1

Lav krvne osvete

Oba Snafla

Većina mojih ĉitalaca pozna Vinetua, poglavicu Apaĉa,

najplemenitijeg Indijanca, najboljeg i najvjernijeg prijatelja

kojega sam imao. Oni vjerojatno znadu i kako je umro. U

dubokom krateru planine Hancock pogodilo ga je u borbi

protiv Siouksa-Ogel-lalaha tane u prsa te je ubrzo zatim

izdahnuo na mojim rukama. Njegovo smo tijelo prenijeli u

planine Gros-Ventre, zakopavši ga ondje u dolini rijeke Met-

sur. Meni je preostala žalosna dužnost da odjašim na jug i da

javim Apaĉdma da njihov vrhovni i najglasovitiji poglavica nije

više na životu.

2

Bio je to put kojega se ni danas ne bih volio sjećati.

Winnnetouova smrt me se tako duboko kosnula da sam

postao posve drugi ĉovjek. Dok sam inaĉe bio uvijek vedar i

pun samopouzdanja, sad se nisam uspijevao ni najmanje

nasmiješiti, a sva životna radost kao da me je napustila. Želio

sam biti sam pa sam izbjegavao ljude. Kad bih se na svom

osamljenom i dugom putu morao svratiti u kakvu tvrdavicu ili

kakvo naselje, zadržavao bih se ondje što kraće te odjahao

dalje ĉim mi je to bilo moguće.

Uostalom, ni ljudi s kojima sam se sastajao nisu se prema meni

držali tako da bih poželio dulje ostati kod njih. Ne, oni su se,

naprotiv, tako malo obazirali na mene kao da za njih uopće ne

postojim, a kad bih pojahao dalje, jedva bi me i pozdravili.

Razlog takva držanja ležao je u mojoj vanjštini.Ja sam naime s

Vinetuom odjahao do planine Hancock da neke naseljenike

koje smo poznavali oslobodimo iz suzanjstva plemena Siouks-

Ogellalah. To nam je uspjelo, ali uz cijenu Vinetuovog života.

Kad smo pokopali Vinetua odluĉio je dio oslobodenih bijelaca

da ostane u dolini rijeke Metsur i da ondje osnuje naseobinu.

Ja sam im pri tome pomogao pa se tako desilo da sam tek

kasnije po jahao k Apaĉimai.

Za to se vrijeme moje lovaĉko odijelo tako pode-ralo da sam

ga morao zamijeniti drugim. Budući da na Divljem Zapadu nije

bilo trgovine odijela, bio sam sretan kad mi je neki naseljenik

ponudio odijelo što ga je sam izradio, onakvo odijelo kakvo se

nosd duboko u šumama, od modroga lanenog platna, izradeno

od lana što ga je naseljenik sam uzgojio, sam preo i tkao, a

3

zatim ga sam skrojio i sašio. Razumljivo je • da takvo odijelo

nimalo ne pristaje: hlaĉe su sliĉne dvjema cijevima sašivenim

zajedno, prsluk je vreća bez rukava, a kaput dugaĉka vreća s

rukavima. Kako je moje odijelo zapravo bilo sašiveno za posve

drugoga ĉovjeka, lako se dade zamisliti da tako ukrašen nisam

baš mogao biti predmet niĉijeg divljenja. Bio sam sliĉan

svaĉemu samo ne Zapadnjaku, a budući da sam povrh toga bio

šutljiv i klonio se ljudi, nisam nigdje nailazio na onu pažnju koju

je Old Šeterhend inaĉe izazivao.

Tako sam u toku dva tjedna stigao u blizinu North Forka of

Canadian River. Jahao sam po prostranoj ravnoj preriji na

kojoj su poput otoka stajale skupine drveća i grmlja. To me je

opominjalo na oprez, jer mi je drveće i grmlje prijeĉilo slobodan

vidik, pa sam neprekidno morao biti spreman na kakav izne-

nadni susret, pa i na susret s neprij'ateljima. Kolale su naime

glasine da su medu Komanĉima ĉije se podruĉje pružalo sve

dovde, izbili ozbiljni nemiri.

Oko podne stigao sam do nekog potoka ĉija me je svježa i

bistra voda zamamila da se uza nj odmorim. Odabrao sam

mjesto s kojega mi se pružao pogled nadaleko, tako da sam

mogao ugledati svakoga tko bi mi se približio. Ondje sam

sjašio, pustio konja

da slobodno pase, napio se vode i legao u sjenu nekog

dirveta.

Možda sam tako ležao ĉetvrt sata kad opazih dva jahaĉa.

Ĉinilo se da jašu upravo k mjestu gdje sam se i ja nalazio. Bili

su bijelci, pa sam dakle ostao mirno ležati. Približavali su mi se

4

iz smjera odakle sam i ja došao. Pratili su naime moj trag pa sam

opazio da ga veoma pomno promatraju. Sigurno su se

namjerili na moj trag pa su sad jahali po njemu da vide tko se to

nalazi ispred njih.

Jahali su na mazgama i bili posve jednako odjeveni. Kad su mi

se - približili, opazih da se ta sliĉnost ne odnosi samo na

odjeću već i na njihove likove i na crte njihovih lica. Tko god bi

ih ugledao, morao- bf ih odmah smatrati braćom, pa ĉak i

blizancima.

Bili su visoki, usko gradeni l tako mršavi da bi ĉovjek mogao

doći u iskušenje i pomisliti kako već više tjedana gladuju.

Zdrava boja njihove puti i ĉvrsto držanje u sedlu pokazivali su

uostalom da to nije tako. Toliko su bili sliĉni, pogotovu jer su

bili i jednako naoružani, da se jedan od drugoga mogao

razlikovati gotovo jedino po brazgotini koja je jednom od njih

prelazila preko lijevoga obraza. , 'Ne bih baš mogao reći

da su bili odviše lijepi

muškarci, jer je nažalost najistaknutiji dio njihovih lica bio

veoma neobiĉno graden. Imali su nosove, ali kakve nosove!

Ĉovjek bi mogao potpuno sigurno dobiti svaku okladu kad bi

ustvrdio da se takvi nosovi ne mogu više naći u cijelim

Sjedinjenim Državama. Da bi ĉovjek sebi mogao predoĉiti

takve nosove prema njihovoj veliĉini, obliku i boji, trebalo bi da

ih vidi. Opisati ih se ne može. Unatoĉ tim nosovima ta dva

ĉovjeka nisu bila ružna. Naprotiv, na njihovim izrazitim crtama

lica, na obrazima koji su po ameriĉkom obiĉaju bili glatko

obrijani, razabirao se izraz dobrodušnosti koji ih je ĉinio

5

simpatiĉnima. U kutovima njihovih usana ugnijezdio se vedar

bezbrižni smiješak, a njihove svijetle oštre oĉi tako su prijazno

gledale u svijet da ni mrzovoljan ĉovjek ne bi našao razloga da

bude prema njima nepovjerljiv.

Njihova se odjeća sastojala od udobnih tamno-sivih vunenih

košulja d isto takvih hlaĉa. Na nogamasu nosili ĉvrste cipele na

vezivanje, na glavi šešire od dabrovine širokih oboda, a s

ramena su im visjela široka šatorska krila kao kišni ogrtaĉi. U

kožnatim pojasima bili su im zataknuti noževi, s pojasa su im

visjeli revolveri, a osim toga bili su naoružani dugaĉkim

dalekometnim puškama.

Zaista bi ih svatko mogao zamijeniti. Kad bi ta dva ĉovjeka

zajedno ušla u grmlje, pa bi samo jedan izašao iz njega, nitko ne

bi mogao reći koji je izašao ako ne bi opazio već spomenutu

brazgotinu. Da bi sliĉnost bila još savršenija, jahali su na

mazgama koje su takoder bile Jedna drugoj savršeno sliĉne

što se tiĉe njihove boje, veliĉine, grade i naĉina hoda.

Ta dva ĉovjeka nisam još dosad nikada vidio, ali sam ĉuo za

njih, pa sam dakle znao tko se sad nalazi preda mnom, jer

zabuna nije bila moguća. Oni su bili nerazdvojna. Nikad nije

nitko vidio jednoga od njih samoga. Nitko nije znao kako se

zapravo zovu, ali su ih zbog njihovih nosova zvali samo „Oba

Snuf-flea". Jim Snafl je bio onaj s brazgotinom, dok se drugi

zvao Tim Snafl. Vidi se dakle da su im i imena bila sliĉna. Ni

to nije bilo dovoljno, već su i imena njihovih mazgi posve sliĉno

zvuĉala: Jim je svoju. nazvao Polly, a Tim svoju Molly.

6

Iako u posljednje vrijeme nisam bio raspoložen da poželim

neko društvo, sad već nisam imao ništa oro-tiv toga da se

sastanem s tim ljudima. Bili su veoma ĉestiti, a uz to toliko

simpatiĉni ljudi da se isplatilo komadić puta pojahati s njima,

ako su krenuli istim putem kao i ja.

Nisu opazili ni moga konja, jer se taj nalazio za grmljem, a ni

mene, jer je trava u kojoj sam ležao ovdje uz potok bila tako

visoka da me je skrivala. Držeći oĉi neprekidno uperene u moj

trag, sve su mi se više približavali, dok mi se nisu primakli na

udaljenost od jedva dvadesetak koraka. Ovdje su ipak morali

opaziti da se trag koji su pratili odjednom završava. Zaĉudeno

zaustaviše mazge, a Jim zapanjeno viknu:

- Zounds! Trag prestaje! Vidiš li f ti to, stari Time?

— Yes — kinine Tim. — Ali gdje je taj momak?

— Išĉezao je kao da je otpuhnut.

— Onda bi ovdje morao biti netko tko ga je otpuhnuo, stari

Jirne,- no mi ne vidimo nikoga. To mi se još nikada nije

dogodilo.

— Ni meni. Ali gledaj, ondje tragovi vode za grmlje. Mora da

se taj ĉovjek sakrio u nj.

— Nije. Upravi svoje blagoslovljene oĉi ovamo dolje! Ovdje je

sjahao i pošao do vode, gdje...

Tu se prekide, pa pogledom poĉe pratiti otiske mojih stopa

sve dok mu se nije zaustavio na mjestu na kojem sam ležao, a

zatim nastavi:

— The devil! Eno ga gdje leži u travi i ne miĉ« se. Misli li

možda da ovdje na Divljem Zapadu nema baruta i noževa?

7

Lijepo se odmara u podne kao da leži kdd.kuće na divanu i da

se ne nalazi s one strane Mississippija gdje se Komanĉi

šuljaju poput vukova koji zavijaju za plijenom. Dodi, probudit

ćemo ga!

Upraviše svoje mazge prema meni. Gledao sam ih otvorenih

oĉiju, po ĉemu su morali razabrati da' nisam spavao. Zato onaj

s brazgotinom reĉe:

— Good day, ĉovjeĉe! Vi ste zaista neoprezni. Ostavili ste

trag koji se dade razabrati na tri milje daleko, a na kraju traga

legli ste u travu tako da bi za svakoga crvenokošca bila prava

djetinja igra da vas pronade i ubije. Ĉini mi se dakle da nipošto

niste Zapadnjak!

Jimov je glas zbog njegovoga neobiĉno golemog nosa imao

onaj posebni zvuk kojim je pribavio nadimak Snafl. Odmjerio

me je ispitljivim, ali dobrodušnim pogledom koji sam mirno

primio, a zatim nastavi:

— No, zar mi ne želite odgovoriti?

— Zašto ne bih? Samo vam nisam htio protusloviti —

odgovorih.

— Protusloviti? Želio bih znati odakle biste smogli hrabrosti za

to?

- Iz vaših rijeĉi, ser!

— Ah! Zaista? Kako to?

— Nazvali ste me neopreznim a da za to niste imali ni

najmanjega povoda. Ako itko zaslužuje prigovor, onda ste to

vi.

8

— Mi? Zounds/ Zaista bih htio znati kako to možete

dokazati!— Zar zaista mislite da bi me crvenokožac koji bi

došao mojim tragom tako lako mogao ubiti?

— "Posve sigurno!

— Oho! Vidio bih ga gdje dolazi pa bi dobio moje tane prije

nego što bi uopće znao gdje ležim.

— Zar to zaista mislite?

— Dakako. I vi ste sami bili svega nekoliko koraka daleko od

mene kad ste me najzad ugledali. Mogao bih vas dakle deset

puta otpuhnuti kao što ste mislili da je mene nešto otpuhnulo.

Sad Jim zaĉudeno pogleda svoga brata i reĉe zamišljeno

kimajući glavom:

— Taj ĉovjek ima pravo. Ne misliš li i ti tako, stari Time?

Govori kao knjiga, premda ne izgleda tako pametan. Zaista

bi nas mogao posve lako ustrijeliti kad bi nam bio neprijatelj i

kad bi — doda on posebno to naglasivši — kad bi bio

Zapadnjak.

— Yes. Ali Zapadnjak nije — veoma odluĉno odgovori Tim,

promatrajući me dobrodušnim i sažalnim pogledom. — Mora

da je kakav zalutali naseljenik.

— Tako je, to se vidi na prvi pogled. Zauzet ćemo se za njega i

odvesti ga na pravi put. Nije baš najveći užitak kad ĉovjek

zaluta na dalekom' Zapadu i kad ga uhvate Komanĉi.

Uostalom i mi bismo se ovdje mogli malo odmoriti. Mjesto je

zaista prikladno za to.

Jim sjaše i sjede k meni a za njim se povede i njegov brat.

Zatim me upita onim samosvjesnim, no istodobno i prijaznim

9

tonom kojim ljudi višega staleža razgovaraju s nižima od sebe

ako ovi trebaju pomoć:

— Vjerojatno nemate ništa protiv toga da vam malo pravimo

društvo, he?

— Prerija je slobodna za svakoga, ser.

— Oho! To zvuĉi upravo kao da vam je posve svejedno što

vam mi želimo savjetovati i pomoći.

— To je vrlo ljubazno od vas, ali ja ne trebam ni savjeta ni

pomoći.

— Ne? — upita Jim, uzdigavši obrve i sumnjiĉavo me

promatrajući. — Vi dakle niste zalutali?

— Nisam.

— Dakle poznate ovaj kraj?

— Poznam.

10

— Hm.. Ĉudno. Kladim se za svoju mazgu protiv mlade koze da

niste Zapadnjak. Možemo li doznati što radite ovdje i kako se

zovete?

— Zašto ne? Ali ja sam prvi bio ovdje pa dakle imam pravo da

to pitanje najprije upravim vama.

— Bless me, pazi kako taj ĉovjek poštuje dobre obiĉaje! No

kako smo zaista kasnije došli ovamo, bit ćemo dobrodušni i reći

ćemo vam da smo Zapadnjaci, pravi pravcati Zapadnjaci i to

da nismo nikakvi le-šdnari kakvih sad na stotine ĉine staru

preriju nesigurnom. A kako se zovemo? Naše pravo ime vas

vjerojatno uopće neće zanimati, jer nas cio svijet naziva samo

„Oba Snafla", zbog naših nosova, znate. To baš nije posve

10

ugodno, ali mi smo se već toliko priu-ĉili na to da nas to više ne

smeta. Sad znate što smo mi i kako se zovemo, pa držim da

ćete i vi sad odgovoriti na moje pitanje.

— Vrlo rado — odgovorih služeći se gotovo doslovno njegovim

vlastitim rijeĉima: — I ja ću biti dobrodušan pa ću varft reći da

sam Zapadnjak, pravi pravcati Zapadnjak, te da nisam nikakav

lešinar kakvi sad na stotine ĉine staru preriju nesigurnom. A

kako se zovem? Moje pravo ime vas neće zanimati, jer me cio

svet naziva samo Old Šeterhend.

Ĉuvši to, Jim Snafl skoĉi na noge i vikne:

— Old Šeterhend? Heigh-day! Onda imamo veliku ĉast da

najglasovitijega...

Nije mogao dalje govoriti, jer ga je njegov brat Tim prekinuo.

— Glupost! Nemoj dopustiti da te nasamari, stari Jime!

Pogledaj malo bolje toga ĉovjeka! Zar da je to Old

Šeterhend! Taĉno znam da imaš oĉi u glavi!

Jim posluša bratov poziv pa me odmjeri od glave do pete a

onda razoĉarano prizna:

— Well, imaš pravo, stari Time, taj ĉovjek nije Old

Šeterhend. Kako sam to mogao i pomisliti! Kad bi on bio Old

Šeterhend, onda bi i rakuna mogli smatrati grizzlijem!

Rekavši to on opet sjede, a ja mu dobacih:

— Ja govorim istinu, vjerovali vi meni ili ne.

— Pshaw! — nasmije se Jim. — Vi se ne zovete Old

Šeterhend. Ja bolje znam tko ste vi i što ste.

11

\— No, tko sara?

11

. — Vi ste joker, šaljivĉina koji nas želi povući za naše dugaĉke

nosove, ali to vam neće uspjeti. Maloćas sam od samoga

iznenadenja što sam neoĉekivano ĉuo ime Old Šeterhend

zaboravio da ja toga glasovitog lovca poznam.

— Ah, vi ga poznate, mister Snafl? t— Poznam.

— Možda ga ĉak dobro poznate.

— Ne baš posve dobro. Jednom smo ga vidjeli u Fort Clarku

na rijeci Missouri.

— U Fort Clarku? Zar je on zaista bio u Sjevernoj Dakoti?

O tome ne znam ništa.

— To vam rado vjerujem, jer sam uvjeren da o Old

Šeterhendu uopće ne znate ništa osim imena. Kažem vam da

je taj lovac veoma visok i silno plećat ĉovjek s bradom crnom

poput ugljena koja mu pada na prsa. Prije nego što se

sprijateljio 's Vinetuom ovaj ga je tomahavkom 'udario po ĉelu

pa se trag toga udarca i danas vidi.

— Brazgotina od udarca tomahavkom na ĉelu? Vrlo visok

i dvostruko širok ĉovjek crne brade? Hm! Onda ste zaista

dopustili da vas netko povuĉe za vaš dugaĉki nos, mister

Snafl. Old Šeterhend nije nikad bio u Fort Clarku. Ĉovjek

kojega ste upravo opisali je traper Stoke iz Jowe koji je zaista

nekoliko puta ustvrdio da je on Old Šeterhend, sve dok tome

nije netko stao na put.

- A tko?

- Pravi Old Šeterhend.

- Ah! Dakle vi?

— Jeste, ja...

12

— A kako se to zbilo, ser? Zaista sam veoma radoznao i htio

bih da to ĉujem.

— Sve se odvilo veoma kratko i jasno. Bilo je to takoder u

jednom fortu, ali ne u Fort Clarku već u Fort Randalu,

takoder na rijeci Missouri. Došao sam onamo da popunim

svoju zalihu municije pa sam u dućanu našao društvo ljudi koji

su sjedili oko njega i požudno slušali njegove laži. Upitao sam

ga je li on zaista Old Šeterhend, a kad mi je to potvrdio izjavio

sam da sam ja jedini ĉovjek koji ima pravo na

12

to ime. Kako me je on zatim nazvao lašcem, pružio sam dokaz

da govorim istinu.

— Dokaz? A kakav?

— Udario sam ga šakom po glavi da je smjesta tresnuo na

zemlju.

— Well! Hoćete li biti tako dobri da mi pokažete tu šaku?

— Evo je.

Pružio sam mu ruku, a on je uze u svoju pa je stane ogledavati i

opipavati, a onda izjavi smijući se:

— Vi ste zaista vanredni šaljivac. Ta to je ženska ruka. Tako

meke prste imala je naša pokojna tetka. To taĉno znam, jer

sam od nje dobio mnogo ĉestitih zau-šnica, ali me ni jedna nije

oborila a pogotovu nisam od nje pao u nesvijest. I s tim prstima

vi obarate ĉovjeka na zemlju?

— Tako je.

— Da izgubi svijest?

13

— Obaram ga ĉak tako da se nikad više ne probudi, ako to

želim.

— Well! Budite sad tako prijazni pa i mene tako udarite.

Lijepo vas molim, uĉinite to! Htio bih znati kako je kad je

ĉovjek u nesvijesti, To mora da je najuzvišenije od svih

ĉuvstava.

Jim se nasmije i pruži glavu prema meni, ali mu odgovorih:

— To ne smijete od mene tražiti, mister Snutfle, jer kod vas bi

sigurno bila potrebna dva udarca.

- Kako to?

— Jedan za glavu, a jedan za nos.

— Ah, tako. Dobro ste se izmotali, ali mi sad znamo kako stoji

stvar s vama. Da ste vi zaista Old Šeterhend, vi biste me sad

udarili, jer taj ĉovjek sigurno ne dopušta da ga nekažnjeno

nazivaju šaljivcem.

— Pogotovu što ta rijeĉ ovdje znaĉi lažac — mirno dodah. —

Bili ste tako ljubazni da se poslužite izrazom koji će me manje

ozlovoljiti, pa mi upravo ta vaša prijaznost zabranjuje da vam

ispunim želju.

— I opet dobar izgovor! Znate li možda kakve puške ima

Old Šeterhend?

—.Dakako da znam.

- No?

13— Ima tešku pušku za medvjede i Henryjevu opetušu.

Moram primijetiti da sam zbog kiše koja je padala prošle noći

spremio opetušu u njezinu prevlaku. Jim Snafl pokaže na

pušku koja je ležala kraj mene i upita:

14

— Želite li možda ustvrditi da je taj stari nesretni top Old

Šeterhendova medv jedar ka?

— Dakako.

— Onda bismo top iz Washingtonovih vremena mogli nazvati

salonskim revolverom! A ova pušĉica za nedjeljne lovce koju

ste tako nježno ovili, to je vjerojatno henrijevka?

— Jeste.

— Onda mi je pokažite! Volio bih je pogledati.

— Zar vam je i onaj drugi Old Šeterhend u P'ort Clarku

pokazao svoje puške?

— Nije.

— A zašto nije? " >

— Tko bi se usudio dosadivati takvom ĉovjeku?

— A meni posve hladnokrvno dosadujete! Je li on imao uza se

pušku za medvjede i opetušu?

— Ne znam. Uostalom, nije ni potrebno da to znam.

Kažem vam da je to bio pravi Old Šeterhend: šešir širokog

oboda, lovaĉki kaput od losove kože, lovaĉka košulja od

jelenske kože, hlaĉe od jelenske kože i dugaĉke ĉizme. Old

Šeterhend hoda tako odjeven. Drugaĉije ga nitko ne smije i

ne može predoĉiti. A sad pogledajte samo sebe! Na vama

jedino šešir ima "/eze s rijeĉi „lovac" ili „Zapadnjak". Sve

ostalo spada za plug ili u kunićnjak. A što je glavno: Old

Šeterhend uopće nije u ovom kraju već prijeko u planinama

Gros-Ventre.

— I vi to možete tako ĉvrsto ustvrditi?

15

— Mogu. Vi i ne znate što se tamo prijeko dogodilo. Jeste li

već ĉuli za Vinetua?

— Za poglavicu Apaĉa? Sto znate o njemu?

— Da je mrtav. Da, zamislite, taj divni ĉovjek mrtav!

Siouksi-Ogellahi su ga ustrijelili na planini Hancock a

Old Šeterhend je dakako pošao u potjeru za njima da

osveti smrt svoga glasovitog prijatelja. Kažem vam da ni jedan

od njih neće spasiti

14

živu glavu! Old Šeterhend nikad uzalud ne prolijeva krv, ali u

ovom sluĉaju neće mirovati prije nego što te crvenokošce ne

potamani do posljednjeg ĉovjeka. Želite li još uvijek tvrditi da

ste Old Šeterhend? - Želim.

— Onda nam dspripovjedite što se dogodilo gore na planini

Hancock!

— Dosta mi je što sam to doživio pa ne želim o tome još i

pripovijedati.

— Well! Uvijek imate izgovor koji i ne zvuĉi loše.

Ĉovjeĉe, vi mi se zaista svidate. Ili ste ludi pa smatrate da ste

netko .koji uopće niste. U tom se sluĉaju moramo zauzeti za

vas da se ne biste najzad smatrali turskim sultanom ili kineskim

carem. Ili se pa samo šalite, a onda ste drug koji vrlo dobro

pristaje uz nas budući da smo i mi ljudi koji se volimo našaliti.

Ako putujete istim putem kao i mi, povest ćemo vas sa sobom.

Odakle dolazite?

— S planina Gros-Ventre.

— Well! Dobar odgovor. A kamo ste pošli?

16

— Apaĉima.

— The deuce! Sto želite od njih?

— Želim im javiti Vinetuovu smrt.

— Ĉovjeĉe, vi zaista ne zaboravljate ulogu! Uostalom, kad

biste to doista i namjeravali, uzalud biste pošli na taj opasni

put, jer Apaĉi svakako već znaju da je Vinetu mrtav.

— Posve taĉno! Nisam mogao odmah otići, jer su me neke

okolnosti zadržale, pa su me glasine daleko pretekle. Poznato

je kako se vijesti ovdje na Zapadu brzo šire. Ipak moram

onamo. Apaĉi moraju ĉuti što im pripovijeda oĉevidac.

— Oĉevidac! Vi ste zaista divni. Bit će nam najveći užitak ako

ostanete uz nas. Mi smo naime htjeli preći preko Canadiana, a

onda otići gore u Santa Fe. To je bar neko vrijeme i vaš smjer

puta. Hoćete li nam se pridružiti?

— Hoću, jer se i vi meni svidate.

— Well, dakle smo se dogovorili. Jahat ćete s nama. Znate li vi

što to ima da znaĉi?

— Nešto osobito sigurno ne.

15— Oho! Moramo proći podruĉje Romanca koji se opet

skupljaju protiv bijelaca. Tvrde naime da su ih bijelci prevarili

za neku robu što su je imali primiti. Možda imaju i pravo. Ako

nas uhvate, izgubljeni smo,

— To je istina, ali ste se krivo izrazili.

— Onda se vi izrazite pravilnije.

— Ako nas uhvate, onda smo glupi.

— Well, nije loše reĉeno. Nadam se da ste zaista tako pametni

kako mudro zvuĉe vaše rijeĉi, pa da nećete dopustiti da vas

17

uhvate. Sad smo se odmorili pa ćemo krenuti dalje. Podite po

svoga konja, ser!

— Nije potrebno. On će doći sam.

Zazviždao sam, a konj dokaše oko grmlja. Kad su oba Snafla

ugledali divnoga bijelca s crnim šarama najprije se neko vrijeme

nijemo zagledaše u njega, a zatim Jim viknu:

- Lack-a-day, to je konj! Kako ste došli do njega?

— Poklonio mi ga je Vinetu.

— Ah, dajte zavežite! Zar će vam Vinetu pokloniti takva

konja? Toliko ne smijete pretjeravat! u svojoj ulozi! Otvoreno

ću vam reći da mi se sad ĉinite sumnjivi. Ĉovjek kao što ste vi i

taj dragocjeni konj! Nadam se da nas neće sresti nitko kome

pripada taj konj i koji bi onda brzo skupio porotu da nas dade

objesiti. To baš ne bi bio najveći užitak.

- Nemajte brige, mister Snafl! Ja nisam ko-njokradica.

Već i po tome što me konj tako. rado sluša, možete

razabrati da sam mu ja vlasnik. Nekada je pripadao jednom

poglavici Siouksa, kojemu ga je Vinetu zaplijenio.

— Ako je tome tako, onda zaista ne znam što da mislim. Tko

jaši na takvom konju ne može biti jednostavno skitnica, ali

pravi Zapadnjak neće na sebe navući takve platnene vreće

kakve, vise s vaših ruku i nogu! Vi ste za mene zagonetka.

— Možda, ali nemojte sebi time razbijati glavu. Rješenje će

doći samo po sebi.

— Ali što prije, ako smijem zamoliti. Smatrao sam vas

šaljivcem, ali me je ovaj konj potakao da se zamislim. Na sreću

18

imate otvoreno, pošteno lice pa ćemo pokušati s vama.

Uzjašite dakle da možemo dalje!

16

Kako sam već rekao, taj mi susret nije u prvi ĉas bio

nepoželjan, a sad me je poĉeo zabavljati. Da, upravo sam se

radovao što sam sreo te ljude. Oba ĉestita Snafla nisu

nikako htjela povjerovati da sam ja Old Šeterhend. Njih je

onaj Stoke zaveo u bludnju, a moje odijelo pridonijelo je da se

njihova sumnja još pojaĉa. Oĉito su me smatrali šaljivcem ili pak

ĉovjekom u ĉijoj glavi nešto nije u redu, a sad su dapaĉe

pomalo sumnjali da sam konjokradica! To me je zabavljalo, pa

kad sam sad uzjahao i kad smo krenuli, smjestio sam se na

sedlu tako kao što to ĉini ĉovjek koji rijetko jaše. To ih je još

više potkrijepilo u uvjerenju da sam neka sumnjiva liĉnost.

Ĉešće su potajice nešto razgovarali o meni, pa sam opazio da

me oštro promatraju.

Bilo bi dovoljno da sam im pokazao samo Henry-jevu opetušu

pa da ih uvjerim o protivnom, ah ja sam uživao u tome da ih

ostavim neka sebi taru glavu

0 meni. Tako je najzad došlo do toga da su oni poĉeli žaliti

što su me poveli sa sobom.

Predveĉer se ulogorismo na rubu neke šume. Bilo je razumljivo

da smo radi Komanĉa morali ĉuvati stražu, pa sam pozvao

braću da utvrdimo red stra-žarenja. Izjaviše mi da mogu cijelu

noć spavati, jer da će oni naizmjence bdjeti. Nepovjerenje im je

dakle poraslo. Da ih previše ne zamorim, ja bih im u drugim

prilikama dokazao da sam zaista ĉovjek koji sam tvrdio da

19

jesam, ali sam u toku posljednjih noći veoma slabo spavao, jer

sam bio sam, pa se ni s kime nisam mogao zamjenjivati na straži,

tako da mi je bilo milo da se danas odmorim. Legao sam dakle i

ĉvrsto zaspao sve dok me pred jutro nisu probudili. Opetušu

sam za vrijeme spavanja držao u rukama da je Snuf-flei ne bi

mogli ogledati.

Krenuli smo vrlo rano. Imali smo otprilike još ĉetiri sata jahanja

dok ne stignemo do Beaver-Creeka. Za vrijeme toga jahanja

bio sam isto tako šutljiv

1 zamišljen kao i juĉer. Ni moji suputnici se nisu trudili da

povedu razgovor. Najmilije bi im bilo da me se riješe.

Mora da je prošla polovina spomenutog vremena i mi smo se

upravo nalazili na maloj otvorenoj savani

a Lav krvne osvet*

17kad se pred nama pojavi neki osamljeni jahaĉ. Kretao se

smjerom koji ga je morao dovesti ravno do nas. Kad nas je

opazio, potjera svoga konja nadesno da bi se podalje

razmimoišao s nama. To je bilo sumnjivo. I braća Snafl su to

opazila pa Jim reĉe:

— Taj ĉovjek ne želi da nas sretne. Bijelac je. Mi to vidimo, pa

mora dakle i on razabrati da nema pred sobom crvenokošce.

Zašto ne želi da zna za nas, stra-ri Time?

— Vjerojatno jer u tom podruĉju ne smiješ vjerovati nikome, pa

ni onda ako je bijelac — odvrati Tim.

— Mi ćemo,mu ipak dokazati da nama smije vjerovati. Možda

će i za nas biti dobro da doznamo odakle dolazi i je li naišao na

tragove Komanĉa. Skrenimo dakle k njemu!

20

Da to nisu uĉinili, ja bih ih pozvao da uĉine, no ovako sam

šutke pojahao za njima, rte rekavši ništa.

Jahaĉ je opazio da želimo k njemu. Da nam je sada još više

izmaknuo, bilo bi to još sumnjivije. Budući da smo bili trojica,

lako bismo ga uhvatili medu se. Zato je bio toliko pametan da

prihvati ono ĉemu nije mogao izbjeći, pa pojase prema nama.

(Kad nam se približio, vidjeh da jaše vrlo dobroga konja, a na

svoje ĉudenje opazih da je konj osedlan i zauzdan na naĉin u

Americi posve neuobiĉajen. Sedlo i remenje bili su naime

izradeni gotovo taĉno prema skupocjenoj konjskoj opremi koju

u Perziji nazivaju rešma, Ta je imitacija bila izradena jeftino, a

izradile su je ruke koje nisu poznavale pravu rešmu, no zato

ipak nije balo ništa manje upadljivo što sam ovdje na

ameriĉkom Zapadu ugledao perzijsku rešmu. Zaista nisam

znao kako da to rastumaĉim i što da mislim o tome. Doživio

sam već mnogo neobiĉnih stvari, ali na takvu neobiĉnost sam

rijetko naišao.

Jahaĉ je bio Amerikanac. Sigurno je da tu opremu nije mogao

dati izraditi kod sedlara. B'io je odjeven poput Zapadnjaka,

na ledima je nosio pušku, a o pojas imao je obješen revolver,

bowie nož i. .. jedva sam povjerovao svojim oĉima ugledavši

dugaĉki perzijski handžar ĉiji je držak bio veoma umjetniĉki

ukrašen srebrom. Kako je taj Zapadnjak došao

18

21

do toga istoĉnjaĉkog oružja? To nikako nije mogla .biti ĉista

stvar!

On mrzovoljno pozdravi i silom prilika zaustavi konja kad smo

mu uzvratili pozdrav. Jim Snafl ga upita:

— Hoćete li nam zamjeriti, ser, ako vas naĉas zadržimo?

Komanĉi su se izvukli iz svojih rupa, a u takvim je prilikama

uvijek dobro znati je li podruĉje koje leži pred tobom sigurno ili

nije. Dolazite li možda s Beaver Creeka?

— Dolazim — odgovori upitani, uspravivši svoj visoki lik i

nestrpljivo pomaknuvši širokim ramenima. — Ako želite nešto

doznati, budite kratki: žuri mi se.

— Neću ništa nepotrebno reći. Kojim ste putem došli s one

strane Creeka?

— S Antelope Hillsa uz Canadian.

— Sami? - Yes.

— Onda ste zaista smion ĉovjek. Jeste li naišli na tragove

Komanĉa?

— Nisam.

— Ali prijeko je navodno već došlo do sukoba.

— O tome nisam ništa ĉuo. Jeste li sad svršili? Moram dalje!

— Da, odgovor je jasan i ja sam svršio. Lijepa vam hvala,

ser, pa vam i dalje želim sretan put!

— Hvala. Ostajte mf zdravi!

Snaflovi su bili zadovoljni, ali ja nisam. Ako su mi se neobiĉna

konjska oprema i handžar u prvi ĉas uĉinili ĉudnim, sad mi je to

više udarila u oĉi prevelika stranĉeva žurba. Uĉinilo mi se da se

neĉega plaši. Nije bilo vjerojatno da se posve sam spustio s

22

Ante-lope-Hillsa. Zato sam, kad je htio da potjera konja,

pritjerao svoga bijelca tik do njegovoga konja i rekao:

— Još samo ĉas, ser! Kakva je to neobiĉna oprema kojom ste

tako lijepo ukrasili svoga konja? Još nikad nisam vidio nešto

takvo.

— To vas se ništa ne tiĉe! — grubo odvrati on i nestrpljivo

pokuša proći kraj mene. Ja sam mu medutim zakrĉio put i

nastavio:

— Taĉno. To me se ništa ne tiĉe, ali ja sam radoznao ĉovjek i

htto bih da znam. 2* 19— Maknite mi se

s puta! — dreknu on na mene. — To je meksiĉka oprema. Sad

znate, pa se s tom. svojom radoznalošću nosite do davola!

Podbode konja da se propeo da bi u luku objahao oko mene,

ali ja podbodoh svojega, na još veći skok, pa ostadoh uz njega

i odgovoriti mu:

— Varate se, ser. To nije meksiĉka oprema već perzijska.

Smijem li upitati odakle vam taj neobiĉni strani bodež za vašim

pojasom?

— Ne, to ne smijete pitati. Kojim pravom ... Uto ga prekinu

Jim dobacivši mi prekorno:

— Što vam pada na pamet! Ostavite toga džentlmena na miru!

Neću dopustiti da se ovdje bez ikakva povoda upuštate u

tuĉnjavu!

Ja se uopće i nisam obazreo na~ njega već rekoh strancu:

23

— Taj je bodež perzijski handžar pa zahtijevam da izjavite

kako ste došli do njega. Konj na kojem jašite nije vaše

vlasništvo!

— I vi se usudujete to ustvrditi? — prodere se on na mene. —

Hoćete li da vam tanetom prosviram glavu?

Snaflova upadica podigla mu je hrabrost. On se maši

revolvera.

— To nećete uĉiniti — mirno odgovorih. — Pogledajte svoje

ĉizme i svoje ostruge! Pristaju li one u te istoĉnjaĉke

stremenove? Koni nije vaš. Kome ste ga ukrali?

— To ću ti odmah reći tanetom, ti radoznali nitkove!

On potegnu revolver iz tobolca da ga uperi u mene, ali ja brzo

zamahnuh rukom i udarih ga šakom po sljepoĉici da je ispustio

uzde i pao s druge strane konja, pa ostao ležati na tlu. Sjahao

sam da odmah pretražim njegove džepove. Uto i Jim Snafl

skoĉi sa sedla, pritrĉi bliže, zgrabi me za ruku i poviĉe:

— The deuce, ĉovjeĉe, ĉini se da smo u društvu razbojnika!

Ako odmah ne ostavite toga ĉovjeka na miru, udarit ću vas

kundakom po glavi!

Jim je pokušao da me silo'm podigne na noge, ali mu to nije

uspjelo, premda je napeo svu snagu. Otresao sam ga se,

uspravio se i mirno, ali vrlo odluĉno odgovorio:

20

— Moja je šaka brža od vašeg kundaka, gospodine Snafl.

Old Šeterhend nije razbojnik, ali nije ni tako lakovjeran kao

vi. Postite me da radim što hoću, inaĉe će vas moja šaka

pogoditi isto tako kao što je ovoga lažljivca srušila s konja!

24

— Ali — ali — zaplašeno zamuca Jim — ta on vam mje uĉinio

ništa nažao!

— Meni nije, ali drugima jeste. To ću vam odmah dokazati.

Sagnuo sam se i ispraznio džepove on^sviještenoga ĉovjeka a

da mi pri tom nije nitko smetao. Našao sam samo stvarĉice što

ih sa sobom nosi svaki Zapadnjak, ali nisam našao ništa što bi

potvrdilo moju sumnju. To je navelo ĉestitog Jima da mi

predbaci:

. — Eto, vidite da ste se zabunili. Niste našli ništa. Ne

napada se ĉovjeka kao divlja zvijer, samo da....

— Molim, nemojte se žestiti — upadoh mu u rijeĉ. — Sadržaj

njegovih džepova dokazuje samo da je Zapadnjak, ali ne

dokazuje da je vlasnik toga konja. Sad ćemo pogledati što se

nalazi u bisagama.

Otvorio sam jednu, posegnuo u nju i izvukao nešto što

Zapadnjaci ne obiĉavaju nositi sa sobom, naime malu knjigu

uvezanu u kožu. Otvorivši je, ugledao sam perzijska slova ali

ne tiskana, već ispisana rukom. Na stranici koju sam nasumce

otvorio proĉitah:

,,Du yar zirak u az bada ih kuhun du mani, Faragat-i va kitab-i

va guša i caman-i! Man in huzur bi dunya va achirat na diham:

Agarci dar pay-am uftand chalki, anjuman-i".

Bila je to „Gazela" spjevana u mutaskom ritmu iz „Divana"

pjesnika Hafisa, jednog od najvećih liriĉara koji su se ikada

rodili u Perziji! Kako bi takva knjiga mogla biti vlasništvo

jednostavnog neobrazovanog Zapadnjaka? Nikako! Takvi

25

ljudi ne uĉe perzijski jezik i sigurno se za vrijeme jahanja kroz

podruĉja neprijateljskih Komanĉa ne bave Hafisom.

Tražio sam dalje i našao osim jedne „huke", perzijske vodene

lule, razliĉite druge predmete po kojima Se sigurno dalo

zakljuĉiti da je zakoniti vlasnik konja bio ili Istoĉnjak ili je bar

imao istoĉnjaĉke obiĉaje. Sve

21to daleko na ameriĉkom Zapadu! To mi je zaista davalo

povoda da se zaĉudim. Zar je vlasnik tih predmeta bio kakav

bogati Amerikanac koji je sad jahao kroz preriju a prije toga je

boravio u Perziji ili uopće na Istoku? Orobili su ga a možda i

ubili. To smo svakako morali istražiti!

Oba Snafla stajala su kraj mene, jer je Tim takoder sjahao —

pa su napeto oĉekujući i svakako s veoma neodredenim

osjećajima gledali što radim. Kad sam izvukao huku, Jim

radoznalo upita:

— Što je to? Cijev s glavom i staklenom bocom! Da nije kakav

ljekarniĉki aparat ili da ne služi za destilaciju likera?

— Nipošto. To je perzijska lula. Kod nje dim prolazi kroz

vodu.

— Dim prolazi kroz vodu! To mora da je najveći užitak! Dakle

taj ĉovjek koji leži ovdje na tlu puši kroz tu bocu s vodom?

— Ovaj nipošto 'ne puši. Puši netko drugi kojega svakako

moramo još pronaći.

— A kakva je to knjiga?

— To je perzijska knjiga. Uopće svi su ti predmeti perzijski.

— Kako možete znati da je to perzijska knjiga?

— Jer je ĉitam.

26

— Vi... dakle razumijete... perzijski? — promuca on.

— Razumijem.

— Zar možda ta Perzija leži u velikoj pustinji Sa-hari gdje ljudi

sjede na devama?

— Ne leži u njoj, ali nije ni predaleko odande.

— Zounds! Jesi li ti to ĉuo, stari Time?

— Yes — odvrati njegov šutljivi brat.

— Pogledaj me malo! - Yes/

Pogledali su jedan drugoga pa ne mogu ustvrditi da su njihova

lica pri tome odavala izraz pretjerane mudrosti.

— Tim, jesi li ĉuo što su u Jefferson Citvju pripovijedali o

Old Šeterhendu?

— Morao sam ĉuti. Bio sam prisutan, a imam l zdrave uši.

22

.

— Sto su rekli koliko je puta bio u Sjedinjenim Državama?

— Govorili su da je dosad bio ĉetrnaest puta ovdje.

— A u meduvremenu?

— U meduvremenu je navodno krstario kod Turaka, Kineza i

Crnaca, a i ondje gdje se jaše na devama

•i gdje se zbog silne vrućine s ĉovjeka Ijušti koža i krzno.

— Well. Sad zamisli da je taj naš pratilac ovoga stranca

udarcem šake oborio s konja tako da je izgubio svijest!

- fes! — Govori se da Old Šeterhend razumije jezike svih tamošnjih

Kineza i drugih muslimana?

27

_ Da, tako se govori. Veli se da s muslimanima govori svim

indijanskim narjeĉjima.

— Well. Sada dopustite da vas upitamo jeste li bili u tim

zemljama i jeste li s tamošnjim džentlmenima govorili njihovim

jezikom?

r- Istina je da sam tamo bio i da sam tako govorio — odgovorili,

jer se s tim posljednjim rijeĉima obratio meni.

— Onda smo nas. dva Snafla vjerojatno bili veliki magarci.

Recite, je li istina ono što ste nam juĉer ispripovjedili o traperu

Stokeu iz Fort Randala?

• — Od rijeĉi do rijeĉi.

— Onda je ovaj vaš stari top možda prava med-vjedarka. Kad

biste sad bili još tako Ijubezni da nam pokažete i drugu pušku!

— Onu koju ste juĉer nazvali pušĉicom za nedjeljne lovce? A

znate li kako izgleda Henryjeva opetuša?

— Yes. Dao sam da mi je taĉno opišu. Odmah bih znao što je

na stvari.

— Onda je pogledajte, nemam ništa protiv toga.

Izvadio sam pušku iz prevlake i pružio im je. Promotriše je a

njihova smetena lica bila su upravo divna. Razabrali su kako su

pogriješili pa se nisu usudivali da me pogledaju.

— Hej, što kažeš, stari Time, o toj pušci? — promrmlja Jim.

— To je Henryjeva opetuša!

23— Nema sumnje. A tu je i umetnuta srebrna ploĉica s

imenom. Možeš li ga proĉitati?

— Yes. Old — Shat — ter — hand — proĉita Tim sriĉući

slogove.

28

— Taĉno! A mi to nismo vjerovali! Mi smo toga glasovitog

džentlmena ĉak smatrali... hm, smatrali smo ga konjokradicom!

Jesi li već kada poĉinio takvu glupost?

- No.

— Ni ja nisam. To moramo ispraviti, moramo ispraviti! Ali... hm

... hm!

