K. Jaspers Pitanje krivnje o političkoj odgovornosti Njemačke

8/7/2019 K. Jaspers Pitanje krivnje o politikoj odgovornosti Njemake

1/122


2/122

BibliotekaPosebno izdanje

Urednici

Kruno Lokotar

Ivana Sor

Grozdana Cvitan

Glavni urednik

Kruno Lokotar

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveuilina knjinica - Zagreb

UDK 172.317.022.2

329.18(430)"1933/1945":17

JASPERS, KarlPitanje krivnje : politikoj

odgovornosti Njemake / Karl Jaspers ;

. - Zagreb : AGM,

2006. - (Biblioteka Posebno izdanje)

Prijevod djela: Die Schuldfrage.

ISBN 953-174-270-7

I. Nacizam -- Njemaka -- Pitanje

odgovornosti II. Krivnja Filozofsko

utemeljenje III. Kolektivna krivnja --

Filozofsko utemeljenje IV. Odgovornost --

Filozofsko utemeljenje

460505078


3/122

Karl Jaspers

PITANJE KRIVNJE

politikoj odgovornosti Njemake

S njemakoga preveo

Boris Peri


4/122

Copyright by Piper Verlag GmbH, Mnchen 1987


5/122

PREDGOVOR

Iz niza predavanja duhovnoj situaciji u Njemakoj, odr

anih tijekom zimskog semestra 1945.-1946., ovdje se

objavljuje sadraj satova na kojima je bilo rijei pitanju

krivnje.

Svim ovim izlaganjima elio bih kao Nijemac medu

Nijemcima poticati jasnou i slonost, kao ovjek medu

ljudima sudjelovati u naem zalaganju za istinu.

Heidelberg, travnja 1946.


6/122

UVOD U NIZ PREDAVANJA

DUHOVNOJ SITUACIJI U NJEMAKOJ

U Njemakoj se moramo zajedniki duhovno snai. Mi jo

ne posjedujemo zajedniko tlo. Nastojimo se okupiti.

To to vam izlaem izniklo je iz meusobnih razgovora,

koje svi mi vodimo, svatko u svom krugu.

Spram misli koje iznosim svatko se mora odrediti nasvoj nain - ne treba ih olako uzimati kao valjane, ve bi

ih valjalo razmotriti - ali ne treba im ni jednostavno pro

tusloviti, ve ih iskuati, predoiti i provjeriti.

elimo nauiti razgovarati jedni s drugima. To znai

da ne elimo samo ponavljati svoja miljenja, ve utito drugi misli. Ne elimo samo tvrditi, ve razmiljati u

kontekstu, oslukivati razloge, biti spremni da doemo

do novog uvida. elimo pokuati zauzeti drugo stajalite.

tovie, mi jednostavno elimo traiti ono to nam pro

turjei. Zahvaanje zajednikog u proturjenom vanije

je od brzopleta uvrivanja stajalita koja se meusobno

iskljuuju zbog ega razgovor zavrava kao bezizgledan.

Tako je lako zastupati razliite afektivne prosudbe; mirno


7/122

neprestance nadilaziti tvrdnje i prodirati u podruje istine.

Lako je posegnuti za nekim miljenjem i drati ga se, ne

bi li se izbjeglo daljnje razmiljanje; teko je, naprotiv,

napredovati korak po korak i nikad se ne opirati daljnjim

pitanjima.

Moramo ponovno uspostaviti spremnost na razmiljanje,

to podrazumijeva da se ne opijamo osjeajima ponosa,

oaja, srdbe, prkosa, osvete, prijezira, ve da te osjeaje

"stavimo na led" i vidimo to je zaista posrijedi.

Ali za meusobni razgovor vrijedi i obrnuto: lako je sve

misliti neobvezatno i nikad ne odluivati; teko je donijeti

istinsku odluku u svjetlu miljenja, otvorenog prema svim

stranama. Lako je govorom izbjegavati odgovornost;

teko je pridravati se odluke bez svojeglavosti. Lako je u

svakoj situaciji slijediti i najmanji otpor; teko je drati se

zacrtana puta, predvoen bezuvjetnom odlukom kroz svu

pokretljivost i savitljivost miljenja.

Na izvorite stiemo kad smo zaista u mogunosti

govoriti jedni s drugima. Stoga u nama mora ostati neto

to e vjerovati drugome i zasluivati povjerenje. Tad e u

uzajamnom razgovoru postati mogua ona tiina u kojoj

se zajedniki oslukuje i uje to je istinito.

Zbog toga neemo osjeati srdbu jedni prema drugima,

ve emo pokuati zajedno pronai put. Afekt se protivi

istini govornika. Neemo se patetino busati u prsa kako

bismo uvrijedili drugog, neemo samozadovoljno hvaliti ono

to je miljeno samo da bi uvrijedilo druge. Ali ne smije biti

ograda obazrive suzdrljivosti, blagosti kroz preuivanje,

utjehe kroz obmanu. Ne postoji pitanje koje ne bi smjelo


8/122

biti postavljeno, nikakva srcu prirasla samorazumljivost,

nikakav osjeaj ni ivotna la koje bi trebalo tititi. Ali

pogotovo ne smije biti doputeno da jedni druge izazovnim,neutemeljenim i olako donesenim sudovima drsko udaramo

u lice. Mi spadamo zajedno; kad meusobno razgovaramo,

moramo osjeati nau zajedniku stvar.

U takvom govoru nitko nije sudac drugome, svatko je

ujedno optuenik i sudac. Sve ove godine sluali smo kakodrugi ljudi postaju prezrivi. S time ne elimo nastaviti.

Ali to nam uvijek uspijeva samo djelomice. Svi mi teimo

tome da se opravdavamo i kao snage koje se osjeaju

suparnikima meusobno optuujemo. Danas se moramo

staviti na kunju otriju nego ikad. Sljedee nam mora biti

jasno: tijek stvari kao da namee kako je u pravu uvijek

onaj koji je preivio. Uspjeh nam, ini se, daje za pravo.

Tko pliva gore, misli da je pri istini dobre stvari. U tome

lei duboka nepravda sljepila za posrnule, za nemone, za

one to su ih dogaaji smlavili.

Tako je bilo oduvijek. Takvo je bilo prusko-njemakobuanje nakon 1866. i 1870., koje je uasnulo Nietzschea.

Jo neobuzdanije bilo je buanje nacionalsocijalizma iz

1933.

Sad se moramo sami zapitati ne podlijeemo li opet

jednom drukijem buanju, ne postajemo li samopravedni,

izvodei legitimnost iz svoga pukog preivljavanja i injenice

da smo patili.

Mora nam biti jasno: za to to ivimo i preivljavamo


9/122

titom snagom. Ne pripisujmo si legitimnost koja nam ne

pripada.

Kao to je danas svaka njemaka vlada autoritarna vladakoju su postavili Saveznici, tako svaki Nijemac, svatko

od nas, svoj dananji djelatni prostor zahvaljuje volji ili

doputenju Saveznika. To je strahovita injenica. Istinitost

nas prisiljava da je nijedan dan ne zaboravimo. Ona nas

uva od obijesti i ui skromnosti.

Danas, kao i uvijek, postoje ozlojeeni ljudi, koji smatraju da su u pravu i svojataju zasluge postignute uz tudu

pomo.

Nitko ne moe u potpunosti izai iz te situacije. I sami

smo ozlojeeni. Neka se ozlojeenost proisti. Mi se borimo

za istou due.

U to ne spada samo umni rad ve i njime potaknut rad

srca. Vi koji sluate ova predavanja osjetit ete suglasje

ili otpor, a i sam se osnovom svoga miljenja neu kretati

bez uzbuenja. Ako u jednostranom predavanju faktiki

i ne razgovaramo jedni s drugima, ne mogu izbjei da se

netko osjeti gotovo osobno pogoen. Unaprijed vas molim:

oprostite mi ako vrijeam. Ja to ne elim. Ali sam odluan

da se to je mogue razboritije okuam u najradikalnijim

mislima.

Razgovaramo li jedni s drugima, stjeemo vie od nae

vlastite povezanosti. Na taj nain stvaramo neizostavnu

osnovu za razgovor s drugim narodima.Na krajnjoj otvorenosti i iskrenosti ne poiva samo na

e dostojanstvo - koje je mogue i u nemoi - nego i naa

vlastita prilika. Svakom Nijemcu namee se pitanje hoe li


10/122

krenuti tim putem uz opasnost svih razoaranja, uz opasnost

daljnjih gubitaka i lake zloupotrebe od strane monih.

Odgovor glasi: taj put je jedini koji e nau duu spasiti odizopenja. Moramo vidjeti to e se na njemu zbiti. On je

duhovno-politiki izazov na rubu ponora. Ako je uspjeh

mogu, onda je to samo dugorono. Jo dugo nam nee

pristupati s povjerenjem.

Stav ponosne utnje za kratak rok zacijelo je opravdana

krinka, iza koje emo predahnuti i pribrati se. Ali on epostati samoobmanom i lukavtinom spram drugog ako

si dopusti da se prkosno skriva u sebi samom, da spreava

jasnou i uzmie pred potresenou zbiljom. Ponos koji se

pogreno smatra mukim, a zapravo uzmie, uzima utnju

kao posljednje preostalo borbeno djelovanje u nemoi.

Uzajamni razgovor danas je u Njemakoj otean, ali on

je i najvea zadaa, jer smo medu sobom izrazito razliiti

po onom to smo doivjeli, osjetili, eljeli i uinili. Pod

platem iznuene, vanjske zajednice skrivalo se ono to je

puno mogunosti i sad se moe razvijati.

Moramo nauiti suosjeati i vidjeti potekoe u posverazliitim situacijama i stavovima.

U osnovnim crtama nama Nijemcima danas je moda

zajedniko samo negativno: pripadnost jednom dravo

tvornom narodu, do kraja poraenom, izloenom na milost

i nemilost pobjednicima; nedostatak zajednikog tla koje bi

nas sve povezivalo; rasutost: svatko je u bitnome oslonjensam na sebe, a ipak je svatko ponaosob bespomoan. Za

jedniki nam je nedostatak zajednikog.


11/122

U utnji pod nivelirajuim govorima javne propagande

tijekom tih dvanaest godina zauzeli smo razliite unutarnje

stavove. U Njemakoj danas nemamo jedinstven ustrojnaih dua, vrednovanja i elja. Zbog onog u to smo sve

te godine vjerovali, to smo smatrali istinitim, to nam

je bio smisao ivota, unutar sebe toliko odmicalo, nain

preobrazbe sada mora biti razliit za svakog pojedinca.

Svi se mi preobraavamo. Ali nismo svi poli istim putem

prema novome tlu zajednike istine koje traimo i koje enas sve objediniti. U takvoj katastrofi svatko ima pravo

dopustiti pretapanje prema novom roenju, bez straha da

e time izgubiti ast.

Sadanje ukazivanje razlika posljedica je injenice da

dvanaest godina nije bila mogua javna rasprava i da se

ak i u intimnom ivotu sve to je predstavljalo opozicijuograniavalo na najintimnije razgovore, suzdrane dijelom

ak i prema prijateljima. Javan i sveopi, stoga sugestivan i za

omladinu koja je u njemu stasala gotovo samorazumljiv, bio

je samo nacionalsocijalistiki nain miljenja i govorenja.

Budui da danas opet moemo slobodno govoriti,

nalazimo se kao da dolazimo iz razliitih svjetova. A ipak

svi govorimo njemakim jezikom, svi smo roeni u ovoj

zemlji i ovdje nam je domovina.

elimo pronai put jedni k drugima, razgovarati jedni

s drugima i nastojati se meusobno uvjeriti.

