Joseph E. Stiglitz

Globalizacija i dvojbe koje izaziva

Joseph E. Stiglitz Globalizacija i dvojbe koje izaziva

Naslov izvornika Globalization and Its Discontents

Copyright 2002 by Joseph E. Stiglitz

Prevela s engleskoga Tamara Levak Potrebica

Urednica Irena Milii

Lektura Biserka Sinkovi

Za tisak pripremio Neven Antievi

Joseph E. Stiglitz

Globalizacija i dvojbe koje izaziva

Zagreb 2004. prvo izdanje

Mojoj majci i ocu koji su me nauili da marim i razmiljam i Anyi, koja je sve to ujedinila i dodala jo mnogo vie

S a d r a j

Predgovor 9

Zahvale 17

1. Obeanje globalnih institucija 23

2. Prekrena obeanja 43

3. Sloboda izbora? 73

4. Kriza u istonoj Aziji 109

5. Tko je izgubio Rusiju? 155

6. Nepoteni zakoni o potenoj trgovini i druge prevare 189

7. Bolji putovi do trita 203

8. Ostali ciljevi MMF-a 219

9. Put u budunost 239

Biljeke 279

Kazalo 293

P r e d g o v o r

Godine 1993. prekinuo sam sveuilinu karijeru i pridruio se Vi-jeu ekonomskih savjetnika predsjednika Billa Clintona. Nakon mnogo godina istraivanja i pouavanja, bio je to moj prvi velik izlet u svijet donoenja politikih odluka, u svijet politike. Odande sam 1997. preao u Svjetsku banku gdje sam gotovo tri godine radio kao glavni ekonomist i prvi potpredsjednik, sve do sijenja 2000. godi-ne. Nisam mogao izabrati zanimljivije vrijeme za odlazak u svijet po-litikih odluka. Bio sam u Bijeloj kui kad je Rusija poela tranziciju iz komunizma, a u Banci sam radio tijekom financijske krize koja je poela 1997. godine u istonoj Aziji, a poslije se proirila na cijeli svi-jet. Oduvijek su me zanimala pitanja gospodarskog razvoja, a ono to sam vidio, radikalno je promijenilo moja stajalita i o globalizaciji i o razvoju. Ovu knjigu napisao sam jer sam, dok sam radio za Svjet-sku banku, iz prve ruke vidio poguban uinak globalizacije na zem-lje u razvoju, posebice na siromane stanovnike tih zemalja. Smatram da globalizacija (ukinue prepreka slobodnoj trgovini i bolja poveza-nost nacionalnih gospodarstava) moe biti snaga koja e donijeti dobro i koja moe svima na svijetu omoguiti da se obogate, a posebi-ce siromanima. No, ako se to eli postii, nain provedbe globaliza-cije, ukljuujui i meunarodne trgovake sporazume koji imaju tako vanu ulogu u prevladavanju zapreka te politiku koja se namee zem-ljama u razvoju u procesu globalizacije, treba iz temelja preispitati.

Kao sveuilini profesor mnogo sam vremena proveo istraujui i razmatrajui gospodarska i socijalna pitanja kojima sam se bavio ti-jekom sedam godina provedenih u Washingtonu. Smatram da je va-no probleme razmatrati nepristrano, bez upletanja ideologije i pro-uiti dokaze prije nego to se odlui u kojem smjeru treba djelovati. Naalost, premda to i ne iznenauje, u vrijeme koje sam proveo u Bijeloj kui kao lan, a zatim i predsjednik Vijea ekonomskih savjet-nika (tijela koje se sastoji od triju strunjaka koje odabire predsjed-nik kako bi izvrnoj vlasti Sjedinjenih Amerikih Drava davali sav-jete o gospodarstvu) i u Svjetskoj banci, vidio sam da se odluke esto donose zbog ideolokih i politikih razloga. Zbog toga su donesene mnoge pogrene odluke koje nisu rijeile probleme to su ih trebale rijeiti, nego su odgovarale interesima i uvjerenjima ljudi na vlasti. Francuski intelektualac Pierre Bourdieu pisao je da bi se politiari trebali vie ponaati kao znanstvenici i ukljuiti se u znanstvenu ras-pravu, koja bi se temeljila na vrstim dokazima i injenicama. Naa-lost, preesto se dogaa upravo suprotno, pa znanstvenici koji sud-jeluju u donoenju politikih odluka bivaju ispolitizirani i poinju iskrivljavati dokaze kako bi odgovarali zamislima ljudi na vlasti.

Ako me moja akademska karijera nije pripremila za sve ono to me ekalo u Washingtonu, pripremila me barem u strunome smislu. Prije dolaska u Bijelu kuu, vrijeme namijenjeno istraivanju i pisa-nju podijelio sam izmeu apstraktne matematike ekonomije (radio sam na razvoju grane ekonomije koja je u meuvremenu prozvana ekonomijom informacija) i primijenjenih tema, meu kojima su eko-nomija javnog sektora, razvoj i monetarna politika. Vie od dvadeset pet godina pisao sam o temama kao to su steajevi, korporativno upravljanje te otvorenost i pristup informacijama (o onome to eko-nomisti zovu transparentnost). To su bila kljuna pitanja kad je 1997. poela svjetska gospodarska kriza. Gotovo dvadeset godina sudjelo-vao sam i u raspravama o prelasku s komunistikog na trino go-spodarstvo. Iskustvo s tranzicijom poeo sam stjecati 1980., kad sam o tome prvi put razgovarao s kineskim vodama, u vrijeme kad se Kina poela kretati prema trinom gospodarstvu. Snano sam zago-varao politiku postupne pretvorbe koju su provodili Kinezi, a koja je svoje prednosti pokazala u protekla dva desetljea. Istodobno sam otro kritizirao neke ekstremne reformske strategije poput "ok-tera-

pije" koja je doivjela strahovit poraz u Rusiji i nekim drugim zem-ljama bivega Sovjetskog Saveza.

Pitanjima u vezi s razvojem poeo sam se baviti i prije - jo u vri-jeme kad sam bio na studijskoj godini u Keniji (1969.-1971.) , nedu-go nakon to je ta zemlja stekla svoju neovisnost godine 1963. Neki od mojih najvanijih teoretskih radova nadahnuti su onime to sam ondje vidio. Znao sam da je Kenija pred velikim izazovima, ali nadao sam se da e se moi uiniti neto kako bi se poboljao ivot milijar-di ljudi koji su ondje i u drugim dijelovima svijeta ivjeli u krajnjem siromatvu. Ekonomija se nekome moe uiniti suhoparnom i ezote-rinom znanou, ali dobra ekonomska politika moe promijeniti i-vot tih siromanih ljudi. Ja smatram da vlade trebaju - i mogu - pro-voditi ekonomske politike koje njihovim zemljama omoguavaju razvoj, ali i osiguravaju da se dobrobit toga razvoja pravednije ras-podijeli. Uzet u samo jedan primjer: vjerujem u privatizaciju (u pro-daju, primjerice, dravnih monopola privatnim tvrtkama), ali samo ako im ona pomae da postanu uinkovitije i ponude nie cijene po-troaima. Vea je vjerojatnost da e se to dogoditi ako na tritu postoji konkurencija, i to je jedan od razloga zato podupirem poli-tiku poticanja snane konkurencije.

I u Svjetskoj banci i u Bijeloj kui postojala je bliska veza izmeu odluka za koje sam se zauzimao i mojeg prijanjeg, uglavnom teoret-skog rada na polju ekonomije, kada sam se uglavnom bavio temom trita koja ne funkcioniraju savreno, barem ne onako kako to pred-viaju pojednostavljeni modeli koji pretpostavljaju savrenu konku-renciju i savren protok informacija. Svijetu politike pridonio sam svojim radom na ekonomiji informacija, posebice na asimetrinosti informacija (razlici u informacijama koje imaju, primjerice, radnik i poslodavac, zajmodavac i zajmoprimac, osiguravajue drutvo i osi-guranici). Takve asimetrije prisutne su u svim gospodarstvima. Taj moj prijanji rad bio je temelj realistinijih teorija trita rada i finan-cijskih trita jer objanjava, primjerice, zato postoji nezaposlenost i zato zajam najee ne mogu dobiti oni kojima je najpotrebniji -postoji, ekonomskim argonom reeno, racioniranje zajmova. Stan-dardni modeli kojima su se ekonomisti naratajima koristili pokazi-vali su da trita funkcioniraju savreno (neki su ak poricali da po-

stoji stvarna nezaposlenost) ili da nezaposlenost postoji samo zato to su plae previsoke. Iz toga proizlazi logian lijek: nie plae. Zbog bolje analize rada, kapitala i trita proizvoda, informacijska je eko-nomija omoguila stvaranje makroekonomskih modela koji su dali bolji uvid u nezaposlenost, te objasnili fluktuacije, recesije i depresi-je svojstvene kapitalizmu od njegova nastanka. Te teorije snano utje-u na oblikovanje politika, od kojih su neke oite gotovo svakome tko ima veze sa stvarnim svijetom. Tako, primjerice, ako neumjere-no povisite kamatne stope, visoko zaduene tvrtke mogu bankroti-rati, a to loe utjee na gospodarstvo. Dok sam takva pravila za osmi-ljavanje politike smatrao oitima, ona su bila suprotna pravilima na kojima je esto ustrajao Meunarodni monetarni fond (MMF).

Politika MMF-a, djelomice utemeljena na zastarjeloj pretpostavci da trita sama po sebi postiu djelotvorne rezultate, ne doputa po-eljne vladine intervencije na tritu. Takve vladine mjere mogu uprav-ljati gospodarskim rastom i svima donijeti boljitak. U mnogim spo-rovima koje opisujem na sljedeim stranicama problem su bile zamisli i koncepcije uloge vlade koje iz njih proizlaze.

Premda takve ideje imaju vanu ulogu u oblikovanju naputaka za donoenje pojedinih odluka - u vezi s razvojem, upravljanjem krizom i tranzicijom - one su vane i za moja promiljanja o reformi meu-narodnih institucija koje bi trebale biti nositelji gospodarskog razvo-ja, upravljati krizama i olakavati gospodarsku tranziciju. Rad na is-traivanju informacija posebice mi je skrenuo pozornost na posljedice nedostatka informacija. Bilo mi je drago to je tijekom globalne fi-nancijske krize 1997. i 1998. istaknuta vanost transparentnosti, ali rastuilo me licemjerje, jer su te institucije, M M F i ameriko Minis-tarstvo financija, i to osobito u istonoj Aziji, bile meu najmanje transparentnim ustanovama koje sam vidio u javnome ivotu. Zato u raspravi o reformi osobito istiem kako se treba postii vea trans-parentnost, poboljati informiranost graana o tome to te institucije ine i ljudima na koje utjeu njihove odluke omoguiti da vie sud-jeluju u njihovu oblikovanju. Analiza uloge informacija u politikim institucijama posve je prirodno proizila iz moga prijanjeg rada na ulozi informacija u ekonomiji.

Dolaskom u Washington dobio sam prigodu ne samo da se uvje-rim u to kako funkcionira vlada, nego i da iznesem neka stajalita utemeljena na vlastitim istraivanjima. Primjerice, kao predsjedatelj Clintonova Vijea ekonomskih savjetnika, pokuao sam oblikovati gospodarsku politiku i filozofiju koja odnos vlade i trita smatra komplementarnim odnosom u kojemu su vlada i trite partneri, i koja prihvaa, iako trite ima kljunu vanost za gospodarstvo, da postoji i vana, premda ograniena uloga vlade. Prouio sam neus-pjehe i trita i vlade, i nisam bio tako naivan da bih pomislio kako vlada moe popraviti svaki trini neuspjeh. A nisam bio ni tako ble-sav da povjerujem kako trita sama rjeavaju sve drutvene proble-me. Nejednakost, nezaposlenost, oneienost - sve su to bila pitanja u kojima je vlada morala preuzeti vanu ulogu. Radio sam na inici-jativi ija je svrha bila "ponovno osmiljavanje vlade" - kako bi po-stala uinkovitija i imala vie razumijevanja. Vidio sam situacije u ko-jima vlada nije bila ni jedno ni drugo, vidio sam koliko su reforme teke, ali vidio sam i da je napredak, ma koliko skroman bio, ipak mogu. Kad sam preao u Svjetsku banku, nadao sam se da u s tako uravnoteenim stajalitima i poukama koje sam nauio, pristupiti rje-avanju mnogo teih problema zemalja u razvoju.

