-SVJETSKA POVIJEST I DOGA ANJE SPASA- Karl Lvith

OVJEK KAO HOMO NATURALIS I KAO POVIJESNA IDEJAAspekti Loewithove filozofije

I.Loewithova filozofija ima na umu cijelu zapadnu filozofiju i teologiju povijesti. Zanimanje za problematiku kranstva u filozofiji poslije Hegela, u djelu Od Hegela do Nietzschea. Znaajka njegovih spisa je da su oni u znaku polemike ili kritike filozofske i teoloke tradicije, posebno njemake. To se razdoblje predstavlja kao epohalni prijelom u miljenju: izmeu Hegelove dovrenosti i Nietzscheovog novog poetka razmatra iz vidokruga sadanjosti. To njegovo prethodno navedeno djelo potresa vrijednosti moderne civilizacije i ekoloke krize, te se moe promiljati iz perspektive jednog novog vremena.Loewithu pripada mjesto u jednom kritikom, u izvjesnom smislu romantinom povratku starogrko/ rimskom razumijevanju iskona. U tom svjetlu bi trebalo ocjenjivati razmatranje teolokih pretpostavki filozofije, odnosa filozofije prema kranskoj teologiji, koje ini nit vodilju njegova djela Svjetska povijest i dogaanje spasenja. Najblii mu je M. Heidegger i to po ideji kritike i ideji da filozofska spoznaja sadri metafiziki trinitet koji ine: bog, ovjek i svijet, priroda, ovjek, bog; bliska srodnost je u ideji da se kranstvo u svojoj biti, neposredno ili posredno, oito ili skrovito dovoljno jasno opisuje kozmologijom, psihologijom i teologijom. to se time navjetava?Da se u tom tro/djelnom jedinstvu kree zapadno predstavljanje bia u cjelini, da je zapadna metafizika po svemu teoloka, ak i tamo gdje je u sukobu sa crkvenom teologijom.Zabluda da se Nietzsche priklanja kozmologiji; kod njega kozmos se ne promilja primitivno- dogmatski, u smislu prirode koja se razlikuje od ovjeka i boga.Pitanja: da li je mogu povratak u grko/ rimsko razumijevanje kozmosa/ iskona? to znai povijest kao povijest zapadanja, na primjer, u antropocentrizam? Postoji li mjerilo po kojemu je mogue takvo razumijevanje? Kako je mogue biti u predjelu mogueg uope?...

II.Istrajava na kritici filozofije, kranske, postkranske, koja ne moe biti kranska (jer tada ne bi bila vie filozofija) ni pretkranska ili poganska Time kritiki rasvjetljava:1) velike epohe zapadanja povijesti,2) filozofije od Descartesa i Spinoze do Kanta, Hegela i Marxa,3) idovsko- kranske tradicije, 4) povijesti kao zaborava prirode u drevnom smislu physisa.Loewith se habilitirao kod Heideggera s fenomenolokom raspravom Individuum u ulozi su/ovjeka. novo postavljanje antropolokih osnova na koje se mogu svesti najelementarnije strukture povezanosti ljudskog ivota; to su: jedno i drugo; zajednica, odnos, drugo u drugoj i treoj linosti, kao alter i alius, razliita zvanja, ljudsko odnoenje koje implicira ljudsko osnovno odnoenje ili ethos.

Njegov interes se usredotouje, preko spisa Fenomenoloke ontologije protestantizma, Osnovne crte razvitka fenomenologije u filozofiju i njen odnos prema protestantskoj teologiji- na kritiku eshatoloki orijentirane filozofije, idovsko/kranske tradicije.Ono to dovodi u sumnju, to su dramatine diobe svijeta i prirode i svijeta duha (povijesti). Jedini svijet prirode je onaj iz kojega je proizaao ovjek, ljudski rod sa svojim moima, sa svojim duhom i vlastitom povijeu. III.

2

Rije je o: Kritika funkcija nauke o stvaranju, o stvaranju bitka iz Nita; o teolokom interpretiranju povijesti kao spasenjskog dogaanja. Smisao ovog spisa: da moderna filozofija povijesti ima svoje metafiziko porijeklo prije svega u biblijskom vjerovanju u iskupljenje; da vrhuni u sekulariziranju svojeg eshatolokog prauzora. Loewith je bio uvjeren u takvu vrstu interpretacije koja govori o teolokim pretpostavkama povijesti, svjetovnog vjerovanja u napredak. Drei se jednostrano pojmova koji pripadaju svijetu kranstva i postkranstva, on specificira znaaj jedne teorije koja dovodi u sumnju svaku teodiceju, mogunost jedne samostalne filozofije povijesti.

Prvotna namjera spisa je dakle bila kritika: da se iz cjeline uvidi apsolutna nemogunost da se konstruira filozofija povijesti.Za njegov stav prema filozofiji povijesti je znaajan stav prema cijeloj povijesti filozofije. Posvuda je uoljivo oblikovanje epoha u smislu povijesti zapadanja, otuivanja od iskonske povijesti, grko- rimskog pojma kozmosa i prirode. Povijest prirode i fiziki svijet su ono o emu se samo metaforino govori. Ukljueni su u jednu filozofiju svjetske povijesti, u perspektivu jedne eshatologije- spasonosnopovijesne.

Priroda- jedan po sebi postojei i cijeli svijet nije jedan svijet za ovjeka. Postoji samo jedna svijet i jedna energija. Taj svijet je u kretanju, u jednom prostoru, u vremenu, u dimenzijama samooblikovanja i samorazaranja koje ne znamo ili neemo znati. to se tie svijeta prirode filozofija je neodvojiva od moderne fizike. One konvergiraju u istini.Loewith ukazuje na odnos prirode i humaniteta ovjeka. I on pojam povijesti shvaa nekritiki, kao jedno linearno kretanje prema eshatonu ili spasenju.Njegovo stajalite u izvjesnom smislu physio/logija. Samo je ovjek bie prirode koje je u stanju da dovede u pitanje ovjeka i prirodno jedinstvo ljudskog roda; da ide povrh mjere ovjeka i ovjeanstva ta privilegija ovjeka da tlai prirodu i njome gospodari, i samim sobom, jer je i on priroda u svojoj vlastitoj povijesti, pokazuje sve znakove pobune protiv prirode, ideju prisile, gerilu protiv ovjeka kao prirodnog roba.