Naa poimanja dogaaja bila su razliita do nepomi

rljivosti: neki su itav taj lom kroz iskustvo gubitka na

cionalnog dostojanstva doivjeli ve 1933., drugi od lipnja

1934., neki 1938. s pogromima nad idovima, mnogi od


12/122

1942., kad je poraz postao vjerojatan, ili od 1943., kad je

postao izvjestan, a neki tek 1945., kad je zaista uslijedio.

Prvima je 1945. bila osloboenje novih mogunosti, za drugeto su bili najtei dani jer su donijeli kraj pretpostavljenog

nacionalnog carstva.

Neki su radikalno gledali na uzrok nevolje i izvukli pouke.

Oni su se ve 1933. nadali intervenciji i ulasku zapadnih

snaga. Sad, kad su vrata njemake tamnice zatvorena, oslo

boenje moe doi samo jo izvana. Budunost njemakedue bila je vezana uz to osloboenje. Da unitenje njema

kog bia ne bude konano, to je osloboenje moralo usli

jediti to je mogue bre, kroz zapadne bratske drave u

zajednikom europskom interesu. To osloboenje nije se

dogodilo, ve je put iao do 1945., do najstranijeg unitenja

svih naih fizikih i moralnih zbiljnosti.Ali to shvaanje uope nam nije zajedniko. Osim onih

koji su u nacionalsocijalizmu vidjeli zlatno doba ili ga jo

uvijek vide, bilo je i protivnika nacionalsocijalizma, koji

su ipak bili uvjereni da pobjeda Hitlerove Njemake nee

imati za posljedicu unitenje njemake biti. tovie, u takvoj

pobjedi Njemake vidjeli su zalog velike budunosti, jer

su mislili da e se pobjedonosna Njemaka rijeiti Partije,

bilo to odmah ili s Hitlerovom smru. Oni nisu vjerovali

staroj prosudbi da se svaka dravna sila moe odrati samo

pomou snaga na kojima je zasnovana, nisu vjerovali da bi

teror po prirodi stvari upravo nakon pobjede bio nesalomiv,

da bi Njemaka nakon pobjede i otputanja vojske iz SS-

a kao robovski narod bila podjarmljena u obnaanju


13/122

usamljene, razorne i neslobodne svjetske vlasti u kojoj bi

se uguilo sve to je njemako.

Dananja je nevolja u svojoj osobitoj pojavnosti izrazito

razliita. Svakog dodue more brige, jaka ogranienja i

fizike patnje, ali posrijedi je neto sasvim drugo: ima li

netko jo stan ili se nalazi u kunom pritvoru ili pak ivi

kao rtva bombardiranja; je li netko svoje gubitke doivio

u borbi na fronti, kod kue ili u koncentracijskom logoru;

je li netko bio rtva Gestapa ili je spadao medu one koji suimali korist od reima, makar i u strahu. Gotovo svatko je

izgubio rodbinu ili prijatelje, ali nain na koji ih je izgubio,

u borbi na fronti, bombardiranju, koncentracijskom logoru

ili masovnom ubijanju od strane reima, za posljedicu ima

nadasve razliit osobni stav. Nevolja je razliita po nainu.

Nevolja je razliita po nainu. Veina ima sluha samo zaonu vlastitu. Svatko tei da velike gubitke i patnje protumai

kao rtva, ali ega je bio rtva, u tome postoje toliko duboke

razlike da su ljudi njima isprva razdvojeni.

Silna razlika proizlazi iz gubitka vjere. Samo trans-

cendentno zasnovana crkvena ili filozofska vjera moe se

odrati kroz sve te katastrofe. to je vrijedilo u svijetu,slomilo se. Uvjereni nacionalsocijalist moe samo kroz

misli, koje su jo apsurdnije nego u doba njegove vladavine,

hvatati prolazne snove. Nacionalist zbunjeno stoji izmeu

zazora nacionalsocijalizma, koji je prozreo, i realnog po

loaja Njemake.

Sve te razlike neprestance dovode do lomova medu namaNijemcima, to vie to naem opstanku nedostaje zajednika

etiko-politika osnova. Naziremo sjenu zaista zajednikog


14/122

politikog tla, na kojem moemo ostati solidarni ak i u

najeim razmiricama. Nama u velikoj mjeri nedostaje to

da jedni s drugima razgovaramo i jedni druge sasluamo.To se pogorava injenicom da mnogi ljudi zapravo ne ele

razmiljati. Oni trae samo parole i poslunost. Ne pitaju i

ne odgovaraju, osim ponavljanjem uvjebanih uzreica. Oni

mogu samo tvrditi i sluati, ne mogu provjeravati i uviati,

stoga ih se ne moe ni uvjeriti. Kako razgovarati s ljudima

koji ne ele sudjelovati u razgovoru u kojem se provjeravai razmilja i u kojem ljudi trae svoju samostalnost kroz

uvid i uvjerenje!

Njemaka moe ponovno doi k sebi samo ako mi Ni

jemci pronaemo zajedniki put u komunikaciji i ako nau

imo zaista razgovarati jedni s drugima, svjesni svoje silne

razliitosti.Jedinstvo kroz prisilu ne vrijedi nita; poput privida

ono e se rasplinuti u katastrofi. Jednodunost postignuta

meusobnim razgovorom i razumijevanjem dovodi do

zajednitva koje traje i odolijeva.

Prikazujemo li ono tipino, nitko se ne mora svrstati.

Tko neto dovodi u odnos prema sebi, ini to na vlastitu

odgovornost.


15/122

Pitanje krivnje

Gotovo itav svijet optuuje Njemaku i Nijemce.

naoj krivnji raspravlja se sa srdbom, uasom, mrnjom i

prijezirom. Trai se kazna i odmazda. U tome ne sudjeluju

samo pobjednici ve i neki njemaki emigranti, pa ak i

neutralne drave. U Njemakoj postoje ljudi koji priznaju

krivnju, ukljuujui u nju i svoju, a postoje i oni koji sebe

dre nevinima, okrivljujui druge.Pred tim pitanjem se uzmie. Mi ivimo u nevolji, velik

dio stanovnitva u toliko velikoj i neposrednoj da je naoko

postao neosjetljiv za ovakva razmatranja. Njega zanima

ono to umanjuje nevolju, to donosi posao i kruh, stan

i toplinu. Obzorje je postalo usko. ovjek ne voli sluati

krivnji, prolosti, ne tie ga se svjetska povijest. Onjednostavno eli prestati patiti, eli izai iz bijede, ivjeti,

ali ne i razmiljati. Raspoloenje prije sugerira da bi ovjek

nakon tolike uasne patnje trebao biti nagraen, u svakom

sluaju utjeen, a ne da mu se jo natovari krivnja.

Unato tome: i onaj tko je svjestan vlastite izloenosti

krajnostima na trenutke ipak osjea poriv prema umirujuojistini. Nije svejedno ili je tek predmet negodovanja to uz

nevolju ide i optuba. Mi elimo razjasniti je li ta optuba


16/122

pravedna ili nepravedna i u kojem smislu. Jer upravo u nevolji

ono najneophodnije moe biti utoliko osjetnije: postati ist

u vlastitoj dui te misliti i initi ono to je pravedno ne bi lise iz uzroka pred nitavilom dohvatio ivot.

Mi Nijemci zaista smo bez iznimke obvezni da pitanju

nae krivnje imamo jasno gledite i iz njega izvlaimo

zakljuke. Na to nas obvezuje nae ljudsko dostojanstvo.

Ve nam za ono to svijet misli nama ne moe biti svejedno,

jer smo svjesni svoje pripadnosti ovjeanstvu: prvo smoljudi, a tek potom Nijemci. Jo nam je vanije da nam vlastiti

ivot u nevolji i zavisnosti moe sauvati dostojanstvo samo

kroz iskrenost spram sebe. Pitanje krivnje je, vie od pitanja

koje drugi postavljaju nama, pitanje koje postavljamo sami

sebi. Naa trenutna svijest postojanju i sebi samima

zasniva se na nainu na koji u vlastitoj nutrini odgovaramona njega. Ono je ivotno pitanje njemake due. Samo preko

njega moe doi do zaokreta koji e nas dovesti do obnove

iz temelja naeg bia. Najvee posljedice po na opstanak

imaju dodue proglaavanja krivnje od strane pobjednika,

ona imaju politiki karakter, ali nam ne pomau u onome

to je odluujue: u naem unutarnjem zaokretu. Ovdje

imamo posla iskljuivo s nama samima. Filozofija i teologija

pozvane su da rasvijetle dubinu pitanja krivnje.

Razmatranja pitanju krivnje pate od mijeanja pojmova

i stajalita. Postizanje istinitosti iziskuje razlikovanje. Ta

razlikovanja zacrtat u prvo u skici, kako bih potom kroznjih razjasnio na trenutni njemaki poloaj. Razlikovanja

dodue ne vrijede apsolutno. Na kraju se nalazi uzrok onoga

to nazivamo krivnjom, u jednom jedinom sveobuhvatnom


17/122

pojmu. Ali to moe postati jasno iskljuivo kroz ono to

stjeemo putem razlikovanja.

Nai mrani osjeaji bez daljnjeg ne zavreuju povjerenje.

Neposrednost dodue jest vlastita stvarnost, ona je sada

njost nae due. Ali osjeaji nisu jednostavno tu, kao vitalne

datosti. Posredovani su naim unutarnjim djelovanjem, na

im miljenjem i naim znanjem. Razjanjavaju se i produb

ljuju u mjeri u kojoj mislimo. Ne moemo se osloniti na

osjeaj kao takav. Pozivanje na osjeaje predstavlja naivnost

koja izmie objektivnosti onog to se moe znati i misliti.

Do istinskog osjeaja, koji nam omoguuje da pouzdano

ivimo, doi emo tek nakon svestranog promiljanja i

predoavanja neke stvari, neprestance praenog, vodenog

i ometanog osjeajima.


18/122

A. NACRT RAZLIKOVANJA

1. etiri pojma krivnje

Valja razlikovati:

1. Kriminalnu krivnju: Zloini su objektivno dokaziva

djelovanja koja kre jednoznane zakone. Instanca je sud,

koji u formalnom postupku pouzdano odreuje injeninastanja i na njih primjenjuje zakone.

2. Politiku krivnju: Ona postoji u djelovanju dravnika

i pripadnosti nekoj dravi, uslijed koje moram snositi po

sljedice za djelovanje te drave, ijoj sam sili podreen i iji

poredak omoguuje moj opstanak (politika odgovornost).

Svaki ovjek odgovoran je za nain na koji se njime vlada.Instanca je sila i volja pobjednika, kako u unutarnjoj tako

i u vanjskoj politici. Uspjeh odluuje. Smanjenje samovolje

i sile proizlazi iz politike mudrosti, koja misli na daljnje

posljedice, i priznavanja normi koje vrijede kao prirodno

pravo i pravo naroda.

3. Moralnu krivnju: Za djela koja uvijek inim kao po

jedinac, snosim moralnu odgovornost i to kako za svoje

politiko tako i za vojno djelovanje. Nikad ne vrijedi pojed-


19/122

nostavljeno "nareenje je nareenje!". Kao to zloini ostaju

zloini i kad su nareeni (iako sukladno mjeri opasnosti,

ucjene i terora vrijede olakotne okolnosti), svako djelovanjepodlijee moralnoj prosudbi. Instanca je vlastita savjest i

komunikacija s prijateljem i blinjim, ovjekom koji me

voli i zainteresiran je za moju duu.