U Clintonovoj administraciji uivao sam u politikim raspravama. Neke sam bitke dobio, a neke izgubio. Kao lan Predsjednikova ka-bineta, bio sam u poloaju ne samo da promatram rasprave i vidim njihov ishod, nego sam i sm u njima sudjelovao, osobito u podru-jima u vezi s gospodarstvom. Znao sam da su ideje vane, ali vana je i politika, pa je jedan od mojih zadataka bio uvjeriti druge u to da se ne zauzimam samo za dobru ekonomiju, nego i za dobru politiku. No kada sam uao u meunarodne vode, otkrio sam da ni jedno ni drugo ne prevladava u svijetu oblikovanja politike, posebice u Me-unarodnome monetarnom fondu. Odluke su se donosile na teme-lju neke neobine mjeavine ideologije i loe ekonomije, dogmi za koje mi se katkad inilo da jedva prikrivaju posebne interese. Kada bi buknula kriza, M M F bi propisao staromodna, neprimjerena, "stan-dardna" rjeenja, ne uzimajui u obzir posljedice to e ih ostaviti na stanovnike zemalja kojima se nalagalo da slijede takvu politiku. Vrlo rijetko sam vidio da itko predvia kako e odreena politika utjecati na siromatvo. Gotovo da nikad nisam uo promiljene rasprave i

analize posljedica neke druge politike. Uvijek se propisivala samo jedna. Dodatna se rjeenja nisu traila. Otvorene i iskrene rasprave su se zatomljivale - za njih nije bilo mjesta. Ideologija je usmjerava-la donoenje odluka, a od zemalja se oekivalo da bez prigovora sli-jede naputke MMF-a.

Takva su me stajalita uasavala. Ne samo da su esto uzrokovala loe rezultate, nego su bila i protudemokratska. U osobnom ivotu nikad ne bismo slijepo slijedili neku ideju, a da pritom ne potraimo i drugo miljenje. A zemljama diljem svijeta nalagalo se da ine upra-vo to. Problemi zemalja u razvoju su veliki, a MMF se esto poziva u najgorim situacijama, kad je zemlja suoena s krizom. No rjeenja MMF-a doivjela su neuspjeh u jednakom broju sluajeva, ako ne i veem, nego kad su uspjela. Njegovi programi za strukturnu prila-godbu (ija je svrha pomoi zemlji da se prilagodi krizi i trajnijoj ne-stabilnosti) prouzroili su glad i nerede u mnogim zemljama, a ak i kad rezultati nisu bili tako pogubni, ak i kad su uspjeli navui od-reeno razdoblje rasta, esto su plodovi neravnomjerno odlazili bo-gatijima, dok su oni na samom dnu katkad padali u jo dublje siro-matvo. Mene je zaprepastilo to mnogi vodei ljudi u MMF-u, i to oni koji su donosili glavne odluke, uope nisu sumnjali u svoje pro-grame. U programe su sumnjali ljudi u zemljama u razvoju, ali mnogi su se toliko bojali da e izgubiti MMF-ov novac, a time i novac iz drugih izvora, da su svoje dvojbe izraavali iznimno oprezno, i samo privatno. Premda nitko nije bio sretan zbog patnji koje su esto pra-tile MMF-ove programe, unutar Fonda se jednostavno pretpostav-ljalo da je svaka patnja nuna na bolnom putu tih zemalja prema uspjenom trinom gospodarstvu i da e MMF-ove mjere zapravo smanjiti patnje kroz koje bi te zemlje dugorono morale proi.

Nema dvojbe da su odreene patnje bile nune, ali prema mojemu miljenju, patnja to ju je u zemljama u razvoju prouzroio proces globalizacije i razvoja kojim upravljaju M M F i meunarodne eko-nomske organizacije, mnogo je vea nego li je nuno. Antiglobaliza-cijski pokret svoju snagu crpi ne samo iz oite tete koju zemlje u raz-voju trpe zbog politika voenih ideologijom, nego i iz nejednakosti u globalnom sustavu trgovine. Danas je malo ljudi - osim interesnih skupina koje imaju koristi od sprjeavanja ulaska robe proizvedenih

u siromanim zemljama - koji brane licemjerje onih koji se pretva-raju da se zemljama u razvoju pomae tako to ih se prisiljava da otvo-re svoja trita za robu iz razvijenijih industrijskih zemalja, koje pri-tom tite vlastita trita. Takva politika bogate ini jo bogatijima, a siromane siromanijima - i sve gnjevnijima.

Barbarski napadi 11. rujna 2001. silovito su nas podsjetili da svi ivimo na istom planetu. Mi smo globalna zajednica i, kao sve zajed-nice, moramo potovati neka pravila kako bismo mogli ivjeti zajed-no. Ta pravila moraju biti potena i pravedna, i svi ih moraju takvi-ma smatrati; moraju uzimati u obzir interese siromanih, jednako kao i monih; moraju odraavati minimum osjeaja za pristojnost i soci-jalnu pravdu. U dananjemu svijetu ta se pravila moraju uspostaviti demokratskim procesom. Pravila prema kojima rade vladajua tijela i institucije moraju osigurati da one odgovaraju eljama i potrebama svih ljudi na koje utjeu politiki programi i odluke donesene na uda-ljenim mjestima.

Ova knjiga se temelji na mojim iskustvima. U njoj nema onoliko bi-ljeaka i citata koliko bi ih bilo u znanstvenom lanku. Umjesto toga, pokuao sam opisati dogaaje kojima sam svjedoio i ispriati neke prie koje sam uo. Ovdje nema kljunih dokaza. Neete nai vrstu potvrdu o stranoj uroti Wall Streeta i MMF-a kojom ele preuzeti svijet. Ja i ne vjerujem da takva urota postoji. Istina je istananija. esto se krije u tonu glasa, u sastanku iza zatvorenih vrata ili u in-ternom dopisu koji odreuje ishod razgovora. Mnogi ljudi koje kri-tiziram rei e da grijeim, a moda e i iznijeti dokaze suprotne mojim pogledima na ono to se dogodilo. Ja mogu samo ponuditi svoje tumaenje onoga to sam vidio.

Kad sam doao u Svjetsku banku, namjeravao sam se veinu vre-mena baviti pitanjima razvoja i problemima zemalja koje pokuavaju prijei na trino gospodarstvo. No, globalna financijska kriza i ras-prave o reformi meunarodnoga gospodarskog ustroja - tonije susta-va prema kojem se upravlja meunarodnim gospodarskim i financij-skim sustavima - kako bi globalizacija postala humanija, uinkovitija, ujednaenija, oduzele su mi mnogo vremena. Posjetio sam desetke

zemalja diljem svijeta i razgovarao s tisuama vladinih dunosnika, ministara financija, guvernera sredinjih banaka, sveuilinih profe-sora, s ljudima koji se bave razvojem, osobama koje rade u nevladi-nim organizacijama, bankarima, poslovnim ljudima, studentima, po-litikim aktivistima i poljoprivrednicima. Posjetio sam islamske gerilce na Mindanau (filipinskom otoku na kojemu pobuna traje ve dugo); pjeaio sam po Himalaji kako bih vidio udaljene kole u Butanu ili projekt natapanja u jednom selu u Nepalu; vidio sam rezultat seos-kih kreditnih shema i programa mobilizacije ena u Bangladeu; a uvjerio sam se i u uinak programa za smanjenje siromatva u selima u najzabitijim planinskim predjelima Kine. Bio sam svjedok stvaranja povijesti i mnogo sam nauio. Pokuao sam saeti ono najvanije iz svega to sam vidio i nauio, te predstaviti to u ovoj knjizi.

Nadam se da e moja knjiga potaknuti raspravu koja se nee vo-diti samo iza zatvorenih vrata vladinih i meunarodnih organizacija, pa ak ni u mnogo otvorenijem ozraju sveuilita. Oni na ije e i-vote utjecati odluke o tome kako se upravlja procesom globalizacije, imaju pravo sudjelovati u toj raspravi, a imaju i pravo znati kako su se takve odluke donosile u prolosti. I na kraju, ova bi knjiga trebala dati vie informacija o dogaajima koji su se zbili u prolom deset-ljeu. Vie informacija zacijelo e potaknuti bolje odluke, a one e donijeti bolje rezultate. Ako se to bude dogodilo, imat u osjeaj da sam neto postigao.

Z a h v a l e

Nepregledan je popis onih kojima mnogo dugujem i bez kojih ovu knjigu ne bih mogao napisati: predsjednik Bill Clinton i direk-tor Svjetske banke Jim Wolfensohn dali su mi prigodu da sluim svo-joj zemlji i stanovnicima zemalja u razvoju, a dali su mi i mogunost kakva se znanstvenicima rijetko prua, da vidim kako se donose od-luke koje utjeu na ivote svih nas. Zahvalan sam stotinama kolega u Svjetskoj banci i to ne samo na ivahnim raspravama koje smo ti-jekom godina vodili o pitanjima o kojima u ovoj knjizi govorim, nego i na njihovu iskustvu koje su sa mnom podijelili. Pomogli su mi i u organizaciji mnogobrojnih putovanja na kojima sam stekao jedinstven uvid u dogaaje u zemljama u razvoju. Teko mi je bilo koga poseb-no izdvojiti a da nekoga ne zaboravim, no istodobno ne mogu pro-pustiti da zahvalim barem onima s kojima sam blisko suraivao, a meu njima su Masood Ahmed, Lucie Albert, Amar Bhattacharya, Francois Bourgignon, Gerard Caprio, Ajay Chhibber, Uri Dadush, Carl Dahlman, Bill Easterly, Giovanni Ferri, Coralie Gevers, Noemi Giszpenc, Maria Ionata, Roumeen Islam, Anupam Khanna, Lawren-ce MacDonald, Ngozi Ojonjo-Iweala, Guillermo Perry, Boris Plesko-vic, Jo Ritzen, Halsey Rogers, Lyn Squire, Vinod Thomas, Maya Tudor, Mike Walton, Shahid Yusuf i Hassam Zaman.

U Svjetskoj banci elio bih zahvaliti jo i Marthi Ainsworth, Myrni Alexander, Shaidi Baidee, Stijnu Claessensu, Paulu Collieru, Kemalu Dervisu, Dennisu de Trayu, Shantu Deravajanu, Ishacu Diwanu, Da-vidu Dollaru, Marku Dutzu, Alanu Gelbu, Isabeli Guerrero, Cheryl Gray, Robertu Holzmanu, Ishratu Husainu, Gregu Ingramu, Manny Jimenez, Matsu Karlssonu, Dannyju Kaufmanu, Ioannisu Kessidesu, Homiju Kharasu, Aartu Krayu, Sarwaru Lateefu, Dannyju Leipzige-ru, Brianu Levyju, Johannesu Linnu, Oey Astri Meesook, Jean-Clau-deu Milleronu, Pradeepu Mitri, Mustaphi Nabliju, Gobindu Nanka-niju, Johnu Nellisu, Akbaru Normanu, Fayezu Omaru, Johnu Pageu, Guyu Pfeffermannu, Rayu Ristu, Christofu Ruehlu, Jessici Sedon, Marcelu Selowskom, Jean Michelu Severinu, Ibrahimu Shihati, Ser-giu Shmuckleru, Andresu Solimanu, Ericu Swansonu, Marilou Uy, Tari Viswanath, Debbie Wetzel, Davidu Wheeleru i Robertu Zaghi.

Veoma sam zahvalan i mnogim ljudima u drugim meunarodnim gospodarskim organizacijama s kojima sam raspravljao o brojnim pi-tanjima o kojima e biti rijei u ovoj knjizi - meu njima su: Rubens Ricupero iz UNCTAD-a (UN-ove Konferencije za trgovinu i razvoj); Marc Malloch Brown iz UNDP-a; Enrique Iglesias, Nancy Birdsall i Ricardo Haussman iz Meuamerike banke za razvoj; Jacques de La-rosire, bivi direktor Europske banke za obnovu i razvitak; te niz drugih u regionalnim UN-ovim uredima, u Azijskoj i Afrikoj banci za razvoj. Nakon kolega u Svjetskoj banci, vjerojatno sam najvie su-raivao s kolegama u MMF-u, i premda ete na sljedeim stranica-ma vidjeti da se esto nisam slagao s mnogim njihovim potezima ni kako su ih vukli, mnogo sam nauio od njih i iz dugih rasprava koje smo vodili, a one su mi omoguile i bolje razumijevanje njihova na-ina razmiljanja. Trebao bih biti jasan: premda sam veoma kritian, cijenim njihov trud, svjestan sam tekih okolnosti u kojima rade i nji-hove spremnosti da kao privatne osobe mnogo otvorenije i slobod-nije razgovaraju nego to to mogu na slubenoj razini.

Zahvalan sam i mnogim vladinim dunosnicima u zemljama u raz-voju, od onih u velikim zemljama poput Kine i Indije, do malih ze-malja kao to su Uganda i Bolivija, od premijera i efova drava do ministara financija i guvernera sredinjih banaka, od ministara pro-svjete do drugih vladinih dunosnika koji su spremno odvojili svoje

vrijeme kako bismo razgovarali o vizijama njihovih zemalja, te o pro-blemima i frustracijama s kojima su se suoavali. Tijekom tih dugih razgovara esto su mi govorili u povjerenju. Mnogi od njih, poput biveg premijera Republike eke Vaclava Klausa, nisu se slagali s ve-inom mojih stajalita, no u razgovoru s njima mnogo sam nauio. Drugi, poput Andreja Illarionova, koji je trenutano na mjestu eko-nomskog savjetnika predsjednika Putina, i biveg potpredsjednika poljske vlade i ministra financija Grzegorza W. Kolodka, premijera Etiopije Melesa Zenawija, ili predsjednika Ugande Yowerija Museve-nija, imali su vie razumijevanja za mnoga moja stajalita. Neki od ljudi koji rade u meunarodnim gospodarskim organizacijama i koji su mi mnogo pomogli, traili su da ih ne spominjem i tu u njihovu elju potovati.

