Kalu Singh - Krivnja

Sadržaj

Uvod ........................................................................9 Vladajuće strasti: nasljeđe..................................11 Može se ševiti, a neće kuhati: Freudovo viđenje krivnje..................................... 16 Supruga trči .......................................................... 25 Kamenko................................................................27 Dobri zločinac...................................................... 29 Plačljivica..............................................................32 Gle kako se Melanie igra: Melanie Klein i njen prikaz krivnje ................... 36 Dosta s unošenjem smisla: glasovi drugih.......................................................43 Glasnije, frajeri! Unesimo smisao: terapija .................................................................. 58 Odvali kamen: završna razmišljanja ..................63 a) Nemilosrdan izračun sila ................................64 b) Shvatimo skupinu ozbiljno .............................66 Koda.......................................................................68 Zahvale.................................................................. 71 Bilješke .................................................................. 73 Daljnja literatura .................................................. 79

Uvod

Zamislite svijet bez krivnje. Zamislite život, svoj život, bez krivnje. Što upravo osjećate? Zbu-njenost, strah, olakšanje, nadu, želju, radost, oslobođenje - možda čak i sram; no, nadam se, ne krivnju. To bi bio kraj svijeta, zar ne?

Pokušajte ponovno. Pokušajte sa sljedećim riječima:

Odbijam osjećati se krivim. Krivnja je des-truktivan osjećaj i ne uklapa se u moj životni plan.1

Krivnja je sitnoburžoasko sranje. Umjetnik stvara vlastiti moralni univerzum.2

Prvi navod dolazi nam od slabunjavog Adria-na Molea, koji na krizu odgovara tipično nesuvislom razmetljivošću. Drugu opasku izriče jedan izmišljeni lik Woodyja Allena, ali, navevši

Krivnja

je, biografkinja Marion Meade komentira da-lje:

Woody će uskoro otkriti da bi ga igranje prema vlastitim pravilima stajalo milijuna u sudskim troškovima, i gubitka djece te da bi ostao bez svoje publike.3

Ali što je krivnja? Je li to osjećaj ili misao, ili pak posrednik za osjećaje i misli? Ili nešto, neka sila, katkad unutarnja a katkad vanjska, onkraj misli i osjećaja? Ljudi najčešće kažu da krivnja "izjeda", čime dočaravaju nešto iznutra i nepristupačno, nešto što se neumoljivo obara na čovjeka. Ili je pak ona breme kojeg se nikada ne možemo otresti. Moguće su i druge metafore: nalik je kamenčiću u našoj cipeli, pomahnitalom biču, hobotnici, poroznom silikonu, pulsirajućem fantomskome udu, ras-cijepljenom genu koji nas hendikepira, presađenom svinjskom srcu što nepravilno udara, kožnom transplantatu koji se kida i postaje septičan, slici Doriana Graya, pokrovu od vulkanskog pepela.

Psihoanaliza se poduhvaća izazova da krivnju iscijeli. Teologija i njen bastardni as-pekt - organizirana religija - bjesne nad drskošću psihoanalize da zabrazdi na njihovo

Vladajuće strasti: nasljeđe

leno. Nema sumnje da je sve što trebamo znati o krivnji - kako je definirati, objasniti, obuzda ti i iscijeliti - dano u okviru teološke para digme? Otkada postoji nereligiozna krivnja? Možda još od renesanse, a svakako od prosvje titeljstva, paradoks je u sljedećem: religija je zakazala u svom obećanju da će ublažiti kriv nju - krivnju koju je prethodno stvorila kako bi njenim iscjeljenjem pokazala moć vjere. Jedina izlika što preostaje vječito je izmota vanje napetošću između savršenstva teologije i krivnje vjernika. No, sa psihoanalitičkoga stajališta, pacijenti u terapeutsku sferu stupa ju kojekako osakaćeni krivnjama koje religija nije uspjela iscijeliti, pa ako ih i nije stvorila. Religija je imala dva do sedam tisućljeća, ovisno o tome kojoj religiji pripadate, da usavrši svoju teologiju i tehniku; psihoanaliza je imala jedno stoljeće.


"Krivnja" je pojam što čini dio obrasca pove-zanog s moralnim otpadanjem i ponovnim sje-dinjenjem: "prekršaj", "greška", "optužba", "pred-bacivanje", "pravdanje", "sram", "skrušenost", "kajanje", "pokora", "apologija", "kazna", "osveta", "praštanje", "zadovoljština", "pomirba".

10 11

Krivnja

Tipičan tijek priče koji oprimjeruje gornji obrazac započinje moralno zrelom i odgo-vornom osobom koja smišlja i počinja djelo što krši neko pravilo ili zakon - moralni, građanski ili krivični - određene zajednice koja je samu sebe djelomice i definirala ustanovljavanjem tih pravila i zakona, među kojima ta osoba živi. U idealnom smislu, ti su zakoni i pravila bili proizvod slobodnog dijaloga slobodnih građana, a svrha im je bila olakšati slobodan razvitak svih. Svrha je pojmovne palete koju smo naveli reintegracija pojedinca koji se svojim prekršajem odvojio od zajednice. Taj obrazac može proći bez religijskog i teološkog tumačenja s kojim se obično povezuje. U kršćanskom otkrivenju moralno zrela osoba od rođenja je ukaljana istočnim grijehom. Premda se ovaj katkada spominje kao felix culpa (sretna krivnja), jer je u Bogu pobudio samilost te se utjelovio, doktrina zahtijeva neograničeno vrelo pojedinačne krivnje kao dio neophodnog smrtničkog pokajanja. Možda to novo evanđelje i jest donekle ublažilo židovsko prokletstvo kojim "kažnjavam grijeh otaca na djeci do trećeg i četvrtog koljena"4, ali potonjim su se kršćanske države poslužile i da opravdaju antisemitizam.

"Trebao bi postojati nekakav zastarni rok... zašto nas i dalje gnjavite s tim zločinom?"


Tako započinje skeč američkog satiričara Lennyja Brucea o Zakonu koji ga je dognao u smrt. "No, Zidove, zato što se izmotavate. Pre-bacujete krivnju na rimske vojnike." "Dobro. Raščistit ću stvari jednom zauvijek. Da, mi smo to učinili. Ja sam učinio, moja obitelj. Pro-našao sam u svom podrumu papirić. Pisalo je: Mi smo ga ubili. Potpis: Morty.'"5

Skeč se doima vragolasto, čak i djetinjasto. Ali već i sam pogled na povijest dijaspore, da o užasima protekloga stoljeća ne govorimo, podsjeća nas koliko u takvom humoru ima boli i gnjeva. Neobičnom simetrijom mnogi su Židovi i danas bijesni što Katolička crkva, unatoč obilatim papinim isprikama, i dalje odbija priznati svoju krivnju u holokaustu.

Krivnja se takvom apsolutnošću čini osobnim, individualnim osjećajem da izgleda teško go-voriti o "krivnji institucija" ili "krivnji države". Postoji, naravno, propust institucija i odgovornost institucija, bilo u lokalno-gra-danskom bilo u međunarodnom smislu. Ali dok će kod osobne krivnje pojedinac možda platiti neugodnu emocionalnu cijenu, kod institucionalne krivnje moguća je ekonomska odšteta, nezgodna na drugačiji način. Otuda višedesetljetna krivnja duhanske industrije, koja se kloni primjerene riječi "ovisnost", ili krivnja londonske Metropolitan Police, koja se

12 13

Krivnja

libi pripisati kriminalcima ili samoj sebi rasis-tičke motive.

Holokaust je doveo do preispitivanja po-znatih pojmova "kolektivne krivnje" ili "krivnje by association" - sjenke zločinaca - te do sasvim strogog razgraničavanja rjeđeg pojma "krivnje preživjelog" - sjenke žrtava. Nijedan sekularni građanin - a, pretpostavljam, isto tako gotovo nijedan vjernik - ne bi Nijemcima, Židovima ili Romima koji se tek trebaju roditi poželio da 2100. dođu na svijet pod bilo kojom od tih sjenki. No pripisivanje krivnje čak i pri-padnicima onoga sudbnonosnoga naraštaja krajnje je sporno, kao što je to ustanovio autor Dragovoljnih Hitlerovih krvnika.6 U okviru pojma "krivnje preživjelog", a pored uobiča-jenih slojeva tugovanja i bola (ovdje osnaženih povijesnom nuždom), postoji i zastrašujuća krivnja da vaše preživljavanje "dokazuje" kako ste kao ljudsko biće propustili spasiti one koji su umrli.

Prolazimo kroz razdoblje preispitivanja poj-ma "pasivnog promatrača", u filozofiji i politici, kako na razini države - kao što smo 1999. vidjeli na Kosovu - tako i na onoj građanskoj. Moralne dvosmislenosti potonje prekrasno su načete u završnoj epizodi Seinfelda, remek-djela među komedijama situacije. Zatekavši se


u "Sticksvilleu",* naša urbana, moralom neo-pterećena četvorka postaje svjedokom pljačke. U stradanju žrtve uspijevaju prepoznati samo komičnu stranu. Mjesni policajac uočava nji-hovu reakciju i uhićuje ih zbog kršenja novog Zakona dobrog samaritanca, "[koji] vas obve-zuje da pomognete osobi u opasnosti ili je po-duprete, dokle god je to razumski prihvatlji-vo". Njihov branitelj na sudu ustvrđuje: "Ne možete biti pasivni promatrač i biti krivi. Žele stvoriti sasvim novu životinju - krivog proma-trača!"7 Ali kao što potvrđuje već i samo ime novoga zakona, kao da ni te moderne dvo-smislenosti nisu u stanju iskoračiti iz sjenke biblijskih modela.

Posljednje umorne bubotke između re-lormacijskih i protureformacijskih boraca možemo uočiti u ovom aforizmu: "Katolici imaju osjećaj krivnje, ali nemaju osjećaj grijeha. Protestanti imaju osjećaj grijeha, ali nemaju osjećaj krivnje. I tako katolici u svojoj grešnosti uživaju više od protestanata, kojima nije do-pušteno uživati ni u čemu."8 Židovi i budisti vjerojatno bi se nasmijali kako njihovoj ka-zuistici tako i ispraznoj religioznosti. Naravno,

" Ime mjesta moguće je prevesti kao "Seljograd" (op.

14 15

Krivnja

obje kršćanske crkve raspolažu astigmatičnim pojmom grijeha pa se više usredotočuju na seksualnost nego na pohlepu i bijes; većina bi se djece iznenadila kada bi saznala da smrtnih grijeha ima koliko i Disneyjevih patuljaka. Trivijalnost u bacanju njihovih moćnih sjenki na psihološki razvitak možemo vidjeti iz čin-jenice da su katolici nedavno prevrednovali uobičajeni, mada subverzivno nazvani čin "mlaćenja biskupa".9* Pomislite samo koliko su osjećaja i misli, koliko milijardi i milijardi sati spiskali tijekom dvaju tisućljeća muškarci i žene, svećenici i laici, u nastojanju da izađu na kraj s doktrinarnom krivnjom zbog mastur-biranja. Ne radi se o tome da je Crkva u novije vrijeme stekla novu znanstvenu svijest: prije je to zakašnjeli izraz samilosti.

Može se ševiti, a neće kuhati: Freudovo viđenje krivnje

Sigmund Freud bio je svjestan toga nasljeđa, a osobito bogatstva obrasca o prijestupu, krivnji i pomirbi u prispodobama i književnosti. Što je on to po svome mišljenju mogao dodati

* Kolokvijalni izraz za samozadovoljavanje (op. pr.).

Freudovo viđenje krivnje

takvim "objašnjenjima" ljudskog iskustva kriv-nje? Budući da je sebe doživljavao kao neku vrstu mješavine drevnog junaka na zadatku i modernog detektiva, mogli bismo započeti s nekoliko običnih priča i pitanjem: "Kakvu vrstu i koju razinu krivnje ispoljavaju sljedeći pro-tagonisti?"

