Kant Plemenito Podrijetlo

8/14/2019 Kant Plemenito Podrijetlo

1/3

1

Plemenito podrijetlo dunosti

Immanuel Kant (1724-1804)

O, dunosti! ti uzvieno veliko ime, koje ne sadrava nita omiljelo, to

donosi sa sobom ulagivanje, nego zahtijeva pokornost, ali se i ne prijeti

niim to bi u dui pobuivalo prirodnu nesklonost i zastraivalo, da bi nataj nain pokrenulo volju, nego samo postavlja zakon, koji u dui sam odsebe nalazi pristupa, a koji sebi protiv volje ipak sam od sebe stjee tovanje(ako i ne uvijek pokoravanje), pred kojim sve sklonosti zanijeme, premda u

potaji rade protiv njega! Gdje je tebe dostojan iskon i gdje se nalazi korijen

tvoga plemenitog podrijetla, koje ponosno odbija svaku srodnost s

nagnuima, a potjecati od toga korijena neophodni je uvjet one vrijednosti,koju sebi ljudi jedino mogu dati?

Ne moe to biti nita manje nego samo ono to ovjeka uzdie nadnjega samoga (kao jedan dio osjetilnog svijeta) i to ga vee uz neki

poredak stvari koji samo razum moe pomiljati i koji ujedno ima pod

sobom cijeli osjetilni svijet, a s njime empirijsko-odredivi opstanak ovjejiu vremenu i cjelokupnost svih svrha (koja je kao ono moralno jedino

primjerena takvim bezuvjetnim praktinim zakonima). Nije to nita drugodo osobnost, tj. sloboda i nezavisnost od mehanizma cijele prirode, ali

promatrana ujedno kao mo jednog bia koje je podvrgnuto osebujnim,naime istim praktikim zakonima to ih daje njegov vlastiti um, dakleosoba kao pripadna osjetilnom svijetu podvrgnuta je svojoj vlastitoj

osobnosti, ukoliko ujedno pripada inteligibilnom svijetu, pa se dakle ne

treba uditi kad ovjek kao pripadan jednome i drugom svijetu svojevlastito bie s obzirom na svoje drugo i najvie odreenje mora promatratisamo s uvaavanjem, a zakone ovoga odreenja s najviim tovanjem.

Na tome istom temelje se dakle mnogi izrazi koji oznauju vrijednostpredmeta prema moralnim idejama. Moralni je zakon svet (nepovrediv).

ovjek je dodue nesvet, ali mu ovjenostu njegovoj osobi mora biti sveta.U cijelom se svijetu sve to ovjek hoe i nad ime ima vlast moeupotrijebiti takoer naprosto kao sredstvo; samo je ovjek, a s njime i svakoumno bie, svrha sama po sebi. On je naime po autonomiji svoje slobodesubjekt moralnog zakona, koji je svet. Upravo je zbog te autonomije svaka

Izvornik: Immanuel Kant, Kritik der praktischen Vernunft(1788). Hrvatski prijevod odabranih

dijelova iz Kantova djela preuzet je iz: Immanuel Kant, Kritika praktikog uma (preveo Viktor D.

Sonnefeld, Naprijed, Zagreb 1990), str. 128-131, 214-215.


2/3

2

volja, ak vlastita volja svake osobe koja je upravljena na nju samu,ograniena na uvjet suglasnosti s autonomijomumnoga bia, da ga naime ne

podvrgne nikakvoj namjeri koja nije mogua po nekom zakonu koji ne bimogao proizii iz volje samog trpnog subjekta; dakle da se subjekt nikadane upotrijebi prosto kao sredstvo, nego ujedno sam kao svrha. Taj uvjet

pripisujemo s pravom ak volji bojoj s obziromna umna bia u svijetu kaonjegove stvorove, jer se on osniva na njihovoj osobnosti, uslijed ega su onijedino svrhe same po sebi.

Ta ideja osobnosti, koja pobuuje tovanje i koja nam stavlja pred oiuzvienost nae prirode (prema njezinu odreenju), jer nam u pogledu njeujedno daje primijetiti nedostatak primjerenosti naeg dranja pa obara

time umiljenost, ak je i najobinijem ljudskom umu prirodna i lako

zamjetljiva. Nije li svaki samo i osrednje poteni ovjek katkada naao dainae nekodljivu la, kojim je ili sebe htio izvui iz kakve mrske stvari, ilikojom je naprotiv htio koristiti kakvom ljubljenom i zaslunom prijatelju,

propustio samo zato da sebe u potaji ne bi morao prezirati u svojim

vlastitim oima? Zar estita ovjeka u najveoj nesrei ivota kojoj je mogaoizbjei samo da je mogao prekriti dunost, ne odrava svijest da je ipakodrao i potivao ovjetvo u svojoj osobi,tako da se ne mora stidjeti predsamim sobom i plaiti unutranjeg pogleda samoispitivanja? Ta utjeha nije