IV.Definitivno se raskida veza s prirodom i s ovjekom kao fenomenom prirode/ svijeta.

V. Spis bi trebao odgovoriti na pitanje odreuje li se uope bitak i 'smisao' povijesti iz nje same, a ako ne, iz ega se onda odreuje? Odgovor: Smisao povijesti se moe raskriti samo u vjeri u spasonosni dogaaj, dakle, u neto odreeno, da e otkrivanje vjene istine uslijediti u samo odreenom vremenu povijesti. Odgovor je indirektan i upitan u svakom smislu.To da ovjek i svijet egzistiraju, znamo i uviamo, posredno ili neposredno. No da li ih je stvorila stvaralaka volja jednog nevidljivog boga, izvansvjetskog, to nismo u stanju uvidjeti i razabrati; u to se mora vjerovati.Ni u jednom povijesnom dogaaju, ma koliko znaajnom, nije vidio smisao. Njegov nauku upuuje na to da je svijet jo isti kao i u Alarihovo doba, samo su usavrena sredstva nasilja i razaranja- kao i ponovne izgradnje. Napredak u smislu emu i Kada, u smislu realizacije utopije smisla i slobode, pojavljuje se kao fikcija. O nadi- nada je zlo koje se priinjava dobrim jer ona uvijek ivi u iekivanju neeg boljeg. Ljudske nade su slijepe, bezumne, varljive i razoaravajue. No kad bi ovjek ostao bez nje onda bi oajavao.

On polazi od toga da bi ova rasprava trebala pokazati nemogunost filozofije povijesti koja danas vrhuni u apsolutnoj tehnikoj moi i injenju putem uspostavljanja i predstavljanja. To znai da on ima na umu: biblijsko izokretanje grko/ rimskog pojma kozmosa koje se oito filozofski artikulira u perspektivi

3

Augustinove filozofije povijesti; nastaje jedan linearizam i monoteizam vremenskog dogaanja, profetska ideja mesijanizma: svijet u Loewithovom smislu, kao cjelina bia, kao priroda koja u sebi postoji, u sebi nastaje, prestaje i opet se obrazuje, svijet koji je svagda potpun i potpuno samobitan, koji je, dakle, pretpostavka i svake ne samo bitne egzistencije, - taj svijet je ukljuen u jedan lojalitet, u dogaanje spasa.

Loewith nas uvjerava da je ovjek homo naturalis, da je on priroda; on nju ima kao ovjek i njegova priroda je stoga ljudska od poetka. Iz toga proizlazi mogunost jedne nove ekoloke civilizacije, ije naelo promilja, izraava u mnotvu misaonih motiva i diferencija upravo- Karl Loewith.

SVJETSKA POVIJEST I DOGAANJE SPASAPredgovor

Odreuje li se uope bitak i 'smisao' povijesti iz nje same, i iz ega drugog se odreuje, ako ne iz nje?Dokazivanje tehnolokog smisla naeg povijesno- filozofskog miljenja konano posve nadilazi isto povijesno miljenje.

Uvod

Izraz filozofija povijesti oznaava sistematsko tumaenje povijesti rukovoene principom povezanosti historijskih dogaaja i tokova u odnosu na jedan krajnji smisao.Tako shvaena filozofija povijesti posve je zavisna od teologije, tj. od teolokog tumaenja povijesti kao dogaanja spasa. No onda filozofija povijesti ne moe biti znanost. Jer kako bi se mogla znanstveno utemeljiti vjera u spasenje?Stoga filozofi preuzimaju Voltaireovu profanu povijesnu metodu (vodei princip nije vie boja volja i providnost nego ovjekova). Ovaj saeti historijski pregled naeg povijesnog miljenja eli pokazati da moderna filozofija povijesti nastaje iz biblijskog vjerovanja u iskupljenje i da zavrava u sekulariziranju svog eshatolokog prauzora.

Najvaniji element iz kojeg moe proizai tumaenje povijesti, jeste iskustvo nevolje i patnje koje se raa u povijesnom djelovanju. Tumaenje povijesti je u prvom redu i konano pokuaj da se shvati smisao povijesnog djelovanja i patnje (a tu je najbolje kransko razumijevanje patnje). Ozbiljno pitanje o krajnjem smislu povijesti prekorauje sve mogunosti znanja i zaustavlja nam dah. Ono nas dovodi u vakuum koji mogu ispuniti samo vjera i nada.

Grci nisu sebi prisvajali pravo proricanja smisla povijesti. Bili su zadivljeni prirodnim poretkom i ljepotom prirodnog kozmosa, a kozmiki zakon postajanja i propadanja bio je uzor njihovog razumijevanja povijesti. Sve se kree u vjenom vraanju istog pri emu se nastajanje vraa na svoj poetak. Grci su pitali za logos kozmosa, a ne za boga povijesti. Filozofija povijesti bi za grke mislioce bila besmislena. Povijest je politika povijest i kao takva neto do ega je stalo dravnicima i historiarima politike.

idovima i kranima povijest prije svega znai dogaaje spasa. Kao takva ona je briga proroka i propovjednika sudbina naroda ovisila je od boje odluke.

Pretpostavka da povijest ima krajnji smisao anticipira konanu svrhu kao konani cilj koji nadilazi stvarna zbivanja.