I Žena ulijeće u prostoriju, ravna stolnjak i zvoncem poziva služavku. Kada se slu žavka pojavi, ona joj smjesta kaže da ode, iako za kratkog vremena dok su zajedno skreće služavki pozornost, šutke i bez optuživanja, na mrlju na stolnjaku. Čini to više puta na dan.

II Muškarac koji šeće prirodom slučajno šut- ne kamenčić nasred ceste. Zaustavlja se, a onda miče kamen s ceste. No tada ponovno zastaje pa vraća kamen na mjesto s kojega ga je pomaknuo njegov prvi udarac.

III Uvaženi muškarac tijekom seanse na kojoj se doimao uznemirenim počinja besmis leni zločin; unatoč mogućoj kazni - zapra vo, dijelom baš zbog njene vjerojatnosti - obuzima ga strahovito olakšanje.

IV Žena priča i priča, bez ikakvoga srama pri ča i priča koliko je depresivna. Zašto?

16


Freud je bio duboko sumnjičav prema sposobnosti stečene racionalnosti da opiše što se događa u takvim pričama - što one otkrivaju o ljudskoj želji, mišljenju i djelovanju. Neje-dnoznačnost i složenost u ljudskim odnosima naznačuje sam jezik, nejednoznačnošću sadržanoj u modalnim glagolima. "Moći" se upotrebljava za sposobnost, molbu, vjerojatnost i dopuštenje; "htjeti" za namjeru, predviđanje i obvezu. Otuda i naslov ovog poglavlja, moja naoko beznačajna pripomena uz evokativan primjer što ga je i sam Freud obilježio kao "apsurdan":

Služavka ne želi više kuhati jer je njen gazda započeo ljubavnu vezu s njom.10

Nastojanja neurotičnih, opsesivnih i psiho-tičnih osoba da izađu na kraj sa stvarnim ili izmišljenim silama i entitetima koji zadaju ta nejednosmislena značenja, tj. roditeljima, učiteljima, anđelima i đavolima, obilježena su takvim jezičnim pomutnjama i okolišanjima.

I Freud je počeo s običnim pojmovima "nagona", "poriva", "osjećaja", "tjeskobe", "pri-tiska", u nastojanju da objasni svakodnevne doživljaje užitka i bolesti, a otuda i krivnje. Jedno je od njegovih najvećih dostignuća u tome što je redefinirao zemaljski smisao i značajke ljudske seksualnosti. S obzirom na

vrijeme, on uspostavlja slijed što započinje infantilnom seksualnošću, koja prelazi u ase-ksualno razdoblje (latenciju), a zatim u procvat spolne zrelosti, koja ustrajava do smrti, pa i kad snaga iščili. Tom svojstvu starine on nije pridodao samo imperativnost i sklonost greškama u razvitku - nešto što, na svoj način, prihvaćaju sve religije - nego i plastičnost: njenu sposobnost da postane nešto drugo.

Freud je htio pokazati kako se psihička energija pretvara u entitete potrebne za ruko-vanje njome. Ono, sa svojim spremištem na-gonske energije (to je libido/Eros/kakva već sila), najprije, na neki način, porađa ja, koje opet porađa nad-ja. Ma kako si mi predočavali nagonske sile - endosomatski kao glad ili en-dopsihički kao ljubav - njihov konflikt stvara četiri razine razvojnog ustrojstva: oralnu, analnu, faličku i genitalnu. Svaka faza artikulira svoj oblik mišljenja: libidinozna skopofilija (moraš vidjeti) prerasta u povučeniju epistemo-liliju (moraš znati). Poznatije izjednačavanje znanja, seksualiziranog viđenja i krivnje donosi nam priča o Edenu.

Na spoznajnoj razini osnovni su razvojni zadaci: prvo, razlikovanje čuvstva i ideje nag-ona; drugo, razlikovanje nesvjesnih primarnih procesa i sekundarnih procesa, budnog mi-šljenja i prosuđivanja. Svijest o čuvstvu/osje-ćaju u bebe, koja prati njezinu svijest o gladi,

18 19

Krivnja

biva dorađena kada nauči imenovati i prepo-znavati pojam (ideju "gladi"). No, pritisak čuv-stva može ponekad pokrenuti nesvjesne pro-cese koji naginju halucinantnom zadovoljenju nagona. Kao što primjećuje Tezej u Shake-speareovom Snu ivanjske noći:

Utvaranje je vrlo čudnovato, Da, ako radost ima snaći koga, Već radostan je, koj' mu je donosi.

Provjerama zbiljnosti što ih provode sekun-darni procesi pojedinac postiže zbiljsko i pre-dvidljivo zadovoljenje; Freud se međutim svo-jski upinjao naglasiti da civilizacijski zahtjevi, utjelovljenje kolektivnog razumijevanja sekun-darnih procesa, predstavljaju neurotsku razinu koja potiče odgađanje namirenja. Osjećaj osujećenosti zbog tog odgađanja dovodi do ne-stalne mržnje prema osujetitelju, bio to roditelj, obrazovatelji ili policija - zapravo svakom tko ugrožava utjehe narcizma.

Imamo sada dovoljno silnica, ili predodžbi o njima, da razvojnu priču ispripovjedimo na makrorazini, ljudskoj, a ne na mikro-/endo-razini. U srcu Freudovog teoretskog zdanja

Shakespeare, W. (1996) San ivanjske noći, prev. Stjepko Španić. Zagreb: Zagrebačka stvarnost.


nalazi se Edipov kompleks, pa osvrnimo se stoga sada na tu snažnu priču.

I ne znajući, kralj Edip ubija oca i ženi se majkom. Još i prije glazbenika Princea, on je prasexy motherfucker. Iz te uzvišene Sofo-klove tragedije, a možda i Jokastinog uopćenja: ")er mnogi smrtnik veće u snu spavaše sa svojom majkom" [Kralj Edip, 1074-1075),* Freud j(! izveo cijelu jednu razvojnu psihodramu.

Prvo dječakovo iskustvo je apsolutna maj-čina dostupnost, radi namirenja svih njegovih želja. Slijedi iskustvo djelomičnog nestajanja te dostupnosti. Kada shvati da majka svoju pozornost razdjeljuje na njega i njegovoga oca, osjeti bijes i staje zamišljati kako uklanja ili ubija oca te još jednom dobiva majku samo za sebe. (Pogledajte klinca koji se igra sam sa sobom, mlati šakama i nogama po zraku: kao da se povazdan bori protiv zamišljenih pro-tivnika.) No, kada dječak jasno sagleda nejednakost koja postoji između njega i oca, veličinu njihovih penisa i njihovu snagu, on uviđa svu zaludnost svoje želje. Taj očaj pro-dubljuje strah da je otac otkrio njegovu želju te da bi ga mogao zatući prvi. Razrješenje tih užasa dolazi s osvještenjem očeve ljubavi

' Sofoklo, Kralj Edip. U: Grčke tragedije, prev. Koloman Rac i Nikola Majnarić. Ljubljana, Zagreb: Mladinska knjiga, 1990.

20 21

Krivnja

prema njemu, shvaćanjem da će jednoga dana i on biti snažan poput oca te da će konačnim odustajanjem od svoje želje za majkom uspjeti steći neku vrstu neugroženog odnosa s njom i ocem - a, na koncu, vjerojatno i s nekom že-nom nalik majci. Pounutrenje zabrane želje i strah od kazne koji otud izvire ustanovljuje nad-ja, shvaćanje krivnje na razini zajednice. A što je s djevojčicama? Evo još jedne priče. "Bogovi" primoraju ženu da otjera muža, ali dopušteno joj je zadržati njihovo dijete. Ona podiže djevojčicu, a zbog sjenke odsutnoga muža, koju ova nosi na sebi, jedva je i viđa. Djevojka odrasta u lijepu mladu ženu: daro-vitu, ali s izrazitim smetnjama zbog bremena tuđih prošlosti. Jednog dana otac ih posjeti. Premda sada ima novu ženu u drugom gradu, spava s prvom. Kći je zbunjena - nije joj jasno je li i uznemirena. No onoga časa kada je on na odlasku poljubi, pri čemu joj razmakne usne kako bi joj gurnuo jezik u usta, postaje joj jasno da su se nenadano dogodile dvije stvari: rasplamsala se u život, sad je vidljiva, a i prim-jećuje kako izgara.

Oni započinju potajni seksualni odnos te se nalaze u pećinama planinskih pustara. Majka na koncu posumnja, a kada se čini da joj se kći hoće podrugljivo i nehajno povjeriti, odvlači je do "proročišta". No, kćerina je


požuda i lukavština takva da čak i "Sibila" ostaje zavedena. Kći uviđa da je to krajnje poniženje satrlo majku. Nakratko osjeti posve-mašnji, božanski trijumf - a već u sljedećem trenutku, krajnji očaj i ojađenost.

Moja je gluma tako dobra da se plašim... Liječnik [psihijatar] gleda me kako sjedim pred njim u prostačkoj haljini i vjeruje mi. Znam to, a vjeruje mi i majka. On je moj, ne njezin, i ja tako imam što sam htjela - što sam mislila da hoću. Ona je sama. Otela sam joj muža a sad i jedinog saveznika, je-dinu osobu s kojom može podijeliti svoje muke... A ja, ja upoznajem patnje rođene otud što ranjavam osobu koju najviše volim.11

To je istinita priča - zato "liječnik", a ne "Sibila" - preuzeta iz zapanjujuće autobi-ografije Poljubac, u znaku Elektre, što ju je 1997. objavila Kathrvn Harrison. Možda je i zvorna priča o Edipu također istinita. Jedna ili druga, te i jedna i druga, trebale bi biti dovo-l ja n dokaz heurističke vrijednosti koju joj Freud pridaje, ali pretpostavljam da će antifrojdovci i dalje prigovarati. U životu Harrisonove, za razliku od Grka, fantazija biva namjerno uozbiljena, a reklo bi se da je ispu-

22 23

Krivnja

njenje utažilo i zasitilo spremišta tjeskobe i želje koja pothranjuju Edipov kompleks. No naravno da nije. Osjećaj krivnje postao je beskonačno intenzivniji i neukrotiviji, pobu-đujući gotovo samoubojstveno beznađe. Freud je zaključio da ta neminovna psihodrama oblikuje razvojni put svih smrtnika, a prežitke tjeskobe i želje - kojih milijardu preljeva krivnje - što se talože svakim njenim neizb-ježnim, ali naopakim razrješenjem koje pojed-inac izvede, nosimo sa sobom u odraslu dob i uvodimo u sve buduće odnose. Tu "dramu" dodatno usložava Freudovo uvjerenje da je ljudska narav u svojoj biti biseksualna - dijete želi biti i imati OBA roditelja - pa otuda i "ideja da se svaki seksualni čin promatra kao proces koji uključuje četiri osobe".12 Taj kom-pleks prijelomni je doprinos psihoanalize shvaćanju krivnje. Nekima će se ta struktu-ralna, razvojna krivnja učiniti možda atei-stičkim korelatom Pada, kada seksualnost, spoznaja i smrt stupaju u svijet kao odredni parametri ljudske svijesti.

Na koji bi nam način ta ideja mogla pomoći da udahnemo smisao četirima navedenim pri-čama, zapravo povijestima bolesti? Vratite se, molim vas, na 17. stranicu i osvježite pamćenje!