4. Metafiziku krivnju: Postoji solidarnostmeu ljudima

kao takvima, koja svakog ini suodgovornim za svako

prekoraenje pravde i nepravednost svijeta, posebice zazloine koji su poinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim

znanjem. Ne uinim li sve to mogu da ih sprijeim, snosim

zajedniku krivnju za njih. Ako nisam uloio svoj ivot da

sprijeim ubijanje drugih, ve sam mu prisustvovao, osjeam

se krivim na nain koji pravno, politiki i moralno nije

primjereno pojmljiv. To to jo ivim, a dogodilo se netotakvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja. Kao ljudi,

ako nas srea ne potedi takve situacije, dospijevamo na

granicu na kojoj moramo izabrati: ili emo, bez svrhe, s

obzirom da nema izgleda za uspjeh, bezuvjetno staviti ivot

na kocku ili emo, zbog mogunosti uspjeha, radije ostati

na ivotu. Supstanciju ljudskog bia ini bezuvjetno naeloda ljudi mogu ivjeti samo zajedno ili uope ne, ukoliko

se nad nekim ini zloin, odnosno ukoliko je posrijedi

podjela fizikih ivotnih uvjeta. Ali injenica da to naelo ne

postoji u solidarnosti svih ljudi, dravljana, pa ak ni manjih

skupina, ve ostaje ogranieno na najue veze meu ljudima,

predstavlja krivnju sviju nas. Instanca je samo Bog.

Razlikovanje etiriju pojmova krivnje objanjava

smisao predbacivanja. Tako, primjerice, politika krivnja


20/122

znai odgovornost svih dravljana za posljedice dravnog

djelovanja, ali ne i kriminalnu i moralnu krivnju svakog

pojedinanog dravljana u odnosu na zloine koji su poinjeni u ime drave. zloinima moe odluivati sudac,

politikoj odgovornosti pobjednik; moralnoj krivnji

moe se zaista govoriti samo kroz borbu utemeljenu na

ljubavi uzajamno solidarnih ljudi. Moda je mogua objava

metafizike krivnje u konkretnoj situaciji, u knjievnim

i filozofskim djelima, ali jedva da ju je mogue osobnosaopiti. Najdublje su je svjesni ljudi koji su jednom doli

do bezuvjetnosti, ali su upravo na taj nain iskusili zaka

zivanje jer tu bezuvjetnost ne mogu primijeniti spram svih

ljudi. Ostaje stid spram stalno prisutnog, koje se konkretno

ne da rasvijetliti, ve u najboljem sluaju samo openito

razmotriti.Razlikovanje pojmova krivnje mora nas sauvati povr

nosti naklapanja krivnji, u kojem se sve bez stupnjevanja

navlai na jednu jedinu razinu, kako bi se sudilo u grubom

zahvatu, na nain loeg suca. Ali razlikovanja nas na kraju

moraju odvesti natrag k onom jednom uzroku, kojemu

je nemogue govoriti kao naoj krivnji.

Razlikovanja postaju zablude ako ne ostane u svijesti

kolika je povezanost medu razliitostima. Svaki pojam

krivnje pokazuje stvarnosti koje mogu imati posljedice za

sfere drugih pojmova krivnje.

Kad bismo se mi ljudi mogli osloboditi svake metafizikekrivnje, bili bismo aneli, a preostala tri pojma krivnje osta

la bi bespredmetna.


21/122

nostavljeno "nareenje je nareenje!". Kao to zloini ostaju

zloini i kad su nareeni (iako sukladno mjeri opasnosti,

ucjene i terora vrijede olakotne okolnosti), svako djelovanjepodlijee moralnoj prosudbi. Instanca je vlastita savjest i

komunikacija s prijateljem i blinjim, ovjekom koji me

voli i zainteresiran je za moju duu.

4. Metafiziku krivnju: Postoji solidarnost medu ljudima

kao takvima, koja svakog ini suodgovornim za svako

prekoraenje pravde i nepravednost svijeta, posebice zazloine koji su poinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim

znanjem. Ne uinim li sve to mogu da ih sprijeim, snosim

zajedniku krivnju za njih. Ako nisam uloio svoj ivot da

sprijeim ubijanje drugih, ve sam mu prisustvovao, osjeam

se krivim na nain koji pravno, politiki i moralno nije

primjereno pojmljiv. To to jo ivim, a dogodilo se netotakvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja. Kao ljudi,

ako nas srea ne potedi takve situacije, dospijevamo na

granicu na kojoj moramo izabrati: ili emo, bez svrhe, s

obzirom da nema izgleda za uspjeh, bezuvjetno staviti ivot

na kocku ili emo, zbog mogunosti uspjeha, radije ostati

na ivotu. Supstanciju ljudskog bia ini bezuvjetno naeloda ljudi mogu ivjeti samo zajedno ili uope ne, ukoliko

se nad nekim ini zloin, odnosno ukoliko je posrijedi

podjela fizikih ivotnih uvjeta. Ali injenica da to naelo ne

postoji u solidarnosti svih ljudi, dravljana, pa ak ni manjih

skupina, ve ostaje ogranieno na najue veze medu ljudima,

predstavlja krivnju sviju nas. Instanca je samo Bog.

Razlikovanje etiriju pojmova krivnje objanjava

smisao predbacivanja. Tako, primjerice, politika krivnja


22/122

znai odgovornost svih dravljana za posljedice dravnog

djelovanja, ali ne i kriminalnu i moralnu krivnju svakog

pojedinanog dravljana u odnosu na zloine koji su poinjeni u ime drave. zloinima moe odluivati sudac,

politikoj odgovornosti pobjednik; moralnoj krivnji

moe se zaista govoriti samo kroz borbu utemeljenu na

ljubavi uzajamno solidarnih ljudi. Moda je mogua objava

metafizike krivnje u konkretnoj situaciji, u knjievnim

i filozofskim djelima, ali jedva da ju je mogue osobnosaopiti. Najdublje su je svjesni ljudi koji su jednom doli

do bezuvjetnosti, ali su upravo na taj nain iskusili zaka

zivanje jer tu bezuvjetnost ne mogu primijeniti spram svih

ljudi. Ostaje stid spram stalno prisutnog, koje se konkretno

ne da rasvijetliti, ve u najboljem sluaju samo openito

razmotriti.Razlikovanje pojmova krivnje mora nas sauvati povr

nosti naklapanja krivnji, u kojem se sve bez stupnjevanja

navlai na jednu jedinu razinu, kako bi se sudilo u grubom

zahvatu, na nain loeg suca. Ali razlikovanja nas na kraju

moraju odvesti natrag k onom jednom uzroku, kojemu

je nemogue govoriti kao naoj krivnji.

Razlikovanja postaju zablude ako ne ostane u svijesti

kolika je povezanost medu razliitostima. Svaki pojam

krivnje pokazuje stvarnosti koje mogu imati posljedice za

sfere drugih pojmova krivnje.

Kad bismo se mi ljudi mogli osloboditi svake metafizike

krivnje, bili bismo aneli, a preostala tri pojma krivnje osta

la bi bespredmetna.


23/122

Moralni promaaji razlog su stanja iz kojih tek izrastaju

politika krivnja i zloin. Bezbroj malih djelovanja i pro

putanja, zgodna prilagodba, jeftino opravdavanje nepra

vednog, neprimjetno poticanje nepravednog, sudjelovanje

u nastanku javne atmosfere, koja iri nejasnou i kao takva

tek omoguuje zlo, sve to ima posljedice koje sudjeluju u

uvjetovanju politike krivnje za stanja i dogaaje.

U moralno spada i nejasnoa u vezi sa znaenjem moi u

ljudskom suivotu. Zamagljivanje tog temeljnog injeninog

stanja isto je tako krivnja kao i lana apsolutizacija moi

kao jedinog mjerodavnog imbenika dogaanja. Sudbina

je svakog ovjeka da bude upleten u odnose moi u ko

jima ivi. To je neizbjena krivnja sviju, krivnja bivanja

ovjekom. Njoj se suprotstavlja zalaganjem za onu mo

koja ostvaruje pravo i ljudska prava. Proputanje suradnjeu strukturiranju odnosa moi, u borbi za mo u smislu

sluenja pravu, temeljna je politika krivnja, koja ujedno

predstavlja i moralnu krivnju. Politika krivnja postaje

moralnom krivnjom tamo gdje se uz pomo moi unitava

smisao moi - ostvarenje prava, etos i istoa vlastitog

naroda. Jer, gdje se mo sama ne ograniava tamo su nasiljei teror te naposljetku unitenje opstanka i due.

Iz moralnog naina ivota veine pojedinaca irokih

narodnih krugova u svakodnevnom ponaanju izrasta od

reeno politiko ponaanje, a s njime i politiko stanje. Ali

pojedinac ivi pod pretpostavkama povijesno ve izrasla

politikog stanja, koji je ostvaren etosom i politikom predaka a omoguen stanjem u svijetu. Tu postoje dvije u shemi

suprotstavljene mogunosti.

22


24/122

Politiki etos princip je dravnog opstanka u kojem

svi sudjeluju svojom svijeu, svojim znanjem, svojim mni

jenjem i svojim htijenjem. ivljenje je to politike slobodekao neprestano kretanje propadanja i injenja boljim. To

ivljenje omogueno je zadatkom i mogunou zajednike

odgovornosti sviju.

Ili, pak, vlada stanje u kojem ono politiko veini

ostaje strano. Dravna mo ne doivljava se kao neto

osobno. ovjek se ne doivljava suodgovornim, ve jepolitiki nedjelatan promatra, radi i djeluje u slijepoj po

slunosti. Savjest mu je ista kako u poslunosti, tako i

u nesudjelovanju u onome to monici odluuju i ine.

Politiku realnost on trpi kao neto strano, teei da s njome

izae na kraj lukavstvom u korist osobnih prednosti, ili pak

ivi u slijepom oduevljenju vlastitog rtvovanja.

Razlika je to izmeu politike slobode i politike diktature.

Ali uglavnom vie nije na pojedincima da odluuju koje e

stanje vladati. Pojedinac se u njemu rada, zahvaljujui srei

ili kobi; on mora prihvatiti ono to je preuzeto i stvarno.

Nijedan pojedinac i nijedna skupina ne moe odjednompromijeniti pretpostavke, po kojima zaista svi ivimo.

2. Posljedice krivnje

Krivnja ima izvanjske posljedice koje se tiu opstanka,shvatio to onaj koji je njima pogoen ili ne, a ima i unutarnje

koje se tiu samosvijesti, kad sam sebe prozrem u krivnji.


25/122

a) Zloin stie kazna. Pretpostavka je prihvaanje krivca

od strane suca u njegovu slobodnom voljnom odreenju, a

ne prihvaanje da je kanjen s pravom.

b) Za politiku krivnju postoji odgovornost, a kao

njezina posljedica ispravljanje nanesenog zla te nadalje

gubitak ili ograniavanje politike moi i politikih prava.

Stoji li politika krivnja u vezi s dogaajima koji svoja

rjeenja pronalaze u ratu, posljedica za pobijeene moe

biti: unitenje, deportacija, istrijebljenje. Ili, pak, pobjednikposljedice moe prevesti u oblik prava, a time i mjere, ako

eli.

c) Iz moralne krivnje izrasta uvid, a s njime pokora i

obnova. Posrijedi je unutarnji proces, koji e potom imati

realne posljedice u svijetu.

d) Metafizika krivnja za posljedicu ima preobrazbuljudske samosvijesti pred Bogom. Ponos se slama. Ta samo-

preobrazba kroz unutarnje djelovanje moe dovesti do novog

temelja aktivnog ivota, povezanog s neizbrisivom svijeu

krivnji u poniznosti koja se dosuuje pred Bogom i svaki

in uranja u atmosferu u kojoj obijest postaje nemogua.

3. Sila. Pravo. Milost

Da se meu ljudima odluuje silom kad se ne uspijevaju

sporazumjeti te da je sav dravni poredak kroenje te sile,

dodue tako da ona ostaje monopol drave - prema unutrakao prisilna uspostava prava, prema van kao rat - na to se

u mirnim vremenima gotovo zaboravilo.


26/122

Gdje s ratom nastupa sila, zavrava pravo. Mi Europljani

pokuali smo i u tom sluaju jo zadrati ostatak prava i

zakona kroz odredbe meunarodnog prava, koje vrijede iu ratu, a posljednji put su zacrtane u Hakoj i enevskoj

konvenciji. ini se da je to bilo uzalud.