Jimu je bilo vanredno teško da prizna svoju pogrešku. Još je

neko vrijeme stajao okrenut od mene, a onda se naglo trgnu,

pride k meni i reĉe:

— Ser, mi smo bili najveće budale koje uopće mogu

postojati u toj staroj preriji, naime ja i moj brat Tim. Medutim,

prema svemu onome što sam o vama ĉuo nadam se da nam to

nećete predugo zamjeriti. Smijte nam se koliko god hoćete, a

kad se dovoljno nasmijete, nemojte više na to misliti!

— Dakle sada vjerujete da sam Old Šeterhend?

— Yes — kimne Tim, a njegov brat izjavi malo razgovorljivije:

— Dakako da vjerujemo. Mi se dapaĉe zaklinjemo kad bi sad

netko došao koji bi htio posumnjati u to, dobio bi od nas

dvojice toliko tanadi u tijelo da bi postao proziran kao sito. Je

li vam i dalje pravo da ostanemo u društvu?

— Jeste, dokle god nas vodi isti put. A sad se vratimo tome

strancu. Vidim da se opet miĉe. Najprije se moramo pobrinuti

da nam ne .umakne.

Imali smo sa sobom remenje pa smo toga ĉovjeka svezali tako

da se nije mogao ni maknuti. Koliko su mi se Snafli prije

usprotivili toliko su sad pokazivali veću želju da mi pomognu.

29

Sputani se ĉovjek ubrzo osvijestio. Pokušao je ustati i osjetio

da ne može. To ga je potpuno dovelo k svijesti. Ugledao nas

je gdje stojimo pred njim, zagledao se nekoliko trenutaka u

nas, a kad je postao svjestan onoga što se dogodilo, žestoko

se napne da prekine remenje. To mu nije uspjelo, pa vikne na

m«ne:

- Sto vam pada na um? Najprije ste me udarili po glavi, a sad

mi vežete ruke i noge! Što sam vam uĉinio? Ja moram dalje,

moram brzo dalje i zahiije-vam da me odmah odvežete! '

— Rado vam vjerujem da želite što brže odavde — odgovorih

mu. — Možemo oĉekivati da će vaši progonitelji ubrzo biti

ovdje.

— Dobro da to znate — odvrati protivno mojem oĉekivanju. —

Zato me brzo oslobodite, a onda pobjegnite zajedno sa mnom!

— Ne znam kakav bismo povod imali za to.

— Najveći koji uopće može postojati! - A koji?

— Komanĉi!

— Kanite li nas nasamariti da oni^ dolaze?

— Ne kanim vas nasamariti, to je istina!

— Pshaw! Sad ste zapjevali posve drugu pjesmu. Još maloĉas

ste ustvrdili da ih niste vidjeli i da niste ni ĉuli za njih.

— Jer se nisam trebao obazirati na vas. Sad je druga stvar!

Ako me odmah ne pustite, bit ćete izgubljeni zajedno sa mnom.

Oni dolaze, a ima ih više od šezdeset ratnika!

30

— Lijepo! Onda ćemo ih upoznati, a, i oni će upoznati nas. Ali

bih prije htio od vas koješta doznati.

— Odvežite me! Prije vam neću ništa odgovoriti.

— Obratno! Nećemo vas prije odvezati dok ne doznam ono

što želim znati.

— Tako samo gubite vrijeme, pa i mene i sebe tjerate u

sigurnu smrt!

— Ja ne mislim tako pa vam savjetujem da mi na pitanja

odgovorite ĉistu istinu!

Poĉeo me je grditi i obasipati svim mogućim uvredama, ali kad

je uvidio da se to mene nimalo ne doima, obrati se Jimu i Timu.

Kad ni to nije pomoglo, ljutite siknu na mene:

— Recite što želite znati, ali ja vas uvjeravam da ćete požaliti i

teško okajati svoje nasilje!

— Kome pripada taj konj?

— Glupa li pitanja! Dakako meni! - Taj bodež?

— Takoder meni!

... ; 23— A stvari što sam ih Izvadio iz bisaga?

Vidit« ih, ovdje su!

— Meni, meni i samo meni!

— A ta knjiga?

— Isto tako.

— Kakva je to knjiga?

— To su bilješke koje sam ja zapisao.

— Pa to nije engleski!

— Nije, to je stenograf i ja.

31

— Nemojte se truditi da mi lažete! To je perzijsko pismo i

perzijski jezik. Vi ste ukrali toga konja. Odluĉite li se da

budete prema meni iskreni, bit ću obziran prema vama, ali

ustrajete li u svojim lažima, dopustit ću da vas vlasnik konja

kazni po zakonima savane. Vi znate da se krada konja kažnjava

smrću?

— Smiješno! Pa ja nikako ne mogu biti kradljivac svoga

vlastitog konja! Nemojte pokušavati da sa mnom zbijate šalu!

Ja vidim što je na stvari. Vi ste sami kradljivci pa mi želite

oduzeti konja pod izlikom da sam ga ukrao.

Ta me drskost nije dirnula, ali se ĉestiti Jim Snuf-fle toliko

uzbudio da je stisnutih šaka prišao k njemu i zaprijetio mu:

— Nitkove! Zar smo mi kradljivci! Reci to još jednom pa ću

ti navoštiti kožu da će poletjeti s tebe! Mi i kradljivci! Znaš li

tko smo mi?

— Bili vi tko. mu drago, pošteni ljudi niste, jer biste me inaĉe

odmah pustili na slobodu!

— Upravo zato što snio pošteni nećemo te oslo-boditi. Znaj

da nas nazivaju „oba Snafla".

—Ah, to ste vi? Onda se treba to više ĉuditi da sa mnom tako

postupate. Vi me optužujete a da uopće i ne znate tko sam ja, i

da nemate baš nikakvog dokaza protiv mene. Niste me ni

upitali kako se zovem!

— Nismo te upitali zato što bi nam i onako rekao ' lažno ime.

— To mi ni ne pada na um. Za to nemam nikakva razloga. Ja

sam ĉestit ĉovjek koji smije otvoreno reći svoje ime. Potpuno

sam nedužan. Odvežite me na ću vam baš tim stenografskim

32

bilješkama u bilježnici dokazati da sam ja pravi vlasnik konja i svih tih stvari!

26

L

— Da, da imaš, posla samo s nama, to bi ti možda i uspjelo.

Pokušavaš knjigu s perzijskim pjesmama prikazati kao

stenografiju? Pa to je najveći užitak! Srećom je ovdje ovaj

džentlmen koji razumije perzijski i umije ĉitati knjigu.

— Same laži! Zar da taj ĉovjek u plavoj krpi umije ĉitati

perzijski! Lopovština!

— Ĉovjek u- plavoj krpi? Ĉovjeĉe, govori uljudnije o njemu.

Kad ti kažem tko je to, zadrhtat ćeš od

straha!

— No, sad bih zaista volio znati tko je! Vjerojatno nema

dovoljno hrabrosti da mi rekne svoje ime.

— Sto? Zar će se Old Šeterhend bojati da rekne svoje ime!

- Taj bijedni lik da je Old Šeterhend? Ha, ha, ha!

Prasnuo je u glasan smijeh. Jim se zbog toga razljutio da je

podigao nogu da ga njome udari, ali ga ja gurnuh natrag i

rekoh:

— Nemojte se uzbudivati zbog takvoga ĉovjeka, mister

Snafl. Ubrzo će on vidjeti tko sam ja. Na njega nećemo više

potratiti ni rijeĉ. Da je otvoreno priznao, možda bismo bili

obzirni prema njemu. Ovako ćemo mu pokazati da ne trebamo

njegovoga priznanja.

— Pravo je tako, ser! Ne Vjeruje da ste Old Šeterhend! Vi

ste ga udarcem šake srušili s konju pa je već i samo to dokaz.

33

Ovdje leže medvjedanka i henrijevka. Tko sad još uvijek

sumnja, taj je lud, potpuno lud! Sto predlažete da sada

uĉinimo?

Uhvaćenikove oĉi potražiše obje puške i upraviše se onda u

mene. Problijedio je, silno problijedio. Poĉeo je uvidati da

uzalud poriĉe. Priĉinjao sam se da ništa ne zapažam i

odgovorili Snulfleu:

— Zavezat ćemo ga na konja i odjahat ćemo a njime po

njegovom tragu natrag. Ubrzo će se pokazati kako je došao

do svoga plijena, a isto će tako brzo moći uživati da me sluša

kako s vlasnikom konja govorim perzijski.

Nisam to rekao zato da bih se pohvalio, već da promotrim,

kako će moje rijeĉi. djelovati na njega.

27Dakle, bilo je taĉno ono o pravom Perzijancu Ili bar ĉovjeku

koji je razumio perzijski.

Odmah izvedosmo ono što sam rekao. Sve smo stvari ugurali

natrag u bisage na sedlu, uhvaćenika podigli natrag u sedlo pa

ga ondje ĉvrsto svezali. Snuf-fleovi su uzeli njegovo oružje

osim handžara koji sam ja zadjeo sebi za pojas. Zatim se

vinusmo na konje i pojahasmo dalje prema Beawer Creeku, ja

naprijed, a Jim i Tim iza mene, držeći stranca u sredini. Nije ni

pisnuo, a budući da nisam smatrao vrijednim da se osvrćem na

njega, nisam mogao opaziti da li mu se na licu ocrtavaju ma

kakve misli.

Naš pothvat nije bio neopasan. Kad je taj ĉovjek maloĉas

govorio o Komanĉima, nije zvuĉalo tako da je sve izmislio.

Mogla je zaista posrijedi biti istina, pa smo sada morali biti

34

vanredno oprezni. Na otvorenoj savani već smo izdaleka mogli

ugledati svakoga tko bi nam dolazio u susret, ali kad smo

kasnije zašli u šikaru i šumu, pojahao sam radi veće sigurnosti

dobar komad puta naprijed da bih mogao svoje pratioce u

sluĉaju opasnosti opomenuti. Sad je trebalo udvostruĉiti

pažnju. Morao sam paziti na trag koji nismo smjeli izgubiti, a

istodobno i oĉi i uši uperiti oštro naprijed da nas neprijatelj

možda ne iznenadi. To je da- " kako smanjivalo našu brzinu, a

ipak smo se morali žuriti, jer ako se ĉovjek, kojemu je bio

ukraden konj, nalazio u opasnosti, onda bi svako oklijevanje

moglo biti kobno.

Na sreću nije se dogodila nikakva- upadica pa stigosmo do

Beaver Creeka prije nego što su prošla spomenuta dva sata.

Voda u rijeci bila je plitka. Trag je na našoj obali vodio iz vode,

ali prijeko nije ulazio u nju.

— To je zlo. Što ćemo sad? — upita Jim. — Taj nam klipan

mora reći kako je jahao. Prisilit ćemo ga da nam to kaže!

Brzo sam i potajice pogledao lice našeg zarobljenika i opazio

da su mu oĉi zadovoljno bljesnule. Mislio je da smo izgubili

njegov trag, pa se zbog toga ponadao. Prevario se, jer je vrlo

lako bilo nanovo pronaći trag. Bilo je sigurno da je on s druge

obale .ušao u rijeku, pa se sad samo pitalo je li ušao uzvodno ili

22

nizvodno od mjesta na kojem smo mi stajali. Svakako je prešao

vodu ukoso, a možda je, štoviše, i neko vrijeme jahao po vodi

prije nego što je izašao na obalu. Da to ustanovim, morao sam

se samo vratiti na ono mjesto na kojem je izišao na našu obalu.

35

Sjahao sam s konja i zašao polako u vodu da je ne zamutim.

Bila je bistra i jedva tri stope duboka, tako da sam mogao

razabrati dno. Uz vodu se nije ništa dalo vidjeti, ali kad se

okrenuh nizvodno, ugledah dovoljno jasno tragove konjskih

kopita. Bjegunac je dakle došao odozdo pa je, da zamete svoj

trag, dobar dio puta projašio po koritu rijeke. Mjesto na kojem

je zašao u rijeku ležalo je otprilike dvije stotine koraka daleko

od mjesta na kojem je izašao iz nje. Oba Snafla su me pro-

matrala pa ini domahnuh da pridu bliže i da dovedu moga

konja. Kad su stigli do mene i kad sam im pokazao trag, Jim

reĉe:

— Da, to je Old Šeterhend! Mi ga vjerojatno ne bismo

pronašli. Ne misliš li i ti tako, stari Time?

— Yes — kimne njegov brat dok sam ja opet uz-jahao da

nastavim pretragu na drugoj, desnoj strani rijeke. Lice našega

zarobljenika se opet smraĉilo. Ona je kratkotrajna nada

ugasla. Gledao je preda se veoma ozbiljno i zamišljeno.

Opazio sam da razmišlja.

. Nisam nikako mogao znati što razmišlja, ali sam bio uvjeren

da ćemo to ubrzo doznati.

Trag je najprije vodio duž rijeke, a zatim se u gotovo pravom

kutu udaljio od nje, prolazeći priliĉno gustu šikaru i šumu.

Zatim je zakrenuo nalijevo, gdje smo došli do nekog potoka,

pa na obali toga potoka prestajao. S druge strane potoka

ležala je ĉistina, a trava je na njoj bila zgažena. Sjahao sam i

pregledao dno vode. Razabirali su se otisci konjskih dopita.

36

— Ĉini se da su tamo prijeko logorovali konjanici, Ne misliš li i

ti tako, stari Time? — upita Jim Snafl svoga brata.

— Yes — potvrdi ovaj.

— Tko je to mogao biti? Mislite li da ćemo to doznati, mister

Šeterhend?

— Nadam se. Za nas je vrlo važno da doznamo tko se prije

dva sata nalazio ovdje — rekoh.

29— Prije dva sata? Nemojte mi zamjeriti ako mislim da je tome

i više! Sigurno ste opazili kako je trava ĉvrsto ugažena.

Vjerujem da su ljudi ovdje lo-gorovali cijelu noć.

— To i ja mislim.

— Lijepo.. U takvim prilikama trava se ne uspravlja tako brzo

kao što se uspravlja ako je samo kratko vrijeme bila zgažena.

Zato mislim da su ljudi odavde otišli već prije od dva sata.

— Posve taĉno, ali ĉini se da niste sve vidjeli.

— Sto nismo vidjeli?

— Kad su ti ljudi koji su sinoć ovdje logorovali, otišli odavde,

došli su drugi ljudi, a ti su otišli tek prije dva sata.

— Drugi ljudi? Vi dakle mislite da imate posla s dvije razliĉite

ĉetice?

— Dakako.

— Onda su vaše oĉi oštrije od mojih, ĉemu se baš i ne moram

ĉuditi kad se sjetim da ste vi Old Šeterhend. Hoćete li biti

tako dobri da malo pomognete tom mom slabijem vidnom alatu?

— Rado, ali prije toga ću prijeći preko vode. Vi zasad ostanite

ovdje da mi ne pokvarite tragove što ih želim proĉitati.

37

Preskoĉili vodu koja nije bila preširoka i pretra-žih napušteni

logor što sam taĉnije mogao. Kad je to bilo obavljeno, pozvan

svoga konja, a za njime dodoše i ona tri jahaĉa.

— Smijem li i ja sa svojim starim Timom pretražiti ovo mjesto?

— upita Jim. — Htio bih znati hoćemo li uspjeti da ustanovimo

isto što i vi. To bi za nas bio najveći užitak,

— Nemam ništa protiv toga — rekoh. — Ljudi kao što su Jim i

Tim Snafl neće se vjerojatno morati odviše namuĉiti da

doznaju što je na stvari.

Obojica sjašu i stanu pretraživati tragove. Pri tome su tiho

jedan drugome govorili što opažaju i misle, pa se ĉinilo da se

slažu. Zatim Jim rekne:

— Ovdje postoji zagonetka koju nismo uspjeli riješiti. Ako

Old Šeterhend veli da imamo posla s dvije razliĉite ĉetice,

onda to mora da je istina. Mi

30

smo medutim mogli ustanoviti samo jednu Selicu. Gdje je

druga?

— Iza prve.

— Ali njezin trag, ser, njezin trag! Mi ga ne vidimo.

— Zar zaista? Pa ipak, taj trag leži posve jasno pred vama.

Odakle su došli ljudi koji su ovdje logorovali?

— Došli su taĉno s juga. Trag je dovoljno jasan, a drugoga

traga nema.

— To je zabluda, tolika zabluda, da zapravo ne bih mogao

povjerovati da bi je mogla poĉiniti oba Snafla.

— Kako zabluda?

38

— S dva razliĉita razloga.

— Koji je prvi razlog?

— Trag dolazi ravno s juga. Kamo vodi odavde? , . — Prema

zapadu.

— Trag ĉini dakle veliki kut. Kad bi vaše mišljenje bilo taĉno,

onda bi ti ljudi krenuli veoma zaobilaznim putom. Tko želi poći

na zapad, ne jaše ravno prema sjeveru. Prema tome ti bi ljudi

morali biti ili veoma neiskusni ili ste vi u zabludi.

— To će sigurno biti ono prvo: to su neiskusni ljudi.

— Neće biti tako, jer protiv toga govori drugi razlog. Dajte

posve taĉno pogledajte te tragove, mister Snafl! Kako je star

trag koji dolazi s juga?

— Toliko koliko ste i vi rekli: otprilike dva sata.

— A trag koji odavde vodi prema zapadu?

— Takoder dva sata.

— Lijepo! Kad bi tome bilo tako — a zaista i jeste tako — onda

su se ti ljudi mogli ovdje zadržavati najviše nekoliko minuta.

Mora dakle da su odavde odjahali ubrzo pošto su ovamo

stigli. Medutim tragovi ovdje na ovom mjestu su toliko stari da

nam govore kako su nastali još juĉer. Recite mi kako se to

slaže?

Na Jimovom se licu odrazi zapanjenost. On smeteno pogleda

brata i upita ga:

— No, što misliš kako se to slaže, stari Time? Možeš li to

protumaĉiti?

- Not

39

' 31t- Ni ja. Tragovi koji dolaze

ovamo i vode opet odavde, stari su dva sata, ali su ipak ljudi

ovdje lo-gorovali već sinoć. To je tako isprepletena stvar da

se . vjerojatno uopće ne može razmrsiti.

— Može, može — rekoh ja.

r- Mislite li da će vam to uspjeti? - Hoće!

— Onda, molim, pokušajte! Najveći bi mi užitak bio da se ta

stvar objasni.

_ Razmislite malo! Sjetite se upadljivoga kuta što

ga saĉinjavaju oba ta traga. Veoma je nevjerojatno da

Zapadnjaci kreću takvim obilaznim putovima. Oni su

odavde odjahali prema zapadu, pa bismo trebali pret-

-postaviti da su došli s istoka.

- — Well. Ali vi ipak svojim oštrim oĉima vidite da su stigli s

juga!

— To uopće nije njihov trag!

— Ah, dakle neki drugi trag!

— Da. Pogledajte ' prema istoku. Ne zapažate li ništa?

Jim me posluša pa zatrese glavom, ali odmah zatim reĉe:

— Stoj, možda ga sad imam! Ĉini se da se u travi razabire neka

pruga. Istina, jedva se zapaža, no ipak se može razabrati.

— Tako je! Ja sam odmah opazio tu prugu. To je juĉerašnji

trag ljudi koji su ovdje prenoćili. Priznajete li da se trava nakon

tolikoga vremena mora opet uspraviti?

— 'Tako je, imate, pravo, ser.

— Trava koja je sinoć ugažena već se uspravila, pa je od

okolišnje trave možemo razaznati samo po maloj razlici u boji.

40

Prema tome, ljudi o kojima se ovdje radi, stigli su s istoka, pa su

danas odjahali dalje prema zapadu. To smo ustanovili.

— A južni trag?

— Potjeĉe od brojne ĉete konjanika koji su stigli s juga pa su

svakako htjeli nastaviti prema sjeveru. Kad su medutim otkrili

ovo logorište ovdje, skrenuli su nalijevo da pojasu za prvom

skupinom.

— Da, tako je, ser, upravo tako. Ne misliš li i ti tako, stari

Time?

32

— Yes, tako je.

_ Ali tko je saĉinjavao prvu ĉetu, a tko drugu? - pokušavao

sam iskušati njegovu oštroumnost.

— To mi nije jasno.

x _ Prva se- ĉeta sastojala od bijelaca, a druga od Indijanaca.

— Kako to možete s takvom sigurnošću tvrditi. Koji vas

razlozi navode na .takvo mišljenje?

— Dva razloga. Najprije se druga ĉeta sastojala od

najmanje šezdeset konjanika, a budući da je posve

nevjerojatno da bi u tom kraju bilo na okupu toliko bijelaca,

možemo samo naslutiti da su to bili crveno-košci. Drugo, ti

konjanici nisu bili potkovani, a na tako velikom broju

nepotkovanih konja mogu jahati samo Indijanci.

— Tu imate pravo, ali s kojeg se razloga prva skupina morala

sastojati od bijelaca?

— Jer se na tragovima njihovih konja razabiru potkove i jer

je ovaj naš zarobljenik koji je bijelac, pripadao toj skupini.

41

— To je taĉno, gospodine, ali on će to poricati.

— Bude li poricao, mo*-at ćemo pretpostaviti da je

pripadao crvenima koji su u neprijateljskoj namjeri pošli za tim

bijelcima.

— Imate li razloga da to pretpostavite?

— Dakako da imam. Ti su Indijanci svakako Kor manĉi, dakle

ratnici koji su se pobunili, a okolnost da su zbog

blijedokožaca koji su ovdje logorovali toliko skrenuli sa svoga

prvotnog pravca dovoljan je dokaz da nešto smjeraju protiv

njih. On je tvrdio da crvenokošce nije vidio ni ĉuo za njih, ali se

njegov trag ovdje sastaje s njihovim. On nam je dakle lagao, pa

me obuzima želja da napreĉac svršim s njime. Prema takvom

ĉovjeku ne poznam milosti.

On je dakako ĉuo sve što sam rekaq, pa se preplašio. Svoju

prijetnju nisam izrekao ozbiljno, no ona Oe ipak poluĉila svrhu,

jer je naš zarobljenik prekinuo svoju dotadanju šutnju, rekavši:

— Ja ne pripadam njima, ser; mogu se zakleti na to.

— Pshaw! Ovakvim lupežima kao što ste vi ne smije ĉovjek

povjerovati ni da se najsveĉanije za- 3 Lav krvne osvete

33

kunu. Lagali ste nam. To je dovoljno. Budući da su

crvenokose! iskopali ratnu sjekiru, moramo biti na oprezu. Vi

42

ste poricali da ste uopće vidjeli Indijance, a ipak ste bili ovdje

kod njih. Zatim ste pojahali prema sjeveru, dakle onamo kamo

su prvobitno nakanili Indijanci. To ste vjerojatno uĉinili po

njihovom nalogu, kao njihov savjetnik, njihova uhoda. Kažem

vam da će vam moje tane ili moj nož ubrzo probiti srce!

Bio sam uvjeren da je on pripadao bijelcima da se od njih

odvojio iz bilo kojeg razloga, možda zbog kakve podle namjere,

ali sam ga, da bih pojaĉao njegov strah, doveo u vezu s

Indijancima. Posljedica se odmah pokazala, jer me stao brzo

uvjeravati:

i— Vi se zaista varate, ser. Upravo sam tim crve-nokošcima

htio pobjeći.

— Neka vam to vjeruje tko god hoće, ali ja neću.

— Možete mi povjerovati. Govorim vam samo ĉistu istinu.

— Ne trudite se! Mi ćemo dakako poći za Indijancima, pa će

se pokazati što ćemo uĉiniti s vama,

hoćemo li vas izruĉiti Indijancima ili ćemo vas, još Icraće,

jednostavno ustrijeliti. Na lažljivce i na kradljivce ja ne tratim

vrijeme.

— Ta ĉujte me! Dopustite mi da govorim, mister Šeterhend!

— Ne želim ništa ĉuti. Ono što hoću doznati doznat ću sam,

pa ne želim dopustiti da me vi pokušate nasamariti.

— Ja vas ne pokušavam nasamariti. Promislio sam o cijeloj

stvari i došao do uvjerenja da je za mene bolje da vam kažem

istinu.

— To bi bilo pametno od vas — odvratih mu — jer ja nisam

ĉovjek kojega biste mogli baš lako zavaravati. Ubrzo ćemo stići

43

crvenokošce, a zatim ćemo se porazgovoriti s bijelcima, a

medu njih spada i ĉovjek kojega ste okrali. Suoĉit ćemo vas s

njime.

— To možete. Ja ga nisam htio okrasti.

— Oho! Onda taj konj sa svim stvarima nije njegovo

vlasništvo?

— Da, sve to pripada njemu. - I bodež

- Jest, i on.

— A stvari u bisagama?

— Takoder.

— Želite li možda ustvrditi da vam je on sve to poklonio?

— Ne, to mi ni ne pada na um.

— Onda nam samo preostaje da povjerujemo kako site mu vi

to ukrali.

— Nisam; postoje i druge mogućnosti.

— Htio bih da znam kakve? Zar vam je možda' pozajmio konja?

— Da, upravo to. On mi ga je pozajmio.

— To je samo izgovor!

— To nije izgovor, već istina. Sad ću biti iskren prema vama

"pa ako me budete saslušali, ne samo što ćete meni već i sebi

samima uĉiniti uslugu, jer želite pojahati za crvenokošcima.

— Dobro, nemojte više trabunjati! Kako se zovete?

— Zovem se Perkins.

— Možda sada!

— Ne, uvijek. Moje je ime Perkins. NeM je bijelac unajmio

mene i još dva Zapadnjaka da ga otpratimo preko planina. To

je njegov konj.

44

- Tko je on i što je?

— To ne znamo taĉno. On ne govori mnogo. Moramo ga zvati

mister Džafar.

— Džafar! Ah! Govori li engleski?

— Ponešto, tako da ga možemo razumjeti.

— Nalazi li se još netko s njime?

— Ima dva engleska sluge koji su s njime došli iz Londona.

— Zar ne znate odakle potjeĉe?

— Ne znam. Kako sam rekao, gospodin Džafar je šutljiv a drži

se tako da ga nismo mogli upitati ništa o njegovu privatnom

životu.

— Sigurno je imućan?

— Da, mora da jeste. Ima dva tovama konja i dobro nas plaća.

— Kako je odjeven?

— Jednako kao i mi, samo što na glavi nosi šu-baru od

janjećeg krzna. Kosa mu je crna, a osim

34

85toga ima veoma guste brkove koji mu vise niz usnice. Takve

brkove još nisam vidio.

— Koliko mu je otprilike godina?

— Možda trideset.

— On je Istoĉnjak, vrlo vjerojatno Perzijanac, ali ne mogu sam

sebi objasniti kako Perzijanac dolazi u Ameriku, a

pogotovu na Divlji Zapad. Kamo je pošao?

— U San Francisko. Mi smo ga trebali odvesti u Santa Fe,

gdje želi uzeti druge vodiĉe. Vjerujete li mi sad, mister

Šeterhend?

45

— Ĉini se da su ti vaši podaci taĉni, a sad mi isto tako iskreno

recite, zašto ste pobjegli od njega.

— Vi dakle mislite da sam pobjegao? Ipak je moguće da me je

on sam poslao.

, — Ĉujte, nemojte opet poĉinjati da se izmotavate! Vi ste nam

dali povoda za najveće nepovjerenje, ponijeli ste se grubo i

opirali ste se, tako da se sad zaista morate svojski potruditi da

bismo mi o vama stekli drugo mišljenje. Reknete li još ma i jednu

jedinu neistinu, mi ćemo jednostavno postupiti po zakonima

prerije i ustrijeliti vas. Krada konja kažnjava se smrću, a mi

nemamo ni vremena ni volje da vas još dugo vuĉemo sa sobom.

— Ta ja uopće nisam ukrao toga konja!

_ Pshaw! Uhvatili smo vas na konju koji vam ne pripada i s

drugim predmetima koji takoder nisu vaše vlasništvo. Lagali

ste nam, pokušali ste da nas zavarate u pogledu Indijanaca i u

pogledu svoje osobe, što bi za nas moglo u današnjim prilikama

biti kobno. To je i više nego dovoljno da s vama ukratko obra-

ĉunamo. Ako to nismo uĉinili, te ako treba da smo prema vama

obzirni, onda i vi morate biti iskreni i otvoreni. Priznajete li da

ste pobjegli od toga stranca bez njegova dopuštenja?

Perkinsu je oĉito bilo teško da-prizna istinu, lio uvidio je da

poricanjem ne može ništa postići, pa zato odgovori:

— Nisam to namjerno uĉinio, možete mi to vjerovati. Krivo je

samo to što su se tako iznenada pojavili crvenokose!. Bili su mi

tako blizu da sam izgubio glavu i samo još mislio kako da im

umaknem.

36 '

46

- A gdje ste ih ugledali? Ovdje?

— Da, ovdje.

— Ali vi ste bili već otišli odavde!

— Jesam, no morao sam se vratiti. Vi ste maloĉas posve taĉno

pogodili da smo juĉer stigli ovamo s istoka. Vašem pogledu

nije izbjegao trag, premdn se trava opet uzdigla. Logorovali

smo ovdje i jutros po-jahali dalje. Otprilike nakon jednog sata

jahanja gospodin Džafar je opazio da nema bodeža koji vi

zovete handžarom i koji ste mi oduzeli. Mora da ga je ostavio

ovdje. Htio se sam vratiti da ga potraži, ali budući da je bio

stranac na Zapadu pa bi lako mogao zalu-tati, predložili smo

mu da se jedan od nas vrati po oružje. Pristao je i poslao mene.

— Ali na svom konju!

— Da, jer je to bio najbolji i najbrži konj. On mi ga je posudio

da ne mora na mene dugo ĉekati.

— Ipak bi morao vjeĉno ĉekati na vas da vas mi sluĉajno nismo

sreli. Pa ipak, sve da i pretpostavimo da vam je zaista posudio

konja, ipak je ĉudno da je svoje stvari ostavio u bisagama.

— Imao je povjerenja u mene, a osim toga cijela se ta stvar tako

brzo odigrala da uopće nije ni pomislio na te predmete.

— Hm! Takav bi stranac zaista mogao biti tako neoprezan.

Dalje! Vratili ste se ovamo i našli ste bodež?

— Jesam. Ležao je ovdje pod ovim niskim grm-Ijem i tako

pokriven granĉicama da ga na odlasku nismo zamijetili. Sjahao

sam i sagnuo se da ga podignem. Kad sarn se opet uspravio,

pao mi je pogled izmedu grmlja prema jugu. Zaprepastio sam

47

se opazivši da mi se približuje ĉeta od preko šezdeset

Indijanaca.

— Komanĉa?

— Da. Bili su obojeni ratnim bojama pa me je dakle ĉekala

smrt ako me opaze. Grmlje me je skrivalo pred njima. Nisam

smio izaći iz njega pa sam odmah svoga konja poveo preko

potoka u ĉijem koritu se nisu tako lako dali zapaziti tragovi.

— Zatim ste pobjegli prema sjeveru umjesto da pojašete za

svojim drugovima na zapad i da ih opo-menete!

37— Da, zaista sam poĉinio pogrešku, ali sam se toliko

prestrašio crvenokožaca da me taj strah' može ispriĉati.

— Ne mislim da M vam to moglo poslužit^ kao isprika.

Zapadnjak koji se tako prestraši kad ugleda nekoliko

Indijanaca nije uopće Zapadnjak.

— Nekoliko Indijanaca? Ta rekao sam vam da ih je bilo

šezdeset do sedamdeset!

— To je nekoliko. Mene je iznenadilo već i više stotina

Indijanaca, ali se nisam prestrašio i pobjegao. Taj je stranac

vama kao vodiĉu povjerio svoj život, pa ste morali pohrliti k

njemu i opomenuti ga.

— To nije bilo moguće. Komanĉi bi me opazili.

— Besmislica! Za prvo vrijeme imali ste dosta dobar zaklon

ovdje u šumi, pa biste se tek kasnije trebali vratiti na svoj trag.

— Ali bilo je vjerojatno da će oni poći tim tragom!

— Šta onda? Morali su se ovdje zaustaviti da taĉno pretraže

logorište. Time biste vi dobili toliku prednost da bi Indijancima

48

bilo veoma teško, pa ĉak i nemoguće da vas stignu. Mora da

vas je zahvatila panika koju ja nikako ne mogu razumjeti.

— Ipak se to .lako dade shvatiti ako vam kažem da su Indijanci,

kad sam ih ugledao, bili najviše dvije stotine koraka daleko od

mene. Još samo jednu jedinu minutu i ja bih izgubio glavu.

— I to je besmislica. Trebali ste samo preskoĉiti preko potoka

i sakriti se. Vi ste se medutim toliko prepali da ste izgubili

svaku sposobnost rasudivanja, pa ste, spašavajući svoju

dragocjenu osobu, doveli u najveću opasnost živote onih ljudi

koji su vam bili

/ povjereni, a možda ste skrivili i njihovu smrt.

— Da, tako je_— odobri Jim Snafl. — Možda su ti siromasi u

meduvremenu već napadnuti i poubijani. Ne misliS li i ti tako,

stari Time?

— fes — kimne njegov brat.

Perkins je smeteno gledao preda se. Uvidio je da imamo

pravo, pa se još jednom pokušao ispriĉati.

— Sigurno nije tako zlo, jer mislim da su moji drugovi

pravodobno opazili crvenokošce te se sakrili pred njima.

!l

— Ta pretpostavka nije ni najmanje opravdana - odgovorih. -

Sve kad bi i bilo tako kako vi velite, Komanĉi nišu slijepi. Imali

bi pred sobom trag pa bi brzo i lako otkrili njihovo skrovište.

Pa sad je bijeli dan. Vi ste postupali tako bezglavo,

lakomisleno i neodgovorno da za vas uopće nema isprike.

Teško ĉovjeku koji se povjerava takvom vodiĉu kao što ste vi!

Zar ne znate da scout mora bez oklijevanja staviti svoj život na

49

kocku ako se radi o sigurnosti onoga koji se stavio pod

njegovu zaštitu? Pokušali ste se opravdati, ali ste postigli

upravo protivno. Konjokradica je lopov, ali ga ipak moramo

bar donekle poštovati zbog njegove smionosti. Ali scouta, vodiĉa, koji tako kukavno postupa kao vi, moramo prezirati.

Pokušat ćemo možemo li ih još spasiti, pa ćemo brzo poći za

crvenokošcima. Hoćete li i vi sa mnom, Jim Snafl?

— Kako možete pitati! Oba su Snafla uvijek spremni da

pomognu ljudima koji se nalaze u nevolji. Ne misliš li i ti tako,

stari Time?

— fes — odvrati ovaj. — Moramo se požuriti.

— Tako je! Petorica bijelaca, od kojih trojica uopće nisu

Zapadnjaci, protiv sedamdeset crvenih koji se nalaze na

ratnoj stazi, to nipošto nije najveći užitak. Recite mi mister

Šeterhend, smatrate li da je istina ono što nam je sad rekao

Perkins, taj takozvani scout?

— Mislim da. mu možemo povjerovati, jer da nam je opet lagao,

izgubio bi glavu. Prema njegovim podacima radi se o jednom

strancu, njegova dva sluge te o dva Zapadnjaka. Kad bismo

bar znali kakvi su ljudi ta dvojica?

— To su valjani ljudi, ser, veoma valjani ljudi —. uvjeravao me je

Perkins.

— Ako su isto tako valjani kao i vi, onda teško njima i onoj

trojici stranaca! Dakle naprijed! I onako smo ovdje izgubili

odviše vremena.

]Qzjahali smo i krenuli prema zapadu, prateći trag koji je vodio

uz rijeku. Kaže se da u svakoj nesreći ima sreće, pa smo tu

50

poslovicu mogli i ovdje primijeniti. Okolnost da su toga

stranca, kako sam bio uvjeren, stigli crvenokošci i napali ga,

bila je za nj n»-sreća. Naprotiv, sreća je bila da Indijanci nisu

ugle-

38

39dali kukavnog scouta, te da su smatrali da je iza njih sve

sigurno i nisu slutili da ih prate ljudi koji će se zauzeti za

ugrožene bijelce.

Vjerovao sam da je Perkins sad na kraju rekao istinu. Nisam

doduše imao dokaza za to, jer su Indijanci tako izgazili tragove

bijelaca na logorištu da se oni više nisu dali razabrati, ali sam

se nadao da ću putem naići na jasnije znakove. To se moje

oĉekivanje ispunilo nakon nekog vremena kad smo stigli do

mjesta na kojemu su se crvenokose! zaustavili. Obuzdali smo

konje, a Jim Snafl reĉe:

— Ovdje mora da su se neĉemu dosjetili, jer su vijećali. Kad

bismo samo znali o ĉemu!

— Ja znam — rekoh. — Vijećali su o broju bijelaca koje su

progonili.

- Mislite li? A zašto?

— Dosad su jahali po tragu bijelaca, ali ovdje su skrenuli s

traga pa su dvojica od njih sjahala da pretraže trag. Ĉini se da

se putem nisu u tome mogli složiti pa su htjeli vidjeti tko ima

pravo. Budući da su upravo na ovom mjestu pazili da ne

pokvare trag blijedokožaca, to ga i mi možemo još jasno

razabrati, pa ću sad pogledati koliko možemo povjerovati Per-

kinsovim izjavama.

51

— Da, pogledajte, ser! — pozove me vezani scout. — Vidjet

ćete da je sve taĉno onako kako sam rekao.

Sjahao sam -i vrlo pomno pregledao otiske u tlu. Teško je

bilo ustanoviti nešto odredeno, jer mjesto na kojemu su

crvenokošci poštedjeli trag nije bilo dugaĉko, a ja sam želio

pronaći okrenuti otisak konjskoga kopita. Nakon duljega

mjerenja i usporedivanja ipak sam otkrio ono što sam tražio.

Da budem još sigurniji, prišao sam konju na kojemu je jahao

scout i pretražio njegova kopita. Jim Snafl zaĉudeno zakima

glavom i upita me:

— Zašto to radite, ser? Ta mi nemamo nikakva posla s tim

konjem.

— Naprotiv, imamo — odgovorih. — Želim znati, je li Perkins

rekao istinu.

— Možete li to proĉitati na kopitima toga konjaf

— Mogu!

40

— Zounds! To sin moga oca ne bi mogao uĉiniti. Kako to

radite?

— Vrlo jednostavno. Ovuda su zaista projahala šestorica

bijelaca, a jedan se od njih vratio. _ -

— Kazuje vam li to trag?

— Kazuje.

— To je opasno, ser! - A zašto?

— Jer su i Indijanci ovdje pretražili tragove, pa bi i oni,

jednako kao i vi, morali opaziti da se jedan vratio. Oni dakle

52

znadu da se taj ĉovjek nalazi iza njih, pa će mu postaviti

stupicu u koju bismo lako mogli uletjeti.

— Ne brinite! Oni nisu ništa opazili. Ovdje je otisak samo

jednog jedinog kopita, ali i taj je tako lagan i nejasan da sam ga

mogao otkriti samo ja, jer sam znao da Perkins tvrdi kako se

vratio. Rekao je istinu. Pronašao sam obrnut otisak kopita koji

potjeĉe od lijeve stražnje noge njegovog konja.

— Well! A što onda ako su i Indijanci takoder opazili taj

otisak?

— Onda bi nedaleko odavde postavili stupicu koju bih ja

sigurno otkrio. Zato ću pomno pripaziti. Po-jašimo dalje!

2. Perzijski Mirza

Nastavili smo prekinuti put, a kad nakon pola sata nisam

otkrio traga nikakvoj zasjedi, bila su braća Snafl uvjereni da

imam pravo.

Nakon nekog vremena stigosmo na ono mjesto s kojega se

Perkins vratio natrag. Njegovi drugovi nisu htjeli poĉekati na

njega, već su kanili polagano po-jahati dalje. Do odluke nije

dakle došlo ovdje, već dalje naprijed. Malo kasnije opazismo

da su dva Tndi-janca napustila trag, jedan na desnoj, a drugi

na levoj njegovoj strani.

- Jesu li oni možda odjahali kao uhode naprijed? — upita Jim

Snafl.

— Svakako. Voda je po tragu razabrao da se približio

bijelcima pa je izaslao te izvidaĉe da provjeri

41položaj. Ubrzo će s« pokazati gdje su se opet pridružili

ĉeti.

53

Otprilike ĉetvrt sata kasnije vratio se najprije trag jednog

izvidaĉa, a zatim trag drugoga do glavnoga traga, pa smo sada

mogli oĉekivati da ćemo ubrzo naići na mjesto na kojemu je

izvršen napadaj. Budući da su se crvenokošci još mogli nalaziti

ondje, bio je potreban najveći oprez, ako se nismo željeli

neoĉekivano namjeriti na njih. Zato sam pojahao komad puta

naprijed svakoga ĉasa spreman da me oni opaze pa ĉak i

napadnu.

Na sreću se ta moja bojazan nije ispunila premda je okolina

bila za mene opasna. Posvuda je ležalo razasuto grmlje, pa sam

iza svakoga grma mogao oĉekivati neprijatelje. Onda

odjednom grmlja nestade i ja ugledah na ravnici pred sobom,

najviše pet stotina koraka daleko, Indijance gdje poĉivaju. Da

je moj konj koraknuo svega.još ĉetiri ili pet koraka naprijed, oni

bi me vrlo vjerojatno opazili.

Njihovi su konji tumarali naokolo. Izmedu njih sam opazio više

od desetak tovarnih konja odredenih da prenose zalihe.

Budući da su se crvenokošci nalazili na ratnoj stazi, nisu imali

vremena da polaze u lov, a osim toga nisu svoje potajne

namjere smjeli odavati pucnjavom. Crvenokošci su saĉinjavali

krug, a usred toga kruga mora da su vodeni neki važni pre-

govori. Krug je medutim bio tako gust da moj pogled nije

mogao prodrijeti izmedu pojedinih ratnika. Od-jahao sam malo

natrag, s jahao, privezao konja i pozvao oba Snafla koji su sad

takoder stigli da-i oni to uĉine.

— Da sjašemo? — upita Jim. — Zašto? Zar ne smijemo dalje?

— Ne smijemo. Tamo vani su se zaustavili Indijanci.

54

— Napokon smo ih stigli. Jesu M uhvatili bijelce?

— Jesu.

— Ali valjda ih nisu poubijali?

— Nadam se da nisu.

— Dobro, dajte da ih pogledamo!

Skinuli smo nevjernog vodiĉa s konja, svezali ga uz neki grm, a

zatim pošli naprijed koliko god nam je to bilo moguće a da nas

ne opaze. 42

- Uistinu, to su Komanĉi — reĉe Jim. - Ne misliš li i ti tako,

stari Time?

_ -yes — odvrati ovaj.

— Nagurali su se na hrpu. Bijelce ne vidim. Kako možete znati

da se nalaze ovdje, mister Šeterhend?

— Naslućujem to!

- Naslućujete? Onda to nije sigurno!

— Ovdje je gotovo sigurno. Vidite li ondje desno dva tovarna

konja?

— Vidim ih. Zounds! To su konji onoga stranca. Indijanci su

ga dakle uhvatili!

— Dakako! Kakva bi razloga imali Indijanci da se ovdje

zaustave i da prekinu progon da bi još o neĉemu vijećali?

Sigurno je da su uhvatili bijelce.

— Sto će s njima uĉiniti?

— To ćemo ubrzo doznati. Sada je važno to je li prigodom

napadaja potekla krv. Ako je koji crveno-kožac ranjen, a

pogotovu ubijen, bijelci neće dugo ostati na životu.

— Odmah će ih ovdje poklati. Da, i ja mislim tako.

55

— Ja pak ne mislim.

— Mislite li da će ih crvenokošci odvući dalje?

— Hoće, ali neće predaleko. Indijanci svoje zarobljenike

osuduju i ubijaju uz odredene sveĉanosti, a u tu je svrhu

potrebno prikladno logorište. Mjesto na kojemu se sada

nalaze nije za to podesno. Tu nema vode za dulji boravak, a

osim toga nije ni dovoljno sigurno. Odviše je otvoreno. Lako

se dade opaziti svatko tko se ondje nalazi. Zato mislim da će

Komanĉi ubrzo krenuti dalje da potraže, bolje mjesto.

— Kad bismo znali gdje se to mjesto nalazi, mogli bismo prije

njih otići onamo da im se prišuljamo.

— Sigurno će krenuti prema rijeci, ali ne smijemo projahati

ispred njih, jer bi to bio veoma opasan pothvat.

— A zašto?

— Mi bismo, da'budemo sigurni, morali ne samo poznavati cio

taj kraj već baš ono mjesto na kojem će se Indijanci ulogoriti.