Supruga trči

Mnogo godina unatrag, jadnica je doživjela groznu prvu bračnu noć. Njen "znatno stariji" muž nije mogao. Pokušavao je cijelu noć, "nebrojeno puta jurio iz svoje u njenu sobu", a li nije uspio. Ujutro je ljutito rekao: "Čovjek se treba stidjeti pred sobaricom." Uzeo je crvenu tintu i izlio je na plahte. U svom neznanju, ili možda tek kukavnoj živčanosti, izlio ju je na pogrešno mjesto!13

U današnjem "ritualu" nema više trokuta muž-supruga-služavka, već samo supruga "po-kazuje" služavki mrlju na stolnjaku. Freud tumači da taj postupak proizlazi iz ženine grozničave želje da muža utješi kako nije (uvi-jek) impotentan. Ali njega ne samo da nema; par je već godinama rastavljen. Supruga se, dakle, u sadašnjosti nosi s čuvstvom koje se tiče jednog vrlo starog iskustva (ili ga pokušava svladati). Iznio bih mišljenje da uvijenost u komunikaciji možda proizlazi i iz njenog osjećaja krivnje zbog svog razočaranja, prezira pa i bijesa na nedorasloga muža. Freud, sin mnogo mlađe supruge, ne hvata se za razliku u godinama i pitanje je li njihova uzajamna želja bila inhibirana osjećajima krivnje i napetostima Elektrinog kompleksa. Na koga se, zapravo, odnosio suprugov ljutiti "treba se"?

24 25

Krivnja

U scenariju u kojemu je požuda uzajamna i dopustiva žena će možda poželjeti sačuvati SVOJ ugled. Kad Ovidiju ne uspije uspraviti svog budalaša, njegova priležnica Korina zapljusne si lice vodom prije no što napusti spavaću sobu kako bi njena sluškinja zaključila da se dobrano iznojila.14

Što je sluškinja simbolizirala toj klasi: neformalnog novinarskog predstavnika pred susjedima, utjelovljenje savjesti, ili nužni odvod/kanalizacijski kanal za tuđu seksua-lnost? Pomišljamo na Kafku, kojega, u 33. go-dini, "očiglednost" seksualnosti njegovih rodi-telja još uvijek opčinjava i ozlojeđuje:

Pogled na bračne krevete kod kuće, upotri-jebljeno posteljno rublje, pažljivo položene spavaćice može mi se zgaditi sve do po-vraćanja, može izvrnuti moju nutrinu, osjećam kao da nisam rođen, kao da se uvi-jek ponovno rađam iz tog zagušljivog ži-vota u toj zagušljivoj sobi, kao da uvijek ponovno tamo moram uzimati potvrdu, te da sam s tim odvratnim stvarima... u prvoj amorfnoj kaši.15

Na tisuće je puta prošao kraj njih na putu do svoje sobe, ali u izvjesnom smislu nikada ih nije premostio. Malo je književnih genija

čija je seksualnost bila "sjebana" s toliko krivnje koliko Kafkina. Gnijezdo je uspio napustiti tek da bi izgladnio i umro. Iz pakla nepopravljivog osjećaja odijeljenosti od roditeljske ljubavi i čežnje za njom nastala su njegova brojna remek-djela o protejskim užasima krivnje koju nije moguće sasvim locirati.

Kamenko

Mladi muškarac pravi nasumičan, nenamjera-van pokret - šutne kamen na cestu. Na pamet mu pada ovakva podudarnost: kočija njegove zaručnice nalijeće na taj kamen. Predočava si zatim (umalo) pogubne posljedice susreta tih dvaju tijela - kamena i kotača kočije - svoju dragu svu polomljenu, čak i mrtvu. Potonje se možda i nije javilo kao slika, ali već sama pomisao pobuđuje u njemu niz osjećaja - tjeskobu, krivnju, stid i strah - na koje ćemo se još vratiti. U odgovor na njih, te ne bi li umanjio muke, neugodu koju su prouzročili (Freud upotrebljava riječ "primorali" da opiše motiv), on odlazi do kamena, podiže ga i "miče s puta". Jedna je mogućnost istom uklonjena: da nešto povezano s njim dođe u poguban dodir s nečime povezanim s njegovom zaručnicom. No tada se oni isti osjećaji - tjeskoba, stid, krivnja i strah - vraćaju. Isti su, ali nekako

26 27

Krivnja

neobično drugačiji. Odluči vratiti kamen na po-četno mjesto. To donosi veće olakšanje no, što ne iznenađuje, tek kratkotrajno.16 Freud iznosi mišljenje da njegova odluka o

uklanjanju kamena, utemeljena na iracional-nom tumačenju o mogućoj nesreći, razotkriva jedva osviještenu spoznaju poriva da izvrši nasilan čin nad zaručnicom; uklanjanje kamena štiti je tako od tog njegovog poriva. No, razvrgavanjem te zaštite, time što vraća kamen, on, opet jedva svjesno, ponovno potvrđuje pravo na taj poriv. Prvi čin sadrži savršeni paradoks impotencije: javlja se predodžba da bi sićušan kamenčić mogao prevrnuti kočiju. Na simboličnoj razini, muškarac očito jest taj kamen: on, ili njegov poriv za nasiljem, klupko je negativnosti nalik kamenu, koje bi moglo biti prilično destruktivno prema ženi koju voli i treba. Žena u kočiji snažan je simbol maternice i djece, a kao što je to u dječjoj igri opazila Melanie Klein, seks se katkada zamišlja kao brutalan sraz. Drugi vid čovjeka kao kamena jest smrvljen, možda i uškopljen, osjećaj svemoći - osjećam se poput kamenčića, ali zapravo sam monolit. Obrana je dovoljno snažna da oslobodi određenu energiju zabrinutosti zbog zaručnice, da je zaštiti od samoga sebe, pa uklanja kamen. No, nedostatnost takve reakcije izlazi na vidjelo kroz muke koje prestaju tek

Dobri zločinac

kada vrati kamen. Ali što to znači, to prih-vaćanje nekave provale zloće prema zaručnici? Je li to cijena za obnavljanje dovoljnog osjećaja za načelo stvarnosti da bi se shvatile dvije činjenice, jedna iz fizike - da sićušni kamenčići ne mogu prevrtati kočije - i jedne iz gramatike i logike - da moglo bi (mogućnost) ne povlači za sobom mora (nužnost)? Ili, možda, ne toliko "cijena" koliko "djelomična korist". Na toj je cesti postao svjestan naoko nepodnošljive ambivalentnosti: on zaručnicu i voli i mrzi. Na terapiji uči kako tolerirati takvu ambivalentnost kao sastavni dio života.

Dobri zločinac

U priči o pacijentu koji osjeti olakšanje pošto počini naoko besmislen zločin srećemo empir-ijski i teorijski granični slučaj. U fragmentu "Zločinci iz osjećaja krivnje" Freud se bavi krivnjom koja se čini tako beskonačnom, bez-vremenom i postojanom, neoslovljivom, a otud i nezamislivom, pa kratak predah može naći jedino u nekom sadašnjem, opipljivom prije-stupu koji je moguće šifrirati, koji će donijeti određenu krivnju i moguću kaznu.17 Ta apso-lutna krivnja, predmnijeva Freud, nasljeđe je psihodrame Edipovog kompleksa, čije neraz-

28 29

rješenje u djetinjstvu ne prestaje tištiti psihu odrasle osobe. Nekima će se taj doprinos kri-minologiji ili forenzici - da nevina osoba po-činja zločin jer se osjeća krivom - možda uči-niti tipično pretjeranom psihoanalitičkom postavkom. Možemo samo opetovati da su osje-ćaji koji prate Edipov kompleks tako protejski da se doimaju toliko opasnima i potencijalno pogubnima po nekog - ako ne i sve u trokutu, da se svako premještanje ili izljev dočekuje s olakšanjem. Razmotrite sljedeću priču.

Muškarac u bijegu pred policijom nalazi utočište u crkvi. Ulazi u ispovjedaonicu i kaže svećeniku da je upravo počinio ubojstvo.

Svećenik ga pita kada se zadnji put ispovjedio i što ga je nagnalo na ubojstvo. Ovaj odgovara da

je jednom, dok je još bio dječak, rastrgao leptira. Nije znao zašto je to učinio, ali čim jest, osjetio se tako loše, tako postiđeno kri-vim, da je otišao na ispovijed. No, svećenik je jednostavno rekao: "Leptiri se ne računaju." To doktrinarno dekriminaliziranje njegova nasil-noga čina toliko ga je šokiralo i užasnulo da se

osjetio dezorijentiranim; njegova krivnja ostala je sklupčana u njemu. Odlučio je da nikad više

neće ići u crkvu.18 Možda ćemo se, sumnjičavo ili prezrivo,

upitati nije li klinac bio ničeanski "blijedi zločinac". Ključno je ovdje što je čak i on znao

Dobri zločinac

da, iz kakvoga god svjesnog ili nesvjesnog razloga, uništava nešto što je prethodno ocije-nio kao lijepo, a možda i dobro: nije uništio žohara ili pliticu bakterija. Neki će frojdovci ovdje pronaći dodatnu potvrdu svog uvjerenja da je osjećaj za lijepo preinaka libida. Stapanje ljepote, želje, potrebe, nasilja i straha vraća nas u edipovsku sferu. Zanimljivo, nakon što je uništio leptira (majku, ili možda oca?), dječak ne odlazi roditeljima, već nadocu, sve-ćeniku, instrumentu najvišega oca.

U srcu Freudovog projekta nalazi se ishodišna ideja "nesvjesnog", područja bez vremena, nijekanja ili protuslovlja. Pritisak nesvjesnog na svjesno čudnovato djeluje na naše svjesno doživljavanje namjere i objašnje-nja. "U neurozi", piše Wollheim, "želja, vje-rovanje i djelovanje tako su ulančani da ne postoji interakcija neuroze i stvarnosti: utoliko što nijedno izvanjsko očitovanje neuroze nije upravljeno prema stvarnosti, niti se ikoja njena unutarnja sastavnica uopće provjerava u odnosu na stvarnost."19 U drugom slučaju što ga je iznio Kamenko, poznatiji kao čovjek-štakor, Freud je pokazao da su maltene ritua-lističke radnje i želje čovjeka-štakora - učenje dokasna kako bi se dojmio oca ili proučavanje svoga penisa kako bi ga izazvao - nastale i oblikovale se kako bi sačuvale lažno uvjerenje

30 31

Krivnja

da je njegov otac, koji je odavno mrtav, zapravo živ. To je suprotno uobičajenom shvaćanju, koje je vođeno načelom stvarnosti kako vje-rovanje i želja dovode do djelovanja (funkcio-nalno/instrumentalno).20

Plačljivica

U "Tugovanju i melankoliji" Freud povlači razliku između krivnje ožalošćenog i bestidnosti melankoličnog. Mrzilački stav prema sebi, "pobuđen" u naše žalobnice, objašnjava se kao strateško obuzdavanje nesnosne krivnje zbog očajnog bijesa na izgubljenu osobu. Melan-kolik zna da se njegova rana razlikuje od rane ožalošćene osobe. Savršen izraz toga stava nalazimo u Shakespeareovom Mletačkom trgovcu:

Ja ne znam, zašto turoban sam tako, Al to me mrzi, a - velite - i Vas... da se jedva sam Prepoznajem. (1,1)*

Osjećaj da ne poznajemo uzrok dopušta nam da se ranom razmećem o. Ona posta je

* Shakespeare W. (1947.) Mletački trgovac, prev. Milan Bogdanić. Zagreb: Matica hrvatska

Plačljivica

našim ruhom, našom osobnošću. Neki su ko-mentatori ponudili tumačenje - koje pak drugi smatraju kulturno ili antropološki pogibeljnim - da Antoniova melankolija predstavlja izljev njegove jedva osviještene i kulturno nedopuštene homoseksualne ljubavi prema Bassaniju. Manje sporno mogli bismo izreći bolnu Freudovu istinu:

Čovjek koji sumnja u vlastitu ljubav može, ili točnije mora, sumnjati i u sve manje.21

(Istaknuo Freud, ali obratite pozornost na modalne glagole!) Melankolik ne osjeća kri-vnju ili sram jer se njegovi osjećaji nisu kri-stalizirali u želje i pojmove koje je moguće pro-cijeniti. Možda traži neko odbijanje ili napad u sadašnjosti na koje bi mogao reagirati na uobi-čajeniji čuvstveno angažirani način, tj. uobiča-jenim osjećajem. Unatoč pomodnom crnom ruhu, on je vrlo blijed kriminalac.