Gdje se primjenjuje, sila se potie. Pobjednik odluuje

to e se dogoditi s pobijeenim. Vrijedi naelo "vae victis".

Pobijeeni moe samo birati hoe li umrijeti ili initi i

trpjeti to pobjednik eli. Oduvijek se uglavnom odluivaoza ivot.

Pravo je visoka ideja ljudi koji njen opstanak zasnivaju

na razlogu, koji se dodue moe osigurati samo silom, ali

silom ne moe biti odreen. Gdje ljudi postaju svjesni svoga

ljudskog postojanja i priznaju ovjeka kao ovjeka, tamo

uspostavljaju ljudska prava i temelje ih na prirodnom pravu,na koje se mogu pozivati i pobjednik i pobijeeni.

im se pojavi ideja prava, moe se pregovarati, kako

bi se istinsko pravo pronalo kroz raspravu i metodiki

postupak.

Ono to je u sluaju potpune pobjede izmeu pobjednika

i pobijeenog jo pravno usklaeno, do danas je dodue

ostalo tek vrlo ogranieno podruje unutar dogaaja

kojima se odluuje politikim voljnim aktima. Oni postaju

temeljem pozitivnog, faktinog prava, dok ih same pravo

ne opravdava.

Pravo se moe odnositi samo na krivnju u smislu zloina i u smislu politike odgovornosti, ne i na moralnu i

metafiziku krivnju.


27/122

Ali pravo moe priznati i onaj koji predstavlja kanjeni

ili odgovorni dio. Zloinac svoju kaznu moe iskusiti kao

ast i ponovnu uspostavu. Politiki odgovoran pojedinac

moe ono to odsad mora preuzeti kao pretpostavku svog

opstanka prihvatiti kao datost sudbinske odluke.

Milost je akt koji ograniava uinak istog prava i

razorne sile. Ljudskost osjea viu istinu od one koja lei u

pravolinijskoj dosljednosti kako prava, tako i sile.

a) Unato pravu djeluje milosre kako bi otvorilo prostor

pravde bez zakona. Jer svi su ljudski propisi u svojim uin

cima puni nedostataka i nepravde.

b) Unato mogunosti sile, pobjednik iskazuje milost,

bilo zbog svrhovitosti, jer bi mu pobijeeni mogao sluiti,

bilo zbog velikodunosti, jer mu ostavljanje pobijeenog

na ivotu moe pruiti pojaan osjeaj moi i mjere, ili

jer se svojom savjeu podreuje zahtjevima opeljudskog

prirodnog prava, koje pobijeenom ne oduzima sva prava

kao ni zloincu.

4. Tko sudi i kome ili emu se sudi?

U kii optubi ovjek se pita: tko koga? Optuba je smislena

samo ako je odreena svojim gleditem i predmetom i ako

se time ograniuje, a jasna samo ako se zna tko je tuitelj,

a tko optuenik.

a) Ralanimo isprva smisao prema niti vodilji etiriju

naina krivnje. Optuenik uje prigovore izvana, iz svijeta

ili iznutra, iz vlastite due.

26


28/122

Izvana su smisleni samo u odnosu na zloin i politiku

krivnju. Izgovaraju se s voljom da se utjee na izricanje

kazne i pozove na odgovornost. Oni vae pravno i politiki,ne moralno i ne metafiziki.

Iznutra krivac slua prigovore koji se odnose na njegovo

moralno zakazivanje i njegovu metafiziku lomljivost, a

ukoliko se u tome nalazi uzrok njegova politikog ili zlo

inakog djelovanja ili nedjelovanja, odnose se i na to.

Moralno se krivnja moe pripisati samo sebi samome,ne drugome, odnosno drugome samo u solidarnosti borbe

utemeljene na ljubavi. Nitko ne moe drugome moralno

suditi, osim ako sudi u unutarnjoj povezanosti, kao da

sudi samome sebi. Samo gdje je drugi za mene kao ja

sm, tamo je blizina, koja u slobodnoj komunikaciji moe

poluiti zajedniku stvar, to naposljetku svatko provodi

u samoi.

Utvrivanje neije krivnje ne moe se odnositi na njegove

nazore, ve samo na odreene radnje i naine ponaanja.

Kod individualnog prosuivanja ovjek dodue gleda da

uzme u obzir nazor i motive, no to istinski moe postii samoako se oni mogu utvrditi prema objektivnim znaajkama,

tj. radnjama i nainima ponaanja.

b) Pitanje je u kojem se smislu moe suditi kolektivu,

a u kojem samo pojedincu. Nedvojbeno je smisleno sve

dravljane jedne drave drati odgovornima za posljedice

proizile iz djelovanja te drave. Tu se pogaa kolektiv.Odgovornost je, meutim, odreena i ograniena, bez mo

ralnog i metafizikog okrivljavanja pojedinca. Ona pogaa i

one dravljane koji su se opirali reimu i djelovanju koje se


29/122

razmatra. Sukladno tome postoji odgovornost za pripadnost

organizacijama, strankama, grupama.

Za zloine moe biti kanjen samo pojedinac, bio on

sam ili imao niz suuesnika, od kojih se svaki prema mjeri

sudjelovanja i u najmanjoj mjeri ve zbog pripadnosti

tom drutvu poziva na odgovornost. Postoje udruenja

razbojnikih bandi, zavjere koje u cjelini mogu biti oznaene

zloinakima. U tom sluaju sama pripadnost povlai za

sobom kaznenu odgovornost.

Opire se, meutim, smislu da se narod kao cjelina optui

za zloin. Zloinac je uvijek samo pojedinac.

Opire se takoer smislu da se narod kao cjelina moralno

optui. Ne postoji karakter naroda koji bi imao svaki poje

dinac samom pripadnou tom narodu. Naravno da postoji

zajednitvo jezika, obiaja i navika te podrijetla. Ali u tome

su ujedno mogue toliko jake razlike da ljudi koji govore

istim jezikom mogu jedni drugima unutar toga ostati toliko

strani kao da uope ne pripadaju istom narodu.

Moralno se moe prosuivati uvijek samo pojedincu,

nikad kolektivu. Nain miljenja prema kojem se ljudi

sagledavaju, karakteriziraju i prosuuju u kolektivima

nevjerojatno je rasprostranjen. Takve karakteristike -

primjerice Nijemaca, Rusa ili Engleza - nikad ne pogaaju

rodne pojmove, pod koje bi se pojedinci mogli podvesti, ve

tipske pojmove, kojima vie ili manje odgovaraju. Zamjena

rodnog s tipolokim shvaanjem znak je kolektivnog

miljenja: ti Nijemci, ti Englezi, ti Norveani, ti idovi -

i proizvoljno dalje: ti Frizijci, ti Bavarci - ili: ti mukarci,

te ene, ta mlade, ti stari. injenica da se tipolokim

28


30/122

shvaanjem neto pogaa ne smije dovesti do miljenja da

je obuhvaen svaki pojedinac, kad ga se promatra kao da

je pogoen onom sveopom karakteristikom. To je nainmiljenja koji se provlai stoljeima, kao sredstvo mrnje

meu narodima i skupinama ljudi. Taj, veini naalost

prirodan i razumljiv nain miljenja, nacionalsocijalisti

su primijenili na najgori mogui nain i utuvili ga svojom

stranakom propagandom ljudima u glave. inilo se da vie

ne postoje ljudi, ve samo jo oni kolektivi.Narod kao cjelina ne postoji. Stanja stvari nadilaze sva

ogranienja koja provodimo da bismo ga odredili. Jezik,

dravljanstvo, kultura, zajednike sudbine - nita se od toga

ne podudara, ve presijeca jedno drugo. Narod i drava se

ne poklapaju, kao ni jezik i zajednike sudbine ili kultura.

Od naroda se ne moe napraviti pojedinac. Jedan narod

ne moe herojski propasti, ne moe biti zloinac, ni djelovati

udoredno ili neudoredno, to uvijek mogu samo pojedinci.

Narod kao cjelina ne moe biti ni kriv, ni nevin, kako u

kriminalnom tako i u politikom (odgovornost ovdje uvijek

snose samo graani drave) i u moralnom smislu.Kategorijsko prosuivanje narodu uvijek predstavlja

nepravdu; ono pretpostavlja pogreno supstancijaliziranje -

imajui za posljedicu obeaenje ovjeka kao pojedinca.

Svjetsko miljenje, koje jednom narodu pripisuje

kolektivnu krivnju, injenica je, meutim, iste vrste poput

one da se tisuljeima mislilo i govorilo: idovi su krivi toje Isus raspet na kriu. Tko su ti idovi? Odreena skupina

politikih i religioznih revnosnika koja je meu idovima u


31/122

razmatra. Sukladno tome postoji odgovornost za pripadnost

organizacijama, strankama, grupama.

Za zloine moe biti kanjen samo pojedinac, bio on

sam ili imao niz suuesnika, od kojih se svaki prema mjeri

sudjelovanja i u najmanjoj mjeri ve zbog pripadnosti

tom drutvu poziva na odgovornost. Postoje udruenja

razbojnikih bandi, zavjere koje u cjelini mogu biti oznaene

zloinakima. U tom sluaju sama pripadnost povlai za

sobom kaznenu odgovornost.

Opire se, meutim, smislu da se narod kao cjelina optui

za zloin. Zloinac je uvijek samo pojedinac.

Opire se takoer smislu da se narod kao cjelina moralno

optui. Ne postoji karakter naroda koji bi imao svaki poje

dinac samom pripadnou tom narodu. Naravno da postoji

zajednitvo jezika, obiaja i navika te podrijetla. Ali u tome

su ujedno mogue toliko jake razlike da ljudi koji govore

istim jezikom mogu jedni drugima unutar toga ostati toliko

strani kao da uope ne pripadaju istom narodu.

Moralno se moe prosuivati uvijek samo pojedincu,

nikad kolektivu. Nain miljenja prema kojem se ljudi

sagledavaju, karakteriziraju i prosuuju u kolektivima

nevjerojatno je rasprostranjen. Takve karakteristike -

primjerice Nijemaca, Rusa ili Engleza - nikad ne pogaaju

rodne pojmove, pod koje bi se pojedinci mogli podvesti, ve

tipske pojmove, kojima vie ili manje odgovaraju. Zamjena

rodnog s tipolokim shvaanjem znak je kolektivnog

miljenja: ti Nijemci, ti Englezi, ti Norveani, ti idovi -i proizvoljno dalje: ti Frizijci, ti Bavarci - ili: ti mukarci,

te ene, ta mlade, ti stari. injenica da se tipolokim

28


32/122

shvaanjem neto pogaa ne smije dovesti do miljenja da

je obuhvaen svaki pojedinac, kad ga se promatra kao da

je pogoen onom sveopom karakteristikom. To je nainmiljenja koji se provlai stoljeima, kao sredstvo mrnje

medu narodima i skupinama ljudi. Taj, veini naalost

prirodan i razumljiv nain miljenja, nacionalsocijalisti

su primijenili na najgori mogui nain i utuvili ga svojom

stranakom propagandom ljudima u glave. inilo se da vie

ne postoje ljudi, ve samo jo oni kolektivi.Narod kao cjelina ne postoji. Stanja stvari nadilaze sva

ogranienja koja provodimo da bismo ga odredili. Jezik,

dravljanstvo, kultura, zajednike sudbine - nita se od toga

ne podudara, ve presijeca jedno drugo. Narod i drava se

ne poklapaju, kao ni jezik i zajednike sudbine ili kultura.

Od naroda se ne moe napraviti pojedinac. Jedan narod

ne moe herojski propasti, ne moe biti zloinac, ni djelovati

udoredno ili neudoredno, to uvijek mogu samo pojedinci.