blaenstvo, ak ni najmanji dio blaenstva. Nitko naime nee sebi eljetipriliku za to, a moda ak ni ivot pod takvim okolnostima. Ali on ivi i nemoe podnositi da u svojim vlastitim oima bude nedostojan ivota. Tounutranje umirenje prosto je negativno u pogledu svega onoga, to ivot

moe uiniti ugodnim. Naime to umirenje jest spreavanje opasnosti daovjek padne u osobnoj vrijednosti, poto je vrijednost svojega stanja vesasvim napustio. To umirenje jest uinak tovanja neega posve drugoganego to je ivot, pa ako se ivot svom svojom prijatnou usporedi isuprotstavi tome, onda on naprotiv nema nikakve vrijednosti. On ivi jo

samo iz dunosti, a ne zato to u ivotu nalazi i najmanje zadovoljstva.

Takve je kakvoe pravo pokretalo istog praktikog uma. To jepokretalo samo sam isti moralni zakon, ukoliko nam daje da osjetimouzvienost nae vlastite nadosjetilne egzistencije i ukoliko on subjektivno u

ljudima, koji su ujedno svjesni svoga osjetilnog opstanka i zavisnosti svoje

utoliko veoma patologijski aficirane prirode, koja je zavisnost skopana sonim opstankom, proizvodi tovanje za njihovo vie odreenje. S timpokretalom pak dadu se posve lijepo povezati tolike drai i prijatnosti

ivota, da bi se ve i zbog njih samih najmudriji izbor kakvog umnogepikurovca, koji razmilja o najveoj dobrobiti ivota, izjasnio za udorednodobro dranje. Probitano moe takoer biti da se ta perspektiva radosnauitka ivota povee s onim najviim i ve za sebe dostatno-odredbenim


3/3

3

motivom, ali samo zato da bude protuuteg mamljenjima koja s druge

strane porok dovodi pred oi, ne da u to stavi pravu pokretnu silu, pa ak

ni najmanji njezin dio, kad je govor o dunosti. To bi naime znailo toliko,koliko moralnu nastrojenost htjeti oneistiti u njezinu izvoru. Dostojnosttovanja dunosti nema nikakvog posla sa ivotnim uitkom. Dunost ima

svoj osebujni zakon, a i svoje osebujno sudite, pa kako god mi dunost i

ivotni uitak htjeli pomijeati, da bi se bolesnoj dui, takorei, pomijeanidali kao lijek, oni se ipak ubrzo rastavljaju sami od sebe. Ako to ne uine,onda dunost ne djeluje, ali ako bi pri tome fiziki ivot neto i dobio nasnazi, moralni bi ipak nestao bez spasa. []

Dvije stvari ispunjaju duu uvijek novim i sve veim udivljenjem istrahopoitanjem to se vie i ustrajnije razmiljanje bavi njima: Zvjezdanonebo nada mnom i moralni zakon u meni. Nijednu od njih ne smijem izvan

svojeg vidokruga traiti kao obavijenu tamom ili pak u nedokuivosti; ja ihvidim pred sobom i neposredno ih povezujem sa svijeu o svojojegzistenciji. Prva poinje od onog mjesta koje ja zauzimam u vanjskomosjetilnom svijetu, pa vezu u kojoj se ja nalazim proiruje do nedogledno-

velikoga sa svjetovima nad svjetovima te sistemima od sistema, osim toga

jo do neogranienih vremena njihova periodinog kretanja, s njegovimpoetkom i trajanjem. Druga stvar poinje od moje nevidljive vlastitosti,moje linosti, pa me prikazuje u svijetu koji ima pravu beskonanost, alikoji je samo za razum primjetljiv, pa spoznajem da sam s njim ne samo kao

tamo u sluajnoj, nego i u opoj i nunoj vezi (ali na taj nain ujedno sasvim onim vidljivim svjetovima). Prvi pogled na bezbrojno mnotvo

svjetova kao da unitava moju vanost kao ivotinjskog stvora, koji materiju

od koje je nastao mora opet vratiti planetu (samo jednoj toki u svemiru),poto je neko vrijeme (ne zna se kako) bio opremljen ivotnom snagom.

Drugi pogled naprotiv beskonano povisuje moju vrijednost kaointeligencijemojom linou u kojoj mi moralni zakon objavljuje ivot koji jenezavisan od ivotinjstva, pa ak i od cijelog osjetilnog svijeta, bar koliko sedade razabrati iz svrhovitog odreenja moga opstanka pomou tog zakona,koji nije ogranien na uvjete i granice ovoga ivota, nego koji ide ubeskonanost.

Documents

Kant Plemenito Podrijetlo