4

Vremenska dimenzija jednog konanog cilja je prema tome eshatoloka budunost, a budunost postoji za nas samo u oekivanju i nadi. Krajnji smisao je arite budunosti koju oekujemo. Za nju se zna samo u nadanju i vjerovanju.Biblijsko i postkransko vienje povijesti je principijelno futuristiko; ono izokree grko znaenje historein koje se odnosi na sadanje i prolo zbivanje. U grkoj i rimskoj mitologiji i genealogiji prolost se osuvremenjuje kao trajni izvor; po idovskom i kranskom shvaanju povijesti prolost je obeanje budunosti. Interpretacija prolosti je stoga unatrag okrenuta profetija; ona prolost prikazuje kao smislenu 'pripremu' budunosti. (primjeri Herodota, Tukidida i Polibija)

Herodot: da izvijesti o stvarima koje su se dogodile, da se ne bi zaboravilo smisao toga je sadran u samim pripovijedanjima; ona doslovno misle na ono to izriu svojom poantom.- to je kruno kretanje unutar kojeg je kruenje promjenjivog udesa utvreno ravnoteom hibris- a i nemezisa.

Kod Tukidida izostaje religiozna pozadina i epske crte Herodotovog opisa povijesti u kome nisu odreene granice ljudskog i boanskog. Izlaganjem dogaaja Tukidid eli tono izraziti pragmatike odnose. Za njega je povijest povijest politikih borbi koje su utemeljene u ljudskoj prirodi. A kako se ljudska priroda ne mijenja, ono to se dogodilo u prolosti dogodit e se i u budunosti na jednak ili slian nain. Povijest kao takva nee se bitno mijenjati.

Ni Polibije nema interesa za budunost. Povijest se kree krunim tokom promjena.. pa se moe pretkazati budunost jednog odreenog politikog stanja. Vrhovni zakon politike povijesti je promjena; iznenadni zaokret iz jednog ekstrema u njegovu suprotnost.Moralni nauk, koji se moe stei iz povijesnog iskustva smjenjivanja sree i nesree, po Polibiju je isto tako prirodan kao to je i ljudski misliti na preokret sudbine. (primjeri Tocquevillea, Spenglera i Toynbeea)

Tocqueville: pobjedonosno napredovanje demokracije ima karakter neizbjenog fatuma kao i boanske promisli. Pokuaj da se zaustavi demokracija predstavljao bi borbu protiv providnosti i protiv samog Boga. Ta nemogunost zaustavljanja demokracije omoguuje pretkazljivost njenog budueg razvitka.

Spengler: u Propasti Zapada kae da on prvi put da odredi tok povijesti. Sam ishod povijesti u sebi determinantan. Povijesne kulture prolaze jedan, prirodnom nunou, odreeni ivotni krug, od rasta i cvjetanja do propadanja. Povijest nema ni cilja ni smisla jer njome ne upravljaju ni Boja volja ni ovjek.Uvodi pojam historijskog vremena, koje je usmjereno prema budunosti. Historijski smisao po njemu je smisao za budunost. Poput Nietzschea ui da sudbinu treba htjeti i voljeti da bi se na osnovi htijenja ispunila.

Toynbee: nastojao da u povijesti dokae ritminost ponovnog vraanja. Propast Zapada je i njegov krajnji motiv. Propadanje koje ima uzrok u sebi samom.Raspadanje sekularne, poganske ili nominalno kranske kulture priprema tlo za nastanak univerzalne religije i potrebe za spasenjem pojedinane due; indirektno, ono takoer preobraava drutvo. ovjek ui kroz patnju, i koga Gospod ljubi toga i kanjava. Tako je kranstvo roeno iz samrtnih muka.Tako Toynbeejeva univerzalna povijest dvadeset i jedne kulture, suprotno njegovoj teoriji stalnog kruenja kretanja u profanom udesu ovjeka, zavrava u ekumenskoj viziji progresivnog ozbiljenja sasvim osobene crkve i nauka o spasu.

KARL MARXHistorijski materijalizam

5

U Kapitalu itava povijest reducirana na socijalno- ekonomski proces koji zavrava svjetskom revolucijom i svjetskom obnovom. Marx je htio ubrzati konano dovrenje sveobuhvatnog historijskog procesa.On je daleko manji filozof povijesti u svojim historijskim spisima (Klasne borbe u Francuskoj, Francuski graanski rat) nego u Komunistikom manifestu i Kapitalu. Jer najvanija osobina ova dva djela nije dogmatsko isticanje klasnih borbi i odnosa izmeu rada i kapitala, nego ukljuivanje svih ovih kategorija u jednu obuhvatnu historijsku konstrukciju. Probleme svoje specijalne znanosti je pretvorio u problem povijesti.

Osnovno znaenje njegovog historijskog nazora pokazuje se u filozofskoj disertaciji o Epikurovoj (statiko poimanje filozofije) i Demokritovoj (dinamiko poimanje) filozofiji prirode iz 1841.godine. marx usporeuje epikurejsku, stoiku i skeptiku kolu nakon Platona i Aristotela s modernom, posthegelijanskom kolom, prije svega s Feuerbachom, Stirnerom i Brunom Bauerom, da bi izloio historijski znaaj Na takvim povijesnim prekretnicama mora se prekinuti s filozofskom tradicijom i krenuti iz poetka. Samo ako se shvaa nunost revolucionarne promjene, moe se razumjeti zato su se nakon Aristotela mogli pojaviti Zenon, Epikur i skepticiDa bi se povijest kretala prema naprijed nune su revolucionarne promjene. Ono to je apsolutno je to da je Marx unato svom izriaju neznanstveni mislilac, on je mesijanski i profiterski (proroki).

Anticipirao je buduu filozofiju koja, kako je to Hegel postulirao, uspostavlja jedinstvo uma i zbilje, biti i egzistencije. A kada se um stvarno realizira na cjelokupnom podruju materijalne zbilje, onda se filozofija kao takva ukida. Ona postaje jedna teorija prakse. Dok je svijet s Hegelom postao filozofski, carstvo svjetovnog duha, filozofija sada s Marxom mora postati politika ekonomija, marksizam. Filozofija postaje teorijom osvijetena PRAKSA

Graansko- kapitalistiko drutvo zakljuuje pretpovijest ljudskog drutva (uvjeti za razrjeenje antagonizma kapitala i rada, tlaitelja i potlaenih) To Marx opisuje kao zemaljsko kraljevstvo Boje.