Narod kao cjelina ne moe biti ni kriv, ni nevin, kako u

kriminalnom tako i u politikom (odgovornost ovdje uvijek

snose samo graani drave) i u moralnom smislu.Kategorijsko prosuivanje narodu uvijek predstavlja

nepravdu; ono pretpostavlja pogreno supstancijaliziranje -

imajui za posljedicu obeaenje ovjeka kao pojedinca.

Svjetsko miljenje, koje jednom narodu pripisuje

kolektivnu krivnju, injenica je, meutim, iste vrste poput

one da se tisuljeima mislilo i govorilo: idovi su krivi toje Isus raspet na kriu. Tko su ti idovi? Odreena skupina

politikih i religioznih revnosnika koja je medu idovima u


33/122

to doba imala odreenu mo, koja je u suradnji s rimskim

okupatorima dovela do Isusova smaknua.

Ono nadmono u takvom miljenju, koje postaje samo

razumljivim ak i meu misleim ljudima, zauuje utoliko

vie to je zabluda tako jednostavna i oevidna. Kao da

stojimo pred zidom, kao da nikakav razlog ni injenicu vie

ne moemo uti, odnosno, ako je i ujemo, kao da emo je

smjesta zaboraviti, prije no to uope dode do izraaja.

Kolektivne krivnje naroda ili skupine unutar naroda

ne moe, dakle - osim u smislu politike odgovornosti -

bitini kao zloinake, ni kao moralne, ni kao metafizike

krivnje.

c) Za optubu i predbacivanje mora postojati pravo.

Tko ima pravo suditi? Svakome tko prosuuje smije biti

postavljeno pitanje koju punomo ima, u koju svrhu i s

kojim motivom sudi, u kojem su meusobnom poloaju

on i okrivljeni?

Nitko u moralnoj i metafizikoj krivnji ne mora prihvaati

nijedan sud na svijetu. Ono to je mogue pred ljudima koji

ljube u najuoj meusobnoj povezanosti nije doputeno na

distanci hladne analize. Stoga ono to vrijedi pred Bogom

ne vrijedi i pred ljudima. Jer Bog na svijetu nema instancu

koja bi ga zastupala, ni u crkvenim slubama, ni u dravnim

slubama vanjskih poslova, ni u javnom mnijenju svijeta

koje objavljuje tisak.

Sudi li se s pozicije ishoda rata, pobjednik u odnosu na

prosudbu politikoj odgovornosti ima apsolutno pravoprvenstva: on je riskirao svoj ivot i odluka je pala u njegovu

korist. Ali namee se pitanje: "Smije li netko neutralan

30


34/122

pred javnou uope suditi, a da prethodno nije sudjelovao

u borbi, ne ulaui za glavnu stvar svoj opstanak i svoju

savjest?" (iz jednog pisma)Kad se medu nositeljima iste sudbine, danas medu Ni

jemcima, govori moralnoj i metafizikoj krivnji u odnosu

na pojedinog ovjeka, tada se pravo na donoenje suda

osjea u stavu i raspoloenju onog koji sudi: govori li

krivnji u kojoj i sam sudjeluje ili ne, govori li, dakle, iznutra

ili izvana, kao netko tko osvjetljava samog sebe ili netkotko optuuje, samim time kao bliska osoba za orijentaciju

u moguem vlastitom osvjetljavanju drugih ili kao stranac

u pukom napadu, govori li kao prijatelj ili kao neprijatelj.

Samo u prvom sluaju on ima nesumnjivo pravo, dok je

to pravo u drugom upitno, odnosno ogranieno mjerom

njegove ljubavi.

Govori li se, meutim, politikoj odgovornosti i krimi

nalnoj krivnji, svatko meu sugraanima ima pravo iznositi

injenice i raspravljati prema mjerilu jasnih pojmovnih

odreenja. Politika odgovornost stupnjuje se prema stu

pnju sudjelovanja u sad naelno zanijekanom reimu iodreuje se odlukama pobjednika, kojima se svatko tko je

u katastrofi htio ostati na ivotu, zato to ivi sad smisleno

mora podvrgavati.


35/122

5. Obrana

Gdje se optuuje, optuenik ima pravo da bude sasluan.

Gdje se poziva na pravo, postoji i obrana. Gdje se primjenjuje

sila, onaj na koga se primjenjuje branit e se, ako moe.

Ako se onaj koji je do kraja pobijeen ne moe braniti,

ne preostaje mu - ako eli ostati na ivotu - nita nego da

snosi posljedice, da ih preuzme i prizna.

Ali gdje pobjednik obrazlae i prosuuje, tamo ne moe

odgovoriti nikakva sila, ve samo duh u nemoi, ako je

za to osiguran prostor. Obrana je mogua kada ovjek

smije govoriti. Pobjednik ograniava svoju silu kad svoje

djelovanje dovede na razinu prava. Ta obrana ima sljedee

mogunosti:

1. Ona moe siliti na razlikovanje. Razlikovanjem dolazi

do odreenja i, djelomice, odtereenja. Razlikovanje ukida

totalitarnost, predbacivanje biva ogranieno.

2. Obrana moe iznositi stanja stvari, naglaavati ih i

usporeivati.

3. Obrana se moe pozivati na prirodno pravo, na ljud

ska prava, na meunarodno pravo. Takva obrana imasljedea ogranienja:

a) Drava koja je naelno povrijedila prirodno pravo i

ljudska prava, od poetka u vlastitoj zemlji, a potom u ratu

krila ljudska prava i meunarodno pravo, ne moe u svoju

korist nastojati na onome to sama nije priznavala.

b) Pravo injenino ima onaj tko ujedno ima i mo dase bori za pravo. Gdje vlada potpuna nemo, postoji samo

mogunost da se duhovno zaziva idealno pravo.


36/122

c) Priznavanje prirodnog prava i ljudskih prava dogaa

se samo voljnim aktom monih, dakle pobjednika. To je

akt koji proizlazi iz njihova uvida i ideala - iz milosti sprampobijeenog jer mu se priznaju prava.

4. Obrana moe ukazati gdje se optuba vie ne provodi

vjerodostojno, ve se koristi u slubi drugih, primjerice

politikih ili gospodarskih svrha kao oruje - mijeanjem

pojmova krivnje - izazivanjem krivog mnijenja - kako bi

se postigla suglasnost, a ujedno i ista savjest zbog vlastitadjelovanja. Tada se utemeljuju kao pravo, umjesto da os

tanu jasni pobjedniki akti u poloaju "vae victis". Zlo je,

meutim, zlo i ako se primjenjuje kao odmazda.

Moralna i metafizika predbacivanja kao sredstvo

politike volje moraju biti odbaena.

5. Obrana putem izuzea suca - ili zato to ga se ob

razloeno moe proglasiti pristranim ili zato to predmet

po vrsti ne podlijee ljudskom sucu.

Kazna i odgovornost - ispravljanje nanesenog zla -

priznaju se, ali ne i zahtjevi za kajanjem i ponovnim roenjem,

to moe doi samo iznutra. Protiv takvih zahtjeva preostajejedino obrana utnjom. Rije je tome da se ne smijemo

dati smesti injeninom nunosti tog unutarnjeg zaokreta,

iako se taj u isti mah pogreno zahtijeva izvana.

Dvije su stvari: svijest krivnji i priznavanje neke svjetske

instance kao suca. Pobjednik po sebi jo nije sudac. On e ili

sam provesti preobrazbu borbenog stava i time zaista steipravo umjesto puke moi, i to ogranieno na kriminalnu

krivnju i politiku odgovornost - ili e posegnuti za krivim


37/122

opravdanjem djelovanja, koje e samo ponovno ukljuivati

novu krivnju.

6. Obrana se slui protutubotn: ukazivanjem na djelovanja drugih, koja su takoer bila uzrocima nastanka

zla; ukazivanjem na jednaka djelovanja drugih, koja kod

pobijeenog vae kao zloini i jesu zloini; ukazivanjem

na ope svjetske povezanosti, koje oznauju zajedniku

krivnju.

34


38/122

. NJEMAKA PITANJA

Pitanje krivnje uzelo je maha kada su pobjednici i itavsvijet optuili nas Nijemce. Kad su ljeti 1945. u gradovima

i selima visjeli plakati sa slikama i izvjetajima iz Belsena i

presudnom reenicom: Ovo je vaa krivnja!, savjestima je

ovladao nemir, uas je obuzeo mnoge koji zaista nisu znali,

i neto se tu ponovno osovilo: tko me to optuuje? Nikakav

potpis, nikakva sluba, plakat kao da je dolazio iz praznog

prostora. Openito je ljudski da optuenik, optuuje li ga

se s pravom ili ne, trai naina da se brani.

Pitanje krivnje u politikim sukobima je staro. Ono je

igralo veliku ulogu, primjerice, u argumentacijama izmeu

Napoleona i Engleske, izmeu Pruske i Austrije. Politikukoja zahtijeva vlastito moralno pravo i moralnu osudu pro

tivnika moda su prvi provodili Rimljani. Tome nasuprot

stoji nepristranost objektivnih Grka s jedne i samooptuba

starih Zidova pred Bogom s druge strane.

Da je proglaavanje krivnje od strane pobjednikih sila

postalo politikim sredstvom neiste motivacije i na tajnain neisto, i samo predstavlja krivnju koja se provlai

kroz povijest. Nakon Prvog svjetskog rata krivnja za rat bila

je pitanje koje je u Versajskom ugovoru rijeeno na tetu


39/122

Njemake. Povjesniari svih zemalja kasnije su odbacili

teoriju jednostranoj krivnji za rat. Sa svih strana tada se

"klizilo" u rat, kao to je rekao Lloyd George.

Dananja situacija uope nije poput tadanje. Pitanje

krivnje zvui danas posve drukije. Pitanje krivnje za rat

ovaj put je jasno. Rat je izazvala Hitlerova Njemaka. Nje

maka je kriva za rat zbog svog reima, koji je zapoeo

rat u trenutku koji je izabrao sam, dok to nitko drugi nije

elio.

"Ovo je vaa krivnja!" iskazuje danas mnogo vie od

krivnje za rat. Taj plakat ve je zaboravljen. Ostalo je,

meutim, ono to smo tamo iskusili: prvo, realnost jednog

svjetskog miljenja koje nas osuuje kao narod, drugo,

vlastita pogoenost.

Svjetsko miljenje za nas je vano. Ljudi tako misle nama, i zbog toga nam ne moe biti svejedno. Krivnja dalje

postaje sredstvom politike. Jer slovimo kao krivi, mi smo

- tako misli svijet - zasluili sve nevolje koje su nas snale

i koje e nas jo snai. U tome lei opravdanje za politiare

koji cjepkaju Njemaku, ograniavaju njezine mogunosti

obnove, ostavljajui je bez mira, u stanju izmeu ivota iumiranja. Politiko je to pitanje, kojem mi ne odluujemo

i ijem rjeenju jedva da moemo bitno pridonijeti - ak

i naim najbesprjekornijim ponaanjem. Ostaje pitanje je

li politiki smisleno, svrhovito, bezopasno i pravedno da

se itav narod uini narodom parija, da se potisne ispod

razine drugih naroda, da se, nakon to je sam rtvovaovlastito dostojanstvo, dodatno obeasti. tom pitanju

ovdje ne govorimo, kao ni politikom pitanju, je li i u

36


40/122

kojem smislu nuno i svrhovito priznavati krivnju. Moe

biti da e ostati na pravorijeku njemakom narodu. Za nas

bi to imalo najstranije posljedice. Mi se jo nadamo da ese odluke dravnika i miljenje naroda jednom preispitati.

Ali mi nismo tu da optuujemo, ve da prihvaamo. Naa

potpuna nemo, u koju nas je odveo nacionalsocijalizam i

iz koje u danas postignutoj, tehniki uvjetovanoj svjetskoj

situaciji nema izlaza, prisiljava nas na to.

