IluminacijeZbirka poetskih prikaza, misli i tri kratke priče.

Josip Luković

Jutarnja misao uz kavu i revolver

Kažem ti, na ovom zidu stajali su mnogi poput nas,negdje su- kažu- načuli

da se s druge strane nalazi Eldorado,u krletki je- kažu-

nemoguće raširiti krila dovoljno da dah slobode ponese misli jednog šengajsterajskog bonvivana,

pa ne čudi faktum da mu je status praesens- šimera.

Pitam te, kako da prošećem više svoju facu

bez cjelova milijuna kapljica prezira od strane usta kontaminirana nagonom,

u začaranom krugu rutine i zakonu mnoštva, u toj nebitnosti,mutnosti i dalekosti, trivijalnosti;

sve te oči koje vide razliku ali ne i sličnost.Što goni oblake da putuju vječnim prostranstvima, 

što daje snagu vjetru da miluje tisuće pripadnika flore i faune;koje tajne skrivaju vrata hladnih i mračnih podzemnih voda,

vječni Had ili pak Demetra koja samaritanski čeka Dionizove učenike za svečanim švedskim stolom,

okrepom nakon trnovitih serpentina spoznaje.U zadnje vrijeme noći su hladne

- ta zar je moguća zima u lipnju?- iskra je iskapila iz mojih moždanih,

puls je izgubljen i žilama kola hladan,

mrtav fluid... Ne, ne bojim se Kere nit bijesa Posejdona 

dok uznemirujem njegove kćeri, bojim se jedino pomračenja Hipokratovih sokova,

posljednjih dana često pigmenti svijetle prelaze u svoje tjeskobne ekvivalente,a tamo, s druge strane ovog zida

oblaci poput malih barki plove ka sunčanoj strani neba i impresioniraju svoje jednokratne putnike

divnim i detaljnim posljednjim veltanšaungom. Zar pjesnika nazvati hohštaplerom ?

Samo korak je još do idile, ta infernalnije od ovoga ne može,

zar ne dragi pjesniče ? Pođimo u zemlju jutarnje zvijezde,

ta ipak je sve ovo samo san, a spavač se prilikom uznemirujućih podražaja

njegovog limbičkog sistema u grčevitom trzaju budi iz agonije.

Ootvori i ti pjesniče oči,

iza zida čelična kulisa se diže i tvoja krila su slobodna,

o bježi moj albatrose, bježi u visine, u slobodu,

u svoj novi san!

Sanjiva misao

Miris daha u predvečernji sat. Na drugoj stanici, misli razbacane, u pijavici boli.

Etanol fermentira poput suputnika ka varljivoj, nejasnoj noći;

koraci blijede.

Poput utvare na kućnom pragu, Fantoma anemične slobode,

dolazim ti, pokazujem put;

put u mračan ocean agonije, šahovnicu sna,

u maglu dima što nestaje (?) u utrobi, u utrobi poput fetusa u sigurnosti majčine postelje

ispijam gutljaje pjenušavog cijanida. Poput dima, nastajem; nestajem. Utvara u horizontu... san.

Šuma straha

U kasnom satu usred nemirne, olujne noći

umorne oči sklopile su kapke, taj mramor teški kameni okvir.

Na prozoru horizonta svijesti dah postaje dublji, kroz umorna korita teče uzburkan,

hladan fluid, popraćen prodornim nokturnom

sa prozorske daske pod umjetničkim ravnateljstvom

ledenih zraka mjeseca.

Nejasan dodir, po naježenoj koži

hladan čelik ruši utvrde mladog srca; miris izdaje.

U mračnom tunelu ocrtava se nejasan, amorfan oblik,

hladan povjetarac miluje mi svijest. Otkucaj jutarnjeg sata

dolazi mi poput ruke spasa kakva ribiča, koji konfrotira bjesu Posejdona, u nejasne, sanjive jutarnje sate.

Le brouillardKroz poluraspadnute neuronske krugove,

na rubu neurastenije,zadihano probijajući se

kroz serpentine uznemirene amigdalei zloupotrebljena sjećanjaprobija se slabo svijetlo.

Opijeno serotoninskim sokovima,i oceanu dopamina,

probija se do efektora izazivajući tako slabe kontrakcije

prirodnog perpetuum mobilea.

Svjetlost, ako tako nazovemo taj mali impuls svijesti,

koji stoji na rubu bitka i ništavila,tako slab a opet dovoljan,u tom labirintu iskustva,

i u trenutku izbezumljenosti tijelapoput crva nagriza utrobu, 

ostavljajući za sobom fjordove u svijesti.