Vidjeli smo kako Freud uočava postojanje nekoliko varijanti krivnje:

I Dijelom osobnu, dijelom posrednu krivnju ustrčale supruge.

II Krivnju zbog poriva mržnje, u okviru uobiča jene ambivalentnosti, kod čovjeka-štakora.

32 33

Krivnja

III Bezgraničnu krivnju nerazriješenog Edipo- vog kompleksa, koji u svojim mukama vapi za olakšanjem kroz sadašnji svjetovni pri jestup: blijedog zločinca.

IV Čežnju melankolika da se kao krivnja po stavi neosviještenost.

Tim varijantama individualne krivnje Freud je - u svom antropološko-sociološkom stilu -pridodao pojam kolektivne krivnje. Pretpo-stavljamo da ljudsko društvo, pa tako i ljudska povijest, započinje brutalnim, reaktivnim ubo-jstvom. Frustrirani i individualno osujećeni činjenicom da je u prvobitnom čoporu najjači muškarac monopolizirao žene, ostali muškarci ujedinjuju se kako bi ga ubili, a potom i pojeli. No s čuđenjem otkrivaju da ih istog časa spo-pada osjećaj krivnje, individualne i kolektivne. Taj osjećaj potiče sjećanje na druge osjećaje prema "ocu", primjerice ljubav. Reagiraju tako što ustanovljuju tabue i pravila koji će spri-ječiti ponavljanje takvog ubojstva te olakšati ravnopravne i sigurne izglede za ispunjenje želja baš svakog od njih.22

Uzevši tu priču kao jedan parametar, Freud je suvremeni Beč uzeo kao drugi. U Nelagodi u kulturi, iz 1930., on primjećuje da je, u smislu potiskivanja nagona, cijena što su je ljudi

Plačljivica

platili za (visoku) kulturu bila velika; kada je pak prešla u neurozu i psihozu, postala je pre-velika. Za razliku od nekih društvenih teo-retičara, Freud je smatrao da nijedno političko (ili religijsko) učenje i ideologija neće uspjeti ostvariti sretno društvo sretnih pojedinaca: bez obzira na klase ili ishod klasne borbe, čak će i građansko društvo bez države zahtijevati od građana stanovite neuroze. Glavna je razlika bila i ostala u tome što ekonomski eksploatirane klase imaju najmanje pristupa prijatnim plodovima kulture - umjetnosti i razgovoru o umjetnosti.

Ostavimo li po strani pitanja povijesne va-ljanosti i objasnidbenosti Freudovih pretpo-stavki, no ne ispuštajući iz vida da je kanibal-izam, u blagom ili krajnjem obliku, u povijesti uvijek prisutan, mogli bismo iznijeti manje spornu opasku da društva vrlo teško pamte svoje podrijetlo i o njemu govore. (Možda je odveć jednostavno kazati da su u tome sasvim nalik Freudovom običnom neurotičaru koji se ne može sjetiti svoje infantilne seksualnosti i infantilnog bijesa.) S jedne strane, postoje epske priče o herojskom ustanovljenju društava pod božanskim pokroviteljstvom, Eneji i Abrahamu. S druge strane, mogli bismo ispi-tati moralnosti lišenu svjetovnu sferu filma McCabe i gospođa Miller.23 Grad na američkoj

34 35

Krivnja

granici, imena što zrači nadom - Presbyterian Church* - poprište je zapravo hobbesovskih borbi, ponižavanja i ubojitog iskorištavanja pred kojima njegov svećenik mora zažmiriti. Napredak donosi prostitutka koja nagovara jednog pustolova da ostale prostitutke (koje je osigurao za radnike) premjesti iz njihovih ša-tora u ravnici - koja se pretjerano ne razlikuje od Troje ili Sinaja - u bordel. U simboličnoj, kulminacijskoj sceni svećenik bude ustrijeljen u crkvi koju zahvati plamen. Možemo samo nagađati - na temelju dobro poznatog zaborava u našim današnjim društvima - da će, kada izgrade kamenu crkvu, ne samo bordel, nego i uspomena na nj biti prošlost. Ta naivna povi-jesna adaptacija prozire se i u filmu Divan život, poslijeratnoj priči utjehe, gdje u fan-tastičnoj sceni božanski predstavnik ukazuje dobrom Svatkoviću, Jamesu Stewartu, na ružni grad što je osujetio cijeli njegov život ispunjen samoprijegornim porivima.

Gle kako se Melanie igra: Melanie Klein i njen prikaz krivnje

Samo su bolest i starost onemogućile Freuda da istraži cijelo područje koje se odnosilo na

* Prezbiterijanska crkva (op. pr.)

Melanie Klein i njen prikaz krivnje

njegovu novu paradigmu. Melanie Klein prva je velika teoretičarka ranog djetinjstva. Njezin rad počiva na dva, za moderni duh, nezgodna stupa:

Sve patnje u životu uglavnom su pona-vljanja ranih patnji, a svako dijete u prvim godinama života prolazi kroz nemjerljive količine patnje.25 [moj kurziv]

Ne vjerujem da postoji djete nesposobno za ljubav.26 [kurziv M. Klein]

Melanie Klein je vjerovala da je ta sposo-bnost povezana s prirođenim osjećajem krivnje koji potiče ispravke. Premda su opačine 20. stoljeća navele ljude da preispitaju svoje vjerovanje u "bezuvjetnu nevinost" djece, još se uvijek gaji nada da će djeca u znatnoj mjeri biti pošteđena nesreće ako društvena skrb umanji vanjski pritisak na obitelj. Budući da je Melanie Klein to odbacila te postulirala nemi-novnu psihodramu između majke i djeteta, optužuju je za nepovijesnost i pesimizam. Vratit ćemo se takvim kritikama. S obzirom na njeno potvrđivanje teorijske vrijednosti nagona smrti, drugi od gornjih navoda doima se, začudo, kao obnova pelagijanističkoga krivo-vjerja koje niječe istočni grijeh i podrazumije-

36 37

Krivnja

va neko prirođeno dobro što ga smrtnici -isključivo slobodnom voljnom, bez božanske milosti - mogu ispoljit i. Prosvjetiteljskim libe-ralima moglo bi se to još učiniti utješnim, ali postmodernisti i relativisti protive se bilo kakvom apriornom kategoriziranju takve vrste. Ranije smo vidjeli da je Freud vjerovao kako se Edipov kompleks rješava ustanovljenjem Nad-Ja, čuvara načela krivnje, do čega dolazi između četvrte i pete godine. Melanie Klein iznijela je mišljenje da takvo rješenje pred-stavlja "zenit" procesa koji počinje mnogo ranije, za prve godine života. Evo njene inačice. Ona smatra da je dijete programirano stupati u odnose, ali da su mu prvi oni s dijelovima osoba, tj. objektima; a prva prvcata jest sisa. Dojenče lišeno Ja zamišlja kako nje-gove želje stvaraju toplu sisu koja ga hrani. Kada je zadovoljno hranom, označava sisu kao nešto dobro; ali kada hranom nije zadovoljno ili kad je nema, označava je kao nešto što ga frustrira i napada. Frustriranost sisom inte-nzivira se katkada do te mjere da dijete spopadne nesavladiv bijes, ili, još i gore, prvo-bitni užas osjećaja potpunog rasapa. Te osjećaje pokušava svladati tako što ih projicira na lošu sisu, tako što usta i čmar upotrebljava kao sredstvo pražnjenja ili oružje za napad. Ta strategija donosi olakšanje sve dok dijete ne


uvidi da loša sisa, pred bijesom što joj ga upućuje, može uzvratiti i uništiti ga. To cijepanje i strah od objekta Melanie Klein naziva "paranoično-shizoidnim stajalištem".

Postupno, dijete uviđa da je sisa zaseban entitet koji je dio osobe - druge osobe koja nisam ja - a koja ga voli jer ga dobro hrani. Kad se dijete sjeti svojih bjesova, osjeti se krivim i utučenim što su oni možda naudili osobi koja ga voli. Tu tugu i žalovanje Melanie Klein naziva "depresivnim stajalištem". Tek kada djetetu postane jasno da mu je majka i dalje dobro i da se brine zbog njega, ono uviđa da nije majku nepovratno povrijedilo te da oni mogu ostvariti zdrav odnos.

Freud je proces ustanovljenja nad-ja smje-stio u točku u kojoj dijete već donekle vlada verbalnim komuniciranjem, umijećem koje može poboljšati agresiju što nudi energiju za taj proces. Usprkos tomu, kod neke je djece izgledalo kao da je njihov nad-ja - njihov psi-hički roditelj - stroži i skloniji kažnjavanju od stvarnih roditelja. Pomaknuvši taj razvojni sli-jed u prvu godinu života, bitno neverbalniju fazu, Melanie Klein otkrila je da je dijete pre-pušteno na milost i milost frustracijama koje su oslobodile njegove agresivne i destruktivne nagone u mjeri da su postali neukrotivi, s malo nade da jezik sabije te osjete u emociju i

38 39

Krivnja

mišljenje. Činilo se zato da je na kocki tim više: potreba dojenčeta/djeteta da svoju mržnju isprazni ili projicira, a potom i njegov strah da mu se ta "izgubljena" projicirana mržnja ne vrati, postali su snažniji.

Strahovali su od okrutne roditeljske odmazde kao kazne za njihove agresivne fantazije usmjerene protiv tih roditelja... nesvjesno očekujući da ih raskomadaju, odrube im glavu, da ih proždru i tako dalje...27

Već smo se dobrano udaljili od Wordswor-thovog nezamršenog, nevinog djeteta. No, Melanie Klein potkrijepla je te pretpostavke svojim nevjerojatno opsežnim promatranjima i podrobnim bilješkama o igri svojih malih pacijenata.

Ništa čudno, došla je do sličnih zaključaka kao i Freud u vezi s idejom kriminalnosti: dijete koje ustrajava u svojoj zloći možda po-kušava iskoristiti svjesne, trenutačne nepo-dopštine s predvidljivim kaznama za njih, kao način da umanji duboko nesvjestan osjećaj krivnje i tjeskobe zbog ispoljavanja agre-sivnosti kojih se jedva sjeća. Takva djeca "osje-ćala bi se primorana biti zločesta i kažnjena jer je stvarna kazna, ma kako stroga, utješna u


usporedbi s ubojitim napadima koje nepres-tano očekuju od fantastično okrutnih rodite-lja".28

Te ideje, kao i one Wilfreda Biona, najvećeg učenika Melanie Klein, čine se isprva još neo-buzdanijima i odbojnijima od Freudovih. No one ipak nude pojmovni okvir koji nam može pomoći da razumijemo niz neobičnih pojava: posrtanje iz emocionalne zakinutosti u moralnu izopačenost u mučitelja i ubojica, kao u Dozvoli za masovno ubojstvo Henryja Dicka; ježure straha pred razvijanjem zametka epo-nimičkog Aliena; seksualnost u razdoblju latencije u španjolskom filmu Sisa i mjesec, gdje dječačić reagira na rođenje brata uopće-nom opčinjenošću sisama svoje majke i svih žena u gradu.29

Važno je upamtiti da Melanie Klein govori o "stajalištima", ne o "fazama". Cjeloživotna psihodrama pojedinca sastojat će se tako od neminovnog i nezatomljivog klaćenja između paranoično-shizoidnog i depresivnog stajališta. Intenzitet njegovih prvih iskustava u tim stajalištima pružit će mu unutarnju referentnu točku za kasnija ponavljanja.