Mnogo je vanije za nas kako emo se sami prosvijetliti,

procijeniti i proistiti. One optube izvana nisu vie naa

stvar. Optube iznutra, koje u njemakim duama ve 12

godina manje ili vie jasno, barem na trenutke glasno govore,

razlog su, naprotiv, nae sad jo mogue svijesti krivnji,

s obzirom na to kako se pod njima mijenjamo, bili stari ili

mladi. Pitanje njemake krivnje moramo rijeiti. To se nas

samih tie. To se dogaa neovisno predbacivanjima koja

dolaze izvana, ma koliko ih koristili kao zrcalo.

Ona reenica: "Ovo je vaa krivnja!" moe znaiti:

Odgovorni ste za djela reima koji ste trpjeli - ovdje se

radi naoj politikoj krivnji.Vaa je krivnja to ste povrh toga podupirali taj reim i

sudjelovali u njemu - u tome je naa moralna krivnja.

Vaa je krivnja to ste mirno gledali kako se vre zloini

- tu se nazire metafizika krivnja.

Te tri tvrdnje smatram istinitima, iako je samo prva,

politikoj odgovornosti, izgovorljiva i posve tona, dok

druga i trea, moralnoj i metafizikoj krivnji, u pravnom

smislu kao neprijazni iskazi postaju neistinite.


41/122

Vi ste sudionici u onom zloinu, dakle i sami ste zloinci.

- Za pretenu veinu Nijemaca ovo je oito pogreno.

Naposljetku, ona moe znaiti: vi ste kao narod manje

vrijedni, neasni, zloinci, izrod ovjeanstva, drukiji od

svih ostalih naroda. To je kolektivno miljenje i vrednovanje,

koje je sa svojim podvoenjem svakog pojedinaca pod taj

opi pojam radikalno krivo i samo po sebi neljudsko.

Nakon tih kratkih anticipacija, pogledajmo sad po

blie.

I. DIFERENCIJACIJA NJEMAKE KRIVNJE

1. Zloin

Za razliku od Prvog svjetskog rata, nakon kojega specifine

zloine koje je poinila samo jedna strana s njemake strane

nismo morali prihvaati (u emu je znanstveno istraivanje

povijesti ak i na strani protivnika Njemake dolo do istog

uvida), zloini koje je nacistika vlada prije rata vrila u

Njemakoj, a za vrijeme rata svugdje, danas su jasni.

Za razliku od Prvog svjetskog rata, nakon kojega na

pitanje krivnje za rat povjesniari svih naroda nisu od

govorili u korist jedne strane, ovaj rat zapoela je Hitlerova

Njemaka.

Za razliku od Prvog svjetskog rata, ovaj rat je naposljetku

postao svjetskim. Pogodio je svijet u drukijoj situaciji i

38


42/122

drukijem znanju. Nasuprot ranijim ratovima, njegov je

smisao preao u drugu dimenziju.

I danas imamo neto u svjetskoj povijesti posve novo.Pobjednici osnivaju sud. Nirnberki proces odnosi se na

zloine.

To u prvom redu donosi jasno omedenje u dva smjera:

1. Ne njemaki narod, ve pojedini Nijemci, optueni

kao zloinci - ali naelno svi vode nacionalsocijalizma -

stoje ovdje pred Sudom. To ogranienje od poetka je isticao

ameriki predstavnik optube. U uvodnom govoru Jackson

je rekao: "elimo razjasniti da nam nije namjera optuiti

itav njemaki narod."

2. Osumnjieni nisu optueni u cijelosti, ve samo

za odreene zloine. Ti su izriito definirani u StatutuMeunarodnog vojnog suda:

1. Zloini protiv mira: planiranje, priprema, zapoinjanje

ili provoenje napadakog rata ili rata koji pretpostavlja

povredu meunarodnih ugovora.

2. Ratni zloini: povrede ratnog prava, npr. ubojstva,zlostavljanja, deportacije na prisilni rad pripadnika civil

nog stanovnitva zaposjednutog podruja, ubijanje ili

zlostavljanje ratnih zarobljenika, pljaka javne ili privatne

imovine, hotimino unitavanje gradova i sela, odnosno

svako razaranje koje nije opravdano vojnom nunou.

3. Zloini protiv ovjenosti: ubojstva, istrebljivanje, po

robljavanje, deportacije, poinjeni protiv bilo kojeg civilnog

stanovnitva, progoni iz politikih, rasnih ili vjerskih razloga,


43/122

U daljnjem tekstu odreuje se opseg odgovornosti. Voe,

organizacije, poticatelji i sudionici, koji su sudjelovali u

izradi ili provedbi zajednikog plana ili dogovaranju jednog

od gore navedenih zloina, odgovorni su za sva djela to ih

je poinila bilo koja osoba u provedbi takvog plana.

Stoga optuba nije usmjerena samo protiv pojedinaca ve

i protiv organizacija koje se mogu ocijeniti kao zloinake:

Dravni kabinet - Korpus politikih voda NSDAP-a - SS

- SD - Gestapo - Glavni stoer - Vrhovno zapovjednitvonjemakog Wehrmachta.

Mi Nijemci u tom smo procesu promatrai. Nismo ga mi

uvjetovali, ne vodimo ga mi, iako su optueni ljudi koji

su nas uveli u nevolju. "Zaista, Nijemci - ne manje nego

ostali svijet - s optuenicima imaju neizmirenih rauna",kae Jackson.

Mnoge Nijemce taj proces vrijea. Taj osjeaj je razumljiv.

On ima isti razlog kao kad se, s druge strane, itavo njemako

stanovnitvo optuuje za Hitlerov reim i njegova djela.

Svaki dravljanin dijeli odgovornost i pogodenost onime to

mu vlastita drava ini i trpi. Zloinaka drava pada na

teret itavom narodu. U odnoenju spram vlastitih dravnih

voda, ak i ako su zloinci, dravljanin osjea odnos prema

sebi. S njima se optuuje i narod. Stoga e se ponienje i

obeaenje to ga doivljavaju dravni vode u narodu

doivjeti kao vlastito ponienje i obeaenje. Odatle i

instinktivno, isprva jo nepromiljeno, odbijanje procesa.

Zaista, ovdje moramo snositi bolnu politiku odgo

vornost. Moramo iskusiti beasnost, ukoliko to izisku-

40


44/122


45/122

prava) pridonijele istrebljivanju stanovnitva i drugim

neljudskostima. Hitlerovo djelovanje unaprijed je bilo

usmjereno protiv svake mogunosti pomirenja. Postojala

je samo pobjeda ili propast. Svako pozivanje na vitetvo,

ak i gdje su brojni pojedini vojnici, pa i cijeli dijelovi

postrojbi lieni krivnje, jer su se sve vrijeme ponaali viteki,

izlino je svugdje gdje je Wehrmacht kao organizacija

preuzeo izvravanje Hitlerovih zloinakih naredbi. Gdje

su vitetvo i velikodunost podlegli izdaji, naknadno ih se

ne moe svojatati u vlastitu korist. Ovaj rat nije nastao iz

bezizlaznosti dvoje jednakih koji su viteki poli u boj, ve je

u osnovi bio provedba zloinake podmuklosti i bezobzirne

totalitarne volje za unitenjem.

ak i u ratu postoji mogunost zapreke. Kantovu re

enicu: "U ratu se ne smiju dogaati radnje koje kasnije

pomirenje ine jednostavno nemoguim", prvo je odbacila

Hitlerova Njemaka. Kao posljedica toga, nasilje, u svo

joj biti od pamtivijeka jednako, u razmjerima svojih uni-

tavateljskih mogunosti odreenih tehnikom, sad vie nije

ogranieno. Zapoeti rat u dananjoj svjetskoj situaciji, to

je ono neuveno.

2. Kae se: Proces je za sve Nijemce nacionalno ponienje.

Da bar Nijemci sudjeluju u radu Suda, Nijemcu bi sudili

Nijemci.

Tome se moe protusloviti: nacionalno ponienje ne

poiva na Sudu, ve na onome to je do njega dovelo, na

injenici tog reima i njegova djelovanja. Svijest nacio

nalnom ponienju za Nijemce je nezaobilazna. Usmjeri li

42


46/122

se ona protiv Suda, a ne protiv njegova uzroka, pogreno

je usmjerena.

Nadalje: Proglaenje njemakog suda ili saveznikogovlatenja da Nijemci sudjeluju u radu Suda nita ne bi

promijenilo. Oni se na Sudu ne bi nalazili slijedom njemakog

samoodreenja, ve milou pobjednika. Nacionalno po

nienje ostalo bi jednako. Proces je rezultat injenice da se

zloinakog reima nismo oslobodili sami, ve su nas njega

oslobodili Saveznici.

3. Jedan prigovor glasi: kako se na podruju politikog

suvereniteta moe govoriti zloinima? Kad bi se to priznalo,

pobjednik bi pobijeenog mogao proglasiti zloincem - ali

tada bi prestali smisao i tajna vlasti koja dolazi od Boga.

Ljudi koje je itav narod sluao - a meu njima ponovnose istiu neko car Wilhelm IL, a sad "voa" - slove kao

sakrosanktni.

Tome nasuprot valja rei: posrijedi je misaona navika iz

predaje europskog dravnog ivota, koja se najdue odrala

u Njemakoj. Ali danas je nestalo aureole s glava dravnih

poglavara. Oni su ljudi odgovorni za svoje djelovanje.Otkako su narodi Europe sudili svojim monarsima i od-

rubljivali im glave, zadaa naroda je da svoje vodstvo

dri pod nadzorom. Dravni akti ujedno su osobni akti.

Ljudi kao pojedinci odgovorni su za njih i snose njihove

posljedice.

4. Pravno postoji sljedei prigovor: zloini mogu postojati

samo prema mjerilu zakona. Povreda tih zakona je zloin.

Zloin mora biti tono definiran i nedvosmisleno utvrdiv


47/122

presuda moe biti donesena samo prema zakonu koji je

postojao prije nego to je djelo poinjeno. U Nrnbergu

se, meutim, retrogradnom snagom sudi prema zakonimakoje su pobjednici sad uspostavili.

Tome se moe prigovoriti: u smislu ljudskosti, ljudskih

prava i prirodnog prava i u smislu ideja slobode i demokracije

Zapada ve postoje zakoni prema kojima se zloini mogu

mjeriti i utvrivati.

Osim toga, postoje ugovori koji, ako su ga obje stranepotpisale dobrovoljno, postuliraju nadreeno pravo, koje

u sluaju krenja ugovora moe postati mjerilom.

Ali gdje je instanca? U miru dravnog poretka to su

sudovi. Nakon rata to moe biti samo sud pobjednika.

5. Stoga sljedei prigovor glasi: pobjednika sila ne

predstavlja pravo. Uspjeh nije instanca za pravo i istinu.Tribunal koji bi objektivno mogao istraiti i suditi kriv

nji za rat i ratne zloine nije mogu. Takav sud uvijek je

stranaki. I sud sastavljen od neutralnih bio bi stranaki,

jer neutralni nemaju moi i faktiki se nalaze u pratnji

pobjednika. Samo sud iza kojeg bi stajala mo da svoje

odluke objema strankama u sporu moe nametnuti i silommogao bi suditi slobodno.

Prigovor prividnosti tog prava nadalje kae: nakon

svakog rata krivnja je pripisana poraenome. Njega se

prisiljava da prizna svoju krivnju. Gospodarsko izrabljivanje

koje slijedi nakon rata zamagljuje se kao ispravljanje

krivnje. Pljaka se krivotvori kao pravni akt. Ako ve nemaslobodnog prava, onda radije jasna sila. To bi bilo iskreno,

to bi se lake podnijelo. Postoji samo mo pobjednika.