Oh, fjordovi, svijesti, kako pjesnički izrečena 

disocijacija mladog duha,ta Heideggerovska fuga

koja poput sunca osvjetljava biće,no katkada poput sirene milozvučnim glasom,

ta svijetiljka leptiru sprži krila.,

Noćni voz

Stezanje želuca,uzburkana, hladna krv,

osjećam prisutnost,hladan dodir; opća slabost,

zalazak ljetnjeg sunca.Nebo je mutno.

Tu je,poput opijuma oduzima mi razum.

u maglovitom horizontu ocrtava se lik;dalek, mračan, poput sjene.

Odzvanjaju koraci,polagan dah.

Mučnina.

Pogled u beskraj

Lagan povjetarac,valovi.

Miris slobode,san.

Kroz pejzaž svijestirazum baca svjetlo,

put je ravan;Razbijena je disonanca bivstva.

Oluja je prestalai nastupa proljeće.

U velikoj iluziji opstanka,okovi nagona su skinuti.

Borba je svršena,iako strašnih, nepovratnih posljedica,

ali nevidljivih pod povezomapsolutne slobode.

Spleen

sjena sunca nadvila se nad plato svijesti, blago urezujući put zaborava, rušeći pritom svijetove bajne, što stvorile su iluzije sjajne. 

Strah, neizvjesnost, 

udah, grčeviti stisak. 

Krv.

Disonanca se širi preko alikvota divnih, u toj zagušujućoj ružnoći svojoj, 

gubeći svaki smisao, do samog pojednostavljenja.

Fuga

Grčeviti stisci nagrizaju utrobu,umoran dah sa mirisom razočaranja.

poneki trag prodornog zvuka iz birtijeurezan u molekule zagušljivog vonja zamračene sobe.

tko su ovi ljudi ovdje ?koja je ovo zemlja ?koje je ovo vrijeme ?

tijelo u bunilu podrhtava.

Šečem vlažnim, vijugavim gradskim ulicama,pljuvačka se razvlači po kolniku, dok ju stotine automobila 

gaze.Neonska svjetla vire na prozorima obližnje zgrade,

pseći izmet na zelenim vlasima sviježe pokošene trave,snošaj u grmlju.

bljesak, pucanj, šuljanje...pokraj mene neka pijandura vraća majci zemlji njeno blago.

dolazi velika crna sjena...otvara usta...zbogom !

Pogrešna transmisija

"Zakoni stoje slijeva i zdesnako granitne stijene visoko do neba.

(...)I tako čekam da se sve raspline:

te granitne stijene, ta smrt na logu,da kažem zbogom svijetu, čovjeku i bogu."

(M. Krleža, Čovjek osuđen na smrt)

S nostalgijom u mislima pišem ti epitaf o jednom minulom danu. Nestrpljivo ti želim priopčiti o palom licu, o maski što mijenja oblik u plazmu, o matiranom kralju ispod oštrice nagomila bijesa. Karta je kupljena i od sutra napuštam I... zauvijek. Više ne poznajem ovo mijesto, niti ovo sunce što nebom

plovi niti ovu travu što poput sablje prkosi uznemirenom, mračnom nebu. Pogrešna poruka otplutala je u boci i zabava je sad uzbuđenom super-egu dok s roditeljskom ozbiljnošću prstom maše; requiem

aeternam dona eis Domine. Ovdje se temelji ruše, ovdje tlo podrhtava, ovdje osmijesi blijede, a tamo, tamo negdje, kažu, postoji izlaz iz ove preobražene noći. Ulice su ovdje duge i hladne, prepune

razočaranja i krvavih ostataka umjetnosti u sinkreziji sa izbaćenim sadržajem oslabljene utrobe. Sada te napuštam, pripreme za put su u punom jeku, koferi su već davno zapakirani, karta je u džepu,

zajedno sa ostalim dokumentima. Lacrimosa... amen. Šaljem ti najlijepše pozdrave i želim ti dug i lijep život.Pozdravi mi Nia-Nyu i Moranu,najavi me na posjetu. Zbogom mon cher ami.Tvoj uvijek vjerni

A ."No druga sad sudba na tržištu prože,naš vrtlog, razbuđen od škrguta živa; za tisuće kila konjskoga mesa i kože

sad se kupuje lokomotiva" - Molitva za umrle, S. A. Jesenjin

Noćne vizijeGle tamo, udovi kako plešu,dok gospodar im belu kartai polimorfan lik u ogledaluu očima mu vidim podvalu

dok vjetar mu šapuće Sparta, Krvavi fluid puni mi čašu.