Premda sam veinu vremena proveo u razgovorima s vladinim du-nosnicima, imao sam prigode upoznati i mnoge poslovne ljude koji su mi takoer ustupili svoje vrijeme i opisivali izazove pred kojima su bili, a dali su mi i svoja tumaenja zbivanja u njihovim zemljama. Iako je teko ikoga izdvojiti, trebao bih spomenuti Howarda Golde-na, iji su opseni opisi iskustava steenih u mnogim zemljama bili vrlo korisni.

Kao znanstvenik, imao sam i vlastite podatke o zemljama koje sam posjeivao, pa sam dogaaje mogao sagledati s gledita koja nisu odra-avala "slubena stajalita". U pisanju ove knjige mnogo mi je pomogla ta globalna mrea kolega-znanstvenika, jedan od zdravijih oblika glo-balizacije. Posebice sam zahvalan kolegama sa Stanforda: Larryju Lau, u to doba ravnatelju Centra za azijsko-pacifiku regiju, Masi Aokiju, trenutano direktoru istraivanja u japanskome Ministarstvu gospo-darstva i meunarodne trgovine, te Yingyi Qianu. Zahvalan sam im ne samo na njihovim razmiljanjima o azijskim pitanjima, nego i na tome to su mi otvorili mnoga vrata. Tijekom godina kolege znan-stvenici i bivi studenti, meu kojima su Jungyoll Yun iz Koreje, Mri-nal Datta Chaudhuri iz Indije, K. S. Jomo iz Malezije, Justin Lin iz Kine i Amar Siamwalla iz Tajlanda, mnogo su mi pomogli u razumi-jevanju njihovih zemalja.

Nakon uurbanih godina provedenih u Svjetskoj banci i Vijeu ekonomskih savjetnika, poelo je razdoblje u kojem sam vie vreme-

na provodio razmiljajui, istraujui i pouavajui. Veoma sam za-hvalan instituciji Brookings, sveuilitima Stanfordu i Columbiji - te svojim kolegama i studentima u tim ustanovama - na neprocjenjivim razgovorima o idejama to sam ih iznio u ovoj knjizi, te svojim su-radnicima Ann Floriani i Timu Kessleru koji su sa mnom radili na Inicijativi za dijalog o politikama. Inicijativu smo prvotno potaknuli u sklopu sveuilita Stanforda i Carnegieve zaklade za mir, a sada je na sveuilitu Columbija (www.gsb.edu/ipd). Svrha joj je promidba in-formirane demokratske rasprave o alternativnim politikama na kakvu pozivam u ovoj knjizi. Tijekom tog razdoblja novanu potporu dale su mi i Fordova, MacArthurova i Rockefellerova zaklada, UNDP i Kanadska agencija za meunarodni razvoj.

Piui ovu knjigu uglavnom sam se oslanjao na vlastita iskustva, no njih nisu proirili samo moji kolege, nego i mnogi novinari. Tema ove knjige, za koju se nadam da e imati odjeka, jest vanost slobod-na pristupa informacijama: mnogi problemi koje u opisati pojav-ljuju se zato to se previe toga dogaa iza zatvorenih vrata. Oduvi-jek sam vjerovao da su aktivni i slobodni mediji kljuan mehanizam nadzora zloporabe i da su nuni za funkcioniranje demokracije, a mnogi novinari s kojima sam se redovito sastajao predano su obav-ljali taj zadatak. Mnogo sam nauio iz naih razgovora i tumaenja dogaaja oko nas. Ponovno se izvrgavam opasnosti da navedem samo nekolicinu, iako bi priznanje trebao odati mnogima: Chrystia Free-land mnogo mi je pomogla u poglavlju o Rusiji, a Paul Blustein i Mark Clifford dali su mi uistinu vrijedan uvid u stanje u Istonoj Aziji.

Ekonomija je znanost koja nudi mogunost izbora. Na temelju mnotva stajalita i informacija o tako sloenim i fascinantnim tema-ma poput onih o kojima ovdje piem, dalo bi se napisati mnogo knji-ga. Naalost, to je i bio moj najvei izazov pri pisanju ove knjige: mnoge stranice koje sam ispisao trebalo je saeti u mnogo krau knji-gu. Morao sam izbaciti neke ideje i preskoiti neka objanjenja, prem-da sam ih smatrao vanima. Naviknuo sam se na dvije vrste pisanja: na ozbiljne akademske sveske i kratke, popularne govore. Ova je knji-ga za mene bila novi anr. Ne bih je mogao izdati da nije bilo neu-mornog rada Anye Schiffrin koja je sa mnom mjesecima radila na pi-sanju i iitavanju, i pomagala mi pri donoenju tih tekih odluka

koje su katkad bile veoma bolne. Drake McFeely - moj urednik ve dvadeset godina - poticao me i podupirao itavo vrijeme. Sarah Stewart izvrsno je redigirala knjigu, Jim Wade neumorno je radio na sastavljanju konanog rukopisa, a Eve Lazovitz bila mi je vana pot-pora u nekoliko kljunih faza.

Nadia Roumani ve je godinama moja desna ruka. Bez nje nita ne bi bilo mogue. Sergio Godoy i Monica Fuentes revno su provje-ravali injenice i pronalazili statistike podatke koji su mi trebali. Leah Brooks mnogo mi je pomogla u sastavljanju prvih rukopisa. Niny Khor i Ravi Singh, moji znanstveni asistenti na Stanfordu, mnogo su radili na pretposljednjoj verziji.

Ova knjiga temelji se na mnogim znanstvenim radovima, i vlasti-tim, i onima koje sam napisao s mnogim suautorima, te na radovima mnogih drugih, da ih sve ne navodim. Koristili su mi nebrojeni raz-govori s kolegama diljem svijeta. Trebao bih spomenuti profesora Ro-berta Wadea s londonskog Ekonomskog fakulteta, biveg zaposle-nika Svjetske banke, koji je pisao ne samo o opim problemima meunarodnih gospodarskih institucija, nego i o odreenim temama o kojima se govori u ovoj knjizi, o istonoj Aziji i Etiopiji. Tranzicija iz komunizma na trino gospodarstvo tema je koja posljednjih pet-naest godina silno zaokuplja zanimanje ekonomista. Posebice su mi pomogla promiljanja Janosa Kornaija. Trebao bih spomenuti jo e-tiri vodea znanstvenika: Petera Murrella, Jana Svejnara, Marshalla Goldmana i Gerarda Rolanda. Glavna tema ove knjige je vrijednost otvorene rasprave, a ja sam mnogo nauio iz razgovora i itanja tek-stova onih s ijim se tumaenjima dogaaja esto i ne slaem - to se posebice odnosi na Richarda Layarda, Jeffa Sachsa, Andersa Aslun-da i Andreija Shleifera. Mnogo sam nauio i iz razgovora sa znan-stvenicima iz zemalja ija su gospodarstva u procesu tranzicije, uklju-ujui Olega Bogomolova i Stanislava Menikova iz Rusije.

Steve Lewis, Peter Eigen i Charles Harvey podijelili su sa mnom svoja iskustva iz Bocvane, a Charles Harvey potanko je komentirao drugo poglavlje. Tijekom godina, suradnja i razgovori s Nickom Ster-nom (koji je doao na moje mjesto u Svjetskoj banci s dunosti glav-nog ekonomista EBRD-a), Parthom Dasgupta i Ravijem Kanburom (koji je bio odgovoran za glavno Izvjee o svjetskom razvoju o siro-

matvu iz 2001. , pokrenutog dok sam jo bio glavni ekonomist Svjet-ske banke), Avijem Bravermanom (danas rektorom sveuilita Ben-Gurion, ali dugogodinjim istraivaem u Svjetskoj banci), Karlom Hoff, Raajem Sahom, Davidom Bevanom, Markom Gersovitzom, Da-vidom Newberryjem, Jimom Mirrleesom, Amartyom Senom i Davi-dom Ellermanom, mnogo su utjecali na moja razmiljanja. Posebice sam zahvalan Andyju Weissu na njegovim praktinim pogledima na probleme tranzicije, na empirijskoj analizi posljedica privatizacije i na irim pogledima na nesavrenost trita kapitala. Moji raniji radovi o istonoj Aziji, koje sam objavio za Svjetsku banku u suradnji s Mari-lou Uy, a na kojima su izmeu ostalih radili i Howard Pack, Nancy Birdsall, Danny Leipziger i Kevin Murdoch, omoguili su mi uvid u tu regiju i pomogli mi da se nosim s krizom kad je poela. Osobitu zahvalnost dugujem Jasonu Furmanu koji je sa mnom radio i u Bije-loj kui i u Svjetskoj banci, na svem njegovu trudu, a osobito kad je rije o istonoj Aziji i kritici washingtonskog konsenzusa. Hvala i Halu Varianu koji mi je predloio naslov. Svatko tko bude itao knji-gu osjetit e utjecaj ideja o nesavrenim informacijama i tritima, koje su, prema mojem miljenju, vane za razumijevanje funkcioni-ranja bilo kojeg trinog gospodarstva, a osobito onih u razvoju. Su-radnja s Carlom Shapirom, Michaelom Rothschildom, Sandy Gross-man, Steveom Salopom i Richardom Arnottom omoguila mi je uvid u probleme nezaposlenosti, manjkavosti trita kapitala, ogranienja konkurencije te u vanost - i ogranienja - institucija. I na kraju, uz mene je uvijek Bruce Greenwald - moj suradnik i prijatelj ve vie od dvadeset i pet godina.

1. POGLAVLJE

O b e a n j e g l o b a l n i h i n s t i t u c i j a

Meunarodni birokrati - ti bezlini simboli svjetskoga gospodar-skog poretka - posvud su na udaru. Neko nezanimljivi sastanci opskurnih tehnokrata koji su raspravljali o prozainim temama kao to su povlateni zajmovi i trgovake kvote postali su poprita esto-kih ulinih borbi i golemih prosvjeda. Prosvjedi koji su popratili sa-stanak Svjetske trgovake organizacije u Seattleu godine 1999. izaz-vali su ok. Otad je pokret narastao, a gnjev se proirio. Svaki vei sastanak Meunarodnoga monetarnog fonda, Svjetske banke i Svjet-ske trgovake organizacije danas je ujedno i poprite sukoba i nemi-ra. Pogibija prosvjednika u Genovi 2001 . bila je samo poetak mo-guih mnogobrojnih rtava u ratu protiv globalizacije.

Neredi i prosvjedi protiv politike i djelovanja institucija koje vode globalizaciju nisu novost. Desetljeima su ljudi u zemljama u razvoju izazivali nerede kad bi se pokazalo da su programi tednje, namet-nuti njihovim zemljama, prestrogi, no na njihove se prosvjede Zapad uglavnom nije obazirao. No, novost je val prosvjeda u razvijenim zem-ljama.

Neko su teme kao to su zajmovi za strukturnu prilagodbu (pro-grami koji bi trebali pomoi zemljama da se prilagode krizama i pre-

vladaju ih) i kvote za uvoz banana (ogranienja koje su neke europ-ske zemlje uvele za uvoz banana iz zemalja koje nisu njihove bive kolonije) bile zanimljive samo uskom krugu ljudi. A danas esnaesto-godinji klinci koji ive u predgrau imaju jasna stajalita o ezoteri-nim sporazumima poput GATT-a (Opeg sporazuma o carinama i tr-govini) i NAFTA-e (Sporazuma o slobodnoj trgovini u Sjevernoj Americi, koji su 1992. potpisali Meksiko, Sjedinjene Amerike Dra-ve i Kanada, a omoguava slobodan protok robe, usluga i ulaganja -ali ne i ljudi - izmeu tih zemalja). Prosvjedi su prouzroili silno preis-pitivanje savjesti onih na vlasti. ak su i konzervativni politiari poput francuskoga predsjednika Jacquesa Chiraca izrazili zabrinutost zbog toga to globalizacija ne poboljava ivote onih kojima su njezine obe-ane blagodati najpotrebnije.1 Gotovo svakome je jasno da je neto krenulo posve krivo. Gotovo preko noi, globalizacija je postala go-rua tema naeg vremena, neto o emu se raspravlja na sastancima upravnih odbora, u novinskim uvodnicima i kolama diljem svijeta.

Zato je globalizacija - ta sila koja je donijela toliko dobroga - po-stala tako kontroverzna? Otvaranje prema meunarodnoj trgovini mnogim je zemljama omoguilo znatno bri rast nego to bi ga ina-e imale. Meunarodna trgovina pomae gospodarskom razvoju kad se gospodarski rast neke zemlje temelji na njezinu izvozu. Rast koji se temelji na izvozu bio je glavni element industrijske politike koja bi pomogla veem dijelu Azije da se obogati i omoguila bolji ivot mi-lijunima ljudi koji ondje ive. Zbog globalizacije u mnogim se kraje-vima svijeta danas ivi dulje nego prije i ivotni je standard vii. Loe plaena radna mjesta u Nikeu ljudi na Zapadu moda smatraju isko-ritavanjem, ali za mnoge stanovnike zemalja u razvoju rad u tvorni-ci je mnogo bolji od ostanka na imanju i rada na riinim poljima.

