu zabranjenih postupaka - a to je vrlo neotesana isprava, George, nema

u njoj nikakva poštovanja tradicije - uključene su također i one većklasične metode kao što je

upotreba dvostrukih agenata. Mahnitost, tako su ih naši šefovi izvoljeli okrstiti u svojim izvještajima.

Onaj stari trik preobraćanja neprijateljskih špijuna te njihovog vraćanja natrag u igru, sada na našoj

strani

- u vaše vrijeme srž kontrašpijunaže - danas je, George, po zajedničkom mišljenju naših savjetnika -

ocijenjen zastarjelim. Ne isplati se. Baci ga van.

Još je jedan kamion bezglavo brenčao nizbrdo, ili uzbrdo. Začuše udar kotača o rub pločnika.

- Isuse - pomrmlja Strickland.

- Ili - na primjer - ovo sam izabrao nasumce - stavljanje pretjeranog naglaska na iseljeničke grupe.

Ovaj put se nije čuo nikakav kamion: samo teška, optužujuća tišina što ga je pratila. Smiley je cijelo

vrijeme sjedio, primao ne sudeći, s pažnjom usredotočenom na Lacona kojeg je slušao s izoštrenom

prijemljiVjOŠću slijepca.

- Iseljeničke grupe, možda će vas zanimati - nastavio je Lacon

- ili da budem precizniji, nekoćcijenjena povezanost Circusa s njima

- koju savjetnici, međutim, nazivaju ovisnošću, no ja smatram da je to ipak malo preoštro - bio sam

se upustio u raspravu s njima, no nadglasali su me - dakle ta je veza s iseljeničkim grupama danas

ocijenjena izazivačkom, suprotnom težnji za detantom, podjarivačkom. Preskupo udovoljavanje

hirovima. Oni koji i dalje šuruju s njima čine to pod prijetnjom izopćenja. Ozbiljno vam kažem,

George. Dotle smo došli. To je domet njihovih sposobnosti. Zamislite.

Isprsivši se kao da je spreman primiti Smileyjev napad, Lacon rastvori ruke i ostane tako stajati zureći

dolje u Smileyja, kao što je većranije činio, a za to je vrijeme Stricklandova jeka sa škotskim

naglaskom ponavljala istu tu priču samo na bezobzirniji način.

- Grupe su odbačene u kantu za smeće, George - reče Strickland. - Sve. Naređenje odozgo. Nikakvih

veza. Ni blizu! Uključujući i momke pokojnog Vladimira. Za njih - poseban arhiv s dvije brave na

petom katu. Svima zabranjen pristup bez pismene dozvole šefa.

42

A duplikat među spise koji svakog tjedna idu savjetnicima na uvid. Teška vremena, George. Iskreno

vam kažem, teška vremena.

- Stanite, George, polako - upozori Lacon s nelagodnošću, uhvativši nešto što ostali nisu čuli.

- Kakva krajna besmislica - namjerno ponovi Smiley. Podigao je glavu i usmjerio pogled na Lacona,

kao da želi naglasiti uvredljivu otvorenost svog neslaganja.

- Vladimir nije bio skup. Nije bio niti hirovit. A najmanje od svega se može reći da se nije isplatio. I

sami dobro znate da se gnušao uzimati novac od nas. Morali smo mu ga na silu gurati da ne umre od

gladi. A što se tiče onog - podjarivački, suprotan težnji za detantom

- bez obzira na to što te riječi značile - pa, morali smo ga povremeno obuzdavati, kao što je to

uobičajeno s dobrim agentima, no kada bi došlo do toga, primao je naređenja poput janjeta. Vi ste

bili njegov obožavalac, Oliver. Znate isto tako dobro kao i ja koliko je vrijedio.

To što je Smileyjev glas bio tih nije moglo prikriti njegovu napetost. Laconu isto nisu promakle ni

opasne promjene u boji njegovih obraza.

Lacon se oštro okrenu najnezaštićenijoj prisutnoj osobi: - Mo-styn, očekujem od tebe da sve ovo

zaboraviš. Jesi li čuo? Strickland, recite mu.

Strickland žustro posluša: - Mostyn, danas ujutro, točno u deset i trideset, imaš se javiti

administrativcima gdje ćeš potpisati službenu izjavu koju ću ja osobno sastaviti i kasnije pregledati!

- Da, gospodine - uzvrati Mostyn, nakon pomalo zastrašujućeg oklijevanja.

Tek je sada Lacon odgovorio na Smileyjevu tvrdnju: - George, ja sam se divio čovjeku. Nikada Grupi.

Tu postoji znatna razlika. Čovjek, to da. U mnogo čemu je bio junačka ličnost, ako hoćete. Ali ne i

drušvo koje je držao oko sebe: fantasti, kraljevići izgaženih peta. I oni momci iz moskovskog Centra

koji su se pokušavali infiltrirati među njih, a ovi ih toplo privijali na grudi. Ni u kojem slučaju. U tom

su pogledu savjetnici u pravu, to ne možete poreći.

Smiley je skinuo naočale i sada ih je čistio o deblji kraj kravate. Na blijedom svjetlu što se probijalo

kroz zavjese, njegovo je punašno lice djelovalo vlažno i nezaštićeno.

- Vladimir je bio jedan od najboljih agenata koje smo ikada imali

- reče s ponosom.

- Zato što je bio vaš, hoćete reći? - podrugljivo se nasmija Strickland iza njegovih leđa.

- Zato što je bio dobar! - prasnu Smiley i u sobi zavlada preplašena tišina dok se on oporavljao. -

Vladimirov je otac bio Estonac i zakleti boljševik, Oliver - nastavio je smirenijim glasom. - Kulturan

čovjek, odvjetnik. Staljin gaje nagradio za odanost pogubivši ga u svojim čistkama. Vladimir je rođen

kao Voldemar no čak je i ime promijenio u Vladimir zbog privrženosti Moskvi i Revoluciji. Još je

uvijek htio

43

vjerovati, usprkos onom što su učinili njegovom ocu. Pridružio se Crvenoj armiji i bio providnošću

spašen da i sam ne neslane u čistkama. Rat mu je donio unapređenje, borio se kao lav, a po

završetku rata očekivao da će u Rusiji doći do liberalizacije o kojoj je sanjao, i da će se njegov narod

osloboditi. No to se nije ostvarilo. Umjesto toga bio je svjedokom pritiska što ga je vlada kojoj je

služio bezobzirno vršila na njegovu rodnu zemlju. Deseci tisuća njegovih sunarodnjaka Estonaca

otišli su u logore, a među njima i nekoliko Vladimirovih rođaka. - Lacon otvori usta da bij^a prekinuo,

no odmah ih mudro zatvori. - Oni sretniji su prebjegli u Švedsku i Njemačku. Govorim o staloženim,

radnim ljudima, o stanovništvu rascjepkanom na komadiće. Jedne nam je noći, zapavši u očaj,

ponudio svoje usluge. Nama, Britancima. U Moskvi. Pune tri godine nakon toga špijunirao je za nas

iz samog srca glavnog grada. Svakodnevno je sve stavljao na kocku, zbog nas.

- A nepotrebno je naglašavati da ga je ovaj ovdje, naš George, imao pod svojim vodstvom -

promumlja Strickland, još uvijek pokušavajući ustvrditi da većsama ta činjenica ne daje Smileyju

pravo da sudi o Vladimiru. No Smiley se nije dao zaustaviti. Sjedeći do njegovih nogu, mladi je

Mostyn slušao u nekoj vrsti transa.

- Čak smo mu dodijelili i medalju, ako se sjećate, Oliver. Naravno, ne nešto što bi mogao nositi ili

držati uza se. Ali negdje se, na komadu pergamenta koji mu je povremeno bilo dopušteno pogledati,

nalazio potpis vrlo sličan kraljevskom.

- George, to je povijest - slabašnim se glasom bunio Lacon. - To nema veze s današnjicom.

- Tri duge godine, Vladimir je bio najbolji izvor informacija što smo ga ikada imali o sovjetskim

mogućnostima i namjerama - a sve to u punom jeku hladnog rata. Bio je blizak njihovim

obavještajnim krugovima, te nas je i o tome obavještavao. A onda je jednog dana, stigavši po

zadatku u Pariz, riskirao i prebjegao, i hvala Bogu da jest, jer bi ga inače netko ustrijelio većmnogo

ranije.

Lacon je iznenada bio sasvim izgubljen. - Kako to mislite? - upita. - Kako mnogo ranije? Što sad

hoćete reći?

- Hoću reći da je u ono vrijeme Circus bio pod priličnim utjecajem jednog agenta iz moskovskog

Centra - uzvrati Smiley s poraznim strpljenjem. - Bila je puka sreća što se Bill Haydon nalazio na

zadatku u inozemstvu dok je Vladimir radio za nas. Još tri mjeseca i Bili bi ga poslao u zrak.

Lacon nije znao što bi rekao, no zato ga Strickland zamijeni.

- Bill Haydon simo, Bill Haydon tamo - podrugljivo se zacere-kao. - Samo zato što ste bili upleteni u

onaj zamršen slučaj s njim... - Spremao se nastaviti, no onda se predomisli. - Haydon je mrtav, do

đavola - završi prkosno - a tako i cijelo to razdoblje.

- I Vladimir - uzvrati Smiley tiho, i rasprava ponovo zamre.

- George - Lacon je glasu dao ozbiljan prizvuk, kao da je nakon dugog traženja u molitveniku

pronašao mjesto koje se njega tiče.

44

- Mi smo praktičari, George. Mi se prilagođujemo. Mi smo čuvari neke tajne vatre. Molim vas,

naređujem vam da mislite na to!

Smiren ali odlučan, Smiley još nije u potpunosti dovršio nekrolog starcu, vjerojatno predosjećajući

da je to jedini koji će mu biti održan.

- U redu, kada je izašao bio je polovna roba, kao i svi bivši agenti.

- Slažem se - dometnu Strickland sotto voce.

- Ostao je u Parizu i svim se srcem posvetio Pokretu za baltičku nezavisnost. Dobro, bio je to

izgubljen slučaj. Usput budi rečeno, Britanci su sve do dana današnjeg ostali pri tome da ne daju svoj

de jure pristanak tome da Sovjeti pripoje tri baltičke države - no pustimo sad to. Ipak, Oliver, možda

niste upoznati s činjenicom da Estonija još uvijek ima dolično poslanstvo i Generalni konzulat na

Queen's Gateu. Očito nemamo ništa protiv podržavanja izgubljenih slučajeva, kad smo sigurni da su

izgubljeni. Ne prije. - Udahnuo je. - Dakle, u Parizu je osnovao baltičku grupu koja je krenula nizbrdo,

kao što će uvijek biti s izbjegličkim grupama i izgubljenim slučajevima - pustite me da nastavim,

Oliver, rijetko kada duljim!

- Ali dragi prijatelju - uzvrati Lacon i porumeni.

- Produljite koliko vam drago - doda ponovo prigušivši Strick-landovo mrzovoljno mrmljanje.

- Njegova se grupa raspala, došlo je do nesuglasica. Vladimiru se žurilo, želio je sve frakcije strpati

pod istu kapu. No frakcije su imale podijeljene interese i nisu se slagale. Bila je to oštra borba,

razbijeno je nekoliko glava i Francuzi su ga izbacili van. Prebacili smo ga u London zajedno s

nekolicinom njegovih pomoćnika. Pod stare dane Vladimir se vratio luteranskoj vjeri svojih praotaca,

zamjenjujući marksističkog spasitelja kršćanskim mesijom. Ako se ne varam, trebalo bi da potičemo

takve stvari. No možda je sada drugačija politika. I eto, ubijen je. Budući da govorimo o pozadini

stvari, dao sam vam pozadinu Vladimi-rova života. A sad - zbog čega sam ja ovdje?

Da se oglasilo samo sekundu kasnije, zvono na vratima ne bi pogodilo onaj pravi trenutak. Lacon je

još uvijek bio sasvim ružičast, a Smiley je, teško dišući, ponovo brisao naočale. Mostyn, ministrant,

bogobojazno priđe vratima, skinu zasun s njih i propusti visokog motori-sta dostavljača koji je

zveckao svežnjem ključeva u ruci zaštićenoj rukavicom. Bogobojazno, Mostyn odnese ključeve

Stricklandu koji potpisa primitak i unese ga u svoju bilježnicu. Dostavljač krenu, pošto je dugim, čak

obožavalačkim pogledom pomotrio Smileyja, ostavljajući mu osjećaj krivnje što nije prepoznao tog

čovjeka usprkos svoj onoj opremi. No morao je razmišljati o važnijim stvarima. Nimalo bogobojazno,

Strickland spusti ključeve u Laconov otvoren dlan

- U redu, Mostyn, ispričajte mu! - iznenada zagrmje Lacon.

- Ispričajte mu svojim riječima.

45

Mostyn je sjedio neobično smireno. Govorio je tihim glasom. Da bi ga čuo, Lacon se smjestio u kut i

kritički skupio ruke pod nosom. Strickland je pak zauzeo ukočeno uspravan položaj i činilo se da, baš

kao i sam Mostyn, budno prati svaku riječ kako bi uočio moguće propuste.

- Vladimir je telefonirao u Circus danas za vrijeme ručka, gospodine - započeo je Mostyn, ne dajući

točno do znanja kojem se »gospodinu« obraća. - Danas sam ja bio dežuran te sam preuzeo poziv.

Strickland ga ispravi s neugodnim nestrpljenjem:

- Hoćeš reći jučer. Budi sasvim određen, možeš li?

- Oprostite, gospodine - ispravi se Mostyn.

- Dakle, drži se točnih činjenica - upozori ga Strickland. Dežurni iz Odjela za prigodne poslove,

objašnjavao je Mostyn, uglavnom je dužan biti prisutan u vrijeme pauze za ručak te provjeriti stolove

i košare za otpatke po završetku radnog vremena. Osoblje Odjela za prigodne poslove je premlado

da bi mu bile povjerene noćne službe, pa postoji samo taj raspored dužnosti za vrijeme dok traje

ručak, te uveče.

A Vladimir se, ponovio je, javio baš u vrijeme ručka, služeći se linijom za spašavanje.

- Linijom za spašavanje? - zbunjeno ponovi Smiley. - Bojim se da mi nije baš sasvim jasno što hoćete

reći.

- To je naš način održavanja veze s mrtvim agentima, gospodine - uzvrati Mostyn, uhvati se rukom

za sljepoočnicu i promrmlja - oh, bože. - Nastavio je:

- Hoću reći s agentima koji su svoje odradili ali su još uvijek na platnom spisku - nesretnim glasom

objasni Mostyn.

- Dakle, on je nazvao i vi ste odgovorili na poziv - blago će Smiley. - Koliko je bilo sati?

- Točno jedan i petnaest, gospodine. Odjel za prigodne poslove je nalik na ured iz Fleet Streeta u koji

stižu svježe vijesti, znate. U sobi je dvanaest stolova a na kraju se nalazi gnijezdo upravnika Odjela,

odijeljeno od ostalih staklenom pregradom. Linija za spašavanje smještena je u zaključanoj ćeliji čiji

se ključ inače nalazi kod upravnika Odjela. No u vrijeme ručka on ga predaje dežurnom. Otključao

sam ćeliju i čuo taj glas sa stranim naglaskom kako kaže »Halo«.

- Hajde, Mostyn - zareza Strickland.

- Uzvratio sam - Halo - gospodine Smiley. Takav je običaj. Ne dajemo broj telefona. On je nastavio

»Gregory zove Maxa. Imam mu

poručiti nešto vrlo hitno. Molim vas, odmah mi dajte Maxa.« Upitao sam ga odakle zove, što je

također uobičajen postupak, no on mi je samo odgovorio da ima dovoljno sitnoga. Nije nam rečeno

da moramo otkriti porijeklo poziva a osim toga to bi predugo trajalo. Pokraj linije za spašavanje

postoji kompjutorska kartoteka u kojoj su zabilježena sva operativna imena. Rekao sam mu da

ostane na liniji i otkucao »Gre-gory«. To je prvo što radimo nakon upita odakle zovu. Na ekranu se

pojavio odgovor. »Gregory jednako Vladimir, bivši agent, bivši sovjetski general, bivši vođa grupe

Riga.« A zatim broj pod kojim se u arhivu može pronaći sve o njemu. Zatim sam otkucao »Max« i

otkrio da ste to vi, gospodine. - Smiley lagano kimnu glavom. - »Max jednako Smiley*. Potom sam

otkucao »Riga grupa« i otkrio da ste vi bili njihov posljednji dušebrižnik, gospodine.

- Njihov dušebrižnik? - izusti Lacon kao da je upravo nanjušio herezu. - Smiley njihov posljednji

dušebrižnik, Mostyn? Sto vi to...

- Mislio sam da znate za to, Oliver - progovori Smiley da bi ga prekinuo.

- Samo ono osnovno - uzvrati Lacon. - Kada dođe do krize, čovjek se bavi samo bitnim stvarima.

Svojim prigušenim škotskim naglaskom, ne ispuštajući još uvijek Mostyna iz vida, Strickland objasni

Laconu: - Organizacije poput te grupe imaju većpo tradiciji dva čovjeka s posebnim zaduženjima.

Glasonošu koji obavlja sve i za njih i dušebrižnika koji se nalazi izvan borilišta. Nešto kao njihov

zaštitnik - zaključi i nemarno kimnu Smi-

leyjy-

- A tko je bio naznačen kao posljednji glasonoša, Mostyne? - upita Smiley, u potpunosti

zanemarujući Stricklanda.

- Esterhase, gospodine. Operativno ime - Hector.

- A njega nije tražio? - ponovo upita Smiley Mostyna, i opet govoreći mimo Stricklanda.

- Molim, gospodine?

- Vladimir nije tražio Hectora? Svog glasonošu? Tražio je mene. Maxa. Jeste li sigurni u to?

- Želio je razgovarati s vama i ni s kim drugim, gospodine - najozbiljnijim glasom potvrdi Mostyn.

- Jeste li bilježili?

- Linija za spašavanje priključena je na uređaj za automatsko snimanje. Osim toga povezana je i sa

satom tako da kasnije možemo odrediti točno vrijeme. ,

- Đavo te odnio, Mostyn, to je strogo povjerljiv podatak - prasnu Strickland. - Gospodin Smiley

možda jest istaknuti bivši član, ali više nije član obitelji.

- Dakle, što ste učinili nakon toga, Mostyne? - upita Smiley.

- Postojeće upute ostavile su mi vrlo malo izbora - nastavi namjerno zanemarujući Stricklanda baš

kao što je i Smiley činio. -1 »Smi-ley« i »Esterhase« bili su označeni sa »čekati«, što je značilo da se

do

47

njih može doći samo preko ureda na petom katu. Šef mog odjela bio je na ručku i znao sam da se

neće vratiti prije dva i petnaest. - Jedva primjetno je slegnuo ramenima. - Otezao sam. Rekao sam

mu da ponovo pokuša u pola tri.

Smiley se okrenu Stricklandu. - Ako se na varani, rekli ste da su svi emigrantski dosjei posebno

čuvani iz određenog razloga'.'

- Točno.

- Zar nije u kompjutoru trebalo biti predbilježeno nešto što bi upozoravalo na to?

- Trebalo je, ali nije bilo - uzvrati Strickland.

- Upravo u tome je stvar - složi se Mostyn, obraćajući se isključivo Smileyju. - Tada još nisam ni po

čemu mogao naslutiti da su Vladimir i njegova grupa poseban slučaj. Prema podacima koji su stajali

tamo činio mi se poput bilo kojeg drugog umirovljenog agenta što diže prašinu. Pretpostavljao sam

da mu treba novac ili društvo, ili što ja znam što. Imamo ih poprilično takvih. Prepusti ga upravitelju

Odjela, pomislio sam.

- Čije ime nećemo spominjati, Mostyne - upadne Strickland.

- Ne zaboravite to.

U tom trenutku Smileyju padne na pamet da Mostynova suzdržanost - to što je odavao dojam kao

da s gađenjem obilazi neku opasnu tajnu, cijelo vrijeme dok je govorio - možda ima neke veze s

naredbom da zaštiti nemarnog pretpostavljenog. No to je većslijedeća Mostynova rečenica ispravila,

jer je skrenuo sa zacrtanog puta i dao do znanja da se doista radi o grešci njegovog pretpostavljenog.

- Nesreća je u tome što upravitelj mog Odjela nije došao s ručka u dva i petnaest, pa sam Vladimira,

kada je nazvao u pola tri, morao ponovo odbiti. Bio je bijesan - reče Mostyn. - Hoću reći, Vladimir je

bio bijesan. Upitao sam ga mogu li u međuvremenu što učiniti, a on je odgovorio, »Pronađite Maxa.

Samo mi Maxa pronađite. Recite Maxu da sam stupio u vezu s izvjesnim prijateljima, a preko

prijatelja sa susjedima.« U kompjutoru su bile neke zabilješke o njegovim šifriranim izrazima pa sam

otkrio da »susjed« znači sovjetsku obavještajnu službu.

Nad Smileyjevo se lice nadvila mandarinska ravnodušnost. Sva su ranija osjećanja potpuno iščezla.

- 0 svemu tome ste dužno izvijestili svog upravitelja Odjela u tri i petnaest?

- Da, gospodine.

- Jeste li mu pustili vrpcu?

- Nije je imao vremena preslušati - nemilosrdno uzvrati Mostyn.

- Morao je istoga trena otići da bi imao dug vikend.

Mostynova je tvrdoglava jezgrovitost sada bila tako izražena da se Strickland očito osjeti obaveznim

razjasniti neke pojedinosti.

- Pa, dakle, jasno je, George, da je, ukoliko tražimo krivca, Mostynov upravitelj Odjela napravio

golemu budalu iz sebe, to je očito

- živo je ustvrdio. - Propustio je poslati po Vladimirove papire - do

48

kojih, naravno, ne bi mogao lako doći. Propustio je upoznati se s postojećim naređenjima u vezi s

postupkom s emigrantima. Također se čini da je podlegao teškoj vikendaškoj groznici jer nije ostavio

ni riječi o tome gdje se nalazi ukoliko ga tko zatreba. Neka mu se bog smiluje u ponedjeljak, samo to

mogu reći. No, da, hajde, Mostyn, čekamo, mladiću.

Mostyn poslušno nastavi priču: - Vladimir je nazvao po treći i posljednji put u tri i četrdeset tri,

gospodine - rekao je, govoreći još sporije nego ranije. - Trebalo je da zove u četvrt do četiri, no

uranio je dvije minute. - Do tada je Mostyn većimao kratku uputu od svog upravitelja Odjela, koju je

sada ponovio Smileyju: - Upravitelj je to nazvao bromidnim problemom. Trebalo je da otkrijem što je

taj stari momak doista želio ako je uopće što želio, i ako mi ništa drugo ne pođe za rukom, da mu

zakažem sastanak da bih ga primio. Trebalo je da mu naručim piće. gospodine, potapšam ga po

ramenu i obećam samo da ću prenijeti poruku koju mi bude dao.

- A »susjedi«? - upita Smiley. - Vašem upravitelju Odjela to nije značilo ništa?

- On je vjerovao da se radi naprosto o agentskom glumatanju.

- Aaa, vidim. Vidim. - No oči mu se, u opreci s tom tvrdnjom, na trenutak sasvim zaklopiše. - Pa, kako

se sada, po treći put, odvijao razgovor s Vladimirom?

- Vladimir je zahtijevao ili hitan sastanak ili ništa, gospodine. Pokušao sam ga privoljeti na druga

rješenja, kako su me uputili. »Napišite nam pismo - da li trebate novac? Zasigurno možete pričekati

do ponedjeljka«, no sada je većvikao na mene preko telefona. - Sastanak ili ništa. Ili noćas ili ništa.

Moskovska pravila. Zahtijevam moskovska pravila. Recite to Maxu...

Prekinuvši, Mostyn podignu glavu i ne trepnuvši uzvrati Lauderu Stricklandu neprijateljski pogled.

- Što da kažete Maxu? - upita Smiley dok mu se pogled hitro pomicao s jednog na drugog od njih

dvojice.

- Govorili smo francuski, gospodine. Među podacima je stajalo da mu je francuski omiljen strani

jezik, a ja sam iz ruskog imao slabu ocjenu.

- Nevažno - prasnu Strickland.

- Sto da kažete Maxu? - Smiley je bio uporan.

Mostynove su oči tražile neku točku na podu, jard ili dva od njegovih stopala: - Htio je reći: Kažite

Maxu da zahtijevam da se upotrijebe Moskovska pravila.

Lacon, koji je u toku ovih posljednjih minuta bio neuobičajeno tih, upadne u razgovor: - Ova je

pojedinost važna, George. Circus u ovom slučaju nije snubio. On je snubio. Taj bivši agent. On je bio

taj koji je vršio pritisak, požurivao. Da je prihvatio naš prijedlog, napisao podatke koje je imao, ništa

se od svega toga nije moralo dogoditi. Sam je sve to sebi navukao na glavu. George, molim vas da

obratite pažnju na tu pojedinost.

49

Strickland je pripaljivao novu cigaretu.

- Tko je uostalom uopće čuo za Moskovska pravila usred prokletog Hampsteada? - upita, mašući

šibicom da je ugasi.

- Prokleti Hampstead, točno - tiho primijeti Smiley.

- Mostyne, zaokružite priču - naredi Lacon crveneći.

Bili su ugovorili vrijeme, bezizražajno zaključi Mostyn, zureći u lijevi dlan kao da samom sebi čita

budućnost: - Deset i dvadeset, gospodine.

Dogovorili su Moskovska pravila i uobičajeni postupak stupanja u vezu, s čim se Mostyn upoznao

ranije tog popodneva zavirivši u kazalo susreta.

- I kakav je točno bio postupak stupanja u vezu? - upita Smiley.

- Sastanak iz priručnika, gospodine - uzvrati Mostyn. - Ponavljanje saratskog tečaja za početnike.

Smiley iznenada osjeti kako ga usrdnost Mostynova štovanja opterećuje. Nije želio biti junak tog

mladića, niti prihvaćati toplinu njegova glasa, njegovih pogleda, njegovog »gospodine«. Nije bio

pripravan na klaustrofobično divljenje tog neznanca.

- Na Hampstead Heathu, deset minuta hoda od East Heath Roada, nalazi se kositreni paviljon što

gleda na igralište s desne strane drvoreda. Moj sigurnosni signal bio je nov čavlićzaboden visoko u

drveni potporanj, kad se uđe s lijeve strane.

- A odzivni signal? - upita Smiley. No većje znao odgovor.

- Linija žutom kredom - odgovori Mostyn. - Pretpostavljam da je žuto neka vrsta zaštitnog znaka

grupe još iz prošlih dana. - Glas mu je nagoviještao kraj. - Zabio sam čavlić, vratio se ovamo i čekao.

Kako se nije pojavio, pomislio sam, »Pa ako je manijakalno tajnovit, morat ću ponovo do paviljona

kako bih provjerio njegov odzivni signal, tako ću znati da li je u blizini i da li predlaže da primijenim

alternativni postupak«.

- Koji je bio?

- Pokupiti ga autom u blizini stanice podzemne željeznice u Swiss Cotageu, u jedanaest četrdeset.

Spremao sam se izaći i pogledati kada me nazvao gospodin Strickland i naredio da se ne mičem dok

ne dobijem daljnje upute. - Smiley pretpostavi daje završio, no to baš nije bilo sasvim točno. Kao da

je zaboravio na sve ostale, Mostyn lagano zavrti lijepo oblikovanom giavom. - Nisam se susreo s njim

- zgranuto reče. - Bio je to moj prvi agent, a nisam se susreo s njim, nikada neću saznati što mi je htio

reći. Moj prvi agent, i sad je mrtav. Nevjerojatno. Osjećam se poput Jone. - Nastavio je vrtjeti glavom

još dugo pošto je dovršio svoj govor.

Lacon žustro nadoda post scriptum: - No, dakle, danas i Scotland Yard ima kompjutor, George.

Hitska je patrola pronašla tijelo, izolirali su taj kraj a u trenutku kada su njegovo ime stavili u

kompjutor, upalilo se svjetlo ili se pokazalo mnoštvo brojki ili što ja znam što, no uglav-

50

nom istog su trena znali da je na našoj listi onih koje treba stalno držati na oku. Nakon toga je

krenulo k'o navijeno. Sef policije je nazvao Ministarstvo unutrašnjih poslova, iz Ministarstva

unutrašnjih su nazvali Circus...

- A vi ste nazvali mene - dometnu Smiley. - Zbog čega, Oliver? Čiji je to bio prijedlog da mene

umiješate u ovo?

- Zar je to važno, George?

- Enderby?

- Ako baš inzistirate, da, bio je to Saul Enderby. George, saslušajte me.

Napokon je nastupio Laconov trenutak. Problem, ma kakav bio, nalazio se pred njima, ako ne u

potpunosti određen, a ono bar donekle jasan. Mostyn je bio zaboravljen. Lacon je samopouzdano

stajao nad Smileyjem koji je sjedio, uzevši sebi za pravo da mu se obraća kao starom prijatelju.

- Kako sad stvari stoje, George, mogao bih otići do savjetnika i reći im: »Proveo sam istragu, i Circus

je čist u tom pogledu.« To bih im mogao reći. »Circus nije ničim poticao te ljude na njihovog vođu.

Cijelu ovu godinu nismo ga ni plaćali niti mu pomagali!« Čista istina. Circus nije vlasnik njegova

stana, njegova auta, ne plaća mu stanarinu, ne obrazuje njegovu kopilad, niti šalje cvijeće njegovoj

ljubavnici, ništa od onih nekadašnjih - žaljenja vrijednih - odnosa, bilo s njim bilo s drugima njegove

vrste. On je povezan jedino s prošlošću. Ljudi zaduženi za njega zauvijek su napustili scenu - ti i

Esterhase, obojica iz stare garde, obojica izvan službe. To bih im mogao reći držeći ruku na srcu.

Savjetnicima osobno, a ako je potrebno i samom svom Ministru.

- Nije mi baš jasno o čemu govorite - reče Smiley namjerno hineći nerazumijevanje. - Vladimir je bio

naš agent. Htio nam je nešto saopćiti.

- Naš bivši agent, George. Otkud znamo da nam je htio nešto saopćiti? Nismo mu dali nikakve upute

za akciju. Govorio je o hitnosti - čak i o sovjetskoj obavještajnoj službi - to mnogi bivši agenti čine

kada pružaju kapu da im se udijeli!

- Vladimir ne - reče Smiley.

No izvrtanje činjenica bilo je Laconovo područje. Bio je rođen za to, disao s tim, tu je mogao

slobodno letjeti i praćakati se, što se toga tiče nitko u Whitehallu nije mu bio ravan.

- George, nitko ne može nas smatrati odgovornima za svakog bivšeg agenta koji je toliko nerazuman

da se uputi u noćnu šetnju sve opasnijim londonskim parkovima! - Rastvorio je ruke pozivajući se na

to. - George. Što će dakle biti? Izaberite. Vi izaberite. S jedne strane, Vladimir je tražio da

porazgovara s vama. Umirovljeni drugari - čavrljanje o prošlim vremenima - zašto ne? A da bi to

malo požurio, što bi svatko od nas možda učinio, on se pretvara da ima nešto važno za nas. Neki

dragulj od informacije. Zašto ne? Svi oni to čine. U tom će nas pogledu moj Ministar podržati. Neće

biti kotrljanja glava, nikakve

51

zlovolje, kabinetske histerije. On će nam pomoći pokopati taj slučaj. Ne zataškati, naravno. No

poslužit će se svojom sposobnošću ocjenjivanja situacije. Ako ga ulovim u pravom raspoloženju,

možda čak zaključi da uopće nema razloga tim problemom opterećivati savjetnike.

- Amen - oglasi se Strickland.

- S druge strane - Lacon je bio uporan, sakupivši svu svoju moćuvjeravanja za taj napad - ako stvar

sasvim otvoreno prikažemo, George, i Ministru padne na pamet da smo njegovu časnu službu upleli

u raščišćavanje nekog nedopuštenog poduhvata koji je uz to još i propao - ponovo je velikim

koracima mjerio sobu, zaobilazeći zamišljenu močvaru - te dođe do skandala, George, i ustanovi se

da je Circus - vaša stara služba, George, koju još uvijek volite, uvjeren sam u to - bio nedavno

umiješan u odnose s po zlu poznatom revanšističkom skupinom emigranata - mušičavom,

brbljavom, snažno antidetantski nastrojenom - sa svim vrstama anakronističkih opsjednutosti - čisti

mamurluk iz najgorih dana hladnog rata - upravo prototip onoga što su nam naši šefovi naredili da

izbjegavamo - ponovo je stigao do svog kuta, malo izvan dometa svjetiljke - a osim toga došlo je i do

ubojstva, George - oni će ga bez sumnje ocijeniti kao namjeru da se stvar zataška - a sve će to

naravno, biti praćeno zanimanjem javnosti - bojim se da bi takav skandal mogao prepuniti čašu.

Naša služba je još uvijek slabo dijete, George, boležljivo, a u rukama tih pridošlica silno osjetljivo. U

ovom je trenutku na putu da se ponovo oporavi, no još uvijek može umrijeti i od najobičnije

prehlade. Ako do toga dođe, krivda neće mimoići ni vašu generaciju. Imate dužnost, kao i svi mi.

Odanost.

Dužnost spram čega! upita se Smiley onim dijelom svoga bića koje ponekad kao da je bilo promatrač

ostalih. Odanost prema kome? »Nema odanosti bez izdaje«, znala mu je govoriti Ann kad su bili

mladi, dok se još pokušavao pobuniti protiv njenih nevjerstava.

Neko vrijeme nitko ne progovori.

- A oružje? - napokon upita Smiley, tonom osobe koja provjerava vjerodostojnost teorije. - Kako ćete

to objasniti, Oliver?

- Kakvo oružje? Nije bilo nikakvog oružja. Ustrijeljen je. Najvjerojatnije od vlastitih drugova,

poznavajući njihovo spletkarenje. A da i ne govorimo o njegovu apetitu za tuđe žene.

- Da, ustrijeljen je - složi se Smiley. - Pogođen u lice. S nevjerojatno male razdaljine. I pretraživan na

čudan način. Odnesena mu je lisnica. To je policijska dijagnoza. No naša bi dijagnoza bila drugačija,

zar ne, Lauder?

- Ni u kom slučaju - upadne Strickland, mrko ga gledajući kroz oblak cigaretnog dima.

- Pa, moja bi.

- No čujmo je onda, George - reče Lacon velikodušno.

- Oružje upotrebljeno pri Vladimirovu ubojstvu je uobičajeno sredstvo za likvidaciju kojim se služe

ljudi iz moskovskog Centra - reče Smiley. - Skriveno u kameri, aktovki ili bilo čemu drugom. Metak

52

s mekim vrhom ispaljuje se s minimalne udaljenosti. Da bi zatro trag, kaznio, obeshrabrio druge. Ako

me pamćenje ne vara, čak su i u Sar-rattu imali jedan primjerak u crnom muzeju pokraj bara.

- Još ga uvijek imaju. Strašan je - reče Mostyn. Strickland ga udostoji opakog pogleda.

- Ali George - zavapi Lacon.

Smiley pričeka znajući da bi se Lacon u ovakvom raspoloženju mogao zakleti da Big Ben ne postoji.

- Ti ljudi - ti emigranti - kojima je pripadao onaj jadni momak - ne dolaze li oni iz Rusije? Nije li

polovina njih bila u vezi s moskovskim Centrom - sa ili bez našeg znanja? Takvo oružje - što, naravno,

ne znači da ste vi u pravu - takvo bi oružje, u njihovu svijetu, moglo biti svakodnevno kao kruh!

I bogovi se uzalud bore protiv gluposti, pomisli Smiley: no Schiller je zaboravio birokrate. Lacon se

sada obraćao Stricklandu.

- Lauder. Još nije riješeno pitanje izjave za štampu. - Bilo je to naređenje. - Možda bi bilo dobro da se

još malo pozabaviš time i vidiš dokle su došli.

Strickland koji je bio izuo cipele poslušno otklipše kroz sobu i počne birati broj.

- Mostyn, mogli biste odnijeti ove stvari van, u kuhinju. Ne želimo ostavljati nepotrebne tragove, zar

ne?

Kako je sada i Mostyn otpušten, Smiley i Lacon se iznenada nađoše nasamo.

- Radi se o da ili ne, George - započne Lacon. - Stvari će se morati raščistiti. Dati objašnjenja svim

mogućim ljudima, što ja znam? Pošta. Mlijeko. Prijatelji. Koga većtakvi ljudi imaju. Nitko nije tako

upućen kao vi. Nitko. Policajci su obećali da će vam dati vremena. Neće zatezati, ali će pustiti da sve

ide po određenom redu prepuštajući stvar rutini. - Nervozno poskočivši Lacon priđe Smileyjevoj

stolici i nespretno sjedne na ručku naslona. - George. Vi ste bili njihov dušebrižnik. Dobro dakle,

molim vas da odete i održite misu. On je vas tražio, George. Ne nas. Vas.

Sa svojeg većpoznatog mjesta pokraj telefona, Strickland ih prekinu: - Traže potpis na izjavi za

štampu, Oliver. Htjeli bi da bude tvoj, ako nemaš ništa protiv.

- A zašto ne šefov? - oprezno upita Lacon.

- Čini se da misle kako će tvoj djelovati značajnije, pretpostavljam.

- Reci mu da ostane na liniji - reče Lacon i širokim zamahom ruke gurne šaku u džep: - Mogu li vam

dati ključeve, George? - Zveckao je njima pred Smileyjevim licem. - Uz uvjet. U redu? - Ključevi su još

uvijek zveckali. Smiley je zurio u njih i vjerojatno upitao: - uz kakav uvjet? A možda je samo zurio;

zapravo nije bio raspoložen za razgovor. Misli su mu bile zaokupljene Mostynom, i cigaretama što su

nedostajale; telefonskim razgovorima o susjedima; agentima bez lica; snom.

53

Lacon je nabrajao. Pridavao je veliku važnost nabrajanju pojedinih točaka. - Prvo, da se ponašate

kao privatno lice, Vladimirov izvršilac, ne naš. Drugo, da pripadate prošlosti, ne sadašnjosti i da s tim

u skladu djelujete. Steriliziranoj prošlosti! Da ćete stišavati vatru a ne raspirivati je. Da ćete nastojati

zatomiti svoje nekadašnje profesionalno zanimanje za njega, sasvim prirodno, jer to znači i naše.

Mogu li vam uz te uvjete dati ključeve? Da? Ne?

Mostyn je stajao na kuhinjskim vratima. Obraćao se Laconu, no njegove su ozbiljne oči cijelo vrijeme

zirkale prema Smileyju.

- Što je Mostyne? - upita Lacon. - Ne duljite.

- Upravo sam se sjetio jedne pribilješke među Vladimirovim podacima, gospodine. U Tallinu je imao

ženu. Pitam se ne bi li je trebalo obavijestiti. Mislio sam da će biti bolje ako vam to spomenem.

- I opet su podaci bili neprecizni - reče Smiley uzvraćajući Mo-stynu pogled. - Bila je s njim u Moskvi

kad je prebjegao preko granice, uhapšena je i odvedena na prisilan rad. Tamo je i umrla.

- Neka gospodin Smiley učini što god smatra potrebnim u pogledu takvih stvari - brzo progovori

Lacon, želeći izbjeći nov izljev, te spusti ključeve u Smileyjev nezainteresiran dlan. Odjednom su svi

bili u pokretu. Smiley je ustao, Lacon je većbio na polovini sobe a Strickland mu je pružao slušalicu.

Mostyn je kliznuo u zamračen hodnik i s vješalice skidao Smileyjev kišni kaput.

- Što vam je još rekao Vladimir preko telefona, Mostyne? - smireno upita Smiley, smještajući jednu

ruku u rukav.

- Kazao je »Reci Maxu da se to tiče Pjeskara. Reci mu da imam dva dokaza i mogu ih donijeti. Tada

će možda pristati da se nađe sa mnom.« To je dva puta ponovio. Bilo je na vrpci, no Strickland je

izbrisao.

- Znate li što je Vladimir htio time reći? Govorite tiho!

- Ne, gospodine.

- Niste našli među podacima?

- Ne, gospodine.

- Znaju li oni što je htio reći? - upita Smiley hitro trznuvši glavom u pravcu Stricklanda i Lacona.

- Mislim da bi Strickland mogao znati. Nisam siguran.

- Vladimir doista nije tražio Esterhasea?

- Nije, gospodine.

Lacon je završavao telefonski razgovor. Strickland preuzme slušalicu od njega i nastavi govoriti.

Vidjevši da je Smiley na vratima, Lacon krenu prema njemu.

- George! Dobro momče! Pođite sa srećom! Slušajte, htio bih da jednom porazgovaramo o braku.

Seminar bez ikakvog ustezanja. Računam na vas da mi objasnite tu vještinu, George!

- Da. Moramo se naći - reče Smiley.

Pogledavši prema dolje, zamijeti da se Lacon rukuje s njim.

54

Zavjerničku ćud toga sastanka pomutio je bizaran epilog. U Circusu je uobičajeno da se po kućama u

kojima se održavaju tajni sastanci ugrade skriveni mikrofoni. Agenti to na neki svoj čudan način

prihvaćaju, mada nisu obaviješteni o tome i mada službenici Circusa, zaduženi za njih, prave pokrete

kao da hvataju zabilješke. Prije sastanka s Vladimirom, Mostvn je prema svim pravilima, stavio

uređaj u pogon očekujući starčev dolazak, i nitko se, u panici koja je zatim zavladala, nije sjetio

isključiti ga. Vrpce su, većprema ustaljenoj rutini, poslane u Odsjek za prijepis, gdje su, u najboljoj

namjeri, skinuli tekst s njih i prepisali ga u nekoliko primjeraka tako da ga svaki zainteresirani

službenik Circusa može pročitati. Nesretni upravitelj Odsjeka za prigodne poslove dobio je jedan

primjerak, isto tako i Tajništvo, te šefovi Kadrovskog, Operativnog i Odsjeka za financije. No kad je

jedan primjerak napokon završio na stolu Laudera Stricklanda, došlo je do prave eksplozije i nedužni

su čitaoci prisiljeni da se zakunu na šutnju pod raznoraznim strašnim prijetnjama. Vrpca je bila

izvrsna. Tu je bilo Laconovo nemirno koračanje, a isto tako i Stricklandove primjedbe sotto voće,

ponekad vrlo nepristojne. Jedino je izostala Mostvnova zbunjena ispovijed u hodniku.

A što se samoga Mostvna tiče, on u tom događaju više nije imao nikakvog udjela. Povukao se iz

službe, po vlastitoj želji, nekoliko mjeseci kasnije, kao još jedan primjer uzaludno utrošene energije,

problema koji u posljednje vrijeme svakoga silno zabrinjava.

55

¦

6.

Isto nesigurno svjetlo koje je dočekalo Smileyja kada je sa zahvalnošću izašao iz onog stana za tajne

sastanke na svjež zrak hcmpstedskog jutra, dočekao je i Ostrakovu, mada je pariška jesen većuzela

većeg maha od londonske, i samo je još nekoliko posljednjih listova, poput otrcanih krpa, visilo s

platana. Baš kao ni Smilevju, ni njoj noćnije bila mirna. Ustala je u tami i pažljivo se obukla, te

razmišljala, budući da se to jutro činilo hladnijim, da li je većvrijeme da izvuče zimske čizme, s

obzirom na to da je propuh u njenoj trgovini znao biti okrutan i najviše joj pogađao noge. Još uvijek

neodlučna, izvukla ih je iz ormara, obrisala i čak ulaštila, no još se uvijek dvoumila da li da ih obuče ili

ne. Tako je to bivalo uvijek kad bi imala neki veliki problem s kojim se trebalo uhvatiti ukoštac: tada

bi oni maleni postajali nepodnošljivi. Prepoznala je sve znakove, mogla ih je osjetiti kako nadolaze,

no nije mogla učiniti ništa u vezi s tim. Događalo bi joj se da zagubi torbicu, zabrlja knjigovodstvo u

trgovini, zalupi vratima stana ne ponijevši ključ te mora ići po onu staru ludu od nadstojnice,

madame la Pierre, što gunđa i unjka poput koze kad padne u koprive. Moglo joj se lako dogoditi, kad

bi je spopalo to stanje, da nakon punih petnaest godina što ide istim putem, uđe u pogrešan autobus

i sva bijesna završi u nepoznatom dijelu grada. Naposljetku ipak navlačeći čizme - te mrmljajući

samoj sebi »ludo stara, kretenu«, i tome slično - i vukući tešku torbu za nabavke koju je pripremila

još prošle noći, ona krenu uobičajenim putem, prolazeći pored tri uobičajena dućana, ne mareći da

uđe u njih, cijelo vrijeme pokušavajući otkriti da li silazi s uma ili ne.

Luda sam. Nisam luda. Netko me pokušava ubiti, netko me pokušava zaštititi. Na sigurnom sam. U

životnoj opasnosti sam. Naprijed, natrag.

U toku četiri tjedna pošto je primila svog malog estonskog ispovjednika, Ostrakova je počela

zamjećivati u sebi mnoge promjene, za većinu kojih uopće nije bila nezahvalna. Nije bilo važno da li

se zaljubila u njega ili ne; no pojavio se baš u pravom trenutku, njegov je borbeni duh oživio u njoj

otpor koji je počeo gasnuti. Raspalio je zatomljene vatre, bilo je u njemu dovoljno prisnosti da je

podsjeti na Glikmana a i na ostale muškarce; jer nikada nije bila baš posebno suzdržana. A kako je,

razmišljala je, povrh svega, čarobnjak čovjek dobra izgleda, koji pozna žene i ulazi u moj život

naoružan slikom moga učitelja i, očito, odlukom da ga makne - no dakle, bilo bi sasvim

neprilično da se, ovakva usamljena stara luda kakva jesam, ne zaljubili u njega istog trena!

No čak jači dojam od njegove magije ostavila je njegova ozbiljnost. »Ne smijete kititi stvarnost«,

rekao joj je s neuobičajenom oštrinom u glasu kada je, zbog zabave ili raznolikosti, dopustila malo

odstupanje od prikaza događaja danog u pismu Generalu. - Ne smijete sada samo zbog toga što se

sada osjećate smirenijom počiniti grešku i pomišljati da je opasnost minula.

Obećala je da će se popraviti.

- Opasnost je posvemašnja - rekao joj je na odlasku. - Ona nije samo vaša da biste je mogli uvećati ili

umanjivati.

Većsu joj i ranije ljudi govorili o opasnosti, no kada je to čarobnjak rekao, ona mu je vjerovala.

- Opasnost za moju kćer? - upitala je. - Opasnost za Aleksandru?

- Vaša kći nema udjela u ovome. Budite uvjereni da ne zna ništa

0 onome što se zbiva.

- Opasnost za koga, onda?

- Opasnost za sve nas koji smo upućeni u ovo - uzvratio je, dok se sretno prepustila njihovom

jedinom zagrljaju, na vratima. - U najvećoj mjeri opasnost za vas.

A sada, u posljednja tri dana - ili dva? ili deset? - Ostrakova se mogla zakleti da je vidjela opasnost

kako se skuplja oko nje poput vojske sjenki pri samrtničkoj postelji. Ta opasnost koja je bila

posvemašnja, koja nije bila samo njena da bi je mogla uvećavati ili umanjivati. Ove ju je subote

ujutro vidjela ponovo, dok je bučno koračala u svojim ulaštenim zimskim čizmama, mašući teškom

torbom za nabavke; ona ista dva čovjeka što su je slijedila, premda je bio vikend. Glomazni ljudi.

Glomazniji od riđeg čovjeka. Ljudi kakvi sjede po policijskim sobama za vrijeme istrage. I nikada ne

progovore ni riječ. Jedan je hodao pet metara iza nje, a drugi usporedo, s druge strane ceste, i

upravo prolazio pokraj vrata onog vjetropira Merciera, trgovca sapunima, čija je crveno-zelena tenda

visila tako nisko da je predstavljala opasnost čak i za osobu skromne visine, poput Ostrakove.

Kada je napokon bila sebi dopustila da ih zamijeti po prvi put, bijaše zaključila da su to Generalovi

ljudi. Bilo je to u ponedjeljak, ili u petak? General Vladimir mi je poslao svoju tjelesnu stražu,

oduševljeno je pomislila, i u toku cijelog tog opasnog prijepodneva smišljala kakvim bi im

prijateljskim znacima mogla izraziti zahvalnost: sukrivi osmijesi koje će im uputiti dok ne bude nikog

u blizini, pripremit će im

1 odnijeti čak i soupe da im olakša bdjenje na vratima. Dva golema stražara, razmišljala je, i to samo

za jednu staru damu! Ostrakov je bio u pravu: taj General je stvarno čovjek! Drugi dan je zaključila da

oni uopće ne postoje, i da je njena potreba da izmisli takve ljude bila naprosto odraz želje za

ponovnim zbližavanjem s čarobnjakom: tražim nešto što bi me povezalo s njim; baš kao što se još

nisam uspjela prisiliti

57

da operem čašu iz koje je pio votku, ili poravnam uleknute jastuke na kojima je sjedio i držao mi

predavanje o opasnosti.

No trećeg - ili je to bilo petog - dana počela je kritičnije gledati na te svoje nazovi-zaštitnike. Prestala

se igrati male djevojčice.

Napustivši stan rano izjutra, nije važno kojeg dana, da bi prisustvovala primitku jedne za njenu

trgovinu posebno važne pošiljke, zakoračila je iz utočišta svojih sanja ravno na ulice Moskve, onakve

kakve ih je i prečesto viđala za godina provedenih s Glikmanom. Jadno osvijetljena, oblim kamenjem

popločena ulica bila je sasvim prazna, na njoj se nalazio samo crni auto parkiran dvadeset metara od

vrata Ostrakove. Najvjerojatnije je stigao toga trena. Kasnije joj se činilo da ga je vidjela kako se

zaustavlja, vjerojatno da bi ostavio stražare na mjestu na kojem su imali obaviti posao. Zaustavlja se

naglo, baš u trenutku kad je izašla. I zatim obara svjetla. Odlučno je krenula pločnikom. »Opasnost

za vas«, odzvanjalo joj je sjećanjem; »opasnost za sve nas koji znamo.«

Automobil ju je slijedio.

Misle da sam kurva, tašto je pomislila, jedna od onih ostarjelih koje hvataju jutarnje mušterije.

Iznenada joj postane jedini cilj domoći se unutrašnjosti crkve. Bilo koje crkve. Najbliža ruska

pravoslavna crkva bila je udaljena dvadeset minuta i tako malena da je moliti se u njoj nalikovalo na

seansu, većje to što si se nalazio tako blizu Svetoj obitelji samo po sebi pružalo oprost. No dvadeset

je minuta bilo čitava vječnost. Nepravo-slavne crkve je, kao po pravilu, u potpunosti izbjegavala -

one su bile izdaja njene nacionalnosti. No ovog je jutra, s automobilom što je milio iza nje, potisnula

predrasude i jurnula u prvu crkvu na koju je naišla, a koja se pokazala ne samo katoličkom većštoviše

modernom katoličkom, tako da je cijelu misu čula dvaput na lošem francuskom - a čitao ju je

svećenik-radnik stoje zaudarao na bijeli luk, ili još gore. Ali kada je izašla, onih ljudi nije bilo na vidiku,

a to je jedino bilo važno - čak iako je, stigavši u trgovinu, morala obećati da će odraditi dva dodatna

sata zbog problema koje je prouzročila zakašnjenjem.

A zatim tri dana - ništa, ili je prošlo pet? Ostrakova je postala isto tako nesposobna za

preračunavanje vremena kao i novca. Tri ili pet, otišli su, nikada nisu ni postojali. Sve je to bilo samo

njeno glupavo »kićenje stvarnosti« kako ga je čarobnjak nazvao, njena glupava navika da previše

toga vidi, da prečesto gleda ljudima u oči, izmišlja suviše događaja. Sve do danas, kada su se vratili.

No danas je sve to bilo nekih pedeset tisuća puta gore, jer je danas bilo sada, a ulica je danas bila

tako prazna kao Posljednjeg dana ili Prvog, a čovjek što je hodao pet metara iza nje sada se

približavao, a onaj što se nalazio pod Merciero-vom napadački opasnom tendom prelazio ulicu da

mu se pridruži.

Ono što je slijedilo, prema razmišljanjima i vizijama Ostrakove, trebalo se zbiti u tren oka. U jednom

trenutku si uspravan, hodaš pločnikom, a u slijedećem uz blijesak svjetala i zujanje sirena, većsi na

58

operacionom stolu, okružen kirurzima s raznobojnim maskama. Ili si na Nebu, pred Svemogućim, i

zamuckujući se ispričavaš zbog nekih grijehova, zbog kojih ti zapravo nije nimalo žao; a - ako si ga

uopće dobro shvatio - nije ni Njemu. Ili, najgore od svega, osvijestiš se i vratiš u svoj stan, hodajući

sav ranjav, a tvoja dosadna polusestra Valentina u nastupu sumnjivog milosrđa ostavi sve, te dolazi

iz Lyona da bi zvrjala k'o naricaljka kraj tvog kreveta.

Nijedno se od tih iščekivanja nije ispunilo.

Ono što se stvarno dogodilo, odvijalo se sporošću podvodnog baleta. Čovjek koji se približavao

odostrag sada ju je sustigao i zauzeo desni, ili unutrašnji položaj. U istom se trenutku onaj što je

prelazio preko ceste stvorio njoj slijeva i sada hodao uz nju, ali ne pločnikom većžlijebom, te je usput

prskao ostacima jučerašnje kiše. Po svojoj fatalnoj navici gledanja ljudima u oči Ostrakova se

zagledala u svoja dva neželjena pratioca i vidjela ono što je većprepoznavala i znala napamet. Oni su

progonili Ostrakova, oni su ubili Glikmana, i po njenom mišljenju većstoljećima ubijaju cjelokupno

rusko stanovništvo, bilo da je to u ime Cara, Boga ili Lenjina. Odvrativši pogled od njih, ugledala je

onaj crni auto što ju je pratio do crkve, gdje se praznom ulicom polako približava prema njoj. Stoga

je učinila točno ono što je cijelu tu noćplanirala dok je ležala budna zamišljajući što se može dogoditi.

U torbu za nabavke bila je stavila staro glačalo na ugljen, starudiju koju je Ostrakov nabavio u

vrijeme kada se, jadni čovjek, počeo zanositi mišlju da bi mogao zaraditi koji dodatni franak baveći

se antikvitetima. Njena je torba bila kožna - od zelenih i smeđih komadića - i vrlo čista. Zabacivši je

unatrag, ona svom svojom snagom zavitla njome na čovjeka u žlijebu - u prepone, njegovo mrsko

središte. On opsuje - nije čula na kojem jeziku - i sruči se na koljena. Ovdje njen plan skrenu sa

zamišljene linije. Nije očekivala napasnika s obje strane i trebalo joj je vremena da povrati ravnotežu

te zamahne glačalom na drugog čovjeka. No on joj to nije dopustio. Obujmio ju je rukama, ščepao

poput debele vreće i digao od tla. Vidjela je kako joj torba ispada i začula odzvanjanje glačala po

metalnom poklopcu kanalizacije. Još uvijek gledajući nadolje, vidjela je svoje čizme kako se ljuljaju

desetak centimetara od zemlje, baš kao da se objesila poput svog brata Nikija - i njezina su stopala,

kao tada njegova, bila okrenuta na unutra, jedno prema drugom, nalik na stopala idiota. Zamijeti da

joj je prednja strana jedne čizme, one lijeve, ogrebena pri rvanju. Napadač je sada još žešće stegao

ruke oko njenih grudi, i ona se pitala hoće li joj popucati rebra prije no što se uguši. Osjeti kako je on

povlači unatrag i pretpostavi da je namjerava baciti u auto koji se sada priličnom brzinom približavao

cestom: kidnapiraju je! Ta je pomisao užasnu. Ničeg, ponajprije smrti, nije se u tom času više grozila

od misli da će je te svinje odvesti natrag u-Rusiju i podvrći onoj polaganoj, doktrinarnoj, zatvorskoj

smrti kojom su, bila je uvjerena u to, umorili Glikmana. Borila se svom svojom snagom, uspjelo joj je

ugristi ga za ruku. Vidje

59

nekoliko okupljenih prolaznika koji su djelovali isto toliko uplašeni kao i ona sama. I tada shvati da

automobil ne usporava i da ti ljudi imaju nešto drugo na umu: ne kidnapirati je većubiti. Bacio ju je.

Sklupčala se, nije pala, i kad je auto naglo skrenuo da bi je srušio, ona zahvaii Bogu i svim njegovim

anđelima što se na kraju bila odlučila za zimske čizme jer ju je prednji branik udario odostraga po

goljenič-nim kostima i kada je ponovo ugledala svoja stopala, bila su joj točno pred licem, a gola

bedra rastvorena kao pri porodu. Neko je vrijeme letjela a onda udarila o cestu svim dijelovima svoga

tijela istodobno - glavom, kičmom i petama - te se poput kobasice kotrljala ulicom. Auto je prošao

pored nje no ona začu cviljenje guma pri zaustavljanju i upita se namjeravaju li sada voziti unatrag i

ponovo prijeći preko nje. Htjede se pomaknuti no osjeti veliku pospanost. Čula je glasove i lupanje

automobilskih vrata, čula brektanje motora koje je zatim oslabilo, dakle ili je odlazio ili ona gubi sluh.

- Ne dodirujte ju - reče netko.

Ne, nemojte, pomisli ona.

- To je nedostatak kisika - začu sebe govoriti. - Podignite me na noge i bit će mi dobro.

Zašto li je, zaboga, to rekla? Ili je to samo pomislila?

- Aubergines - rekla je. - Dovedite aubergines. - Nije znala da li govori o kupovini ili o prometnim

pošiljkama koje su po pariškom slengu bile aubergine.

Tada su dvije ženske ruke prebacile deku preko nje i započela je žučna galska prepirka što bi

slijedeće trebalo učiniti. Da li je netko zapamtio broj? htjela je upitati. No doista je bila suviše

pospana a da bi brinula, a osim toga nije imala ni kisika - pad joj ga je zauvijek isisao iz tijela. Vidjela

je poluustrijeljene ptice kao nekoćpo ruskim poljima, kako bespomoćno udaraju krilima o zemlju,

čekajući da im se psi približe. Generale, pomisli, da li ste primili moje drugo pismo? Gubeći se u

daljini, ona ga je molila, preklinjala da ga pročita i odgovori na zaklinjanja u njemu. Generale,

pročitajte moje drugo pismo!

Bila ga je napisala prije tjedan dana u trenutku očaja. Poslala ga je jučer u drugom takvom trenutku.

60

7.

U blizini stanice Paddington postoje ulice s viktorijanskim zgradama koje su izvana obijeljene poput

luksuznih prekooceanskih brodova, a iznutra mračne poput grobova. Westbourne Terrace je tog

subotnjeg prijepodneva blještala sjajnije no ijedna od njih, ali je prilaz što je vodio do onog njenog

dijela u kojem je stanovao Vladimir bio na jednom kraju zatrpan gomilom madraca koji su trunuli, a

na drugom srušenim kablom što je nalikovao na pograničnu brklju.

- Hvala, ovdje ću izaći - pristojno reče Smiley i isplati taksista kod madraca.

Stigao je čak iz Hampsteada i boljelo ga je koljeno. Vozač, Grk, cijelo vrijeme mu je pričao o Cipru i

on je iz uviđavnosti klečao na malom pomoćnom sjedalu pokraj pregrade što dijeli vozača od

putnika, kako bi čuo priču usprkos buci motora. Vladimire, morali smo ti omogućiti bolje, pomisli

promotrivši prljavštinu po pločnicima i jadno rublje što je visilo s balkona. Circus je trebao iskazivati

više poštovanja uspravnom čovjeku.

Tiče se Pjeskara, razmišljao je. Reci mu da imam dokaze i mogu ih donijeti sa sobom.

Hodao je polagano, znajući da je u rane jutarnje sate bolje izlaziti iz kuće nego ulaziti u nju. Na

autobusnom stajalištu stvorio se omanji rep. Mljekar je obilazio ulaze, isto tako i raznosač novina.

Eskadrila sletjelih galebova dostojanstveno je navalila na prosuto smeće. Ako su galebovi krenuli u

gradove, razmišljao je, hoće li i golubovi krenuti na more? Prolazeći ulicom ugleda motociklista gdje

uz kolnik parkira svog ata s crnom prikolicom službena izgleda. Nešto u držanju tog čovjeka podsjeti

ga na visokog dostavljača koji je donio ključeve stana - slična postojanost, zamjetljiva čak i s takve

udaljenosti, te smjerna, gotovo vojnička pozornost.

Stabla kestena što su gubila lišće zasjenjivala su ulazna vrata, preplašena ga mačka oprezno odmjeri.

Zvono je bilo posljednje između njih trideset, no Smiley ga ne pritisnu većgurnu dvokrilna vrata koja

se suviše spremno otvoriše, otkrivajući iste one sumorne hodnike obojene jarkom bojom da bi se

onemogućili ljubitelji poruka po zidovima, i isto ono stubište prekriveno linoleumom koje je cviljelo

poput bolničkih kolica. Sjećao se svega toga. Ništa se nije promijenilo, a sad više i neće. Nije bilo

prekidača za svjetlo, a što se više penjao, stube su postajale mračnije. Zašto Vladimirovi ubojice nisu

ukrali njegove ključeve?

pitao se, osjećajući kako mu lupkaju o bok pri svakom koraku. Vjerojatno im nisu bili potrebni.

Vjerojatno su većimali vlastiti svežanj. Stigao je do odmorišta i provukao se pokraj raskošnih dječjih

kolica. Začu zavijanje psa, jutarnje novosti na njemačkom i klokotanje zajedničkog zahoda. Začu

dijete kako urla na majku, a onda pljus, i oca kako urla na dijete. Reci Maxu da se tiče Pjeskara. Ćutio

se zadah curryja, prženja na jeftinoj masti i raskužnog sredstva. Ćutio se zadah prevelikog broja ljudi

koji nemaju previše novca, zgužvanih na prema-lom prostoru. I toga se sjećao. Ništa se nije

izmijenilo.

Da smo se prema njemu ponijeli bolje, to se nikada ne bi dogodilo, zaključi Smiley. Zanemareni su i

suviše lak plijen ubojicama, pomisli, nesvjestan koliko su njegove misli bliske mislima Ostrakove.

Sjećao se dana kad su ga doveli ovamo, dušebrižnik Smiley i glasonoša Toby Esterhase. Odvezli su

se na Heathrow da ga dočekaju: Toby, momak od akcije, premazan svim mastima, kako je sam

običavao govoriti. Toby je vozio kao lud, ali su ipak gotovo zakasnili. Avion se većbio spustio. Požurili

su k izlazu i ugledali ga: prošaran srebrnim vlasima i veličanstven, nepomično se uzdizao u prostoru

za prihvat prtljage, dok su se obični smrtnici vrzmali oko njega. Sjećao se njihovog ozbiljnog zagrljaja

- Max, stari druže, jesi li to zaista ti? - Ja sam, Vladimire, ponovo su nas združili. - Sjećao se kako ih je

Toby potajno proveo kroz prostrane stražnje hodnike imigracione službe jer su razbješnjeni

francuski policajci oduzeli starom momku sve papire prije no što su ga izbacili. Sjećao se kako su

ručali kod Scotta, sva trojica, stari je momak bio previše uzbuđen a da bi mogao piti, oduševljeno je

pričao o budućnosti mada su svi znali da je on nema: - Bit će kao nekoću Moskvi, Max. Možda čak

uspijemo s Pjeskarom. - Slijedećeg su dana pošli u potragu za stanom. - Želimo vam pokazati

nekoliko mogućnosti, Generale - objasnio je Toby Esterhase. Bilo je vrijeme Božića i budžet za

osiguranje smještaja većpotrošen za tu godinu. Smiley je podnio molbu financijskom odsjeku

Circusa. Pokušao je utjecati na Lacona i ministra financija da se odobri dodatni troškovnik, no

uzalud. - Propisna doza stvarnosti će ga spustiti na zemlju - izjavio je Lacon. - Uvjerite ga, George.

Zato ste tu. - Njihova je prva doza stvarnosti bilo svratiste za prostitutke u Kensingtonu, druga je

imala pogled na ranžirnu stanicu blizu Waterlooa. Westborne Terrace je bila treća i dok su se uz

cviljenje penjali istim ovim stubištem, s Tobyjem na čelu, starac se iznenada zaustavi, nakrivi veliku

prosijedu glavu i teatralno namršti nos:

Aha! Dakle, ako budem gladan, treba samo da stanem na hodnik, onjušim i glad će proći! izjavio je

muklim francuskim. Na taj način neću morati jesti čitav tjedan!

Tada je veći Vladimir shvatio da su ga zauvijek otpisali.

Smiley se vrati sadašnjosti. Slijedeće je odmorište bilo muzički obojeno, zamijeti, nastavljajući

samotni uspon. Kroz jedna je vrata dopirala rock-glazba »navinuta do daske«, a kroz druga Sibelius i

miris

62

slanine. Zavirivši kroz prozor ugleda dva čovjeka kako bazaju među stablima kestena gdje ih nije bilo

kada je stigao. Tako rade ekipe, pomisli. Vani ostave stražu dok ostali krenu unutra. No čija je to

ekipa bilo je drugo pitanje. Moskovska? Glavnog inspektora? Saula Ender-byja? Niže dolje, niz cestu,

visoki je motociklist nabavio ilustrirane novine i sada je sjedio na motoru čitajući ih.

Vrata se otvoriše pokraj Smilevja i pojavi se stara žena u kućnoj haljini, držeći mačku na ramenu. Čak

i prije no što ga je oslovila, mogao je osjetiti zadah noćašnjeg pića u njenom dahu.

- Jesi li ti tat, zlato? - upitala je.

- Bojim se da nisam - uzvrati Smiley nasmijavši se. - Samo posjetilac.

- Ipak, lijepo je kad se nekome sviđaš, zar ne, zlato? - rekla je.

- Da, doista - uzvrati Smiley pristojno.

Posljednji je dio stepeništa bio vrlo uzak i strm, osvijetljen pravom dnevnom svjetlošću što je

dopirala iz žicom uokvirenog prozora na kosini krova. Na zadnjem su odmorištu bila dvoja vrata, i

jedna i druga zatvorena, i jedna i druga vrlo uska. Na jednima ga dočeka strojem otkucan natpis:

»Gosp. V. Miller, prijevodi«. Smiley se prisjeti prepirke oko Vladimirovog novog imena sada kad je

trebalo da postane Londončanin i da se ničim ne ističe. »Miller« nije predstavljalo problem. Iz nekog

je razloga »Miller« starom momku djelovalo sasvim dostojanstveno. - Miller, c'est bien - izjavio je. -

Miller mi se sviđa, Max. - No »Gosp.« je bilo sve samo ne dobro. Uporno je zahtijevao da bude

general, a potom je odlučio zadovoljiti se s pukovnik. No Smiley je u svojoj ulozi dušebrižnika u tom

pogledu bio nepopustljiv: gosp. će pričinjavati znatno manje problema nego izmišljeni čin u

pogrešnoj vojsci, odredio je.

Hrabro je pokucao znajući da je tiho kucanje sumnjivije od glasnog. Začu odjek i ništa više. Nikakvih

koraka, nikakvog iznenada utihnulog zvuka. Zazva »Vladimir« kroz otvor uložnice za pisma kao da je

stari znanac što je došao u posjet. Pokušao je s jednim od ključeva iz svežnja no zaglavio se, pokušao

je drugim i ovaj se okrenu. Zakorači unutra i zatvori vrata za sobom očekujući da ga nešto udari po

glavi, ipak mu je bila draža smrskana lubanja nego metkom razneseno lice. Zavrtje mu se u glavi te

shvati da je suspregao dah. Zamijeti istu onu bijelu boju; istu prazninu kakva vlada po zatvorskim

ćelijama. Isti čudnovati muk kao u telefonskoj govornici; ista mješavina javnih mirisa.

Upravo ovdje smo stajali, prisjeti se Smiley - onog popodneva, sva trojica. Toby i ja poput remorkera

što guraju stari ratni brod. Posrednik nekretninama je rekao »luksuzan stan na mansardi«.

- Beznadno - izjavio je Toby Esterhase na svom mađarskom francuskom, jer je uvijek bio prvi koji

započinje razgovor; okrenuo se k vratima i spremao poći. - Hoću reći zaista odvratno. Hoću reći

trebalo je da dođem ovamo i sam pogledam, zaista sam idiot - nastavio

63

je Toby kad se Vladimir još uvijek nije pomakao s mjesta. - Generale, molim vas primite moju ispriku.

To je čista uvreda.

Smiley se pridružio. - Možemo ti pružiti bolje od ovoga, Vladi; puno bolje, samo moramo biti uporni.

No starčev je pogled bio uprt u prozor, baš kao sada Smileyjev, u tu razigranu šumu dimnjaka,

zabata i krovova pokrivenih crijepom, što je bujala iza prozorske ograde. Iznenada spusti tešku ruku

zaštićenu rukavicom na Smileyjevo rame:

- Bolje čuvajte svoj novac za ubojstvo one svinje u Moskvi. Max -posavjetova.

I dok su mu suze tekle niz obraze, Vladimir je s odlučnim osmijehom na ustima nastavio gledati te

dimnjake nalik na moskovske i svoje ugasle snove o povratku i životu pod ruskim nebom.

- On reste ici - napokon naredi, kao da je upravo smislio plan

0 posljednjem očajničkom otporu.

Duž zida bio je postavljen uzak divan, a na prozorskoj dasci kuhalo. Po vonju kita Smiley zaključi da

je starac nastavio sam bojati sobu u bijelo, prikrivajući tako vlagu i krpeći pukotine. Na stolu koji mu

je služio kao radni i kao jedaći ležao je stari pisaći stroj Remington

1 nekoliko izlizanih rječnika. Njegovi prijevodi: nekoliko dodatnih penija koji su popunjavali mirovinu.

Zamahnuvši laktovima prema natrag kao da ima problema s kičmom, Smiley se ispravi u svoju punu

mada neznatnu visinu i baci na uobičajen posmrtni obred što slijedi nakon smrti svakog špijuna. Na

ormariću od borovine smještenom pokraj kreveta nalazila se Biblija na estonskom. Pažljivo ju je

prelistao da vidi da li su pojedini dijelovi isječeni, a zatim izvrtao gore-dolje tražeći komadiće papira i

fotografije. Otvorivši ladicu ormarića pronašao je bočicu pilula za pomlađivanje seksualno

onemoćalih i tri medalje za hrabrost Crvene armije, pričvršćene na kromiranoj dršci. Toliko

0 prikrivanju identiteta, pomisli Smiley stojeći pokraj kreveta; upita se kako su Vladimir i njegove

mnogobrojne ljubavnice uspijevali na tako uskom prostoru. Nad uzglavljem je visio bakropis što je

prikazivao Martina Luthera. Pokraj njega kolor fotografija pod nazivom »Crveni krovovi starog

Tallina« koju Vladimir mora da je odnekud izrezao

1 zalijepio na komad kartona. Slijedeća je slika prikazivala »Obalu Kazarija«, a na trećoj su bili

»Mlinovi i ruševan dvorac«. Zavirio je iza svake. Tada mu pažnju privuče noćna svjetiljka. Pokušao ju

je uključiti a kad vidje da ne radi, izvuče utikač, izvadi žarulju i stade tražiti po drvenom postolju, no

bez rezultata. Iznenadni ga je vrisak izvana potjerao uza zid, no kada se sabrao, shvati da su to oni na

kopnu rođeni galebovi: cijela se kolonija sjatila oko dimnjaka. Ponovo je pogledao na ulicu. One su

dvije dangube otišle. Krenuli su gore, pomisli: gotovo je s mojom prednošću prvoga. To nisu

policajci; to su ubojice. Na motor s crnom prikolicom sada nije nitko pazio. Zatvorio je prozor pitajući

se postoji li posebna Valhala za umrle špijune gdje će se on i Vladimir sresti i gdje će sve stvari moći

postaviti na mjesto; govoreći samom sebi

64

kako je proživio dovoljno dug život i kako je taj trenutak jednako pogodan za kraj kao i bilo koji

drugi. I ne vjerujući u to ni trenutka.

U ladici stola nalazili su se listovi papira bez linija, spajalica za papir, nagrizena olovka, nekoliko

gumica za pričvršćivanje i noviji telefonski račun za jedno tromjesečje, koji je bio neplaćen i

uspostavljen na iznos od sedamdeset osam funti, što začudi Smileyja kao neobično visoka svota s

obzirom na Vladimirov skroman način života. Otvorio je spajalicu za papir no nije pronašao ništa.

Telefonski je račun stavio u džep da bi ga kasnije proučio te nastavio pretraživati mada je znao da bi

za pravu pretragu trebala tri čovjeka koja bi morala raditi nekoliko dana prije no što bi sa sigurnošću

mogli reći da li su pronašli sve ono što se moglo naći. Ako je uopće tražio nešto određeno, onda je to

bio adresar ili rokovnik, ili bilo što čime se čovjek služi da bi se podsjetio na svoje obaveze, makar i

komadićpapira. Znao je da su ostarjeli špijuni, čak i oni najbolji među njima, ponekad pomalo nalik

na ostarjele ljubavnike; kako ih godine polako osvajaju, tako počinju varati, iz straha da ih njihove

sposobnosti napuštaju. Pretvaraju se da sve drže u pamćenju, no u potaji grčevito brane svoju

muškost, u potaji zapisuju stvari, vrlo često na nekom svom domaćem šifriranom pismu koje, kad bi

samo za to znali, svatko imalo upućen u igru može otkriti za nekoliko sati ili minuta. Imena i adrese

veza, podagenata. Ništa nije sveto. Uobičajeni postupci, mjesto i vrijeme sastanka, operativni

nadimci, brojevi telefona, čak i kombinacije sefa, sve zapisano kao da se radi o broju socijalnog

osiguranja ili datumu rođenja. U svoje je vrijeme Smiley vidio kako su čitave mreže bile izložene

opasnosti zato što se neki agent nije više usudio pouzdati u svoju glavu. Nije vjerovao da bi to

Vladimir učinio, no jednom se mora početi.

Reci mu da imam dva dokaza i mogu ih donijeti.

Stajao je u prostoriji koju bi starac opisao kao kuhinju: prozorska daska na kojoj je bilo kuhalo na

plin, maleno spremište za hranu, domaća radinost, s izbušenim otvorima za prolaz zraka. Mi

muškarci što kuhamo sami za sebe smo polubića, razmišljao je proučavajući dvije police, izvukao

lonac i tavu, zavirio u crvenu papriku. U svakom drugom dijelu stana - čak i u krevetu - možeš se

isključiti, čitati knjigu, uvjeravati sebe da je samoća najbolje rješenje. No u kuhinji su znakovi

nepotpunosti previše napadni. Pola crnog kruha. Pola proste kobasice. Pola luka. Pola litre mlijeka.

Pola limuna. Pol paketića čaja. Pola života. Otvorio je sve što se dalo otvoriti, prstom razgrnuo

crvenu papriku. Otkrio je olabavljenu pločicu i odmakao je, s tave odvrnuo drvenu ručku. Dok se

spremao da otvori ormar za odjeću, zastane kao da ponovo osluškuje, no ovaj put ga je zadržalo

nešto što je vidio, ne ono što je čuo.

Navrh spremišta za hranu stajalo je cijelo veliko pakovanje cigareta Gauloises Caporal, omiljena

Vladimirova vrsta kad ne bi mogao doći do ruskih. Otvoreno, primijeti, čitajući natpise. »Duty free«,

»Filtre«. Označeno »Exportation« i »Made in France«. Uvijeno u celo-

65

fan. Skinuo je paket. Od deset kutija koliko ih unutra ima, jedna je većnedostajala. U pepeljari tri

opuška iste vrste. U zraku, sada kad ga je onjušio zanemarujući zadah hrane i kita, jedva zamjetljiva

aroma francuskih cigareta.

A u džepu nije imao cigareta, prisjeti se.

Sada se kretao brže, silno želeći otići. Stan je bio previsoko. Bio je suviše prazan i suviše pun. Sve ga

je više ispunjao osjećaj da nešto nije u redu. Zašto nisu uzeli njegove ključeve? Otvorio je ormar. U

njemu je bila odjeća i papiri, no Vladimir je imao vrlo malo i jednog i drugog. Ti su papiri uglavnom

bili umnoženi pamfleti na ruskom, engleskom i nečem za što je Smiley pretpostavio da je jedan od

baltičkih jezika. Nalazio se tu i fascikl s pismima iz pariškog sjedišta grupe, i plakati na kojima je

pisalo »SJETITE SE LATVIJE«, »SJETITE SE ESTONIJE«, »SJETITE SE LITVE«, vjerojatno tiskani za

javne demonstracije. Bila je tu i kutija žute školske krede iz koje je nedostajalo nekoliko komada. I

Vladimirova dragocjena norfolška jakna, stoje pala s vješalice. Vjerojatno je skliznula kada je

Vladimir u žurbi prejako zalupio vratima ormara.

Vladimir je bio tašt, pomisli Smiley. Vojnički uredan. A ipak baca najbolju jaknu na dno ormara? Ili ju

je ruka nepažljivija od njegove propustila vratiti na vješalicu?

Podižući jaknu, Smiley pretraži džepove, zatim je objesi i zalupi vratima da vidi hoće li pasti.

Pala je.

Nisu uzeli ključeve, i nisu pretražili njegov stan, zaključi. Pretražili su Vladimira, no po mišljenju

glavnog inspektora nešto ih je omelo.

Reci mu da imam dva dokaza i mogu ih donijeti.

Vrativši se u kuhinjski prostor stao je pred spremište za hranu i ponovo se zamišljeno zagledao u

plavi paket na vrhu. Zatim zaviri u košaru za papir. Ponovo u pepeljaru, pamteći. Nakon toga u kantu

za smeće, u slučaju da se kutija što je nedostajala nalazi tamo, zgužvana. Nije se nalazila, što mu je iz

nekog razloga bilo drago.

Vrijeme da krene.

Ali nije. Tokom slijedećih četvrt sata, naćulivši uši u iščekivanju da ga netko prekine, Smiley je

prekapao i tražio, podizao i vraćao na mjesto, još uvijek spreman da naiđe na pomičnu dasku u podu

ili rado upotrebijavan otvor u zidu. No ovaj put je želio ne naći. Ovaj put je želio potvrditi

nedostajanje. Tek kada je bio toliko zadovoljan učinjenim koliko su mu okolnosti dopuštale, zakorači

na odmorište i zaključa vrata za sobom. Na prvom slijedećem odmorištu sreo je privremenog

poštara, što je uočio po oznaci na rukavu, gdje izlazi iz jednog hodnika. Smiley ga dodirnu za lakat.

- Ako kojim slučajem imate nešto za stan 6B, mogu vas poštedje-ti penjanja - reče čednim glasom.

Poštar je prekapao po torbi i izvukao smeđu omotnicu. Poštanski žig Pariza, datirano prije pet dana,

petnaesti okrug. Smiley je spusti

66

u svoj džep. Na trećem su odmorištu bila vrata za slučaj požara s prečkom na kojoj je pisalo »gurni« i

koja se mogla pomaknuti samo iznutra. Bio ju je zapamtio dok se penjao. Gurnuo ju je, vrata

popustiše i on se stane spuštati traljavim betonskim stubištem, te prijeđe nutarnjim dvorištem u

pravcu samotnog mijaukanja, još uvijek mozgajući o tom propustu. Zašto nisu pretražili njegov stan?

pitao se. Moskovski Centar, kao i svaki drugi veliki birokratski pogon, ima svoje ustaljene postupke.

Odlučiš ubiti čovjeka. Pred njegovu kuću postaviš promatrače, otkriješ njegove stalne putove prema

mjestima na koja uvijek zalazi, ubaciš u to svoju grupu ubojica i makneš ga. Na klasičan način. A

zašto onda ne pretražiti i njegov stan? - Vladimir, neženja što živi u zgradi kojom se neprestano

vrzmaju stranci? - zašto ne poslati ljude gore istog trena čim on izađe? Zato što su znali da je ono kod

njega, pomisli Smiley. A način na koji su pretražili tijelo, što ga je glavni inspektor označio površnim?

Pretpostavimo da ih nitko nije omeo većsu pronašli ono što su tražili?

Mahnu taksiju i reče vozaču: - Bywater Street u Chelseau, molim vas, skreće se od King's Roada.

Pođi kući, pomisli. Okupaj se, dobro razmisli o svemu. Obrij se. Reci mu da imam dva dokaza i mogu

ih donijeti.

Iznenada, nagnuvši se naprijed, on pokuca na staklenu pregradu što ga je dijelila od vozača i

promijeni smjer. Dok su se polukružno okretali, visoki se motociklist uz cviljenje zaustavi na

parkiralištu iza njih, siđe i dostojanstveno skrenu svoj veliki crni motor s prikolicom u suprotnu

uličicu. Lakej, pomisli Smiley promatrajući ga. Lakej što gura stolićza posluživanje donoseći čaj. Kao

da je iz službene pratnje, povijenih leđa i široko rastvorenih laktova, motociklist ih je pratio kroz

udaljene dijelove Camdena, a potom, još uvijek na propisanoj udaljenosti, polako uzbrdo. Taksi se

zaustavi a Smiley nagnu naprijed da bi platio. Dok je to činio, kraj njih svečano prođe taman lik s

rukom uzdignutom do lakta u prijeteći pozdrav stisnute pesnice.

67

8.

Stajao je na ulazu u drvored zureći u redove bukvi što su se gubili u daljini pred njim poput armije

koja uzmiče u sumaglici. Tama se povlačila nevoljko, ostavljajući za sobom polumrak zatvorenih

prostorija. Moglo je većbiti i predvečerje: vrijeme za čaj u staroj ladanjskoj kući. Ulična svjetla s

obadvije njegove strane bila su slaba, nisu osvjetljavala ništa. Zrak je bio topao i težak. Očekivao je

da će još uvijek zateći policajce i konopom ograđen dio. Očekivao je novinare ili znatiželjne

prolaznike. Ovo se još nikada nije dogodilo, reče sam sebi, dok se počeo polagano spuštati niz

kosinu. Tek sam napustio mjesto događaja a Vladimir većveselo skače na noge, sa štapom u ruci,

skida stravičnu šminku i odlazi s ostalim glumcima na vrč piva u policijsku stanicu.

Sa štapom u ruci, ponovi u sebi, prisjećajući se nečeg što mu je rekao glavni inspektor. U lijevoj ruci ili

u desnoj ruci? - I na njegovoj lijevoj ruci ima tragova žute krede - rekao je Murgotrovd u kombiju. -

Na palcu i na prva dva prsta.

Krenuo je, i drvored se zatamni oko njega, sumaglica postade gušća. Dvadeset jardi više, smeđe je

sunce sjalo poput tihog krijesa što gori u vlastitom dimu. No ovdje dolje, u uleknuću, sumaglica se

skupila u ledenu maglu, a Vladimir je ipak bio sasvim mrtav. Zamijeti tragove guma na mjestu gdje

su bila parkirana policijska kola. Primijeti da nema lišća i da je šljunak neprirodno čist. Što li oni čine?

upita se. Ispiru šljunak šmrkovima? Skupljaju lišće u nove plastične vreće?

Umor što ga je osjećao ustuknu pred novom, čudesnom bistrinom. Nastavio se penjati drvoredom

želeći Vladimiru dobro jutro i laku noći ne osjećajući se glupo zbog toga, cijelo vrijeme napeto

misleći o čavlićima, kredi, francuskim cigaretama i Moskovskim pravilima, tražeći kositreni paviljon

pored igrališta. Promotri sve po redu, reče samom sebi. Počni od početka. Ostavi Caporal na polici.

Stigao je do mjesta na kojem su se puteljci ukrštali, prešao ga i nastavio se penjati. Njemu zdesna

pojaviše se golovi, a iza njih zeleni paviljon od valovitog lima, što se činio praznim. Zurio je niz

poljanu, dok mu se kiša slijevala u cipele. Iza paviljona nalazila se blatna uzvisina uglačana od dječjeg

spuštanja po njoj. Uspeo se njome, zašao u guštaru i nastavio se penjati. Magla nije prodrla kroz

drveće i kad je stigao do ruba, vidje da se digla. Još uvijek nije bilo nikoga na vidiku. Vraćajući se,

priđe paviljonu kroz drveće. Bio je to limeni zaklon, ništa više, čija je

jedna strana bila otvorena prema poljani. Jedino pokućstvo - grubo izrađena drvena klupa

izrezuckana i ispisana noževima, a jedini stanovnik osoba što je ležala ničice, ispružena, s

pokrivačem navučenim preko lica i stršećim smeđim čizmama. Načas, izgubivši kontrolu, Smiley se

upita nije li i njemu metkom razneseno lice. Krov su držali balvani, a usrdne moralne poruke

oživljavale zelenu boju što se ljuštila. »Pank je destruktivan. Društvo ga ne treba.« Zbog te tvrdnje na

tren zastane. »Oh, ali društvo ga treba«, poželi ispisati odgovor; »društvo je skupina manjina«.

Čavlićje bio tamo gdje je rekao Mostyn, točno u visini glave, na najpravilniji saratski način, njegova je

mjedena glava što je potjecala iz Circusa bila isto tako nova i ničim obilježena kao i mladićkoji ga je

tamo postavio.

Proslijediti sa sastankom, govorio je, nije zamijećena opasnost.

Moskovska pravila, i opet pomisli Smiley. Moskva, gdje su terencu znala trebati čak tri dana da bi

pismo poslao na sigurnu adresu. Moskva gdje su sve manjine pank.

Reci mu da imam dva dokaza i mogu ih donijeti.

Vladimirova kredom ispisana izjava da je primio na znanje prolazila je vrlo blizu čavlića, krivudava

žuta gusjenica od poruke iščrčkana cijelom dužinom potpornja. Starac je vjerojatno bio zabrinut

zbog kiše, pomisli Smiley. Vjerojatno se bojao da bi mu ona mogla isprati znak. A možda se, u

duševnom stanju u kakvom je bio, suviše žestoko oslanjao na kredu, baš kao što je ostavio svoju

norfolšku jaknu. Sastanak ili ništa... bio je rekao Mostynu... Noćas ili ništa... Reci mu da imam dva

dokaza i mogu ih donijeti... No unatoč tomu samo je budno oko moglo primijetiti te znakove, kako

god daje linija bila debela, ili čavlićsjajan, a čak ih ni budno oko ne bi smatralo čudnima, jer na

Hampstead Heathu ljudi neprekidno ostavljaju oglase i poruke jedni drugima, a to ne znači da su svi

oni špijuni. Neki su djeca, neki skitnice, neki vjeruju u boga i organiziraju dobrotvorne marševe, neki

su izgubili kućne ljubimce, a neki traže promjenu u ljubavi i tu svoju potrebu moraju objaviti s vrha

brda. I ni u kojem slučaju ne znači da svima njima netko odstrijeli lice iz neposredne blizine s oružjem

za ubojstva iz moskovskog Centra.

A svrha ove žute objave? U Moskvi, u vrijeme dok je Smiley za svojim radnim stolom u Londonu

imao konačnu odgovornost za Vladi-mirov slučaj - u Moskvi su takvi znakovi bili izmišljeni za one

agente koji svakog časa mogu nestati; koji su bili polomljene grančice na putu što im je uvijek mogao

biti i posljednji. Ne vidim nikakve opasnosti i proslijedit ću s dogovorenim sastankom kako je

određeno, govorila je Vladimirova posljednja - i fatalno pogrešna - poruka živom svijetu.

Napuštajući sklonište Smiley krenu natrag istim putem kojim je i stigao. A dok je hodao, podrobno je

prizivao u sjećanje posljednji Vladimirov izlet, listajući po njemu kao po arhivu, onako kako ga je

rekonstruirao glavni inspektor.

Ove gumene kaljače su bogom poslane, gospodine Smiley, po-

69

božno je izjavio glavni inspektor: North British Century, poplati s uzorkom dijamanta, a jedva da je i

hodao u njima - mogli biste ga slijediti kroz gomilu na nogometnoj utakmici kad biste morali!

- Dat ću vam službenu verziju - rekao je glavni inspektor, govoreći brzo jer su imali malo vremena. -

Spremni, gospodine Smiley?

- Spreman - uzvratio je Smiley.

Glavni je inspektor promijenio ton. Razgovor je bio jedno, a dokazi drugo. Dok je govorio, na

mahove bi džepnom svjetiljkom obasjavao vlažan šljunak konopom ograđenog dijela. Predavanje o

magičnom fenjeru, pomisli Smiley; u Sarrattu bih pravio zabilješke: - Evo ga, stiže niz brežuljak,

gospodine. Vidite li ga? Normalan korak, pravilna izmjena prstiju i pete, normalno kretanje naprijed,

sve kako treba. Vidite, gospodine Smiley?

Gospodin Smiley je vidio.

- A tamo - trag štapa u njegovoj desnoj ruci, vidite, gospodine? Smiley je vidio i to kako je gumom

potkovan štap ostavio duboka,

okrugla udubljenja kod svakog drugog traga stopala.

- Dok je, naravno, kada je ubijen, štap imao u lijevoj ruci, zar ne? I to ste vidjeli, gospodine, primijetio

sam. Da li možda znate na kojoj je uopće strani bila njegova bolesna noga, gospodine, ako je imao

bolesnu nogu?

- Na desnoj - uzvrati Smiley.

- Ah! Znači, najvjerojatnije je inače držao štap na desnoj strani. Ovuda dolje, gospodine, to je put! I

dalje ide normalnim korakom, molim vas obratiti pažnju - doda glavni inspektor počinivši zbog

smetenosti za njega neuobičajenu gramatičku grešku.

U slijedećih pet koraka pravilni otisci u obliku dijamanta, peta--prsti, neometano su se nastavili pod

snopom inspektorove svjetiljke. Sada, pri dnevnom svjetlu. Smiley je vidio još samo njihov dull. Kiša,

druga stopala, tragovi guma nedopuštenih bicikla izbrisali su velik dio. Noću, pri inspektorovoj

predstavi fenjerom mogao ih je živo vidjeti, isto tako živo kao i plastičnim pokrovom prekriven leš u

uleknuću ispod njih, gdje se trag gubio.

- Sada - sa zadovoljstvom je objavio inspektor i zastao dok se čunjasti snop njegove svjetiljke

odmarao na zaparanom komadu zemljišta.

- Koliko ste rekli da je imao godina? - upita glavni inspektor.

- Nisam rekao, no priznavao je šezdeset devet.

- Plus onaj nedavni srčani udar, koliko sam shvatio. E sada, gospodine. Najprije se zaustavlja. Naglo.

Ne pitajte me zašto, vjerojatno su ga oslovili. Ja pretpostavljam da je čuo nešto. Iza sebe. Pogledajte

kako su se koraci skratili, pogledajte položaj stopala kada se napola okrenuo, osvrnuo preko ramena

ili što već? Kako god bilo, okrenuo se i zato kažem »iza sebe«. I ma što da je vidio ili nije vidio - čuo ili

nije čuo - odlučio je potrčati. Krenuo je, gledajte! - požurivao je glavni inspektor s iznenadnim

ushitom sportaša. - Koraci divlji, pete

70

jedva dotiču tlo. Potpuno nov otisak, juri svom svojom snagom. Možete čak vidjeti kako se

odguravao štapom kao dodatnim potpornjem.

Zureći sada, pri dnevnoj svjetlosti, Smiley više nimalo sigurno nije mogao vidjeti, no prošle noći - a u

svom sjećanju i jutros ponovo - vidio je iznenadne očajnički duboke ureze štapa zabodenog prema

naprijed a zatim pod kutom.

- Nesreća je u tome - tiho je komentirao glavni inspektor, opet poprimivši način iz sudnice - da ga je,

tko god bio, ubio sprijeda, zar ne? Nikako odostrag.

I sprijeda i straga, pomisli Smiley sada, kada su mu protekli sati omogućili trezvenije razmišljanje.

Navukli su ga, pomisli uzaludno se pokušavajući prisjetiti saratskog žargona za tu posebnu tehniku.

Znali su njegov put i navukli ga. Onaj zadužen da preplaši, nalazi se iza cilja i tjera ga naprijed, a

čovjek za okidačem skriva se ispred, nezamijećen, dok cilj naslijepo ne naleti na njega. Jer i u

ubilačkim je ekipama moskovskog Centra bila poznata istina da će čak i oni najiskusniji satima

brinuti o svojim leđima, svojem boku, o automobilima koji prolaze ili ne prolaze, o ulicama preko

kojih prelaze i kućama u koje ulaze. A ipak će propustiti, kada dođe na njih red, prepoznati opasnost

što ih dočekuje licem u lice.

- Još uvijek trči - rekao je glavni inspektor, smireno se približavajući tijelu u podnožju brda. -

Primjećujete li kako mu koraci postaju nešto duži zbog strmosti kosine? Uz to nesigurni,

primjećujete li to? Stopala lete posvuda. Spašava živu glavu. Doslovno. A štap mu je još uvijek u

desnoj ruci. Vidite li ga sada - mijenja smjer, kreće prema rubu? Izgubio valjda orijentaciju, čemu se

ne bih čudio. I evo nas sad. Objasnite to ako možete!

Snop svjetla se zaustavio na komadu zemlje izgaženom otiscima stopala vrlo blizih jednih drugima,

njih pet ili šest, sve na vrlo malom prostoru, na mjestu gdje je prestajala trava, između dva visoka

drveta.

- Ponovo se zaustavio - oglasi glavni inspektor. - Možda ne baš pravo zaustavljavanje, više posrtanje.

Ne pitajte me zašto. Možda je naprosto samo stao na krivu nogu. Možda ga je zabrinulo što je tako

blizu drveću. Možda ga je uhvatilo srce, kad kažete da je bilo slabo. A zatim nastavlja, isto kao i

ranije.

- Sa štapom u lijevoj ruci - tiho reče Smiley.

- Zašto? Upravo to se pitam, gospodine, ali ćete možda vi znati odgovor. Zašto? Da li je ponovo

nešto čuo? Nečeg se prisjetio? Zašto - kad spašavaš glavu - čemu se zaustaviti, uskomešati,

izmijeniti ruke i onda ponovo nastaviti trk? Ravno u naručaj onog koji ga je ustrijelio? Osim, naravno,

ako ga je onaj što je bio iza njega ovdje pretekao, došao okolo kroz drveće, prepriječio se? Imate li vi

kakvo objašnjenje, gospodine Smiley?

I dok je to pitanje još uvijek odzvanjalo u Smileyjevim ušima,

71

napokon su stigli do tijela što je poput embrija plutalo u svojoj plastičnoj opni.