Svaka patnja uzrokovana nekim bolnim iskustvom, ma kakve prirode bila, ima nešto zajedničko s tugovanjem. Ona po-

40 41

Krivnja

novno oživljava dječje depresivno staja-lište, suočavanje sa svakom nedaćom i svladavanje te nedaće traže djelovanje duševnih procesa koji su slični tugova-nju.30

U djetinjstvu, depresivni je položaj obnovio, čak i "ponovno oživio", unutarnje dobre likove za koje je dijete mislilo da ih je gotovo pogubno nagrdilo. Premda je u kasnijem životu onaj drugi, bio on rod ili prijatelj, u biti mrtav, prosječni žalovatelj i dalje osjeća potrebu da utvrdi živost svojih sjećanja i nazočnost drugoga u svom ja. Melankolik odudara svo-jom nesposobnošću za to: on samo cmizdri i cmizdri.

Psihoanalitička teorija ustvrđuje malošto u vezi sa zdravljem - mjerila za duševnu dobrobit pojedinca i za društvene odnose koji donose uzajamno ispunjenje. Tu spada i značajno djelo Melanie Klein "Ljubav, krivnja i reparacija", u kojem ponavlja svoja središnja uvjerenja:

U dubini, naša najsnažnija mržnja usmje-rena je protiv mržnje u nama samima. Osje-ćaji krivnje temeljni su poticaj za stvaralaš-tvo i rad uopće (pa i onaj najjednostavniji).31

Dosta s unošenjem smisla: glasovi drugih

Možda bi, da je dulje boravo s djecom, Freud, poput Melanie Klein, primijetio sljedeće:

Moram reći da je dojam kako se čak i sasvim malo dijete bori protiv svojih nedruštvenih sklonosti prilično dirljiv i dojmljiv.32

I možda tek kada žena i muškarac postanu roditelji te dožive neobično zbunjujući feno-men naoko bezgraničnog dječjeg bijesa i očaja, oni konačno shvate neophodne, a opet obične roditeljske i ljudske obvezanosti na obuzda-vanje i susprezanje ljudske nevolje.


Freud i Melanie Klein ugrubo su postavili odre-dnice psihoanalitičkoga značenja krivnje. U ovom poglavlju uvest ću "sram", pojam koji se često povezuje s krivnjom. Branit ću ideju o pounutrenju što ga zahtijevaju oba pojma ne bi li se objasnilo njihovo podrijetlo i stalnost, a opisat ću i njihovu spregu s pet osnovnih fi-zičkih osjeta.

Krivnju obično brkaju sa sramom, a oboje se katkada podvodi pod slabo određenu

42 43

Krivnja

"tjeskobu". Sjetimo li se da tjeskobu osjećaju čak i životinje (kao i dojenčad), uviđamo da krivnja i sram moraju sadržavati neki drugi doživljaj ili sposobnost. Prijeporno je osjećaju li životinje sram i krivnju. Mada se seljacima i vlasnicima kućnih ljubimaca čini da njihove voljene životinje ispoljavaju sram i krivnju, izgleda da se prije radi o čovjekovoj društvenoj konstrukciji. Na kraju krajeva, "loše" svinje i pse više ne izvode pred sud i ne vješaju ih kao prije par stoljeća. Ljudska sposobnost za te emocije zasniva se na moći pounutrenja.

Ono što se pounutruje može biti nešto isprva vanjsko, ili pak introjekcija nečeg isprva projiciranog prema vani; a to "nešto" jest sila, objekt, objekt kao dio, ili neko jastvo. Sta-roengleski jezik savršeno predočava tu ideju izrazom koji definira kajanje: agenbite of inwit, "grižnja savjesti".33 "Tko u tom kaniba-lističkom susretu grize koga?" pita Aldous Huxley.

Ugledni vidovi jastva grizu neugledne i bivaju i sami ugrizeni, zadobivajući rane koje se gnoje neizlječivim sramom i bez-nađem.34

Nitko neće dovesti u pitanje iskustvenu preciznost osjeta ugriza. Kao što glad nalikuje


unutarnjem "grizenju", isto vrijedi za kajanje. Možda se prigovara ideji "jastava", jer je taj pojam odveć sofisticiran kad se radi o malom djetetu.

Mogli bismo kazati da psihoanaliza govori o trima razinama mentalne djelatnosti: običnom mišljenju, dnevnim snovima i nesvjesnoj fanta-ziji. Neka emocionalna stanja povezana su sa svima njima, no ono skopčano s fantazijom ostaje svijesti najnepristupačnije. Razmotrite priču ove majke o posjetu Millennium Domeu: "Kada sam to veče stavila svoju trogodišnju kćer u krevet, upitala me: 'Mama, a imam li ja pokretne stepenice u nogama?'"35 Na razini zbiljske (zajedničke) stvarnosti, u trgovačkom centru i na postaji podzemne željeznice, djevojčica može razmišljati, uspoređivati kako su velike pokretne stepenice, a kako male njene noge. Otuda i na osnovi predodžbe "igračke" ona je, još i prije posjeta Domeu, možda sanjarila o tijelu lutke tako velike da bi čovjeku trebale ljestve ili pokretne stepenice da dođe do vrha, s unutarnje ili vanjske strane. Ali njena misao - i upravo ona uspostavlja vezu s fantazijom - jest da ona možda ima pokretne stepenice u nogama. No u toj fantaziji ideja djelatništva ostaje visjeti u zraku jer ona zna da se ne može "popeti" na vlastite noge. Niti se njene noge mogu "popeti" na nju,

44 45

Krivnja

jer gdje je ta "ona" na koju bi se njene noge popele? Ta fantazija pokazuje njeno nastojanje da unese smisao u zagonetku "voljnog pokreta" te, još i dalje, u mjerila za "živost". To je dijete premostilo opasnosti alekstimije -nemoći ili osjećaja nemoći da se riječi pronađu i upotrijebe - te izvelo vrlo složenu, pojmovu i psihološku, jezičnu operaciju. Nešto je dokučila, a to je, u svom najrudime-ntarnijem obliku, ideja sile nad kojom nema nadzor, ali kojoj je - što je presudno - dala obličje i ime. Moguće je da se to dijete, ako se već ranije pozabavilo spomenutom temeljnom zagonetkom, ono takvom svojom opaskom igralo s mamom.

Ovdje se ponovno zatječemo na graničnoj crti koje se psihoanaliza odvažila prihvatiti i istražiti je. Ono što premošćuje udaljenost između te trogodišnjakinje (a moguće je da postoje još nadareniji dvogodišnjaci koji kuju takve fantazije) i "neverbalnog" šestomjese-čnog dojenčeta upravo je nesvjesno - ili, u svojoj suvremenoj preobrazbi, "nepomišljena poznatost".36

Većina bi ljudi rekla da je sram istodobno i više i manje grozan doživljaj od krivnje. Tomu je pak tako zbog onoga "gdje" koje doživlja-vamo. "Sram je Pepeljuga neugodnih emocija jer je privukao daleko manje pozornosti od


tjeskobe, krivnje i depresije", piše C. Rycroft, izazivajući u meni trivijalnu fantaziju što bi onda simbolizirala njena čarobna staklena cipelica.37 Razlog te nedovoljne pozornosti Erikson vidi u činjenici da "[sram] u našoj ci-vilizaciji vrlo rano i s lakoćom apsorbira kriv-nja".38 No, on mu barem dodjeljuje stepenicu - drugu, za najranijeg djetinjstva - u svom razvojnom prikazu od osam dihotomija s ko-jima tijekom života treba izaći na kraj. Sparuje ga sa "sumnjom", a oboje stavlja u suprotnost prema "autonomiji", stjecanju osjećaja cjelovi-tosti, umješnosti i samodostatne snage s obzirom na primarne tjelesne funkcije -prehranu i lučenje. Sram je osjećaj koji slijedi izloženosti neuspjele autonomije ili hybrisu. Publiku čini vaša majka/roditelj, statusna skupina, nad-ja, ili vaše idealno ja. Zamislite sebe na nekoj gala večeri, jedete juhu od graška s estragonom. Ako vam ruka posrne, ubrus će vam se zazelenjeti, lice pocrvenjeti - a crveno i zeleno nešto su neviđeno! No što ako vam zrno graška upadne među grudi - ah, kra-ljevno, kakvih li boja!

Te sramotne prizore vide i šeprtlja i publika. Postoji još gore poniženje, a dočarava ga uobičajeni izraz to have egg on one's face*, kada šeprtlja ne vidi nered koji stvara dok

* Imati jaje na licu (op. pr.)

46 47

Krivnja

jede; sram postaje tim gori što naš jajar mora sada izvrtjeti u glavi sve situacije u kojima su ga mogli vidjeti, od doručka do radnog mjesta. No, prednji dio tijela koji nismo vidjeli podsjeća nas na stražnji dio tijela koji ne možemo vidjeti. Upravo doslovna i metaforička teškoća osjećaja odostražnosti, skopčane s izmetom, prošlošću i ostavljanjem nevidljivog, nada-hnjuje divan Eriksonov aforizam: "Sumnja je sestra srama."39 Roditeljeva ambivalentnost u vezi s djetetom poprimit će jedan oblik s obzirom na poteškoće u hranjenju djeteta; no drugačiji će intenzitet pratiti poteškoće kod analnog učenja. Sa stajališta djeteta, piše Erikson, "iz osjećaja gubitka samokontrole i iz tuđe natkontrole proizlazi trajno naginjanje sumnji i sramu".40

"Krivnja" se uvodi na sljedećem razvojnom stupnju te zajedno s "inicijativom" tvori nega-tivni dio dihotomijskoga para. Krivnja je ovdje, još jednom, bezimeni prežitak edi-povske situacije. Dijete se mora odreći želje da spozna majčino tijelo tako što će je preobraziti u želju da spozna nemajčinski svijet. Kako kaže Erikson: "Vizualni sram prethodi auditivnoj krivnji, a ova je osjećaj da smo loši, koji kad smo sami sa sobom, kada nitko ne gleda i kada je tiho sve izuzev glasa nad-ja."41 Naše oči ne mogu vidjeti sebe bez zrcala tuđih oči-

48


ju, kao što - tragično - naše usne ne mogu poljubiti same sebe; ali možemo čuti, i "unutarnjim" i "vanjskim" ušima, naredbe koje si izričemo. Iz tog je fenomena Isakower zaključio da Nad-Ja izvire iz auditivne sfere.42

Reklo bi se da je svojstvo koje određuje sram kratkoća, dočim krivnja traje. Za Sartrea, pa-kao je mjesto gdje ne možemo ugasiti svjetlo.43

Sljedeći ključni moment u vezi sa sramom i krivnjom antropološke je naravi - razlikovanje između "kultura srama" i "kultura krivnje". Među primjere prvih spadaju Japan i Pakistan (o kojem je Salman Rushdie napisao roman Sram), a među one druge bilo koja zapadna zemlja - mada su i u njima moguće potkulture oblikovane sramom, poput vojske. To su društvene konstrukcije i ključni je čimbenik tko se nalazi u toj zatvorenoj skupini. Možda krivnja i sram predstavljaju par jedan za jedan, pa onda u svakoj kulturi više srama znači manje krivnje. Nina Colthart, engleska psihoanalitičarka koja se preobratila na budizam, mogla je uvjerljivije od Adriana Mo-lea izjaviti: "Ne osjećam krivnju."44

Osjet o kojem se najmanje teoretiziralo jest njuh. Freud je iznio poučno mišljenje da je uspravljanjem homo sapiensa novonastalo udaljavanje čmara, odnosno spolovila, od nosa izmijenilo vrijednost njuha. Ustanovljene

49

Krivnja

su stroge kliničke prakse i vjerski obredi kako bi se izašlo na kraj sa strahovanim značenjem vonja mjesečnice, smegme i izmeta. Čak se i suvremene kulture razlikuju po tome gdje po-vlače granicu neprihvatljivog mirisa. To je osjet koji je u najmanjoj mjeri moguće nadzirati i koji, možda upravo zbog toga, najsnažnije djeluje kada "zaposjedne" svijest - sjećate se mirisa školskog sapuna, krzna svoga ljubimca, prvog poljupca...? No, možemo li onjušiti sram ili krivnju?