ovjeanstvo postaje gospodar prirode, ali ovjek postaje rob ovjeka Izgleda da je rezultat svih pronalazaka i naeg napretka da materijalne snage opremi duhovnim ivotom i da ljudsku egzistenciju zaglupi do materijalne snage. Ovaj antagonizma izmeu moderne industrije i znanosti s jedne strane i bijede i propadanja s druge; ova suprotnost izmeu proizvodnih snaga i socijalnih odnosa nae epohe jest injenica Nove drutvene snage trebaju samo NOVE LJUDE da bi izvrili veliko djelo

Zametak ovog modernog ovjeka je PROLETER (stvorenje kapitalistikog drutva) koji je do krajnosti otuen od samoga sebe. U njemu Marx vidi instrument za dostizanje eshatolokog cilja sve povijesti kroz svjetsku revoluciju. Proletarijat je upravo zato izabrani narod historijskog materijalizma, jer je iskljuen iz privilegija vladajueg drutva.Proletarijat ima totalne zahtjeve, jer je totalno otuen. On je klasa izvan postojeeg drutva i upravo je zato mogunost za jedno apsolutno, besklasno drutvo. On je klju za problem itavog drutva. On se ne moe osloboditi lanaca kapitalizma, a da time istodobno ne oslobodi drutvo kao cjelinu.

Ta filozofija proletarijata kao izabranog naroda razvijena je u Komunistikom manifestu (Povijest itavog drutva je povijest klasnih borbi) Posljednja epoha drutva je karakteristina po razvoju moderne industrije i industrijskim armijama buroazije okonala sve patrijarhalne i ljudske odnoseModerna industrijska buroazija je pokidala prirodne veze koje su vezivale ljude s onima koji su im bili po prirodi pretpostavljeni. Ona nije ostavila nikakvu drugu vezu izmeu ovjeka i ovjeka nego goli interes, bezosjeajno plaanje u gotovom.

6

Na ovom stadiju drutvo ne moe egzistirati a da neprestano ne revolucionira proizvodne instrumente i odnose. U istoj mjeri u kojoj se razvija buroazija, tj. kapital, razvija se i proletarijat, klasa modernih radnika, koji ive samo dotle dokle nalaze posla, a posla nalaze samo dok njihov rad uveava kapital. Ti radnici su roba kao i sve ostalo, te su jednako izloeni preokretima konkurencije, svim kolebanjima trita. Ako se ova klasa klasnosvjesno organizira i politiki vodi, onda e ona promijeniti cijeli tok povijesti, im se klasna borba priblii odluci.

Proletarijat spaava cijelo ljudsko drutvo, jer on u razliitim zemljama ostvaruje zajednike interese itavog proletarijata, tj. komunistike tenje radnike klase. Na kraju tog procesa organizirani proletarijat nee biti jedina vladajua klasa poput buroazije, nego e on kao klasa ukinuti svoju vlastitu vladavinu. Konano e itavo podruje ivotne nunosti biti zamijenjeno carstvom slobode, jednom uzvienom zajednicom komunistikog kova kraljevstvom Bojim bez boga koji je konani cilj Marxovog historijskog mesijanizma.

Historijski materijalizam (Marx i Engels)- teza da u svakoj povijesnoj epohi vladajui ekonomski naini proizvodnje i prometa, kao i socijalna struktura koja iz toga proizlazi, tvore bazu na kojoj se izgrauje politika i duhovna povijest jedne epohe i iz koje je ona samo razumljiva. Sva se povijest svodi na ekonomske suprotnosti

Skrivena povijest Komunistikog manifesta nije njegov svjesni materijalizam, nego duh profetizma. To je profetski dokument, izricanje presude i poziv na akciju.

injenicu izrabljivanja objanjava svojom teorijom vika vrijednosti no ono je apsolutna nepravda. Ono u Marxovom izlaganju svjetske povijesti nije nita drugo negoli radikalno zlo pretpovijesti ili istoni grijeh ovoga vijeka. Izrabljivaka klasa moe imati samo pogrenu svijest o vlastitom sistemu ivota, dok proletarijat, koji je slobodan od grijeha izrabljivanja, uvia kapitalistiku iluziju istovremeno sa svojom vlastitom istinom.

ak i ako priznamo da je itava povijest povijest klasnih borbi, znanstvena analiza ne moe iz toga zakljuivati da je klasna borba uslovljavajui faktor svega ostalog.

Osnovna pretpostavka Komunistikog manifesta nije antagonizam buroazije i proletarijata kao dviju meusobno suprotstavljenih klasa. Stvar je u tome to su jedni djeca mraka, a drugi djeca svjetla.

Konana kriza kapitalistikog svijeta je posljednji sud, koji se treba dogoditi na osnovi neumoljivog zakona povijesnog procesa.Sva povijest je povijest klasnih borbi samo u Marxovoj ideolokoj svijesti.

itav povijesni proces, kako se predstavlja u manifestu, odraava openitu shemu idokranske interpretacije povijesti kao dogaanja spasa prema smislenom krajnjem cilju.Historijski materijalizam je povijest spasa u jeziku nacionalne ekonomije.

Kritika religije

Proleterski komunist zahtjeva krunu bez kria, on hoe trijumfirati na osnovi zemaljske sree. Kritika religije bila je za njega gotova injenica, kao i povijesni kraj kranstva uope.Postojee kranstvo za Marxa je religija kapitalizma, ideoloka nadgradnja koja samo dokazuje da jo nisu rijeeni zbiljski problemi ivota putem promjene ekonomskih odnosa.

7

Zadaa historijskog materijalizma sastoji se u tome da analizira posebna proturjeja i nevolje u stvarnom svijetu, koje omoguavaju religiju.Marx je uvjeren da e konano odumiranje religije na osnovi volje za zemaljskom sreom biti dovedeno do svjetovne forme elje za spasenjem. Da se stvore prilike koje e religiju liiti njezina izvora i motivacijske snage. Samo i jedino praktina kritika postojeeg drutva moe zamijeniti kritiku religije. Uslijed toga mijenja se i smisao ateizma. Za Marxa on vie nije teoloki problem, tj. nije borba protiv poganskih i kranskih bogova, nego borba protiv zemaljskih idola... a najznaajniji idol kapitalistikog svijeta je roba. Pretvaranjem postaje ovjek, proizvoa roba, produktom svoje vlastite produkcije.