Ne poznamo li ga, izvrgli bismo se opasnosti da nas otkriju.

Nikako ne bismo mogli izbjeći tome da ostavimo tragove koje

bi Indijanci danju morali opaziti. Ako ih pak sluĉajno poĉe-

kamo upravo na onom mjestu ha kojem se oni žele ulogoriti,

onda bismo se svakako odali.

— Well, onda nećemo ići ispred njih, već za njima. Glavno je

pitanje hoće li nam uspjeti da oslobodimo zarobljenike. Mi

smo samo trojica protiv sedamdeset crvenih, a to je vrlo važno.

— U takvim prilikama ne smijemo raĉunati s brojkama. To bi

bilo potrebno samo onda kad bismo namjeravali izvesti

56

otvoreni napadaj. Budući da možemo svoj cilj postići samo

luka vitinom, moramo raĉunati samo sa snagom svojega uma.

— Snagom uma, vrlo dobro, zaista vrlo dobro, ser. Mislite li

da i Jim Snafl i Tim Snafl raspolažu takvom snagom?

— Nadam se da raspolažu, jer će nam samo u tom sluĉaju

uspjeti da nadmudrimo crvenokošce.

— Nadmudrimo? No, što se toga tiĉe, mislim da nećemo baš

odviše .glupo postupiti. Ne misliš i ti tako, stari Time?

- Yes.

— Gospodo, smijem li vas nešto zamoliti? — javi se naš

uhvaćenik.

— A šta? — upitah.

r- Ja sam sukrivac da su moji drugovi zapali u tako težak

položaj, pa je dakle moja dužnost da sudjelujem u oslobadanju.

Odvežite me te ćete vidjeti da ću uĉiniti sve što tražite od

mene!

— Da, kad bismo mogli imati povjerenje u vas — odgovori Jim.

— Možete, uvjeravam vas ...

— Šutite! — upadoh mu u rijeĉ. — Ĉovjeku koji tako kukavno i

nevjerno napusti svoje drugove u opasnosti ne može se nikad

vjerovati.

— To je bilo samo zbog prepasti, ser!

— Sve kad bismo vam to i priznali, ipak moramo oĉekivati da

ćete se op~et prestrašiti.

— Nikako! Sad znam tko je pred nama, pa me ništa više ne

može iznenaditi.

57

— A vaša kukavština? Mi kanimo staviti svoj život na kocku, a

vi niste prikladan ĉovjek za takav pothvat. • •

• •

44

— I ja ću ga staviti na kocku!

— To vam ni ne pada na um! Gdje vam je zatim lukavstvo, gdje

vam je "prisutnost duha koja je ovdje najvažnija! Dokazali ste

da u vama nema ni traga tim svojstvima.

Perkins je htio da nastavi moliti i uvjeravati, ali mu zabranih da

govori, pa se opet okrenuh prema Indijancima koji su završili

vijećanje. Stali su se pomicati te se krug rastvori i mi

ugledasmo da usred kruga leži više ljudi koji nisu mogli ustati.

Bili su dakle vjerojatno svezani a možda i mrtvi. Indijanci ih po-

digoše na konje i privezaše ih na njih, a zatim se svrstaše u

povorku koja je krenula prema sjeveru kako sam i naslućivao,

jer se ondje nalazila rijeka. Na ĉelu povorke jahao je neki stari

poglavica. Bio je predaleko od nas a da bih mu mogao

prepoznati lice, no bio je poglavica, jer je nosio perje na glavi, a

morao je biti star, budući da mu je kosa bila posve sijeda. U

smjeru kojim su pošli bilo je opet šume pa su išĉezli pod

drvećem. Radi opreza poĉekali smo još neko vrijeme a zatim

podosmo • onamo gdje je održano vijećanje.

Tu nije moglo biti ni govora o ĉitanju tragova, jer je tlo bilo

toliko izgaženo i smrvljeno da se pojedinosti nisu dale

razlikovati. Mora da su bijelci ovdje bili napadnuti. Branili su

se, jer smo otkrili tragove krvi. Bilo je to zlo za njih, a ni nama

nije bilo nimalo milo, jer nas je prisiljavalo da se brzo latimo

58

posla, tako da nismo mogli ĉekati da nam se pruži najpovoljnija

prilika.

Sad se radilo o tome da podemo za Indijancima. To smo i

uĉinili, ali nismo pošli ravno, već smo do šume krenuli u luku i

tek kad smo zašli u nju, potražili smo mjesto na kojem su i

crvenokošci ušli u šumu, Ovdje smo se bez prevelike opasnosti

mogli držati njihovoga traga. Ipak sam ja zbog sigurnosti

sjahao i pošao dalje pješice po dobro utabanom tragu, ot-

prilike pedeset koraka ispred ostalih. Moji koraci nisu izazivali

nikakav šum, dok mojim oĉima i ušima nije rnpglo izbjeći ništa

što bi se zbilo u podruĉju sigurnosti oko mene. Razumljivo je

da smo napredovali polagano, ali se to nije dalb izmijeniti.

Možda smo tim

45oklijevanjem izlagali bijelce velikoj opasnosti, ali ih nismo

mogli spasiti ako upropastimo sami sebe.

Prolazio je tako sat za satom. Došlo je i popodne, pa ako sam

se prije veoma bojao za zarobljenike, sad sam opet poĉeo gajiti

nadu. Ako Indijanci stignu tako kasno do svoga logorišta,

neće danas više imati vremena da smaknu blijedokošce,

pridržavajući se svojih starih obiĉaja. To su dakle morali

odgoditi do Jutra, a mi smo uveĉer i u toku noći morali

iskoristiti priliku da sprijeĉimo umorstvo. Najveću sam nadu

polagao u okolnost da Komanĉi nisu*imali ni pojma o našoj

prisutnosti. Nalazili su se na svom podruĉju i znali su da sad to

podruĉje izbjegavaju svi koji nisu ĉlanovi njihovoga plemena, pa

smo mogli oĉekivati da će stroge mjere opreza smatrati

suvišnim.

59

Već smo davno morali stići do rijeke, ali je ona upravo ovdje

stvorila veliki luk. Nalazili smo se s unutarnje strane toga luka,

pa su se tek predveĉer umnožili znakovi da se približujemo

vodi. Sad smo kretali naprijed još polaganije nego dosada, a

to je bilo dobro, jer sam uskoro ĉuo kako neki glas doziva, a

drugi mu odgovara. Stigli smo u blizinu Komanĉa te se

odšuljah natrag k svojini drugovima da ih zaustavim i da po-

tražim za nas skrovište.

Ubrzo smo našli prikladno mjesto na kojemu smo zavezali

konje, a i Perkinsa. Taj nas je ĉovjek veoma smetao i otežavao

nam sve što smo radili. Kako da ga se riješimo a da ne budemo

krući nego što je to bilo prijeko potrebno ili pak da dopustimo

da nas on dovede u opasnost? On nam je doduše ponudio

svoju pomoć, pa je to možda i iskreno mislio, no ipak mu ndsmo

mogli pokloniti svoje povjerenje. Kad smo njega i konje dobro

smjestili, Jim Snafl upita:

— Sto ćemo sada, ser? Tu ispod drveća imamo još dovoljno

svjetla da bismo mogli poći u izvidanje a da nas nitko ne

uzmogne izdaleka opaziti. Jeste li sigurni da se crvenokose!

nalaze u blizini?

— Jesam. Ĉuo sam dvojicu kako jedan drugome nešto

dovikuju.

— Tome bih se veoma zaĉudio. Niste li možda krivo ĉuli?

— Nisam. Bili su to ljudski glasovi. 46

— Vjerojatno da su glasovi kakvih bijelaca.

— Nisu. Kad bi ovdje bilo bijelaca, oni bi se u danim prilikama

pomno ĉuvali da ne budu tako glasni.

60

— No Indijanci ne urlaju tako da ih možeš daleko ĉuti!

— Ovdje nema ni govora o urlanju ni o miljama. Ako su ona

dvojica Indijanaca nešto i doviknuli jedan drugome, onda je to

za mene dobro došao znak za to da se oni osjećaju sigurni i da

ne slute da im se još netko nalazi u blizini. Time je naša zadaća

znatno olakšana.

— Well, latimo se dakle te zadaće. Hoćemo li se prišuljatd

Komanĉima?

— Mi? Mislite li sebe?

— Vas i sebe. Moj stari Tim mora ostati ovdje kod

zarobljenika.

— Hm! Volio bih da podem sam.

— Sami? A ne sa mnom? Zar možda nemate povjerenja u

mene?

— Ni govora o tome, ali s onim što sam mogu uĉiniti ne želim

opterećivati druge.

— Opterećivati! Kakve li rijeĉi! Siguran sam da se umijem

vješto šuljati! Za mene je najveći užitak kad se onako s leda

približim crvenokošcu, a da taj ništa ne sluti. Silno bi me

povrijedilo da me odbijete. Ja ću poći s vama, a moj će brat

ostati ovdje.

— No — javi se Tim, što Jim nipošto nije oĉekivao.

— Nećeš? Što ti pada na pamet! Netko mora ostati ovdje na

straži.

- Yes. To si ti!

- No.

— A tko onda?

61

- Ti.

— Ja? Jesi li lud? Zar da Jim Snafl ostane sjediti kad se radi

o tome da se nasamare ti crveni lopovi!

— Tim Snafl takoder neće ostati sjediti.

— Moraš! Ja imam prednost, jer sam stariji.

— Samo si za pet minuta stariji od mene, a tako malo vremena

ne znaĉi ništa. Dvojci su uvijek jednako stari. Ne dopuštam da

mi gospodariš, pa ću se zajedno s tobom izvana prišuljati k

Indijancima. I ja želim jednom biti stariji.

47Jim je kratko vrijeme šutio. Toliko se iznenadio

neoĉekivanom otporu svoga brata da mu ie zapela rijeĉ u grlu.

Onda se zato još odluĉnije javi:

— Upravo mi se ĉini da se želiš pobuniti protiv mene, jer sam

se ja zaista prvi rodio! Samo to bi mi još trebalo! Takav mali

poletarac želi meni zapovijedati! Ja idem, a ti ćeš ostati!

- No.

— Yes, velim ja. Tvoj no uopće ne važi!

Ti neobiĉni blizanci poĉeli su onako uzbudeni postajati sve

glasniji. Upozorio sam ih na to i predložio im da me puste neka

podem sam, time će biti prekinuta prepirka, a da ni jedan ni

drugi ne podlegnu. Jim nije medutim pristao na to. Znao sam

da mi želi pokazati koliko je spretan. To mi doduše nije bilo

nipošto drago, ali ga nisam smio uvrijediti pa sam se

naposljetku složio. Tim nije više ništa govorio, ali mi se upravo

ia tišina ĉinila sumnjivom. Zato ga upitah:

— Valjda nemate nikakvih potajnih namjera, mi-ster Šnuffle?

" — No — mrzovoljno odvrati.

62

— Jeste li sporazumni da vaš brat pode sa mnom?

— Yes.

— Onda sam miran. Bilo'bi veoma opasno kad bi netko

poduzeo nešto o ĉemu oni ostali ne smiju ništa znati. Ne samo

da bi to moglo sve pokvariti već bi nas, štoviše, moglo stajati

slobode i života.

— Nemojte se brinuti zbog toga! — stade me uvjeravati Jim. —

Za to nema nikakva razloga. Tim se ništa rie usuduje izvesti

bez mene, a osim toga je za to i premlad. Punih je pet minuta

mladi, zamislite! On će rado ostati da mirno sjedi ovdje dok se

vratimo. Sad pak nećemo dulje ĉekati, jer će inaĉe postati

odviše tamno.

— Dobro! Dakle, gospodine Time, ĉuvajte stražu i nemojte

otići odavde prije nego što se mi vratimo. Predajem vam obje

svoje puške, jer bi me one smetale.

Ne rekavši ni rijeĉi, Tim primi moju medvjedarku i opetušu, a ja

otidoh s Jimom.

Za vrijeme te prepirke toliko se smraĉilo da više nismo jasno

mogli razabirati okolinu. Šuljali srno se

48

od stabla do stabla onamo odakle sam ĉuoi glasove. Mnogo,

mnogo bi mi milije bilo da sam bio sam!

Ĉuo sam da su oba Snafla dosta dobri Zapadnjaci, ali izmedu

Zapadnjaka i Zapadnjaka velika je razlika. Možda su oni u

obiĉnim, a što se mene tiĉe kadšto i u neobiĉnim prilikama

pokazali da su ljudi na mjestu, Sli ovdje je trebalo izvršiti nešto

što je bilo i mnogo više nego neobiĉno. Svaki trenutak, pa i

63

najsitnija neopreznost mogla je odluĉiti o životu zarobljenih

bijelaca, a i o našem životu. Zato sam ponovo opomenuo i

Jima da bude vanredno oprezan.

— Ne bojte se za mene — odgovori mi on šapćući. — Izveo sam

ja već i drugaĉijih stvari nego što je ova današnja sitnica.

To me je imalo umiriti, ali upravo zato što ie naš pothvat

oznaĉio kao sitnicu, poluĉio je protivno, pa sam preduzeo sebi

da mu nipošto neću dopustiti da izvede nešto što vjerojatno

prelazi njegovu snagu.

U prvi se ĉas ĉinilo da je njegovo uvjerenje kako je naš pothvat

lagan, zaista taĉno. Prodirali smo sve dalje i dalje a da nas pri

tome nikakva opasnost nije zaustavila. Stigli smo ĉak do

visoke obale rijeke a da nismo ušli u trag crvenokošcima.

Namjerno sam rekao „visoke obale", jer ono što nismo dosad

vidjeli otkrismo ubrzo zatim, naime da je gotovo isušeno korito

rijeke ležalo duboko ispod nas.

U meduvremenu se gotovo posve smraĉilo. Ipak sam razabrao

da se obala ovdje gdje smo mi stajali spuštala u strmoj i goloj

padini, i da po njoj nismo smjeli dalje, jer bi nam se inaĉe pod

nogama mogla odroniti zemlja i povući nas sa sobom. Zato smo

hodali po rubu sve dotle dok tlo nije postalo sigurnije pa je na

njemu ĉak raslo i drveće. Obalna strmen ispod nas bila je

obrasla grmljem.

— Mora da ste se prevarili, ser — šapnu Jim. — Crvenokožaca

nema ovdje.

— Ima ih, ima, jasno sam ĉuo njihove glasove.

— Onda su bili ovdje pa su otišli.

64

— Ne, još uvijek su ovdje. To taĉno znam.

— Ta mi ih ni ne ĉujemo.

- To je istina, ali ja ih njušim.

* Lav krvne osveta

40— Njušite ih? The deuce! "Kakav neobiĉni nos morate

imati; takav fini organ njuha mora biti najveći užitak.

— Oh, ja imam posve obiĉan nos, ali on je vetima osjetljiv za

zadah konja. Njušim konje Komanĉa.

- Gdje?

— Oni pasu duboko dolje ispod nas na rubu vode.

— I vaš nos dopire sve donde?

— Pshaiv! Vi vjerojatno ne znate, kakva svojstva ima konjski

vonj... stoj, vidite li da imam pravo? Pogledajte dolje!

Dolje uz rijeku opazio sam malu iskru koja se brzo povećala.

Kako se spustila tama, crvenokos« su palili vatre. Lako se

dade shvatiti zašto nisu ostali ovdje na visokoj obali. Dolje je

bilo vode za njih i za njihove konje. Od jedne vatre nastalo ih je

pet.

— To je dobro — reĉe Jim Snafl. — Kad im se prišuljamo moći

ćemo sve vidjeti.

— Ali i oni mogu vidjeti nas ako ne budemo veoma oprezni.

Samo zbog toga su mi mile te vatre, jer nam govore da se

Komanĉi osjećaju sigurni te da su uvjereni da ih nitko ne

promatra.

— Spustit ćemo se, zar ne, mister Šeterhende?

— Hoćemo!

65

— Onda predlažem da se razidemo. Vi sidite ovdje lijevo, a ja

ću tamo desno, ili obratno. Tako ćemo im se prišuljati s dvije

strane, pa nam ništa neće izbjeći. Dolje ćemo se opet sastati.

Kako nisam imao povjerenja da je dovoljno spretan i oprezan,

odgovorih mu:

— Bolje je da ostanemo zajedno. Spustit ćemo se ovdje

slijeva, pa ćemo se dolje odšuljati oko logora i uspeti se gore

tamo na desnoj strani. Tako ćemo vidjeti sve, pa ćemo moći

jedan drugome brzo priskoĉiti u pomoć, ako tko zapadne u

kakvu nepriliku.

— DoBro, ser. Spustimo se dakle!

Silazak nije nipošto bio lagan. Nismo poznavali taj kraj, a

obala se vrlo strmo spuštala. Nismo se smjeli pridržavati o

grmlje, jer bi to izazvalo šum. Mogao nas je odati svaki kamen

koji smo pri spuštanju pomakli s njegova mjesta, pa se

otkotrljao dolje. Zbog toga smo morali veoma paziti i mogli

smo se tek vrlo

50

polagano spuštati. Prošlo je više od pola sata prije nego što

stigosmo dolje. Radovalo me je što je Jim Snafl dobro obavio

svoju zadaću. Znao se neĉujno kretati. Ja sam se spuštao prvi

a on se držao tik mene ili iznad mene. Usprkos tome morao

sam oštro paziti ako sam htio da ĉujem onaj tihi šum što ga je

on uzrokovao. Jim se veoma ponosio time i upitao me kad smo

stigli u rijeĉnu dolinu.

— No, kako sam obavio svoju zadaću, ser?

— Zadovoljan sam — iz javih.

66

»— Mislite li dakle da se razumijem u prišuljavanje?

— Sto se tiĉe prišuljavanja, to mi dosad niste još ništa

pokazali.

— Ništa? — upita otegnuto i zaĉudeno.

— Niste. Prišuljavanjem ćemo tek sada poĉeti.

— Tek sada? Kako onda nazivate ono što smo dosad radili?

Zar to nije bilo šuljanje?

— To je bilo penjanje, a možda i šuljanje, a nije bilo

prišuljavanje. Tek sad ćemo se poĉeti prišuljavati, no ja se

nadam da će vam to uspjeti tako kao što vam je uspjelo da se

spustite. Ostajte neprekidno iza mene i nemojte se udaljivati

od mene!

— To zapravo nije potrebno, jer sam nauĉio da samostalno

radim, pa se zaista razumijem u to.

— Kad ste sami ili kad se uz vas nalazi samo vaš brat, onda to

možete ĉiniti, ali sad sam ja ovdje, pa izriĉito želim da se

ravnate prema meni.

— Well! Neka bude. Kažem vam da je za mene najveći užitak

da se ravnam prema Old Šeterhendu.

To me njegovo uvjeravanje nije doduše posve umirilo, no ipak

je malo smanjilo moju bojazan.

Sad smo se nalazili iznad mjesta na kojem su logorovali

Indijanci i morali smo poći niz rijeku. Rijeĉna dolina bila je

udubljena, pa se dakle u sredini spuštala, a bila je samo do one

visine obrasla grmljem dokle nije mogla doseći visoka voda.

Budući da je u rijeci bilo sad malo vode, ostala je izmedu grmlja

i vode otvorena pruga na koju nismo smjeli izaći. Nismo se

67

dakle mogli prišuljati crvenokošcima od vode, već tako da u

luku obidemo logor i prikradamo se uz opasnu strminu obale.

Bio je to vrlo te-, žak pothvat.

L

•iNajprije legosmo na zemlju i stadosmo puzati prema logoru

izmedu grmlja. Sretno smo mu se približili toliko da smo ga

mogli pregledati. Komanĉi su odabrali prikladno mjesto.

Ležalo je naime nešto dublje od okoline pa je uslijed toga

visoka voda ovdje dopirala do strme obale. Zato ovdje nije

bilo grmlja, već samo" otvoreno mjesto na kojem bi se slobodno

mogla kretati i veća ĉetai Za nas to nije bilo povoljno, jer nam

je povećavalo poteškoće što smo "ih morali svladati.

Indijanci su upravo jeli i pri tome su se tako mirno razgovarali,

da su se morali osjećati posve sigurni. Smjestili su se u priliĉno

podjednakim skupinama oko pet vatri, tako da smo ih lako

mogli prebrojiti. Bilo ih je sedamdeset jedan. Medu njima se

najviše isticao poglavica zbog svoje sijede kose. Sjedio je za

drugom vatrom otprilike trideset koraka od nas, pa budući da

nam je okrenuo lice, mogao sam ga jasno vidjeti.

— Uf! — viknuh iznenadeno, ali dakako posve tiho. — Da

padnemo ovome u šake bili bismo izgubljeni, pa i onda da se on

ne nalazi na ratnoj stazi.

— Poznajete li ga, ser? — upita Jim isto tako tiho.

— I odviše dobro. To je To-kei-Ĉun, jedan od

najzloglasnijih poglavica Komanĉa.

— Je li vaš neprijatelj?

68

,— Jeste. Jednom sam zajedno sa Vinetuom i nekolicinom

drugih ljudi pao u njegovo sužanjstvo iz kojeg smo pobjegli

samo zahvaljujući mojoj drskosti. Ugovorili smo da mi doduše

smijemo odjahati, ali da će on za kratko vrijeme poći sa svojim

ratnicima u potjeru za nama. Dakako da nismo dopustili da nas

stigne.

— To je veoma zanimljivo, ser, to mi morate is-pripovijediti!

— Hoću, ali ne sada, mister Snafl.

— To se razumije. Sad imamo drugoga posla a ne da brbljamo

o pustolovinama.

— Tako je. Lako bismo i sami mogli koju doživjeti.

— Pa to i želim. Zar možda nije pustolovina, ako ĉovjek

oslobada pet zarobljenika iz ruku sedamdes*-

52

torice Komanĉa? Vidite ih gdje leže, tamo uz vatru za kojom

sjedi poglavica?

Dakako da sam ih vidio. Ležali su jedan kraj drugoga uz vatru

za kojom je sjedio poglavica i bili su tako sputani da se nisu

mogli ni maknuti. Onaj koji nam je ležao najbliže imao je guste

crne ovješene brkove, pa je to sigurno bio Džafar.

Izmedu te vatre i nas raslo je još nekoliko grmova, pa mi se nije

ĉinilo presmionim da se prišuljam bliže. Crvenokose! nisu

postavili straže, a kako su mirno sjedili uz svoje vatre i nisu

hodali amo tamo, nije bilo bojazni da bi nas mogli opaziti.

Poglavica je razgovarao s onima koji su sjedili kraj njega, pa bih

69

volio ĉuti o ĉemu govori. Zato pozvah Jima da zasad ostane

gdje je bio, pa oprezno otpuzah dalje.

Tek što sam se smjestio iza posljednjeg grma kad iza sebe

zaĉuh tihi šum, a kad sam se okrenuo opazih da je Snafl pošao

za mnom.

— Sto vam pada na pamet! — šapnuh mu zlovoljno. — Trebali

ste ostati ondje!

— I ja bih htio ĉuti o ĉemu govore.

— Zar razumijete njihov jezik?

— Ne razumijem mnogo, ali ipak nešto razumijem.

— Ovaj grm ne pokriva dvije osobe tako dobro kao što

pokriva jednu!

• — Već ćemo se nekako snaći jedan kraj drugoga, ser. Rekli

ste mi da moram ostati uz vas. i da se ne smijem od vas udaljiti.

Kako vidite, to i ĉinim.

Dopuzao je tik do mene, pa smo sad obojica ležala u sjeni

grma, no bilo bi mi ipak draže da je ostao ondje gdje je bio.

Time smo postigli svrhu koju sam želio poluĉiti: ĉuli smo što se

govori. Predmet razgovora bio je bojni pohod na kojemu su se

nalazili. Nakanili su napasti nekoliko naselja, pa su ih

spomenuli imenom, te poubijati sve bijelce u njima. Prije toga

htjeli su odjahati u Makik-Natun i ondje otplesati ratni ples da

bi upitali „medicinu", hoće li napadaj uspjeti. Ta bi sveĉanost

imala biti još uzvišena time što će onih pet blijedokožaca koji

su im danas pali u ruke umrijeti na muĉeniĉkom stupu.

70

Sad sam znao što namjeravaju, pa sam mogao otidi sa svoje

opasne osmatraĉnice. Ako nam danas ne uspije da

oslobodimo zarobljenike moći .ćemo za Indijancima poći u

Makik-Natun, pa ondje ili putem pronaći bolju priliku za to.

Otpuzali smo dakle natrag, a kad smo stigli u svoje prijašnje

skrovište, stane me Jim Snafl ispitivati:

— Nešto sam razumio, ali nisam razumio sve. Kakva je to

bila rijeĉ, Makik-Natun?

— To je bila rijeĉ iz jezika Komanĉa, narjeĉja Tonkava, a

znaĉi žuto brdo.

— Žuto brdo? Zar ne, oni kane onamo? - Tako je.

— I ondje žele poklati zarobljenike, ako sam ih pravo razumio?

— Taĉno.

— Gdje se može nalaziti to brdo? Kad bismo barem to znali!

— Ja znam. Nekoliko sam puta bio ondje.

— Zaista? To je dobro, vrlo dobro. Leži li daleko odavde?

— Samo jedan dan jahanja.

— Poznajete li odavde put do njega?

— Dakako. Nisam doduše još odavde išao onamo, ali kakav

bih ja bio Zapadnjak kad ne bih neko poznato mjesto mogao

pronaći sa svih strana? Makik-Natun je zapravo više brežuljak

nego brijeg, jer ovdje uopće nema pravih bregova. To je kratki

i niski lanac uzvisina, pa je ime dobio po svjetloj boji tamo-

šnjega tla.

— Zašto crvenokose! odlaze onamo da ondje plešu svoj

ĉarobnjaĉki ples?

71

— Jer je ondje zakopano nekoliko njihovih poglavica.

Nemojmo sad više brbljati, mister Snuifle. Podimo dalje.

Moramo doznati gdje su njihovi konji. Sad se ne radi samo- o

tome da oslobodimo zarobljenike, već da za njih nabavimo i

konje, jer bi nas inaĉe Komanĉi stigli.

Puzali smo od grma do grma da se najprije do-mognemo strme

obale. Upravo kad smo stigli onamo, uĉini mi se da postrance

iznad nas ĉujem neki šum.

— Mir! — šapnuh Jimu. — Zar niste ništa ĉuli?

54

_ Nisam - odgovori on. - Vi ste ĉuli? ,

— Jesam.

- Gdje?

— Tamo gore. Bilo je kao da tiho curi pijesak. Ta

valjda nije...

- Sto?

— Vaš brat. To bi bila najveća glupost koju bi mogao uĉiniti!

— Moj brat? A što bi s njim bilo?

- Da želi izvršiti svoju namjeru i prišuljati se Indijancima!

— Ne pada mu ni na um! Neka mi samo dode! Ja ću mu...

Jim nije dovršio reĉenicu, već bi od prepasti skoĉio na noge da

ga nisam ĉvrsto zgrabio i pridržao. „Neka mi samo dode" rekao

je. Da, dolazio je, taj njegov brat Tim, ali kako! Najprije je

zašumjela zemlja koja se skotrljala s visine i udarila u grmlje, za-

tim je iznad nas odjeknuo glasni poklik — The devil! — a onda

nešto s visine jurnu usred Indijanaca, tako da su oni najprije

skoĉili u stranu, a onda se glasno viĉući bacili na toga ĉovjeka.

72

Bio je to zaista Tim Snafl koji je ipak izveo svoju namjeru. Na

nesreću je jednako kao i mi stigao do onoga mjesta što sam ga

već spomenuo, na kojemu se nekad bila odskliznu-la zemlja, ali

nije bio toliko oprezan kao mi. Usudio se poći previše

naprijed, pa se labavi rub uzvisine pokrenuo pod njegovom

težinom i Tim je poletio niz strminu kao na saonicama. Sad su

ga crvenokose! napali. Ĉinilo se da taj neoĉekivani i nagli pad

nije Timu ništa naškodio, jer je tako glasno vikao da mu je glas

nadjaĉao i urlanje Indijanaca. Ni to nije bilo dovoljno, već je i

njegov brat Jim takoder poĉeo vikati, premda bi baš on morao

ostati nijem.

— Moj brat, moj Tim, stari moj brat Tim! — derao se Jim,

pokušavajući se svom snagom osloboditi od mene,

— Hoćete li ušutjeti! — zapovjedih ljutite, ali prigušenim

glasom. — Vi sebe i mene dovodite u...

— Ubit će ga, ubit će ga! — prekinuo me on. Budući da sam

ležao na tlu, a Jim se uspravio,

nisam mogao upotrebiti svoju snagu, dok se njegova

55snaga zbog bojazni za „staroga Tima" udvostruĉila. Istrgao

mi se i skoĉio usred ĉopora Indijanaca. Vidio sam kako je

išĉezao medu njima. Oni su dakako odmah oborili i Jima kao i

njegova brata.

Šta da radim? Da i ja podem za njim? To mi nije padalo na um!

Ostao sam ležati, premda se moglo oĉekivati da će Indijanci

brzo pretražiti okolinu. Ti nesretni Snafli! Koliko su samo bili

neoprezni, koliko ludi! I to da su Zapadnjaci? Umjesto da

oslobodimo pet zarobljenika, sad se njihov broj- povećao za

73

dvojicu. Odmah su se pokazale i daljnje posljedice, jer je

odjeknuo zapovjedni poglaviĉin glas:

— Ugasite vatre, brzo! Možda ima u blizini i drugih

blijedokožaca.

Zapovijed je odmah izvršena. Pri tome je na kratko vrijeme

nastalo silno komešanje koje me je navelo na odredenu

pomisao, a ja sam je isto tako brzo izveo kao što se rodila.

Plamen se ugasio, no kako sam ja ležao na zemlji, vidio sam, u

žaru drveta koje je još tinjalo da su se crvenokošci uzrujano

komešali i da su u tom trenutku mislili samo na oba Snafla a da

svojim dotadanjim zarobljenicima nisu poklanjali nikakve

pažnje. Skoĉio sam dakle na noge, i napol uspravljen potrĉao

u logor, sretno stigao do svezanih zarobljenika, zgrabio

jednoga od njih, onoga kojega sam smatrao Džafarom, za

ogrlicu i odvukao ga onamo gdje sam maloĉas ležao.

Indijanci su to mogli opaziti, pa ĉak i morali opaziti, ali onako

uzbudeni nisu- to uopće zamijetili. Bilo je pravo ĉudo da mi je

taj trik uspio! Sad se opet izmedu mene i njih nalazilo grmlje,

pa sam se mogao uspraviti. Najprije dalje, samo dalje! Podigao

sam toga ĉvrsto svezanoga ĉovjeka koji nije ni pisnuo, na rame,

pa požurio dalje, dalje sve dok se nisam osjetio sigurnim.

Onda ga položih na tlo, izvukoh nož, razrezah remenje kojim je

bio svezan i rekoh mu:

— Slobodni ste. Ustanite i pokušajte možete li hodati.

— Slobodan? - odvrati on. Govorio je stranim naglaskom. —

O Alahu! Zar vi niste Indijanac?

58

74

*

— Ne. Ja sam bijelac. Došao sam da vas oslobodim, ali nisam

ni slutio da će se to dogoditi tako kako mi je sad uspjelo.

Tek sad se polako uspravi, uhvati me za obje

ruke i reĉe:

— Alah, Alah! Slobodan sam, osloboden, spašen od tih

davola. Recite mi tko ste vi! Moram znati kome treba da se

zahvalim.

— O tome kasnije. Sad najprije moramo brzo dalje, još dalje!

Ĉujete li kako crvenokošci urlaju? Opazili su da vas nema pa

će poći u potragu za vama. Ne smijemo ĉasiti ni ĉaska.

Pokušajte dakle možete li hodati.

Prešao je nekoliko koraka, ali je zateturao i

izjavio:

— Ne ide, ser." Tako su me ĉvrsto sputali da sad ne osjećam

noge. Pokušam li hodati past ću.

— Poznajem to. Ĉovjeku je kao da uopće nema nogu, a tko

nema nogu, taj ne može ni hodati.

— Kako ću onda odavde? Zar da me opet uhvate?

— Neće vas uhvatiti. Ja ću vas nositi.

•— Nositi? Tako teškoga ĉovjeka kao što sam ja!

— Pshaw, nije to ništa. Glavno je da imam slobodne ruke, jer

se moram uspeti uz ovu strrrrnu. Uzet ću vas dakle na leda,

a vi se pridržite tako da mi ovijete ruke oko vrata. Dodite!

Razrezano remenje strpah u džep, jer ga Indijanci nisu smjeli

naći. Unatoĉ opasnosti koju nam je donosilo svako oklijevanje,

Džafar se od puke uljudnosti pokušao još opirati da ga nosim,

75

no ja ga odluĉno natovarih na leda, a onda se stadoh uspinjati

uza strminu što sam brže mogao. Gore ga spustih, a on reĉe

da bi sad možda mogao hodati, jer ponovo osjeća noge.

Krvotok mu je dakle opet bio u redu.

Najprije smo neko vrijeme nepomiĉno stajali i ja sam

prisluškivao u dolinu. Dolje je vladala duboka tišina.

Crvenokošci su morali raĉunati s time da u blizini ima još

bijelaca. Mogli su dakle pretraživati okolinu samo u tami pa

nisu mogli otkriti trag što sam ga ja ostavio. Sutra ujutro se taj

trag više neće vidjeti, Pa je tako bijeg njihovoga zarobljenika

morao za njih

57ostati tajna, • ako braća Snafl neoprezno ne odaju moju

prisutnost.

Samo se po sebi razumijevalo da ću se svim silama potruditi da

spasim braću Snafl, a s njima i ostale bijelce. Već mi je sad bilo

jasno kako to treba da pokušam. No danas nisam više mogao

ništa poduzeti.

Pokazalo se da stranac opet može hodati, iako polagano. •

Mi se uostalom nismo trebali žuriti jer nas nije nitko progonio.

Kad me je opet zamolio da mu reknem kako se zovem,

odgovorio sam mu:

— Ovdje.me na zapadu nazivaju Old Šeterhend, pa me i vi

zovite tako, ser. Vi ste sigurno mister Džafar s Istoka?

— Jesam — ali odakle poznajete moje ime? Kako je to?

,

— Rekao ml ga je vaš vodiĉ Perklns.

- Kada?

76

— Danas.

— Onda ste ga dakle danas vidjeli. Nije nastradao? Već sam

mislio da je izgubljen.

— Najprije mi recite što držite o njemu. Kakav je to ĉovjek?

— Dosad nisam imao nikakva razloga da se potužim na njega.

— Onda vjerojatno nije tako zao kako sam ta ja zamislio.

Dodite, moramo dalje! Putem ću vam ispri-povjediti kako sam

ga upoznao.

Uzeo sam Džafara za ruku da ga povedem, jer smo morali

proći kroz šumu. Dok smo oprezno hodali izmedu drveća, ja

sam mu pripovijedao. Kad sam završio, on mi reĉe:

— Perkins nije junak, to sam nekoliko puta primijetio. Strah i

trepet natjerali su ga na ono što vi nazivate nevjernošću. Neka

mu dosadanja kazna bude dovoljna. Kukavica je, ali nije opak.

— Meni je pravo. Vi dakle mislite da ga mogu odvezati?

- Možete.

— I ne moram se bojati da će nam to naškoditi?

— Možete imati povjerenja u njega. Razoĉarat ću. vas samo

onda ako od njega oĉekujete junaĉka djela.

»6

Ali, ser, toliko mi je žao mojih ostalih pratilaca! Oni su svakako

izgubljeni!

— Još nisu. Kasnije ćemo govoriti o njima. Sad ćemo uskoro

stići do našeg skrovišta.

— Do Perkinsa? - Da,

— Kakve vi oĉi morate imati! Snalazite se noću po mraĉnoj

šumi kao po bijelom danu!

77

— To je samo vježba i ništa više.

Nismo imali razloga da govorimo tiho. pa nas ]e • zato Perkins

ĉuo. Prepoznao nas je. po glasovima i doviknuo nam prije nego

što smo stigli k njemu:

— Jeste li to vi, mister Šeterhend? Hvala bogu da vam je

uspjelo! Ĉuo sam vas gdje govorite s gospodinom Džafarom.

Vi ste ga dakle oslobodili, pa se nadam da ćete i meni vratiti

slobodu!

— Vidjet ćemo — odgovorih pristupivši k njemu. — Najprije

moram doznati nešto što je za mene vrlo važno. Dao sam

misteru Snaflu svoje puške. Gdje su?

— Eto ih kraj mene. Tu su i puške obojice Snafla.

— Prema tome sam se uzalud brinuo. Otižavši odavde

taj je ĉovjek danas poĉinio najveću glupost svoga života.

— Nagovarao sam ga da ostane, ali ga nisam mogao zadržati.

— Premda je morao ĉuvati zarobljenika! To je potpuno

neoprostivo! Da je kod vas olabavio jedan jedini remen, mogli

biste se osloboditi pa pobjeći s našim puškama i konjima.

Uostalom, kazna ga je ubrzo stigla.

— Kazna? Sto mu se dogodilo?

— Zapao je u sužanjstvo, odnosno uletio je i pao ravno u

njega.

Ispripovijedao sam mu što se dogodilo pa dodao:

— Sad vidite kakve su posljedice kad ĉovjek postupi tako

besmisleno i nerazborito. To ste iskusili i sami na sebi. Sami

ste krivi što sam morao tako strogo nastupiti prema vama.

78

— To i ja uvidam, ser, no sad ipak mislim da biste mogli

ublažiti,, tu strogost.

•9— Dobro! Gospodin Džafar je molio za vas pa ću vas

osloboditi, ali se nadam da ćete ubuduće biti kako valja.

— To i hoću, ser! Recite mi samo što da radim. Odvezao sam

ga i vratio mu sve što sam mu uzeo

iz džepova. Zatim ga opomenuh:

— Nemojte nipošto misliti da vam odmah poklanjam svoje

puno povjerenje! Ja ću veoma oštro paziti na vas pa ako

ustreba prepustit ću Komanĉima neka vas oni nadziru.

— Komanĉima? — Da me nadziru? — Kako to. mislite?

— Vrlo jednostavno: izgubljeni ste ako me ne budete vjerno

slušali te ako ne budete ĉinili ono što ja od vas tražim. Budete

li ponovo postupili kukaviĉki ili nevjerno, past ćete u ruke

Komanĉima. Ĉim svane dan oni će poći za nama u potragu, i

samo ih ja mogu zavesti u bludnju. Vi ih ne možete prevariti.

Oni bi vas stigli i uhvatili. Vaša sigurnost ovisi dakle o vašoj

vjernosti prema nama, pa sam uvjeren da se zbog toga razloga

mogu pouzdati u vas.

— To zaista možete, mister Šeterhend! Kako je glupo bilo od

Tima Snafla što vas takoder nije poslušao. Sad je i on

zarobljen. Ne biste li možda mogli uĉiniti nešto za njega?

— Nadam se da ću ih sve osloboditi. Vi mi možete pri tome

pomoći.

— Od srca rado! Ali — neće li to biti odviše opasno?

— Za vas neće. Nemojte se toliko brinuti za svoju osobu i za

svoj život! Treba da mi samo utoliko pomognete da me ne

79

smetate i da možda kadšto za mene izvedete nešto što je

posve neopasno.

— Hoće li crvenokose! dugo ostati ovdje?

— Neće. Uvjeren sam da će sutra odjahati dalje.

— Hoćemo li možda pojahati za njima?

— Nećemo, već ispred njih.

— Onda vi dakle znate kamo kane?

— Znam.

— Dobro je da imamo mazge obaju Snafla. Moći ću dakle

jahati, dok bih inaĉe morao pješaĉiU.

— Mazge nećemo povesti sa sobom.

— Nećemo? — A zašto nećemo?

— Da zavaramo Indijance. Neka misle da su braća Snafl bila

sama ovdje.

— To nikako neće pomisliti!

— Hoće! Braća Snafl znadu da su izgubljeni ako ih ja ne

spasim. Neće im dakle pasti na um da odaju kako je još netko

bio u njihovom društvu. Indijanci će dakako pretražiti okolinu,

pa će pri tome naći mazge i puške braće Snafl. To će ih

uvjeriti da su braća zaista bila sama, jer da je još netko bio s

njima, sigurno bi odveo mazge i puške.

— Ah, to je zaista lukavo! Indijanci će medutim opaziti naše

tragove!

— Neće, jer će tragovi do sutra ujutro postati nejasni. Sve

kad bi se ti tragovi i donekle razabirali, ipak ih Indijanci neće

dalje tražiti ĉim pronadu mazge.

,— Hoće li zaista doći ovamo i pronaći ih?

80

— Ovamo? Ne pada mi na um da ih domamim ovamo, jer bi

tada svakako opazili da je tu bilo više ljudi a ne samo dvojica.

Trava i mahovina su ovdje tako ĉvrsto ugažene da se do sutra

ujutro nikako ne mogu uspraviti. Ne! Mi ćemo mazge odvesti

odavde na neko mjesto gdje će ih Indijanci lako pronaći. Pri to-

me mi možete i vi pomoći ako hoćete.

— Dakako da hoću. Koje će to mjesto biti?

— Tim Snafl se odskliznuo sa strme obale. Indijanci će dakle

najprije potražiti mazge tamo gore. Ondje ćemo ih i privezati.

- Kada? - Sutra ujutro?

— Ne. Nikako. Onda bi Indijanci opet vidjeli tragove koje

ćemo pri tome ostaviti.

— Onda ih moramo odmah odvesti onamo. Tako će se tragovi

do jutra izgubiti.

- Taĉno! To ćemo i uĉiniti. Vi ste medutim bili svezani. Hoće li

vam hodanje zadavati boli?

— Neće, jer me vi niste tako svezali kao što to obiĉavaju uĉiniti

Indijanci.

— Onda nećemo oklijevati, nego ćemo se odmah latiti posla.

Mister Džafar nije navikao da noću hoda šumom. On će dakle

ostati ovdje i poĉekati nas.

Svakoj smo mazgi dakle privezali po jednu pušku o sedlo i

poveli ih. Ja sam dakako išao naprijed a Per-

61kins za rimom. Kad smo stigli u blizinu mjesta, gdje se Tim

skliznuo niza strminu, zavezali smo mazge i vratili se Džafaru

koji se obradovao što opet ima svoga konja.

81

— Volio bih da je to moj konj — reĉe Perkins — jer sad moram

pješice.

— Umijete li dobro hodati? — upitao sam ga.

— Nažalost ne umijem.

— Onda ću vam dati svoga konja, a ja ću pješice.

— Zar ćete to zaista uĉiniti? - Hoću.

— Ja sam vam za to veoma zahvalan; ali nije Li to neoprezno,

mister Šeterhend?

— Zašto neoprezno?

— Jer ste maloĉas rekli da mi ne možete odmah pokloniti svoje

povjerenje.

— Kakve to ima veze s neopreznošću?

— Ta ja bih vam mogao vrlo lako pobjeći, jer ja-šem, dok vi

hodate pješice!

— Pshaw! Bilo bi dovoljno da zazviždim, pa bi vas moj konj

donio natrag k meni, ma koliko se vi tome opirali. Njega su

dresirali Indijanci. Sve kad mi ni to he bi uspjelo, moje bi vas

tane smjesta skinulo s konja. Old Šeterhend uvijek zna što

smije uĉiniti, a što ne smije. A sada krenimo!

Izveli smo svoje konje iz šume u smjeru suprotnom od rijeke.

Kad smo stigli na otvoreno, Džafar i Perkins uzjahaše, pa

potjeraše konje za mnom. Ja sam hodao pred njima kao vodiĉ.

Ovdje je bilo svjetlije nego u šumi. Zvijezde su sjale, pa za

mene nije bilo sumnje kamo moram poći.

Svatko od nas bio je dulje vremena zabavljen svojim mislima, a

onda Perkins reĉe prekinuvši šutnju:

82

— Vi dakle taĉno znate, ser, kamo idemo? Smijemo li i mi to

doznati?

- — Smijete! Idemo do brda koje Komanĉi zovu Makik-Natun.

Ondje Komanĉi žele na grobovima svojih poglavica poubijati

zarobljenike. Danas ne možemo više ništa uĉiniti, ali se nadam

da ću im sutra moći oteti zarobljenike.

— Na koji naĉin?

— To još ne znam. Morat ću poĉekati pravi ĉas.

— Ali ako taj ĉas ne dode?

— Onda ću ga sam izazvati. Mislim da ću imati dvije prilike pa

jednu od njih moram iskoristiti.

— Koje su to prilike?

— Pola dana puta odavde pa do Makik-Natuna nalazi se

suho korito, kroz koje u proleće protjeĉe mnogo vode, a u

ostalo vrijeme ima samo toliko vlage da je ondje izrasla šuma.