No Smiley se ovog jutra zaustavio prije no što je stigao do uleknu-ća. Postavivši promočene cipele

što je točnije mogao na ranije označena mjesta, pokušao je oponašati pokrete što ih je možda i

starac izvodio. A kako je to učinio usporenim kretnjama, pokazujući duboku usredotočenost, dvije su

dame u hlačama što su šetale svoje alzaške pse pretpostavile da je poklonik nove mode kineskih

bojnih vježbi, te ga u skladu s tim proglasile ludim.

Najprije je postavio stopala jedno uz drugo i usmjerio ih nizbrdo. Zatim je pomakao lijevo stopalo

naprijed, a desnom nogom načinio kružni pokret tako da su mu prsti pokazivali točno prema šumi

mladica. Čim je to učinio, i desno je rame prirodno slijedilo taj smjer, i instinkt ga upozori da bi to

mogao biti trenutak u kojem će Vladimir premjestiti štap u lijevu ruku. Ali zašto? Baš kao što se i

glavni inspektor pitao - čemu uopće premještati štap? Čemu, u tom najpresudnijem trenutku života,

čemu svečano premještanje štapa iz desne u lijevu ruku? Zacijelo ne zato da bi se obranio - budući da

je, koliko se Smiley sjećao, bio dešnjak. Da se htio obraniti, naprosto bi čvršće stegao štap. Ili bi ga

prihvatio s obje ruke, poput palice.

Da li je to učinio da bi oslobodio desnu ruku? Oslobodio za što?

Ovaj put svjestan da ga netko gleda, Smiley se oštro okrenu i vidje dva dječaka u školskim keceljama

što su se zaustavila da bi promatrala tog okruglastog čovječuljka s naočalima kako izvodi čudne

lakrdije nogama. Mrko ih je odmjerio izvukavši najstroži učiteljski pogled i oni se brzo odmaknuše...

Da bi oslobodio desnu ruku za što? ponovi Smiley. A zašto je trenutak kasnije ponovo počeo trčati?

Vladimir se okrenuo udesno, razmišljao je Smiley, iznova prateći misli radnjom. Vladimir se okrenuo

udesno. Licem je bio okrenut šumi mladica, štap je premjestio u lijevu ruku. Na trenutak je, prema

riječima glavnog inspektora, zastao. Potom nastavio trk.

Moskovska pravila, pomisli Smiley, zureći u svoju desnu ruku. Polako ju je spustio u džep kišnog

ogrtača koji je bio prazan baš kao i desni džep Vladimirova ogrtača.

Da nije možda namjeravao napisati poruku? Smiley je zadirkivao sama sebe teorijom od koje se bio

odlučio čuvati. Da napiše poruku kredom na primjer? Da li je prepoznao svog progonitelja i želio

negdje ispisati ime, ili znak? Ali na čemul Zacijelo ne na tim vlažnim deblima. Niti na glini, uvelom

lišću, šljunku! Ogledajući se Smiley postane svjestan osobitog profila ovog mjesta. Ovdje, gotovo

između dva drveta, na samom rubu drvoreda, gdje je magla bila najgušća, bio je van dometa

pogleda. Drvored se spuštao, da, i uzdizao dalje, pred njim. Alije isto tako zavijao i s mjesta na kojem

je stajao vidna je linija, u oba pravca, bila zaklonjena drvećem i gustom šumom mladica. Duž cijele

staze tog Vladimirovog posljednjeg, izbezumljenog putovanja

72

- te staze koju je dobro poznavao, sjećao je se, jer ju je i ranije upotrebljavao za slične sastanke - ovo

je bila jedina točka, shvati Smiley sa sve većim zadovoljstvom, s koje je čovjek u bijegu bio izvan

dometa pogleda i onog ispred sebe.

A zaustavio se.

Oslobodio svoju desnu ruku.

Stavio je - pretpostavimo - u džep. Da bi uzeo pilule za srce? Ne. One su kao i žuta kreda i šibice bile

u lijevom, ne u desnom džepu.

Da bi uzeo nešto - pretpostavimo - što se više nije nalazilo u njegovu džepu kada je pronađen mrtav.

Sto dakle?

Recite mu da imam dokaze i mogu ih donijeti... Onda će se možda sastati sa mnom... Ovdje

Gregory, traži Maxa. Imam nešto za njega, molim vas...

Dokazi. Suviše dragocjeni da se pošalju poštom. Nešto je nosio. Dva puta nešto. Ne samo u glavi - u

džepu. A igrao je po Moskovskim pravilima. Pravilima koja su mu utuvljena u glavu od prvoga dana

kada je regrutiran kao politički otpadnik. Činio je to Smiley isto kao i čovjek zadužen za njega tamo

na licu mjesta. Pravila koja su smišljena da bi on preživio, da bi njegova mreža preživjela. Smiley

osjeti kako mu se želucem razlijeva uzbuđenje, poput mučnine. Moskovska pravila određuju da

moraš, ako fizički nosiš poruku, nositi također i sredstvo pomoću kojeg ćeš je se riješiti? Bez obzira

na to kako je poruka maskirana ili prikrivena - mikro točka, tajno pismo, nerazvijen film, bilo koji od

stotinu rizičnih, sitničavih načina - ipak kao objekt ona mora biti najobičnija, najbeznačajnija stvar,

koja će biti najmanje sumnjiva ako je moraš odbaciti.

Kao što je bočica puna tableta, pomisli, malo se primirivši. Kao što je kutija šibica.

Jedna kutija Swan Vesta šibica djelomice upotrebljavana, lijevi džep kaputa, prisjećao se. Šibice

kakve upotrebljavaju pušači, obratite pažnju!

A u stanu za tajne sastanke, nemilosrdno je nastavio razmišljati - mučeći sama sebe odgađanjem

konačne spoznaje - na stolu ga je čekala kutija cigareta, njegova omiljena vrsta. A u Westbourne

Terra-ceu, na spremištu za hranu, devet kutija Gauloises Caporal. Od deset.

Ali u njegovim džepovima nije bilo cigareta. Nijedna, kako bi rekao dobri glavni inspektor, uz

njegovo tijelo. To jest, bar ne kad su ga našli.

Dakle premisa, George? upita se Smiley grimasama oponašajući Lacona - optužujuće vitlajući

Laconovim rukovoditeljskim prstom prema vlastitom, netaknutom licu - premisa? Premisa je za

sada, Oliver, da pušač, teški pušač, u stanju velike duševne napetosti odlazi na presudni tajni

sastanak snabdjeven šibicama ali bez ijedne, makar

73

i prazne kutije cigareta, mada ih kao što se pokazalo ima čitavu zalihu. Znači, ili su je ubojice

pronašle i uklonile - taj dokaz, te dokaze o kojima je Vladimir govorio, ili - ili što? Ili je Vladimir na

vrijeme premjestio štap iz desne u lijevu ruku. I stavio desnu ruku u džep na vrijeme. I također je na

vrijeme izvadio, točno na onom mjestu s kojeg ga nisu mogli vidjeti. Te ga se riješio, njega ili njih,

prema Moskovskim pravilima.

Zadovoljivši na ovaj način vlastiti uporni zahtjev za logičnim slijedom, George Smiley oprezno

zakorači u visoku travu što je vodila prema gustoj šumi mladica, tako da su mu se hlače od koljena

nadolje odmah smočile. Pola sata ili više tražio je, tapkajući po travi i među lišćem, vraćajući se,

psujući vlastite greške, odustajući, krećući iznova, odgovarajući na idiotska pitanja prolaznika čiji je

raspon bio od onih bezobzirnih do krajnje znatiželjnih. Naišla su čak i dva budistička svećenika iz

lokalnog internata, u potpunoj spremi - halje boje šafrana, čizme s vezicama do ispod koljena,

pletene vunene kape - koji su ponudili pomoć. Smiley ju je uljudno odbio. Pronašao je dva slomljena

zmaja, priličnu količinu limenki od kokakole. Pronašao je komadiće ženskog tijela, neke u boji, a

neke crno-bijele, istrgane iz časopisa. Našao je i staru crnu tenisicu i poderotine izgorjelog pokrivača.

Zatim četiri prazne boce piva i četiri prazne kutije cigareta tako natopljene vodom i stare da ih je

nakon jednog pogleda odbacio. A tada, na grani, u rašljama koje je stvorila izrastajući iz drveta,

ugleda petu kutiju, ili bolje rečeno desetu, vjerojatno - koja nije čak bila ni prazna; razmjerno suha

kutija Gauloises Caporal, filtre, Duty Free. Smiley je pokuša dohvatiti kao da je zabranjeno voće, no

baš kao zabranjeno voće ona je ostala van njegova dohvata. Skočio je prema njoj i osjetio kako ga je

nešto zaparalo u leđima: izrazit, nervirajući osjećaj razdvajanja tkiva što ga je još danima peckao i

mučio. Izusti »prokletstvo« i stade trljati to mjesto baš kao što bi učinila Ostrakova. Dvije su ga

daktilografkinje, idući na posao, htjele utješiti kikotom. Pronašao je štap, njime srušio kutiju i otvorio

je. Preostale su četiri cigarete. A iza njih se, napola skriveno i zaštićeno vlastitim celofanskim

ovojem, nalazilo nešto što se nije usuđivao dirnuti vlažnim, drhtavim prstima. Nešto o čemu se nije

usuđivao čak ni razmišljati sve dok ne napusti ovo grozno mjesto gdje kikotave tipkačice i budistički

svećenici nedužno gacaju tlom na kojem je umro Vladimir.

Oni imaju jedan a ja imam drugi, pomisli. Podijelio sam starčevu ostavštinu s njegovim ubojicama.

Prkoseći prometu uputio se uskim pločnikom što je vodio nizbrdo, dok nije došao do South End

Greena gdje se nadao pronaći kafeteriju u kojoj bi mogao popiti čaj. Kako ni jedna u to rano doba

dana još nije bila otvorena, smjestio se na klupu nasuprot kinu i promatrao mra-

74

momu fontanu i dvije crvene telefonske govornice koje su bile jedna prljavija od druge. Sipila je topla

kišica; poneki su trgovci počeli spuštati tende nad dućanima; u trgovini delikatesama primali su

pošiljku kruha. Sjedio je pognutih ramena, a vlažan mu je ovratnik kišnog kaputa bockao neobrijane

obraze kad god bi okrenuo glavu.

- Za boga miloga, tuguj! - dobacila mu je jednom Ann razbješnjena njegovom prividnom mirnoćom

kad mu je umro još jedan od prijatelja.

- Ako ne žališ za mrtvima, kako možeš voljeti žive? - Sjedeći na klupi, razmišljajući što će slijedeće

učiniti, on joj pošalje odgovor koji mu u onom času nije bio pao na pamet. - Nisi u pravu - reče joj

rastreseno.

- Iskreno tugujem za mrtvima, a u ovom trenutku za Vladimirom, duboko. Voljeti žive ponekad mi

predstavlja problem.

Isprobao je telefonske govornice, druga je bila ispravna. Nekim je čudom čak i telefonski imenik bio

nepoderan a, što je još čudnije, taksi služba »Straight and Steady« iz North Islingtona bila je platila

povlasticu masnog tiska. Okrenuo je broj i dok je na drugom kraju zvonilo, uhvati ga panika da je

zaboravio ime potpisnika računa pronađenog u Vladimirovu džepu. Spusti slušalicu povrativši svoja

dva penija. Lane? Lang? Ponovo okrenu broj.

Odgovorio je ženski glas zamorenim pjevuckavim tonom: - Straight and Steady-ii! Ime-kada-kamo,

molim?

- Želio bih razgovarati s gospodinom J. Lambom, jednim od vaših vozača, molim vas - pristojno reče

Smiley.

- Žalim, ne primamo privatne razgovore na ovoj liniji - otpjevala je i prekinula vezu.

Nazvao je po treći put. To uopće nije privatan razgovor, rekao je ljutito, sada sigurniji u ono što želi.

Htio je da ga vozi gospodin Lamb, i ne želi nikog drugog osim njega. - Recite mu da se spremam na

dug put. Stratford-on-Avon - nasumce je izabrao grad. - Recite mu da želim ići u Stratford. -

Sampson, uzvrati kada je uporno zahtijevala ime. Sampson sa »p«.

Ponovo se vratio na klupu.

Da nazove Lacona? A zbog čega? Otrčati kući, otvoriti kutiju cigareta, otkriti njezin dragocjen

sadržaj? Bila je to prva stvar koju je Vladimir odbacio: u špijunskom se zvanju prvo napušta ono što

se najviše voli. Napokon, izvukao sam bolje karte u toj diobi. Nasuprot njemu smjestio se neki

postariji par. Čovjek je nosio krut homberški šešir i svirao ratne melodije na limenoj zviždaljci.

Njegova se žena budalasto smješkala prolaznicima. Da bi izbjegao njenom pogledu, Smiley se sjeti

smeđe omotnice iz Pariza te ju podere očekujući - što? Vjerojatno račun, neki neplaćeni dug iz

starčeva života prijeko. Ili neki od onih umnoženih bojnih pokliča što ih emigranti šalju jedni drugima

poput božičnih čestitki. No nije bio ni račun ni okružnica većprivatno pismo: molba, i to osobita

molba. Nepotpisana, bez adrese pošiljaoca. Na francuskom, ispisana brzim rukopisom. Smiley ju je

pročitao jednom, a zatim čitao po drugi put kada se pretjerano obojen Ford

75

Cortina, što gaje vozio momak u dolčeviti, bučno zaustavi pred kinom. Vrativši pismo u džep, prešao

je ulicu prema autu.

- Sampson sa »p« - drsko doviknu momak kroz prozor i iznutra otvori stražnja vrata. Smiley uđe.

Miris losiona za poslije brijanja miješao se s ustaljenim dimom cigareta. Držao je novčanicu od deset

funti u ruci tako da se dobro vidi.

- Hoćete li molim vas ugasiti motor? - zamoli Smiley. Mladićposluša cijelo ga vrijeme promatrajući u

ogledalu. Imao je

smeđu sitno kovrčavu kosu. Bijele ruke, pažljivo njegovane.

- Ja sam privatni detektiv - objasni Smiley. - Uvjeren sam da vam često dolazimo i da smo dosadni,

no spreman sam platiti za nekoliko podataka. Jučer ste potpisali račun na trinaest funti. Sjećate li se

tko vam je bio mušterija?

- Visok. Stranac. Sijedi brkovi. Šepav.

- Star? v

- Vrlo. Štap i sve ostalo.

- Gdje ste ga pokupili? - upita Smiley.

- Restoran Cosmo, ulica Praed, u deset i trideset izjutra - reče mladićslobodno blebećući.

Ulica Praed je pet minuta hoda od Westborne Terracea.

- A kamo ste ga odvezli, molim vas?

- Charlton.

- Charlton u jugoistočnom dijelu Londona?

- Crkva nekog sveca pokraj ulice Battle-of-Nile. Tražio je gostionicu pod imenom »Poraženi žabar«!

- Žabar?

- Francuz.

- Da li ste ga tamo ostavili?

- Čekao sam ga jedan sat, a onda natrag u ulicu Praed.

- Da li ste se još negdje zaustavljali?

- Na putu tamo kod trgovine igračaka, a na povratku kod telefonske govornice. Stranka je kupila

drvenu patku na kotačićima. - Okrenuo se i naslonivši bradu na naslon sjedala objesno rastvorio ruke

naznačavajući veličinu. - Žutu - reče. - A telefonirao je nekome u gradu.

- Kako znate?

- Posudio sam mu dva penija. Zatim se vratio i posudio još deset za svaki slučaj.

Pitao sam ga odakle zove no on je samo odgovorio da ima dovoljno sitnog, rekao je Mostyn.

Pružajući mladiću novčanicu od deset funti Smiley posegnu za ručkom na vratima.

- U svojoj tvrtki možete reći da se nisam pojavio - reče.

- Mogu im reći što ja hoću, ne?

Smiley brzo izađe i uspije zatvoriti vrata trenutak prije no što se mladićdivljačkom brzinom odvezao

dalje. Stojeći na pločniku, dovrši

76

čitanje pisma po drugi put i sada ga zauvijek pohrani u pamćenju. Žena, pomisli, pouzdajući se u svoj

instinkt. I misli da će umrijeti. Pa, svi to mislimo i u pravu smo. Glumio je bezbrižnost pred samim

sobom, ravnodušnost. Svaki čovjek ima samo određenu količinu sućuti, razglabao je, a moja je za

danas istrošena. No pismo ga je ipak prestravilo i učvrstilo osjećaj hitnosti.

Generale, ne bih htjela dramatizirati no dva čovjeka promatraju moju kuću a ne mislim da su to vaši

ili moji prijatelji. Jutros sam imala dojam da me pokušavaju ubiti. Zar mi nećete ponovo poslati svog

prijatelja čarobnjaka?

Morao je mnogo toga sakriti. Cache, kako su uporno govorili u Sarrattu. Ulazio je u različite

autobuse, nekoliko ih puta mijenjao, cijelo vrijeme provjeravajući tko mu je za leđima, nastojeći

zamesti trag. Crni motocikl s prikolicom nije se ponovo pojavio, a nije mogao otkriti nikakvu drugu

pratnju. U papirnici na Baker Streetu kupi veliku kartonsku kutiju, nekoliko novina, papira za

zamatanje i navoj selotejpa. Zaustavio je taksi, smjestio se i počeo praviti paket. U kutiju je stavio

Vladimirove cigarete zajedno s pismom Ostrakove, a ostatak prostora ispunio novinama. Zamotao

je kutiju i ulijepio prste selotejpom. Selo-tejp mu uvijek stvara probleme. Na poklopcu je ispisao

svoje ime i »Podići«. Isplatio je taksista kod hotela Savoy gdje je kutiju zajedno s novčanicom od

funte povjerio čovjeku na garderobi.

- Nije dovoljno teška za bombu, zar ne, gospodine? - upita čovjek i šaljivo primaknu paket uhu.

- Na vašem mjestu ne bih bio tako siguran - uzvrati Smiley i stade se smijati zajedno s njim.

Recite Maxu da se tiče Pjeskara, pomisli. Vladimire, pitao se sjetno, koji je bio tvoj drugi dokaz?

77

9.

Niska linija neba bila je pretrpana dizalicama i gazometrima; lijeni su dimnjaci bljuvali dim oker boje

na kišne oblake. Da nije bila subota, Smiley bi se poslužio javnim prijevozom, no subotom je bio

spreman voziti mada je živio u uzajamnoj mržnji s motorom na unutrašnje izgaranje. Prešao je rijeku

preko Vauxhall Bridgea. Greenvich je ostao za njim. Ušao je u jednoličnu, raskomadanu unutrašnjost

dokova. Dok su brisači drhturili, krupne su se kapi potajno uvlačile u truplo njegova nesretnog malog

engleskog automobila. Potištena djeca što su potražila zaklon na autobusnom stajalištu govorila su

»Samo nastavi momče«. Obrijao se i okupao, ali nije odspavao. Vladimirov telefonski račun poslao je

Laconu zahtijevajući hitan uvid u sve telefonske razgovore kojih porijeklo bude moguće otkriti. Misli

su mu, dok je vozio, bile bistre ali podložne samovoljnim promjenama raspoloženja. Na sebi je imao

smeđi tvid kaput što ga je običavao nositi prilikom putovanja. Oplovio je prometni otok, uspeo se

uzvisinom i iznenada se pred njim pojavila elegantna edvardijska gostionica, nad kojom je visio

cimer s licem zajapurenog ratnika. Od nje se penjala ulica Battle-of-Nile prema komadiću izgažene

trave, a na tom se komadiću zelenila uzdizala crkva sv. Spasitelja, izgrađena od kamena i kremena,

stoje upućivala božansku poruku viktorijanskim skladištima u propadanju. Slijedeći nedjeljni

propovjednik, objavljivao je plakat, ima čin ženskog majora u Armiji spasa. Ispred plakata stajao je

kamion: divovski kamion s prikolicom od šezdeset stopa, grimizan, s bočnim prozorima obrubljenim

zastavicama nogometnih momčadi i jednim vratima prekrivenim šarenim naljepnicama s

registracijama raznih zemalja. Bila je to najveća stvar koja se u tom času mogla vidjeti, veća čak i od

crkve. Negdje iza sebe začu zvuk motora što se zaustavlja a zatim ponovo kreće, no nije mu se dalo

čak ni okrenuti. Taj ga je poznati pratilac slijedio još od Chelsea; no strah je, kako je običavao

propovijedati u Sarratu, uvijek samo pitanje izbora.

Prateći puteljak Smiley uđe u groblje na kojem nije bilo grobova. Vanjski su rub sačinjavali redovi

nadgrobnih ploča, a u središtu su se nalazile tri nove kuće tipizirane grade. Na prvoj je pisalo Cion, na

drugoj nije bilo nikakvog imena, a treća je nosila ime Broj tri. Svaka je imala velike prozore no na Broj

tri su visile i čipkane zavjese, a kada je odgurnuo vrtna vrata, jedino što je zamijetio bila je sjenka na

gornjem katu. Isprva je bila nepomična, a zatim je vidio kako tone i nestaje kao

da je usisana u pod, i u djeliću sekunde se s užasom upita nije li možda upravo bio svjedokom još

jednog umorstva. Pozvonio je, i kućom se razlegla blaga zvonjava. Vrata su bila od mutnog stakla.

Priljubivši oko nazreo je smeđi sag na stepeništu i nešto nalik na dječja kolica. Ponovo je pozvonio i

začuo cijuk. Započeo je tiho, a zatim postajao sve glasniji i isprva pomisli da je to dijete, a zatim da je

mačka i napokon da je kotliću kojem vri voda. Dosegao je vrhunac, neko vrijeme vrlo glasno pištao, a

zatim iznenada prestao - ili ga je netko isključio ili je para izbacila signalnu kapicu. Krenuo je prema

stražnjem dijelu kuće. Bio je isti kao i prednji osim što su se tu nalazili odvodni žljebovi,

komadićzemlje zasađen povrćem i bazen za zlatne ribice načinjen od kamenih ploča. U bazenu nije

bilo vode, dakle ni zlatnih ribica, ali je u betonskoj školjci ležala žuta drvena patka okrenuta na bok.

Kljun joj je bio otvoren, ukočenim je pogledom zurila u nebesa, a dva su joj se kotačića još uvijek

okretala.

- Stranka je kupila drvenu patku na kotačićima - rekao je vozač taksija okrećući se da bi je opisao

svojim bijelim rukama. - Žutu.

Na stražnjim je vratima visio metalni krug za kucanje. Lagano je udario njime o vrata, pokušao

okrenuti kuglastu kvaku i osjetio da je popustila. Zakoračio je unutra i pažljivo zatvorio vrata za

sobom. Našao se u praonici koja je vodila u kuhinju i prvo što je tamo ugledao bio je isključen kotlićiz

čijg se utihnulog poklopca izvijao tanki mlaz pare. A na pladnju dvije šalice, vrč za mlijeko i čajnik.

- Gospođo Craven? - blago zazva. - Stella?

Prošao je blagovaonicom i zastao u hodniku na smeđem sagu pokraj dječjih kolica, dok se u mislima

nagađao s Bogom: samo nikakvih novih smrti, nikakvih novih Vladimira i vjerovat ću u tebe dok smo

obojica živi.

- Stella? To sam ja, Max - reče.

Gurnuo je vrata dnevne sobe. Sjedila je u kutu na ljuljačci između glasovira i prozora, promatrajući ga

s ledenom odlučnošću. Nije bila preplašena, djelovala je kao da ga mrzi. Na sebi je imala dugu

indijsku haljinu ali nikakve šminke. Dijete je priljubila k sebi, dječaka ili djevojčicu, nije mogao

razabrati, a nije se sjećao. Njegovu je kuštravu glavu oslonila o svoje rame držeći mu ruku na ustima

da bi ga utišala, i tako gaje gledala preko djetetove glave, izazivajući i prkoseći mu.

- Gdje je Villem? - upitao je.

Polako je odmakla ruku i Smiley je očekivao da će dijete početi vrištati, no ono je samo zurilo u njega

kao da ga pozdravlja.

- On se zove William - tiho je rekla. - Upamtite to, Max. To je njegov vlastiti izbor. William Craven.

Britanac do srži. Ne Estonac, ne Rus. Britanac. - Bila je prekrasna žena, tamnokosa i smirena. Posjed-

nuta tako u uglu s djetetom u krilu, činilo se da je zauvijek naslikana na tamnoj pozadini.

79

- Želim razgovarati s njim, Stella. Ne tražim od njega da bilo što učini. Možda mu čak mogu pomoći.

- To sam većčula, zar ne? Izišao je. Otišao na posao gdje mu je i mjesto.

Smiley je progutao tu laž.

- A što onda njegov kamion radi vani? - nježno se suprotstavi.

- Otišao je u stovarište. Poslali su auto po njega. I to je progutao.

- A za koga je onda ova druga šalica u kuhinji?

- To s njim nema veze.

Krenuo je na kat i ona ga pusti. Jedna su se vrata nalazila točno pred njim, a po jedna njemu slijeva i

zdesna. Oboja su bila otvorena, jedna su vodila u dječju sobu a druga u glavnu spavaonicu. Vrata što

su se nalazila pred njim bila su zatvorena i kada je pokucao, ne dobi odgovora.

- Villem, to je Max - progovori. - Moram razgovarati s tobom, molim te. Nakon toga ću otići i ostaviti

te na miru. obećajem.

To je ponovio riječ po riječ, a zatim se uputio strmim stepenicama natrag u dnevnu sobu. Dijete

počne glasno plakati.

- Možda, ako napravite taj čaj - predloži između djetetovih jecaja.

- Nećete razgovarati nasamo s njim, Max. Neću dopustiti da ga ponovo zavedete lijepim riječima.

- Nikada to nisam učinio. To nije bio moj zadatak.

- Još uvijek vas uzdiže do neba. To mi je dovoljno.

- Riječ je o Vladimiru - reče Smiley.

- Znam o čemu je riječ. Cijelu su nas noćnazivali.

- Tko je zvao?

- »Gdje je Vladimir? Gdje je Vladi?« Što misle da je William? Jack Trbosjek? Nije čuo ni vidio Vladija

sam bog zna otkad. Oh, Beckie, dušo, daj se smiri! - Prešavši sobu, pod hrpom opranog rublja

pronađe kutiju s keksima i ugura jedan djetetu u usta. - Obično nisam ovakva - doda.

- Tko ga je tražio? - blago je navaljivao Smiley.

- Mikhel, tko bi drugi? Sjećate se Mikhela, šampiona našeg Slobodnog radija, novoimenovanog

premijera Estonije, varalice u klađenju? U tri izjutra, dok Beckie izbijaju zubići, prokleti telefon zvrji.

To Mikhel izvodi svoju predstavu s dahtanjem. »Gdje je Vladi, Stella? Gdje je naš Vođa?« Odgovorila

sam mu: »Poludjeli ste, zar ne? Mislite da je teže prisluškivati razgovor kad netko šapće? Lajete kao

sumanuti«, to sam mu rekla. »Držite se konjskih trka i okanite se politike.«

- Zbog čega je bio tako zabrinut? - upita Smiley.

- Vladi mu je dugovao neke novce, eto zbog čega. Pedeset komada. Vjerojatno su ih zajedno izgubili

na konjima - jedan od njihovih mnogobrojnih gubitaka. Obećao je da će doći u Mikhelov stan da ih

vrati i da odigraju partiju šaha. U ponoć, zamislite molim vas.

80

Čini se da su i noćobdije, ne samo rodoljubi. Naš se vođa nije pojavio. Drama. »Zašto bi do đavola

William morao znati gdje je on?« rekla sam. »Idite spavati.« A nakon jedan sat, tko opet zove?

Dašćući kao i ranije. Ponovo naš major Mikhel, heroj Kraljevske estonske konjice, vojnički udara

petom o petu i ispričava se. Otišao je do Vladimirova stana, lupao na vrata, zvonio. Nema nikog kod

kuće. »Slušajte, Mikhel«, rekla sam, »nije ovdje, ne skrivamo ga na tavanu, nismo ga vidjeli još od

Beckinog krštenja, nije nam se javljao. Jasno? William se upravo vratio iz Hamburga, potreban mu je

odmor, ne namjeravam ga buditi.«

- I tako je ponovo spustio slušalicu - pretpostavi Smiley.

- Vraga jest! To je pijavica. »Villem je Vladijev miljenik«, nastavio je. »Za što?« upitala sam. »Za tri i

trideset u Ascotu? Slušajte, pođite većjednom spavati!« »Vladimir mi je uvijek govorio, ako bilo što

pođe naopako, neka se obratim Villemu«, nastavio je. »I što sad hoćete od njega?« upitala sam. »Da

pođe u grad kamionom i da lupa po Vladimirovim vratima?« Isuse!

Posjela je dijete u stolicu, gdje je djevojčica mirno ostala, zadovoljno brsteći keks.

Začu se divlje lupanje vrata, a zatim brzi koraci što se spuštaju niz stepenice.

- William je izvan toga, Max - upozorila je Stella, zureći ravno u Smileyja. - Nije politički nastrojen,

nije pokvaren, a prebolio je i mučeništvo svoga oca. On je sada odrastao dječak i stajat će na

vlastitim nogama. Jasno? Rekla sam »jasno?«.

Smiley se bio pomakao u krajnji ugao sobe da bi bio udaljen od vrata. Villem odlučno uđe, još uvijek

u trenirci i tenisicama, kojih deset godina mlađi od Stelle i nekako suviše krhak a da bi se znao sam

zaštititi. Posadio se na rub sofe i napetim pogledom zvjerao između svoje žene i Smileyja kao da se

pita koji će od njih prvi prasnuti. Njegovo je visoko čelo djelovalo čudno bijelo pod tamnom, unatrag

začešljanom kosom. Obrijao se i to ga je učinilo još mlađim. Njegove su oči, obrubljene crvenilom

zbog duge vožnje, bile smeđe i strastvene.

- Zdravo Villem - reče Smiley.

- William - ispravi ga Stella.

Villem napeto kimnu priznavajući oba oblika.

- Zdravo Max - reče. Ruke su mu našle jedna drugu u krilu i sada su se držale. - Kako si, Max?

- Pretpostavljam da si većčuo novosti o Vladimiru - reče Smiley.

- Novosti? Kakve novosti, molim?

Smiley je oklijevao. Promatrao ga je, osjećao da je rastrojenih živaca.

- Da je nestao - napokon uzvrati Smiley, sasvim nemarno. - Koliko sam shvatio, njegovi su te

prijatelji nazivali u neprilično doba.

- Prijatelji? - Villem uputi Stelli ovisan pogled. - Oni stari emi-

81

granti koji piju čaj, igraju šah po čitav dan, politiziraju? Pričaju lude snove? Mikhel nije moj prijatelj,

Max.

Govorio je tiho, nervozan zbog stranog jezika koji je bio tako jadan nadomjestak njegovom

materinjem. A Smiley je, naprotiv, govorio kao da ima čitav dan pred sobom.

- Ali Vladi jest tvoj prijatelj - pobunio se. - Vladi je prije bio prijatelj tvoga oca. Bili su zajedno u

Parizu. Vojni drugari. Zajedno su stigli u Englesku.

Braneći se od težine te primjedbe Villemovo se sitno tijelo uzburkalo pokretima. Ruke su mu se

razdvojile i ljutito kružile zrakom, smeđa mu se kosa digla u zrak i zatim ponovo slegla.

- Dakako! Vladimir je bio prijatelj moga oca. Njegov dobar prijatelj. Isto tako Beckin kum, u redu. Ali

ne za politiku. Ne više. - Pogledao je Stellu, očekujući njeno odobravanje. - Ja, ja sam William

Craven. Imam engleski dom, englesku ženu, englesko dijete, englesko ime. U redu?

- I engleski posao - doda Stella tiho, promatrajući ga.

- Dobar posao! Znaš koliko zarađujem, Max? Kupujemo kuću. Možda auto, u redu?

Nešto u Villemovu načinu - možda njegova pričljivost ili poduzetnost s kojom se ograđivao - privuklo

je pažnju njegove žene, jer sada ga je i ona promatrala isto tako pozorno kao i Smiley, a dijete držala

odsutno, gotovo bezvoljno.

- Kada si ga posljednji put vidio, William? - upita Smiley.

- Koga, Max? Gledaj, koga? Ne razumijem te, molim.

- Reci mu, Bili - naredi Stella mužu, ne odvajajući ni na trenutak pogled od njega.

- Kada si posljednji put vidio Vladimira? - ponovi Smiley strpljivo.

- Većdavno, Max.

- Tjedni?

- Svakako. Tjedni.

- Mjeseci? v

- Mjeseci. Šest mjeseci! Sedam! Na krštenju. On je bio kum, napravili smo zabavu. Ali bez politike.

Smileyjeva je šutnja počela stvarati neugodnu napetost.

- I od tada ne? - napokon je upitao.

- Ne.

Smiley se okrenuo Stelli koja još uvijek nije odvraćala pogled od muža.

- Kada se William vratio jučer?

- Rano - rekla je.

- Prije deset izjutra?

- Možda. Nisam bila ovdje. Bila sam u posjetu majci.

- Vladimir se jučer dovezao taksijem ovamo - objasnio je, još uvijek se obraćajući Stelli. - Mislim da se

vidio s Williamom.

82

Nitko mu nije pritekao u pomoć, ni Smiley, ni njegova žena. Čak je i dijete šutjelo.

- Na putu ovamo Vladimir je kupio igračku. Taksi ga je čekao jedan sat, a zatim odvezao natrag u

Paddington gdje stanuje - reče Smiley još uvijek budno pazeći da zadrži sadašnje vrijeme.

Villemu najzad pođe za rukom ispustiti glas: - Vladi je od Beckie kum! - usprotivio se, i opet vitlajući,

dok je njegov engleski sve više prijetio da će ga sasvim napustiti. - Stella njega ne voli, zato mora

doći ovdje kao tat, u redu? On donese mojoj Beckie igračku, u redu? To je većgrijeh, Max? To je

zakon stari čovjek ne može donijeti svojem kumčetu igračku?

I opet ni Smiley ni Stella ne progovoriše ni riječi. Oboje su čekali isti, neizbježni krah.

- Vladi je star čovjek, Max! Tko zna kad on vidi svoju Beckie ponovo? On je prijatelj obitelji!

- Ne ove obitelji - reče Stella. - Ne više.

- On je bio prijatelj moga oca! Drug! U Parizu se zajedno borili protiv boljševizma. Tako on donosi

Beckie igračku. Zašto ne, Max?

- Rekao si mi da si kupio tu prokletu stvar - uzviknu Stella. Približivši ruku grudima zakopčala je

dugme kao da ga želi udaljiti.

Villem se nagnu Smileyju, tražeći razumijevanje: - Stella ne voli starca, u redu? Boji se da ću ja opet

praviti politiku s njim, u redu? Tako ja ne kažem Stelli. Ona ide posjetiti svoju majku u bolnici Staines

i dok nje nema, Vladi navrati da vidi Beckie, kaže zdravo, zašto ne?

- U očaju skoči na noge mašući rukama, suviše se uzbuđujući. - Stella!

- povika. - Saslušaj me! Dakle Vladi nije došao kući prošle noći? Molim te, zaista mi je žao! Ali to nije

moja greška, u redu? Max! Taj Vladi je star čovjek! Usamljen. Možda ponekad nađe ženu. U redu?

Dakle, ne može baš puno učiniti s njom, ali još uvijek voli biti u njezinu društvu. Po tome je bio

prilično poznat, mislim. U redu? Zašto ne?

- A prije jučer - upita Smiley pošto je protekla čitava vječnost. Činilo se da Villem nije shvatio, te

Smiley polako ponovi pitanje:

- Vidio si Vladimira jučer. Došao je taksijem i donio žutu drvenu patku za Beckie. Na kotačićima.

- Svakako.

- Dobro. Ali prije jučer - ne računajući jučer - kada si ga posljednji put vidio?

Neka se pitanja postavljaju nasumce, neka po instinktu, a neka se

- poput ovoga - zasnivaju na preuranjenom poimanju, što je više od instinkta, ali manje od znanja.

Villem nadlanicom obrisa usta. - U ponedjeljak - reče jadno.

- Vidio sam ga u ponedjeljak. On me nazvao i mi se sastali. Svakako.

- Oh, William - prošapta Stella i podigne od sebe dijete, malog vojnika, zureći nadolje u sag, čekajući

da joj se osjećanja slegnu.

Zazvonio je telefon. Poput razbješnjelog djeteta Villem pojuri

83

prema njemu, podiže slušalicu, zalupi je, zatim gurnu cijeli telefon na pod te ga šutnu tako da se

slušalica odvojila. Potom ponovo sjedne.

Stella se okrenu Smileyju: - Želim da odete - reče. - Želim da izađete odavde i nikada se više ne

vratite. Molim vas, Max. Odmah.

Neko je vrijeme, kako se činilo, Smiley vrlo ozbiljno razmatrao tu molbu. Pogledao je Villema sa

zaštitničkom naklonošću starijeg brata; pogledao Stellu. Zatim potražio po svom unutrašnjem

džepu i izvukao smotan primjerak prvog izdanja Evening Standarda od toga dana, te ga dodao više

Stelli nego Villemu, dijelom zbog jezične prepreke a dijelom stoga što je pretpostavljao da će

Villemu popustiti živci.

- Bojim se da je Vladi zauvijek nestao, William - rekao je tonom sasvim jednostavnog žaljenja. - Piše

u novinama. Pucali su u njega i ubili ga. Policajci će ti htjeti postaviti neka pitanja. Moram čuti što se

dogodilo i reći ti kako da odgovoriš na njih.

Villem izusti nešto beznadno na ruskom i Stella, dirnuta njegovim tonom ako većne riječima, spusti

jedno dijete i krene tješiti drugo, a Smiley kao da uopće nije ni bio u sobi. Tako je neko vrijeme sjedio

sasvim sam, razmišljajući o komadu Vladimirova negativa - neodgo-netljivog sve dok ne bude

pretvoren u pozitiv - koji se krije u kutiji u hotelu Savoy, zajedno s anonimnim pismom iz Pariza u

vezi s kojim nije mogao ništa poduzeti. I o drugom dokazu, pitajući se što je to i kako gaje starac

nosio; pretpostavljajući da se nalazio u lisnici i da to nikada neće saznati.

Villem je sjedio hrabro, kao da se većnalazi na Vladimirovu pogrebu. Stella je sjedila do njega držeći

svoju ruku na njegovoj, a mala Beckie je spavala na podu. Dok je govorio, niz Villemove su blijede

obraze povremeno, bez stida, tekle suze.

- Za druge ne dajem ništa - rekao je Villem. - Za Vladija sve. Volim tog čovjeka. - Nastavio je: - Nakon

smrti moga oca, Vladi mi je postao ocem. Ponekad mu čak kažem: oče. Ne striče. Oče.

- Možda da počnemo s ponedjeljkom - predloži Smiley. - S prvim sastankom.

Vladi je telefonirao, rekao je Villem. Bilo je to po prvi put nakon mnogih mjeseci daje Villem čuo

njega ili bilo koga iz grupe. Vladi gaje nazvao u stovarište, neočekivano, dok je učvršćivao teret i u

uredu provjeravao dokumente za pretovar, prije no što će krenuti za Dover. To je bilo dogovoreno,

to se znalo u Grupi. On je bio izvan događaja, kao više-manje većina njih, no ako bi ga hitno

zatrebali, mogli su ga naći ponedjeljkom ujutro u stovarišu, ne kod kuće, zbog Stelle. Vladi je bio

Beckin kum i kao kum mogao je nazvati njihovu kuću kad god je htio. Ali u vezi s poslom, ne. Nikada.

- Upitao sam ga: »Vladi? Sto želiš? Slušaj, kako si?« Vladimir je bio u govornici, niže u ulici. Želio je da

odmah

porazgovara u četiri oka. Suprotno svim odredbama poslodavaca Villem ga je pokupio na križanju i

Vladimir se vozio s njim pola sata do

84

Dovera: »na crno«, rekao je Villera - misleći »ilegalno«. Stari je momak donio korpu od rogoza punu

naranči, no Villemu nije bilo do toga da ga pita zašto se natovario tolikim narančama. Isprva je

Vladimir govorio o Parizu i Villemovu ocu, o teškim borbama koje su zajedno prošli; a zatim o maloj

usluzi koju bi mu Villem mogao učiniti. Malu uslugu zbog prošlih vremena. Zbog Villemovog mrtvog

oca, kojeg je Vladimir volio. Zbog grupe u kojoj je Villemov otac nekoćbio istaknuta ličnost.

- A ja mu kažem: »Vladi, ta je mala usluga za mene nemoguća. Obećao sam Stelli: nemoguća je!«

Stellina ruka napusti muževu ruku i sada je sjedila sama, razdirana između želje da ga utješi zbog

starčeve smrti i boli zbog prekršenog obećanja.

Samo malu uslugu, bio je uporan Vladimir. Malu - nikakvih problema, nikakvog rizika - a vrlo korisnu

za našu stvar; a to je i Villemova dužnost. Zatim je Vladi izvadio Beckine fotografije koje je snimio

prilikom krštenja. Bile su u žutoj Kodakovoj omotnici, na jednoj strani kopije a na drugoj negativi u

zaštitnom celofanu, a izvana još uvijek pričvršćen fotografov popis brojeva i dimenzija, sve sasvim

nedužno. Neko su ih vrijeme razgledali, a zatim Vladimir iznenada reče: »To je za Beckie, Villem. Sve

što činimo, činimo za Beckinu budućnost.«

Čuvši Villema kako to ponavlja, Stella stisnu pesnice i kada je ponovo uzgledala, bila je odlučna i na

neki način mnogo starija, s otočićima sitnih bora u kutovima svakog oka.

Villem je nastavio priču: - A onda mi Vladimir kaže, »Villem. Svakog ponedjeljka voziš u Hannover i

Hamburg, a vraćaš se petkom. Kako dugo ostaješ u Hamburgu, molim te?«

Sto je kraće moguće, odgovorio je Villem, veću zavisnosti od toga koliko mu vremena treba da

istovari teret, da li robu nosi posredniku ili izravnom kupcu u koje je doba dana stigao i koliko je

većsati odvozio. I u ovisnosti o utovaru za povratak, ako ga ima. Slijedila su nova slična pitanja i

Villem ih je sada ponavljao; mnoga su od njih bila beznačajna - gdje Villem spava za vrijeme puta,

gdje jede - i Smilevju bi jasno da je starac na prilično monstruozan način činio ono što bi i on sam

uradio - sabijao Villema u kut; iznuđivanje odgovora bilo je uvod u iznuđivanje poslušnosti. I tek

pošto je to obavio, počeo je, koristeći se svim svojim vojnim i obiteljskim autoritetom, objašnjavati

Villemu što točno želi od njega.

- Kaže mi: »Villem, odnesi mi ove naranče u Hamburg. Uzmi ovu košaru.« »Zašto?« pitam.

»Generale, zbog čega uzimam tu košaru?« Tada mi da pedeset funti. »Ako se dogodi nešto

nepredviđeno«, kaže. »U slučaju opasnosti tu ti je pedeset funti.« »Ali zbog čega uzimam ovu

košaru?« pitam. »Kakve nepredviđene događaje očekujete, Generale?«

85

Vladimir je na to izrecitirao Villemu svoje upute, uključujući alternativne postupke i slučajnosti - čak,

ako bude potrebno, mogućnost da ostane noćdulje, koristeći se s onih pedeset funti - a Smiley

primijeti kako je starac inzistirao na Moskovskim pravilima, baš kao i s Mostynom, i kako je

nagomilao suviše toga, kao i ranije - što je više stario, to se više zapletao u povjesmo vlastite

tajnovitosti. Viliem je žutu Kodakovu omotnicu s Beckinim fotografijama imao staviti na naranče,

prošetati se do prednjeg dijela kabine - što je i učinio - omotnica je pri tom predstavljala poštanski

sandučić, znak da je napunjena bio je trag krede, »isto tako žut kao i omotnica, što je tradicija naše

grupe«, pričao je Viliem.

- A sigurnosni signal? - upita Smiley. - Signal koji poručuje »nitko me ne slijedi«?

- Jučerašnje hamburške novine - brzo uzvrati Viliem - no s tim je u vezi, priznao je, došlo do malog

razmimoilaženja između njega i Vladimira usprkos poštovanju što ga je osjećao prema njemu kao

vođi, generalu, i očevu prijatelju.

- On kaže meni, »Viliem. ti nosi novine u džepu.« Ali ja mu odgovorim: »Vladi, molim te, pogledaj

me, imam samo trenirku, bez džepova.« Na to on kaže, »Viliem, onda nosi novine pod rukom.«

- Bili - prodašće Stella s nekim strahom u glasu. - Oh Bili, ti nemoguća blesava ludo. - Okrenula se

Smileyju. - Zašto, do đavola, nisu tu stvar naprosto poslali poštom, bez obzira na to što je, i tako

riješili problem?

Zato što se radilo o negativu, prema Moskovskim pravilima samo negativi dolaze u obzir. Zato što se

General bojao izdaje, razmišljao je Smiley. Stari ju je momak vidio posvuda, u svakome kraj sebe. A

ako je smrt krajnji sudac, bio je u pravu.

- I uspjelo je? - Smiley se napokon obrati Villemu s puno blagosti. - Predaja je uspjela?

- Naravno! Izvrsno je uspjela - živo potvrdi Viliem i dobaci Stelli prkosan pogled.

- Imaš li možda nekog pojma tko ti je bio veza pri tom susretu? Nakon dugog oklijevanja i prilično

poticanja, dijelom i sa Stelline

strane, Viliem je ispričao i to: o onom izgubljenom licu koje je izgledalo tako očajno i podsjećalo ga

na oca; o upozoravajućem pogledu koji je možda bio stvaran a možda mu se pričinilo jer je bio silno

uzbuđen. Kako bi se ponekad, dok je gledao nogomet na televiziji, što je silno volio, kamera

zaustavila na nečijem licu ili izrazu i to bi mu se usjeklo u pamćenje sve do kraja utakmice, čak iako

ga više ne bi ponovo vidio - i kako je ono lice na brodu pripadalo upravo takvoj vrsti. Opisao je

paroške stršeće kose i vršcima prstiju lagano ocrtao duboke bore po vlastitim, neobilježenim

obrazima. Opisao je čovjekov nizak rast, čak i njegovu seksepilnost - rekao da može nanjušiti takve

stvari. Opisao je i svoj osjećaj da ga je taj čovjek upozorio, upozorio da pazi na dragocjeni predmet. I

sam bi tako izgledao - obratio se Stelli iznenada

86

obuzet zamišljenom tragedijom - kad bi opet došlo do rata i borbi, i kada bi Beckie morao povjeriti

strancu na čuvanje! A to je bio povod za nove suze i nova umirivanja i nove tužaljke zbog starčeve

smrti, čemu je pridonijelo i slijedeće Smilevjevo pitanje.

- I tako si tu žutu omotnicu donio natrag, a jučer kada je General došao s patkom za Beckie, ti si mu

je predao - poticao ga je što je blaže mogao, no ipak je proteklo neko vrijeme prije no što su čuli priču

do kraja.

Petkom, prije no što bi se dovezao kući, imao je običaj odspavati nekoliko sati u kabini kamiona, u

stovarištu, zatim bi se obrijao i popio s dečkima šalicu čaja tako da je kući stizao smiren, a ne

nervozan i neraspoložen. Taj je trik naučio od iskusnijih vozača: nikada ne juriti kući, kasnije ti je

samo žao. No jučer je bilo drugačije, pričao je, a osim toga - iznenada zapadne u jednosložne

nadimke - Stell je odvela Beck u Staines da posjete njenu mamu. Stoga je ovaj put pošao ravno kući,

nazvao Vladimira i rekao mu lozinku koju su ranije ugovorili.

- Kamo si ga nazvao? - upita Smiley blago prekinuvši priču.

- U stan. Rekao mije: »Zovi me samo u stan. Nikada u knjižnicu. Mikhel je dobar čovjek, no on je

neupućen.«

I, nastavio je Villem, nakon kratkog vremena - ne sjećam se koliko - stigao je Vladimir - taksijem,

nešto što nikada ranije nije činio, i donio patku za Beck. Villem mu je dao žutu omotnicu s

fotografijama koje je Vladimir odnio do prozora i vrlo polako, »kao da je to nešto sveto iz crkve,

Max«, leđa okrenutih Villemu, dizao negative jedan po jedan prema svjetlu dok nije pronašao onaj

koji je tražio, a potom ga dugo promatrao.

- Samo jedan? - hitro upita Smiley - u mislima su mu ponovo bila ona dva dokaza. Jedan negativ?

- Da.

- Jedan okvir ili jednu traku?

- Okvir. - Villem je bio siguran u to. Jedan mali okvir. Da, trideset i pet milimetara, kao i njegov Agfa

automatic. Ne, Villem nije mogao vidjeti što se nalazilo na njemu, da li su to bila neka slova ili što.

Vidio je jedino Vladimira.

- Vladi je bio crven, Max. Divljeg izraza lica, Max, zažarenih očiju. Bio je star čovjek.

- A na putu? - upita Smiley prekidajući Villemovu priču da bi postavio ono presudno pitanje. - Za

vrijeme cijelog puta iz Hamburga, nijednog ti trenutka nije palo na um da pogledaš?

- Bila je tajna, Max. Bila je vojna tajna. Smiley pogleda Stellu.

- Ne bi - odgovori ona na njegovo neizrečeno pitanje. - Suviše je pošten.

Smiley joj je vjerovao.

87

Villem nastavi priču. Spremivši žutu omotnicu u džep, Vladimir je poveo Villema prema vrtu gdje mu

je zahvalio držeći njegovu ruku sobje svoje i govoreći mu daje to stoje učinio velika stvar, najbolja; da

je on, Villem, sin svoga oca, bolji vojnik čak i od njega - najbolja estonska vrsta, postojan, savjestan i

pouzdan, da će s tom fotografijom moći isplatiti mnoge dugove, počiniti veliku štetu boljševicima;

da je fotografija dokaz, dokaz koji je nemoguće zanemariti. Ali nije rekao dokaz čega - samo to da će

je Max vidjeti, vjerovati i zapamtiti. Villemu nije bilo baš sasvim jasno zašto su morali poći u vrt, no

pretpostavljao je da se starac u svojoj uzbuđenosti plaši mikrofona, jer je veći prije mnogo pričao o

osiguranju.

- Otpratim ga do vrtnih vrata ali ne i do taksija. Kazao je ne smijem ići do taksija. »Villem, ja sam star

čovjek«, kaže. Mi govorimo ruski. »Možda slijedeći tjedan ja padnem mrtav. Tko mari? Danas smo

dobili veliku bitku. Max će biti silno ponosan na nas.«

Pogođen točnošću Generalovih posljednjih riječi, Villem ponovo bijesno skoči dok su mu smeđe oči

plamtjele. - To bili Sovjeti! - vikao je. - Bili sovjetski špijuni, Max, oni ubili Vladimira! On je znao

previše!

- Isto kao i ti - reče Stella, nakon čega nastupi duga, neugodna tišina. - Isto kao i mi - dodala je,

pogledavši Smileyja.

- To je sve što je rekao? - upita Smiley. - Ništa drugo, o vrijednosti onoga što si učinio, na primjer?

Samo da će Max vjerovati?

Villem zanijeka glavom.

- 0 tome da ima i drugih dokaza, na primjer? Ništa, reče Villem: ništa drugo.

- Ništa što bi objasnilo kako je stupio u vezu s Hamburgom, kako je sve organizirao? Da li su i drugi iz

grupe bili upleteni? Molim te, razmisli.

Villem je razmislio, no bez rezultata.

- Dakle, kome si to pričao osim meni, William? - upita Smiley.

- Nikome! Nikome, Max!

- Nije imao vremena - reče Stella.

- Nikome. Na putu spavam u kabini, uštedim deset funti dnevnice za noć. Mi ćemo kupiti kuću s tim

novcem! U Hamburgu ja nisam rekao nikome\ U stovarištu nikomel

- Da li je Vladimir rekao nekome, mislim nekome za koga znaš?

- Nikome iz grupe, samo Mikhelu, što je bilo neophodno, ali čak ni Mikhelu nije rekao sve. Ja sam ga

pitao: »Vladimir, tko zna ja radim ovo za tebe?« »Samo Mikhel i to vrlo malo«, on je odgovorio.

»Mikhel mi posuđuje novac, posuđuje mi svoj stroj za fotokopiranje, on je moj prijatelj. Ali čak ni

prijateljima ne možemo vjerovati. Neprijatelja se ja ne bojim, Villem. Ali se prijatelja silno bojim.«

Smiley se obrati Stelli: - Ako policija dođe ovamo - reče. - Ako dođu, znat će jedino to da se Vladimir

jučer dovezao ovamo. Zacijelo će dohvatiti taksista, kao i ja,

88

Promatrala ga je velikim, pronicljivim očima.

- Dakle? - upita.

- Dakle, nemojte im reći ostalo. Znaju koliko im je potrebno. Sve bi ih ostalo moglo dovesti u

neugodnu situaciju.

- Njih ili vas? - upita Stella.

- Vladimir je jučer došao Ovamo da bi vidio Beckie i donio joj poklon. To je fasada, upravo onakva

kakvu nam je William najprije ispričao. On nije znao da ste vi poveli Beckie u posjet majci. Pronašao

je Williama ovdje, pričali su o starim vremenima, šetkali vrtom. Zbog taksija nije mogao dugo čekati,

pa je otišao ne vidjevši ni vas ni svoje kumče. I to je sve.

- Jeste li vi bili ovdje? - Stella ga je još uvijek promatrala.

- Ako pitaju za mene, jesam. Došao sam danas i priopćio vam loše vijesti. Policajci nemaju ništa

protiv toga što je Villem pripadao grupi. Njih zanima jedino sadašnjost.

Smiley ponovo obrati pažnju na Villema. - Reci mi, da li si Vladimiru donio još nešto? - upita. - Osim

onoga što se nalazilo u omotnici? Možda poklon? Nešto što je volio a sam nije mogao kupiti?

Prije no što je odgovorio, Villem se svom snagom usredotočio na pitanje. - Cigarete! - iznenada

viknu. - Na brodu, ja sam mu kupio francuske cigarete za poklon. Gauloises, Max. On je jako volio!

»Gauloises Caporal, s filterom, Villem.« Naravno!

- A pedeset funti koje je posudio od Mikhela? - upita Smiley.

- Ja sam vratio. Naravno!

- Sve? - reče Smiley.

- Sve. Cigarete su bile poklon. Max, ja volio tog čovjeka.

Stella ga je otpratila do vrata gdje ju je blago uhvatio za ruku i poveo niz nekoliko stepenica u vrt,

odakle ih njen muž nije mogao čuti.

- Zastarjeli ste - rekla mu je. - Bez obzira na to čime se bavite, prije ili kasnije jedna će strana morati

popustiti. Nalik ste na grupu.

- Ne govorite i slušajte me - reče Smiley. - Slušate li me?

- Da.

- William ne smije nikome govoriti o ovome. S kim rado razgovara u stovarištu?

- S cijelim svijetom.

- Pa, učinite što možete. Da li je zvao još netko osim Mikhela? Makar da se radilo i o krivom spoju?

Nazove i odmah spusti?

Razmišljala je, a onda odmahnula glavom.

- Da li je bilo tko dolazio? Trgovac, ispitivač potrošačkog mnijenja, religiozni evanđelist. Akviziter.

Bilo tko? Jeste li sigurni?

Dok ga je i dalje uporno gledala, njezine oči kao da su ga upoznale u pravom svjetlu, počele

uvažavati. A tada ponovo odmahne glavom, uskraćujući mu sudioništvo koje je tražio.

89

- Držite se podalje, Max. Svi vi. Što god se dogodilo, kako god teško bilo. On je odrastao. Više mu

nije potreban dušebrižnik.

Gledala je kako se udaljuje, možda zato da bi se uvjerila kako je doista otišao. Neko vrijeme, dok je

vozio, pomisao na odsječak Vladi-mirovog negativa skrivenog u kutiji zaokupljala ga je poput

skrivenog novca - da li je još uvijek na sigurnom, treba li ga provjeriti ili premjestiti, kad je prenesen

po cijenu života. No stigavši do rijeke imao je druge misli i namjere. Izbjegavajući Chelsea pridružio

se subotnjem prometu što se kretao prema sjeveru i sastojao uglavnom od mladih obitelji u starim

automobilima. I od jednog motora s crnom prikolicom koji ga se vjerno držao cijelim putem do

Bloomberyja.

90

10.

Knjižnica Slobodnog Baltika nalazila se na trećem katu, iznad prašnjave antikvarnice specijalizirane

za duhovne teme. Njeni su mali prozori žmirkali na dvorište British Museuma. Smiley se popeo

drvenim zavojitim stepenicama i tokom tog napornog uspona prošao pored nekoliko starih, rukom

ispisanih natpisa, te pored hrpe smeđe drogerij-ske ambalaže, vlasništva susjedne ljekarne. Osvojivši

vrh, otkri da je ostao sasvim bez daha, te mudro predahnu prije no što je pritisnuo zvonce. I dok je

tako čekao, u iscrpljenosti podlegnu halucinaciji. Učinilo mu se da neprestano posjećuje jedno te isto

mjesto na najvišem katu zgrade: dobro čuvani stan za tajne sastanke u Hampsteadu, Vladi-mirovo

potkrovlje u Westbourne Terraceu i ovu opsjedanu bazu iz pedesetih godina, nekadašnje zborno

mjesto takozvanih neredovitih trupa iz Bloomsburyja. Pomisli kako su sva ta mjesta zapravo jedno;

jedna jedina baza u kojoj će se dokazati još neustanovljene vrijednosti. Iluzije je nestalo i on pozvoni

tri put kratko i jedanput dugo pitajući se da li su promijenili signal i sumnjajući u to; još uvijek

zabrinut zbog Villema ili možda Stelle, ili možda samo zbog djeteta. Začuo je kako u blizini

pucketaju podne daske i pretpostavio da ga netko, samo korak udaljen od njega, promatra kroz

otvor na vratima. Vrata se hitro otvoriše, on stupi u mračan hodnik gdje ga dvije mišićave ruke

stegoše u zagrljaj. Oćuti toplinu tijela, znoj, dim cigarete i neobrijano lice priljubljeno uz svoje - lijevi

obraz, desni obraz, kao kod dodjeljivanja medalje - i još jednom lijevi obraz u znak posebne

naklonosti.

- Max - promrmlja Mikhel glasom koji je većsam po sebi bio rekvijem. - Došli ste. Drago mi je. Nadao

sam se ali se nisam usuđivao vjerovati. Ipak sam vas čekao. Čekao sam cijeli dan, sve do sada. On vas

je volio, Max. Vi ste bili najbolji. Uvijek je to govorio. Bili ste njegova inspiracija. Rekao mi je. Njegov

primjer.

- Zao mi je, Mikhel - reče Smiley. - Doista mi je žao.

- Kao i svima nama, Max. Kao i svima nama. Neutješno. No mi smo vojnici.

Bio je okretan, malo ulubljenih leđa, u formi kako i dolikuje bivšem majoru konjice, stoje prema

vlastitim tvrdnjama bio. Njegove su se smeđe oči, zakrvavljene od noćnog bdijenja, počinjale

sklapati. Preko ramena je, poput plašta, nosio crn sako, a crne čizme koje su doista mogle služiti za

jahanje bile su jako uglačane. Sijeda mu je kosa bila njegovana s vojničkom pedantnošću a brkovi

gusti, no pažljivo

podrezani. Lice mu je na prvi pogled djelovalo mladenački i samo bi pobliže osmatranje otkrilo da se

blijeda put rastakala u mnoštvo malih ušća što su otkrivala godine. Smiley gaje slijedio u knjižnicu.

Pružala se cijelom širinom zgrade i bila podijeljena na manje prostorije posvećena nestalim

državama - Latvija, Litva, a nije bila izostavljena ni Estonija - u svakoj je prostoriji bio stol sa

zastavom a na nekima su bile šahovske figure spremne za igru, no nitko nije igrao, nitko nije čitao:

nikoga nije bilo ovdje osim jedne plavokose, široke žene četrdesetih godina, u kratkoj suknji i

soknama do gležnja. Njena je žuta kosa tamna pri korijenu, bila skupljena u strogu pandžu, a bila se

zavalila pokraj samovara čitajući neki časopis s putopisima u kojem su bile prikazane šume breza

ujesen. Prišavši joj, Mikhel zastane i kao da ih je htio upoznati, no kad je ugledala Smileyja, u njenim

očima sijevnu snažan, vrlo očit bijes. Pogledala ga je, usne su joj se izvile s mržnjom te se zagleda u

kišom zastrt prozor. Obrazi su joj bili sjajni od suza, a pod očima nabreklih kapaka vidjele su se

maslinaste otekline.

- I Elvira gaje silno voljela - primijeti Mikhel objašnjavajući kad su se odmakli tako da ih nije mogla

čuti. - Bio joj je poput brata. On ju je poučavao.

- Elvira?

- Moja žena, Max. Oženili smo se nakon mnogo godina. Opirao sam se. Za naš posao to baš nije

uvijek dobro. No dugujem joj tu sigurnost.

Sjeli su. Oko njih su po dugačkim zidovima visili mučenici zaboravljenih pokreta. Ovaj je većbio u

zatvoru, slikali su ga kroz rešetke. Onaj drugi mrtav i - kao i Vladimiru - odmakli su mu pokrov da bi

se vidjelo njegovo okrvavljeno lice. Treći se smijao, na glavi mu je bila vrećasta partizanska kapa a u

ruci puška s dugom cijevi. Iz udaljenog dijela sobe začu se slaba eksplozija i sočna ruska kletva. To je

Elvira, Mikheloya mlada, uključila samovar.

- Žao mi je - ponovi Smiley.

Neprijatelja se ja ne bojim, Villem, pomisli Smiley. Ali se prijatelja silno bojim.

Bili su u Mikhelovoj privatnoj prostoriji koju je nazivao svojim uredom. Na stolu je ležao starinski

telefon pokraj pisaćeg stroja Remington kakav je bio i u Vladimirovu stanu. Bit će da ih je netko

svojedobno nakupovao gomilu, pomisli Smiley. No pažnju je najviše privlačila visoka, rukom

izrezbarena stolica povijenih nogu s kraljevskim znakom urezanim na naslonu. Mikhel značajno

sjede na nju, skupljenih koljena i čizama, kraljev zamjenik premalen za svoj prijesto. Pripalio je

cigaretu i držao je odozdo, za kraj, tako da je stajala uspravno. Iznad njega je visila zavjesa dima,

točno onako kako se Smiley sjećao od ranije. Smiley primijeti i nekoliko primjeraka Sportskog života

u košari za papir.

92

- Bio je voda, Max, bio je heroj - objavi Mikhel. - Morali bismo izvući pouku iz njegove hrabrosti i

njegova primjera. - Zastao je kao da od Smileyja očekuje da to pribilježi za objavljivanje. - U takvim

slučajevima prirodno je da se čovjek upita kako uopće može nastaviti. Tko je dovoljno vrijedan da ga

naslijedi? Tko ima njegov duh, njegovu veličinu, njegovo osjećanje za sudbinu? Srećom, naš je

pokret neprekidan proces. Veći od bilo kojeg pojedinca, čak i od bilo koje grupe.

Slušajući Mikhelove uglačane fraze, zureći u njegove uglačane čizme, Smiley uhvati samoga sebe

kako razmišlja o godinama toga čovjeka. Rusi su zauzeli Estoniju 1940, prisjećao se. Ako je bio

konjički oficir, Mikhel mora imati bar šezdeset. Pokušavao je povezati ostale činjenice iz Mikhelove

nemirne biografije - dug put kroz strane ratove i etničke brigade što su svuda nailazile na

nepovjerenje, sva su se poglavlja povijesti sastala u tom malom tijelu. Pitao se koliko li su čizme

stare.

- Pričajte mi o njegovim posljednjim danima, Mikhel - predloži Smiley. - Da li je bio aktivan sve do

kraja?

- Vrlo aktivan, Max, aktivan u svakom pogledu. Kao rodoljub. Kao čovjek. Kao vođa.

S istim izrazom mržnje kao i ranije, Elvira postavi čaj pred njih, dvije šalice s limunom i kolačiće od

marcipana. Kretala se kao da im podilazi, uzbibanih bokova, s neugodnim nagovještajem izazova.

Smiley se pokuša prisjetiti i njene prošlosti, no izmicala mu je, ili je nikada nije ni znao. Bio joj kao

brat, pomisli. On ju je poučavao. No nešto u vlastitu životu većga je odavno upozorilo da ne vjeruje

objašnjenjima, posebno ne kad je riječ o ljubavi.

- A kao član grupe? - upita Smiley kada ih je napustila. - Također aktivan?

- Uvijek - ozbiljno reče Mikhel.

Nastala je kratka stanka u kojoj je svaki od njih pristojno čekao onog drugog da nastavi.

- Sto mislite, Mikhel, tko je to učinio? Da li ga je netko izdao?

- Max, vi znate isto tako dobro kao i ja tko je to učinio. Svi smo u stalnoj opasnosti. Svi mi. U bilo

kojem trenutku možemo biti pozvani. Važno je da budemo spremni na to. Što se mene tiče, ja sam

vojnik, ja sam spreman, ja čekam. Ako odem, Elvira je osigurana. To je sve. Jer mi izgnanici smo za

boljševike neprijatelj broj jedan. Anatema. Uništavaju nas gdje mogu. Još uvijek. Kao što su

nekoćuništavali naše crkve, naša sela, naše škole i našu kulturu. I pravo imaju, Max. Imaju pravo što

nas se boje. Jer jednoga dana ćemo ih pobijediti.

- No zašto su izabrali baš ovaj trenutak? - blago prigovori Smiley tom pomalo obrednom proglasu. -

Mogli su ubiti Vladimira većprije mnogo godina.

Mikhel je izvadio plosnatu limenu kutiju s malim valjcima nalik na tijesak za ižimanje rublja, i

paketićgrubog, žutog papira za cigarete. Liznuvši papir, položio ga je na valjke i sasuo u nj crnog

duhana. Skljoc

93

i tijesak se okrenu a na srebrnastoj površini pojavi debela, nedovoljno čvrsto smotana cigareta.

Upravo se htio poslužiti, kad se pojavi Elvira i uzme je. Smotao je drugu i vratio kutiju u džep.

- Osim ako je Vladimir smjerao nešto, pretpostavljam - nastavi Smiley nakon tih smišljenih

manevara. - Osim ako ih je na neki način izazvao - što se od njega, moglo očekivati koliko ga

poznajem.

- Tko to može znati? - reče Mikhel i pažljivo otpuhnu još dima u zrak iznad sebe.

- Pa vi možete, Mikhel, ako itko može, onda ste to vi. On se sigurno vama povjeravao. Bili ste mu

desna ruka tokom dvadeset godina i više. Najprije u Parizu, a zatim ovdje. Nemojte mi reći da vama

nije vjerovao - bezazleno reče Smiley.

- Naš je vođa bio tajnovit čovjek, Max. U tome je bila njegova snaga. Morao je biti takav. Bila je to

vojna dužnost.

- Ali ne prema vama, zasigurno? - uporno je nastavljao Smiley laskavim glasom. - Njegov pobočnik u

Parizu. Njegov ađutant. Njegov povjerljivi tajnik? Hajde, nanosite sebi nepravdu!

Nagnuvši se na svom prijestolju Mikhel ozbiljno položi ruke na srce. Njegov je hrapav glas postao još

dublji.

- Max. Čak i prema meni. Pred kraj, čak i prema Mikhelu. Bilo je to stoga da bi me zaštitio. Da bi me

poštedio opasnog znanja. Čak mi je rekao, »Mikhel, bolje je da ni ti - čak da ni ti ne znaš što je

prošlost izbacila na površinu«. Preklinjao sam ga. Uzalud. Jedne je večeri došao k meni. Ovamo.

Spavao sam na katu. Pozvonio je posebnim znakom: »Mikhel, potrebno mi je pedeset funti.«

Elvira se vratila, ovaj put donoseći praznu pepeljaru, i dok ju je stavljala na stol, Smiley osjeti kako u

njemu buja napetost kao da je pod iznenadnim djelovanjem droge. To mu se ponekad događalo dok

bi vozio i iščekivao sudar koji ne bi uslijedio. Događalo mu se i s Ann dok ju je promatrao kako se

vraća s nekog navodno bezazlenog sastanka, a znao je - naprosto znao - da nije bio takav.

- Kada je to bilo? - upitao je, pošto se ona ponovo udaljila.

- Prije dvanaest dana. U ponedjeljak. Po njegovom sam držanju odmah mogao otkriti da je riječ o

poslu. Nikada ranije nije tražio novac od mene. »Generale«, kažem mu ja, »vi spremate neku urotu.

Recite meni o čemu se radi.« No on odmahuje glavom. »Slušajte«, kažem mu, »ako se radi o uroti,

poslušajte moj savjet, pođite k Maxu.« On je odbio. »Mikhel«, kaže mi. »Max je dobar čovjek, no on

nema više povjerenja u našu grupu. On čak želi da okončamo borbu. No kada uhvatim veliku ribu,

čemu se nadam, tada ću otići k Maxu i zatražiti naknadu naših troškova, a možda i štošta drugo. No

to ću uraditi naknadno, a ne prije. U međuvremenu ne mogu voditi posao u prljavoj košulji. Molim te,

Mikhel. Posudi mi pedeset funti. To je najznačajnija misija u cijelom mom životu. Ona zadire duboko

u našu prošlost.« To su bile njegove riječi. U novčarci sam imao pedeset funti - toga sam dana na

sreću obavio uspješan posao - dao sam mu ih. »Generale«, rekao sam,

94

»uzmite sve što imam. Ono što posjedujem ja, posjedujete i vi. Molim vas« - reče Mikhel i da bi

naglasio tu gestu - ili da bi joj dao vjerodostojnost - snažno povuče iz žute cigarete.

U prljavom prozoru iznad njih Smiley zamijeti Elvirin odraz, stajala je na polovici sobe i slušala njihov

razgovor. I Mikhel ju je vidio i zloćudno se namrštio prema njoj, no činilo se da joj ne želi, ili možda ne

može narediti da ode.

- To je bilo vrlo lijepo od vas - reče Smiley nakon odgovarajuće stanke.

- Max, bila je to moja dužnost. Od srca. Ne znam nikakvog drugog zakona.

Mrzi me jer nisam pomogao starcu. Bila je upućena u sve, znala je, i sada me mrzi što mu nisam

pomogao onda kada me trebao. Bio joj je kao brat, prisjeti se. On ju je poučavao.

- To što vam je došao sa zahtjevom da mu date sredstva za operaciju - reče Smiley - do toga je došlo

iznenada? Ranije nije bilo nikakvih nagovještaja na osnovi kojih ste mogli zaključiti da se sprema na

nešto veliko?

Mikhel se ponovo namršti, oklijevajući, i bilo je jasno da baš ne mari za ta pitanja.

- Prije nekoliko mjeseci, možda dva, primio je pismo - reče oprezno. - Upućeno ovamo, na ovu

adresu.

- Zar ih je tako malo primao?

- To je pismo bilo posebno - reče Mikhel s onim istim oprezom i Smiley iznenada shvati da je stjeran

u gubilački ugao, kako su to istražitelji u Sarrattu nazivali, jer nije znao, mogao je samo nagađati

- s koliko mnogo ili s koliko malo činjenica Smiley većraspolaže. Stoga se Mikhel ljubomorno

rastajao od svojih informacija nadajući se da će pri tome otkriti jačinu Smilevjevih karata.

- Od koga je bilo?

Mikhel je, kao većnekoliko puta ranije, odgovorio na nešto drugačije pitanje.

- Bilo je iz Pariza, Max, dugo pismo, puno stranica, pisano rukom. Naslovljeno na Generala osobno,

ne na Millera. Generalu Vladimiru, strogo povjerljivo. Na omotnici je pisalo Strogo povjerljivo, na

francuskom. Pismo je stiglo, ja sam ga zaključao u svoj radni stol; u jedanaest dolazi on kao i obično:

»Mikhel, pozdravljam te.« Ponekad smo, verujte, čak i salutirali jedan drugome. Dam mu pismo, on

sjedne

- pokazao je prema Elvirinom kraju sobe - sjeo je, prilično ga nemarno otvorio, kao da od njega ništa

ne očekuje, a zatim sam vidio kako ga ono postepeno zaokuplja. Obuzima. Rekao bih začarava. Čak

raspaljuje nekom strašću. Obratio sam mu se. Nije odgovorio. Ponovo sam mu se obratio - znate

kakav je - nije se na mene uopće osvrtao. Krenuo je u šetnju. »Vratit ću se«, rekao je.

- Pismo je uzeo?

- Naravno. Bio je to njegov način kad bi trebalo razmisliti o ne-

95

kom važnom problemu, otići u šetnju. Kada se vratio, primijetio sam daje silno uzbuđen. Napet.

»Mikhel.« Znate kako je govorio. Svatko se morao pokoriti. »Moram fotokopirati jedan dokument.«

Upitao sam ga koliko kopija. Jedna. Upitao sam ga koliko stranica. »Sedam. Molim te, ostani na

udaljenosti od pet koraka dok budem radio sa strojem.« Rekao mi je: »Ne mogu te upletati u ovo.«

Mikhel ponovo pokaza mjesto na kojem se to zbilo kao da ono dokazuje potpunu vjerodostojnost

njegove priče. Crni je stroj za kopiranje stajao na vlastitom stolu, nalik na stari parni stroj, s valjcima i

otvorima za ulijevanje raznih kemikalija. - General nije imao dara za mehaniku. Max. Uključio sam

mu stroj - zatim sam stao, ovdje - eto tako - dovikujući mu upute s drugog kraja sobe. Kad je završio,

ostao je pored kopija dok su se osušile, a zatim ih smotao i stavio u džep.

- A original?

- I njega je stavio u džep.

- Znači pismo niste uopće pročitali - reče Smiley, tonom koji je izražavao blagu samilost.

- Ne, Max. Žao mi je što vam moram to reći, ali nisam.

- No vidjeli ste omotnicu. Imali ste ju ovdje da bi mu je dali kad

dođe.

- Rekao sam vam, Max. Bila je iz Pariza.

- Koji okrug?

Ponovo oklijevanje: - Petnaesti - reče Mikhel. - Mislim da je bio petnaesti. Tamo su stanovali mnogi

od naših.

- A datum? Možete li biti precizniji u vezi s tim? Rekli ste - oko dva mjeseca.

- Rani rujan. Rekao bih da je bio rani rujan. Možda kasni kolovoz. Recimo šest tjedana, po prilici.

- Adresa na omotnici je također bila pisana rukom?

- Bila je, Max. Bila je.

- Koje je boje bila omotnica?

- Smeđe.

- A tinta?

- Pretpostavljam plava.

- Da li je omotnica bila zapačaćena?

- Molim?

- Da li je omotnica bila zapečaćena pečatnim voskom ili ljepljivom trakom? Ili je bila naprosto

zalijepljena na uobičajen način?

Mikhel slegnu ramenima, kao da mu je bilo ispod časti baviti se takvim sitnicama.

- No pošiljalac je, pretpostavljam, stavio svoje ime s druge strane? - blago ga je poticao Smiley.

Ako i jest, Mikhel to nije priznavao.

Na trenutak, Smiley dopusti mislima da se zaustave na smeđoj omotnici pohranjenoj u garderobi i

na onom usranom pozivu u pomoćšto se nalazio u njoj. Jutros sam imala dojam da me pokušavaju

ubiti.

96

Zar mi nećete ponovo poslati svog prijatelja čarobnjaka? Poštanski žig Pariza, razmišljao je.

Petnaesti okrug. Nakon prvog pisma Vladimir je tom pošiljaocu dao svoju kućnu adresu. Baš kao što

je i Vil-lemu dao broj svog kućnog telefona. Nakon prvog pisma, Vladimir se pobrinuo da zaobiđe

Mikhela.

Zazvonio je telefon i Mikhel se smjesta javi s kratkim - Da?

- a zatim posluša.

- Onda mi stavite po pet na svaki - promrmljao je i spustio slušalicu s autoritativnim dostojanstvom.

Približavajući se točci koja je bila glavni razlog njegova posjeta Mikhelu, Smiley se postarao da

nastavi vrlo obazrivo. Sjećao se da je Mikhel - koji je do trenutka kada se pridružio grupi u Parizu

upoznao unutrašnjost polovine istražnih centara Istočne Evrope - znao kako usporiti kad bi ga

poticali i tim je načinom svojedobno gotovo izludio saratske istražitelje.

- Mogu li vas nešto upitati, Mikhel? - reče Smiley, birajući put koji nije bio u izravnoj vezi s glavnim

ciljem njegova ispitivanja.

- Molim.

- One večeri kada je navratio ovamo da posudi novac od vas, da li je ostao? Da li ste mu pripremili

čaj? Možda odigrali partiju šaha? Možete li mi pobliže opisati tu večer, molim vas?

- Igrali smo šah, ali bez prednosti. On je bio zabrinut, Max.

- Da li je rekao nešto više o onoj velikoj ribi? Njegove su klonule oči zdušno proučavale Smileyja.

- Molim, Max!

- Velika riba. Operacija koju je pripremao, kako je rekao. Zanima me da li vam je na bilo koji način

dao nešto na znanje.

- Ništa. Uopće ništa, Max. Bio je sasvim tajnovit.

- Da li ste imali dojam da je u to uključena neka druga zemlja?

- Spomenuo je samo to kako nema pasoša. Bio je povrijeđen

- Max, ovo vam otvoreno kažem - bio je pogođen time što mu Circus nije dovoljno vjerovao da bi mu

dao pasoš: Nakon takve službe, takve odanosti - bio je povrijeđen.

- Bilo je to za njegovo dobro, Mikhel.

- Max, ja to u potpunosti razumijem. Ja sam mlađi čovjek, čovjek koji pozna svijet, savitljiv. General

je ponekad bio nagao, Max. Trebalo je poduzeti korake - čak i od strane onih koji su mu se divili

- da se suspregne njegova energija. Molim. No za njega samog to je bilo nepojmljivo. Uvreda.

Iza sebe Smiley začu bubnjanje koraka dok se Elvira prezirno vraćala u svoj kut.

- Dakle, što je mislio, tko bi trebao otputovati umjesto njega?

- upita Smiley i opet ne obraćajući pažnju na nju.

- Villem - reče Mikhel s očitim negodovanjem. - Nije mi to baš otvoreno rekao, no vjerujem da je

poslao Villema. To je bio moj

97

dojam. Trebalo je da ide Villem. General Vladimir je s puno ponosa pričao o Villemovoj mladosti i

poštenju. I o njegovu ocu. Čak se pozvao na povijest. Rekao je kako treba uvesti novu generaciju da

osveti nepravde što ih je počinila stara. Bio je vrlo ganut.

- Kamo gaje poslao? Da li je Vladi dao ikakav nagovještaj u vezi s tim?

- Nije mi rekao. Rekao mi je samo »Villem ima pasoš, on je hrabar momak, valjan Bait, pouzdan,

može putovati, no ipak ga je potrebno zaštititi«. Ja ne ispitujem, Max. Ne uhodim. To nije moj način.

Znate i sami.

- Ipak, dobili ste nekakav dojam, pretpostavljam - reče Smiley.

- Kao što se obično dobiva. Napokon nema tako puno mjesta kamo bi Villem mogao slobodno poći.

Ponajmanje sa pedeset funti. Trebalo je misliti i na Villemov posao, zar ne? A da i ne govorimo o

njegovoj ženi. Nije mogao naprosto zbrisati kad bi mu se svidjelo.

Mikhel učini kretnju vrlo nalik na vojničku. Napučivši usne tako da su mu se brkovi gotovo

preokrenuli, počeo je palcem i kažiprstom pronicljivo potezati vršak nosa. - General je također

zatražio planove

- najzad reče. - Bio sam u nedoumici da li da vam to kažem. Vi jeste njegov dušobrižnik, Max, ali ne

pripadate našoj stvari. No kako vam vjerujem, reći ću.

- Planove čega?

- Planove ulica. - Trznuo je rukom prema policama kao da im naređuje da priđu bliže. - Planove

grada. Gdanska. Hamburga. Liibecka. Helsinkija. Sjeverne obale. Rekao sam mu: »Generale,

gospodine, dopustite da vam pomognem«, to sam mu rekao. »Molim vas. Ja sam vaš pomoćnik u

svemu. Imam pravo, Vladimire. Dopustite da vam pomognem.« Odbio me. Želio je da to u

potpunosti bude njegova osobna stvar.

Moskovska pravila, ponovo pomisli Smiley. Mnoštvo planova, a samo je jedan od njih važan. I opet

je, zamijeti, Vladimir poduzeo mjere da bi svom povjerljivom pariškom adutantu onemogućio uvid u

vlastite namjere.

- Nakon toga je otišao? - pretpostavi.

- Točno.

- U koliko sati?

- Bilo je kasno.

- Možete li reći kako kasno?

- Dva. Tri. Čak četiri, možda. Nisam siguran.

Tada osjeti kako se Mikhelov pogled postupno diže preko njegova ramena i dalje od njega te se

zaustavlja tamo, i neki instinkt koji mu je otkad pamti pomogao da preživi i natjera ga da upita: - Da

li je Vladimir došao ovamo sam?

- Naravno, Max. Koga bi doveo?

Prekinuo ih je lomot suda jer se Elvira na drugom kraju sobe nespretno vratila svojim kućanskim

poslovima. Usuđujući se tek sada

98

pogledati Mikhela, Smiley vidje kako on zuri za njom s izrazom koji je prepoznao ali u tom djeliću

sekunde nije znao kamo bi ga smjestio: istodobno beznadan i pun ljubavi, razdiran između ovisnosti i

gnušanja. Sve dok se s mučninom ne poistovjeti s Mikhelom i vidje vlastito lice zakrvavljenih očiju

poput Mikhelovih, kakvo je i prečesto viđao u Anni-nim dražesnim pozlaćenim ogledalima u njihovoj

kući u Bywater Streetu.

- Dakle, kad vam nije dopustio da mu pomognete, što ste učinili? - upita Smiley s istom namjernom

nemarnošću. - Ostali budni i čitali

- igrali šah s Elvirom?

Mikhelove su se smeđe oči načas zadržale na njemu, umakle i ponovo mu se vratile.

- Ne, Max - uzvratio je vrlo učtivo. - Dao sam mu planove. Želio je ostati sam s njima. Poželio sam mu

laku noć. Kad je otišao, ja sam većspavao.

Ali, po svemu sudeći, ne i Elvira, pomisli Smiley. Elvira je ostala da bi je njen opunomoćeni brat

poučio. Aktivan kao rodoljub, kao čovjek, kao vođa, ponavljao je u sebi Smiley. Aktivan u svakom

pogledu.

- Dakle u kakvoj ste vezi bili s njim od tada? - upita Smiley i Mikhel se iznenada prebaci na jučerašnji

dan. Ni u kakvoj do jučer, reče

- Jučer po podne me nazvao. Kunem vam se, Max, da ga godinama nisam čuo tako uzbuđenog.

Sretnog, rekao bih ushićenog. »Mikhel! Mikhel!« Max, bio je to presretan čovjek. Rekao je da će

uvečer doći k meni. Sinoć. Možda kasno, no imat će mojih pedeset funti. »Generale«, rekao sam mu,

»što znači pedeset funti? Da li ste na sigurnom? Recite mi.« »Mikhel, bio sam u ribolovu i sretan sam.

Ostani budan«, rekao mi je. »Doći ću k tebi u jedanaest. Donijet ću ti novac. A važno je i da te

pobijedim u šahu kako bih primirio živce.« Ostao sam budan, pripremio čaj, čekao ga. I čekao. Max,

ja sam vojnik, za sebe se ne bojim. Ali za Generala - za tog starca, Max - za njega sam se bojao.

Nazvao sam Circus, hitan slučaj. Spustili su slušalicu. Zašto? Max, zašto ste to učinili, molim vas?

- Ja nisam bio na dužnosti - uzvrati Smiley, sada je promatrao Mikhela s onoliko pozornosti s koliko

se usuđivao. - Recite mi, Mikhel

- započeo je.

- Max.

- Što ste mislili da će Vladimir uraditi nakon što vam je priopćio dobre vijesti - a prije no što će doći i

vratiti vam pedeset funti?

Mikhel nije oklijevao. - Prirodno, pretpostavio sam da će poći k Maxu - reče. - Uhvatio je svoju veliku

ribu. Sada će otići k Maxu, zatražiti naknadu troškova, upoznati ga sa značajnim novostima.

Prirodno - ponovio je, malo preotvoreno gledajući Smileyja u oči.

Prirodno pomisli Smiley; a ti si znao na minutu kada će napustiti

99

svoj stan, i na milimetar put kojim će ići da bi stigao do stana u Hamp-steadu.

- Dakle, nije se pojavio, vi ste nazvali Circus i mi se nismo pokazali voljni pomoći - zaključi Smiley. -

Žao mi je. Sto ste dakle potom učinili?

- Telefonirao sam Villemu. Najprije da bih se uvjerio da je s momkom sve u redu, a i zato da bih ga

upitao gdje je naš Vođa? Ona njegova engleska žena me urlanjem otjerala. Napokon sam pošao do

Vladimirovog stana. Nerado sam to učinio - bilo je to nametanje - njegov je privatni život samo

njegov - no pošao sam. Pozvonio sam. Nije odgovorio. Vratio sam se kući. Jutros u jedanaest zvoni

Juri. Nisam bio pročitao jutarnje izdanje večernjih novina, ne volim engleske novine. Jiiri ga je

pročitao. Vladimir, naš vođa, bio je mrtav - dovršio je.

Elvira je stajala do njegova lakta. Na poslužavniku je držala dvije čaše votke.

- Izvolite - reče Mikhel. Smiley uzme čašu, Mikhel drugu.

- Za život! - reče Mikhel vrlo glasno i ispi, a na oči mu navriješe

suze.

- Za život! - ponovi Smiley dok ih je Elvira promatrala.

Ona je išla s njim, pomisli Smiley. Natjerala je Mikhela da pođe do starčeva stana, odvukla ga do

vrata.

- Da li ste ikome pričali o ovome, Mikhel? - upita Smiley kada se ona po tko zna koji put udaljila.

- U Jiirija nemam povjerenja - reče Mikhel ispuhujući nos.

- Da li ste Jiiriju rekli za Villema?

- Molim?

- Da li ste mu spomenuli Villema? Da li ste Jiiriju na bilo koji način dali do znanja da je Villem možda

bio upleten s Vladimirom?

Mikhel, kako se činilo, nije počinio takav grijeh.

- U ovakvoj situaciji ne smijete nikome vjerovati - reče Smiley službenijim tonom, pripremajući se za

polazak. - Čak ni policiji. To su naređenja. Policija ne smije saznati da je Vladimir bio upleten u bilo

kakvu operaciju kada je umro. To je važno zbog sigurnosti. I vaše kao i naše. Inače vam nije dao

nikavu poruku? Ništa za Maxa, na primjer?

Reci Maxu da se tiče Pjeskara, pomisli. Mikhel se sa žaljenjem nasmiješi.

- Da li je Vladimir u posljednje vrijeme spominjao Hectora, Mikhel?

- Hector mu nije bio od koristi.

- Da li je to Vladimir rekao?

- Molim vas, Max. Ja nemam ništa protiv Hectora osobno. Hector je Hector, on nije gospodin, no u

našem poslu moramo se koristiti različitim vrstama ljudi. To su bile Generalove rječi. Naš je vođa bio

star čovjek. »Hector«, rekao mi je Vladimir. »Hector nije od koristi. Naš dobri glasonoša Hector je

poput gradskih nasipa. Kad pada kiša, kažu,

100

nasipi ti odnesu kišobran. Naš glasonoša Hector je baš takav.« Molim. To su Vladimirove riječi. Ne

Mikhelove. »Hector nije dobar.«

- Kada je to rekao?

- Rekao je to nekoliko puta.

- Nedavno?

- Da.

- Koliko nedavno?

- Možda prije dva mjeseca. Možda manje.

- Nakon što je primio pismo iz Pariza ili prije toga?

- Nakon. Bez sumnje.

Mikhel ga je otpratio do vrata, bio je gospodin čak iako Toby Esterhase to nije bio. Elvira je ponovno

sjedila na svom mjestu pokraj samovara, pušeći pred onom istom fotografijom breza. Dok je

prolazio pokraj nje, Smiley začu nešto nalik na siktanje, izvedeno kroz nos ili usta, ili kroz oboje

odjednom, kao posljednji izraz njenog prezira.

- Sto ćete sada učiniti? - upitao je Mikhel načinom kojim se čovjek obraća onima koji su izgubili

nekog bliskog. Krajičkom oka vidje kako se njena glava podigla na to pitanje i kako su se prsti

rastvorili preko stranice.

Padne mu na um još jedna misao: - I niste prepoznali rukopis? - počeo je ispitivati.

- Koji rukopis, Max?

- Na omotnici iz Pariza?

Odjednom nije više imao vremena čekati odgovor, odjednom mu je bilo mučno od toga okolišanja.

- Zbogom, Mikhel.

- Pođite sa srećom. Max.

Elvirina glava ponovo utonu među breze.

Nikada neću znati, razmišljao je Smiley, brzo se spuštajući niz drveno stepenište. Nitko od nas neće

znati. Da li je on bio Mikhel izdajica koji je mrzio starca jer mu je otimao ženu i jer je žudio za krunom

koja mu je predugo bila osporavana? Ili je on bio Mikhel - nesebičan oficir i gospodin, Mikhel vječno

odani sluga? Ili je, možda, kao mnogi odani sluge, bio jedno i drugo?

Smiley je razmišljao o Mikhelovom konjaničkom ponosu, isto tako silno ranjivom kao što su i ostali

atributi muževnosti. 0 njegovu ponosu što je Generalov čuvar, što je njegov satrap. 0 njegovu

osjećaju povrijeđenosti jer je isključen. I opet taj njegov ponos - kako se kalao na mnoge strane! A

dokle se pružao? Možda do toga da bude ponosan što velikodušno daje svakom gospodaru?

Gospodo, obojici sam vam dobro služio, kaže savršeni dvostruki agent u suton svoga života. I kaže to

s ponosom, pomisli Smiley, jer ih je poznavao poprilično.

Pomisli na pariško pismo od sedam stranica. Pomisli na druge dokaze. Pitao se kod koga je završila

fotokopija - možda kod Esterha-

101

sea? Pitao se gdje je original. Tko je dakle otišao u Pariz? razmišljao je. Ako je Villem išao u

Hamburg, tko je bio mali čarobnjak? Bio je mrtav umoran. Taj ga je umor pogodio poput iznenadnog

virusa. Osjećao ga je u koljenima, bedrima, cijelom tijelu što je posustajalo. No nastavio je hodati, jer

se njegov um opirao odmoru.

102

11.

Hodanje je za Ostrakovu bilo jedva moguće, a hodanje je bilo jedino što je tražila. Da hoda i čeka

čarobnjaka. Ništa nije bilo slomljeno. Iako se njeno sitno, zdepasto tijelo, nakon što su je okupali,

pokazalo potamnjelim i prekrivenim mrljama, kao karta sibirskih nalazišta ugljena, ništa nije bilo

slomljeno. A njena jadna trtica, koja joj je zadavala tolikih neprilika u trgovini, izgledala je kao da su

je združene tajne armije Sovjetske Rusije nogama gurale s jednog kraja Pariza na drugi: ipak. ništa

nije bilo slomljeno. Rendgenski su snimili svaki njezin dio; izboli su je kao sumnjivo meso da otkriju

unutarnje krvarenje. Ali su je na kraju, zlovoljno, proglasili žrtvom čuda.

Zbog svega toga htjeli su je zadržati. Htjeli su je liječiti od šoka, umiriti je - barem jednu noć! Policija,

koja je pronašla šest očevidaca sa sedam proturječnih iskaza o onome što se dogodilo (kola su bila

siva ili su bila plava? Registarska tablica je bila marsejska ili je bila strana?), policija je zapisala njezin

dugi iskaz i prijetila da će se vratiti po još jedan.

Ostrakova se unatoč tome oslobodila.

Zatim, ima li barem djece da se brinu o njoj? pitali su. Oh, pa ona ih ima gomilu, rekla je. Kćerka bi

ugađala njenom i najmanjem hiru. Sinovi bi joj pomogli uz i niz stepenice! Bilo koliko - onoliko koliko

žele! Da zadovolji sestre, čak je izmislila njihove živote, iako joj je u glavi nabijalo kao da ima ratni

bubanj. Poslala je po odjeću. Njezina je bila u krpama i mora da bi i sam bog pocrvenio da je vidio

stanje u kojem je bila kad su je pronašli. Dala je lažnu adresu da odgovara lažnom imenu; nije željela

ni pratnju, ni posjetioce. I nekako, pukom snagom volje, kad je te večeri otkucalo šest, Ostrakova je

postala još jedan blijedi bivši pacijent, koračajući oprezno i krajnje bolno niz pristup velikoj crnoj

bolnici, da se ponovo pridruži tom svijetu koji je tog istog dana učinio sve što je bilo u njegovoj moći

da je se zauvijek oslobodi. Noseći čizme, koje su kao i ona sama bile nagnječene, ali nekim čudom

neuništene, bila je neobično ponosna zbog načina na koji su je spasile.

Još uvijek ih je nosila. Vrativši se u sumrak svog stana, smjestivši se u pohabani Ostrakovljev

naslonjač, dok se strpljivo mučila s njegovim starim vojničkim revolverom i nastojala shvatiti kako se

dovraga puni, napinje i ispaljuje, nosila ih je kao uniformu. »Ja sam jednočlana vojska.« Ostati na

životu: to je bio njen jedini cilj i što duže uspije

u tome, to će veća biti njena pobjeda. Ostati živa dok stigne General, ili joj pošalje čarobnjaka.

Da im pobjegne, kao Ostrakov? Pa dobro, učinila je to. Da im se ruga, kao Glikman, da ih satjera u

kut gdje nemaju izbora osim da razmišljaju o vlastitoj smrtnosti? Svojedobno, rado je razmišljala

0 tome, i sama je učinila ponešto od toga. Ali preživjeti, kao što nijedan od njenih muškaraca nije;

uhvatila se za život, nasuprot svim naporima tog bezdušnog, bezbrojnog svijeta nečovječnih

službenika; učiniti da im svaki sat u danu bude trn u oku, naprosto ostajući na životu, dišući, jedući,

krećući se, ostajući pribrana - to je bilo, Ostra-kova je zaključila, zanimanje vrijedno njene srčanosti,

njene vjere

1 njenih dviju ljubavi. Bacila se odmah na to, s primjerenom revnošću. Većje bila poslala ludu

pazikuću u kupovinu: nemoćje imala svojih dobrih strana.

- Imala sam mali napad, madame la Pierre - da li srčani, želučani ili onaj ruske tajne policije nije

otkrila staroj kozi. - Savjetovano mi je da nekoliko tjedana napustim posao i potpuno se odmorim.

Iscrpljena, madame - ima trenutaka kad netko poželi biti sam. I, evo, uzmite ovo, madame - vi niste

kao drugi, tako pohlepni i previše na oprezu.