HEGEL

O svijetu povijesti: Vidimo neizmjernu sliku dogaaja i djela, raznolikih oblikovanja naroda, drava, u svim tim dogaajima i sluajevima vidimo ljudsko djelovanje i trpnju Opa misao, prva kategorija, koja se nadaje iz prizora mijene individuuma, naroda i drava, koji neko vrijeme jesu a onda iezavaju, jest KATEGORIJA PROMJENE.

8

da tu misao promjene gledamo s negativne strane, ali na tu kategoriju se odmah nadovezuje druga strana, da iz smrti uskrsava novi ivot.Izgleda da su najdjelotvorniji izvori svega povijesnog djelovanja i trpljenja ljudski interesi, strasti i zadovoljenje sebinih elja, bez obzira na zakon, pravo i moral.

Poto je opisao povijest kao neprekidnu mijenu unutar koje ivot i smrt uvijek iznova nastaju jedno iz drugog, Hegel nastavlja da je orijentalna ona misao koja prikazuje prirodni ivot tako da onaj samom sebi kao mitski Feniks priprema lomau i potom se unitava, da bi se iz njegova pepela rodio novi ivot. Ta slika nije zapadnjaka. Za nas je povijest povijest duha, pa iako duh razara upravo sebe, on se ipak ne vraa u istom liku, nego se pojavljuje uzvien, preobraen. Sa svakom fazom on samom sebi postaje materijal, ime duhovna povijest ovjeanstva napreduje prema sve viim stupnjevima ispunjenja.Ovo zapadno shvaanje povijesti nije samo zapadno:

Specifina je biblijska predodba da je povijest usmjerena ka jednom konanom cilju i da njome upravlja providnost Boje volje; u Hegelovom poimanju duh ili um ka apsolutno mona bit. Za Hegela je jedina misao koju filozofija mora iznijeti pri razmatranju povijesti jednostavna misao uma da um vlada svijetom.

Pojam providnosti mora se dokazati u pojedinostima velikih povijesnih dogaaja. I ako objanjenje tih dogaaja ne polazi za rukom teologiji onda filozofija mora preuzeti zadau kranske religije i dokazati da bog postie svoje ciljeve u povijesti svijeta.

Da bi pomirio svjetsku povijest sa svjetskim planom i putovima Gospodnjim, Hegel se slui milju o lukavstvu uma, koje je djelatno preko i iza svojih agenata, ljudskih strasti. Nije sluajno, nego lei u biti povijesti da su konani rezultati velikih povijesnih akcija uvijek razliiti od onoga to su ljudi namjeravali. Ono emu neke povijesne individue tee nije neto to one svjesno hoe (npr. Cezar i Napoleon) nego neto to one moraju htjeti na osnovi slijepog poriva. Oni djeluju povijesno poto su natjerani snagom lukavstva uma koje je racionalni pojam za providnost.

Plan svjetskog duha prevladava i ak pokree ljudske planove.

Dalje prua uman prizor: svjetska povijest poinje na istoku i zavrava na zapadu. Ona poinje s velikim orijentalnim carstvima Kine, Indije i Perzije. S pobjedom Grka nad Perzijancima premjeta se umno dogaanje na Sredozemno more i zavrava u kransko germanskim carstvima zapada. Europa je apsolutno kraj povijesti. U tom kretanju duh se ozbiljuje i dolazi do svijesti o slobodi, tj. kada je konano kod sebe u drugobitku i prisvoji je sve drugo.

S Kristom je ispunjeno vrijeme a povijesni svijet u principu je dovren. Jer samo je kranski bog istinski duh i istovremeno ovjek. Taj princip je stoer oko kojeg se odvija svjetska povijest. Do tog i od tog asa odvija se smislena, umna i pojmljiva svjetska povijest. Time je za Hegela svjetska povijest bitno ante i post Christum. On je posljednji filozof povijesti, jer je uope posljednji filozof iji je ogroman historijski smisao jo bio odreen kranskom predajom. Ono to Hegela dijeli od Augustina je to da je on kransku religiju izlagao spekulativno a providnost pretvorio u lukavstvo uma. kao ozbiljenje i posvjetovljenje kranskog duha povijest svijeta je zbiljska teodiceja, opravdanje boga u povijesti svijeta.S tim posvjetovljenjem kranskog vjerovanja ili kako on voli rei ozbiljenjem duha, on je vjerovao da je ostao vjeran kranstvu i da je eksplicirao kraljevstvo Boje na zemlji. A poto je kransko oekivanje

9

konanog ispunjenja premjestio u povijesni proces kao takav, smatrao je da svjetska povijest opravdava samu sebe. svjetska povijest je svjetsko sudite- upravo ovaj stav u njegovoj osnovnoj motivaciji jest religiozan kao to je ireligiozan u svom svjetovnom obrtanju- gdje znai da se sud dogaa u povijesnom procesu kao takvom.

BIBLIJSKO TUMAENJE POVIJESTI

Pretkranstvo i postkransko poganstvo polaze u raunanju povijesnog vremena od nekog poetka. I to je uglavnom neki presudni politiki dogaaj (npr. osnivanje Rima ili neka revolucija). Kranskom raunanju vremena je svojstveno da ga rauna polazei od jednog centralnog dogaaja- kada je vrijeme bilo ispunjeno.