48/122

Meusobno predbacivanje zloina po sebi mogue je u

svakom trenutku - provesti ga moe samo pobjednik; on

to ini bezobzirno, iskljuivo prema mjerilima vlastitainteresa. Sve ostalo je preruavanje onog to je u stvari sila

i samovolja onoga tko za to ima mo.

Prividnost suda pokazuje se naposljetku u tome da se

djelima koja su proglaena zloinima sudi samo ukoliko ih

je poinila poraena drava. Preko istih djela suverenih ili

pobjednikih drava prelazi se utke, ona se ne razmatraju,kamoli da bi se kanjavala.

Tome se moe prigovoriti: mo i sila zaista su presudna

realnost u ljudskom svijetu. Ali ne i jedina. Apsolutizacija

te realnosti ukida sve pouzdane veze medu ljudima. Dokle

ona traje, nikakav ugovor nije mogu. Kao to je Hitler

to zaista izrekao: ugovori vrijede dotle dok odgovaraju

vlastitim interesima. I on je djelovao u skladu s tim. Ali

tome se protivi volja koja unato priznanju realiteta moi i

djelotvornosti tog nihilistikog stava iste dri neime to ne

treba biti i stoga svim snagama mora biti promijenjeno.

Jer u ljudskim stvarima realnost jo ne znai istinu. Toj

realnosti valja suprotstaviti drugu realnost. A postoji li ona,

ovisi volji ljudi. Svatko u svojoj slobodi mora znati gdje

stoji i to eli.

Pred tim horizontom moe se rei: proces, kao nov

pokuaj poticanja reda u svijetu, ne gubi smisao, ako jo

nije u stanju osloniti se na zakonski svjetski poredak, jerdanas jo nuno zastaje u politikim kontekstima. On se jo

ne odvija poput sudskog procesa u zatvorenom dravnom

poretku.


49/122

Stoga je Jackson otvoreno rekao da bi se "proces, budu li

obrani doputeni otkloni od izrazito ogranienih optubi iz

optunice, mogao otegnuti, te da e se Sud uplesti u nerjeivepolitike sporove."

To takoer znai da se obrana ne treba baviti pitanjem

krivnje za rat, koje zadire u povijesne pretpostavke, ve

samo pitanjem tko ga je zapoeo. Nadalje, ne postoji pravo

pozivanja na druge sluajeve sline vrste i prosuivanja

njima. - Granicu razmatranjima postavljaju politike nunosti. Iz toga, meutim, ne slijedi da bi time sve izgubilo

na vjerodostojnosti. Naprotiv, potekoe i prigovori izreeni

su otvoreno, premda ukratko.

Ne moe se zanijekati temeljna situacija, da je uspjeh

borbe, a ne zakon sam, presudna polazina toka. U velikom

to vrijedi kao i u malom, to bi se, primjerice, u pogleduvojnih prijestupa ironino reklo na sljedei nain: ovjeka ne

kanjavaju zbog zakona, nego jer je dopustio da ga uhvate.

Ali ta temeljna situacija ne znai da nakon uspjeha ovjek

snagom svoje slobode ne bi bio u stanju svoju silu prevesti

u ostvarenje prava. Pa ako se to i ne dogodi u cijelosti, ako

pravo nastane samo u odreenom omjeru, time je postignutomnogo na putu prema svjetskom poretku. Umjerenost kao

takva stvara prostor za razmiljanje i provjeravanje, prostor

jasnoe, a time i utoliko odlunije svijest trajnom znaenju

sile kao takve.

. Za nas Nijemce prednost ovog procesa je u tome to

pravi razliku izmeu odreenih zloina voa i upravo timenarod ne osuuje kolektivno.


50/122

Ali Proces znai mnogo vie. Njegova je zadaa da prvi

put i za sva vremena rat proglasi zloinom i iz toga izvue

pouke. to je zapoelo Briand-Kellogovim paktom sadse prvi put treba ostvariti. U veliinu pothvata ne treba

sumnjati, kao ni u dobru volju mnogih koji u njemu su

djeluju. Pothvat se moe doimati fantastinim. Ali ako

nam postane jasno emu se radi, drhtat emo pred onim

to se dogaa. Razlika je jedino u tome pretpostavljamo li

nihilistiki trijumfalno da posrijedi mora biti privid Procesaili pak arko elimo da Proces uspije.

Sve ovisi tome kako e se Proces provesti, kakva e

biti njegova sadrajna provedba, kako e izgledati njegov

rezultat, kakva e biti obrazloenja i na koji e se nain pos

tupak u naknadnom prisjeanju sastaviti u cjelinu. Radi se

tome moe li svijet prihvatiti kao istinu i pravo ono to se

ovdje dogaa - hoe li i pobijeeni moi pristati na injenicu

da e povijest u tome kasnije vidjeti pravdu i istinu.

tome se, meutim, ne odluuje samo u Nrnbergu.

Bitno je hoe li Niirnberki proces biti lan u slijedu smisleno

poredanih politikih djelovanja, ma koliko esto jo biliproeti zabludama, nerazumnou, nesrdanou i mr

njom - ili e mjerilo koje se ovdje postavlja ovjeanstvu

na kraju odbaciti same one sile koje ga uspostavljaju. Sile

koje postavljaju Nrnberg time potvruju da u zajednici

ele svjetsku vladu, podvrgavajui se svjetskom poretku.

Potvruju da kao rezultat svoje pobjede zaista ele preuzetiodgovornost za ovjeanstvo, a ne samo za vlastite drave,

Takvo svjedoanstvo ne smije biti lano.


51/122

U svijetu e se ili probuditi povjerenje da se u Niirnbergu

provodi pravda, ime je postavljen temelj; u tom sluaju od

politikog procesa nastao je pravni, pravo je stvaralaki

zasnovano i ostvareno za jedan nov svijet koji valja izgraditi

- ili e razoaranje njegovom neistinitou izazvati jo gore

svjetsko raspoloenje, koje e poticati nove ratove; Nrnberg

bi se iz blagoslova pretvorio u nesreu; svijet bi naposljetku

prosudio da je posrijedi bio prividan i politiki proces. To

se ne smije dogoditi.Na sve prigovore protiv Procesa stoga treba odgovoriti:

U Nrnbergu se radi neem zaista novom. Ne moe se

zanijekati da sve to se u prigovorima istie predstavlja mogu

u opasnost. Ali pogrene su s jedne strane alternative kojima

se manjkavosti, greke i smetnje u pojedinim sluajevima

odmah vode prema odbacivanju Procesa openito, dok jezapravo bitan smjer djelovanja, nepokolebljivo strpljenje

djelatne odgovornosti sila. Pojedina proturjeja moraju biti

prevladana aktima usmjerenim na svjetski poredak usred

zbrkanosti. Pogreno je nadalje ozraje osorne agresivnosti,

koje unaprijed kae ne.

To to se dogaa u Nrnbergu, ma kolikim primjedbamabilo izloeno, slab je i dvoznaan vjesnik svjetskog poretka,

koji ljudi danas poinju osjeati kao nunost. To je sasvim

nova situacija: svjetski poredak nam dodue ni u kom sluaju

neposredno ne predstoji - tovie, njegovom ostvarenju

prethodit e silni konflikti i nesagledive ratne opasnosti - ali

on se misleem ovjeanstvu uinio moguim, pojavivi sena obzorju kao jedva zamjetan traak praskozorja, dok nam

48


52/122

u sluaju neuspjeha poretka samounitenje ovjeanstva

stoji pred oima kao stravina prijetnja.

Najnemoniji sve svoje uporite pronalazi u cjelini svijeta. Naoigled nitavila posegnut e za uzrokom i za onim

sveobuhvatnim. Stoga bi upravo Nijemcu izvanredan smisao

tog vjesnika mogao postati razumljiv.

Na vlastiti boljitak u svijetu uvjetovan je svjetskim

poretkom, koji u Nrnbergu jo nee biti ustrojen, ali na

koji Nrnberg upuuje.

2. Politika krivnja

Za zloine zloinca snalazi kazna. Ogranienje Nurnberkog

procesa na zloince rastereuje njemaki narod. Ali ni u

kojem sluaju na nain da ga se oslobaa svake krivnje.

Naprotiv. Naa istinska krivnja u svojoj biti postaje utoliko

jasnija.

Bili smo njemaki dravljani kad je zloine poinio re

im koji je sebe nazivao njemakim i svojatao Njemakui naizgled imao pravo da to ini, jer je u rukama drao

dravnu silu, u emu do 1943. nije naiao ni na kakvo po

njega opasno protudjelovanje.

Unitavanje svake pristojne, istinske njemake dravnosti

svoj razlog mora imati i u nainu ponaanja veine nje

makog stanovnitva. Narod je odgovoran za svoju dravnost.

Naoigled zloina koje je poinio Njemaki Reich, svaki

se Nijemac poziva na suodgovornost "Odgovorni" smo


53/122

kolektivno. Pitanje je u kojem se smislu svatko od nas

mora osjeati suodgovornim. Nedvojbeno u politikom

smislu suodgovornosti svakog dravljanina za djela koje je

poinila drava kojoj pripada. Stoga, meutim, ne nuno i u

moralnom smislu faktikog ili intelektualnog sudjelovanja

u zloinima. Trebamo li mi Nijemci za nedjela koja su nad

nama poinili Nijemci ili kojima smo kao udom uspjeli

izmaknuti, biti pozivani na odgovornost? Da - ukoliko smo

tolerirali nastanak takvog reima kod nas. Ne - utoliko

to su mnogi od nas duboko u sebi bili protivnici svega

zla i nikakvim inom ni motivacijom u sebi ne moraju

priznavati moralnu sukrivnju. Pozivati na odgovornost ne

znai proglasiti moralno krivim.

Kolektivna krivnja nuno dodue postoji kao politika

odgovornost dravljana, no zato ne i u jednakom smislu

kao moralna i metafizika, a ni kao kriminalna krivnja.

Preuzeti politiku odgovornost svakom pojedincu dodue

je teko s obzirom na njezine strane posljedice. Ona za nas

oznaava potpunu politiku nemo i siromatvo, koje nas

prisiljava da dugo ivimo u gladi i zimi ili na granici toga,

kao i u uzaludnim naporima. Ali ta odgovornost kao takva

ne pogaa duu.

U modernoj dravi politiki djeluje svatko, u najmanju

ruku glasanjem na izborima ili neizlaenjem na izbore. Smisao

politike odgovornosti nikome ne doputa uzmak.

Politike aktivnosti opravdavaju se naknadno, u pravilu

ako je krenulo po zlu. Ali u politikom djelovanju takva

obrana ne vrijedi.

50


54/122

Kae se da se mislilo dobro, da se htjelo dobro. Hin-

denburg, primjerice, nije elio ruinirati Njemaku i izruiti

je Hitleru. To mu nita ne pomae, on je to uinio, a tomese u politici radi.

Ili: nevolja se vidjela, to se reklo, na to se upozoravalo.

Ali to u politici ne vrijedi ako iz toga nije proizilo djelovanje

i ako djelovanje nije bilo uspjeno.

Moe se pomisliti: mogli bi postojati ljudi koji su u

potpunosti apolitini, ija se egzistencija odvija izvan

politike, poput monaha, pustinjaka, znanstvenika, istra

ivaa ili umjetnika. Ako bi oni bili zaista apolitini, ne bi

sudjelovali u krivnji.

Ali politika odgovornost pogaa i njih, jer i oni svoj

ivot ostvaruju kroz poredak drave. U modernim dravama"izvan" ne postoji.

Bit e da bismo rado omoguili to bivanje izvan, pa

ipak, moemo to samo uz tu ogradu. Htjeli bismo priznati

i voljeti apolitiku egzistenciju. Ali s prestankom politikog

sudjelovanja apolitini bi takoer izgubili pravo prosuivati

konkretnim politikim djelovanjima dana i time se sami

na bezopasan nain bavili politikom. Apolitiko podruje

iziskuje i vlastito iskljuenje iz politikog djelovanja svake

vrste - a da pritom svejedno ne ukida politiku suodgovornost

u svakom pogledu.