Globalizacija je smanjila osjeaj izoliranosti u veini zemalja u raz-voju, a mnogima u tim zemljama omoguila je pristup znanju kakav prije stotinu godina nisu imali ni najbogatiji u bilo kojoj zemlji. I sami antiglobalizacijski prosvjedi rezultat su te povezanosti. Veze izmeu aktivista u razliitim dijelovima svijeta, a posebice veze nastale putem Interneta, stvorile su pritisak koji je potaknuo Meunarodni spora-zum o minama - unato protivljenju vlada mnogih monih zemalja.

Taj sporazum, koji je 1997. potpisala 121 zemlja, smanjuje vjerojat-nost da e djecu ili druge nevine rtve osakatiti mine. Slian, dobro organiziran pritisak javnosti prisilio je meunarodnu zajednicu da ot-pise dugove nekolicini najsiromanijih zemalja. ak i kad globaliza-cija ima negativne posljedice, njih esto prate i pozitivne. Otvaranje trita mlijeka na Jamajki za amerike proizvode 1992. moda je i nanijelo tetu tamonjim uzgajivaima krava, ali je siromanoj djeci omoguilo da dou do jeftinijeg mlijeka. Nove strane tvrtke mogu nanijeti tetu zatienim dravnim poduzeima, ali mogu i potaknuti uvoenje novih tehnologija, pristup novim tritima i stvaranje novih industrija.

Strana pomo, kao jo jedan oblik globaliziranoga svijeta, unato svim svojim nedostacima pozitivno je djelovala na milijune ljudi, i to esto na gotovo nevidljiv nain. Gerilci na Filipinima dobili su radna mjesta u zamjenu za poloeno oruje u sklopu projekta to ga je fi-nancirala Svjetska banka; projekti natapanja udvostruili su dohodak ratara koji su bili meu sretnicima koji su dobili vodu; obrazovni projekti omoguili su opismenjivanje u ruralnim podrujima, a u ne-koliko su zemalja projekti pomogli suzbijanju irenja smrtonosne side.

Oni koji napadaju globalizaciju esto zanemaruju njezine pozitiv-ne uinke. No argumenti zagovornika globalizacije jo su vie neu-ravnoteeni. Za njih globalizacija (koja se obino povezuje s prihva-anjem pobjedonosnog kapitalizma amerikoga stila) jest napredak i zemlje u razvoju moraju je prihvatiti ako ele rasti i djelotvorno suz-bijati siromatvo. Ali mnogim zemljama u razvoju globalizacija nije donijela obeane gospodarske blagodati.

Sve vea razlika izmeu onih koji imaju i onih koji nemaju ostav-lja sve vie ljudi u Treem svijetu u krajnjem siromatvu, u uvjetima u kojima ive s manje od jednog dolara na dan. Unato uestalim obe-anjima danim posljednjeg desetljea 20. stoljea da e se siromatvo smanjiti, stvaran broj siromanih ljudi narastao je za gotovo 100 mi-lijuna.2 To se dogodilo u istom razdoblju u kojem je ukupan svjetski dohodak u prosjeku rastao 2,5 posto na godinu.

U Africi se velika oekivanja, nakon to su kolonije izborile svoju nezavisnost, uglavnom nisu ispunila. Umjesto njih, kontinent ponire

sve dublje u bijedu, budui da se dohodak sniava, a ivotni standard pada. Teko izboreno poboljanje oekivane ivotne dobi, koje se po-stiglo u nekoliko posljednjih desetljea, sad se ponovno vraa na staro. Iako je glavni razlog tome poast side, stanovnitvo umire i od siro-matva. ak i one zemlje koje su prevladale afriki socijalizam i us-pjele na vlast dovesti razmjerno potene vlade, uravnoteiti prora-une i zauzdati inflaciju, jednostavno ne uspijevaju privui privatne ulagae. A bez tih ulaganja, zemlje ne mogu ostvariti odriv rast.

Kako globalizacija nije uspjela smanjiti siromatvo, tako nije uspjela niti osigurati stabilnost. Krize koje su buknule u Aziji i Junoj Ame-rici ugrozile su gospodarstva i stabilnost svih zemalja u razvoju. Po-stoji bojazan da bi se financijska zaraza mogla proiriti diljem svijeta i da bi kolaps valute s nekog od novih trita mogao prouzroiti i slom ostalih. Neko se vrijeme tijekom 1997. i 1998. godine inilo da je azijska kriza prijetnja za sveukupno svjetsko gospodarstvo.

Globalizacija i uvoenje trinoga gospodarstva nisu izazvali obe-ane rezultate u Rusiji i u veini ostalih zemalja koje su komunisti-ki sustav zamijenile trinim. Zapad je tim zemljama rekao da e im novi gospodarski sustav donijeti nezapamen napredak. Umjesto toga, novi sustav donio im je nezapameno siromatvo. Za mnoge ljude tr-ino gospodarstvo pokazalo se jo gorim nego to su njihovi komu-nistiki voe predviali. Kontrast izmeu ruske pretvorbe, koju su is-planirale meunarodne gospodarske institucije, i pretvorbe u Kini koju je ta zemlja sama osmislila, ne moe biti vei. Dok je 1990. godine kineski bruto domai proizvod (BDP) iznosio 6 0 % ruskog BDP-a, do kraja desetljea brojke su bile upravo suprotne. U Rusiji je nevieno poraslo siromatvo, a u Kini se broj siromanih smanjio kao nikada prije.

Kritiari globalizacije optuuju zapadne zemlje za licemjerje i u tome imaju pravo. Zapadne zemlje pritisnule su siromane zemlje da ukinu trgovake zapreke, zadravi istodobno vlastite i sprjeavajui zemlje u razvoju da izvoze svoje poljoprivredne proizvode ime su im uskratile toliko potreban prihod od izvoza. Jedan od najveih kri-vaca bile su Sjedinjene Amerike Drave i ja sam o tome imao vrlo vrsta stajalita. Kao predsjedatelj Vijea ekonomskih savjetnika borio sam se protiv toga licemjerja. Od njega nisu stradavale samo zemlje

u razvoju, nego su cijenu plaali i Amerikanci, i kao potroai koji su prisiljeni plaati vie cijene, i kao porezni obveznici koji izdvajaju mi-lijarde dolara za subvencije. Moja nastojanja preesto su bila neus-pjena. Prevladali su posebni i komercijalni interesi, a kad sam pre-ao u Svjetsku banku, potpuno sam shvatio kakve je to posljedice imalo za zemlje u razvoju.

No ak i kad nije kriv zbog licemjerja, Zapad provodi globaliza-ciju osiguravajui svoj neravnomjerni udjel u dobrobiti koju ona do-nosi, i to na tetu zemalja u razvoju. Razvijenije industrijske zemlje odbile su otvoriti svoja trita za robu iz zemalja u razvoju (primje-rice, zadravajui svoje kvote za mnotvo proizvoda, od tekstila do eera), a istodobno su zahtijevale da te zemlje otvore svoja trita za robu iz bogatijih zemalja. Uz to, razvijenije industrijske zemlje nasta-vile su subvencionirati poljoprivrednu proizvodnju, zbog ega su zem-lje u razvoju teko mogle biti konkurentne, a istodobno su ustrajale na tome da zemlje u razvoju ukinu svoje subvencije na industrijske proizvode. Kad pogledamo "uvjete razmjene" (cijene koje razvijene i manje razvijene zemlje dobivaju za svoje proizvode) nakon posljed-njeg (osmog) trgovakog sporazuma iz 1995. godine, neto uinak bio je smanjenje cijena koje dobivaju neke od najsiromanijih zemalja na svijetu u odnosu prema cijenama koje plaaju za uvoz.* Zbog toga se u nekima od najsiromanijih zemlja u svijetu stanje dodatno pogor-alo.

Zapadne banke imale su koristi od slabljenja nadzora nad tritem kapitala u Junoj Americi i Aziji, ali te su regije pretrpjele gubitke kad se promijenio smjer kretanja spekulativnog novca koji se prije toga u velikim koliinama u njih slijevao (to je novac koji ulazi u zemlju i iz nje izlazi, esto preko noi, i esto znai samo okladu o tome hoe li neka valuta dobiti ili izgubiti na vrijednosti). Naglo otjecanje novca ostavilo je slomljene valute i oslabljene bankarske sustave. Urugvaj-ska runda pregovora osnaila je i prava intelektualnog vlasnitva.

* Ovaj osmi sporazum bio je rezultat pregovora koji se nazivaju Urugvajskom rundom, budui da su zapoeli 1 9 8 6 . u Punta del Esteu u Urugvaju. Ta runda pregovora zavrena je u Marra-kechu 15. prosinca 1993 . kad je 117 zemalja pristupilo sporazumu o liberalizaciji trgovine. U ime SAD-a sporazum je napokon potpisao predsjednik Clinton 8. prosinca 1994 . Svjetska trgovinska organizacija slubeno je stupila na snagu 1. sijenja 1 9 9 5 . , a do srpnja joj se pri-druilo vie od 1 0 0 zemalja. Jedna odredba sporazuma predvia pretvaranje GATT-a u W T O .

Amerike i druge zapadne farmaceutske tvrtke nisu mogle sprijeiti da farmaceutske tvrtke iz Indije i Brazila "kradu" njihovo intelektual-no vlasnitvo. Ali te farmaceutske tvrtke u zemljama u razvoju proiz-vodile su lijekove koji su spaavali ivote, a stanovnici tih zemalja mogli su ih kupiti za malen dio cijene po kojoj su ih prodavale za-padne farmaceutske tvrtke. Postoji, dakle, lice i nalije odluka done-senih u urugvajskoj rundi. Dobit zapadnih farmaceutskih tvrtki e narasti. Zagovornici su tvrdili da e ih to snanije potaknuti da rade na inovacijama, ali vea dobit od prodaje u zemljama u razvoju bila je mala, jer si je vrlo malo ljudi moglo priutiti lijekove. Zbog toga e oekivani poticaj u najboljem sluaju biti ogranien. Istodobno, ti-sue ljudi bile su praktiki osuene na smrt, budui da vlade i poje-dinci u zemljama u razvoju vie nisu mogli plaati tako visoke cije-ne. U sluaju side, meunarodni gnjev bio je toliko snaan da su se farmaceutske tvrtke morale povui i na kraju pristati na nie cijene i prodaju lijekova po cijenama s kraja 2001 . godine. Ali problemi zbog kojih se to dogodilo - s obzirom na to da reim intelektualnog vlas-nitva uspostavljen nakon urugvajskih pregovora nije uravnoteen i da uvelike odraava interese i gledita proizvoaa, a ne potroaa, u razvijenim zemljama ili onima u razvoju - ostaju i dalje.

Ne samo u liberalizaciji trgovine nego i u svim drugim oblicima globalizacije i naizgled dobronamjerna nastojanja esto su imala sup-rotan uinak. Kada propadnu projekti koje preporuuje Zapad, koji se osmiljavaju prema uputama savjetnika sa Zapada i koje financira Svjetska banka, ako ne postoji neki oblik oprosta duga, siromani sta-novnici zemalja u razvoju moraju otplaivati zajmove.

Ako dobrobit koju donosi globalizacija nije onolika koliku su na-javljivali njezini zagovornici, kao to se to preesto i dogodilo, cije-na plaena za globalizaciju jo je vea, budui da je okoli uniten, politiki proces korumpiran, a brze promjene zemljama nisu dale do-voljno vremena da se kulturoloki prilagode. Krize koje su poele go-lemim brojem nezaposlenih, poslije su popraene dugoronim proble-mima u vezi s raspadom socijalnog ustroja: od urbanog nasilja u Junoj Americi do etnikih sukoba u drugim dijelovima svijeta, pri-mjerice, u Indoneziji.

Ti problemi nisu novi, ali sve silovitija reakcija diljem svijeta na politike odluke koje upravljaju globalizacijom ini znatnu promje-nu. Vapaje siromaha u Africi i u zemljama u razvoju u drugim dije-lovima svijeta na Zapadu desetljeima uglavnom nitko nije uo. Oni koji su radili u zemljama u razvoju znali su da neto ne valja kad su financijske krize postale sve ee, a broj siromanih sve vei. Ali ti ljudi nikako nisu mogli promijeniti pravila niti utjecati na meuna-rodne financijske ustanove koje su propisivale pravila. Oni koji cije-ne demokratske procese vidjeli su da "uvjetovanost" (uvjeti to ih me-unarodne institucije koje pozajmljuju novac nameu kako bi nekome pomogle) potkopava nacionalnu suverenost. No sve dok se nisu po-javili prosvjednici, bilo je malo nade da e nastati promjene i nije bilo prostora za izraavanje nezadovoljstva. Neki prosvjednici otili su pre-daleko: neki prosvjednici traili su uvoenje veih protekcionistikih zapreka za zemlje u razvoju, to bi njihovo teko stanje uinilo jo gorim. Ali unato tim problemima, upravo su sindikalisti, studenti, borci za zatitu okolia - dakle, obini graani - koji su hodali uli-cama Praga, Seattlea, Washingtona i Genove, uvrstili nunost refor-me na dnevni red razvijenoga svijeta.