10

Kod idova odluni dogaaj lei jo u budunosti i oekivanje Mesije dijele sve vrijeme na sadanji i budui eon. Za krane je linija razdvajanja dolazak boji koji se ve dogodio. S obzirom na taj dogaaj vrijeme se rauna isto tkao unaprijed i unatrag.Unutar te pravolinijske ali dvostrane vremenske sheme biblijska povijest se shvaa kao dogaanje spasenja koje napreduje od obeanja do ostvarenja i ije je sredite Krist.O. Cullmann je okarakterizirao plan spasenja,, tj. povijesnu ekonomiju otkupljenja u odnosu na Pavlovo tumaenje dogaaja spasenja. U toj boanskoj ekonomiji sve je od Boga i za Boga kroz Isusa Krista. Teoloki princip da je ovo dogaanje spasenja jeste ljudsko ogreenje naspram boje volje boja spremnost da otkupi svoju posrnulu kreaturu. Ovdje je osnova povijesti kretanje koje napreduje od otuenja do ponovnog izmirenja jedan veliki obilazni put da bi se na kraju kroz stalno ponavljanje akata otpora i predanosti dolo na poetak. Samo ljudski grijeh i boja namjera otkupljenja iziskuju i opravdavaju povijesno vrijeme. Za antikog filozofa Celsusa kransko je tvrenje smijeno jer jednoj beznaajnoj grupi idova i krana pridaje kozmiki znaaj. Takoer i za Voltairea: iz svjetske i ope povijesti izuzima posebnu povijest spasenja i otkrivenja. Obojica su bili svjesni da je dogaanje spasa jedan skandalom. Mogunost kranskog shvaanja povijesti ne zasniva se ni na spoznaji duhovnih vrijednosti ni na uvidu da je Isus bio svjetskopovijesni individuum, jer je bilo mnogo ljudi koji su tvrdili isto to i Isus. Kransko tumaenje povijesti stoji i pada s pretpostavkom da je Isus, Krist, tj. sa uenjem o bojem utjelovljenju.

Historijski interes Starog i Novog zavjeta ima odreenu granicu: on se koncentrira na rijetke osobe i dogaaje koji povezuju providnost sa dogaajem spasenja, jedinstvenom povijeu od bitnog znaaja.

Sa stanovita vjere moe se rei da zbivanje spasenja ima svoj izvor u istonom grijehu, poto se svjetovne datosti dogaaju samo u vezi s grijehom i iskupljenjem one nikada nisu sasvim svjetovne nego su pro-fan-e. kao ono to upuuje na dogaanje spasenja svjetska povijest je jedna parabola i oigledna je u svojoj skrivenosti.

Moderna povijesna svijest se oslobodila kranskog vjerovanja ali se pridrava njegovih postavki, tj. prolosti kao pripreme i budunosti kao ostvarenja, tako da je dogaanje spasenja moglo biti reducirano na apersonalnu teleologiju progresivnog razvitka

Kransko shvaanje povijesti i vremena ne moe biti predmet teorijskog dokazivanja, nego je stvar vjere. Samo posredstvom vjere moe se znati da su u Isusu Kristu kao iskupitelju povezane krajnja prolost i krajnja budunost, prve i posljednje stvari.Dogaaj spasenja koji ima karakter objave za vjernika nije nikakav oit prizor profane povijesti nego je nebesko svjetlo koje sija u tami ljudskog pada. U perspektivi svjetske povijesti Isus Krist je osniva jedne nove sekte, on je gospodar zbivanja. Dok su gospodari svjetske povijesti Aleksandar i Cezar, Napoleon, Lenjin i Hitler, Isus Krist je gospodar kraljevstva Bojeg, a svjetske povijesti samo u onoj mjeri u kojoj ona stoji u odnosu prema sudu i iskupljenju.

Kraljevstvo Boje je ve ispunjeno ali jo nije dovreno. Ono se ve pokazalo, ali se ipak jo oekuje kao eschaton. Kranin ima vjeru a jo se nada. Predano se raduje onome to jo, pun straha eka. (O. Cullumanova usporedba eschatona sa Victory Day- za vrijeme nekog rata- samo onaj tko zna odluan karakter te bitke bit e svjestan i toga da je tog trenutka osigurana pobjeda. Veina e u to vjerovati samo ako je Dan pobjede proglaen. Rezultat odlune bitke daje do znanja da je kraj ve tu, ali on se jo nalazi na neodreenoj daljini)

11

Kranska je nada gotovo umna jer poiva na vjeri u jednu gotovu injenicu. Prva je generacija krana vjerovala u eshatoloku pobjedu i buduu obznanu kraljevstva Raspetoga. Kranska vjera nije poznavala ni izoliranu budunost ni prolost. Ona obuhvaa itavu povijest iskupljenja i u budunosti i u prolosti ali obje sjedinjene u Isusu Kristu. Nikakav zemaljski napredak ne moe se pribliiti kranskom cilju, jer je taj cilj iskupljenje od grijeha i smrti kojim svjetska povijest ostaje izvrgnuta.

Kao povijest svijeta, povijest nakon Krista nije kvalitativno razliita od one prije Krista bez obzira da li se ocjenjuje sa empirijskog ili kranskog stajalita. Povijest je u svim djelovanjima povijest djelovanja i trpljenja, moi i ponienja, grijeha i smrti. Zastraujua je, ali je u duhu Novog zavjeta pomisao da je to ponavljanje djelovanja i trpljenja potrebno za sva vremena da bi se dovrila muka Kristova.

ZAKLJUAK

Problem povijesti se ne moe rijeiti unutar svog vlastitog podruja. Kao takvi povijesni dogaaji ne pokazuju nikakav konani smisao niti konani rezultat. Nikada nije bilo i nee biti rjeenja njenog problema unutar nje same, jer je ljudsko povijesno iskustvo, iskustvo neprekidnog stradanja. Kranstvo kao svjetska religija takoer je stradalo.Isusove rijei: Bogu boje, a caru carevo, predstavljaju jedini stav o svjetskoj povijesti. Najznaajnija crta kranske tradicije je upravo taj dualizam: u SZ izmeu izabranog naroda i pogana, a u NZ izmeu bojeg

12

kraljevstva i vrijednosti ovoga svijeta. Prvi je dualizam u povijesti, a drugi suprotstavlja svijet natpovijesnom kraljevstvu bojem. Augustin je razvio kransku teologiju povijesti u odnosu na oprene dimenzije svete i profane povijesti. Bossuet je obnovio Augustinovu teologiju povijesti pri emu je naglasio njezin odnos prema sakralnoj povijesti. Voltaire i Vico su emancipirali zemaljsku povijest od nebeske poto su religijsku povijest pripisali i podredili povijesti civilizacije.Hegel je kransku teologiju povijesti pretvorio u spekulativni sistem. Timeje sauvao i razorio vjeru u providnost.Comte, Proudhon i Marx su kategoriki poricali boansku providnost i nadoknaivali je vjerom u napredak. Burckhardt je odbacio teoloka, filozofska i socijalistika tumaenja povijesti i time smisao povijesti reducirao na puki kontinuitet- bez poetka, napretka i kraja. Vjera u povijest kao posljednja religija.