Gospode, tvoju riječ kraj srca držim,ta kako da se drugome privržim,

u ovom apsurdnom teatrusvak' drži petnaestu kartu

gdje skelet drži zakrvavljenu kosu,krasan Vaš ditiramb da dobiti ću po nosu.

ispod kreveta vonj se stvara,već mi sunce kradeš,

i duh mi ždereš,no ne bojim te se Polifemu,

na putovanju svom burnom, koračam svome danu.gle, tamo, udovi kako plešu

dok gospodar im Aherontom plovi, u Haronovoj lađi,krvavi fluid puni mi čašu.

Suza mladog Hijacinta

Srce tvoje, sad, za ljubavlju zjapi,u dobu tom učmalom i mračnom,gdje poput pasa, sad, bijesni kruže

u potrazi za duhom, isuviše još zdravim.

Ta ide ta gomila, neskladu draga,uzdiže u zrak tašte sad nade

da sunce im dušu gladnu iscrpipa prazne tad lešine pored puta baca.

Nek' svaki sad nesretnik upozorenje vidikad zakruli taština, duša tad pati,

na licu tom suza sad zlatiugasli sjaj mladog Hijacinta.

Misao o minulom ljetu

Sjedim sam, uz pokoji kolutić dima koji laganim izdahom odbijam kroz sužene usne,

na mjestu raspadnutog bratstva, u nejasnoće podmukle ljetne noći.Počinje kiša i lišče tiho rumori, 

uz gotovo popijeno pivo sjećanje navire u svijesti,

poput olovnog daška umiruće stvarnostikoja na odru u ironiji bivstva negira samu sebe. 

zora negdje u krošnji pospano drijema, sve je mutno u toj mramornoj mirnoći,

je li to ono što nekoć smo zvali ljubavi spram onostranom,ili pak vapaj u lijene izgubljene sate?

Ne znam, zaboravih, davno se to zbilo,davno je glazba izgubila samoću,

i tako u odrazu kišnice nakupljene na otpalom listu,zazivam vrijeme da se ponovno vrati.

obrisi okolni u nejasnosti tihoj,diskretan su šapat, 

možda to su glasovi u jeci, davno minulog djetinjstva na obzorju vremena.

-jesu li to slike, neproživljene mladosti,iskrivljenog sjećanja babljeg ljeta u sutonu tihom,

ili samo snovi što prožimajusvakidašnjicu tmurnu, sivu i umornu 

od nedosanjane noći?

Apologija modernog Hijacinta

Kasno u večer miris noći duh mu mamik'o utvaru kakvu, mjesec ga zove,

da po hladnim ulicama grada u tami,u nejasnom satu, oduzima mu snove.

Posljednjim pozdravom odlazi po strani,u neizvjesnom pravcu na nepoznatim ishodom,

ka svijetu koji svojom djecom se hrani,i gdje krila u agoniji lamaču pod galopom bijesnim.

U toj bijedi, tako, bijeg svoj traži,i 'zalud škicajuć' umara svoje oči,

nit svjetla nit' trunke nade na tom nebu za njeg više nema,nad ambisom gladnim dok on anemično stoji.

K'o ranjenik na fronti, proboden srdžbom, on će sad pasti,nek' smrt mu sad bude gorka osveta vama,

pored izlučevina velegrada nek' slobodoumnik sad trune,ta oslabljena utroba u lokvi od blata.

O najavi preobražene percepcije s onu stranu realisa

Kažiprst se zaustavlja, dah usporava,podižem branu i stavljam pred zid demanta 

bilo kakvu filtraciju slobode.Neka misao sama sebi stvara referencu,

ratio neka odmor traži.U dugačkom hodniku sa bezbroj vrata,

tražim prostoriju prostranu i stranu,gdje tišina u kraljevstvu biva,

misli individualno razvijaju svoje potomke,bez gostovanja neželjenih struja,

bez uznemirujućih vjetrova što izviru iz pukotina fantazme,uzimam vodootporni flomaster i crtam si osmjeh.

U velikom prostranstvu te tajnovite sobe,u polukatu nagomilanih osjećaja,

povlačim zastore i liježem u krevet

sklapam oči i odlazim u sublimativna stanja u svojoj utvrdi zvanoj- ja.

¸ Jesen,1999.