Opće je mjesto da možemo nanjušiti strah i da ga životinje mogu nanjušiti bolje od ljudi. Ljudski je strah najintenzivniji u dvoboju, okršaju bez potpore, te u fizičkom, manua-lnom dvoboju, recimo u boksu. Neposredno pred vrhunac boksačkoga meča suparnici se nađu u neobičnom homoerotskom zagrljaju, kada mogu nanjušiti, osjetiti i okusiti krv, znoj, a možda čak i suze - no svakako strah. Možda je taj strah potaknut iznenadno osviještenim osjećajem zbunjenosti: "Što ja radim ovdje? Čija je to borba? Koji je njen smisao? Što će značiti pobjeda?" Onaj tko prevlada taj trenu-tak odnosi pobjedu - zamahom na drugog, od kojeg ponestaje svijest, on može dovesti do neophodnog odmicanja.

Koji je dakle smisao takvih okršaja i koji je smisao oklijevanja prije ubojitog udarca?


Možda ljudi u tom oklijevanju osjećaju strah od nesavladive krivnje što ostvaruju zabranjeno: strah od zadaha grijeha koji truje slatki miris pobjede. Moglo bi ispasti još jedno tipično neumjereno psihoanalitičko nagađanje pretpostavimo li da kroz boks ponovno izbija prvobitni čopor. S obzirom na teorijsku pre-dnost Edipovog kompleksa, zanimljivo je da, zapravo, postoji vrlo malo priča o borbi oca i sina. Čini se da u toj borbi postoji izvjesna asimetrija u osjećaju prava na samoobranu. Sin intuitivno zna da mu je otac potreban živ kako bi mu udijelio identitet koji može braniti i s njim živjeti. Mogli bismo zato pretpostaviti da je u mrtvoj točki između oca i sina nesretnog prezimena Gaye* otac-propovjednik osjećao da može pucati, dok Marvin, njegov sin-kantautor, ni u 44. godini nije osjećao da mu je to dopušteno. Njegov noviji top-single zvao se "Seksualno ozdravljenje"! Nakon sinou-morstva, Marvinova majka (čiji je otac ubio njenu majku) ovako jadikuje: "Iz nekog razloga, moj muž nije volio Marvina, a, što je još gore, nije htio da ja volim Marvina. Marvinu nije dugo trebalo da to shvati." Njegova sestra domeće: "Ne sumnjam da je sam Marvin odlučio umrijeti na takav način. Kaznio je oca, tako što se pobrinuo da mu zagorča ostatak života."45

* Izgovara se kao i gay, "homoseksualac", op.pr.

50 51

Krivnja

Granični slučaj reaktivne formacije, kada osoba izlazi na kraj s nekom zastrašujućom željom tako što ispoljava suprotnu želju, jest fantazija u kojoj napaćeno dijete spašava ocu život. To savršeno oslikava film Povratak u budućnost. Mladić iz 1980-ih završava u 1950-ima, vremenu kada su njegovi roditelji bili mladi. Otkriva da mu je otac šlampavi "mekušac" kojeg ponižavaju siledžije iz razreda. Oklijeva pomoći mu, ali kasnije, kada mu otac padne pred automobil, on iskače - tako spašava tati život, a od udarca automobila gubi svijest.46 Budući da je tinejdžer (za razliku od klinca koji se bori protiv zraka) stekao moralnu svijest, on će shvatiti da mu ni taj postupak neće omogućiti život lišen krivnje.

Je li takvo oklijevanje posljednji ostatak edipovskog bijesa? Više je milijuna čitatelja i kritičara pokušalo pružiti konačno objašnjenje Hamleta, te savršene priče o oklijevanju. T. S. Eliot slavno je pokrenuo kopernikanski obrat kada je doveo u pitanje njeno savršenstvo te je nazvao "umjetničkim promašajem" i uveo u jezik opsesivni izraz "[zakinutost za] objek-tivni korelativ".47 Negdje u isto vrijeme Freud - a obojica su objavljivali za Hogarth - je razbijao glavu baš nad time: činjenicom da djetetovo nad-ja ne korelira s objektivnom razinom roditeljske dobrote ili prijetnje.


Naravno, dijete ima apsolutan osjećaj obje-ktivne, psihičke stvarnosti: svijest o nesavladi-vom bremenu želje, krivnje, srama i straha u sebi, pa i ako ga nitko drugi ne može v i d j e t i i l i potvrditi. I tako Rosencrantzu i Guildensternu, svojim "prijateljima" koji ga ne razumiju, Ha-mlet može sasvim istinito poručiti:

O Bože, mogao bih biti zatvoren u orahovu ljusku i smatrati se kraljem beskrajna prostranstva - da nemam ružnih snova. (2,2)*

Upravo zato što uočava da su se ti snovi/fantazije otjelovili u njegovom stricu - i to ružno, sa zadahom seksualnosti - on oklijeva ubiti ga, jer to bi prije nalikovalo samoubo-jstvu! Čak i kada kaže: "Sada bih mogao piti vrelu krv" (3,2), on se ipak tek pomišlju udaljio od paraliziranosti mudrovanjem rođenim iz nesvjesne krivnje. Ako ništa drugo, Freudova sugestija, za razliku od Eliotove teorije, čuva posvemašnje strahopoštovanje pred tom dramom.

Premještaj je jedan od ključnih pojmova u psihoanalizi. Čim se njegova edipovska mržnja premjesti na strica, Hamlet ponovno zapinje. * Shakespeare, W (1996) Hamlet, prev. Josip Torbarina. Zagreb: Sysprint.

52 53

Krivnja

U tom posljednjem primjeru želim pokazati kako krivnja može biti tako intenzivna i prote-jska da se, čim osjećaj za koji je vezana postane savladiv, premješta na neki nesavladiv osjećaj. U toj sferi dolazi do neobične "sinestezije", ne tek nečeg kao kad "čujete" boje, nego takve gdje čovjekovu tjeskobu zbog neizvjesnosti jednog osjećaja osnažuje intenzivna osviještenost nekog drugog.

Freud uvodi Lady Macbeth kao savršen primjer fenomena koji naziva "upropaštenost uspjehom".48 (Današnji adolescenti, od osa-mnaestogodišnjaka do tridesetogodišnjaka, uspjeh bi definirali kao raspolaganje financijskim sredstvima kojima se, kada god hoćete, možete upropastiti pićem, drogom i seksom. No, čak i apetiti njihovih junaka mogu obljuta-viti i dovesti do depresije poznate kao "rajski sindrom" - jedna njegova novija žrtva je Dave Stewart iz grupe The Eurythmics.) Ostvarenje želja Lady Macbeth kao da oslobađa neku nesvjesnu i krajnje nesavladivu (edipovsku) krivnju koja ne samo da baca sjenu na njeno uživanje u plodovima uspjeha - moćima kraljice - nego je i gotovo prisiljava da se ubije radi svojevrsne pokore.

Kada, na početku, čita proročanstvo vještica i zna da Duncan stiže, ona se ovako "moli":

Dođite, vi dusi


Što smrtne misli pratite, spol uzmite mi... Na grud mi žensku dođ'te, Ko žuč mi mlijeko uzmite, vi sluge smrti... (1,5)*

To je rijedak primjer osobe koja od neke vanjske sile traži da obavi projekciju. Ona je sigurna da ne može vidjeti ta bića, u njihovom "biću nevidnom". U prizoru ubojstva njena razmetljivost doživljava krah pred slikom/obli-čjem, lelujavom prikazom Duncanova lica, koje nije bila opazila tijekom netom završene gozbe. (Kažu da oblici koje osoba ne može smjesta razaznati u zagonetnim dvostrukim perspektivama odražavaju njezine tjeskobe.)

Da nije u snu Bio nalik na oca mog, to sama bih Učinila. (2,2)

Mada lišena spola i pripita, ona se ne može poslužiti (penisoidnim) bodežima da probode Duncanovo meso: ne usuđuje se ni dotaknuti očevo tijelo.

Nakon umorstva Macbeth vapi za sljepilom i ne uspijeva ispustiti bodeže - stoji paraliziran. Po učinjenom djelu Lady Macbeth nalazi

* Shakespeare, W (1996) Hamlet, prev. Josip Torbarina. Zagreb: Svsprint.

54 55

Krivnja

dovoljno manijakalne snage da pogleda mrtvog Duncana i "odbaci" pogrešnu Macbethovu predodžbu da će krv koju je prolio zarumeniti sva mora: "...al se stidim / Da imam srce tako bijelo... Kap vode će nas očistiti od tog čina." (2,2) No Macbeth je prihvatio ideju o neizbri-sivoj mrlji. Činjenica da u stvarnome svijetu mrlja ne postoji vodi do sinestezije: vizualna odsutnost pretvara se u osjećaj trajne tišine koju zvuk uvijek samo što ne razori, zvuk van-jskoga svijeta, glas suda. Pred kraj drame Lady Macbeth vidi nešto čega nema: krvave mrlje od prije sedamnaest godina. Prije nego što su higijenski ulošci podarili ženama "moć" da lete i plivaju, mrlje od (menstrualne) krvi otkrivale su ženskost žene koja se nastoji deseksualizirati, poput papese Ivane ili Teene Brandon.49 Kod Macbetha, sinestezija kreće od vida prema zvuku i dodiru; kod Lady Macbeth, prema mirisu:

Ipak, tko bi bio pomislio da u starcu ima toliko krvi? . . .Tu je zadah još po krvi; svi mirisi Arabije neće ga sprati s ove male ruke. Oh! Oh! Oh! (5,1)

Dok hoda u snu, ona je sebi nevidljiva i u tom sljepilu dopada svoje smrti, i izbavljenja. Poručuje nam se da činjenica što je zapela na

56


mirisu ukazuje na njenu slabiju moralnu snagu. Macbeth na koncu shvaća svoj moralni pad, ali ne i Lady Macbeth. Ne znam bi li imalo ikakvu dijagnostičku vrijednost pitati zločince koji je osjet kod njih prevladavao u kojoj životnoj dobi, a koji tijekom zločina.

Glas krivnje nalik je izluđujućoj, bezveznoj pop-pjesmi - nezaustavljiv, petlja, Laingov čvor.50

Jill se osjeća krivom što se Jack osjeća krivim što se Jill osjeća krivom što se Jack osjeća krivim.

Nesretan je jer je kriv što je sretan kada su drugi nesretni te da je pogriješio kada se oženio osobom koja može razmišljati samo 0 sreći.

I Laing je znao da čovjeku kojega ne "dijeli [ni] vlas" od vlastelina glamiskog* može biti i gore:

Jimmy McKenzie bio je prokleta napast u duševnoj bolnici jer je naokolo dovikivao svojim glasovima. Jasno, mogli smo čuti samo jednu stranu razgovora, dok smo

* Tj. Macbetha, op. pr.

57

Krivnja

drugu stranu bar u općim crtama mogli izvesti prema ovom: "Gonite se, jebite se vi gnusni gadovi..." 51

Koji bi to lijek, kakva terapija pomogla jadnom Jimmvju?

Glasnije, frajeri! Unesimo smisao: terapija

Odlučeno je da se i njegove i naše patnje ublaže tako što ćemo mu priuštiti blagodati leukotomije. Stanje mu se poboljšalo. Nakon operacije više nije tumarao naokolo izderavajući se na svoje glasove, nego: "Šta

kažete?Daj opet! Glasnije, frajeri, ne čujem

vas!