Prekid s tradicijom koncem 18.st. dao je revolucionarno obiljeje naem modernom historijskom miljenju. Povijesne promjene izazvale su prije svega prirodne znanosti. Stvaramo povijest uz pomo prirodnih nauka i bivamo njome nadvladani. Za modernu povijesnu svijest vai kao gotova injenica da se povijest ne moe shvatiti ni u smislu antike kozmologije, ni kranske teologije.

Samo povijest idova se tumai kao politika povijest strogo religiozna upravo su katastrofe njihove nacionalne povijesti uvrstile i proirile vjeru u suverenitet boje volje.Krani nisu povijesni narod. Njihova svjetovna supripadnost zasniva se samo na vjeri. Povijest spasenja se u kranstvu odnosi na spas pojedinane due, svejedno koje rase, socijalne ili politike pripadnosti. idovska teologija povijesti mogua i nuna, a kranska filozofija povijesti predstavlja umjetnu tvorevinu. Ukoliko doista misli kranski ona nije nikakva filozofija, nego je razumijevanje povijesnog djelovanja i trpljenja u znaku kria.

Za prve krane povijest ovoga svijeta je bila dola do svoga kraja; oni Krista nisu smatrali kao kariku u lancu historijskih dogaaja, nego kao jedinstvenog spasitelja. Sa pojavom Isusa ne poinje nova epoha nego poetak kraja povijesti.Ako shvatimo kranstvo u smislu NZ, a povijest u naem modernom smislu, tj. kao progresivni proces ljudskog djelovanja i svjetovnog dogaanja, onda je kranska povijest nonsens. Svijet je nakon Krista prisvojio kransko vienje cilja i ispunjenja i istovremeno napustio vjeru u predstojei eshaton. Nakon Krista javljali se mnogi proroci (Baudelaire, Dostojevski, Nietzsche) ali ni jedan od njih nije predvidio stvarne konstelacije i izlaz iz europske agonije. Ono to su predvidjeli samo je opa tendencija mogueg toka. ini se da povijeu umjesto uma i providnosti upravlja sluaj i udes.

Pogovor

Budunost egzistira samo u horizontu nade i straha, stoga se javlja pitanje da li se ljudski ivot koji se temelji na oekivanju slae s trezvenim pogledom na svijet i ovjekov poloaj u njemu.Nada je zlo koje se priinjava dobrim jer ona uvijek ivi u iekivanju neeg boljeg. Ona je prema opevaeem uvjerenju starog vijeka jedna iluzija koja ovjeku pomae da podnese ivot, no koja je u svojoj osnovi ignis futurus. Kranska vjera se nada bez modernog oekivanja boljeg svijeta i bez antikog podcjenjivanja sumnjivog Zeusovog dara. Pavao nas uvjerava da se u strahu i strepnji iskupljujemo nadom.

13

Vjera i nada u posljednje stvari mogue su samo zato to su one eshatoloki kvalificirane. Kranska vjera nije nikakvo svjetovno oekivanje da e se neto vjerojatno negdje dogoditi, nego osvjedoenje koje se zasniva na bezuslovnoj vjeri u boji spasonosni plan. Prava je nada zato jednako slobodna i nezavisna kao to je to i sam akt vjere. Kranske kreposti, vjera i nada, su darovi milosti. Nada koja vjeruje se nikada ne moe dovesti u pitanje tzv. injenicama, jer je injenice ne mogu ni uvrstiti ni uzdrmati. Nada je u biti pouzdana, puna ljubavi i strpljiva.Nada se opravdava samo vjerom, a vjera opravdava samu sebe. Ako takva bezuslovna vjera izgleda fantastina za modernu svijest, koja se poziva na znanstvene pretpostavke onda ona predvia da je kranska misija bila nevjerojatna za zdrav ljudski razum normalnog ovjeka u svim vremenima. Um se ak moe radovati svojoj moi predvianja. Jer ostvarenje proricanja i znanstvenih prognoza je iskuenje za znanje, koje je povezano sa neodoljivim zadovoljstvom. Ali, um ne moe da prihvati odluno koliko i neispunjeno navjetenje istinskog eschatona sa stranim sudom i spasenjem.

Vjera u historijski kontinuitet odreuje i nae praktino dranje prema katastrofama: one nam ne izgledaju konane i apsolutne nego prolazne i relativne. Da bi bilo konzistentno moralo bi se povjerenje u kontinuitet povijesti vratiti na klasinu teoriju krunog kretanja; jer je kontinuitet stvarno dokazljiv samo pod pretpostavkom kretanja bez poetka i kraja.Moderno povijesno miljenje iz svog progresivnog nazora odstranjuje kranske elemente stvaranja i dovrenja, dok iz antikog svjetonazora prisvaja ideju beskonanog i kontinuiranog kretanja ne preuzimajui njegovu krunu strukturu. Novovjekovni duh je neodluan da li da misli kranski ili poganski. On gleda na svijet razliitim oima; oima vjere i oima razuma. Stoga je njegov pogled, nuno usporeen s grkim ili biblijskim miljenjem.