- Madame la Pierre je uzela papiriću ruke i pogledala samo jedan ugao prije no što ga je zadjenula

negdje za struk. - I slušajte, madame, ako itko pita za mene, učinite mi uslugu i recite da sam vani.

Neću paliti svjetla na uličnoj strani. Mi osjećajne žene imamo pravo na malo mira, slažete se? Ali,

madame, molim vas, zapamtite tko su oni, ti posjetioci, i recite mi - inkasator plina, ljudi iz

dobrotvornih ustanova - sve mi recite. Volim čuti da se oko mene nastavlja život.

Pazikuća je zaključila da je luda, bez sumnje, ali u njenom novcu nije bilo ludosti, a novac je bio ono

što je pazikuća najviše voljela, a osim toga, i ona sama bila je luda. Za nekoliko sati Ostrakova je

postala čak lukavija nego u Moskvi. Pazikućin muž se popeo gore

- i sam razbojnik, gori od stare koze - i ohrabren daljnjim plaćanjem, pričvrstio lanac na ulazna vrata.

Sutra će postaviti špijunku, također za novac. Pazikuća je obećala da će primati njenu poštu i

uručivati je samo u određeno, dogovoreno vrijeme - točno u jedanaest ujutro, šest poslije podne, dva

puta kratko pozvonili - za novac. Silom otvorivši mali ventilator u zahodu na dvorišnoj strani i stojeći

na stolici, Ostrakova je mogla vidjeti dolje u dvorište kad god je željela i svakog tko je dolazio i

odlazio. Poslala je poruku u trgovinu da se loše osjeća. Nije mogla pokrenuti dvostruki krevet, ali je s

jastucima i perjanim krevetnim pokrivačem napravila od njega kauč i tako ga postavila da je poput

torpeda bio usmjeren, kroz otvorena vrata salona, prema ulaznim vratima, i trebalo je samo da leži

na njemu s čizmama uperenim u nezvanog gosta i puca u njegovom smjeru i, ako ne pogodi vlastita

stopala, uhvatit će ga u prvom trenutku iznenađenja, dok bude pokušavao navaliti na nju: sve je ona

to razradila. U glavi joj je lupalo i drečalo, u očima joj se zatamnjelo kad je prebrzo pomakla glavu,

104

imala je visoku temperaturu i ponekad bi se gotovo onesvijestila. Ali, ona je sve razradila i izvršila sve

pripreme dok stignu General ili čarobnjak, bila je to ponovo Moskva. - Prepuštena si sama sebi, stara

budalo - rekla je sebi glasno. - Nemaš nikog da se osloniš na njega, osim same sebe, pomiri se s tim.

S jednom Glikmanovom i jednom Ostrakovljevom slikom pored sebe na podu i jednom ikonom

Djevice pod krevetnim pokrivačem, Ostrakova se upustila u svoju prvu noćbdijenja, neprestano se

moleći mnoštvu svetaca, a ponajviše sv. Josipu, da joj pošalju izbavitelja, čarobnjaka.

¦v Nema poruke da bude otkucana preko vodovodnih cijevi, mislila je. Čak ni čuvareve uvrede da me

probudi.

105

12.

Još uvijek je bio isti dan; nije mu bilo kraja, nema spavanja. Neko vrijeme nakon što je napustio

Mikhela, George Smiley je pustio da ga noge nose, ne znajući kamo, preumoran, previše uzrujan da

bi se usudio voziti, ali ipak dovoljno bistar da pazi na leđa, da se rastreseno ali iznenadno okreće

kako bi uhvatio moguće neoprezne pratioce. Sav mokar, teških kapaka, čekao je da mu se um

razbistri, pokušavajući se razriješiti, osloboditi uznemirujućeg pritiska svog dvadeset četverosat-nog

maratona. Bio je u Embankmentu, isto tako i u krčmi u Northum-berland aveniji, vjerojatno u

Sherlock Holmesu - gdje je priuštio sebi obilan viski i nije se mogao odlučiti da li da telefonira Stelli -

da li je ona dobro? Zaključivši de nema smisla - teško bi je mogao zvati svaku noćpitajući da li su ona

i Villem živi - ponovo je hodao dok se, napokon, nije zatekao u Sohou, koji je subotom uvečer bio još

odvratniji nego obično. Izazvati Lacona, mislio je. Tražiti zaštitu za obitelj. Većsamo zamišljanje tog

prizora bilo mu je dovoljno da shvati da je zamisao mrtvorođena. Ako Circus nije bio odgovoran za

Vladimira, još manje bi to mogao biti za Villema. I kako, zaboga, povezati ekipu dadilja s vozačem

kamiona na velike udaljenosti? Njegova jedina utjeha bila je da su Vladimirove ubojice očigledno

pronašle ono što su tražile: da nemaju drugih potreba. Ipak, što je sa ženom u Parizu? Što s piscem

dvaju pisma?

Idi kući, mislio je. Dva puta je iz telefonske govornice tobože pogrešno nazivao, provjeravajući da li

ga tko slijedi. Jednom je ušao u slijepu ulicu i trčao natrag, pazeći na prikriveni korak, oko koje

izbjegava njegov pogled. Razmišljao je da li da uzme hotelsku sobu. Ponekad je to činio, samo zbog

noćnog mira. Ponekad je njegov dom previše opasno mjesto za njega. Mislio je na komadićnegativa,

vrijeme je da otvori kutiju. Shvativši da se instinktivno kreće prema Cambridge Circusu, žurno je

skrenuo istočno i ponovo se našao pored svoga auta. Uvjeren da ga nitko ne promatra, vozio je do

Bayswatera, podaleko od svoje uobičajene rute, ali je još uvijek pažljivo promatrao ogledalo. Od

pakistanskog gvožđara, koji je svašta prodavao, kupio je dvije plastične zdjele za pranje i

pravokutnik običnog stakla tri i pol za pet inča, a od drogerista, ni troja vrata udaljenog, deset araka

foto-papira i dječju džepnu svjetiljku s kozmonautom nalijepljenim na dršci i crvenim filte-rom koji bi

kliznuo preko stakla kad se pritisne poniklano dugme. Iz Bayswatera je pomno izabranom cestom

vozio u Savoy, ušavši sa strane

Embankmenta. Još je uvijek bio sam. U muškoj garderobi je isti poslužitelj bio na dužnosti i čak se

sjećao njihove šale.

- Još uvijek čekam da eksplodira - rekao je sa smiješkom, vrativši mu kutiju. - Mislim da sam jedanput

ili dvaput čuo kako otkucava.

Na ulaznim vratima još su se uvijek nepomaknute, nalazile majušne klinaste oznake, koje je postavio

prije odlaska u Charlton. Na prozorima svojih susjeda vidio je svjetlost svijeća, uobičajenu za

subotnju večer, glave u razgovoru; ali, na njegovim su prozorima zavjese još uvijek bile navučene,

kao što ih je ostavio, a u predvorju ga je, u dubokoj tami, dočekao mali lijepi sat Annine bake, koji je

žurno namjestio.

Mrtav umoran ipak je nastavio po planu.

Naprije je bacio tri nažigača u kamin u salonu, zapalio ih, zgr-nuo bezdimni ugalj preko njih, zatim

objesio Annin konopac za sušenje rublja preko ognjišta. Umjesto ogrtača, uzeo je staru kuhinjsku

pregaču, čvrsto svezavši uzicu oko svog velikog trbuha, zbog dodatne zaštite. Ispod stepeništa je

izvukao hrpu zelenog materijala za zamračivanje i kuhinjske ljestve, koje je odnio u podrum.

Zamračivši prozor, opet je otišao gore, odmotao kutiju, otvorio je, i ne, to nije bila bomba, bilo je to

pismo i paketićcigareta s Vladimirovim komadićem negativa, pohranjenim u njemu. Uzevši ga,

vratio se u podrum, upalio crvenu svjetiljku i počeo raditi, iako i Nebesa znaju da nije posjedovao

nikakav fotografski instinkt i teoretski je isto tako mogao dati da se, preko Laudera Stricklanda, taj

posao obavi za kratko vrijeme u fotografskom odjelu Circusa. Ili je to mogao povjeriti bilo kome od

pola tuceta »zanatlija«: kako ih zovu u žargonu, potvrđenih suradnika u izvjesnim područjima koji su

obavezni, ako su pozvani, sve svoje sposobnosti staviti na raspolaganje, ne postavljajući nikakva

pitanja. I baš je jedan takav zanatlija, plemenita duša koja se specijalizirala za vjenčane fotografije,

živo vrlo blizu Sloane Squarea. Smiley se morao samo prošetati desetak minuta, pozvoniti čovjeku

na vrata i mogao je dobiti slike za pola sata. Ali nije. Više je volio teškoće pri izradi i nesavršenost

dobivene kontaktne slike načinjene u intimnosti svoga doma, dok je gore na katu zvonio telefon, na

što se nije obazirao.

Više je volio pokušati i pogriješiti s predugim osvjetljavanjem nego s prekratkim, pod glavnim

sobnim svjetlom. Za mjerenje upotrijebiti nepriličan kuhinjski kronometar. koji je otkucavao i

tutnjao kao nešto u Kopeliji. Više je volio razdraženo gunđati, proklinjati, preznojavati se u tami i

potrošiti šest araka foto-papira dok razvijač u posudi za pranje proizvede jednu makar i napola

prihvatljivu sliku. Tri minute ju je ostavio u brzom fiksiru, a zatim isprao. Osušio ju je dodirujući je

čistom kuhinjskom krpom, koju je vjerojatno zauvijek uništio; to nije mogao znati. Zatim je sliku

odnio gore i prikvačio na konopac za sušenje. Za one koji u svemu vole pronaći mračnu simboliku,

treba napomenuti da se usprkos nažigačima vatra gotovo ugasila,

107

jer se ugljen u velikoj mjeri sastojao od vlažne drozge, tako da je George Smiley, čučnuvši na sve

četiri, morao puhati u žar da spriječi njegovo zamiranje. I u tom času mu je moglo pasti na pamet,

mada nije - jer je ponovno probuđena znatiželja odagnala njegovu uobičajenu sklonost

samoproučavanju - da je to što čini upravo suprotno Lacono-vim brbljavim naredbama da stišava

vatru, a ne da je raspiruje.

Zatim, objesivši sliku iznad tepiha, Smiley se uputio lijepom pisaćem stolu u intarziji u kojem je Ann,

sa zbunjujućom otvorenošću, čuvala svoje »stvari«. Takve kao list pisaćeg papira na kojem je

napisala samo jednu riječ »Ljubljeni« i nije nastavila, možda nesigurna kojem ljubljenom da piše.

Takve kao šibice iz restorana u kojem on nikada nije bio i pisma s rukopisima koje on nije poznavao.

Između takvih bolnih tričarija izvukao je veliko viktorijansko povećalo sa sede-fastom drškom, koje

je ona upotrebljavala za čitanje rješenja nikad dokraja riješenih križaljki. Tako naoružan, stavio je

Mahlerovu ploču, koju mu je Ann poklonila - postupak kojemu je, zbog njegovog umora, nedostajalo

logike. Zatim se smjestio u kožnatu stolicu za čitanje, opremljenu držačem za knjigu od mahagonija,

tako napravljenim da se okretao poput pladnja preko trbuha čovjeka koji leži u krevetu. Ponovo

nasmrt umoran, nerazumno je očima dopustio da se sklope dok je slušao, djelomice glazbu,

djelomice povremeni tup-tup fotografije s koje je kapalo, a djelomice ugodno pucketanje vatre.

Trgnuvši se iz sna trideset minuta kasnije, našao je osušenu sliku, a Mahler se bezglasno okretao na

gramofonu.

Zurio je, jednom rukom pridržavajući naočale, dok je drugom polagano pomicao povećalo iznad

slike.

Fotografija je pokazivala grupu, ali to nije bilo politička grupa, niti je to bila zabava s kupanjem, jer

nitko nije nosio kupaći kostim. Grupa se sastojala od četvorke; dva muškarca i dvije žene, koji su

ljenčarili na prošivenim sofama oko niskog stola prekrcanog bocama i cigaretama. Žene su bile gole,

mlade i lijepe. Muškarci, jedva nešto bolje pokriveni, bili su izvaljeni jedan pored drugoga, a djevojke

su se poslušno ispreplele oko svojih odabranih mužjaka. Osvjetljenje fotografije bilo je blijedožuto i

nezemaljsko; Smiley je zaključio, iz ono malo znanja o tim stvarima, da je negativ napravljen na

optički gustom filmu, jer je slika bila i zrnasta. Kada je dublje razmislio, njena struktura ga je

podsjetila na fotografije terorističkih talaca, koje je često viđao, jedino što je četvoro ljudi na slici bilo

zainteresirano jedno za drugo, dok taoci obično zure u objektiv kao da je puščana cijev. Još uvijek u

potrazi za onim što bi mogao nazvati podacima potrebnim za stupanje u akciju, razmišljao je o

mogućem položaju kamere i zaključio da mora da je bila visoko iznad objekta. Činilo se da četvorka

leži u središtu udubine, a kamera je usmjerena dolje prema njoj. Vrlo tamna sjenka - ograda, ili je to

možda bila prozorska daska, ili naprosto rame nekoga tko je bio ispred - nametala se preko nižeg

pred-

108

njeg plana. Usprkos povoljnom položaju kamere, činilo se da samo polovina objektiva uspijeva

proviriti iznad zapreke.

Iz toga je Smiley izveo svoj prvi nesiguran zaključak. Korak ne baš krupan, ali je većimao na pameti

dovoljno krupnih koraka. Tehnički korak, nazovimo ga tako; skroman tehnički korak. Po svemu

sudeći, fotografija je bila, kako to oni nazivaju, ukradena. I to, štoviše, s namjerom da se nekoga

potpaljuje, što znači »ucjenjuje«. Ali, ucjenjivati koga? I s kojom svrhom?

Procjenjujući problem, Smiley je vjerojatno zaspao. Telefon je bio na Anninom stoliću i mora da je

zazvonio tri ili četri puta prije no što je on toga postao svjestan.

- Da, Oliver? - rekao je Smiley oprezno

- Ah, George. I ranije sam pokušao nazvati. Vratili ste se bez problema, vjerujem?

- Odakle? - pitao je Smiley.

Lacon radije nije odgovorio na pitanje. - Osjećao sam da vam dugujem poziv, George. Rastali smo se

s oštrim prizvukom. Bio sam naprasit. Previše s moje strane. Ispričavam se. Kako stoje stvari? Jeste li

iscrpljeni? Gotovo je?

U pozadini je Smiley čuo Laconove kćerke kako se prepiru oko visine najamnine u hotelu u Park

Laneu. Došle su k njemu preko vikenda, pomislio je Smiley.

- Opet sam razgovarao s Ministarstvom unutrašnjih poslova, George - nastavio je Lacon tiše, ne

opterećujući se čekanjem odgovora. - Dobili su izvještaj patologa i tijelo se može otpremiti.

Preporučuju brzo kremiranje. Mislio sam da vam možda dam ime firme koja se time bavi, možda

biste ga mogli dati onima kojih se to tiče. Mene ne spominjite, naravno. Vidjeli ste novinski prikaz?

Što mislite o njemu? Mislim da je prikladan. Mislim da su točno pogodili ton.

- Uzet ću olovku - rekao je Smiley i još jednom napipavao po ladici dok nije pronašao kruškoliki

plastični predmet s kožnim remenom, koji je Ann ponekad nosila oko vrata. Uz teškoće ga je silom

otvorio i pisao po Laconovom diktatu; firmu, adresu, firmu ponovo, pa je opet slijedila adresa.

- Imate je? Želite da je ponovim? Ili bi trebalo da je vi meni pročitate? Da uklonimo i najmanju

sumnju.

- Mislim da imam, hvala - rekao je Smiley. Ponešto sa zakašnjenjem postalo mu je jasno da je Lacon

pijan.

- George, sada imamo datum, ne zaboravite. Seminar o braku u kojem je sve dopušteno. Smatram

vas iskusnijim strategom. Na donjem katu je vrlo pristojan restoran i počastit ću vas prvorazrednom

večerom dok mi budete kazivali svoje mišljenje. Imate li džepni kalendar? Ubilježimo nešto u njega.

Sa zloslutnim predosjećajem Smiley se složio s datumom. Iako je čitav svoj život izmišljao priče za

svaku priliku, ipak mu se činilo nemogućim izmaknuti tom pozivu na večeru.

109

- I ništa niste našli? - pitao je Lacon opreznijim tonom. Nema kvaka, zapreka, nejasnoća? Kao što

smo sumnjali, bila je to bura u čaši vode, zar ne?

Kroz Smileyjevu glavu su prošli mnogi odgovori, ali mu se ni jedan nije učinio korisnim.

- Sto je s telefonskim računom? - zapitao je Smiley.

- Telefonskim računom? Kojim telefonskim računom? Ah, vi mislite na njegov. Platite ga i pošaljite

mi potvrdu. Nema problema. Ili još bolje, umetnite je u Stricklandovu poštu.

- Većsam ga poslao - rekao je Smiley strpljivo. - Zamolio sam vas da mi pribavite izvještaj o svim

njegovim razgovorima kojima uspijete ući u trag.

- Odmah ću se pobrinuti za to - odvratio je Lacon blago. - Ništa drugo?

- Ne. Ne, mislim da ne. Ništa.

- Odspavajte malo. Djelujete umorno.

- Laku noć- rekao je Smiley. S Anninim povećalom u punašnoj ruci Smiley se još jednom vratio svom

istraživanju. Pod udubljenja bio je prekriven sagom, očigledno bijelim; prošivene sofe bile su

raspoređene u potkovu, slijedeći liniju draperija koje su prekrivale stražnji dio udubljenja. U pozadini

su bila tapecirana vrata a odjeća koju su dva muškarca odložila - sakoi, kravate, hlače - visila je na

njima s bolničkom urednošću. Na stolu je bila pepeljara i Smiley je pokušavao pročitati natpis na

njenom rubu. Nakon mnogo baratanja povećalom, dokučio je ono što je odmetnuti filolog u njemu

nazvao oblikom slova » A-C-H-T«, ali da li se radilo o slovima koja označavaju potpunu riječ, možda

»osam« ili »pažnja«, ili su bila samo dio nekog nejasnijeg pojma, neke duže riječi, to nije mogao reći.

Niti je na tom stupnju nastojao to iznaći; jednostavno je radije sačuvao tu obavijest u dubini svojih

misli, dok je neki drugi dio zagonetke ne ubaci u igru.

Ann je nazvala. Vjerojatno je još jednom zadrijemao, jer se nakon toga nije mogao sjetiti da je uopće

čuo zvonjavu telefona, nego jednostavno njen glas kad je polako prinio slušalicu uhu. - George,

George - kao da je dugo vremena čeznula za njim, a on je tek sada sakupio snagu ili volju da joj

odgovori.

Započeli su razgovor kao stranci, kao što su započinjali i ljubavnu

igru.

- Kako si? - pitala je.

- Vrlo dobro, hvala. Kako si ti? Cime ti mogu pomoći?

- Doista sam to mislila - ustrajala je Ann. - Kako si? Želim

znati.

- Ta rekao sam ti da sam dobro.

110

- Zvala sam te jutros. Zašto se nisi javio?

- Bio sam vani.

U tišini koja je nastupila činilo se da ona razmišlja o toj slaboj isprici. Telefon joj nikada nije

dosađivao. Nije joj davao osjećaj žur-nosti.

- Poslom vani? - pitala je.

- Nešto službeno za Lacona.

- U posljednje vrijeme nešto rano započinješ svoje poslove.

- Žena ga je napustila - rekao je Smiley kao objašnjenje. Bez odgovora.

- Običavala si govoriti da bi bilo pametno da to učini - nastavio je. - Trebalo bi da ode brzo, govorila si

prije no što postane još jednom gejšom državne administracije.

- Predomislila sam se. Potrebna mu je.

- Ali, zaključujem da on nije potreban njoj - istakao je Smiley, pribjegavajući akademskom tonu.

- Luckasta žena - rekla je Ann, a zatim je slijedio još jedan duži muk, no ovaj put Smileyjev, jer je

razmišljao o iznenadnoj neželjenoj hrpi mogućnosti koje mu je otkrila.

Da budu opet zajedno, kako je ona to ponekad nazivala.

Da zaboravi rane, popis ljubavnika; da zaboravi Billa Haydona, circuskog izdajicu, čija bi sjena još

padala preko njenog lica, svaki put kad bi posegnuo za njom, čiju je uspomenu nosio u sebi kao

neprestanu bol. Bili, njegov prijatelj, Bili, cvijet njihove generacije, šaljivdžija, šarmer, ikonoklastički

konformist. Bili, rođeni varalica, kojeg je lutanje u potrazi za konačnom izdajom odvelo u krevet

Ruskinje i u Annin. Da udese još jedan medeni mjesec, odlete na jug Francuske, objeduju, kupuju

odjeću i čine sve ono hajde-da-se-pretvaramo što izvode ljubavnici. Ali koliko dugo? Koliko vremena

će trebati da joj smiješak izbli-jedi, oči postanu bešćutne i počnu je dozivati oni nestvarni odnosi u

dalekim krajevima za liječenje izmišljenih bolesti?

- Gdje si?

- Kod Hilde.

- Mislio sam da si u Cornwallu.

Hilda je bila rastavljena žena. Rado je mijenjala partnere. Živjela je u Kensingtonu, ni dvadeset

minuta hoda daleko.

- A gdje je Hilda? - pitao je kad se pomirio s tom obaviješću.

- yani.

- Čitavu noć?

- Poznavajući Hildu, očekujem tako nešto. Osim ako ga ne dovede.

- Dobro, onda pretpostavljam da se moraš sama zabaviti kako znaš - rekao je, ali dok je govorio čuo

je njen špat: - George.

Dubok i žestok strah zahvatio je Smileyjevo srce. Piljio je preko sobe u stolicu za čitanje i još jednom

ugledao kontakt snimku na držaču za knjigu pored povećala: u samo jednom naletu sjećanja

rekonstruirao

111

je sve ono što se tokom beskonačnog dana nagovještavalo i šaptalo mu; čuo je bubnjanje vlastite

prošlosti, koja ga je pozivala na posljednji napor da točno odredi i riješi protuslovlje u kojem je živio i

nije želio Ann u svojoj blizini. Reci Maxu da se tiče Pjeskara. Obdaren bistrinom koju izazivaju glad,

umor i zbunjenost, Smiley je zasigurno znao da Ann ne smije imati udjela u onome što mu je činiti.

Znao je - iako je bio tek na početku - ipak je znao da je naprosto moguće, usprkos svim neprilikama,

da mu je u poodmakloj dobi dana prilika da se vrati zaboravljenim izazovima svoga života i napokon

im se suprotstavi. Ako je tomu tako, onda nikakva Ann, nikakav lažni mir, nikakav zlonamjerni

svjedok njegova rada, ne smije omesti njegovo samotno istraživanje. Do toga časa nije znao što

hoće. Ali sada je znao.

- Ne smiješ - rekao je. - Ann? Slušaj. Ne smiješ dolaziti ovamo. To nema nikakve veze s izborom. To

je samo stvar praktičnosti. Ne smiješ dolaziti ovamo. - Vlastite riječi su mu čudno zvučale.

- Onda ti dođi ovamo - rekla je.

Spustio je slušalicu. Zamislio ju je kako plače. Zatim vadi svoj adresar da vidi tko bi je od njene Prve

jedanaestorice, kako ih je zvala, mogao utješiti umjesto njega. Natočio je čisti viski, po Laconovu

običaju. Otišao je u kuhinju, ali je zaboravio zašto, pa je otumarao u svoju radnu sobu. Soda, sjetio

se. Prekasno. Mogu i bez nje. Mora da sam poludio, razmišljao je. Lovim utvare, nema u tome

ničega. Senilni General je imao svoj san i umro je za njega. Sjetio se Wildea: činjenica da čovjek

umire s razlogom ne čini taj razlog valjanim. Slika se iskrivila. Izravnao ju je, previše, premalo, svaki

put ispravljajući. Reci mu da se tiče Pjeskara. Vratio se stolici za čitanje i svojim dvjema

prostitutkama, upiljivši se u njih kroz Annino povećalo s okrutnošću, od koje bi puzale svojim

svodnicima.

Očigledno su bile iz viših slojeva svoga zvanja, s obzirom na to da su imale svježa tijela, bile mlade i

dobro dotjerane. Također je izgledalo - ali to je možda bila slučajnost - da se namjerno razlikuju

jedna od druge, tko god da ih je odabrao. Djevojka s lijeve strane bila je plava i lijepa, čak klasično

građena, dugačkih bedara i malih visoko položenih grudi. Naprotiv, njena prijateljica je bila

tamnokosa i zdepasta, širokih bokova i rastegnutih crta lica, možda Euroazijka. Plavuša je, sjećao se,

nosila naušnice u obliku sidra, koje su ga se neobično dojmile, jer je u svom skromnom iskustvu sa

ženama navikao na to da najprije skidaju naušnice. Bilo je dovoljno da Ann izađe iz kuće bez njih, pa

da mu srce jače zakuca. Osim toga, ništa mudro mu nije padalo na pamet o bilo kojoj od djevojaka,

pa je progutavši još jedan obilan gutljaj scotcha usmjerio pažnju na muškarce - još jednom - a

zapravo je bila usmjerena na njih, da je to htio priznati, otkako je počeo gledati fotografiju. Kao i

djevojke, oštro su se međusobno razlikovali, iako su se kod muškaraca - s obzirom na to da su bili

nešto stariji - te razlike javljale

112

kao veća dubina i jasnoća karaktera. Čovjek koji je prigrlio plavu djevojku bio je svjetlokos i na prvi

pogled bešćutan, a muškarac koji je prigrlio tamnokosu nije bio samo tamnoput, nego je u svojim

crtama lica imao latinsku, čak levantinsku živahnost i zarazan smiješak, koji je bio jedina privlačna

crta fotografije. Svjetlokosi muškarac je bio krupan i izvaljen; tamni muškarac je bio sitan i dovoljno

bistar da bude njegov lakrdijaš: mali vragolan od momka, ljubazna lica, sa zavrnutim čupercima

iznad ušiju.

Iznenadan nemir - da je kasnije razmišljao o njemu možda bi ga proglasio pretkazivačkim - učinio je

da Smiley najprije pogleda svjetlokosog čovjeka. Ponekad se osjećao sigurnijim u pogledu

nepoznatih lica.

Muškarčev torzo bio je krupan, ali ne atletski, njegovi udovi teški, ali bez nagovještaja snage.

Bjeloputnost kože i kosa naglašavali su njegovu gojaznost. Debele i nespretne ruke bile su jedna

preko djevojčina struka, a druga ukočena preko njenog boka. Polako podižući povećalo preko

razgolićenih prsiju, Smiley je došao do glave. U dobi od četrdeset, netko pametan je zlobno napisao,

muškarac dobiva lice kakvo zaslužuje. Smiley je sumnjao u to. Poznavao je poetične duše doživotno

osuđene da imaju gruba lica i zločince anđeoskog izgleda. Ipak, samo to lice nije puno govorilo, niti

ga je kamera uhvatila u trenutku najveće izražajnosti. A što se tiče karaktera koji je odavalo, on kao

da je bio dvojak: niže, nakešen u primitivnoj veselosti, kao da se otvorenih usta obraćao svom

muškarcu pratiocu: viši, kojim su dominirale sitne, blijede oči, oko kojih se nisu nagomilali ni veselje

ni dobro raspoloženje, i koje su iz svoje gnjecave okoline gledale s hladnom, netrepćućom

ravnodušnošću djeteta. Nos je bio ravan, frizura obla i srednjoevropska.

Pohlepan, rekla bi Ann koja je bila sklona izricanju apsolutnih sudova o ljudima veći nakon pukog

proučavanja njihovih portreta u novinama. Pohlepan, slab, pun poroka. Izbjegavati ga. Šteta što nije

došla do istog zaključka o Haydonu, mislio je: ili barem nije na vrijeme.

Smiley se vratio u kuhinju, isplahnuo lice a zatim se sjetio da je došao uzeti vodu za viski. Smjestivši

se ponovo u stolicu za čitanje, podigao je povećalo k drugom muškarcu, Iakrdijašu. Viski ga je

održavao budnim, ali gaje istodobno i uspavljivao. Zašto ona opet ne zove? mislio je. Ako opet

nazove, otići ću k njoj. Ali su, zapravo, njegove misli bile na tom drugom licu, jer ga je uznemirivala

činjenica da mu se to činilo poznatim, baš kao što je ranije Villema i Ostrakovu uznemirio njegov

nametljiv izraz sudioništva. Zurio je u njega i umor ga je napustio, činilo se da je iz tog lica crpio svoju

energiju. Neka lica, kao što je Villem jutros nabacio, poznata su nam i prije no što ih vidimo; druga

vidimo samo jedanput i pamtimo ih čitav život; treća pak vidimo svaki dan i nikada ih ne zapamtimo.

Ali kakvo je bilo ovo?

Tuluzlotrekovsko lice, pomislio je Smiley, zagledavši se u čudu - uhvaćeno u trenutku kad su mu oči

nesvjesno odlutale prema nekom

113

jakom i vjerojatno erotskom rasterećenju. Ann bi mu se odmah podala; imao je onu opasnu žestinu

koja joj se dopadala. Tuluzlotrekovsko lice, uhvaćeno u trenutku kad mu je zalutali tračak vašarskog

svjetla zarumenio suhonjavo, lutalačko lice. Izbrazdano lice, upalo i iskrzano, čije su obrve, nos i

vilice izgledali kao da su svi podlegli istoj razornoj oluji. Tuluzlotrekovsko lice, žustro i prijemljivo.

Konobarsko lice, nikako lice gosta. S konobarskim gnjevom koji najžešće gori iza servilnog osmijeha.

Ann bi se ta crta manje svidjela. Ostavivši sliku gdje je ležala, Smiley su mučno uspravio da se održi

budnim, tromo se kretao po sobi, nastojeći smjestiti to lice, bezuspješno, pitajući se da nije možda

sve to samo tlapnja. Neki ljudi zrače pomislio je. Neki ljudi

- sretneš ih i donesu ti čitavu svoju prošlost kao najprirodniji dar. Neki ljudi su sami po sebi intimnost.

Zaustavio se pokraj Anninog pisaćeg stola i ponovo se zagledao u telefon. Njezin. Njezin i Haydonov.

Njezin i svačiji. Sredstvo za održavanje duševne ravnoteže, mislio je. Ili možda sredstvo za

održavanje vitke linije. Dodatnih pet funti Pošti za sumnjivo zadovoljstvo posjedovanja telefona

futurističkih linija, što je sad većizvan mode. Moj razvratnički telefon, običavala ga je nazivati. Sitno

jodlanje za moje male ljubavi i glasno udvaranje za moje velike ljubavi. Zamijetio je da zvoni. Zvonio

je dugo, sitno jodlanje za male ljubavi. Skinuo je naočale, još uvijek piljeći u telefon koji je ćurlikao.

Imala je običaj ostaviti ga na podu među pločama dok je slušala glazbu, prisjećao se toga. Legla bi

pored vatre, da - upravo tamo, i držala ga na jednom nehajno podignutom bedru, u slučaju da

zazvoni. Kad bi odlazila spavati, nosila bi ga sa sobom u krevet, da je noću tješi. Dok su vodili ljubav

znao je da je zamjena za sve one muškarce koji nisu nazvali. Za Prvu jedanaestoricu. Čak i za Billa

Haydona, iako je bio mrtav.

Prestao je zvoniti.

Sto li ona sada radi? Isprobava Drugog od jedanaestorice? Biti lijepa i biti Ann je jedno, rekla mu je,

ne tako davno: biti lijepa i imati Annine godine će uskoro biti drugo. A biti ružan i imati moje godine

je opet treće, pomislio je bijesno. Uzevši kontaktnu sliku, ponovo je počeo razmišljati s novom

žestinom.

Sjenke, razmišljao je. Mrlje svjetla i tame, ispred nas, iza nas, dok teturamo našm putovima.

Vragolanovi čuperci, đavolji roščići, naše sjenke toliko veće od nas samih. Tko je on? Tko je bio?

Upoznao sam ga. Odbio sam upoznavanje s njim. Ali, ako sam odbio, kako ga znam? Bio je jedan od

onih koji mole, čovjek koji je imao nešto za prodaju

- obavještenja, dakle? Posve budan, ispružio se na sofi - bilo što, samo da ne ide na kat, u krevet - s

tim likom pred sobom; s naporom se počeo probijati kroz dugu galeriju svog profesionalnog

pamćenja, osvjetljavajući većnapola zaboravljene portrete šarlatana, alkemičara, lažaca, tračljivaca,

vucibatina, hulja, povremenih heroja, koji su sačinjavali dodatak spisku njegovih mnogobrojnih

poznanstava; tražio je jedno posvećeno lice, to isto koje je sada isplivalo s kontaktne fotogra-

114

fije da bi, poput šutljivog sudionika, prisustvovalo kolebanjima u njegovoj svijesti. Svjetlost žarulje je

žmirnula, oklijevala, vratila se. Mrak me zaveo. Sreo sam ga pri svjetlu. Vidio je sablasnu, neonom

osvijetljenu hotelsku sobu - zidne tapete škotskog uzorka i malog stranca koji je sjedio u kutu sobe,

smiješeći se i nazivajući ga Maxom. Mali ambasador - ali što je zastupao, koju zemlju? Sjetio se

kaputa s plišanim umecima i čvrstih malih ruku, koje su izvodile vlastiti ples. Prisjetio se vatrenih,

nasmijanih očiju, odrješitih ustiju koja su se brzo otvarala i zatvarala, ali nije čuo riječi. Ponovo je

osjetio onaj nagovještaj gubitka - nedostatka cilja - sjenku koja se nazirala i bila prisutna dok su

razgovarali.

Možda, mislio je. Sve je možda. Možda je Vladimira ipak ubio ljubomorni muž, razmišljao je, dok je

na ulaznim vratima dva puta zakreštalo poput strvinara.

Po običaju je zaboravila ključ, pomislio je. I prije no što je toga postao svjestan, bio je u predvorju,

petljajući s bravom. Ključ joj ne bi ni koristio, shvatio je: kao i Ostrakova, stavio je lanac na vrata.

Posegnuo je za lancem, dovikujući: »Ann! Pričekaj!« ne osjećajući više ništa pod prstima. Uz tresak je

gurnuo zasun duž ležišta i čuo kako je čitavom kućom odjeknula jeka. - Dolazim! - vikao je. - Čekaj!

Ne odlazi]

Širom je otvorio vrata, zanjihao se na pragu, nudeći svoje bucmasto lice kao žrtvu ponoćnom zraku i

ljeskavom liku u crnoj koži, koji je stajao pred njim, sa zaštitnom kacigom pod rukom, kao na

posmrtnoj straži.

- Nisam vas želio zastrašiti, gospodine, doista - rekao je neznanac.

Prihvativši se za dovratak, Smileyju je uspijevalo jedino zuriti u nezvanog gosta.

Bio je visok i kratko podšišan, oči su mu izražavale neuzvraćenu odanost.

- Ferguson, gospodine. Sjećate me se, gospodine? Vodio sam vozni park za »izviđače« gospodina

Esterhasea.

Njegov crni motor s prikolicom bio je parkiran na rubu pločnika iza njega, a s ljubavlju uglačana

površina bljeskala je pod svjetlom ulične svjetiljke.

- Mislio sam da je odjel »izviđača« raspušten - rekao je Smiley, još uvijek zureći u njega.

- I jest, gospodine. Raspušteni smo na sve četiri strane svijeta, žalim što to moram reći. Družina,

raspoloženje, sve zauvijek propalo.

- U čijoj ste onda službi?

- Zapravo ni u čijoj, gospodine. Barem ne formalno, bolje rečeno. Ali, svejednako sam na strani

anđela.

- Nisam znao da imamo i anđele.

- Ne, pa to je istina, gospodine. Svi ljudi su grešni, rekao bih.

115

Posebno ovih dana. - U ruci je držao smeđu omotnicu za Smileyja. - Od nekih vaših prijatelja,

gospodine, recimo tako. Mislim da se odnosi na telefonski izvještaj za koji ste se raspitivali.

Općenito, dobro surađujemo s poštom, rekao bih. Laku noć, gospodine. Oprostite na smetnji.

Vrijeme je da malo odspavate, zar ne? Uvijek kažem da su rijetki dobri ljudi.

- Laku noć- odgovorio mu je Smiley.

Njegov posjetilac je još uvijek oklijevao, kao netko tko čeka napojnicu. - Zaista ste me se sjetili, zar

ne, gospodine? Bila je to samo zabuna, zar ne?

- Naravno.

Dok je zatvarao vrata, primijetio je zvijezde. Jasne zvijezde, još veće zbog vlage u zraku. Drhtureći,

izvukao je jedan od mnogih Anni-nih albuma za slike, otvorio ga u sredini. Kad bi joj se neka slika

dopala, imala je običaj iza nje ugurati negativ. Izabravši njihovu sliku iz Cap Ferrata - Ann u kupaćem

kostimu, Smiley pažljivo pokriven

- izvukao je negativ i umjesto njega umetnuo Vladimirov. Počistio je kemikalije i opremu, a sliku

tutnuo u deseti svezak oksfordskog engleskog rječnika iz 1961. pod Y kao yesterday. Otvorio je

Fergusonovu omotnicu, umorno pogledao sadržaj, uočio nekoliko spisa i riječ »Hamburg« i sve

istresao u ladicu stola. Sutra, mislio je; sutra je nova zagonetka. Popeo se u krevet, kao i obično

nesiguran na kojoj strani da spava. Sklopio je oči, a istog trena su ga počela bombardirati pitanja u

ludim, nekoordiniranim salvama, kao što je znao da će se dogoditi.

Zašto Vladimir nije tražio Hectora? pitao se većpo stoti put. Zašto je starac uspoređivao Esterhasea,

alias Hectora, s gradskim nasipima, koji ti oduzimaju kišobran upravo kad vani pada kiša?

Reci Maxu da se tiče Pjeskara.

Da je nazove? Da nabaca na sebe odjeću i požuri tamo, da bude primljen kao tajni ljubavnik koji se u

zoru iskrada van? Prekasno. Ona je većutješena.

Iznenada, strašno ju je želio. Nije mogao podnositi prostore oko sebe u kojima nije bilo nje. Žudio je

za njenim nasmijanim, drhtavim tijelom dok je vikala, nazivajući ga svojim jedinim, pravim, svojim

najboljim ljubavnikom, nije željela nijednog drugog, nikada. - Žene su bezakonje, George - rekla mu

je jednom dok su ležali u rijetkom miru.

- Što sam onda ja? - pitao je, a ona je rekla: - Moj zakon. - A što je bio Haydon? - pitao je. Nasmijala

se i rekla: - Moja anarhija.

Ponovo je vidio malu fotografiju, utisnutu kao i sam mali stranac, u njegovo klonulo pamćenje. Mali

čovjek s velikom sjenom. Setio se Villemovog opisa sitnog lika s hamburškog trajekta, čuperaka

lepršave kose, izbrazdanog lica, opominjućih očiju. Generale, pomislio je kaotično, zar mi nećete još

jednom poslati svog prijatelja, čarobnjaka?

Možda. Sve je možda.

Hamburg, pomislio je, brzo ustao iz kreveta i obukao kućni ogrtač. Ponovo za Anninim stolom,

ozbiljno se bacio na proučavanje

776

izvještaja o potankom ispitivanju Vladimirovog telefonskog računa, izvještaja napisanog krasopisom

poštanskog službenika.

Činjenica: Početkom rujna Vladimir prima pariško pismo i uklanja ga iz Mikhelovog domašaja.

Činjenica: Otprilike u isto vrijeme Vladimir obavlja rijedak i skup međugradski razgovor s

Hamburgom, preko telefonista, po svoj prilici da bi kasnije mogao saznati cijenu.

Činjenica: Tri dana kasnije, osmoga, Vladimir prihvaća poziv iz Hamburga na svoj račun, po cijeni od

dvije funte, porijeklo, trajanje i vrijeme razgovora, sve poznato, a porijeklo razgovora je isti broj koji

je Vladimir nazvao tri dana ranije.

Hamburg, Smiley je opet razmišljao, njegove misli su još jednom odlepršale vragolanu na fotografiji.

Telefonski razgovori su se nastavili, s povremenim prekidima, sve do prije tri dana; devet poziva,

zbrojeno - dvadeset jedna funta, a svi ti pozivi su bili iz Hamburga, Vladimiru. Ali tko ga je zvao? Iz

Hamburga? Tko?

Zatim se iznenada sjetio.

Lik u hotelskoj sobi, koji se ukazivao kao vragolanova golema sjena, bio je sam Vladimir. Vidio ih je

kako stoje jedan pored drugog, obojica u crnim kaputima, div i patuljak. Odvratni hotel s tapetama

sa škotskim uzorkom bio je blizu aerodroma Heathrow, kamo su dva muškarca, tako neskladan par,

doletjela zbog sastanka baš u onom trenutku Smileyjevog života, kad se njegov profesionalni

identitet razbijao u paramparčad. Max, trebamo te. Max, daj nam priliku.

Podižući telefon, Smiley je okrenuo broj u Hamburgu i čuo muški glas na drugom kraju žice; jedina

riječ » Da« mekano je izgovorena na njemačkom jeziku, nakon čega je uslijedila tišina.

- Želio bih razgovarati s Herr Dieterom Fassbenderom - rekao je Smiley, nasumce odabravši ime.

Njemački mu je bio drugi jezik, ponekad čak i prvi.

- Ovdje nema Fassbendera - odgovorio mu je ravnodušno isti glas nakon kratke stanke, kao da je

govornik u međuvremenu nekamo pogledao. U pozadini je Smiley čuo tihu glazbu.

- Ovdje Leber - ustrajao je Smiley. - Želim hitno govoriti s Herr Fassbenderom. Ja sam njegov ortak.

Zatim je uslijedilo još jedno odugovlačenje.

- Nije moguće - rekao je muški glas odrješito, nakon još jedne stanke, i spustio slušalicu.

Nije privatan stan, razmišljao je Smiley, brzo pribilježivši svoje opaske - govornik je imao prevelik

izbor osoba na koje se poziv mogao odnositi. Nije ni ured, jer koji to ured ima blagu glazbu u

pozadini i otvoren je u subotu u ponoć? Hotel? Moguće, ali bi ga hotel, ako je od ugleda, spojio s

recepcijom i pokazao nešto malo uljudnosti. Restoran? Previše skrovito, previše oprezno i sigurno bi

se bili predstavili kad su podigli slušalicu.

117

Ne iznuđuj dijelove zagonetke, upozorio je sama sebe. Polirani ih. Budi strpljiv. Ali, da bude strpljiv

kad je imao tako malo vremena?

Vrativši se u krevet otvorio je Cobbettovu knjigu i pokušavao čitati dok je opušteno razmišljao, osim

o ostalim teškim problemima i o svom osjećaju za civitas, te o tome koliko mnogo, ili koliko malo

duguje Oliveru Laconu: - Vaša dužnost, George. Tko bi uopće mogao znati na što Lacon misli kad

govori o nečijoj dužnosti? Laconovi su argumenti bili preslabi da bi se njegovo ime moglo usporediti

s Cezarovim i reći - dajte Laconu Laconovo.

Pozivamo emigrante, otjerajmo emigrante. Malo smo za, malo smo protiv.

Smileyju se činilo da je čitavog svog profesionalnog života slušao verbalne budalaštine, koje su

tobože nagovještavale velike promjene u načelima britanske vlade, nagovještavajući ograničenje

slobode, samoprijegor, uvijek neki drugi razlog da se ništa ne radi. Promatrao je kako se suknje

britanske vlade podižu, pa opet spuštaju, pojasevi se stežu, opuštaju, pa opet stežu. Bio je svjedok, ili

žrtva - ili čak neskloni zagovornik - takvih izmišljenih kultova, kao što su stranaštvo, paralelizam,

separatizam, decentralizacija i, ako se dobro sjeća Laconovih nedavnih zastranjivanja, integracija.

Svaka nova moda bila je pozdravljena, kao lijek protiv svih bolesti: »Sada ćemo pobijediti, sada će

stroj raditi kako valja.« Svaka ta moda bi ubrzo tugaljivo prošla, ostavljajući iza sebe poznatu

englesku zbrku, zbog čega je sve više i više, osvrćući se unatrag, vidio sebe kao doživotnog

posrednika u ispravljanju zablude. Odustao je, nadajući se da će i drugi odustati, ali nisu. On se

mučio u stražnjim prostorijama, dok su površni ljudi držali pozornicu. Još su je uvijek držali. Još do

prije pet godina ne bi nikada priznao takve osjećaje. Ali danas, mirno se zagledavši u vlastito srce,

Smiley je znao da nije bio vođen, možda ga se i nije moglo voditi; jedino što ga je ograničavalo bilo je

vlastito rasuđivanje i vlastita čovječnost. Kako u braku, tako i u osjećanju, tako za državnu službu.

Uložio sam život u institucije - mislio je bez gorčine - a sve što mi je preostalo sam ja sam.

I Karla, pomislio je; moj crni Gral.

Nije se mogao suzdržati: njegov nemiran duh nije ga puštao na miru. Buljeći pred sebe u tamu,

zamišljao je da vidi Karlu kako stoji pred njim, kako se prelama i preobličuje u promjenljivim mrljama

mraka. Vidio je smeđe, budne oči kako ga procjenjuju, isto kao što su ga jednom, prije sto godina,

procjenjivale iz tamne ćelije za preslušavanje u delhijskom zatvoru; oči koje su na prvi pogled bile

osjetljive i činilo se da su prijateljske; zatim su se, poput rastaljenog stakla, polako skrutile, dok nisu

postale sasvim nepopustljive. Vidio je sebe kako zakoračuje na prašnjavu pistu delhijskog aerodroma

i kako se trza od indijske vrućine, koja navaljuje na njega iz asfaltne smjese; Smiley,

118

alias Barraclough, ili Standfast, ili neko drugo ime koje je tog tjedna izvukao iz torbe, zaboravio ga

je. U svakom slučaju, Smiley iz šezdesetih godina, Smiley koga su nazivali trgovačkim putnikom i

kojeg je Circus odredio da raščetvori globus, nudeći službenicima moskovskog Centra, koji su

razmišljali o napuštanju broda, uvjete za prebjeg. Centar je u to vrijeme obavljao jednu od svojih

povremenih čistki, i šume su bile krcate ruskim terencima, koji su se plašili otići kućama. Smiley, koji

je bio Annin muž, kolega Billa Haydona i čije su posljednje iluzije bile još uvijek netaknute; Smiley i

inače vrlo blizu unutarnjoj krizi, jer je to bila godina u kojoj je Ann izgubila glavu za baletanom: još

nije došao red na Haydona.

Još uvijek u tami Annine spavaonice, ponovo je proživljavao čudnovatu vožnju do zatvora u džipu

koji je neprestano trubio, nasmijanu djecu koja su se vješala po stražnjoj strani džipa; vidio je

volovska kola i vječne gomile Indijaca, straćare na obali smeđe rijeke. Osjećao je miris gnoja i stalno

tinjajućih vatri - vatri na kojima se kuhalo, vatri na kojima su se spaljivali mrtvaci. Vidio je kako ga

željezna vrata strogog zatvora proždiru i vidio je savršeno izglačane odore britanskih stražara

- uznika, kako do koljena gaze kroz zatvorenike:

- Ovuda, vaša visosti, gospodine! Molim vas, budite tako dobri da nas slijedite, vaša ekselencijo!

Jednog evropskog zatvorenika koji se nazivao Gerstmannom.

Jednog sjedokosog sitnog muškarca smeđih očiju u crvenoj tunici, nalik na jedinog preživjelog člana

nekog iskorijenjenog svećenstva.

Ručni zglobovi su mu bili okovani: - Molim vas, oslobodite ih i donesite mu koju cigaretu - rekao je

Smiley.

Jednog zatočenika je London identificirao kao agenta moskovskog Centra i koji je sad je čekao

deportaciju u Rusiju. Jednog malog pješadinca hladnog rata, kako je kasnije izašlo na vidjelo - koji je

znao

- zasigurno znao - da biti repatriran u Moskvu znači suočiti se s logorima, ili sa streljačkim vodom ili

čak oboje; biti u rukama neprijatelja je u očima Centra bilo isto što i sam postati neprijateljem: odati

ili sačuvati tajne, bilo je sasvim nevažno.

Pridružite nam se, rekao mu je Smiley preko željeznog stola. Pridružite nam se i dat ćemo vam život.

Idite kući i oni će vam dati smrt.

Ruke su mu se znojile - Smileyjeve, u zatvoru. Vrućina je bila strahovita. Zapalite cigaretu, Smiley je

rekao - evo, uzmite moj upaljač. Bio je zlatan, zamrljao ga je vlastitim vlažnim rukama. Graviran.

Annin dar, da se iskupi za počinjen grijeh. Georgeu od Ann, sa svom ljubavlju. Ima malih i velikih

ljubavi, Ann je voljela reći, ali kad je sastavljala tu posvetu, nagradila ga je objema vrstama. To je,

vjerojatno, bila jedina zgoda kad je to učinila.

Pridružite nam se, Smiley je rekao. Spasite se. Nemate prava da sami sebi uskratite opstanak.

Najprije po dužnosti, zatim strastveno, Smiley je ponovio poznate razloge, dok mu je znoj kapao

poput kišnih

119

kapi na stol. Pridružite nam se. Nemate što izgubiti. Oni u Rusiji koji vas vole većsu izgubljeni. Vaš

povratak će samo pogoršati stvari, a ne poboljšati. Pridružite nam se. Molimo vas. Saslušajte me,

saslušajte razloge, filozofiju.

I čekao je, dalje i dalje, uzaludno, i najmanji odgovor na svoje sve zdvojnije preklinjanje. Da smeđe

oči zasvjetlucaju, da nepomične usne izgovore samo jednu riječ kroz oblake cigaretnog dima. - Da,

pridružit ću vam se. Da, složit ću se da me preslušaju. Da, primit ću vaš novac, vaša obećanja da ćete

me prihvatiti i činjenicu da ću ostatak života provesti kao izbjeglica - Čekao je da oslobođene ruke

prestanu nemirno milovati Annin upaljač. Georgeu od Ann, sa svom ljubavlju.

Ipak, što ga je Smiley više preklinjao, Gerstmannova je šutnja postajala sve dogmatičnija. Smiley mu

je nametao odgovore, ali Gerst-mann nije imao pitanja kojima bi ih potvrdio. Postepeno je

Gerstmannova nepokolebljivost postajala užasna. Bio je to čovjek koji se pripremao na vješala, koji

bi radije umro u rukama prijatelja, nego živio u rukama neprijatelja. Slijedeće jutro su se rastali, svaki

prema svojoj određenoj sudbini: Gerstmann je, usprkos svim protivljenjima, odletio natrag u Moskvu

da preživi i napreduje, Smiley se, s visokom temperaturom, vratio svojoj Ann i ne baš svoj njenoj

ljubavi i kasnije saznanju da Gerstmann nije bio nitko drugi nego sam Karla: koji je vrbovao Billa

Haydona, vodio ga i bio mu mentor, čovjek, koji je Billa potajno odveo u Annin krevet - taj isti u

kojem sada leži - da bi zamutio Smileyjevu u to vrijeme sve jasniju sliku o Billovim većim izdajama,

prema službi i prema njenim agentima.

Karla, mislio je, dok su mu oči prodirale kroz mrak, što sad želiš započeti sa mnom? Reci Maxu da se

tiče Pjeskara.

Pjeskaru, pomislio je; zašto li me budiš, kad si predodređen da me ponovo uspavaš?

Još uvijek zatvorena u svom malom pariškom stanu, i u duši i u tijelu jednako ispaćena, Ostrakova ne

bi mogla zaspati čak i da je htjela. Čak ni sve Pjeskarovo čarobnjaštvo joj ne bi pomoglo. Okrenula se

na stranu, a njena zgnječena rebra su zavrištala kao da su ruke ubojice još uvijek oko njih, dok se

spremao da je baci pod auto. Pokušavala se smjestiti na leđa, ali je bol u križima bila dovoljno jaka da

izazove povraćanje. A kad je ležala na trbuhu, grudi su joj postale tako bolne kao kad je pokušavala

hraniti Alexandra, u mjesecima prije no što ju je napustila; mrzila ih je.

To je božja kazna, govorila je sebi, baš nije bila previše uvjerena u to. Tek s dolaskom jutra, kad je

ponovo bila u Ostrakovljevom naslonjaču i s njegovim pištoljem na koljenima, svijet koji se budi

uspio ju je na dva ili tri sata osloboditi njenih misli.

120

13.

Galerija je bila na mjestu koje su ljudi iz umjetničkog zvanja nazivali nepristojnim dijelom Bond

Streeta, a Smiley je tog ponedjeljka ujutro stigao na njeno stepenište mnogo ranije no što je bilo koji

poštovani trgovac umjetninama uopće ustao iz kreveta.

Nedjelja mu je protekla u tajanstvenoj mirnoći. Bywater Street se kasno probudio, a isto tako i

Smiley. Dok je spavao, njegovo pamćenje je radilo i nastavilo je raditi u toku čitavog dana u

skromnim naletima poimanja. Barem u granicama sjećanja, njegov crni Gral se primakao nešto bliže.

Telefon nije nijedanput zazvonio, lagani ali ustrajni mamurluk držao ga je u misaonom raspoloženju.

U blizini Pall-Malla nalazio se klub kojemu je pripadao i tamo je u carskoj osami objedovao pitu od

mesa i bubrega. Nakon toga je od glavnog vratara zatražio svoju kutiju, pohranjenu u klupskoj

blagajni, i potajno izvadio nekoliko nedopuštenih svojina, uključujući britanski pasoš na svoje

prethodno ime Standfast, koji nikad nije uspio vratiti administrativcima u Circusu, odgovarajuću

međunarodnu vozačku dozvolu; priličnu svotu švicarskih franaka, sigurno vlastitu, ali isto tako

sigurno zadržanu usprkos Zakonu o kontroli deviza. Sada ih je imao u džepu.

Galerija je odisala blistavom bjelinom, a platna u njenim oklop-ljenim staklenim vitrinama bila su sva

ista: bijelo na bijelom, sa samo vrlo nejasnom konturom mošeje ili katedrale St. Paul - ili je to bio

Washington? - nacrtanom prstom u debelom pigmentu. Prije šest mjeseci natpis koji je tu visio

oglašavao je »The Wandering Snail Coffee Snop«. Danas je pisalo »ATELIER BENATI, GOUT ARABE,

PARIS, NEW YORK, MONACO«, a diskretan jelovnik na vratima je objavljivao novi specijalitet

glavnog kuhara: »Islam clasique--moderne. Namjenski unutarnji dizajn. Primamo narudžbe.

Pozvonite.«

Smiley je učinio kako mu je natpis nalagao, zujalo je zakreštalo i staklena vrata su popustila.

Iscrpljena djevojka, pepeljastoplava i polubudna, pogledala ga je oprezno preko bijelog pulta.

- Da li bih mogao samo malo razgledati - upitao je Smiley. Oči su joj se blago podigle prema

islamskom nebu. - Male crvene

oznake znače da je prodano - otezala je i, dodavši mu tiskani cjenik, duboko uzdahnula i vratila se

svojoj cigareti i horoskopu.

Nekoliko trenutaka Smiley se nesretno vukao od jednog do drugog platna, dok nije nanovo stao

pred djevojku.

- Da li bih možda mogao porazgovarati s gospodinom Benati-jem? - pitao je.

- Oh, bojim se da je gospodin Benati upravo sada sasvim zauzet. To je loša strana sklapanja

međunarodnih poslova.

- Biste li mu mogli reći da ga treba gospodin Angel - predložio je Smiley na isti plahi način. - Ako

biste mu mogli reći upravo to. Angel. Alan Angel, on me pozna.

Sjeo je na sofu oblikovanu u slovo S. Bila je procijenjena na dvije tisuće funti i pokrivena zaštitnim

celofanom, koji je zaškripao kad se pomaknuo. Čuo je kako djevojka diže slušalicu i uzdiše u nju.

- Imam jednog anđela za vas - otezala je šaputavim glasom.

- Kao u raju. čujete, anđeo?

Trenutak kasnije, spuštao se zavojitim stepeništem u mrak. Stigao je do dna i čekao. Čuo se škljocaj i

svjetlost pola tuceta reflektora rasula se po praznim prostorima gdje nisu visile slike. Vrata su se

otvorila, pokazujući sitni, dotjerani lik, posve nepokretan. Gusta bijela kosa je hrabro začešljana

prema natrag. Nosio je crno odijelo sa širokom prugom i pantomimske cipele s kopčama. Pruga je

bila preširoka za njega. Desna šaka mu je bila u džepu sakoa, ali kad je vidio Smileyja, polako ju je

izvukao i držao je uperenu prema njemu poput opasne oštrice.

- Dakle, gospodine Angel - izjavio je s izrazitim srednjoevropskim naglaskom i lukavo pogledao gore

prema stepeništu, kao da gleda da li netko sluša. - Kakvo iskreno zadovoljstvo, gospodine. Prošlo je

toliko vremena. Uđite, molim vas.

Rukovali su se, svaki zadržavajući odstojanje.

- Zdravo, gospodine Benati - rekao je Smiley i pošao za njim u stražnju sobu, a kroz nju u drugu, gdje

je gospodin Benati zatvorio vrata i otmjeno se leđima naslonio na njih, kao bedem protiv ometanja.

Neko vrijeme ni jedan ni drugi muškarac uopće nisu progovorili, svaki od njih je radije proučavao

drugog u tišini stvorenoj uzajamnim poštovanjem. Oči gospodina Benatija bile su smeđe i živahne i

nigdje se nisu dugo zadržavale, nigdje bez svrhe. Soba je imala ugođaj zapuštenog budoara u čijem

jednom kutu su bili počivaljka i ružičasti umivaonik.

- Onda, kako posao, Toby? - pitao je Smiley.

Toby Esterhase je imao poseban smiješak za to pitanje i poseban način poigravanja sitnim dlanom.

- Imali smo sreće, George. Početak je bio dobar, ljeto izvanredno. Jesen, George - opet isti pokret -

jesen je, rekao bih, mrtva sezona. Stvarno moraš živjeti na nečijoj grbači. Malo kave, George?

Djevojka nam je može skuhati.

- Vladimir je mrtav - rekao je Smiley, nakon podužeg zastoja.

- Ubijen na Hampstead Heathu.

- Vrlo loše. Taj starac, ha? Vrlo loše.

- Oliver Lacon me zamolio da sakupim pojedinosti. Budući da si ti bio glasonoša grupe, mislio sam da

bih mogao porazgovarati s tobom.

- Svakako - rekao je Toby suglasno.

- Znao si, dakle? 0 njegovoj smrti?

122

- Pročitao sam u novinama.

Smileyjeve oči su prolutale sobom. Nigdje nije bilo novina.

- Ima li objašnjenja tko je to učinio? - pitao je dalje Smiley.

- Ali, u njegovim godinama, George? Nakon života punog razočaranja, moglo bi se reći? Bez obitelji,

bez izgleda. Grupa je sve sredila. Pretpostavljam da je to sam učinio. Prirodno.

Smiley je oprezno sjeo na počivaljku, Toby ga je promatrao dok je uzimao brončanu statuu

plesačice, koja je stajala na stolu.

- Zar ne bi morala biti označena brojem, ako je to Degas, Toby?

- zapitao je Smiley.

- Degas, to je vrlo neispitano područje, George. Moraš točno znati čime trguješ.

- Ali ova je originalna? - Smiley je pitao s izrazom nekoga tko doista želi znati.

- Sasvim.

- Da li bi mi je prodao?

- Što je sad to?

- Naprosto akademsko zanimanje. Je li na prodaju? Ako se ponudim da je kupim, hoću li biti odbijen?

Toby je' slegnuo ramenima, pomalo zbunjen.

- George, slušaj, mi govorimo o tisućama, znaš što mislim? Kao godišnji prihod, ili tako nešto.

- Kad si posljednji put imao posla s Vladijevom mrežom, Toby?

- upitao je Smiley, vraćajući plesačicu na stol.

Toby je pitanje progutao bez žurbe.

- Mrežom? - napokon je sumnjičavo ponovio. - Jesam li to čuo mreža, George? - U Tobyjevom

repertoaru smijeh je obično imao sitnu ulogu, ali je sad izveo malu, iako nervoznu provalu smijeha. - I

ti tu ludu grupu nazivaš mrežom? Dvadeset šašavih Balta, iz kojih tajne slobodno cure kao voda kroz

krov štaglja, i većsačinjavaju mrežul

- Pa dobro, moramo ih nekako zvati - Smiley je staloženo prigovorio.

- Nekako sigurno. Ali ne mreža, okay?

- Onda, kakav je odgovor?

- Koji odgovor?

- Kad si posljednji put trgovao s grupom?

- Prije mnogo godina. Prije nego što su me otpustili.

- Koliko godina?

- Ne znam.

- Tri?

- Možda.

- Dvije?

- Pokušavaš me prikliještiti, George?

- Mislim da pokušavam. Da.

Toby je ozbiljno kimnuo, kao da većdugo sumnja u to:

- Zar si zaboravio, George, kako je bilo s nama »izviđačima«?

123

Kako bismo bili preopterećeni poslom? Kako smo moji momci i ja bili glasonoše za polovinu

Circusovih mreža? Sjećaš se? Koliko mnogo sastanaka u jednom tjednu, koliko dostava? Dvadeset,

trideset? Jednom u punoj sezoni čak i četrdeset? Idi u Arhiv, George. Ako imaš Lacona iza sebe, idi u

Arhiv, izvuci dosje i provjeri sporni papir. Tako ćeš točno vidjeti. Ne dolazi ovamo nastojeći me

ispreskakati, znaš što mislim? Degas, Vladimir - ne volim takva pitanja. Prijatelj, bivši

pretpostavljeni, moja vlastita kuća - to me uzrujava, okay?

Očigledno je njegov govor potrajao duže no što je bilo koji od njih dvojice očekivao. Toby je zastao,

očekujući da Smiley shvati njegovu rječitost, zatim je zakoračio naprijed i podigavši sitan dlan kao da

je tražio razumijevanje:

- George - rekao je prijekorno. - George, ime mi je Benati, okay?^

Činilo se da je Smiley zapao u potištenost. Zlovoljno je piljio u hrpu prljavih umjetničkih kataloga

rasutih po sagu.

- Ne zovu me Hector, najzad ni Esterhase - uznastojao je Toby. - Imam alibi za svaki dan u godini -

sakrivam se od direktora svoje banke. Misliš li da želim neprilike za vratom? Emigrante, čak policiju?

Je li ovo preslušavanje, George?

- Znaš me, Toby.

- Dakako. Znam te, George? Želiš li da ti dam šibice da mi možeš potpaliti pod tabanima?

Smileyjev pogled je ostao prikovan za kataloge. - Prije no što je Vladimir umro - satima prije - nazvao

je Circus. Rekao je da nam želi dati obavijest.

- Ali, taj Vladimir je bio star čovjek, George! - Toby je ustrajao, prosvjedujući, sve u svemu previše,

barem se tako činilo Smileyjevom uhu. - Slušaj, ima mnogo momaka poput njega. Dobro zaleđe,

predugo na platnom spisku; ostare, mozak im popusti, počnu pisati glupe memoare, vide u svemu

svjetske zavjere, znaš što mislim?

Dalje i dalje, Smiley je promatrao kataloge, stisnutim šakama pridržavajući okruglu glavu.

- Ali zašto govoriš tako, Toby? - upitao je kritički. - Ne shvaćam tvoje rasuđivanje.

- Kako to misliš, zašto to govorim? Stari otpadnici, stari špijuni, postaju pomalo bedasti. Čuju

glasove, razgovaraju s ptičicama. To je normalno.

- Da li je i Vladimir čuo glasove?

- Odakle da to znam?

- To je ono što sam te pitao, Toby - objasnio je Smiley i dalje promatrajući kataloge. - Rekao sam ti

da je Vladimir tvrdio da ima vijesti za nas, a ti si mi odgovorio da mu je mozak omlitavio. Pitam se

kako to znaš. 0 senilnosti Vladimirovog mozga. Pitam se koliko je stara tvoja informacija o stanju

njegovog uma. I zašto si s prezirom odbacio sve ono što je možda imao reći? To je sve.

124

- George, igre koje ti igraš su vrlo stare. Ne izvrći moje riječi. Okay? Želiš me pitati, pa pitaj me.

Molim te. Ali, ne izvrći moje riječi.

- To nije bilo samoubojstvo, Toby - rekao je Smiley, još uvijek ga ne pogledavši. - To zasigurno nije

bilo samoubojstvo. Vidio sam leš, vjeruj mi. Nije to ni djelo ljubomornog muža - osim ako nije bio

opremljen ubojitim oružjem moskovskog Centra. Kako smo ih ono zvali, one pištolje? »Bezdušni

ubojice«, zar ne? Pa dobro, to je Moskva upotrijebila. Bezdušnog ubojicu.

Smiley je još jednom utonuo u misli, ali je ovaj put - iako je većbilo prekasno - Toby bio razborit da

čeka šuteći.

- Vidiš, Toby, kad je Vladimir nazvao Circus, tražio je Maxa. Mene, drugim riječima. Ne svog

glasonošu, a to bi bio ti. Ne Hectora. Tražio je svog zamjenika, koji sam, u dobru i zlu, bio ja. Protivno

svakom protokolu, protivno svim podukama, protivno svemu prethodnom. Nikad ranije to nije

učinio. Naravno, nisam bio tamo, tako da su mu ponudili zamjenu; luckastog malog dečka, zvanog

Mostyn. Nije bilo važno, jer se na kraju ionako nisu sastali. Ali, možeš li mi ti reći zašto nije pitao za

Hectora?

- George, mislim doistal To što ti loviš su sjene! Kako da znam zašto ne traži mene? Jesmo li

iznenada odgovorni za propuste drugih? Što je to?

- Jesi li se svađao s njim? Bi li to mogao biti razlog?

- Zašto bih se ja svađao s Vladimirom? On je bio dramatičan, George. Takvi su oni, ti stari dečki, kad

se povuku. - Toby je zastao, kao da je dao naslutiti da i sam Smiley nije daleko od tih slabosti. -

Dosađuju se, nedostaje im akcije, žele tetošenje i tako izmišljaju problem kojeg nema.

- Ali svi ne bivaju ubijeni, zar ne, Toby? To je nevolja, vidiš: uzrok i posljedica. Toby se posvađa s

Vladimirom jednog dana, Vladimir biva ubijen ruskom puškom slijedećeg dana. Policijskim

rječnikom to je ono što zovu zbunjujućim slijedom događaja. Zapravo, i našim rječnikom.

- George, jesi li poludio? Stoje, do vraga, svađa? Rekao sam ti: nikada u svom životu nisam se

posvadio sa starcem.

- Mikhel je rekao da jesi.

- Mikhel? Razgovarao si s Mikheloml

- Prema Mikhelu, starac je bio ogorčen na tebe. »Hector nije dobar.« Vladimir mu je neprestano

govorio. Točno je citirao Vladimi-rove riječi: »Hector nije dobar.« Mikhel je bio vrlo iznenađen.

Vladimir je o tebi imao visoko mišljenje. Mikhel nije mogao shvatiti što se to dogodilo između vas

dvojice stoje moglo izazvati tako krupnu promjenu osjećaja. »Hector nije dobar.« Zaista više nisi bio

dobar, Toby? Što se dogodilo zbog čega je Vladimir postao tako razdražljiv prema tebi? Želio bih to

sačuvati od policije, ako mogu, shvaćaš? Zbog svih nas.

- George, to je besmisleno - izrekao je prije sa žaljenjem nego s bolom. - Mislim da je vrlo očito da

me zafrkavaš. Znaš? Neki starac

125

sagradi kulu u zraku, a ti većželiš u policiju? Zar te Lacon za to plaća? Jesu li to ti djelići zagonetke

koje sakupljaš?

Ovaj put duga tišina kao da je utjecala na Smileyja da donese odluke, a kad je ponovo progovorio,

činilo se da mu nije preostalo mnogo vremena. Glas mu je bio žustar, čak nestrpljiv.

- Vladimir te posjetio. Ne znam kada, ali u proteklih nekoliko tjedana. Sastao si se s njim, ili ste

razgovarali telefonom - iz govornice u govornicu, ili na neki drugi način. Molio te da učiniš nešto za

njega. Odbio si. Eto zašto je tražio Maxa kad je nazvao Circus u petak noću. Većje imao Hectorov

odgovor, a taj je bio ne. Eto zašto Hector nije dobar. Odbio si ga.

Ovaj put ga Toby nije ni pokušao prekinuti.

- I, ako smijem reći, ti si preplašen - započeo je Smiley, namjerno ne gledajući izbočinu na džepu

Tobyjevog sakoa. - Dovoljno znaš o tome tko je ubio Vladimira da misliš da bi i tebe mogli ubiti. Čak

si možda mislio da ja nisam pravi Angel. - Pričekao je, ali se Toby nije pobunio. Glas mu se umekšao.

- Sjećaš se što smo običavali govoriti o Sarrattu, Toby - o neizlječivom strahu od onoga što znaš?

Kako ga treba shvaćati ozbiljno? I ja ozbiljno shvaćam tvoj strah, Toby. Želim znati više o njemu.

Odakle potječe? Treba li da ga dijelim s tobom? To je sve.

Toby Esterhase, stojeći još uvijek na vratima s dlanovima sasvim priljubljenim uz oplatu, vrlo je

pomno proučavao Smileyja, a da mu sabranost pri tom nije ni najmanje popustila. Čak je uspio

natuknuti, dubinom pogleda i pitanjem u njemu, da se više brine za Smileyja nego za sebe samog.

Zatim je, u skladu s tim, zakoračio u sobu, jedan korak, pa drugi - ali nesigurno i nekako kao da je

došao u bolnicu posjetiti bolesnog prijatelja. Tek tada je, oponašajući taktično ponašanje liječnika,

odgovorio na Smileyjeve optužbe pitanjem, i to onim istim o kojem je Smiley protekla dva dana tako

duboko razmišljao.

- George, budi ljubazan pa mi odgovori. Tko ovdje zapravo govori? Da li George Smiley? Da li Oliver

Lacon? Mikhel? Tko govori, molim te? - Ne dobivši odmah odgovor nastavio je napredovati kroz

sobu do prljave, satenom pokrivene stolice bez naslona i spustio se na nju s mačjom urednošću; na

svakom koljenu jedna ruka. - Za službenog momka, naime, George, postavljaš prokleto neslužbena

pitanja, to me zbunjuje. Poprimaš prilično neslužbeno držanje, mislim.

- Vidio si Vladimira i govorio si s njim. Sto se dogodilo? - pitao je Smiley, gotovo se ne obazirući na

taj izazov. - Reci mi to i ja ću ti reći tko ovdje govori.

U najudaljenijem kutu tavanice nalazilo se žuto staklo, veličine četvornog metra, a sjene koje su

plesale po njemu bile su stope prolaznika. Iz nekog razloga, Tobyjeve oči su se usredotočile na tu

neobičnu točku i izgledalo je da tamo čita svoju odluku, kao neku uputu koja je zasvijetljela na

ekranu.

126

- Vladimir je predložio opasnu stvar. - Toby je to rekao točno istim tonom kao prije, niti

priznavajućim, niti povjerljivim. Zapravo, nekim trikom ili promjenom glasa, čak mu je uspio dati

prizvuk upozorenja.

- Preko Circusa?

- Preko mojih prijatelja - odgovorio je Toby.

- Kada?

Toby je rekao datum. Prije dva tjedna. Na brzinu dogovoren sastanak. Smiley je pitao gdje se

održao.

- U Tehničkom muzeju - odgovorio mu je Toby s novom povjer-ljivošću. - U kavani na najgornjem

katu, George. Pili smo kavu, divili se modelima starih zrakoplova koji su visili sa stropa. Sve ćeš to

prenijeti Laconu, George? Osjećaj se slobodnim, okey? Izvoli. Nemam što skrivati.

- I predložio ti je?

- Dakako. Predložio mi je. Želio je da radim posao »izviđača«. Da mu budem deva. To je bila naša

šala, još iz moskovskih dana, sjećaš se? Sakupiti, nositi preko pustinje, isporučiti. »Toby, nemam

pasoša. Pomozi mi. Prijatelju moj, pomozi mi.« Znaš i sam kako je govorio. Kao De Gaulle. Zvali smo

ga »Drugi General«, sjećaš se?

- Prenositi što?

- Nije bio određen. To je imalo isprave, bilo je malo, sakrivati nije bilo potrebno. Toliko mi je rekao.

- Za nekoga tko daje pokusne prijedloge čini se da ti je rekao mnogo.

- I tražio je paklenski mnogo - rekao je Toby mirno i čekao na Smileyjevo slijedeće pitanje.

- A gdje? - pitao je Smiley. - Da li ti je Vladimir i to rekao?

- U Njemačku.

- Koju?

- Našu. Sjeverni dio.

- Slučajni susret? Sandučićza neuručena pisma? Ili možda pravi? Kakav sastanak?

- U pokretu. Trebalo je da idem vlakom. Iz Hamburga prema sjeveru. Izručenje je trebalo biti u vlaku,

pojedinosti nakon što pristanem.

- I to je imala biti privatna nagodba. Bez Circusa, bez Maxa?

- Za početak sasvim privatna i povjerljiva, George.

Smiley je prihvatio njegove riječi s taktom. - A naknada za tvoj

trud?

Tobyjev je odgovor bio obojen jasnom skepsom. - Ako dobijemo dokument - tako je to zvao, okay?

Dokument. Ako dobijemo dokument, i dokument bude originalan, a zaklinjao se da će biti, odmah

dobijamo mjesto u raju. Najprije dokument nosimo Maxu, ispričamo mu priču. Max bi znao njeno

značenje, Max bi znao presudnu važnost dokumenta. Max bi nas nagradio. Pokloni, promaknuće,

odličja, mje-

127

sto u Gornjem domu. Sigurno. Jedini problem bio je u tome što Vladimir nije znao da je Max u

starom gvozdu i da se Circus pridružio skautima.

- Da li je znao da je i Hector u starom gvozdu?

- I da i ne, George.

- Sto to ima značiti? - Zatim je s jednim »nije važno« poništio vlastito pitanje i ponovo zapao u

podulje razmišljanje.

- George, zar ne želiš prekinuti taj lanac pitanja? - rekao je Toby gorljivo. - To ti je moj odlučni savjet,

napusti sve to - rekao je i čekao.

Smiley ga možda nije ni čuo. Trenutačno ogorčen, izgledalo je da razmišlja o veličini Tobyjeve

pogreške.

- Činjenica je da si ga otjerao - promrmljao je i nastavio zuriti u prazan prostor. - Obratio se tebi, a ti

si mu pred nosom zalupio vratima. Kako si to mogao učiniti, Toby? Od svih ljudi baš ti?

Poniženje je Tobyja bijesno podiglo na noge, a možda je sve i bilo rečeno s tom namjerom. Oči su

mu se zažarile, obrazi obojili, uspravni Mađar u njemu potpuno se probudio.

- Možda želiš čuti zašto? Želiš čuti zašto sam mu rekao: »Idi do vraga, Vladimire. Makni mi se s očiju,

molim te, gadiš mi se.« Želiš znati tko mu je tamo bio veza - taj čarobni momak u Sjevernoj

Njemačkoj, s ćupom zlata, koji će preko noći od nas učiniti milijunaše, George - želiš li znati njegov

puni identitet? Sjećaš se slučajno Prevaranta godine. Sjećaš se lašca, raznosača obavijesti, varalice,

seksualnog manijaka, svodnika, i sto različitih vrsta kriminala? Sjećaš se tog velikog junaka?

Smiley je ponovo vidio hotelske zidove sa škotskim uzorkom, dva lika u crnim kaputima: diva i

patuljka i Generalovu golemu ruku, pjegavu, kako počiva na sitnom ramenu svog štićenika. »Max, to

je moj dobar prijatelj Otto. Doveo sam ga da vam ispriča vlastitu priču.« Čuo je neprekidnu,

jednakomjernu grmljavinu aviona koji su odlijetali i dolijetali na aerodrom Heathrow.

- Maglovito - odvratio je Smiley ravnodušno. - Da, mutno se sjećam jednog Otta Leipziga. Pričaj mi o

njemu. Čini mi se da se sjećam da je imao prilično mnogo imena. Ali, imamo ih svi mi, zar ne?

- Oko dvije stotine, ali Leipzig je prestao s tim. Znaš zašto? Leipzig u Istočnoj Njemačkoj: svidio mu

se tamošnji zatvor. Bio je to ludi lakrdijaš. Sjećaš se, slučajno, gluposti koju je širio? - Vjerujući da je

preuzeo, inicijativu, Toby je smiono stupio naprijed i stajao iznad pasivnog Smileyja, govoreći mu: -

George, zar se ne sjećaš čak ni nevjerojatne i posvemašnje gluposti koju je taj prevarant godinama

prodavao pod različitim imenima izvora našim zapadnoevropskim agenturama, uglavnom

njemačkim? Našeg stručnjaka za novi estonski poredak? Našeg glavnog izvora za obavijesti o

sovjetskim vojnim pošiljkama iz Lenjingrada? Našeg unutarnjeg uha u moskovskom Centru, čak

našeg glavnog promatrača Karlinih postupaka? - Smiley se nije ni pomaknuo. - Kako je našem

berlinskom šefu agenture digao dvije

128

tisuće DM za obavijest prepisanu iz magazina Sterni Kako je nasamario tog starog Generala, sisao ga

poput pijavice, uvijek nanovo na onu žicu - »mi, baltski momci«. »Generale, upravo sam nabavio

krunske dragulje za vas - jedina je neprilika što nemam novaca za avionsku kartu.« Isuse!

- Ipak, nije sve bilo izmišljeno, zar ne Toby? - Smiley je blago prigovorio. - Nešto od svega toga je,

mislim da se sjećam - barem u nekim područjima - ispostavilo se, bilo prilično dobra roba.

- Možeš to nabrojiti na jedan prst.

- Njegov materijal o moskovskom Centru, na primjer. Ne sjećam se da smo ga zbog toga ikad

okrivili.

- Okay! Centar mu je povremeno davao neke sitne obavijesti, tako da nam je uz njih mogao

podmetnuti i druge gluposti! Kako inače netko igra dvostrukog, za ime boga?

Izgledalo je da se Smiley kani prepirati oko toga, ali se predomislio.

- Razumijem - rekao je naposljetku, kao da je savladan. - Da, razumijem što misliš. Prevarant.

- Ne prevarant, bezveznjak. Malo ovoga, malo onoga. Mešetar. Bez principa. Bez pravila. Radi za

svakoga tko mu zasladi kolač.

- Shvaćam što misliš - rekao je Smiley značajno, istim tišim glasom. - I naravno, smjestio se u

Sjevernoj Njemačkoj, zar ne? Gore negdje prema Travemtindeu.

- Otto Leipzig se nikad u svom životu nije nigdje smjestio - rekao je Toby s prezirom u glasu. -

George, taj momak je besciljan čovjek, potpuna propalica. Oblači se kao daje Rothschild, a posjeduje

mačka i bicikl. Znaš li koji je tom velikom špijunu bio posljednji posao? Noćni čuvar negdje u nekom

ušljivom hamburškom stovarištu! Zaboravi ga!

- Imao je ortaka - rekao je Smiley istim tonom nedužnog prisjećanja. - Da, i to mi se polako vraća.

Neki doseljenik, Istočni Nijemac.

- Gore od Istočnog Nijemca. Saksonac. Prezime Kretzschmar, ime Claus. Claus sa »C«, ne pitaj me

zašto. Mislim da ti momci uopće nisu imali logike. I Claus je bio bezveznjak. Zajedno su krali, zajedno

bili svodnici, zajedno izmišljali izvještaje.

- Ali to je bilo davno, Toby - rekao je blago Smiley.

- Pa što onda? Bio je to savršen brak.

- Onda pretpostavljam da nije potrajalo - rekao je Smiley, sam za sebe. Ali, možda je Smiley ovaj put

pretjerao sa svojom popustlji-vošću; ili ga je možda Toby predobro poznavao. Jer u njegovom se

živom mađarskom oku pokazalo upozoravajuće svjetlo, a na inače glatkom čelu pojavila se bora

sumnje. Odmakao se promatrajući Smileyja i jednom rukom zamišljeno prošao kroz besprijekornu

bijelu kosu.

- George, slušaj, koga ti zafrkavaš, okay?

Smiley nije progovorio, samo je podigao Degasa, preokrenuo ga u ruci i zatim spustio.

729

- George, saslušaj me jednom. Molim te! Okay, George? Možda ti jednom dam lekciju.

Smiley ga je pogledao, zatim odvratio pogled.

- George, tvoj sam dužnik. Moraš me saslušati. Ti si me jednom u Beču izvukao iz bijede dok sam još

bio smrdljivo derište. Bio sam Leipzig. Tumaralo. Dao si mi posao u Circusu. Mnogo smo vremena

proveli zajedno, krali neke konje. Sjećaš se prvog pravila povlačenja iz službe, George? Nema

mjesečarenja. Nema prtljanja s preostalim neriješenim problemima? Nikakvih privatnih pothvata? -

Sjećaš se tko je propovijedao to pravilo? U Sarrattu? Po hodnicima? George Smiley. »Kad je gotovo,

gotovo je. Zatvori dućan i idi kući!« Onda, što sad iznenada hoćeš? Želiš očijukati sa starim, ludim

Generalom, koji je mrtav, ali se ne želi smiriti u grobu, s komedijašem s pet lica kakav je Otto

Leipzig! Što je to? Iznenadni posljednji konjički juriš na Kremlj? Završili smo, George! Nemamo

dozvolu. Ne žele nas više. Zaboravi to.

- Oklijevao je, iznenada zbunjen. - Onda, okay, Ann ti je zadala podosta muke s Billom Haydonom.

Ali tu je bio Karla, a Karla je bio Billov veliki tata u Moskvi. George, mislim da ovo postaje vrlo

okrutno, znaš što mislim?

Spustio je ruku niz bokove. Zurio je u nepomični lik ispred sebe. Smileyjevi kapci su bili gotovo

sasvim spušteni. Glava mu je pala naprijed. Kako su mu se obrazi pomicali, tako su se oko usta i očiju

pojavile duboke bore.

- Nikad nismo imali prigovora na Leipzigove izvještaje o moskovskom Centru - Smiley je rekao kao

da nije čuo posljednji dio.

- Točno se sjećam da nikada nismo imali prigovora na njih. Niti na one o Karli. Vladimir mu je slijepo

vjerovao, ono o moskovskoj stvari, a i mi također.

- George, tko je uopće ikada kritizirao neki izvještaj o moskovskom Centru? Molim te? Dobro,

ponekad imamo kakvog političkog bjegunca: on ti kaže: »Ova stvar je besmislica, a ona stvar je

možda istinita.« Gdje je onda jamstvo? Gdje je onda čvrsti oslonac, kako si ga ti zvao? Neki momak

te nahrani pričom: »Karla je upravo izgradio novi špijunski rasadnik u Sibiru.« Tko je taj koji će reći da

nije? Neka ostane nejasno, ne možeš izgubiti.

- Zato smo ga trpjeli - nastavio je Smiley, kao da nije čuo.

- Tamo gdje se radilo o Sovjetskoj tajnoj službi, igrao je poštenu igru...

- George - rekao je Toby blago, tresući glavom. - Moraš se većjednom probuditi. Svjetina je davno

otišla kućama.

- Hoćeš li mi sada reći ostatak priče, Toby? Hoćeš li mi reći što ti je točno rekao Vladimir? Molim te?

I tako je Toby napokon, kao oklijevajući dar prijateljstva, ispričao priču kako je Smiley zatražio,

pošteno, s iskrenošću koja je bila porazna.

130

Statua, koja je mogia biti Degasova, predstavljala je balerinu s rukama iznad glave. Tijelo joj je bilo

izvijeno prema natrag, a usne razdvojene u nečemu što je mogla biti ekstaza i tu nije bilo pitanja,

osim jednog: originalna ili krivotvorena? Neugodno je, iako samo površno, nalikovala na Ann. Smiley

ju je ponovo uzeo u ruke i polako je okretao, zagledajući je s ove i one strane, s ne baš jasno

izraženim poštovanjem. Toby se nanovo smjestio u stolac prekriven satenom. Na tavanskom

prozoru sjene stopala su živahno promicale.

Toby i Vladimir su se sastali u kafeteriji Tehničkog muzeja na katu aeronautike, ponovio je Toby.

Vladimir je bio vrlo uzbuđen i neprestano je stiskao Tobyjevu ruku, što se Tobyju nije sviđalo, jer ga

je činilo upadljivim. Otto Leipzig je izveo nemoguće, nastavio je govoriti Vladimir. Bila je to velika

prilika, jedna od milijun, Toby; Otto Leipzig je osigurao takvu priliku o kojoj je Max uvijek sanjao.

»Potpuno namirenje svih naših potraživanja«, kako je to Vladimir izrazio. Kad ga je Toby nekako

kiselo zapitao kakva potraživanja ima na umu, Vladimir ili nije htio ili nije mogao reći. »Pitaj Maxa«,

uporno je govorio. »Ako ne vjeruješ meni, pitaj Maxa, reci Maxu da je to ona velika prilika.«

- Onda kakva je bila pogodba? - Toby je zapitao, znajući, rekao je, da tamo gdje je Otto Leipzig

upleten najprije dolazi račun, a roba tek dugo, dugo nakon računa. - Koliko je tražio veliki heroj?

Toby je priznao Smileyju da mu je bilo teško sakriti sumnjičavost

- što je od samog početka stvorilo loše raspoloženje pri sastanku.

- Vladimir je podvlačio riječi. Leipzig ima priču, govorio je Vladimir, ali je također imao i neke

materijalne dokaze da je priča istinita. Ponajprije, tu je bio dokument, a dokument je bio ono što je

Leipzig nazivao Vorspeise, ili predjelo. Postojao je i drugi dokaz, pismo koje je imao Vladimir. Zatim

je tu bila sama priča, koja bi proizašla iz drugih materijala koje je Leipzig dao na čuvanje. Dokument

je govorio o tome kako je priča pribavljena, a materijali su sami po sebi bili nepobitni.

- A predmet? - pitao je Smiley.

- Nije za otkrivanje - kratko mu je odvratio Toby. - Kad je Hector u pitanju, nije za otkrivanje. Dovedi

Maxa i okay - onda Vladimir otkriva predmet. Hector za sada mora samo šutjeti i raditi.

Na trenutak se činilo da se Toby priprema na još jedan govor, koji bi trebao odvratiti Smileyja. -

George, gledaj, stari momak je naprosto sasvim pobedastio - započeo je. - Otto Leipzig ga je sasvim

zaludio.

- Zatim je ugledao Smileyjev izraz, tako zatvoren i nedokučiv, i umjesto toga se zadovoljio

ponavljanjem sasvim pretjeranih zahtjeva Otta Leipziga.

Dokument je Vladimir trebao predati Maxu osobno. Moskovska pravila u svakom pogledu, bez

posrednika, bez dopisivanja. Pripreme su većobavili telefonom.

- Telefon između Londona i Hamburga? - Smiley ga je prekinuo, nagovještajući glasom da je to nova

i nepoželjna informacija.

131

- Upotrebljavali su šifrirane poruke, rekao mi je. Stari pajdaši, znali su oni kako nekoga nadmudriti.

Ali, bez dokaza, rekao je Vladi: s dokazom, nadmudrivanje uopće ne dolazi u obzir. Bez nazivanja,

bez pošte, bez kamiona, treba im vremena. Vladi je lud što se tiče sigurnosti, okay, to većznamo. Od

sada ubuduće primjenjuju se samo Moskovska pravila.

Smiley se prisjetio svog telefonskog razgovora s Hamburgom u subotu noću i opet razmišljao kojom

vrstom ustanove se Otto Leipzig koristio kao telefonskom centralom.

- Kad bi Circus napokon priznao da ga to zanima - produžio je Toby - trebao bi da Ottu Leipzigu plati

akontaciju od pet tisuća švicaraca da pristupi audiciji. George! Pet tisuća švicaraca! Za početak!

Samo da budu u igri! Zatim - George, moraš to čuti - zatim bi Otto Leipzig odletio u kuću za tajne

sastanke negdje u Engleskoj, zbog te audicije. George, mislim da nikad nisam čuo takvu ludost. Želiš

ostatak? Ako nakon svega Circus poželi kupiti taj materijal, mora platiti - želiš čuti koliko?

Smiley je želio.

- Pedeset velikih švicaraca! Možda mi želiš potpisati ček? Toby je očekivao ljutit uzvik, ali ga nije bilo.

- I sve za Leipziga?

- Naravno. To su bili Leipzigovi uvjeti. Tko bi drugi bio tako

lud?

- Sto je Vladimir tražio za sebe?

Malo oklijevanje. - Ništa - rekao je Toby nevoljko. Zatim, kao da ostavlja tu temu, prepustio se

novom valu gnjeva.

- Bastai No dakle, Hector je imao odletjeti u Hamburg o svom trošku, sjesti na vlak prema sjeveru,

izigravati meku u ludoj, namam-ljujućoj igri koju je Otto Leipzig smislio za istočne Nijemce, Ruse,

Poljake, Bugare, Kubance, a izvan svake sumnje, a s obzirom na to da je to sada u modi, i Kineze.

Rekao sam mu - George, slušaj me - rekao sam mu: »Vladimire, stari prijatelju, oprosti mi, obrati

jednom pažnju na mene. Reci mi što je u životu tako važno da bi Circus platio pet tisuća švicaraca iz

svog prokletog bijednog fonda za jednu pišljivu audiciju Otta Leipziga? Maria Callas nikad nije toliko

dobila, a vjeruj mi, ona pjeva vraški bolje od Otta. On drži moju ruku. Ovdje. - Pokazujući, Toby je

čvrsto držao vlastiti biceps. - Gnječio me kao da sam naranča. Taj stari momak je još uvijek imao

nešto snage, vjeruj mi.« »Pribavi mi taj dokument, Hectore!« Govorio je ruski. To je vrlo mirno

mjesto, taj muzej. Svi su zastali da ga slušaju. Neugodno sam se osjećao. On je ronio suze. »Za ime

boga, Hectore, ja sam star čovjek. Ne služe me noge, nemam pasoša, nemam nikoga kome mogu

vjerovati, osim Otta Leipziga. Idi u Hamburg, donesi mi taj dokument. Kad vidi dokaz, Max će mi

vjerovati. Max ima vjere.« Pokušavao sam ga utješiti, dobaciti neke aluzije. Rekao sam mu da se na

emigrante ne gleda dobro ovih dana, promjena politike, nova vlada. Savjetovao sam

132

mu: »Vladimire, idi kući, igraj šah. Slušaj, svratit ću ovih dana do knjižnice, možda ćemo odigrati

partiju.« A on mi odgovori: »Hectore, započeo sam ovo. Ja sam dao naređenje Ottu Leipzigu u

kojem mu kažem da ispita situaciju. Poslao sam mu novac, sve što sam imao.« Slušaj, bio je to stari,

tužni čovjek. Zaboravi to.

Toby je zastao, ali se Smiley nije ni pomakao. Toby je ustao, otišao do ormarića, natočio dvije čaše

krajnje osrednjeg serija i stavio jednu na stol, pored Degasove statue. Rekao je: »Na zdravlje!« i ispio

svoju čašu, ali se Smiley još uvijek nije pomakao. Njegova nepokret-nost je nanovo oživjela Tobyjevu

ljutnju.

- Tako sam ga ubio, George, okay? To je Hectorova greška, okay? Hector je osobno sasvim

odgovoran za starčevu smrt. Samo mi to treba! - Zamahnuo je objema rukama, s dlanovima

okrenutim prema gore. - George! Savjetuj me! George, zar sam zbog te priče trebao sam otići u

Hamburg, neslužbeno, bez pokrića, bez pratnje? Znaš li gdje je tamo istočnonjemačka granica? Dva

kilometra od Lubecka. Manje? Sjećaš se? U Travemiindeu moraš ostati na lijevoj strani ulice, ili si

greškom postao dezerter. - Smiley se nije nasmijao.

- A zatim, ako se i uspijem vratiti, moram pozvati Georga Smileyja, otići s njim do Saula Enderbyja,

kao skitnica pokucati na stražnja vrata - »Pusti nas unutra, Saul, molim te, imamo posve svježu

obavijest od Otta Leipziga, sasvim pouzdanu, samo pet velikih švicaraca za jednu audiciju koja je

prema skautskim zakonima sasvim nedopuštena«? Zar sam to trebao učiniti, George?

Iz jednog unutarnjeg džepa Smiley je izvukao izgužvani paketićengleskih cigareta. Iz njega je izvadio

kod kuće napravljenu kontaktnu snimku i zatim je u tišini dodao preko stola Tobyju da je pogleda.

- Tko je drugi čovjek? - pitao je Smiley.

- Ne znam.

- Nije li njegov partner, Saksonac, čovjek s kojim je krao u mladim danima? Kretzschmar?

Odričući glavom, Toby Esterhase je i dalje promatrao sliku.

- Onda, tko je drugi čovjek? - opet je pitao Smiley.

Toby je vratio fotografiju. - George, slušaj me, molim te - rekao je mirno. - Slušaš li?

Smiley je možda slušao, a možda i nije. Gurnuo je sliku natrag u paketićcigareta.

- Ljudi danas krivotvore takve stvari, znaš to? To je vrlo lako učiniti, George. Želim montirati glavu na

rame drugog momka, nabaviti opremu, i za to su mi potrebne dvije minute. Ne zanima te tehnika,

George, ti ne razmiješ te stvari. Ne kupuješ fotografije od Otta, ne kupuješ Degasa od signora

Benatija, pratiš me?

- Da li krivotvore i negative?

- Pa da. Krivotvoriš sliku, zatim je snimiš, napraviš novi negativ

- zašto ne?

133

- Je li ovo falsifikat? - pitao je Smiley.

Toby je dugo vremena oklijevao. - Mislim da nije.

- Leipzig je mnogo putovao. Kako smo stupali u vezu s njim, ako nam je bio potreban? - želio je znati

Smiley.

- Bio je uvijek nadohvat ruke. Sasvim.

- Onda, kako smo stupali u vezu s njim?

- Za uobičajene sastanke Hamburger Abendblatt ženidbeni oglasnik. Petra, 22 godine, plavuša,

sitna, bivša pjevačica - takva besmislica. George, slušaj me. Leipzig je opasna propalica, s vrlo

mnogo prljavih veza, još uvijek uglavnom u Moskvi.

- A u hitnim slučajevima? Da li je imao kuću, djevojku?

- Taj nikad u svom životu nije imao kuću. Za iznenadne sastanke, Claus Kretzschmar je bio veza.

George, za ime božje, slušaj me jednom...

- A kako smo stizali do Kretzschmara?