Prosvjednici na globalizaciju gledaju posve drukije nego ameri-ki ministar financija ili ministri financija i trgovine veine razvijenih industrijskih zemalja. Razlike u njihovim gleditima toliko su velike da se ponekad zapitamo govore li prosvjednici i politiari o istoj po-javi. Gledaju li iste podatke? Je li vid onih na vlasti toliko zamagljen posebnim i osobitim interesima?

to je taj fenomen globalizacije koji je istodobno tema takvih kri-tika i takvih pohvala? U svojoj biti to je blie povezivanje zemalja i naroda svijeta koje je izazvalo golemo smanjenje trokova prijevoza i komunikacija te ruenje umjetnih zapreka za tijek robe, usluga, ka-pitala, znanja i (neto manje) ljudi preko granica. Globalizaciju je pra-tilo stvaranje novih institucija koje su se povezale s ve postojeima kako bi radile prekogranino. Na polju meunarodnoga graanskog drutva, organizacijama s dugom tradicijom poput Meunarodnoga crvenog kria prikljuile su se nove skupine, kao to su Pokret jubi-leja koji trai smanjenje duga najsiromanijim zemljama. Globaliza-ciju snano pokreu meunarodne korporacije koje preko granica ne

prebacuju samo kapital i robu, nego i tehnologiju. Globalizacija je ponovno skrenula panju na ve etablirane meunarodne meuvla-dine institucije: Ujedinjene narode, koji pokuavaju odrati mir; Me-unarodnu organizaciju rada (ILO), osnovanu 1919., koja se diljem svijeta zauzima za "dostojanstven rad"; Svjetsku zdravstvenu organi-zaciju (WHO), koja osobito radi na poboljanju zdravstvenih uvjeta u zemljama u razvoju.

Mnoge od tih oblika globalizacije, zapravo veinu njih, svi su po-zdravili. Nitko ne eli da mu dijete umre ako negdje drugdje u svije-tu postoji znanje i lijekovi koji to mogu sprijeiti. No ue definirani ekonomski aspekti globalizacije izazivaju polemike, kao i meuna-rodne institucije koje propisuju pravila, nareuju ili guraju odluke poput liberalizacije trita kapitala (ukidanja pravila i propisa u mno-gim zemljama u razvoju ija je svrha stabilizirati dotok nepostojanog novca u zemlju i njegovo otjecanje iz nje).

Kako bismo razumjeli to je pogreno, vano je razmotriti tri glav-ne institucije koje upravljaju globalizacijom: MMF, Svjetsku banku i Svjetsku trgovaku organizaciju (WTO). Uz njih postoji jo mnotvo drugih institucija koje imaju svoju ulogu u sustavu svjetskoga gospo-darstva: niz regionalnih banaka, manjih i veih sestara Svjetske banke, te mnogo UN-ovih organizacija, kao to su Program za razvoj Ujedi-njenih naroda (UNDP) ili Konferencija za trgovinu i razvoj Ujedinje-nih naroda (UNCTAD). Te organizacije esto imaju izrazito drukija stajalita od MMF-a i Svjetske banke. ILO, primjerice, smatra da M M F premalo pozornosti pridaje pravima radnika, a Azijska banka za raz-voj zauzima se za "konkurentan pluralizam", prema kojem bi zemlje u razvoju trebale dobiti i alternativna miljenja o razvojnoj strategiji, ukljuujui i "azijski model" (u kojem vlada, oslanjajui se na trite, preuzima aktivnu ulogu u stvaranju, oblikovanju i voenju trita, pa i u promidbi novih tehnologija, a tvrtke preuzimaju znatnu odgo-vornost za socijalnu skrb svojih zaposlenika), koji se - prema milje-nju Azijske banke za razvoj - uvelike razlikuje od amerikog modela koji nameu institucije sa sjeditem u Washingtonu.

U ovoj sam se knjizi uglavnom usredotoio na M M F i Svjetsku banku, budui da su te institucije bile u sreditu najvanijih gospo-darskih pitanja u posljednja dva desetljea, ukljuujui i financijske

krize i prijelaz bivih komunistikih zemalja na trino gospodarstvo. I M M F i Svjetska banka nastali su u Drugome svjetskom ratu, kao rezultat UN-ove Monetarne i financijske konferencije odrane u Bret-ton Woodsu u New Hampshireu u srpnju 1944. Konferencija je or-ganizirana u sklopu nastojanja da se osigura novac za obnovu Euro-pe nakon razaranja u Drugome svjetskom ratu i da se svijet spasi od buduih financijskih depresija. Pravo ime Svjetske banke (Meuna-rodna banka za obnovu i razvoj) odraava njezin prvotni zadatak. Posljednji dio naziva (razvoj) dodan je gotovo kao skrivena primisao. U to je vrijeme veina zemalja u razvoju jo imala status kolonija, a za sva skromna nastojanja da se postigne gospodarski razvoj odgo-vornima su se smatrali njihovi europski gospodari.

Tei zadatak osiguravanja globalne gospodarske stabilnosti dodi-jeljen je MMF-u. Okupljeni u Bretton Woodsu dobro su pamtili glo-balnu krizu 30-ih godina 20. stoljea. Prije gotovo 75 godina kapita-lizam se suoio s najveom krizom svih vremena. Velika ekonomska depresija zahvatila je itav svijet i uzrokovala nezapamen porast ne-zaposlenosti. U najgorem trenutku nezaposlena je bila etvrtina radne snage u SAD-u. Britanski ekonomist John Maynard Keynes, poslije jedan od glavnih sudionika konferencije u Bretton Woodsu, dao je za to jednostavno objanjenje i jednako tako jednostavnu preporuku: nedostatna ukupna potranja objanjava ekonomske padove; vladina politika moe pomoi poticanju ukupne potranje. Kada je monetar-na politika neuinkovita, vlade bi se mogle osloniti na fiskalnu poli-tiku, i to poveanjem potronje ili pak smanjenjem poreza. Iako su modele na kojima se temelji Keynesova analiza neki poslije kritizirali i poboljavah, objanjavajui zato trine sile ne djeluju brzo i ne pri-lagoavaju gospodarstvo do stanja potpune zaposlenosti, njegove te-meljne pouke vrijede i danas.

Meunarodni monetarni fond dobio je zadatak sprijeiti jo jednu globalnu depresiju. Trebao je to postii meunarodnim pritiskom kojem e izvrgnuti one zemlje koje nisu inile sve to su trebale kako bi se odrala ukupna svjetska potranja i koje su vlastitim gospodar-stvima omoguile da zapadnu u krizu. Prema potrebi, Fond bi omogu-avao likvidnost u obliku zajmova zemljama koje se suoe s gospodar-skim padom i ne mogu poticati ukupnu potranju vlastitim sredstvima.

Dakle, prema prvotnoj zamisli, M M F se zasnivao na prihvaanju injenice da trita esto ne funkcioniraju dobro i da mogu izazvati golemu nezaposlenost ili ne osigurati dovoljno novca potrebnih za oporavak gospodarstva. M M F je utemeljen na vjerovanju da je po-trebno kolektivno djelovanje na globalnoj razini kako bi se postigla ekonomska stabilnost, ba kao to su Ujedinjeni narodi utemeljeni na vjerovanju da je potrebno kolektivno djelovanje na globalnoj razini radi ouvanja politike stabilnosti. M M F je javna institucija, uspos-tavljena novcem poreznih obveznika iz cijeloga svijeta. Vano je toga se prisjetiti, jer Fond ne odgovara izravno ni graanima koji ga fi-nanciraju, ni onima na ije ivote utjee. Umjesto toga, M M F odgo-vara ministrima financija i sredinjim bankama svjetskih vlada. One ga nadziru uz pomo sloenog sustava glasovanja to se uglavnom te-melji na gospodarskoj moi koju su pojedine zemlje imale na kraju Drugoga svjetskog rata. Od tada su napravljene neke manje prilagod-be, ali i dalje svime upravljaju najrazvijenije zemlje, a samo jedna od njih, Sjedinjene Amerike Drave, ima pravo veta. (U tom smislu Fond je slian UN-u u kojem povijesni anakronizam odreuje tko ima pravo veta - zemlje pobjednice iz Drugoga svjetskog rata - ali ondje pravo veta barem ima pet zemalja.)

Tijekom vremena od svojeg osnutka M M F se znatno promijenio. Iako je utemeljen na vjerovanju da trita esto loe funkcioniraju, danas M M F zastupa ideju prevlasti trita s ideolokim arom. Iako je utemeljen na tezi da zemlje treba izvrgnuti meunarodnom pritis-ku kako bi provodile politiku irenja gospodarstva - tj. poveale po-tronju, smanjile poreze ili snizile kamatne stope i tako potaknule go-spodarstvo - danas M M F odobrava novac samo ako zemlje prihvate politiku smanjenja deficita, poveanja poreza ili podizanja kamatnih stopa koja smanjuje gospodarstvo. Keynes bi se okrenuo u grobu da vidi to se dogodilo s njegovim djetetom.

Najdramatinija promjena u tim institucijama dogodila se 80-ih godina 20. stoljea, kada su Ronald Reagan i Margaret Thatcher po Sjedinjenim Dravama i Velikoj Britaniji propovijedali ideologiju slo-bodnog trita. M M F i Svjetska banka postali su nove misionarske institucije preko kojih su se te ideje nametale neodlunim siroma-nim zemljama koje su esto jako trebale njihove zajmove i dotacije.

Ministri financija u siromanim zemljama bili su spremni obratiti se kako bi dobili sredstva, ako je to bilo potrebno, premda je velika ve-ina vladinih dunosnika, a i stanovnika tih zemalja, esto bila sum-njiava. Poetkom 80-ih godina provedena je istka u odjelu za istra-ivanja Svjetske banke koji je upravljao razmiljanjima i smjerom u kojem je Banka ila. Jedan od najuglednijih razvojnih ekonomista u SAD-u, Hollis Chenery, profesor na sveuilitu Harvard koji je dao velik doprinos istraivanju ekonomije razvoja i drugih podruja, bio je ovjek od povjerenja Roberta McNamare i njegov savjetnik. McNa-mara je imenovan predsjednikom Svjetske banke 1968. godine. Dir-nut siromatvom koje je vidio diljem Treega svijeta, McNamara je kao cilj djelovanja Banke odredio borbu protiv siromatva, a Chene-ry je okupio vrhunske ekonomiste iz cijeloga svijeta koji e s njim ra-diti. Ali 1981. doao je novi predsjednik William Clausen i nova glavna ekonomistica Ann Krueger, meunarodna strunjakinja za trgovinu, najpoznatija po "traganju za rentom" - istraivanju kako se posebni interesi koriste carinama i drugim protekcionistikim mjerama da bi poveali svoj prihod na tetu drugih. I dok su se Chenery i njegov tim usredotoavali na pitanje kako to da su trita u zemljama u raz-voju neuspjena i to bi vlade mogle uiniti da poboljaju trita i sma-nje siromatvo, Kruegerova je smatrala da upravo vlade ine problem. Slobodna trita bila su rjeenje za sve nevolje zemalja u razvoju. Zbog nove ideoloke gorljivosti otili su mnogi vrsni ekonomisti koje je Chenery bio okupio.

Iako su temeljni zadaci tih dviju institucija i dalje bili razliiti, u to su se doba njihove aktivnosti poele sve vie isprepletati. 80-ih go-dina Banka je osim zajmova za pojedine projekte (kao to su gradnja cesta i brana) poela davati veu potporu u obliku zajmova za struk-turnu prilagodbu. No to bi se dogodilo tek nakon to bi MMF odo-brio takvu vrstu pomoi, a osim toga, M M F je zemlji nametao i svoje uvjete. M M F bi se trebao usredotoiti na krize, ali zemljama u raz-voju pomo je trebala stalno, pa je ta novarska ustanova postala stal-ni sudionik u ivotu veine zemalja u razvoju.

Pad Berlinskoga zida osigurao je MMF-u novu mogunost za dje-lovanje: upravljanje prijelazom na trino gospodarstvo u bivem So-vjetskom Savezu i komunistikim zemljama u Europi. U novije vrije-

me krize su se proirile pa su ak i MMF-ove duboke krinje s bla-gom postale nedostatne. Zato je pozvana i Svjetska banka kako bi dala desetke milijardi dolara kao pomo za hitne sluajeve, ali isklju-ivo kao mlai partner i prema smjernicama koje je odreivao MMF. Podjela rada u naelu postoji. M M F bi se u svojem radu s nekom zemljom trebao ograniiti na makroekonomska pitanja: na vladin pro-raunski manjak, monetarnu politiku, inflaciju, deficit trgovake bi-lance, strane zajmove. Svjetska banka trebala bi biti nadlena za struk-turna pitanja: na to pojedina vlada troi novac, kakve su financijske institucije, trite rada, trgovaka politika. Ali M M F je zauzeo impe-rijalistiko stajalite: budui da gotovo sva strukturna pitanja mogu utjecati na ukupne gospodarske rezultate, pa tako i na vladin prora-un ili na trgovaki deficit, smatrao je da gotovo sve pripada njegovu djelokrugu. Fond je esto bio nestrpljiv zbog rasprava u Svjetskoj banci u kojoj su se, ak i u godinama kad je ideologija slobodnog tr-ita suvereno vladala, esto vodile rasprave o tome koja bi politika najbolje odgovarala uvjetima u pojedinoj zemlji. M M F je znao sve odgovore (vie-manje jednake za sve zemlje) i nije mislio da su takve rasprave potrebne. Stoga je smatrao da Fond, dok Svjetska banka ras-pravlja o tome to bi trebalo uiniti, treba popuniti prazninu i davati odgovore.