Siguran sam da će Indijanci otići onamo da odmore konje, da

ih napoje i puste ih da pasu. Drugog takvog mjesta putem

nema. Možda ćemo ondje naći prilike da oslobodimo

zarobljenike.

— A ako nam to ne uspije?

— Onda nam neće preostati ništa drugo nego da za

crvenokošcima podemo do Makik-Natuna, gdje moramo naći

priliku, pa sve kad bih je i sam morao izmišljati.

— Vi ste hrabar ĉovjek, mister Šeterhend. Samo se nemojte

izvrgavati prevelikoj opasnosti.

— Što ĉinim, ĉinim na svoju opasnost. Vaš život, neću pri tom

staviti na kocku.

83

— Poznajete li vi to rijeĉno korito o kojem ste govorili?

— Poznajem. Leži sjeverno od Beaver-Creeka, ali mi smo

krenuli okolišnim putem prema zapadu pa ćemo dakle onamo

sa zapada i stići. To je bilo potrebno zbog Komanĉa koji

sigurno jašu u ravnom pra/cu, pa ne smiju naići na naš trag.

— Ovim okolišnim putem mogli bismo lako l promašiti vaše

rijeĉno korito.

— To govorite vi, a želite biti izvidaĉ i voda? Old Šeterhend

još nikada nije zalutao. On uvijek stiže onamo kamo želi stići.

Ova ga je primjedba potakla da prekine razgovor. Zato mi je

Džafar poĉeo pripovijedati kako su ga napali Indijanci.

Branio se i svojom tanadi ranio dva Indijanca. Odatle je

potjecala krv što smo je vidjeli. Zbog toga su njega mnogo

ĉvršće vezali od ostalih i za njega odredili bolniju smrt.

Nadovezao je opisujući nam postupak kojemu je bio

podvrgnut. Govorio je engleski, ali tako pjesniĉki da bih ga

odmah

62smatrao Istoĉnjakom da mi o njemu nitko ništa nije ni rekao.

Dulje smo vremena razgovarali. Volio bih doznati nešto i o

njemu samome, ali budući da on uopće nije ni spomenuo svoje

prilike, nije mi se ĉinilo zgodnim da ga upitam za njih. Svakako

bio je obrazovan ĉovjek i to ne samo po istoĉnjaĉkom, već i po

evropskom mjerilu. Mora da je dulje vremena boravio na

Zapadu.

Moja dva pratioca jahala su kasnije usporedo, dok sam ja

hodao pred 'njima. Ĉinilo se da razgovaraju o meni, jer su

kadšto prigušivali glasove tako> da bi upravo šaptali, a i više

84

su zaostajali iza mene nego što bi to uĉinili da ja nisam bio

predmet njihovog razgovora.

Perkins mi je nekoliko puta ponudio moga konja, ali budući da

nisam bio umoran, smio ga je zadržati. Tako je prošla noć i

svanulo jutro. Kad se toliko razdanilo da smo mogli jedan

drugoga ugledati, Perkins reĉe:

— Sad će nas Komanĉi tražiti i pronaći mazge, ser.

— Dakako. No kako je u šumi vlažno, naše se stope više ne

zapažaju. Sto je trava ili mahovina vlažnija, to se brže

uspravlja. Ako crvenokošci ne naidu na trag, pretpostavit će

da Snafli nisu imali pratioce pa neće dalje istraživati.

— Gospodina Džafara će ipak tražiti!

— Ali ga neće tražiti predugo. Komanĉi bi ga mogli uhvatiti

samo onda ako pronadu njegov trag. Budući da vjerujem da im

to neće uspjeti, neće ni oni tražiti mnogo vremena i truda, jer

sami moraju sebi reći da im je to uzalud.

_ Htio bih primijetiti da Indijanci ne mogu shvatiti kako je qn

umakao, te da će zato pokušavati da nadu kakvo objašnjenje.

— U obiĉnim prilikama crvenokošci bi zaista cio onaj kraj

pretražili u potrazi za njim, no mi znamo što namjeravaju i da se

moraju požuriti. Ne smiju po-ĉekati da naseljenici koje žele

napasti doĉuju za taj napadaj. Zato će Komanĉi radije pustiti

da im umakne ĉovjek koji im je tako tajanstveno pobjegao,

nego da se upuste u dugaĉku beskorisnu potragu za njim. Ko-

liko ja poznajem Indijance i njihove obiĉaje, oni će

64

85

.utrošiti u to najviše prva dva sata u danu, a zatim će nastaviti

put u Makik-Natun.

— Kada će stići u šumu u isušenom rijeĉnom koritu?

— Budući da Komanĉi danju jašu brže nego što smo mi dosad

jahali noću, vjerojatno će stići u podne.

- A mi?

— Možda za jedan sat, ako me moje naslućivanje ne vara.

— Morat ćemo ih dakle ĉekati ondje gotovo pet sati. Kad

bismo bar našli kakvu divljaĉ! Nemamo što da jedemo.

— Na žalost ne smijemo poći u lov, jer moramo paziti da oni ne

pronadu nikakav trag naše prisutnosti. Ali... gledajte, eto,

pomoć nam je na domaku!

Tek što je Ferkins izrekao želju da uhvatimo kakvu divljaĉ,

iskoĉiše ispred nas dva prerijska zeca. Brzo skdnuh henrijevku

s leda i ustrijelili ih.

— Alah! — viknu Džafar. — Kakav ste vi strijelac! Vidim da mi

je Perkins maloĉas govorio istinu, pripovijedajući mi o Old

Šeterhendu.

•To mi je djetinje udivljenje izmamilo radostan smijeh. Podigao

sam zeĉeve, objesio ih za pojas, a onda krenusmo dalje.

Ĉinilo se da su ta dva hica privukla Džafarovu pažnju na moje

dvije puške. Više ih je puta tako pomno pogledao da se iz toga

dalo zakljuĉiti kako ga one neobiĉno zanimaju. Napokon nije

mogao odoljeti, već me upita:

— Ser, ima li ta teška puška posebno ime?

— Ima.

- Koje?

86

— Nazivaju je medvjedarkom.

— Alah! To je ĉudno! To sam ime već ĉuo, ali na arapskom

jeziku. Ima li više takvih pušaka?

— Ima, iako nisu tako stare i tako teške kao up-• ravo ova.

— Koliko puta možete pucati ovom manjom puškom?

— Dvadeset pet puta.

— Alah! I to se slaže. Kako se zove ta puška?

— To je Henrvjeva opetuša.

5 Lav krvne osvete

65— I to sam ime ĉuo arapski. Nije li to neobiĉ sluĉaj da

upravo vi imate dvije takve puške kao su bile one o kojima su mi

pripovijedali?

— A gdje ste to o njima ĉuli? r- Na Tigrisu.

- Na Tigrisu? To je zaista ĉudno.

— Poznajete li tu rijeku?

— Poznajem. Svaki je dak poznaje iz predavanja-* geografije.

Vi ste dakle bili ondje, mister Džafar?

— Jesam.

- Kada?

— Prije dvije godine. Ja sam naime Perzijanac, pa me u mojoj

domovini nazivaju mirza Džafar. Ne vjerujem da znate što to

znaĉi.

— Znam. Ako se rijeĉ mirza nalazi ispred imena, onda to znaĉi

uĉenjak. Ako pak ta rijeĉ stoji iza imena, onda znaĉi princa

kraljevske krvi.

— Uistinu, vi znate! Zovu me dakle mirza Džafar, pa sam

putovao preko Bagdada u Carigrad. Put me je vodio uz

87

obalu rijeke Tigris u Mosul te sam bio gost plemena Hadedin,

kod kojega sam ĉuo govoriti o tim puškama.

— Zar i ondje ima Henrvjevih opetuša i medvje-darki? —

upitah napeto.

— Nema ih. Te su puške bile vlasništvo nekog stranca.

— Tko bi to mogao biti?

— Zvao se Kara Ben Nemzi efendija.

— To je arapsko ime pa taj ĉovjek onda vjerojatno nije bio

stranac!

— Bio je. Da razumijete arapski, znali biste da Nemzi znaĉi

Nijemac. Seik Hadedina pripovijedao mi je o njemu i o

njegovim puškama.

— Kako se zvao taj šeik?

— Bio je to ĉovjek niskoga stasa, ali hrabar i pametan. Zvao

se Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži

Davud al Gosara.

— Kakva li imena! Gotovo je dulje od orijaške zmije —

nasmiješili se.

— Da, za vas to možda zvuĉi smiješno, ali na Istoku vlada

obiĉaj' da se vlastitom imenu pridodaju

fi«

imena preda. Na taj naĉin taj ĉovjek iskazuje istodobno ĉast i

sebi samome i svojim precima. Uostalom, Hadži Halef Omar

je pogotovu imao pravo na tako dugaĉko ime, jer je bio glasovit

ĉovjek koji je mogao pripovijedati o brojnim junaštvima. Polazio

je u lov na lavove i leoparde, a borio se s brojnim neprijateljima

koje je sve pobijedio.

88

Razumije se samo po sebi da sam se vanredno obradovao što

ovdje ĉujem nešto o mom malom Hadži Halefu. Taj je mališan

po svom obiĉaju na istoĉnjaĉki naĉin pretjeravao priĉajući

svoje doživljaje pa je govorio da je on izveo ono što je zapravo

išlo na moj raĉun. Uživao sam u tome da prešutim, da sam

upravo ja bio onaj Kara Ben Nemzi efendija, pa sam upitao:

— Je li i taj stranac bio prisutan kod tih djela?

— Jeste. On je štoviše sudjelovao u njima i nikad nije ni

jednom neprijatelju pokazao leda. Pleme Hadedin zahvaljuje

upravo njemu da još danas postoji, jer ga je spasio od poraza

ĉija bi posljedica bila propast plemena. I ja sam posebno

upamtio toga ĉovjeka budući da mu dugujem veliku zahvalnost.

To mi je bilo nešto novo. Bio sam posve siguran da toga

Džafara nisam nikad sreo, nikad ga vidio i nikad ĉuo za njega,

a sad da mi on duguje zahvalnost? Mora da sam ga upitno

pogledao jer on nastavi:

— On je naime jednog mog rodaka spasio od smrti, pomogavši

mu u borbi. Zatim ga je otpratio u Bagdad i branio ga u

brojnim opasnostima, ali to na žalost nije sprijeĉilo da je taj moj

rodak ipak kasnije bio napadnut i ubijen.

Kad ĉovjek na Divljem Zapadu oslobodi perzijskog mirzu iz

indijanskog zarobljeništva, onda je to dogadaj što ga svakako

možemo nazvati neobiĉnim, ali kad onda još ĉuješ da si nekada

prijeko na Tigrisu nekog rodaka toga mirze spasio od smrti,

onda je rijeĉ „neobiĉno" preslaba za taj pojam. Zato-mi od

iznenadenja izmaknu pitanje, premda sam htio šutjeti:

— Mislite li možda Hasana Ardšir-mirzu?

89

Sad je došao red na Džafara da se zaĉudi. On zaustavi konja

tako da sam i ja stao, pa podignu ruke od zaĉudenja i viknu: •

V > ' 67— Hasan

Ardšlr-mirza, pobjegli princ! Vi poznajete to ime! Alah još i

danas ĉini najveća ĉudesa! Gdje ste ĉuli za njega?

— Ĉuo? Ja sam ga vidio! - Vidio?

— Razgovarao sam s njime!

— Razgovarao?

— I kleĉao sam uz njegovu lešinu kad me je već kuga pograbila

svojim jezovitim rukama!

— Lešina... kuga...!

— Kraj njega je ležala njegova žena Džana, njegov ponos,

ubijena u isto vrijeme kad i on!

Bio je to neobiĉan prizor. Stajali smo jedan pred drugim i

dovikivali medusobno te rijeĉi pa bi Perkins mogao pomisliti da

smo obojica poludjeli. Džafar je razrogaĉio oĉi netremice se

zagledavši u mene. Usta su mu bila otvorena, ali nije uspio

izustiti ni rijeĉi. Onda se s najvećim naporom svlada i upravo

dreknu na mene:

— Džana, njegova duša, njegov biser! Upravo sam po njoj i

bio njegov rodak! Oh, misiter Šeterhend,

-moram vas pitati da li sanjam ili me je uhvatila groznica. Vi ste

dakle bili kod Hadedina?

— Jesam.

— Bili ste ondje kad Hadži Halef Omar još nije bio ĉlan

njihova plemena?

— Jesam.

90

— Bili ste prisutni kad je poginuo Muhamed Emin, njihov

glasoviti šeik?

— Ja sam ga sam pokopao, njega, koji mi je nekoć poklonio

Rija, moga divnog vranca. Poginuo je kad smo Hasana

Ardšir-mirzu pomagali u njegovoj borbi protiv Kurda.

— To je taĉno, to je taĉno! Ali ste onda vi... Prihvatio se

rukom za glavu i nastavio:

— Onda vi morate biti onaj Kara Ben Nemzi efendija!

— To sam ja. Moje krsno ime Karl pretvoreno je u Kara Ben

Nemzi je oznaka za moju narodnost, a naslov efendija dali su

mi bez ispitivanja i zasluga.

Sad je slijedilo cijelo mnoštvo pitanja na koja sam morao

odgovoriti, sve dok nisam njihov niz^ prekinuo primjedbom:

68

— To je sastanak kakav ĉovjek jedva može smatrati mogućim,

ali mi ne smijemo dopustiti da nas naše zaĉudenje dulje

zadržava ovdje. Radije se sjetimo dužnosti koja stoji pred

nama, a tek onda kad je ispunimo mislimo na prošlost!

Požurimo se da stignemo do rijeĉnoga korita.

— Kakogod želite, ser, ali vjerujte mi da sam sav uzbuden. Old

Šeterhend i Kara Ben Nemzi su jedna ista osoba! Toliko

ćete mi toga moći pripovijedati!

— I vi meni. Morate mi u tanĉine reći gdje ste i kako ste našli

moga malog vjernog Hadži Halefa. A sad dalje! Dodite!

Nastavili smo naš put što smo ga prekinuli s tako neobiĉnoga

razloga. Bilo nam je obojici teško da šu-timo. ali bilo je bolje

da sad svoje misli usmjerimo samo u sadašnjost i njezinu

91

zadaću. Sto se tiĉe Per-kinsa, ĉinilo se da je i njega zarazilo

naše zaĉudenje, jer je udesio lice kao da je u njegovoj

prisutnosti carigradski sultan posrnuo o kineskoga cara.

Moje se predvidanje ispunilo: nisam promašio isušeno korito.

Otprilike nakon jednoga sata ugledali smo na sjeveroistoku

pred nama tamnu prugu koja nam je pokazivala da se ovdje

nalazi šuma. Mi smo zakre-nuli prema zapadu, pa smo se sad sa

zapada približili onamo. To smo uĉinili da Komanĉi ne naidu

na naše tragove.

Šuma uz rijeĉno korito ĉinila je podugaĉku ĉetvorinu koja nije

pokrivala baš preveliku površinu. Sedamdeset Indijanaca

moglo ju je za jedan sat tako pretražiti da su svakako morali

pronaći ĉovjeka koji bi se sakrio ondje. K tome je pridolazila

okolnost da nismo unaprijed mogli znati na kojem će mjestu lo-

gorovati Komanĉi. Ma koje mjesto mi odabrali za nas, morali

smo biti spremni da će i oni upravo onamo doći. Sve kad i ne bi

bilo tako, ipak su nas mogli pronaći bilo kakvim povodom,

možda da nas oda njiska-nje Džafarova konja. Ta životinja

nije još pripadala nijednom Zapadnjaku, a svaki nedresirani

konj javlja se glasno ĉim dodu u njegovu blizinu drugi konji. Za-

to sam, kad me je Perkins upitao gdje ćemo se sakriti,

odgovorio:

69»- Nećemo se sakriti već ćemo radije ostati na otvorenom,

bar vas dvojica.

— Onda će nas vidjeti!

- — Neće. Taj je otvoreni položaj najbolje »krovište koje može

postojati u današnjim prilikama.

92

Perkins, koji bi se najradije nekamo zavukao, . htio se

usprotiviti, ali ga Džafar opomenu:

. — Nemojte mu protusloviti! Otkako znam da je on Kara Ben

Nemzi, uvjeren sam da uvijek ĉini ono što treba.

— Ja to ne ĉinim baš uvijek, ali bar nastojim da uĉinim što

ĉešće — ispravih njegovu pohvalu. — Zaustavit ćemo se odmah

ovdje gdje se sada nalazimo. To je najprikladnije mjesto za

nas.

— Zašto najprikladnije? — upita Perkins. — I ja sam

Zapadnjak, pa radim kao scout. Mislim da i ja imam tu rijeĉ.

— Ako vam je ja dadem! Vi znate kako smo se mi upoznali, pa-

vas molim da to ne zaboravite. No ipak ću vam reći svoje

razloge.

Sjahali smo i konjima sputali noge, a onda na-štavih:

— Šuma je malena, a Komanĉi imaju sedamdeset ratnika. Ne

trebaju se dakle odviše raspršiti da nas otkriju, pogotovu

što mi ne znamo na kojem će se mjestu utaboriti. Naši konji

ostavit će tragove koji se neće izgubiti dok dodu Indijanci, a

povrh toga nas može stajati života ako konji samo jedanput

njisnu ili zarzaju.

— Da, to je taĉno — zaplašeno prizna Perkins.

— Pogledajte naprotiv ovo mjesto! Komanĉi dolaze s juga u

šumu i izaći će iz nje prema sjeveru. Mi se naprotiv nalazimo

zapadno od nje. Oni dakle uopće neće doći ovamo, i ne

mogu nas vidjeti. Sve kad bi se koji od njih i pojavio, možemo

se brzo udaljiti prije nego što nas primijeti. Moramo dakako

dobro pripaziti. Nije li dakle za nas bolje da se smjestimo ovdje

93

nego u šumi gdje nas gotovo sigurno moraju otkriti, a mi se ne

možemo neopaženo udaljiti?

— Jeste — prizna on — ali kako da oslobodimo zarobljenike

ako ostanemo ovdje, dok se Indijanci zadržavaju u šurni.

70

— Ostavite tu brigu meni. Rekao sam vam da vas neću izvrći

nikakvoj opasnosti a mister Džafar premalo poznaje Divlji

Zapad i njegove stanovnike a da bi mi mogao pomoći. Ja ću

sam otići u šumu, a vi ostanite ovdje dok se vratim.

— Ako pak Indijanci za to vrijeme ipak dodu ovamo?

— Onda ćete odjahati prema zapadu i vratiti se opet ovamo

kad oni nestanu. Morate ih svakako ugledati prije nego što

oni ugledaju vas.

— Hoćete li povesti svoga konja?

— Kakva li pitanja! Ta to bi bila silna pogreška.

— Ako pak moramo pobjeći, i ne možemo se vratiti k vama?

— Ne brinite se za mene! Ja ću svakako opet doći k vama i k

svojem konju. Zasad ću ostati ovdje kod vas sve dok dode

vrijeme da stignu Indijanci, a onda ću poći u šumu. Samo je po

sebi razumljivo da ne mogu šest zarobljenika osloboditi ni

otvorenom borbom ni sapom lukavštinom. Ne mogu sam pobiti

sedamdeset Indijanaca ni sebe i zarobljenike uĉiniti nevidljivima

pa pobjeći s njima. Ovdje se radi o smionom djelu za ĉije je

izvodenje istodobno potrebna i sila i lukavština i koje mi je već

nekoliko puta uspjelo. Uspjelo mi je dapaĉe već jednom i s tim

Ta-kei-Ĉunom, pa ću ga danas opet pokušati. Ako mi naime

94

uspije da zarobim poglavicu, dobili smo igru. Vratit ću mu

slobodu samo ako pusti zarobljenike.

— To je smiono, vanredno smiono!

— Nije toliko smiono kako se ĉini, bar ne za onoga koji u

takvim pothvatima ima iskustva. Ono što je prividno teško

ĉesto je zapravo mnogo lakše od onoga što se ĉini lakim, a i

jeste lako.

— Kako ćete postupiti da ga uhvatite?

— To ću prepustiti prilikama, a ako mi sreća ne bude sklona, ja

ću je prisiliti da mi posluži. U tom se sluĉaju neću žacati da

skoĉim usred crvenokožaca, da starome stavim nož na vrat i da

mu se zaprijetim da ću ga odmah probosti, ako itko podigne

ruku na mene i ako on ne oslobodi blijedokošce.

- Ser, to bi bilo ĉisto ludilo.

71— Pa ipak sam to već uĉinio. Strah je onda najbolji

saveznik. Tko se medutim unaprijed boji, neka se kani takvih

pokušaja. Sad ćemo zeĉevima zguliti kože. Drva za vatru ima

dovoljno.

'Šuma je izaslala pojedine grmove u ravnicu kao predstraže.

Stajala su sve do nas, a nekolicina ih se osušila zbog

nedostatka vlage. Perkins je morao sabrati to gorivo i ubrzo je

zaplamsala vatra na kojoj su se pekli zeĉevi. Za vrijeme toga

bavljenja i za vrijeme jela morao sam odgovarati Džafaru na

pitanja o prijašnjim dogadajima. O smionom pothvatu što sam

ga danas htio izvesti nismo govorili sve dok nisam ustao,

objesio na ram puške i krenuo da podem.

Uto me Perkins upita:

95

— Kanite li sad otići u šumu, ser?

— Kanim.

— S puškama? One će vas smetati kad se budete morali

prišuljati. Nećete li puške radije ostaviti ovdje?

— Neću. Konja vam mogu povjeriti, ali ovo oružje ne mogu, jer

kad bih izgubio konja mogao bih pomoću toga oružja nabaviti

drugoga.

— A ako bi vas uhvatili Indijanci, onda biste zauvijek izgubili to

dragocjeno oružje.

' — Izgubio bih ga samo onda kad bih i sam bio izgubljen.

— Ne, već biste ga izgubili i onda ako bi vam uspjelo da

umaknete. Uhvate li vas Indijanci, oni će vam oduzeti sve što

imate, pa sve da vam i uspije bijeg, nećete se više moći domoći

svog oružja.

— Varate se. Ja ne bih otišao bez svoga oružja.

— Ali ako vam Indijanci oduzmu oružje, to biste im se pri

pokušaju da vratite oružje morali opet pokazati.

— Tako je. Uostalom, to ne bi bilo prvi puta da se nešto

takvo desi. Ja sam već više puta bio zarobljen, pa su mi

neprijatelji oduzeli oružje, i uvijek sam pobjegao ne ostavivši

oružje u njihovim rukama. Nemojte se dakle brinuti za mene. Mi

ćemo se sva-kaiko još vidjeti.

Rekavši to, otišao sam. '

72

3. Stari poglavica

Najprije sam morao pripaziti da ne ostavim za sobom vidljive

otiske nogu. Do šume se u tom pogledu nisam morao mnogo

96

truditi, jer sam odabirao gola mjesta bez trave. Sunce ih je

ispržilo tako da su bila tvrda poput kamena i da nisu primala

trag. Uostalom, mogli smo posve sigurno oĉekivati da Indijanci

neće prijeći na ovu stranu.

U šumi je to postalo teže. Tlo je bilo meko, a ja sam morao

puzati na sve ĉetiri, to jest ne na dlanovima i koljenima, već na

vrstima prstiju ruku i nogu. Što to znaĉi i kako je to vanredno

naporno, to zna samo tko je to pokušao. Ne poznajem ni jedan

tjelesni napor koji bi tražio toliko snage i uzdržljivosti kao

upravo to puzanje na vršcima prstiju. Tome je pridolazilo što

sam se tako morao kretati natraške, jer je bilo potrebno da

odmah opet izbrišem otiske u tlu koje nisam mogao izbjeći.

Kretao sam se dakle tako da sam najprije stavljao na zemlju

vrške nožnih prstiju, a onda sam, idući natraške, taĉno na isto

mjesto stavljao prste na rukama i nakon svakog koraka rukom

izbrisao taj trag. Razumljivo je da sam se zbog toga kretao vrlo

polagano.

Bilo' mi je jasno kamo moram poći. Znao sam smjer iz kojega

su dolazili Komanĉi, pa sam dakle znao i mjesto kod kojega su

morali sići do šume. Odande će vjerojatno poći ravno prema

rijeĉnom koritu po vodu. Ondje sam se morao sakriti.

Do toga mjesta mogao bih stići najdulje za pet minuta da sam

smio hodati na obiĉajan naĉin, ali ovako sam trebao više od

jednog sata prije nego što sam stigao do vode. Ondje se

ogledah. Morao sam se sakriti, ali kamo? Nisam morao dugo

tražiti. Tu je ležalo oboreno stablo posve obraslo divljim

bršljanom. Bršljan se širio i dalje, pa je svojim povijušama sa-

97

krio i susjedno grmlje, te je ono poĉelo umirati. Saĉinjavao je

gusti zeleni pokrivaĉ ispod kojega sam se mogao dobro sakriti.

Dalo se doduše pretpostaviti da ja neću biti prvo živo biće

koje je ovdje potražilo utoĉište. Otpuzao sam onamo i stao

svojom medvjedarkom ĉeprkati ispod

73bršljana. Zaista sam odande istjerao kojekakve životinje, pa

ĉak i dvije zmije ĉegrtuše koje su odmah po-bjegle. To bi bilo

neugodno društvo za mene, pa je bilo dobro da zmije nisu

napale biće koje je smetalo njihov mir. Oĉito se nedavno

nažderale, a kad su zmije site ne trebamo ih se toliko bojati kao

kad su gladne.

Zavukao sam se dakle pod bršljan što sam dublje mogao, ali

sam pri tome veoma pomno pazio da ne prekinem ni jednu

granĉicu što bi -me moglo odati Indijancima. Budući da se dalo

predvidjeti da moj boravak na tom mjestu neće biti baš

kratkotrajan, smjestio sam se što sam udobnije mogao i stao

ĉekati daljnji razvoj stvari. Pobrinuo sam se i zato da uzmog-

nem kroz bršljan sve vidjeti i promatrati.

U takvim okolnostima vrijeme prolazi veoma polagano, a

minute se rastežu u sate. Bilo je takoder moguće da Indijanci

ne podu ravnim pravcem, te da udu u šumu na nekom drugom

mjestu. Bude li se tako dogodilo, onda ću teško izvesti svoju

namjeru.

Zato sam se od srca razveselio kad sam najzad ĉuo šumove

koji su mi se približavali. Dolazili su Ko-manĉi. Najprije sam

ugledao dva crvenokošca koji su pojahali naprijed da potraže

98

prikladno logorište. Ogledavali su se, a onda jedan od njih

reĉe:

— Ovo je dobro mjesto. Moj brat može sjahati, a ja ću poći po

ostale.

Odjahao je natrag dok je njegov drug skoĉio s konja i poveo

ga do vode da ga napoji. Za kratko vrijeme stigla je cijela ĉeta,

ali bez poglavice. Ugledao sam dva Perzijanĉeva sluge i dva

njegova vodiĉa koji su bili zavezani, a na svoju radost otkrio

sam i oba Snafla. Nisu bili ozlijedeni, a jahali su na svojim

mazgama. Moja je lukavština uspjela: Indijanci su pronašli

mazge. Sad sam se samo pitao jesu li Snuf-flei bili dovoljno

mudri da me ne odaju.

Kad su se Indijanci zaustavili, podigoše zarobljenike sa sedla i

položiše ih na zemlju. Indijanci lako-der posjedaše i pustiše

konje da u grmlju potraže lišće i travu. Tek sad sam mogao biti

siguran da moj trag neće nitko otkriti.

74

Moglo mi je biti samo drago što poglavica nije odmah došao s

njima. To-kei-Ĉun je smatrao da mu njegovo dostojanstvo

nalaže da ne jaši s obiĉnim ratnicima, već da zaostane komad

puta. Bude li i kasnije tako postupio, mogao sam oĉekivati da

neće krenuti zajedno sa svojim ljudima već da će poĉekati još

nekoliko minuta. U tom sluĉaju pružit će mi se prilika da ga

zarobim, ako to ne uspijem uĉiniti već i ranije.

Naposljetku je stigao i To-kei-Ĉun, možda punih ĉetvrt sata

nakon ostalih. Sjahao je i sjeo u blizini oborenog debla ispod

ĉijeg pokrivaĉa od bršljana sam ležao. Napunio je lulu i stao

99

pušiti odbijajući dugaĉke . dimove. Nije rekao ni rijeĉi. Njegovi

su ljudi bili isto tako šutljivi. Kad je povukao posljednji'dim,

objesi ponovo lulu oko vrata i reĉe onoj dvojici ratnika koji su

najprije stigli:

— Neka moji mladi ratnici dovedu oba blijedoko- ' sca koji se

nazivaju Snafl.

Indijanci dovukoše Tima i Jima kao vreće i baciše ih pred To-

kei-Ĉuna, On je najprije neko vrijeme oštro promatrao njihova

lica, a onda reĉe:

— Oba Snafla neka ĉuju što imam reći i neka mi najzad dadu

iskren odgovor. Oni treba da u Ma-kik-Natunu umru 'smrću

na muĉeniĉkom stupu, ali budu li iskreno govorili, pustit ćemo

ih na slobodu. Jesu li oni poznavali bijelca koji je bio naš

zarobljenik i koji je sinoć tako neshvatljivo nestao u tami?

Jim mu odgovori:

— To nas već treći puta pitaš, pa ti ja treći puta odgovaram

isto: nismo ga poznavali.

— Pa ipak znate kamo je nestao?

— Ne znamo.

— Bio je tako ĉvrsto svezan da se nije mogao sam osloboditi!

— Sigurno se varaš. Mora da nije bio ĉvrsto vezan pa se sam

oslobodio.

— Ja sam malo prije pretražio njegove spone; bile su dobre.

Mora da je ondje bio netko tko mu je prerezao remenje.

— To je posve nemoguće! Ta on je ležao medu vama i vi ste

ga svi ĉuvali.

100

75-— Kad smo uhvatili tebe i tvoga brata, nismo pazili na

njega. U tom trenutku, je pobjegao.

— Premda su mu ruke i noge bile vezane?

— Jeste. Mora da je u blizini bio neki blijedoko-žac koji je

iskoristio taj ĉas i oslobodio ga.

— Da jednog zarobljenika izbavi izmedu sedamdeset

Indijanaca? To bi morao biti silno smion ĉovjek. Ne postoji

nijedan razborit ĉovjek koji bi se to usudio izvesti.

— Postoji jedan, ali samo jedan jedini. - Tko bi to bio?

— Old Šeterhend. Ja poznajem toga bijelog šu-gavog psa

pa znam sve što je uĉinio i na što se odvažio. Nekoć je bio moj

zarobljenik, ali nas je prisilio da ga pustimo na slobodu. Ono

što se sinoć zbilo upravo je tako kao da je to on uĉinio. Kad

ne bih znao

'' da se nalazi daleko odavde na sjeveru, da osveti smrt

VVinnetoua, svoga jednako šugavpg brata, pomislio bih da je

ovdje. Ti si se -sa svojini bratom šuljao oko našeg logora kad

je išĉezao zarobljenik, pa vi morate znati tko ga je oslobodio.

— Mi ne znamo upravo ništa.

— To je laž koja će vas stajati života. Da nam kažete istinu,

poklonili bismo vam slobodu.

— I to je laž. Znam da nas ti s tim obećanjem želiš samo navesti

da govorimo.

— Ono što To-kei-Ĉun obeća, to on i drži!

— Pshaw! Ako na to s nama ispušiš kalumet, mi ćemo ti

povjerovati.

— To-kei-Ĉun ne puši ni s jednim zarobljenikom lulu mira.

101

— Eto vidiš: htio bi nas zavarati. Vi ste iskopali ratnu sjekiru,

pa je prema tome izgubljen svaki bijelac koji vam padne u ruke.

Sve kad bi bilo istina ono što ti misliš, i kad bismo ti to priznali,

ti ne bi održao rijeĉ, već bi nas dao smaknuti.

— Dakle nećete govoriti?

— Nećemo.

Poglavica je dosad govorio mirno. Bio je uvjeren da će navesti

Jima da progovori. Videći da se razoĉarao, on plane:

76

— Sto veli na to ovaj drugi Snafl? Zar ni on ne želi priznati?

— No — odgovori Tim na svoj šutljivi naĉin.

— Onda ću vam reći da ste zaista pravo zakljuĉili: ja vas ne bih

pustio na slobodu. Morali biste umrijeti, ali mi bismo vas

ustrijelili tako da biste umrli bržom smrću. Medutim, budući da

su vaše gubice zaboravile na slast govora, mi ćemo ih otvoriti

da bi zavijale i stenjale. Podvrći ćemo vas svim mukama što ih

možemo izmisliti.

— Pshaw! To nećete uĉiniti!

— Uĉinit ćemo! To vam ja kažem, a u takvim stvarima držim

rijeĉ.

— Držiš ako možeš, ali ovaj put ne možeš!

— Tko će me sprijeĉiti da radim što hoću?

Jim mu lukavim i ispitljivim pogledom pogleda u lice pa

odgovori:

— Zar ne, to bi volio saznati? Vjerujem ti! Za tebe bi bio

najveći užitak da oba Snafla oguliš na muĉeniĉkom stupu, ali

vam to neće uspjeti. Budite sigurni da neće!

102

— To ti govoriš samo od straha pred nama!

— Zar se ja bojim? Da se Jim Snafl plaši! Ha-haha! Kažem ti

da ste svi vi izgubljeni ako mi taknes samo vlas s glave!

— Uf, uf! Kako nam se može prijetiti takav smrdljivi pas kao

što si ti?

— Mogu vam se prijetiti premda nisam pas. Iza nas se nalazi

netko tko bi krvavo osvetio našu smrt.

- A tko to?

— Onaj kojeg si maloĉas spomenuo .

— Koga to misliš? Koga sam spomenuo?

— Spomenuo si njegovo ime i rekao da je jedino on sposoban

da oslobodi išĉezloga zarobljenika.

- Misliš li možda Old Šeterhenda?

— Da, njega.

— I on bi trebao biti ovdje?

— Posve u blizini!

— Uf! Uf! Zar zaista misliš da me možeš prevariti?

— Ne želim te zavarati, već je to što ti kažem ĉi-

s'a istina.

77— To-kei-Ĉun gleda u tvoje srce i pogada tvoje misli. To

što si mi rekao to si upravo sada izmislio. Ja sam maloĉas

spomenuo Old Šeterhenda, pa si ti samo tako došao na

pomisao da kažeš kako se on nalazi u blizini.

— Ne, on je zaista ovdje!

— Tko ti je to rekao?

— Nitko mi nije trebao reći. Sam sam ga vidio.

— Pshaw! — prezirno odgovori poglavica.

103

— I razgovarao sam s njime.

— Pshaw! — Zar to nije istina, stari Time?

— Yes! — kinine ovaj.

— Obojica lažete!

— Ne lažemo! — ustrajao je Jim u svojoj izjavi. — Ne samo da

smo ga vidjeli i razgovarali s njime, već smo štoviše s njime i

jahali.

,— Prije, ali ne.sada!

— Sada! On je i sinoć bio kod nas, pa se zajedno s nama

spustio do rijeke da prisluškuje što govorite. Nato je moj brat

pao sa strme obale, a ja sam skoĉio da ga oslobodim. To je

bilo od mene vrlo glupo. Old Šeterhend je bio pametniji.

Ostao je u tami. Zatim je opazio koliko ste se smeli i bio je

toliko smion da vašu smetenost iskoristi kako bi oslobodio

zarobljenika.

To je bila istina, a i zvuĉilo je tako istinito da se poglavica ipak

lecnuo. A ja ne samo što sam se lecnuo već uopće nisam znao

što da pomislim o tome Jimu Snaflu. Mogao je pokvariti sve,

upravo sve. Ako mu poglavica povjeruje i odmah poduzme sve

potrebne mjere, onda ne samo što neću moći izvesti svoju za-

misao već bih mogao i ja zaglaviti. Za Jima je mogao postojati

samo jedan razlog da oda moju prisutnost, naime da

crvenokošcima ulije straha ~ preda mnom i da ih time sprijeĉi

da poubijaju zarobljenike.

To-kei-Ĉun ga je neko vri jeme" tiho i ispitljivo gledao u lice,

a zatim odmahnu rukom i upita:

104

— Old Šeterhend je dakle zaista bio kod vas?

— Jeste.

— I on se s visoke obale spustio k nama?

— Jeste.

78

— Smrdljiva žabo! Zar zaista misliš da možeš prevariti

najstarijega i najiskusnijega poglavicu Koman-ĉa? Da je zaista

istina što si rekao, onda Old Šeterhend ne bi oslobodio toga

ĉovjeka koji je za njega potpuni stranac, već bi oslobodio tebe

ili tvoga brata ili vas obojicu!

— To nije bilo moguće!

— Ni ono drugo nije bilo moguće! Ne znaš li da je dvadeset

mojih ratnika tražilo tragove ĉim je svanuo dan?

— Bili su slijepi!

— Vidjeli su oni vrlo dobro, jer su pronašli vaše mazge, ali ni

traga Old Šeterhendu i zarobljeniku.

— Upravo to bi moglo dokazati da je ovdje bio Šeterhend.

Vi biste mogli otkriti trag svakoga drugog ĉovjeka, ali on

umije svoj trag izbrisati kao nitko drugi.

— Noću? Zar da ti se nasmijem? Tko briše svoj trag, mora ga i

vidjeti. Ĉak'ni taj bijeli pas ne može po mraku razabrati svoj

trag. Iz tebe govori strah pred muĉeniĉkom smrti. Želiš nas

zastrašiti da bi se spasio! Old Šeterhend je daleko, veoma

daleko odavde. Da, ja bih se silno veselio da je istina ono što

105

si ti izmislio. Uhvatio bih toga smrdljivog tvora i zgulio mu kožu

sa živog tijela. Na žalost je sve to tvoja laž i izmišljotina''

pomoću koje se želiš spasiti.

— To je istina, mogu se zakleti.

— Šuti, kukavice! S vama sam gotov. Zarobljenik je pobjegao

i mi ne možemo sebi protumaĉiti njegov nestanak. Neka bude!

Umjesto njega uhvatili smo vas dvojicu, pa prema tome nismo

izgubili ništa. Veĉeras ćemo stići u Makik-Natun, a sutra u

zoru svezat ćemo vas na muĉeniĉki stup.

— Kad bi se to zaista dogodilo, svi biste platili životom.

— Pshaw! Ta je prijetnja'samo krik zaprepaštene ptice koja se

nalazi u orlovim pandžama. Ja se tome smijem i neću to više da

ĉujem.

On ustane da bi se ponosno udaljio, no prije nego što je

otišao, glasno zapovjedi:

— Neka moja braća krenu, jer su im se konji na-Pojili. Ja ću

ubrzo za njima.

70Kod tih poglaviĉinih rijeĉi morao sam se obuzdati da se od

radosti ne bih odao kakvom neopreznom kretnjom. Rekao je

da će kasnije doći za njima; ostat će dakle ovdje pa sam se

mogao nadati da će se moja pustolovina dobro svršiti. Indijanci

su zatim privezali zarobljenike opet na konje, zajahali i krenuli

dalje. Poglavicu .nisam vidio. No njegov je konj stajao iza mog

skrovišta i grizao lišće s granĉica. Ako se vrati iz onog smjera u

kojem je otišao, te ako pride konju, morao je proći kraj mene.

Napeto sam ĉekao pet minuta, deset minuta, gotovo ĉetvrt

sata. U to se To-kei-Ĉun vrati upravo kao što sam želio, s

106

one strane na koju se bio udaljio. U desnici je držao pušku, a

lijevom je rukom na prsima pridržavao pokrivaĉ koji je ogrnuo

oko ramena. Pustio sam ga da prode. Rukom je posegnuo

prema svom konju. Ovome je prijalo soĉno lišće pa ga nije

poslušao. Topot kopita o tlo zagušio je šumove koji su nastali

dok sam se izvlaĉio ispod bršljana. Nekoliko koraka dovelo me

je iza crvenokošca. On je trgnuo konja za uzde k sebi, i

podigao nogu da uzjaše, kad sam mu ja lijevom rukom

dotaknuo rame i rekao, uperivši desnicom revolver u njega:

,— Neka To-kei-Ĉun još malo poĉeka. Htio bih razgovarati s

njime. .

On se trgnuo. Zbog mojeg neobiĉnog odijela nije me u prvi

ĉas prepoznao, ali onda mu se na licu ukaže prepast i on vikne:

— Old Šeterhend!... Old ...

— Da, to je Old Šeterhend — kimnuh glavom — šugavi pas, za

kojeg si vjerovao da je negdje daleko na sjeveru. Nemoj se ni

maknuti, inaĉe pucam!

On nije bio ĉovjek koji bi se dulje vremena prepustio prepasti.

Lice mu ubrzo poprimi ravnodušan izraz; pa mi posve mirno

reĉe:

— Uf! To si zaista ti! Ĉujem da si nas prisluškivao. O ĉemu

želiš govoriti sa mnom?

Nije se usudivao upustiti u borbu sa mnom, jer sam mu ja na

tom podruĉju bio znatno premoćan, a osim toga vidio je usta

revolverske cijevi i moraoi pretpostaviti da ću i kod

najneznatnijega pokreta pucati. Gledao sam mu ĉvrsto u lice

jer su mi njegove oĉi

107

80

morale odati što misli. Njegov pogled kliznu s mojega. Malo je

okrenuo glavu i pogledao natrag. Ah, htio mi je pobjeći brzim

skokom u grmlje! Treba li da se našalim pa da ga pustim da

pobjegne? Da! Bio sam posve siguran da mi ne može umaći.

Zato nisam posegnuo da ga zadržim, već sam mu odgovorio:

— Htio bih s tobom govoriti o tvojim zarobljenicima. Moraš ih

pustiti na slobodu.

— Da ih pustim na slobodu? Kakva li zahtjeva! Sto se oni

tebe tiĉu?

— To su moji prijatelji.

— Ali moji neprijatelji! Mi smo iskopali ratnu sjekiru protiv

blijedokožaca, pa ćemo svakoga bijelca koji nam padne u ruke

svezati na...

To-kei-Ĉun se prekinu. Kod posljednje rijeĉi strelovito se

okrenu i skoĉi u grmlje. Pošao sam za njim, ali ne brzo već

polako i pri tom rukama lupao po granju da bih podigao buku

kao da se silno žurim. Zatim viknuh:

— Stoj,.stoj! Stani ili ću te ustrijeliti!

Tim udarcima o granje želio sam u njemu pobuditi uvjerenje da

trĉim za njim. Zatim sam se vratio njegovom konju i izvukao iz

džepa jedan od onih re-menova koje sam onamo stavio sinoć

kad sam oslobodio Džafdra. Remenom sam stražnju nogu

ko'nja svezao o najbliži korijen, a zatim sam se brzo povukao

natrag u svoje skrovište. Konj je mirno stajao i dalje griskao

lišće.

108

Lako sam mogao poglavicu sprijeĉiti da pobjegne, ali bilo mi je

milo da ga ponovo nadmudrim. Pretpostavljao sam da će

poglavica pobjeći komad puta, a onda da će se oprezno vratiti

po svoga konja, jer mu je konj bio prijeko potreban, a osim

toga nosio je i poglaviĉinu amajliju za koju će Indijanac stotinu

puta staviti na kocku svoj život. Sve da je ta pretpostavka bila

i pogrešna, pa se odrekao konja, morao je pješice Poći za

svojim ljudima, a ja sam na njegovom konju mogao po jahati za

njim i stići ga.

Ležao sam dakle opet pod bršljanom. U lišću se nalazio otvor

koji mi je dopuštao da gledam na sve strane. Sigurno se neće

vratiti iz smjera u kojem je 6 Lav krvne osvete

81pobjegao, jer je morao vjerovati da se ondje nalazim iza

njega. Na tu stranu se dakle nisam obazirao, već sam svu svoju

pažnju usmjerio u ostale tri strane. Onda, otprilike nakon pet

minuta opazih kako se upravo ispred mene vrlo lako pomiĉe

neki grm. Granĉice se razmaknuše, a To-kei-Ĉunovo se lice

pokaza medu njima. Pogledao je prema konju, a mene nije

opazio nigdje u blizini, pa je dakle pomislio da ga još tražim i

žurno je priskoĉio konju da zajedno s njime umakne.

Nije primijetio remen, već zajaše konja i potjera ga. Konj ga

nije mogao poslušati. Poglavica pogleda koji je tome razlog i

opazi da je konju svezana noga, pa odmah sjaha da bi taĉnije

promotrio tu zapreku. Kad se pri tome sagnuo, ja sam već

stajao iza njega i rekao:

109

— Znao sam ja da To-kei-Ĉun želi samo poći na šetnju.