- On je vlasnik nekoliko noćnih klubova. Tamo smo ostavljali poruke.

Upozoravajuće zujalo se oglasilo, a odozgo se čula buka glasova koji su se podizali u prepirci.

- Bojim se da danas signor Benati ima sastanak u Firenzi - govorila je plavuša. - To vam je loša strana

sklapanja međunarodnih poslova.

Ali joj posjetilac nije želio vjerovati; Smiley je čuo sve veću plimu njegovih prosvjeda. Samo

djelićsekunde Tobyjeve oči su se oštro podigle na taj zvuk: zatim je s uzdahom otvorio ormar i

usprkos suncu koje je bilo vidljivo na tavanskom prozoru, izvukao prljavi kišni ogrtač i smeđi šešir.

- Kako se zvao? - pitao je Smiley. - Kretzschmarov noćni klub - kako se zvao?

- Plavi dijamant. George, nemoj to činiti, okay? Što god daje, ostavi se toga. Ako je slika originalna,

što onda? Circus ima sliku nekog momka kako se valja po snijegu: uslužnost Otta Leipziga. Misliš li,

iznenada, da je to zlatni rudnik? Misliš li da će se Saul Enderby pomamiti za tim?

Smiley je pogledao Tobyja i sjetio se: sjetio se da u svim tim godinama što su se poznavali Toby

nikada, ni jednom, nije dobrovoljno rekao istinu: da je za njega obavijest bila novac; ako ju je držao i

bezvrijednom, nikad je nije odbacivao.

- Što ti je Vladimir rekao o Leipzigovoj obavijesti? - pitao je dalje Smiley.

- Rekao je da je to neki stari, ponovo oživljeni slučaj. Godine ulaganja. Neke gluparije o Pjeskaru.

Postao je opet dijete, sjećao se bajki, za ime boga. Shvaćaš što mislim.

- Što o Pjeskaru?

- Da ti kažem da se ticalo Pjeskara. To je sve. Pjeskar stvara legendu za djevojku. Max će razumjeti.

George, plakao je, za ime

134

božje. Rekao bi sve što mu je padalo na pamet. Želio je akciju. Bio je stari špijun u žurbi. Govorio si

da su takvi najgori.

Toby je većbio kod udaljenih vrata; napola je većotišao. Ali se okrenuo i vratio, usprkos galami

odozgo koja se približavala, jer nešto u Smileyjevom držanju kao da ga je uznemiravalo - »neki

čvrsti, ukočeni pogled«, kako ga je kasnije nazvao, »kao da sam ga nečim silno uvrijedio«.

- George? George, ja sam Toby, sjećaš se? Ako se odmah ne izvučeš odavde, onaj momak gore će i

tebe privremeno zaplijeniti, čuješ me?

Smiley jedva daje čuo. - Godine ulaganja i Pjeskar je stvarao legendu za djevojku? Sto još, Toby, što

još!

- Ponovo se ponašao kao luđak.

- General? Vladi?

- Ne. Pjeskar. George, slušaj. »Pjeskar se ponaša opet kao luđak. Pjeskar stvara legendu za djevojku,

Max će razumjeti.« Finite Totalno smeće. Rekao sam ti svaku riječ. Sad idi s mirom, čuješ me?

Gore su zvukovi prepirke postali još glasniji. Vrata su se zalupila, čuli su korake kako gaze prema

stepeništu. Toby je brzo potapšao Smileyjevu ruku posljednji put.

- Zbogom, George. Slušaj me. Zatrebaš li mađarskog babysittera jednog dana, zovi me. Cuo si?

Motaš se naokolo s puzavcem kakav je Otto Leipzig, onda je bolje da imaš puzavca kakav je Toby, da

se brine o tebi. Nemoj noću sam izlaziti, premlad si.

Penjući se uz željezne stepenice natrag na galeriju, Smiley je gotovo oborio ljutitog vjerovnika koji je

silazio. Ali to Smileyju nije bilo važno; a nije mu bio važan ni drski pogled pepeljastoplave djevojke

dok je izlazio na ulicu. Jedino što mu je bilo važno je ime drugog lica na fotografiji, a uz ime i priča

koja je kao nedijagnosticirana bol mučila njegovo pamćenje u posljednjih trideset šest sati - kako bi

Toby rekao, priča o legendi.

To je, zapravo, dilema onih povjesničara koji su, samo nekoliko mjeseci nakon završetka afere,

pokušali prikazati međusobni odnos Smiley-jevog poznavanja stvari i njegovih postupaka. Toby mu

je rekao toliko i toliko, a on je učinio onoliko. Ili: da se to-i-to nije dogodilo, ne bi bilo rješenja. Ipak,

istina je znatno složenija i mnogo teže dostupna. Kao što pacijent, kad se probudi iz anestezije,

preispituje - ova noga, ona noga, da li se šake otvaraju i zatvaraju? - tako je i Smiley nizanjem

opreznih postupaka osnažio duh i tijelo, istražujući motive svog protivnika na isti način kao što je

istraživao i vlastite.

135

14.

Vozio je po visoravni što se protezala iznad vrhova borova, koji su bili zasađeni u raspuklini doline.

Bilo je predvečerje istoga dana i na ravnici su prva svjetla probijala vlažni sumrak. Na horizontu je

ležao Oxford, sveučilišni Jeruzalem, izdignut u izmaglici. Pogled s te strane bio mu je posve nov i

povećavao je njegov osjećaj nestvarnosti. Činilo mu se, zapravo, da je otpremljen na to putovanje, a

ne da ide svojom voljom; činilo mu se da je u vlasti misli kojima ne može upravljati. Njegov posjet

Tobyju Esterhaseu odvijao se točno po krutim uputama Olivera Lacona, ali ga je putovanje, znao je

to, vodilo zabranjenom području njegovog tajnog interesa. Ipak, bio je svjestan da nema alternative,

a nije ju ni želio. Kao arheolog, koji je čitav život uzaludno istraživao. Smiley je molio za dan odgode i

to je bio taj dan.

U početku je stalno promatrao zrcalo, jer ga je poznati motor neprestano pratio, kao što galeb na

moru prati brodiće. Nakon nekog vremena, nakon posljednje okuke, čovjek zvan Ferguson nije ga

više slijedio, a kad se zaustavio da pogleda kartu, nikakav motor ga nije prestigao. Dakle: ili su

pogodili njegovo odredište, ili su zbog nekog tajanstvenog razloga zabranili svojim ljudima da

prelaze granicu grofovije. U toku vožnje bi ga od vremena do vremena obuzimala strepnja. Neka joj

bude, mislio je. Saznao je neke stvari: ne mnogo, ali dovoljno da pogodi ostatak. Neka joj bude, neka

pronađe svoj mir, ako može. Znao je da on ne može pronaći mir, jer je bitka u koju se upustio morala

biti neprekidna da bi uopće imala smisla.

Znak štenare nalikovao je na obojen podsmijeh: »PANSION ZA DOMAĆE ŽIVOTINJE MERRILLEE.

SVI KUĆNI LJUBIMCI DOBRODOŠLI«. Blatnjav žuti pas s cilindrom na glavi pokazivao je jednom

šapom prema kolnom putu, koji je bio tako strm da je Smileyja podsjetio na slobodni pad. Prošao je

pored tornja i čuo kako u njemu zavija vjetar, zatim je ušao na plantažu. Najprije se pojavilo mlado

drveće, a zatim se staro drveće nadvilo nad njim i činilo mu se da je u Crnoj šumi svog njemačkog

djetinjstva i da srlja u neotkrivenu unutrašnjost. Upalio je velika svjetla, prošao jednu oštru okuku, pa

dragu, pa treću i napokon se pojavila, upravo onakva kakvom ju je zamišljao - njena dača, kako ju je

obično zvala. Nekada je osim usamljene đače imala i kuću u Oxfordu. Sada je tu bila samo dača;

zauvijek je napustila gradove. Stajala je na iskrčenoj čistini, na utabanom blatu. Imala je trošnu

verandu, krov od drvenih daščica i dimnjak od bijelog lima, iz kojeg se izdizao dim. Zidovi od koso

učvršćenih

dasaka bili su crni od kreozota, galvanizirana željezna vedra za hranu gotovo su zakrčila prednji ulaz.

Na jednom dijelu tratine stajala je ručno napravljena kućica za ptice, s dovoljno kruha da nahrani sve

životinje iz arke. Oko čistine bile su raštrkane gajbe za piliće, azbestne pojate i ograđeni prostor koji

je ugošćivao sve kućne ljubimce bez razlike.

Karla! pomislio je. Na kakvom te mjestu tražim!

Parkirao je. Njegov dolazak izazvao je pravi metež: psi su lajali, zavijali i očajnički se bacali na tanke

zidove svojih kaveza. Smiley je odšetao do kuće; u ruci je držao vrećicu s bocama koje je nosio na

poklon i koje su mu lupale o noge. Zvuk vlastitih stopala, dok se uspinjao uz šest stepenica verande,

nadjačao je njihovo odzvanjanje. Na cedulji na vratima pisalo je: »Ako nema nikoga kod kuće, ne

ostavljajte životinje«, a ispod toga, dodano tobože u bijesu »Samo bez glupih majmuna«.

Uzica zvonca bila je plastični magareći rep. Posegnuo je za njom, ali su se vrata upravo u tom trenu

otvorila i krhka lijepa žena ga je radoznalo gledala iz mraka unutrašnjosti kućice. Oči su joj bile plahe

i sive, imala je englesku ljepotu, kakvu je nekada imala Ann: podatnu i spokojnu. Kad ga je ugledala,

zamrla je. - Oh, gospode - prošaptala je. - Bože. - Zatim se zagledala u svoje proste cipele, jednim

prstom odmaknuvši uvojak s čela, dok su psi u štenarama iz sveg glasa lajali na njega.

- Oprosti, Hilary - rekao je Smiley s velikom blagošću. - Zadržat ću se samo jedan sat, obećavam. To

je sve. Samo jedan sat.

Dubok muškarački glas, vrlo polagan dopro je iz mraka barake. - Što su donijeli, Hils - zarežao je glas.

- Kameleona, papagaja ili žirafu?

To je pitanje bilo popraćeno otegnutim muklim zvukom, kao da netko povlači tkaninu preko nečeg

šupljeg.

- To je ljudsko biće, Con - Hilary je viknula preko ramena i ponovo se zagledala u svoje proste cipele.

- Žensko biće, ili nešto drugo? - pitao je glas.

- To je George, Con. Ne budi zlovoljna, Con.

- George? Koji George? George kamiondžija koji polijeva moj ugljen da bude teži ili George mesar

koji truje moje pse?

- Želim postaviti samo nekoliko pitanja - uvjeravao je Smiley Hilary, istim tonom punim

razumijevanja. - Jedan stari slučaj. Ništa važno, uvjeravam te.

- Nema veze, George - rekla je Hilary, još uvijek oborenog pogleda. - Doista. U redu je.

- Prestanite većjednom s tim očijukanjem! - naredio je glas iz kuće. - Pustite je na miru, tko god da

ste!

Kako se mukli zvuk sve više približavao, Smiley se nagnuo pored Hilary i govorio s praga. - Connie, to

sam ja - rekao je. I još jednom je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da glasom pokaže dobru volju.

137

Najprije su dotrčali psići - njih četvoro, vjerojatno mali hrtovi - u zbijenom čoporu. Iza njih je stigao

šugavi stari mješanac s jedva dovoljno života da stigne do verande i skljoka se. Zatim su se vrata

širom otvorila pokazujući golemu ženu, koja je bila pogrbljeno naslonjena na drvene štake. Imala je

bijelu kosu, kratko podšišanu kao muškarac, i vodnjikave, vrlo pronicave oči koje su ga oštro

prikovale pogledom. Pomno ga je promatrala, dugo i bez žurbe - njegovo ozbiljno lice, vrećasto

odijelo, plastičnu vrećicu koja mu se njihala u lijevoj ruci - čitavo njegovo držanje dok je ponizno

čekao da bude primljen - a to polagano promatranje davalo joj je gotovo kraljevski autoritet, kojem

su njena nepokretnost, njeno otežano disanje i osakaćeno tijelo samo pridonosili.

- Oh, tetku ti tvoju - uzviknula je, još uvijek ga proučavajući i izdahnuvši zrak. - Đavo te odnio,

George Smiley. I tebe i sve tvoje! Dobrodošao u Sibir!

A tada se nasmijala; smijeh joj je bio tako iznenadan i svjež i djetinjast, da je gotovo izbrisao ono

dugo prethodno ispitivanje.

- Zdravo, Con - rekao je Smiley.

Unatoč njenom smijehu, oči su ga i dalje motrile. Imale su bljedo-ću novorođenčeta.

- Hils - napokon je progovorila. - Rekla sam HHs.

- Da, Con?

- Idi nahrani šteniće, draga. Kad to obaviš, nahrani one prljave piliće. Nakljukaj te beštijice. Kad je i to

gotovo, pripremi hranu za sutra, a kad i to napraviš, donesi mi onog ljudskog ubojicu, tako da tu

ništariju mogu prije vremena poslati u raj. - George, za mnom.

Hilary se nasmiješila, ali se činilo da je nesposobna da se pokrene, dok je Connie nije lagano gurnula

laktom.

- Pokreni se, draga. On ti sada ništa ne može učiniti. Svoju strelicu je većispalio, ti si svoju, a bog zna

da sam i ja.

Ista soba služila im je i danju i noću. Na sredini se nalazio borov stol, prepun mrvica od kruha i

ostataka mesa: na njemu je stajala stara petrolejka, koja je uokolo razlijevala žutu svjetlost, ističući

tako tamu oko sebe. Svjetlost zalaska sunca miješala se s plavim kišnim oblacima i ispunjavala

francuske prozore u dnu prostorije. Postupno, kako je Smiley slijedio Connino očajnički sporo

napredovanje, shvatio je da je to, zapravo, jedina prostorija. Pisaći stol s pomičnim rebrastim

poklopcem prekriven računima i praškom protiv buha služio je kao ured; dvostruki mesingani krevet,

po kojem su, između jastuka, bile porazba-cane punjene životinje-igračke, poput mrtvih vojnika, bio

je spavaća soba; salon je bila Connina ljuljačka i jedna rasklimana sofa od vrbovog pruća, a umjesto

kuhinje - plinski plamenik s bocom. Dekoracija je bilo staro neraskrčeno smeće.

- Connie se ne vraća natrag, George - rekla je, šepesajući ispred njega. - Divlji konji jure i dašću dok

im srce ne pukne, ali je stara budala zauvijek objesila čizme o klin. - Stigla je do ljuljačke i započela

138

naporni zadatak da se leđima okrene, kako bi mogla sjesti. - Dakle, ako si zbog toga došao, možeš

reći Saulu Enderbyju da piše kući propalo je.

- Pružila mu je ruke i on pomisli kako želi da je poljubi. - Ne to, ti seksualni manijače. Pomogni mi

sjesti.

Prihvatio je njene ruke i pomogao joj da se smjesti u ljuljačku.

- Nisam zbog toga došao, Con - rekao je Smiley. - Neću te pokušati odvesti odavde, obećavam.

- Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što umirem - rekla je odlučno, kao da nije čula njegovu

upadicu. - Jednom nogom sam veću grobu, a krajnje je vrijeme i za drugu. Naravno, liječnik me želi

nasamariti. Obična je kukavica. Kaže daje to malo bronhitisa. Reumatizam. Utjecaj vremena. To ti je

sve drek. To je smrt, to od čega ja patim. Sistematsko prodiranje velikog S. Da li u toj torbi nosiš

piće?

- Da - odgovorio je Smiley.

- Baš dobro. Hajde da mnogo pijemo. Kako je onaj zloduh od

Ann?

Među gomilom neopranog posuđa, Smiley je pronašao dvije čaše i napola ih napunio.

- Dobro je, mislim - odgovorio je.

Ljubazno joj se nasmiješivši zauzvrat što pokazuje tako očito zadovoljstvo zbog njegova posjeta,

pružio joj je čašu, a ona ju je prihvatila svojim kljastim prstima.

- Misliš - ponovila je. - Željela bih da stvarno promisliš. I smisliš kako da je pritegneš zauvijek, jer to je

ono što bi trebalo učiniti. Ili joj staviti smrvljeno staklo u kavu. Dobro, sad mi reci zašto si došao

- pitala je, sve u istom dahu. - Koliko te ja znam, nikad ništa nisi učinio bez određenog razloga. Na

zdravlje!

- U tvoje zdravlje, Con - odvratio je Smiley.

Da bi mogla piti, morala je čitav trup nagnuti naprijed, prema čaši. Tada je blještava svjetlost

petrolejke obasjala veliku glavu i Smiley je shvatio - a znao je to iz svog bogatog iskustva - da je

govorila istinu o skorom umiranju, jer je njeno meso imalo leproznu bjelinu smrti.

- Hajde, van s tim - naredila je najstrožim tonom. - Ali, upamti, nisam baš sigurna da ću ti pomoći.

Otkrila sam ljubav, otkako smo se rastali. Truje hormone. Slabi zube.

Trebalo mu je vremena da je ponovo upozna. Bio je nesiguran u nju.

- Jedan od naših starih slučajeva, Con, to je sve - započeo je, ispričavajući se. - Ponovo je aktuelan,

kao što se to ponekad događa.

- Pokušao je glasu dati ležerniji ton. - Trebamo više pojedinosti. Znaš kakva si bila što se tiče

prisjećanja - dodao je pomalo podrugljivo.

Oči se nisu micale s njegovog lica.

- Kirov - nastavio je, izgovarajući ime vrlo polagano. - Kirov. Ime - Oleg. Sjećaš se? Ime ti ništa ne

govori? Sovjetska ambasada u Parizu, prije tri-četiri godine? Bio je drugi sekretar. Mislili su da je

čovjek moskovskog Centra.

139

- Pa i bio je - rekla je i povukla se malo natrag, još uvijek ga pomno gledajući. Pokazala je na cigarete.

Paketićod deset cigareta ležao je na stolu. Stavio joj je jednu cigaretu između usana i pripalio je. Oči

se još uvijek nisu pomakle s njegovog lica.

- Saul Enderby je bacio taj slučaj kroz prozor - rekla je i namjestila usta kao da svira flautu, da bi dim

cigarete mogla ispuhnuti prema podu, a ne Smileyju u lice.

- Odlučio je da ga treba prekinuti - ispravio ju je Smiley.

- Kakva je razlika?

Smiley nije očekivao da će se naći u situaciji da brani Saula Enderbyja.

- To je tako išlo neko vrijeme, zatim je, u prijelaznom razdoblju između mog i njegovog rukovođenja,

odlučio, sasvim razumljivo, da je sve to neunosno - rekao je Smiley, pažljivo odabirući riječi.

- I zatim je promijenio mišljenje? - pitala je.

- Imam samo odlomke, Con. A ja želim sve.

- Uvijek si bio takav - rekla je. - George - progunđala je. - George Smiley, bog na zemlji, Bože,

blagoslovi i poštedi nas. George. - Zurila je u njega napola posesivno, napola ne odobravajući, kao da

je zabludjeli sin kojeg voli. Još trenutak ga je motrila, a zatim je skrenula pogled prema francuskim

prozorima i nebu koje je postajalo sve tamnije.

- Kirov - rekao je ponovo Smiley da je podsjeti i čekao, ozbiljno se pitajući da li je gotovo s njom, da li

i njen razum umire s njenim tijelom, a ovo ispred njega je samo ruševina.

- Kirov. Oleg Kirov - ponovila je zamišljenim glasom. - Rođen u Lenjingradu, listopada 1929, prema

pasošu, što prokleto malo znači, osim da, vjerojatno, nikad u svom životu nije bio ni blizu

Lenjingrada. -Nasmijala se, kao daje to običaj bezbožnog svijeta. - U Pariz je stigao 1. lipnja 1974,

kao trgovački ataše, u rangu drugog sekretara. Prije tri--četiri godine, kažeš? Dragi Gospode, moglo

bi biti i dvadeset. Točno je to, dragi moj, bio je špijun. Naravno da je bio. Identificirali su ga ljudi iz

pariškog ogranka jedne stare Riga grupe, što nam nije ništa pomoglo, naročito ne nama na petom

katu. Koje mu je bilo pravo ime? Kurski. Da, naravno. Da, mislim da se sasvim dobro sjećam Olega

Kirova, rođenog Kurski. - Ponovo se nasmijala, i taj je osmijeh bio lijep. - Mora da je to bio Vladimirov

posljednji slučaj, ili gotovo posljednji. Kako je stari razbludnik? - zapitala je i njene vlažne, pametne

oči su čekale odgovor.

- Oh, borbeno spreman - rekao je Smiley.

- Još uvijek plaši pedingtonske djevice?

- Uvjeren sam u to.

- Blagoslovljen bio, dragi - rekla je Connie polako pokrećući glavu prema francuskim prozorima, dok

mu nije sasvim okrenula profil, koji je sada obasjavala jedna zraka svjetlosti petrolejke.

- Idi i pogledaj gdje je luda kučka, hoćeš li, srce? - upitala je

140

nježno. - Uvjeri se da luđakinja nije skočila pod mlinsko kolo ili ispila herbicid.

Izašavši, Smiley je stajao na verandi i u sve gušćem mraku razabrao Hilaryn lik kako nespretno

trčkara izmešu krletki. Čuo je zveckanje žlice po vedru i ulomke njenog ugodnog glasa, dok je kroz

sumrak dozivala dječja imena: - Dođite, Whitney, Flopsy, Bo...

- Ona je dobro - rekao je Smiley kad se vratio. - Hrani piliće.

- Trebala sam joj reći da se tornja, zar ne, George? - rekla je, posve zanemarujući njegovu obavijest. -

»Idi svojim putem, Hils, draga moja.« To sam joj trebala reći. »Ne veži se za truleću staru kladu poput

Con. Udaj se za neku budalu s podbratkom, okoti mu derište, ispuni svoju prljavu ulogu ženke.«

Oponašala je svakoga, čak i sebe samu. I sada je uspijevala utome. - Neka sam prokleta ako joj to

kažem, George. Trebam je. Želim je. Svaki njen i najmanji krasni djelić. I u grob bih je povela sa

sobom, kad bih mogla. Želiš li je isprobati koji put? - Stanka. - Kako su svi dječaci i djevojčice?

Na trenutak nije razumio njeno pitanje; njegove misli su još uvijek bile uz Hilary i Ann.

- Njegova milost Saul Enderby je još uvijek u sedlu, pogađam? Dobro mu ide, vjerujem? Nije

promijenio dlaku?

- Oh, Saul se stalno učvršćuje, hvala.

- Onaj gad, Sam Collins, još je uvijek šef Operativnog?

Bilo je oštrine u njenom pitanju, ali što mu je preostalo, osim da joj odgovori.

- I Sam je dobro - odgovorio je.

- Toby Esterhase još uvijek kruži okolo po hodnicima?

- Toby je uvijek isti.

Connino lice je sada bilo sasvim u tami,v tako da nije mogao vidjeti da li namjerava ponovo

progovoriti. Čuo je njeno disanje i struganje u grudima. Znao je da je još uvijek predmetom njenog

pomnog ispitivanja.

- Ti nikada ne bi radio za tu družinu, George - napokon se izjasnila, kao da je to najočiglednija stvar. -

Ne, ti ne. Daj mi još jedno piće.

Zadovoljan zbog kretanja, Smiley je krenuo napuniti čašu.

- Kirov, rekao si? - Connie mu je doviknula.

- Tako je - odvratio je veselo i vratio se s napunjenom čašom.

- Ono malo njuškalo Otto Leipzig je bio prava prepreka - primijetila je s uživanjem, nakon što je

otpila dobar gutljaj. - Oni na petom katu mu nisu vjerovali, zar ne? Ne našem malom Ottu - oh, ne.

Otto je bio lažac, eto zato.

- Ali, ja ne vjerujem da nam je Otto ikada slagao o moskovskom Centru - rekao je Smiley, istim

tonom prisjećanja.

- Ne, dragi, on nije - rekla je odobravajući. - Imao je svojih slabosti, to ti priznajem. Ali kad su velike

stvari bile u pitanju, uvi-

141

jek je igrao pošteno. Ali ti si to shvatio, jedino ti od čitavog tvog plemena. Ali, ostali baruni ti baš nisu

davali podršku, zar ne?

- Otto nikada nije slagao ni Vladimiru - rekao je Smiley. - Zapravo je Vladimir bio taj koji je

organizirao njegov bijeg iz Rusije.

- Dobro, dobro - rekla je Connie nakon duge, duge šutnje.

- Kirov, rođen Kurski. Crvenokosa svinja.

Zatim je ponovo rekla: - Kirov, rođen Kurski - kao da je to zov izgovoren da probudi vlastito sjećanje.

Dok je ona to činila, Smiley je u svojoj mašti ponovo vidio aerodromsku hotelsku sobu i dva čudna

zavjerenika u crnim kaputima, kako sjede ispred njega: prvi tako ogroman, drugi sitan; stari General

je upotrebljavao svu svoju veličinu da nametne svoje strastveno preklinjanje, mali Leipzig vatrenih

očiju, kao ljuti pas vezan na uzicu, njemu uz bok.

Uspio ju je zavesti.

Krug svjetlosti petrolejke postao je zadimljena svjetla lopta a Connie je u svojoj ljuljačci sjedila uz

njen obod, osobno Majka Rusije, kako su je zvali u Circusu; lice joj je bilo opustošeno sjećanjima dok

je razotkrivala priču o jednom iz svoje nebrojene obitelji grešne djece. Kakve god sumnje da je gajila

što se tiče uzroka Smileyjevog dolaska, sve ih je zatomila; to je bilo ono zašto je živjela, to je bila

njena pjesma, makar i posljednja; ti veličanstveni nastupi sjećanja, to je bila njena genijalnost.

Nekad, Smiley se sjećao, ona bi ga zadirkivala, koketirala glasom, udaljavala se od glavne teme

pričajući naoko nebitne dijelove povijesti moskovskog Centara: sve, samo da bi ga namamila bliže.

Umjesto toga, te večeri, njeno pripovijedanje je zadobilo strašnu trezvenost, bila je sažeta, pričala je

samo ono bitno, kao da je znala da joj preostaje vrlo malo vremena.

Oleg Kirov je stigao u Pariz ravno iz Moskve, ponovila je - tog lipnja, dragi, kao što sam ti većrekla -

onda kad je pljuštala i pljuštala kiša i kad se godišnji turnir kriketa u Sarrattu morao odgoditi tri

nedjelje zaredom. U izvještaju je stajalo da je debeli Oleg neoženjen i da nije stigao kao zamjena za

nekog odlazećeg. Njegov ured bio je na drugom katu i gledao prema ulici Saint Simon - prometnoj,

ali lijepoj - dok je sjedište moskovskog Centra bilo na trećem i četvrtom katu, zbog čega je

ambasador bjesnio. Osjećao se pritješnjenim od strane svojih omraženih susjeda. Zbog svega toga je

Kirov, na prvi pogled, djelovao kao rijetki primjerak ruske diplomatske zajednice - naime pravi

diplomat. U Parizu je tih dana bilo uobičajeno - a koliko Connie zna, ni danas nije drugačije

- da kad god se u sovjetskoj ambasadi pojavi novo lice, njegova fotografija kruži medu emigrantskim

poglavicama. Tako je i fotografija Brata Kirova stigla do grupa i Vladimir je, čim ju je vidio, sav

uzbuđen otrčao i zalupao na vrata svog čovjeka za vezu - Stevea Mackelvorea koji je u to vrijeme bio

predstavnik Circusa u Parizu, blagoslovljen bio, i koji je ubrzo nakog toga umro od srčanog udara, ali

to je većdruga priča. Dakle, Vladimir je došao reći Mackelvoreu da je netko od »njegovih ljudi«

prepoznao u Olegu Kirovu prijašnjeg agenta provokatora, zva-

142

nog Kurski, koji je, dok je bio student na talinskom politehničkom institutu, osnovao grupu estonskih

lučkih radnika otpadnika koja je nazvana »Klub neopredijeljenih«. Zatim je taj isti Kirov, alias Kurski,

prijavio članove tajnoj policiji. Osoba koja se zatekla u Parizu i ispričala to Vladimiru je nakon mnogo

godina prepoznala u Kirovu Kur-skog, a svojedobno je bila član talinskog kluba; jedan od tih

nesretnih radnika, koji je sve do trenutka izdaje bio prisan prijatelj Kurskoga. Do sada je sve u redu,

osim što taj Vladijev izvor - rekla je Connie - nije bio nitko drugi doli onaj mali pokvareni Otto, što je

značilo da je od samog početka ulje bilo u vatri.

Kad je Connie nastavila s pričom, Smileyjevo sjećanje je još jednom počelo nadopunjavati njeno.

Vidio je samog sebe u posljednjim mjesecima što ih je proveo na dužnosti šefa Circusa, kako umorno

silazi niz klimave drvene stepenice s petog kata na redovni sastanak ponedjeljkom, s mnoštvom

spisa s magarećim ušima stisnutim pod rukom. Circus je tih dana izgledao kao bombardirana zgrada,

sjećao se; namještenici posvuda raštrkani, budžet smanjen, a agenti ili otpušteni ili otkriveni ili

ubijeni. Raskrinkavanje Billa Haydona bila je otvorena rana u svačijim mislima: nazivali su je Padom i

svi su dijelili isti osjećaj iskonskog srama. Duboko u srcu možda su čak okrivljavali Smileyja što je sve

to izazvao, jer je upravo Smiley bio taj koji je otkrio Billovu izdaju. Vidio se na čelu stola za vrijeme

sastanka, suočen s grupom neprijateljskih lica koja su mu sjedila nasuprot; dok su razmatrali tjedne

slučajeve jedan po jedan i podvrgavali ih uobičajenim pitanjima: nastaviti s tim ili ne? Produžiti rok

za još jedan tjedan? Još jedan mjesec? Još jednu godinu? Da li je to zamka? Da li se to može poreći?

Da li je to u okviru Povelje? Kakva sredstva će nam biti potrebna ili ih je možda bolje upotrijebiti

negdje drugdje? Tko će potpisati troškove? Koga s tim treba upoznati? Koliko će to stajati? Sjetio se

neobuzdanog uzvika što ga je odmah izazvalo samo pominjanje imena, ili radnog imena Otta

Leipziga među tako nesigurnim sucima kao što su bili Lauder Strickland, Sam Collins i drugi njima

slični. Pokušavao se sjetiti tko je još bio tamo, osim Connie i njenih pratilaca iz Odsjeka za

istraživanja o Sovjetskom Savezu. Direktor Financijskog odsjeka, direktor za Zapadnu Evropu,

direktor sovjetskog odsjeka sve Enderby-jevi ljudi. Saul Enderby je još uvijek formalno bio službenik

Foreign Officea. Iz Whitehalla su ga poslali tobože samo kao izvjestioca, no većje bilo jasno da

njegov smiješak znači da se vlada slaže, a njegovo mrgođenje da se protivi.

Smiley se sjetio izvještaja o Ottu Leipzigu, koji je Connie podnijela na jednom od sastanaka, manje-

više istim riječima kojima ga je i sada ponavljala, zajedno s rezultatima svojih prethodnih

istraživanja.

Prema Conninim riječima, Ottovoj priči je trebalo vjerovati. Inzi-stirala je. Po svemu sudeći nije

mogla biti lažna. Izložila je svoje dokaze:

Njena grupa za istraživanja o Sovjetskom Savezu potvrdila je, na

143

osnovi pisanih izvora, da je jedan Oleg Kurski, student prava, bio na talinskom Politehničkom

institutu u tom razdoblju, rekla je.

Arhiv Foreign Officea govorio je o nemirima na talinskim dokovima u to isto vrijeme.

Iz izbjegličkih izvještaja podnesenih američkim Bratićima saznalo se daje Kurski ili Karski, odvjetnik,

imenom Oleg, pohađao i završio tečaj špijunaže pri moskovskom Centru u Kijevu, 1971.

Isti izvor, iako sumnjiv, natuknuo je da je Kurski promijenio ime na savjet svojih pretpostavljenih,

»zbog svog ranijeg djelovanja na terenu«.

Uobičajeni francuski suradnički izvještaji, iako poznato nepouzdani, upućivali su na to da je Kirov,

kao drugi sekretar, trgovački ataše, u Parizu uživao neuobičajene slobode, kao na primjer da ide sam

u kupovinu, da sudjeluje na prijemima Trećeg svijeta bez uobičajenih petnaest pratilaca.

Tako su stajale stvari, ukratko - Connie je završila, previše živahno za ukus petog kata - sve je to

potvrđivalo Otovu priču i sumnju da je Kirov imao obavještajnu ulogu. Zatim je tresnula spisima po

stolu i razdijelila fotografije, što su ih francuske nadzorne grupe snimile sasvim rutinski, upravo one

koje su izazvale metež u pariškom štabu grupe Riga. Kirov ulazi u kola ambasade. Kirov izlazi iz

banke Narodny noseći aktovku. Kirov zastaje pred izlogom knjižare i mršti se na omote časopisa.

Vrativši se u sadašnjost, Smiley je razmišljao kako nijedna fotografija ne pokazuje Olega Kirova i

njegovu nekadašnju žrtvu Otta Leipziga kako se zabavljaju s dvije dame.

- Dakle, to je bio taj slučaj, dragi - Connie se javila, nakon što je ispila dug gutljaj. - Imali smo iskaz

malog Otta s mnogim spisima koji su pokazivali da je u pravu. Imali smo i indirektne dokaze iz drugih

izvora, ne previše, ali uvjeravam te, dovoljno za početak. Kirov je bio špijun, doduše novoimenovani,

i sad su svi nagađali kakva vrsta špijuna. To ga je učinilo zanimljivim, zar ne, dragi?

- Da - rekao je Smiley rastreseno. - Da, Connie, sjećam se toga.

- Nije bio glavni u agenturi, to smo znali od prvog dana. Nije se vozio kolima agenture, nije radio u

noćnim smjenama, nije se sastajao s nama poznatim špijunima, niti se koristio njihovim tajnim

sobama, niti dolazio na njihove tajne seanse, niti bilo što drugo. S druge strane, Kirov nije bio ni

Karlin čovjek, zar ne, srce? To je bila čudna stvar. Prilično čudna.

- Kako znaš da Kirov nije bio Karlin čovjek? - pitao je Smiley, a da je nije ni pogledao.

Ali je Connie gledala Smileyja. Načinila je jednu od svojih dugih stanki, da bi ga promotrila po svojoj

volji, dok su vani, u umirućim brestovima, vrane mudro odabrale iznenadno zatišje da se oglase šek-

144

spirovski zloslutnim kricima. - Zato što je Karla većimao svog čovjeka u Parizu, dragi - strpljivo mu je

objasnila. - To i sam vrlo dobro znaš. Onaj stari sitničavi Pudin, pomoćni vojni ataše. Ti znaš da je

Karla uvijek volio vojnike. Još uvijek ih voli, koliko ja znam. - Prekinula je da bi još jednom proučila

njegovo mirno lice. Bradu je naslonio na ruke. Oči su mu bile napola zatvorene, uperene prema

podu. - Osim toga, Kirov je bio budala, a ako ima nešto što Karla zaista nikada nije volio, onda su to

budale, zar ne. Ni ti nisi bio previše ljubezan prema njima, samo se sjeti. Oleg Kirov imao je gadne

navike, zaudarao je, znojio se, isticao se kao riba na drvetu, kamo god je išao. Karla bi pobjegao milju

daleko, prije no što bi uzeo u službu takvo čudovište.

- Opet je zastala. - A i ti - dodala je.

Podigao je dlan, podbočio njime čelo ispruživši prste nagore, kao dijete na ispitu, i rekao: - Osim...

- Osim što? Osim ako nije sasvim poludio, pretpostavljam! No, to bi bilo krasno!

- To je bilo vrijeme glasina - rekao je Smiley iz dubine svojih razmišljanja.

- Kakvih glasina? Uvijek je bilo glasina, ti blesane.

- Istina, radilo se o izbjegličkim izvještajima - rekao je prezirno.

- Bile su to priče o čudnim događajima na Karlinom dvoru. Prilično nepouzdani izvori, naravno. Ali

zar oni nisu...?

- Zar nisu što?

- Dobro, zar nisu upravo oni nabacili da je uzimao prilično čudne ljude na svoj platni spisak? Vodio s

njima razgovore u gluho doba noći? Sve su to bile trećerazredne obavijesti, znam. Samo usput

spominjem što se događalo.

- A nama je bilo naređeno da ih odbacimo - rekla je Connie vrlo odlučno. - Kirov je bio cilj, ne Karla.

To je bila odluka petog kata, George, a i ti si im pripadao. »Prestanite buljiti u mjesec i spustite se na

zemlju«, govorio si nam. - Iskrivivši usta, zabacivši glavu postigla je neugodno realističnu sličnost sa

Saulom Enderbyjem: - »Ova služba samo sakuplja obavijesti«, otezala je. »Ne kuje zavjere protiv

opozicije.« Nemoj mi reći daje promijenio pjesmu, dragi. Zar jest? Georgel

- prošaptala je. - Oh, George, kako si ti nevaljao!

Donio joj je još jedno piće, a kad se vratio, oči su joj blistale vragolastim uzbuđenjem. Cupkala je

pramenove bijele kose na način kako je to radila kad je nosila dugu kosu.

- Stvar je u tome što smo na kraju ipak odobrili akciju, Con

- rekao je Smiley stvarnim tonom kojim ju je želio obuzdati. - Pridobili smo sumnjičave i dali ti

dozvolu da Kirova držiš na oku. Kako su se stvari odvijale kasnije?

Piće, sjećanja, nanovo oživljeno uzbuđenje lova, sve to ju je obuzimalo brzinom koju Smiley više nije

mogao slijediti. Disanje joj se ubrzalo. Najednom je postala posve nezaustavljiva, poput starog stroja

kojem su

145

popustile kočnice. Zamijetio je da pripovijeda Leipzigovu priču na isti način na koji ju je Leipzig

ispričao Vladimiru. Zamišljao je da je još uvijek s njom u Circusu, a akcija protiv Kirova samo što nije

započela. U mašti, ona se umjesto toga prebacila u drevni grad Tallinn, četvrt stoljeća unatrag. Njen

ju je genijalni um prenio tamo; poznavala je obojicu, Leipziga i Kirova, u vrijeme njihovog

prijateljevanja. Ljubavna priča, inzistirala je. Mali Otto i debeli Oleg. To je bila središnja točka, rekla

je; pusti staru budalu da ti ispriča što se događalo, rekla je. a ti kasnije nastavi sa svojim zločestim

namjerama, George.

- Kornjača i zec, eto, to su ti bili njih dvojica. Kirov, velika, tužna baba, čitao je iz svojih pravnih knjiga

na Politehnici i koristio se surovom tajnom policijom kao velikim Ocem: i mali Otto Leipzig, pravi

vrag koji je svoje šape svugdje upletao, dio zatvora je većbio iza njega, danju je radio na dokovima,

noću je neopredijeljenima propovijedao pobunu. Sreli su se u baru i bila je to ljubav na prvi pogled.

Otto je dovodio djevojke, Oleg Kirov je trčkarao oko njih i kupio ostatke. George, što ti pokušavaš?

Hoćeš da budem Djevica Orleanska?

Pripalio je novu cigaretu i stavio joj je u usta u nadi da će je time smiriti, ali dok je grozničavo pričala,

cigareta je dogorjela, gotovo je oprživši. Brzo ju je uzeo i ugasio na tankom poklopcu, kojim se

koristila kao pepeljarom.

- Neko vrijeme su dijelili čak i djevojku - nastavila je, tako glasno da je većgotovo vikala. -1 jednog

dana, ako to možeš vjerovati, ta jadna naivka je došla malom Ottu i izravno ga upozorila. »Tvoj

debeli prijatelj je ljubomoran na tebe i ulizica je tajne policije«, govorila je. »Uhapsit će sve ljude iz

vašeg kluba neopredijeljenih. Budi oprezan, Otto! Pazi na martovske Ide!«

- Polako, Con - upozorio ju je zabrinuto Smiley. - Con, smiri se! Glas joj je postao bučniji: - Otto je

izbacio djevojku, a tjedan

dana kasnije čitava grupa je uhapšena. Uključujući i debelog Olega, naravno. I njega su uhapsili da bi

tako zataškali da ih je on izdao. Ali je Otto znao. A znali su i svi ostali - zapletala se, kao da je izgubila

nit pripovijedanja. - A glupa djevojka, koja je pokušala upozoriti Otta, ubijena je - rekla je. - Otto je

pretražio brda i doline dok je pronašao nekoga tko je bio s njom u ćeliji i vidio je mrtvu. Mrtvu. Mrtvu,

kao što ću prokleto brzo i ja biti.

- Hajde da nastavimo kasnije - rekao je Smiley.

Bio bi je zaustavio, pripremio čaj, bilo što samo da obuzda njenu rastuću bujicu. Ali je ona većučinila

drugi skok i sada je ponovo bila u Parizu: opisivala je kako je Otto Leipzig, s odobrenjem dobivenim

protiv volje petog kata i uz strastvenu pomoćstarog Generala, prionuo na pripremanje ponovnog

sastanka, nakon svih onih izgubljenih godina, sastanka s drugim sekretarom Kirovom, kojeg je ona

nazivala Crvenokosom svinjom. Smiley je čak vjerovao da je to ime svojedobno

146

Connie prisila Kirovu. Lice joj je postalo grimizno i nije više imala daha za svoju priču, gotovo je

većsoptala, ali se prisilila da nastavi.

- Connie - ponovo ju je molio, ali ni to nije bilo dovoljno i vjerojatno ništa ne bi bilo dovoljno da je

zaustavi.

Prvo, rekla je, u potrazi za Crvenokosom svinjom mali Otto je trčkarao po različitim francusko-

sovjetskim prijateljskim društvima za koja se znalo da ih Kirov posjećuje.

- Taj jadni mali Otto mora da je barem petnaest puta gledao Krstaricu Potemkin, ali se Crvenokosa

svinja nije pojavila ni jedanput.

Čulo se da Kirov pokazuje ozbiljno zanimanje za emigrante, čak se predstavljao kao njihov tajni

simpatizer, ispitujući da li bi, kao vladin službenik, mogao bilo što učiniti da pomogne njihovim

obiteljima u Sovjetskom Savezu. Uz Vladimirovu pomoć, Leipzig je pokušao »slučajno« nabasati na

Kirova, ali je sreća još jednom bila protiv njega. Zatim je Kirov počeo putovati - putovati posvuda,

dragi moj, postao je pravi leteći Holandez - tako da su se Connie i njeni momci stali pitati nije li on

možda neka vrsta administrativnog nadglednika kojeg je postavio moskovski Centar, te uopće nema

operativna zaduženja većnadzire troškove različitih zapadnih agentura, na primjer onih u Bonnu,

Madridu, Stockholmu, Beču i Parizu kao njihovom središtu.

- Radio je za Karlu ili upravu? - Smiley je upitao mirno.

- Svašta se šuška - rekla je Connie - ali ja mislim za Karlu. Iako je u Parizu većbio Pudin. Čak iako je

Kirov bio budala, a ne vojnik, ipak mora da je radio za Karlu - rekla je Connie, hirovito protusloveći

svojim prethodnim tvrdnjama. - Da je Kirov posjećivao agenture, bez sumnje bi bio viđen s nama

poznatim obavještajcima. Ali, umjesto toga, igrao je svoju ulogu i sastajao se samo sa svojim

zemljacima dodijeljenim trgovačkim odjelima.

U svakom slučaju, mali Otto je znao iskoristiti tu novu mogućnost, rekla je Connie. Kad je Kirov

rezervirao kartu za Beč, Otto se najprije uvjerio da putuje sam, ukrcao se u isti avion i stvar je bila

gotova.

- Ukratko, htjeli smo Kirovu namjestiti zamku, takozvanu medenu zamku po svim pravilima

špijunskih udžbenika - otpjevala je Connie, doista vrlo glasno. - Onaj tvoj staromodni trik. Krupnija

riba bi se nasmijala na to, ali ne i Brat Kirov, a posebno ne ako je bio upisan u Karline knjige.

Kompromitirajuće fotografije, štetne informacije o njemu, eto to smo htjeli pribaviti. A kad bismo ga

obradili i saznali što smjera, te tko su njegovi neugodni prijatelji i tko mu daje svu tu slobodu

kretanja, ili bismo ga otkupili kao izbjeglicu, ili ga bacili natrag u vodu, ovisno o tome što bi preostalo

od njega!

Sasvim je stala. Otvorila je usta, zatvorila ih, udahnula nešto zraka i pružila mu svoju ispražnjenu

čašu.

- Dragi, dodaj staroj pijanici još jedno piće, ali brzo, hoćeš li? Connie dobiva svoje napade. Ne, nemoj!

Ostani gdje si!

U kobnoj sekundi Smiley se sav smeo.

147

- George?

- Connie, tu sam! Što je?

Bio je brz, ali ne dovoljno. Vidio je kočenje njenog lica, vidio njene iskrivljene ruke kako zamahuju i

njene oči kako se izvrću kao da vide strašne stvari.

- Hils, brzo! - uzviknula je. - Oh, k vragu!

Pridržao ju je i osjetio kako se njene podlaktice zatvaraju oko njegovog vrata, kako ga čvršće stežu.

Koža joj je bila hladna, čitavo tijelo joj je drhtalo, ali od užasa, ne od hladnoće. Čvrsto ju je držao,

pokušavajući je utješiti; osjećao je izmiješane mirise scotcha, ljekovitog praška i starosti. Niz obraze

su joj tekle suze, kvasile su i njegovo lice i mogao je osjetiti njihov slankasti okus. Zatim gaje

odgurnula od sebe. Pronašao je njenu ručnu torbicu, otvorio je umjesto nje, zatim je brzo otišao na

verandu i pozvao Hilary. Ona je istrčala iz tame, s napola stisnutim pestima, zamahivala je taktovima

i bokovima na način koji nasmijava muškarce. Požurila je mimo njega, smješkajući se stidljivo; on je

stajao na verandi, osjećao je kako mu noćna studen bocka obraze. Promatrao je gomilanje kišnih

oblaka i borove, posrebrene od sve jače mjesečine. Pasje zavijanje se stišalo. Samo su se vrane

grakuše oglašavale svojjm oštrim upozorenjima. Idi, rekao je sam sebi. Odlazi odavde. Zuri se. Kola

su ga čekala niti stotinu koraka daleko, na krovu se većpočeo stvarati led. Zamišljao je kako uskače u

njih, vozi uz brijeg, preko plantaže i dalje, da se nikada više ne vrati. Ali je znao da ne može pobjeći.

- Želi da se vratiš, George - rekla je Hilary strogo, s posebnim autoritetom onoga tko njeguje

samrtnika.

Kad je ponovo ušao u sobu, sve je bilo u redu.

148

15.

Sve je bilo u redu. Connie je sjedila u svojoj ljuljačci, napudrana i ozbiljna, a dok je ulazio, njene oči su

bile uprte u njega kao i kad je prvi put došao. Hilary ju je otrijeznila, i sad je Hilary stajala iza nje, s

rukama na Conninom vratu, s palčevima prema unutra, blago joj masirajući zatiljak.

- Mali napad timora mortis, dragi - objašnjavala je Connie. - Liječnik prepisuje umirujuće sredstvo, ali

stara luda više voli piće. Ovaj detalj nećeš spominjati Saulu Enderbyju kad budeš podnosio izvještaj,

zar ne, srce?

- Ne, naravno da neću.

- Usput, kad ćeš mu podnositi izvještaj, dragi?

- Uskoro - rekao je Smiley.

- Noćas, kad se vratiš kući?

- Ovisi o tome što ću imati reći.

- Con je svojedobno sve napisala, znaš, George. Izvještaji stare lude o slučaju bili su potpuni, mislila

sam. Vrlo detaljni. Vrlo podrobni, taj put. Ali nisi ih ni pročitao. - Smiley na to ništa nije rekao. -

Izgubljeni su. Uništeni. Pojele ih biljne uši. Nisi imao vremena da ih pročitaš. Dobro, dobro. A uvijek

si tako volio petljati po papirima. Malo više, Hils - naredila je, ne skidajući blistave oči sa Smileyja. -

Više, draga. To mjesto gdje se ukliještio kralješnjak.

Smiley je sjeo na pletenu sofu.

- Voljela sam dvostruko-dvostruke igre - priznala je Connie sanjivo, vrteći glavom, tako daje njome

milovala Hilaryne ruke. - Zar nisam, Hils? To je bio život! Ne znaš ništa više o tome životu, otkako si

napustila Circus, zar ne?

Obratila se Smileyju: - Želiš li da nastavim, mili? - pitala je svojim bludnim glasom East Enda.

- Samo ako možeš ukratko ispričati - rekao je Smiley. - Inače...

- Gdje smo ono stali? Aha, znam. U onom avionu s Crvenokosom svinjom. On putuje u Beč, u

šapama mu je boca piva. Podiže pogled i koga vidi pred sobom kao nečistu savjest ako ne malog

Otta, svog druškana od prije dvadeset i pet godina, koji mu se kesi. Što Brat Kirov ili Kursky osjeća!,

pitamo se, pod pretpostavkom da uopće ima osjećaja. Da li Otto zna - pita se on - da ga je moje

zločesto ja poslalo u Gulag? I što čini?

- Što čini? - pitao je Smiley, ne odgovorivši na njeno bockanje.

- Odlučuje se da glumi prijateljstvo, mili. Zar ne, Hils? Naručuje kavijar i kaže »Hvala bogu!« - Nešto

je šapnula Hilary, koja se morala sagnuti da bi to čula, a zatim se zahihotala. - Šampanjac! - naručuje

on. I, moj bože, dobivaju ga, Crvenokosa svinja plaća i zajedno ga piju, kao nekad; zatim dijele taksi

do grada i čak popiju piće u kafeteriji prije no što Crvenokosa svinja ode za svojim tajnim poslovima.

Kirovu se sviđa Otto - ustrajala je Connie. - Voli ga, zar ne, Hils? Baš su pravi par buncajućih

naklapala, istih kao i mi. Otto je seksi, Otto je zabavan, Otto je ljepuškast, nepokoran, živahan,

neusiljen, i - oh, sve što Crvenokosa svinja ne bi nikada mogla biti, da živi i tisuću godina! Zato oni na

petom katu uvijek misle da ljudi moraju imati samo jedan motiv?

- Ja zasigurno ne - rekao je Smiley gorljivo.

Ali se Connie ponovo obratila Hilary, a ne Smileyju. - Kirov se dosađivao, srce. Uz Otta je živnuo, isto

kao i ja uz tebe, Hils. Daješ mi volju za život, zar ne, srce? Ali ta ljubav ga nije spriječila da Otta otjera

u zatvor, no to je prirodno, zar nije?

Još uvijek blago masirajući Connin vrat, Hilary je kimnula u rastresenoj odsutnosti.

A što je Kirov značio Ottu Leipzigu? - pitao je dalje Smiley.

- Mržnju, dragi moj - odgovorila je Connie bez oklijevanja. - Čistu, nepatvorenu mržnju. Čisto, do

boga pošteno, crno preziranje. Otto je uvijek osjećao da mu je dužan za sve one godine koje je

proveo u ćuzi. Želio je osvetiti i smrt djevojke. Njegov veliki san bio je da jednog dana proda Kirova ili

Kurskog za mnogo novaca. Mnogo i mnogo i mnogo novaca. A zatim ih potroši.

Srdžba onog koji dugo iščekuje, pomislio je Smiley, sjetivši se kontaktne slike; sjetivši se ponovo

sobe s tapetama škotskog uzorka, na aerodromu, Ottovog mirnog njemačkog glasa umilnog

prizvuka; sjetivši se njegovih smeđih očiju, koje ne trepću, koje su bile poput prozora njegove

plamene duše.

Nakon sastanka u Beču, rekla je Connie, složili su se da se ponovo sastanu u Parizu i Otto je to mudro

odigrao. U Beču je Otto dobro pazio da ne postavi nijedno pitanje koje bi moglo izazvati sumnju kod

Kirova; Otto je bio profesionalac, rekla je Connie. Da li je Kirov oženjen? zapitao ga je. Kirov je

odmahnuo rukama i prasnuo u smijeh na to pitanje, pokazujući da to ništa ne mijenja na stvari.

Oženjen, ali žena je u Moskvi, izvijestio je Otto - što bi medenu zamku učinilo još djelotvornijom.

Kirov je pitao Leipziga čime se bavi, a Leipzig je velikodušno odgovorio »uvoz-izvoz«, predstavljajući

se pomalo kao maher, danas u Beču, sutra u Hamburgu. Zapravo, Otto je čekao čitav mjesec prije no

što se ponovo sastao sa Kirovom. Nakon što je čekao dvadeset i pet godina - rekla je Connie, mogao

je sebi dopustiti da čeka još mjesec dana. Za to vrijeme su Kirova motrili Francuzi: izvijestili su da je

posjetio tri različita ruska emigranta u Parizu: jednog vozača

150

taksija, jednog trgovca, jednog gostioničara. Sva trojica su imali rođake u Sovjetskom Savezu.

Ponudio se da preuzme pisma, poruke, adrese, čak se ponudio da uzme novac i poklone ako ne bi bili

previše nespretni za nošenje. A na povratku bi im donosio vijesti o njima. Nitko nije prihvatio te

ponude. Petog tjedna zajedničkog putovanja Otto je nazvao Kirovljev stan, rekao je da je upravo

doletio iz Hamburga i predložio da se vide i malo razonode. Za vrijeme večere, koristeći se

pogodnim trenutkom, Otto je rekao da je noćpred njima, da je upravo ostvario veliku zaradu na

izvjesnoj pošiljci u neku zemlju pa ima novaca za trošenje.

- To je bio mamac koji smo razradili za Kirova, dragi - objasnila je Connie, napokon se obraćajući

izravno Smilevju. - Crvenokosa svinja je nasjeo na to, zar ne, kao što nasjedaju gramzljive ribe,

blagoslovljene bile.

Kakva vrsta pošiljke? Kirov je upitao Otta. U koju zemlju? Umjesto odgovora Leipzig je u zraku

nacrtao svinuti, orlovski nos i prasnuo u smijeh. I Kirov se smijao, ali je sasvim očito bio zainteresiran.

U Izrael? rekao je; zatim kakva vrsta pošiljke? Leipzig je uperio kažiprst u Kirova i pretvarao se da

povlači okidač. Oružje za Izrael? pitao je Kirov zapanjeno, ali Leipzig je bio profesionalac i nije rekao

ništa više. Pili su, otišli na striptiz predstavu, pripovijedali o starim vremenima. Kirov je čak

spominjao njihovu zajedničku djevojku, pitajući da li Leipzig zna što je bilo s njom. Leipzig je rekao

da ne zna. U sitne sate, Leipzig je predložio da pokupe žensko društvo i povedu ga u njegov stan, ali

je Kirov, na njegovo razočaranje, odbio: ne u Parizu, previše je opasno. U Beču, ili Hamburgu,

svakako. Ali ne u Parizu. Rastali su se pijani u vrijeme doručka, a Circus je bio siromašniji za sto funti.

- I tada je u Circusu započela žestoka borba - rekla je Connie, iznenada mijenjajući temu razgovora. -

Rasprava na vrhu. Jest, šipak, rasprava! Tebe nije bilo i Saul Enderbv je, naprosto, nametnuo svoju

iskonstruiranu priču, a svi ostali su je brzo prihvatili. Eto, to se dogodilo. - Opet je njen glas

groteskno oponašao glas Saula Enderbvja: - Otto Leipzig nas je nasamario... Nismo raščistili

situaciju sa žaba-rima Francuzima... Foreign Office se boji upletanja... Kirov nam je podmetnut...

grupa Riga je sasvim nepouzdana baza da se iz nje započne pothvat takvih razmjera. Ipak, gdje si ti

bio tada? U onom odvratnom Berlinu, zar ne?

- U Hongkongu.

- Oh, tamo - rekla je slabo i naglo je pala u stolac, a kapci su joj klonuli.

Smiley je poslao Hilary da pripremi čaj i ona je lupetala posuđem na drugom kraju sobe. Pogledao ju

je, razmišljajući da li da je pozove - vidio je da stoji točno onako kako ju je vidio posljednji put u Cir-

151

cusu, one noći kad su poslali po njega: stajala je tako s prstima ispred ustiju, prigušujući tihi vrisak.

Radio je dokasno - bilo je krajnje vrijeme: da, pripremao je odlazak u Hongkong - kad je iznenada

njegov kućni telefon zazvonio i čuo je muški glas, vrlo usiljen, koji je tražio da odmah dođe u sobu za

tajne sastanke, gospodine Smiley, hitno je. Trenutak kasnije žurio je niz prazan hodnik, u pratnji

dvojice zabrinutih stražara. Otvorili su mu vrata, ušao je unutra, zatvorili su ih. Vidio je uništenu

aparaturu, spise, kartoteku i telegrame porazbacane po sobi poput smeća na nogometnom igralištu;

vidio je besramnu prostotu, nadrljanu šminkom po zidu. A u sredini svega toga bila je Hilary, krivac -

u istom položaju kao i sada - zureći kroz guste, mrežaste zavjese u slobodno bijelo nebo: Hilary, naša

Vestalka, dobro odgojena; Hilary, nevjesta Circusa.

- Do vraga, što radiš, Hils? - grubo je pitala Connie iz svoje ljuljačke.

- Pripremam čaj, Con. George želi šalicu čaja.

- K vragu i ono što George želi! - odvratila je praskavo. - George je peti kat. George je zanemario

Kirovljev slučaj i sad to pokušava ispraviti, radeći sam pod stare dane. Zar nije tako, George? Točno?

Čak mi je lagao o onom starom vragu, Vladimiru, koji je naletio na metak u Hampstead Heathu, kako

novine pišu, a on in očito ne čita, baš kao ni moje izvještaje!

Popili su čaj. Spremala se oluja. Prve krupne kapi većsu bubnjale po drvenom krovu.

Smiley ju je očarao, Smiley joj je polaskao, Smiley je htio da ona nastavi. Većmu je ispričala polovinu.

Odlučio je da mu mora ispričati do kraja.

- Moram sve saznati, Con! - ponovio je. - Moram sve čuti, upravo onako kako se sjećaš. Čak i ako je

kraj bolan.

- Kraj je prokleto bolan - odvratila mu je.

Ali su njen glas, njeno lice, pa čak i sjajno pamćenje pokazivali znake umora i on je znao da je to utrka

s vremenom.

Sad je bio red na Kirovu da povuče klasičan potez, rekla je izmučeno. Pri njihovom slijedećem

susretu, u Bruxellesu, mjesec dana kasnije, Kirov je spomenuo pošiljku oružja za Izrael i rekao da je

slučajno spomenuo njihov razgovor svom prijatelju u trgovačkom odjelu ambasade, koji je radio na

posebnoj studiji o izraelskoj vojnoj ekonomiji i čak je imao na raspolaganju fondove za njeno

proučavanje. Da li bi Leipzig razmislio - ne, ali ozbiljno, Otto! - da porazgovori s momkom, ili još

bolje, da ispriča priču starom drugu Olegu, sada i ovdje, koji bi time izvukao korist za sebe? Otto je

rekao, »Pod uvjetom da se plaća i da neće nikome nauditi«. Zatim je Kirova nakljukao glupostima

koje su smislili Connie i stručnjaci za Srednji istok - naravno, sve je to bilo točno i moglo se provjeriti,

no bili su to

152

potpuno neupotrebljivi podaci. Kirov je dostojanstveno sve zapisao, iako su obojica sasvim dobro

znala da ni Kirova, ni njegovog poslodavca, tko god to bio, ni najmanje ne zanima ni Izrael, ni oružje,

ni pošiljka, ni vojna ekonomija - barem ne u tom slučaju. Kirov je, zapravo, htio uvući Otta u igru, što

je njihov kasniji pariški susret potvrdio. Kirov je pokazivao golemo oduševljenje za izvještaj, inzisti-

rao da Otto prihvati petsto dolaTa nagrade i iz puke formalnosti potpiše potvrdu o primitku. A kad je

Otto to učinio, i time zagrizao udicu, Kirov je istrčao sa svom svojom jedva zatomljavanom sirovošću

- a bila mu je glavno obilježje, rekla je Connie - i pitao Otta u kakvim je odnosima s lokalnim ruskim

emigrantima.

- Molim te, Con - prošaptao je. - Vrlo smo blizu! - Bila je tako blizu, a on je osjećao da se udaljuje sve

više i više. Hilary je ležala na podu, s glavom naslonjenom na Connina koljena. Za utjehu, Connine

kljaste ruke su odsutno gladile Hilarynu kosu, a oči su joj se gotovo sklopile.

- Connie! - ponovio je.

Otvorivši oči, Connie se umorno nasmiješila.

- Bila je to samo igra skrivača, dragi - rekla je. - On-zna-da-ja--znam-da-ti-znaš. Uobičajena igra

skrivača - ponovila je blago i opet su joj se oči sklopile.

- Dakle, što mu je Leipzig odgovorio? Connie!

- Učinio je isto što bismo i mi učinili, dragi! - promrmljala je. - Pokolebao se. Priznao je da je prilično

povezan s emigrantskim grupama, prst i nokat s Generalom. Onda se pokolebao. Rekao je da nije

tako često dolazio u Pariz. »Zašto ne zaposliš nekog tko je tamo?« rekao je. Dražio gaje. Eto, vidiš,

Hils, draga. Ponovo je upitao: »Hoće li to kome nauditi?« Pitao kakav je posao, ipak. Kako se plaća?

Dodaj mi cugu, Hils.

- Ne - rekla je Hilary.

- Dodaj je!

Smiley je nalio dva prsta viskija i gledao njeno srkanje.

- Što je Kirov htio da Otto učini s emigrantima? - pitao je.

- Kirov je htio legendu! - odgovorila je. - Htio je legendu za djevojku.

Ništa u Smileyjevom ponašanju nije upućivalo na to da je istu rečenicu čuo od Tobyja Esterhasea

prije samo nekoliko sati. Prije četiri godine, Oleg Kirov je želio legendu, Connie je ponovila. Upravo

kao što ju je Pjeskar, po Tobyjevim i Generalovim riječima - pomislio je Smiley - želio danas. Kirovu

je trebala dobra priča pomoću koje bi mogao ubaciti ženskog agenta u Francusku. To je bio smisao

svega, rekla je Connie. Kirov to, naravno, nije rekao. Zapravo, sve je sasvim drugačije prikazao.

Rekao je Ottu daje Moskva izdala tajne upute svim ambasadama, prema kojima je postojala

mogućnost da se razdvojenim ruskim obiteljima u izvjesnim slučajevima dopusti da i njihovi preostali

članovi odu u inozemstvo. Ako se nađe dovoljno obitelji koje to žele,

153

govorila je uputa, Moskva će i javno istupiti s tom zamisli i tako pokazati svijetu moćljudskih prava u

Sovjetskom Savezu i time poboljšati ugled. Najbolje bi bilo pronaći slučajeve koji će pobuditi

sentimentalnost javnosti: recimo, kćeri koje žive u Rusiji, odsječene od svojih obitelji na Zapadu,

neudate djevojke, možda upravo u dobi za udaju. Bitna je tajnost, rekao je Kirov, barem dok se ne

sakupi popis odgova-rajućih slučajeva - zamisli kakva bi galama nastala, dodao je, kad bi priča prije

vremena procurila!

Crvenokosa svinja je cijelu priču tako nespretno iznio, rekla je Connie, da je Otto, zbog uvjerljivosti,

morao najprije ismijati njegov prijedlog. Priča je bila previše klimava, previše tajnovita, rekao je

- potajne liste, kakva glupost! Zašto se Kirov sam nije približio emigrantskim organizacijama i zakleo

im se na šutnju? Zašto uvlačiti potpunog »autsajdera« u taj prljavi posao? Što ga je Leipzig više

zadirkivao, to se Kirov sve više zagrijavao. Nije bio Leipzigov posao da zbija šalu s moskovskim

tajnim naredbama, rekao je Kirov. Počeo je vikati na njega i Connie je nekako smogla snage da isto

tako viče, ili da barem podigne glas iznad njegove uobičajene izmučene visine, te da mu da grleni

ruski prizvuk za koji je mislila da bi ga Kirov trebao imati. »Gdje je tvoja samilost?« govorio je. »Zar

ne želiš pomoći ljudima? Zašto se podsmjehuješ ljudskim postupcima, samo zato što potječu iz

Rusije!« Kirov je rekao da se i sam zbližio s nekim obiteljima, ali nisu mu vjerovale i nije nimalo

uznapredovao. Počeo je vršiti pritisak na Leipziga, najprije osobne naravi, »Zar mi ne želiš pomoći u

mojoj karijeri«, a kad je to propalo, predložio je Leipzigu da bi, s obzirom na to da je za novac

većopskrbljivao ambasadu tajnim obavijestima, mogao smatrati razboritim da s tim nastavi.

Naravno, ako zapadnonjemačke vlasti nekako ne doznaju za tu vezu i protjeraju ga iz Hamburga, a

možda posve i iz Njemačke. Kako bi se Ottu to svidjelo? I napokon, rekla je Connie, Kirov je ponudio

novac i to je čudno. - Za svako uspješno izvedeno okupljanje obitelji, deset tisuća američkih dolara

- najavila je. - Za svakog pogodnog kandidata, bez obzira na to da li se obitelj sastane ili ne, tisuću

američkih dolara, na ruke. U gotovini.

Tada je, naravno, rekla je Connie, peti kat zaključio da je Kirov poludio i naredio je da se slučaj

odmah napusti.

- A ja sam se vratio s Dalekog istoka - rekao je Smiley.

- Da, jesi, kao jadni kralj Richard iz križarskih ratova, dragi!

- složila se Connie. - I našao si pobunjene seljake i svog zlog brata na prijestolju. Tako ti i treba. -

Mamutski je zijevnula. - Slučaj je bačen u smeće - tvrdila je. - Njemačka policija je htjela Leipziga

otpremiti iz Francuske; mogli smo im izmoliti pomilovanje, ali nismo. Bez medenih zamki, bez

dobitka, nema ničega. I sporazum propao.

- Kako je Vladimir sve to primio? - pitao je Smiley, kao da to doista ne zna.

Connie je s mukom otvorila oči. - Što?

- Poništenje sporazuma.

154

- Oh, pobjesnio je, što si ti očekivao? Bjesnio, bjesnio. Rekao je da smo pokvarili pothvat stoljeća.

Zakleo se da će nastaviti borbu drugim sredstvima.

- Kakav pothvat?

Prečula je pitanje. - To više nije rat s pucnjavom, George - rekla je ponovo sklapajući oči. - U tome je

nevolja. To je beznadno. Poiuan-đeli se bore s polubogovima. A nitko ne zna gdje su bojne linije.

Nema bum-bum.

Još jednom je Smiley vidio hotelsku spavaonicu s tapetama škotskog uzorka, dva crna ogrtača, jedan

do drugoga, Vladimira koji očajnički zahtijeva da se slučaj obnovi: - Max, saslušaj nas još jednom, čuj

što se dogodilo otkad si nam naredio da stanemo. - Da bi mu rekli, odletjeli su iz Pariza o svom

trošku, jer je financijski odjel, na Enderby-jev nalog, zatvorio račun za taj slučaj. - Max, saslušaj nas,

molim te! - preklinjao je Vladimir. - Kirov je pozvao Otta u svoj stan kasno prošle noći. Imali su još

jedan sastanak, Otto i Kirov. Kirov se napio i govorio zbunjujuće stvari!

Opet je vidio sebe u svojoj staroj sobi u Circusu, Enderby je većbio postavljen na njegovo mjesto. Bilo

je to istog dana, samo nekoliko sati kasnije.

- Zvuči kao očajnički pokušaj malog Otta da izbjegne rukama Huna - rekao je Enderby, pošto je

saslušao Smileyja. - Zašto ga oni tamo traže, krađa ili silovanje?

- Podvala - odvratio je Smiley beznadno, što je bilo tužna istina.

Connie je nešto mumljala. Htjela je da to zvuči kao pjesma, pjesmica, ali sve je zvučalo glupo. Htjela

je još pića, ali je Hilary odnijela njenu čašu.

- Želim da odeš - rekla je Hilary ravno Smileyju u lice.

Nagnuvši se naprijed na pletenoj sofi, Smiley je postavio posljednje pitanje. Postavio ga je, netko bi

mogao pomisliti, nerado; gotovo s gnušanjem. Odlučnost je otvrdnula njegovo blago lice, ali ipak

nedovoljno da prikrije znake osude. - Sjećaš li se priče koju je stari Vladimir običavao pričati, Con?

One koju nismo nikada ni s kim podijelili? Pohranjenu kao da je komadićosobnog blaga? Da je Karla

imao ljubavnicu, nekog koga je volio?

- Svoju Ann - rekla je ona beživotno.

- Da je na cijelom svijetu za njega postojala jedino ona, da je učinila da se ponaša kao luđak.

Polako se njezina glava podigla i jasno je vidio njeno lice, glas mu se ubrzao i sakupio snagu.

- Da su to glasine koje su proširili moskovskim Centrom oni koji su bili upućeni? Karlino otkriće,

njegova tvorevina, Con? Da ju je pronašao kad je bila dijete, kako luta po zapaljenom selu za vrijeme

rata? Posvojio je, odgojio, zaljubio se u nju?

155

Gledao je u nju - usprkos viskiju, usprkos smrtnoj premoreno-sti, posljednje uzbuđenje je, kao

posljednja kapljica u boci, polagano oživljavalo crte njena lica.

- On je bio iza njemačkih bojnih linija - rekla je. - Bile su četrdesete godine. Bila ih je grupa, vrbovali

su Balte. Stvarali su mreže, pozadinske grupe. Bila je to velika akcija. Karla je bio glavni. Ona im je

postala maskota. Vukli su je za sobom, od nemila do nedraga. Dijete, oh, George!

Zadržavao je dah da čuje njene riječi. Štropot na krovu postajao je sve glasniji, čuo je sve jači romor

kiše u šumi. Lice mu je bilo blizu njenog, vrlo blizu; njegovo uzbuđenje raslo je zajedno s njenim.

- A zatim? - rekao je.

- Zatim ju je odbacio, dragi. Eto, to.

- Zašto? - Došao joj je bliže, kao da se bojao da bi je riječi mogle izdati u ključnom trenutku. - Zašto,

Connie? Zašto ju je ubio ako ju je volio?

- Učinio je sve za nju. Našao joj je poočima i pomajku. Obrazovao ju je. Odgojio ju je da postane

njegova idealna žena. Bio joj je otac, bio joj je ljubavnik, bio je za nju Bog. Ona je bila njegova

igračka. Zatim se ona jednog dana probudila s novim mislima, u glavi.

- Kakvim mislima?

- Zanosila se revolucijom. Miješala se s prokletim intelektualcima. Željela je odumiranje

totalitarizma. Postavljala je pitanja »Zašto?« i »Zašto ne?«. On joj je govorio da umukne. Ona nije

htjela. Sam vrag je bio u njoj. Dao ju je zatvoriti. Time je samo pogoršao stvar.

- Ali bilo je tu i dijete - poticao ju je Smiley, uzimajući njenu kljastu ruku u svoje. - Imalu su dijete,

sjećaš se? - Njena ruka se postavila između njihovih lica. - Istraživala si to, zar ne, Con? U jednom

luckastom razdoblju dopustio sam ti da radiš po svom. »Istraži to, Con«, rekao sam ti. »Bilo kamo da

vodi«, sjećaš se?

Na Smileyjevo gorljivo ohrabrivanje, njena priča je poprimila žestinu posljednje ljubavi. Govorila je

brzo, suznih očiju. Prekapala je prošlost, vijugajući svim stazama svog pamćenja. Karla je imao svoju

ženu... da, dragi, to je priča, čuješ li me? - Da, Connie, nastavi, čujem te. - Onda slušaj. Odgojio ju je,

učinio je svojom ljubavnicom, imali su i derište i svađali se zbog njega. George, dragi, da li me voliš,

kao nekad? - Hajde, Con, ispričaj ostatak, naravno da te volim. - Optužio ju je da izopačuje djetetov

ljubljeni um opasnim idejama, kao na primjer idejom slobode i ljubavi. To dijete, djevojčica, kažu,

vrlo je nalikovala na majku, prava mala ljepotica. Na kraju se ljubav starog tiranina preobrazila u

mržnju i on je otpremio tu ženu, svoj ideal: kraj priče. Najprije smo je čuli od Vladimira, nekoliko

mrvica, nikada samu bit. Ime nepoznato, dragi, jer je on uništio sve uspomene na nju, ubio svakog

tko je možda nešto

156

znao o tome, po svom starom običaju, blagoslovljen bio, zar ne, dragi? Drugi su rekli da uopće nije

mrtva, priča o njenom ubojstvu je bila dezinformacija da se okonča istraga. No, eto, uspjelo mi je, zar

ne? Stara budala se ipak sjetila!

- A dijete? - pitao je Smiley. - Djevojčica, tako nalik na majku? A izvještaj onog izbjeglice - o čemu je

taj govorio? - Nije zastala. Sjetila se toga; um joj je galopirao ispred nje, kao što je i njezin glas

prethodio duhu.

Taj izbjeglica je bio docent na lenjingradskom sveučilištu, rekla je Connie. Tvrdio je da su mu naredili

da preuzme neku čudnu djevojku na večernje političke poduke: bila je to neka vrsta privatnog

pacijenta koji je pokazivao antisocijalističke sklonosti, kćerka visokog državnog službenika. Tatjana,

dopustili su mu da je zna samo kao Tatjanu. Dizala je prašinu po cijelom gradu, no otac joj je bio

velika zvjerka u Moskvi i nitko joj nije ništa mogao. Djevojka je pokušala zavesti docenta i vjerojatno

uspjela u tome, zatim mu je ispričala neku čudnu priču kako je tata ubio mamu, zato što nije

pokazivala dovoljno vjere u povijesni tok događaja. Slijedećeg dana, docenta je pozvao njegov

profesor i rekao mu da će se, ponovi li ikada i jednu riječ od onoga što mu je ispričala Tatjana,

poskliznuti o veliku koru banane...

Connie je divlje nastavila, slijedeći niti koje nisu nikamo vodile, izvore koji su nestali u samom

trenutku otkrića. Činilo se nemogućim da njeno izmrcvareno i od pića podbuhlo tijelo može još

jednom sakupiti toliko snage.

- Oh, George, dragi, povedi me sa sobom! Sad znam što hoćeš. Shvatila sam! Zanima te tko je ubio

Vladimira i zašto? Vidjela sam to na tvom ružnom licu onog časa kad si ušao. Nisam mogla povezati,

ali sad mogu. Imaš opet onaj izraz koji poprimaš kad hoćeš Karlu. Vladi je ponovo otvorio ranu i zato

ga je Karla ubio! To je tvoj barjak, George. Vidim te kako stupaš. Povedi me sa sobom, George, za

ime Boga! Napustit ću Hils, napustit ću sve, ostavit ću se pića, kunem se! Povedi me u London i

pronaći ću Karlinu ljubavnicu, čak ako i ne postoji, pa makar to bilo posljednje što budem učinila!

- Zašto ga je Vladimir nazvao Pjeskarom? - pitao je Smiley, iako je većznao odgovor.

- Bila je to njegova šala. Njemačka bajka, koju je Vladi pokupio u Estoniji od jednog od svojih

njemačkih predaka. »Karla je naš Pje-skar. Svatko tko mu dođe preblizu zaspe, jer mu sipa pijesak u

oči.« To nismo znali, dragi, a kako bismo i mogli znati? U zatvoru u Lubianki, netko je sreo čovjeka

koji je sreo ženu koja ju je srela. Netko drugi je poznavao nekoga tko je pomagao da je pokopaju. Ta

žena bila je Karlina svetinja, George, A izdala ga je. Običavali smo govoriti da ste ti i Karla blizanci,

dvije polovine iste jabuke. George, dragi moj! Molim te!

Zašutjela je i on je primijetio da zuri u njega sa strahom, da je njeno lice nekako ispod njegovog;

stajao je, piljeći dolje u nju. Hilary je

157

bila uza zid i vikala: - Prestani, prestani! - On je stajao iznad Connie, razjaren jeftinom i nepravednom

usporedbom, znajući da nema ništa zajedničkog s Karlinim metodama i Karlinim apsolutizmom. Čuo

je sebe govoriti: - Ne, Connie! - i otkrio da je podigao ruke do visine svojih grudi, s dlanovima

ukrućenim nadolje, kao da nešto pritišće prema zemlji. I tada shvati da ju je žestina njegove reakcije

prestrašila: da joj nikad ranije nije tako otvoreno iskazao svoje misli ili svoja osjećanja.

- Starim - progunđao je i smeteno se nasmijao.

Opustio se, a kad je to učinio, i Connino tijelo je omlitavjelo i zanos je zamro u njoj. Ruke, koje su ga

sekundu ranije čvrsto stiskale, ležale su joj na krilu poput mrtvih trupina.

- Sve su to bile same gluposti - rekla je sumorno. Obuzela ju je duboka i krajnja ravnodušnost. -

Dosadni emigranti koji rone suze u votku. Pusti, George. Karla te sasvim potukao. Nadmudrio te,

ismijao je tvoje vrijeme. Naše vrijeme. - Pila je, ne mareći više što govori. Glava joj je pala naprijed i

na trenutak je pomislio da je doista zaspala. - Nadmudrio je tebe, nadmudrio je mene, a kad je

namirisao štakora, upotrijebio je prokletog Biila Haydona da zavede Ann i tako tebe odvede sa

traga. S naporom je podigla glavu da se još jednom zagleda u njega. - Idi kući, George. Karla ti neće

vratiti tvoju prošlost. Budi poput ove stare lude ovdje. Pribavi sebi malo ljubavi i čekaj armage-don. -

Opet je počela kašljati, nezaustavljivo, jedan napad za drugim.

Kiša je prestala. Buljeći kroz francuske prozore, Smiley je opet vidio mjesečinu na kavezima, kako

dodiruje zaleđenu žicu; vidio je zaleđene krošnje jela kako se penju uz brijeg, k crnom nebu; vidio je

naličje svijeta, svijetli su predmeti postajali sjenke, a tamni bili izraženi poput svjetionika na bijeloj

pozadini. Odjednom je ugledao mjesec kako jasno izviruje iza oblaka, pozivajući ga u ustalasana

prostranstva. Vidio je crni lik u gumenim čizmama i s rupcem kako trči uskim puteljkom. Shvatio je

da je to Hilary; mora da se iskrala, a da on to nije primijetio. Sjetio se da je čuo lupu vrata. Vratio se

natrag Connie i sjeo na sofu pored nje. Connie je plakala i šmrcala, pričajući o ljubavi. Ljubav je bila

pozitivna snaga, rekla je slabo - pitaj Hils. Ali nije bilo Hilary da je pita. Ljubav je bila kamen bačen u

vodu i kad bi bilo dovoljno kamenja i kad bi se svi zajedno voljeli, valovi bi zacijelo bili dovoljno jaki

da stignu na onu stranu mora i zatrpaju one koji mrze i cinike - čak i zvjerskog Karlu, dragi!,

uvjeravala ga je. - Tako kaže Hils. Gluposti, zar ne? Sve su to gluposti! - vikala je.

Zatim je Connie ponovo zaklopila oči, i poslije nekog vremena, po njenom disanju vidjelo se da je

zadrijemala. Ili se, možda, samo pretvarala, da izbjegne bol opraštanja s njim. Na prstima je izišao u

hladnu veče. Motor automobila čudom je proradio; počeo se uspi-njati puteljkom, pogledom tražeći

Hilary. Zaokrenuo je i vidio je

158

u svjetlosti automobila. Krila se među drvećem, čekajući da on ode prije no što se vrati natrag

Connie. Ponovo su joj ruke bile na licu i on je mislio da vidi krv; možda se ogrebala noktima. Prošao

je pokraj nje, vidio ju je u ogledalu, kako gleda za njim u sjaju stražnjih svjetala i na trenutak ga je

podsjetila na one blatnjave duhove, koji su stvarne žrtve nesporazuma: koji posrću od ratnog dima,

izmučeni i izgladnjeli i lišeni svega što su imali i voljeli. Čekao je dok nije vidio daje nanovo krenula

niz brijeg, prema svjetlima đače.

Na aerodromu Heathrow je kupio avionsku kartu za slijedeće jutro, zatim je ležao na krevetu u

hotelskoj sobi, po svemu sudeći istoj, iako zidovi nisu bili pokriveni tapetama saškotskim uzorkom.

Čitavu noćhotel je ostao budan, i Smiley s njim. Čuo je klokot vodovodnih cijevi, zvonjavu telefona i

lupu ljubavnika koji nisu htjeli ili nisu mogli spavati.

Max, saslušaj nas još jednom, ponavljao je, sam Pjeskar je poslao Kirova emigrantima da nađe

legendu.

159

16.

Smiley je stigao u Hamburg sredinom jutra i aerodromskim autobusom otišao u središte grada.

Magla se vukla i dan je bio vrlo hladan. Nakon mnogih bezuspješnih pokušaja, napokon je na

kolodvorskom trgu pronašao staro, bijedno prenoćište, s iiftom koji je mogao primiti samo tri osobe

najednom. Upisao se u knjigu kao Standfast, zatim je odšetao do agencije za unajmljivanje

automobila, gdje je uzeo mali Opel. Parkirao ga je u podzemnoj garaži u kojoj se iz zvučnika čuo

prigušeni Beethoven. Uzeo je auto za svaki slučaj. Nije znao da li će mu trebati, ali je znao da ga

mora imati. Ponovo se uputio prema Alsteru; osjetila su mu bila posve na oprezu; mahniti promet,

prodavaonice igračaka za djecu milijunaša. Buka grada pogodila ga je kao vatrena stihija, uzrokujući

da zaboravi hladnoću. Njemačka mu je bila druga domovina, čak njegova druga duša. U mladosti,

njemačka književnost mu je bila strast i predmet proučavanja. Mogao je nositi njemački jezik kao

uniformu i upotrebljavati ga s drskošću koja je tom jeziku svojstvena. Ipak je posvuda osjećao

opasnost; Smiley je ovdje proveo polovinu rata u usamljenom strahu špijuna i svijest da je na

neprijateljskom području zauvijek se ukonačila u njemu. U dječaštvu poznavao je Hamburg kao

bogat i Ijubak trgovački grad, koji je sakrivao svoju eteričnu dušu iza plašta engleštine; u zreloj dobi

kao grad gurnut u srednjovjekovnu tamu tisućama bombarderskih zračnih napada. Vidio ga je u

prvim godinama mira, beskonačan, zadimljen bombardirani teren na kojem preživjeli oru krš

umjesto polja. I vidio ga je danas, kako zapada u bezličnost instant života koji bruji betonskim

neboderima zadimljenih stakala.

Stigavši do alsterskog hrama, hodao je po ugodnoj pješačkoj stazi do mola gdje se Villem ukrcao na

brod. Radnim danom, sjetio se, prvi brod je kretao u sedam i deset, posljednji u dvadeset i petnaest,

a Villem je bio tu jednog radnog dana. Trebalo je da brod stigne za petnaest minuta. Čekajući na

njega, gledao je pariće i crvene vjeverice, isto što je i Villem činio i kad je brod stigao, sjeo je na krmu,

gdje je Villem sjedio, na otvorenom, ispod tende. Društvo mu se sastojalo od gomile školaraca i tri

opatice. Zbog ljeskanja je sjedio gotovo zatvorenih očiju i slušao njihovo brbljanje. Prostajao je

polovinu puta, šetao kroz kabine do prednjih prozora, gledao van, očigledno da potvrdi nešto,

pogledavao na sat, zatim se vratio do svog sjedišta, sve do Jungfernstiega, gdje je sišao s broda.

Villemova priča se podudarala. Smiley, doduše, nije ni očekivao drugačije, ali u svijetu neprestanih

sumnji nikad nije previše provjeravanja.

Ručao je, zatim krenuo u Glavnu poštu i čitav sat proučavao stare telefonske imenike, kao što je i

Ostrakova učinila u Parizu, iako iz različitih pobuda. Kad je završio istraživanje, ugodno se smjestio u

predvorje hotela »Four Seasons« i čitao novine do sutona.

U hamburškom vodiču kroz kuće užitaka »Plavi dijamant« nije bio uvršten pod noćnim klubovima

većpod »amour« i zasluživao je tri zvjezdice za ekskluzivnost i cijenu. Nalazio se u St. Pauliju,

promišljeno odvojen od prometnica, u malom kaldrmastom prolazu, koji je bio naheren i mračan i

zaudarao na ribu. Smiley je pozvonio na ulaznim vratima koja su se otvarala električnim prekidačem.

Ušao je unutra i najednom je stajao u ugodnom predsoblju, ispunjenom sivom aparaturom kojom je

rukovao spretan mladiću sivom odijelu. Na zidu, sivi koluti vrpce su se polagano okretali, iako se

glazba koju su svirali uglavnom čula negdje drugdje. Na stolu kompliciran telefonski uređaj, također

siv, svjetlucao je i otkucavao.

- Želio bih ovdje provesti neko vrijeme - rekao je Smiley. Odavde su odgovorili na moj telefonski

poziv, pomislio je, kad

sam telefonirao Vladimirovom hamburškom poslovnom prijatelju.

Spretni mladićje iz stola izvadio formular i povjerljivim šapatom objasnio postupak, upravo kako bi

to učinio odvjetnik, što mu je vjerojatno bilo dnevno zanimanje. Članarina iznosi sto sedamdeset pet

maraka, rekao je blago. To je bila godišnja upisnina, koja je Smileyju omogućavala da slobodno

dolazi čitavu godinu, koliko god puta želi. Prvo piće će ga stajati slijedećih dvadeset pet maraka, a

nakon toga cijene su visoke, ali ne nerazumne. Prvo piće je obavezno kao i članarina, i plaća se prije

ulaska. Svi ostali oblici zabave su besplatni, iako djevojke zahvalno primaju darove. Smiley treba da

popuni formular pod kojim god imenom hoće. Mladićće ga osobno pohraniti. Sve što mora učiniti pri

slijedećem posjetu jest da zapamti ime pod kojim je pristupio i bit će propušten bez formalnosti.

Smiley je platio i dodao još jedno lažno ime tucetu imena kojima se koristio u životu. Sišao je

stepenicama do drugih vrata, koja su se elektronski otvarala, otkrivajući uzak prolaz prema nizu

pregradaka, još uvijek praznih, jer u tom svijetu noćje tek sada počinjala. Na kraju prolaza bila su

treća vrata i kad je jednom prošao kroz njih, ušao je u potpunu tamu ispunjenu treštećom glazbom s

magnetofona spretnog mladića. Obratio mu se muški glas i džepna svjetiljka ga je povela do stola.

Dana mu je lista pića. »Vlasnik C. Kretzschmar« pročitao je pri dnu stranice, ispisano malim slovima.

Naručio je viski.

- Želim ostati sam. Ne želim društvo.

161

- Poštovat ćemo vašu želju, gospodine - rekao je konobar s povjerljivim dostojanstvom i prihvatio

napojnicu.

- Što se tiče Herr Kretzschmara, da li je on, slučajno, iz Saske?

- Da, gospodine.

Gore nego Istočni Nijemac, Toby Esterhase je rekao. Saksonac. Krali su zajedno, podvodili zajedno,

zajedno krivotvorili izvještaje. Bio je to savršeni brak.

Pijuckao je viski, čekajući da mu se oči priviknu na osvjetljenje. Odnekle je zabljesnuo plavi reflektor,

koji je sablasno isticao manšete i ovratnike. Vidio je bijela lica i bijela tijela. Prostorija je bila u dvije

razine. Niža, na kojoj je on sjedio, namještena stolovima i naslonjačima. Viša se sastojala od šest

chambres séparées, poput loža u kazalištu, svaka u vlastitoj plavoj svjetlosti. U jednoj od njih,

zaključio je, svjesno ili ne, četvorka je pozirala za fotografiju. Prisjetio se ugla iz kojeg je slika

snimljena. To je bilo odozgo i to s prilične visine. Ali ta »prilična visina« je značila negdje iz mraka

gornjih zidova, kamo oko, pa čak ni Smileyjevo, nije moglo prodrijeti.

Glazba je zamrla i preko istih zvučnika najavljen je program. Naslov je, rekao je compere, Stari

Berlin, a i compereov glas je bio staroberlinski: razmetljiv, nazalan i sugestivan. Spretni mladićje

promijenio vrpcu, pomislio je Smiley. Zastor se podigao, otkrivajući malu pozornicu. Pri svjetlosti

koju je zastor oslobodio, brzo se zagledao opet gore i ovaj put vidio ono što je tražio: mali

osmatrački prozor od zadimljenog stakla, smješten vrlo visoko u zidu. Snimatelj je upotrijebio

specijalnu kameru, mislio je neodređeno; u današnje vrijeme, rečeno mu je, tama više nije zapreka.

Trebalo je pitati Tobyja, mislio je; Toby zna te sprave napamet. Na pozornici je započelo besmisleno

prikazivanje ljubavnog čina. Smiley je obratio pažnju na ostale posjetioce, raštrkane naokolo po

prostoriji. Djevojke su bile lijepe, gole i mlade, isto kao i djevojke na fotografiji. One koje su imale

pratioce, sjedile su isprepletene s njima, na izgled oduševljene njihovom senil-nošću i ružnoćom.

One koje nisu imale društvo, sjedile su u tihoj grupi kao američki nogometaši koji čekaju da budu

pozvani. Buka iz zvučnika postala je vrlo glasna, mješavina glazbe i histeričnog pričanja. A u Berlinu

izvode Stari Hamburg, pomislio je Smiley. Na pozornici, par je pojačao napore, ali s malim

rezultatom. Smiley se pitao da li bi prepoznao djevojke s fotografije, kad bi se pojavile. Zaključio je

da ne bi. Zastor se spustio. Naručio je drugi viski, za osvježenje.

- Da li je Herr Kretzschmar ovdje večeras? - pitao je konobara. Herr Kretzschmar je čovjek s

obavezama, objasnio je konobar.

Herr Kretzschmar je prisiljen raspodijeliti svoje vrijeme na nekoliko mjesta.

- Ako dođe, budite tako dobri pa me obavijestite.

- Bit će ovdje točno u jedanaest, gospodine.

162

U baru, goli parovi su počeli plesati. To je izdržao još pola sata prije no što se vratio u prednji ured,

pored pregradaka, od kojih su neki sada bili zauzeti. Spretni mladićje pitao koga može najaviti.

- Recite mu da se radi o posebnom zahtjevu - reče Smiley. Spretni mladićje pritisnuo dugme i

govorio pretjerano mirno, isto

onako kako se obratio Smileyju.

Gornji ured je bio čist poput liječničke ordinacije, s ulaštenim plastičnim stolom i mnogo više

mašinerije. Televizija zatvorenog kruga davala je osvjetljeniju verziju prizora što se dolje odvijao. Isti

osma-trački prozor, koji je Smiley većprimijetio, gledao je dolje na separee. Herr Kretzschmar je bio,

kako Nijemci kažu, ozbiljna osoba. Bio je pedesetogodišnjak, njegovan i onizak. Nosio je tamno

odijelo i svijetlu kravatu. Kosa mu je bila svijetla kao slama, kao kod pravog Saksonca, njegovo

ugodno lice ni srdačno ni odbojno. Žustro je potresao Smiley-jevu ruku i ponudio mu stolicu.

Izgledalo je da je naviknut na posebne zahtjeve.

- Izvolite - reče Herr Kretzschmar i uvodni dio je time bio završen. Nije se moglo nikamo osim

naprijed.

- Shvatio sam da ste vi jednom bili poslovni ortak mog znanca imenom Otto Leipzig - rekao je

Smiley, zvučeći samom sebi preglasno. - Zatekao sam se slučajno u Hamburgu i pitao se biste li mi vi

mogli reći gdje je. Njegove adrese, očito, nigdje nema.

Kava Herr Kretzschmara bila je u srebrnom loncu, oko čije ručke je bio omotan papirnati ubrus, da

mu zaštiti prste prilikom nalijevanja. Popio je i pažljivo odložio šalicu, da ne lupne njome.

- Tko ste vi, molim? - pitao je Herr Kretzschmar. Saksonski, nazalni izgovor činio je njegov glas

jednoličnim. Mala namrštenost pojačavala mu je ugled.

- Otto me nazivao Maxom - rekao je Smiley.

Her Kretzschmar nije odgovorio na tu obavijest, ali je zapisao ime prije no što je postavio slijedeće

pitanje. Njegov pogled, zamijetio je Smiley ponovo, bio je čudno nedužan. Otto nikad u svom životu

nije imao dom, Toby mu je rekao. Za hitne sastanke Kretzschmar mu je bio veza.

- A vaš posao s Her Leipzigom, ako smijem pitati?

- Ja zastupam veliku kompaniju - rekao je Smiley. - Između ostalog, imamo književne i fotografske

agencije za honorarne suradnike.

- Tako?

- U dalekoj prošlosti, moja matična kuća je imala zadovoljstvo prihvatiti povremene ponude Herr

Leipziga - preko posrednika - i proslijediti ih našim kupcima na umnožavanje i objavljivanje.

- Tako? - ponovio je Herr Kretzschmar. Glava mu se malo podigla, ali se izraz lica nije promijenio.

- Nedavno, poslovni odnos između moje matične kuće i Herr

163

Leipziga je ponovo oživio. - Malo je zastao. - U početku samo telefonski - rekao je, ali možda Herr

Kretzschmar nije ništa znao o tim telefonskim razgovorima. - Opet preko posrednika poslao nam je

uzorak, koji smo sa zadovoljstvom uspjeli prodati. Došao sam ovamo da porazgovaram o uvjetima i

naručim daljnje poslove. Pretpostavljajući, naravno, da je Herr Leipzig u mogućnosti osigurati ih.

- Kakve prirode je taj uzorak, molim - taj koji vam je Herr Leipzig poslao - molim, Herr Max?

Bio je to negativ fotografije erotskog sadržaja. Moja tvrtka uvijek traži negative. Prirodno,v Herr

Leipzig to zna. - Smiley je pažljivo pokazao preko sobe. - Čak mislim da mora da je snimljeno s onog

prozorčića. Osobitost fotografije je u tome što je sam Herr Leipzig pozirao na njoj. Stoga se može

pretpostaviti daje to snimio prijatelj ili poslovni ortak.

Plavi pogled Herr Kretzschmara je kao i prije bio izravan i nedužan. Njegovo lice, iako čudno

bezizražajno, dojmilo se Smileyja kao odvažno, iako nije znao zašto.

Gubiš vrijeme okolo s prevarantom kakav je Leipzig, bolje bi ti bilo da uzmeš prevaranta poput mene

da pazim na tebe, Toby mu je rekao.

- Ima još nešto - dodao je Smiley.

- Da?

- Na žalost, gospodin koji je bio posrednik tom prilikom imao je ozbiljnu nezgodu, neposredno nakon

što nam je uručio negativ. Uobičajena veza s Herr Leipzigom je tako prekinuta.