Jutarnjim zadahom probijala se prva difuzna zraka sunca kao prolog u još jedan tmuran, jesenji dan sakriven iza mučnog vela disperziranih kapi, konformistički ustrojeniih uvjetovanim utjecajem trenutačne ciklone, sasvim prirodne za ovo doba godine.Zvukovi automobila u crescendu, zajedno sa distorziranim zrakom, prolomljenim grubim frekvencijama, tako tipičnim za prosječno kućanstvo,trgnuli su A. iz tamnog i mutnog oceana podsvijetsti i vratili ga u nešto, što se opisuje pod pojmom ''realitet''. Uz pokoji nagli napad žgaravice, okus ustajale krvi u ustima i miris svježe kave, što se tiho šuljao u sobu kroz niski prostor između vrata i poda, A. lagano otetura do kupaonice gdje je naumio obaviti svoju uobičajenu, rutinsku jutarnju higijenu. Mutan pogled u zrcalu, lagane bore što su se ovile oko njegovih djetinjih očiju, pogled dubok kao ambis, mračan, bez znakova života; divna uvertira u novi dan, pomisli A. Čaša puna tople, mirisne kave, dim cigarete, koji kao da stvara pomalo ekspresionističku presliku izvanjskog svijeta,van njegova sigurna četiri zida.Odjednom iz sobe začuje glas, dubok, nejasan, gotovo zagroban, ali nedovoljno glasan da A. jasno razumije sadržaj; koliko je uspio shvatiti, učinilo mu se kao da nešto citira, ali ipak, s prizvukom imperativa. A. ostane sjediti za kuhinjskim stolom i lagano ispijati kavu kad mu pažnju zaokupi nagli udar kapljice, oslobođene od mnoštva, i u trijumfalanom padu ali s rezultatom katastrofalne disperzije ideje; očita nemogućnost nultifikacije, spoznaja o ograničenosti prava, za koja je već pod normalno se boriti, kapital za koji se smatra da je unaprijed zagarantiran uz maksimalno proizvoljno djelovanje, kontrolu, koja je izvor sasvim normalnoj motivaciji za rušenje barikada tuđih dvoraca i babilonskih kula prirode. Kao rezultat oslobođenja te male kapi u kuhinjskom sudoperu, činila se sekunda apsolutne slobode (?) -- pomisli A. -- ali opet, uvjetovane gravitacijom.Labuđev pjev, koraci u pijesku blijede, njihovi tragovi postaju sve plići, brane između glagolskih vremena isprekidane malenim pukotinama, realis ispremješan sa šarenom, uzburkanom olujom fantazme.A.-u se pričini zvuk, nagli poput eksplozije a prodoran poput dječjeg plača, što je dopirao iz radio aparata, sve udaljenijim, stvari oko njega gubile su svoju dimorfnost, svoj oblik, zvukovi su se pretvorili u ne podnošljive disonance; miris amonijaka, emesis, indiferentni obrisi likova koji su nalikovali na ljudske.--Ne, ništa od toga nije stvarno gospodine A., probudite se, začuje odjednom te pred sobom ugleda dobro poznato lijepo žensko lice u bijeloj kuti kako sjedi nasuprot njega i pažljivo ga promatra.