Zato sam ga pustio da ode i poĉekao dok se vrati.

Sad se još jaĉe prestrašio nego prvi put. Trgnuo se i

zapanjeno se zapiljio u mene. Nasmiješio sam se, gledajući

ravno u njegovo iscereno lice, pa nastavio:

— Da ne bi opet pošao na šetnju, pokazat ću mu da se nalazi

kod Old Šeterhenda.

To-kei-Ĉun je ispustio pušku iz ruke, ali sad posegne za pojas

da izvuĉe nož. Uto ga moja šaka pogladi po glavi i on pade.

Udario sam ga još jednom i to mu je posve oduzelo svijest.

Sad sam najprije odvezao njegovoga konja i uzja-hao da vidim

hoće li me slušati. S tri puške i s Indijancem u naruĉju nisam se

mogao upuštati ni u kakve jahaĉke vratolomije. Konj mi se

samo kratko vrijeme opirao, a onda je uvidio da mu je svaki

otpor uzaludan. Opet sam sjahao, prebacio sve tri puške

preko leda, digao poglavicu i položio ga, uzjahavši, poprijeko

preda me na konja, da bih se tako vratio Džafaru i Perkinsu.

Prvi dio puta kroz grmlje bio je težak, a kad sam izašao iz šume,

potjerah konja trkom. Obojica su me ugledala gdje dolazim.

Sjedili su na zemlji, ali skoĉiše na noge i pohrliše mi u susret.

82

- .Eto vas na. sreću opet! - doviknu mi Perkins već izdaleka. -

Ah, donijeli ste nam nekog Indijanca! Zarobljenika? Tko je

to?

_ Pogledajte ga — odgovonh stigavši do n]in.

- Alah, Alah! - vikne Džafar. - To je poglavica sijede kose

koji'nas je htio umoriti!

110

— Dakako da je on! Po njega sam i pošao. Netko drugi nam

ne bi bio od koristi. Skinite ga s konja da uzmognem sjahati.

Moramo ga svezati.

Oni ga skinuše s konja i položiše na zemlju. Pri tom Perkins

reĉe:

— Zaista, uhvatio ga je! Doveo je ĉak i njegovoga konja! To

je djelo koje nitko ne može ponoviti, mi-ster Šeterhend! Kako

ste to izveli?

— Posve jednostavno. Bilo je lako.

— Jednostavno! Lako! Sedamdeset Indijanaca! A on je iz

njihove sredine ugrabio njihovoga poglavicu! Tko to nije vidio,

ne može povjerovati!

Dok smo vezali Komanĉa ispripovijedio sam im kako mi je

uspjelo da ga zarobim. Moji su pratioci to moje priĉanje

popratili svim mogućim poklicima zaĉudenja, pa sam ih morao

prekinuti, jer je To-kei-Ĉun dolazio k svijesti. Otvorio je oĉi,

pogledao nas jednog za drugim, i opet sklopio oĉi. Morao je

razmK sijati. Onda opet naglo podigne oĉne kapke te ma

probode pogledom upravo neutažive mržnje, a zatim siknu

kroza zube:

— Pas me je zgrabio, ali moji će me ratnici osloboditi kad se

vrate, a njega će zatući toljagama!

Na tu uvredu odgovor ih mirno:

— Stari poglavica Komanĉa uĉinio bi veoma mudro da govori

uljudnije. Njegov se život nalazi u mojim rukama.

— Ti mi nećeš oduzeti život, jer će doći moji ljudi i prisiliti te da

me pustiš na slobodu!

111

— Tih tvojih nekoliko Komanĉa? Pshaw! — Ima ih deset puta sedam! — bijesno zagrmi na mene.

— To znam.

— Oni će vas zdrobiti!

- Pshaw! Sto je sedamdeset Romanca protiv Old

Šeterhenda! — odvratili posluživši M onim samo-svjesnim

naĉinom govora kojim se treba služiti prema takvim ljudima.

— Sedamdeset snažnih bivola protiv jednog bolesnog psa! —

nastavi.

— Treba li da ti se nasmijem, tebi koji na glavi nosiš snijeg

starosti? Iz tebe govori nemoćni bijes. Ležao sam usred

tvojih sedamdeset Komanĉa, samo tri koraka iza tebe, a da

mi srce nijednom nije brže zakucalo: bolesni pas izmedu

sedamdeset bivola! Oni mu uopće nisu uspjeli nauditi, a on je

u svojim zubima odndo najjaĉega bivola. Kako to mora

izgledati ispod tvoje sijede kose? Tu bi trebao stanovati raz-

bor zrelih godina, ali nema niĉega osim djeĉaĉke

nerazboritosti. Zašto nisi povjerovao onome što ti je rekao

Jim Snafl? To je istina!

— Nisam vjerovao da si ovdje — siknu on na mene.

— A ipak si maloĉas rekao da je samo Old Šeterhend

mogao osloboditi nesialoga zarobljenika! Ti dakle sam

sebi protusloviš. Poželio si da se moja prisutnost ostvari.

U tom bi sluĉaju uhvatio smrdljivog tvora, naime mene, pa mu

sa živa tijela zgulio kožu. Oguli je sada, eto, imaš me.

To-kei-Ĉun nije odgovorio. Stidio se i mrko gledao preda se.

Iskoristio sam tu priliku da pregledam bisage koje su vidjele s

112

obje strane njegovoga konja. U jednoj od njih nalazilo se suho

meso i druga zaliha hrane, pa municija i razliĉiti predmeti prijeko

potrebni Indijancu na bojnim pohodima. U drugoj bisa-gi

nalazile su se posve drukĉije stvari: najprije sam iz nje izvadio

lisnicu.

— To je moja lisnica — vikne Džafar. — Indijanci su mi

ispraznili sve džepove. U njoj su važne bilješke, papirnati

novac i doznake.

— Onda pogledajte je li još sve ovdje!

Predao sam lisnicu Perzijancu. On pretraži njezin sadržaj i

radosno ustanovi da ništa ne nedostaje. Nakon toga izvukoh

njegov novĉanik i njegov sat. Slijedile su razliĉite stvari što su

ih Indijanci oduzeli njegovim slugama, vodiĉima, a na kraju i

obojici Snafla. Poglavica je za sebe zadržao cio taj plijen.

Pogledi, kojima nas je pratio, odavali su srdžbu koja je kuhala

84

u njemu. Naposljetku se nije više mogao obuzdavati, već mi

dovikne:

— Samo uzmite! Ĉim stignu moji ratnici, vi ćete mi to sve morati

vratiti!

— Tvoji ratnici neće doći ovamo — odgovorih.

— Doći će. Kad vide da ne dolazim za njima, vratit će se!

— Pshaw! Neće doći, nego ću ja odjahati k njima.

— Samo od jaši, a oni će te rastrgati kao što budni psi

rastrgaju kojota!

113

, — Oni mi neće ništa nauditi kao što mi nisu naudili ni kad sam

bio tvoj zarobljenik, a vi se niste usudili da mi naudite, premda

vas je bilo mnogo stotina ratnika.

— Ti si tom prilikom poklonio život mojemu sinu, pa me je on

molio za tebe. Time si spasio i svoj život.

— To nije istina. Da, tvoj sin mi je bio zahvalan, ali život sam

spasio sebi i svima nama samo time što sam tebe zarobio. Da

nas niste pustili na slobodu, ja bih te ubio, i brojni tvoji ratnici

izgubili bi život. I danas je sliĉno kao i onda. Ti si moj

zarobljenik, pa ću ti reći što imaš uĉiniti.

— Ja sam To-kei-Ĉun, poglavica Komanĉa, pa ne slušam

nijednog blijedolikog!

— Onda si izgubljen!

— Pshaw! Ti se nećeš usuditi da mi oduzmeš život.

— A zašto se ne bih usudio! Tko me hoće i može sprijeĉiti u

tome?

— Ti sam. - Zar ja?

— Da, ti — kimne on nacerivši mi se podrugljivo. — Kako vidim,

ti ne želiš u to povjerovati.

— Ja to odista ne vjerujem.

— Onda je Old Šeterhend koji vjeruje da je beskrajno

glasovit zapravo kratkovidan, a možda i slijep kad se radi o

njemu samome. Zar se ti ne ponosiš slavom, da nikad bez

potrebe ne ubijaš ljude?

— Time se doduše ne ponosim, ali ipak se radujem da se tako

o meni govori.

114

— Ja sam dakle siguran pred tobom, jer se nećeš opteretiti

time da si umorio To-kei-Ĉuna, poglavicu Komanĉa.

85— Ti se varaš. Ovdje se ne može govoriti o umorstvu, već

samo o kažnjavanju.

— O kažnjavanju? A zbog ĉega?

- Što hvataš blijedokošce i želiš ih ubiti.

— To nije istina!

— Zar to kaniš poreći?

— Svakako!

— Onda se tome smijem.

— Ne možeš se ti smijati, već ja. Ti me prema zakonima

prerije možeš samo onda ubiti ako sam prolio krv. Jesam li

to uĉinio?

— Ti to kaniš uĉiniti.

— Ja to kanim uĉiniti, hahahaha! — Tako se glasno i

podrugljivo nasmijao da se po njegovom smijehu dalo razabrati

kako je potpuno siguran da se kod mene ne nalazi u smrtnoj

opasnosti. Zatim nastavi: — Sto ja kanim, to ovdje ne važi.

Dokaži mi da sam to ja uĉinio!

— Ti si se zarobljenicima zaprijetio da će umrijeti na

muĉeniĉkom stupu. Sam sam to ĉuo.

— To je bila samo prazna prijetnja, a ti poĉekaj dok je izvršim.

— No, dobro, ako zarobljenike ne želiš ubiti, onda ih oslobodi.

— To neću uĉiniti. Oni ostaju moji zarobljenici.

— Onda nećeš ni ti dobiti slobodu!

— Zar sam te možda zamolio da mi pokloniš slobodu? Samo ti

mene lijepo zadrži.

115

Na licu mu se opet pokaza isto podrugljivo cerenje.

Odgovorio sam mu posve mirno, premda je on vjerovao da me

je razljutio:

— Ti svakako smatraš sebe vanredno lukavim ĉovjekom i

misliš da si me nadmudrio. Vi ćete zadržati svoje bijele

zarobljenike koji za vas ne predstavljaju nikakav teret, a ja

neka zadržim tebe, što nikako ne mogu, jer te ne mogu vući sa

sobom. .Ta ću te dakle ili morati osloboditi ili će tvoji ljudi

ubrzo naći prilike da te spasu. To su.tvoje misli, to je tvoj

raĉun ...

Htio sam nastaviti, ali je on bio toliko drzak pa me prekine s

priznanjem koje je bilo više nego otvoreno:

86

— Da, baš tako mislim i tome se nadam! Old Šeterhend nije

ubojica. Ĉak kad želi i kazniti, on to ĉini samo ako ima potpuni

dokaz. Ovdje pak nemaš

dokaza!

Poglavica je govorio vanredno nadmoćnim tonom. Pozivao se

na moj dobar glas, jer je bio uvjeren da neću uĉiniti ništa što bi

bilo prikladno da mu naškodi. Dobacio mi je pobjedonosni

pogled, kakav igraĉ šaha dobacuje svom protivniku koga je

pobijedio u veoma teškoj borbi. Ostao sam ipak

nepokolebljivo miran i

odgovorio:

— Ti se doduše ne varaš, ali se ipak varaš. Ne varaš se naime

u meni, ali se varaš u pogledu položaja u kojemu se nalaziš. Ja

116

doduše ne mogu ustvrditi da si ubio kojeg bijelca, ali si ih

nekoliko zarobio.

— To se ne kažnjava smrću.

— Ipak se kažnjava, iako ne izravno. Kako se kažnjava

krada ili otimaĉina konja?

— Smrću.

, — A otimaĉina ĉovjeka? Zar da ona bude blaže kažnjena?

— To-kei-chu'n je zarobio blijedokošce, ali ih nije oteo!

— Pshaw! Ne kanim s tobom cjepidlaĉariti o znaĉenju pojedine

rijeĉi! Uhvatim li konja koji mi ne pripada i odvedem ga, onda je

to otimaĉina konja. Ti si uhvatio blijedokošce i odveo ih sa

sobom, pa je to otimaĉina ljudi. Štoviše, ti si im ispraznio

džepove i time dokazao da njih i njihove stvari smatraš svojom

imovinom. Kod mene se otimaĉina kažnjava smrću. Ako te zato

kaznim tanetom, nitko mi ne može baš ništa predbaciti. Krivo

si dakle raĉunao pozivajući se na moju pravednost. Zaslužio si

smrt.

— Pa ipak me nećeš ubiti! — uporno je tvrdio Poglavica.

— Nemoj se više zavaravati! Mojemu je strpljenju kraj. Moje će

te tane pogoditi ako ne pristaneš na prijedlog koji ću ti sad

dati.

— Ja ga poznajem. Ne trebaš ga ni reći. Ti želiš da ti vratim

zarobljene blijedokošce, pa ćeš za uzvrat pustiti mene na

slobodu.

— To je taĉno. Što kažeš na to?

87

117

— Sto sam već rekao: ti ćeš zadržati mene, a mi Ćemo zadržati

njih.

— Je li to tvoja posljednja rijeĉ!

— Jeste.

— Onda si izgubljen.

— Nisam!

— Pshaw! Ti krivo raĉunaš. Otmica ljudi kažnjava se smrću.

Naprotiv: vama ti ljudi nisu uĉinili ništa što bi vas ovlaštavalo

da im oduzmete život. Ne budem li te pomilovao, ubit ću te.

Nemoj raĉuifati s time da ću te vući naokolo! S druge strane,

Koman-ĉi ne smiju dirnuti u živote blijedokožaca.

— Oni će to ipak uĉiniti, jer bi morali osvetiti moju smrt.

— To bi bio zloĉin, jer si ti zaslužio smrt. Još nešto: Zar ti

zaista misliš da ću blijedokošce ostaviti u rukama tvojih

ratnika? Naprotiv, najpreĉa bi mi zadaća bila da ih oslobodim.

— Pshaw! — odvrati on prezirnim tonom.

— Pshaiv? Nemoj se pretvarati. Mene nećeš prevariti. Ti si u

sebi uvjeren da će mi uspjeti da ih oslobodim. Zapravo nisam

trebao toliko razgovarati s tobom, ali ja sam ...

t— Ti si Old Šeterhend — prekinu me on — koji neće

prolijevati krv. Upravo te tvoje brojne rijeĉi dokazuju u kakvoj

si neprilici. Ti ne želiš 'da mi odu-zmeš život, pa to i nećeš

uĉiniti, no istodobno ne znaš kako bi zapoĉeo da nam

zarobljenike izmamiš iz ruku. Oni će ostati u našoj vlasti.

To-kei-Ĉun je mislio da je nadmoćan, ali ja sam bio odviše

siguran u svoju stvar. Perkins se medutim uzbudio zbog tolike

drske upornosti i nije više mogao šutjeti. Ljutito reĉe:

118

— To je taĉno, ser. Zbog tolikih rijeĉi što ih govorite tom

crvenokošcu, on postaje samo još tvrdi u sw>-joj besramnosti.

Budite kraći! Dobit će tane koje je zaslužio, a zatim ćemo

požuriti za njegovim ljudima da oslobodimo bijelce. Ako ste

njega mogli uhvatiti, neće vam biti mnogo teže da i njih

oslobodite. Njima se neće desiti ništa. Životi su im posve

sigurni. Treba samo da Komanĉe obavijestimo da smo uhvatili

njihovoga poglavicu, pa ćemo ih time prisiliti da zbog

88

njega poštede zarobljenike. Oni ne moraju znati da smo mu mi

u meduvremenu protjerali tane kroz tvrdu glavu. Dakle molim,

svršite brzo s njime!

Kimnuo sam glavom i okrenuo se poglavici:

— Ĉuo si što je rekao taj bijelac. On ima posve pravo pa ću

uĉiniti ono što on traži. Pitam te dakle posljednji put: pristaješ

li da nam izruĉiš zarobljenike?

i— Ne pristajem — podrugljivo će on. — Samo me ustrijelite!

— To ćemo i uĉiniti, premda ti ne vjeruješ. To ćemo izvesti

tako da ćeš biti još mnogo mrtviji nego što misliš.

— Samo uĉinite! Pucaj, i ne govori! Old Šeterhend je postao

stara brbljava baba!

— Poĉekaj sa svojim sudom još trenutak. Znam što misliš. Ti

vjeruješ da ću ti se doduše zaprijetiti, da ću u tebe uperiti

oružje, ali da ipak neću pucati, no ja...

— Da, da — on mi pobjedonosno upade u rijeĉ — tako će i biti,

taĉno tako kako si rekao.

119

— To sam i mislio! Ti taĉno poznaješ Old Šeterhenda, ali ga

ipak ne poznaješ potpuno. Vjeruješ da te neću ustrijeliti, pa u

tom pogledu imaš pravo, no to još nije dovoljan razlog da me

tako podrugljivo gledaš kao što to sada ĉiniš. Rekao sam da

ću te uĉiniti mnogo mrtvijim nego što ti misliš. Ti poznaješ moje

ĉovjekoljublje, ali ĉini se da još ne poznaješ Old

Šeterhendovu lukavost. Vjeruješ da si me sad pobijedio, ali si

sam pobijeden. Ja ću te ubiti, no neću ubiti tvoje tijelo, već

tvoju dušu.

— Moju dušu? — zaĉudeno upita on. — Kako možeš tanetom

pogoditi ĉovjeĉju dušu?

— Zar ne znaš? IPokazat ću ti to. Dušu crvenog ratnika

možeš tako raznijeti i uništiti tanetom, da bude posve mrtva

i izgubljena za vjeĉna lovišta. Gospodine Perkinsu, htio bih se

malo zabaviti pucajući iz revolvera. Hoćete li biti tako dobri

da pridržite onu stvar u koju ću pucati?

— Well — odgovori ovaj. — Ako hoćete, ja ću to uĉiniti, ser.

Htio bih vas medutim upitati, imamo li sad vremena za takve

igrarije?— Odmah ćete vidjeti, je li to igrarija ili nije. Stanite

ovamo i pružite lijepo ruku da vas ne pogodim u trbuh.

— Pshaw! Ne moram se bojati da će Old Shatter--hand

promašiti — reĉe.

Postavio sam ga tridesetak koraka od poglavice i podigao mu

ruku tako da je stajala vodoravno. Zatim sam prišao

poglaviĉinom konju, izvadio vrećicu s amajlijama i odnio je

Perkinsu, stavio mu je u ruku i rekao:

120

— Tako, mister Perkins. U toj medicinskoj vrećici nalazi se

duša To-kei-Ĉuna, poglavice Komanĉa, Najprije ću je

probušiti mojom tanadi, a zatim ću vrećicu baciti u vatru kako

bih bio posve siguran da poglavica nikad neće ući u vjeĉne

lovne poljane. Zatim ćemo ga pustiti na slobodu. Njegovom se

tijelu nije dakle dogodilo ništa pa ne može reći da ga je Old

Šeterhend ubio, ali se on ne smije vratiti svojima jer je njegovo

ime ugaslo u valovima sramote, a ne može ga ni ponovo

zadobiti tako da nabavi novu medicinu. Staru medicinu nije

naime izgubio u borbi, već mu je ona oduzeta lukavštinom, i

toliko je povrijedena da se ĉast njezinoga vlasnika nikada više

ne može uspostaviti.

Govoreći to, gradio sam se da uopće ne gledam poglavicu, sli sam ga potajice pogledao i sa zadovoljstvom opazio da je moj

raĉun bio posve taĉan. To-kei-Ĉunove oĉi razrogaĉiše se od

užasa. Bile su posve ukoĉene i staklaste. Htio je da

progovori, ali nije uspio izustiti ni rijeĉi. Onda mu iz usta izbi

promukli klokotavi krik. Pokušao se ispraviti u sponama, pa je

najzad, kad sam podigao revolver i nanišanio na vrećicu s

amajlijama, oštro viknuo:

— Stoj! Dolje s oružjem! Ne pucaj, ne pucaj!

Nisam spustio ruku, već sam revolver i dalje držao uperen, ali

sam lice okrenuo prema poglavici i upitao ga:

— Priznaješ dakle da bi tvoja ĉast i tvoja duša bile zauvijek

izgubljene kad bih sad pucao?

<— Priznajem, priznajem!

— I moliš me da to ne uĉinim?

121

— Molim te, ali sad spusti oružje!

Spustio sam ruku s revolverom i izjavio:

— Vjerojatno sad uvidaš da još nisi potpuno poznavao Old

Šeterhenda. Nisi se uostalom prevario u mojoj dobroti.

Spreman sam da budem milostiv ako uĉiniš ono što tražim od

tebe.

— Uĉinit ću. Neka blijedokošci budu zamijenjeni

za mene!

— Pshaw! To sam maloĉas tražio, ali sada tražim više.

— A što to, što? — upita poglavica, ponovo se

prestrašivši.

— Mislio si da ćeš biti pametniji od mene, pa si podrugljivo

odbio moj pravedni prijedlog. Ja sam ostao miran, jer sam znao

da ćeš podleći. Sad kad si podlegao ja se doduše odriĉem

toga da ti uzvratim porugom, ali zahtijevam da je okaješ.

Old Šeterhend nije ĉovjek koji bi se dao nasamariti i

kojemu se netko smije izrugivati. Sada ti moram postaviti veći

. zahtjev nego što sam ga postavio malo prije.

— Što hoćeš od mene? Ta sigurno samo za~ro-

bljenike?

— Da, ništa drugo, samo što su uvjeti postali drukĉiji, i to da

bih te kaznio i opomenuo. Osim toga treba okajati uvrede što

si ih izrekao protiv mene. Dakle, brzo mi odgovori na sva

pitanja koja ću ti sad upraviti, jer ću inaĉe ipak pucati!

Ponovo sam nanišanio revolverom u medicinsku vrećicu koju je

Perkins držao u zraku i nastavio:

— Ti dakle priznaješ da sad moliš?

122

Ĉovjek mora znati kolikom svetinjom smatraju Indijanci svoju

medicinsku vrećicu da bi shvatio onaj silni strah koji je naveo

To-kei-Ĉuna da mi brzo odgovori:

— Da, ja te molim!

— Ti si me nazvao smrdljivim psom i još koje-ĉim drugim. Sad

mi reci tko sam ja i što sam!

- Ti si Old Šeterhend, najhrabriji od svih bijelaca!

— Osim toga obešĉastio si uspomenu na moga mrtvog brata

Vinetua rekavši da je i on pas. Tko je bio Vinetu? Reci brzo,

jer ću inaĉe odapeti!

90

01— Ĉekaj još, ĉekaj! Vinetu.je bio najveći i najglasovitiji

poglavica Apaĉa.

— Dodaj da je bio plemenit ĉovjek i da u borbi nije nikad

nijednom Komanĉu pokazao leda.

— Tako je, to priznajem!

— Ti si dakle sporazuman s time da se uhvaćeni blijedokošci

odmah puste na slobodu i da svoje vlasništvo dobiju natrag

sve do najmanje sitnice.

— Jesam.

— Dakle ćeš mi sad izraditi totem koji treba samo da pokažem,

pa da dobijem zarobljenike, ne izvrgavajući ni sebe ni svoje

drugove nikakvoj opasnosti. Moći ću s njima otići, a vi me

nećete progoniti?

— Uĉinit ću to.

— I nikad više nećeš protiv tih ljudi ni protiv mene

neprijateljski nastupiti?

123

— Uf! Ti previše tražiš!

— Obećaj! Ja ne ĉekam. Jedan — dva — tri.. .1

— Stoj, ne pucaj! Obećajem ti i to.

— Prazno mi obećanje nije dovoljno. Sve što smo sada

ugovorili zapeĉatit ćemo lulom mira.

— Veliki je duh okrenuo svoju ruku od mene i izruĉio me tebi.

Moram uĉiniti ono što od mene tražiš. Onda ćeš me

osloboditi?

— Osloboditi? O tome nema ni govora. Predložio sam ti da

se zamijeniš za njih, ali ti onako zaslijepljen nisi na to pristao,

već si mi podrugljivo odgovarao. Zato ti sada velim da se moj

zahtjev izmijenio. Ti mi zarobljenike izruĉuješ zato da ne bih

uništio tvoju medicinu, ali dalje ostaješ moj zarobljenik. Sto ću

onda s tobom uĉiniti, i hoću li te kasnije pustiti na slobodu, to

ovisi posve o mojoj milosti.

— Uf, uf, uf! — viknu on prestrašeno. — Na to ne mogu

pristati. Njihova sloboda za moju. Njih je šestorica, a ja sam

sam. Ja dajem dakle više od tebe.

— I to mi veli To-kei-Ĉun koji vjeruje da je najveći poglavica

Komanĉa? Ja ne bih oklijevao da svoju slobodu zamijenim za

slobodu od nekoliko stotina crvenih ratnika, a ti da se smatraš

manje vrijednim od šestorice bijelaca. Prvi puta ĉujem kako

malo vrijedi poglavica Komanĉa.

92

Te su ga rijeĉi morale posramiti, pa je zato poĉinjenu

pogrešku pokušao popraviti rekavši:

124

— Ti znaš da to nisu obiĉni blijedokošci. Medu njima ima i

istaknutih ratnika.

— Upravo se zato moraš smatrati poĉašćenim što si ti za mene

više vrijedan nego što za vas mogu biti vrijedni oni. Nipošto ne

kanim povući taj svoj posljednji zahtjev.

— A ja ne mogu pristati na njega već tražim slobodu za

slobodu.

— S tim bih bio prije sporazuman, ali tvoje vladanje povisilo je

moj zahtjev. Tomu si sam kriv. Old Šeterhend ne dopušta da

mu se nekažnjeno rugaju. Dakle, jesi li sporazuman ili nisi?

— Nisam.

— Onda pripazi što će se dogoditi. Mister Per-kins, dignite

vrećicu!

On to uĉini, a ja opalih. Vrećica s, amajlijama se zanjihala.

Moje ju je tane okrznulo. Poglavica zaurla sav užasnut:

— Stoj! Ne pucaj!

— Hoćeš li ispuniti moju želju? «— Hoću, hoću!

— Well. Da si to već prije uĉinio, ne bi moje zrno dodirivalo

tvoju svetinju. Napravit ćeš dakle totem?

- Hoću.

— I sve ćeš napisati što sam tražio tako da to tvoji ratnici

uzmognu proĉitati?

— Hoću, ali ovdje nemam niĉega na ĉemu bih mogao

naslikati pismo. Imaš li ti nešto?

— Imam. Vi režete svoje znakove u koži i tarete ih onda

crvenom bojom. Takve kože, kakva bi bila prikladna za našu

svrhu, mi nemamo, pa ću td ja stoga dati papu- i olovkn.

125

- Nisam nauĉio pisati onako kako pišu bijelci. Ne mogu

napraviti „papir koji govori".

— To nije ni potrebno, jer tvoju poruku ne treba aa ĉitaju

bijelci već tvoji ratnici. Dat ću ti nekoliko listova papira iz moje

bilježnice, pa na njima možeš svoje likove mnogo lakše

napisati nego što se oni dadu urezati u kožu.On me

zamišljeno pogleda, a zatim mu preko lica prijede izraz

zadovoljstva koje sam na žalost tek kasnije shvatio. Zatim reĉe:

— Kako god hoćeš. Pokušat ću, ali sad to ne mogu uĉiniti, jer

sam svezan.

— Ja ću te odvezati i osloboditi ti ne samo ruke već i noge jer

ćeš morati da pišeš stojeći.

— Zašto stojeći? Ĉovjek mora sjediti oko pravi likove.

— Na koži da, ali ti ne umiješ crtati na papiru, pa moraš imati

podlogu, a kako ovdje nema druge ni udobnije podloge nego

što je sedlo na konju, ti ćeš stajati kraj tvoga konja i položiti

papir na sedlo.

I opet mu se lice tržne. Ovaj put sam to odmah shvatio. Rekao

sam da ću mu odvezati noge i ruke i da će stajati pored svoga

konja. Bit će mu dakle posve lako da brzo skoĉi u sedlo l da

pobjegne! Rekao je sam sebi da pri tome-ne stavlja na kocku

svoj život, jer mi njegova smrt ne bi ništa koristila, pa ga za

zarobljene bijelce mogu zamijeniti samo ako je živ. Morao je

dakle oĉekivati da neću na njega -pucati, već da moram-

nastojati da ga opet uhvatim neozlijedenog, pa mu se ĉinilo vrlo

vjerojatnim da će nam umaći. Imao je dobroga konja, a njegov

iznenadni bijeg morat će nas iznenaditi. Prije nego što se

126

snademo i pohrlimo u potjeru za njim, steći će toliko prednost

da ćemo ga teško dostići.

Sve te misli prolazile su mu kroz glavu. Bar ja sam to

naslućivao pa sam se prema tome i pripremio. Odvezao sam

ga, dao mu u ruke nekoliko listova papira što sam ih istrgao iz

svoje bilježnice, te olovku i pokazao mu kako se njima može

služiti. On pride svom konju, stavi papir na sedlo i poĉe pisati.

Bilo bi dovoljno da sam stao kraj njega i prihvatio uzde

njegovoga konja, pa mi ne bi mogao pobjeći. Ipak nisam imao

ništa protiv toga da pokuša bijeg. Želio sam ga naime još

jednom postidjeti.

Zbog toga i nisam pazio na njega, a kad je Per-kins htio da mu

pride i da ga ĉuva, odmahnuo sam mu da to ne ĉini. Ja sam se

naprotiv udaljio od njega, pa sam prividno bezbrižno prišao

svome konju i legao u travu. Gradio sam se da ni najmanje ne

• 94

brinem, ali sam ga veoma oštro promatrao, spreman da smjesta

skoĉim na noge i na svoga konja.

On je možda dvije ili tri minute pisao, a onda mi dobaci ispiti j

ivi pogled. Pretvarao sam se da uopće ne pazim na njega. On

ispusti papir i olovku, zgrabi uzde, skoĉi na konja, oštro i

pobjedniĉki klikne, pa podbode konja petama. Ovaj odmah

pojuri.

— Do davola, eno ga gdje bježi! — viknu Perkins. — Kolike li

gluposti, ser, što smo mu to tako lako omogućili! Brzo za njim!

Htio je da se vine na konja, a isto tako i Džafar, no ja sam već

sjedio u sedlu, potjerao svoga bijelca i zapovjedio im:

127

— Ostanite ovdje! Ja ću ga dovesti!

Sve se to odvilo tako brzo da poglavica kod prvoga skoka

moga konja nije imao prednost veću od dvadesetak metara.

Izvadio sam laso, zakvaĉio jedan kraj na ružu na sedlu, olabavio

petlju da je uzmognem baciti i doviknuo Indijancu:

— Neka To-kei-Ĉun pojase brže, jer ću ga inaĉe uhvatiti.

On se okrene. Ja sam se nalazio već samih petnaest metara

iza njega, jer je moj konj bio brži trkaĉ od njegovoga. On nije

raĉunao da ću tako brzo poći u potjeru za njim. Ipak se

podrugljivo nasmije, i potjera svoga konja brže, no ja sam mu se

svakim skokom sve više približavao. Kad se drugi puta oKre-

nuo, nalazio se ispred mene svega još desetak metara, a ja sam

već zamahnuo lasom da ga bacim. On se smjesta na indijanski

naĉin izbaci iz sedla tako da je na njem visio samo zahvativši se

koljenom jedne noge, dok se rukom držao ulara. Tako Se

ĉvrsto priljubio uz tijelo svojega konja da nisam na njega mo-

gao baciti laso.

Ĉim se Indijanac tako usko priljubi uz konja, ovaj odmah znade

da odnekuda vreba opasnost, pa sam PO sebi potrĉi što god

brže može. To je uĉinio i njegov konj, a budući da ga je on

povrh toga natjeravao udarcima i vikom, njegova se prednost

naĉas povećala. No sad sam ja podbo svoga bijelca i on

odmah jurnu naprijed takvim skokovima da sam ubrzo nado-

knadio izgubljeni prostor.

»5Poglavica je bio siguran pred mojom omĉom, ali njegov konj

nije. Zato se nisam držao ravno iza njega, već malo postrance,

zavitlao omĉom iznad glave, odabrao prikladni ĉas i bacio laso.

128

Dobro sam nanišanio. Konj uleti glavom u omĉu, i ova mu pade

oko vrata. Moj bijelac je bio dresiran za bacanje lasa. Znao je

što treba da uĉini pa je smanjio brzinu. Dovoljno je bilo da ga

malo stisnem stegnima. Odmah se okrenuo i ĉvrsto se upro

nogama o tlo. Uslijed toga se iaso. nape i snažno nas tržnu, ali

je bijelac odolio tom trzaju. Naprotiv, crvenokošĉev konj je

pao i daleko odbacio To-kei-Ĉuna.

Skoĉio sam sa sedla, pritrĉao poglavici i stigao k njemu

upravo u ĉasu kad se htio uspraviti. Desnicom sam izvukao

nož, ljevicom ga pritisnuo o tlo i zapovjedio mu:

— Da se nisi ni maknuo, jer ću te inaĉe probosti! Kako smo

već rekli, bio je uvjeren da mi njegova

smrt neće ništa koristiti, pa, se dakle nije ni obazreo na tu

prijetnju, već odgovori:

— Pseto, nemoj me zadržavati! Zadavit ću te! Rekavši to/

stegao me je objema rukama za grlo.

Sad sam zaista ispustio nož, opro mu se koljenima o prsa,

istrgnuo mu se snažnim trzajem, zgrabi«} obje njegove ruke i

zadržao ih u svojoj lijevoj ruci, a desnicom mu stegao grlo.

Pokušao se uzdići, ali mu to nije uspjelo. Mahao je nogama i

nastojao da me njima udari, ali me nije pogodio. Otpor mu je

sve više slabio što sam mu ĉvršće stezao grlo ... na kraju je

zahroptao, a zatim se ispruži nijemo i bez pokreta. Ustao sam i

ogledao se. Džafar i Perkins nisu ostali na svom mjestu, već su

pojašili za mnom. Budući da su donijeli moje puške, nisam im

mogao ništa predbaciti. Kad su mi se približili Džafar doviknu:

129

— Hvala Alahu, opet ga imamo! Kolika bi šteta bila za nas da

nam je pobjegao.

— Na to se uopće ne smije ni pomisliti — odgo-vorih mu.

— Oho! — upadne Perkins. — Moglo je doći do kakvoga

sluĉaja koji...

— Pshaw! — prekinuh ga. — Do kakvog bi sluĉaja ovdje moglo

doći? Znao sam da kani pobjeći.

96

— l niste ga sprijeĉili? Niste mi ni dopustili da pridem k njemu.

Ja bih ga zadržao.

— Eto, to sam ja ovdje uĉinio. Kako vidim, donijeli ste

remenje.

— Jesmo. Dakako da ćemo ga opet svezati!

— Ne, sad još nećemo. Najprije mora napisati totem.

.- I opet pobjeći!

— To mu neće pasti na um. Dovedite njegovoga konja, a i

mojega!

Kako laso više nije bio napet, poglaviĉin je konj opet došao

do zraka, pa je skoĉio na noge, no još je bio vezan uza moga

bijelca. Perkins mu skine omĉu s vrata, svine laso i donese mi

ga, vodeći konja. Za to se vrijeme poglavica osvijestio.

Duboko je odahnuo, otvorio oĉi, zabuljio se u nas, pomakao

ruke i noge da se uvjeri da su ĉitave, pa onda polako ustao, u

ĉemu ga ja nisam sprijeĉio.

— To-kei-Ĉun je neobiĉan ratnik — rekao sam mu. — Tamo na

suhom koritu pošao je u šetnju da mi se opet vrati u ruke, a sad

je pojahao u šetnju da upozna moj laso. Možda mu ĉak jednom

130

padne na um da poleti u šetnju. Uĉini li to, sigurno će se

osloboditi, jer ja ne znam letjeti.

Stajao je nepomiĉno i gledao u zemlju. Stid mu je branio da

išta rekne.

- Poglavica Komanĉa će nastaviti ondje gdje je prestao —

dodao sam. — Neka dalje riše svoj totem, ali neka više sebi ne

dopusti nikakve šale, jer je meni dosta.

Džafar je podigao i donio odbaĉene papire i olovku, pa ih

pruži poglavici. Ovaj ih prihvati nijemo i bez otpora, pride

svome konju i nastavi prekinuti rad, pri ĉemu je Perkins stajao

kraj njega s golim nožem u ruci. Potrajalo je priliĉno dugo dok

poglavica nije dovršio, a zatim mi pruži papire, ne rekavši ni

rijeĉi. Dopustio je, štoviše, da ga bez otpora vežemo.

Sad se radilo o tome da se totem taĉno ispita, jer ne budem li

shvatio ma i jedan jedini podmukli znak, dovest ću nas sve u

opasnost. Nisam medutim pronašao ništa što bi moglo izazvati

sumnju. Totem je bio Pošten. Sastojao se od malih skupova

figura sliĉnih 7 Lav krvne »svete

97onima kakve djeca crtaju svojim neuvježbanim rukama. Prva

skupina pokazivala je ĉovjeka koji leži na tlu. Na glavi je imao

pero, pa je dakle bio indijanski poglavica. Bio je vezan, a iznad

njega nalazio se znak To-kei-Ĉunova imena. Kraj njega je

stajao ĉovjek koji je u svakoj ruci držao po jednu pušku. Te su

ruke bile u omjeru s ostalim likom nerazmjerno velike, a iznad

njegove glave nalazila se još jedna, treća ruka. To je

predstavljalo mene, Old Šeterhenda. Uza me su sjedila još

131

dva lica. Jedan je od njih imao visoku okruglu kapu, pa je to

trebao biti Džafar. Drugi je lik bio jednostavno pomoću

visokih ĉizama oznaĉen kap bijelac. Ta je skupina imala reći:

Old Šeterhend, Džafar i još jedan blijedokožac zarobili su

Tu-kei-Ĉuna.

Na sliĉan su naĉin bile prikazane i ostale skupine, pomoću

kojih je poglavica izražavao što se imalo zbiti prema našem

utanaĉenju. Budući da su svi likovi bili crtani veoma djetinjski,

bila je potrebna natprosjeĉna oštroumnost da se odgonetne

što je svaki od njih imao predstavljati. Ĉim su likovi bili od-

gonetnuti, znaĉenje se pokazivalo samo po sebi. Glavno je pri

tome bilo da nisam pronašao ništa po ĉemu bih mogao

zakljuĉiti da nas poglavica kani prevariti.

To-kei-Ĉun je sjeo i ĉekao da pregledam njegovu umjetninu.

Vratio sam mu je rekavši:

— Zadovoljan sam s totemom, jer u njemu stoji sve što želim.

Svezat ćemo poglavicu Komanĉa na njegova konja, a onda

pojahati dalje.

— Kamo? — upita on.

— Za njegovim ratnicima.

— Znade li Old Šeterhend kamo oni jaše?

— U Makik-Natun. Možda ćemo ih stići prije nego što dodu

onamo.

— Nećeš ih stići, jer vrlo brzo jašu.

— Mislim da se najprije neće odviše požuriti kako bi ih ti

mogao dostići.

132

— Oni neće ĉekati mene, jer znadu da volim zaostajati i jahati

sam. S njima nećeš moći govoriti prije nego na Makik-Natunu.

Otvoreni naĉin na koji mi je to rekao bio je doduše neobiĉan,

ali nisam imao razloga da ga smatram neis-

08

tinitim. Ništa nam nije moglo naškoditi budemo li se ravnali po

tim rijeĉima. Zato rekoh:

— Onda se mi moramo požuriti. Želio bih, ako je to moguće,

da zarobljene blijedokošce oslobodim još danas pa bih dakle

htio da se s ratnicima Komanĉa porazgovorim prije nego što

se spusti noć.

Poglavica je bez otpora pustio da ga svežemo za njegovog

konja. Zatim smo potražili tragove njegovih ljudi da što brže

uzmognemo poći za njima. Kad smo stigli do njih, pretražio sam

tragove i ustanovio da su Indijanci jahali brzo. Njihov je

poglavica dakle govorio istinu. Perkins je jahao s poglavicom

naprijed, a ja i Džafar iza njih, jer sam ga uvijek želio imati pred

oĉima.

Perzijanac je razgovarao,o našem današnjem doživljaju, te o

našoj nadi da oslobodimo zarobljenike. Pri tome dobaci:

— Poglavica razumije engleski i ĉuje što govorimo, ali ne bi

trebao znati o ĉemu razgovaramo. Ne bismo li radije govorili

kojim drugim jezikom.

— U redu, ali kojim?

— Ako ste vi efendija Kara Ben Nemzi, onda vladate

arapskim jezikom. Govorimo dakle arapski.

— A zašto ne bismo govorili perzijski?

133

— Razumijete li vi i taj jezik?

— Priliĉno. Bar mislim da bih se mogao sporazumijevati s vama.

Koliko se Džafar razveselio da može govoriti svojim materinjim

jezikom! Sav je oživio pa je dakako u prvom redu govorio o

svojoj domovini i o prilikama u njoj. Ĉekao sam da progovori

nešto i o sebi, ali on to nije uĉinio. Ipak se ĉinilo da naslućuje

da sam radoznao, jer je u toku razgovora rekao:

— Sigurno oĉekuješ da govorim i o sebi, no što da kažem o

sebi u toj zemlji gdje sam stranac i gdje ne predstavljam baš

ništa?

Vidi se da je sa mnom govorio na istoĉnjaĉki naĉin^

oslovljavajući me s ti. To mi je bilo pravo, pa me je štoviše

veselilo, premda u domovini ne volim takav naĉin oslovljavanja.

Ondje se još nikad i ni s kim nisam pobratio.Kako na njegove

rijeĉi nisam odgovorio, njemu se uĉini potrebnim da nastavi:

— Reći ću ti da stojim pod zaštitom našega vladara. On je

prijatelj zapadnjaĉke naobrazbe, pa kadšto šalje nekolicinu

svojih mladih podanika u inozemstvo, da ondje steknu znanje.

— Razumljivo je da u tu svrhu odabire samo nadarene ljude.

- Umije li Old Šeterhend i laskati? Zadesila me je milost da

se oĉi moga vladara upere u mene. Tako su me poslali u

Stambol, Pariz i London. Ondje, u Engleskoj, živio sam dulje

vremena. Možda si ĉuo da je šah pred kratko vrijeme bio u

Londonu?

— Ĉitao sam o tome u novinama.

— Boraveći u glavnom gradu Engleske, šah se sjetio mene, pa

sam dobio nalog da dodem pred njegovo lice. Posljedica te

134

audijencije bila je da su mi odredili da upoznam Sjedinjene

Države. Došao sam prijeko ne sluteći da me ovdje oĉekuje

sreća da upoznam hrabroga Kara Ben Nemzija, o kojemu mi

je Hadži Halef Omar toliko pripovijedao. Još bih manje mo-

gao sanjati da ću njemu zahvaljivati slobodu i život. Vidim da je

ovdje putovanje veoma opasno. U prvi ĉas to nisam htio

povjerovati. Hoće li opasnost prestati kad izademo iz prerije?

— Neće. Onda će se naprotiv u podruĉju Stije-njaka još i

povećati.

Sad sam mu morao dati podatke o Zapadu. Samoga sebe

nije više spomenuo.

Ĉemu ta šutljivost? Ona je pogotovu bila upadljiva prema

meni, jer me je on već odavno poznavao, doduše samo po

ĉuvenju, a povrh toga mi je, kako je i sam priznao, bio obavezan

na zahvalnost. Je li imao ispuniti kakvo poslanje o kojemu nije

smio ništa reći? To baš nije bilo vjerojatno, jer po kakvom bi

posebnom nalogu mogao Perzijanac proći ĉitavu Ameriku? Je

li putovao da prouĉi Ameriku? Zar je možda ovdje trebao

obogatiti svoje znanje da bi ga onda u svojoj domovini na

kakvom položaju iskoristio? U tom sluĉaju nije trebao biti tako

tajanstven. Ili je samo zbog toga bio tako suzdržljiv da se gradi

važnim? To bi prema meni bilo potpuno nerazumno.

100

Ako Istoĉnjak dvije i pol tisuće geografskih milja daleko od

svoje domovine nade ĉovjeka s kojim može razgovarati svojim

materinjim jezikom, onda je zaista lud da pred tim ĉovjekom

135

ĉuva neke tajne. Odluĉio sam da u razgovoru s njime neću više

uopće govoriti o sebi.