Herr Kretzschmar nije skrivao zabrinutost. Namrštenost zbog, kako se činilo, nepatvorenog

zanimanja, naoblačila je njegovo glatko lice i progovorio je prilično oštro.

- Samo tako, nezgoda? Kakva nezgoda?

- Kobna. Došao sam upozoriti Otta i porazgovarati s njim. Herr Kretzschmar je posjedovao lijepo

zlatno pero. Odlučno ga

izvadivši iz unutarnjeg džepa, otvorio ga je i još uvijek se mrgodeći, nacrtao puni krug na bloku

ispred sebe. Zatim je stavio križ na vrh, te povukao liniju kroz svoju crtariju. Podsmjehnuo se i

izustio: - Šteta

- a kad je sve to učinio, ispravio se i jezgrovito rekao u spravu: - Bez ometanja. - Mrmljajući glas u

sivo odjevenog momka na ulazu primio je uputu na znanje.

- Rekli ste da je Herr Leipzig stari znanac vaše matične kuće?

- Herr Kretzschmar je nastavio.

- Kao što vjerujem da ste i vi bili, davno, Herr Kretzschmar.

- Molim da to pobliže objasnite - reče Herr Kretzschmar, polako okrećući pero objema rukama, kao

da proučava kvalitetu zlata.

- Govorim o starim vremenima, naravno - rekao je Smiley, ublažujući tvrdnju.

- To sam razumio.

- Kad je Herr Leipzig prvi put pobjegao iz Rusije, došao je

164

u Schleswig-Holstein - rekao je Smiley. - Organizacija koja je pripremila njegov bijeg bila je osnovana

u Parizu, ali kao Bait više je volio živjeti u Sjevernoj Njemačkoj. Njemačka je još uvijek bila okupirana

i bilo mu je teško zaraditi za život.

- Svakome - ispravio ga je Herr Kretzschmar. - Svakome je bilo teško zarađivati za život. To su bila

nevjerojatno teška vremena. Današnja mladež nema predodžbu o tome.

- Nikakvu - složi se Smiley. - A najteže je bilo izbjeglicama. Bilo da su došli iz Estonije ili iz Saske,

život im je bio jednako težak.

- To je sasvim točno. Izbjeglicama je bilo najgore. Molim da nastavite.

- U to vrijeme postojala je znatna marljivost u sakupljanju obavijesti. Svih vrsta. Vojnih, industrijskih,

političkih i ekonomskih. Pobjedničke snage su bile spremne platiti velike svote novca za obavještajni

materijal o ostalima. Moja matična kuća je bila upletena u tu trgovinu i imala ovdje predstavnika čiji

je zadatak bio da sakuplja takav materijal i prosljeđuje ga natrag u London. Herr Leipzig i njegov

ortak postali su povremeni honorarci.

Usprkos vijesti o Generalovoj kobnoj nesreći, hitar i sasvim neočekivan osmijeh prošao je poput

lahora preko Herr Kretzschmarovog lica.

- Honorarci - ponovio je, kao da mu se svidio taj izraz i bio mu nepoznat. - Honorarci - ponovio je. -

Baš to smo bili.

- Takvi odnosi su, prirodno, privremene naravi - nastavio je Smiley. - Ali je Herr Leipzig, budući da je

bio Bait, imao i drugih interesa i nastavio je dugo vremena prepisku s mojom firmom preko

posrednika u Parizu. - Zastao je. - Očigledno je to bio izvjesni General. Prije nekoliko godina, nakon

nekih nesuglasica, General je bio prisiljen preseliti u London, ali je Otto nastavio održavati vezu s

njim. A General je, sa svoje strane, ostao posrednikom.

- Do svoje nesreće - dodao je Herr Kretzschmar.

- Upravo tako - rekao je Smiley.

- Da li je to bila prometna nesreća? Star čovjek - pomalo nepažljiv?

- Ustrijeljen je - rekao je Smiley i vidio kako se lice Herr Kretzschmara još jednom trza s

neugodnošću. - Da, umoren - dodao je Smiley, kao da ga želi uvjeriti. - Nije bilo samoubojstvo, ni

nesreća, ni bilo što slično.

- Naravno - rekao je Herr Kretzschmar i ponudio Smileyja cigaretom, a kad je ovaj odbio, pripalio je

sebi, povukao nekoliko dimova i ugasio je. Blijeda put mu je postala za nijansu bljeđom.

- Sreli ste Otta? Znate ga? - pitao je Herr Kretzschmar, tonom onog koji vodi neobavezan razgovor.

- Sreo sam ga jednom.

- Gdje?

- Ne mogu to reći.

165

Herr Kretzschmar se namrštio, ali prije u nedoumici nego osuđujući.

- Recite mi, molim vas. Kad je vaša matična kuća - u redu, London - htjela izravno stići do Herr

Leipziga, kakve je korake poduzimala? - pitao je Herr Kretzschmar.

- Postojao je jedan dogovor koji je uključivao Hamburger Abendblatt.

- A ako su htjeli hitno stupiti u vezu s njim?

- Tu ste bili vi.

- Vi ste policajac? - pitao je tiho Herr Kretzschmar. - Scotland Yard?

- Ne. - Smiley je piljio u Herr Kretzschmara, a ovaj mu je uzvratio pogled.

- Jeste li mi nešto donijeli? - zapitao je Herr Kretzschmar. U nedoumici, Smiley nije odmah

odgovorio. - Kao pismenu preporuku? Kartu, na primjer?

- Ne.

- Ništa da mi pokažete? Baš šteta.

- Možda ću bolje razumjeti vaše pitanje nakon što budem vidio

Otta.

- Ali očito ste to vidjeli, tu fotografiju? Imate li je možda uza se?

Smiley je izvadio novčarku i pružio preko stola kontaktnu snimku. Držeći je za rubove, Herr

Kretzschmar ju je proučavao za trenutak, ali samo da se uvjeri, zatim ju je položio na plastičnu

površinu ispred sebe. Kad je to učinio, Smileyjevo je šesto čulo naslutilo da Herr Kretzschmar želi

nešto reći, načinom kojim Nijemci ponekad izražavaju svoj stav - filozofski ili osobnog opredjeljenja,

da bi se svidjeli ili izazvali žaljenje. Počeo je nagađati da je Herr Kretzschmar, barem po njegovoj

procjeni, druževan, iako neshvaćen čovjek; čovjek sa srcem; čak i dobar čovjek; da je njegova

početna šutljivost bila nešto što je nosio kao profesionalno odijelo, nerado, u svijetu koji je često bio

nemilosrdan prema njegovom otvorenom karakteru.

- Želim vam objasniti da ja ovdje vodim pristojnu kuću - naglasio je Herr Kretzschmar, kad je još

jednom pogledao snimku na stolu, pod modernom svjetiljkom. - Ja nemam običaj fotografirati

mušterije. Drugi ljudi prodaju kravate, ja prodajem seks. Za mene je važno da vodim svoj posao

uredno i korektno. Ali to nije bio posao. To je bilo prijateljstvo.

Smiley je bio pametan i dalje je šutio.

Herr Kretzschmar se namrštio. Glas mu se spustio i postao je povjerljiv. - Znali ste ga, Herr Max? Tog

starog Generala? Osobno ste bili povezani s njim?

- Da.

- On je bio nešto, zar ne?

- Doista je bio.

- Lav, je li?

166

- Lav.

- Otto je još uvijek lud za njim. Moje ime je Claus. »Claus«, rekao bi mi, »onaj Vladimir, volim tog

čovjeka«. Slijedite me? Otto je vrlo privržen momak. General isto?

- Bio je - odgovorio je Smiley.

- Mnogi ljudi ne vjeruju u Otta. Ni vaša matična kuća, ni oni ne vjeruju uvijek u njega. To je

razumljivo. Ne prebacujem im. Ali General je vjerovao u Otta. Ne u svaku pojedinost, ali u bitne

stvari.

- Podigavši podlakticu, Herr Kretzschmar je stisnuo šaku i iznenada je to bila doista velika šaka. - Kad

su stvari postale teške, stari General je sasvim vjerovao Ottu. 1 ja vjerujem u Otta, Herr Max. U

velikim stvarima. Alija sam Nijemac, nisam političar, ja sam poslovan čovjek. Te izbjegličke priče su

završile za mene. Slijedite me?

- Naravno.

- Ali ne za Otta. Otto je fanatik. Mogu upotrijebiti tu riječ. Fanatik. To je jedan od razloga zbog kojeg

su se naši životi razišli. Pa ipak, on je moj prijatelj. Tko god ga povrijedi, dobit će svoje od

Kretzschmara. - Lice mu se naoblačilo u trenutačnoj smućenosti.

- Sigurni ste da nemate ništa za mene, Herr Max?

Herr Kretzschmar je oklijevajući još jednom promijenio temu, ali trebalo mu je vremena: bilo mu je

neugodno.

- Stari General je ubijen u Engleskoj? - napokon zapita.

- Da.

- Ali vi smatrate, ipak, da je i Otto u opasnosti?

- Da, ali mislim da je on to izabrao.

Herr Kretzschmar je bio zadovoljan tim odgovorom i dvaput je energično kimnuo.

- I ja. Ja isto tako. To je moj jasan dojam o Ottu. Rekao sam mu mnogo puta: »Otto, trebao si biti

akrobat na žici.« Za Otta, po mom mišljenju, nijedan dan nije vrijedan življenja, ako barem u šest

posebnih prilika ne zaprijeti da će mu biti posljednji. Dopuštate mi da napravim neke primjedbe na

svoj odnos s Ottom?

- Izvolite - rekao je Smiley uglađeno.

Položivši podlaktice na plastičnu površinu Herr Kretzschmar se smjestio u udobniji položaj za

ispovijed.

- Nekoćsu Otto i Claus Kretzschmar radili sve zajedno - ukrali mnogo konja, kako mi kažemo. Ja sam

iz Saske, Otto je došao s istoka. Bait. Ne Rusija - inzistirao bi on - Estonija. Prošao je teška vremena,

proučio unutrašnjost poprilično zatvora, neki pokvarenjak ga je izdao u Estoniji. Djevojka je umrla, a

bio je prilično lud za njom. Imao je ujaka u Kielu, ali taj je bio svinja. Mogu to reći, svinja. Nismo imali

novca, bili smo drugovi, zajedno krali. To je bilo normalno, Herr Max.

Smiley je prihvatio objašnjenje.

- Jedan od naših poslova bio je prodavanje obavijesti. Točno ste rekli daje obavijest bila dragocjena

roba u to vrijeme. Na primjer, čuli bismo o izbjeglici koji je upravo prebjegao i kojeg Saveznici još

nisu

167

ispitali. Mi čujemo za to, mi ga ispitamo. Ako smo dosjetljivi, uspije nam prodati isti izvještaj u

različitim verzijama dvojici ili čak trojici različitih kupaca. Amerikancima, Francuzima, Britancima. Pa

čak i Nijemcima, koji su se većučvrstili u sedlu, da. Ponekad, kad su podaci bili neispravni, čak i

petorici kupaca. - Grohotom se nasmijao. - Ali samo ako su bili netočni, okay? U drugim prilikama,

kad smo bili bez izvora, izmišljali smo - nije u pitanju. Imali smo karte, dobru maštu, dobre veze.

Nemojte me pogrešno razumjeti: Kretzschmar je neprijatelj komunizma. Govorimo o prošlosti, kao

što ste većrekli, Herr Max. Bilo je neophodno preživjeti. Otto bi imao ideju, Kretzschmar bi je

ostvario. Otto nije bio izmišljač posla, rekao bih. - Herr Kretzschmar se namrštio. - Ali u jednom

pogledu je Otto bio vrlo ozbiljan čovjek. Trebalo je da izravna neki stari dug. 0 tome je stalno

govorio. Možda s momkom koji ga je izdao i ubio njegovu djevojku, možda sa čitavim ljudskim

rodom, što ja znam? Morao je biti aktivan. Politički aktivan. S tom svrhom je odlazio u Pariz, mnogo

puta. Mnogo.

Herr Kretzschmar je dopustio sebi kratak predah da razmisli.

- Bit ću otvoren - najavio je.

- A ja ću poštovati vaše povjerenje - rekao je Smiley.

- Vjerujem vam. Vi ste Max. General je bio vaš prijatelj, Otto mi je to rekao. Otto vas je jednom sreo,

divio vam se. Silno. Bit ću iskren s vama. Prije mnogo godina Otto Leipzig je zbog mene otišao u

zatvor. U tim danima ja nisam bio ugledan. Sad kad imam novac, mogu sebi priuštiti da to budem.

Ukrali smo nešto, njega su uhvatili, lagao je i odsjedio za obojicu. Htio sam mu platiti. Rekao je: »Sto

do vraga? Kad si Otto Leipzig, godina dana u zatvoru je praznik?« Posjećivao sam ga svaki tjedan.

Podmitio sam stražare da mu nose posebnu hranu

- jednom čak i ženu. Kad je izašao, ponovo sam mu pokušao platiti. Odbio je moje ponude. »Jednog

dana ću od tebe zatražiti nešto«, rekao je. »Možda tvoju ženu.« »Dobit ćeš je«, rekao sam mu,

»nema problema«. Herr Max, pretpostavljam da ste Englez. Shvatit ćete moj položaj.

Smiley je rekao da većjest.

- Prije dva mjeseca - što ja znam, možda i više, možda manje

- stari General je nazvao telefonom. Trebao je hitno Otta. »Ne sutra, nego noćas.« Ponekad je znao

tako nazvati iz Pariza, upotrebljavajući tajna imena i sve te gluposti. Stari General je tajnovit

momak. I Otto. Kao djeca, znate što mislim? Nije važno.

Herr Kretzschmar je rukama prešao preko lica, kao da briše paučinu. »Slušajte«, kažem mu. »Ne

znam gdje je Otto. Posljednji put kad sam čuo o njemu bio je u gadnoj neprilici s nekim poslom koji

je započeo. Moram ga pronaći, trebat će vremena. Možda sutra, možda za deset dana.« Onda stari

čovjek kaže meni: »Šaljem vam pismo za njega. Čuvajte ga životom.« Slijedeće jutro stigne pismo,

ekspresno za Kretzschmara, poslano iz Londona. Unutra, druga omotnica. »Hitno i strogo povjerljivo

za Otta.« Strogo povjerljivo, okay? Tako je stari

168

dečko poludio. Nije važno. Znate onaj njegov krupan rukopis, čvrst kao vojnička zapovijed? Smiley je

znao.

- Nalazim Otta. Opet se krije od neprilika, nema novaca. Ima samo jedno odijelo, ali se oblači kao

filmska zvijezda. Dajem mu starčevo pismo.

- To je debelo pismo - navodio ga je Smiley, misleći na sedam stranica fotokopiranog papira. Misleći

na Mikhelovu crnu spravu, koja je poput tenka stajala usred knjižnice.

- Svakako. Dugačko pismo. Otvorio ga je dok sam bio tamo... Herr Kretzschmar je zastao i gledao

Smileyja i činilo se da u njegovu izrazu, iako nerado, prepoznaje suzdržljivost.

- Dugačko pismo - ponovio je. - Mnogo stranica. Pročitao ga je, prilično se uzbudio. »Claus«, rekao

je. »Posudi mi nešto novca. Moram ići u Pariz.« Posudio sam mu nešto novaca, petsto maraka, bez

problema. Nakon toga neko vrijeme ga nisam viđao. Ponekad dođe ovamo, telefonira. Ja ne slušam.

Zatim, prije mjesec dana, došao je k meni. Opet je prekinuo i opet je Smiley osjetio da se obuzdava.

Iskren sam

- rekao je, kao da još jednom poziva Smileyja na šutnju. - Bio je

- dobro, rekao bih uzbuđen.

- »Claus«, rekao je. »Učini ono što tražim i isplatio si dug prema meni.« Nazvao je to medenom

zamkom. Doveo je čovjeka u klub, izvjesnog Ivana, nekog koga on dobro pozna, kojim se bavio

godinama, rekao je, vrlo posebna svinja. Taj čovjek je bio meta. Zvao ga je »metom«. Rekao je da

mu je to životna prilika, ono na što je čekao. Najbolje djevojke, najbolji šampanjac, najbolja

predstava. Samo tu jednu noćtrebala mu je Kretzschmarova susretljivost. Vrhunac njegovih napora,

rekao je. Prilika da otplati stare dugove i usput zaradi nešto novaca. Bio je dužan, rekao je. Time bi

sakupio potreban iznos. Obećao je da neće biti posljedica. Rekao sam mu: - Nema problema

- ponovo. Tako je došao. I doveo svoju metu.

Herr Kretzschmarovo pripovijedanje je iznenada postalo neka-rakteristično šturo. Koristeći se

kratkim zastojem, Smiley je ubacio pitanje kojim je smjerao puno dalje od samog konteksta: - Kojim

su jezikom govorili?

Herr Kretzschmar je oklijevao, ali napokon odgovori: - Najprije se njegova »meta« pretvarala da je

Francuz, ali djevojke nisu znale mnogo francuskog, tako daje s njima govorio njemački. Ali, s Ottom

je govorio ruski. Bio je odbojan. Prilično je smrdio, mnogo se znojio i na određen način nije bio

džentlmen. Djevojke su nerado bile s njim. Došle su mi i žalile se. Poslao sam ih natrag, ali su ipak

gunđale.

Djelovao je zbunjeno.

- Još jedno malo pitanje - rekao je Smiley.

- Izvolite.

- Kako je Otto Leipzig mogao obećati da neće biti neprilika, kad je, vjerojatno, namjeravao

ucjenjivati tog čovjeka?

169

- Meta nije bio cilj - rekao je Herr Kretzschmar, naškubivši usne. - Bio je sredstvo.

- Sredstvo do nekog drugog?

- Otto nije bio jasan. Prečka na »Generalovim Ijestvama«, bio je njegov izraz, »Za mene, Claus. meta

je dovoljna. Meta, a nakon toga novac. Ali za Generala, on je samo prečka na Ijestvama. Za Maxa

isto.« Zbog razloga koje nisam razumio i novac je ovisio o tome koliko će biti zadovoljan obavljenim

poslom. Ili možda vi. - Zastao je, kao da se nada da bi mu to Smiley mogao rasvijetliti. Smiley nije. -

Nisam htio postavljati uvjete ni ispitivati. - Herr Kretzschmar je nastavio, birajući riječi mnogo

pažljivije. - Otto i njegova meta su pušteni kroz stražnji ulaz i odvedeni ravno u separe. Uredili smo

tako da ne pokažemo ništa što bi moglo upozoriti na ime zgrade. Nedavno, noćni klub malo niže je

bankrotirao - rekao je Herr Kretzschmar, tonom koji je nagovještavao da baš nije sasvim utučen

zbog tog događaja. - Mjesto se zvalo »Frenden-jacht«. Kupio sam neku opremu na dražbi. Ono što

mi je odgovaralo. Gravure, koje smo smjestili okolo po separeima. - Smiley se sjetio slova ACHT na

pepeljari na fotografiji.

- Možete li mi reći o čemu su dva čovjeka razgovarala?

- Ne. Ne znam ruski - rekao je. Načinio je istu odrečnu kretnju rukom. - Na njemačkom su pričali o

Bogu i svijetu. Svašta.

- Razumijem.

- To je sve što znam.

- Kako se Otto ponašao? - upita Smiley. - Da li je još uvijek bio uzbuđen?

- Nikad prije u svom životu nisam vidio Otta Leipziga takvog. Smijao se kao krvnik, govoreći tri jezika

odjednom, nije bio pijan, ali krajnje živahan, pjevao je, pričao šale, ne znam što sve ne. To je sve što

znam - odgovorio je Herr Kretzschmar, pomalo zbunjeno.

Smiley je potajno pogledao promatrački prozorčići sive kutije aparature. Kratko je još jednom

pogledao bešumno isprepletanje i razdvajanje bijelih tijela na Herr Kretzschmarovom malom

televizijskom ekranu. U tom trenu je shvatio koje bi bilo njegovo posljednje logično pitanje i naslutio

njegovu vrijednost. Ipak ga je isti životni instinkt, koji ga je doveo tako daleko, sada spriječio da ga

postavi. Ništa u ovom trenutku, čak ni kratkoročna dobit, nije bila vrijedna udaljivanja Kretzschmara

i zatvaranja puta do Otta.

- A Otto vam nije dao nikakav drugi opis svoje mete? - zapitao je Smiley, tek toliko da nešto pita; da

mu pomogne nastaviti razgovor.

- U toku večeri došao je jednom k meni. Ovamo gore. Ispričao se društvu i došao ovamo da se uvjeri

kako sve teče po planu. Pogledao je na ovaj ekran i nasmijao se. »Sad sam ga doveo do ruba i ne

može više natrag«, rekao je. Ja ništa više nisam pitao. To je sve što se dogodilo.

170

Herr Kretzschmar je pisao svoje upute za Smileyja, na kožnatom notesu sa zlatnim uglovima.

- Otto živi u lošim uvjetima - rekao je. - To se ne može promijeniti. Davanjem novca ne možemo mu

poboljšati socijalni položaj. On ostaje - Herr Kretzschmar je oklijevao - u srcu, Herr Max, ostaje

ciganin. Nemojte me pogrešno shvatiti.

- Hoćete li ga upozoriti da dolazim?

- Dogovorili smo se da se ne koristimo telefonom. Službena veza između nas je sasvim prekinuta. -

Dodao mu je komad papira.

- Odlučno vam savjetujem da pripazite - rekao je Herr Kretzschmar.

- Otto će biti vrlo ljutit kad čuje da je stari General ubijen. - Ispratio je Smileyja do vrata. - Koliko su

vam oni dolje naplatili?

- Molim?

- Oni dolje. Koliko su vam uzeli?

- Sto sedamdeset pet maraka za članstvo.

- Uključujući pića, najmanje dvjesta maraka. Reći ću im da vam ih vrate na ulazu. Vi Englezi ste

siromašni ovih dana. Previše sindikata. Kako vam se svidio program?

- Bio je na umjetničkoj visini - rekao je Smiley.

Herr Kretzschmar je još jednom bio vrlo zadovoljan Smileyjevim odgovorom. Potapšao ga je po

ramenu: - Možda je trebalo da se više zabavljate u životu.

- Možda je trebalo - složio se Smiley.

Pozdravite Otta s moje strane - rekao je Herr Kretzschmar.

- Hoću - obeća Smiley.

Herr Kretzschmar je oklijevao i pojavila se ista ona smetenost.

- I nemate ništa za mene? - ponovio je. - Nikakav papir, na primjer?

- Ne.

- Šteta.

Čim je Smiley izišao, Herr Kretzschmar je većbio za telefonom, očekujući druge posebne zahtjeve.

Vratio se u hotel. Pijani noćni portir mu je otvorio vrata, pun prijedloga o prekrasnim djevojkama

koje bi mogao poslati u Smilevjevu sobu. Probudio se, ako je uopće i spavao, na zvonjavu crkvenih

zvona i na zvuke utovarivanja u luci, koje mu je donosio vjetar. Ali, ima noćnih mora koje ne odlaze s

danjom svjetlošću i dok je vozio prema sjeveru preko tresetišta u svom unajmljenom Opelu, strahovi

koji su lebdjeli u maglici bili su isti oni što su ga mučili noću.

171

17.

Ceste su bile isto tako puste kao i čitav krajolik. Kroz razderotine magle čas bi spazio komadićžitnog

polja, čas crvenu seljačku kuću, nisko šćućurenu zbog vjetra. Plavi natpis je glasio »KAI«. Naglo je

skrenuo na izlaznu cestu i ispred sebe vidio pristanište, s nizom niskih, sivih baraka, koje su djelovale

još manje onako stisnute između paluba teretnih brodova. Crveno-bijela brklja onemogućavala je

pristup; tu je bio carinski natpis na nekoliko jezika, ali ni žive duše na vidiku. Zaustavivši kola, Smiley

je izašao i lagano odšetao do brklje. Crveno dugme za pokretanje mehanizma bilo je veliko poput

tanjurića. Pritisnuo ga je i vrisak njegovog zvona je učinio da nekoliko čaplji odleprša u bijelu

izmaglicu. Kontrolni toranj je stajao na cjevastim nogama njemu slijeva. Cuo je lupu vrata i zveket

metala i zatim vidio bradati lik u plavoj uniformi kako stupa niz željezne stube do najnižeg stepenika.

Čovjek mu je doviknuo: - Sto onda hoćete? - Ne čekajući odgovor, oslobodio je brklju i mahnuo

Smileyju da prođe. Asfaltna površina ceste bila je nalik na bombardirano zemljište zasuto cementom

i okruženo dizalicama i gotovo stiješnjeno zamagljenim bijelim nebom. Iza toga, plitka voda

izgledala je prekrhka za težinu tolikog brodovlja. Pogledao je u ogledalo i vidio tornjeve primorskog

gradića, nalik na stari bakrorez otisnut na samo pola stranice knjige. Pogledao je prema moru i kroz

maglu vidio liniju plutača i treperavih svjetala koja su označavala vodenu granicu prema Istočnoj

Njemačkoj i početnih sedam i pol tisuća milja sovjetskog carstva. Tamo su otišle čaplje, pomislio je.

Vozio je vrlo polagano, između crveno-bijelih prometnih čunjeva prema kontejnerima prekrcanim

automobilskim gumama i kladama. - Lijevo kod parka kontejnera - rekao mu je Herr Kretzschmar.

Smiley je poslušno, polagano skrenuo lijevo, tražeći staru kuću, iako mu se činilo nemogućim da bi u

tom hanzeatskom smetištu moglo postojati takvo što. Ali Herr Kretzschmar je rekao: - Potražite

staru kuću, označenu natpisom »Ured« - a Herr Kretzschmar nije činio pogreške.

Truckao se preko željezničkih tračnica, usmjerivši se prema teretnim brodovima. Zrake jutarnjeg

sunca probile su se kroz maglu, čineći svoje bijele slikarije zasljepljujućim. Ušao je u prolaz koji su

sačinjavale kontrolne sobe za dizalice, svaka kao moderna signalna kućica, svaka sa zelenim

rukohvatima i velikim prozorima. I tamo, na kraju prolaza, upravo kako je Herr Kretzschmar obećao,

stajala je stara limena kuća s visokim limenim zabatom, izrezanim u obliku rešetke, okrunjena

držačem za zastave koji se ljuštio. Činilo se da je električne žice koje u nju vode drže uspravnom;

pored nje je bila stara pumpa za vodu, koja je kapala, s kositrenim vrčem, lancem pričvršćenim za

postolje. Na drvenim vratima stajala je jedna jedina riječ »BUREAU«, ispisana izblijedjelim gotskim

slovima, u originalnom francuskom, a ne njemačkom obliku, i to iznad novijeg natpisa »P. K.

BERGEN, UVOZ--IZVOZ«. On tu radi kao noćni službenik, rekao je Herr Kretzschmar. Što radi danju

to samo Bog i vrag znaju.

Pozvonio je, zatim se poprilično odmakao od vrata, tako da bude jasno vidljiv. Držao je ruke sasvim

izvan džepova, i one su isto bile vrlo vidljive. Kaput je zakopčao do vrata. Nije nosio šešir. Auto je

parkirao postrance, tako da je svatko u kući mogao vidjeti da je prazan. Sam sam i nenaoružan,

pokušavao je reći. Nisam njihov čovjek, nego vaš. Ponovo je pozvonio i pozvao - Herr Leipzig! -

Gornji prozor se otvorio i lijepa žena sneno pogleda van, držeći pokrivač oko ramena.

- Zao mi je - obratio joj se uglađeno - tražim Herr Leipziga. Prilično je važno.

- Nije ovdje - odvratila je i nasmijala se.

Pridružio joj se muškarac. Bio je mlad i neobrijan, s tetoviranim znakovima na rukama i grudima.

Trenutak su međusobno razgovarali, Smiley je nagađao na poljskom.

- Nix hier - potvrdio je čovjek oprezno. - Otto nix hier.

- Mi smo samo povremeni stanari - djevojka je govorila. - Kad je Otto bez prebijene pare, ode u vilu u

pokrajini a nama iznajmi stan.

To je ponovila svom čovjeku, koji se ovaj put nasmijao.

- Nix hier - ponovio je. - Nema novaca. Nitko nema novaca. Uživali su u svježem jutru i jedno u

društvu drugog.

- Kako dugo ga niste vidjeli? - pitao je Smiley.

Mnogo dogovaranja. Je li to bilo ovog dana li onog dana? Smiley je imao dojam da su izgubili pojam

o vremenu.

- Četvrtak - izjavila je djevojka, ponovo se smiješeći.

- Četvrtak - čovjek je ponovio.

- Imam dobre vijesti za njega. - Smiley je veselo objasnio, ponesen njihovim raspoloženjem.

Potapšao se po džepu. - Novac. Pinka--pinka. Sve za Otta. Zaradio ga je trgujući. Obećao sam mu da

ću mu jučer donijeti.

Djevojka je sve to prevela i čovjek se malo rječkao s njom, a zatim se djevojka opet nasmijala.

- Moj prijatelj kaže da mu ga ne daš jer će se Otto vratiti i iseliti nas i nećemo imati gdje voditi ljubav.

Potraži u kampu, predložila je, pokazujući golom rukom. Dva kilometra po glavnom putu, preko

pruge, pored vjetrenjače, zatim desno - pogledala je svoje ruke, zatim je jednu lijepo savinula prema

ljubavniku - da, desno; ravno prema jezeru, iako ga ne vidiš dok ne stigneš do njega.

- Kako se mjesto zove? - pitao je Smiley.

173

- Nema imena - rekla je. - To je samo mjesto. Pitaj za »vikendice« za iznajmljivanje, zatim vozi dalje

prema brodovima. Pitaj za Walthera. Ako je Otto u blizini, Walther će znati gdje da ga nađe.

- Hvala vam.

- Walther zna sve! - povikala je. - On je poput profesora. I to je prevela, ali je ovaj put njezin čovjek

izgledao ljut.

- Loš profesor! - viknuo je. - Walther loš čovjek!

- Da li si i ti profesor? - pitala je djevojka Smileyja.

- Ne. Ne, na žalost nisam. - Smijao se i zahvalio im, a oni su ga gledali kako ulazi u kola, kao djeca

koja su na zabavi. Dan, sunčev sjaj, njegov posjet - sve ih je radovalo. Spustio je prozor da ih pozdravi

i čuo ju je govoriti nešto što nije mogao razabrati.

- Sto je to bilo? - pozvao ju je, još uvijek se smijući.

- Rekla sam »Onda je Otto dvostruko sretan, za promjenu!« - ponovila je djevojka.

- Zašto? - pitao je Smiley i zaustavio motor. - Zašto je on dvostruko sretan?

Djevojka je slegnula ramenima. Pokrivač joj je skliznuo s ramena, a to je bilo sve što je imala na sebi.

Čovjek je stavio ruku oko nje, povukao ga ponovo gore iz pristojnosti.

- Prošli tjedan neočekivani posjet s Istoka - rekla je. - A danas, novac. - Rastvorila je ruke. - Jednom

da je i Otto dijete sreće. To je sve.

Tada je vidjela Smileyjevo lice i nestalo je vedrine iz njenog glasa.

- Posjetilac? - ponovio je Smiley. - Tko je bio posjetilac?

- S Istoka - rekla je.

Vidjevši njenu obeshrabrenost, prestrašen da bi se ona mogla sasvim povući, Smiley je s teškoćom

ponovo oživio svoje prividno dobro raspoloženje.

- Nije bio njegov brat, ha? - pitao je vedro, sav oduševljen. Pružio je ruku kroz otvoren prozor, kao da

ju stavlja na glavu izmišljenog brata. - Nizak momak? Naočale kao moje?

- Ne, ne! Krupan momak. S vozačem. Bogat.

Smiley je stresao glavom, hineći vedro razočarenje. - Onda ga ne znam! - rekao je. - Ottov brat

zasigurno nije bio bogat. - Nastavio se otvoreno smijati. - Osim ako nije bio vozač, naravno - dodao

je.

Pomno je slijedio dobivene upute, s tihom mirnoćom hitnosti. Biti vođen. Nemati vlastitu volju. Biti

vođen, moliti, pogoditi se sa Stvoriteljem. Oh, Bože, nemoj da se to dogodi, ne još jedan Vladimir.

Smeda su se polja pod suncem pretvorila u zlatna, ali znoj na Smileyje-vim leđima bio je poput

hladne ruke koja mu je bockala kožu. Slijedio je njene upute, gledajući sve kao da mu je to posljednji

dan, znajući da ga je krupan čovjek s vozačem preduhitrio. Vidio je poljsku kućicu s konjskim plugom

u staji, pokvarenu reklamu za pivo sa žmirkavim neonom, na prozorima sandučiće za cvijeće s

geranijima crvenim poput krvi. Vidio je vjetrenjače nalik na gigantske mlince za papar i polje puno

174

bijelih gusaka koje su trčale nošene olujnim vjetrom. Vidio je čaplje kako poput jedara prelijeću

preko tresetišta. Vozio je prebrzo. Morao bih voziti češće, mislio je; odvikao sam se, neobuzdan sam.

Asfaltnu cestu je zamijenio pošljunčani put; šljunak se pretvorio u prašinu, a prašina se kovitlala oko

kola poput pješčane oluje. Ušao je među borove i s njihove druge strane vidio znak koji je govorio:

»LJETNE KUĆE ZA IZNAJMLJIVANJE« i niz azbestnih bungalova koji su čekali ljetno ličenje.

Nastavio je vožnju i u daljini vidio mnoštvo jarbola i smeđu plitku vodu zaljeva. Krenuo je prema

jarbolima i naletio preko rupe, te čuo snažan tresak ispod kola. Pretpostavio je da se radi o ispušnom

loncu, jer je buka motora iznenada postala mnogo glasnija, a polovina vodenih ptica Schleswig-

Holsteina preplašeno je otprhnula.

Prošao je poljsku kuću i ušao u zaštitničku tamu drveća, a iz nje ponovo prešao na krutu blještavu

sunčevu bjelinu, čiju su pozadinu sačinjavali propali mol i nekoliko blijedih maslinastih trstika; sve je

ostalo bilo golemo nebo. Njemu zdesna, u maloj uvali plutali su brodići. Bijedne kamp kuće bile su

parkirane duž puta koji je vodio do pristaništa, a nemarno oprano rublje visilo između televizijskih

antena. Prošao je šator smješten u malom povrtnjaku i nekoliko oronulih koliba koje su nekad bile

vojne. Na jednoj od njih bio je naslikan psihodelični zalaz sunca, koji se ljuštio. Troja stara kola i

nešto nagomilanog smeća stajalo je pokraj. Parkirao je i pošao blatnjavim putem kroz trstiku do

obale. U pristaništu čije je dno bilo travnato, ležalo je mnoštvo čamaca za stanovanje, neki od njih

preuređeni desantni brodovi iz rata. Tu je bilo hladnije i iz nekog razloga tamnije. Brodići koje je

ranije vidio korišteni su samo danju, za vožnju, i bili su usidreni odvojeno i uglavnom pokriveni

tendama. Sviralo je nekoliko radio--aparata, ali isprva nije vidio nikog. Zatim je u uvalici primijetio

plavi čun za spašavanje, kako se brzo probija prema pristaništu. U njemu je bio kvrgav starac u

platnenoj jakni i s crnom zašiljenom kapom. Masirao je vrat, kao da se upravo probudio.

- Jeste li vi Walther - pitao je Smiley.

Činilo se da je starac potvrdio, još uvijek trljajući vrat.

- Tražim Otta Leipziga. Rekli su mi u pristaništu da bih ga ovdje mogao naći.

Waltherove bademaste oči bile su urezane u zgužvanu smeđu papirastu kožu.

- hadora - rekao je.

Pokazao je prema klimavom molu, dalje niz obalu, hadora je bila na samom kraju, snažan motorni

čamac, prepušten svojoj sudbini. Grand hotel koji čeka rušenje. Okrugli prozorčići na boku broda bili

su zastrti, jedan od njih razbijen, drugi popravljen selotejpom. Debele daske mola zabrinjavajuće su

popuštale pod Smileyjevim hodom. Jednom je gotovo pao, a dvaput, da preskoči pukotine, morao je

zakoračiti mnogo šire no što je bilo sigurno za njegove kratke noge. Stigavši do kraja mola,

primijetio je da je hadora labavo vezana. Vezovi na krmi

775

su popustili i čamac se pomakao prema otvorenom, što je vjerojatno najduže putovanje koje će ikad

poduzeti. Vrata kabine bila su zatvorena, prozori zastrti. Nije bilo pomoćnog čamca.

Starac je sjedio nešto dalje, naslonjen na vesla čuna. Odmarao se od naporna veslanja. Smiley je

prinio dlanove ustima i viknuo: - Kako da dođem do njega?

-Ako ga trebate, zovite ga-odvratio je starac, uopće ne dižući glas. v Okrenuvši se starom čamcu,

Smiley je zazvao: - Otto! - zvao je blago, zatim malo glasnije, ali se unutar hadore ništa nije pomaklo.

Gledao je zavjese. Gledao je uljastu vodu kako se uzburkava oko trulećeg trupa. Oslušnuo je i mislio

da čuje glazbu poput one u klubu Herr Kretzschmara, ali to je mogao biti odjek s nekog drugog

broda. Iz čuna ga je još gledalo Waltherovo smeđe lice.

- Zovite ponovo! - promrmljao je starac. - Nastavite zvati, ako ga trebate.

Ali Smileyjev nagon se protivio starčevim naredbama. Osjećao je njegovu nadmoći prezir i oboje mu

je bilo mrsko.

- Da li je tu ili nije? - zazvao je Smiley. - Rekao sam: da li je ovdje?

Starac se nije ni pomaknuo.

- Da li ste ga vidjeli izlaziti? - inzistirao je Smiley.

Vidio je kako se smeđa glava okreće i znao je da starac pljuje u vodu.

- Divlja svinja dolazi i odlazi - čuo ga je Smiley govoriti. - Što me, do vraga, briga?

- Dakle, kad je posljednji put došao?

Na zvuk njihovih glasova, nekoliko glava se podiglo iz drugih čamaca. Bezizražajno su zurili u

Smileyja: mali debeli neznanac koji stoji na kraju ruševnog mola. Na obali se stvorila odrpana grupa:

djevojka u kratkim hlačama, jedna stara žena, dva plava tinejdžera jednako odjevena. Bilo je nečeg

što ih je povezivalo u njihovoj različno-sti: zatvorski izgled, pokoravanje istim lošim zakonima.

- Tražim Otta Leipziga - Smiley im se svima obratio. - Može li mi, molim vas, itko reći da li je tu

negdje? - Na nedalekom čamcu za stanovanje, bradati čovjek je spuštao kabao u vodu. Smileyjeve

oči su njega odabrale. - Ima li koga na hadorP. - pitao je.

Kabao je zaklopotao i napunio se. Bradati čovjek ga je izvukao, ali nije progovorio.

- Trebali biste vidjeti njegova kola - vrištavo je vikala žena s obale, ili je to možda bilo dijete. - Odvezli

su ih u šumu.

Šuma je ležala stotinjak jarda od vode, uglavnom mladice i brezova stabla.

- Tko je to učinio? - pitao je Smiley. - Tko ih je tamo odvezao? Tko god je govorio, odlučio je da više

ne govori. Starac je sam

veslao prema molu. Smiley ga je promatrao kako se približava stepenicama. Bez oklijevanja ali s

mukom, spustio se u čamac. Starac je

176

napravio nekoliko zaveslaja prema Isadorinom boku. Cigareta je bila prignječena između njegovih

raspucalih starih usana; poput njegovih očiju, i ona je neprirodno sjala nasuprot izopačenoj

sumornosti vremešnog lica.

- Dolazite izdaleka? - zapitao je starac.

- Ja sam njegov prijatelj - odgovorio je Smiley.

Na Isadorinim ljestvama bilo je rđe i algi i kad se Smiley uspeo na palubu, ona je bila klizava od vlage.

Pogledom je tražio znakove života, ali nije vidio nijedan. Tražio je otiske stopala u vlazi, ali uzalud.

Nekoliko povraza. na brzinu pričvršćenih na zarđalu ogradu čamca, bilo je spušteno u vodu, a mogli

su tu biti većtjednima. Osluškivao je i ponovo čuo, iako vrlo slabo, zvuke polagane orkestralne

glazbe. S obale? Ili još iz veće udaljenosti? Ni jedno od toga. Zvuk je dopirao do ispod njegovih nogu i

činilo se kao da je netko ploču sa sedamdeset osam okretaja stavio na trideset tri.

Pogledao je dolje i vidio starca u čunu, kako se naginje natrag, s vrhom kape spuštenim preko očiju,

dok je lupkao po taktu glazbe. Pokušao je otvoriti vrata kabine, bila su zaključana, ali nisu izgledala

tako čvrsta - ništa nije izgledalo čvrsto - stoga je prošvrljao palubom dok nije pronašao zarđali

odvijač da ga upotrijebi kao polugu. Uvukao ga je u pukotinu, pomicao naprijed-natrag i najednom

su na njegovo iznenađenje, čitava vrata popustila, okvir, šarke, brava i sve ostalo, s treskom poput

eksplozije, zatim je slijedio pljusak crvene prašine iz trule drvene građe. Veliki spori moljac jako ga je

lupnuo po obrazu i zatim odletio, nakon čega ga je obraz pekao, pa je počeo nagađati da se možda

radilo o pčeli. Iznutra, kabina je bila sasvim mračna, ali je glazba postala nešto glasnija. Stajao je na

najgornjoj prečki ljestava, pa čak ni danje svjetlo iza njega nije moglo probiti potpunu tamu.

Okrenuo je prekidač za svjetlo. Nije radio, stoga je zakoračio natrag i doviknuo starcu u čunu: -

Šibice!

Na trenutak, Smiley se gotovo rasrdio. Šiljasta kapa se nije ni pomakla, niti je lupkanje prestalo.

Viknuo je, i ovaj put je kutija šibica pala do njegovih nogu. Ponio ju je u kabinu, užgao jednu i vidio

istrošeni tranzistor, koji je posljednjom snagom još uvijek emitirao glazbu. To je bila gotovo jedina

netaknuta stvar koja je još uvijek radila u posvemašnjoj opustošenosti svuda uokolo.

Šibica se ugasila. Razmaknuo je zavjese, ali ne na strani okrenutoj kopnu, većna drugoj. Nije želio da

starac vidi unutra. Pri sivom bočnom osvjetljenju, Leipzig je smiješno nalikovao na sićušni portret s

fotografije koju je snimio Herr Kretzschmar. Bio je obnažen, ležao je tamo gdje su ga svezali, iako

nije bilo ni djevojke ni Kirova. Rasječeno tuluzlotrekovsko lice, zacrnjeno modricama i ušutkano s

nekoliko namotaja konopca, bilo je isto tako iskrzano i blisko u smrti, kao što ga se Smiley sjećao za

života. Mora da su upotrijebili glazbu da priguše buku dok su ga mučili, mislio je Smiley. Ali je

sumnjao da je glazba bila dovoljna. Nastavio je zuriti u prijemnik kao u jedinu točku kojoj su se

777

čula mogla obratiti kad više nisu mogla podnijeti prizor iznakažena tijela, a šibica još nije dogorjela.

Japanski, zamijetio je. Čudno, mislio je. Usredotočiti pažnju na tu neobičnost! Kako čudno od

tehnički nastrojenih Nijemaca da kupuju japanske prijemnike. Razmišljao je da li bi im Japanci

uzvratili kompliment. I dalje razmišljajući, sam sebe je divlje požurivao: zadrži sve svoje misli na toj

zanimljivoj ekonomskoj pojavi razmjene dobara između visoko razvijenih industrijaliziranih zemalja!

Još uvijek buljeći u prijemnik, Smiley je podigao sklopivu stolicu i sjeo na nju. Polako, vratio je pogled

na Leipzigovo lice. Neka mrtva lica, razmišljao je, imaju pospan, čak glup izraz pacijenata pod

narkozom. Druga zadržavaju jedinstven izgled svoje nekadašnje karakteristične prirode - mrtav

čovjek kao ljubavnik, kao otac, kao vozač automobila, igrač bridža, tiranin. Neka, kao Vladimirovo,

prestaju izražavati bilo što. Ali Leipzigovo lice, iako su preko njega bili kono-pci, imalo je izražaj - bila

je to srdžba, bolom pretvorena u bijes, srdžba koja se pojačala i postala čitav čovjek, kada je tijelo

izgubilo svoju moć.

Mržnja, rekla je Connie.

Smiley se promišljeno zagledao oko sebe, razmišljajući što je smirenije mogao i ispitujući krš

pokušavao rekonstruirati slijed događaja. Najprije borba prije no što su ga savladali; zaključio je to

po smrskanim nogama stola i stolica, svjetiljki i polica i svega ostalog što je upotrijebljeno ili bačeno.

Zatim pretres, koji se zbivao pošto su ga svezali i za vrijeme dok su ga ispitivali. Njihovo

nezadovoljstvo je svuda bilo vidljivo. Iščupali su zidne i podne daske, izvukli ladice iz ormarića,

razbacali odjeću i madrace i sve što se dalo otkinuti, jer je Otto Leipzig još uvijek odbijao govoriti.

Također je zamijetio da je bilo krvi na neočekivanim mjestima - u umivaoniku, iznad štednjaka. Želio

je vjerovati da nije samo Ottova. I napokon, u očaju, ubili su ga, jer su to bile Karline naredbe, jer je

to bio Karlin način. - Najprije dolazi ubijanje, a zatim ispitivanje - običavao je govoriti Vladimir.

/ ja vjerujem u Otta, pomislio je Smiley glupavo, prisjetivši se riječi Herr Kretzschmara. Ne u svaku

pojedinost, ali u velike stvari. I ja, mislio je. On mu je vjerovao, tog časa, tako potpuno kao što je

vjerovao u smrt i u Pjeskara; kao i Vladimirova, tako je i smrt Otta Leipziga dokazala da je govorio

istinu.

Iz pravca obale čuo je da neka žena viče: - Što je pronašao? Je li pronašao nešto? Tko je on?

Vratio se gore. Starac je ukrcao svoja vesla i pustio čun da pluta. Leđima je bio okrenut ljestvama,

uvukavši glavu između širokih ramena. Popušio je cigaretu, i pripalio cigaru, kao da je nedjelja. I u

tom trenutku, kad je Smiley ugledao starca, ugledao je i znak kredom. Bio je u istoj liniji vidljivosti,

ali vrlo blizu njemu, lebdeći u zamagljenim staklima njegovih naočala. Morao je spustiti glavu i

pogledati preko ruba naočala da ga može bolje promatrati. Znak kredom, oštar i žut. Jedna linija,

pažljivo povučena preko rđe ograde, a stopu dalje navoj

178

povraza, na brzinu pričvršćenog mornarskim čvorom. Starac ga je promatrao; isto tako i sve veća

grupa promatrača na obali, grupa koja je rasla, znao je, ali nije imao izbora. Povukao je povraz, bio je

težak. Uporno je vukao, ruka preko ruke, dok se povraz nije pretvorio u žicu i tako je nju vukao

umjesto konopca. Žica se iznenada čvrsto zategla. Pažljivo je nastavio izvlačiti. Ljudi na obali bili su

puni iščekivanja: čak je i preko vode osjetio njihovo zanimanje. Starac je zabacio glavu i gledao kroz

tamnu sjenu svoje kape. Iznenada, bućnuvši, ulov je jasno iskočio iz vode i prasak razuzdanog

smijeha razlegao se među gledaocima. Isplivala je jedna stara tenisica, zelena, s još uvijek uvučenom

uzicom, a kuka koja ju je držala na povrazu bila bi dovoljno velika i za morskog psa. Smijeh je

polagano zamro. Smiley je otkačio tenisicu. Zatim se, kao da tamo ima drugog posla, teturajući

vratio u kabinu, dok nije bio izvan domašaja pogleda, a zbog svjetla je ostavio vrata odškrinuta.

Ali je tenisicu ponio sa sobom.

Smotak nepromočivog papira bio je rukom ušiven u prednji njen dio. Izvukao ga je. Bila je to duhan-

kesa, na vrhu zašivena i nekoliko puta presavijena. Moskovska pravila, mislio je tupo. Moskovska

pravila, cijelo vrijeme. Koliko još ostavština mrtvih ljudi moram naslijediti? pitao se. Iako odajem

počast samo polegnutima. Rasporio je zašiveno. Unutar duhankese bio je još jedan zamotak, ovaj

put gumi-rana vrećica, začvorena na vrhu. A sakriven u vrećici čvrst svitak kartona, manji od kutije

šibica. Smiley ga je otvorio. Bila je to polovina razglednice. Crno-bijela, čak ne u boji. Polovina

nezanimljive slike šlezvigholštajnskog krajolika s polovinom stada frizijske stoke koja pase na

bezbojnom suncu. Raspolovljena odlučnim potezom, otraga ništa napisano, bez adrese, bez marke.

Samo polovina bezlične neposlane razglednice; mučili su ga, zbog nje su ga ubili, a ipak je nisu našli,

niti bilo što od blaga koje je sakrivala. Stavljajući je, zajedno s omotom, u unutrašnji džep jakne,

vratio se na palubu. Starac u čunu se privukao uz bok. Bez riječi, Smiley se polako spustio niz ljestve.

Gomila ljudi iz kampa postala je još veća.

- Pijan? - pitao je starac. - Odspavljuje pijanstvo?

Smiley je zakoračio na čun, a kad je starac zaveslao, pogledao još jednom natrag prema Isadori.

Vidio je razbijeni prozorčići pomislio na pustošenje u kabini, stranice broda tanke poput papira koje

su mu dopuštale da čuje i najmanje pomicanje nogu na obali. Zamislio je borbu i Leipzigove krike

kako čitav kamp ispunjavaju bukom. Zamislio je tihu grupu kako stoji na istom mjestu kao i sada, bez

ijednog glasa ili ruke pomoćnice među njima.

- Imali su zabavu - nehajno je rekao starac, dok je brzo upravljao čunom prema molu. - Mnogo

glazbe, pjevanja. Upozorili su nas da će biti bučno. - Zategao je čvor. - Možda su se i prepirali. Pa što

onda? Mnogi ljudi se prepiru. Bučili su, svirali malo džez. Pa što? Mi ovdje smo muzikalni.

179

- Bili su to policajci - povikala je žena iz grupe na obali. - Kad policija obavlja svoj posao, dužnost je

građana da drži jezik za zubima.

- Pokažite mi njegova kola - zatražio je Smiley.

Gomila se pomaknula, ali je nitko nije predvodio. Starac je koračao Smileyju uz bok, napola

skrbnički, napola kao tjelesna straža, krčeći mu put šaljivim obredom. Djeca su trčkarala svuda

uokolo, ali su se pažljivo klonila starca. Volkswagen je stajao u šumarku i bio opustošen kao i

hadorina kabina. Krovna oplata je visila u poderotinama, sjedala su bila izvučena i razderana.

Nedostajali su kotači, ali je Smiley pretpostavio da je to još od prije. Ljudi iz kampa su stajali oko kola

puni poštovanja, kao da je to njihov izložbeni primjerak. Netko ih je pokušao zapaliti, ali se vatra nije

primila.

- Bio je fukara-objasnio je starac. - Kao i svi oni. Pogledajte ih! Poljaci, kriminalci, poluljudi.

Smileyjev Opel stajao je tamo gdje ga je parkirao, na rubu staze, blizu kanti za smeće, a dva plava

dječaka, koja su bila jednako odjevena, stajala su na prtljažniku, lupajući čekićima po poklopcu. Dok

je hodao prema njima, vidio je njihove čuperke kako poskakuju pri svakom udarcu. Nosili su

traperice i crne čizme optočene ukrasnim čavlićima koji su uobličavali tratinčice.

- Recite im da prestanu lupati po mom autu - obratio se Smiley starcu.

Ljudi iz kampa slijedili su ih izdaleka. Ponovo je mogao čuti kako kradomice pomiču noge, poput

vojske izbjeglica. Stigao je do svojih kola, imao je ključeve u ruci, a dva dječaka su još uvijek bila

sagnuta nad stražnjim dijelom i udarala svom snagom. A kad je prošetao uokolo da pogleda, vidio je

da su odbili poklopac prtljažnika iz šarki, zatim ga sabili i ponovo ga grubo udarali dok nije ležao

poput neobrađenog paketa na zemlji. Pogledao je kotače, ali mu se činilo da je sve na svom mjestu.

Nije znao što još da pogleda. Zatim je vidio da su konopcem privezati kantu za otpatke za stražnji

odbojnik. Pokušao je prekinuti konopac, ali nije popuštao. Pokušao je zubima, bez uspjeha. Starac

mu je posudio džepni nožići Smiley ga je presjekao, držeći se podalje od dječaka s čekićima. Ljudi iz

kampa su načinili polukrug i djecu dražili u znak pozdrava. Smiley je ušao u kola, a starac je zalupio

vratima za njim, odvratno podrigivajući. Smiley je stavio ključ u bravu za paljenje motora, ali kad je

okrenuo, jedan od dječaka se postavio na »haubu«, oponašajući model na sajmu automobila, a drugi

je ljubazno lupkao po prozoru.

Smiley je spustio prozor.

- Što hoćeš? - pitao ga je.

Dječak je ispružio dlan: - Popravci - objasnio je. - Vaš prtljažnik se nije dobro zatvarao. Vrijeme i

materijal. Svi troškovi. Parking. - Pokazao je nokat na palcu. - Moj kolega je tu povrijedio ruku.

Moglo je biti ozbiljno.

180

Smiley je pogledao dječakovo lice i nije vidio ljudski instinkt koji bi razumio.

- Niste vi ništa popravili. Načinili ste štetu. Reci prijatelju da siđe s kola.

Dječaci su se posavjetovali, činilo se da se ne slažu. Dogovorili su se pod budnim okom gomile, vrlo

ozbiljno, polako se međusobno gurkajući, izvodeći rječite kretnje koje nisu odgovarale njihovim

riječima. Razgovarali su o prirodi, o politici, a njihov platonski dijalog se mogao beskonačno nastaviti

da dječak koji je bio na »haubi« nije ustao i načinio kretnju kojom je na najbolji način opovrgao svaku

diskusiju. Otkinuo je brisač na vjetrobranu kao da je cvijet i dao ga starcu. Odlazeći, Smiley je

pogledao u ogledalo i vidio krug lica kako zure za njim, sa starim čovjekom u sredini. Nitko nije ni

mahnuo na pozdrav.

Vozio je bez žurbe, procjenjivajući mogućnosti, dok je auto štropotao poput starih vatrogasnih kola.

Pretpostavljao je da su mu još nešto učinili; nešto što je propustio primijetiti. Napuštao je Njemačku i

ranije; dolazio i odlazio ilegalno, lovio dok je bio u bijegu, pa iako je sada bio star i u drugačijoj

Njemačkoj, činilo mu se da se vratio u ondašnju divljinu. Nije bilo načina da sazna da li je netko iz

kampa telefonirao policiji, ali je to uzeo za gotovu činjenicu. Brod je bio otvoren, a njegova tajna

izložena. Oni koji su se držali po strani bit će sada prvi koji će istupiti kao dobri građani. To je veći

prije viđao.

Ušao je u primorski gradić, prtljažnik - ako je to uopće bio prtljažnik - još je uvijek zveketao. Ili je to

možda ispušni lonac, mislio je; rupa u koju sam uletio na putu za kamp. Vruće sunce, neobično za

ovo doba godine, zamijenilo je jutarnju maglu. Nije bilo drveća. Zadivljujuća blistavost se otvarala

oko njega. Još je uvijek bilo rano i prazne kočije su stajale čekajući prve izletnike.

Pijesak je bio uobličen u kratere koje su ljeti iskopavali obožava-oci sunca da izbjegnu vjetar. Čuo je

kako metalni klopot njegovog napredovanja odjekuje među oličenim pročeljima dućana, a činilo se

da ga sunčeva svjetlost čini još glasnijim. Kad je prolazio pokraj ljudi, vidio je kako podižu glave i

gledaju za njim, zbog larme koju je stvarao.

Prepoznat će auto. mislio je, čak i ako nitko u kampu nije zapamtio broj, uništeni prtljažnik će ga

odati. Skrenuo je iz glavne ulice. Sunce je doista bilo vrlo sjajno. - Došao je jedan čovjek, Herr Wach-

meister - govorit će policijskoj patroli. - Jutros, Herr Wachmeister. Rekao je da je prijatelj. Pogledao

je u brod i odvezao se. Nije nas ništa pitao, kapetane. Nije bio ganut. Upecao je cipelu, Herr

Wachmeister. Zamislite - cipelu!

Uputio se prema željezničkoj stanici, slijedeći oznake, tražeći mjesto gdje bi mogao ostaviti auto

čitav dan. Stanica je bila od crvenih opeka i glomazna, pretpostavio je predratna. Prošao je pored

nje, pronašao veliko parkiralište sebi slijeva. Usred njega bio je red listopadnog drveća i na nekim

kolima puno lišća. Stroj je progutao njegov novac i izbacio karticu da je stavi na vjetrobran. Vratio se

u sredinu

181

drvoreda i okrenuo prtljažnik prema blatnjavom humku, što dalje od pogleda. Izašao je i

nevjerojatno sunce ga je pogodilo poput pljuske. Nije bilo ni daška vjetra. Zaključao je auto i ključeve

stavio u ispušnu cijev, nije baš znao zašto; osjetio se pokajnički prema agenciji za iznajmljivanje.

Nogom je nabacivao lišće i pijesak dok prednja registarska tablica nije bila gotovo sakrivena. Za

jedan sat, u ovom babljem ljetu, bit će stotinu i više kola na parkiralištu.

Zamijetio je dućan muške odjeće u glavnoj ulici. Tamo je kupio lanenu jaknu i ništa drugo, jer ljude

koji kupuju čitavu opremu pamte. Nije ju obukao, većnosio u plastičnoj vrećici. U pokrajnoj ulici,

punoj butika, kupio je živopisan slamnati šešir, a od papirničara izletničku kartu područja i Željeznički

vozni red regije Hamburg, Schleswig--Holstein i Niže Saske. Nije stavio ni šešir, nego ga je držao u

vrećici kao i jaknu. Znojio se od neočekivane vrućine. Uznemiravala ga je; bila je apsurdna kao i

snijeg usred ljeta. Otišao je do telefonske govornice i pogledao mjesne imenike. U Hamburgu nije

bilo Clausa Kretzschmara, ali jedan od šlezvigholštajnskih imenika imao je Kretzschmara, koji je živio

u mjestu za koje Smiley nije nikad čuo. Proučio je svoju kartu i pronašao gradićtog imena na glavnoj

pruzi za Hamburg. To ga je silno obradovalo.

Mirno, odagnavši sve druge misli još je jednom sređivao svoje račune. Onog trena kad otkrije auto,

policija će razgovarati s iznajmlji-vačkom agencijom u Hamburgu. Čim budu razgovarali s

iznajmljivač-kom agencijom i dobili njegovo ime i opis, postavit će straže na aerodromu i ostalim

prijelaznim mjestima. Kretzschmar je noćna ptica i spavat će dokasno. Gradićgdje je živio bio je sat

vremena udaljen putničkim vlakom.

Vratio se na željezničku stanicu. Glavna kolodvorska dvorana sa šalterima bila je vagnerijanska

predodžba gotskog suda, s nadsvođenim krovom i prostranim obojenim staklom koje je lijevalo

mnogobrojne sunčeve zrake na keramički pod. Iz govornice je nazvao hamburški aerodrom,

predstavivši se kao »Standfast, inicijal J.«, što je odgovaralo imenu na pasošu podignutom u

njegovom londonskom klubu. Prvi slobodni let za London bio je te večeri u šest, ali samo prvi razred.

Rezervirao je sjedalo i rekao da će zamijeniti svoju kartu turističke klase pri dolasku na aerodrom.

Djevojka je rekla: - Onda, molim, dođite pola sata prije čekiranja. - Smiley je obećao da hoće - htio je

ostaviti dojam - ali ne, na žalost, gospodin Standfast nema telefonski broj na kojem bi ga se u

međuvremenu moglo naći. U njenom glasu nije bilo ničega što bi nagovještavalo da službenik

osiguranja stoji iza nje s teleksom u ruci, šapćući joj upute na uho, ali je nagađao da će za nekoliko

sati, zbog rezervacije gospodina Standfasta, zazvoniti mnogo zvona, jer je upravo gospodin

Standfast taj koji je unajmio Opel. Vratio se u dvoranu sa šalterima i zrakama obojenog svjetla. Bila

su dva šaltera i dva kratka reda. Na prvom, dočekala ga je inteligentna djevojka i tu je kupio

jednosmjernu kartu drugog razreda za Hamburg.

182

Namjerno je to učinio s pretjeranim oklijevanjem i nervozom i uporno je htio zapisati vrijeme odlaska

i dolaska, te je čak posudio njenu kemijsku olovku i komadićpapira.

U muškom zahodu, pošto je premjestio sadržaj džepova s dragocjenim komadom razglednice s

Leipzigovog broda, presvukao se u lanenu jaknu i slamnati šešir, te otišao na drugi šalter gdje je uz

najmanju buku kupio kartu za putnički vlak do Kretzschmarovog gradića. Dok je to činio, izbjegavao

je službenikov pogled, sasvim usredotočen na kartu i na novac, ispod oboda slamnatog šešira. Prije

odlaska poduzeo je još posljednju mjeru opreza. Nazvao je, navodno pogrešno, Herr Kretzschmara i

od srdite žene saznao da je sramota bilo koga zvati tako rano. Kao posljednju mjeru, presavio je

plastičnu vrećicu i stavio je u džep.

Gradićje bio pun lišća i osamljen; tratine prostrane, kuće pažljivo razmještene. Svi ostaci seoskog

života većsu odavno ustuknuli pred silesijom otmjenih predgrađa, ali je blistavo sunce sve činilo

prekrasnim. Broj osam bio je na desnoj strani, solidno dvokatno prebivalište s visokim

skandinavskim krovom, dvostruka garaža i velik izbor mladog drveća, zasađenog preblizu jedno

drugom. U vrtu je bila ljuljačka s cvjetnim plastičnim sjedalom i novi ribnjak u romantičnom stilu. Ali,

glavna atrakcija i ponos Herr Kretzschmara bio je otvoreni bazen za plivanje, obrubljen kričavo

crvenim pločicama, i tu ga je Smiley pronašao u naručju obitelji, tog nevjerojatnog jesenjeg dana,

kako zabavlja nekoliko susjeda na improviziranoj zabavi. Sam Herr Kretzschmar, u kratkim hlačama,

pripremao je roštilj, a kad je Smiley podigao rezu, prekinuo je posao i pogledao da vidi tko dolazi. Ali

nov slamnati šešir i lanena jakna su ga zbunili i zato je pozvao ženu.

Frau Kretzschmar je koračala niz put, noseći čašu za šampanjac. Na sebi je imala ružičasti kupaći

kostim i proziran ružičasti šal, kojem je dopustila da drsko leprša iza nje.

- Tko je to, dakle? Tko nam to dolazi? - nastavila je pitati živahnim glasom, baš kao da govori svom

psiću.

Zaustavila se pred njim. Bila je preplanula i visoka i kao i njen muž, snažne građe. Mogao je vidjeti

samo dio njenog lica, jer je nosila tamne naočale s bijelim plastičnim kljunom da zaštiti nos od

opekotina.

- Eto obitelji Kretzschmar, koja se odaje zadovoljstvima - re-klav je pomalo nesigurno, jer se Smiley

još uvijek nije predstavio. - Cime vas možemo uslužiti, gospodine? Na koji način možemo biti od

koristi?

- Moram govoriti s vašim mužem - rekao je Smiley. Po prvi put je progovorio nakon što je kupio kartu

i glas mu je bio grub i neprirodan.

- Ali Clauschen se ne bavi poslom danju - rekla je odlučno, još uvijek se smiješeći. - Prema

obiteljskom pravilniku, danju

183

dajemo prednost njegovom odmoru. Da li da mu stavim lisičine da vam dokažem da je naš zatočenik

sve do zalaska sunca?

Njen kupaći kostim bio je u dva dijela, a glatki, puni trbuh nauljen losionom. Oko struka je nosila

zlatni lanac, po svoj prilici kao daljnji znak prirodnosti. I zlatne sandale vrlo visokih potpetica.

- Ljubazno recite svom mužu da ovo nije posao - rekao je Smiley. - Ovo je prijateljstvo.

Frau Kretzschmar je gucnula šampanjca, zatim skinula tamne naočale i kljun, kao da se otkriva na

maskenbalu. Imala je prćast nos. Njeno lice, iako ljubazno, bilo je znatno starije od tijela.

- Ali, kakvo prijateljstvo, kad ne znam ni vaše ime? - pitala je, sad većposve nesigurna da li da bude

ljubazna ili obeshrabrujuća.

No sad je veći sam Herr Kretzschmar došetao puteljkom i stao ispred njih, pogledavao čas Smileyja,

čas ženu, pa opet Smileyja. I možda su Smileyjevo odlučno lice i držanje, te postojanost pogleda

upozorili Herr Kretzschmara na razlog njegova dolaska.

- Hajde i pripazi na roštilj - rekao je odrješito.

Vodeći Smileyja za ruku, Herr Kretzschmar ga je poveo u salon s mjedenim svijećnjacima i oslikanim

prozorom, punim kaktusa.

- Otto Leipzig je mrtav - rekao je bez uvoda, čim su se vrata zatvorila. - Ubila su ga dva čovjeka u

kampu.

Oči Herr Kretzschmara su se širom rastvorile; zatim je, ne stideći se, okrenuo leđa Smileyju i rukama

prekrio lice.

- Vi ste načinili magnetofonsku snimku - rekao je Smiley, sasvim zanemarivši to očitovanje osjećaja.

- Osim fotografije, koju sam vam pokazao, negdje postoji i magnetofonska snimka koju čuvate za

njega.

- Leđa Herr Kretzschmara nisu ničim pokazala da je čuo. - 0 tome ste mi sami pričali prošlu noć-

nastavio je Smiley istim stražarskim tonom.

- Rekli ste da se Otto smijao kao krvnik, govorio tri jezika odjednom, pjevao, pričao šale. Snimili ste

fotografije za Otta, ali ste, također, snimili njihov razgovor. Mislim da isto tako imate i pismo iz

Londona koje ste primili umjesto njega.

Herr Kretzschmar se okrenuo i bijesno zurio u Smileyja.

- Tko ga je ubio? - pitao je. - Herr Max, pitam vas kao vojnika? Smiley je izvukao razderani dio

razglednice iz džepa.

- Tko ga je ubio? - ponovi Herr Kretzschmar - Zahtijevam!

- To je ono što ste očekivali da donesem prošlu noć- rekao je Smiley, zanemarujući pitanje. - Tko god

vam to donese, može dobiti vrpce i sve ono što čuvate za Otta. Tako ste se dogovorili.

Kretzschmar je uzeo razglednicu.

- Nazivao je to Moskovskim pravilima - rekao je Kretzschmar. -1 Otto i General su inzistirali na njima,

iako su se meni osobno činila smiješnima.

- Vi imate drugu polovinu razglednice? - pitao je Smiley.

- Da - rekao je Kretzschmar.

184

- Onda ih spojite i dajte mi materijal. Upotrijebit ću ga točno onako kako bi Otto želio.

Morao je to reći dvaput, na različite načine, prije no što je Kretzschmar odgovorio.

- Obećavate? - pitao je.

- Da.

- A ubojice? Sto ćete učiniti s njima?

- Najvjerojatnije su većna sigurnom, preko vode - rekao je Smiley. - Imaju samo nekoliko kilometara

vožnje.

- Čemu onda materijal?

- Materijal može dovesti u neugodan položaj čovjeka koji je poslao ubojice - rekao je Smiley i možda

je u tom trenutku čelični mir u njegovu ponašanju pokazao Herr Kretzschmaru da je njegov

posjetilac isto tako ucviljen kao i on - možda čak i više, na svoj način.

- Hoće li to i njega ubiti? - pitao je Herr Kretzschmar. Smileyju je trebalo prilično vremena da

odgovori: - Učinit će

gore nego da ga ubije - rekao je.

Na trenutak se činilo da je Herr Kretzschmar sklon pitati što je to gore nego biti ubijen, ali nije.

Beživotno držeći polovinu razglednice u ruci, napustio je sobu. Smiley je strpljivo čekao. Uporni

mjedeni sat teško se kretao po svojoj začaranoj putanji, crvena riba je buljila u njega iz akvarija.

Kretzschmar se vratio. Držao je bijelu kartonsku kutiju. U njoj, umotan u gazu, ležao je presavijen

svitak fotokopiranog papira, pokrivenog sad većpoznatim rukopisom i šest minijaturnih plastičnih

plavih kazeta, kakve vole pobornici mode.

- Povjerio mi ih je - reče Herr Kretzschmar.

- Pametno je učinio - uzvrati Smiley.

Herr Kretzschmar je položio ruku na Smileyjevo rame. - Ako vam bilo što treba, obavijestite me -

rekao je. - Imam svoje ljude, teška su vremena.

Iz govornice je Smiley još jednom nazvao hamburški aerodrom, ovaj put da potvrdi Standfastov let

za londonski Heathrow. Učinivši to, kupio je marke i čvrstu omotnicu i na njoj napisao izmišljenu

adresu u Adelaidi, Australija. U omotnicu je stavio pasoš gospodina Standfa-sta i ubacio sve u

poštanski sandučić. Zatim, putujući kao obični gospodin George Smiley, zvanjem službenik, vratio se

na željezničku stanicu, prošavši bez neprilika preko danske granice. Za vrijeme putovanja, otišao je u

zahod i tamo pročitao pismo Ostrakove, svih sedam stranica, kopiju koju je načinio sam General na

Mikhelovom zastarjelom kopirnom stroju u maloj knjižnici posve blizu British Museuma. Ono što je

pročitao, dodano onome što je vidio tog dana, ispunilo ga je sve većom i gotovo nezadrživom

strepnjom. Vlakom, trajektom i na kraju taksijem, požurio je na kopenhagenski aerodrom Castrup. S

Castrupa je ulovio poslijepodnevni avion za Pariz pa iako je let trajao

185

samo jedan sat, u Smileyjevom svijetu trajao je čitav život, prenijevši ga kroz čitav niz njegovih

sjećanja, osjećaja i slutnji. Njegova srdžba i gnušanje zbog Leipzigovog umorstva, do sada

potiskivana, preplavila ga je i pridružila se strahovanju za Ostrakovu; ako su toliko toga učinili

Leipzigu i Generalu, što sve neće učiniti njoj? Putovanje kroz Schleswig-Holstein dalo mu je hitrost

nanovo oživljene mladosti, ali sada, u antiklimaksu bijega, spopala ga je neizlječiva ravnodušnost

godina. Kad je smrt tako blizu, razmišljao je, tako sveprisutna, kakve svrhe ima i dalje se boriti? Opet

je mislio o Karli i o njegovom apsolutizmu, koji je davao neki smisao vječnom životnom kaosu: razlog

za nasilje i za smrt; o Karli za kojeg je ubijanje uvijek bilo samo neizbježan dodatak velikom planu.

Kako ja mogu pobijediti? pitao se; sam, ograničen sumnjom i osjećajem pristojnosti - kako može bilo

tko od nas - protiv njegovog bešćutnog puškaranja?

Spuštanje aviona - i pomisao na obnavljanje hajke - povratilo ga je u život. Dva su Karle, rasuđivao je,

sjećajući se ponovo stoičkog lica, strpljivih očiju, žilavog tijela kako filozofski čeka vlastito uništenje.

Karla profesionalac, tako hladnokrvan da je mogao dopustiti, ako je potrebno, da prođe i deset

godina da bi neka akcija uspjela; u slučaju Billa Haydona - dvadeset; Karla iskusni špijun, praktičar,

spreman pristati na tucet gubitaka za jednu veliku pobjedu.

Postojao je i drugi Karla, Karla koji je ipak imao srce, puno ljubavi, Karla razoren ljudskošću. Ne bi me

smjelo zastrašiti to što pribjegava metodama svog zvanja, da bi obranio vlastitu slabost.

Posegnuvši za svojim slamnatim šeširom Smiley se slučajno sjetio viteškog obećanja koje je jednom

dao u vezi s Karlinim slomom. - Ne - odvratio je, kao odgovor na pitanje vrlo slično onome koje je

upravo postavio sam sebi. - Ne, Karla nije nesagoriv. Zato što je fanatik. I jednog dana, ako išta

budem imao s tim, taj nedostatak će biti njegova propast.

Zureći prema stajalištu taksija, prisjetio se da je tu primjedbu jednom izrekao Peteru Guillamu, koji

mu se u tom trenutku mnogo vrzmao po glavi.

186

18.

Ležeći na divanu Ostrakova je promatrala sumrak i ozbiljno se pitala najavljuje li on smak svijeta.

Cijeli je dan ono isto sumorno sivilo visilo nad dvorištem prepuštajući njen skučeni svijet stalnoj

večeri. U zoru bi ga zgnusnulo sepija rumenilo; u podne, ubrzo pošto bi ljudi stigli, nastupala je

nebeska redukcija i boje tamnjele u pećinski crnu, u iščekivanju njenog vlastitog kraja. A sada,

navečer, magla je još jače stegla pandže mraka oko koje su uzmicale. A tako je i sa samom

Ostrakovom, zaključila je bez gorčine; s mojim pretučenim crnomodrim tijelom, s mojom opsadom i

mojim nadama o drugom dolasku spasitelja; moj vlastiti dan isto tako gasne.

Kad se jutros probudila, činilo joj se da su joj vezane ruke i noge. Pokušala je pomaknuti jednu nogu i

istog su se trena užareni konopci stegli oko njenih bedara, grudi i želuca. Podigla je ruku, usprkos

gvozdenim sponama što su je vukle. Trebala joj je cijela vječnost da otpuže do kupaonice i još jedna

da se skine i spusti u toplu vodu. A kada je ušla, prepala se da će se onesvijestiti od boli, njeno ju je

premlaćeno meso tako strahovito peklo na mjestima gdje se ostrugalo o cestu. Začu nabijanje i

pomisli da dolazi iz njene glave, no onda shvati da je razjarena susjeda... Brojala je udarce crkvenog

sata; zaustavili su se na četiri, nikakvo čudo, dakle, što se susjeda buni zbog bučnog otjecanja vode

niz stare cijevi. Iscrpio ju je napor pripremanja kave no sjesti je odjednom postalo nepodnošljivo, a

leći isto tako grozno. Jedini način na koji se mogla odmoriti bio je da se nagne naprijed, s laktovima

na širokoj dasci. Odatle je mogla promatrati dvorište, da bi joj prošlo vrijeme a i da bi bila na oprezu,

a odatle je vidjela i one ljude, one dvije spodobe mraka kako ih je sada u mislima nazivala, gdje se

krevelje nadstojnici, a ta se stara koza od nadstojnice - madame la Pierre - krevelji natrag, vrteći

glavom lude: - Ne, Ostrakova nije ovdje, nije ovdje - nije ovdje na deset različitih načina što su poput

operetne arije odjekivali dvorištem - nije ovdje - zatomljujući udaranje isprašivača sagova, žamor

djece i ogovaranja dviju ostarjelih supruga s trećeg kata što su se s turbanima na glavama nagnule

kroz svoje prozore udaljene dva metra - nije ovdjel Sve dok joj ni dijete ne bi vjerovalo.

Ako je željela čitati, knjigu je morala staviti na dasku koja je, nakon što su se pojavili oni ljudi, postala

i mjesto za držanje pištolja sve dok na kundaku nije zamijetila metalni nastavak s malim otvorom te

sa

ženskom praktičnošću, improvizirala uzicu od kuhinjskog konopa. Tako je držeći pištolj za vratom

imala obje ruke slobodne kada se trebalo pomoću njih micati sobom. No kad bi je lupnuo po

grudima, činilo joj se da će povratiti od boli. Pošto su oni ljudi ponovo otišli, počela je glasno

recitirati, dok se bavila kućnim poslovima jer je samoj sebi obećala da ih neće zapustiti za vrijeme

svog zatočeništva. - Jedan visoki čovjek, jedan kožnati kaput, jedan homburški šešir - mrmljala je

posluživši se velikodušnim sljedovanjem votke da bi došla k sebi.

- Jedan široki čovjek, jedna glava što ćelavi, sive rupičaste cipelel

- Načiniti pjesme od svog pamćenja, razmišljala je; otpjevati ih čarobnjaku, Generalu - oh, zašto ne

odgovore na moje drugo pismo?

Ponovo je bila dijete, pala s ponija, a poni se vratio i zgazio ju. Ponovo je bila žena, pokušavala biti

majkom. Prisjećala se ona tri dana neizdržive boli tokom kojih se Aleksandra žestoko opirala izlasku

na sivu i opasnu svjetlost neopranog moskovskog sanatorija - istu svjetlost kakva je sada bila pred

njenim prozorom i ležala poput neprirodne prašine po uglačanim podovima njezina stana. Čula je

samu sebe kako zaziva Glikmana. - Dovedite ga k meni, dovedite ga k meni. - Sjećala se kako joj se

ponekad činilo da je Glikman, njen ljubavnik, a ne njegovo dijete, taj kojeg rađa - kao da se cijelo

njegovo krupno, kosmato tijelo pokušavalo probiti iz nje - ili u nju? - i kao da će, rodi li, dovesti

Glikmana baš u ono sužanjstvo kojeg se užasavala zbog njega.

Zašto ga nije bilo, zašto nije htio doći? pitala se brkajući Glikmana s Generalom i s čarobnjakom.

Zašto ne odgovore na moje pismo?

Dobro je znala zašto joj Glikman nije došao kada se borila s Aleksandrom. Sama ga je molila da se

drži podalje. - Imaš hrabrosti za patnju i to je dovoljno - rekla mu je. - Ali nemaš hrabrosti da budeš

svjedokom tuđih patnji, i zbog toga te također volim. Kristu je bilo i suviše lako - rekla mu je - Krist je

mogao izliječiti gubavce. Krist je mogao učiniti da slijepi progledaju, a mrtvi ožive. Mogao je čak

umrijeti za razumnu stvar. Ali ti nisi Krist, ti si Glikman, i u pogledu moje boli ne možeš učiniti ništa

osim gledati je i sam patiti, a od toga nema nikakve koristi.

No s Generalom i njegovim čarobnjakom je drugačije, umovala je nekako ogorčeno; oni su se sami

proglasili iscjeliteljima moje bolesti i ja imam pravo na njih.

U dogovoreno vrijeme pojavila se kretenska, revuća nadstojnica, u punom sastavu sa svojim

pećinskim mužem koji je nosio odvijač. Bili su vrlo uzbuđeni zbog Ostrakove i sretni što joj mogu

donijeti tako povjerljive vijesti. Ostrakova se pažljivo pripremila za taj posjet, uključila glazbu,

našminkala lice, nagomilala knjige pokraj divana kako bi stvorila dojam introspekcije.

- Posjetioci, madame, muškarci... Ne, nisu htjeli ostaviti imena... došli su u kratak posjet iz

inozemstva... poznavali su vašeg muža, madame. Emigranti, kao i vi... Ne, željeli su da to bude

iznenađenje, madame... Rekli su da vam donose darove, tajna, madame,

188

a jedan od njih tako krupan i snažan i dobrog izgleda... Ne, navratit će drugi put, došli su ovamo zbog

posla, mnoštvo sastanaka, rekli su... Ne, taksijem, i pustili su ga čekati - taj trošak, zamislite!

Ostrakova se nasmijala i položila dlan na nadstojničinu ruku, i fizički je uvlačeći u tu veliku tajnu, a

pećinski je čovjek za to vrijeme stajao i otpuhivao miris cigareta i češnjaka na njih obje.

- Poslušajte - rekla je. - Oboje. Čujte me, monsieur i madame la Pierre. Znam ja dobro tko su ti

bogati i zgodni posjetioci. To su ništ'--koristi susjedi moga muža, iz Marseillea, lijeni đavoli i grozni

vjetro-piri. Ako mi donose darove, možete biti uvjereni da će isto tako zatražiti krevet, a

najvjerojatnije i večeru. Budite ljubazni i recite im da ću ostati na selu, još nekoliko dana. Dragi su mi,

no moram imati svoj mir.

Kakve god sumnje ili razočarenja da su ostali u njihovim glavama, Ostrakova ih je uklonila novcem, i

sada je bila ponovo sama - s uzicom oko vrata. Ispružila se na divanu, bokova uzdignutih u položaj

koji je bio donekle podnošljiv. U ruci joj je bio pištolj, uperen prema vratima, a mogla je čuti dva para

koraka kako se uspinju stepenicama, jedni teški, drugi lagani.

Ponovila je: - Jedan visoki čovjek, jedan kožni kaput... Jedan široki čovjek, sive rupičaste cipele...

A zatim kucanje, bojažljivo poput djetinje izjave ljubavi. I nepoznat glas koji je govorio francuski

nepoznatim naglaskom, sporo i na klasičan način poput njenog muža Ostrakova, i s istom

zavodljivom blagošću.

- Madame Ostrakova. Molim vas pustite me. Došao sam vam pomoći.

S osjećajem da je svemu kraj, Ostrakova promišljeno napne pištolj svog pokojnog muža i čvrstim,

mada bolnim koracima krenu prema vratima. Približavala se bočno, nije imala cipela i nije vjerovala

špijunki nalik na riblje oko. Ništa je ne bi uvjerilo da kroz nju nije moguće viriti u oba pravca. Zbog

toga je krenula po sobi zaobilaznim putem, nadajući se izbjeći njenom vidokrugu, i usput prošla

pored Ostrakovljevog nejasnog portreta te se osjetila silno ogorčenom što je bio dovoljno sebičan da

umre tako rano umjesto da ostane živ kako bi je mogao zaštititi. No tada pomisli: ne. Promijenila

sam se. Posjedujem vlastitu hrabrost.

A doista ju je posjedovala. Spremala se u rat, svaka je minuta mogla biti njena posljednja, no bolova

je nestalo, tijelo se osjećalo isto tako spremnim kao što je bilo za Glikmana, uvijek, u svako vrijeme,

mogla je oćutjeti kako joj njegova energija protječe udovima, poput pojačanja. Glikman je bio uz nju,

sjećala se njegove snage premda nije za njom žudjela. Obuze ju biblijska slutnja da ju je sve ono

njegovo neumorno vođenje ljubavi okrijepilo izdržljivošću za ovaj trenutak. Posjedovala je smirenost

Ostrakova i čast Ostrakova; imala je njegov

189

pištolj. Ali ipak je ta očajnička, usamljenička hrabrost bila samo njezina, bila je to hrabrost

probuđene, lišene, gnjevne majke: Aleksandra! Ljudi koji su je došli ubiti bili su oni isti koji su se

narugali njenom tajnom majčinstvu, koji su ubili Ostrakova i Glikmana i koji će poubijati cijeli jadni

svijet ako ih ona ne spriječi.

Željela je samo da stigne naciljati prije no što opali, i bi joj jasno da samo dok su vrata zatvorena i

zabrtvljena, a špijunka na svom mjestu, može ciljati iz velike blizine - a što je manja blizina to bolje,

jer bila je sasvim razumno skromna u vezi sa svojom streljačkom vještinom. Stavila je prst na otvor

da im onemogući zirkanje unutra, a zatim prislonila oko kako bi vidjela tko su, i prvo što je ugledala

bijaše njena glupava nadstojnica, vrlo blizu, kroz izobličujuće leće okrugla poput luka, zelene kose od

odbljeska keramičkih pločica na odmorištu, sa širokim gumenim osmijehom i nosom koji je stršao

poput patkina kljuna. Ostrakovoj sinu da su oni lagani koraci bili njezini. A slijedeće što je ugledala

bio je mali džentlmen s naočalama koji je kroz riblje oko bio isto tako debeo kao i čovječuljak na

reklami za Michelin gume. Dok ga je promatrala, on je ozbiljno skinuo slamnati šešir koji je izašao

ravno iz Turgenjevljevog romana, i držao ga po strani kao da je upravo čuo svoju nacionalnu himnu.

Po tom pokretu zaključi da joj mali džentlmen hoće reći kako zna da se ona boji, i zna da je

prikriveno lice ono čega se najviše boji, i da joj otkrivši glavu na neki način iskazuje svoje dobre

namjere.

Njegova mirnoća i ozbiljnost odisali su smjernom odanošću i to je ponovo podsjeti na Ostrakova;

leće su ga možda pretvarale u žabu ali mu nisu mogle oduzeti njegovo držanje. I naočale, tako

neophodno potrebne vidu kao štap bogalju, podsjećale su je na Ostrakova. Sve je to Ostrakova

zamijetila, udarajućeg srca ali nepokolebljiva oka, prilikom prvog promatranja, s cijevi pištolja

prislonjenom o vrata i prstom na okidaču, i razmišljala bi ili ne bi pucala na njega sada i ovdje, ravno

kroz vrata - Evo ti, ovo za Glikmana, ovo za Ostrakova, ovo za Aleksandru!

Jer u svom je sumnjičavom stanju bila spremna povjerovati da su tog čovjeka izabrali upravo zbog

njegove ljudskosti; zbog toga što su znali da je i sam Ostrakov imao tu istu sposobnost da bude

istodobno debeo i dostojanstven.

- Nije mi potrebna pomoć- napokon im je doviknula i s užasom promatrala kakav će učinak njene

riječi imati na njega. No dok je ona promatrala, glupava je nadstojnica odlučila započeti s urlanjem

za svoj vlastiti račun.

- Madame, on je gospodin! On je Englez! On je zabrinut zbog vas! Vi ste bolesni, madame, cijela se

ulica plaši za vas! Madame, više ne možete ostati ovako zaključani. - Stanka. - On je liječnik,

madame, zar ne, monsieur? Istaknuti liječnik za duševne bolesti! -1 tada Ostrakova ču tu glupaču

kako mu šapuće: - Recite joj monsieur. Recite joj da ste liječnik.

190

No stranac odmahnu glavom u znak neodobravanja i odgovori: - Ne. To nije istina.

- Madame, otvorite ili ću dovesti policiju - povikala je nadstojni-ca. - Ruskinja, a pravi takav skandal!

- Nije mi potrebna pomoć- ponovila je Ostrakova, mnogo glasnije.

No većjoj je bilo jasno da joj je pomoćbila potrebnija više od ičeg drugog; da bez nje neće nikada

ubiti, ništa više no što bi Glikman ubio. Čak i da je pred njom sam đavo, ne bi mogla ubiti dijete druge

žene.

I dok je nastavljala budno motriti, maleni je čovjek zakoračio naprijed tako da je njegovo lice,

iskrivljeno poput lica pod vodom, bilo jedino što je sada vidjela u lećama; i po prvi put opazi umor na

njemu, crvenilo očiju iza naočala i teške sjenke pod njima; i oćuti u njemu gorljivu brigu za sebe,

brigu koja nije imala ništa sa smrću, većs preživ-ljenjem; osjetila je da gleda u lice kojem je stalo, a ne

u neko što je zauvijek odbacilo suosjećanje. Lice se još više približilo i iznenadni zveket otvora za

pisma gotovo je navede da omaškom povuče okidač, i to je prestravi. Osjetila je kako joj se ruka grči

i zaustavila ju je baš u samom trenutku izvršenja; zatim stala da bi podigla omotnicu s oti-rača. Bilo

je to njeno pismo, naslovljeno na Generala - ono drugo, u kojem je vapila »Netko me pokušava

ubiti«, napisano na francuskom. Kao posljednji znak otpora pretvarala se da razmišlja da li je to

pismo trik, da li su ga uhvatili na putu, kupili, ukrali, ili učinili što većvaralice čine. No vidjevši svoje

pismo, prepoznavši njegove uvodne riječi, njegov očajnički ton, postala je beskrajno umorna od

nepovjerenja, umorna od nastojanja da otkrije zlo tamo gdje je više no išta željela otkriti dobro.

Ponovo je začula glas debelog čovjeka, dobro naučen ali pomalo zastario francuski, i on je podsjeti

na školske rime kojih se napola sjećala. A ako je to što je govorio bila laž, onda je to bila

najprepredenija laž koju je čula u svom životu.

- Čarobnjak je mrtav, madame - rekao je zamagljujući riblje oko svojim dahom. - Stigao sam iz

Londona da bih vam pomogao umjesto njega.

Još četiri godine kasnije, a vjerojatno i cijelog svog života, Peter Guillam će pričati, s različitim

stupnjevima iskrenosti, priču o svom dolasku kući te večeri. Naglašavat će da su okolnosti bile

izuzetne. Bio je

- prvo - loše raspoložen, takav je bio čitavog dana. Drugo - njegov ga je ambasador na tjednom

sastanku javno ukorio zbog nedolično lakoumne primjedbe o britanskoj platnoj bilanci. Treće - bio se

tek oženio a njegova je vrlo mlada žena bila u drugom stanju. Njen je telefonski poziv

- četvrto - uslijedio nekoliko trenutaka nakon što je dešifrirao dugu i krajnje dosadnu poruku iz

Circusa kojom su ga petnaesti put podsjećali da se nikakve, ponovljeno nikakve operacije ne smiju

poduzimati na francuskom području bez prethodnog pismenog odobrenja Glavnog

191

ureda. I - peto - le tout Pariš je bio obuzet jednim od svojih periodičnih strahova od kidnapiranja. A

posljednje, mjesto šefa agenture Circusa u Parizu bilo je opće poznata prijelazna točka za službenike

koji će uskoro biti pokopani, i pružalo je jedva nešto više od prilike za beskrajne ručkove s

raznoraznim vrlo iskvarenim i vrlo dosadnim šefovima konkurentske francuske Obavještajne službe

koji su više vremena provodili špijunirajući jedni druge nego svoje navodne neprijatelje. Svi se ovi

činioci, kasnije će inzistirati Guillam, moraju uzeti u obzir prije no što ga bilo tko optuži za naglost.

Guillam je, možemo dodati, bio sportski građen, napola Francuz, no zbog toga još više Englez; bio je

vitak, i dovoljno blizu onom što se naziva privlačnim - no iako se cijelim putem oštro borio, približio

se pedesetoj, onoj prijelomnoj dobi nakon koje karijera malo kojeg terenca uspijeva preživjeti. Osim

toga posjedovao je nov novcat njemački Porsche koji je nabavio, ponešto stidljivo, po diplomatskim

cijenama i parkirao, uz ambasadorovo oštro negodovanje na parkiralištu ambasade.

Marie-Clair Guillam je, dakle, nazvala svoga muža točno u šest, baš dok je zaključavao knjige sa

šiframa. Guillam je imao dvije telefonske linije, jedna je bila operativna i direktna. Druga je išla preko

centrale ambasade. Marie-Claire je nazvala preko direktne linije, što su se dogovorili da će učiniti

jedino u zaista hitnom slučaju. Govorila je francuski koji je, istina, bio njen materinji jezik no u

posljednje su vrijeme razgovarali na engleskom da bi usavršili tečnost govora.

- Peter - započela je.

Odmah je zamijetio napetost u njenome glasu.

- Marie-Claire? Što se događa?

- Peter, netko je ovdje. Želi da smjesta dođeš.

- Tko?

- Ne mogu reći. Važno je. Molim te, dođi smjesta kući - ponovila je i prekinula vezu.

Glavni Guillamov pomoćnik, izvjesni gospodin Anstruther, stajao je pred vratima sef-sobe baš u

trenutku kad je uslijedio poziv i čekao da Guillam okrene kombinaciju prije no što obojica stave

unutra svoje ključeve. Kroz otvorena vrata Guillamovog ureda vidio je kako ovaj treska slušalicom, a

slijedeće čega je bio svjestan bilo je da je Guillam dobacio Anstrutheru - dugačak hitac, vjerojatno

petnaest stopa - posvećeni osobni ključ šefa agenture, simbol njegova ureda, a, Anstruther ga nekim

čudom uhvatio - podigao je lijevu ruku i uhvatio ga u dlan, poput američkog igrača bezbola; ne bi to

više mogao ponoviti da pokuša stotinu puta, rekao je kasnije Guillamu.

- Ne mičite se odavde dok vas ne nazovem! - povikao je Guillam. - Sjednite za moj stol i pazite na ove

telefone. Jeste li me čuli?

Anstruther je čuo, no tada je Guillam većbio na pola puta niz besmisleno elegantno, spiralno

stepenište ambasade jureći između tipkačica, stražara i krasnih mladih ljudi što su se spremali na

večernju koktel rundu. Nekoliko sekundi kasnije bio je za volanom svog Por-

192

schea, ganjajući motor poput vozača na trkama, što je u nekom drugom životu lako mogao biti.

Guillam je stanovao u Neuillyju i inače su ga te sportske jurnjave za vrijeme prometne »špice«

prilično zabavljale podsjećajući ga dva puta dnevno - prema vlastitim riječima - da je nasuprot

zatupljujuće dosadnoj svakodnevnici u Ambasadi, život oko njega bio divlji, neobuzdan i zabavan.

Čak se upustio u to da odmjerava sebi vrijeme. Ako bi krenuo Avenijom Charles de Gaulle i na

semaforima imao povoljan vjetar, dvadeset pet minuta kroz večernji promet nije bilo nerazumno.

Kasno navečer i rano ujutro, s praznim cestama i svojim CD tablicama, mogao je smanjiti na

petnaest, no u vrijeme prometne »špice« i trideset pet minuta je bilo brzo, a četrdeset norma. Te

večeri, progonjen vizijom Marie-CIaire koju hrpa poludjelih nihilista drži na dometu pištolja, prevalio

je tu udaljenost za osamnaest minuta. Izvještaji policije koji su kasnije podneseni ambasadoru

optuživali su ga da je triput prošao kroz crveno i približio se brzini od sto četrdeset kilometara ušavši

na područje gdje je stanovao, no to su naravno bile rekonstrukcije, jer nitko nije pokazao želju da

pokuša održati njegov tempo. Sam Guillam se te vožnje vrlo slabo sjeća, osim jedva izbjegnutog

sudara s kamionom za prijevoz namještaja, i suludog biciklista koji je zabio sebi u glavu da zaokrene

ulijevo kada je Guillam bio jedva sto pedeset metara iza njega.

