Kad Bog odgovori na stvarnu potrebu odmah

U slučaju Gine Wahlen, koja je molila za »kruh svagdanji«, nije bilo te izvanrednosti i nepredviđenosti, iako se radilo o potrebi. Evo njezina izvješća: “Dan je otpočeo rano, dok se Sunce svojim zrakama probijalo iznad stjenovitih vrhunaca Grand Tetona. Mom suprugu i meni nije trebalo dugo da shvatimo kako će to biti prekrasan i vrlo topao dan.

“Uzeli smo čamac kako bismo preplovili jezero Jenny Lake i krenuli na kratki jutarnji planinarski izlet dok još nije bilo prevruće. Zavijugali smo putem oko golemih stijena, potom kroz livade obrasle travom, prema vrhovima – tamo gdje vidik postaje sve ljepši, a staza sve dulja.

“Sunce je sad već bilo vrlo visoko, a moj me želudac podsjećao da se približilo vrijeme ručka. No, budući da smo planirali tek kratku jutarnju šetnju, nismo mislili na hranu i vodu, koja je ostala kod kuće. Prošli smo već dosta, više od polovice puta do vrha pa smo odlučili nastaviti unatoč nedostatku namirnica.

“Tijekom sljedećeg sata počela sam razgovarati s Bogom: »Gospode, tako

su mi suha usta. Zapravo, nisu mi bila tako suha od vremena kad su mi operirali krajnike – kad su mi dali injekciju koja mi je jezik pretvorila u nešto nalik pamučnoj krpi. Shvaćam da smo zbog naše nebrige sami krivi što nemamo ništa za jelo i piće, no molim Te pomozi mi, jer sam tako žedna i gladna.«

»Znam da Ti znaš moje potrebe i zasigurno bih bila sretna s nešto kruha i vode, no Gospode – ne želim biti drska, ali ono što zaista želim su keksi, sir i voćni sok. Svjesna sam da je ludost ovo što tražim, no upravo sam pomislila da ću to ipak tražiti, jer znam da si tako moćan da Ti ništa nije teško napraviti.«

“Osjećajući se prilično neozbiljno i smiješno zato što sam to tražila od

Boga, u tišini sam nastavila ići dalje. Uskoro je postalo jasno da dalje više ne mogu planinariti. Rekla sam mužu da nastavi dalje i umorno sjela na obližnji kamen, odmarajući se i čekajući u sjeni nekoliko stabala.

“Ubrzo je još jedan par željan pustolovina došao u moju oazu za odmor.

Zahvalni za sjenovito odmorište, nakratko su se zaustavili i ispričali mi pobliže o svojoj planinarskoj ekspediciji. Prema odjeći i opremi koju su nosili, prepoznala sam ih kao iskusne i pripremljene planinare – s hranom, vodom i drugim namirnicama.

“Budući da nas je jedna skupina napustila”, rekao je muškarac, “imamo

nešto hrane: tek nešto keksa, sira i narančina soka. Želite li i vi?” Jedva vjerujući u to što upravo čujem, s čežnjom sam prihvatila njihovu

ljubaznu ponudu. “Bio je to najukusniji obrok kojeg sam ikad pojela, jer sam znala da je to

bio izravan dar našeg Oca nebeskog, koji je milostiv i brine se čak i za neke na prvi pogled luckaste molbe.” (The Passion for Prayer, str.81-83)