Pojava leukotomije ostvarila je ono što je za Macbetha i Shakespearea, stoljećima ranije, predstavljalo fantaziju ozdravljenja. Kao i moderni Laingov Svatković iz gornjeg teksta, Macbeth se kao kralj osjeća krivim jer je dijelom pruzročio golemo breme krivnje što ga nosi njegova žena. U jednom od svojih najsu-ptilnijih govora Macbeth pita liječnika:

Zar ne možeš pomoći duši bolesnoj, Iz svijesti uvriježenu iščupati tugu, U mozgu zapisane izbrisati smetnje

Unesimo smisao: terapija

I kakvim blagotvornim lijekom zaborava Osnažit punu grud od tvari pogubne Što kao težak teret leži na srcu? (5,3)

Možemo to shvatiti kao proročku zabludu o načinu na koji funkcionira psihoanaliza. Zanimljivo, to je najslavniji Shakespeareov li-ječnik, a u drami je izražena suprotnost između njegove nemoći i gotovo mističkih iscjeli-teljskih sposobnosti engleskoga kralja. Nemamo prostora za podrobno razmatranje načina na koji funkcionira terapija. Možemo iznova ustvrditi ono očigledno: terapija otvara prostor u kojem jedva upamćene i nesavladive misli i osjećaji mogu doći do riječi i tjelesnog izraza te postati predmetom razgovora koji će omogućiti njihovo zdravo prevladavanje i zaborav. Terapeut ne drži da njegov zadatak uključuje nekakvu nadrisvećeničku ili nadričuvarsku ulogu, onako kako je definiraju suvremene religijske i političke paradigme. O tim vidovima krivnje brigu vode država i Crkva. Čovjek svojevoljno može otići k ispovjedniku i obaviti pokoru u religijskom smislu, a može svojevoljno otići i u zatvor te se potčiniti kaz-neno-popravnim obvezama, izrečenim i prešutnim. No, možda će i nakon toga osjećati neki preostatak nesvjesne krivnje.

Čak i naoko obični, dobri ljudi mogu biti na

58 59

I "52

Krivnja

mukama. Došao sam kući i otkrio da je moj sustanar, koji je praktički uvijek prekratko kod kuće da bi je uprljao, očistio zahod i kupao-nicu i čak izlaštio slavine. "Oh, zbilja ti hvala", rekoh. "Ne činim dovoljno", rekao je. "Činiš i više nego što je dovoljno", odgovorio sam. "Nije tako", reče neobično tragičnim glasom. Bio sam iznenađen i, pomalo oklijevajući, rekao: "Zar krivnja?" "Da", rekao je, i to opet tako tužnim glasom da mi se učinilo kako ne bismo više trebali razgovarati o tome.

To je područje psihoanalize. Njeno pravo na to područje i dalje osporavaju religija i ostale paradigme - posebno kad se radi o odre-đenom nizu simptoma kao što je opsesivno-kompulzivni poremećaj. Kraticu OCD za takvo stanje (koje je Freud odavno secirao) prva je popularizirala J. Rapoport; ona je jedan tipičan simptom iskoristila za naslov svoje knjige: Dječak koji se nije mogao prestati prati. Taj simptom nije tek proizvod boljih vodoinsta-lacija! Ideju intenzivne, neizbježne krivnje još je tisućljećima unatrag dočaravala ideja "skru-puloznosti". Freud je te simptome ponavljanja smatrao načinima da se savladaju nesavladivi osjećaji/emocije, na primjer tjeskoba i krivnja. Rapoportova raskida s takvim objašnjenjem i navodi istraživanja koja pokazuju nedoraslost psihoanalize da ublaži slične simptome.

Unesimo smisao: terapija

Njezin je etološki zaključak sljedeći: prvobitni nagon za nekom običnom aktivnošću kao što je održavanje čistoće doma kemijski je zabraz-dio pa se najbolja terapeutska strategija zasniva na medikamentima.53

Osjećaj krivnje nije dakle povlašten, u smi-slu teorije ili tehnike, kao primarni simptom kojim se valja pozabaviti.

Upravo je nemoć Freudova kolege Josefa Breuera da se kao muškarac nosi s pacijentkinji-nom željom za njim kao kompleksnim, seksualno i emocionalno pristupačnim muškarcem, umjesto kao muškarcem kojega definira konkretna profesionalna uloga zasnovana na gotovo stvarolikoj apstinenciji, potaknula Freuda da preispita tu emocionalnu dinamiku te u središte psihoanalitičkog procesa stavi pojmove "prijenosa" i "protuprijenosa".54

Prošlost mora što silovitije zakoračiti u sadašnjost, u terapeutski prostor - a to je moguće jedino "krivim percepcijama" pri-jenosa, želimo li neku novu budućnost, a ne beskonačno, isprazno sjenoliko ponavljanje. U rekreiranju snažnih misli i osjećaja koje pri-jenos olakšava leži nada da bi pacijent mogao (uz pomoć) dovršiti ili barem nastaviti prijelaz iz paranoično-shizoidnog u depresivno staja-lište, kako ih naziva Melanie Klein. To su najbolnije seanse, bez obzira na dob pacijenta.

60 61

Krivnja

Kleinova je zastupala psihoanalitičko (ako ne i stečeno majčinsko) stajalište kada je zapisala: "To se u analizi postiže isključivo čisto psi-hoanalitičkim mjerama, nikako savjetujući ili ohrabrujući dijete."55

Kako bismo čitatelja podsjetili na suprotnost, dajemo navod iz židovskog obreda za ubla-žavanje skrupuloznosti: "Neka ti sve bude do-pušteno, neka ti sve bude oprošteno, neka ti sve bude odobreno."56 To je po svemu sudeći neobično vrijeme - konjunktiv zagovora - što još jednom pokazuje svu složenost gramatike ljudskog srca. Drugačiju referentnu točku predstavlja čudesno cinična krilatica u Kući od karata, u kojoj zaplotnjački ministar često svoje dopuštenje procijedi ovako: "Vi to možete pomisliti: ja nikako ne mogu ni proko-mentirati!"57 Netko će možda ustvrditi da bi terapeutska emocionalna apstinencija, čiji je smisao ne usmjeravati i olakšavati, mogla na taj način postati manipulativna.

Takvo obnovljeno zanimanje za psihoana-lizu tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća poklopilo se s takozvanim "otvorenim druš-tvom"*, što je jedan od totalno pogrešnih nazi-va iz tog stoljeća jezične zloporabe. Pravi me-đugeneracijski dijalog koji bi se okončao

* Permissive societv, seksualno tolerantno društvo (op. pr.)

Završna razmišljanja

davanjem blagonaklonog dopuštenja, nije posto-jao. Nisu se izricali roditeljski blagoslovi, tek prešutne kletve mrgodnom šutnjom i ozloje-đenošću, guilt-trips, kako su ih zvali.

Razlika između psihodinamičnih i nepsi-hodinamičnih terapija istoga je reda kao i razlika u potencijalnom emocionalnom naboju između živog kazališta i kina. U svom sjajnom radu "Mržnja u protuprijenosu" Donald Wi-nnicott istražuje unutarnje i vanjske pritiske koje terapeut mora savladati i iskoristiti.58 Time se ne poriče vrijednost nepsihodinama-čnih terapija. Uz to, naravno, pacijent na ne-psihodinamičnoj terapiji ne gleda film s terapeutom - razlika je jednostavno u tome što će on/ona, na temelju teorije i tehnike, nastojati apstrahirati, kontrolirati, dezinhibirati, "nad"uzdati transferencijalnu dinamiku. Psiho-dinamični bi terapeuti mogli posumnjati da u tim drugim terapijama, mada se naoko dolazi do znanja i ponašanja lišenih krivnje, srce ili psiha ostaju u biti i dalje skrhani krivnjom.

Odvali kamen: završna razmišljanja

Kamo odavde kreću razgovori o krivnji u psi-hoanalizi? Antropološka i sociološka disci-plina traže da ih povežemo.

62 63

Krivnja Završna razmišljanja

a) Nemilosrdan izračun sila

Homerski heroji nisu ništa znali o nezgodnoj riječi odgovornost, a ne bi u nju vjerovali sve i da jesu. Za njih kao da je svaki zločin zapo-činjao u stanju duševne klonulosti. Ali takva je klonulost značila da je prisutan i djelatan neki bog... Za njih nije postojala kriva strana; samo krivnja, golema krivnja... Intuicijom koju je moderno doba odbacilo, da je više nikad ne obnovi, heroji nisu pravili razliku između zla u duhu i zla u djelu, ubojstva i smrti. Krivnja je za njih nalik kamenoj gromadi koja zatvara cestu; opipljiva je, nad-vija se. Možda krivac trpi koliko i žrtva. U suočenju s krivnjom možemo jedino provesti nemilosrdan izračun sila koje su u igri.59

Čudesno je što je Calassova metafora za krivnju, u njegovim uzvišenim razmišljanjima o grčkoj mitologiji, istovjetna onoj kod Freudovog čovjeka-štakora. A ti veliki helenisti savršeno se podudaraju u još nečem. Gornji navod progo-vara o krivnji skopčanoj s velebnim političkim djelima. No, krivnja se skrasila i u nečem običnom, svakidašnjem i krajnje bitnom.

Prvobitni je zločin djelo koje dovodi do toga da nešto što postoji nestane: čin jedenja. Krivnja je tako obvezatna i neuklonjiva...

Bogove ne zadovoljava naturiti čovjeku krivnju. To ne bi bilo dovoljno jer krivnja je uvijek dio života. Ono što bogovi zahtijevaju jest svijest o krivnji. A to je moguće postići jedino žrtvom.60

Postojale su, i još ih uvijek ima, mnoge ra-zličite društvene tvorbe. I upitat ćemo se mo-žda: daju li kulture s ugovorenim brakovima odnosu majke i sina takvu prednost da Edipov kompleks biva bitno ublažen? Ali unatoč iskustvenoj činjenici psihičke dvospolnosti, svaki pojedinac nauči živjeti kao jedan spol, s dodijeljenim mu moćima i popratnim uža-sima. Možda upravo muški strah i zavist na maternicu nude najbolje objašnjenje za knji-ževno-antropološku zagonetku: zašto Izak biva spašen, ali ne i Ifigenija? Neki tvrde da je baš muška pristranost, čak i u psihoanalizi, dovela do slabije uporabe izraza "Elektrin kompleks". Ako je prvobitni trokut izvor psihoanalitičke krivnje, onda valja uvažiti i posebnost ženskog doživljaja tog trokuta.

Svjestan sam, kao muškarac, da pojmovi "ženski mazohizam", "erotiziranje ženske mržnje prema sebi", "ženska nasilnost" i slični zahtijevaju suptilniju teorijsku formulaciju. Način na koji neka kultura locira moralno pravo žene na neki silovit impuls ili reakciju odredit će i njen psihološki osjećaj za to pravo,

64 65

kao i popratnu krivnju koju bi trebala osjetiti. Svaki pomak u toj "ideologiji" utjecat će, unutar tri naraštaja, na nastajanje nad-ja buduće djece. Na Zapadu, ako već na Istoku još ne, raspravlja se o tome jesu li moguće spolno neutralne definicije "izazvanosti", a otuda i odgovornosti pred zakonom, te moralne krivnje. Ne možemo zamisliti da bi u bilo kojem stoljeću prije dvadesetoga neka žena objavila knjigu naslovljenu Evi su namjestili.61 Grčki mitovi nisu optuživali Helenu.