Njegov se stan nalazio u vili na trećem katu. Naglo zakočivši prije no što je stigao do svog ulaza,

ugasi motor i pusti da auto još neko vrijeme klizi dok se nije zaustavio, a zatim pohita k ulaznim

vratima onoliko tiho koliko je to u žurbi bilo moguće. Očekivao je da će negdje u blizini vidjeti

parkiran auto, s vozačem spremnim na bijeg za volanom, no na njegovo olakšanje nije ga bilo na

vidiku. Međutim, u njihovoj je spavaonici gorjelo svjetlo, tako da je sada zamislio Marie-CIaire

začepljenih ustiju i vezanu za krevet, dok oni što su je zarobili sjede oko nje, čekajući da Guillam

stigne. Ako su njega željeli, nije ih imao namjeru razočarati. Stigao je nenaoružan, nije imao drugog

izbora. Administrativci Circusa bogobojazno su se užasavali oružja, i njegov je nedopušteni revolver

bio u ormariću pokraj kreveta, gdje su ga bez sumnje do sada većpronašli. Tiho se popeo

stepenicama i pred vratima skinuo jaknu te je odložio na pod pokraj sebe. U raci je imao svoj ključ i

sada ga je, što je tiše mogao, utaknuo u ključanicu, pritisnuo zvonce i objavio - Facteur - poštar - kroz

otvor za pisma, a zatim - Express. - Držeći ruku na ključu, iščekivao je dok nije začuo kako se

približavaju koraci za koje je odmah znao da ne pripadaju Marie-CIaire. Bili su spori, čak teški, i

Guillamovu uhu odvećsamouvjereni. A došli su iz spavaonice. Ono što je zatim učinio, učinio je

odjednom. Znao je, da bi se vrata otvorila, treba napraviti dva određena pokreta: najprije skinuti

lanac, a zatim osloboditi zapor. Čekao je napola čučeći, dok nije čuo kako lanac pada i zatim se

poslužio svojim oružjem iznenađenja: okrenuo je ključ u bravi i svom se težinom navalio na vrata, a

učinivši to, osjetio je veliko zadovoljstvo vidjevši kako se nezgrapan muški lik

193

divlje zavrtio i pao na ogledalo u predsoblju, strgnuvši ga s kuke, na što ga je Guillam dograbio za

ruku i okrenuo je u opaki lomni zahvat - da bi tek tada ugledao preplašeno lice svog dugogodišnjeg

prijatelja i mentora, Georgea Smilevja, gdje bespomoćno zuri u njega.

Ono što je slijedilo nakon tog susreta Guillam prilično nejasno opisuje; on, naravno, nije bio

obaviješten o Smileyjevom dolasku, a Smiley je

- vjerojatno zbog straha od mikrofona - rekao vrlo malo da ga uputi u stvar. Marie-Claire se nalazila u

spavaonici, no nije bila ni vezana ni začepljenih ustiju; Ostrakova je bila ta koja je, na inzistiranje

Marie--Claire, ležala na krevetu, još uvijek u svojoj staroj crnoj haljini, a Marie-Claire ju je nuđala svim

čega se mogla sjetiti - pileća prsa u aspiku, čaj od mente, sva bolesnička hrana koju je marljivo

skupljala za onaj divan dan, na žalost još uvijek nesaglediv, kada će se Guillam razboljeti a ona

brinuti o njemu. Ostrakova je, zamijeti Guillam (ime joj je trebalo tek naučiti) po svemu sudeći bila

pretučena. Imala je široke sive masnice oko očiju i usta, a prsti su joj bili posječeni, očito dok se

pokušavala obraniti. Nakratko dopustivši Guillamu uvid u taj prizor - pretučena dama o kojoj brine

uznemirena mladenka-dijete

- Smiley ga povede u njegovu radnu sobu gdje je sa svim autoritetom Guillamovog starog šefa, što je

doista i bio, brzo iznio svoje zahtjeve. Tek sada se Guillamova žurba pokazala opravdanom.

Ostrakova

- Smiley je govorio o njoj samo kao o »našem gostu« - mora napustiti Pariz još noćas, rekao je. Kuća

za tajne sastanke izvan Orleansa - nazvao ju je »naša ladanjska vila« - nije bila dovoljno sigurna;

trebalo ju je smjestiti negdje gdje će imati pažnju i zaštitu. Guillam se prisjetio francuskog para u

Arrasu, agenta u mirovini i njegove žene, koji su u prošlosti većpružili sklonište povremenim

prolaznim pticama iz Circusa. Dogovorili su se da će im telefonirati ali ne iz stana, Smiley ga je

poslao u telefonsku govornicu. Dok je Guillam organizirao sve što je bilo neophodno i vratio se,

Smiley je ispisao kratku poruku na listu groznog papira za pisanje koji je pripadao Marie-Claire i

pokazivao kuniće kako pasu. Htio je da ju Guillam odmah pošalje u Circus, »Osobno za Saula

Enderbyja, dešifrirati sami«. Tekst koji je Guillam na Smileyjevo navaljivanje morao pročitati (ali ne

glasno), uljudno je zahtijevao od Enderbyja - »s obzirom na drugu smrt o kojoj ste bez sumnje do

sada većobaviješteni« - sastanak kod Bena četrdeset osam sati od tada. Guillam nije imao pojma

gdje je taj Ben.

- I još nešto, Peter.

- Da, George - reče Guillam, još uvijek zbunjen.

- Pretpostavljam da postoji službeni imenik svih ovdje postavljenih diplomata. Imaš li, kojim

slučajem, tu stvar u kući?

Imao ga je. Zapravo, Marie-Claire je živjela pomoću njega. Uopće nije pamtila imena, tako da je taj

popis ležao pokraj telefona u spavaonici da bi joj bio pri ruci svaku put kad bi ih neki član strane

194

ambasade nazvao da bi im uputio još jedan od mnoštva poziva na piće, večeru ili, najgore od svega,

na proslavu Nacionalnog dana. Guillam ga je donio i nekoliko trenutaka kasnije zirkao preko

Smileyjevog ramena. »Kirov«, pročitao je - ali naglas - prateći putanju Smileyjeva palca - »Kirov,

Oleg, drugi sekretar (trgovački ataše). Neoženjen.« A iza toga adresa u getu sovjetske ambasade u

sedmom okrugu.

- Jesi li ikada naletio na njega? - upita Smiley.

Guillam zavrti glavom. - Razmotrili smo ga prije nekoliko godina. Označen je sa »ruke k sebi« -

uzvrati.

- Kada je sastavljen ovaj spisak? - upita Smiley. Odgovor je bio otisnut na koricama: Prosinac prošle

godine.

Smiley reče: - Dakle, kad stigneš u ured...

- Pogledat ću u dosje - obeća Guillam.

- Postoji još i ovo - oštro reče Smiley i pruži Guillamu običnu vrećicu u kojoj se nalazilo, kako je

kasnije vidio, nekoliko mikrokazeta i debela smeđa omotnica.

- S prvom sutrašnjom pošiljkom, molim te - reče Smiley. - Isti postupak i isti primalac kao i kod

telegrama.

Napustivši Smileyja koji je još uvijek zurio u spisak i dvije žene zatvorene u spavaonici, Guillam

požuri natrag u ambasadu te povjeri vrećicu zajedno sa Smileyjevim uputama smetenom

Anstrutheru, oslo-bodivši ga bdijenja nad telefonom. Smileyjeva je napetost ozbiljno zarazila i

Guillama, znojio se. Tokom svih godina što je poznavao Georgea, pričao je kasnije, nikada ga nije

vidio tako zamišljenog, tako zaokupljenog, tako nejasnog i tako očajnog. Ponovo otvorivši sef-sobu,

sam je šifrirao i otposlao telegram, pričekavši tek toliko da od Glavnog ureda dobije potvrdu o

primitku, i odmah izvukao dosje o djelatnosti sovjetske ambasade te stao listati izvještaje. Nije

morao dugo tražiti. Kirov, Oleg, drugi sekretar (trgovački ataše), ovaj put opisan kao »oženjen ali

žena nije en poste«, vratio se u Moskvu prije dva tjedna. U rubrici ostavljenoj za razne opaske, iz

francuske službe za vezu dodali su da je, prema obaviještenim sovjetskim krugovima, Kirov »hitno

pozvan u sovjetsko Ministarstvo vanjskih poslova da bi preuzeo odgovorno mjesto koje je iznenada

upražnjeno«. Zbog toga nije bilo moguće upriličiti uobičajene oproštajne svečanosti.

Smiley je, kada se Guillam vratio u Neuilly, primio te podatke u potpunoj tišini. Nije djelovao

začuđeno, no na neki je način djelovao prestravljeno, a kada je napokon progovorio - što nije učinio

sve dok se sve troje nije našlo u autu jureći za Arras - glas mu je zvučao gotovo beznadno. - Da -

rekao je - kao da Guillam zna cijelu pripovijest od početka do kraja. - Da, to se moglo očekivati od

njega, zar ne? Da će pozvati Kirova natrag zbog unapređenja kako bi bio siguran da će zaista doći.

George nije govorio takvim tonom, rekao je Guillam - bez sumnje s mudrošću onog koji poznaje

ranija zbivanja - još od one noći kada je otkrio da je Bill Haydon Karlova krtica baš kao i Annin

ljubavnik.

195

I Ostrakova se također, razmišljajući kasnije o tome, vrlo nepovezano sjećala te noći, vožnje

automobilom u toku koje joj je uspjelo zaspati, i strpljivog ali upornog ispitivanja kojem ju je

podvrgao mali bucmasti čovjek kada se probudila kasno slijedećeg jutra. Vjerojatno je privremeno

izgubila sposobnost da bude impresionirana - pa, prema tome, i da se sjeća. Odgovarala je na

njegova pitanja, bila mu zahvalna, dala mu je - bez zanosa ili »kićenja« - iste informacije koje je dala

čarobnjaku, iako se činilo da ih on većinu ionako većima.

- Čarobnjak - rekla je u jednom trenutku. - Mrtav. Moj bože.

Pitala je za Generala, no jedva da je i marila za Smilevjev neodređen odgovor. Razmišljala je o

Ostrakovu, pa o Glikmanu, i sada

0 čarobnjaku - a nije mu znala ni ime. Njen domaćin i domaćica bili su također ljubazni prema njoj,

no nisu ostavili nikakvog dojma. Kišilo je

1 nije mogla vidjeti daleka polja.

No kako god bilo, malo-pomalo, dok su tjedni prolazili, Ostrakova se prepustila idiličnom zimskom

snu. Duga zima je nastupila rano i ona je dopustila da je njeni snjegovi zagrle; šetala je malo, a zatim

mnogo, rano lijegala, govorila rijetko i dok joj se tijelo oporavljalo, duša ga je slijedila. Isprva joj je

mislima vladala oprostiva zbrka i hvatala je sebe kako o svojoj kćeri razmišlja onako kako ju je opisao

riđi neznanac: kao o razornom otpadniku i neukrotivom buntovniku. A tada joj se postepeno ukazala

logika stvari. Negdje, umovala je, postoji prava Aleksandra koja živi i svoje je biće, kao što je bila i

ranije. Ili, nije kao ni ranije. U svakom slučaju, laži riđeg čovjeka tiču se nekog posve drugačijeg

stvora, onog kojeg su izmislili za svoje potrebe. Uspjelo joj je čak naći utjehu u vjerojatnosti da njena

kći, ako uopće živi, živi sasvim nesvjesna njihovih spletki. Možda su povrede što su se sručile na nju -

one duševne baš kao i tjelesne - učinile ono što nisu uspjele godine molitvi i nemira, te je oslobodile

samooptužbi u vezi s Aleksandrom. U svojoj je dokolici tugovala za Glikmanom, bila je svjesna da je

sasvim sama na svijetu, no u zimskom krajobrazu ta joj samoća nije teško padala. Umirovljeni

brigadni general ponudio joj je brak, no ona je odbila. Kasnije se pokazalo da ga nudi svakome. Peter

Guillam ju je posjećivao barem jedanput tjedno i ponekad bi šetali zajedno sat ili dva. Na savršenom

francuskom on bi joj govorio o vrtlarstvu, temi o kojoj je imao neiscrpno znanje. To je bio život

Ostrakove, koliko se tiče ove priče. Živjela ga je u potpunom neznanju o događajima što ih je

pokrenulo njezino prvo pismo Generalu.

196

19

- Jesi li siguran da se on zaista zove Ferguson? - Saul Enderby je otezao riječi na lijenom kokniju

Belgravie, stoje bila posljednja vulgarnost engleske više klase.

- Nikada nisam sumnjao u to - uzvrati Smiley.

- On je čini se posljednje što nam je preostalo od cijele »izviđačke« staje. Savjetnici danas ne

odobravaju nadzor na domaćem tlu. Protupartijski ili tako nešto - Enderby je nastavio proučavati

pozamašan dokument u ruci. - A kako se ti zoveš, George? Sherlock Holmes na tragu svom jadnom

starom Moriartyju? Kapetan Ahab u potrazi za svojim bijelim kitom? Tko si ti?

Smiley nije odgovorio.

- Moram priznati da bih volio imati neprijatelja - primijeti Enderby okrećući nekoliko stranica. -

Većga godinama tražim. Zar ne, Sam?

- Dan i noć, šefe - spremno se složi Sam Collins i uputi odan pogled svome gazdi.

Benov stan je zapravo bila stražnja soba mračnog hotela u Knightsbridgeu, i tri su se čovjeka našla

tamo prije jedan sat. Na vratima je pisalo »UPRAVA, STROGO PRIVATNO« a iznutra se nalazilo

predsoblje za kapute, šešire i odjeljivanje od javnosti, iza kojeg je ležalo svetište puno knjiga i

mošusa, odijeljeno pregradom od hrasto-vine koje je imalo pogled na vlastiti pravokutni zidom

ograđeni vrt ukraden iz parka, s ribnjakom, mramornim anđelom i putićem za šetnje i razmišljanja.

Benov je identitet, ako ga je uopće ikada imao, bio zagubljen u neispisanom arhivu mitologije

Circusa. No to je njegovo mjestašce ostalo, kao nigdje zabilježena povlastica Enderbyjevog položaja,

a prije njega Smileyjevog - i kao unaprijed dogovorena baza za sastanke koji se, naknadno gledano,

nikada nisu održali.

- Pročitat ću ponovo, ako nemate ništa protiv - rekao je Enderby. - Pomalo teško shvaćam u ovo

doba dana.

- Mislim da bi nam i te kako pomoglo, šefe - reče Collins. Enderby podesi naočale s polulećama, no

samo zato da bi se

zagledao preko njih, a Smiley je ionako imao teoriju da su od običnog stakla.

- Govori Kirov. To je nakon što ga je Leipzig uhvatio za vrat, zar ne, George? - Smiley odsutno kimnu.

- Još uvijek sjede spuštenih gaća u javnoj kući, no većje pet ujutro i curice su poslali doma. Najprije

imamo Kirovljevo plačno kako-si-mi-mogao-to-učiniti? »Mislio sam da si mi prijatelj, Otto«! kaže on.

Isuse, pogrešnog je zamislio! A zatim slijedi njegova izjava koju su prevodioci prenijeli na loš

engleski. Sklopili su sporazum, je F to prava riječ, George? Hm i ah su izbačeni.

Da li je to bila prava riječ ili ne, o tome Smiley nije ponudio odgovor. Možda se to nije ni očekivalo od

njega. Sjedio je vrlo smireno u kožnom naslonjaču, nagnuvši se naprijed preko sklopljenih ruku, a

kaput od tvida nije skidao. Do lakta su mu ležale stranice s otkucanom Kirovljevom izjavom.

Djelovao je izmučeno, i Enderbyje kasnije izjavio da mu se činilo kao da je na dijeti. Sam Collins, šef

Operativnog odsjeka, sjedio je doslovce u Enderbyjevoj sjeni, dotjeran čovjek napadnog, uvijek

spremnog osmijeha. Postojala su vremena kada je Collins spadao među tvrdokorne momke Circusa,

godine terena bile su ga naučiie prezirati farizejštinu petoga kata. No sada je to bila zvjero-kradica

pretvorena u čuvara lovišta, što je gajila svoju mirovinu i sigurnost na isti način na koji je nekad gajila

svoju mrežu. Namjerno se prepustio otupjelosti; pušio je smeđe cigarete do oznake na polovici, a

zatim ih gasio u napukloj morskoj školjci, dok mu je pseći pogled vjerno počivao na Enderbyju, gazdi.

Enderby je stajao podbočen

0 francuski prozor, ocrtan svjetlošću što je dopirala izvana, i šibicom čačkao zube. Iz lijevog mu je

rukava virio svileni rupčić, a stajao je s jednim koljenom prema naprijed, malo povijen kao da se

nalazi u Ascotu, u prostoru rezerviranom za članove. U vrtu su krpice magle ležale raštrkane po travi

poput tanke gaze. Enderby uvuče glavu natrag, držeći dokument malo podalje kao da je jelovnik.

- Pa krenimo. Ja sam Kirov. »Kao službeniku za financije moskovskog Centra, od 1970. do 1974. bila

mi je dužnost otkrivati nepravilnosti u prikazima troškova što su stizali iz prekomorskih agentura, te

prekršioce unositi u knjige.«

Prekinuo je i ponovo se zagledao preko naočala. - To je sve bilo prije no što je Kirov poslan u Pariz,

točno?

- Vraški točno - reče Collins prodorno, te pogleda Smileyja tražeći podršku koju ne dobi.

- Samo razjašnjavam stvar, znaš, George - objašnjavao je Enderby. - Gledam da li su mi sve ovce na

broju. Nemam tvoje male sive stanice.

Sam Collins se široko nasmije na šefov izljev skromnosti. Enderby nastavi: - Rezultat provođenja tih

krajnje osjetljivih

1 povjerljivih istraga, koje su u nekim slučajevima dovele do kažnjavanja visokih službenika

moskovskog Centra, bilo je moje poznanstvo s vođom nezavisnog Trinaestog obavještajnog

direktorata, koji je podređen Centralnom komitetu Partije, poznatim u Centru jedino po

operativnom imenu Karla. To je žensko ime i kažu da potječe iz prve mreže koju je kontrolirao. Je li

to istina, George?

- Bilo je to za vrijeme španjolskog građanskog rata - reče Smiley.

- Tog velikog igrališta. Dobro, dobro. No da nastavimo.

198

»Trinaesti direktorat je posebna služba unutar moskovskog Centra, a njegova je glavna dužnost

regrutiranje i uvježbavanje dobro prikrivenih ilegalnih agenata koji se ubacuju u fašističke zemlje, te

su poznati i kao krtice... bla... bla... bla.

Cesto prođe mnogo godina prije no što krtica pronađe svoje mjesto u zemlji koja joj je cilj, te

postane aktivna u tajnom radu.« Sjenke Prokletog Billa Haydona. »Zadatak održavanja veze s

takvim krticama nije povjeren uobičajenim prekomorskim agenturama većKarlinom predstavniku,

obično nekom vojnom oficiru, koji obavlja svakodnevnu dužnost atašea pri nekoj ambasadi. Karla

osobno bira takve predstavnike i oni sačinjavaju elitu... bla... bla... uživajući povlasticu povjerenja i

slobode što se ne ukazuje ostalim službenicima Centra, a uz to putovanja i novac. Oni su zbog toga

predmet zavisti ostalih iz službe.«

Enderby prenaglašeno udahnu zrak: - Kriste, ti prevodioci! - uz-viknu. - A zapravo možda je Kirov

mala, umiruća dosada. Čovjek bi očekivao da će netko tko se povjerava na samrtničkoj postelji biti

toliko uljudan da stvar skrati, zar ne? Ali ne i naš Kirov, oh ne. Kako je Sam?

- Dobro, šefe, dobro.

- Krenimo dalje - reče Enderby, ponovo poprimajući svoj obredni ton: - »tokom mojih uobičajenih

istraživanja financijskih nepravilnosti, došlo je u pitanje poštenje šefa agenture u Lisabonu,

pukovnika Orlova. Karla je sakupio svoje ljude i stvorio sudište koje je saslušalo slučaj; kao rezultat

mog dokaznog materijala pukovnik Orlov je smaknut u Moskvi, 10. srpnja 1973.« To je provjereno,

kažeš, Sam?

- Imamo nepotvrđenu izjavu jednog političkog bjegunca da je strijeljan - reče Collins živahno.

- Čestitam, druže Kirov, pronevjeriteljev prijatelju. Isuse! Kakvo zmijsko gnijezdo. Gore od nas -

Enderby nastavi: - »Zbog mojih zasluga za dovođenje kriminalca Orlova pred sud čestitao mi je Karla

osobno, i također me zakleo na tajnovitost, jer je protupropisno ponašanje pukovnika Orlova

smatrao sramotom za svoj Direktorat, i štetnim za svoje odnose s moskovskim Centrom. Karla je

poznat kao drug čija su mjerila poštenja vrlo visoka te zbog toga ima mnoge neprijatelje među

onima koji su popustljivi sami prema sebi.«

Enderby namjerno prekine i ponovo se zagleda u Smileyja preko naočala s polulećama.

- Svi sami pređemo konop na kojem ćemo visiti, zar ne, George?

- Svi smo mi hrpa paukova samoubojica, šefe - reče Collins spremno, i bijesnu još širim osmijehom u

točku negdje između njih dvojice.

No Smiley se zadubio u čitanje Kirovljeve izjave te nije bio prijemljiv za šale.

- Preskočimo slijedeću godinu života i ljubavi Brata Kirova i prijeđimo na njegov slijedeći sastanak s

Karlom - predloži Enderby nimalo zbunjen Smileyjevom šutljivošću. »Poziv u noći«... to je

standardno, koliko sam shvatio. - Okrenu nekoliko stranica. Smiley je, slijedeći

199

Enderbyja, učinio isto. - Pred Kirovljevim moskovskim apartmanom

- zašto ne mogu reći stanom, za boga miloga, k'o svi ostali? - zaustavio se auto, izvukli su ga iz

kreveta i odvezli u nepoznatom pravcu. Vode čudan život, zar ne, te gorile u moskovskom Centru,

nikad ne znaju čeka li ih medalja ili metak? - Ponovo se vratio izvještaju. - Sve se to podudara, zar ne,

George? Put i te stvari? Pola sata autom, malim avionom i tako dalje?

- Trinaesti direktorat ima tri ili četiri zavoda, uključujući i veliki logor za obuku, u blizini Minska - reče

Smiley.

Enderby okrenu još nekoliko stranica.

- No evo Kirova ponovo u Karlinoj prisutnosti: usred ništavila, iste te noći. Karla i Kirov potpuno sami.

Mala drvena koliba, samostanska atmosfera, nikakvih dodataka, nikakvih svjedoka - barem ne

vidljivih. Karla ide ravno u srž. Kako bi se Kirovu sviđalo mjesto u Parizu? Kirovu bi se takvo mjesto

jako svidjelo, gospodine. - Okrenuo je slijedeću stranicu. - Kirov se uvijek divio Trinaestom direkto-

ratu, gospodine, bla, bla - oduvijek veliki Karlin obožavatelj - puži, gmiži, puži. Zvuči kao ti, Sam.

Zanimljivo da je Kirov mislio kako Karla izgleda umorno - jeste li to primijetili? - nemirno. Karla

živčano prenapet, puši kao Turčin.

- Uvijek je to činio - reče Smiley.

- Činio što?

- Uvijek je bio neumjeren pušač - reče Smiley.

- Bio je, pobogu? Bio je?

Enderby okrene slijedeću stranicu. - A sada uputa za Kirova

- reče. - Karla ju sriče za njega. »Svakodnevni posao bit će mi mjesto trgovačkog predstavnika

ambasade, a po posebnom zadatku bit ću odgovoran za kontrolu i upravljanje troškovima vanjskih

stanica Trinaestog direktorata u slijedećim zemljama...« Kirov ih nabraja. Tu je uključen Bonn, ali ne i

Hamburg. Slijediš me, Sam?

- Cijelim putem, šefe.

- Nisam te izgubio u labirintu?

- Ni djelića, šefe.

- Pametni momci, ti Rusovi.

- Đavolski.

- Ponovo Kirov: »Isticao je posebnu važnost mog zadatka - bla, bla - podsjetio me na moje

izvanredno držanje u slučaju Orlov, i priopćio mi da ću zbog delikatnosti stvari, kojima se budem

bavio, izvještaj podnositi izravno Karlinom privatnom uredu i imati svoj posebni kod šifri...« Okreni

petnaestu stranicu.

»Evo, stranica petnaest, šefe« - reče Collins. Smiley ju je većbio pronašao.

- »Osim tog posla zapadnoevropskog revizora za vanjske stanice Trinaestog direktorata, Karla me

upozorio da će mi biti povjerene i izvjesne tajne djelatnosti u cilju smišljanja prividnih prošlosti ili

legendi za buduće agente. U tome su se ogledali svi članovi Direkto-

200

rata, rekao je, no rad na pronalaženju legendi je ipak vrlo tajan, i ni u kojim okolnostima ne smijem

nikome govoriti o njemu. Niti ambasadoru, niti majoru Pudinu koji je bio Karlin stalni operativni

predstavnik unutar naše ambasade u Parizu. Prirodno, prihvatio sam to naimenova-nje i pošto sam

pohađao poseban tečaj iz sigurnosti i prenošenja poruka, preuzeo mjesto. Nisam bio dugo u Parizu

kad sam primio osobnu Karlinu poruku da hitno pronađem legendu za ženskog agenta, oko

dvadeset jednu godinu starog.« - Sad smo kod onog pravog - zadovoljno je komentirao Enderby. -

»Karlina me poruka uputila na nekoliko emigrantskih obitelji koje bismo mogli prisiliti da takvog

agenta adoptiraju kao vlastito dijete, jer Karla ucjenu smatra boljom metodom od potkupljivanja.« -

Sasvim točno! - složi se Enderby svim srcem.

- Pri današnjoj inflaciji, ucjena je jedina prokleta stvar koja zadržava svoju vrijednost.

Sam Collins je obavezivao svojim smijehom koji je cijenio dobru primjedbu.

- Hvala ti, Same - ljubazno reče Enderby. - Mnogo hvala. Manja ličnost od Enderbyja - ili manji

debelokožac - možda bi

preskočila slijedećih nekoliko stranica jer su se one sastojale uglavnom od činjenica koje su

opravdavale zahtjeve Connie Sachs i Smileyja od prije tri godine, da se ispita odnos Leipzig-Kirov.

- Kirov poslušno mami emigrante, no bez ikakvog rezultata - objavi Enderby kao da čita podnaslove

u kinu. - Karla potiče Kirova na veće zalaganje, Kirov se još više trudi, i ponovo griješi.

Enderby prekinu i pogleda Smileyja, ovaj put vrlo otvoreno.

- Kirov nije baš mnogo vrijedio, zar ne, George? - reče.

- Nije - uzvrati Smiley.

- Karla nije mogao vjerovati vlastitim momcima, to hoćeš reći. Morao je tražiti okolo i regrutirati

nekog sa strane poput Kirova.

- Da.

- Klipana. Nešto poput momka koji nikada ne bi uspio u Sar-

rattu.

- Tako je.

- Organiziravši cijelo postrojenje, naučivši ga da poštuje njegova stroga pravila, na kraju se ne

usuđuje upotrijebiti ga za ovaj konkretan slučaj. To hoćeš reći?

- Da - odgovori Smiley. - To hoću reći.

I tako, kada je u avionu za Beč Kirov naletio na Leipziga - zaključi Enderby, sada prepričavajući

Kirovljev prikaz događaja - Leipzig mu se učinio odgovorom na sve njegove molitve. Ništa zato što

mu je baza Hamburg, ništa zbog nekih gadosti tamo u Tallinu: Otto je bio emigrant upleten u rad

grupa. Otto, zlatni dečko. Kirov je poslao hitnu poruku Karli predlažući da regrutiraju Leipziga kao

osobu koja će otkrivati emigrante i potencijalne talente. Karla se složio.

- Sto je još jednom čudna stvar, kad malo razmisliš o njoj,

- primijeti Enderby. - Isuse, hoću reći, tko je, ako je trijezan i pri

201

zdravoj pameti, mogao staviti sav svoj ulog na Leipziga? Posebno pri takvom poslu?

- Karla je bio živčano napet - uzvrati Smiley. - To kaže Kirov, a imamo i podatke s drugih mjesta.

Žurilo mu se. Morao je riskirati.

- I ubijati?

- To je došlo kasnije - reče Smiley smirenim tonom onoga koji je oprostio, zbog čega ga Enderby

prilično oštro pogleda.

- Nešto si vraški opraštajući nastrojen u posljednje vrijeme, George, zar ne? - sumnjičavo reče

Enderby.

- Zaista? - Smiley je zvučao zbunjen pitanjem. - Ako ti kažeš,

Saul.

- I vraški dobroćudan također. - Vratio se prijepisu. Dvadeset prva strana, pa idemo kući. - Čitao je

polako da bi tom odlomku dao posebno značenje. - Dvadeset prva - ponovio je. - »Nakon što je

Ostrakova uspješno pridobijena, i njenoj kćeri Aleksandri izdana francuska dozvola boravka, dobio

sam upute da odmah odvojim tisuću američkih dolara mjesečno da se omogući rad ove nove krtice,

koja je dobila operativni nadimak KOMET. Agentu KOMET je osim toga u Direktoratu dodijeljeno

pravo na vrhunsku tajnost, s tim da se sve poruke u vezi s njom šalju direktoru, upotrebljavajući šifre

u koje su upućeni samo primalac i pošiljalac, sve bez posrednika. Međutim, Karla je ipak više volio da

takve poruke idu preko kurira jer je on protivnik pretjerane upotrebe radija.« - Ima li u tome istine,

George? - kao uzgred upita Enderby.

- Tako smo ga uhvatili u Indiji - uzvrati Smiley ne dižući glavu s teksta. - Otkrili smo njegove šifre i on

se kasnije zakleo da nikada više neće upotrijebiti radio. Kao većina obećanja, i ovo je kasnije

podvrgnuto izmjenama.

Enderby odgrize komadićšibice i zatim je očisti o dlan. - Zar ne želiš skinuti kaput, George? - upita. -

Sam, pitaj ga što će popiti.

Sam upita, no Smiley je bio suviše zaokupljen tekstom a da bi odgovorio.

Enderby nastavi čitati naglas: »Također sam dobio upute da u godišnjem izvještaju o troškovima u

Zapadnoj Evropi ne smije biti nikak-vth nagovještaja o postojanju KOMETA. Te sam izvještaje, kao

revizor, morao potpisati i podnijeti Karli da bi ih dao na uvid Kolegiju moskovskog Centra potkraj

svake financijske godine... Ne, nikada nisam sreo agenta KOMET, niti znam što je bilo s njom ili u

kojoj zemlji djeluje. Znam samo da živi pod imenom Aleksandre Ostrakove, kćeri naturaliziranih

francuskih roditelja... - Daljnje okretanje stranica. - Mjesečnu svotu od deset tisuća dolara nisam ja

osobno isplaćivao, većsam je slao u banku u Thunu, Švicarska, bernski kanton. Tamo se novac prema

stalnom nalogu prebacivao na račun dra Adolfa Glasera. Glaser je imenovan kao vlasnik računa, no

vjerujem da je to samo operativni nadimak Karlinog čovjeka u sovjetskoj ambasadi u Bernu, čije je

pravo ime Grigorjev. Vjerujem to stoga što jednom

202

kada sam poslao novac u Thun, zbog neke greške u banci on nije stigao; kada je Karla saznao za to,

naredio je da odmah pošaljem istu takvu svotu osobno Grigorjevu, dok bude trajao postupak u

banci. Učinio sam kako mi je naređeno i kasnije povratio onaj novac. To je sve što znam. Otto,

prijatelju, molim te da te povjerljive podatke sačuvaš takvima, jer bi me mogli ubiti.« U pravu je. I

jesu. - Enderby baci prijepis na stol te se začu pljas. - Kirovljeva posljednja želja i oporuka, moglo bi

se reći. Onda, George?

- Zaista nećeš ništa popiti?

- Hvala, dobro mi je ovako.

- Opet ću ponoviti jer sam tup. Slijedi moju aritmetiku. Zacijelo nije dobra kao tvoja. Slijedi svaki moj

korak. - Podsjećajući na Lacona, ispružio je bijelu ruku i raširio prste kao uvod u nabrajanje.

- Prvo, Ostrakova piše Vladimiru. Njena poruka budi davna sjećanja. Možda se Mikhel umiješao i

pročitao je, no to nećemo nikada znati. Mogli bismo ga malo oznojiti. No sumnjam da bi to koristilo,

a u svakom bi slučaju natjeralo mačka među Karline golubove. - Dohvatio je drugi prst. - Drugo,

Vladimir šalje Ottu Leipzigu kopiju pisma potičući ga da što je brže moguće obnovi odnos s Kirovom.

Treće, Leipzig odjuri u Pariz, posjećuje Ostrakovu, stupa u vezu sa svojim dragim starim drugom

Kirovom, namamljuje ga u Hamburg - kamo Kirov može slobodno poći jer je Leipzig još uvijek u

Karlinim knjigama kao Kirovljev agent. Ima tu nešto, George.

Smiley je čekao.

- Leipzig je opasno potpalio Kirova u Hamburgu. Je 1' tako? Dokaz je točno tu, u našim znojavim

rukama. Ali zanima me - kako?

Da li ga Smiley zaista nije slijedio ili je jednostavno htio da se Enderby jače nap'regne? Kako god bilo,

više mu se svidjelo Enderby-jevo pitanje shvatiti retoričkim.

- Kako ga točno Leipzig potpaljuje? - Enderby je bio uporan. - Čim vrši pritisak? Kompromitirajuće

fotografije - dobro, u redu. Karla je puritanac, i Kirov također. Ali hoću reći, Kriste, pa nisu to

pedesete godine, zar ne? Danas je svakom dopušteno malo smucanja s golim turovima, ne?

Smiley nije nudio nikakvog komentara na ruski moral; no što se tiče pritiska, tu je bio isto onako

jasan kao što bi Karla bio: - To je etika različita od naše. Ne podnosi budale. Mi mislimo kako smo

osjetljiviji na pritisak nego Rusi. To naprosto nije točno. - Djelovao je vrlo siguran u vezi s tim. Činilo

se da je o tome dosta razmišljao u posljednje vrijeme:

- Kirov se pokazao nesposobnim i nesmotrenim. Karla bi ga uništio većzbog same njegove

nesmotrenosti. Leipzig je imao dokaz o tome. Možda ćeš se sjetiti da se Kirov napio kad si vodio

glavnu operaciju protiv njega, i nepromišljeno govorio o Karli. Rekao je Leipzigu da mu je Karla

osobno naredio da smisli legendu za onog ženskog agenta. Ti si u ono vrijeme odbacio priču, no bila

je točna.

203

Enderby nije bio od onih koji crvene, no ipak je bio dovoljno osjetljiv da se kiselo nasmije prije no što

je zavukao ruku u džep u potrazi za novom šibicom.

- A onaj što baci kamen, stradat će od njega - zadovoljno primijeti, mada je bilo nejasno misli li na

vlastiti ili na Kirovljev propust. - »Da čujemo i ostalo, druškane, ili ću reći Karli što si mi većpovjerio«,

kaže mali Otto svojoj žrtvi. Isuse, u pravu si, zaista je pograbio Kirova za muda!

Sam Collins se usudi uzviknuti: - Mislim da se ono što George tvrdi sasvim lijepo podudara sa

zabilješkom na strani dva, šefe - reče.

- Tamo je odlomak u kojem Leipzig konkretno govori o »našoj raspravi u Parizu«. Otto je većtamo

zarinuo Karlin nož, bez sumnje. Zar ne, George?

No s obzirom na to koliku su mu pažnju obojica posvetila, Sam Collins je mogao biti u drugoj sobi.

- Leipzig je osim toga imao i pismo Ostrakove - doda Smiley.

- Njegov sadržaj nije govorio u prilog Kirovu.

- Još nešto - reče Enderby.

- Da, Saul?

- Četiri godine, zar ne? Prošle su četiri godine otkako je Kirov prvi put pristupio Leipzigu. Najedanput

navaljuje na Ostrakovu i želi isto. Nakon četiri godine. Hoćeš reći da se cijelo to vrijeme motao

uokolo s tim nalogom?

Smileyjev je odgovor bio neuobičajeno birokratski. - Možemo samo pretpostavljati da je Karla

prestao postavljati taj zahtjev, a zatim ga ponovo učinio aktuelnim - uzvratio je ukočeno, a Enderby

je bio dovoljno razborit da ga ne potiče.

- Stvari stoje ovako - Leipzig gadno potpaljuje Kirova i javlja Vladimiru da je to učinio - nastavio je

Enderby dok su se rastvoreni prsti ponovo podizali za nabrajanje. - Vladimir šalje Villema da služi kao

kurir. U međuvremenu, gore, na moskovskom rancu, Karla je ili nanjušio štakora ili je Mikhel brbljao,

vjerojatnije ovo drugo. Kako god bilo, Karla poziva Kirova kući, zbog tobožnjeg unapređenja, i

povlači ga za uši. Kirov je propjevao, kao što bih i ja, i to vrlo brzo. Karla pokušava vratiti istisnutu

pastu natrag u tubu. Ubija Vladimira dok ide na sastanak s nama, oboružan pismom Ostrakove.

Ubija Leipziga. Pokušava sa starom damom, ali kiksa. Sto sada sprema?

- Sjedi u Moskvi i čeka da Holmes ili kapetan Ahab dopre do njega - pretpostavi Sam Collins i zapali

još jednu od svojih smeđih cigareta.

No Enderby nije prihvatio šalu. - Zašto dakle Karla ne iskopa svoje blago, George? Zašto ga ne stavi

na neko drugo mjesto? Ako je Kirov priznao Karli ono što je ispričao Leipzigu, Karlin bi se prvi potez

trebao sastojati u brisanju tragova!

- Možda se to blago ne može micati - uzvrati Smiley. - Možda Karla više nema mogućnosti izbora.

204

- Ali čista je ludost ostaviti taj bankovni račun gdje je i bio!

- Bila je čista ludost upotrijebiti budalu poput Kirova - reče Smiley s neuobičajenom oštrinom. - Bila

je ludost pustiti mu da regrutira Leipziga, ludost prići Ostrakovoj i ludost vjerovati da ubojstvom

troje ljudi može začepiti otvor kroz koji je sve poteklo. Nije ni rečeno da se radi o zdravom umu.

Zašto inače Grigorjev ne bi još uvijek bio u Bernu. A kažeš da jest, koliko sam shvatio? - kratak

pogled prema Collinsu.

- I tamo mu je sjekira pala u med - uzvrati Collins sa svojim raspoloživim cerekom.

- Prema tome poveći bankovni račun jedva da bi bio logičan korak - primijeti Smiley. A zatim doda: -

Čak i ako je riječ o luđaku.

A bilo je čudno - u čemu su se Collins i Enderby kasnije potajno složili - kako je sve što je Smiley

izgovorio prošlo prostorijom poput studeni; kako su se na neki njima neshvatljiv način uzdigli na viši

stupanj ljudskog ponašanja za koji uopće nisu bili spremni.

- No tko je dakle njegova tajanstvena dama? - upita Enderby. - Tko je vrijedan deset somova

mjesečno i cijele njegove proklete karijere? I prisiljava ga da upotrijebi budale umjesto svojih

uvježbanih trbosjeka? Mora da je stvarno komad.

Smileyjeva odluka da ne odgovori na to pitanje također ostaje zagonetna. Možda je može objasniti

samo njegova namjerna nepristu-pačnost; a možda smo suočeni s tvrdoglavim odbijanjem rođenog

agenta da svojoj glavnoj vezi otkrije išta više od onog bitnog za njihovu suradnju. U njegovoj je

odluci zacijelo bilo i filozofije. Po njegovu mišljenju, Smiley je bio za sve odgovoran samo sebi: zašto

bi se dakle ponašao kao da je drugačije? »Niti vodilje su sve njih dovele u moj život«, možda je

razmišljao. »Zašto da dam njihove krajeve suparniku samo zato da bi mogao manipulirati sa

mnom?« A osim toga, mogao je pretpostaviti - i to vjerojatno s pravom - da je Enderby isto tako

upoznat sa složenim pojedinostima vezanim uz Karlu kao i on, a čak ako i nije, imao je svoj Odsjek za

sovjetska istraživanja koji može prekapati cijelu noćdok ne pronađe odgovor koji mu je potreban.

Kako bilo da bilo, ostaje činjenica da je Smiley šutio.

- George? - napokon reče Enderby. Jedan je avion proletio prilično nisko.

- Stvar je samo u tome da li želiš proizvod - napokon reče Smiley. - Ne čini mi se da je bilo što drugo

od neke velike važnosti, u krajnjoj liniji.

- Ne čini ti se, zaboga! - uzviknu Enderby i izvuče ruku iz usta a s njom i šibicu. — Oh, želim ga,

naravno - nastavi, kao da stvar nije samo u tome. - Želim Mona Lizu, i predsjednika Narodne

Republike Kine. Želim Karlu koji se preznojava u Sarrattu i iskašljava svoju životnu priču pred

istražitelje. Želim da mi američki Rođaci tokom slijedećih godina jedu iz ruke. Želim cijelu igru,

naravno da želim. No to me ipak ne izvlači iz neprilike.

205

No Smiley je djelovao čudno nezainteresiran za Enderbyjevu dilemu.

- Brat Lacon te upoznao sa životnim činjenicama, pretpostavljam? Pat pozicija i ostalo? - upita

Enderby. - Mladi, idealistički Kabinet, željan detanta, propovijeda otvorenu vladu, i takve gluposti?

Kraj uvjetovanim podražajima hladnog.rata? Njuše torijevske zavjere pod svakim krevetom u

Whitehallu, posebno pod našim? Da li ti je rekao da predlažu pokretanje još jedne proklete velike

anglo-boljše-vičke mirovne incijative, koja bi se trebala odlijepiti od stražnjice negdje oko slijedećeg

Božića.

- Ne, to mi nije rekao.

- Da, tako je. A mi ne smijemo ugrožavati tu inicijativu, tra-la. Samo pazi, ti momci što oglašavaju

mirovne bubnjeve su isti oni koji viču do neba ako im ne dostavimo nikakve materijale.

Pretpostavljam da se to samo po sebi razumije. Čak nas većsada pitaju kakav će biti sovjetski stav.

Da li je uvijek bilo tako?

Smileyju je trebalo dugo da odgovori. - Da. Pretpostavljam da jest. Rekao bih da je na ovaj ili onaj

način uvijek bilo tako - napokon reče, kao da je taj odgovor za njega vrlo važan.

- Da si me bar upozorio!

Enderby odbaza prema središtu sobe i nalije malo čiste sode; zurio je u Smileyja s izrazom koji je

djelovao kao iskrena neodlučnost. Zurio je u njega, pomakao glavu i zurio ponovo, pokazujući sve

simptome suočenosti s nerješivim problemom.

- To je gadno, šefe, zaista - reče Sam Collins a da to ni jedan od one dvojice ne zamijeti.

- I sve to skupa nije pokvaren boljševički plan da nas namame k vlastitom konačnom uništenju - jesi li

uvjeren u to, George?

- Bojim se da više nismo vrijedni takvog truda, Saul - reče Smiley s apologetskim osmijehom.

No Enderby nije želio da ga se podsjeća na ograničenost britanske veličine, i usta mu se na trenutak

razvukoše u kiselu grimasu.

- U redu - naposljetku reče. - Pođimo u vrt.

Šetali su jedan pored drugog. Collins je na Enderbyjev mig ostao unutra. Lagana je kišica mreškala

površinom ribnjaka i učinila da se mramorni anđeo sjaji u sutonu. Povremeno bi prošao dašak i niz

kapi bi se prelio s grana na travnjak smočivši jednog ili drugog od njih. No Enderby je bio engleski

džentlmen i ako božanska kiša možda pada po ostalom dijelu čovječanstva, neka ga vrag odnese ako

bude padala po njemu. Svjetlo ih je obasipalo na mahove. Benovi su francuski prozori odsijavali žute

pravokutnike po ribnjaku. Preko zida od opeke dopirao je boležljiv, zeleni sjaj moderne ulične

svjetiljke. Načinili su krug u tišini prije no što je Enderby progovorio.

- Zadao si nam prilično muke, zaista jesi, George, otvoreno ću ti

206

reći. Villem, Mikhel, Toby, Connie. Jadni stari Ferguson je jedva imao vremena ispuniti svoje

zahtjeve za pokriće troškova kad bi ti ponovo krenuo. »Zar on nikada ne spava?« pitao me. »Zar

nikada ne pije?«

- Zao mi je - reče Smiley tek toliko da nešto kaže.

- Oh, ne, nije - uzvrati Enderby i iznenada se zaustavi. - Proklete vezice - promrmlja nagnuvši se nad

čizmu - uvijek to čine s antilopom. Premalo rupica. Tko bi rekao da čak i prokleti Britanci škrtare na

rupama!

Enderby spusti jednu i digne drugu nogu.

- Želim njegovo tijelo, George, čuješ li me? Daj mi živog Karlu koji govori i ja ću ga prihvatiti, a isprike

ću ostaviti za kasnije. Karla traži azil? Pa, hmmm, da, nevoljko pristajemo, no može ga dobiti. A dok

Savjetnici napune puške da bi ih upravili na mene, izvući ću dovoljno iz njega da ih zauvijek ušutkam.

Njegovo tijelo ili ništa, razumiješ me?

Ponovo su lagano šetali, Smiley je hodao straga, no Enderby, mada je govorio, nije okrenuo glavu.

- Samo nemoj ni trenutka pomisliti da će oni otići - upozorio je. - Kad se ti i Karla nađete na grebenu

Reichenbachovih slapova, ti s rukama oko Karlina vrata, Brat Lacon će se pojaviti točno iza tvojih

leđa držeći skute tvog kaputa i upozoravajući te da budeš zločest prema Rusima. Jesi li to razumio?

Smiley reče da jest, razumio je to.

- Cime ga sada možeš teretiti? Zloupotreba položaja, pretpostavljam. Prijevara. Pronevjera

državnog novca, ista stvar zbog koje je on potkresao onog lisabonskog momka. Nezakoniti pothvati

u inozemstvu, uključujući i nekoliko ubojstava. Pretpostavljam da ćeš napuniti cijelu prokletu knjigu

kad sve razradiš. Plus svi oni ljubomorni štreberi u Centru koji jedva čekaju da ga bočnu nožem. Bio

je u pravu: ucjena je puno bolja od mita.

Smiley je rekao, da, tako se čini.

- Trebat će ti ljudi. Čuvari, »izviđači«, sve zabranjene igračke. Ne spominji ih meni, pronađi vlastite.

Novac je nešto drugo. Mogao bi mi se zagubiti među računima i ne pojavljivati se nekoliko godina, s

obzirom na to kako oni klaunovi u Ministarstvu financija rade. Samo mi kaži kada, koliko i gdje, a ja

ću izvesti Karla-posao i smućkati račune. Što je s pasošima i tim stvarima? Treba li ti kakva adresa?

- Mislim da ću moći sam, hvala.

- Pratit ću te dan i noć. Ako pothvat propadne i izbije skandal, ne želim da mi bilo tko kaže kako sam

te trebao na vrijeme spriječiti. Reći ću da sam sumnjao kako bi te ono s Vladimirom moglo navesti da

se upustiš u nešto nedopušteno, pa sam te za svaki slučaj odlučio provjeriti. Reći ću da je cijela ta

katastrofa rezultat smiješne, potpuno privatne zamisli senilnog špijuna kojemu su se poremetili

klikeri.

Smiley je odgovorio kako misli da je to dobra ideja.

- Možda ne mogu mnogo učiniti, no ipak mogu prisluškivati tvoj

207

telefon, otvoriti tvoju poštu parom, i, ako zaželim, postaviti mikrofone u tvoju spavaonicu. Zapravo,

većod subote prisluškujemo. Naravno, ništa, no što ti očekuješ?

Smiley lagano kimnu u znak razumijevanja.

- Budem li smatrao da je tvoj odlazak u inozemstvo nagao i tajanstven, podnijet ću o tome izvještaj.

Također će mi trebati izlika za tvoje posjete arhivu Circusa. Ići ćeš noću, no može te netko

prepoznati, a ni to ne želim da mi se stavlja na nos.

- Svojedobno su planirali naručiti povijest naše službe za potrebe kuće - uzvrati Smiley hoteći

pomoći. - Ništa za objavljivanje, naravno, više neka vrsta izvještaja u nastavcima koji bi bio na

raspolaganju i izvjesnim službama za vezu.

- Poslat ću ti pismo zbog formalnosti - reče Enderby. - Neka me đavo odnese ako ga neću datirati

kao da je poslano ranije. Ako kojim slučajem zloupotrijebiš tu dozvolu dok se budeš nalazio u zgradi,

to nije moja greška. Onaj momak u Bernu kojeg je Kirov spomenuo, Grigorjev, trgovački ataše.

Momak koji je dobivao gotovinu? v

Činilo se da je Smiley zadubljen u misli. - Da, da, naravno

- uzvrati. - Grigorjev?

- Pretpostavljam da je on tvoja slijedeća postaja, zar ne?

Pala je zvijezda i preletjela nebom, načas su je obojica promatrala.

Enderby izvadi komad običnog papira iz unutarnjeg džepa.

- Dakle, to je pedigre za Grigorjeva, onoliko koliko smo upoznati. Čist je k'o suza. Jedan od rijetkih.

Nekad je biov sveučilišni profesor na nekom boljševičkom ekonomskom fakultetu. Žena prava

vještica.

- Hvala - uljudno reče Smiley. - Mnogo ti hvala.

- U međuvremenu primi moj ilegalni blagoslov - reče Enderby dok su kretali prema kući.

- Hvala - ponovi Smiley.

- Žao mi je što si postao sredstvom imperijalističkog licemjerja, no to se događa.

- Ništa zato - reče Smiley.

Enderby zastane da bi ga pustio proći pored sebe.

- Kako Ann?

- Dobro, hvala.

- Koliko...

- Recimo ovako, George - predloži pošto je na tren omirisao noćni zrak. - Putuješ li ti zbog posla ili iz

zadovoljstva u ovom slučaju?

Smileyjev je odgovor došao jednako sporo i bio jednako okolišan: - Nikad nisam bio svjestan

zadovoljstva - reče - ili možda bolje da kažem: razlike.

- Karla još uvijek ima onaj upaljač koji ti je ona dala? To je istinito, zar ne? Kad si onaj put razgovarao

s njim u Delhiju - pokuša-

208

vao ga nagovoriti da prijeđe k nama - kažu da ti je digao upaljač. Još ga ima, zar ne? Još ga

upotrebljava? Ja bih to smatrao prilično izazovnim daje moj.

- Bio je to samo običan Ronson - uzvrati Smiley. - Ipak, prave ih da bi potrajali, zar ne?

Rastali su se ne rekavši zbogom.

209

20.

Nakon sastanka s Enderbyjem, George Smiley je tjednima prolazio kroz složena i nepostojana

raspoloženja što su pratila njegove mnogobrojne zadatke vezane uz pripreme za pothvat. Nije imao

mira; jednom riječju, o njemu se nije moglo govoriti kao o jednoj osobi, osim po odlučnosti koja je

bila stalna i jedinstvena. Lovac, pustinjak, ljubavnik, usamljenik koji traži ispunjenje, pronicljiv igrač

Velike igre, osvetnik, sumnjičavac u potrazi za uvjerenjem - Smiley je na smjenu bio svaki od njih, a

ponekad i više osoba odjednom. Među onima koji su ga se kasnije sjećali - stari Mendel, umirovljeni

policajac, jedan od rijetkih kojima se povjeravao; izvjesna gospođa Gray, vlasnica skromnog

pansiona isključivo za gospodu, iz Pimlica, što ga je zbog sigurnosti učinio svojim privremenim

štabom; ili Toby Esterhase, alias Benati, istaknuti trgovac arapskim umjetninama - većina je, na ovaj

ili onaj način govorila o nekoj zlokobnoj zadubljenosti, mirnoći, škrtarenju riječima i pogledima, a

opisivali su to većprema tome koliko su ga poznavali i kakve su životne poglede imali.

Mendel, uporan promatrač, strastveni uzgajač pčela, odmah je izjavio da se George uhodava pred

veliku bitku. Mendel je svojedobno bio amater u ringu, boksao je u poluteškoj kategoriji i tvrdio da

zna prepoznati simptome što se javljaju uoči velikog meča: trezvenost koja sređuje misli i ono stoje

nazivao zurećim pogledom, a stoje odavalo »da Smiley razmišlja o svojim rukama«. Čini se da ga je

Mendel u to vrijeme povremeno primao i hranio. No Mendel je imao suviše dobar dar zapažanja a da

ne bi zamijetio i druge njegove strane: smetenost, često kamufliranu nesklonošću prema društvu;

njegov običaj da se iznenada povuče, uz vrlo prozirnu ispriku, kao da mu je sjedenje iznenada

postalo dugočasno; kao da mu je potrebno kretanje kako bi pobjegao od samoga sebe.

Za svoju je gazdaricu Smiley, sasvim jednostavno, bio čovjek pogođen velikim gubitkom. 0 njemu

nije znala ništa osim da se zove Lorimer i da je umirovljeni knjižničar. No ostalim je svojim stanarima

rekla da može osjetiti da je pretrpio gubitak, te zbog toga ostavlja prženu slaninu, izlazi mnogo ali

uvijek sam, i spava s upaljenim svjetlima. Podsjećao ju je na njezina oca, rekla je, »nakon što je majka

otišla«. A to je pokazivalo da gospođa Gray ima dobar dar zapažanja jer su one dvije iznenadne smrti

zaista bolno visile nad Smileyjem, mada se ne bi moglo reći da su ga uljuljale u tugu, nego upravo

suprotno. Bila je u pravu i kad ga je nazvala podijeljenim, neprestano neodlučnim u vezi s

beznačajnim stvarima; baš kao i Ostrakovoj, i Smileyju je postalo teško donositi neke manje važne

životne odluke.

S druge strane, Toby Esterhase, koji je mnogo surađivao s njim, gledao je na to upućenije i s više

optimizma, što je bilo sasvim prirodno kad uzmemo u obzir njegovo uzbuđenje zbog povratka u

akciju. Izgledi da će zaigrati s Karlom »za velikim stolom«, kako je uporno govorio, učinili su od

Tobyja novog čovjeka. Mr. Benati je doista počeo sklapati međunarodne poslove. Dva tjedna je

obilazio pokrajne uličice zapušte-nijih evropskih gradova, sakupljajući bizarnu vojsku odbačenih

stručnjaka - ulične promatrače, prisluškivače, vozače, fotografe - i svakog je dana, bez obzira na to

gdje bi se našao, telefonirao Smileyju na razne brojeve po govornicama ne suviše udaljenim od

njegova pansiona, te upotrebljavajući dogovorenu lozinku izvještavao o svom napretku. Ako je Toby

prolazio kroz London, Smiley bi se odvezao do hotela u blizini aerodroma i od njega preuzeo

prikupljene podatke u jednoj od soba koje su mu većbile postale poznatima. George je - prema

Tobyje-voj izjavi - izvodio Flucht nach vorn, što nikome nije uspjelo baš sasvim točno prevesti.

Doslovno, to znači »bijeg prema naprijed« i svakako podrazumijeva očajanje, no i slabost, ako većne

i potonuće svih brodova. U čemu se sastojala ta njegova slabost, Toby nije znao objasniti. - Gledajte

- objašnjavao je - George je uvijek bio osjetljiv na zbivanja oko sebe, znate što hoću reći? Vidite

mnogo i oči vam postanu vrlo bolne. George je možda previše vidio. - I dodao, rečenicom koja je

pronašla svoje skromno mjesto u predanjima Circusa - George ima previše glava pod svojim šeširom.

- Sto se pak tiče njegovih strateških sposobnosti, u njih Toby nije uopće sumnjao. - Sitničav do te

mjere da to graniči s manom - rekao je s poštovanjem, iako je ta sitničavost išla tako daleko da

provjerava sve Tobyjeve troškove do posljednjeg novčića što je Toby prihvatio dostojanstveno i bez

pogovora. George je bio nervozan, primijetio je Toby, kao što su uostalom svi bili; a ta je nervoza

dostigla vrhunac kada je Toby počeo koncentrirati svoje ljude u grupama od dvoje-troje prema

Bernu, gradu koji im je bio cilj, te vrlo oprezno poduzimati korake u približavanju plijenu. - Postao je

zaista suviše sitničav - tužio se Toby. - Kao da bi htio izaći s nama na teren. On je čovjek od akcije i

teško mu pada uzdati se u svoje predstavnike, razumijete što hoću reći?

Čak i pošto su grupe sastavljene, sve utanačeno i dane upute za akciju, Smiley je iz svoje londonske

baze još uvijek uporno zahtijevao da se tri dana ne poduzima ništa dok svi »ne opipaju temperaturu

grada«, kako je on to nazivao, ne priviknu se na lokalni način odijevanja i prijevoza, i još jednom

provjere sistem prenošenja poruka. - Sto više vremena prođe a da se ništa ne događa - govorio je

uzbuđeno - to će se Karla osjećati sigurnijim. No preplašimo li žrtvu samo jednom, Karlu će uhvatiti

panika i s nama je gotovo. - Nakon prvog pothvata Smiley je ponovo pozvao Tobyja k sebi, da

podnese izvještaj: - Jesi li

211

siguran da nije bilo nikakvih susreta pogleda? Da li si predvidio dovoljno varijacija? Treba li ti još

automobila? Još ljudi? - Zatim sam ga, pričao je Toby, morao ponovo provesti kroz cijeli manevar,

upotrebljavajući planove ulica i fotografije kuće koja nam je bila cilj, točno mu objasniti gdje su bile

naše baze, gdje se jedna grupa odvajala da bi ostavila mjesta za drugu. - Pričekaj dok ne uhvatiš

njegov ritam - rekao je Smiley na rastanku. - Kad uhvatiš stalni ritam njegova ponašanja, ja dolazim.

Ne prije.

Toby kaže da je dobro pazio da se ne prenagli.

0 Smileyjevim posjetima Circusu za vrijeme tog pripremnog razdoblja, sasvim prirodno, nema

nikakvih službenih podataka. Ulazio bi tamo nalik na vlastiti duh, lebdeći poznatim hodnicima kao

da je nevidljiv. Slijedeći Enderbyjev savjet dolazio je u šest i petnaest, upravo nakon što je završavala

dnevna smjena, a prije no što bi započela noćna. Očekivao je prepreke; s mučninom je slutio da će

vratar, kao i tokom proteklih dvadeset godina, nazvati peti kat i zatražiti odobrenje. No Enderby je

drugačije organizirao, te kada se Smiley, bez propusnice, približio lesonitnoj pregradi, mladićkojega

nikada ranije nije vidio nemarno mahnu prema otvorenom dizalu. Otuda se neometano spustio u

prizemlje. Izašao je, i prvo što je ugledao bijaše oglasna ploča kluba za poticanje društvenih

aktivnosti, a na njoj su od riječi do riječi bile iste onakve obavijesti kao i u njegovo vrijeme: mačiće

dajem besplatno u dobre ruke; dramska sekcija mladih službenika čitat će The Admirable Chrichton,

pogrešno napisano, u petak u kantini. Isto natjecanje u tenisu, s igračima navedenim jedino pod

operativnim imenima, u interesu sigurnosti. Isti oni ventilatori što neugodno zuje. Tako da je u

trenutku kad je odgurnuo vrata sa staklima pojačanim žicom, te ušao u Arhiv i oćutio miris tiskarske

tinte i knjiške prašine, gotovo očekivao da će vidjeti svoj obli lik nagnut nad radnim stolom u uglu,

pod sjajem okrhnute zelene svjetiljke za čitanje, što je bio vrlo čest prizor u onim danima kada je

pokušavao ući u trag izdajničkom divljanju Billa Haydona, te logički, obrnutim postupkom, zaključiti

koje su slabosti moskovskog Centra.

- A sada, čujem, pišete našu slavnu povijest - obazrivo zapjeva djevojka iz noćne smjene Arhiva. Bila

je visoka i provincijskog izgleda. Uz zveket je spustila staru metalnu spremnicu za dokumente na

stol. - Ovo vam šalju s petog kata, uz plamene pozdrave - rekla je. - Vičite ako vam zatreba pomoć,

hoćete li?

Na ručici je bio natpis »Podsjetnik«. Podigavši poklopac Smiley ugleda hrpu starih fascikala od

kravlje kože, povezanih zelenom vrpcom. Pažljivo je razvezao i rastvorio omot prvog sveska, da bi

otkrio nejasnu Karlinu fotografiju gdje zuri u njega poput leša iz tame lijesa. Cijelu je noćčitao, jedva

se i pomakao. Čitajući zadubio se u vlastitu prošlost isto koliko i u Karlinu, i na trenutke mu se činilo

da su ta dva života tek nadopuna jedan drugom; da su oni uzroci iste neizlječive bolesti. Pitao se, kao

i mnogo puta ranije, kakav bi on bio da je imao

212

Karlino djetinjstvo, da je kaljen u istim pećima revolucionarnog prevrata. Pokušavao je, kao i mnogo

puta ranije, bezuspješno nadvladati privlačnost koju su za njega imali veći sami razmjeri ruske

patnje, njihova bezobzirna okrutnost, polet njihovih herojstava. Pred svim tim, osjećao se malenim i

u usporedbi s njima neotpornim, mada nije smatrao da je njegov život bio lišen boli. Kada je završila

noćna smjena, još uvijek je bio tamo, zureći u žute stranice »na način na koji konji spavaju dok

stoje«, rekla je ona ista djevojka iz Arhiva, koja je u slobodno vrijeme jahala u akrobatskim

predstavama. Čak i kada mu je oduzela dokumente da bi ih vratila na peti kat, on je i dalje zurio sve

dok mu nije blago dotaknula lakat.

Došao je i slijedeće noći, i slijedeće ponovo; nestao, vratio se tjedan dana kasnije, bez objašnjenja.

Kad je završio s Karlom, izvukao je dosje o Kirovu, Mikhelu, Villemu, i ostalima iz grupe ako ni zbog

čega drugog a ono zato da makar sada, naknadno, svemu što je čuo o odnosu Leipzig-Kirov, dade

solidne dokumentarne temelje. Jer Smiley je imao još jednu stranu ličnosti, nazovite je pedantnom

ili učenjač-kom, za koju je jedino dosje predstavljao istinu, a sve ostalo bilo tek puko pretjerivanje

sve do onog trenutka kad bi se usporedilo i uskladilo s dosjeima. Izvukao je i dosje Otta Leipziga i

Generalov te, ako ni zbog čega drugog, a ono zato da bi odao počast njihovoj uspomeni, svakom

dodao bilješku koja je nepristrano iznosila stvarne okolnosti njihove smrti. Posljednji dosje koji je

izvukao pripadao je Billu Haydonu. Naišao je na neke poteškoće kad ga je zatražio, dežurni na petom

katu, tko god da je bio te večeri, smatrao je potrebnim nazvati Enderbyja koji se nalazio na privatnoj

večeri s ministrima, i kod njega provjeriti. Enderby je bio bijesan, što mu govori u prilog: - Svemogući

bože, čovječe, on je napisao tu prokletu stvar, zar ne? Ako George ne može pročitati vlastite

izvještaje, tko onda dođavola može? - No Smiley ih nije čitao čak ni kad ih je napokon dobio, izjavila

je djevojka iz Arhiva koja je imala tajne upute da ga promatra. Više se radilo o prelistavanju, rekla je -

i opisala sporo, zamišljeno okretanje stranica, »kao netko tko traži jednom viđenu sliku a ne može je

ponovo naći«. Taj je dosje držao svega sat ili tako nešto i zatim ga vratio uz ljubazno - Mnogo vam

hvala. - Nakon toga više nije dolazio, a postoji priča, koju su razglasili vratari, da je te iste noći, nešto

nakon jedanaest, nakon što je pokupio svoje papire i pospremio svoj radni stol povjerivši nekoliko

našvrljanih bilješki košari za tajne otpatke, bio zamijećen gdje dugo stoji u stražnjem dvorištu -

sumornom mjestu, svom u bijelim pločicama, crnim odvodnim cijevima i smradu mačaka - zureći u

zgradu koju se spremao napustiti, u svjetlost što je slabašno gorjela u njegovoj nekadašnjoj sobi, baš

kao što starci gledaju kuće u kojima su rođeni, škole u kojima su obrazovani i crkve u kojima su se

oženili. A zatim - tada je većbilo jedanaest i trideset - sve ih je prestravio, uzeo taksi s Cambridge

Circusa i odvezao se na stanicu Paddington gdje je uhvatio spavaća kola za Penzance koja kreću

odmah poslije ponoći. Nije unaprijed kupio

213

kartu, niti ju je telefonski naručio; nije imao nikakvih stvari sa sobom, čak ni britvu, mada mu je

ujutro uspjelo posuditi je od poslužitelja. Do tada je Samu Collinsu većbilo pošlo za rukom skrpati

nekoliko pote-puha da ga promatraju, što je, mora se priznati, bio sasvim amaterski pothvat, no sve

što su oni kasnije uspjeli izjaviti bilo je da je telefonirao iz govornice, ali nisu imali vremena poduzeti

bilo što u vezi s tim.

- Vraški neobičan trenutak da čovjek ode na odmor, zar ne? - rekao je Enderby razdraženo kada su

mu donijeli tu informaciju zajedno s nizom jadikovki od strane osoblja, a sve u vezi s prekovremenim

radom, troškovima i dodatkom za rad u sitne sate. Tada se sjetio i izjavio - Oh, Kriste, pa on

posjećuje svoju božicu-drolju. Zar mu veći sam Karla nije dovoljan problem? - Cijeli je taj događaj

silno nervirao Enderbyja. Čitav je dan pušio i pred svima vrijeđao Sama Collinsa. Kao bivšem

diplomatu, apstraktni su mu pojmovi bili vrlo mrski, mada se neprestano upravo iza njih skrivao.

Kuća je stajala na brdu u gustišu ogoljelih brijestova koji su još uvijek čekali da budu posječeni. Bila je

granitna, vrlo velika i trošna s mnoštvom zabata koji su se, nalik na crne šatore, rojili nad vrhovima

stabala. Do nje su vodili rali razbijenih staklenika; a niže, u dolini, nalazile su se porušene staje i mali

nezbrinuti povrtnjak. Brda su bila maslinasta i obrijana, nekoćsu se tu nalazile utvrde. »Harrvjevo

korn-volsko blago«, tako gaje ona nazivala. Među brdima se nazirala pruga mora koje je toga jutra,

pod niskim nagomilanim oblacima, djelovalo tvrdo poput škriljevca. Taksi gaje dovezao neravnom

cestom, moje to stari tip nalik na one što su ih za vrijeme rata imali po štabovima. Eto, ovdje je

provela djetinjstvo, razmišljao je Smiley; i usvojila moje. Cesta je bila puna rupa; s obje su strane

ležali panjevi oborenih stabala poput žutih nadgrobnih spomenika. Sigurno je u glavnoj zgradi,

pomisli. Kućica u kojoj su zajedno provodili praznike nalazila se iza izbočine, no kad je bila sama,

boravila je u glavnoj kući, u sobi koju je imala dok je bila djevojčica. Rekao je vozaču da ga ne treba

čekati i uputio se prema prednjem trijemu, nabadajući svojim londonskim cipelama između lokava,

usredotočujući svu svoju pažnju na lokve. To više nije moj svijet, razmišljao je. To je njezin, njihov

svijet. Njegove oči, navikle na promatranje, promotriše mnogobrojne prozore na pročelju, nadajući

se da će ugledati njenu sjenku. Došla bi po mene na stanicu, samo je pobrkala vrijeme, razmišljao je,

radije vjerujući u to nego ne. No njen je auto bio parkiran u štali, a jutarnja rosa još uvijek na njemu;

otkrio je to dok je isplaćivao taksi. Zazvoni i začu njene korake po kamenu podu, no bila je to

gospođa Temedda koja je otvorila vrata i uvela ga u jednu od gostinskih soba - soba za pušenje,

jutarnja soba, gostinska soba, nikada ih nije naučio razaznavati. U kaminu su gorjele cjepanice.

- Pozvat ću je - rekla je gospođa Temedda.

Bar ne moram razgovarati s ludim Harryjem o komunistima, razmišljao je Smiley čekajući. Barem ne

moram slušati kako svi kineski konobari u Penzanceu spremno čekaju naredbu iz Pekinga da potruju

214

svoje goste. Ili kako bi proklete štrajkaše trebalo staviti uza zid i strijeljati - gdje je njihov osjećaj

dužnostima boga miloga? Ili kako je Hitler možda i bio nitkov, ali je u pogledu Zidova imao pravo. Ili

neka slična monstruozna, ali za njega sasvim ozbiljna uvjerenja.

Rekla je svojima da se maknu, pomisli.

Kroz dim cjepanica mogao, je onjušiti miris meda i upita se, kao i uvijek, odakle dolazi. Od voska za

pokućstvo? Ili se možda negdje u katakombama nalazi soba za med, baš kao što postoji soba za

odlaganje stvari, soba za ribolovni pribor, soba za kutije, i, koliko je on znao, soba za ljubav?

Pogledom je potražio Tiepolov crtež koji je nekoćvisio iznad kamina, prizor iz venecijanskog života.

Prodali su ga, pomisli. Svaki put kad dode, kolekcija je smanjena za po jednu lijepu stvar. Na što

Harry troši novac, to nitko nije znao - zasigurno ne na održavanje kuće.

Uputila se prostorijom prema njemu i bi mu drago da je ona ta koja je krenula prva jer on bi se

sigurno spotakao o nešto. Usta su mu bila suha a u želucu bodljikav grumen; nije je želio pokraj sebe,

njezina je stvarnost odjednom bila previše za njega. Izgledala je krasno i keltski, kao uostalom uvijek

kada je bila ovdje, a dok mu se približavala, njene su ga smeđe oči proučavale pokušavajući otkriti

kakvog je raspoloženja. Poljubila ga je u usta stavivši mu ruku na potiljak da bi ga vodila, a

Haydonova se sjenka prepriječila između njih poput mača.

- Nisi se sjetio uzeti jutarnje novine na stanici, zar ne? - upitala je. - Harry je ponovo obustavio

pretplatu.

Upitala ga je da li je doručkovao i on je lagao rekavši da jest. Možda bismo mogli poći u šetnju,

predložila je, kao da je on netko tko bi želio razgledati imanje. Povela ga je u sobu za odlaganje stvari

i tu su prekapali tražeći odgovarajuće čizme. Bilo je čizama koje su se sjale i čizama koje su stalno

izgledale kao da su vlažne. Obalni je puteljak u oba smjera vodio iz zaljeva. Od vremena do vremena

Harry bi preko njega nabacao barikade od bodljikave žice ili postavio natpise »OPASNOST MINE«.

Vodio je neprekidnu bitku s Gradskim vijećem da mu dopuste kamp i njihovo ga je uporno odbijanje

povremeno dovodilo do bjesnila. Izabrali su sjevernu stranu i vjetar a ona ga je uhvatila pod ruku

spremna slušati. Sjever je bio vjetrovitiji, no na južnoj su strani mogli ići samo jedno iza drugoga

probijajući se kroz štipavac.

- Odlazim na neko vrijeme, Ann - rekao je pokušavajući prirodno izgovoriti njeno ime. - Nisam ti to

htio reći preko telefona. - Bio je to njegov glas iz ratnih razdoblja i osjećao se idiotski čuvši sama

sebe da ga upotrebljava. »Odlazim da bih ucijenio ljubavnika«, to je trebalo reći.

- Odlaziš s nekim određenim ciljem ili naprosto od mene?

- Moram obaviti posao u inozemstvu - odgovorio je još uvijek pokušavajući izbjeći ulogu Hrabrog

vojnika, i ne uspijevajući u tome. - Mislim da ne bi trebala ići u Bywater Street dok mene nema.

Ispreplela je prste s njegovima, no za nju je to bilo uobičajeno;

215

ona se prema ljudima odnosila prirodno, prema svim ljudima. Ispod njih, u raspuklini stijene, more se

divlje prelamalo i stvaralo pravilan uzorak izvijene pjene.

- I prešao si cijeli taj put samo zato da bi mi rekao kako je bolje da ne prilazim kući - upitala je.

Nije odgovorio.

- Da pokušavamo stvari postaviti obrnuto - predložila je nakon što su prevalili dio staze. - Da je

Bywater Street unutar dopuštenih granica, li mi tada rekao da odem tamo? Ili mi želiš reći kako je

bolje da više uopće ne prilazim.

Zaustavila se i zagledala u njega, stala malo podalje pokušavajući mu s lica pročitati odgovor.

Prošaptala je - Za boga miloga - i na njenom je licu mogao istodobno razaznati sumnju, ponos i

nadu, a pitao se što li ona vidi na njegovom jer njemu samom nije bilo jasno što osjeća, znao je samo

to da ne pripada ničem što je u njezinoj blizini, ničem vezanom za to mjesto; bila je poput djevojčice

na plutajućem otoku koji se brzo udaljava od njega, a oko nje sjene svih njenih ljubavnika. Volio ju je,

bio je ravnodušan prema njoj, promatrao ju je s kletvom onoga koji gleda objektivno, iz daljine, no

ona je napuštala njega. Ako samog sebe ne poznam, razmišljao je, kako mogu tvrditi tko si ti? Vidio

je tragove godina, boli i borbi što ih je ucrtao život koji su proveli zajedno. Ona je bila jedino što je

želio, ona je bila beznačajna, podsjećala ga je na nešto što je nekoćdavno poznavao; bila mu je

nejasna, potpuno ju je shvaćao. Na njenom je licu vidio neku težinu i u jednom se trenutku zapitao

kako li ju je mogao pobrkati sa snagom; a većje u slijedećem trenutku mrzio njezinu ovisnost o

njemu, jedino se je želio osloboditi. Htio je povikati »Vrati se« no nije to učinio; nije čak ni ispružio

ruku da bi je zaustavio.

- Nekoćsi mi govorila da nikada ne prestanem istraživati - rekao je. Taje tvrdnja zvučala kao uvod u

pitanje, no pitanje nije uslijedilo.

Čekala je, a zatim ponudila svoje objašnjenje. - Ja sam komedija-šica, George-rekla je. - Potreban

mije pravi čovjek. Potreban si mi ti. No on ju je vidio iz daljine.

- Riječ je o poslu - rekao je.

- Ne mogu živjeti s njima. Ne mogu živjeti bez njih. - Pretpostavljao je da ponovo govori o svojim

ljubavnicima. - Postoji nešto gore od promjene, a to je status quo. Mrzim tu mogućnost izbora.

Volim te. Razumiješ li? - Zavladala je tišina u kojoj mora da je nešto rekao. Nije se uzdala u njega, ali

oslanjala se o njega dok je plakala jer joj je plač oduzimao snagu.

- Nikada nisi bio svjestan koliko si slobodan, George - čuo ju je. - Ja sam morala biti slobodna za nas

oboje.

Izgleda da je shvatila besmisao svoga ponašanja i počela se smijati.

Pustila je njegovu ruku i nastavili su hodati dok je ona pokušavala izgladiti stvari postavljajući

razumna pitanja. Rekao je nekoliko tje-

216

dana, možda dulje. Rekao je u hotelu, ali nije naveo grad niti državu. Okrenula se prema njemu i suze

su odjednom tekle u svim pravcima, gore nego ranije, no još uvijek ga nisu mogle ganuti onako kako

bi želio.

- George, s tim je gotovo, obećajem ti - rekla je, zastajući da bi mu uputila usrdnu molbu. - Ni u tvom

ni u mom svijetu nema više zvižduka na koji bismo se morali odazvati. Našli smo se jedno pored

drugog. Nema više ničeg. Prema prosječnim mjerilima mi smo najzado-voljnji ljudi na svijetu.

Još su neko vrijeme hodali i on zamijeti da ju je kad ne bi govorila mogao doživljavati kao osobu

blisku sebi, no samo utoliko što je bila živo biće koje se kreće istim putem kojim i on.

- Povezano je s ljudima koji su uništili Billa Havdona - reče joj, kao utjehu ili kao ispriku zbog svog

povlačenja. No mislio je: »Koji su uništili tebe«.

Zakasnio je na vlak i trebalo je nekako utuci dva sata. Nadošla je plima i sada je hodao obalom blizu

Maraziona, prestravljen svojom ravnodušnošću. Dan je bio siv, a morske ptice izrazito bijele na

pozadini mora u boji škriljevca. Dvoje se hrabre djece praćakalo među visokim valovima. Ja sam

duševni tat, razmišljao je malodušno. Sam bez vjere, slijedim uvjerenja drugog čovjeka; pokušavam

se ogrijati na vatri drugih ljudi. Promatrao je djecu i prisjetio se odlomka neke pjesme iz vremena

kada ih je čitao:

Otisnuti se poput plivača put neizvjesne čistoće.

Sretan, daleko od svijeta što postaje star, studen i umoran.

Da, sumorno pomisli, to sam ja.

»Slušajte, George - upitao je Lacon - mislite li da svoje žene postavljamo na previsok pijedestal, da li

je to ono u čemu mi momci iz srednje engleske klase griješimo? Hoću reći, mislite li da mi Englezi sa

svojom tradicijom i svojim školovanjem očekujemo daleko previše od svojih žena, a zatim ih

okrivljujemo što ne mogu ispuniti ta očekivanja - ako me razumijete? Doživljavamo ih kao pojam, a

ne kao bića od krvi i mesa. Da li je u tome naš peh?« Smiley odgovori da možda jest.

- No ako nije, zašto Val uvijek pada na ništarije? - ratoborno prasnu Lacon na veliko iznenađenje para

što je sjedio za stolom pored njihovog.

Smiley ni na to nije znao dati odgovor.

Ručali su grozno, u restoranu koji je Lacon predložio. Pili su otvoren španjolski burgundac, a Lacon je

pravio divljačke neslane šale na račun političkog škripca u kojem se našla Britanija. Sada su pili kavu i

sumnjivu rakiju. Antikomunistička fobija je prošla: u to je Lacon bio uvjeren. I komunisti su, napokon,

samo ljudi. Nisu to neka crvenozuba

277

čudovišta, više ne. Komunisti žele što i svi ostali: napredak i malo mira i tišine. Priliku da se odahne

od sveg tog prokletog neprijateljstva. A ako i nije tako - što mi uopće možemo poduzeti u vezi s tim?

upitao je. Neki su problemi - uzmite Irsku - nerješivi, no nikada nećete dočekati da Amerikanci

priznaju da je bilo što nerješivo. Britanijom je nemoguće upravljati, a tako će biti i sa svim ostalima

kroz nekoliko godina. Naša je budućnost u kolektivnom, a jedina mogućnost da preživimo u

individualizmu, i taj nas paradoks ubija iz dana u dan. - Dakle, George, kako vi gledate na to?

Napokon, vi ste oslobođeni orme. Vi možete sve objektivno sagledati, imate potpun uvid.

Smiley promrmlja nešto bezvezno o spektru.

A sada su napokon dotakli i temu koje se plašio cijele večeri: započeo je njihov seminar o braku.

- Uvijek su nas učili da sa ženama treba postupati pažljivo - s negodovanjem izjavi Lacon. - Ako im

čovjek u svakom trenutku ne pruži osjećaj da su voljene, skrenut će s kolosijeka. No taj momak s

kojim je Val sada - dakle, ako mu dosađuje ili govori nešto što mu se ne sviđa, možete biti uvjereni da

će je gadno pogledati. Vi i ja to nikada ne činimo, zar ne?

- Uvjeren sam da ne - reče Smiley.

- Gledajte! Sto mislite, kad bih je posjetio u njegovoj kući - postavio se prema njoj oštro - bio uistinu

nepopustljiv - rekao da ću poduzeti zakonske mjere, da li bi to odlučilo u moju korist? Hoću reći, ja

sam snažniji od njega, sam bog zna. Nisam ja bez autoriteta, bez obzira kako me shvatili!

Stajali su na pločniku pod zvijezdama čekajući Smileyjev taksi.

- Pa, lijepo se odmorite. Zaslužili ste - reče Lacon. - Idete nekamo gdje je toplo?

- Pa, planirao sam naprosto otići i lutati.

- Blago vama. Moj bože, baš vam zavidim na slobodi! No u svakom slučaju, mnogo ste mi pomogli.

Postupit ću prema vašem savjetu.

- Ali ja vam nisam dao nikakav savjet, Olivere - usprotivi se Smiley, pomalo uspaničen.

Lacon nije obraćao pažnju na njega. - A čujem da je i ono drugo sređeno - reče mirno. - Nikakvih

nejasnoća, nikakve zbrke. Lijepo od vas, George. Lojalno. Vidjet ću da li bismo vam za to mogli odati

nekakvo priznanje. Sto li ste vi ono većdobili, zaboravio sam? Neki dan je jedan momak iz Udruženja

za unapređenje društvenih djelatnosti rekao da ste zaslužili šesticu.

Stigao je taksi i Lacon je, što je Smileyju bilo vrlo neugodno, inzistirao na tome da se rukuju. -

George, sa srećom. Obojica rodoljubi, dajemo, ne uzimamo. Izučili smo kako služiti svojoj službi.

Svojoj zemlji. Zato moramo platiti svoju cijenu. Da je Ann bila vaš agent, a ne vaša žena, vjerojatno

biste je dobro vodili.

Slijedećeg poslijepodneva, nakon telefonskog razgovora s Toby-jem koji ga je obavijestio da »se

nagodba bliži kraju«, George Smiley

218

je, bez mnogo buke, otputovao u Švicarsku pod operativnim imenom Barraclough. S ciriškog je

aerodroma autobusom Swissaira krenuo za Bern gdje se uputio ravno u Bellevue Palace Hotel,

golemu raskošnu građevinu patiniranog edvardijanskog mira iz koje se za vedrih dana preko brda

pružao pogled do blještavih Alpi, no koja je te večeri bila zavijena otežalom zimskom maglom. Isprva

je mislio otići na neko neuglednije mjesto, možda u jedan od Tobyjevih stanova za tajne sastanke.

No Toby gaje uvjerio daje upravo Bellevue najbolji. Imao je nekoliko izlaza, bio je glavni hotel u

gradu i prema tome bio prvo mjesto na kojem bi ga svatko potražio i gdje ga Karla, upravo zbog

toga, ako ga i traži, nikada ne bi očekivao naći. Ušavši u golemu dvoranu, Smileyju se učini da je

zakoračio na prazan brod negdje daleko na moru.

219

21.

Njegova je soba bila mali švicarski Versailles. Antikni pisaći stol ukrašen mjedenim intarzijama s

gornjom plohom od mramora, a nad prastarim bračnim krevetom Child Harold lorda Byrona,

Barlettova reprodukcija. Magla je pred prozorom stvorila sivi zid. Raspakirao je kovčege i ponovo

krenuo dolje, u bar, gdje je postariji pijanist svirao potpuri hitova iz pedesetih godina, Annine

omiljene melodije a, pretpostavljao je, i njegove. Pojeo je malo sira i popio čašu Fendanta

razmišljajući: Sada, Sada je započeo. Odsada nadalje nema povlačenja, nema mjesta oklijevanju. U

deset je krenuo prema starom gradu, koji je volio. Ulice su bile popločene oblim kamenjem; ledeni je

zrak mirisao po pečenom kestenju i opekama. Drevne su se fontane približavale njemu u susret kroz

maglu, srednjovjekovne su kuće bile kulisa predstavi u kojoj on nije imao udjela. Ušao je među

arkade prolazeći pored galerija slika, antikvarnica i veža dovoljno visokih da kroz njih projašeš.

Zaustavio se kod mosta Nydegg i zagledao u rijeku. Toliko noći, razmišljao je. Tolike ulice. Još uvijek

ovdje. Prisjetio se Hessea: čudno je lutati u magli... ni jedno drvo ne pozna susjedno. Sleđena se

magla kovitlala nisko nad žurnom vodom; ustave su gorjele mliječnim žutilom.

Iza njega se zaustavio narančasti Volvo karavan i dao kratak znak svjetlima. Dok mu je Smiley

prilazio, iznutra se otvoriše vrata, pri slabom je nutarnjem svjetlu mogao vidjeti Tobyja Esterhasea

za volanom a iza njega ženu mrka lika u uniformi bernske kućanice kako ljulja dijete na koljenima.

Upotrebljava ih za »kamuflažu«, pomisli Smiley: za ono što promatrači nazivaju siluetama. Krenuli

su i žena se počne obraćati djetetu. U njenom se švicarskom njemačkom osjećalo postojano

neraspoloženje: - Gledaj tamo dizalicu Eduarde... Sada prolazimo pored medvjeđe stupice,

Eduarde... Gledaj Eduarde, tramvaj... - Promatrači nisu nikada zadovoljni, prisjetio se; to je sudbina

svakog voajera. Mahala je rukama usmjeravajući djetetov pogled. Obiteljska večer, oficiru,

određivao je scenarij. Idemo u razgledanje našim lijepim narančastim Volvom, oficiru. Idemo kući. A

muškarci će, naravno, sjediti naprijed, oficiru.

Ušli su u Elfenau, bernski diplomatski geto. Smiley je kroz maglu nazirao obrasle vrtove bijele od

mraza, i zelene trijemove vila. Prednja svjetla zahvatiše mjedenu ploču koja je najavljivala neku

arapsku državu, i dva stražara što su je čuvala. Prošli su pored engleske crkve i niza teniskih igrališta;

ušli u drvored obrubljen bukvama. Ulične su svjetiljke visile među njima, nalik na bijele balone.

- Broj osamnaest se nalazi pet stotina metara nalijevo - tiho reče Toby. - Grigorjev i njegova žena

stanuju u prizemlju. - Vozio je polako, koristeći se maglom kao isprikom.

- Ovdje žive vrlo bogati ljudi, Eduarde! - pjevušila je žena iza njih. - Svi iz stranih zemalja.

- Većina one rulje što dolazi s druge strane željeznog zastora živi u Muriju, ne u Elfenauu - nastavio je

Toby. - To je komuna, oni sve rade grupno. Kupuju u grupi, odlaze u šetnju u grupi, možeš zamisliti.

Grigorjev i njegova žena su nešto drugo. Prije tri mjeseca su se iselili iz Murija i iznajmili ovaj stan, na

vlastiti račun. Tri tisuće pet stotina mjesečno, George, i on to osobno plaća vlasniku.

- Gotovina?

- Svaki mjesec, u novčanicama od po stotinu.

- Kako se plaćaju ostale stanarine članova ambasade?

- Preko računa poslanstva. Ali ne i Grigorjevljev. Grigorjev je iznimka.

Pretekao ih je policijski auto, sporo poput riječnog teglenjaka; Smiley je vidio tri glave okrenute

prema njima.

- Gledaj, Eduarde, policija! - povikala je žena i pokušala navesti dječaka da im maše.

I Toby je pazio da ne prestane govoriti. - Dečki iz policije su zabrinuti zbog bombi - objasnio je. -

Misle da će Palestinci poslati ovo mjesto u zrak. To je i dobro i loše za nas, George. Ako budemo

nespretni, Grigorjev može pomisliti da smo neki lokalni anđeli. Ali kod policije to neće proći. Dvije

stotine metara, George. Traži crni Mercedes u prednjem dvorištu. Ostalo se osoblje služi

automobilima ambasade. Ali ne i Grigorjev. Grigorjev vozi vlastiti Mercedes.

- Kada ga je nabavio? - upita Smiley.

- Prije tri mjeseca, polovni. Istodobno kada se odselio iz Murija. To je bio velik skok za njega, George.

Poput rođendana, tolike stvari. Kuća, auto, unapređenje od prvog sekretara do savjetnika.

Bila je to vila obložena štukaturom, smještena u velikom vrtu koji nije imao stražnje strane, zbog

magle. Kroz prozor na pročelju Smiley iza zavjesa zamijeti svjetlost. U vrtu je bio tobogan za djecu i

nešto za što ustanovi da je prazan bazen. Na šljunku je stajao crni Mercedes sa CD tablicama.

- Svi brojevi automobila sovjetske ambasade završavaju na 73

- rekao je Toby. - Britanci imaju 72. Grigorjeva je prije dva mjeseca pribavila vozačku dozvolu. U

ambasadi samo dvije žene imaju dozvolu. Ona je jedna od njih, a strašan je vozač, George. Ozbiljno

mislim

- strašan.

- Tko stanuje u drugom dijelu kuće?

- Vlasnik. Profesor na Bernskom sveučilištu, antipatičan tip. Prije nekog vremena su mu se obratili

Rođaci i rekli da bi voljeli provesti nekoliko mikrofona u prizemlju, ponudili mu novac. Profesor je

uzeo novac i prijavio ih u Bundespolizeiu, kao dobar građanin.

221

Bundespolizei su se prepali. Obećali su Rođacima da će okrenuti pogled na drugu stranu ako im

zauzvrat dopuste da malo zavire u ono što budu otkrili. No operacija je napuštena. Čini se da Rođaci

nisu bili posebno zainteresirani za Grigorjeva, radilo se naprosto o uobičajenom postupku.

- Gdje su Grigorjevljeva djeca?

- U Zenevi, u školi sovjetskog poslanstva, tokom tjedna. Petkom navečer stižu kući. Preko vikenda

obitelj odlazi na izlet. Skaču po šumama, langlauf, igraju badminton. Beru gljive. Grigorjeva je

manijak svježeg zraka. Dali su se i na biciklizam - dodao je pogledavši Smileyja.

- Ide li i Grigorjev s njima na te izlete?

- Oni rade subotom, George - a uvjeren sam da je to zato da bi pobjegao od njih. - Smiley primijeti da

je Toby stvorio čvrste poglede na Grigorjevljev brak. Pitao se nisu li to odjeci nekog od njegovih

vlastitih brakova.

Napustili su drvored i ušli u pokrajnu ulicu. - Slušaj, George

- govorio je Toby još uvijek se baveći Grigorjevljevim vikendima.

- Okay? Promatrači izmišljaju stvari. Moraju, to im je posao. Ima jedna djevojka koja radi u Odjelu za

veze. Smeđokosa i, za Ruskinju, seksi. Momci je zovu »mala Nataša«. Njeno je pravo ime drugačije,

no za njih je ona Nataša. Subotom dolazi u ambasadu. Poslom. Grigorjev ju je nekoliko puta vozio

kući, u Muri. Snimili smo i nekoliko fotografija, nisu loše. Izašla je iz auta prije no što su stigli do

njezina stana i posljednjih pet stotina metara prešla pješice. Zašto? Slijedeći je put nije poveo

nikamo određeno - naprosto vožnja oko Gurtena, no djelovali su vrlo bliski dok su razgovarali.

Možda momci naprosto žele da to bude tako, zbog Grigorjeve. Jer taj im se momak sviđa, George.

Znaš kakvi su promatrači. Uvijek se radi o ljubavi ili o mržnji. Njega vole.

Zaustavio se. Kroz maglu su vidjeli svjetla male kafeterije. U dvorištu je stajao zeleni »spaček«

ženevske registracije. Na stražnjem su mu sjedalu bile nagomilane kartonske kutije, poput

trgovinskih uzoraka. S antene je visio lisičji rep. Skočivši van, Toby povuče klimava vrata i žurno

smjesti Smileyja na mjesto suvozača, te mu doda šešir koji ovaj stavi na glavu. Za sebe je Toby imao

šubaru ruskog kroja. Ponovo su se odvezli i Smiley vidje njihovu bernsku matronu kako se smješta na

prednje sjedište narančastog Volva koji su upravo napustili. Njeno im je dijete očajnički mahalo kroz

stražnji prozor dok su se udaljavali.

- Kako su ostali? - upita Smiley.

- Izvrsno. Ispituju teren, George, svaki pojedini od njih. Jednom od braće Sartor se razboljelo dijete,

pa je morao kući u Beč. Gotovo mu je prepuklo srce zbog toga. Inače izvrsno. Ti si za sve njih Broj

Jedan. Ovo s desne strane dolazi Harry Slingo. Sjećaš se Har-ryja? Bio mi je pajdaš u Actonu.

222

- Čitao sam da je njegov sin dobio stipendiju za Oxford - reče Smiley.

- Fizika. Wadham, Oxford. Dječak je genij. Gledaj niz cestu, George, ne pomiči glavu.

Prošli su pored plavog kamioneta s čijih je strana bilo veselim slovima ispisano Auto-Schnelldienst, a

za volanom je spavao vozač.

- Tko je odostrag? - upita Smiley kad je zrak ponovo bio čist.

- Pete Lusty, nekadašnji lovac na skalpove. Ti su dečki prošli gadna vremena, George. Bili su bez

posla, ništa se nije događalo. Pete se pridružio vojsci u Rodeziji. Poubijao nekoliko momaka, bilo mu

je svejedno, vratio se natrag. Nikakvo čudo što te vole.

Ponovo su prolazili pored Grigorjevljeve kuće. Sada je svjetlo gorjelo u drugom prozoru.

- Grigorjevi idu rano u krevet - reče Toby s nekim strahopoštovanjem.

Pred njima se nalazila parkirana limuzina s ciriškim konzularnim tablicama. Za volanom je vozač

čitao džepnu knjigu.

- To je Canada Bill - objasni Toby. - Grigorjev ode od kuće, krene desno, prođe pored Petea Lustyja.

Krene lijevo, prođe pored Canada Billa. To su dobri momci. Stalno su na oprezu.

- Tko je iza nas?

- Meinertzhagen djevojke. Ona velika se udala.

Magla im je omogućila da neometani tiho napreduju. Spustili su se niz blagi brijeg prošavši pored

rezidencije britanskog ambasadora i njegovog Rolls-Roycea parkiranog pred njom. Cesta je vodila

ulijevo i Toby ju je slijedio. Dok su skretali, pretekao ih je auto što se vozio iza njih i obazrivo oborio

svjetla. Pri njihovom je odsjaju Smiley ugledao drvećem obraslu slijepu ulicu koja je završavala s

nekoliko zatvorenih vrtnih vrata koja je iznutra čuvala grupica ljudi. Ostalo se nije vidjelo zbog

drveća.

- Dobrodošao k sovjetskoj ambasadi, George - reče Toby, vrlo tiho. - Dvadeset četiri diplomata,

pedeset drugih službenika - stručnjaci za dešifriranje, tipkačice i nekoliko vrlo loših vozača, svima je

baza ovdje. Trgovačka delegacija je u drugoj zgradi. Schanzeneck-strasse 17. Grigorjev često odlazi

tamo. U Bernu imamo i Tass i Novosti, uglavnom gangsteri. Glavna je rezidencija u Zenevi. UN im je

izlika, ima ih oko dvije stotine. Ovo ovdje je samo usputna predstava: ima ih dvadesetak, petnaestak

sve zajedno, rastu ali polako. Konzulat se nadovezuje na stražnji dio ambasade. Da bi se ušlo, treba

proći kroz vrata u ogradi, baš kao da je skrovište opijuma ili bordel. Imaju televiziju zatvorenog kruga

postavljenu na prilazu, a u čekaonici elektronske pretraživače. Pokušaj jednom zatražiti vizu.

- Hvala, radije bih to propustio - uzvrati Smiley i Toby ispusti jedan od svojih rijetkih smjehova.

- Igralište ambasade - reče Toby obasjavši prednjim svjetlima strm šumarak što se spuštao nalijevo. -

Tu Grigorjeva igra svoju

223

odbojku, podučava djecu politici. Vjeruj mi, George, to je stvarno odvratna žena. Dječji

vrtićambasade, doktrinarna predavanja, ping--pong klub, ženski badminton - ta žena vodi cijelu

predstavu. Meni ne moraš vjerovati, samo poslušaj moje momke kad govore o njoj. - Dok su

zaokretali iz slijepe ulice, Smiley podigne pogled prema gornjem prozoru kuće na uglu i vidje kako se

svjetlo gasi i zatim ponovo pali.