4. Zamjena zarobljenika

Jahall smo brzo. Trag Komanĉa bio je neprekidno jasan i nije

nas zadržavao. Indijanci su jahali najmanje jednakom brzinom

kojom smo mi jahali za njima, a budući da nisu poĉekali svoga

poglavicu, ĉinilo se da se uopće i ne brinu za njega. Preostala

su nam još dva sata do veĉeri kad sam obojici svojih suputnika

rekao da smo stigli u blizinu Žutoga brda. Perkins me upita:

— Hoćemo li odjahati ravno onamo?

— Nećemo. To bi znaĉilo da priznajemo da smo izgubili igru.

— Zašto? — viknu.

— Jer je poglavica kraj nas. Indijanci ga ne smilju ugledati prije

nego što smo oslobodili naše zarobljenike, a možda ga neće

smjeti opaziti ni onda, jer mu ja nisam obećao slobodu.

— Indijanci ipak moraju doznati da je on naš zarobljenik.

— Dakako.

- Tko će im to reći?

— Vi, mister Perkins — odgovorih ozbiljno, premda sam se

zapravo šalio.

— Zar ja? — viknu on prestrašeno. — Zar da ja možda

odnesem totem?

-* Jeste.

— A zašto ja? N« bi li to mogao uĉiniti mlster Džafar?

— Ne bi, jer on ne poznaje Zapad ni Indijance, dok vi ne

možete poreći da u tom pogledu imat« iskustva. '

136

— Što se toga tiĉe, to *vdje postoji ĉovjek kojf mnogo više

iskustva od mene!

IDI- Tako?

— Jeste. Znate li koga mislim, mister Šeterhend?

— No, da ĉujem.

— Upravo vas! Ako se radi o tome, onda ste vi pravi ĉovjek da

podete u pohode Komanĉima.

— Ne, ja to nisam.

— Htio bih da znam zašto?

— Jer moram ostati kod poglavice. On mi je naime tako važan

da ga ne smijem nikom drugom povjeriti.

— U tome se ne slažem s vama. Deset puta je lakše dobro

ĉuvati poglavicu nego potražiti njegove ratnike i povesti

pregovore s njima. Vrlo se bojim da bih pri tome poĉinio kakve

gluposti kojima bih vas doveo u opasnost.

— Hm, toga se zapravo i ja bojim.

— Zar ne? Ja dakle smatram najboljim da vi sa- ;J mi

preuzmete tu dužnost da obavijestite crvenokošce.' fj Mi ćemo

dotle negdje poĉekatl da se vratite.

— Well! Htio sam samo vidjeti koliko ste hrabri.

— O, ja sam već dosta hrabar!. Ali za taj pothvat je osim

hrabrosti potrebna i mudrost, lukavost, koju ... koju...

<- Koje vi nemate? Tako! ReTdi ste to tako iskreno da mi se

to svida. Uostalom, kad ste toliko malo pametni, kako da vam

povjerim poglavicu? Moram se bojati da ga više neću naći

ovdje kad se vratim.

137

— Ne, toga se ne morate bojati, ser! Pa valjda nećemo biti

tako glupi da ga odvežemo i dopustimo da nam pobjegne!

— Ne samo da bi to bilo glupo već upravo ludo, ali se stvar

može i drukĉije odviti. Ja doduše mislim da se Indijanci, kad

jednom stignu na grobove svojih poglavica, neće danas udaljiti

od njih. Ipak bi moglo biti da nekolicina njih bilo s kojeg razloga

projaJhi ovim krajem i da vas otkriju.

— Mi ćemo ih postrijeljati.

— A ako vas oni iznenade?

— Nećemo dopustiti da nas iznenade. Pripazit ćemo!

Odabrat ćemo takvo mjesto gdje neće biti moguće da nam se

prišuljaju.

— Vfelll Ali ako ih dode toliko da budu premoćni? 102

— Ni onda ih se ne moramo bojati, jer ćemo uĉiniti ono što smo

od vas nauĉili.

- A što to?

"— Zaprijetit ćemo im da ćemo odmah ustrijeliti poglavicu ako

nas oni napadnu.

— To bi uistinu bilo pravilno. Uostalom, dobro znam da

nijednoga od vas dvojice ne mogu poslati Komanĉima. Ja

moram sam k njima, pa se nadam da ću se dotle moći pouzdati u

vas.

— Možete, možete, ser! — stane me on olakšano uvjeravati.

— Mi ćemo vam poglavicu, kad se vratite, predati isto tako u

redu kao što ste nam ga i ostavili.

— Da, uĉinit ćemo to — potvrdi Džafar. — Ja nisam kukavica,

a nisam ni ono što ovdje nazivaju glupanom. Sve da i dode

138

nekoliko crvenokožaca, ja vam jamĉim da nam ga oni neće oteti

ni lukavštinom ni silom.

Da, on nije bio ni glup ni kukavan. U njega sam imao veće

povjerenje nego u Perkinsa. Uostalom, što sam mogao i

uĉiniti? Jedan od nas morao je k Indijancima, a to nije bila

nikakva malenkost, već opasnost koju je mogao preuzeti samo

potpun ĉovjek. To nije bio posao za Perzijanca koji je bio

potpuno neupućen u prilike, a ni za Perkinsa koji- uopće nije

imao ni truna hrabrosti. Bio sam dakle prisiljen da im povjerim

poglavicu.

Poznavao sam mjesto na kojemu su se nalazili grobovi

poglavica. Makik-Natun ima, na južnoj strani uvale ĉije se

stijene uzdižu gotovo okomito. Grobovi, svega ĉetiri groba,

ležali su jedan kraj drugoga na zapadnoj strani te uvale, u kojoj

nije bilo drveća već samo grmlje. U pozadini te uleknine izbijao

je iz žutoga kamenja izvor. Ondje su se vjerojatno ulogorili

Indijanci. Mjesto u blizini grobova bilo je lolo. Nekada je ondje

raslo grmlje, ali su ga Indijanc. posjekli prigodom svojih

posmrtnih sveĉanosti koje su se ĉešće održavale. Naprotiv,

grmlje se izvan te male nastavljalo zdesna i slijeva, dakle prema

istoku i prema zapadu, duž podnožja brda. To mi je pružalo

veliku prednost. Ovdje u Makik-Natunu morala je dakle pasti

odluka o sudbini zarobljenika. Pri tome je dakako i moj život

visio na niti, jer ako su Indijanci na ina kojem 1 103drugom mjestu

mogli biti spremni na mir, na grobovima njihovih voda poginulih

u boju vlada u njima samo mržnja, puni su želje za osvetom, pa

139

je zbog toga baš to mjesto bilo loše odabrano za našu

namjeru. Ipak nismo imali drugoga izbora, jer nismo mogli ĉe-

kati, budući da se dalo predvidjeti da će zatvorenici biti

sutradan smaknuti.

Pošli smo dakle po tragu Komanĉa sve dok Žuto brdo nije

ostalo sjeverno od nas, pa smo imali možda do njega još pola

sata jahanja. Zatim skrenusmo prema zapadu, pojahasmo

najprije usporedo sa Žutim brdom, a onda potjerasmo konje

onamo i zaustavismo se prije nego što smo stigli do brda.

— Zar ćemo već ovdje sjahati? — upita Perklns.

— Hoćemo — odgovorili.

— I ovdje ćemo vas poĉekati?

— Tako je!

— Ali, ser, nemojte mi zamjeriti, no to je najveća pogreška što

je možemo poćiniti.

— A zašto?

— Budući da se nalazimo u blizini neprijatelja, sigurno je velika

neopreznost da ostanemo tako na otvorenom polju.

— Naprotiv, to je pametno, a i potrebno je. Odja-šemo li

prijeko do brda gdje ima drveća i grmlja, mogli bi vam se

Indijanci za moje odsutnosti prišuljati i neoĉekivano vas

napasti. Dovoljan je jedan jedini Indijanac da vas obojicu

ustrijeli iz zasjede i oslobodi poglavicu.

— Hm, to je možda istina!

— Ne samo možda, već svakako! Mi smo već odluĉili da ćemo

se klonuti svakoga mjesta na kojem biste mogli biti napadnuti.

Ovdje je krajina otvorena, pa možete ve: izdaleka ugledati

140

svakoga tko vam se približuje. 1ST- može dakle biti ni govora

da bi vas mogli iznenr la napasti. Dode li pak više

crvenokožaca, što ne možemo oĉekivati, onda možete puške

uperiti na sve strane i zaprijetiti im se. Pretpostavimo li i najgori

sluĉaj, da se ne možete obraniti pred prove^-likom premoći, bit

će dovoljno da im se zaprijetite da ćete ubiti njihovog

poglavicu ako vas ne ostave na miru. Ja ću sad poći

crvenokošcima pa ne mogu una-

104

prijed reći koliko ć« mi vremena biti potrebno za tu

zadaću.

— Wein Uvidam da imate pravo, ser. Ostanimo

dakle ovdje. Kad ćete potražiti crvenokošce?

— Ĉim budem znao da je poglavica siguran.

— Hoćete li hodati ili jahati?

— Jahat ću.

— Nećete im se dakle prišuljati?

— Neću. Sada je bijeli dan, a ni krajina nije prikladna za

šuljanje. Uostalom, ja k njima dolazim kao glasnik, kao poslanik

njihovoga poglavice, noseći njegov totem. Old Šeterhend

može to uĉiniti samo na konju.

— Svoje ćete puške uzeti sa sobom? - Hoću!

— To je velika opasnost. Moglo bi se dogoditi da vam ih oni

oduzmu.

— Pshaw! Bez pušaka vjerojatno ne bih mogao obaviti ništa,

baš ništa. One su svakako u mojim rukama sigurnije nego bilo

gdje drugdje. A sad dolje s konja!

141

Sjahali smo i skinuli To-kei-Ĉuna sa sedla. Zatim sam ga ja

sam tako pomno svezao da sam mogao bez brige otići. Kad su

Džafar i Perkins svezali svoje konje o kolĉiće i sjeli kraj

Komanĉa, ja ih opomenuh:

— Budite budni! Nemojte slušati nikakve govore, molbe i

obećanja našeg zarobljenika i nemojte dopustiti da vam se itko

približi.

— Nemojte se suvišno brinuti, ser — odgovori Perkins. — Volio

bih da se mi za vas moramo tako malo skrbiti kao što se to vi

trebate za nas.

— Upravo je obratno, mister Perkins! Meni crvenokose! neće

nauditi. Vi dakle znate kako se u svakom sluĉaju imate vladati.

— Za jedan sluĉaj još ne znamo.

— Koji sluĉaj mislite?"

— Za sluĉaj ako vas oni uhvate i vi se ne vratite.

— DO toga neće doći, jer ću im kazati da će poglavica biti

ubijen ako se ja ne vratim za odredeno vrijeme. Još jednom vam

ponavljam: nemojte dopustiti nikome da vam se približi, posve

svejedno pokušava

105li on to silom ili lukavštinom. Poglavicu smijem samo ja liĉno

odvezati i osloboditi!

— Dobro, dobro. Sad znamo sve! Mi vam za vaš pothvat

želimo isto toliko mnogo sreće kao što ĉe ovdje biti budna

naša pažnja.

Te su me rijeĉi trebale umiriti, ali kad sam opet uzjahao konja i

krenuo dalje, bio sam ipak zabrinut.

142

Do mraka sam imao vremena samo još sat i pol. U tom sam

roku želio osloboditi bijelce. Budući da sam znao kako

Indijanci polako i promišljeno vode takve pregovore, morao

sam se sad požuriti. Potjerao sam dakle konja kasom prema

grobovima poglavica i pri tome oprezno provjerio svoje puške i

revolvere. Morao sam se pouzdati u njih ako bi došlo do nepri-

jateljstava, no to nisam oĉekivao.

Već sam maloĉas spomenuo da se grmlje pružalo i prema

zapadu duž podnožja brijega. Da bi me Indijanci što kasnije

opazili, ostao sam medu tim grmljem gdje mi je svaki pojedini

grm morao služiti kao zaklon. Tako sam stigao do one uvale i

zafcrenuo oko ugla. Brzo obuhvativši pogledom cio taj

prostor, opazio sam da Indijanci logoruju u pozadini uz vodu,

dakle upravo onako, kako sam to naslućivao. Samo nekolicina

ih se nalazila prijeko kod ona ĉetiri groba. Bili su zabavljeni

time da ih za sutrašnju sveĉanost okite zabadajući u njih koplja

i vjeSajući na koplja svoje vrećice s amajlijama. Njihovi su konji

pasli u prednjem dijelu doline.

Ĉim sam zakrenuo oko ugla, Indijanci me dakako opaziše.

Bijelac na tom njihovom svetištu! Sada, kad su iskopali ratnu

sjekiru! Bilo je to neĉuveno, tako neĉuveno da je u prvi ĉas

zavladala mukla tišina a zatim ĉopor stade zaista divlje urlati.

Svi ratnici po-skakaše na noge, zgrabiše oružje i pojuriše

prema meni.

— Mir! Budite mirni! — viknuh, nadglasavajući njihov urlik. —

Ĉujte što vam želim reći!

143

Pri tom sam svojom teškom medvjedarkom vitlao nadesno i

nalijevo, straga i sprijeda, da bih se obranio od nekolicine

ratnika koji su mi se već posve približili. Pri tome sam ponekoga

i neugodno dirnuo kundakom. Stali su još jaĉe vikati,

pokušavajući da me

106

ozbiljno napadnu. Uto neki stari ratnik dreknu glasnije od

ostalih:

— Uf, uf, uf! Šutite, ratnici Komanĉa! Dotri Ma-nitou nam je

poslao veliki plijen. To je najglasovitiji ĉovjek izmedu svih

blijedokožaca. Sutra će umrijeti na muĉeniĉkom stupu,

zajedno s onima koji leže ondje.

Pogledao sam iznad Indijanaca u pozadinu uvale. Ondje je

ležalo šest bijelih zarobljenika.

Kad su Indijanci poslušali staroga ratnika i zašutjeli, on

pobjedonosno nastavi:

— Nisam odmah prepoznao toga bijelca, jer nije odjeven u

lovaĉko odijelo. Ĉujte njegovo ime, ratnici Komanĉa! To je

Old Šeterhend!

— Old Šeterhend... Old Šeterhend...! — odjeknu posvuda

oko mene zaĉudeno, a istodobno i prijeteći, ali ratnici koji su mi

stajali posve blizu i nehotice uzmaknuše.

— Da, ja sam Old Šeterhend, prijatelj i brat svih crvenih

muževa koji žele dobro a mrze zlo! — progovorili ponovo. —

Neću ovdje kod vas umrijeti na muĉeniĉkom stupu, jer me k

vama poslao vaš poglavica To-kei-Ĉun. Došao sam kao

144

njegov glasnik i tko bi se usudio da me napadne, toga ne

moram ja ubitii njega će već kazniti To-kei-Ĉun.

To je zvuĉalo tako samouvjereno da je poluĉilo namjeravam

dojam. Ratnici se još malo odmakoše od mene i stadoše medu

se došaptavati tihe primjedbe. Sve su oĉi bile doduše

neprijateljski uperene u mene, ali kao u neprijatelja kojega se

ne usuduju napasti. Samo je stari potpoglavica stupio korak

bliže i doviknuo:

— Poslao te je To-kei-Ĉun? To je laž?

— Tko bi mogao reći da je Old Šeterhend Ikada lagao? -

upitah.

— Ja! — odgovori on.

— A kada i gdje?

— Onda kad si bio naš zarobljenik i kad si nam pobjegao.

— To ti sam lažeš! Reci kakvu sam ja tu laž tom prilikom

navodno rekao?

— Nisi lagao rijeĉima već djelom. Vladao si s« kao naš

prijatelj, a postupio si ipak kao neprijatelj!

i

107— Tvoja su usta puna neistine. Zar u 'to vrijem« nisam

imao u svojim rukama To-kei-Ĉunovoga sina? Nije li on morao

umrijeti? Nisam li mu poklonio život, pa ga zdravoga i ĉitavoga

doveo k vama? Kakvu sam hvalu dobio za to? Postupali ste sa

mnom kao sa zarobljenikom! Tko je dakle podlije postupio, ja

ili vi?

— Smio si otići, a oslobodio si i druge zarobi je--nike! —

odgovori stari ratnik, ali već mnogo manje

145

- samopouzdano.

— To su bili moji drugovi, a vijeće vaših mudrih ratnika dalo im

je slobodu.

— Samo zato jer si ih svojim šakama i svojim puškama na to

prisilio. Ti nisi naš prijatelj i brat, pa te To-kei-Ĉun nije

poslao k nama!

— Taĉno je onako kako vam kažem: on me šalj« ovamo!

— Možeš li to dokazati?

— Mogu.

— Uf! Kako može zmija ĉegrtuša dokazati da nije otrovna?

Otvori usta, a onda doznaj da li ti vjerujemo!

— Vjerovat ćete mi, jer vam moram predati totem.

— Totem? Od To-kei-Ĉuna? On je zaostao. Zašto nam

šalje glasnika? Zašto ne dolazi sam?

— Jer ne može.

— Zašto ne može? Daj ovamo taj totem!

— Tko zapovijeda u njegovoj odsutnosti? Njemu ću ga dati.

— Ja zapovijedam.

- Umiješ li ĉitati totem?

— Umijem. Mnogi od nas to umiju.

— Evo ti totem.

Izvukoh listove papira iz džepa i pružih ih starome ratniku. On

ih uze i zapovijedi svojim ljudima:

— Opkolite toga blijedokošca i nemojte mu dopustiti ni da se

makne. On nas želi prevariti. Totem se izraduje na koži, a ne

na takvoj stvari koju bijelci nazivaju papir. Takav papir ne

može nikada vrijediti kao totem.

146

Aha! Nikada ne može vrijediti kao totem! Zato je dakle

poglavica tako zadovoljno pogledao kad sam mu rekao neka

piše na papiru. Ti crteži nisu dakle vri-

108

jedili kao totem, oni me nisu zaštićivali! No, ja sam unatoĉ tome

imao dovoljno zaštite. Poslušavši njegov nalog, ratnici su se

opet nagurali bliže meni. Zato izvukoh opetušu i viknuh:

— Dalje od mene! Jeste li ĉuli za ovu ĉarobnu pivsku iz koje

mogu bez prestanka pucati a da je uopće ne punim? Tko god

posegne za oružjem a pogotovu za mnom, dobit će tane.

Mjesta! Ja ne želim otići, ali ću poći onamo kamo hoću!

Napeo sam kokot opetuše, uzeo je u desnu ruku, kao da držim

pištolju, podbo svoga vranca da se zavrtio stražnjim nogama u

krugu, da bi mi tako oslobodio prostor, a zatim ga upravih u

pozadinu udoline, gdje su sjedili zarobljenici.

Znao sam što ĉinim i što smijem ĉiniti. Sigurno medu tim

Komanĉima nije bilo nijednoga koji ne bi ĉuo za moju „ĉarobnu

pušku". U svom praznovjerju smatrali su opetušu oružjem

protiv kojega nema obrane. Vidjeli su da je držim u ruci

spreman na pucanje i uzmaknuli. Tek kad sam prodro kroz

njihov krug, podoše za mnom ali u dovoljnoj udaljenosti. Samo

se starac usudio prići bliže i doviknuo mi:

— Kamo ćeš? K uhvaćenim bjelokošcima?

— Jeste.

- To ne smiješ!

— A tko će mi zabraniti?

- Ja!

147

— Pshaw! jPojahao sam dalje, no on mi se ipak približi, ispruži ruku prema

mojim uzdama i viknu:

— Nemoj dalje, jer ću te inaĉe zarobiti!

— Samo pokušaj! Tko se to usuduje da Old Šeterhendu

zabrani nešto što on želi uĉiniti?

Zaustavio sam konja i uperio cijev svoje opetuše u staroga

ratnika.

— Uf, uf! — preplašeno viknu on i izgubi se medu svojim

ratnicima. Da je bilo tko drugi bio na mom mjestu, Komanĉi bi

ga strgnuli s konja i odmah ga ubili ili ga bar svezali. Meni se to

nije dogodilo. Zašto? Za to je postojalo više razloga. U

prvom redu su oni sad ipak znali da me je poslao njihov

poglavica. Zatim je djelovao strah pred mojom puškom, a i inaĉe

109sam ja kod njih uživao glas koji mi je omogućavao takve

smionosti. Što bi kod drugog ĉovjeka morali nazvati ludom

hrabrošću, kod mene je bio samo jednostavan raĉun i

korištenje prilika. Na kraju sam znao i to da ih je moj nastup

morao upravo zapanjiti. Ono što sam uĉinio nije bilo u njihovim

oĉima djelo ludo smionog ĉovjeka, već djelo liĉnosti koja je

raspolagala „višom medicinom".

Upravio sam svoga konja u pozadinu udoline, odakle zaĉuh

glasni povik.

— Old Šeterhend! Zaista je najveći užitak što vas vidim

ovdje!

148

Nisam uopće odgovorio na te rijeĉi Jima Snuf Hea, jer nisam

htio još više uzbuditi crvenokošce. Zaustavio sam konja uz

okomitu stijenu u blizini bijelaca, sjahao i sjeo tako da sam se

naslonio na stijenu i da su mi leda bila zaštićena. Indijanci su se

okupili u polukrugu oko mene, ali u udaljenosti koja je odavala

poštovanje, jer sam još držao opetušu spremnu na pucanje.

Bar sam zasad bio siguran.

Stari ratnik, kojega sam maloĉas zaplašio, opet se pojavio.

Domahnuh mu i pozvah ga:

— Neka moj crveni brat sad proĉita totem! Iz njega će

razabrati da sam došao da To-kei-Ĉuna, poglavicu Komanĉa,

spasim od smrti.

— Od smrti? — prestrašeno će on. — Zar se nalazi u

opasnosti?

— U velikoj opasnosti. Ako se ne vratim k njemu za vrijeme što

ga mi bijelci nazivamo pola sata, on mora umrijeti.

— Uf... uf... uf! — odjeknuše prestrašeni glasovi iz polukruga.

Stari ratnik sjede ravno suĉelice meni i podigne papire da ih

odgonetne. Ja sam pri tome pozornije promotrio njegovo lice

nego što sam to dosad uĉinio. To je vjerojatno • bio mudri, a

možda i lukavi zamjenik vode. Već nakon kratkog vremena

naglo uzdigne glavu i oštro me omjeri dugim i ispitljivim

pogledom. Odgonetnuo je prvu skupinu likova pa je znao da

se poglavica nalazi u mojoj vlasti. Zatim nastavi muĉno

prouĉavati totem.

110 ,

149

Otada se na njegovu licu nije pomakla nijedna crta Umio je

savršeno sakriti dojam o onome što je doznao. Kad je iz ruku

pustio posljednji list papira, dugo se i zamišljeno zagleda u

zemlju. Razmišljao je, a meni se nije ĉinilo uputnim da ga pri

tome smetam. Onda me opet pogleda, i to tako da bih se

sigurno zabrinuo sam za sebe da nisam bio toliko siguran u

svoju stvar.

Zatim domahne nekom ratniku, snažnom i spretnom ĉovjeku

neka sjedne k njemu. Tiho su razgovarali, vrlo tiho, ali ni jedan

ni drugi nije pogledavao prema meni. To je potrajalo priliĉno

dugo, a onda ustade onaj drugi ratnik i vrati se u polukrug.

Nikako mi se-nije svidjelo to neobiĉno djelovanje totema.

Oĉekivao sam veliko uzbudenje, oĉekivao da će me bijesno

ugroziti, a sad najednom taj mir! Poĉeo sam se zaista

nelagodno osjećati, pogotovu što je to tako dugo potrajalo.

Stari ratnik još nije ništa rekao, već je i dalje nijemo buljio

preda se, a crvenokose! su stajali oko nas i gledali u njega

napetim pogledima, no on nije udovoljio njihovoj radoznalosti.

Na kraju sam ga ipak morao upitati:

— Je li moj crveni brat razumio poglaviĉin totem?

— Jesam! — potvrdi on.

Sad je polako ustao i obratio se svojima pozvavši ih na nešto

što mi se opet uĉinilo ĉudnim:

— Dogodilo se nešto što bismo morali smatrati nemogućim.

Moja braća će to odmah ĉuti, ali neka ne reknu ništa, već neka

se vladaju potpuno mirno. To je moja zapovijed i izdajem je

zbog našega poglavice!

150

Zatim se okrene opet k meni i upita:

— Old Šeterhend je zarobio To-kei-Ĉuna?

— Jesam! — rekoh.

— Je li poglavica pri tome ranjen?

- Nije. • .

— Nije potekla krv?

— Nije.

— Tome su prisustvovala još dva bijelca, tako onaj koji nam je

juĉer potajice pobjegao kraj rijeke?

— Jesu.

- Što će se dogoditi s To-kei-Ĉunom?

111

— On mora umrijeti ako za ĉetvrt sata ne dodem k njemu.

Promisli dakle dobro o zapovijedima koje ti je dao na svom

totemu.

— On mi veli da ga želiš pustiti na slobodu. Zašto?

— Za ovih šest zarobljenika. Stvar medutim stoji drukĉije.

Poglavica mi želi dati tih šest bijelaca da spasi svoju medicinu.

Kasnije će onda ovisiti o mojoj dobroti kad će dobiti slobodu.

— Jeste, ovako stoji na totemu, ali mi ne moramo slušati taj

totem, jer nije od kože. To-kei-Ĉun to vrlo dobro zna.

— Onda će on izgubiti život!

— On neće umrijeti. Old Šeterhend je inaĉe mudri

bjelokožac, ali ovaj put se preraĉunao.

— Budi siguran da je moj raĉun taĉan!

151

Rekao sam mu to da ga namamim na kakvu neopreznu izjavu.

Po njegovom vladanju mogao sam zakljuĉiti da mi sprema neku

zasjedu koju sam htio otkriti. Uspjelo mi je da postignem svoju

namjeru, jer mi je odgovorio:

— Tvoj je raĉun pogrešan, pa ćeš to ubrzo uvidjeti. Poĉekaj

samo dok se posavjetujem s najstarijim izmedu ovih ratnika!

— Onda se požurite, jer kad istekne ugovoreni rok, ne može

se poglavica više spasiti.

Premda sam ga tako pozvao da se požuri, on je ipak polagano

odabrao nekoliko ratnika i sjeo s njima da vijećaju. Ostali su se

prema njegovoj zapovijedi vladali mirno, ali oštri pogledi što su

mi ih dobacivali pokazivali su mi koliko su uzbudeni.

— Tvoj je raĉun pogrešan pa ćeš to ubrzo uvidjeti — glasio je

dakle njegov odgovor, sigurno veoma važan za mene. Nešto je

namjeravao što ja nisam smio znati. Možda se uostalom nešto

već zbivalo! Ali što? Moralo se raditi samo o oslobodenju

poglavice. Uspije li to, Džafar i Perkins past će u sužanjstvo,

a mene će ovdje savladati.

Ako je pomoćni poglavica zaista namjeravao to uĉiniti, onda to

i nije bilo baš odviše teško. On je iz totema znao da se uz

poglavicu mogu nalaziti samo dva stražara. Rok koji sam mu

postavio kazivao mu je koliko j« otprilike udaljeno mjesto na

kojem se nalazi

119

To^kei-Ĉun. To se mjesto dalo lako pronaći, jer su ratnici

morali samo po mom tragu poći natrag. A.ko je moje

152

naslućivanje bilo pravilno, onda se sad radilo samo o tome

kako će se vladati Džafar i Perkins, i hoće li postupiti onako

kako sam im ja zapovjedio. Stari je ratnik tiho razgovarao s

drugim vijećnicima a ovi se nisu mogli suzdržati a da mi ne

dobace pobjedonosne poglede. Upravo to, a i njegovo lukavo

lice uĉvrstili su me u uvjerenju da sam pravilno mislio. Pri tome

se on poigravao s listovima tapira, rastvarao ih i opet ih slagao.

Nauĉen na to da na sve pomno pazim, opazio sam da jednoga

lista nema.

Ah, zar je taj list možda predao crvenokošcu s kojim je prvim

govorio? To je mogao posve lako uĉiniti a da ja to ne opazim.

Možda je upravo pomoću toga papira mogao oba moja druga

navesti na neopreznost. Trebao im se samo približiti kakav

crvenoko-žac, podići papir uvis i reći da dolazi od mene i da

donosi uputu. Prestrašio sam se. Morao sam doznati na ĉemu

sam. Znao sam koliko se Indijanaca ovdje nalazi, pa sam ih

morao prebrojiti. Budući da sam sjedio na zemlji, nisam ih

mogao sve ugledati, pa zato ustadoh. Da bi taj pokret bio što

bezazleniji, posegnuo sam u bisage na sedlu i izvadio komad

zeĉjega mesa koje sam stavio onamo. Stao sam ga jesti, ali sam

pri tom ostao stojeći i promatrao Indijance.

Oni se uznemiriše, ali kad su me vidjeli gdje jedem, nisu više toj

izmjeni u mom stavu poklanjali posebnu pažnju. Bijelac koji

mirno jede, premda se nalazi u logoru neprijateljskih Indijanaca,

sigurno ne ĉini ništa što bi ih moralo zabrinjavati. Prebrojio sam

ih. Nedostajalo je pet ratnika, a izmedu njih i onaj s kojim je

stari ratnik najprije govorio. Smijem li mirno poĉekati da vidim

153

što će se desiti? Nikako! Bude li poglavica osloboden, i uspije

li stići do logora, onda smo izgubili igru. Uspije li mi pak da ga

putem sretnem, mogao sam možda ipak ispraviti pogrešku.

Iako sam maloĉas sjedio, zadržao sam medvje-darku na ledima

a opetušu u ruci, tako da nisam morao mašivši se oružja

prerano privući pažnju. Okolnost da je stari pomoćni

poglavica odaslao samo pet ratnika vjerojatno je takoder bila

mjera opreza, jer bih 8 Lav krvne osvete

113

ja opazio da je otišao veći broj ratnika. Samo petorica — to me

je malo umirilo. Zato ih je sad to više stajalo ovdje, a njihova će

tanad zažviždati za mnom!

Uto stari ratnik domahne još nekolicini crvenoko-žaca da

sjednu k njemu. To je sve poglede privuklo onamo, dok prema

meni nije nitko gledao. Iskoristio sam taj povoljni trenutak,

skoĉio na sedlo, ostrugama podbo konja i jurnuo upravo usred

Indijanaca. Namje-rice sam svoga konja upravio onamo gdje je

bilo najgušće, jer što bude veća pomutnja što ću je izazvati, to

će se kasnije sjetiti na to da pojure za mnom.

Oborio sam petoricu ili šestoricu, a isto toliko pogazio

konjem, pa jurnuo prema onom uglu oko kojega sam i došao.

U prvi su ĉas ratnici zanijemili od iznenadenja, a onda divlje

zaurlaše. Bilo je to upravo zvjersko zavijanje. Vjerojatno su

odmah pojurili prema svojim konjima, ali ja sam već zakrenuo iza

154

ugla, i jurnuo po svom tragu. Jedan mi je pogled rekao da je

pet Komanĉa zaista prošlo onuda.

Tu nije bilo oklijevanja. Potjerao sam konja najvećom brzinom.

Jurili smo poput vjetra kroz rijetko grmlje. Nakon nekog

vremena upravih konja iz grmlja da bih mogao' baciti pogled na

otvorenu ravnicu. Aha, tamo vani približavala se ĉetica jahaĉa

u galopu prema brijegu i šikarju. Onoj je petorici Komanĉa

dakle njihov trik uspio. Oslobodili su poglavicu i zarobili Dža-

fara i Perkinsa. Sad sam dakle imao pred sobom Jest

crvenokožaca, a za sobom ĉopor od preko šezdeset ratnika.

Ipak nisam imao što da razmišljam.

Trebalo je opet uhvatiti poglavicu i osloboditi oba moja

pratioca. To nipošto ne bi bilo teško da sam htio ustrijeliti

onu petoricu Indijanaca, ali to nikako nisam htio uĉiniti ni u tom

zaista neugodnom i opasnom položaju. Nisam htio prolijevati

ljudsku krv. Ali konje nisam mogao štedjeti. Morali su pasti

ako sam htio poluĉiti svoju svrhu.

Opasnost kojoj sam se morao izvrći nije nipošto bila neznatna.

Bez obzira na one brojne progonitelje iza mene, imao sam i

pred sobom neprijatelje koje nisam smio obescijeniti. Indijanci

ne izašilju loše opremljene ljude da uhvate neprijatelje. Onih

pet Komanĉa je svakako bilo dobro naoružano, a i poglavica

114

je nesumnjivo imao opet u rukama svoj nož i svoju pušku. K

tome je pridolazilo oružje što su ga Indijanci oduzeli Džafaru i

Perkinsu. Morao sam dakle biti veoma oprezan!

155

Sve su mi te misli proletjele glavom dok sam ga-lopirao kroz

šikaru. Dakako da nisam ostao vam na otvorenom, ĉim sam

prepoznao konjanike koji su mi se približavali, jer me oni nisu

smjeli vidjeti.

Pojurio sam dalje sve do mjesta gdje je trag iz grmlja vodio na

otvoreno polje. Ondje sam zaustavio konja i pogladio ga po

vratu, da ga navedem da mirno stoji, jer nisam smio promašiti.

Isto tako nisam smio sjahati, jer ću možda biti prisiljen da

konjem oborim jednog ili više ratnika. Nisam bio ni najmanje

uzbuden i mogao sam se pouzdati u svoju sigurnu ruku.

Podigao sam ppetušu. Sakriven iza posljednjega grma izvirio

sam na otvoreno. Hoće li oĉekivani ratnici dojahati upravo

ovamo gdje sam se ja nalazio? Hoće, oni su kasom jahali. ravno

prema meni. Već sam im mogao razabirati lica.

Na ĉelu je jahao poglavica, držeći u ruci pušku, ĉiji je kundak

.oslonio na koljeno. Iza njega slijedila su tri ratnika jedan kraj

drugoga, a zatim se pojaviše još dvojica vodeći za uzde konja

na kojem su jahali Perkins i Džafar. Kad su mi se približili

otprilike na ĉetrdeset koraka, podigoh opetušu. Moj je konj

stajao poput stijene. Prvi hitac pogodio je poglaviĉinog* konja.

Još je nekoliko puta skoĉio, a onda se izvrnuo. Pri tome nisam

mogao paziti u kakav je položaj zapao To-kei-Ĉun, jer sam

morao gledati konje njegovih ljudi. Pet daljnjih hitaca i konji se

izvrnuše jedan za drugim. Tek sad sam opet pogledao

poglavicu. Ležao je Pod svojim konjem i nastojao da izvuĉe

noge iz stremena. Puška mu je pala iz ruke i bila daleko odba-

ĉena. Dva su se Indijanca valjala još na zemlji, a ostala trojica

156

se podigla i sad su preplašeno buljila onamo odakle su došli

hici. Kriknuo sam indijanskim ratnim krikom i pojurio prema

njima. Kad su me ugledali, nisu ni pomislili na otpor,' već

pobjegoše. Preostala dvojica takoder potrĉaše za njima,

glasno viĉući. Riješio sam ih se, pa sam za njima poslao još dva

hica da ih prestrašim.

115

A sad poglavicu! Upravo se izvukao ispod konja -i uspravio

se. Potjerao sam svoga konja kraj njega i pri tome ga udario

kundakom, oborivši ga opet na zemlju. Ostao je onesviješten

ležati. Sad sam tek mogao pomisliti na svoje pratioce. Sjedili

su na svom konju kojim nisu mogli upravljati, jer su im ruke bile

svezane na ledima. Noge su im vezali uža stremen. Brzo sam

skoĉio iz sedla, prerezao im remen i rekao:

— Govorit ćerr.o kasnije, a sad moramo brzo odavde!

Vjerojatno me progoni više od šezdeset Indijanaca. Dodajte

mi brzo poglavicu!

Vinuh se ponovo u sedlo, a njih dvojica sjašiše i podigoše To-

kei-Ĉuna k meni. Zatim krenusmo u trku jašeći ravnicom. Ni

pola minute kasnije zaĉusmo iza sebe dreku brojnih glasova.

Okrenuo sam se i ugledao . progonitelje koji su upravo izašli iz

grmlja, stigli do ustrijeljenih konja i opazili svojih pet drugova.

Ovi su bili zastali u bijegu i izdaleka promatrali što radim. Ne

samo da su ugledali nas već i poglavicu u mojim rukama, pa

udvostruĉiše svoju bijesnu dreku, jureći iz sve snage za nama.

— The devil, stići će nas! — jauknu Perkins sav u strahu.

157

— To neću dopustiti — umirim ga ja. — Nemate nikakva

razloga za bojazan, jer smo sad dobili igru.

— Neka nam to sudbina dade, iako ne znam kako! • —

Nemojmo se odviše žuriti. Ja bih naprotiv želio da mi se malo

primaknu.

Progonitelji su bili tako daleko za nama da sam ih mogao

doseći medvjedarkom, ali nisam opetušom. Uto se poglavica

poĉe micati. Morali smo stati da ga svežemo, pa smo zato i

sjahali. Svezali smo mu ruke na ledima pri ĉemu se posve

osvijestio. Ugledao je svoje ljude gdje dolaze i htio se oprijeti

da nam oduzme dragocjeno vrijeme. Taj mu pokušaj nije uspio,

jer smo ga već zgrabili ĉvrsto i bez ikakve nježnosti

— Posjednite ga uspravno na konja i svežite ga -ondje!

— Zašto na konja? — upita Perkins.

— Jer će njegovi ratnici jasno vidjeti kako divan cilj pruža za

moju pušku, ĉim se makne, ubit ću ga!

116

To-k«i-Ĉun je morao uvidjeti da je moja prijetnja ozbiljna, jer

se pokorio. Njegov nas je otpor ipak toliko zadržao da su nam

se Komanĉi dosta približili.

— Dolaze, dolaze! Odmah će biti ovdje! — jauknu

Perkins.

— Naprotiv, odmah će se zaustaviti — odgovorih. - Ja ću ih

zamoliti za to.

Rekavši to podigao sam medvjedarku i ispalio obje cijevi. Dva

konja padoše, a njihovi jahaĉi s njima. Pucao sam, dakako, na

konje. Ostali Indijanci su medutim jahali dalje. Tada sam

158

upravio u njih opetušu, te sam sa šest brzih uzastopnih hitaca

oborio isto toliko konja. Sad su se zaustavili i pozdravili nas

bijesnim urlikom. Iskoristio sam to vrijeme da ponovo na- ,

punim puške i pri tome prijeteći rekao To-kei-Ĉunu:

— Pogledaj na sunce kako je već nisko! Ĉim dodirne obzorje, ja

ću te ustrijeliti- ako mi dotle ne izruĉiš zarobljene blijedokošce.

Old Šeterhend se nikad ne zaklinje, ali je njegova rijeĉ kao i

zakletva. Nemoj dulje raĉunati na moju obzirnost; njojzi je kraj.

On mi se nadmoćno naceri s konja i odgovori mi:

— Old Šeterhend me neće ustrijeliti!

— Misliš li? A koje bi razloge mogao imati da to uĉinim?

— Dva razloga. - Navedi ih!

— Old Šeterhend nikad ne prolijeva krv, osim u borbi. A u

borbi je prolijeva samo ako mu se radi o životu, pa ne može

drukĉije postupiti.

— Upravo u takvom položaju nalazim se i sada.

— Nije taĉno.

— Ipak, jeste! Ne nalazim li se nasuprot tvojim ljudima? Ne

žele li me oni napasti? Zar to nije borba? Oni žele pucati u

mene. Ne radi li se tu o mom životu?

— Oni te žele samo uhvatiti.

— To je izgovor. Kad bi im uspjelo da me uhvate, morao bih

umrijeti na muĉeniĉkom stupu. Prema tome se zaista radi o mom

životu, A drugi razlog?

— Tvoja ti mudrost zabranjuje da to uĉiniš. Ja sam talac u

tvbjim rukama, kojeg ti ne smiješ uništiti. Ti želiš spasiti

159

bijelokošce, a to možeš sarno tako da ja ostanem u tvojoj

vlasti. Ja se dakle smijem tvojoj prijetnji!

117Rekavši to, on mi se opet pobjedonosno naceri, ali i ja sam

mu se nasmijao u lice i odgovorio mu:

— To-kei-Ĉun smatra sebe vrlo mudrim i uvjeren je da je

svojom lukavošću nadvladao Old Shatterhan-da, ali ono što

ti smatraš lukavošću, nije lukavost već samo kratkovidost. Da,

ja te smatram taocem kojega želim zamijeniti za blijedokošce.

Zatražio sam od tebe da uradiš tu zamjenu. Ti to odbijaš, jer

misliš da neću ispuniti svoju prijetnju, da ću te u protivnom

sluĉaju ustrijeliti. Time obaraš svoje vlastite razloge. Sloboda

za slobodu, život za život! Predaš li mi zarobljenike, pustit ću te

na slobodu. Ako mi ih ne predaš, znaĉi da želiš njihovu smrt,

pa onda ni ja nemani više razloga" da te štedim, nego ću te

ustrijeliti.

— Onda će i blijedokošci umrijeti!

— Oni će i onako poginuti, jer ih ti ne želiš izruĉiti.

— Moji bi ih ljudi odmah ustrijelili.

— A ti bi poginuo prije od njih! Bolje je da bijdu odmah

ustrijeljeni nego da polako umru na muĉeniĉkom stupu.

— Moji bi ljudi napali i vas ovdje i poubijali vas.

— Pshaw! Eno ih ondje. Zar nas se usuduju napasti?

— Oni će to uĉiniti ako me pogodi tvoje tane.

— Ne Vjeruj u to! Oni će kao obiĉno nemoćno za-urlati od

bijesa, ali će se bojati Old Šeterhendovih ĉarobnih pušaka.

Ja držim rijeĉ. Ĉim sunce zapadne, ti ćeš umrijeti ako

blijedokošci ne budu pušteni na slobodu. Nemoj dakle

160

pregovarati, već iskoristi vrijeme koje uzalud prolazi. Sunce

treba da se spusti još samo za dva dlana, pa će i sunce tvojega

života zauvijek zaci.

Uto se umiješa Džafar, odluĉno naglasivši svoje rijeĉi:

— Nemojte se toliko muĉiti s tim crvenim lopovom, ser! Mi se

ne bojimo njegovih bandita. JCad prode rok što ste mu ga

dali, dobit će tane, pa ćemo vidjeti hoće li se ti ljudi usuditi da

nas napadnu. Kažem vam da jedva ĉekam da sunce dodirne

obzorje. Ne budete li vi pucali, pucat ću ja. Kunem vam se! Taj

lopov nije

118

zavrijedio da ga štedimo! Ovakve ljude treba izbrisati sa zemlje

da ne bi ubuduće i dalje pravio štete.

— Jesi li ĉuo? — opomenuh poglavicu. — Mi mislimo ozbiljno,

pa se brzo predomisli.

U njemu ne bi bilo ni truna razbora da sad nije uvidio kako oba

aduta što ih je izigrao protiv mene .za nas ništa ne vrijede. Ipak

je ustrajao do posljednjega ĉasa, mraĉno gledajući preda se i-

ne rekavši ni rijeĉi, sve dok sunce najdulje za minutu nije imalo

dodirnuti obzorje. Sad Džafar podigne pušku i reĉe:

— Vrijeme je, mister Šeterhend! Tko će pucati? Ja ili vi?

— Obojica — odgovorih.

— Ne, sva trojica — upadne Perkins. — Ne možete samo vas

dvojica uživati tu prednost da oslobodite ĉovjeĉanstvo toga

nitkova. Dajte znak, ser!

Uperio je svoju pušku u poglavicu, a i ja podigoh opetušu,

pogledah prema suncu i rekoh:

161

— Dobro, sporazuman sam. Neka dakle dobije tri zrna

umjesto jednoga. Nišanite mu u glavu. Neka ga smrt pogodi u

njegov traljavi mozak. Zatim ćemo mu . skinuti skalp i uzeti

medicinu, pa ćemo jedno i drugo baciti prerijskim vukovima da

se njegova duša ne uzmogne pojaviti u vjeĉnim lovnim

poljanama.

Kad je To-kei-Ĉun opazio da cijevi triju pušaka gledaju u

njegovo Ĉelo, presta se opirati i viknu:

— Ne pucajte! Spreman sam da uĉinim, to što želite! ...

'

— Bez ikakve prevare?

— Možeš mi vjerovati!

— Dovikni svojim ratnicima da odvežu zaroblje- . nike i da ih

pošalju k nama! — zatražih. — Prije toga im moraju dati sve što

su im oduzeli. Akc uzmanjka

i najsitniji predmet, dobit ćeš one kugle što smo ti ih namijenili.

— Neka sve dobiju natrag. Onda ćeš i ti mene osloboditi?

— Da, pustit ću te na slobodu kad blijedokošci stignu ovamo

sa svim onim što im pripada. To ćemo potvrditi lulom mira.