Te dvije institucije mogle su zemljama dati razliite poglede na neke izazove koje donose razvoj i tranzicija, i tako su mogle uvrstiti demokratski proces. Ali objema je upravljala kolektivna volja G-7 (vlada sedam najvanijih razvijenih industrijskih zemalja*), osobito nji-hovih ministara financija, koji nipoto nisu eljeli ivahnu demokrat-sku raspravu o alternativnim strategijama.

Pola stoljea nakon njegova osnutka jasno je da M M F nije ispu-nio svoju zadau. Nije uinio ono to je trebao uiniti - novano po-moi zemljama koje se suoe s gospodarskim padom kako bi im omo-guio oporavak do razine gotovo pune zaposlenosti. Unato tome to smo posljednjih pedeset godina mnogo nauili o gospodarskim pro-

* Te zemlje su SAD, Japan, Njemaka, Kanada, Italija, Francuska i Velika Britanija. Danas se skupina G-7 obino sastaje s Rusijom (G-8) . Tih sedam zemalja vie nisu sedam najveih gos-podarstava na svijetu, ve su, kao i stalne lanice Vijea sigurnosti UN-a, djelomino rezultat povijesnih zbivanja.

cesima, i unato nastojanjima MMF-a u proteklih 25 godina, krize diljem svijeta javljaju se sve ee, a izuzmemo li Veliku depresiju, i sve su dublje. Prema nekim procjenama, gotovo je stotinu zemalja u kriznom stanju.3 to je jo gore, mnoge odluke koje je nametao MMF, a osobito prijevremena liberalizacija trita kapitala, pridonijele su globalnoj nestabilnosti. A kad bi zemlja ve bila u krizi, MMF-ova sredstva i programi nisu uspijevali stabilizirati stanje i esto su ga do-datno pogorali, osobito u siromanim dravama. MMF nije ispunio svoju prvotnu zadau promidbe globalne stabilnosti, a jednako tako nije bio uspjean u novim zadacima koje je preuzimao, poput voe-nja pretvorbe komunistikih zemalja u trino gospodarstvo.

Sporazum iz Bretton Woodsa predvidio je osnutak tree meuna-rodne gospodarske organizacije (Svjetske trgovake organizacije) koja bi upravljala meunarodnim trgovakim odnosima, na slian nain na koji je M M F trebao upravljati meunarodnim financijskim odno-sima. Trgovake politike koje se temelje na podizanju carina kako bi se odralo vlastito gospodarstvo, a na tetu susjeda, smatrane su glav-nim krivcem za irenje i dubinu gospodarske depresije. Trebalo je osnovati meunarodnu organizaciju koja e sprijeiti da se takvo to ne ponovi, ali i poticati slobodan protok robe i usluga. Iako je Opi sporazum o carinama i trgovini (GATT) uspio znatno sniziti carin-ske stope, konaan sporazum bilo je teko postii. Svjetska trgova-ka organizacija (WTO) osnovana je tek 1995. godine, 50 godina na-kon zavretka rata i 70 godina nakon Velike depresije. Ali W T O se uvelike razlikuje od ostalih dviju organizacija. Sam W T O ne propi-suje pravila, nego osigurava mjesto za odravanje trgovakih prego-vora i osigurava provedbu sporazuma.

Zamisli i namjere na kojima su utemeljene meunarodne gospo-darske institucije bile su dobre, ali tijekom godina te su se organiza-cije razvile u neto posve drugo. Keynesijanska orijentacija MMF-a koja je isticala propuste trita i ulogu vlade u stvaranju novih rad-nih mjesta zamijenjena je 80-ih godina mantrom o slobodnom tri-tu koja je bila dio novog "washingtonskog konsenzusa" (postignutog izmeu MMF-a, Svjetske banke i amerikog Ministarstva financija o "ispravnoj" politici u zemljama u razvoju). Taj dogovor donio je ko-rjenito drukiji pristup gospodarskom razvoju i stabilizaciji.

Mnoge zamisli sadrane u washingtonskom konsenzusu nastale su kao reakcija na probleme u Junoj Americi u kojoj su vlade dopus-tile da im prorauni izmaknu nadzoru, a labava monetarna politika izazvala je neobuzdanu inflaciju. Nagli rast u nekim zemljama u toj regiji, nastao u desetljeima nakon Drugoga svjetskog rata, nije se uspio odrati i to navodno zato to se drava previe mijeala u go-spodarstvo. Ideje koje su bile osmiljene za rjeavanje specifinih pro-blema June Amerike, a o kojima u u nastavku knjige neto vie rei, poslije su proglaene primjenjivima na zemlje u cijelom svijetu. Libe-ralizacija trita kapitala ubrzana je unato tome to ne postoje do-kazi da ona potie gospodarski rast. U nekim drugim sluajevima, gospodarska politika koja se temelji na washingtonskom sporazumu uvedena je u zemlje u razvoju, a nije bila prikladna za zemlje u ranoj fazi razvoja ili tranzicije.

Navest u samo nekoliko primjera. Najvie razvijenih industrijskih zemalja, ukljuujui SAD i Japan, izgradile su svoja gospodarstva mudro i selektivno titei odreene industrijske grane sve dok one nisu postale dovoljno jake da mogu izdrati inozemnu konkurenciju. Iako se opi protekcionizam u mnogo sluajeva nije pokazao uspje-nim u zemljama koje su ga iskuale, uspjena nije bila ni brza libera-lizacija trgovine. Prisiljavanje zemalja u razvoju da se otvore prema uvoznim proizvodima, koji e se natjecati s nekima od domaih proiz-vodnih grana koje su vrlo osjetljive na konkurenciju mnogo snanije industrijske proizvodnje u drugim zemljama, moe uzrokovati kata-strofalne socijalne i gospodarske posljedice. Siromani poljoprivred-nici u zemljama u razvoju jednostavno se nisu mogli natjecati s robom proizvedenom uz velike subvencije u Europi i Americi. Na taj su na-in radna mjesta sustavno unitavana prije nego to su industrijski i poljoprivredni sektori zemalja mogli uvrstiti stara i stvoriti nova rad-na mjesta. to je jo gore, inzistiranje MMF-a na tome da zemlje u razvoju zadre strogu monetarnu politiku izazvalo je tako visoke ka-matne stope koje bi onemoguile otvaranje novih radnih mjesta i u najboljim okolnostima. A budui da je liberalizacija poela prije nego to su postavljeni sigurnosni mehanizmi, oni koji su ostali bez posla zapali su u siromatvo. Zbog toga u veini sluajeva liberalizacijom nije postignut obeani rast, nego se poveala bijeda. A ak i oni koji su zadrali radna mjesta rtve su sve veeg osjeaja nesigurnosti.

Drugi su primjer mehanizmi nadzora kapitala. Europske zemlje zabranjivale su slobodan protok kapitala sve do 70-ih godina. Neki e moda rei kako nije pravedno tvrditi da se zemlje u razvoju, iji bankarski sustavi jedva funkcioniraju, izvrgavaju opasnosti otvarajui svoja trita. Meutim, ako zanemarimo koncept pravednosti, rije je o looj ekonomskoj odluci: priljev spekulativnog novca u zemlju i nje-gov odljev iz nje, to se esto dogaa nakon liberalizacije trita ka-pitala, za sobom ostavlja pusto. Male zemlje u razvoju su poput malih brodica. Brza liberalizacija trita kapitala, provedena na nain na koji to ini MMF, dovela je do toga da su krenule na putovanje po valovi-tom moru prije nego to su im zakrpane rupe na trupu, prije nego to je kapetan proao izobrazbu i prije nego to su na brodice utova-reni pojasovi za spaavanje. I u najpovoljnijim okolnostima postojala je velika vjerojatnost da e se prevrnuti kad ih veliki val udari u bok.

Primjena pogrenih ekonomskih teorija ne bi bila tako velik pro-blem da kraj prvog kolonijalizma a zatim i komunizma nije MMF-u i Svjetskoj banci dao prigodu da uvelike proire svoje prvotne man-date i polja djelovanja. Danas su te institucije vodei imbenici svjet-skoga gospodarstva. Njihove ekonomske upute ne slijede samo zemlje koje trae njihovu pomo, nego i one zemlje koje trae njihov "pri-stanak" kako bi imale bolji pristup meunarodnom tritu kapitala. A te upute esto odraavaju njihovu ideologiju i teoriju slobodnog tr-ita.

Mnoge je ljude to dovelo do siromatva, a mnoge zemlje do soci-jalnog i politikog kaosa. MMF je grijeio u svim podrujima kojima se bavio: u razvoju, upravljanju krizama i u zemljama koje s komu-nizma prelaze na kapitalizam. Programi strukturne prilagodbe nisu stvorili odriv rast, pa ak ni u zemljama koje su se drale propisa-nih restrikcija, poput Bolivije. U mnogim je zemljama pretjerana ted-ljivost uguila rast. Uspjeni gospodarski programi zahtijevaju da se vrlo paljivo odredi slijed (poredak prema kojem e se reforme pro-voditi) i brzina reformi. Ako se, primjerice, trita prebrzo otvore za konkurenciju, prije nego to su uspostavljene snane financijske in-stitucije, radna mjesta e se unititi bre nego to e se moi stvoriti nova. U mnogim su zemljama pogreke u odreivanju slijeda i brzi-ne izazvale rast nezaposlenosti i sve vee siromatvo.4 Nakon azijske

krize 1997., politika MMF-a pogorala je krizu u Indoneziji i Tajlan-du. Reforma koja je trebala stvoriti slobodna trita u Junoj Ameri-ci bila je uspjena u jednom ili dva sluaja - obino se navodi primjer ilea - ali preostali dio kontinenta jo mora nadoknaditi izgubljeno desetljee rasta nakon to ih je nazovimo uspjeno spasio M M F po-etkom 80-ih godina. U mnogim zemljama stopa nezaposlenosti i danas je visoka (u Argentini je, primjerice, to dvoznamenkasta broj-ka jo od 1995.), iako je inflacija sniena. Argentinski slom godine 2001. najnoviji je u nizu neuspjeha posljednjih nekoliko godina. Bu-dui da je nezaposlenost u toj zemlji visoka ve gotovo sedam godi-na, uope ne zauuje to su graani pokrenuli pobunu - udno je samo to su u tiini toliko dugo trpjeli. ak i u onim zemljama koje su postigle odreen ogranieni rast, koristi od toga imali su dobro-stojei, a osobito jako dobrostojei (najbogatijih 10 posto). Stopa si-romatva ostala je visoka, a u nekim sluajevima prihod onih na dnu jo se smanjio.

U osnovi problema MMF-a i drugih meunarodnih gospodarskih institucija stoji upravljanje: tko odluuje o tome to te institucije tre-baju initi. U njima vodeu rije imaju najbogatije industrijske zem-lje, ali i poslovni i financijski interesi u tim zemljama, pa njihova poli-tika odraava te interese. Odabir elnih ljudi tih institucija simbolizira njihov problem i esto pridonosi njihovu loem radu. Iako se goto-vo sve aktivnosti MMF-a i Svjetske banke danas provode u zemlja-ma u razvoju (u svakom sluaju svi njihovi zajmovi odlaze onamo), na njihovu elu su predstavnici industrijskih zemalja. (Zbog obiaja ili preutnog sporazuma elnik MMF-a je uvijek Europljanin, a Svjet-ske banke Amerikanac.) Bira ih se iza zatvorenih vrata i nikad se nije smatralo da je preduvjet za obnaanje tih dunosti bilo kakvo iskus-tvo u zemljama u razvoju. Te institucije ne predstavljaju zemlje koji-ma slue.