- A to je Pauli Skordeno, kaže »Dobrodošli u Bern« - objasni Toby. - Prošli tjedan nam je uspjelo

iznajmiti gornji kat. Pauli je povremeni Reuterov izvjestilac. Čak smo mu krivotvorili pres propusnicu.

I sve ostale potrebne dokumente.

Toby se zaustavio pored Thunplatza. S modernog satnog tornja otkucavalo je jedanaest. Padale su

sitne snježne pahulje, no magla se nije raspršila. Neko vrijeme ni jedan od njih ne progovori.

- Današnji je dan slika i prilika prošlog tjedna, a prošli je tjedan bio slika i prilika pretprošlog, George -

reče Toby. - Svakog četvrtka ista priča. Nakon posla vozi Mercedes u garažu, puni ga benzinom i

uljem, provjerava akumulator, zahtijeva račun. Odlazi kući. Malo nakon toga, u šest sati, pred

njegovim se ulaznim vratima zaustavlja auto ambasade i izlazi Kraški, redovni kurir iz Moskve koji

dolazi četvrtkom. Stiže sam. Vrlo razdražljiv momak, profesionalac. U svim drugim prilikama Kraški

ne ide nikamo bez svog pratioca Bogdanova. Putuju zajedno, nose poruke zajedno, jedu zajedno. No

da bi posjetio Grigorjeva, Kraški krši pravilo i ide sam. Ostaje pola sata i onda odlazi. Zašto? To je

vrlo neuobičajeno za kurira, George. Vrlo je opasno što nema nikakvo zaleđe, vjeruj mi.

- Što si dakle zaključio o Grigorjevu, Toby - upita Smiley. - Što je on?

Toby načini svoj karakterističan pokret, ispruži dlan i nakrenu ga na stranu. - Grigorjev nije izvježbani

gangster, George. Nema te vještine, zapravo je čista katastrofa. Ali nije ni nedužan. Mješanac

George.

Baš kao i Kirov, pomisli Smiley.

- Misliš da imamo dovoljno podataka kojima ga možemo teretiti? - upita Smiley.

- S tehničke strane nema nikakvih problema. Banka, lažni identitet, čak i mala Nataša: s tehničke

strane u rukama imamo same asove.

- I misliš da će se dati potpaliti - reče Smiley više kao tvrdnju nego kao pitanje.

U mraku se Tobyjev dlan ponovo iskrenu na ovu, pa na onu stranu.

- Potpaljivanje je uvijek rizik, George, znaš što hoću reći? Neke momke hvata heroizam i iznenada

žele umrijeti za svoju zemlju. Drugi se pak šćućure i mirno legnu istog trena čim ih dotakneš.

Potpaljivanje u nekim ljudima pobuđuje tvrdoglavost. Znaš što hoću reći?

- Da. Da, mislim da znam - odgovori Smiley. I ponovo se sjeti

224

Delhija i neprobojnog lica što ga je promatralo kroz oblak cigaretnog dima.

- Nastupi polako, George. U redu? Od vremena do vremena moraš biti popustljiv.

- Laku noć- reče Smiley.

Uhvatio je posljednji tramvaj da bi se vratio natrag u centar grada. Kad je stigao do Bellevuea, snijeg

je jako padao: velike pahulje su se vrtjele na žutom svjetlu, prevlažne da bi se slegle. Navio je budilicu

za sedam.

225

22.

Mlada žena koju su nazivali Aleksandrom bila je budna većtočno jedan sat kad je jutarnje zvono

oglasilo dnevni zbor, no čim ga je čula, ona privuče koljena pod pamučnom noćnom košuljom i stisne

očne kapke, uvjeravajući samu sebe da još uvijek spava, dijete kojem je potreban odmor. Zborno se

zvono, baš kao i Smileyjeva budilica, oglasilo u sedam, no ona je veću šest čula odbijanje satova u

dolini, najprije katolici, pa protestanti, a zatim gradska vijećnica, no ona nije vjerovala ni u šta. Niti

ovaj bog, niti onaj bog, a ponajmanje purgeri mesarskih lica, što prilikom godišnjih svečanosti stoje u

stavu mirno izbačenih trbuha dok vatrogasni zbor mumlja rodoljubne pjesme na dijalektu.

Znala je za tu svečanost jer je odlazak na nju bio jedan od rijetkih dopuštenih izleta i nedavno joj je

kao znak posebne povlastice, prve do sada, bilo dopušteno prisustvovati joj, a silno ju je zabavljalo to

što je bila posvećena običnom luku. Stajala je između sestre Uršule i sestre Beatitude znajući da su

obje vrlo okretne u slučaju da pokuša pobjeći ili se umiješati među gomilu i izazivati gužvu, tako je

jedan sat mirno slušala najdosadnije govorancije kojima je ikad prisustvovala, a zatim jednostavno

pjevanje uz pratnju dosadne borbene glazbe u izvođenju limenog orkestra. A potom stupanje ljudi

odjevenih u narodnu nošnju, sa spletovima luka pričvršćenim na duge motke, predvođenih mjesnim

zastavnikom, koji je ostalih dana donosio mlijeko do vratarove kućice a - ako bi mu uspjelo prikrasti

se - čak i do vrata doma, u nadi da će kroz prozor ugledati djevojku, ili je to možda samo Aleksandra

pokušavala ugledati njega.

Nakon što su satovi u dolini odbili šest, Aleksandra je duboko, duboko u svom krevetu odlučila

odbrojavati minute u vječnost. U ulozi djeteta koju je sama sebi dodijelila, činila je to šapatom

brojeći svaku minutu: - Tisuću i jedan, tisuću i dva. - Nakon što je po njenim djetinjim proračunima

prošlo dvanaest minuta, začula je razmetljiv moped majke Felicity kako brekće putem vraćajući se s

mise, poručujući svima da je Felicity-Felicity - pop-pop - i nitko drugi - pop-pop - njihova nadstojnica

i jedina službeno ovlaštena da započne dan; nitko drugi je - pop-pop - ne može zamijeniti. A to je bilo

smiješno jer Felicity uopće nije bilo njeno pravo ime; ime Felicity je izabrala zbog ostalih opatica.

Njeno pravo ime je, povjerila je to Aleksandri kao tajnu, bilo Nadežda, što znači »Nada«. Tako je i

Aleksandra rekla Felicity da je njeno pravo ime bilo Tatjana, uopće ne Aleksandra.

Aleksandra je novo ime, objašnjavala je, nadjenuto posebno za Švicarsku. No Felicity-Felicity ju je

oštro ukorila da ne bude luckasta.

Po dolasku majke Felicity, Aleksandra je navukla bijelu plahtu preko očiju i odlučila da vrijeme uopće

ne prolazi, da se ona nalazi u bijelom dječjem limbu gdje je sve bez sijenki, čak i Aleksandra, čak i

Tatjana. Bijele žarulje, bijeli zidovi, bijeli željezni okviri na krevetu. Bijeli radijatori. Kroz visoke

prozore, bijela brda na pozadini bijelog neba.

Doktore Medi, pomislila je, evo novog sna za vas kad budemo imali naš slijedeći mali razgovor

četvrtkom, ili je to utorkom?

Slušajte me sada pažljivo, doktore. Da li je vaš ruski dovoljno dobar? Ponekad se pretvarate da

razumijete više no što je istina. U redu, počet ću. Zovem se Tatjana i stojim u bijeloj noćnoj košulji

pred bijelim alpskim krajolikom i pokušavam pisati po stijeni komadićem bijele krede majke Felicity,

kojoj je pravo ime Nadežda. Pod košuljom nemam ništa. Vi se pretvarate da ste ravnodušni na takve

stvari, no kada vam pričam koliko volim svoje tijelo, slušate me vrlo pažljivo, zar ne, doktore Rtiedi?

Kredom črčkam po stijeni. Pritišćem njenim vrhom kao da gasim cigaretu. Smišljam najprostije riječi

koje znam - da, doktore Riiedi, ova riječ, ona riječ - no bojim se da ih u vašem ruskom rječniku nema.

I njih pokušavam ispisati, no bijelo na bijelom, kakav rezultat može postići mala djevojčica, pitam

vas, doktore?

Doktore, grozno je, nikada ne smijete imati moje snove. Znate li da sam nekoćbila kurva po imenu

Tatjana? Da ne mogu počiniti ništa zlo? Da mogu potpaljivati stvari, čak i samu sebe, klevetati

državu, a mudri ljudi na vlasti me ipak neće kazniti? Umjesto toga oni me puštaju kroz stražnja vrata

- »Idi, Tatjana, idi« - da li ste to znali?

Začuvši korake na hodniku Aleksandra se zavuče dublje pod pokrivače. To Francuskinju vode u

zahod. Francuskinja je bila najljepša u domu. Aleksandra ju je voljela, većsamo zbog njene ljepote.

Njome se rugala cijelom sistemu. Čak i kada bi joj navukli vreću - zato što je grebla ili se uprljala ili

razbila nešto - njeno bi ih anđeosko lice i dalje promatralo nalik na neku od njihovih ikona. Čak i kada

je na sebi imala bezobličnu noćnu košulju bez dugmadi, njene su se grudi još uvijek uzdizale kao

čvrst vijadukt, i nitko nije mogao ništa poduzeti, čak ni one najljubomornije, čak ni Felicity, čije je

tajno ime bilo Nada, da je spriječi da izgleda poput filmske zvijezde. Kada bi strgla odjeću sa sebe,

čak su je i opatice gledale sa zavidnim užasom. S njenim se izgledom mogla mjeriti jedino

Amerikanka, no Amerikanku su odveli, bila je odvećzločesta. I Francuskinja je bila zločesta sa svojim

napadima razgolićavanja, rezanjem žila i nastupima bijesa, no u usporedbi s Amerikankom to nije

bilo ništa. Sestre su morale pozivati Krankoa, vratara, da je drži, čak i ako bi joj htjele dati samo

sedativ. Dok su to činile, morale su zatvoriti cijelo krilo s konačištima, no kada je kamionet odveo

Amerikanku, bilo je to kao da je u obitelji nastupila smrt,

227

a sestra Beatitude je plakala tokom cijele večernje molitve. A kasnije, kada ju je Aleksandra pokušala

prisiliti da joj kaže, ona ju je od milja nazivala Sašom, što je bio jasan znak koliko je pogođena.

- Amerikanku su odveli u Untersee - rekla je kroz plač kada ju je Aleksandra prisilila na to. - Oh, Saša,

Saša, obećaj mi da nikada nećeš poći u Untersee. - Baš kao što su je u životu koji nije smjela

spominjati preklinjali: - Tatjana, ne čini te lude i opasne stvari.

Nakon toga je Untersee postao najgora Aleksandrina mora, prijetnja koja ju je mogla smiriti u

svakom trenutku, čak i kad je bila najneposlušnija: - Ako budeš zločesta, poći ćeš u Untersee, Saša.

Ako budeš izazivala doktora Ruedija, podizala suknju i držala pred njim prekrižene noge, majka

Felicity će te morati poslati u Untersee. Tiho, ili će te poslati u Untersee.

Koraci su se vratili hodnikom. Francuskinju su vraćali da je obuku. Ponekad bi se opirala i završila u

vreći. Ponekad bi slali Aleksandru da je smiri, što je ona činila dugo joj četkajući kosu, ne govoreći

ništa, sve dok se Francuskinja ne bi opustila i ljubila joj ruke. Tada bi Aleksandru ponovo odveli jer

ljubav, nije, nije, nije bila predviđena.

Vrata se širom otvoriše i Aleksandra začu uglađen glas Felicity-Felicity, kako joj dodijava poput neke

stare dadilje u ruskom igrokazu: - Saša! Moraš se smjesta dići! Saša, smjesta se probudi! Saša,

probudi se! Saša!

Prišla je korak bliže. Aleksandra se pitala hoće li svući plahtu s nje i natjerati je na noge. Majka

Felicity je znala biti oštra poput vojnika, pored sve svoje aristokratske krvi. Nije bila grubijanka, no

bila je netaktična i dala se lako izazvati.

- Saša, zakasnit ćeš na doručak. Ostale će te djevojke gledati i smijati se, reći će da mi glupavi Rusi

uvijek kasnimo. Saša? Saša, zar želiš propustiti molitvu? Bog će se jako naljutiti na tebe, Saša. Bit će

žalostan i plakat će. Morat će smisliti način da te kazni.

Saša, zar želiš ići u Untersee?

Aleksandra jače stisnu kapke. Meni je šest godina i potreban mi je san, majko Felicity. Bože učini da

imam pet, bože učini da imam četiri. Meni su tri godine i potreban mi je san, majko Felicity.

- Saša, zar si zaboravila da je za tebe danas poseban dan? Saša, zar si zaboravila da ti danas dolazi

tvoj posjetilac?

Bože učini da imam dvije, bože učini da imam jednu, bože učini me ništavnom, nerođenom. Ne,

nisam zaboravila na svog posjetioca, majko Felicity. Sjetila sam se svog posjetioca prije no što sam

zaspala, sanjala sam ga, ni na što drugo nisam ni mislila otkad sam se probudila. Ali, majko Felicity,

ja ne želim svog posjetioca ni danas, ni bilo koji drugi dan. Ne mogu, ne mogu živjeti s laži, ne znam

kako bi, i zato neću, neću, neću da dan započne!

Aleksandra poslušno siđe s kreveta.

- Eto - reče majka Felicity i rastreseno je poljubi prije no što je odjurila hodnikom vičući - Ponovo

kasnimo! Ponovo kasnimo!

228

- i plješćući rukama - Šuuu, šuuu! - baš kao da se obraća jatu šašavih kokoši.

229

23.

Vlak je vozio do Thuna pola sata i Smiley se sa stanice zaputio polako, zaobilaznim putem,

promatrajući izloge. Neke momke hvata heroizam i žele umrijeti za svoju zemlju, razmišljao je...

Potpaljivanje u nekim ljudima pobuđuje tvrdoglavost... pitao se što li će u njemu pobuditi.

Dan je bio sumorno bezličan. Malobrojni pješaci bili su spore sjenke na pozadini magle, a parobrodi

se zamrzli u ustavama jezera. Povremeno bi se bezličnost razdvojila točno toliko da mu pruži pogled

na dvorac, drvo, dio gradskih zidina. A zatim bi se brzo zatvarala nad njima. Snijeg je napadao po

oblom kamenju što je prekrivalo ulicu i po kvrgavim rašljama drveća. Prošlo je nekoliko automobila s

upaljenim svjetlima, gume su im šljapkale po bljuzgavici. Jedino se po izlozima moglo vidjeti nešto

boje: zlatni satovi, skijaška odijela, poput nacionalnih zastava. - Dođi najranije u jedanaest - rekao je

Toby. -1 jedanaest je prerano, George, oni neće stići prije dvanaest. - Bilo je tek deset i trideset no

njemu je vrijeme bilo potrebno, htio je kružiti prije no što se smjesti; trebao je vremena, kako bi

Enderby rekao, da bi vidio da li su mu sve ovce na broju. Ušao je u usku ulicu i ugledao dvorac kako se

uzdiže točno iznad njega. Arkade su prešle u pločnik, pa u stube, pa u strm uspon, a on se nastavio

penjati. Prošao je pored engleskog Čajnog salona, American-bara i noćnog-kluba Oaza, svi su imali

crticu, bili osvijetljeni neonom i predstavljali steriliziranu kopiju izgubljenog originala. No njegovu

ljubav prema Švicarskoj nisu mogli uništiti. Stigao je do trga i ugledao banku, onu pravu, a ravno

preko ceste mali hotel točno onakav kakvim ga je Toby opisao, s kafeterijom-restora-nom u

prizemlju i redovima soba na katu. Ugledao je žuti poštanski kamionet oholo parkiran na mjestu gdje

je bilo zabranjeno, i znao da je to Tobyjeva baza. Toby je cijelog života vjerovao u poštanske

kamionete; krao ih je kamo god bi pošao, govoreći da to nikad nitko ne zamjećuje i nitko ih kasnije

ne prepoznaje. Stavio je nove tablice, no one su izgledale starije od kamioneta. Smiley prijeđe preko

trga. Na vratima banke stajala je obavijest »OTVORENO PONEDJELJAK - ČETVRTAK 07.45 - 17.00,

PETAK 07.45 - 18.15.« - Grigorjev voli vrijeme ručka jer u Thunu nitko neće gubiti podnevnu pauzu

odlazeći u banku - objasnio je Toby. - On je sasvim pobrkao mir sa sigurnošću, George. Pusta mjesta,

pusto doba dana, Grigorjev je toliko upadljiv da je čovjeku čisto neugodno. - Prešao je preko mostića

za pješake. Bilo je deset do jedanaest. Prešao je preko ceste i uputio se prema malom

hotelu odakle će moći neometano promatrati Grigorjevljevu banku. Napetost u vakuumu, pomisli,

slušajući odzvanjanje vlastitih koraka i klokotanje vode u žljebovima, grad je bio izvan sezone i izvan

vremena. Potpaljivanje je uvijek rizik, George. Kako bi to Karla izveo, pitam se. Sto bi apsolutist

učinio, a što mi sami ne radimo? Smileyju nije padalo na um ništa osim obične fizičke otmice. Karla

bi sakupio podatke potrebne za operaciju, pomisli, i zatim bi pristupio - riskirajući. Gurnuo je vrata

kafeterije i zapuhnu ga topao zrak. Uputio se k stolu pored prozora označenom s »REZERVIRANO«.

- Čekam gospodina Jacobija - rekao je djevojci. Kimnula je s neodobravanjem, ne pogledavši ga. Bila

je samostanski blijeda, i sasvim bezizražajna. Naručio je café-creme u čaši. no ona je uzvratila da,

ako ga želi u čaši, mora uz njega uzeti i schnapps.

- Onda u šalici - reče, predajući se. Zašto je uopće i tražio čašu?

Napetost u vakuumu, ponovo pomisli, ogledajući sc. Rizik u praznom prostoru.

Kafeterija je bila sva u modernom švicarskom antiku. Sa stupova obloženih štukom visila su ukrštena

plastična koplja. Skriveni zvučnici svirali su bezazlenu glazbu; povjerljiv je glas pri svakoj najavi

govorio drugim jezikom. U kutu su četiri čovjeka tiho kartala. Pogledao je kroz prozor prema

praznom trgu. Kiša je ponovo počela, mijenjajući bijelo u sivo. Na biciklu je prošao dječak s crvenom

vunenom kapom, kapa se udaljavala cestom poput baklje sve dok je magla nije ugasila. Zamijeti da

banka ima dvostruka vrata i da se otvaraju na foto-ćeliju. Pogledao je na sat. Jedanaest i deset.

Registar-kasa je mrmljala. Stroj za kavu siktao. Kartaši se iznova dijelili. Po zidovima su visili drveni

tanjuri: plesni parovi u narodnim nošnjama. Sto se još moglo gledati? Svjetiljke su bile od kovanog

željeza no svjetlost je dolazila od obruča nezasjenje-nih žarulja postavljenih po stropu, i bila vrlo

prodorna. Prisjetio se Hongkonga, s bavarskim pivnicama na petnaestom katu, i istog tog osjećaja

čekanja na objašnjenje koje neće nikada dobiti. A današnji je dan bio tek priprema, pomisli: današnji

dan još nije čak ni pristupanje. Ponovo je pogledao banku. Nitko ne ulazi, nitko ne izlazi. Prisjeti se

da je cijeloga života čekao nešto što više nije znao točno odrediti: nazovite to odlukom. Prisjetio se

Ann i njihove posljednje šetnje. Odluka u vakuumu. Začu cviljenje stolice i vidje Tobyja kako mu

pruža ruku, švicarski stil, i njegovo ozareno lice što se sijalo kao da je upravo stigao s trčanja.

- Grigorjevi su napustili kuću u Elfenauu prije deset minuta - tiho reče. - Grigorjeva vozi.

Najvjerojatnije će poginuti prije no što stignu ovamo.

- A bicikli? - zabrinuto upita Smiley.

- Kao i obično - uzvrati Toby izvlačeći stolicu.

- Da li je ona vozila i prošli tjedan?

- I tjedan prije toga. Ona inzistira, George, zaista, ta žena je

231

čudovište. - Djevojka im je donijela nenaručenu kavu. - Prošlog je tjedna naprosto istjerala

Grigorjeva iz vozačkog sjedišta, a zatim se zabila autom u stup vrtnih vrata i zviznula jedno krilo.

Pauli i Canada Bill su se toliko smijali da smo mislili da imamo kvar na radio-vezi, pa krči. - Prijateljski

je stavio ruku Smileyju na rame. - Slušaj, bit će to ugodan dan. Vjeruj mi. Ugodna svjetlost, ugodna

okolina, treba se samo zavaliti i uživati u predstavi.

Zazvonio je telefon i djevojka zazva - Herr Jacobi! - Toby nemarno odšeta do točionika. Ona mu

doda slušalicu i porumeni na nešto što joj je došapnuo. Iz kuhinje je došao glavni kuhar sa svojim

sinčićem: - Herr Jacobi! - Krizanteme na Smileyjevom stolu bile su plastične, no netko je u vazu

stavio vodu.

- Ciao - veselo dobaci Toby u telefon i vrati se natrag. - Svi su na svojim mjestima, svi su sretni -

zadovoljno objavi. - Pojest ćeš nešto, okay? Uživaj George. Ovo je Švicarska.

Toby radosno zakorači na ulicu. Uživaj u predstavi, pomisli Smiley. Ima pravo. Ja sam je napisao,

Toby ju je režirao i sve što mi sada preostaje jest gledati je. Ne, pomisli, ispravljajući se: Karla ju je

napisao, a to ga je povremeno prilično zabrinjavalo. Dvije su djevojke s opremom auto-stopera

ulazile kroz dvostruka vrata banke. Trenutak kasnije ih je i Toby slijedio. On nakrcava banku, pomisli

Smiley. Na svaki će šalter postaviti bar po dva čovjeka u rep. Nakon Tobyja, mladi par, ruku pod

ruku, a zatim žena tupava izgleda s dvije torbe za kupovinu. Žuti poštanski kamionet se nije

pomakao: nikome ne pada na pamet udaljiti poštanski kamionet. Zamijetio je javnu govornicu i dva

lika stisnuta u njoj, vjerojatno se kriju od kiše. Dva su čovjeka manje upadljiva od jednog, običavali su

govoriti u Sarrattu, a trojica su manje upadljiva od para. Prošao je prazan autobus za razgledanje

grada. Sat je odbio dvanaest i kao na mig, crni je Mercedes izronio iz magle, s oborenim svjetlima što

su blještala po uličnom kamenju. Nespretno udarivši o rub pločnika, zaustavio se pred bankom, šest

stopa od Tobyjevog poštanskog kamioneta.

Brojevi sovjetske ambasade završavaju na 73, rekao je Toby. Ona ga ostavlja i nekoliko se puta

proveze oko bloka dok on obavi posao. No danas, po lošem vremenu, Grigorjevi su bili očito odlučili

prekršiti pravila o parkiranju, a također i Karlina pravila, te se pouzdati u to da će ih CD tablice

poštedjeti neprilika. Otvoriše se suvozačeva vrata i iziđe zdepasti lik u tamnom odijelu, s naočalima,

te se žurno uputi k ulazu u banku, noseći aktovku. Smiley je imao upravo toliko vremena da se

prisjeti guste sijede kose i naočala bez okvira s Grigorjevlje-vih fotografija, prije no što mu je kamion

zastro pogled. Kada je prošao, Grigorjev je većbio nestao, no zato je sada mogao jasno vidjeti

užasavajući obujam same Grigorjeve, s crvenom kosom i namrgođenim izrazom vozača-početnika,

kako sjedi za volanom. George vjeruj mi, to je stvarno odvratna žena. Vidjevši je sada, ukočene vilice

i tiranskog pogleda, Smiley je po prvi put, još uvijek oprezno, mogao podijeliti

232

Tobyjev optimizam. Ako je strah osnovni preduvjet uspješnog potpalji-vanja, Grigorjeva je zasigurno

bila netko koga se moguće bojati.

Sada je u mislima vidio prizor unutar banke, onako kako su ga on i Toby predvidjeli. Ta je banka bila

mala, mogla ju je preplaviti ekipa od sedmero ljudi. Toby je bio otvorio privatni račun: Herr Jacobi,

nekoliko tisuća franaka. Toby će zaposjesti jedan šalter i držati ga malim transakcijama. Ni devizni

šalter nije predstavljao problem. Dva Tobyjeva čovjeka, naoružana raznim valutama, mogu prilično

dugo zaposliti službenike. Zamišljao je Tobyjev bučan nastup, zbog kojeg će Grigorjev morati podići

glas. Zamišljao je i dvije djevojke auto-stopi-stice kako izvode dvostruku igru, naprtnjača nemarno

spuštena do Grigorjevljevih nogu snimit će sve što bude govorio blagajniku; a skrivene kamere

snimaju iz torbica, naprtnjači, aktovki i smotanih vreća za spavanje, ili gdje li su većstavljene. - To ti

je isto kao odred za strijeljanje, George - objašnjavao je Toby kada je Smiley pokazao zabrinutost

zbog buke što će ih okidanje aparata stvoriti. - Svi čuju klik osim žrtve.

Vrata banke se otvoriše. Pojaviše se dva poslovna čovjeka popravljajući kišne ogrtače kao da su bili u

zahodu. Slijedila ih je žena tupavog izgleda s torbama za kupovinu, a za njom je došao Toby

blagoglagoljivo brbljajući s dvije auto-stopistice. Nakon njih je izašao i sam Grigorjev. Sasvim

nesvjestan svega toga, skočio je u crni Mercedes i poljubio ženu u obraz prije no što je imala

vremena da odvrati lice. Smiley je vidio kako njezina usta izražavaju pokudu na njegov račun, a

potom Grigorjevljev pomirljiv osmijeh dok je odgovarao. Da, pomisli Smiley, on je sigurno zbog

nečega kriv; da, pomisli, prisjetivši se naklonosti koju su promatrači osjećali prema njemu: da, i to

razumijem. No Grigorjevi se nisu udaljili; ne još. Grigorjev je jedva zatvorio vrata, kad je visoka,

odnekud poznata žena u zelenom »hubertusu« došetala pločnikom, oštro pokucala po suvozačevu

prozoru i izvršila svoju dužnost održavši im, po svemu sudeći, prodiku o grijesima parkiranja na

pločniku. Grigorjevu je bilo neugodno, a Grigorjeva se nagnula preko njega urlajući na nju. - Smiley je

čak čuo riječi diplomat, na nezgrapnom njemačkom, kako nadjačava buku prometa - no žena je

ostala gdje je i bila, držeći torbicu pod rukom i još uvijek ih psujući dok su se udaljavali. Mora da ih je

snimila u autu s vratima banke u pozadini, pomisli Smiley.

Toby se vratio i sada je sjedio pored njega za stolom. Zapalio je malu cigaru. Smiley je mogao osjetiti

kako trepti poput psa nakon hajke.

- Grigorjev je izvadio svojih uobičajenih deset tisuća - rekao je. Njegov je engleski postao malo

prebrz. - Isto kao i prošlog ijedna, isto kao i tjedan prije toga. Uhvatili smo sve, George, cijeli prizor.

Dečki su vrlo sretni, i djevojke također. George, zaista su sjajni. Stvarno najbolji, Nikada nisam imao

tako dobre. A što misliš o njemu?

Zatečen pitanjem, Smiley se nasmije.

233

- Pod papučom je, u svakom slučaju - složi se.

- I simpatičan momak, znaš što mislim? Razuman. Pretpostavljam da će se i ponašati razumno. To je

moje mišljenje, George.

- Kamo Grigorjevi idu odavde?

Prekinuo ih je oštar muški glas. - Herr Jacobi! No bio je to samo glavni kuhar s čašom schnappsa

podignutom Tobyju u zdravlje. Toby uzvrati zdravicu.

- Ručat će u buffetu na željezničkoj stanici, prvorazredno - nastavio je. - Grigorjeva uvijek naručuje

svinjski odrezak i pržene krum-piriće, a Grigorjev biftek i čašu piva. Možda naruče i nekoliko votki.

- A nakon ručka?

Toby odrješito kimnu, kao da tom pitanju nije potreban odgovor.

- Sigurno - reče. - Tamo idu. George, razveseli se. Taj će se momak dati saviti, vjeruj mi. Nikada nisi

imao takvu ženu. A Nataša je slatko dijete. - Spustio je glas. - Karla ga hrani, George. Ti često ne

shvaćaš jednostavne stvari. Zar misliš da će mu dopustiti da se odrekne novog stana? Mercedesa?

Stigao je Aleksandrin tjedni posjetilac, uvijek točan, uvijek u isto vrijeme, što je značilo petkom

poslije odmora. U jedan sat je bio ručak, koji se petkom sastojao od hladnog mesa i Rostija i

Kompota od jabuka ili možda šljiva, ovisno o godišnjem dobu, no ona ga nije mogla jesti i ponekad bi

izvela predstavu povra-tivši ga ili odjurivši u zahod zazivajući Felicity-Felicity i prigovarajući,

najprostijim riječima, zbog kvalitete hrane. Time bi ju uvijek uspijevala uzrujati. U domu su naime bili

vrlo ponosni što uzgajaju vlastito voće a u prospektima koji su se nalazili u uredu Felicity-Felicity, bilo

je mnoštvo fotografija voćaka u cvatu, alpskih potoka i planina, sve pomiješano, bez ikakve razlike,

baš kao da su Bog ili sestre, ili doktor Riiedi, sve to postavili ovamo samo za štićenice doma. Nakon

ručka slijedio je jednosatni odmor, a petkom je taj sat za Aleksandru bio najgori u danu, najgori u

čitavom tjednu, jer tada je morala ležati na bijelom željeznom krevetu praveći se da se odmara, a

zapravo moleći bilo kojeg boga koji je želi prihvatiti da njen ujak Anton bude pregažen ili da dobije

srčani udar ili da, najbolje od svega, prestane postojati - zatvoren daleko, zajedno s njenom

prošlošću i njenim tajnama i njenim imenom. Tatjana. Pomišljala je na njegove naočale bez okvira i u

mašti mu ih provukla kroz glavu na drugu stranu, a zajedno s njima i oči, tako da je umjesto da bulji u

njegov vodnjikav pogled, mogla ravno kroz njega vidjeti vanjski svijet.

A sada je napokon završio i sat odmora i Aleksandra je stajala u praznoj blagovaonici u svojoj

najboljoj haljini, kroz prozor promatrajući vratarevu kućicu dok su dvije Marte ribale popločeni pod.

Osjetila je mučninu. Razbi se, pomislila je. Razbi se na svom glupavom biciklu. I druge su djevojke

imale posjetioce, no oni su dolazili subotom, a ni jedna nije imala ujaka Antona, vrlo rijetkima su

uopće i dolazili bilo kakvi muškarci; u posjet su dolazile uglavnom beskrvne tete i sestre što su se

dosađivale. A nijedna nije imala ni radnu sobu Felicity-Felicity na

234

raspolaganju, sa zatvorenim vratima i bez prisutnosti ikog drugog osim posjetioca; te su povlastice

imali samo Aleksandra i ujak Anton, što je sestra Beatitude neumorno isticala. No Aleksandra bi

zamijenila sve te povlastice, i još mnoštvo drugih, za samo jednu povlasticu - da je ujak Anton više

uopće ne posjećuje.

Vrtna su se vrata otvorila i ona počne namjerno drhtati, tresući ruke iz zglavaka kao da je vidjela miša

ili pauka ili golog muškarca što se podiže prema njoj. Niz cestu je na biciklu stizao debeljuškast lik u

smeđem odijelu. Nije bio vičan takvoj vožnji, mogla je to zaključiti po načinu na koji je bio svjestan

svake svoje kretnje. Nije on niotkud stizao biciklom, niti donosio svjež dah izvana. Moglo je biti

paklenski vruće, no ujak Anton se nije ni znojio ni gorio. Moglo je snažno kišiti no šešir i kabanica

ujaka Antona, kada bi stigao do ulaznih vrata, jedva da su bili vlažni, a njegove cipele nikada nisu bile

blatne. Jedino kada je napadao onaj veliki snijeg, prije tri tjedna, ili - ako hoćete - tri godine, i debelo

obložio mrtvi dvorac, jedino je tada ujak Anton bar donekle izgledao kao stvaran čovjek što živi

među stvarnim elementima prirode; u čvrstim čizmama do koljena, jakni s kapuljačom i šubari,

zaobilazeći borove dok je klipsao uz put, djelovao je kao da je zakoračio ravno iz sjećanja koja nije

smjela ni spominjati. A kada ju je zagrlio, nazivajući je »moja malena kćeri«, odbacujući velike

rukavice na jako uglačani stol Felicity-Felicity, nju je zapljusnuo takav val bliskosti i nade da bi još

danima nakon toga hvatala samu sebe kako se smješka.

- Bio je tako topao - povjerila je sestri Beatitude na ono malo francuskog što je znala. - Držao me kao

prijatelja! Zašto ga snijeg čini tako osjećajnim?

No danas je tu bila susnježica i magla, raskvašene pahulje što se nisu htjele nakupiti po žutom

šljunku.

- On stiže autom, Saša - jednom joj je rekla sestra Beatitude - sa ženom, Saša. - Beatitude ih je

vidjela. Dva puta. Promatrala ih, naravno. Na krovu automobila imali su pričvršćena dva izvrnuta

bicikla, žena je vozila, velika snažna žena, pomalo nalik na majku Felicity ali ne tako kršćanskog

držanja, a kosa joj je bila upravo tako crvena da bi mogla preplašiti bika. Kad bi stigli do ruba sela,

zaustavili bi auto iza štaglja Andreasa Gertscha, a ujak Anton bi odvezao bicikl i krenuo njime do

vratareve kućice. No žena je ostala u autu i pušila, čitajući Schweizer Illustrierte, povremeno se

mršteći prema ogledaiu, a njen bicikl nije nikada napuštao krov; ostajao bi tamo poput prevrnute

krčme dok je ona čitala svoj časopis. A zamisli ovo! Bicikl ujaka Antona je ilegalan] Taj bicikl - sestra

Beatitude je to, kao dobra Švicarka, sasvim prirodno provjerila - bicikl ujaka Antona bio je bez

tablice, bez dozvole, on je kriminalac na slobodi, a isto tako i žena, mada je ona najvjerojatnije bila

predebela da bi ga vozila!

No Aleksandra nije marila za ilegalne bicikle. Nju je zanimao automobil. Koje marke? Skup ili jeftin?

Kakve boje, i što je najvažnije, odakle je bio? Iz Moskve, iz Pariza, odakle? No sestra Beatitude je bila

235

jednostavna seljačka djevojka i u svijetu udaljenom od njenih planina sva su joj se strana mjesta

činila sličnima. Dobro, za boga miloga, a koja su slova na registarskoj tablici, ti ludice? Aleksandra se

rasplakala. Sestra Beatitude nije zamjećivala takve stvari. Sestra Beatitude je samo odmahivala

glavom kao tupava mljekarica, što je i bila. Bicikli i krave, u to se razumjela. No auti su bili izvan

njezina područja.

Aleksandra je promatrala Grigorjeva dok je dolazio, čekala je onaj trenutak kada će glavu nagnuti

naprijed, preko »guvernala«, podići pozamašnu stražnjicu i prebaciti jednu kratku nogu preko prečke

bicikla, baš kao da silazi sa žene. Zamijetila je kako se zajapurio od te kratke vožnje i kako skida

aktovku s malog prtljažnika iznad stražnjeg kotača. Potrčala je k vratima i pokušala ga poljubiti, u

obraz, a zatim u usta jer joj je palo na um da bi mu u znak dobrodošlice mogla ugurati jezik među

zube, no on je samo projurio pored nje, spuštene glave kao da se većvraća svojoj ženi.

- Moji pozdravi, Aleksandra Borisovna - začula ga je kako sav uzmuvan šapuće, izgovarajući njeno

ime po ocu kao da je državna tajna.

- Pozdravljam vas, ujače Anton - odgovorila je, kad ju sestra Beatitude dohvati za ruku i prišapne joj

neka se pristojno ponaša jer inače.

Radna soba majke Felicity bila je istodobno i skromna i raskošna. Bila je malena, prazna i vrlo čista.

Marte su je ribale i laštile svaki dan tako da je mirisala na bazen. A opet, njene su male uspomene iz

Rusije blistale poput kutijica s draguljima. Imala je ikone i bogato uokvirene sepija fotografije

princeza koje je voljela, biskupa kojima je služila, a na dan svoga sveca zaštitnika - ili je to bio njen

rođendan, ili biskupov? - sve bi ih poskidala i napravila od njih kazalište sa svijećama i Djevicom i

malim Isusom. Aleksandri je to bilo poznato jer ju je jednom Felicity pozvala da prosjedi s njom i

glasno čitala drevne ruske molitve i pjevušila joj dijelove liturgije u ritmu marša, dala joj slatkog

kolača i slatkog vina, sve to zato da bi imala rusko društvo na dan svog sveca - ili je to bio Uskrs ili

Božić? Rusi su najbolji na svijetu, rekla joj je. Postepeno, mada je popila mnogo tableta, Aleksandra

bijaše shvatila da je Felicity-Felicity mrtva pijana, pa joj je podigla stara stopala i podmetnula jastuk,

poljubila je u kosu i pustila zaspati na sofi prekrivenoj tvidom na kojoj su sjedili roditelji kada bi došli

upisati nove pacijentice. Na toj je istoj sofi sada sjedila Aleksandra zureći u ujaka Antona koji je iz

džepa izvlačio malu bilježnicu. Imao je jedan od svojih smeđih dana, zamijeti: smeđe odijelo, smeđa

košulja, smeđa kravata.

- Trebalo bi da kupite smeđe kvačice da ih stavite na nogavice dok vozite - reče mu na ruskom.

Ujak Anton se ne nasmija. Oko svoje bilježnice držao je crnu elastičnu gumu nalik na podvezicu i

sada ju je skidao, odavajući da mu

236

je to preko volje, te vlažio svoja službenička usta. Ponekad je Aleksandra mislila da je policajac,

ponekad da je prikriveni svećenik, ponekad odvjetnik ili učitelj, a ponekad čak i da je neki posebni

liječnik. No bez obzira na to što je bio, htio joj je sasvim jasno dati do znanja, služeći se gumicom

preko bilježnice i nervozno dobrohotnim izrazima lica, da postoji jedan Viši zakon za koji se ni on ni

ona ne mogu smatrati osobno odgovornima i da to što je njezin tamničar nije odraz njegove volje; da

želi njen oprost - ako veći ne stvarnu ljubav - zbog toga što ju je zatvorio daleko od svijeta. Znala je

također i to da on želi da ona shvati da je tužan i čak usamljen i da joj je doista sklon, te bi u nekom

boljem svijetu bio onaj ujak što odano donosi rođendanske i božične poklone i svake je godine štipne

za obraz, - Eh-eh Saša, ala ti rasteš!

- poprativši to suzdržanim pljeskanjem po nekom njezinom zaobljenom dijelu, hoteći time repi »Eh-

eh, Saša uskoro ćeš biti zrela za udaju«.

- Kako napreduješ s čitanjem, Aleksandra? - upitao ju je postavljajući bliježnicu pred sebe i okrećući

stranice u potrazi za svojim popisom. Bio je to usputni razgovor. To nije bio Viši zakon. Bio je to

razgovor nalik na onaj o vremenu, ili o tome kako ima lijepu haljinu, ili kako danas djeluje radosno -

baš nimalo kao prošlog tjedna.

- Ime mi je Tatjana i stižem s Mjeseca - odgovorila je.

Ujak Anton se ponašao kao da ta tvrdnja nije uopće izrečena, vjerojatno ju je dakle izgovorila samoj

sebi, bezglasno u svojim mislima, kao što je izgovorila mnogo toga.

- Završila si Turgenjevljev roman koji sam ti donio? - upitao je.

- Mislim da si čitala Proljetne bujice.

- Majka Felicity mi je čitala, no nju sada boli grlo - reče Aleksandra.

- A, tako.

Bila je to laž. Felicity-Felicity joj je prestala čitati da bi ju kaznila zbog bacanja hrane na pod.

Ujak Anton je pronašao onu stranicu svoje bilježnice na kojoj je bio popis, a pronašao je i svoju

olovku, srebrnu, s vrhom na pritiskiva-nje na koju je bio malo pretjerano ponosan.

- No - reče. - No dakle Aleksandra!

Iznenada, Aleksandra nije željela čekati njegova pitanja. Iznenada nije mogla. Pomišljala je na to da

mu svuče hlače i vodi ljubav s njim. Pomišljala je na to da napravi svinjac u kutu kao što je činila

Francuskinja. Pokazala mu je krv na mjestima gdje je izgrizla ruke. Osjećala je potrebu da mu

vlastitom svetom krvlju objasni kako ne želi čuti njegovo prvo pitanje. Ustala je ispruživši jednu ruku

prema njemu dok je drugu zabila među zube. Htjela je jednom i zauvijek pokazati ujaku Antonu da

pitanje što ga on ima na pameti, ona smatra besramnim, uvredljivim, neprihvatljivim i ludim, a da bi

joj to uspjelo, poslužila se Kristovim primjerom koji joj je bio na dohvat ruke i najbolji: ta zar nije

ležao na zidu Felicity-Felicity, točno pred njom, s krvlju što mu

237

teče niz zglavke? Ovo sam za vas prolila, ujače Anton, objasnila je, odjednom misleći na Uskrs i na

Felicity-Felicity koja hoda dvorcem razbijajući jaja. Molim vas. Ovo je moja krv, ujače Anton. Za vas

sam je prolila. No s rukom nabijenom u usta uspjelo joj je jedino zajecati. I tako je napokon sjela,

mršteći se, s rukama skupljenim u krilu, ne baš krvarećim, kako je mogla zamijetiti, ali bar vlažnim od

sline.

Ujak Anton je desnom rukom držao bilježnicu otvorenom, a u lijevoj stiskao plink-plank olovku. Bio

je prva ljevoruka osoba koju je upoznala i ponekad bi se pitala, promatrajući ga gdje piše, nije li on

možda samo odraz u ogledalu, dok onaj pravi sjedi u autu iza štaglja Andreasa Gertscha. Pomisli

kako bi to bio divan način za provođenje onoga što doktor Ruedi naziva »podvojenom ličnošću« -

jednu polovinu naprosto poslati biciklom, dok je druga čeka u autu pokraj crvenokose žene što je

vozila. Felicity-Felicity, ako mi posudiš svoj pop-pop moped, ja ću svoju lošu polovinu na njemu

poslati od sebe.

Iznenada začu samu sebe govoriti. Bio je to divan zvuk. Činio ju je nalik na sve ljude sa snažnim,

zdravim glasovima koji su bili oko nje: političari na radiju, liječnici koji gledaju na nju, dolje u krevetu.

- Ujače Anton, odakle vi dolazite, molim vas? - začu samu sebe gdje ga ispituje s umjerenom

radoznalošću. - Ujače Anton, molim vas obratite pažnju na mene dok vam to govorim. Sve dok mi ne

kažete tko ste, da li ste moj pravi ujak i koji je broj vašeg crnog automobila, odbijat ću odgovoriti na

bilo koje od vaših pitanja. Zao mi je, no to je neophodno. A i to da li je ona crvenokosa žena vaša

supruga ili je to Felicity-Felicity obojene kose, kako mi kaže sestra Beatitude?

No Aleksandrine su misli prečesto oblikovale riječi koje njena usta nisu prenosila i riječi bi tada

nastavile lebdjeti u njoj, ona je postajala njihov nenamjerni tamničar, baš kao što se i ujak Anton

pretvarao da je njezin.

- Tko vam daje novac da biste plaćali Felicity-Felicity za to što me drži ovdje? Tko plaća doktora

Riiedija? Tko odlučuje kakva će pitanja ispuniti vašu bilježnicu svakog tjedna? Kome odnosite moje

tako pomno zabilježene odgovore?

No i opet su riječi lebdjele njezinom lubanjom poput ptica u Krankovom stakleniku u vrijeme kada zri

voće i Aleksandra nije mogla učiniti baš ništa da bi ih nagovorila da izađu.

- No, dakle? - po treći put izusti ujak Anton s vodenastim osmijehom kakav je imao i doktor Riiedi

kada bi joj se spremao dati injekciju. - A sada mi ponajprije moraš reći svoje ime, molim te,

Aleksandra.

Aleksandra ispruži tri prsta i stade njima brojiti poput dobrog djeteta. - Aleksandra Borisovna

Ostrakova - reče infantilnim glasom.

- Dobro. A kako si se ovoga tjedna osjećala, Saša? Aleksandra se pristojno nasmije u znak odgovora:

- Hvala, ujače

Anton. Ovog sam se tjedna osjećala mnogo bolje. Doktor Ruedi kaže da je kriza većdaleko iza mene.

238

- Da li si bilo kojim putem - poštom, telefonom, ili usmeno - primila ikakvu poruku od osoba izvana?

Aleksandra je odlučila biti svetica. Prekrižila je ruke na krilu, nakrivila glavu u stranu i zamišljala da je

jedan od pravoslavnih ruskih svetaca Felicity-Felicity, što vise na zidu iza pisaćeg stola. Vera, koja je

predstavljala vjeru; Ljubov, koja je predstavljala ljubav; Sofija, Olga, Irina ili Ksenija - sva imena

kojima ju je poučila majka Felicity one večeri kada joj je povjerila da je njeno pravo ime Nada - dok je

međutim Aleksandrino ime Aleksandra ili Saša, ali nikako, nikako Tatjana, i imaj to stalno na umu.

Aleksandra se nasmije ujaku Antonu znajući da joj je osmijeh uzvišen, popustljiv i mudar; i da je to

što čuje glas Božji, a ne ujaka Antona; a znao je to i ujak Anton jer je duboko uzdahnuo, odložio

bilježnicu, te posegao za zvoncem kako bi dozvao majku Felicity na ceremoniju plaćanja.

Majka Felicity je brzo stigla i Aleksandra pretpostavi da se nije nalazila daleko od vrata. U rukama je

imala spreman ručak. Ujak Anton ga prouči i namršti se, kao i uvijek, a zatim odbroja novčanice na

stol, pojedinačno plave i narančaste, tako da je svaka na trenutak bila providna pod snopom

svjetiljke za čitanje. A tada ujak Anton potapša Aleksandru po ramenu kao da joj je petnaest, a ne

dvadeset pet, ili dvadeset, ili koliko je većbila stara kad je odbacila nedopušteni dio svoga života.

Promatrala ga je kako se ponovo gega kroz vrata i penje na bicikl. Promatrala je njegovu stražnjicu

kako se muči i hvata ritam a zatim odmiče od nje, pokraj vratareve kućice, pokraj Kranka, i još dalje

nizbrdo, prema selu. I dok je tako promatrala, ugleda nešto čudno, nešto što se nikada ranije nije

događalo: bar ne ujaku Antonu. Dva su se odlučna lika - muški i ženski - stvorila niotkuda gurajući

motorkotač. Vjerojatno su sjedili na ljetnoj klupici s druge strane vratarnice, izvan dometa pogleda,

možda da bi vodili ljubav. Zašli su u drvored i gledali za njim no nisu se uspeli na motor-kotač, ne još.

Umjesto toga, pričekali su dok ujak Anton nije gotovo sasvim nestao iz vidokruga i tek se tada uputili

niz brijeg za njim. I tada Aleksandra odluči vrištati, te otkri da njen glas i njen vrisak cijepaju kuću

popola, od krova do prizemlja, sve dok se sestra Beatitude nije sjurila dolje da bi je ušutkala snažnom

pljuskom preko usta.

- To su oni isti ljudi - vrištala je Aleksandra.

- Koji - zapovjednički upita sestra Beatitude povlačeći ruku unatrag za slučaj da joj bude ponovo

potrebna. - Koji isti ljudi, ti zla djevojko?

- To su ljudi koji su slijedili moju majku prije no što su je odvukli i ubili.

Sestra Beatitude prezrivo frknu ne vjerujući. - Na crnim konjima, pretpostavljam! - podrugljivo se

nasmijala. -1 na sanjkama su je vukli, zar ne, preko cijelog Sibira!

Aleksandra je veći ranije širila takve priče. Kako je njezin otac bio tajni princ moćniji čak i od Cara.

Kako je vladao noću baš kao što

239

i sove vladaju dok su sokoli na počinku. Kako je njegove skrivene oči prate kamo god pošla, kako

njegove skrivene uši čuju svaku riječ koju ona progovori. I kako je, jedne noći, čuvši da se njezina

majka u snu moli, poslao svoje ljudi po nju i oni su je odveli u snijeg da je više nikada nitko ne vidi: čak

ni sam Bog, i On je još uvijek traži.

240

24.

Potpaljivanje prepredenog Tonyja, kako se taj događaj kasnije nazivao u predanjima Circusa - budući

đa su hiroviti promatrači nadjenuli Grigorjevu takav nadimak - bila je jedna od onih rijetkih operacija

u kojima su se sreća, izbor vremena i sve pripreme stopili u skladnu cjelinu. Od samog početka im je

svima bilo jasno da će najveći problem biti uhvatiti Grigorjeva nasamo u trenutku nakon kojeg će ga

biti moguće brzo vratiti u uobičajenu životnu kolotečinu, nekoliko sati kasnije. Nakon operacije u

banci u Thunu, provedena su ozbiljna istraživanja ritma Grigorjevljevog ponašanja, no ništa nije

upućivalo na to koji bi se dio njegova dana mogao izabrati kao taj pravi trenutak. Skordeno i de

Silsky, Tobyjevi tvrdokošci, u očaju su smislili ludi plan da ga pograbe na putu za posao, na onih

nekoliko stotina metara pločnika između njegove kuće i ambasade. Toby ga je odmah odbacio.

Jedna od djevojaka ponudila se kao mamac: možda bi ga ona nekako mogla zamoliti da je poveze?

Svi su zapljeskali njezinom altruizmu, no zamisao nije bila primjenljiva.

Glavni je problem bio u tome što se Grigorjev nalazio pod dvostrukom prismotrom. Ne samo da ga je

osoblje službe sigurnosti unutar ambasade držalo na oku, što je bio dio uobičajene rutine, većje to

činila i njegova žena. Promatrači nisu uopće sumnjali u to da ona sluti njegovu naklonost za malu

Natašu. Njihovi su strahovi doista i potvrđeni kada se prisluškivačima uspjelo umiješati u centralu na

uglu. Samo u toku jednodnevnog prisluškivanja Grigorjeva je telefonirala mužu ne manje od tri puta,

očito bez ikakvog drugog razloga osim da provjeri da li je on doista u ambasadi.

- George, ozbiljno mislim, ta žena je pravo čuovište - grmio je Toby čuvši to. - Ljubav - u redu. Ali

posesivnost samo posesivnosti radi, e, to u potpunosti osuđujem. Za mene je to stvar principa.

Jedina pukotina bile su Grigorjevljeve vožnje u garažu četvrtkom, kada je odvozio Mercedes na

provjeru. Kad bi izvježbani preprodavač automobila poput Canada Billa mogao u srijedu u noći

prouzročiti kvar na motoru - upravo takav koji će omogućiti da se auto kreće koliko je potrebno - zar

ne bi u tom slučaju bilo moguće pograbiti Grigorjeva iz garaže dok bude čekao da mehaničar otkrije

kvar? Plan je bio pun nepredvidivih okolnosti. Čak ako sve i uspije, koliko dugo će moći zadržati

Grigorjeva za sebe? Jer četvrtkom mora doći kući na vrijeme da bi primio svog redovnog tjednog

gosta - kurira Kraškog.

Kako god bilo, bio je to jedini plan koji su imali - najgori mogući ako se izuzmu ostali, rekao je Toby -

pa su se u skladu s njim dali na razumno iščekivanje u trajanju od pet dana dok su Toby i vođe ekipa

planirali načine povlačenja, uzimajući u obzir sve neugodne okolnosti za slučaj da plan propadne: svi

imaju otkazati sobe u hotelu i spakirati se; cijelo vrijeme nositi sa sobom papire i novac potrebne pri

bijegu; radio--opremu staviti u kutije i pod američkim imenima pohraniti u trezore banaka tako da

tragovi upućuju na Rođake a svaka četiri sata mijenjati valne dužine. Toby je, prema vlastitim

riječima, dobro poznavao švicarsku policiju. On je veći ranije lovio ovdje. Ako balon eksplodira, u

tom slučaju što se manje njegovih momaka i djevojaka nađe na raspolaganju za odgovaranje na

pitanja, to bolje. - Hoću reći, hvala bogu što su Švicarci neutralni, razumijete?

Kao prilično jadnu utjehu, a i zato da bi podigli osjetljiv moral promatrača, Smiley i Toby su odredili

da se Grigorjev i dalje prati s punom pažnjom tokom svih dana predviđenih za iščekivanje.

Promatračka postaja u Brunnadernrainu bit će popunjena ljudima u toku čitavog dana; pojačat će se

patrole automobilom i biciklom; svi moraju biti spremni u slučaju da Bog, što bi bilo sasvim

nekarakteristično, bude sklon pravednicima.

Ono što je Bog doista učinio bilo je da im u nedjelju pošalje idilično vrijeme, koje se pokazalo

presudnim. Većdo deset sati toga dana sve je izgledalo tako kao da je alpsko sunce sišlo s Oberlanda

samo zato da bi razvedrilo živote maglom zavijenih stanovnika udoline. U Bellevue Palaceu, koji je

nedjeljom bio zavodljivo tih, konobar je upravo rasprostirao ubrus preko Smileyjeva krila. Pio je

dokoličarsku kavu pokušavajući usredotočiti pažnju na nedjeljno izdanje Herald Tribunea, kada je,

uzgledavši, vidio blagi lik Franza, glavnog vratara, gdje stoji ispred njega.

- Gospodine Barraclough, telefon, oprostite. Neki gospodin An-

selm.

Govornice su bile u glavnom predvorju, glas Tobyjev. a ime Anselm označavalo da je hitno: - Iz

ženevske uprave su nam upravo javili da je generalni direktor ovaj čas krenuo za Bern.

Ženevska uprava je bio tajni naziv za brunadernraisku proma-tračnicu.

- Dovodi li i ženu? - upita Smiley.

- Na žalost, madame mora poći na izlet s djecom - uzvrati Toby. - Možda biste mogli doći ovamo, u

ured, gospodine Barraclough?

Tobyjev je ured bio ljetni paviljon smješten u bogato uređenom parku pokraj Bundeshausa. Smiley je

za pet minuta stigao tamo. Ispod njih je ležala gudura zelene rijeke. U daljini, pod plavim nebom, na

suncu su se veličanstveno uzdizali vrhovi bernskog Oberlanda.

- Grigorjev je sam napustio ambasadu prije pet minuta, na sebi ima šešir i kaput - rekao je Toby čim

je Smiley stigao. - Krenuo je pješice u grad. Baš kao i prve nedjelje kad smo ga počeli promatrati.

242

Odšetao se do ambasade a nakon deset minuta krenuo u grad. Bez sumnje ide gledati partiju šaha,

George. Sto kažeš?

- Tko je s njim?

- Skordeno i de Silsky pješice, auto koji ih štiti iza, a još dva naprijed. Jedna se ekipa uputila k

ograđenom prostoru uz Katedralu. Krećemo li, George, ili ne?

Na trenutak Toby bi svjestan one »nekoordiniranosti« koja kao da je uvijek pogađala Smileyja kad

god bi operacija krenula bržim tempom: ne toliko neodlučnost koliko tajanstvena nevoljkost da se

proslijedi.

Poticao ga je: - Zeleno svjetlo, George? Da ili ne? George, molim te! Sad se radi o sekundama!

- Da li je kuća uvijek pod prismotrom tako da ćemo znati kada se Grigorjeva bude vratila s djecom?

- Naravno.

Smiley je još neko vrijeme oklijevao. Na trenutak je pokušao odvagnuti vrijednost zgoditka u odnosu

na opasnost postupka, činilo se da ga je siv i udaljen Karlin lik opominjao.

- U tom slučaju zeleno svjetlo - reče Smiley. - Da. Pođi. Jedva je prestao govoriti a Toby se većnašao

u telefonskoj

govornici udaljenoj ni dvadeset metara od paviljona. - Dok mi je srce nabijalo poput parnog stroja -

tvrdio je kasnije. Ali i u očima sijevala borbenost.

U Sarratu postoji čak i maketa čitavog tog mjesta, a od vremena do vremena instruktori su je voljeli

izvući i ispričati priču.

Stari bernski grad se najbolje može opisati kao planina, utvrda i poluotok istodobno, što model i

prikazuje. Između mostova Kirchen-feld i Kornhaus teče Aare koritom u obliku potkove usječenim u

bez-danoj raspuklini unutar koje se oprezno smjestio stari grad sa srednjovjekovnim uličicama što se

uspinju sve dok ne dosegnu veličanstven kasnogotički toranj katedrale koji je ujedno vrh te planine i

njezin ponos. Pokraj Katedrale, na istoj visini, nalazi se zaravanak i neoprezan posjetilac se može

zateći kako s njegovog južnog ruba zuri dolje, niz dvije stotine stopa golog kamena, ravno u

uskomešanu rijeku. Takva mjesta izazivaju misli o samoubojstvu, te ih je bez sumnje i bilo nekoliko.

Prema narodnom kazivanju ovdje je zbačen s konja vrlo pobožan čovjek koji je, mada bijaše pao s

tako zastrašujuće visine, božjom milošću preživio, te još slijedećih trideset godina služio crkvi i mirno

preminuo u dubokoj starosti. Ostali dio zaravanka sačinjava kutak s klupama, ukrasnim drvećem i

dječjim igralištem - te, u novije vrijeme, i dijelom na kojem se može igrati grupni šah. Figure su

visoke dvije stope ili nešto više, dovoljno lagane da se mogu pomicati, no ipak i dovoljno postojane

da podnesu povremene nalete južnog vjetra koji šiba okolna brda. Na maketama postoje čak i kopije

tih figura.

Dok je Toby Esterhase stigao na to mjesto onog nedjeljnog jutra, neočekivano je sunce većbilo

izvuklo malenu ali pristalu grupicu

243

ljubitelja šaha koji su stajali ili sjedili uokolo pločnika iscrtanog šahovskim poljima. A u središtu, jedva

šest stopa od mjesta na kojem je stajao Toby, upravo toliko nesvjestan svoje okoline koliko se moglo

poželjeti, nalazio se savjetnik (trgovački) Anton Grigorjev iz sovjetske ambasade u Bernu, bjegunac

od posla i obitelji, pažljivo prateći svaki potez igrača kroz naočale bez okvira. A iza Grigorjeva stajali

su Skor-deno i njegov drugar de Silsky, promatrajući ga. Igrači su bili mladi, bradati i lakoumni - ako i

nisu bili studenti umjetnosti, zapravo ne bi imali ništa protiv da ih se takvim smatra. A bili su vrlo

svjesni toga da se tuku u dvoboju pod znatiželjnim okom javnosti.

Toby je veći prije bio isto tako blizu Grigorjevu, no nikada ranije nije pažnja tog Rusa bila tako snažno

prikovana na nešto drugo. S hladnokrvnošću predstojećeg okršaja Toby ga je procijenio i potvrdio

ono stoje veći ranije zaključio: Anton Grigorjev nije bio profesionalni agent. Predana pažnja,

neprikrivena otvorenost njegova izraza pri svakom odigranom ili razmatranom potezu, iskazivali su

nedužnost koja ne bi bila preživjela zakulisne borbe unutar moskovskog Centra.

Tobyjev je izgled bio još jedna od sretnih okolnosti toga dana. Iz poštovanja prema bernskoj nedjelji

bio je obukao crn kaput i stavio crnu šubaru. Zbog toga je. u tom presudnom času improvizacije,

izgledao upravo onako kako bi samo mogao poželjeti da je sve planirao do najsitnijih potankosti -

čovjek na položaju za vrijeme nedjeljnog predaha.

Tobyjeve se tamne oči podigoše prema ograđenom prostoru uz Katedralu. Automobili za bijeg bili

su na svojim mjestima.

Oglasi se mrmor smijeha. Zamahnuvši rukom, jedan od igrača obraslih bradom podiže kraljicu i,

pretvarajući se da je strahovito teška, zakotura je i uz stenjanje spusti. Grigorjevljevo se lice smrači

od mrštenja dok je razmatrao taj neočekivani potez. Na Tobyjev znak, Skordeno i de Silsky mu se

postaviše svaki s jedne strane, tako blizu da je Skordenovo rame gurkalo rame njihova plijena, no

Grigorjev nije obraćao pažnju. Shvativši to kao signal, Tobyjevi se promatrači počeše miješati u

gomilu tvoreći drugi ešalon iza de Silskog i Skordena. Toby više nije čekao. Postavivši se točno pred

Grigorjeva, on se nasmiješi i podiže šubaru. Grigorjev uzvrati osmijeh - pomalo nesigurno, kako se

većčovjek osmjehuje kolegi diplomatu kojeg se jedva prisjeća - te i on podiže šešir:

- Kako ste danas, savjetniče? - upita Toby na ruskom, pomalo šaljivim tonom.

Smeteniji nego inače Grigorjev reče hvala, dobro je.

- Nadam se da ste uživali u malom izletu u prirodu, u petak - reče Toby istim ležernim, ali i vrlo tihim

glasom, provukavši ruku ispod Grigorjevljeve. - Mislim da stari grad Thun nije dovoljno cijenjen

među članovima našeg uzvišenog diplomatskog društva ovdje. Po mom mišljenju, trebalo bi ga

preporučivati zbog njegove drevnosti baš kao i zbog bankarskih usluga koje pruža. Slažete li se?

244

Taj uvodni napad bio je dovoljno dug i dovoljno uznemirujući da Grigorjeva bez problema dovede k

rubu gomile. Odmah za njim tiskali su se Skordeno i de Silsky.

- Zovem se Kurt Siebel, gospodine - povjeri Toby Grigorjevu na uho još uvijek držeći dlan na njegovoj

ruci. - Ja sam vrhovni istražnik bernske Standard banke u Thunu. Željeli bismo vam postaviti izvjesna

pitanja u vezi s privatnim računom koji kod nas ima doktor Adolf Glaser. Bilo bi dobro da se

pretvarate kako me znate.

- Još uvijek su hodali. Iza njih slijedili su promatrači u razmaknutom redu, poput igrača ragbija

raspoređenih da onemoguće iznenadan napad. - Molim vas, ne uzbuđujte se - nastavio je Toby

brojeći korake dok se Grigorjev i dalje kretao naprijed. - Kad biste nam mogli posvetiti jedan sat,

gospodine, uvjeren sam da bismo stvar sredili ne ugrožavajući ni vaš obiteljski ni službeni položaj.

Molim vas.

U svijetu tajnog agenta granica između sigurnosti i posvemaš-njeg rizika gotovo ne postoji; to je

membrana koja se može pretrgati u sekundi. Možete se godinama baviti čovjekom, pripremajući se

za trenutak približavanja. No sam taj trenutak prilaženja - ono »hoćete li, nećete li?« - skok je iza

kojeg slijedi samo propast ili uspjeh; a u tom je trenutku Toby mislio kako gleda ravno u lice propasti.

Grigorjev se napokon zaustavio i nepomičan okrenuo glavu da bi ga zagledao. Bio je blijed poput

bolesnika. Brada mu se nadizala, otvorio je usta da bi se pobunio protiv neviđene uvrede. Povukao je

zarobljenu ruku želeći se osloboditi, no Toby ju je čvrsto držao. Skordeno i de Silsky su se vrzmali u

blizini, no do auta je ipak trebalo proći još petnaestak metara, što je, prema Tobyjevim proračunima,

bio dug put ako valja vući jednog pozamašnog Rusa. U međuvremenu, Toby je nastavio govoriti, sav

ga je njegov instinkt poticao na to.

- Postoje neke nepravilnosti, savjetniče. Ozbiljne nepravilnosti. 0 vama imamo dosje koji je prilično

žalostan za čitanje. Kada bih ga predočio švicarskoj policiji, svi diplomatski protesti ovoga svijeta ne

bi vas spasili najoštrije javne sramote, a da ne spominjem posljedice koje bi to imalo po vašu karijeru.

Molim vas. Rekao sam molim vas.

Grigorjev se još uvijek nije pomicao. Neodlučnost kao da ga je ukočila. Toby ga je gurkao. no

Grigorjev je stajao čvrst poput stijene i, činilo se, nesvjestan fizičkog pritiska na sebe. Toby jače

gurnu, Skordeno i de Silsky se približiše, no Grigorjev je pokazivao tvrdoglavu snagu poremećenih.

Usta mu se otvoriše, gutnuo je, pogled mu je bio tupavo prikovan za Tobyja.

- Kakve nepravilnosti? - napokon progovori. Jedino su njegova šokiranost i tihi glas davali razloga za

nadu. No njegovo je debelo tijelo i dalje pružalo nepokolebljiv otpor svakom daljnjem kretanju.

- 0 kojem vi to Glaseru govorite? - upita promuklo, istim zapanjenim glasom. - Ja nisam Glaser. Ja

sam diplomat. Grigorjev. Račun o kojem govorite otvoren je sasvim legalno. Kao trgovački savjetnik

245

imam imunitet. Osim toga, imam i pravo posjedovanja računa u stranim bankama.

Toby ispali svoj jedini preostali metak. Novac i djevojka, rekao je Smiley. Novac i djevojka su jedino

na što možeš zaigrati.

- Tu je i osjetljivo pitanje vašeg braka, gospodine - nastavi Toby hineći sustezanje. - Moram vas

opomenuti da su vaša očijukanja u ambasadi dovela vaš obiteljski položaj u ozbiljnu opasnost. - Gri-

gorjev krenu i začuše ga kako izgovara »bankar« - da li s nevjericom ili netrpeljivošću, to nikada neće

saznati. Zatvorio je oči i ponovo ga začuše ponavljati tu riječ, ovaj put - prema Skordenovom

izvještaju - uz posebno gadnu psovku. No ponovo je hodao. Stražnja vrata automobila bila su

otvorena. Auto što ih je štitio čekao je straga. Toby je govorio nekakve besmislice o tome kako se

zatajeni porez može platiti od kamata što će ih dobiti na svoje račune u švicarskoj banci, no znao je

da ga Grigorjev zapravo ne sluša. Provukavši se naprijed, de Silsky se zavali u stražnji dio auta a

Skordeno ubaci Grigorjeva za njim, te se i sam smjesti pored njega i zalupi vrata. Toby sjedne pored

vozača; vozila je jedna od djevojaka Meinertzha-gen. Toby je na njemačkom uputi neka vozi sporo i

neka ni za boga ne zaboravi da je bernska nedjelja. U njegovoj prisutnosti ništa na engleskom, rekao

je Smiley.

Negdje pored željezničke postaje Grigorjev mora da je o svemu malo bolje razmislio jer je došlo do

kraćeg komešanja, a kada je Toby pogledao u ogledalo vidio je Grigorjevljevo lice iskrivljeno od boli i

njegove obje ruke na preponama. Odvezli su se do Langass-strasse, duge dosadne ceste iza

Sveučilišta. Vrata kuće se otvoriše kad su ih povukli izvana. Na ulazu je čekala mršava

kućepaziteljica. Bila je to Milli McCraig, stari ratnik Circusa. Vidjevši njen osmijeh Grigorjev se lecnu i

sada je jedino bila važna brzina, a ne prikrivanje. Skordeno iskoči na pločnik, dohvati jednu

Grigorjevljevu ruku i gotovo mu je istrgnu; a de Silsky mora da ga je ponovo udario, mada se kasnije

kleo da je to bila samo nezgoda, jer je Grigorjev izašao presavinut i njih su ga dvojica prenijela preko

praga poput mlade, te su tako poput vesele družine upali u dnevnu sobu. Smiley je sjedio u uglu

čekajući ih. Soba je bila sva u cvjetastoj tkanini i čipkama. Vrata se zatvoriše i otmičari dopuste sebi

kratak izljev slavljeničke radosti. Skordeno i de Silsky prasnuše u smijeh olakšanja. Toby skinu

šubaru i otare znoj.

- Ruhe - reče blago, zahtijevajući tišinu. Istog su ga trena poslušati.

Grigorjev je trljao rame, kako se činilo nesvjestan ičeg drugog osim boli. Proučavajući ga, Smiley se

utješi tim pokretom samo-zaokupljenosti: Grigorjev je podsvjesno priznavao samom sebi da je jedan

od onih koji u životu gube. Smiley se prisjeti Kirova, njegovog jadnog pristupa Ostrakovoj i muke s

kojom je regrutirao Otta Leip-ziga. Pogledao je Grigorjeva i u svemu što je mogao zamijetiti prepoz-

246

nati istu nepopravljivu osrednjost; u novom ali loše izabranom odijelu na pruge koje je naglašavalo

njegovu gojaznost; u pomno čuvanim sivim cipelama koje su mu imale otvore za ventilaciju ali su bile

preuske da bi bile udobne; u njegovanoj valovitoj kosi. Svi ti sićušni, beskorisni izrazi taštine govorili

su Smileyju o težnji za veličinom za koju je znao - a kako se činilo znao je to i Grigorjev - da nikada

neće biti postignuta.

Raniji akademski građanin, prisjeti se podataka iz dokumenata koji mu je Enderby dao u Benovu

stanu. Čini se daje napustio podučavanje na Sveučilištu, zbog većih privilegija koje mu je obećavao

položaj u birokratskom aparatu.

Jeftin.je, rekla bi Ann, jednim pogledom odmjerivši njegovu seksualnost. Odbaci ga.

No Smiley ga nije mogao odbaciti. Grigorjev je bio ulovljena riba; Smileyju je preostalo jedino

odlučiti koji je način najbolji da ga izvuče. Imao je naočale bez okvira, a oko brade bio predebeo. Ulje

koje je upotrebljavao za kosu, zagrijano toplinom tijela, isparavalo je limunske pare. Još uvijek

masirajući rame, zurio je uokolo u svoje otmičare. S lica mu je kapao znoj poput kišnih kapi.

- Gdje sam? goropadno je upitao, ne obraćajući pažnju na Smile-ya i izabravši Tobyja za vođu. Glas

mu je bio hrapav i kreštav. Govorio je njemački sa slavenskim prenaglašavanjem sibilanata.

Tri godine kao prvi sekretar (trgovački), sovjetsko poslanstvo u Potsdamu, prisjeti se Smiley.

Nikakvih očitih veza s obavještajnom službom.

- Zahtijevam da mi se kaže gdje sam. Ja sam viši sovjetski diplomat. Zahtijevam istog trena razgovor

s mojim ambasadorom.

Neprekidno trljanje ruke po povrijeđenom ramenu umanjivalo je značenje njegovu ogorčenju.

- Ja sam otet! Ovdje sam protiv svoje volje! Ako me istog trena ne vratite mojem ambasadoru, doći

će do teškog međunarodnog skandala!

Grigorjevu je pripadala cijela pozornica i on ju nije baš mogao ispuniti. Samo će George postavljati

pitanja, rekao je Toby svojoj ekipi. Samo će George odgovarati na njih. No Smiley je sjedio

nepomično poput vlasnika pogrebnog zavoda, činilo se da ga ništa ne može pokrenuti.

- Želite otkupninu? - obrati se Grigorjev svima njima. Činilo se da ga je pogodila strašna misao. - Vi

ste teroristi? - prošaputa. - No ako ste teroristi, zašto mi ne zavežete oči? Zašto puštate da vam

vidim lica? - Zurio je uokolo u de Silskog, zatim u Skordena. - Morate pokriti lica. Pokrijte ih! Ne

želim vas poznavati!

Obroden neprekinutom tišinom Grigorjev pesnicom udari o otvoreni dlan druge ruke i dva puta

poviče - Zahtijevam. - U tom je trenutku, s izrazom službenog žaljenja, Smiley otvorio bilježnicu u

svome krilu, baš kao što bi učinio Kirov, i ispustio jedva zamjetljiv,

247

vrlo služben uzdah: - Vi ste savjetnik Grigorjev pri sovjetskoj ambasadi u Bernu? - upitao je

najbezizražajnijim mogućim glasom.

.- Grigorjev! Ja sam Grigorjev! Da, sjajan zaključak, ja sam Grigorjev! A tko ste vi, molim vas? Al

Capone? Tko ste vi? Zašto razgovarate sa mnom poput komesara?

Ni jedna riječ ne bi mogla tako dobro opisati Smileyjev način kao riječ komesar: bio je ukočen do te

mjere da je djelovalo ravnodušno.

- Dakle, savjetniče, budući da nemamo vremena na bacanje, moram vas zamoliti da proučite one

optužujuće fotografije na stolu iza vas - reče Smiley, s istom isplaniranom bezizražajnošu.

- Fotografije? Kakve fotografije? Kako možete optuživati diplomata? Zahtijevam smjesta telefonski

razgovor s mojim ambasadorom!

- Preporučio bih savjetniku da najprije pogleda fotografije - reče Smiley zlovoljnim njemačkim koji

nije imao karakterističnu obojenost nijednog posebnog područja. - Kada pogleda fotografije,

slobodan je telefonirati kome god želi. Budite ljubazni, počnite slijeva - preporučio je. - Fotografije

su poslagane slijeva nadesno.

Ucijenjen čovjek posjeduje dostojanstvo svih naših slabosti, pomisli Smiley, potajno promatrajući

kako se Grigorjev pomiče duž stola baš kao da proučava još jednu od diplomatskih hladnih plata.

Ucijenjen čovjek je svaki od nas, uhvaćen na vratima dok pokušava izbjeći zamci. Smiley je sam

napravio izložbu fotografija; zamislio je, slijedeći Grigor-jevljeve misli, idealan slijed katastrofa.

Grigorjevi parkiraju svoj mercedes pred bankom. Grigorjeva, sa svojim vječno nezadovoljnim

mrštenjem, čeka sama u vozačkom sjedištu, čvrsto držeći volan za slučaj da joj ga netko pokuša

oduzeti. Grigorjev i mala Nataša, na slici snimljenoj izdaleka, sjede vrlo blizu jedno drugom na klupi.

Grigorjev u banci, nekoliko slika, s kulminacijom u izvrsnoj, preko ramena uhvaćenoj snimci

Grigorjeva koji potpisuje isplatnicu, a na crti iznad njegova potpisa jasno se vidi otkucano puno ime -

Adolf Glaser. Zatim Grigorjev s izrazom nelagodnosti na biciklu pri ulasku u sanatorij; i opet

Grigorjeva koja ljutito čuči u autu, ovaj put pokraj Gertschovog štaglja dok je njezin bicikl još uvijek

pričvršćen za krov. No fotografija koju je Grigorjev najduže promatrao, zamijeti Smiley, bila je

nejasna, iz daljine uhvaćena snimka koju su uspjele napraviti djevojke Mei-nertzhagen. Kvaliteta nije

bila osobita no dvije su glave u automobilu, mada priljubljenih usta, bile sasvim prepoznatljive.

Jedna je pripadala Grigorjevu. Druga, pritisnuta o njegovu kao da će ga živog pojesti, pripadala je

maloj Nataši.

- Telefon vam stoji na raspolaganju, savjetniče - tiho ga zazva Smiley kada vidje da se Grigorjev još

uvijek ne miče.

No Grigorjev je ostao sleđen nad tom posljednjom fotografijom i, sudeći po njegovu izrazu, njegov je

očaj bio potpun. Nije to bio naprosto čovjek kojeg su otkrili, pomisli Smiley; bio je to čovjek čiji je san

o ljubavi, do tada čuvan u tajnosti, odjednom postao javan i smiješan.

Još uvijek upotrebljavajući onaj svoj mračni ton službene neiz-

248

bježnosti, Smiley poče primjenjivati ono što bi Karla nazvao pritiskom. Drugi bi ispitivači, pričao je

Toby, ponudili Grigorjevu mogućnost izbora, i time neizbježno pobudili njegovu rusku tvrdoglavost i

rusku sklonost prema samouništenju: upravo one porive koji su, rekao je, mogli prouzročiti propast.

Drugi bi ispitivači, uporno je i dalje tvrdio Toby, prijetili, podigli glas, počeli dramatizirati, poslužili se

čak fizičkim zlostavljanjem. Ali ne i George, rekao je: nikada. George se ponašao kao suzdržani

oportunist, koji je to po službenoj dužnosti, i Grigorjev ga je, što bi učinili svi Grigorjevi ovoga svijeta,

prihvatio kao svoju neizbježnu sudbu. George je u potpunosti zaobišao mogućnost izbora, rekao je

Toby. George je smireno dao Grigorjevu na znanje da nema nikakvog izbora: - Važna stvar,

savjetniče - rekao je Smiley kao da objašnjava zahtjev za plaćanje poreza - jest razmotriti kakav bi

učinak imale te fotografije na mjestima na kojima će vrlo skoro biti proučavane ako se ne dogodi

ništa što bi spriječilo njihovo odašiljanje. Ponajprije, tu su švicarske vlasti koje će očito razbjesniti

zloupotreba švicarskog pasoša od strane opunomoćenog diplomata, a da ne govorimo o ozbiljnom

prekršaju bankarskih zakona, rekao je Smiley. Uložit će najoštriji službeni protest i Grigorjevi će, svi

zajedno, biti preko noći poslani u Moskvu da nikada više ne uživaju blagodati službovanja u stranoj

zemlji. A ni kod kuće, u Moskvi, na Grigorjeva se neće dobro gledati, objasnio je Smiley. Njegovi

pretpostavljeni u Ministarstvu vanjskih poslova mrko će osuditi njegovo ponašanje kako na

privatnom tako i na profesionalnom planu. Bit će to kraj Grigorjevlje-vih izgleda za napredovanje u

službi. Bit će izgnanik u vlastitoj zemlji, rekao je Smiley, a s njim i njegova obitelj. Cijela njegova

obitelj! Zapravo, kao da je rekao, »Zamislite, da budete suočeni s bijesom Grigorjeve dvadeset četiri

sata na dan, usred pustoši Sibira.«

Na to se Grigorjev svalio u stolicu i položio ruke na glavu, kao da se boji da će odletjeti u zrak.

- No napokon - rekao je Smiley podižući pogled s bilježnice, makar samo na trenutak - a što je tamo

čitao, primijetio je kasnije Toby, to sam bog zna jer stranice su istina imale izvučene crte, no inače su

bile prazne - napokon, savjetniče, moramo također razmotriti učinak koji će te fotografije imati na

izvjesne organe Državne vlasti.

A pri tome je Grigorjev oslobodio glavu i iz gornjeg džepa izvadio rupčićte počeo otirati čelo, no kako

god snažno otirao, znoj se ponovo pojavljivao. Kapao je isto tako brzo kao Smileyjev u ćeliji za

ispitivanje u Deliriju dok je sjedio sučelice Karli.

U potpunosti predan ulozi birokratskog glasnika neizbježnosti, Smiley ponovo uzdahnu i značajno

okrenu slijedeću stranicu svoje bilježnice.

- Savjetniče, mogu li vas upitati u koje vrijeme očekujete povratak žene i djece s izleta?

Još uvijek tapkajući rupčićem Grigorjev je djelovao suviše zaokupljeno da bi čuo.

249

- Grigorjeva i djeca su na izletu u šumama Elfenaua - podsjeti ga Smiley. - Želimo vam postaviti neka

pitanja, no bilo bi vrlo nezgodno kad bi vaša odsutnost od kuće prouzročila zabrinutost.

Grigorjev odloži rupčić. - Vi ste špijuni? - prošaputa. - Vi ste zapadnjački špijuni?

- Savjetniče, bolje je da ne znate tko smo mi - ozbiljno reče Smiley. - Takvi podaci predstavljaju

opasan teret. Kad učinite ono što tražimo, izaći ćete odavde kao slobodan čovjek. Imate našu riječ.

Niti vaša žena, niti moskovski Centar neće biti mudriji nakon toga. Molim vas, recite mi kada se vaša

obitelj vraća iz Elfenaua. - Smiley zašuti.

Grigorjev se, ponešto malodušno, pravio kao da će pobjeći. Ustao je, krenuo prema vratima. Paul

Skordeno je za tvrdokornog čovjeka kakav je bio djelovao čudno mlitavo, no bjegunca je uhvatio,

stegnuvši ga rukama, čak i prije no što je učinio drugi korak, te ga nježno vrati u stolicu, pazeći da ne

ostavi ni traga na njemu. Ponovo jauknuvši kao da je na pozornici, Grigorjev zabaci ruke u golemu

očaju. Njegovo se tromo lice zajapurilo i počelo grčiti, a ramena su mu se stala nadizati dok je

zapadao u tugljavu bujicu samooptužbi. Govorio je dijelom na ruskom, dijelom na njemačkom.

Proklinjao je sebe sa sporim, pobožnim žarom, a nakon toga proklinjao svoju majku, svoju ženu,

svoju zlu sreću i svoju užasnu slabost prema djeci. Trebao je ostati u Moskvi, u Ministarstvu trgovine.

Nikada se nije smio dati odvući s Akademije samo zato što je njegova glupava žena željela inozemne

haljine, glazbu i povlastice. Trebao se većdavno razvesti od nje, no nije mogao podnijeti pomisao da

bi se morao odreći djece, bio je budala i klaun. On bi morao biti u ludnici umjesto djevojke. Kad su

poslali po njega u Moskvi, trebao je reći ne, trebao se oduprijeti pritisku, trebao je o tom slučaju

izvijestiti ambasadora kad se vratio.

- Oh Grigorjev! - uzviknuo je. - Oh Grigorjev! Ti si tako slab, tako slab.

Potom se dao na govoranciju tajnih djelatnosti i urota. Tajni je rad za njega bio anatema, nekoliko

puta u toku svoje karijere bio je prisiljen surađivati s omraženim »susjedima« u nekom luđačkom

pothvatu i svaki put je to bila propast. Ljudi iz obavještajne službe bili su kriminalci, šarlatani i lude,

tajno društvo čudovišta. Zašto ih Rusi toliko vole? Oh, ta fatalna težnja prema tajnovitom u ruskoj

duši!

-i Tajna djelatnost je zamijenila religiju! - mumljao je Grigorjev na njemačkom obraćajući se svima

njima. - To je naš nadomjestak za mistično! Njezini agenti su naši jezuiti, te svinje koje sve

uništavaju!

Stisnuvši pesnice zario ih je u obraze, bubajući se šakama u kajanju, sve dok ga Smiley, pomakavši

bilježnicu u krilu, nije nepopustljivo vratio na predmet kojim su se trenutno bavili: - Imajući u vidu

Grigor-jevu i vašu djecu, savjetniče - rekao je - zaista je vrlo važno da znamo u koje vrijeme očekujete

njihov povratak kući.

250

Pri svakom uspješnom ispitivanju - kako Toby Esterhase vrlo rado propovijeda pozivajući se na ovaj

trenutak - postoji jedna omaška koja se kasnije ne može ispraviti; jedna kretnja prikrivena ili izravna,

čak ako je to samo polusmijeh ili prihvaćanje ponuđene cigarete, koja označava pomak od odbijanja

suradnji. Grigorjev je, prema Tobyje-vom prepričavanju tog događaja, upravo sada počinio tu

presudnu omašku. - Doći će kući u jedan sat - promrmljao je, izbjegavajući i Smileyjev i Tobyjev

pogled.

Smiley je pogledao na sat. Na Tobyjevo potajno oduševljenje učinio je to i Grigorjev.

- No možda zakasni? - prigovori Smiley.

- Ona nikada ne kasni - zlovoljno uzvrati Grigorjev.

- Onda budite ljubazni i počnite mi opisivati svoj odnos s djevojkom Ostrakovom - reče Smiley,

krenuvši izravno u napad - prepričava Toby - no ipak uspijevajući ostaviti dojam da je to njegovo

pitanje najlogičniji nastavak razgovora o točnosti madame Grigorjeve. A pero je postavio u takav

iščekivajući položaj, priča Toby, da se čovjek poput Grigorjeva morao osjećati obaveznim pružiti mu

nešto što će moći zapisati.

No i pored svega toga, Grigorjevljev otpor još nije bio sasvim ishlapio. Njegov je amour propre

zahtijevao barem još jedan istup. Stoga se, raširivši ruke, obratio Tobyju: - Ostrakoval - ponovio je s

pretjeranom podrugljivošću. - On me pita o nekoj ženi koja se zove Ostrakoval Ja ne znam nijednu

takvu osobu. Možda je on pozna, ali ja ne. Ja sam diplomat. Smjesta me oslobodite, imam važnih

obaveza.

No njegovim je protestima brzo ponestalo pokretačke snage, baš kao i logike. Grigorjev je to znao

isto tako dobro kao i ostali.

- Aleksandra Borisovna Ostrakova - najavi Smiley dok je brisao naočale o zadebljanje kravate. -

Ruskinja, ali ima francuski pasoš. - Ponovo je nataknuo naočale. - Baš kao što ste i vi Rus, savjetniče,

a imate švicarski pasoš. Pod lažnim imenom. No pitam se kako je došlo do toga da se spletete s

njom?

- Da se spleteml Sada mi još kaže i da sam se spleo s njom! Mislite li da sam toliko podao da spavam

s ludim djevojkama? Ucijelini su me. Kao što me vi sada ucjenjujete, tako su me ucjenjivali. Pritisak!

Uvijek pritisak, uvijek Grigorjev!

- Onda mi ispričajte kako su vas ucijenili - predloži Smiley jedva ga i pogledavši.

Grigorjev je buljio u svoje ruke, podigao ih, potom pustio da padnu natrag na koljena, po prvi put ih

ne upotrijebivši. Rupčićem je brisao usne. Vrtio je glavom zbog iskvarenosti svijeta.

- Nalazio sam se u Moskvi - rekao je i u Tobyjevim je ušima, kako je kasnije priznao, zbor anđela

zapjevao aleluja! Georgeov trik je uspio, započela je Grigorjevljeva ispovijest.

Smiley međutim nije odavao nikakve slavodobitnosti zbog svog uspjeha. Upravo suprotno, lice mu

se nabralo od srditog mrštenja.

251

- Datum molim, savjetniče - rekao je kao da je mjesto nevažno.

- Recite nam datum kada ste bili u Moskvi. Ubuduće navodite datume svakog događaja.

A i to je bila čista klasika, rado objašnjava Toby: mudar ispitivač će uvijek zapaliti nekoliko lažnih

vatri.

- Rujan - reče Grigorjev u nedoumici.

- Koje godine? - upita Smiley pišući.

Grigorjev opet tugaljivo pogleda Tobyja. - Koje godine! Kažem rujan, a on me pita koji rujan. On je

povjesničar? Mislim da je povjesničar. Ovaj rujan. - Prkosno se obratio Smileyju. - Pozvali su me u

Moskvu zbog hitne trogovačke konferencije. Ja sam stručnjak u izvjesnim ekonomskim područjima.

Takva bi konferencija bez moje prisutnosti bila besmislena.

- Da li vas je supruga pratila na tom putu?

Grigorjev ispusti šupljikav smijeh. - A sada misli da smo kapitalisti! - Opet se obraćao Tobyju. - On

misli da mi vozamo svoje žene uokolo kad idemo na dvotjedne konferencije, i to u prvom razredu

Swissaira.

- »U rujnu ove godine naređeno mi je da sam odletim u Moskvu kako bih prisustvovao dvotjednoj

konferenciji o ekonomskim pitanjima« - reče Smiley kao da glasno čita izjavu samog Grigorjeva.

- »Moja žena ostala je u Bernu.« Molim vas objasnite svrhu te konferencije.

- Tema naših razgovora na najvišem nivou bila je izrazito tajna

- malodušno je uzvratio Grigorjev. - Moj je ministar želio razmotriti na koji bi se način službeni

sovjetski stav prema državama koje prodaju oružje Kini mogao i konkretno primijeniti. Trebalo je

prodiskutirati o tome koje bi se sankcije mogle upotrijebiti protiv prekršitelja.

Smileyjev bezličan nastup, njegov način što je izražavao birokratsku neizbježnost koje je sa

žaljenjem svjestan, sada je, pričao je kasnije Toby, bio ne samo u potpunosti uvjerljivo izveden nego i

usavršen: Grigorjev ga je u cijelosti prihvatio s filozofskim i sasvim ruskim pesimizmom. A što se tiče

ostalih prisutnih, oni se kasnije jedva mogli vjerovati da Grigorjev nije većpri ulasku u stan bio

spreman govoriti.

- Gdje se održavala konferencija? - upitao je Smiley kao da ga tajni podaci ne zanimaju toliko koliko

formalne pojedinosti.

- U Ministarstvu trgovine. Na četvrtom katu... u dvorani za konferencije. Nasuprot zahodu - uzvrati

Grigorjev u beznadnom izljevu duhovitosti.

- Gdje ste odsjeli?

- U domu za više vladine službenike, - uzvrati Grigorjev. Dao mu je adresu i čak, sarkastično, broj

sobe. Ponekad su naši razgovori trajali do dugo u noć, pričao je sada većsasvim dobrovoljno dajući

podatke; no u petak su, kako je još uvijek bilo ljetno vrijeme i vrlo vruće, završili rano da bi oni koji

žele mogli poći u prirodu. No Grigorjev nije imao takve planove. Grigorjev je namjeravao ostati

252

u Moskvi preko vikenda, a imao je zato i valjan razlog: - Dogovorio sam se da ću provesti dva dana u

stanu djevojke Evdokije, moje nekadašnje sekretarice. Njezin muž je bio odsutan po vojnoj dužnosti

- objasnio je kao da je to sasvim normalan pothvat među svjetskim ljudima, pothvat koji će barem

Toby, kao srodna duša, u potpunosti shvatiti ako većbezosjećajni komesar neće. A zatim je, na

Tobyjevo zaprepaštenje, nastavio. Od ljubakanja s Evdokijom prešao je bez ikakvog upozorenja ili

uvoda u samu srž ispitivanja:

- Na žalost, u tom su me planu spriječili članovi Trinaestog direktorata moskovskog Centra,

poznatog i kao Karlin Direktorat. Pozvan sam da se smjesta javim na razgovor.

U tom je trenutku zazvonio telefon. Toby je odgovorio, spustio slušalicu i obratio se Smileyju.

- Stigla je kući - rekao je, još uvijek na njemačkom.

Smiley se bez oklijevanja okrenuo ravno Grigorjevu: - Savjetniče, javljeno nam je da se vaša žena

vratila kući. Vrlo je važno da joj telefonirate.

- Da joj telefoniram? - Užasnut, Grigorjev se okrenuo Tobyju.

- On mi kaže - telefoniraj joj! Što ću joj reći? »Grigorjeva, tvoj ljubljeni muž na telefonu! Oteli su me

zapadnjački špijuni!« Vaš komesar je lud! Lud!

- Molim vas, reći ćete joj da ste neodgodivo spriječeni - uzvratio je Smiley.

Njegova je smirenost samo podjarila Grigorjevljevo zgražanje:

- To da kažem svojoj ženi? Grigorjevoj? Zar mislite da će mi vjerovati? Istog će trena sve javiti

ambasadoru. »Ambasadore, moj suprug je pobjegao. Pronađite ga!«

- Svaki tjedan vam kurir Kraški donosi naređenja iz Moskve, zar ne? - upita Smiley.

- Komesar sve zna - obrati se Grigorjev Tobyju i otare dlan o bradu. - Ako sve zna, zašto sam ne

razgovara s Grigorjevom?

- Bit će najbolje da joj se obratite službenim tonom, savjetniče

- predloži Smiley. - Ne spominjite Kraškog po imenu, no dajte joj do znanja da vas je pozvao na tajni

razgovor negdje u gradu. Hitan slučaj. Kraški je izmijenio plan. Nemate pojma kad ćete se vratiti ni

što on hoće. Ako se pobuni, prekorite je. Recite da se radi o državnoj tajni.

Promatrali su kako se brine, kako razmišlja da li je to izvedivo. Napokon zamijetiše kako mu se na

licu pojavio lagan smijeh.

- Tajna - ponovio je Grigorjev samome sebi. - Državna tajna.

Da.

Smiono zakoračivši do telefona, okrenuo je broj. Toby se postavio pored njega diskretno primakavši

ruku tako da može prekinuti vezu ukoliko nešto pokuša, no Smiley mu jedva zamjetljivim pokretom

poruči dav se makne. Čuli su glas Grigorjeve kako na njemačkom kaže

- Da? - Čuli su i Grigorjevljev drzak odgovor, nakon kojeg je uslijedio

- sve je to na vrpci - oštar upit njegove žene gdje je. Vidješe kako se

253

ukrutio, podigao bradu i namjestio na lice služben izraz; čuli su ga kako izbacuje nekoliko kratkih

rečenica i postavlja pitanje na koje očito nije bilo odgovora. Vidješe kako spušta slušalicu, zažarenih

očiju i rumen od zadovoljstva, te kako u oduševljenju vitla kratkim rukama, poput nekog tko je

upravo zabio gol. A slijedeće što su zamijetili bilo je da je prasnuo u smijeh - provala dugog, bogatog

slavenskog smijeha, čas jačeg, čas slabijeg. Ne mogavši se suspregnuti i ostali se počeše smijati s

njim - Skordeno, de Silsky, i Toby. Grigorjev se rukovao s Tobyjem.

- Danas mi se urota jako sviđa! - uzviknu Grigorjev u predahu između daljnjih nastupa

karakterističnog smijeha. - Danas je urota vrlo dobra!

Međutim Smiley se nije pridružio općem slavlju. Namjerno se postavivši za kvaritelja veselja, počeo

je okretati stranice bilježnice, čekajući da zabava završi.

- Opisivali ste nam kako su vam pristupili članovi Trinaestog direktorata - reče Smiley kada se

ponovo stišalo. - Poznatog i kao Karlin direktorat. Budite ljubazni pa proslijedite sa svojom pričom,

savjetniče.

254

25.

Da li je Grigorjev osjetio kako su svi oko njega iznenada napregli čula

- osjetio ono diskretno zamiranje svih kretnji? Da li je zamijetio kako su oči Skordena i de Silskog

proučavale ravnodušno Smileyjevo lice i uporno zurile u njega? Kako se Millie McCraig tiho iskrala u

kuhinju da bi još jednom provjerila magnetofone za slučaj da su se, djelovanjem zlonamjernog boga,

istodobno pokvarili i onaj glavni i rezervni? Da li je zamijetio iznenadnu Smileyjevu gotovo

istočnjačku samozatajnost

- potpunu suprotnost znatiželji - povlačenje cijelog njegovog tijela u prostrani smeđi tvid kaput za

putovanje koji je imao na sebi, dok je strpljivo vlažio palac i prst da bi okrenuo stranicu?

Ako većnitko drugi, Toby je sve to zamijetio. Toby je u svom mračnom uglu pokraj telefona sjedio na

visokom stolcu kao na tribini i otud mogao sve promatrati a da sam bude gotovo nezamijećen. Ni

muha ne bi mogla proći po podu a da Tobyjeve budne oči ne zabilježe cijelu njenu odiseju. Toby čak

opisuje i vlastite simptome - osjećaj žarenja na mjestu gdje mu je ovratnik košulje dodirivao vrat,

stezanje mišića u grlu i želucu - Toby ne samo da je izdržao te neugode, većih se i vjerno prisjećao.