55/122

3. Moralna krivnja

Svaki Nijemac se propituje: to je moja krivnja?

Pitanje krivnje u odnosu na pojedinca, ukoliko on pre

ispita sam sebe, nazivamo moralnim. U tom smislu medu

nama Nijemcima postoje najvee razlike.

Istina je da suenje sebi pripada samo pojedincu, ali

ako komuniciramo, smijemo razgovarati jedni s drugima

ne bismo li doli do moralne jasnoe. Moralno osudivanje

drugog ostaje, meutim, in suspenso - ni kriminalno ni

politiko.

Granica na kojoj izostaje i mogunost moralnog suenja

lei tamo gdje osjeamo da drugi i ne pokuava samog

sebe moralno preispitati - gdje u argumentaciji ujemo

samo sofistiku, gdje drugi kao da nas i ne slua. Hitler i

njegovi drugovi, ta neznatna manjina od nekoliko desetaka

tisua, stoje izvan te moralne krivnje, dokle god je uope

ne osjeaju. ini se kao da nisu sposobni za pokajanje i

preobrazbu. Oni su kakvi jesu. Za takve ljude preostaje

samo jo sila, jer sami ive kroz silu.

Moralna krivnja, meutim, postoji kod svih koji dajuprostor kajanju i savjesti. Moralno krivi su oni koji su

sposobni iskupiti krivnju, oni koji su znali ili su mogli znati,

a ipak su krenuli putovima koje u propitivanju samih sebe

razumiju kao grenu zabludu - bilo da su se jednostavno

prikrili, to se dogaa, ili da su se umrtvili i dali zavesti ili se

dali kupiti osobnim povlasticama ili bili posluni iz straha.Predoimo si neke od tih mogunosti:

52


56/122

a) ivot pod krinkom - neizbjean za onoga tko je htio

preivjeti - donio je moralnu krivnju. Lane izjave lojalnosti

spram prijeteih instanci, kao to je Gestapo - geste poputHitlerova pozdrava, sudjelovanje na skupovima i mnogo

toga drugog, to je donosilo sa sobom privid sudjelovanja

- tko od nas u Njemakoj ne bi jednom navukao na sebe

takvu krivnju? Samo zaboravni se mogu zavaravati, jer

se ele zavaravati. Maskiranje je spadalo u osnove naeg

opstanka. Ono optereuje nau moralnu savjest.b) Jo vie uskomeat e nau savjest u ovom trenutku

spoznaja krivnje zbog lane savjesti. Mnogi mladi ljudi bude

se sa stravinom svijeu: moja savjest me je obmanula -

u to da se onda jo pouzdam? Mislio sam da se rtvujem

za najplemenitiji cilj i da elim najbolje. Svatko tko se na

taj nain budi, preispitat e se gdje je krivnja skrivljena

nejasnoom, hotiminim gledanjem u stranu odnosno

svjesnom izolacijom vlastita ivota u "pristojnoj" sferi.

Ovdje prvo valja razlikovati vojniku ast i politiki

smisao. Jer svijest vojnike asti nee pogoditi nikakvo

izraavanje krivnje. Tko je kao drug bio vjeran, u opasnostinepokolebljiv te se dokazao hrabrou i umjenou, taj

u svojoj samosvijesti smije sauvati neto nedodirljivo.

To sasvim vojniko i ujedno ljudsko zajedniko je svim

narodima. Dokazivanje ovdje ne samo da nije krivnja

ve, ukoliko je bilo neokaljano zlim djelima i izvrenjem

oevidno zlih namjera, postaje temeljem smisla ivota.Ali vojniko dokazivanje ne smije se poistovjetiti sa

stvari za koju se borilo. Vojniko dokazivanje ovjeka ne

ini ne inim pogled s ega ostalog


57/122

Bezuvjetna identifikacija injenine drave s njemakom

nacijom i vojskom krivnja je lane savjesti. Tko je kao

vojnik bio besprijekoran, mogao je podlei krivotvorenju

savjesti. Na taj nain postalo je mogue da se iz nacionalnog

uvjerenja ine i trpe stvari koje su oevidno zle. Odatle ista

savjest pri zlim djelima.

Ali dunost prema domovini see mnogo dublje nego

to dopire slijepa poslunost prema vlastima. Domovina

nije vie domovina ako se uniti dua. Dravna mo nijevie cilj po sebi, ve postaje pogubna, ako ta drava uniti

njemako bie. Stoga dunost prema domovini ni u kom

sluaju nije konsekventno vodila u poslunost Hitleru i

samorazumljivost da Njemaka i kao Hitlerova drava

nuno mora dobiti rat. Na tome poiva lana savjest. To nije

jednostavna krivnja. To je ujedno tragina pomutnja velikogdijela neupuene omladine. Dunost spram domovine je

angaman itava ovjeka za najvie zahtjeve, koji nam se

obraaju iz najboljeg to su nam ostavili preci, a kroz idole

jedne pogrene predaje.

Stoga je udilo kako je usprkos svemu zlu provedena

identifikacija pojedinca s vojskom i dravom. Jer ta bezu-vjetnost slijepog nacionalnog nazora - shvatljiva jedino kao

posljednji truli pod jednog svijeta koji gubi vjeru - bila je u

dobroj savjesti ujedno i moralna krivnja.

Daljnja mogunost krivnje poivala je na pogreno

shvaenim biblijskim rijeima: budi podanik vlasti koja

vlada nad tobom - ali ona je bila potpuno izobliena uudesnoj svetosti zapovijedi iz vojnike predaje. "To je

zapovijed", to mnogima zvui patetino, kao da izraava


58/122

najviu dunost. Ali ta je rije ujedno donosila i rastereenje,

ako bi dovela do toga da se uz slijeganje ramenima ono zlo

i glupo shvati kao nezaobilazno. Posve krivo u moralnomsmislu postalo je to ponaanje u porivu da budemo posluni,

tom nagonskom ponaanju, koje samo sebe osjea savjesnim,

dok je zapravo izdalo svu savjest.

Zgaeni nacistikom vladavinom nakon 1933. mnogi

su se odluili za asniku karijeru, jer im se inilo da jedino

tamo vlada pristojna atmosfera, da su izvan utjecaja stranke,opredijeljeni protiv stranke, naoko oslonjeni na vlastite

snage ak i bez stranke. I to je bila zabluda savjesti, koja se,

nakon iskljuenja svih samostalnih generala stare predaje,

kroz moralnu zaputenost njemakih asnika naposljetku

otkrila sa svim svojim posljedicama na svakoj vodeoj

poziciji, unato mnogim simpatinim, ak i plemenitim

vojnikim osobnostima, koje su, predvoene jednom var

ljivom svijeu, ovdje uzaludno traile spas.

Upravo tamo gdje su estita svijest i dobra volja na poetku

bile presudne, razoaranje i samorazoaranje moralo je biti

utoliko jae. I najbolju vjeru to vodi prema preispitivanju,

s pitanjem na koji nain sam odgovoran za svoju zabludu,

odnosno za svaku zabludu kojoj podlegnem.

Buenje i vlastito prosvjetljivanje te zablude neizbjeni

su. Kroz njih idealistiki mladii postaju estiti, moralno

pouzdani i politiki jasni njemaki mukarci, koji odgovorno

prihvaaju dosuenu sudbinu.c) Djelomino odobravanje nacionalsocijalizma, polo

vinost i povremeno unutarnje izjednaavanje i pomirenje


59/122

predstavljali su moralnu krivnju bez ikakvih primjesa

tragike, jednaku prethodnim nainima krivnje.

Ta argumentacija: pa, ima u tome i neto dobro - ta

spremnost na tobonje pravedno priznavanje - kod nas je bila

jako rasprostranjena. Istinito je moglo biti samo radikalno

ili-ili. Spoznam li zao princip, sve postaje zlo i naoko dobre

posljedice nisu vie ono to se inilo da jesu. Jer se oslobodila

ta varljiva objektivnost prihvaanja neeg toboe dobrog

u nacionalsocijalizmu, i dotad prisni prijatelji postali sustranci te se s njima vie nije moglo otvoreno govoriti. Isti

onaj koji se maloas poalio da se nijedan muenik vie ne

eli rtvovati za staru slobodu i protiv nepravde, mogao je

ukidanje nezaposlenosti (naoruavanjem i prevarantskim

financijskim poslovima) hvaliti kao visoku zaslugu, mogao

je 1938. pozdraviti aneksiju Austrije kao ostvarenje starogideala jedinstva carstva, mogao je sumnjati u nizozemsku

neutralnost i opravdati Hitlerov napad, a nadasve se mogao

radovati pobjedama.

d) Neki su se odavali lagodnoj samoobmani, da e ve

promijeniti tu zlu dravu, da e stranka nestati najkasnije

s Hitlerovom smru. Sad ovjek mora biti prisutan, ne bi liiznutra okrenuo stvari prema dobrom. Takvi su bili tipini

razgovori.

S asnicima: "Nacionalsocijalizam emo ukinuti nakon

rata, na osnovi nae pobjede; sad je vano da se drimo

zajedno, da Njemaku dovedemo do pobjede; kad kua

gori, valja je gasiti, a ne pitati tko je podmetnuo poar." -Odgovor: Nakon pobjede bit ete otputeni, rado ete otii

kuama, samo e SS zadrati oruje, ime e se strahovlada

56


60/122

nacionalsocijalizma intenzivirati do robovlasnike drave.

Nikakav samostalni ljudski ivot vie nee biti mogu.

Podizat e se piramide, ceste i gradovi graditi i pregraivatiprema voinoj volji. Razvit e se nevjerojatna vojna

mainerija, za definitivno osvajanje svijeta.

S docentima: "Mi smo fronda stranke. Mi se usuujemo

voditi nepristrane razgovore. Dostiemo duhovno ostvare

nje. Mi emo sve to polako opet pretvoriti u staru njemaku

duhovnost." - Odgovor: Varate se. Ostavlja vam se slobodapod uvjetom poslunosti u svako doba. Vi utite i poputate.

Vaa borba je privid kakav je vodstvu poeljan. Vi samo

pridonosite kopanju groba za njemaki duh.

Mnogi intelektualci koji su 1933. sudjelovali i teili

vodeem djelovanju, stavi u pogledu svjetonazora na

stranu nove sile - ne bi li kasnije, osobno stjerani u stranu,

poeli negodovati, iako bi veinom ipak ostali pozitivno

nastrojeni, dok im tijek rata 1942. njegov nepovoljan ishod

nije uinio vidljivim, a njih tek u tom trenutku protivnicima;

takvi imaju osjeaj da su pod nacistima patili te su stoga

pozvani za ono to slijedi. Sami sebe dre antinacistima.Kroz sve te godine postojala je ideologija tih intelektualnih

nacista: duhovnim stvarima oni nepristrano izriu istinu -

sauvali su predaju njemakog duha, spreavaju unitenje,

u pojedinanom pruaju poticaje.

Meu njima nai e se neki koji su krivi zbog nepro

mijenjenog naina miljenja, koji, iako nije identiandoktrinama stranke, u prividu promjene i protimbe ipak

injenino zadrava unutarnji stav nacionalsocijalizma,

ne pristupa svom proienju Tim nainom miljenja oni


61/122

su moda srodni onom to je predstavljalo neljudsko,

diktatorsko i egzistencije lieno nihilistiko bie nacio

nalsocijalizma. Tko je kao zreo ovjek 1933. gajio tu

unutarnju uvjerenost, koja nije bila ukorijenjena samo u

politikoj zabludi ve i u osjeaju postojanja to ga je nacio

nalsocijalizam intenzivirao, taj se nee proistiti, osim usli

jed preobrazbe, koja ga

Documents

K. Jaspers Pitanje krivnje o političkoj odgovornosti Njemačke