Problem je i to tko govori u ime zemlje. U MMF-u to su ministri financija i guverneri sredinjih banaka. U WTO-u, zemlje predstav-ljaju ministri trgovine. Svaki od tih ministara unutar svoje zemlje vr-sto je povezan s odreenom grupacijom. Ministri trgovine prenose interese poslovnoga svijeta, kako izvoznika koji ele da se za njiho-ve proizvode otvore nova trita, tako i proizvoaa robe koja se

mora natjecati s novim uvozom. Te grupacije, dakako, ele zadrati to vie trgovakih zapreka i dobiti sve subvencije na koje uspiju na-govoriti parlament. injenica da trgovake zapreke uzrokuju pove-anje cijena koje potroai plaaju ili da subvencije znae optereenje za porezne obveznike njih zabrinjava manje nego dobit koju ostva-ruju proizvoai. A jo ih manje zabrinjavaju pitanja zatite radnika i okolia i na njih gledaju tek kao na zapreku koju trebaju svladati. Mi-nistri financija i guverneri sredinjih banaka obino su blisko pove-zani s financijskim svijetom. Dolaze iz financijskih tvrtki, a nakon to im istekne mandat, onamo e se i vratiti. Robert Rubin, koji je bio ministar financija tijekom veeg dijela razdoblja o kojem govorim u ovoj knjizi, doao je iz najvee investicijske banke Goldman Sachs, a vratio se u tvrtku Citigroup koja nadzire najveu komercijalnu banku Citibank. Stan Fischer, drugi ovjek u MMF-u za vrijeme istog raz-doblja, otiao je iz Fonda ravno u Citigroup. Ti ljudi svijet vide oi-ma financijske zajednice. Odluke bilo koje institucije odraavaju gle-dita i interese ljudi koji ih donose. Ne iznenauje stoga, to ete vidjeti u mnogim primjerima na ovim stranicama, da su odluke me-unarodnih gospodarskih institucija preesto u bliskoj vezi s poslov-nim i financijskim interesima osoba iz razvijenih industrijskih zemalja.

Za seljake u zemljama u razvoju koji moraju naporno raditi kako bi otplatili dugove svojih zemalja MMF-u ili za poslovne ljude koji trpe vie stope poreza na dodatnu vrijednost to ih namee MMF, trenutani sustav u kojem ive, a kojim M M F upravlja jest onaj u ko-jem nemaju svojih predstavnika u tijelu koje im odreuje poreze. Ra-zoaranost u meunarodni sustav globalizacije pod okriljem MMF-a sve vie raste, dok siromani u Indoneziji, Maroku ili Papui Novoj Gvineji gube subvencije za gorivo i hranu, a na Tajlandu raste broj oboljelih od side zbog manjeg izdvajanja za zdravstvo prema nalogu MMF-a. Istodobno se obitelji u mnogim zemljama u razvoju, koje moraju plaati za obrazovanje svoje djece u sklopu takozvanih progra-ma oporavka, odluuju na bolan korak i svoje keri ne alju u kolu.

Kad nemaju nikakvih drugih mogunosti, nikakav nain da izraze svoje nezadovoljstvo i da zahtijevaju promjene, ljudi sudjeluju u ne-redima. Dakako, na ulici se ne moe raspravljati o problemima, do-nositi odluke niti dogovarati kompromise. Ali prosvjedi su potaknuli

vladine dunosnike i ekonomiste diljem svijeta da razmisle o drugim mogunostima osim washingtonskog konsenzusa kao jedinog i pra-vog naina ostvarivanja rasta i razvoja. I obinim graanima, ali i onima koji donose odluke, i to u zemljama u razvoju i u razvijenim zemljama, sve je jasnije da dananja globalizacija nije ostvarila ono to su njezini zagovornici obeavali, ono to bi mogla i trebala po-stii. U nekim sluajevima globalizacija nije dovela ni do rasta, a ondje gdje je rast postignut, njegovu dobrobit ne osjeaju svi. Uinak odlu-ka koje je zacrtao washingtonski konsenzus preesto je donio korist samo malobrojnima, a na tetu mnotva; dobrostojeima, a na tetu siromanih. esto su poslovni interesi i vrijednosti potisnuli u drugi plan brigu za okoli, demokraciju, ljudska prava i socijalnu pravdu.

Globalizacija sama po sebi nije ni dobra ni loa. Ona ima mo do-nijeti mnogo dobra, a u zemljama istone Azije, koje su prihvatile globalizaciju pod vlastitim uvjetima i brzinom koja je njima odgova-rala, ostvarena je golema dobrobit, unato zastoju prouzroenom kri-zom 1997. godine. Ali u najveem dijelu svijeta takvi se rezultati nisu ostvarili. Za mnoge ljude globalizacija se vie moe opisati kao pot-puna katastrofa.

Iskustvo Sjedinjenih Amerikih Drava iz 19. stoljea dobra je us-poredba s dananjom globalizacijom - a razlike e nam pomoi da slikovito prikaemo uspjehe iz prolosti i sadanje neuspjehe. U to doba, kad su pale cijene prijevoza i komunikacije i kad su se proi-rila lokalna trita, oblikovala su se nova nacionalna gospodarstva. Njihovu uspostavu popratila je pojava nacionalnih tvrtki koje su po-slovale u cijeloj dravi. Ali trita nisu bila preputena sama sebi, da se razvijaju kako hoe. Vlada je imala kljunu ulogu u oblikovanju gospodarskog razvoja. Amerika vlada dobila je velike ovlasti za dje-lovanje u gospodarstvu budui da su sudovi iroko tumaili ustavnu odredbu koja omoguava saveznoj vladi da regulira trgovinu meu pojedinim saveznim dravama. Savezna vlada poela je regulirati fi-nancijski sustav, odredila je minimalne nadnice i radne uvjete, a na kraju je uspostavila i sustave skrbi za nezaposlene i socijalno ugroe-ne kako bi se rjeavali problemi u trinom sustavu. Uz to, savezna je vlada promicala pojedine industrijske grane (primjerice, postavila je prvu telegrafsku liniju izmeu Baltimorea i Washingtona 1842.) i

poticala neke druge grane, poput poljoprivrede. Ne samo da je po-magala da se osnuju sveuilita radi istraivanja, nego je organizirala i savjetodavnu slubu koja je pouavala poljoprivrednike novim teh-nologijama. Savezna vlada imala je kljunu ulogu u promicanju rasta u Americi. Iako se nije ukljuila u provoenje aktivne politike redis-tribucije, ipak je imala programe ije je rezultate osjeao irok sloj stanovnitva - ne samo oni koji su usavravali svoja znanja i pobolj-avali produktivnost poljoprivredne proizvodnje, nego su darovanim dravnim zemljitem svi Amerikanci dobili minimalnu prigodu.

Danas cijene prijevoza i komunikacije i dalje padaju, a smanjuju se i umjetne zapreke protoku robe, usluga i kapitala (iako i dalje po-stoje ozbiljne zapreke za slobodni protok radne snage). Danas imamo proces "globalizacije" slian prijanjim procesima koji su izazvali stva-ranje nacionalnih gospodarstava. Naalost, nemamo svjetsku vladu koja bi za svoje postupke odgovarala stanovnicima svih zemalja i nad-zirala globalizaciju na nain slian na koji su nacionalne vlade vodile proces nacionalizacije. Umjesto toga, imamo sustav koji bismo mogli nazvati globalnim vladanjem bez globalne vlade. U tom sustavu glav-nu rije vodi nekolicina institucija (Svjetska banka, MMF, WTO) i nekolicina sudionika (ministri financija i trgovine, blisko povezani s odreenim financijskim i poslovnim interesima), a glas mnogih na koje njihove odluke utjeu gotovo se i ne uje. Vrijeme je da se promi-jene pravila koja odreuju meunarodni gospodarski poredak i da se jo jedanput promisli o tome kako se donose odluke na meunarod-noj razini (i u ijem interesu!), te da se manje naglaava ideologija, a vie ono to daje dobre rezultate. Iznimno je vano da se uspjean razvoj, kakav je doivjela istona Azija, ostvari i u drugim dijelovima svijeta. Nastavi li se globalna nestabilnost, ona e izazvati goleme tro-kove. Globalizacija se moe izmijeniti, a kad se to dogodi, kad se njome bude odgovarajue i pravedno upravljalo, tako da sve zemlje sudjeluju u oblikovanju odluka koje na njih utjeu, onda e biti mo-gue stvoriti novo globalno gospodarstvo u kojem e rast biti lake odriv, manje nepostojan i u kojem e se plodovi toga rasta ravno-mjernije dijeliti.

2. POGLAVLJE

P r e k r e n a o b e a n j a

Kad sam 13. veljae 1997. prvi put doao na posao kao glavni ekonomist i vii potpredsjednik Svjetske banke, uao sam u di-vovsku, modernu, svjetlucavu zgradu glavnog sjedita u 19. ulici u Washingtonu i prvo to sam opazio bio je slogan te institucije: Na san je svijet bez siromatva. U sreditu dvorita oko kojeg se uzdie trinaest katova stoji kip djeaka koji vodi slijepog starca, u spomen na iskorjenjivanje onkocerkoze. Prije nego to su Svjetska banka, Svjetska zdravstvena organizacija i druge institucije ujedinile svoje snage, tisue stanovnika Afrike svake su godine gubile vid zbog te bo-lesti koju je mogue sprijeiti. S druge strane ulice stoji jo jedan svje-tlucavi spomenik javnom bogatstvu: sjedite Meunarodnoga mone-tarnog fonda. Unutar zgrade je mramorno dvorite ukraeno bogatim raslinjem, to ministre financija koji dolaze iz razliitih zemalja svije-ta podsjea da je tu sredite bogatstva i moi.

Te dvije institucije, koje ljudi esto i ne razlikuju, imaju mnogobroj-na oprena obiljeja koja istiu razlike u njihovim kulturama, stilu rada i cilju koji nastoje ostvariti: jedna predano nastoji iskorijeniti si-romatvo, a druga odrati globalnu stabilnost. Iako obje imaju timo-ve ekonomista koji odlaze na trotjedne misije u zemlje u razvoju, Svjetska banka nastoji da znatan dio njezina osoblja stalno ivi u zem-lji kojoj pomau, a M M F obino ima samo jednog "stalnog predstav-

nika", ije su ovlasti ograniene. M M F svojim programima obino upravlja iz Washingtona, a oblikuju ih djelatnici MMF-a koji se tije-kom kratkih misija zadubljuju u brojke u ministarstvima financija i sredinjim bankama, dok odsjedaju u udobnim hotelima s pet zvjez-dica smjetenim u prijestolnicama. Ta razlika nije samo simbolina. ovjek ne moe upoznati niti zavoljeti neku zemlju ako ne razgleda njezinu prirodu. Nezaposlenost se ne bi smjela promatrati samo kao statistika kategorija, kao gospodarsko "prebrojavanje" ni kao broj sluajnih rtvi u borbi protiv inflacije ili u nastojanju da se vrati dug zapadnim bankama. Nezaposlenost su ljudi koji imaju obitelji na ije ivote utjee - a katkad ih i unitava - gospodarska politika koju su predloili stranci, a u sluaju MMF-a, stranci je i provode. U suvre-menom high-tech ratovanju nema tjelesnog dodira. Isputanje bombi s visine od 15 .000 metara omoguava onome tko to ini da ne "osjeti" to ini. I suvremeno upravljanje gospodarstvom provodi se slino. Iz luksuznog hotela ovjek moe beutno nametati odluke o kojima bi dva puta promislio kad bi poznavao ljude ije e ivote tim odlukama unititi.

Statistiki podaci potvruju ono to u selima u Africi, Nepalu, Etio-piji ili na Mindanau vide samo ljudi koji putuju i po podrujima izvan glavnoga grada: jaz izmeu siromanih i bogatih raste, a narastao je ak i broj ljudi koji ive u potpunom siromatvu, s manje od jednog amerikog dolara na dan. I u podrujima u kojima je onkocerkoza iskorijenjena, siromatvo se odralo, unato svim dobrim namjerama i obeanjima koja su razvijene zemlje dale zemljama u razvoju, mahom svojim bivim kolonijama.

Mentalitet se ne moe promijeniti preko noi, a to vrijedi jedna-ko i za razvijene zemlje kao i za one u razvoju. To to su zemlje u razvoju stekle slobodu (najee nakon gotovo nikakvih priprema za samostalno postojanje), nije promijenilo stajalita njihovih bivih ko-lonizatora koji su i dalje smatrali da oni sve znaju najbolje. Koloni-jalni mentalitet, to "breme bijelog ovjeka", odrao se i dalje zajed-no s pretpostavkom da oni znaju to je najbolje za zemlje u razvoju. Amerika koja vodi glavnu rije u globalnom gospodarstvu ima mnogo manje kolonijalne batine, ali i amerika je vjerodostojnost naruena, i to ne toliko zbog njezina ekspanzionizma koji se opravdava "mani-

festnom sudbinom", koliko zbog hladnoga rata tijekom kojeg su de-mokratska naela bila zanemarena zbog sveobuhvatne borbe protiv komunizma.