Da li je Grigorjev bio prijemljiv na cjelokupnu atmosferu, to je većdrugo pitanje. Vjerojatno je bio

suviše zaokupljen svojom glavnom ulogom. Trijumf telefonskog razgovora dao mu je nov poticaj,

oživio je njegovo samopouzdanje; i zanimljivo je da se njegova prva izjava, kada je ponovo zaposjeo

pozornicu, ticala ne Karlinog Direktorata, većvlastite uspješnosti u ulozi ljubavnika male Nataše:

- Momcima naših godina trebaju takve djevojke, - objasnio je namignuvši Tobyju. - One nas ponovo

čine mladima kao što smo nekoćbili!

- U redu, sami ste otputovali u Moskvu - reče Smiley, prilično otresito. - Konferencija je započela, a

vas su pozvali na razgovor. Molim vas, nastavite od te točke. Nemamo pred sobom čitavo popodne,

znate.

Konferencija je započela u ponedjeljak, složio se Grigorjev, poslušno nastavljajući službenu izjavu. U

petak po podne krenuo sam u dom da bih uzeo svoje stvari i odnio ih u Evdokijin stan za vrijeme

našeg malog zajedničkog vikenda. Međutim, umjesto toga presrela su me tri čovjeka i naredila mi da

uđem u njihov auto, čak s manje obavijesti no što ste mi vi pružili - kratak pogled prema Tobyju

- rekavši samo da sam potreban zbog posebnog zadatka. Tokom vožnje dali su mi do znanja da su

članovi Trinaestog direktorata unutar

moskovskog Centra, a za te se ljude u moskovskim službenim krugovima znalo da pripadaju eliti.

Stekao sam dojam da su inteligentni, iznad uobičajene razine ljudi u tom zvanju, koja, s izuzetkom

vas, gospodine, nije baš visoka. Dobio sam dojam da bi mogli biti viši službenici a ne samo obična

potrkala. Kako god bilo, nisam se bezrazložno brinuo. Pretpostavljao sam da im je potrebno moje

stručno mišljenje o nekom tajnom materijalu i daje to sve. Bili su vrlo ljubazni i ja sam bio čak

polaskan...

- Koliko je trajala vožnja? - prekinuo ga je Smiley nastavljajući bilježiti.

Kroz grad, neodređeno je odgovorio Grigorjev. Kroz grad prema selu, tako da se većsmračilo kad

smo stigli do onog malog čovjeka nalik na kaluđera, koji je sjedio u omanjoj sobi i po svemu bio

glavni.

Toby uporno zahtijeva da se sasluša njegov prikaz i ovog dijela ispitivanja. Najsnažniji dokaz

Smileyjeve umješnosti u zvanju - priča Toby - baš kao i njegove potpune kontrole nad Grigorjevom,

bila je činjenica da tokom čitave te otegnute priče Smiley nije ni u jednom trenutku niti suviše žurnim

slijedećim pitanjem, niti pogrešnim prizvukom u glasu, iznevjerio svoju ulogu bezličnog ispitivača,

koju je zaigrao još na početku. Postavljajući se kao da je on sam potpuno nevažan, i dalje uporno

tvrdi Toby, George je cijelu situaciju držao čvrsto u šaci. Čak i najmanji pogrešan potez s njegove

strane mogao je uništiti sve, no on ga nije potegao. A kruna takvog postupka, Toby vrlo rado priča o

tom presudnom trenutku, bilo je njegovo držanje kad je napokon Karla po prvi put uveden u priču.

Svaki bi drugi ispitivač većpri samom spomenu »malog čovjeka nalik na kaluđera, koji je po svemu

sudeći bio glavni«, pokušao iznuditi potpuniji opis - godine, rang, što je imao na sebi, što je pušio, po

čemu ste zaključili da je bio glavni? Ali Smiley to nije učinio. Smiley je, s očito suspregnutim izrazom

dosade, lupkao kemijskom olovkom o blokić, i izmučenim glasom zamolio Grigorjeva da odsada

ubuduće bude ljubazan i ne preskače bitne pojedinosti:

- Dopustite da ponovo postavim pitanje. Koliko je trajala vožnja? Molim vas opišite je točno onako

kako se prisjećate, te nastavimo odatle.

Pokunjen, Grigorjev se čak ispričao. On misli da su vozili neka četiri sata i to vrlo brzo, gospodine; a

možda i više. Sada se prisjeća da su se dva puta zaustavili kako bi se olakšali. Nakon četiri sata ušli su

u područje pod stražom - ne gospodine, nisam zamijetio nikakve uniforme, stražari su bili u civilu - i

vozili se još barem pola sata dok nisu stigli do središnjeg dijela. Kao noćna mora, gospodine.

Smiley je ponovo prigovorio, nepokolebljiv u svojoj odluci da iz te ispovijesti odstrani osjećaje koliko

god bude moguće. Kako je sve skupa moglo nalikovati na noćnu moru, želio je znati, kad je Grigorjev

samo trenutak ranije tvrdio kako nije bio uplašen?^

Pa, ne baš noćna mora, gospodine, više kao neki san. U toj fazi je Grigorjev imao dojam da ga vode

gazdi - pritom je upotrijebio rusku

256

riječ koju je Toby preveo - dok se on sve više osjećao poput bijednog seljačića. Zbog toga se i nije

plašio, gospodine, jer nije mogao kontrolirati zbivanja oko sebe, pa prema tome nije imao što sebi

predbacivati. No kada se automobil napokon zaustavio i jedan od onih ljudi položio svoju ruku na

njegovu upozoravajući ga: u tom trenutku njegovo se raspoloženje sasvim promijenilo, gospodine: -

Uskoro ćete upoznati velikog sovjetskog borca i moćnog čovjeka - rekao mu je taj. - Ako mu ne

budete iskazivali poštovanje ili pokušate lagati, možda nikada više nećete vidjeti ženu i obitelj. -

Kako se zove taj čovjek? - upitao je Grigorjev.

No njegov je pratilac bez osmijeha odgovorio da taj veliki sovjetski borac nema imena. Grigorjev je

tada upitao nije li to osobno Karla; znao je naime da glavešina Trinaestog direktorata nosi tajno ime

Karla. Pratilac je samo ponovio da veliki borac nema imena.

- I u tom je trenutku san postao noćna mora, gospodine - ponizno je rekao Grigorjev. - Osim toga su

mi rekli da se mogu oprostiti sa svojim vikendom ljubavi. Mala Evdokija će se morati zabaviti negdje

drugdje, tako su rekli. A zatim se jedan od njih nasmijao.

Sada je Grigorjeva obuzeo veliki strah, pričao je, i dok je prošao kroz prva vrata te se počeo

približavati drugima, bio je toliko uplašen da su mu se koljena tresla. Imao je čak toliko vremena da

se uspije uplašiti i za svoju voljenu Evdokiju. Jer tko li je ta nadnaravna osoba, pitao se s užasom, koja

zna gotovo i prije samog Grigorjeva da se on sprema naći s Evdokijom za vikend?

- I tako ste pokucali na vrata - reče Smiley bilježeći.

I bilo mi je naređeno da uđem!, nastavio je Grigorjev. Njegova je želja da se ispovjedi sve više rasla, a

s njom i ovisnost o ispitivaču. Glas mu je postao bučniji, pokreti slobodniji. Činilo se, priča Toby, kao

da je htio navesti Smileyja da napusti svoje suzdržljivo ponašanje, dok je ustvari upravo Smileyjeva

hinjena ravnodušnost imala za cilj da navede Grigorjeva na otvorenost. I tako sam se našao ne u

prostranom i raskošnom uredu, gospodine, kakav bi dolikovao visokom vladinom službeniku i

velikom sovjetskom borcu, veću sobici tako jadnoj da bi dobro poslužila za zatvorsku ćeliju, s

praznim drvenim radnim stolom u sredini i tvrdom stolicom za posjetioce:

- Zamislite, gospodine, veliki sovjetski borac i moćan čovjek! A sve što posjeduje je prazan radni stol

osvijetljen najbjednijom mogućom svjetiljkom! A iza njega sjedio je kaluđer, gospodine, čovjek koji

nije odavao svoje osjećaje niti pokazivao potrebu da ostavi dojam - rekao bih čovjek velikog iskustva

- čovjek iznikao iz samih korijena svoje zemlje - malih, prodornih očiju, i kratke sijede kose, i s

navikom da dok puši drži ruke sklopljene.

- Puši štol - upita Smiley, pišući.

- Molim?

- Što je pušio? Pitanje je dovoljno razumljivo. Lulu, cigaretu, cigaru?

257

- Cigarete, američke, a soba je bila puna njihova mirisa. Bilo je to kao da sam ponovo u Potsdamu,

gdje smo pregovarali s američkim oficirima iz Berlina. »Ako ovaj čovjek cijelo vrijeme puši

amerikanke« pomislio sam, »onda je zacijelo utjecajna osoba.« - Ponovo se okre-nuvši Tobyju u

svom uzbuđenju, Grigorjev je to isto ponovio na ruskom. Pušiti amerikanke, pušiti ih jednu za

drugom, rekao je: pomislite koliko to stoji, i kolik je utjecaj potreban da se dođe do tolikih kutija!

A zatim je Smiley, vjeran svom savjesnom pristupu, zatražio od Grigorjeva da točno opiše što je

mislio pod onim »drži ruke sklopljene« dok puši. A zatim je nezainteresirano promatrao Grigorjeva

koji je izvadio iz džepa smeđu olovku, sklopio punačke ruke pred licem, te držeći olovku među njima,

sisao karikirajući, kao kad netko s dvije ruke drži vrčići pije.

- Eto ovako! - objasnio je te se, u ponovnoj hirovitoj poromjeni raspoloženja, okrenuo Tobyju te uz

bučan smijeh dobacio nešto na ruskom, što Toby u tom trenutku očito nije smatrao prikladnim za

prevođenje, a što je u kasnijem izvještaju prikazano naprosto kao »nepristojno«.

Kaluđer je naredio Grigorjevu da sjedne i tokom slijedećih deset minuta opisivao, ulazeći u

najintimnije pojedinosti, Grigorjevljevu ljubavnu priču s Evdokijom, a isto tako i njegovo nerazborito

upletanje u odnos s druge dvije djevojke, koje su obje bile njegove sekretarice, jedna u Potsdamu a

druga u Berlinu, te obje završile u njegovom krevetu, a da Grigorjeva nije o tome imala pojma.

Nakon čega je, ako se Grigorjevu može vjerovati, on iskazao veliku hrabrost te ustao, pitajući da li je

prošao pola Rusije samo zato da bi mu držali moralne prodike: - »Spavati sa sekretaricom«, rekao

sam mu, »nije neki neotkriveni fenomen, čak ni u Politbirou!« Dao sam mu do znanja da se nikada

nisam zpletao sa strankinjama, jedino s Ruskinjama. »I to mi je poznato«, odgovorio je on. »No ne

vjerujem da će Grigorjeva mariti za tu dosljednost u izboru«.

A zatim je Grigorjev, na Tobyjevo neprekidno čuđenje dao sebi oduška u novoj provali grlenog

smijeha; te iako su mu se i de Silsky i Skordeno obazrivo pridružili, njegova je razdraganost trajala

dulje od njihove, pa su neko vrijeme morali pričekati da se stiša.

- Budite ljubazni pa nam recite zašto vas je čovjek kojeg nazivate kaluđerom, uopće pozvao - rekao

je Smiley iz dubine svog smeđeg ogrtača.

- Priopćio mi je da mi u ime Trinaestog direktora želi povjeriti poseban zadatak u Bernu. Na smijem

ga otkriti nikome, čak ni svom ambasadoru, stvar je suviše povjerljiva da bi itko drugi bio upućen u

nju... »Ali«, rekao je kaluđer, »svojoj ženi ćete reći. Okolnosti su takve daje nemoguće da sudjelujete

u tajnom pothvatu a da i vaša žena ne bude upućena u nj. To mi je poznato, Grigorjeve. Stoga joj

recite.« A bio je u pravu - prokomentirao je Grigorjev. - To je bilo vrlo mudro

258

od njega! Bio je očit dokaz da taj čovjek pozna uvjete u kojima drugi ljudi žive.

Smiley je okrenuo stranicu i nastavio pisati. - Proslijedite, molim, - rekao je.

Ponajprije, govorio je kaluđer, Grigorjev mora otvoriti bankovni račun u Švicarskoj. Pružio mu je

tisuću švicarskih franaka u novčanicama od stotinu i rekao neka ih upotrijebi pri prvoj uplati. Račun

ne smije otvoriti ni u Bernu, gdje ga poznaju, ni u Zurichu, gdje postoji sovjetska trgovačka banka.

- Vozhod - objasnio je Grigorjev mada to nitko nije od njega tražio. - Ta banka služi za mnoge

dopuštene i nedopuštene transakcije.

Dakle ne u Zurichu, veću malom gradiću Thunu, nekoliko kilometara udaljenom od Berna. Račun će

otvoriti na ime Glasera, švicarskog državljanina: - Ali ja sam sovjetski diplomat! - usprotivio se

Grigorjev. - Ja nisam Glaser, ja sam Grigorjev!

Nimalo zbunjen, kaluđer mu je pružio švicarski pasoš na ime Adolf Glaser. Svakog mjeseca, rekao je

kaluđer, na njegov će račun biti poslano nekoliko tisuća švicarskih franaka, ponekad čak deset ili

petnaest. Grigorjev će sada saznati kako ih ima upotrijebiti. Sve je to vrlo tajno, strpljivo je ponovio

kaluđer, a uz tu tajnovitost vezane su i nagrada i prijetnja. Baš kao što je Smiley učinio prije jedan

sat, tako je i kaluđer suočio Grigorjeva s obje strane medalje. - Gospodine, trebali ste vidjeti njegov

odnos prema meni - Grigorjev je zapanjeno rekao Smileyju. - Njegovu smirenost, njegovo vladanje

situacijom u svakom trenutku! U šahu bi sve pobijedio samo živcima.

- Ali on nije igrao šah - suho primijeti Smiley.

- Ne, nije, gospodine - složi se Grigorjev i tužno zavrtjevši glavom nastavi priču.

Nagrada i prijetnja, ponovio je.

Prijetnja je bila da će Grigorjevljevo Ministarstvo dobiti preporuku da ga ukloni s položaja u

inozemstvu jer je zbog trčanja za ženama nepouzdana osoba. To će uništiti Grigorjevljevu karijeru, i

njegov brak. Toliko što se tiče prijetnje.

- To bi za mene bilo više nego strašno - sasvim nepotrebno je dodao Grigorjev.

A potom - nagrada i to znatna. Ako se Grigorjev pokaže dobrim i bude znao održati stvar u tajnosti,

bit će unaprijeđen, a njegovim će se zastranjivanjima progledati kroz prste. Bit će mu omogućeno

preseljenje u elegantniju četvrt Berna, što će zadovoljiti Grigorjevu; bit će mu odobrena sredstva za

kupnju golemog auta, što će također biti u velikoj mjeri po ukusu Grigorjeve; također će biti sasvim

nezavisan od vozača ambasade, koji su uglavnom susjedi, to je istina, ali ne smiju imati uvida u tu

veliku tajnu. I posljednje, rekao je kaluđer, ubrzat će se njegovo unapređenje u savjetnika kako bi

imao pokriće za sva ta poboljšanja životnog standarda.

Grigorjev je pogledao hrpu švicarskih franaka koji su ležali na

259

stolu pred njim, zatim švicarski pasoš, zatim kaluđera. A potom je upitao što će mu se dogoditi ako

odluči kako radije ne bi sudjelovao u toj zavjeri. Kaluđer je kimnuo glavom. I on je, uvjeravao je

Grigor-jeva, razmotrio tu treću mogućnost, no na žalost zbog hitnosti potreba nije mogao uzeti u

obzir takav izbor.

- Onda mi recite što moram učiniti s tim novcem - upitao je Grigorjev.

Riječ je o rutinskom poslu, uzvratio je kaluđer, što je još jedan razlog zbog kojeg je izabran baš

Grigorjev: - Rečeno mi je da ste izvrsni u obavljanju rutinskih dužnosti - kazao je. Iako je sada većbio

izvan sebe od straha zbog kaluđerovih riječi, Grigorjev se osjetio polaskan tom preporukom.

- Dobio je dobre izvještaje o meni - sa zadovoljstvom je objasnio Smileyju.

I tada je kaluđer ispričao Grigorjevu o ludoj djevojci. Smiley se nije ni pomakao. Dok je pisao, oči su

mu bile gotovo sklopljene, no pisao je cijelo vrijeme - mada sam bog zna što, priča Toby, jer Georgeu

ne bi nikada palo na pamet povjeriti papiru bilo koji strogo povjerljiv podatak, pa makar i prolaznog

značenja. Od vremena do vremena, kaže Toby, dok je Grigorjev nastavljao s pričom, George bi

podigao glavu iz ovratnika kaputa upravo toliko da može promotriti govornikove ruke, ili čak lice. U

svakom je drugom pogledu djelovao sasvim udaljen od svih i svega u toj sobi. Millie McCraig je

stajala na vratima, de Silsky i Skordeno stajali su mirni kao kipovi, dok se Toby molio da Grigorjev

»nastavi govoriti, hoću reći, govoriti po bilo koju cijenu, zar je to važno? Jer slušali smo o Karlinoj

umješnosti trgovanja ravno iz usta prodanog konja«.

Kaluđer je rekao kako mu ne želi ništa kriti, pričao je Grigorjev - što su svi u sobi, osim njega, odmah

shvatili kao uvod u prikrivanje nečeg.

U privatnoj psihijatrijskoj klinici u Švicarskoj, rekao je kaluđer, zatvorena je mlada ruska djevojka,

koja se nalazi u poodmaklom stadiju šizofrenije: - Ta je bolest nedovoljno shvaćena u Sovjetskom

Savezu - rekao je kaluđer. Grigorjev se sjećao kako su ga se kaluđerove riječi duboko dojmile. -1

prečesto se događa da politički činioci utječu na postavljanje dijagnoze i na liječenje - nastavio je

kaluđer. - Tokom četiri godine liječenja po našim bolnicama djevojčicu Aleksandru su liječnici

optužili za mnoge grijehe. »Paranoidni reformator s bolesnim idejama... Prenaglašeno pridavanje

značenja vlastitoj ličnosti... Nemogućnost prilagodbe društvenoj sredini... Napuhavanje vlastitih

sposobnosti... Buržoaski dekadentno seksualno ponašanje.« Sovjetski su liječnici uporno zahtijevali

od nje da se odrekne svojih pogrešnih stavova. To nije medicina - tužno je rekao kaluđer Grigorjevu.

- To je politika. U švicarskim se bolnicama takvim problemima prilazi na suvremeniji način. - Bilo je

dakle neophodno potrebno da se djevojčica Aleksandra pošalje u Švicarsku.

260

Sada je Grigorjevu većpostalo jasno da je taj visoki vladin službenik osobno zaokupljen djevojčinim

problemom i upoznat sa svakom njegovom pojedinošću. Većju je i sam Grigorjev počeo žaliti. Ona je

kći sovjetskog heroja - rekao je kaluđer - i bivšeg oficira Crvene armije koji, pod maskom izdajnika,

živi u bijednim uvjetima među kontrarevo-lucionarnim caristima u Parizu.

- Njegovo je ime - rekao je kaluđer upućujući Grigorjeva u najveću od svih tajni - njegovo je ime

ponovio je - pukovnik Ostrakov. On je jedan od naših najboljih i najpoduzetnijih tajnih agenata. U

potpunosti se oslanjamo na njega u pogledu svih obavijesti o kontrarevolucionar-nim urotnicima u

Parizu.

Nitko u sobi, priča Toby, nije pokazao ni najmanje iznenađenje zbog Karlinog iznenadnog

glorificiranja mrtvog ruskog dezertera.

Kaluđer je tada, pričao je Grigorjev, nastavio opisivati život herojskog agenta Ostrakova, istodobno

upućujući samog Grigorjeva u misterij tajne službe. Da bi zavarao vječno budne imperijalističke

kontraobavještajne službe, obavještavao je kaluđer, za tog su agenta morali izmisliti legendu ili

lažnu biografiju, koja bi ga učinila prihvatljivim među ruskim antisovjetskim elementima. Stoga je

Ostrakov prikazan kao izbjeglica iz Crvene armije koji je »prebjegao« u Zapadni Berlin, a zatim u

Pariz, napuštajući ženu i kćer u Moskvi. No da bi osigurali Ostrakovljev položaj među ruskim

emigrantima u Parizu, bilo je neophodno potrebno njegovu ženu u Rusiji izložiti neugodnim

posljedicama izdajničkog postupka njena muža.

- Jer - rekao je kaluđer - da su imperijalistički špijuni saznali kako Ostrakova, žena dezertera i

izbjeglice, sasvim lijepo živi u Moskvi

- primajući muževljevu plaću, na primjer, ili čak živeći u istom stanu

- zamislite kako bi Ostrakov postao sumnjiv u Parizu!

Grigorjev je izjavio da to može vrlo dobro zamisliti. Kaluđer se, objasnio je usput, nije prema njemu

odnosio nimalo nadmoćno, većviše kao prema sebi ravnom, bez sumnje iz poštovanja prema

njegovoj akademskoj naobrazbi.

- Bez sumnje - složio se Smiley i pribilježio.

Stoga su, rekao je Grigorjev ponešto naglo promijenivši temu, Ostrakova i njena kći Aleksandra, uz

pun pristanak muža, poslane u daleku pokrajinu gdje im je dodijeljena kuća i različita imena te su čak

- na skroman i nesebičan način - zbog potrebe i one prihvatile vlastite legende. Eto takva je, rekao je

kaluđer, bolna stvarnost onih koji se posvete posebnim zadacima. I sad zamislite, Grigorjeve

- napeto je nastavio Karla - zamislite kako su takvo lišavanje, takve izmišljotine, zapravo čak

dvostruki život, mogli utjecati na osjetljivu i vjerojatno većtada neuravnoteženu djevojku: otac kojeg

nema i čije je samo ime prognano iz njena života! Majka koja je prije no što su je sklonili na sigurno

morala podnijeti svu težinu udarca javne sramote! Zamislite, kaluđer je bio uporan - ta i vi ste otac -

taj pritisak na mladu i nježnu prirodu djevojčice koja sazrijeva!

261

Pokleknuvši pred tako snažnim govorničkim darom, Grigorjev je brzo izjavio kako, budući da je i sam

otac, može vrlo jasno zamisliti te pritiske i u tom je času Toby shvatio, a vjerojatno i ostali u

prostoriji, daje Grigorjev doista onakav kakvim je samog sebe opisivao: čovječna i časna osoba

uhvaćena u mrežu okolnosti koje nije mogao sagledati ni kontrolirati.

Tokom posljednjih nekoliko godina, nastavio je kaluđer glasom punim žaljenja, djevojka Aleksandra

- ili, kako je sama sebe često nazivala, Tatjana - ponašala se u sovjetskoj pokrajini u kojoj je živjela

krajnje razuzdano i bila društveni odmetnik. Pod pritiskom okolnosti u kojima se našla, počinila je

čak i nekoliko kriminalnih djela, kao što je podmetanje vatre i krađa na javnim mjestima. Družila se s

pseudoin-telektualnim elementima. Slooodno se podavala muškarcima, često i nekolicini u jednom

danu. Iz početka je kaluđeru i njegovim suradnicima polazilo za rukom, kad god bi bila uhapšena

poštedjeti je uobičajenih zakonskih sankcija. No s vremenom je takvo neprekidno zaštići-vanje

počelo ugrožavati tajnovitost slučaja, te su Aleksandru nekoliko puta povjerili psihijatrijskim

klinikama specijaliziranim za osobe kojima je nedruštveno ponašanje urođeno - što je imalo

negativne posljedice koje je kaluđer većopisao.

- Nekoliko je puta smještena i u obične zatvore - tihim je glasom rekao kaluđer i prema

Grigorjevljevim riječima, zaključio priču na slijedeći način: - Vi ćete, dragi Grigorjev, kao akademski

građanin, otac i svjetski čovjek zacijelo shvatiti kako su te sve gore i gore vijesti o vlastitoj kćeri

tragično utjecale na djelotvornost našeg herojskog agenta Ostrakova u njegovom samotnom

pariškom izgnanstvu.

I ponovo se Grigorjeva duboko dojmilo nevjerojatno razumijevanje tuđih osjećaja - nazvao bi to čak

odgovornošću za druge - koje je kaluđer u njemu izazvao čitavom svojom pričom.

Glasom suhoparnim kao i ranije, Smiley ga je ponovo prekinuo.

- A majka, savjetniče, gdje je ona, prema riječima vašeg kaluđe-ra? - upitao je.

- Mrtva - odgovorio je Grigorjev. - Umrla u pokrajini u koju su bile poslane. Prirodno, pokopali su je

pod drugim imenom. Prema onome što mi je kaluđer ispričao, prepuklo joj je srce. Sto je

predstavljalo dodatni bolni teret za kaluđerova herojskog agenta u Parizu - dodao je. - A isto tako i

za ruske vlasti.

- Prirodno - rekao je Smiley, a njegovo su svečano držanje slijedila četiri nepomična lika raspoređena

po sobi.

I napokon je, rekao je Grigorjev, kaiuđer točno odredio razlog zbog kojeg je Grigorjev pozvan. Smrt

Ostrakove, praćena strašnom Aleksandrinom sudbinom, bacila je herojskog moskovskog tajnog

agenta u tešku duševnu krizu. Neko se vrijeme čak bavio mišlju da napusti svoj važni zadatak kako bi

se vratio u Rusiju i brinuo o zabludjelom djetetu bez majke. Međutim ipak se pronašlo rješenje.

Budući da Ostrakov ne može natrag u Rusiju, njegovu kćer moraju poslati na

262

Zapad i smjestiti u privatnu kliniku gdje će je otac moći posjetiti kad god zaželi. Francuska je bila

preopasna za tu svrhu, no preko granice, u Švicarskoj, liječenje se može, neometano obaviti daleko

od sumnjičavih očiju Ostrakovljevih kontrarevolucionarnih tobožnjih drugara. Budući da je francuski

državljanin, otac će zatražiti djevojčino preseljenje i dobiti sve neophodne papire. Većsu pronašli

odgovarajuću kliniku, nedaleko od Berna. Grigorjevljev je zadatak da se brine o tom djetetu od

trenutka kad ono stigne tamo. Mora je posjećivati, plaćati klinici, i slati tjedne izvještaje u Moskvu o

poboljšanju njezina stanja, tako da se ti podaci mogu odmah prenijeti njezinu ocu. Eto to je bila

svrha računa u švicarskoj banci i onog što je kaluđer nazvao Grigorjev-ljevim identitetom.

- A vi ste pristali - rekao je Smiley kada je Grigorjev zastao, i svi su čuli marljivo škrabanje njegova

pera po papiru.

- Ne odmah. Najprije sam mu postavio dva pitanja - rekao je Grigorjev, s čudnim napadom taštine. -

Mi akademski obrazovani ljudi ne damo se tako lako prevariti, znate. Najprije sam ga upitao zašto taj

zadatak nije povjeren nekom od brojnih predstavnika naše Službe državne sigurnosti u Švicarskoj.

- Izvrsno pitanje - rekao je Smiley, spreman da mu čestita, što je bilo sasvim neuobičajeno za njega. -

Kako vam je odgovorio na to?

- Stvar je bila suviše tajnovita. Nije želio da se Ostrakovljevo ime povezuje s obavještajnom službom

moskovskog Centra. Kako sada stoje stvari, rekao je, jedino će Grigorjev, dođe li do nepredviđenih

nezgoda, biti osobno odgovoran za cijeli slučaj. Nisam mu baš bio zahvalan zbog takvog

promaknuća - rekao je Grigorjev i ponešto usiljeno se nasmiješio Nicku de Silskom.

- A koje je bilo vaše drugo pitanje savjetniče?

- Ticalo se oca u Parizu: kako često će je on posjećivati? Ako ti posjeti budu redoviti, onda je

zasigurno moj položaj očeva zamjenika sasvim suvišan. Kliniku bi se moglo plaćati izravno preko

bankovnog računa, otac bi mogao jednom mjesečno dolaziti iz Pariza i sam se brinuti o svojoj kćeri.

Nato je kaluđer odgovorio da će otac biti vrlo rijetko u mogućnosti da dođe u posjet, te ga se u

razgovoru s Aleksandrom ne smije ni spominjati. Dodao je, opovrgavajući ono što je ranije rekao, da

je to pitanje bolesne kćerke vrlo bolno za oca te da je vjerojatno neće posjećivati. Rekao mi je kako

treba da se osjećam počašćenim što ću obavljati važan zadatak u ime tajnog heroja Sovjetskog

Saveza. Postao je vrlo mrk. Rekao mi je kako nije na mjestu što primjenjujem logiku običnog

amatera na probleme koji su shvatljivi jedino profesionalcima. Ispričao sam se. Rekao sam mu kako

se doista osjećam počašćenim. Bio sam ponosan što sudjelujem, kako god mogu, u borbi protiv

imperijalizma.

- A zapravo niste to mislili? - pretpostavio je Smiley, podigavši pogled i prestavši bilježiti.

- Tako je.

263

- Zašto?

Isprva, Grigorjev nije točno znao zašto. Možda nikad ranije nitko nije očekivao od njega da otvoreno

govori o svojim osjećajima.

- Zar možda niste vjerovali kaluđeru? - navodio ga je Smiley.

- Priča je obilovala nedosljednostima - ponovio je Grigorjev mršteći se. - Bez sumnje je u tajnoj

djelatnosti tako nešto neizbježno. No kako god bilo, većinu onoga što sam čuo smatrao sam

nevjerojatnim ili netočnim.

- Možete li objasniti zašto?

U katarzi ispovijedi, Grigorjev je još jednom zaboravio opasan položaj u kojem se nalazio i razvukao

lice u nadmoćan osmijeh.

- Pokazivao je snažna osjećanja - rekao je. - Počeo sam razmišljati. Kasnije, slijedećeg dana, ležeći

pored Evdokije i razmatrajući stvar s njom, upitao sam se: što to postoji između kaluđera i onog

Ostrakova? Zar su braća? Stari drugovi? Taj veliki čovjek kojem su me doveli, tako moćan, tako

konspirativan - upravlja tajnim pothvatima širom svijeta, vrši pritisak, poduzima posebne akcije. To

je bezobziran čovjek u bezobzirnom zvanju. A eto, dok ja, Grigorjev, sjedim s njim i pričam o

zabludjeloj kćeri nekog momka, imam osjećaj kao da čitam najintimnija ljubavna pisma tog čovjeka.

Rekao sam mu: »Druže, povjeravate mi previše. Ne govorite mi ono što ne moram znati.« No on mi

uzvraća: »Grigorjeve, morate biti prijatelj tom djetetu. A onda ćete biti i meni prijatelj. Neuobičajeni

životni put njezina oca loše je utjecao na nju. Ona ne zna tko je i kamo pripada. Govori o slobodi ne

znajući što to znači. Ona je žrtva pogubnih buržoaskih tlapnji. Upotrebljava pogane riječi koje ne

pristaju mladoj djevojci. Kad laže, pokazuje maštovitost genija. A sve to nije njezina krivnja.« A

zatim sam ga upitao: »Gospodine, da li ste vidjeli tu djevojku?« A on mi je samo odgovorio:

»Grigorjeve, morate joj biti poput oca. Ni s njenom majkom nije bilo lako u mnogome pogledu. Vi

razumijete takve stvari. Potkraj života postala je ogorčena, te čak podržavala kćerku u nekim od

njenih protudruštvenih ideja.«

Grigorjev je načas začutio i Toby Esterhase, koji se još nije bio oporavio od saznanja da je Grigorjev

samo nekoliko sati nakon razgovora povjerio Karlin prijedlog svojoj ljubavnici, bio mu je zahvalan za

taj trenutak predaha.

- Imao sam dojam da je na neki način ovisan o meni - nastavio je Grigorjev. - Imao sam dojam da

prikriva ne samo činjenice veći osjećaje.

Preostale su još tehničke pojedinosti, rekao je Grigorjev. Kaluđer ih je iznio. Nadglednica klinike je

Bjeloruskinja, redovnica, bivša pripadnica Ruske pravoslavne zajednice u Jeruzalemu, no

dobrodušna žena. U takvim slučajevima ne treba pretjerivati s političkim skrupulama, rekao je

kaluđer. Ta je žena osobno dočekala Aleksandru u Parizu i povela je u Švicarsku. Klinika također ima

i liječnika koji govori ruski. Zbog etničke pripadnosti svoje majke, djevojka govori

264

i njemački, mada vrlo često odbija da se posluži njime. Svi su ti činioci, zajedno s udaljenošću mjesta,

utjecali na njegov izbor. Novac koji se bude isplaćivao banci u Thunu, bit će dovoljan za pokriće

kliničkih troškova i liječničku njegu, što bi sve zajedno trebalo iznositi najviše tisuću franaka

mjesečno, dok će ostatak predstavljati tajnu potporu novom Grigorjevljevom načinu života. Bude li

Grigorjev smatrao potrebnim, može se osigurati i više novca; račune i potvrde ne smije čuvati;

pokuša li ga prevariti, kaluđer će to saznati na vrijeme. Kliniku mora posjećivati jednom tjedno da bi

platio račune i bio upućen u djevojčino stanje; sovjetskom ambasadoru u Bernu bit će javljeno da su

Grigorjevi dobili tajni zadatak te im treba omogućiti slobodno kretanje.

Tada se kaluđer pozabavio načinom na koji će Grigorjev stupiti u vezu s Moskvom.

- Upitao me: »Poznajete li kurira Kraškog?« Uzvratio sam da ga, naravno, poznam; Kraški je dolazio

jednom, ponekad dvaput tjedno u sovjetsku ambasadu zajedno sa svojim pratiocem. Ako ste bili u

prijateljskim odnosima s njim, ponekad bi vam možda donio crnog kruha iz Moskve.

Ubuduće će Kraški, rekao je kaluđer, sasvim privatno stupati u vezu s Grigorjevom za vrijeme

redovnih posjeta Bernu. Bit će to četvrtkom navečer, ili u Grigorjevljevoj kući ili u njegovom uredu u

ambasadi, no kuća je prikladnija. Neće voditi nikakve zavjereničke razgovore, većće mu Kraški

uručivati tobože privatno pismo od njegove tete u Moskvi. Grigorjev će pismo odnijeti na sigurno i

tamo ga pri određenoj temperaturi umočiti u tri kemijske otopine koje se mogu kupiti u svakoj

trgovini foto-materijala - kaluđer je naveo njihova imena i sada ih je Grigorjev ponovio. Tako će mu

se otkriti tekst s popisom pitanja koja treba postaviti Aleksandri prilikom svog tjednog posjeta. Pri

tom istom susretu s Kraškim, i Grigorjev će njemu uručiti pismo, xtobože za svoju tetu, u kojem će u

tančine opisivati kako je njegova žena Grigorjeva, zapravo izvještavajući kaluđera o stanju djevojčice

Aleksandre. To se zove sporazumijevanje lozinkama. Kasnije će, bude li potrebno, kaluđer uputiti

Grigorjeva u još tajnovitije načine komuniciranja, no za početak je dovoljno pismo s lozinkama za

Grigorjevljevu tetu.

Tada je kaluđer pružio Grigorjevu dijagnozu koju je potpisao istaknuti moskovski liječnik.

- Tokom boravka u Moskvi doživjeli su lakši srčani udar zbog stresa i pretjeranog rada - rekao je

kaluđer. - Savjetovano vam je da redovito odlazite biciklom na svjež zrak kako biste poboljšali

tjelesnu otpornost. Vaša žena će vas pratiti.

Tako će, rekao je kaluđer, stižući u kliniku biciklom ili pješice, Grigorjev moći prikriti diplomatsku

registarsku tablicu na svom autu.

Potom ga je kaluđer uputio da kupi dva polovna bicikla. Trebalo je još samo utvrditi koji je dan u

tjednu najpovoljnjiji za Grigorjevljev

265

posjet klinici. Uobičajen dan posjeta je subota, no to bi bilo suviše opasno jer su neke od štićenica

klinike iz Berna te bi se moglo dogoditi da netko prepozna »Glasera«. Nadglednici je stoga rečeno da

je subota nepogodna te je učinila izuzetak i pristala na redovite posjete petkom popodne.

Ambasador se neće protiviti, no kako će Grigorjev izostati s posla u ambasadi?

To nije predstavljalo problem, uzvratio je sam Grigorjev. Dopušteno je zamijeniti petak subotom, te

će on jednostavno zatražiti dopuštenje da radi subotom, a petkom će biti slobodan.

Zaključivši ispovijed Grigorjev uputi svojim slušateljima kratak, pretjerano ozaren osmijeh.

- Slučajno je i izvjesna mlada dama iz Odjela za izdavanje viza radila subotom - izjavio je, namignivši

Tobyju. - Tako smo mogli malo uživati u samoći.

Ovaj put sveopći smijeh nije bio tako grlen kao što se možda moglo očekivati. Vrijeme je, baš kao i

Grigorjevljeva priča, isticalo.

Bili su tamo odakle su i krenuli, i odjednom im je jedina briga bio Grigorjev, jedino je Grigorjevu

trebalo pomoći, jedino Grigorjevu osigurati zaštitu. Sjedio je na sofi glupo se smijuljeći, sva je

njegova drskost okopnjela. Ponizno je spustio ruke i pogledavao čas jednog čas drugog od njih, kao

da čeka naređenje.

- Moja žena ne zna voziti bicikl - primijetio je sa slabim, tužnim osmijehom. - Mnogo puta je

pokušala. - Kao da ga je njezin neuspjeh silno pogađao. - Kaluđer mi je pisao iz Moskve: »Povedite

suprugu sa sobom. Možda je Aleksandri potrebna i majka.« Odsutno je zavrtio glavom. - Ne zna

voziti - obrati se Smileyju. - Kako mogu pri takvoj silnoj tajnovitosti javiti Moskvi da Grigorjeva ne

zna voziti bicikl? - Možda Smiley svoju ulogu glavnog i odgovornog voditelja programa ne bi ničim

mogao tako dobro potvrditi kao načinom na koji je sada, nenametljivo, preobrazio Grigorjeva - raniji

izvor informacija, u Grigorjeva - budućeg političkog izbjeglicu.

- Savjetniče, molim vas da bez obzira na to kakvi su vaši planovi za budućnost, ostanete u ambasadi

još barem dva tjedna - objavio je, odlučno zaklopivši blok za bilješke. - Budete li postupili u skladu s

mojim prijedlogom, naići ćete na topao doček u slučaju da se odlučite za nov život negdje na

Zapadu. - Spustio je bloku džep. - No slijedećeg petka nećete posjetiti djevojku Aleksandru. Ženi

ćete reći da je to bio predmet vašeg današnjeg razgovora s Kraškim. Kada vam kurir Kraški u

četvrtak donese novo pismo, prihvatit ćete ga kao i obično, no svojoj ćete ženi i dalje tvrditi da

Aleksandru ne smijete posjećivati. Budite tajanstveni. Zaslijepite je tajanstvenošću.

Prihvaćajući njegove upute, Grigorjev kimnu s nelagodnošću.

- Međutim, moram vas upozoriti da će kaluđer, počinite li i najmanju grešku ili pokušate li izvesti neki

trik, vrlo brzo saznati za to i uništiti vas. Time ćete također izigrati i svoje šanse za prijateljski prihvat

na Zapadu. Da li vam je to jasno?

266

Grigorjev mora nazvati određene telefonske brojeve, stoga mu je trebalo objasniti način na koji se

izvode pozivi iz jedne u drugu govornicu i Smiley mu je, suprotno svim zakonima svog zvanja,

dopustio da sve to zapiše jer je znao da se inače neće ničega sjećati. Kada su sve to obavili, Grigorjev

se potišteno stao spremati za odlazak. Toby ga je odvezao do mjesta na kojem su se mogli rastati

bez opasnosti da budu zamijećeni, a zatim se vratio u stan i održao kratak sastanak pred polazak.

Smiley je još uvijek sjedio u istoj stolici, sklopivši ruke u krilu. Ostali su, slijedeći upute Millie McCraig,

užurbano uklanjali tragove svoje prisutnosti, čistili, brisali prašinu, praznili pepeljare i košare za

otpatke. Svi prisutni, osim Smileyja i njega samoga, rekao je Toby, danas napuštaju grad, uključujući

i promatračke grupe. Ne noćas, ne sutra. Sada. Sjede na pozamašnoj bombi, rekao je: možda veću

ovom času, po inerciji ispovijedanja cijelu priču iznosi svojoj groznoj ženi. Ako je Evdokiji rekao za

Karlu, tko može biti siguran da neće Grigor-jevoj, ili maloj Nataši, ispričati o svom današnjem

vijećanju s Geor-geom? Ne smiju se osjećati odbačenima, niti izbačenima iz igre, rekao je Toby.

Obavili su sjajan posao i svi će se vrlo brzo ponovo naći da bi ga okrunili. Rukovali su se, pala je i

pokoja suza, no u srcu su svi bili radosni iščekujući završni pothvat.

A Smiley koji je sjedio tako tih, tako nepokretan dok se društvo oko njega razilazilo, što je on

osjećao? Površno gledano, bio je to trenutak njegovog velikog uspjeha. Ostvario je sve što je htio,

čak i više, iako se, da bi mu to pošlo za rukom, morao poslužiti Karlinom tehnikom. Učinio je sve

sasvim sam i danas je, kao što će izvještaji pokazati, za samo nekoliko sati slomio i poslao natrag u

akciju, ali ovaj put na drugoj strani, Karlinog pomno izabranog agenta. Bez ičije pomoći, čak ometan

od strane onih koji su ga pozvali natrag u službu, sam je izborio put do one točke na kojoj je, stavivši

ruku na srce, mogao reći da je prerezao i posljednji, najvažniji čvor. Bio je u poznoj dobi života, a ipak

njegova umješnost u vlastitom zvanju nije nikada

¦ ranije bila toliko izražena; po prvi put u čitavoj svojoj karijeri imao je

V prednost pred svojim dugogodišnjim suparnikom. V No s druge strane, taj suparnik je poprimio

ljudsko obličje čija ga je jasnoća smela. Nije to bio onaj bezdušnik kojeg je Smiley tako vješto

progonio, niti ograničeni fanatik, niti automat. Bio je to čovjek; čovjek čiju propast, ako Smiley

odluči da je izazove, neće prouzročiti nešto podlo većneumjerena ljubav, slabost koju je Smiley u

toku svog zamršenog života itekako dobro upoznao.

267

26.

Uz svaku je tajnovitu operaciju, kažu predanja Circusa, vezano više dana iščekivanja no što ih ima u

raju; i doista se Georgeu Smileyju i Tobyju Esterhaseu, svakom na svoj način, činilo da nema kraja

danima i noćima između nedjelje navečer i slijedećeg petka, te da su oni sasvim nepovezani s onim

Budućim danom.

Nisu živjeli toliko po Moskovskim pravilima, priča Toby, koliko po Georgeovim ratnim pravilima.

Obojica su još te iste nedjeljne večeri izmijenila hotele i identitete; Smiley se preselio u mali hotel

garni Area, u starom gradu, a Toby u neugodan motel izvan grada. Od toga su trenutka općili preko

telefonskih govornica prema ranije dogovorenom slijedu, a ako bi se morali naći, birali su krcate ulice

ili trgove, gdje bi kratko vrijeme hodali jedan pored drugog a zatim se rastajali. Toby je odlučio

promijeniti uobičajene putanje i služio se automobilima što je rjeđe mogao. Njegov je zadatak bio

pratiti Grigorjeva. Čitavog je tjedna ostao pri uvjerenju da će Grigorjev, okusivši nedavno užitak

jedne ispovijedi, sasvim sigurno priuštiti sebi i drugu. Da bi ga spriječio u tome, držao se na

najmanjoj mogućoj udaljenosti od njega, no većje i sam pokušaj da izađe s njim na kraj bio prava

mora. Na primjer, Grigorjev je svakog jutra odlazio od kuće u četvrt do osam i pet minuta hodao do

ambasade. U redu: Toby će se točno u sedam i pedeset provozati autom kroz njegovu ulicu. Bude li

Grigorjev nosio aktovku u desnoj ruci Toby će znati da je sve u redu. No lijeva je ruka značila

»opasnost«, nakon čega bi slijedio hitan sastanak u vrtovima palače Elfenau, ili alternativno - u

gradu. U ponedjeljak i u utorak Grigorjev je prošao koristeći se samo desnom rukom. No u srijedu je

padao snijeg i on je htio očistiti naočale, te je stoga zastao kako bi potražio rupčić, tako da je Toby

najprije vidio aktovku u lijevoj ruci, no kada je obišao blok i vratio se da provjeri, Grigorjev se cerekao

poput luđaka i mahao mu s aktovkom u desnoj ruci. Toby je prema vlastitim riječima doživio pravi

»srčani udar«. Slijedećeg dana, onog presudnog četvrtka, Tobyju je pošlo za rukom sastati se s

Grigorjevom u autu, u malom selu Allmendingen, malo izvan grada, gdje je mogao porazgovarati s

njim licem u lice. Sat ranije bio je stigao kurir Kraški donoseći Karline tjedne naredbe: Toby ga je

vidio gdje ulazi u Grigorjevljevu kuću. Gdje su dakle upute iz Moslcve? zahtijevao je Toby. Grigorjev

je bio svadljiv i malo pripit. Zatražio je deset tisuća dolara za to pismo, što je toliko razbjesnilo

Tobyja da mu je zaprijetio kako će ga tog istog trenutka

izložiti; izvršit će civilno hapšenje i povesti ga ravno u policijsku stanicu gdje će ga on osobno optužiti

zbog lažnog izdavanja za švicarskog državljanina, zloupotrebu diplomatskog položaja, izigravanje

švicarskih zakona o oporezivanju i još barem petnaest drugih stvari, uključujući seksualne odnose i

špijunažu. Trik je upalio, Grigorjev je izvukao pismo, većpodvrgnuto propisanom postupku, tako da

su se između rukom pisanih redova vidjele tajne poruke. Toby je načinio nekoliko snimaka, a zatim

ga vratio Grigorjevu.

Karlina pitanja poslana iz Moskve, koja je kasno te noći Toby pokazao Smileyju, prilikom jednog od

rijetkih sastanaka u seoskoj krčmi, imala su prizvuk zaklinjanja: ... opširnije izvijestiti o Aleksan-

drinom izgledu i duševnom stanju... Da li je bistra? Smije li se i djeluje li njen smijeh vedro ili tužno?

Da li je uredna u pogledu osobnih navika, čisti nokti, očešljana kosa? Kakva je liječnikova posljednja

dijagnoza; preporuča li neko drugačije liječenje?

No tokom njihovog sastanka u Allmendingenu pokazalo se da Grigorjevljeva glavna briga nije Kraški,

niti pismo, niti njegov autor. Njegova prijateljica iz Odjela za izdavanje viza zahtijeva da joj se

smjesta objasne njegovi izleti petkom, rekao je. Eto zbog čega ta potištenost i pijanstvo. Grigorjev

joj je neodređeno odgovorio, no sada sumnja da je ona moskovski špijun kojeg je postavio ili kaluđer

ili, što je još gore, neki grozni zastrašujući organ sovjetske Službe državne sigurnosti. Toby je dijelio

njegovo mišljenje no nije smatrao da bi imalo smisla reći mu to.

- Kazao sam joj da više neću voditi ljubav s njom sve dok joj ne budem mogao potpuno vjerovati -

gorljivo je rekao Grigorjev. - Osim toga, još nisam odlučio hoće li joj biti dopušteno da me prati u moj

novi život u Australiju.

- George, to je luda kuća! - rekao je Toby Smileyju gnjevan zbog cijele te zbrke, dok je Smiley

nastavio proučavati Karlina zabrinuta pitanja mada su bila na ruskom. - Slušaj, hoću reći, koliko dugo

još možemo sprečavati vodu da procuri? Taj momak je sasvim lud!

- Kada se Kraški vraća u Moskvu? - upitao je Smiley.

- U subotu u podne.

- Grigorjev se mora sastati s njim prije no što pođe. Neka kaže Kraškom da ima posebnu poruku za

njega. Hitnu.

- U redu - rekao je Toby. - U redu, George. -1 to je bilo sve. Kamo li su lutale Georgeove misli? pitao

se Toby promatrajući ga

kako po tko zna koji put nestaje u gomili. Činilo se da su Karline upute Grigorjevu sasvim

bezrazložno uznemirile Smileyja. - Našao sam se između jednog potpunog luđaka i jednog potpunog

depresivca - opisuje Toby to teško razdoblje.

I dok je Toby mogao barem očajavati zbog mušičavosti svog pretpostavljenog i svog agenta, Smiley

je imao mnogo manje materijala kojim bi mogao ispuniti vrijeme, i možda je baš u tome bio njegov

problem. U utorak se odvezao vlakom u Ziirich gdje je mirno ručao

269

u Kronenhalleu s Peterom Guillamom koji je bio upravo stigao iz Londona, kamo je doletio po

nalogu Saula Enderbyja. Njihov je razgovor bio prilično suzdržan, i to ne samo zbog sigurnosti.

Guillam je stavio sebi u zadatak razgovarati s Ann dok je bio u Londonu i sada je želio znati ima li

George kakvu poruku, koju će joj uručiti pri povratku. Smiley je ledeno odgovorio da nema i bio vrlo

blizu tome da ga dobro ispsuje što, koliko se Guillam sjećao, nije bio njegov običaj. Da li bi drugi put -

predložio je Smiley - Guillam bio tako ljubazan da ne zabada svoj prokleti nos u njegovestvari?

Guillam je hitro promijenio temu i počeo govoriti o poslu. Sto se tiče Grigor-jeva, rekao je, Saul

Enderby bi ga radije prodao Rođacima nego da ga podvrgava saratskoj proceduri. Što George misli o

tome? Saul je imao nekakav »špurijus« da bi slava zbog preobraćaja visokog ruskog državnog

službenika osigurala Rođacima u ovom trenutku toliko potrebnu podršku Washingtona, dok bi

Grigorjev u Londonu vjerojatno samo pokvario ono što slijedi. Doista, što George misli o tome?

- Ima nešto u tome - rekao je George.

- Saul se isto tako pita da li je to što planiraš za slijedeći petak doista neophodno potrebno - rekao je

Guillam s očitim skanjiva-njem.

Uzevši nož sa stola, Smiley se zagleda u oštricu.

- Njemu je ona vrijedna čitave karijere - napokon reče s nape-tošću koja je uznemiravala. - Zbog nje

krade, zbog nje laže, zbog nje stavlja život na kocku. Mora znati čisti li ona nokte i četka li kosu. Ne

misliš da joj dugujemo jedan mali pogled?

Dugujemo ga kome, nervozno se pitao Guillam dok je letio za London da bi podnio izvještaj. Da li je

Smiley htio reći da to duguje samom sebi? Ili možda Karli? No bio je odvećoprezan da bi teorije iznio

Saulu Enderbyju.

Iz daljine je to mogao biti dvorac ili jedan od onih malih majura smještenih na vrhovima brda u

švicarskoj vinskoj pokrajini, s tor-njićima i opkopom preko kojeg vodi natkriveni most u unutrašnjost

dvorišta. No iz veće blizine zdanje je poprimilo svrsishodniji izgled; bila je tu pećza spaljivanje smeća,

voćnjak i moderne sporedne zgrade s redovima malih, prilično visoko postavljenih prozora. Na izlazu

iz sela nalazio se pano koji je upućivao na nj hvaleći njegov miran položaj, udobnost i brižnost

njegova osoblja. Ustanova je bila opisana kao »zajednica kršćanskih teozofa«, a specijalnost su bili

strani pacijenti. Prljav, težak snijeg ležao je po poljima i krovovima^ kuća, no cesta kojom je Smiley

vozio bila je čista. Dan je bio potpuno bijel; nebo i snijeg stopili su se u jedinstvenu netaknutu

prazninu. Iz kućice na ulazu mrki je vratar telefonirao nekome i, dobivši nečiju dozvolu, mahnuo mu

da prođe. Jedan je dio bio označen s »LIJEČNICI«, a drugi s »POSJETIOCI« i Smiley zaustavi auto u

tom drugom. Kada je pozvonio, pojavila se bezlična žena u sivoj

270

halji i porumenjela čak i prije no što je uopće progovorio. Istodobno je čuo krematorijsku glazbu,

zveket posuđa iz kuhinje i ljudske glasove. Bila je to kuća s kamenim podovima i bez zastora.

- Majka Felicity vas očekuje - rekla je sestra Beatitude sramežljivim šapatom.

Da netko vrisne, taj bi vrisak ispunio čitavu kuću, pomisli Smiley. Zamijeti lončanice izvan domašaja

ruku. Na vratima označenim s »URED« njegova pratilica snažno zakuca i zatim ih otvori. Majka

Felicity je bila krupna žena usplamtjela izgleda, čiji je pogled bio toliko svjetovan daje to čovjeka

dovodilo u nepriliku. Smiley sjedne nasuprot njoj. Na velikim grudima visio joj je kićen križ i dok je

govorila, nekoliko ga je puta pomilovala. Njen je njemački bio polagan i dostojanstven.

- Dakle - rekla je. Dakle, vi ste Herr Lachmann, a Herr Lach-mann je znanac Herr Glasera, a Herr

Glaser se ovaj tjedan loše osjeća. - Poigravala se tim imenima baš kao da zna isto tako dobro kao i on

da su lažna. - Ne osjeća se toliko loše da nije mogao telefonirati, ali se osjeća dovoljno loše da ne

može voziti bicikl. Točno, zar ne?

Smiley je odgovorio da jest.

- Molim vas, ne stišavajte glas samo stoga što sam opatica. Ovdje vodimo prilično bučno

domaćinstvo i nitko zbog toga nije manje pobožan. Blijedi ste. Imate gripu?

- Ne. Ne, dobro sam.

- Znači da ste bolje prošli od Herr Glasera koji je podlegao gripi. Prošle smo godine imali egipatsku

gripu, godinu dana ranije azijsku, no čini se da je ove godine malheur samo naš vlastiti. Ima li Herr

Lachmann dokumente koji dokazuju da je onaj za kojeg se izdaje, ako smijem pitati?

Smiley joj pruži švicarsku osobnu kartu.

- Gledajte, ruka vam se trese. No vi nemate gripu. »Po zanimanju profesor«, glasno je čitala. - Herr

Lachmann prikriva svoj značaj. On je profesor Lachmann. Profesor čega, ako smijem pitati?

- Filologije.

- Tako. Filologije. A Herr Glaser, koje je njegovo zanimanje'.' Nikada mi to nije otkrio.

- On je poslovan čovjek, koliko sam shvatio - reče Smiley.

- Poslovan čovjek koji savršeno govori ruski. I vi savršeno govorite ruski, profesore?

- Oh, ne.

- No vi ste prijatelji. - Vratila mu je osobnu kartu. - Švicarsko--ruski poslovni čovjek i skromni

profesor filologije su prijatelji. Tako Nadajmo se da će prijateljstvo biti uspješno.

- Mi smo također i susjedi - reće Smiley.

- Svi smo mi susjedi, Herr Lachmann. Da li ste većranije vidjeli Aleksandru?

- Ne.

271

- Ovamo nam dovode mlade djevojke u različitim svojstvima. Imamo kumčad. Imamo djecu pod

starateljstvom. Nećakinje. Siročad, Sestrične. Nekoliko tetaka. Nekoliko sestara. A sada i profesor.

No začudili biste se kako na svijetu ima malo kćeri. U kakvom su srodstvu Herr Glaser i Aleksandra,

na primjer?

- Shvatio sam da je on prijatelj monsieura Ostrakova.

- Koji je u Parizu. Ali je nevidljiv. A isto tako i madame Ostrakova. Nevidljiva. Kao što je danas i Herr

Glaser. Sada vidite kako nam je teško uhvatiti se ukoštac sa svijetom, Herr Lachmann? Kad i mi sami

jedva znamo tko smo, kako možemo reći njima tko su one? Morate biti vrlo oprezni s njom. -

Zvonjava je označila kraj podnevnog odmora. - Ponekad živi u tami. Ponekad vidi suviše. I jedno i

drugo je bolno. Odrasla je u Rusiji. Ne znam zašto. To je zamršena priča, puna oprečnosti, puna rupa.

Ako to nije uzrok njenom oboljenju, onda je zacijelo, nazovimo to tako, njegov okvir. Ne mislite da je

Herr Glaser otac, na primjer?

'- Ne.

- Ni ja. Da li ste upoznali nevidljivog Ostrakova? Niste. Postoji li uopće nevidljivi Ostrakov?

Aleksandra uporno tvrdi da je on utvara. Aleksandra bi radije neko drugačije porijeklo. Ta, to bi

mnogi od nas.

- Mogu li pitati što ste joj rekli o meni?

- Sve što znam. A to je ništa. Da ste prijatelj ujaka Antona, kojeg ona ne želi priznati za ujaka. Da je

ujak Anton bolestan, što je naizgled oduševljava, ali je vrlo vjerojatno da je zapravo silno zabrinjava.

Rekla sam joj kako je želja njezinog oca da je svakog tjedna netko posjećuje, no ona mi je uzvratila

da je njezin otac razbojnik koji je u gluho doba noći gurnuo njenu majku sa stijene. Rekla sam joj da

razgovara njemački s vama, no još uvijek se može predomisliti za ruski.

- Shvaćam - reče Smiley.

- Blago vama - uzvrati majka Felicity. Ja ništa ne shvaćam. Aleksandra je ušla i prvo što je zamijetio

bile su samo njezine oči:

tako jasne, tako bespomoćne. U mašti ju je iz nekog razloga zamislio krupnijom. Usta su joj bila

puna, ali pri krajevima većstisnuta i prena-peta, a osmijeh joj je imao opasnu blistavost. Majka

Felicity joj reče da sjedne, doda nešto na ruskom i poljubi njenu plavu glavu. Otišla je i čuli su

zveckanje njenih ključeva dok se udaljavala hodnikom dovikujući na francuskom jednoj od sestara da

počisti taj svinjac. Aleksandra je imala na sebi zelenu tuniku dugih rukava, skupljenih oko zglobova, i

vestu prebačenu preko ramena poput pelerine. Činilo se da ne nosi odjeću većje podnosi, baš kao da

ju je netko drugi obukao za taj susret.

- Da li je Anton mrtav? - upitala je i Smiley primijeti da nema prirodne povezanosti između izraza

njena lica i misli u njenoj glavi.

- Ne, Anton ima tešku gripu - uzvratio je.

- Anton tvrdi da je moj ujak ali to nije točno - objasnila je. Njen je njemački bio dobar i Smiley se

upita da li je i to naslijedila od majke, kako je Karla rekao Grigorjevu, ili je naslijedila očev talent za

jezike,

272

ili pak oboje. - Također se pretvara da nema auto. - Kao jednom njezin otac, tako ga je i ona

promatrala bezizražajno i nezainteresirano. - Gdje je vaš popis? - upitala je. - Anton uvijek donosi

popis.

- Oh, ja svoja pitanja držim u glavi.

- Zabranjeno je postavljati pitanja koja nisu na spisku. Moj otac strogo zabranjuje pitanja izravno iz

glave.

- Tko je tvoj otac? - pitao je Smiley.

Neko je vrijeme ponovo vidio samo njezine oči, kako zure u njega iz vlastite samotnosti. Podigla je

navoj selotejpa sa stola majke Felicity i lagano prešla prstom po njegovoj sjajnoj površini.

- Vidjela sam vaš auto - rekla je. - BE znači Bern.

- Da, točno - uzvratio je Smiley.

- Kakav auto ima Anton?

- Mercedes. Crni. Vrlo otmjen.

- Koliko ga je platio?

- Kupio je rabljeni. Mislim, oko pet tisuća franaka.

- Zašto onda dolazi biciklom?

- Možda mu treba malo rekreacije.

- Ne - rekla je. - On ima tajnu.

- Imaš li ti tajnu. Aleksandra? - upita Smiley.

Čula je njegovo pitanje, nasmijala se na njega i nekoliko puta kimnula glavom kao netko tko je vrlo

daleko. - Moja tajna se zove Tatjana.

- To je lijepo ime - uzvratio je Smiley. - Tatjana. Kako si na njega došla?

Podigavši glavu ozareno se nasmiješila ikonama na zidu. - Zabranjeno je o tome govoriti - rekla je. -

Ako govorite o tome, nitko vam neće vjerovati, većće vas smjestiti na kliniku.

- Ali ti većjesi na klinici - istaknuo je Smiley.

Glas joj se nije podigao, samo se ubrzao. Ostala je tako, potpuno nepomična, i činilo se da ne udiše

zrak dok govori. Njena bistrina i učtivost su užasavale. Ona cijeni njegov ljubazan način, rekla je, ali

zna da je on vrlo opasan čovjek, čak opasniji od učitelja ili policije. Doktor Riiedi je izmislio vlasništvo

i zatvore i mnoge druge mudre razloge koji pomažu svijetu da živi sa svojim lažima, rekla je. Majka

Felicity je bila preblizu Bogu i zato nije shvaćala da je Bog netko koga moraš jahati i podbadati kao

konja da bi te odveo u pravom smjeru.

- A vi, Herr Lachmann, utjelovljujete oprost vlasti. Da, bojim se da je tako.

Uzdahnula je i uputila mu umoran, strpljiv osmijeh, no kad je pogledao na stol, vidio je da je

dohvatila palac i povijala ga unatrag tako da se činilo kako će ga slomiti.

- Možda ste vi moj otac, Herr Lachmann - pretpostavila je s osmijehom.

- Ne, zaboga, ja nemam djece - uzvratio je Smiley.

- Jeste li vi Bog?

273

- Ne, ja sam samo običan čovjek.

- Majka Felicity kaže da u svakom običnom čovjeku postoji nešto božansko.

Sada je na Smileyu bio red da oklijeva prije nego što će odgovoriti. Usta mu se otvoriše, a onda se s

neodlučnošću koja mu nije bila svojstvena ponovo zatvoriše.

- I ja sam čuo da to govore - uzvrati i na trenutak odvrati pogled od nje.

- Sada biste me morali pitati osjećam li se bolje.

- Osjećaš li se bolje, Aleksandra?

- Zovem se Tatjana - odgovorila je.

- Kako se onda Tatjana osjeća?

Nasmijala se. Oči su joj bile zadivljujuće sjajne. - Tatjana je kći čovjeka koji je suviše značajan da bi

postojao - rekla je. - On drži pod nadzorom cijelu Rusiju, ali ne postoji. Kada je ljudi uhapse, njezin se

otac poštara da bude oslobođena. On ne postoji, ali ga se svi boje. Ni Tatjana ne postoji - dodala je. -

Postoji samo Aleksandra.

- A što je s Tatjaninom majkom?

- Ona je kažnjena - reče Aleksandra smireno, povjerivši taj podatak više ikonama nego Smileyju. -

Nije se pokoravala povijesti. To jest, smatrala je da je povijest krenula pogrešnim tokom. Pogriješila

je. Ljudi ne smiju pokušavati izmijeniti povijest. Zadatak je povijesti da izmijeni ljude. Želim da me

povedete sa sobom, molim vas. Želim napustiti kliniku.

Njene su se ruke srdito borile jedna s drugom dok se i dalje smješkala ikonama.

- Da li je Tatjana ikada vidjela oca? - upita Smiley.

- Mali je čovjek običavao promatrati djecu kako idu u školu - uzvratila je. Iščekivao je, no nije rekla

ništa više.

- I onda? - upitao je.

- Činio je to iz automobila. Spustio bi prozor, no gledao je samo mene.

- Da li si i ti gledala njega?

- Naravno. Kako bih inače znala da on gleda mene?

- Kako je izgledao? Kako se držao? Da li se smješkao?

- Pušio je. Izvolite i vi, ako želite. Majka Felicity povremeno voli po koju cigaretu. Pa, to je prirodno,

zar ne? Pušenje umiruje savjest, tako su mi rekli.

Pritisnula je zvonce: ispružila ruku i dugo ga pritiskala. Ponovo je čuo zveckanje ključeva majke

Felicity kako im se približava pustim hodnikom, zatim struganje njenih stopala pred vratima kad se

zaustavila da bi ih otključala, isti zvuči kao i u bilo kojem zatvoru na svijetu.

- Želim poći s vama vašim autom - rekla je Aleksandra. Smiley je isplatio njene račune i ona ga je

promatrala kako

odbrojava novčanice baš kao što je činio ujak Anton. Majka Felicity je uhvatila Aleksandrin zadubljen

pogled i možda naslutila nevolju, jer je

274

oštro pogledala Smileyja kao da sumnja da je on naveo djevojku na pogrešne misli. Aleksandra ga je

otpratila do vrata te pomogla sestri Beatitude da ih otvori, a zatim se vrlo otmjeno rukovala s njim

podigavši lakat i okrenuvši ga prema van, te naČinivši mali »kniks«. Pokušala je poljubiti njegovu

ruku no sestra Beatitude ju je spriječila. Otpratila ga je do auta i započela mahati i većje kretao kada

začu njen vrisak, vrlo blizu, i vidje da pokušava otvoriti auto i otići s njim, no sestra Beatitude ju je

odgurnula i vukla natrag prema kući dok je ona još uvijek vrištala.

Pola sata kasnije u Thunu, u onoj istoj kafeteriji iz koje je tjedan dana ranije promatrao Grigorjevljev

posjet banci, Smiley je tiho uručio Tobyju pripremljeno pismo. Grigorjev ga ima predati Kraškom

noćas ili kad se većbudu sastali, rekao je.

- Grigorjev želi noćas pobjeći - usprotivio se Toby.

Smiley stade vikati. Vikati po prvi put u svom životu. Sirom je rastvorio usta i vikao tako da se cijela

kafeterija zaprepašteno trgla - to jest pipničarka je podigla pogled s oglasa ženidba-udaja, a jedan

od četiri kartaša u uglu okrenuo glavu.

- Ne jošl

A zatim je, da bi pokazao kako je sasvim pri sebi, tiho ponovio: - Ne još, Toby. Oprosti mi. Ne još.

Ne postoji kopija pisma koje je Smiley posredstvom Grigorjeva poslao Karli, a vjerojatno je upravo to

Smiley i htio, no što se tiče njegova sadržaja, tu može biti vrlo malo sumnje, jer napokon, sam je

Karla bio otvoreni zagovornik umjetnosti koju je rado nazivao pritiskom. Smiley je vjerojatno iznio

gole činjenice: kako je otkriveno da je Aleksandra Karlina kći koju je imao s pokojnom ljubavnicom

antisovjetskih nazora, da je Karla organizirao djevojčin ilegalni odlazak iz Sovjetskog Saveza hineći

da se radi o tajnom agentu; da je zloupotrijebio državni novac i druga sredstva; da je naručio dva

umorstva, a vjerojatno i službeno pogubljenje Kirova, a sve zato da bi zataškao svoje kažnjivo

spletkarenje. Smiley je vjerojatno istakao da su svi ti skupljeni dokazi, s obzirom na Karlin nesiguran

položaj unutar moskovskog centra, sasvim dovoljni da ga njegovi drugari iz Vijeća maknu; i da će,

dođe li do toga, budućnost njegove kćerke na Zapadu - kamo je smještena pod lažnim imenom i

porijeklom - biti u najmanju ruku neizvjesna. Više neće biti novca za njeno izdržavanje i Aleksandra

će postati vječni bolesni izbjeglica, prebacivan iz jedne javne bolnice u drugu, bez prijatelja, pravih

dokumenata i bez para. A u najgorem slučaju bit će poslana natrag u Rusiju, gdje će ispaštati sav jal

očevih neprijatelja.

Nakon trnja Smiley je ponudio Karli isti medenjak kao i prije dvadeset godina u Delhiju: spasi kožu,

dođi k nama, reci nam što znaš i pružit ćemo ti utočište. Izravan protuudarac, rekao je kasnije Saul

Enderby koji je volio sportske metafore. Smiley je vjerojatno ponudio Karli poštedu od zakonskih

posljedica zbog sukrivnje u Vladimirovu umorstvu, a postoje i podaci o tome da je preko svog

njemačkog

275

službenika za vezu Enderby isposlovao od njemačkih vlasti isti ustupak u vezi s ubojstvom Otta

Leipziga. I ne posavjetovavši se s Enderbyjem, Smiley je ubacio i neodređena obećanja u pogledu

Aleksandrine budućnosti na Zapadu - liječenje, izdržavanje i, bude li potrebno, državljanstvo. Da li je,

kao ranije u Delhiju, zaigrao na kartu njihovog srodstva po zvanju? Da li se pozvao na Karlinu

ljudskost, koja je sada bila tako očita? Da li je dodao još neki mudri začin, smišljen tako da Karlu

poštedi osjećaja poniženosti, jer je poznavao njegov ponos, i time ga udaljio od moguće pomisli na

samouništenje?

U svakom slučaju, ostavio je Karli vrlo malo vremena za razmišljanje. Jer i to je jedan od aksioma

pritiska, što je Karla vrlo dobro znao; opasno je imati vremena za razmišljanje, s tim što se u tom

slučaju može s razlogom pretpostaviti da bi to vrijeme bilo opasno i za Smileyja, mada iz sasvim

drugih razloga: u posljednji trenutak moglo mu se dogoditi da osjeti samilost prema Karli i odustane.

Samo će izravan povod za bijeg, kaže saratska izreka, natjerati divljač da se istrgne uzama što je

sputavaju i nasuprot svakom urođenom ili promišljenom nagonu, odjuri u nepoznato. Isto se, u ovom

slučaju, može primijeniti i na lovca.

276

27

To je kao da sve staviš na crno polje, razmišljao je Guillam zureći kroz prozor kafeterije: sve što imaš

na svijetu, ženu, nerođeno dijete. A onda čekaš, iz sata u sat, da krupje zavrti ruletu.

Poznavao je Berlin dok je bio središte hladnog rata, u vrijeme kada je oko svakog prijelaznog mjesta

s Istoka na Zapad vladala atmosfera napetosti kao pred veliki kirurški zahvat. Sjećao se kako su se u

noćima poput ove grupice berlinskih policajaca i savezničkih vojnika skupljale pod električnim lučnim

svjetiljkama, tapkajući nogama, proklinjući studen, premještajući puške s jednog ramena na drugo, i

ispuhujući oblačiće zaleđenog daha jedni drugima u lice. Sjećao se tenkova u stanju pripravnosti,

kako brekću da bi održali motore zagrijanima, a cijevi im biraju metu na drugoj strani, simulirajući

nepobjedivost. Sjećao se iznenadnog zavijanja alarmnih sirena i zami-canja u Bernauerstrasse ili

kamo su većbjegunci pokušavali umaknuti. Sjećao se podizanja vatrogasnih ljestava; naredbi da se

uzvrati paljba; naredbi da se to ne čini; mrtvih, a neki od njih su bili agenti. No nakon te noći znao je

da će se Berlina sjećati samo na jedan način: tako mračnog da poželi ponijeti baklju sa sobom na

ulicu, tako tihog da bi mogao čuti napinjanje puške na drugoj obali.

- Kakav će identitet upotrijebiti? - upitao je.

Smiley je sjedio njemu nasuprot, s druge strane plastičnog stola, pored lakta mu je bila šalica hladne

kave. Činio se vrlo malenim u svom ogrtaču.

- Nešto skromno - uzvratio je Smiley. - Nešto što odgovara okolnostima. Oni koji ovdje prelaze

granicu uglavnom su stari umirovljenici, koliko sam shvatio. - Pušio je jednu od Guillamovih cigareta

i činilo se da mu to zaokuplja svu pažnju.

- Sto umirovljenici ovdje traže, zaboga? - upitao je Guillam.

- Neki posao. Neki posjećuju rođake. Bojim se da to nisam pobliže ispitao.

Guillam nije bio zadovoljan odgovorom.

- Mi umirovljenici se nastojimo držati jedni drugih - dodao je Smiley neuspješno pokušavši biti

duhovit.

- Meni to kažeš - reče Guillam.

Kafeterija je bila u turskoj četvrti jer danas su Turci siromašna bijela manjina Zapadnog Berlina, a u

blizini Zida su nekretnine najmanje cijenjene, pa prema tome i najjeftinije. Smiley i Guillam su bili

jedini stranci. Za drugim je stolom sjedila cijela turska obitelj, žvačući pljosnati kruh i pijući kavu i

Koka-kolu. Djeca su imala izbrijane glave i širom otvorene zbunjene oči izbjeglica. Sa starog je

magnetofona dopirala islamska glazba. S lesonitnog luka islamskih vrata visile su raznobojne

plastične trake.

Guillain ponovo upravi pogled kroz prozor, na most. Najprije su se vidjeli zidovi željezničke stanice, a

zatim stara kuća od opeka koju je Sam Collins sa svojom ekipom potajno pretvorio u glavnu

promatrač-nicu. U ova posljednja dva dana njegovi su se ljudi kradomice uselili unutra. Zatim su se

vidjele bijele aureole natrijskih lučkih svjetiljki, iza kojih je ležala barikada, okrugli betonski bunker, i

zatim most. Bio je to most samo za pješake, a preko njega se moglo jedino kroz čelikom ograđen

prolaz, mjestimice širine jednog a mjestimice širine tri čovjeka. Povremeno bi pokoji prošao, držeći

se pogruženo i hodajući ravnomjernim korakom da ne bi uzbudio one na stražarskom tornju, a onda

zakoračio pod natrijsku aureolu Zapada. Danju je taj prolaz bio siv, a noću iz nekog razloga žut i

čudno blještav. Bunker se nalazio jard ili dva unutar granice, njegov je krov malo nadvisio barikadu,

no stražar-ski je toranj dominirao čitavim područjem, crn pravokutan željezni stup u središtu mosta.

Čak ga je i snijeg izbjegavao. Bilo je snijega po betonskim klinovima koji su vozilima priječili pristup

na most, snijeg se rojio oko svjetiljki i bunkera i uz veliku pompu spuštao po mokrom kamenju na tlu;

no stražarski je toranj bio izuzet, baš kao da mu ni snijeg ne želi prići ako to ikako može izbjeći. U

neposrednoj blizini svjetiljki, prolaz se sužavao prema vratima i nečem nalik na tor za stoku. No ta su

se vrata, rekao je Toby, automatski zatvarala čim bi oni u bunkeru smatrali za potrebno.

Bilo je deset i trideset no moglo je biti i tri izjutra jer uz granicu Zapadni Berlin liježe s prvim mrakom.

Unutra, grad-otok može čavrljati, piti, kurvati se i trošiti svoj novac; Sonny reklame, nanovo

izgrađene crkve i dvorane za konferencije mogu blještati poput luna-parka; ali nad mračne obale

graničnog područja tišina se spušta veću sedam navečer. Blizu svjetiljki stajala je novogodišnja jelka,

no samo joj je gornji dio bio osvijetljen, s onu stranu rijeke mogao se vidjeti samo gornji dio. To je

mjesto na kojem nema kompromisa, razmišljao je Guillain, mjesto na kojem nema nekog trećeg

rješenja. Kakve god nesklone misli da je ponekad gajio u pogledu zapadnjačke slobode, ovdje, na

ovoj granici, one su, kao i većina drugih stvari, sasvim zamrle.

- George? - blago reče Guillain i uputi Smileyju upitni pogled.

Neki je radnik doteturao pod sjaj svjetiljki. Činilo se da se iznenada uspravio, kao i svu koji bi izašli iz

prolaza na mostu, kao da im je teret pao s leđa. Nosio je malu aktovku i nešto što je nalikovalo na

svjetiljke kakve imaju oni što rade uz pragu. Bio je sitan. No Smiley se, ako je uopće i zamijetio tog

čovjeka, većvratio u ovratnik svog smeđeg ogrtača, k svojim samotnim, dalekim mislima. - Ako

dođe, doći će na

278

vrijeme - rekao je. Zašto smo onda mi stigli dva sata ranije?, htio je upitati Guillam. Zašto sjedimo

ovdje poput dva neznanca, pijući slatku kavu iz malih šalica, utonuli u paru te jadne turske kuhinje,

pričajući o bezvezarijama? No većje unaprijed znao odgovor. Zato što mu to dugujemo, rekao bi

Smiley da je bio raspoložen za razgovor. Dugujemo mu tu brigu i to čekanje, dugujemo bdijenje

čovjeku koji pokušava pobjeći od sistema koji je sam mogao stvoriti. Sve dok nastoji stići do nas, mi

smo mu prijatelji. Nitko drugi nije na njegovoj strani.

Doći će, pomislio je Guillam. Neće. Možda hoće. Ako ovo nije molitva, mislio je, što je onda?

- Još kave, George?

- Ne, hvala ti, Peter. Ne. Ne bih. Ne.

- Čini se da imaju nekakvu juhu. Osim ako to nije kava.

- Hvala. Mislim da sam većkonzumirao... mogu podnijeti - rekao je Smiley, prilično neodređenim

tonom, kao da je svatko tko ga želi saslušati dobrodošao.

- Pa, mislim da ću naručiti nešto, zbog potpore - reče Guillam.

- Potpore? Oprosti. Naravno. Sam bog zna od čega žive. Guillam je naručio dvije kave i platio ih.

Namjerno je plaćao

nakon svake narudžbe za slučaj da moraju brzo poći.

Dođi zbog Georgea, razmišljao je, doći zbog mene. Dođi zbog svih nas, đavo nas odnio, i budi ona

neostvariva žetva o kojoj smo tako dugo sanjali. _

- Sto si rekao, kad bi se beba trebala roditi, Peter?

- U ožujku.

- Ah. Ožujak. Kakvo ćete joj ime dati?

- Nismo još razmišljali.

Preko ceste, pri svjetlosti trgovine namještaja u kojoj su prodavali kopije kovanog željeza i brokata,

lažne antikne puške i kosiircno posude, Guillam razabra dobro umotan lik Tobyja Esterhasea s

balkonskom šubarom, kako se pretvara da promatra izloženu robu. Toby |c mi svojom ekipom držao

ulicu, a Sam Ćollins promatračnicu: tako )t bilo dogovoreno. Sto se tiče automobila za bijeg, Toby je

uporno /ahlifi-vao taksije, i sad su stajali tamo, tri auta, prikladno otrcana. \m|c<lcn« u tami staničnih

lukova, na njihovim je vjetrobranima pisalo -NI RADI«, a njihovi su vozači stajali kod štanda lmbissu i

iz papirnatih tanjura jeli kobasice u slatkom umaku.

To je mjesto pravo minsko polje, Peter, upozorio jc Tuhy. Tuni. Grci, Jugosloveni, gomila opasnih

tipova - čak i proklete mm'kr mm/m ugrađene mikrofone, ne pretjerujem. '

Ni šapat da se čuje, naredio je Smiley. Niti mrmliaii/e. I'tin Hn i Collinsu.

Dođi, razmišljao je Guillam grozničavo. Svi n.ui|.uuo /a lebe,

dođi.

S Tobvjevih leđa, Guillam polako podignu pogled pu-nu ] i. '/oru na gornjem katu stare kuće gdje je

bila smještena (ollmsova oMii.itrać-

279

nica. Guillam je izučio dio zanata u Berlinu, mnogo je puta sudjelovao u takvim pothvatima.

Teleskopi i kamere, mikrofoni, sva ona nepotrebna oprema koja je trebala olakšati čekanje; krčanje

radio-aparata, smrad kave i duhana; kreveti na rasklapanje. Razmišljao je o kooptiranom

zapadnonjemačkom policajcu koji nije imao pojma zašto su ga doveli ovamo, a morat će ostati sve

dok ne odustanu od pothvata ili ga uspješno ne obave - taj je čovjek znao cijeli most napamet,

mogao je razaznati redovite od povremenih posjetilaca, te otkriti i najmanji loš predznak istog trena

kad se pojavi: tiho podvostručenje straža, snajperiste koji nezamjetljivo zauzimaju položaje.

A ako ga ustrijele? razmišljao je Guillam. Ako ga uhapse? Ako ga ostave - što bi sigurno rado učinili i

većsu ranije činili drugima - da iskrvari do smrti, s licem polegnutim uz tlo prolaza, ni šest stopa od

svjetiljki na drugoj strani?

Dođi, pomislio je, s manje sigurnosti, upućujući molitvu crnom horizontu Istoka. Ipak dođi.

Jasna, vrlo uska sjajna pruga svjetlosti sunula je preko gornjeg prozora kuće-osmatračnice

okrenutog na zapad i natjerala Guillama da ustane. Kad se okrenuo, vidio je da je Smiley većna pola

puta prema vratima. Toby Esterhase ih je čekao na pločniku.

To je samo mogućnost, George - rekao je blago, glasom čovjeka koji ih priprema na razočaranje. -

Vrlo mala mogućnost, no to bi mogao biti naš čovjek.

Krenuli su za njim bez riječi. Studen je bila okrutna. Prošli su pored krojačkog salona kroz čiji su se

izlog vidjele dvije tamnokose djevojke kako šiju. Prošli su pored zidnih plakata koji su nudili jeftino

skijanje, smrt fašistima i Šahu. Hladnoća ih je ostavljala bez daha. Okrenuvši glavu od uskovitlanog

snijega Guillam zamijeti dječje igralište s kućicama napravljenim od starih spavaćih kola. Prošli su

između crnih, mrtvih zgrada, zatim desno, preko ceste prekrivene kaldrmom, kroz sleđeni mrki mrak

do obale rijeke gdje su iz stare drvene puškar-nice s otvorima za paljbu mogli vidjeti čitav most.

Njima slijeva, crn na pozadini neprijateljske rijeke, nalazio se visok drveni križ ukrašen bodljikavom

žicom, što je sjećao na nepoznatog čovjeka kojem bijeg nije baš sasvim uspio.

Toby tiho izvuče dalekozor iz džepa kaputa i pruži ga Smileyju.

- George. Slušaj. Sretno, okay?

Tobyjeva se ruka kratko zaustavila na Guillamovoj mišici. Zatim je ponovo nestao u tmini.

Puškarnica je zaudarala po pljesnivom lišću i vlazi. Smiley čučnu do otvora za pušku, krajevi

njegovog kaputa od tvida vukli su se po blatu dok je istraživao krajobraz pred sobom kao da on u

sebi nosi tajnu njegova vlastitog dugog života. Rijeka je bila široka i spora, zamagljena hladnoćom.

Odsjaj lučkih svjetiljki poigravao se nad njom, a snijeg

280

plesao pod njegovim tracima. Most se protezao na snažnim kamenim stupovima, njih šest ili osam,

koji su se proširivali u neistesana postolja na mjestu gdje su dodirivali rijeku. Stupove su povezivali

lukovi cijelom duljinom mosta, osim u središtu gdje je bilo četvrtasto uleknućc da bi mogli prolaziti

brodovi, no jedini brod bio je patrolni čamac usidren na istočnoj obali, a jedino stoje prenosio bila je

smrt. Iza mosta, nalik na njegovu mnogo veću sjenu, protezao se željeznički vijadukt, no kao i rijeka i

on je bio napušten i nikada njime nisu prolazili nikakvi vlakovi. Skladišta na udaljenoj obali djelovala

su čudovišno, poput ostataka neke ranije barbarske civilizacije i činilo se da je most sa svojim žutim

prolazom, iznenada iskočio negdje na pola puta od njih, poput fantastične svjetlosne staze izronile iz

tame. Sa svog mjesta Smiley je dalekozorom mogao promotriti most u cijeloj njegovoj duljini, od

jarko osvijetljene bijele barake na istočnoj obali sve do crnog stražarskog tornja na njegovoj najvišoj

točci, a zatim njegovo ponovno lagano spuštanje prema zapadnom dijelu: prema toru. bunkeru što

je kontrolirao vrata na završetku prolaza i, napokon, prema svjetiljkama.

Guillam je stajao jedva nekoliko stopa iza njega, no mogao je biti i u Parizu s obzirom na to koliko je

Smiley bio svjestan njegove prisutnosti: jer ugledao je samotan lik kako kreće na svoj put; vidio )c žar

cigarete dok je posljednji put povukao dim, blijesak njezina komelii prema vodi kada ju je odbacio

preko željezne ograde prolazu. Silim čovjek u radničkom tri četvrt kaputu, s radničkom torbom

prebačenom preko sitnih grudi, približavao se ni brzo ni sporo poput čovjeka koji *c mnogo

nahodao. Sitan čovjek čije je tijelo bilo nešto predugačko /* noge, bez šešira mada je sniježilo. To je

sve što se događa, ponutli Smiley; jedan sitan čovjek ide preko mosta.

- Da li je to on? - prošaputa Guillam. - George, reci mi! I)» ll K to Karla?

Ne prilazi mislio je Smiley. Pucajte naređivao je u im jući se Karlinim ljudima, ne vlastitim. Iznenada

osjeh i juće u spoznaji da se ta mala spodoba sprema zauvijek i" i zamka iza sebe. Pucajte na njega iz

stražarnice, puc;i|t. bijele barake, iz vraninog gnijezda na skladištu-zatvoru pred njim, spriječite ga,

vlastitog izdajicu, ubijte ga! 1' čavoj mašti vidi taj prizor: u moskovskom Centru u |' nutku otkrivaju

Karlinu podlost; telefonski po/iu n.i stavite ga po svaku cijenu!« I pucnjava, nje ¦> , •¦

dovoljno da se pogodi čovjeka jedan, dva puln. i

- To je on! - prošaptao je Guillam. U/.cn |. ¦¦ '¦ yjeve ruke koja nije pružala otpor. - To je isti ćo\ ' '

• je visila na tvom zidu u Circusu! George, ti si čudu'

No u mašti je Smiley vidio jedino refleklorc <io »c m|>i.i>i- mi n» Karlu kao »farovi« na kunića, tako

tamnog mi po/iulim mii)i>:.i i K.irltn beznadan starački bijeg sve dok ga meci ne sruic poput Vi|h n.

luikc.

281

Baš kao i Guillam, i Smiley je sve to većranije vidio. Ponovo je pogledao preko rijeke u tamu i uhvati

ga vrtoglavica dok se činilo da ono isto zlo protiv kojeg se borio pruža ruku prema njemu, hvata ga i

naziva svojim usprkos njegovu opiranju, te i njega proglašava izdajicom; rugajući mu se, a ipak

istodobno plješćući njegovoj izdaji. Na Karlu se spustilo prokletstvo Smileyjeve osjećajnosti; na

Smileyja prokletstvo Karlinog fanatizma. Uništio sam ga sredstvima kojih sam se gnušao, njegovim

vlastitim sredstvima. Mi smo prešli granice jedan drugog, mi smo ničiji ljudi na ovoj ničijoj zemlji.

- Samo nastavi ići - mrmljao je Guillam. - Samo nastavi ići, neka te ništa ne spriječi.

Približivši se crnom stražarskom tornju, Karla uspori korak i na trenutak je Smiley zaista pomislio da

će promijeniti mišljenje i predati se Istočnim Nijemcima. Zatim je vidio jezičac plamena i Karlu kako

pripaljuje novu cigaretu. Šibicom ili upaljačem? pitao se. Georgeu od Ann sa svom ljubavlju.

- Kriste, taj je hladnokrvan! - reče Guillam.

Sitan je lik ponovo krenuo, no ovaj put sporije, kao da se umorio. Skuplja hrabrost za posljednji

korak, pomisli Smiley, ili pokušava stišati svoju hrabrost. Pomislio je na Vladimira, Otta Leipziga i

mrtvog Kirova; pomislio je na Haydona i uništenje cijelog svog životnog rada; pomislio je na Ann. Za

njega zauvijek umrljanu Karlinim spletkarenjem, i Haydonovim promišljenim zagrljajima. U očaju je

izrecitirao čitav popis zlodjela - mučenja, ubojstava, beskrajan lanac korupcije - htio ih je prebaciti na

krhka ramena tog jedinog pješaka na mostu, no nije mogao: nije želio takvu pobjedu, izborenu na

takav način. Nalik na provaliju, nebo s druge strane ponovo gaje pozivalo, a uskovitlani gaje snijeg

činio sličnim paklu. Još jedan trenutak Smiley je stajao na rubu zapretanog riječne obale.

Krenuli su puteljkom za teglenje brodova. Guillam naprijed, a Smiley, oklijevajući, iza njega. Pred

njima su gorjela svjetla, postajući sve veća dok su se približavali. Kao dva obična pješaka, rekao je

Toby. Naprosto odšetajte do mosta i čekajte, to je normalno. Iz tame što ih je okruživala, Smiley

začu šaputave glasove i hitre, šljapkave zvuke brzog, napetog kretanja. - George - prošaptao je

netko. - George. - Iz žute telefonske govornice neki je nepoznati lik podigao ruku na diskretan

pozdrav i začu riječ »trijumf« koju mu je netko drugi potajno dobacio kroz vlažan ledeni zrak. Snijeg

mu je zamutio naočale, jedva je vidio. Osmatračnica se nalazila njima zdesna, na njenim prozorima

nije bilo svjetlosti. Razabirao je komionet parkiran pred ulazom i shvatio je da se radi o berlinskom

poštanskom kamionetu, jednom od Tobyjevih miljenika. Guillam se držao straga. Smiley začu nešto

o »pravu na nagradu«.

Stigli su do svjetiljki. Tu je bio narančasti bedem koji je zastirao pogled na most. I oni su bili izvan

vidokruga ljudi u kućici na stražarskom tornju. Stršeći iznad novogodišnje jelke, Toby Esterhase se

smje-

282

stio na promatračku skelu držeći dalekozor u ruci i hladnokrvno izigravajući turista iz vremena

hladnog rata. Pored njega je stajala zdepasta žena-promatrač. Stari ih je natpis obavještavao da tu

stoje na vlastitu odgovornost. Na skrhanom vijaduktu od opeke iza njih Smiley razabra zaboravljen

heraldički natpis. Toby učini jedva zamjetljiv znak rukom: pozor, evo našeg čovjeka. Iza bedema

Smiley začu lagane korake i vibriranje željezne ograde. Uhvatio je miris američke cigarete što ga je

ledeni vjetar dopuhnuo prije no što se pojavio pušač. Tu su još ipak i vrata što se automatski

zatvaraju, pomisli iščekajući klik zatvaranja, no nije uslijedio. Shvati da ne zna pravo ime svog

neprijatelja kojim bi mu se mogao obratiti: samo operativni nadimak i još k tome ženski. Čak mu je i

njegov vojni čin bio nepoznat. I tako se Smiley još uvijek držao po strani, poput čovjeka koji odbija

izaći na pozornicu.

Guillam se postavio pored njega i činilo se da ga pokušava gurnuti naprijed. Čuo je tihe korake dok su

se Tobyjevi promatrači, jedan po jedan, skupljali na rubu svjetiljkama obasjanog dijela, bedemom

zaštićeni od pogleda, suspregnutog daha iščekujući da vide ulov. I iznenada je bio tu, poput čovjeka

što je nezamijećen kliznuo u prenatrpanu dvoranu. Njegova je mala desna ruka visila beživotna i gola

niz bok, a lijeva je plaho držala cigaretu u visini grudi. Sitan čovjek, bez šešira, s torbom. Koraknuo je

naprijed i Smiley vidje njegovo lice pod svjetiljkama, ostarjelo, umorno i lutalačko, kratka kosa bijela

od snijega koji je napadao. Na sebi je imao prljavu košulju i crnu kravatu: nalikovao je na siromaha

koji je krenuo na pogreb prijatelju. Hladnoća mu je prozebla i stegla obraze, pridonoseći ostarjelom

izgledu.

Zagledali su se jedan u drugog; bili su možda jard udaljeni, slično kao u delhijskom zatvoru. Smiley

začu nove korake, ovaj put je to bio Toby koji se hitro spuštao niz drvene ljestve skele. Čuo je

prigušene glasove i smijeh; čak mu se činilo da je čuo i zvuk slabog pljeska no nije bio siguran;

posvuda su bile sjenke, a kako se nalazio unutar kruga svjetiljki, nije mogao vidjeti van, u tamu. Paul

Skindeno istupi naprijed i postavi se s jedne strane Karle; Nick de Silskv je slao s druge. Čuo je

Guillama kako nekome govori da doveze taj prokleti auto ovamo prije no što dođu s mosta i vrate ga

natrag. Začuo je zveket nečeg metalnog što je palo na zaleđenu kaldrmu i znao da je lo Aiiinii

upaljač, no činilo se da to nitko drugi nije zamijetio. Još su jednom i/mijenili poglede i vjerojatno je u

toj sekundi svaki od njih u onom drugom vidio dio sebe. Čuo je cviljenje automobilskih guma i w.ii.i

<t" •¦<• otvaraju dok je motor i dalje radio. De Silsky i Skordcno pu.t u autu, a Karla

krene za njima, mada ga nisu ni dotakli; čm 1 ¦ većprihvatio

krotko ponašanje zatvorenika; bio ga je nam' 1 kob. Smiley se

odmaknuo i njih troje tiho promarširaše |h>i. >¦ troje nekako

previše zaokupljeno tim obredom a da bi m 1 pažnju. Krug

svjetiljki bio je prazan. Čuo jc tiho /.umu obilskih vrata

i zvuk udaljavanja. Čuo je kako za njima krr> a automobila,

za njima ili istodobno s njima. Nije gledan k.n . Osjetio je da

283

mu Toby Esterhase prebacuje ruku preko ramena i vidio da su mu oči pune suza.

- George - započeo je. - Sav tvoj život. Fantastično!

A onda gaje nešto u Smileyjevom ukočenom držanju natjeralo da se odmakne, a i sam je Smiley

iskoračio iz obruča svjetlosti, prolazeći, vrlo blizu Anninom upaljaču. Ležao je na samom rubu

obruča, malo nakošen, bliješteći na tlu poput lažnog zlata. Pomisli da bi ga trebalo podići, no nekako

nije vidio smisla u tome, a činilo se da ga nitko drugi nije zamijetio. Netko se rukovao s njim, netko

drugi ga tapšao po ramenu. Toby ih je tiho udaljavao.

- Čuvaj se, George - rekao je Toby. - Pođi s mirom, čuješ li me? Smiley začu kako se članovi Tobyjeve

ekipe jedan po jedan

udaljavaju, sve dok nije ostao samo Peter Guillam. Vrativši se natrag, kratki dio puta duž nasipa,

gotovo do mjesta na kojem je stajao križ, Smiley se još jednom zagleda u most, kao da želi

ustanoviti da li se što izmijenilo, no očito nije, i mada je vjetar postao jači, snijeg se još uvijek kovitlao

u svim pravcima.

Peter Guillam dotaknu njegovu ruku.

- Hajde, stari druže - reče. - Vrijeme je za počinak.

Po svojoj staroj navici, Smiley je skinuo naočale i odsutno ih obrisao o zadebljanje kravate, mada ju

je morao neko vrijeme tražiti među pregibima kaputa od tvida.

- George, pobijedio si - reče Guillam dok su se polako primicali

autu.

- Jesam li? - uzvrati Smiley. - Da. Da, pretpostavljam da jesam.