Novija pojmovna prevrednovanja bacaju tragično svjetlo na priče iz prošlosti, ali i opti-mističnije svjetlo na budućnost. Ona se odražavaju i na naše iščitavanje tekstova: najnoviji primjer predstavljaju kontroverze vezane uz Sylviju Plath i Teda Hughesa. Vrijedi se prisjetiti da čak ni Shakespeare, koji je pisao u doba kada je na vlasti bila kraljica, nije pisao "dovoljno" o odnosu majke i kćeri. U velikim Shakespeareovim komedijama nema majki, ali je zato mnogo očeva i kćeri. Zašto?

b) Shvatimo skupinu ozbiljno

Neki će, poput Dalala, a za ovo potpoglavlje posuđujem naslov njegove knjige, kazati da je sljedeći teorijski izazov ovaj: "izgraditi mo-stove između psihoanalize i sociologije".62

Nadahnjuje ga sintagma iz Freudovog prikaza

razrješenja Edipovog kompleksa: "Ideologije nad-ja" (njegov kurziv).63 Mogli bismo se doduše prikloniti njegovom propitivanju teorijske i moralne vrijednosti monolitnog individualizma, ali pitanje svejedno ostaje: na koji način jedna skupina treba druge skupine? Freud je uočio "naginjanje agresiji" "bez kojega se [ljudi] ne osjećaju ugodno" a isto tako da prezrene potskupine poput Židova "pružaju krajnje korisne usluge svojim domaćinima".64

Ali kao što nam pokazuje zakrvljenost između kršćanskih država ("sveopće ljubavi"), jedan "neprijatelj" nije dovoljan.

Iz dotad neviđenih barbarstava prošlog stoljeća, kako na privatnoj razini tako i na državnoj, rođena je ideja o "neosjetljivosti drugog": dovesti do toga da drugi čovjek ili druga kultura izgubi nadu i pravo na blagostanje, čin je koji zahtijeva osjećaj apso-lutne krivnje.

Ubojstvo i rat opravdavaju se vjerovanjem u nestašicu, poteklo ono iz stvarnosti, mašte ili pohlepe. Dojenče, vjerujući da mu sisa koju treba možda neće biti dovoljna, ili da će možda nestati, prima je čitavu, ona mora ne-stati. Dojenče ne može zamisliti da bi i drugi mogli biti gladni. Slijedi savršeni razvojni trenutak kada dijete okreće žlicu prema osobi koja ga hrani kako bi nahranilo svog hranitelja:

66 67

Krivnja

vjeruje da ima dovoljno za sve. Narodi nikako da stignu do tog trenutka. Na jednom kraju globalnoga sela nalaze se oni koji izgladnjuju sami sebe; na suprotnom su oni koje je izgla-dnjela politika. Glad prišteđuje muke sa žrtvenim nožem, a i produžuje krivnju. Svi ti razgovori G8 ili za večerom o "problemu" gladi običan su bijeg. Da, teško je pričati o takvim stvarima - naime, na dva koraka od svijesti nalazi se zastrašujuće područje grozne krivnje. Mnogima su nepodnošljivi cmizdravi kontraargumenti jednog Alberta Speera ili jedne Myre Hindlev. Dugogodišnje, zastrašu-juće hrpetine njihovih spisa i govora nisu dovele, i ne dovode, bar do trunke uvjerljivog shvaćanja krivnje, kamoli kajanja, koje bi pokrenulo pomirbeni dijalog. Možda njihova trajna ignorancija i moralna nakaznost predstavlja izljev vječnog, zbrkanog i besplo-dnog društvenog utjecanja tim temeljnim pojmovima.

Koda

koja ih kinji. Kažu: "Zar nemam pravo to radi-ti?" Jedini odgovor glasi: "Ovisi i o pravu dru-gog! I što znači to da ne možeš primiriti svoju krivnju?"

A koliko drugih? Zar to također ne bi mogao biti pokazatelj civiliziranosti: sve širi spektar mogućih povreda drugog zbog kojih bi se duševno zdrav pojedinac, Seinfeldova "skroz nova životinja", trebao osjećati krivim? No, takva krivnja ne bi se zasnivala na nekakvom osjećaju grijeha ni na nekom strahu od kazne pa ne bi paralizirala njenog nositelja niti škodila drugom, već bi olakšavala njihovu istinsku prisnost. U tom pokazatelju leži nada u ispravno okolišanje, koje će polako protki-vati zajednicu i, iz naraštaja u naraštaj, tažiti "lošu" krivnju koju zahtijeva nad-ja. Možda bih se trebao osjećati krivim ako zaključim je svijetu potrebno više krivnje!

Koda

Neosjetljivost drugog. Tko vjeruje u to? Po-znato je da pervertiti, ma kako ih definirali, obično ne idu na terapiju, a kada odu, ne žele biti "izliječeni", nego žele tek primiriti krivnju

68 69

Zahvale

Volio bih se zahvaliti: Ivanu Wardu iz Freud Museuma na velikodušnosti njegova duha i izobilju uredničkih savjeta; Duncanu Heathu i Jeremju Coxu iz Icona na pruženoj potpori; kolegama mentorima sa Sveučilišta u Cambri-dgeu na krasnom mentorstvu i podršci; a tu su i oni čija je naklonost skrivena između redaka: Frangois Danis, Dan Jones, Matthew Jones, Alan MacDonald, Dieter Peetz, Corinna Russell, Ma-ggie Smith i Wendy Thurley.

71

Bilješke

1 Townsend, S. (2000) The Secret Diary of a Provincial Man: Adrian Mole. U: The Guar dian, br. od 15. siječnja.

2 Meade, M. (2000) The UnrulyLife ofWoody Allen. London: Weidenfeld and Nicolson.

3 Isto. 4 Biblija, Izlazak 20,5. 5 Bruce, L. (1972) The Essential Lenny Bruce.

London: Macmillan. 6 Goldhagen, D. J. (1996) Hitler's VVilling Exe-

cutioners: Ordinary Germans and the Holo- caust. London: Little, Brown.

7 Seinfeld, J. (1998) Seinfeld. SAD: Castle Rock Entertainment.

8 Apokrifno. 9 Linehan, G. i Mathews, A. (1999) Hippies.

UK: BBC 2. 10 Freud, S. (1979) Inhibitions, Symptoms and

Anxiety (1925). U: Freud Library, 10. sv. London: Penguin, str. 240.

73

Krivnja

11 Harrison, K. (1997) The Kiss. London: Fourth Estate, str. 142-143.

12 Freud, S., pismo Fleissu (1899.) Navedeno prema VVollheim, R. (1991) Freud. London: Fontana, str. 120.

13 Freud S. (2000) Predavanja za uvod u psi hoanalizu, prev. Vlasta Mihavec. Zagreb: Stari Grad, str. 277.

14 Ovidije P. N. (2001) Ljubavi; Umijeće lju bavi; Lijek od ljubavi, prev. Tomislav Ladan. Zagreb: Signum, Medicinska naklada.

15 Kafka F. (1977) "Pisma Felici". U: Kafka, E, Pisma, prev. Mignon Mihaljević. Zagreb: Zo ra - GZH, str. 268.

16 Freud, S. (1979) A Case of Obsessional Neu- rosis: RatMan (1909) U: Freud Librarv, 9. sv. London: Penguin, str. 70.

17 Freud, S. (1985) Some Character-Types (1916) U: Freud Librarv, 14. sv. London: Penguin, str. 317.

18 Butterflies Don't Count. UK: BBC 2, datum nesiguran.

19 VVollheim, R. (1991) Freud. London: Fon tana, str. 137.

20 Freud, S., Rat Man, str. 84. 21 Isto, str. 121. 22 Freud S. (2000) Totem i tabu, prev. Vlasta

Mihavec. Zagreb: Stari Grad. 23 AI t ma n, R . ( 197 1) Mc Ca b e i gos pođa Mi l l er .

SAD.

24 Ca pr a , F . ( 1946) Di v an ž i vot . S AD. 25 Kle in , M . (1988 ) "C r i mina l Tendenc ie s in

Normal Ch ild ren" (1927 .) U: Love , Gu il t and R epar a t ion and O ther Wor ks , 19 21 -19 45 . London: Vintage, s tr . 173.

26 Is to, s tr. 184. 27 Kle in , M. (1988) "On Crim ina l i tv" (1934 .)

U: Kle in , op . c i t, s t r . 258 . 28 Isto. 29 Dick , H. V. (1972) Licensed Mass Murder .

London; Scott, R. (1979) Alien. UK; Luna, B . (1994) S isa i mjesec . Špan jolska .

30 K l e in , M . (19 83 ) "T ugov an je i man ično - dep re s ivna s tan ja " (1940) U : M. Kle in , Za vist i zahvalnost, prev. Anita Sujoldž ić . Zag reb: Napri jed, s t r. 88-89.

31 Kle in , M. (1988) "Love , Gu il t and Repa ra tion" (1937.) U: Klein, op. cit. , s tr. 340, 335.

32 Kle in , M . (1988 ) "C r i mina l Tendenc ie s in Norma l Ch ild ren" (1927.) U: Klein , op . c i t . , s tr. 176.

33 Joyce , J . (1991) Uliks , prev . Luko Pa l je tak . Opa t i ja : Oto ka r Ke ršova n i . J oyce navod i jedan s ta r i teks t.

34 Huxley , A . (1946) The Perenn ia l Ph i lo - sophy. London: Flamingo, str. 309.

35 E n g l e , C . ( 2 0 0 0 ) p i s m o T h e G u a r d i a n u , br . od 8. vel jače.

36 Bollas, C. (1987) The Shadowofthe Object: Psychoanalysis of the Unthought Known. London: Free Association Books.

74 75

Krivnja

37 Rycroft, C. (1968) Dictionarv of Psychoana- lysis. London: Penguin, str. 152.

38 Erikson, E. (1963) Childhood and Society. London: Paladin, str. 227.

39 Isto, str. 228. 40 Isto. 41 Isto, str. 227. 42 Isakower, O . (1939) "On the Exceptional Po -

s it ion o f the Aud ito ry Sphere" . In terna tiona l Journal of Psychoana lys is , sv . 20 .

43 Sartre , J . -P . (1990) In Camera (1944) Lon don : Pengu in .

44 C o l ta r t , N . (199 7 ) F re ud Muse um Con f e - rence, termin za pitanja.

45 Ritz, D. (1985) Divided Soul: Marvin Gaye. London: Michael Joseph, str. 7, 336.

46 Zemeckis, R. (1985) Povratak u budućnost. SAD.

47 Eliot, T. S. (1999) "Hamlet" (1919), u Tradi cija, vrijednosti i književna kritika, prev. Sla ven Jurić . Zag reb: Matica hrvatska , s t r . 72 .

48 Freud, S. (1985) Some Character-Types (1916) U: F reud Lib rarv, 14. sv. London: Penguin, s tr . 299.

49 Apokrifno ; Pe irce , K . (1999) Dečk i n ikada ne p laču. SAD.

50 Laing, R. D. (1970) Knots. London: Penguin, s tr. 26, 28.

51 La ing , R . D. (1967) The Po l i t ic s o f Expe - r ience. London : Pengu in , s t r. 146 .

Bilješke

52 Isto. 53 Rapoport , J . (1990) The Boy Who Cou ldn ' t

S top Wash ing . London : Co ll in s , s t r . 15 . 54 Freud , S . i B reue r , J . , S tud ie s on Hys te r ia

(1895) U: Penguin Freud Librarv, 3. sv. London .

55 K l e i n , M . ( 1 9 8 8 ) " C r i m i n a l T e n d e n c i e s i n N o r m a l C h i l d r e n " ( 1 9 2 7 ) U : Kl e i n , o p . c i t . , s t r . 176- 177.

56 Ra p o p or t ( 1 9 90) o p . c i t . , s t r . 232. 57 D o b b s , M. ( 1 9 8 9 ) K u ća o d k a r at a . L o n d o n :

Coll i ns ; BBC TV, 1990. 58 Winnicott , D. (1992) "Hate In The Counter -

Transference" (1947) U: Collected Papers. London: Karnac.

59 Calasso, R. (1994) The Marriage ofCadmus and Harmony (1988) Lond on : Vinta ge , s t r . 94.

60 Isto, str. 311-313. 61 Kennedv, H. (1993) Eve Was Framed. Lon

don: Vintage. 62 Dalal, F. (1998) Taking the Group Seriously.

London: Jessica Kingslev, str . 121. 63 Isto. 64 Freud, S. (1985) Civilisation and Its Discon-

t ent s (1930) U: Penguin Freud Librarv, 12 . sv. London, str. 305.

76 77

Documents

Kalu Singh - Krivnja