Veer prije nego to sam poeo raditi u Svjetskoj banci, odrao sam posljednju konferenciju za novinstvo kao predsjedatelj Vijea eko-nomskih savjetnika predsjednika SAD-a. Budui da je domae gospo-darstvo uvelike bilo pod nadzorom, smatrao sam da je sada najvei izazov za ekonomiste rastui problem siromatva u svijetu. to mo-emo uiniti za milijardu i 200 milijuna ljudi diljem svijeta koji ive s manje od jednog amerikog dolara na dan, ili za 2 milijarde i 800 milijuna ljudi koji ive s manje od 2 dolara na dan - a to je vie od 45 posto stanovnika svijeta? Kako ja mogu pridonijeti ostvarenju sna o svijetu bez siromatva? Kako mogu poeti ostvarivati skromniji san o svijetu s manje siromatva? Smatrao sam da imam trostruki zada-tak: da trebam promisliti koje bi strategije mogle biti najuinkovitije za promicanje rasta i smanjenje siromatva, suraivati s vladama ze-malja u razvoju kako bismo te strategije i proveli, te napraviti sve to mogu u zemljama u razvoju kako bi se unaprijedili interesi i brige ne-razvijenog svijeta, bilo da treba pogurati otvaranje njihovih trita ili im pruiti djelotvorniju pomo. Znao sam da su to teki zadaci, ali nikad nisam niti sanjao da je jedna od najveih prepreka s kojom se suoavaju zemlje u razvoju umjetna, posve nepotrebna, i da je s druge strane ulice, u "sestrinskoj" instituciji MMF-u. Oekivao sam da u meunarodnim financijskim institucijama i u vladama koje ih podu-piru nisu svi predani cilju iskorjenjivanja siromatva, ali mislio sam da se u njima vodi otvorena rasprava o strategijama, osobito o onim strategijama koje su se u mnogim podrujima pokazale jalovima i iz-nevjerile siromane. U tome sam se prevario.

Etiopija i borba izmeu politike moi i siromatva

Nakon to sam etiri godine proveo u Washingtonu naviknuo sam se na neobian svijet birokracije i politiara. Ali tek kad sam u oujku 1997., nakon samo mjesec dana rada za Svjetsku banku, otputovao u Etiopiju, jednu od najsiromanijih zemalja na svijetu, potpuno sam

uronio u zapanjujui svijet politike i matematike MMF-a. Godinji dohodak u Etiopiji iznosio je 110 amerikih dolara po stanovniku, a zemlja je pretrpjela dugotrajna suna razdoblja i glad zbog koje je umrlo dva milijuna ljudi. Sastao sam se s premijerom Melesom Ze-nawijem koji je vodio sedamnaestogodinji gerilski rat protiv krva-voga marksistikog reima Mengistua Hailea Mariama. Melesove snage pobijedile su 1991. i vlada je poela predano raditi na obnovi zemlje. Meles, lijenik po zanimanju, poeo je uiti ekonomiju svjes-tan da je za izvlaenje njegove zemlje iz stoljea siromatva potrebna gospodarska pretvorba. Prema svom poznavanju ekonomije, a i po kreativnosti, bio bi na samom vrhu bilo koje skupine studenata na mom sveuilitu. Pokazao je duboko razumijevanje ekonomskih na-ela, a okolnosti u svojoj zemlji poznavao je bolje od mnogih meu-narodnih ekonomskih birokrata s kojima sam morao suraivati u slje-dee tri godine.

Meles je uz te intelektualne sposobnosti bio i estit ovjek. Nitko nije sumnjao u njegovo potenje i njegova vlada nije bila optuivana za korupciju. Njegovi politiki protivnici uglavnom su dolazili iz sku-pina koje su dugo dominirale u glavnom gradu, a politiku mo iz-gubile su njegovim dolaskom na vlast. Ti su ljudi u sumnju dovodili njegovu predanost demokratskim naelima. No on nije bio staromodni autokrat. I on i njegova vlada podupirali su proces demokratizacije, pribliavanje vlade narodu i nastojanje da sredinja vlast ne izgubi dodir s pojedinim regijama. Novi je ustav ak omoguio regijama da glasuju o odcjepljenju, osiguravi tako da politika elita u glavnome gradu, tko god ona jest, ne smije zanemariti potrebe obinih stanov-nika u svim dijelovima zemlje, te da jedan dio zemlje ne moe na-metnuti svoja stajalita drugima. Vlada je to obeanje i ispunila kad je Eritreja proglasila neovisnost 1993. godine. (Budui dogaaji -poput zauzimanja sveuilita u Addis Abebi u proljee 2000. i zatva-ranja nekoliko studenata i profesora - pokazuju koliko su krhka te-meljna demokratska prava, kako u Etiopiji tako i drugdje.)

Kad sam 1997. doao u Etiopiju, Meles se estoko sporio s MMF-om i Fond je suspendirao svoj program zajmova. Makroeko-nomski "rezultati" Etiopije, na koje se Fond trebao usredotoiti, nisu mogli biti bolji. Inflacije uope nije bilo; dapae, cijene su padale.

Proizvodnja je stalno rasla otkad je uspjeno svrgnuo Mengistu.5 Me-les je pokazao da uz ispravnu politiku ak i siromana afrika zemlja moe ostvariti odriv gospodarski rast. Nakon viegodinjeg rata i ob-nove, meunarodna pomo poela se vraati u zemlju. Ali Meles je imao problema s MMF-om. U pitanju nije bilo samo 127 milijuna dolara koje je M M F davao takozvanim Programom zajmova za po-jaanu strukturnu prilagodbu (ESAF je program zajmova s visoko Sub-vencioniranim kamatama namijenjenih da pomognu jako siromanim zemljama), nego i novac Svjetske banke.

M M F ima vanu ulogu u meunarodnoj pomoi. Fond bi trebao prouiti makroekonomsko stanje u svakoj zemlji koja prima pomo i osigurati da zemlja ivi u skladu sa svojim mogunostima. Ako ne ivi tako, sigurno e biti problema. Kratkorono, zemlja moe ivjeti i iznad svojih mogunosti pozajmljujui novac, ali kad tad rauni se izravnaju i tad poinje kriza. MMF osobito mnogo pozornosti pri-daje inflaciji. Zemlje u kojima vlade troe vie nego to uberu od pore-za i strane pomoi esto se suoavaju s inflacijom, osobito ako manjak novca financiraju tiskanjem novca. Dakako, dobra makroekonomska politika, osim inflacije, ima i druge pokazatelje. Pojam makro odnosi se na sveukupno ponaanje, na ukupnu razinu rasta, nezaposlenosti i inflacije. Zemlja moe imati nisku inflaciju ali istodobno ne ostva-rivati nikakav rast i imati visoku stopu nezaposlenosti. Veina eko-nomista smatrala bi da takva zemlja ima katastrofalnu makroekonom-sku situaciju. Za veinu ekonomista inflacija nije cilj sam po sebi, nego sredstvo njegova ostvarivanja: budui da pretjerano visoka inflacija esto uzrokuje nizak rast, a on visoku nezaposlenost, inflacija se ne odobrava. Ali ini se da M M F esto ne razlikuje sredstvo i cilj, i tako zanemaruje ono to je zapravo vano. Zemlja kao to je Argentina moe dobiti ocjenu "A", unato tomu to godinama ima nezaposle-nost koja se biljei dvoznamenkastim brojkama - dovoljno je da pro-raun djeluje uravnoteeno i da je inflacija pod nadzorom!

Ako zemlja ne ispuni odreene minimalne standarde, MMF pre-kida svoju pomo. A kad se to dogodi, obino isto uine i drugi do-natori. Iz razumljivih razloga Svjetska banka i M M F ne pozajmljuju novac zemljama koje nemaju dobar makroekonomski okvir. Ako zem-lje imaju golem deficit i rastuu inflaciju, postoji opasnost da se novac

nee dobro potroiti. Vlade koje ne uspijevaju upravljati svojim ukup-nim gospodarstvom obino loe upravljaju i stranom pomoi. Ali ako su makroekonomski pokazatelji (inflacija i rast) solidni, kao to su bili u Etiopiji, i makroekonomski okvir na kojem se pokazatelji te-melje mora biti dobar. A Etiopija nije imala samo zdrav makroeko-nomski okvir, nego je Svjetska banka imala i izravne dokaze o tome koliko je njezina vlada sposobna i predana rjeavati probleme siro-matva. Etiopija je oblikovala strategiju razvoja ruralnih podruja u kojoj su u sreditu pozornosti bili siromani, a osobito 85 posto sta-novnika koji su ivjeli u seoskim podrujima. Zemlja je korjenito sma-njila izdavanje za vojsku, to je izvanredno postignue za vladu koja je na vlast dola uz pomo vojne snage. Znali su da se novac potro-en na oruje mogao utroiti na borbu protiv siromatva. To je za-cijelo bila onakva vlada kakvoj je meunarodna zajednica trebala po-moi. Ali M M F je prekinuo svoj program za Etiopiju unato njezinim dobrim makroekonomskim rezultatima, ustvrdivi da su zabrinuti zbog proraunskog poloaja te zemlje.

Etiopijska vlada imala je dva izvora prihoda: porez i inozemnu pomo. Proraun neke vlade uravnoteen je sve dok prihodi odgo-varaju potronji. Kao i mnoge druge zemlje u razvoju, Etiopija je naj-vei dio svojih prihoda dobivala od strane pomoi. M M F se brinuo da e se, ako se razina te pomoi smanji, Etiopija nai u nevolji. Stoga su ustvrdili da se proraunski poloaj Etiopije moe smatrati solid-nim samo ako se potronja svede na razinu prikupljenog poreza.

Oit problem u takvoj logici MMF-a bio je da iz nje proizlazi kako ni jedna siromana zemlja nikad ne smije troiti novac na ono za to dobiva pomo. Primjerice, ako vedska da novac Etiopiji za gradnju kola, prema toj logici Etiopija bi umjesto toga dobivena sredstva tre-bala staviti u svoje priuve. (Sve zemlje imaju, ili bi trebale imati, pri-uvne raune za "crne dane"). Uobiajena zaliha je zlato, ali danas njegovu ulogu preuzimaju vrste valute i kamatonosne vrijednosnice. Najee se priuve uvaju u obliku blagajnikih zapisa amerikog Mi-nistarstva financija). Meutim, strani donatori ne daju novac za tu namjenu. Donatori koji su u Etiopiji radili samostalno i nisu se oba-zirali na MMF, htjeli su vidjeti da se grade nove kole i domovi zdrav-lja. Isto to eljela je i Etiopija. Meles je to izrazio jo uvjerljivije. Rekao

mi je da se nije tako teko borio sedamnaest godina zato da bi ga neki meunarodni birokrat uio kako ne smije graditi kole i domove zdravlja za svoj narod nakon to je donatore uspio uvjeriti da oni snose trokove izgradnje.

Stajalite MMF-a nije se temeljilo na zabrinutosti zbog odrivosti projekta. Katkad su se zemlje koristile novanom pomoi za gradnju kola ili bolnica. Kad bi novane pomoi ponestalo, vie nije bilo sred-stava za odravanje tih objekata. Donatori su uvidjeli taj problem i ugradili ga u svoje programe pomoi u Etiopiji i u drugim podruji-ma. Ali u sluaju Etiopije M M F je iznio tvrdnje koje su ile dalje od te zabrinutosti. Fond je ustvrdio da je meunarodna pomo previe nestabilna da bi se na nju moglo osloniti. Meni se inilo da stajalite MMF-a nema smisla, i to ne samo zbog apsurdnih implikacija takve tvrdnje. Znao sam da je pomo katkad mnogo stabilnija nego porezni prihodi koji se mogu uvelike mijenjati ovisno o gospodarskim uvje-tima. Nakon povratka u Washington zamolio sam svoje osoblje da provjeri statistike podatke. Potvrdili su mi da je meunarodna po-mo stabilnija od poreznih prihoda. Na temelju MMF-ovih stajalita o stabilnim izvorima prihoda, Etiopija i druge zemlje u razvoju tre-bale su raunati na pomo iz inozemstva, ali nisu trebale ukljuiti pri-hode od poreza u svoje proraune. A kad se u proraunski prihod ne bi ukljuili ni porezi ni strana pomo, svaka bi zemlja bila u loem stanju.

No u pristupu MMF-a bilo je jo pogreaka. Postoji niz priklad-nih odgovora na nestabilnost prihoda, kao to je izdvajanje dodatnih priuva i zadravanje fleksibilnosti potronje. Ako se prihodi smanje, iz kojeg god izvora dolazili, a ne postoje priuve koje se mogu upo-trijebiti, onda vlada mora biti spremna smanjiti potronju. Ali one vrste pomoi koje ine velik dio prihoda siromanih zemalja poput Etiopije u sebi imaju ugraenu fleksibilnost: ako zemlja ne dobije do-datna sredstva za gradnju nove kole, ona jednostavno tu kolu nee izgraditi. Vladini dunosnici u Etiopiji razumjeli su o emu se radi i znali su da postoji zabrinutost o tome to bi se moglo dogoditi ako se smanji ili prihod od poreza ili pomo iz inozemstva. Stoga su una-prijed odluili to bi uinili u takvim okolnostima. Ono to nisu ra-zumjeli - i to ja nisam razumio - bilo je zato MMF nije uviao lo-

giku njihova stajalita. A mnogo je toga bilo u igri: kole i bolnice za neke od najsiromanijih ljudi na svijetu.

Osim to se nisam slagao s njihovim razmiljanjem o tome kako se treba ponaati prema pomoi iz inozemstva, odmah sam se upleo u jo jedan spor izmeu MMF-a i Etiopije koji se odnosio na otpla-ivanje zajmova. Etiopija je jedan zajam Amerike banke otplatile p