— Dozvat ću dakle jednog od svojih ratnika i za-Povijediti mu

što da uĉine.

119— Uĉini to! To je bolje nego da svoje zapovijedi daješ iz

daljine.

On doviknu svojim ljudima jedno ime, zapovijedi tom ĉovjeku

da dode k nama, uvjeravajući ga da mu se ništa neće dogoditi.

Pozvani ratnik je poslušao njegov poziv pa je, iako polagano i

162

nepovjerljivo, dojahao bliže. Kad je oklijevajući zastao malo

podalje, ja ga pozvah:

— Dodi bliže! Nećemo s tobom postupati kao s neprijateljem.

— Nije li to kakva tvoja lukavština? — oprezno upita.

— Nije! Zadajem ti rijeĉ. Old Šeterhend još nikad nije

prekršio rijeĉ.

Tek je sad pojahao tik do nas, a To-kei-Ĉun mu reĉe što da

uĉine. Ratnik je oĉito bio razoĉaran, ali se nije usprotivio ni

jednom rijeĉi, već je odjahao natrag. Gledali snio za njim

napeto oĉekujući kako će se njegova vijest dojmiti ostalih

Indijanaca.

Oni se okupiše u krugu oko njega. Uskoro se poĉeše nemirno

pomicati, ali nismo mogli ništa ĉuti. Oni su uvidjeli da moraju

poslušati, pa su se šutke pokorili onome što nisu mogli izbjeći.

Nakon kratkog vremena otvori se njihov krug te ugledasmo'

zarobljenike na njihovim konjima. Imali su svoje puške i brzo su

dojahali do nas. Sa sobom su vodili i Perkinsova konja. Ni

jedan Indijanac nije pošao za njima. \.

Oba Snafla jahala su na svojim mazgama na ĉelu. Prije nego

što su stigli do nas, dovikne mi Jim:

— Sretan sam da sam opet kod vas, mister Šeterhend!

Kažem vam da je to za nas najveći užitak. Ako vam to ikada u

životu zaboravimo, neka nas po-ždere prvi medvjed kojega

sretnemo. Zar ne, stari Time?

— Yes! Smrt se ovaj puta prokleto blizu izvijala kraj nas.

Kako smo uostalom mogli biti tako glupi!

163

— Nemojte se zbog toga ljutiti, mister Tim — na-smejah se — i

nemojte govoriti o zahvalnosti. I ja sam se već više puta protiv

svoje volje tako oskliznuo. Uostalom, jeste li dobili natrag

svoju imovinu?

— Jesmo.

— Sve? Komu nešto nedostaje, neka se javi. 120

Pokazalo se da su crvenokose! zadržali samo neke sitnice,

predmete kojih smo se lako mogli odreći. Odrekao sam se

dakle daljnjih zahtjeva koji bi samo zamrsili stvar i doveli do

gubitka vremena, jer se već poĉelo mraĉiti. Naredio sam da

poglavici skinu spone, tako da je mogao slobodno sjahati s

konja. Jim SnuEfle htio se tome usprotiviti, ali mu ja dobacih

tonom koji ' nipošto nije bio prijazan:

— Ovdje vi nemate ništa zapovijedati, mister Snuf-fle, već

imate mirno slušati ono što ja odredim!'

— Ali zamislite samo, ser, kakvu to pogrešku ĉinite! — odvrati.

— Taj je nitkov zaslužio smrt, a ipak se ĉini 4a ga vi kanite

pustiti na slobodu. To mora da je za njega najveći užitak!

— Nemojte se vi zasad brinuti za njegove užitke. Vi mi

predbacujete da griješim. A što ste vi uĉinili?

— Zar ja? A što?

— Kad se ono vaš brat tako lijepo odsklizao u logor

crvenokožaca!

— Htio sam ga izbaviti. Zar je to možda bila pogreška?

— A što je drugo bilo?

— To je bila moja dužnost, a ne pogreška. Pa valjda neću

svoga brata napustiti u nevolji!

164

— To niste ni trebali uĉiniti, -odnosno bar ja ne bih pomislio

da ćete to uĉiniti. Ali zar je bilo baš potrebno da tako

bezglavo jurnete za njim i da dopustite crvenokošcima da i vas

uhvate?

— Hm! Nešto me je nagnalo onamo. Nisam se mogao

obuzdati. Morao sam k svom starom Timu. Onda su me ti

klipani sa svih strana napali i zgrabili me za noge i ruke.

Branio sam se doduše što god sam bolje mogao, ali se

nisam uspio osloboditi. Dobio sam ĉestite udarce, zaista

snažne udarce, a onda su me svezali. Još i sad me sve boli!

— Budite sretni da ste dobili samo udarce! Uostalom, vi ste ih

i zaslužili. Nemojte mi dakle sad govoriti o pogrešci koju ĉinim.

Ja oslobadam poglavicu, jer ste i vi dobili svoju slobodu. Ili zar

mislite da bih ga morao zaklati?

— Zaklati? To mi ne pada na pamet! Nikad nisam bio koljaĉ,

no on je zaslužio tane. To je sigurno. No,

121što se mene tiĉe, radite što god hoćete. Nemam_ ništa

protiv toga da ga dadete odvesti kući i u sveĉanoj koĉiji.

Njegov je brat bio tako pametan da ne rekne ništa. Ostali

oslobodeni ljudi htjeli su da svoju sudbinu ispripovijedaju

Džafaru i Perkinsu, ali ja sam ih upozorio da to odgode za

kasnije i pozvao poglavicu da sjedne. On me posluša, a ja

sjedoh k njemu i napunih svoju mirovnu lulu. Ponovismo uvjete

koje sam postavio, a ja sam posebno naglasio da se on

ubuduće mora kaniti svakih neprijateljstava protiv nas. Zatim

sam povukao onih poznatih šest dimova iz lule, otpuhnuo dim

na sve ĉetiri strane svijeta, pa prema nebu i prema zemlji, i

165

pozvao poglavicu da to ponovi. Udo-.voljio je mom zahtjevu,

vratio mi lulu, ustao i upitao me:

— Mi smo dakle popušili kalumet. Jesam li sad slobodan?

— Jesi — kimnuh. — Možeš se vratiti svojim ratnicima.

To-kei-Ĉun se udalji nekoliko koraka, a zatim zastane, okrene

konja k meni i reĉe:

— Old Šeterhend je najlukaviji od svih blijedo-kožaca. On

poznaje obiĉaje crvenih muževa gotovo isto tako dobro kao i

oni sami, ali nešto ipak još ne zna.

— Sto to? — upitah ga.

— Neka o tome razmisli i neka ne traži da ga ja pouĉavam.

Rekavši to, odjaši u galopu.

— Jeste li to ĉuli, ser? — upita Jim. — To je zvu-ĉilo upravo

kao prijetnja. Pošaljite odmah za njim jedno tane!

— Ne pada mi ni na kraj pameti! Poklonio sam mu život i

slobodu, pa držim svoju rijeĉ.

— Ali hoće li on održati svoju?

— To je njegova stvar. Ja ne marim za to. Sad moramo u

prvom redu gledati da što brže odemo odavde. Uzjašite na

konje!

— Kamo ćemo poći?

— Najprije ćemo se izmaći Indijancima s oĉiju. Indijanci su

poglavicu doĉekali jednakom šutnjom

kojom su i maloĉas primili njegovu zapovijed, ali ni-

122

jedan od njih nije pokušao da pode za nama kad su sad vidjeli

da odlazimo. Ubrzo smo im se izgubili s

166

vida.

Krenuo sam prema zapadu, jer me je na to prisiljavao oblik

krajine i nastavio sam tim smjerom sve dok se nije posve

smraĉilo tako da nas Komanĉi nisu više mogli vidjeti ako su

ipak pošli za nama. Zatim sam zaustavio konja i rekao:

— Sad se najprije moramo sporazumjeti kamo da krenemo.

Mister Džafar, vi ste htjeli gore u New-Me-xico. Jeste li imali

u vidu neki odredeni put?

— Jesmo — odgovori Perkins umjesto Džafara. — Htjeli smo s

Beaver-Creeka u Hazelstraits, ako ih poznajete, ser.

— Poznajem ih, već sam nekoliko puta bio ondje.

— Well! Mi se sad medutim više ne nalazimo na Beaver-

Creeku, već na Makik-Natunu, pa nam nije lako da se

snademo, pogotovo noću.

— Sto se toga tiĉe, ne morate se ništa brinuti. Ja ću vas voditi

sve dok se sami ne snadete.

Sad Džafar potjera konja k meni i upita:

— Dok se sami ne snademo, ser? A ne dalje?

— Ne! Ja moram prema jugu, pa ako poznajete put, više me

ne trebate.

— Možda se možemo odreći vašeg poznavanja terena, ali

nikako se ne možemo odreći vas samoga. Sje- • tite se kakvim

smo opasnostima upravo izbjegli i kakve nas još oĉekuju!

— Vama je bilo dobro poznato, mister Džafar, da ovdje ima

opasnosti, pa ste se dobro i pripremili. Uz vas se nalaze tri

vodiĉa i dva sluge, a uraĉunate li k tome i oba Snafla, onda ste

osmorica muškaraca koji se baš ne moraju tako brzo bojati. Ja

167

sam posve sam došao s planina Gros-Ventre gotovo

neprekidno kroz Podruĉje neprijateljskih Indijanaca, pa se.

nisam bojao.

— Da, zato ste to vi! Ne biste li mogli ostati uz nas bar dotle

dok ne budemo sigurni pred Koman-cima?

— Hm, zato zapravo nemam vremena.

— Ja vas ipak molim da to uĉinite. Ja sam vam stranac i zbog

mene ne biste prinijeli takvu žrtvu, ali

123uĉinite to za volju svog Hadži Halefa Omara, ĉiji sam gost

bio!

— Yes, uĉinite to, ser — umiješa se Tim Snafl koji je inaĉe

malo govorio. — Mogu vam dokazati da vas nužno trebamo.

— Tako? Onda mi dokažite, stari Time!

— To je lako. Uzmite ovih šestoro džentlmena: toga stranca,

njegova dva sluge i tri vodiĉa. Nisu li oni pali crvenokošcima u

ruke?

— Jeste, tako je.

— Onda 'dakle priznajete da im je pomoć dobro došla?

— Ta oni imaju vas!

— Nas? Pshaw! Oba Snafla! Istina je, mi smo sve dosad bili

uvjereni da smo zaista vanredni momci, ali to sad više ne

možemo tvrditi. Kao pravi djeĉaci smo lijepo naokolo spuzli

Komanĉima u ruke. Jesmo li dakle nas dvije stare budale pravi

pomagaĉi ove gospode? Da -nema vas, svi bismo bili već sutra

muĉeni na smrt. To je dokaz da vas i dalje trebamo. Imam li

pravo ili nemam?

168

— Ali dragi Time, što ti pada na um? — zaĉudeno viknu Jim. —

Ja te ne prepoznajem. U cijelom svom životu još nikada nisi

izgovorio redom toliko rijeĉi.

— Well! Nije mi to lako ni bilo. Radije bih s gri-zlijem spavao u

njegovom duplju nego da držim govor, ali sam smatrao da je

to ovdje potrebno. Što mislite vi o tome, mister Šeterhend?

Džafar ponovi svoju molbu, a ostali joj se pridru-žiše, pa tako

ja na kraju pristadoh.

— No, dobro, neka bude po vašem. Otpratit ću vas -do

granice Novoga Meksika ali samo pod jednim uvjetom.

— Pod kojim? — upita Jim.

— Da se po mogućnosti ravnate prema meni i da ne

poduzimate ništa a da me prije toga ne pitate.

Jim je oklijevao da 11 da pristane na taj neprikriveni zahtjev.

Bio je uvjeren da je valjani Zapadnjak pa da mu krnji ĉast ako*

se odrekne samostalnosti. Ali se zato njegov brat odmah

oglasi:

124

— To se samo po sebi razumije! Ako se Old Šeterhend

nalazi uz nas, onda moramo svoju volju podrediti njegovoj.

Džafar je bio rado sporazuman, a oba sluge nisu imala rijeĉi.

Perkins je znao koliko je pogrešio, pa se nije usprotivio. Oba

ostala vodiĉa bili su skromni ljudi koji su se radovali da su se

riješili svake odgovornosti. I oni su rado pristali, pa je tako Jim

naposljetku bio prisiljen da kaže:

— Nemam ništa protiv toga, ali se nadam da ćete i mene pitati

za savjet bude li se radilo o> neĉem važnom!

169

— To niste trebali ni zatražiti od mene. Ja nipošto ne

namjeravam gospodariti ovdje nad vama poput nekog

apsolutnog vladara, a pogotovu ne kao tiranin. Mi smo

jednaki. Nitko od nas ne stoji iznad ostalih, ali ipak mislim da je

bolje da u sluĉaju opasnosti ne djelujemo svaki po svojoj volji,

već ipak mora postojati jedan ĉovjek prema kojem se oni drugi

ravnaju. Predložio sam da to budem ja, ali priznajem

- da i svaki od vas ima pravo da predloži sebe. Hoćete li vi biti

voda, Jim?

— Ne, hvala vam, ser! Ne želim snositi nikakvu odgovornost.

Mislio sam samo da i ja imam usta pa da kadšto mogu reći

pokoju. Vi ste dakle uvjereni da ćete unatoĉ noći pronaći

pravi put?

— Jesam.

— A kako dugo ćemo jahati? Zar možda neprekidno sve do

ranoga jutra?

— Nećemo. Ne mogu od vas tražiti takav napor. Bili ste

svezani i sigurno niste mnogo spavali.

~ To je taĉno. Bar ja nisam sklopio ni oka, pa vam moram

priznati da noćas moram bar sat ili dva spavati.

— Spavat ćete i dulje. Odjahat ćemo samo tako daleko dok

uzmognemo pretpostaviti da ćemo sutra biti sigurni pred

Komanĉima.

— Ah! Vi im dakle ne vjerujete? Usprkos luli mira?

— Usprkos luli mira. One rijeĉi što mi ih je poglavica na kraju

dobacio zaista su imale biti prijetnja^

170

125— To sam mislio! Tvrdio je da još nešto ne znate. Kad

bih bar mogao odgonetnuti što je to Komanĉ mislio!

— Ja to ne moram odgoneta vati, jer to već znam. Pušili smo iz

mog kalumeta, a ne iz njegovog.

— Zar je u tome kakva razlika?

— Zapravo nije. Medu poštenim ljudima je svejedno da li

jedna ili druga strana dade kalumet iz kojega se puši. Ako pak

crvenokožac kani uĉiniti kakvu podlost, onda za obred ne daje

svoju lulu mira, već puši iz protivnikove. Tada se obiĉno

izgovara da ugovor vrijedi samo ako ga je on zapeĉatio svojini

vlastitim kalumetom. Izdaja koju već unaprijed namjerava

izvesti je onda prema njegovom mišljenju opravdana ili bar

djelomiĉno ispriĉana.

— Dakle, poglavica je tako mislio? Onda ste i vi zapravo

trebali misliti na to!

. — Mislio sam..

— Pa ipak ste uzeli vašu lulu a ne njegovu. Zašto?

— Zato jer sam s pravom pretpostavljao da on ne bi odmah

dao svoju, već bi se kojekako izgovarao. Pri tome bi dobio na

vremenu i poluĉio svoju namjeru.

— Kakvu namjeru?

— Da se smraĉi. Ne bismo više mogli promatrati njegove ljude,

pa bi nam se oni mogli približiti i napasti nas. Htio je dobiti u

vremenu. Da bih to sprijeĉio, radije nisam od njega ni zatražio

njegovu lulu.

— Zatb sad To-kei-Ĉun neće održati rijeĉ, već će poći za

nama!

171

— Vrlo vjerojatno, ali nas neće naći, jer mi jaše-mo sada tako

daleko da crvenokose! sutra ujutro neće više moći da razaberu

naš trag.

— Hm! Ja vas ne razumijem i ne pojmim. Ako se neki trag

razabire, onda se mora i vidjeti ma jahali kako daleko.

— Mister Snafl, zar vi zaista mislite da ste Zapadnjak?

r— Yes, ja sam Zapadnjak. Htio bih da vidim ĉovjeka koji mi to

neće povjerovati!

— Gotovo da ne bih u to povjerovao, jer ne shvaćate moje

rijeĉi.

126

— No, za ntene je zaista zagonetka kako-vi to kanite jašiti da

se vaš trag ne uzmogne vidjeti. Ako netko ugleda prvi dio toga

traga, onda će ugledati i ostali dio ma kako daleko vi od jahali!

'— Pa ipak nije tako. Sad je mrak, pa će Komanĉi moći za nama

»poći tek kad se sutra razdani. To je otprilike u šest sati. Sad

je sedam sati uveĉe. Budemo li jahali samo tri sata, i utaborili

se već oko deset sati, to će crvenokošci sutra u devet sati

ujutro stići do našeg logoirišta koje će vjerojatno moći priliĉno

jasno razabrati. Naprotiv, budemo li jahalf pet sati, to ćemo se

ulogoriti oko ponoći, a Indijanci će tek u jedanaest gati doći na

to mjesto, odnosno oni bi tek u to vrijeme stigli onamo bude li

se naš trag mogao razabrati. Tome uostalom neće biti tako,

jer trag koji bi se mogao možda održati odsada do devet sati

sutra ujutro, sigurno se već dva sata kasnije više neće moć% da

razabere. Sto dalje i dulje budemo dakle danas jahali, to ćemo

172

sigurniji moći biti da nas naši progonitelji ne mogu otkriti. Ne

uvidate li to?

— Hm! Sad mi to postaje jasnije nego prije. Ne misliš li i ti

tako, stari Time?

— Yes! — odgovori njegov brat koji je opet postao muĉaljiv.

— A sad dalje! — nastavih. — Poĉetak našega traga će

se vjerojatno sutra ujutro još .vidjeti, jer je ovdje tlo meko.

Tako ćemo Indijance zavesti u bludnju, namamivši ih na krivi

smjer. Hazelstraits, koji predstavlja naš naredni cilj nalazi se

zapadno odavde. Mi ćemo pak pojahati prema jugu i to sve

dotle dok ne nademo tvrdo tlo na kojemu ćemo zakrenuti

prema zapadu.

— Well! To je lukavo, ser! Komanĉi će poći za nama prema

jugu. Kad onda ,naš trag prestane, oni će dakako pomisliti da

smo i dalje nastavili prema jugu pa će i oni zadržati taj smjer.

Onda smo ih se riješili. Stanite na ĉelo i vodite nas kamo god

želite. Nije dobro da se dulje zadržavamo ovdje.

— Ne, moramo dalje. Indijanci su vidjeli da se udaljujemo

prema zapadu, pa je ipak moguće da su došli na pomisao da

nas bar neko Vrijeme prate u tom smjeru.

127

— Da, to moramo uzeti u obzir, premda nam oni ne mogu

nauditi, jer bismo ih već izdaleka ĉuli.

— Ĉuli bismo ih ako dodu na konjima. A što onda ako dodu

na mudru pomisao da nam se prišuijaju pješice?

— Zounds! Onda bi nas neopazice »mogli opkoliti

173

i poubijati. Moramo dalje! j

Preuzeo sam dakle svoju dužnost vodiĉa. Do ponoći smo

jahali prema jugu, a zatim zakrenusmo u pravom kutu prema

zapadu. Bio sam uvjeren da Indijanci, kad siftradan prije

podne oko jedanaest sati stignu na to mjesto, neće više vidjeti

naš trag pa neće ni opaziti da smo poput zeca u bijegu uĉinili

kuku. Zato smo jahali još jedan sat sve dok se jahaĉi nisu

toliko umorili da smo se morali zaustaviti. Ulogorili smo se.

Ljudi su Tjeć putem porazgovorili o svojoj posljednjoj

pustolovini, a ja nisam uĉestvovao u tom razgovoru. Bilo je

vjerojatno da će sad ubrzo zaspati. Ja sam samo prividno

odredio red stražarenja i preuzeo prva dva sata. Kad je to

vrijeme prošlo, nisam probudio narednoga stražara, već sam

ostao na svome mjestu sve dok je svanulo. Onda' sam ih

probudio, a oni su mi bili veoma zahvalni za tu malu žrtvu.

Džafar se bio obilno snabdio zalihom hrane koju je prenosio

tovarni konj, ali je i taj konj pao Koman-ĉima u ruke. Pojeli su

velik dio hrane, ali ne sve, pa su ostatak morali vratiti. Imali smo

dakle dovoljno jela i nismo trebali tratiti vrijeme na lov, već smo

naprotiv nakon kratkog doruĉka mogli odmah krenuti na put.

Sinoć sam sam jahao na ĉelu, ne uĉestvujući u razgovoru

ostalih. Nisam mogao slušati što govore jer je tama zahtijevala

moju punu pažnju. Morao sam pomno paziti na kraj kroz koji

smo prolazili, te na ono nekoliko zvijezda koje su se pokazivale

na nebu i koje su mi morale služiti kao putokaz. Zapravo nisam

ni trebao slušati ono što su pripovijedali jedan drugome jer

sam već znao kako se sve dogodilo. Ono što nisam sam vidio i

174

ĉuo to sam lako mogao pogoditi. Medutim jutros, kad je

Perkins jednom jahao uza me, iskoristio sam priliku da ga

upitam:

128

_ Vi ste dakle juĉer sigurno potpuno zaboravili na ono što sam

vas ja tako lijepo molio: da naime tobro ĉuvate poglavicu, i da

ne dopustite da vas zavaraju nikakvom lukavštmom.

_ Mislio sam da ćete mi to predbaciti, mister

Šeterhend: ,*.;.„

— Zar to možda niste zaslužili?

— Nisam!

— Onda ja to ne razumijem!

- Well! Sve ako sam i zaslužio predbacivanje, zašto onda

predbacujete samo meni, a ne i mister Džafaru?

— Jer je on stranac i ne poznaje Zapad, a vi ste njegov scout i

morali biste znati što morate raditi.

— To i ja znam, to posve sigurno znam, ali da se vama jednom

desi tako neobiĉan sluĉaj, ni vi ne biste znali što da radite.

— Ja bih to sigurno znao!

— Tako? A što bisite uĉinili?

— Ono što mi je rekao Old Šeterhend.

— Hm! Lako je vama danas govoriti! Sad kad vidite kako

palica pliva znate i kako je baĉena u vodu. Mi to naprotiv

nismo mogli vidjeti.

— Pshaw! Nalazili ste se na otvorenom polju, pa ste mogli

svakoga odbiti tanetom. Poglavica je bio ĉvrsto vezan i

siguran. Možete zamisliti kako sam se

175

' iznenadio kad sam na povratku tako neoĉekivano vidio što se

desilo. Poglavica je bio slobodan, a vi zarobljeni i vezani. Kome

j« to uspjelo? Nekolicini bijednih Komanĉa koje ste puškama

mogli lako ot-' puhnuti. Ĉak ni to nije bilo potrebno. Bilo bi

dovoljno da ste im samo pokazali puške, pa se ne bi usudili da

vam pridu na puškomet.

— Mi smo im doista pokazali puške!

— Pa su vas ipak iznenadili? Kako ste zapravo uspjeli izvesti

tako majstorsko djelo?

— Tome je kriv onaj glupi papir.

— Ah, to sam i mislio.

'— Crvenokose! su nas time zaveli u bludnju. Kad smo im

doviknuli da stanu, ne žele li dobiti kuglu, sjahali su na

puškomet s konja i jedan je od injih pokazao papir, uzdigavši

ga u ruci. Doviknuo nam je da 9 Lav krvne osvete 129

ste nam vi poslali taj „papir koji govori" i da nam ga on ima

izruĉiti.

— I vi ste to 'povjerovali?

— A zašto ne? Rekao je da je sve u redu, da se vi nalazite kod

zarobljenika koji će biti oslobodeni, ĉim mi dovedemo

poglavicu. Rekao je da ste to sve za nas napisali na papir.

Morali smo dakle proĉitati papir pa smo dopustili tim momcima

da nam pridu.

176

— Kolike li neopreznosti! Bilo bi dovoljno da je jedan donio

papir k vama. Ostalima ste morali svakako zabraniti da vam se

približe.

— Posve taĉno, ali tko na nešto takvo' misli kad ti nitkovi

pokazuju legitimaciju ispisanu crno na bijelom! Uzeo sam

papir, a kad sam ga htio proĉitati, oni me napadoše. Pri tome

su bili tako brzi da nismo imali vremena za obranu, i da smo bili

već ĉvrsto svezani prije nego što smo pravo shvatili kako -smo

zapali u tu kašu. Možete zamisliti da su odmah oslobodili

poglavicu. -

— To zaista mogu zamisliti, ali nikako ne mogu zamisliti da se

cijela ta stvar uopće mogla dogoditi! Uostalom, sad je sve

prošlo i pogreška je ispravljena. Nema više nikakva smisla da je

prežvakujemo. Ipak, ću dokle god sam s vama u društvu,

pripaziti da više nikom ne poklanjam povjerenje.

Perkins nešto promrmlja u bradu i udalji se. Ni ostali nisu imali

ĉišću savjest od njega. Svi su oni uĉinili pogreške, a kako su

mislili da ću o tome govoriti, držali su se što dalje od mene, tako

da sam ostao sam na ĉelu. Samo je Džafar nekoliko puta

dojahao k meni da mi proĉita kakvo osobito lijepo mjesto iz

svoga Hafiza, Ĉesto je posizao za svojom knjigon* pa bi pri

tome zaostajao, tako da sam ga nekoliko puta morao

opomenuti.

U podne smo konjima priuštili dva sata odmora, a uveĉer smo

se utaborili kraj nekog jezerca, jedinoga u tom kraju. Iako sami

nismo mogli piti tu vodu, dopustili smo bar konjima da piju.

177

Toga sam dana stražu razdijelio tako da mene nije ništa

dopalo, i da sam cijelu noć mogao spavati. Zaista sam nužno

trebao san. Juĉer sam bio isto tako izmoren kao i svi ostali, pa

sam danas mogao od njih

130

zatražiti taj obzir, pogotovu što su oni cijeloga dana prepustili

meni svu skrb za put i za sigurnost na putu.

Zapravo bismo već veĉeras morali stići do Hazel-straitsa, ali

okolnost da smo najprije pet sati jahali prema jugu imala je kao

posljedicu toliki gubitak vremena da smo tek sutradan oko

podne mogli stići u spomenuto podruĉje.

Kad smo uveĉe podigli logor, bila je već tolika tama da nisam

mogao pretražiti njegovu okolinu. Ne bih mogao razabrati ni

tragove, u tlu, no ipak sam obišao oko grmlja koje je stajalo uz

vodu i uvjerio se da smo sami u tom kraju.

Narednoga smo se jutra najprije najeli. Naši su konji noću

pasli u okolini, a brstili su i grmlje. Moj je konj još i sad bio

zabavljen time da trga lišće i mlade izdanke. Pošao sam k njemu

da ga osedlam i da mu pritegnem remenje. Dok sam se bavio

time, pogled mi zape na grm koji je konj brstio, pa odmah

opazih da su neposredno ispred nas morali ovdje biti ljudi i

konji. Pošao sam od grma do grma i uvidio da je moje

naslućivanje bilo taĉno. Zatim sam stao tražiti tragove na

zemlji. Moji su pratioci to opazili, pa me Jim Snafl upita:

— Jeste li nešto izgubili, ser? Pomoći ćemo vam da, to

potražite.

— Nisam izgubio ništa — odgovorih — ali ipak nešto tražim.

178

- Sto to?

— Tragove.

— Ĉije tragove?

— Tragove konjanika koji su sinoć prije nas bili ovdje.

— Konjanici? Ovdje? Kako dolazite na tu pomisao?

— Pogledajte odgrizene granĉice na grmlju!

— Njih su obrstili naši konji.

— Nisu sve. Pogledajte samo mjesta na kojima su granĉice

odgrizene i otrgnute pa ćete opaziti razliku.

Poslušao me je i rekao:

— Imate pravo, mister Šeterhend! Postoji razli-lla- Mjesta na

kojima su granĉice pregrizene su djelo-

n*

131miĉno svježa, a djelomiĉno starija. To se uostalom lako

dade objasniti. - Cime?

— Stara su mjesta ona gdje su naši konji odgrizali granĉice

juĉer, a nova ona gdje su to uĉinili jutros. Prema tome bi bilo

krivo da povjerujemo kako je netko prije nas bio ovdje!

— To nije krivo, već taĉno! Sad to već vrlo taĉno vidim.

Pogledajte ovu granĉicu! Ona dokazuje da nije pregzizena

sinoć, jer je lom već taman.

— Onda bi na tlu morali postojati tragovi stopala i kopita!

— Nesumnjivo su i postojali, ali ih sad više ne možemo

razabrati ispod tragova što smo ih naĉinili mi sami i naši konji.

Sve kad i ne bi bilo tako, ipak se ne mogu juĉerašnji tragovi

više vidjeti, osim ako se nalaze na mekoj obali vode. Potražimo

ih ondje!

179

Tek što smo sišli do vode kad se oni stanu glasno ĉuditi. Našli

smo tragove ljudi i konja. Ljudi su imali na nogama mokasine, a

konji nisu imali potkova.

-r Indijanci, to su bili Indijanci! — viknu Jim Snuf-fle. — Ne

misliš li i ti tako, stari Time?

— Yes — kimnu Tim, sagnuvši se da pomno promotri otiske.

— Ĉini se da ih je bilo mnogo! Sto kažete vi, mi-ster

Šeterhend?

— Da, nije ih bilo malo — odgovorio sam. — Šteta da smo

sinoć došli ovamo kad je već bilo odviše tamno a da se opaze tt

tragovi! Mogli smo ih prebrojiti.

. — Zar to više ne možemo?

— Teško!

— Mi ne možemo, ali možda možete vi!

— Ni ja ne mogu. Ipak držim da ih je bilo mnogo više od

trideset. Taĉnije se to nikako ne da odrediti.

— Tko bi to mogao biti?

— Samo Komanĉi jer se drugi Indijanci u tom kraju ne

pokazuju a pogotovu ne sada!

— Pa valjda to nije To-kei-Ĉun sa svojim ljudima?

— Hm! To bi bilo moguće, odnosno bilo bi moguće samo ako

nas nisu progonili, već ako su odmah, ĉim smo mi odjahali,

skoĉili na konje i cijelu noć jahali ravno u Hazelstraits.

132

_ Kakva bi posla imali tamo?

180

r- Da to se i ja pitam. To-kei-Ĉun je htio kod grobova

poglavica otplesati ratni ples i upitati za savjet medicinu. Nije

bilo ni govora o Hazelstraitsu.

- Onda to moraju biti neki drugi Komanĉi!

— Vjerojatno. Ah, sad sam došao na jednu zamisao. Možda je

on doznao kamo kanimo poći!

— Onda mora da mu je to rekao neko od nas! —• Svakako.

— Ali tko? Nitko nije bio tako glup da mu to oda!

— On, što se tiĉe gluposti, njih je već bilo dosta Bilo je tako

nevjerojatnih da se i ova dade zamisliti. Nisu li možda

zarobljenici u prisutnosti svojih crvenih ĉuvara razgovarali o

Hazelstraitsu?

— Ni rijeĉi! — odvrati jedan od zarobljenih vodiĉa. Drugi vodiĉ

to potvrdi, a i oba se sluge prikljuĉe njihovoj izjavi.

— Ni vi niste govorili, Jim i Tim?

— Nismo — izjavi Jim. — O tome uopće i nismo mogli govoriti,

jer smo za Hazelstraits doznali tek juĉer kad ste nas

oslobodili i kad se više nismo nalazili kod Komanĉa.

— Onda bi bilo još samo moguće da su mister Džafar i mister

Perkins juĉer govorili o tome kad sam ih ostavio same uz

poglavicu, dok sam ja odjahao k Indijancima.

Perkins odmah živo kliknu:

— Ta šta vi mislite o meni, ser? Neću valjda biti tako lud da tim

crvenim davolima odam naš put?

— Dakle, ni to nije. Onda imamo posla s nekom drugom ĉetom

Komanĉa.

— To je sigurno — pridruži mi se Jim. — To mogu dokazati.

181

— Dokazati, a ĉime? — upitah.

— Zar ne, sad me to pitate! — veselo se nasmije. — O, Jim

Snafl je takoder nauĉio da oštro razmišlja! Da je to bio To-

kei-Ĉun sa svojom ĉetom, onda bismo se mi već putem morali

namjeriti na njegov trag Jer bi on došao upravo odande

odakle smo i mi došli.

— I vi to nazivate oštrim razmišljanjem?

— Nazivam.

133— To uopće nije razmišljanje, a pogotovu nije oštro

razmišljanje.

- Oho!

— Da, da, mister Snafl! Vi zaboravljate da smo mi najprije pet

sati jahali prema jugu, pa on uopće nije mogao naići na naš trag

ako nije izravno i u ravnoj crti ujahao u njega.

— Ah, to je zaista istina! •

— Osim toga biste se morali prenijeti u misli crvenoga

poglavice. Pretpostavimo da je doznao kako mi kanimo u

Hazelstraits. U tom sluĉaju ne bi nipošto pošao za nama, već

bi pojahao ispred nas da nas doĉeka i da nas potpuno

iznenadi, da nas zateĉe. To nipošto ne bi smio uĉiniti u ravnom

pravcu, jer bi morao pretpostaviti da ćemo i mi doći u ravnom

pravcu, pa bismo već rano ujutro otkrili njegov trag i pogodili

što namjerava. On bi naprotiv morao poći zaobilaznim

putem, a to bi mogao i uĉiniti, jer je imao cijelu jednu noć

prednosti. Jeste li razumjeli?

— Jesam!

182

— Eto vidite kako stoji stvar s vašim oštrim razmišljanjem. Ne

možemo otkriti odakle su došli ti crvenokošci koji su bili

ovdje, jer se tragovi više ne daju ĉitati. Preostaje nam jedino

da doznamo kamo su odjahali, a i to će biti teško, pa ĉak i

nemoguće.

Obišao sam u Velikom krugu cijelo to mjesto, ali uzalud. Na

tlu se više nije pokazivao ni najneznatniji otisak. Ipak nismo

imali razloga da se odviše zabri-njujemo, osim zbog toga što su

Indijanci uopće bili ovdje. Stigli su iz nekoga nepoznatog

smjera, pa su ' se opet udaljili nekim nepoznatim smjerom.

Nismo imali nikakvog razloga da povjerujemo kako su odjahali

baš u Hazelstraits. Ipak je sad trebalo putem dobro pripaziti.

To je bilo sve što smo mogli uĉiniti.

Odjahali smo dakle s logorišta i stigli na ravnicu koja se od

sjevera prema jugu uzdizala poput široke ploĉe. Poznavao sam

je jer sam već više puta prošao njome. Znao sam da ta ravnica

vodi do Hazelstraitsa, nazvanog tako po lješnjaku kojega je

ondje bilo -vseoma mnogo. Grmlje je bilo tako visoko da se

izmedu njega i ispod njega mogla sakriti i velika ĉeta konjanika.

134

Puteni sam morao nekoliko puta opomenuti Dža-fara da se

požuri. Taj perzijski esteta uvijek je više pažnje posvećivao

svom pjesniku nego kraju kojim smo jahali.

5. Nove zapreke

Jahali smo sve do podne, ne naišavši ni na kakav trag koji bi

nam pokazivao da su tu juĉer ili danas prolazili ljudi. To je moje

183

pratioce uljuljalo u sigurnost, ali mene nije. Muĉila me je naime

odredena sumnja.

Kad sam upitao jesu li možda razgovarali o Ha-zelstraitsu,

Perkins je i odviše živo odgovorio, dok je Džafar ostao nijem.

To mi je udarilo u oĉi. Ako su o tome govorili, onda je To-kei-

Ĉun požurio ispred nas da.nas neoĉekivano doĉeka, Poznavao

sam mjesto koje je u tu svrhu bilo najprikladnije, pa sam odluĉio

da ću se sam odšuljati naprijed da ga pretražim. Prve smo

Iješnjakove grmove ugledali sat prije nego što smo stigli do

njih.

Lješnjakovi grmovi pojavili -su se najprije pojedinaĉno, zatim su

se stali povezivati u manje, a kasnije i u veće skupine, sve dok

na kraju nisu saĉinjavali neprekinutu cjelinu koju su s obje

strane nadvisivali samo bokovi brda okružujući dolinu. Na dnu

doline tekao je potok. Ovdje su još od slavnoga vremena

bizona postojale ugažene bizonske staze koje su omogućivale

konjaniku da prodre kroz Iješnjakovu guštaru. Ako se To-kei-

Ĉun nalazio ovdje, onda je sigurno upravo u tom prolazu

vrebao na nas. Ne sluteći ništa mogli smo zaci usred Indijanaca

sakrivenih za grmljem, pa su nas oni mogli u tili ĉas strgnuti s

konja i svladati nas, ako im ne bi bilo milije da nas jednostavno

ustrijele na konjima što je bilo mnogo lakše. Ĉim smo se približili

prvom grmlju, udvostruĉio sam opreznost. Zbog toga se više

nisam mogao brinuti za ono što se zbivalo iza mene. Upozorivši

svoje pratioce, morao sam sad prepustiti njima samima da se

ĉuvaju.

184

Jahali smo tiho. Tlo je bilo meko, tako da su se koraci naših

konja jedva ĉuli, pa bi samo kadšto za-

135šumio ili zašuškao grm, o koji bi se netko od nas okrznuo.

Napeo sam i oĉi i uši, pa sam zato odjednom, ĉuo nešto što bi

inaĉe sigurno izbjeglo mojoj pažnji. Možda je to bio kakav

prirodni zvuk, ali se meni uĉinio ljudskim glasom koji je, prigušen

uslijed udaljenosti grmova, nešto viknuo.

i — Pst, tiho, ja nešto ĉujem! — zapovijedao sam, zaustavivši

konja.

Sad je opet odjeknulo, jasnije i iza nas:

— Farvad... Faryad...

To je bio zov u pomoć izgovoren perzijskim jezikom. Poznato je

da se ĉovjek, pa ĉak u stranoj zemlji, i onda ako potpuno vlada

tamošnjim jezikom, u trenutku iznenadenja, prepasti i

opasnosti većinom javlja materinjim jezikom.

— Gdje je mister Džafar? — upitah, jer ga nisam vidio.

— Nema ga — opet je zaostao — odgovoriše ostali, a Perkins

koji je jahao posljednji, doda: — Mislio sam da je tik iza mene.

— Taj neoprezni ĉovjek! Nalazi se u opasnosti, jer je pozvao u

pomoć. Moram se vratiti da mu pomognem.

— A mi? — upita Jim Snafl. — Zar ,da ostanemo ovdje i

poĉekamo?

— Ne. Ne znamo gdje se crvenokošci nalaze. Mogu biti i u

blizini. Dodite sa mnom.

Pojahali smo najvećom brzinom koju nam je grmlje dopuštalo,

ali smo ipak došli prekasno. Kad smo stigli onamo, gdje je

185

grmlje bilo još rijetko, opazih da je na našem tragu zemlja sva

prekopana konjskim kopitima.

— Džafar je stigao dovde i tu je došlo do borbe — rekoh.

— Zounds! — viknu Jim Snafl. — Zar su ga napali?

— Jesu, jer je zvao u pomoć.

— Crvenokošci?

— Dakako* Cudntoi pitanje! A tko bi ga drugi napao?

- Koliko ih je bilo?

— Mora da ih je bilo nekoliko.

136

_ Sigurno da ih je bilo nekoliko, jer od jednoga bi se mogao

obraniti. Potražimo tragove!

— Kako" vidite, ja to već ĉinim. Pogledajte, odavde jedan trag

vodi na desno u grmlje. To su tragovi jednoga konja i trojice

ljudi, obuvenih u mokasine.

— Dakle su ga napala trojica. Jasno je da su ga

svladali.

— Oni su ovdje stajali kao stražari-da paze kad ćemo mi doći.

Nas nisu smjeli napasti, jer nas je bilo više nego njih, ali kad su

opazili da je on zaostao ^ daleko iza nas, odluĉili su da ga

uhvate.

— Ti nitkovi, ti lukavi nitkovi!

— To nije nipošto bilo lukavo smišljeno, jer su se time odali.

Sad je već gotovo posve sigurno da se radi o To-kei-Ĉunu i

njegovim ljudima. Svakako su dobili nalog da jave poglavici ĉim

nas ugledaju gdje dolazimo. Umjesto da to uĉine, oni su

odluĉili da uhvate neopreznoga ĉovjeka koji je zaostao.

186

— Sto ćemo uĉiniti, ser?

— Moramo osloboditi Džafara.

— Kako? Da otvoreno napadnemo crvenokošce?

— Da, ako ne bude drukĉije moguće. Možda ćemo sebi

pomoći i lukavštinom. Za oba sluĉaja moramo znati gdje se

Komanĉi nalaze.

— Onda nas nekolicina mora poći u potragu. Poći ćemo ja i

moj brat. Ne misliš i ti tako, stari Time?

— Yes — kimne ovaj.

— Ne, vi nećete poći! — rekoh. — Vi ste više puta

pokazali da se u vas ne mogu pouzdati. Poći ću sam.

— Well! Kako god hoćete, ali time nije reĉeno da nas uvijek

mora pratiti smola.

- Ovdje nema ni govora o smoli. Vi niste bili nesretni, već

neoprezni, brzopleti. U tome je stvar, mister Snafl. Ostat

ćete ovdje i nećete se odavde ni pomaći dok se ne vratim.

— A što ako se ne vratite? ,— Sigurno ću se vratiti.

— Indijanci bi vas mogli uhvatiti!

- Pshaw! Tko mene želi Uhvatiti, taj me mora iznenaditi, a to

ovdje nije moguće, jer znam da se

137neprijatelji nalaze ispred nas. Samo vi dobro pripazite da

ne napadnu vas. Naslućujem da će To-kei-Ĉun, kad dozna, kakvu su glupost uĉinili njegovi uhode, pretpostaviti da ćemo

mi opaziti da nema Džafara i da ćemo krenuti natrag. On će

znati da ćemo naći tragove napadaja, da će nas to opomenuti i

da ćemo se povući. Vjerojatno će poslati nekoliko ljudi da

dozna gdje se nalazimo. Ako ti uhode dodu ovamo, uhvatite ih,

187

ali nemojte pri tom podizati buke! _Moje su mi dvije puške sad

na smetnji, pa ih ostav-'ijam kod vas, a i svoga konja. Dobro

znate što sam vam povjerio!

Sve sam to rekao veoma brzo jer nisam smio gubiti vreme.

Možda sam mogao dostići ta tri Indijanca s Džafarom prije

nego što oni stignu u sakriveni lo>-gor Komanĉa. Uspije li mi

to, nisam nimalo sumnjao da će mi uspjeti da im opet oduzmem

njihova zaro^ bljenika. Predao sam dakle svojim pratiocima

puške i krenuo tragom koji je vodio u stranu u grmlje.

Ta su tri Indijanca bila sigurna da se nalazimo ispred njih.

Nisu dakle mogla ravnini putem poći do svojih suplemenika, jer

bi se njime namjerili na nas, već su bili prisiljeni da podu

zaobilaznim putem koji je svakako saĉinjavao luk. Budem li ih

pratio njihovim tragom, morat ću i ja poći tim zaobilaznim putem

pa ih sigurno neću uhvatiti. Zato sam odluĉio da prerežem luk

idući njegovom tetivom.

U prvi ĉas ostao sam na njihovom tragu da ustanovim koliki bi

mogao biti taj luk. Zatim, kad mi je to postalo jasno, skrenuo

sam s njihovih tragova i zašao ravno u grmlje. Pri tom sam se

morao kretati brže, a nisam smio ni dopustiti da me itko ĉuje.

To nije bilo lako.

-Prešavši otprilike pet stotina koraka, naišao sam ponovo na

trag koji se vraćao sa strane. Prerezao sam dakle luk i sad sam

se vrlo vjerojatno nalazio u blizini Komanĉa. U istom trenutku

kad sam opet- ugledao trag, zaĉuo sam pred sobom neki zvuk i

osluhnuo. Šum se udaljivao. Zar su ta tri crvenokošca s Dža-

farom prošla upravo ovuda?

188

Pošao sam za njima što sam tiše mogao. Već sam ubrzo morao

zastati, jer sam ĉuo glasove.

133

— Uf uf! — viknu netko. — Vi dolazite s ove

strane i... ,„..,.

Zašutio je, vjerojatno zbog zacudenja sto su izvidnici doveli sa

sobom jednoga bijelca. -Po glasu sam ĉuo da to govori

poglavica To-kei-Ĉun.

_ Da," dolazimo slijeva — odgovori jedan od te trojice _ i

dovodimo ti ovoga blijedokošca.