Dodatak II: Nietzscheovo obnavljanje uenja o vjenom vraanju

Nietzscheovo miljenje ima dvostruki aspekt: egzoterini, antikranski i ezoterini vjenog vraanja istog. Njegovo navjeenje vjenog vraanja istog je sablazan i ludost za one koji jo vjeruju u kategoriju napretka ili ak, progresivnog propadanja. Ludost ili mudrost, uenje o vjenom vraanju istog je klju njegove filozofije koji istovremeno rasvjetljava njegov znaaj, jer ona ponovno oivljava kontroverzu izmeu ranog kranstva i klasinog poganstva.Dva lanka: Sudbina i povijest i Slobodna volja i sudbina

14

Zato se ne drimo povijesti i prirodnih znanosti umjesto to se predajemo ispraznim spekulacijama o kranskom i nekranskom smislu ivota? Mi ne moemo izbjei osnovno pitanje o smislu opstanka, ljudske volje i povijesti unutar prirodnog univerzuma moemo li ovjeanstvo shvatiti kao najunutranjiji krug u krugu kozmike nunosti tako da bi ono bilo skrivena opruga u velikoj uri opstanka?Ipak, da bi se shvatila sinteza slobodne volje koja stvara povijest i univerzalnog fatuma ili nunosti svega postojeeg, filozof bi morao posve napustiti ljudsko stajalite i stvari promatrati s nadljudskog stajalita (nadovjek). On najprije utvruje antinomiju izmeu volje i fatuma.Nakon to je ocrtao svoje porijeklo raspravlja on stadijume kroz koje ovjek prevladava sve ono to ga je nekada ograniavalo, da bi na kraju postavio pitanje: Pa gdje je krug koji ga najzad obuhvaa? Je li to svijet? Je li to Bog? Rijeima zrelog Nietzschea ta alternativa znai: da li je najvia mjera naeg opstanka bitak svijeta ili kranski Bog, koji je iz niega stvorio svijet? Je li najvii bitak boanski kozmos u kome se sve ponovo vraa ili Bog u liku osobe koja se jednom zauvijek objavila ovjeanstvu u znaku kria?

Dvadeset godina kasnije Nietzsche se konano odluio za to da je svijet taj koji izbavlja nau sluajnu egzistenciju, poto on kransko sopstvo ponovo uvlai u poredak kozmike nunosti ( u Vesela znanost- poglavlje Najtea kategorija, u vezi s objavom da je Bog mrtav)- ideja vraanja se ovdje ne uvodi kao metafiziko uenje nego kao etiki imperativ.

U Zaratustri, iji je bitni moment misaoni doivljaj vjeno vraanje ne objavljuje se kao moralna hipoteza nego kao metafizika istina. Zaratustra hoe objaviti najvii nain svega postojeeg. On je istodobno plan za jedan novi nain ivota. Podnaslov: podne i mo- podne je najvii trenutak ispunjenja, vrhunac i prekretnica na kojoj se jednom za svagda javlja prizor vjenosti. Iskustvo tog vjenog trenutka opisuje se kao ekstatina inspiracija kroz koju sav bitak istinskom alegorijom postaje rije. Tako Zaratustrine metafore zahtijevaju novi metafiziki jezik.Zaratustrino odsudno iskustvo je doivljaj preobrazbe i preporoda za novo veliko zdravlje, nakon velike bolesti ili zdvajanja bolesti nasmrt. Umjesto da zdvaja nad tim to je sve isto i uzaludno, Zaratustra se raduje slobodi isuvie ljudskih ciljeva: besciljnom vraanju istog, ije je vrijeme neprestano kruenje sadanjeg. Nasuprot modernoj iluziji, iji je rezultat posljednji ovjek, navijestio je Zaratustra vjeno vraanje ivota u njegovoj dvostrukoj punoi stvaranja i razaranja, radosti i patnje, dobra i zla.Ipak Zaratustra jo nije spreman prihvatiti misao da e se i najnii ljudski tip vjeno vraati, dok ga njegove ivotinje nagovaraju da se pomiri sa svojom sudbinom da propovijeda izbavljujue uenje. Time on stvarno postaje nadovjekom, tj. ovjekom koji je samog sebe prevladao budui da jest dragovoljno ono to mora da bude po prirodi. Neprijateljski fatum postaje sada njegova vlastita sudbina. On od sada ivi u podnevu savrenstva i kome je svijet postao savren a vrijeme palo u ponor vjenosti.

Kao to je kritiki motiv Volje za mo prevrednovanje svih kranskih vrijednosti, tako je Zaratustra u cjelini i u svim pojedinostima preokretanje kranskog navjetenja i njegovih teolokih pretpostavki. Uenje o vjenom vraanju preokree uenje o stvaranju sa svim njegovim konzekvencama.

Odbijenost prema suvremenom kranstvu je pobudila u njemu ponavljanje ideje koja je bila u osnovi poganskog miljenja. Na zalasku iscrpljenog kranstva morao je on tragati za novim izvorima budunosti i naao ih je u klasinoj starini. Smrt kranskog Boga pobudila je u njemu interes za antiki svijet.

Za Celsusa i Nietzschea kranska je vjera nerafinirana i apsurdna. Ona proizvoljnim postupcima razara umnost kozmosa. Za obojicu je kranska religija prevratniki revolt neobrazovanog puka, koji nema

15

nikakvog smisla za aristokratske vrline, graanske dunosti i naslijeene tradicije. Njen je Bog besramno ljubopitljiv i isuvie ljudski, oslonac za posustale. Ako je jedino pitanje od istinskog znaaja spas due svakog pojedinca emu onda odgovornost za javne stvari i zahvalnost za plemenito porijeklo?Povijesna podudarnost antikih i modernih napada na kranstvo dokazuje trajni znaaj prvih i povijesni znaaj potonjih, iako su do Nietzschea antiki napadi bili zaboravljeni.Sva njegova filozofija je predigra jednoj filozofiji budunosti. Nijedan Grk se nije bavio dalekom budunou. Svi njegovi mitovi, genealogije i prie prizivaju u sadanjost njihovu prolost kao trajni temelj. Za njega je vjeno vraanje najstranija misao i najvia kategorija, poto je ono u proturjeju s njegovom voljom za buduim iskupljenjem.Teorija vjenog vraanja je za njega postala praktina hipoteza i orue koje e za ovjeka iskovati ideju apsolutne odgovornosti, koja treba zamijeniti osjeaj dunosti koji je bio ivotan dok su ljudi ivjeli u nazonosti Boga i u oekivanju stranog suda.Volja se sama mora osloboditi od sebe same, budui da ona ui da hoe i natrag

16