Poniženi i uvređeni modernog dobaI. Nijemi vapaj

Prvom tuberkuloznom zrakom sunca, iz dubina onoga što označavamo pid pojmom "čovjek", posljednjih trzaja moje biti, mojih snova, genetskih tendencija i elementarne ljudske slobode, povlači me hladna ženska ruka, pripremajući me za novi ciklus ispitivanja granica potencionalnog opstajanje ratia, intellecta. Animal rationale ? Po kojoj osnovi ? Za vrijeme doručka zavladaju mojim hipokampusom pripremajući me za novi ciklus izmjene tame i svijetla. Tunel je dugačak a svijetlost na njegovom kraju toliko slabašna, popraćena Tišinom i jednoličnim sthovima:"requiem aeternam dona eis domine". Da, ova camera obscura subliminarnih fragmenata još ne izviđene stvarnosti moj je dom, moja prva ljubav, prijatelji- moj svijet. Oko mene prolaze razni ljudi, različitih prilika, dobi i stajališta: vjernici, nevjernici, bogati i siromašni; često dobacuju osuđivačke poglede, pogrbne riječi, bez mjere i bez računa- moja su porota, sudac i perfidni krvnik. u toj osjetilnoj maglovitosti razbacanih impulsa po kome neokorteksu provodim dane u naručju svog tamničara, koji sa maskom blaženstva i patnje izmamljuje religiozne osjećaje suosjećanja slučajnih, ali svojevoljnih gledaoca u ovom antiteatru. Tihim izdasima otkucava moj sat, drhtavim dahom iscrtavajući maglicom geometrijske oblike pored šarenih svijetla velegrada, mirišljavih pekara, dućana prepunih različitih slatkiša ili glomaznih, futurističkih tramvaja moga rodnog grada. U početku su mi dani bili nevjerojatno dugi, vječni, neprolazni, ali i to se s vremenom relativiziralo i sada je već sve to jedan veliki "danas", sa jedinom razlikom u količini luxa obuhvaćenih kroz moje poluotvorene očne kapke. Doručak mi je sve obilniji a puls ga vjerno prati u dijametralno suprotnom odnosu; uskoro napuštam ovaj svijet u maloj povorci prema nepoznatom domu; quali artifex pereo, zatvaram oči, odlazim sa ovoga-kako schopenhauer kaže- najgoreg od svih mogućih svijetova, a tako sam htio biti prijatelj, sin, muž, otac i sve to na što, kažu, svatko ima pravo zagarantirano poveljom o ljudskim pravima, ustavom- htio sam biti čovjek u ovom neljudskom svijetu, a ne ĺeš u prekrasnoj žili kucavici pored šetnice moga voljenoga grada zvanoj-Sava. Misli mi prelaze u decrescendo, dah ocrtava posljednje relikvije iznad moje glave i uskoro ću biti samo mrtvo slovo na papiru opijenog pjesnika, sjećanje vas, mojih jedinih prijatelja, jedan mali neuronski krug u vašem hipokampusu... neka, možda upravo ta milivoltaža u vašem umu pokrene neku promjenu, neki ''domino efekt svijesti'', možda u budućnosti će postajati svijet sa jednakim potencijalom za sve nas, možda će ''krivda'' i ''pravda'' biti samo arhaizmi povjesnog osvrta na društvenu problematiku morala, beletristička misao poput srednjeg vijeka za današnji kontekst. Neka tih par milivolti bude nazvano imenom ''Nada''.

II. Pogrešan broj

21. Listopada, Dnevnik gdina G.:

Rano ujutro, negdje oko 8, možda pola devet, dok sam još ispijao prve gutljaje kave i odbijao kolutiće dima iz svojih usta prema poluotvorenom prozoru moje uredske kancelarije na trećem katu ulične zgrade, nagla zvonjava telefona, poput strijele se prolomila kroz moje jutarnje ljenčarenje i svojom upornošću me prizivala na taj mali ali trenutno gotovo nemogući pokret podizanja slušalice, samo da barem na trenutak obustavim taj užasan limeni zvuk. Laganim pokretom prislonio sam slušalicu na uho i namrštena lica, nakon otprilike minute demonstrativne šutnje, teško izgovorio: ''Halo?''. Na drugom kraju telefona progovorio je uplakan ženski glas popraćen nervoznim udisajima kako mi pokušava nešto reći, no i dalje, poputno nerazumljivo. U prvi mah, pomislio sam kako je to jedna od čestih šala koja je kod omladine, u zadnje vrijeme, poprimila izrazitu popularnost. Ukratko sam odbrusio nešto, spustio slušalicu i vratio se svojoj dnevnoj rutini. Taman kada sam već počeo zaboravljati na taj neobičan događaj, zvono je ponovno prodrlo mojim uredom poput groma i telefon me ponovno opominjao da imam poziv. Podigao sam ponovno slušalicu i sada je glas bio mirniji, ali su riječi bile prožete nekom neobnjašnjivom jezom, boli. Glas sa druge strane telefonskog aparata polutihim intenzitetom i rezigniranim tonom molio me za pomoć. ''Dovraga, ovi klinci zaista nemaju ukusa više sa tim svojim šalama''- pomislih i kada sam taman već nakupio dovoljno argumenata i volje da krenem očitati im bukvicu, začujem tupi udarac i bijesan urlik pomiješan sa tihim jecajima. ''Šta je sada ovo ?''. Prekrio sam mikrofon dlanom i nastavio osluškivati zvukove koji su svakom sekundom poprimali užasnije značenje. Počeo me obuzimati strah. Htio sam nešto napraviti ali pri svakoj takvoj pomisli javljala bi se i ona druga, tako tipična za ljude, koja bi glasila otprilike: ''A šta me se to tiče ? Šta ja tu uopće i mogu ?''. Tako u nedvoumici proveo sam za telefonom još 15-ak minuta nakon čega me iz tih jezivih misli i lagane ugode zbog spoznaje da sam na sigurnoj udaljenosti i sigurnosti svoga doma, daleko od takvih zvukova, trgnuli su me nagli muški urlici, par tupih udaraca i jedan snažan metalni zvuk nakon čega su se čuli još jedino teški koraci i nakon toga zagrobna tišina. Ostao sam za telefonom još nekoliko minuta nakon kojih sam poklopio slušalicu, par puta duboko udahnuo, ispio naiskap čašicu rakije, zapalio cigaretu i pokušao što prije zaboraviti neugodne događaje kojima sam sasvim slučajno svjedočio.

.......

14. Ožujak, Iskaz gospođe S.

Negdje iza 15 sati nakon što sam se vratila iz kupivine, upalila radio i počela kuhati ručak za svoje unuke koji me posjećuju svaku nedjelju. Dan je bio oblačan, prohladan, baš jedan od onih kada ti se apsolutno ništa neda. Na radiju su svirali veseli taktovi na Narodnom radiju, kuhinjom se širio miris kuhanog mesa u juhi, pure, mlinaca i domaće orahnjače koju moji unuci naprosto obožavaju. Krenula sam prema šalteru kako bih uključila stroj za mljevenje oraha kada sam u stanu iznad sebe čula nagli, tupi udarac kako prolazi kroz pod i odzvanja mojim plafonom. ''Kog vraga pak danas delaju ? Pa kaj ni u nedjelju nemreju biti mirni?'' tiho sam izgovorila i nastavila sa kuhanjem. Nakon toga uslijedila je vika. Lupanje se povećalo i jednostavno, odlučila sam pozvati policiju. Nakon nekih pola sata čula sam zvono na njihovim ulaznim vratima i odmah sam znala da je stigla policija. ''Nikada nisam bila preosjetljiva baba koja ne razumije djecu, ali, Bože dragi, ovoga puta to je zaista prevršilo svu mjeru. Ne znam što ta djeca gore rade, mislim da su oboje ne zaposleni, u braku tek od kraja prošle godine, ali to kaj oni rade, sam Bog bi znal ! Ja se bojim da on nju ne tuče, jer ne znam kak bi drugačije objasnili tu buku.''

....

3. Prosinca, Iz razgovora sa sestrom:

''Što je najtužnije, ja sam to sve znala, ali šta sam mogla oko toga ? Molila sam ju da se obrati nekome za pomoć, da ode od njega, da ode samnom u Austriju. Ali ona je uvijek nalazila opravdanja za sve to, i naravno, stalno je ponavljala da ga voli. Ja nisam više mogla slušati te njene jadikovke, trpiti njenu slabost, njenu glupost i dala sam joj ultimatum: ili nek' se makne od njega i prijavi ga za zlostavljanje ili nek' me prestane gnjaviti i tuliti mi na telefon i potom ne činiti ništa.''

....

24. Srpnja,Iz osobnog dnevnika:

Ne mogu više ovako. Totalno se promjenio, sve je agresivniji i sukobi su gotovo svakodnevni. Ne želim zamarati obitelj s time niti prijatelje, ne želim niti da znaju za to. Susjeda je već par puta zvala policiju i izgleda da već sumnjaju. Odvratno mi je sve to. Želim se samo maknuti. Ali, kamo ? Svijet nije bajka, to već odavno svi znamo, ali, ono što očito ne znamo jest to da vrlo često može postati pakao. Par loših odluka i obilježen si, upropašten za cijeli život. Mislim da ću uskoro pobijeći.

...

24. Listopada, Iz novina:

Jučer oko 13.30 minuta policija je u stanu br. 5 u ... ulici pronašla dekapitirano tijelo mlade djevojke na podu između gomile razbijenih staklenih boca, odjeće, papira i ostalog. Policija je prvo sumnjala na provalu zbog nereda koji su zatekli no daljnjim uvidom u mjesto zločina mogućnost provale je odbaćena. Žrtva je prije ubojstva brutalno pretučena, mučena a autopsijom je utvrđeno da je bila i dugoročno zlostavljana. Istražitelji su kasnijom istragom ustanovili da je žrtva netom prije napada pokušala, unatoč teškim tijelesnim ozljedama doći do telefonskog aparata i nazvati policiju no zbog težine ozljeda glave i potresa mozga, zabunom je nazvala pogrešan broj.