— U^ Pa to je onaj bijelac koji nam je nenadano tako

neshvatljivo pobjegao. Skinite ga s konja i sve-žite ga! Gdje

ste ga uhvatili?

— Iza Old Šeterhenda! ,

— Iza Old Šeterhenda? Kako da to shvatim?

— Vidjeli smo Old Šeterhenda gdje dolazi. Ostali bijelci bili

su kraj njega a jedini je taj zaostao. Poĉe-kali smo dok dode i

uhvatili ga!

— Uf! Gdje vam je bio mozak, gdje su vam bile misli! Držite li

da ću vas zbog toga još i pohvaliti? Pokvarili ste cio naš lijepi

plan! Nećemo više uhvatiti Old Šeterhenda!

— Držali smo da ćemo ga već naći ovdje kao zarobljenika, jer

bi već odavno morao biti tu.

— Vi ste postupili poput djeĉaka koji još nisu nauĉili da

razmisle. On uopće neće doći ovamo.

— Doći će, jer je projahao kraj nas idući ravno ovamo. Mora

da se zbog nekog razloga zaustavio, pa će ubrzo stići.

189

Neka To-kei-Ĉun zapovijedi da nitko ne govori, jer će nas

inaĉe blijedokošci ĉuti kad se približe.

— Uf! Vi dakle još ni sad ne uvidate da ste sve pokvarili! —

Ijutito viknu poglavica umjesto da ušuti. — Sto vas se ticao taj

blijedokožac! Ĉim ste izdaleka ugledali bijelca trebali ste

odmah doći ovamo da nam to javite. Oni su morali proći ovuda,

i mi bismo ih sve pohvatali, jer nisu ni slutili da se ovdje nalazi-

mo. Sad to znadu!

— Odakle bi to mogli doznati? — branio se iz-grdeni ratnik.

— Vi ste im odali! Opazili su da nema toga bi-Jelca, pa su ga

ĉekali. Kad nije došao, vratili su se i morali su otkriti razlog

njegovog izostanka. Došli su na mjesto gdje ste ga vi uhvatili.

Je li se branio?

139— Jeste, ali samo rukama. To mu uostalom nije ništa

koristilo.

— Uslijed te obrane nastali su tragovi koje će njegovi

drugovi pronaći.

— Trudili smo se da ne ostavimo jasne otiske!

— Pshaw! Sve da ih nitko drugi ne opazi, Old Šeterhend će

ih ipak vidjeti. Sad su opomenuti, pa ih više nećemo moći

uhvatiti. Zao vam je duh dao tu najgoru misao koja uopće

postoji! Što da sad radimo?

Neko vrijeme nisam ĉuo ništa jer je poglavica vjerojatno

razmišljao. Nalazio sam se tako blizu skro-višta crvenih da se

izmedu mene i njih moglo nalaziti svega nekoliko grmova. Da

sam samo minutu prije stigao ovamo, bio bih sreo putem svu

trojicu Indijanaca i mogao bih osloboditi Džafara!

190

Uto zaĉuh poglaviĉin glas:

— Pripazite da nitko ne dode. Old Šeterhend je opomenut.

Vjerojatno će nam umaći sa svojim ljudima, jer od svih lisica koje

se šuljaju po savani, on je najlukavija. Zato ćemo to ĉvršće

zadržati ovoga bijelca. Bar će on morati da umre u Makik-

Natunu kod grobova poglavica. Sad moramo najprije doznati

gdje se nalaze blijedokošci.

— Treba li da ih ja potražim? — upita jedan. — Neka mi

To*-kei-Ĉun dopusti.

— Ne, ja ću poći sam. Neka moja braća budu veoma

oprezna, i neka pomno pripaze dok ne budem ovdje. Old

Šeterhend će takoder izaslati uhode da nas potraže, a možda

će to i sam uĉiniti. Budemo li oprezni, past će nam u šake.

Dakle, ja sad idem.

Više ndsam ĉuo, jer nisam smio ni ĉaska ĉasiti. Morao sam

smjesta odavde.

Raĉunao sam ovako: poglavica nas želi potražiti, pa se sad

pitalo kojim će smjerom poći. On je pretpostavio da ću i ja poći

u potragu, pa mora da se pitao u kojem ću to smjeru uĉiniti.

Bilo je razumljivo da ću poći tragom koji su ostavili ona tri

Komanĉa s Dža-farom. Želi 11 me uhvatiti, morao se ravnati

po tom tragu. Posve sam sigurno mogao oĉekivati da će se po-

javiti upravo ondje gdje sam sad ležao. Htio sam ga uhvatiti, ali

to nisam mogao obaviti ovdje, jer je bilo preblizu njegovim

ratnicima pa bi mu oni pritekli u

140

191

nomoć ako bi viknuo. Zato sam se povukao toliko unatrag da

ga nisu mogli baš posve lako ĉuti dode li do b°r Ležao sam mirno i ĉekao. Prošlo je pet minuta, pa deset

minuta, ali poglavica nije dolazio. Zar je možda ipak pošao

kojim drugim smjerom? To se nije dalo ni zamisliti. Iskusni stari

ratnik morao je postupiti upravo onako kako sam to

preraĉunao. Možda se još nalazio medu svojim ljudima da im

izda daljnje zapovijedi. Poĉekao sam dakle još pet minuta, a

kad se To-kei-Ĉun još nije pokazivao, ja se zabrinuh. Ta on je

rekao: — Ja sad idem — pa nisam mogao pretpostaviti da se

zadržao još punih ĉetvrt sata. Zbog toga nisam ualje uzalud

ostao u zasjedi, već sam se požurio da se vratim svojim

drugovima u koje na žalost nisam gajio baš puno povjerenja.

Možda su opet uĉinili kakvu ne-promišljenost, odnosno možda

je to uĉinio bar jedan od njih!

Da, taĉno! Upravo je tako i bilo. Kad sam stigao k njima

opazih da nema Jima.

— Sto je to, mister Snafl? Vašeg brata nema ovdje? Gdje je?

- upitah Tima.

— Otišao je — odvrati on svojim kratkim naĉinom.

— To vidim. Ali kamo je otišao?

— Crvenokošcima. 2eli da vidi gdje su. ^Tko mu je to

naredio?

- Nitko.

— Da, nitko! Kakvi ste vi to ljudi! Radite jednu glupost za

drugom! Rekao sam vani da nitko ne smije otići. Morao je

svakako ostati ovdje!

192

— On će se Vratiti!

— To-bi bila sreća u koju ne mogu pravo vjerovati. ja sam sam

bio posve dovoljan da doznam što sam htio znati. Poglavica

Komanĉa pošao je u potragu za nama. Namjeri li se na vašeg

brata, dogodit će se nešto za što ovaj ne može preuzeti

odgovornost.

— Jim može preuzeti odgovornost.

- A za što?

— Da uhvati poglavicu.

— Ili ovaj njega, što je mnogo vjerojatnije. Da Je Jim ostao

ovdje, trebali bismo samo mirno poĉešati dok poglavica dode.

A onda bismo ga uhvatili.

141Ovako moram za vašim bratom. Možda je još moguće da

to... ' Prekinuo sam se,, jer

smo iz smjera u kojem su • se nalazili Indijanci ĉuli kako se krši

i šušti grmlje. ; Netko se približavao, glasno sopćući, a zatim

se poka- : za — Jim Snafl. Bio je veoma uzrujan, a iz desne

ruke tekla mu je krv. Ugledavši me, uzviknu:

— Tu ste dakle, ser! Oh, da ste bili sa mnom, sad bismo imali

poglavicu. Bio bi to najveći užitak.

— Ĉujte, za mene bi bio najveći užitak da vam raspalim jednu

iza uha, ali kako!

— Ne šalite se! Jim Snafl nije ĉovjek koji bi sebi dao tako

nešto zapisati iza uha.

— To ste svakako zaslužili!

— Oho! A ĉime?

— Time što ste otišli odavde bez mog dopuštenja!

193

— Ja ne trebam niĉije dopuštenje, mister Šeterhend! Ja

sam sam svoj gospodar!

— Ako tako mislite, onda izvolite i ostati sami. Mi ne trebamo

ĉlana družine koji postupa ovako na svoju ruku kao vi. Kako

ste uopće došli na pomisao da odete odavde?

— Htio sam vidjeti gdje se nalaze crvenokošcl.

— Ta to je bila moja stvar!

— Zapravo bi morala biti i moja!

— Tako? Jeste li poluĉili svoj cilj?

— Vrlo dobro!

— Jeste li dakle pronašli gdje je njihovo skrovište?

— To nisam.

— Dakle ste se uzalud potrudili!

— Nisam. Naprotiv, imao sam veliku sreću.

— A koju?

— Susreo sam poglavicu.

— Dakle ipak? To je kobno, veoma kobno!

— Nije, već je izvrsno, zaista izvrsno. Nesreća je bila samo u

tome što niste vi bili sa mnom. U tom sluĉaju bi nam on svakako

pao u ruke. Zarobili bismo ga, toga crvenoga lopova!

— Mnogo bismo ga lakše i sigurnije zarobili da ste ostali

ovdje! Gdje ste naišli na njega?

— Tri stotine koraka odavde.

- A kako?

142

194

— Tiho sam se šuljao kroz grmlje. I on se tiho šuljao kroz

grmlje. Nismo ĉuli- jedan drugoga i ugledali smo se dakle tako

iznenada da umalo što se nismo sudarili glavama.

— Dalje! Što ste uradili?

— Zgrabio sam ga.

— A on?

— On je zgrabio mene.

i— Zašto niste pozvali u pomoć?

— Nije mi ni palo na um! Ta neću valjda svojom vikom dozvati

crvenokošce!

— Onda je dakle on viknuo?

— Nije. Vjerojatno nije htio svojom vikom dozvati bijelce.

Rvali smo se tiho, posve tiho. Ja -sam htio njega, a on mene.

>— Ipak se ĉini da nijedan od vas nije uhvatio onoga drugoga!

— Well, tako je! Ipak je bolje da ja nemam njega nego da on

ima mene. Taj je klipan bio gladak poput slanine i neprekidno

mi je izmicao iz ruke. On je imao nož, a ja nisam imao

vremena da povuĉem svoju oštricu. Morao sam dakle dobro

pripaziti da me ne ubode.

— Pa ipak krvarite!

— To nije ništa opasno. Htio sam mu istrgnuti nož i pri tom

sam zahvatio oštricu umjesto drška. To je samo mala

zarezotina koja će ubrzo zacijeliti.

- Kako ste se onda razišli?

— Uzajamnim pristankom. Crvenokožac je uvidio da mi ne

može ništa nauditi, a i ja sam isto tako uvidio da je bolje da ga

pustim da pobjegne. Tako smo se otrgli jedan od drugoga.

195

On je skoĉio nadesno u grmlje, a ja sam skoĉio nalijevo u

grmlje i tako smo se riješili jedan drugoga, ne rekavši ni do vide-

nja. Kako rekoh, da ste vi bili prisutni, vjerojatno Dismo ga

uhvatili. Šteta, zaista šteta da nije bilo tako!

- Vjerojatno bi bilo tako da vi niste postupili Po svojoj glavi!

— Morao sam postupiti po njoj, kad nemam druge glave. Ne

misliš li i ti tako, stari Time?

•— No! — odgovori ovaj što Jim nikako nije oĉe-kavao.

143— Ne? Kako to? — upita Jim.

— Naša je glava mister Šeterhend. Morao si ostati ovdje!

— Ah! Zar se i ti hoćeš pobuniti protiv mene? r- fes! — Radije šuti i gledaj kako krvarim! Uzmi plat no iz bisaga i

povezi mi tu ogrebotinu! Ono što st dogodilo ne da se više

izbrisati, pa zašto da sad jadi-kujemo. Što mislite vi, mister

Šeterhend? Hoće li Indijanci ostati kod svoje namjere da nas

napadnu?

— Ne vjerujem.

— Onda okrenimo ražanj, pa napadnimo mi njih!

— Nas nekolicina? Njih ima vjerojatno sedamdeset!

— Što to smeta? Dokazano je da nas se oni boje.

— O tome se uopće ne radi.

— A o ĉemu se onda radi?

— O tome da ja ne bih htio prolijevati krv.

— Ipak ne možemo dopustiti da Džafar ostane u njihovoj

vlasti!

— To je jasno, ali to nipošto ne traži da se upustimo u borbu.

Ne sumnjam-u to da bismo pobijedili, ali pri tome ne samo da

196

bi poginulo mnogo crveno-kožaca već bi vjerojatno poginuli i

neki od nas ili bi bar bili ranjeni. Osim toga je najvažnije da bi

ta borba upravo za ĉovjeka kojega želimo osloboditi mogla

postati kobna.

- Kako to?

— Jer postoji opasnost da bi ga crvenokošci jednostavno

proboli, ĉim. bi izgubili nekoliko ljudi.

— Dakle radije opet lukavština? Vaš najmiliji naĉin!

— To još nije sigurno. Bojim se da lukavština ne bi djelovala,

jer sam se odviše ĉesto morao poslužiti njome. Tek što si

jednog oslobodio a već je drugi tako glup da im uleti u ruku.

Nastavite vi tako, onda ni dovijeka neće prestati

oslobodivanje zarobljenika!

— Well! Što se mene tiĉe, vi više nikada nećete doći u priliku

da me oslobodite. Mene sigurno neće uhvatiti.

— Pshaw! Ta maloĉas nije mnogo nedostajalo da vas_zarobi

poglavica.

144

- Ne govorite tako! U takvom rvanju, ĉovjek protiv

ĉovjeka, ja znam što mogu. On nije ni snažniji ni spretniji od

mene.

197

- Pa "ipak, da nije bio sam, već da je uza se imao još samo

jednog jedinog crvenokošca, vi biste bili izgubljeni* Ovako je

stvar dobro protekla, a meni ste zadali samo nove brige i novi

posao.

— Vama?

— Da, meni. Nove brige, jer ja bih poglavicu uhvatio ovdje i

zamijenio ga za Džafara, a ovako razbijam sebi glavu kako da

Džafara oslobodim. Siguran sam da vam ne moram tumaĉiti,

kako je to i novi posao za mene. Opet se moram došuljati do

skrovišta crveno-kožaca da vidim kako tamo stoji stvar. Sad

ću dakle opet poći onamo, ali vam dajem rijeĉ da ću, ako se

vratim i ustanovim da opet nekoga nema, pojahati svojim putem

i ostaviti vas da radite što hoćete. Ravnajte se po tome!

Morao sam dakle opet potražiti skrovište Komanĉa, ali to

nisam smio uĉiniti istim putem kao maloĉas, jer bi To-kei-Ĉun

mogao doći na misao da mi'zakrĉi taj put. Znao sam gdje se

nalaze Indijanci pa sam im se mogao prišuljati iz bilo kojega

smjera. Najmilije mi je bilo da im pridem upravo sa suprotne

strane. Bio je to zaobilazni put koji me je doduše stajao mno-

go vremena, ali mi je pružio veću sigurnost.

Prošlo je gotovo pola sata, prije nego što sam se toliko

približio tome mjestu da bih morao ĉuti Indijance ako su

razgovarali. Svuda naokolo vladala je nijema tišina. Zbog toga

sam udvostruĉio oprez. FCre- . tao sam se centimetar po

centimetar, sve dok nisam pred sobom ugledao logorište. Bilo

je — prazno.

198

Zar je to možda kakva lukavština? U krugu sam obišao mjesto

i opazio da su Komanĉ? odjahali. Morao sam poći za njima bar

toliko dok se uvjerim da su zaista napustili Hazelstraits.

Mogla je to biti ratna lukavština. Ipak sam smatrao sigurnim da

su odmah Krenuli natrag u Makik-Natun. Medutim svakako je

oolje bilo da steknem potpunu sigurnost.

Upravo sam, prateći novi trag, stigao do vode, Kad zaĉuh

kako me Jim dva puta zove. - Mister Shat-cerhand! Mister

Šeterhend! - Budući da je tako gla- 10 Lav krvna ».vete 145sno

vikao, morao je biti siguran da ga neće ĉuti Indijanci. Zato mu

odgovorih isto tako glasno.

— Sto je? Zašto me zovete?

— Uzalud tražile. Dodite brzo ovamo, ako hoćete nešto

vidjeti!

Poslušao sam poziv i potrĉao dolje-do Vode. Kad me je Jim

ugledao gdje dolazim, pokaza na otvorenu preriju i reĉe:

— Ser, Indijanci jure tamo vani. Pobjegli su. Nije li to upravo

bijedno i kukavno?

Da, jahali su vani koliko su ih god mogli nositi konji, i to prema

sjeveru. Prebrojio sam jahaĉe: zajedno sa zarobljenikom bilo dh

je sedamdeset i tri. To-kei-Ĉun je dakle sve svoje ratnike

poveo u Hazel-straits, a da bi to mogao uĉiniti, posadio je one

ratnike kojima sam ustrijelio konje na tovarne konje. Prema

tome se sad u Makik-Natunu, gdje im je bila prtljaga, nije

nalazio ni jedan jedini Komanĉ. Te su mi misli sinule.u glavi dok

199

sam gledao Indijance kako jašu.

_

v- To je zaista kukavno — odgovorih — ali oni se boje jedino

moje opetuše. Da nemam te puške, sigurno bi nas napali.

— Pshaw! Ne boje se oni samo vaše puške, već se uopće boje

svih nas. S oba Snafla se ni jedan Indijanac ne voli upuštati u

borbu ako ne mora. Jesu li poveli sa sobom Džafara?

— Sigurno!

— To nije baš tako sigurno kao što se ĉini da vi mislite. Oni su

ga mogli i ubiti da ga ne moraju vući sa sobom.

— Ipak su ga povela sa sobom, ja to znam.

— Well! Ako vi to tvrdite, onda je valjda tako. A što ćemo mi?

Ta moramo ga spasiti!

— Tako je.

-- Hoćemo li za njima?

— Hoćemo.

- Kada? Odmah?

— Odmah ĉim napojimo konje. Vjerojatno do sutra uveĉer više

neće dobiti vode.

— To ne vjerujem. Crvenokošci jašu prema sjeveru, pa ako se

ne varam naići će ondje na rijeku

146

Cimaron a i mi ćemo doći onamo budemo li pošli za njima.

Ondje ima vode.

- Kako vi to znate? - nasmijesih se.

— Zato nije potrebna velika mudrost, ser. Mudrost ćemo

trebati tek sutra ujutro.

200

- A zašto?

— Jer su crvenokošci izraĉunali da mi sutra više nećemo

pronaći njihove tragove. Oni će postupiti upravo onako kao

što smo mi juĉer postupili: jahat će cijelu noć dok se mi moramo

u sumrak zaustaviti. Tako će dobiti prednost, pa kad se sutra

razdani, njihov je trag za nas išĉezao. Ja se bojim za Džafara.

— Ja se ne bojim.

— Tako? A kako ga možemo osloboditi, ako ne znamo

kamo su ga odveli?

— Ja znam kamo kane.

— Ah, zaista? A kamo?

— Natrag u Makik-Natun.

— To nije moguće.

— Zašto nije moguće?

— Jer oni jašu prema sjeveru, dok se Žuto brdo nalazi-taĉno

na istoku odavde,

— Pa upravo je to razlog da uvidite kako imam pravo.

- Tako? Objasnite mi to, mister Šeterhend! Tko želi desno

ne može mu pasti na um da krene lijevo.

— U odredenim prilikama može. Ne držite li da bi Romanci

mogli pomisliti da ćemo mi poći za njima?

— Sigurno će to pomisliti..

— Hoće li oni biti tako glupi da pokažu kamo kane poći?

— Ah, to je taĉno. Oni nas namjeravaju zavesti u bludnju.

— Tako je! Vi ste posve pravilno rekli da sutra K ,T?.nećemo više m°ći da pronademo njihov trag.

201

bismo dopustili da nas zavaraju, pojahali bismo prema sjeveru,

pa bi Džafar bio izgubljen, i oni ga na grobovima poglavica

muĉili do smrti.' ~ Zar ga dakle još kane muĉiti?

— Kane!

~~ Vi to naslućujete?

147— Ne, ja to znam. Kad ste izveli svoju vanredno mudru

zamisao da podete u potragu za Indijancima, ležao sam u

njihovoj blizini i prisluškivao. Poglavica je rekao da će, ako ne

uspiju da nas uhvate, odvesti bar Džafara do 2utog brda i

ondje ga udariti na muke.

— Zounds! Onda moramo po mogv.inosti stići onamo prije

njih. Ondje ćemo izbaviti Džafara. Bar što se tiĉe mene i

moga brata, mi ćemo uĉiniti sve da oslobodimo zarobljenika.

Ne misliš li i ti tako, start Time?

— Yes.' — kimnu Tim.

— Sto se tiĉe vas? — upitah. — Volio bih da se vas sve to više

ništa ne tiĉe jer inaĉe mogu oĉekivati da ćete svi pasti u ruke

Komanĉima umjesto da oslobodimo Džafara.

— Nemojte stvar slikati crnjim bojama nego što jeste — odvrati

Jim. — Na ovom svijetu se ne odvija uvijek sve posve-glatko.

Ako jednom nekome nešto ne uspije kako treba, onda se

neprekidno govori o tome, ali ono što je uspjelo, to nitko ne

spominje. Sigurno i vama nije uvijek sve uspijevalo kako ste

željeli.

. Eto, takav je bio on! Uvidao je svoje pogreške, ali nije volio

priznati da ih je poĉinio. Obilno smo napojili konje, a zatim

krenuli natrag. Time smo izgubili mnogo vremena, zbog ĉega

202

sam se potajice ljutio. Da su se drugi ravnali prema meni, mi

bismo već davno svršili s Komanĉima. Što nam je naknadno

predbacivanje sad moglo pomoći? Odluĉih da ću na Žutom

brdu poduzeti takve mjere da mi nitko više ne uzmogne

pobrkati raĉune. Dakako da sam se pri tome morao odreći

svake pomoći svojih drugova.

Kad se smraĉilo, stigli smo opet do vode kraj koje smo sinoć

noćili. Tu smo sjašili da nam se konji malo odmore. Zatim je

cijele noći put nastavljen sve dok nije svanulo. Tada smo jedan

sat otpoĉinuli. Ovaj put smo morali mnogo tražiti od naših

konja. Ĉinilo se da se moj konj nije izmorio, ali svi su se ostali

sve više zamarali i kad smo nakon zaista nasilnoga jahanja opet

ugledali Makik-Natun, njihovoj je snazi bio kraj.

148

— Eto nas opet — uzdahnu Perkins, pokazujući na brijeg. —

Umoran sam poput psa. Samo s tri kratka prekida dva smo

dana i dvije noći bili u sedlu, a to je zaista mnogo i za

Zapadnjaka. Hoćemo li odjahati ravno do grobova, ser? _

— Hoćemo — odgovorih.

— To bi mogla biti pogreška!

— Ne govorite o pogreškama, miister Perkins! Vidite tamo se

na lijevo nalazi ono mjesto na kojem ste ĉekali s poglavicom.

Pustili ste da vas nasamare. To je bila pogreška. Ako ja sad

odmah odlazim do grobova, onda znam što radim. Naši

konji moraju piti, a ondje je jedino mjesto na kojem ima vode.

Moramo dakle svakako onamo. Možda mislite da bi se u

Makik-Natunu moglo nalaziti nekoliko Romanca, ali tome

203

nije tako. Ja sam kod Hazelstraitsa prebrojio crvenokose«.

Bili su u punom broju. 2uto brdo

. je dakle slobodno, pa bismo ondje u najboljem sluĉaju mogli

naći prtljagu što su je K«.manĉi ostavili za sobom.

— Imate pravo, mister Šeterhend, no mi ćemo ondje ostaviti

tragove, koje će crvenokose! opaziti onda kad dodu.

— Onda? Sto razumijete pod tim onda?

— Vrijeme njihova dolaska.

- A kad će to biti?

- Može biti svakog ĉasa. Isto tako kao što smo n« ovdje, mogu

i Indijanci ubrzo stići.

- Ne mogu! U prvom redu Komanĉi nemaju nikakva povoda

da tako naprežu konje kao što smo to uĉinili mi. a osim toga

sigurno vjeruju da su nas zaveli u bludnju i da mi jašemo prema

sjeveru. Na-aaije, morate uzeti u obzir da su oni, upravo zato

da nas zavaraju, morali proći veoma zaobilazni put. Da ovdV U :iednako brzo kao mi> J°š ne bi mo^ biti

- Vi dakle pretpostavljate da će stići tek sutra? nP™7- StiĆi Će noćas m tek sutra- Budući da Indijanci stavft-V°d6 Za Sebe i svoje konje'

možemo pretpo-oniah <- nece putem otpoĉinuti, nego da će

odmah mo?PW, °VanKX Zato bih radiJe Povjerovao da ih

^ozemo oĉekivati već noćas.

149— Ako uopće dodu! — dobaci Jim Snafl.

— Doći će posve sigurno!

— Nadajmo se, dakle, ser! Bila bi upravo prokleta stvar da

smo se ovdje prevarili u raĉunu i da oni uopće ne namjeravaju

doći ovamo. Onda bi Džafar bio svakako izgubljen. Jeste li

204

zaista taĉno razumjeli kad vam se uĉinilo da ĉujete kako oni

žele ovamo?

— Jesam. Uostalom, ja bih se vratio do Žutoga brda i tada

da to nisam ĉuo, da poglavica nije o tome govorio. Samo je po

sebi razumljivo da će svoga zarobljenika dovesti ovamo.

— Hm! Samo je po sebi razumljivo? - Jeste!

— To bi se možda dalo naslutiti, ali da je samo po sebi

razumljivo to "je nešto posve drugo! Ako se radi o ljudskom

životu, kao što se radi ovdje, onda se ĉovjek ne smije pouzdati

u puka naslućivanja.

— Hvala vam na dobroj pouci koju ste mi dali, mister Snafl!

Na takvu mudru pomisao ja sigurno ne bih sam došao!

— Kanite li mi se možda narugati, mister Šeterhend?

.

— Gotovo bih to poželio. Prema svemu što se dosad

dogodilo, ja vam vjerojatno nisam dao povoda da me

savjetujete i da me pouĉavate. Ja znam bar isto toliko kao vi

da se radi o ljudskom životu. I upravo jer to znam dojahao sam

ovamo da preteknem crve-nokošce. Za mene nema ni

najmanje sumnje da su krenuli u Makik-Natun. Zatražite li, ja

vam to niogu ĉak i dokazati.

— Dokazati? To bi bilo mnogo, vrlo mnogo, pa ĉak i od vas!

— Pshaw! To je vrlo lako. Komanĉi su htjeli ovamo da bi

iskazali ĉast svojim mrtvim poglavicama i da bi otplesali ratni

ples, pri ĉemu bi svetu medicinu upitali kako će svršiti taj bojni

pohod. Ako poznate obiĉaje Indijanaca, onda sigurno znate

da će oni uvijek izvršiti takvu odluku kad su je jednom donijeli.

205

— To dobro znam.

— Indijanci kane napasti neka naselja bijelaca, pa sigurno

to neće uĉiniti prije dok ne provedu sve te obrede. Ili zar su to

možda već uĉinili?

150

- Nisu.

— Onda će ih provesti. Da, tako mora biti. Oni će svakako

doći ovamo. Htjeli su ovdje žrtvovati sve svoje zarobljenike ali

budući da ste im vi umakli, oni će bar toga jednog bijelca

kojega su opet uhvatili dovući ovamo da ga ubiju na

muĉeniĉkom stupu.

x _ Well! Sad ste me uvjerili, ser. Kako ćemo onda osloboditi

Perzijanca?

— To još ne mogu znati. Moramo poĉekat} dok naši

protivnici stignu, a tek ćemo onda moći da vidimo sto se dade

uĉiniti.

— Ĉini mi se ipak kao da ne namjeravate ostati ovdje kod

grobova i priĉekati ih?

— Ne pafla mi ni na pamet! Napojit ćemo svoje konje i otići

odavde na takvo mjesto s kojega ćemo moći zamijetiti

crvenokošce gdje dolaze, a da nas oni ne otkriju.

Za to vrijeme stigli smo do grobova' poglavica i sjahali. Dok su

konji pili, a jahaĉi hodali gore dolje da malo pokrenu noge koje

su im se od dugaĉkog jahanja ukoĉile, ja sam taĉno pregledao

cio taj kraj.

206

Namjeravao sam se naime ušuljati u logor crve-nokožaca i

spasiti Džafara. Nisam mogao znati hoće li za taj pothvat biti

dovoljna sama lukavština i spretnost, ali sam bio ĉvrsto odluĉio

da ću se u sluĉaju potrebe poslužiti i silom te upotrijebiti

oružje. Od samoga poĉetka odbio sam svaku pomisao da bi mi

moji pratioci mogli pomoći. Nisam im htio dopustiti da mi opet

pokvare igru.

Nisam sumnjao u to da će mi uspjeti da se do-suijam do

zarobljenika. Crvenokose! nisu naslućivali a se nalazimo u

blizini, pa sve ako i postoje straže, rov £e v^eroJa'tno Paziti na

savanu, jer su morale vje-vati da sve smetnje mogu doći samo

odande. S druge ane to je mjesto, kako sam već spomenuo,

bilo u okruženo vijencem strmih stijena koje su blle naoko

nedostupne. Pri tome sam uzeo Se Komanĉi kao prerijski narod

ne umiju ^ stl;ienama> Pa da će dakle i ove hridine sma- ePr°1,aZnim> dok bih Ja možda mogao Pronaći na kojemu bi se dalo

spustiti odozgo. Morao

151sam dakle poći tim putem i nisam dm se smio približiti iz

savane.

Ubrzo sam našao što sam tražio. Upravo ovdje gdje su

prigodom mog posljednjeg boravka ležali u pozadini

zarobljenici, i gdje se još nalazila prtljaga Komanĉa uvijena u

pokrivaĉe, bila je stijena visoka najviše sedam metara, a zatim

se toliko povukla da je postojala dosta široka stepenica na

kojoj je raslo nekoliko drveta. Iznad toga zuba u stijeni nije se

bok planine sastojao od kamena, već od plodne zemlje na kojoj

je raslo drveće i trava. Brdo se doduše uzdizalo priliĉno strmo,

207

ali ja sam ipak vidio da mi ĉak ni noću neće biti preteško da se

onuda spustim i uspnem. Drveće i grmlje davali su mi i previše

oslonaca za ruke. Kad se jednom nadem na stepenici ti stijeni,

mogao sam ondje na drvo privezati laso pa se po njemu

spustiti.

Pošto smo napojili konje, uzjahasmo i pojahasmo uz rub

planine sve dok ne nadosmo mjesto koje je bilo vrlo prikladno

kao skrovište.

— Ostavljam vas ovdje, gospodo — rekoh — pa vam

povjeravam svoga konja i svoje oružje. Nemojte nipošto

napustiti to mjesto. Sa sigurnošću oĉekujem da ćete bar ovaj

put poštovati ono što vam kažem. Ne uĉinite li to, Džafar će

sigurno izgubiti život.

— Zar želite otići? — zabrinuto upita Jim.

— Da, potražit ću mjesto s kojega ću moći promatrati

crvenokošce ako dodu.

Prešutio sam svoju namjeru, jer sam inaĉe mogao oĉekivati da

će mi opet napraviti kakvu nepodopštinu. On je odista odmah

rekao:

— Onda bismo i mi mogli poći s vama!

— Tako? Tek što sam vas opomenuo, vi mi opet želite ukrstiti

put. Zar vam je zaista tako teško da jednom uĉinite ono što

vas molim?

Uto Tim Snafl duboko udahne kao da se sprema na

dugaĉak govor, pa reĉe:

— Ne bojte se, ser. Jim će ovaj put morati ostati ovdje.

— Hoćete li mi to obećati? - Yes.'

208

— I zadržat ćete Jima ako pokuša otići?

152

_ fes! _ i nitko drugi ne smije otići!

Well! Tko pokuša otići tome ću zabiti nož u rebra Ja se

zovem Tim Snafl i držim rijeĉ!

Izrekavši taj veliki govor, Tim ponovo duboko udahne i

primakne ruku mjestu na kojem se nalazio njegov nož zataknut

za pojas. Time je želio pojaĉati dojam svojih rijeĉi.

r- Hvala vam, stari Time! To je napokon jednom bila razborita

rijeĉ. Nadam se da se vaša dobra namjera neće pokolebati

dok se ne vratim!

- A kad će to biti?

— Možda već noćas, a najkasnije tik prije zore.

— To je prokleto dugo!

— Tu ne mogu pomoći. Vi dakle nećete otići s ovoga mjesta,

pa ma što se zbilo! Molim vas da svoju savjest ne opteretite

nemarnošću koja bi mogla imati najgore posljedice. Danas se

ne radi samo o Džafaru već i o mom životu.

Sad su i ostali obećali da će me poslušati, pa sam otišao

uvjeren da mi oni danas neće smetati. Laso sam dakako ponio

sa sobom, a i nekoliko ĉvrstih remenova.

6. Na Žutom brdu

Za moj pothvat nije nipošto bilo prerano, jer je sunce upravo

zalazilo pa sam se morao požuriti ako sam želio prije nego što

se potpuno spusti mrak, stići do stepenice na stijeni.

209

Pošao sam ponovo do grobova poglavica, ali sam se približio

samo toliko da pronadem mjesto gdje mi je teren dopuštao da

se uspnem. Stigavši do pola visine, krenuo sam prema

obronku iznad grobova, pa 86 PO njemu opet spustio.

Odozdo je sve to izgledalo mnogo teže nego što je doista

bilo. Budem li pripazio na put, mogao sam se vratiti i noću, ne

bojeći se nesreće. Kad sam stigao na stepenicu u stijeni, bilo

je Još toliko svjetlo da sam mogao ispod sebe razabrati dno

doline. Pregledao sam drveće. Imalo je dovoljno uboko

korijenje, pa sam jedan kraj svoga lasa pri-vezao na najĉvršće

drvo. Zatim legoh.

153Još je naime bilo moguće da se moj raĉun pokaže

pogrešnim. Mnogo se toga moglo dogoditi što bi sprijeĉilo

Komanĉe da dodu ovamo ili mi onemogućilo da izvedem svoju

namjeru. Ipak me je ispunjala ona sigurnost koja me još nikad

nije prevarila.

Prolazio je sat za satom, a zvijezde su postajale sve svjetlije.

Prema njihovom položaju bila je otprilike ponoć, kad sam

odjednom izdaleka zaĉuo neki šum. Osluhmih. Jesu li to

KomanĉU? Šum se sve više približavao: bio je to topot

kopita brojnih konja po mekom tlu savane. Da, bili su to oni!

Ubrzo sam zaĉuo i njihove glasove, a zatim stigoše, sjahaše i

zapališe nekoliko vatri. U odsjevu vatre mogao sam ih

promatrati.

Ti su se ljudi osjećali tako sigurni, da nisu uopće nadošli na

pomisao da pretraže to mjesto. Napojili su konje i odveli ih

malo dalje gdje su se ovi razišli i poĉeli pasti. Uostalom, konji

210

služe i kao straža pa približavanje nepoznatih ljudi odaju

nemirnošću i nji-skanjem. Zatim se Indijanci skupiše oko vatre i

s njih se ubrzo uzdignu ugodan miris peĉenja. Dakle su se

putem namjerili na divljaĉ.

Ugledao sam i Džafara. Bio je svezan, a odnijeli su ga do one

vatre koja je gorjela najudaljenije od mene. Zato mi je

poglavica bio posve blizu, jer je ĉuĉao uz vatru koja je gorjela

prva odmah nalijevo od mene.

. Indijanci su bili umorni, jer su projahali dulji put od našega, a

isto tako naporan. Zbog toga su se vladali mirno pa se dalo

pretpostaviti da će nakon veĉere odmah leći na spavanje.

Tako je i bilo. Poglavica je izdao zapovijedi, rasporedio straže

i povukao se od vatre do podnožja stijene, gdje je legao

odvojeno od svojih ljudi, zavivši se u pokrivaĉ.

Sva moja pažnja usmjerila se dakako prema zarobljeniku. Na

žalost sam morao uvidjeti da ću teško izvršiti svoj naum. Sve su

se vatre ugasile, samo su na njegovu i dalje stavljali drva, a osim

toga su kraj njega sjedila dva stražara koja nisu legla na po-

ĉinak. Izašle su i vanjske straže, svega tri ratnika. Sigurno su

mora] i nadzirati i konje, pa su se vjero-

154

jatno .postavili tako da su spreĉavali put iz savane u

logor.

Htio sam Džafara izvestiti potajice. Ispod mene bilo je tamno,

pa sam se dakle mogao po lasu neopa-ženo spustiti. Ali što

onda? Oba stražara morat će -me svakako opaziti kad se

približim vatri. Da i uspijem brzo skoĉiti k njima i oboriti ih

211

udarcima šake, ipak će imati dovoljno vremena da viknu. Hoću

li ja dakle dospjeti da prerežem Džafarove spone? I kako da s

njime umaknem? Van na savanu? Tamo su stajali stražari! Ili da

se uspnem po lasu? Ako se Džafar i umije dobro penjati, ipak

bi nas sigurno napali svi crvenokošci prije nego, što bi se i

jedan od nas mogao uspeti do stepenice na stijeni: Morao

sam se dakle odreći svoga plana, ako nisam htio da i sebe i

Džafara izvrgnem najvećoj opasnosti.

Ali što drugo? Džafara sam morao osloboditi. Vrlo

jednostavno! Tu je koso ispod mene ležao poglavica.

Stavljao sam doduše na kocku svoj život ako pokušam da ga

uhvatim, ali ipak sam ga se mogao lakše domoći nego

Perzijanca, pa ako mi taj pothvat uspije, onda je zarobljenik bio

tako reći spašen, jer sam poglavicu mogao zamijeniti za

Džafara. Dakle opet zamjena! Neprekidno sam morao

ispravljati tude pogreške. .

Nisam dugo oklijevao. Uvjerivši se ponovo da je ispod mene

sve tamno i da nitko ne obraća pažnju na tu stranu, spustio

sam slobodan kraj lasa koji je bio i odviše dugaĉak sa stijene i

spuzao se po njemu. Stigao sam dolje i neko vrijeme

prisluškivao, ali se ništa nije nomaklo. Poglavica je ležao svega

nekoliko koraka od mene. Mora da je spavao, jer bi inaĉe ĉuo

onaj tihi šum što sam ga ja izazvao. Nisam naime mogao izbjeći

da se u sp^ušjanju dotaknem stijene, dcduše ne glasno, ali

ipak tako da je pažljivo uho moglo u toj neznatnoj udaljenosti

uhvatiti taj šum.

212

Sad sam legao na zemlju i otpuzao do To-kei-chu-na-. ^žao je

tako da mu je glava bila okrenuta prema stijeni. Kad sam uho

primaknuo njegovom licu, ĉuo sam da tiho i pravilno diše. Sad

sam se napola us-Pravio, stegao ga ljevicom za grlo i

istodobno ga des-ncom odalamio po glavi. Tijelo mu se

grĉevito tržnu,

155a zatim se smiri. Kad sam skinuo ruku s njegovoga vrata,

on se ni ne pomaknu.

Prva polovina posla bila je obavljena, a sad je trebalo da

poglavicu nezapaženo uzdignem u vis. Uspravio sam se dakle,

digao poglavicu i odnio ga onamo gdje je ležao moj laso.

Ondje sam ga položio na zemlju i ogledao se prema ĉuvarskoj

vatri. Nitko nije ništa opazio, ali sam vidio kako se upravo u

tom trenutku neki crvesokožac digao od vatre i polako pošao

onamo gdje sam se ja nalazio. To je moglo svršiti kobno.

Htio sam da ponajprije svežem poglavicu i da mu zapušim usta,

ali sad više nisam imao vremena za to, jer bi mi ĉuvar mogao

pnići prije nego što završim taj posao. Mogao sam doduše i

njega onesvijestiti, ali ne vjerujem da bi se to moglo odviti

posve neĉujno. Morao sam dakle brzo otići.

Zato sam poglavici provukao kraj lasa ispod ruku, ĉvrsto ga

zauzlao, a zatim se uspeo, pridržavajući se o peterostruki ĉvrsti

remen. Stigavši gore, najprije se ogledah prema ĉuvaru. Već je

bio blizu, a bude li nastavio tako, on će u udaljenosti od nekih

petnaestak koraka proći kraj To-kei-Ĉuna. Najprije sam po-

mislio da pustim ĉuvara neka prode, ali sam se ubrzo odrekao

te namjere, jer je ipak možda mogao opaziti da nema poglavice.

213

U tom je sluĉaju morao pomisliti da se To-kei-Ĉun sad nalaza

na posve drugom mjestu i da zato mora postojati neki razlog. Dalo se dakle pretpostaviti da će prići bliže. Zbog toga sam

se požurio da onesviještenoga poglavicu povuĉem gore k sebi.

To nije bilo lako, a na žalost se ni rub stijene o koju se tro laso

nije sastojao od tvrdoga kamena. Kamen se raspucao uslijed

starosti, pa se jedan komad otkinuo i pao dolje. To je izazvalo

štropot koji je Indijanac odmah ĉuo, pa se smjesta približio

brzim koracima. Poglavica je visio možda svega još jedan metar

ispod mene, pa se požurih da ga posve uzdignem, što takoder

nije proteklo neĉujno. Indijanac je to ĉuo i brzo priskoĉio

stijeni. Pogledavši uvis, morao je usprkos mraku razabrati tijelo

koje je visjelo iznad njega na lasu.

156

_ uf! — iznenadeno viknu i požuri onamo gdje je maloĉas ležao

poglavica. Videći da ga nema stražar smjesta potrĉi natrag.

- Sto radi To-kei-Ĉun tamo gore? - upita upravo kad sam

onesviještenog poglavicu povukao preko ruba na stijenu. -

Zar poglavica KomanĈa umije letjeti?

214

Odgovora dakako nije bilo. To mora da je izazvalo njegovo

nepovjerenje, jer ako je taj ĉovjek koji je upravo nestao u visini,

zaista bio njegov poglavica, sigurno bi odgovorio na pitanje.

Oĉito Indijanac nije u prvi ĉas znao što da ĉini. Bilo je posve

nemoguće da se ma tko uspne uz okomitu stijenu, ali on je ipak

vidio kako je netko uzašao gore. To je morao biti poglavica,

no taj mu nije odgovorio. Kako da to objasni? Sto da radi?

Da podigne uzbunu? Poglavica nije ni pisnuo pa je vjerojatno

želio da se njegov neobjašnjiv uspon uza stijenu održi u

tajnosti. Stražar nije dakle znao treba li da šuti ili da probudi

logor.

Dok je ratnik tako kolebao u dvoumici, ja sam To-kei-Ĉuna

odvezao s lasa, sputao mu obje noge, a obje ruke privezao uz

tijelo. Pri tome se na žalost osvijestio. Da je ostao mirno ležati,

vjerojatno bi dulje ostao onesviješten, ali dok sam ga vukao

gore, dodirnuo je stijenu, pa je to skratilo njegovu nesvijest.

Još mu nisam svezao ni ruke kad se on pokrene. Okolnost da

nije mogao pomaknuti ni noge ni ruke, još ga je brže dovela k

svijesti pa je otvorio oĉi. Bio sam sagnut nad njega i lice mi je

bilo tako blizu njegovom da me je usprkos tami prepoznao

upravo u ĉasu kad je stražar odozdo ponovo upitao, oĉito ne

znajući što da ĉini:

- Zašto mi To-kei-Ĉun ne odgovara? Kako je stigao gore i

što traži ondje? Zar nitko ne treba da do-zn^ da je on ptišao?

Uto poglavica dreknu gromkim glasom:

- Ovdje je Old Šeterhend, Old Šeterhend! UTeo me Je!

Pomozite! potrĉite brzo oko ugla.

215

., Pritisnuh mu ljevicom usta, desnicom mu sta-n noz na prsa i

šapnuh mu prijeteći:

- Šuti! Ak0 pisneš, probost ću te.

,157To-kei-Ĉun je znao da ga neću probosti, jer ga nisam

smio ubiti želim li da mi posluži kao talac. Htio je da rekne

svojim ljudima kako da se vladaju, a to mu je i uspjelo, jer je

mogao pomicati glavu. Naglo okrenuvši glavu s jedne strane na

drugu, oslobodio je usta. Ja sam mu ih doduše opet odmah

poklopio, ali se on ponovo oslobodio, pa su mu usta tako

naizmenice bila pokrivena i slobodna. Iskoristio je to da bi na

prekide doviknuo dolje:

— Potrĉite oko ugla... gdje se ... može uspela ... ja ležim . ..

ovdje ... na stijeni... i...

Nisam mu više dopustio da govori. Ne bih mu mogao staviti

ĉep u usta, jer je ĉvrsto stegnuo zube. Morao sam ga opet

omamiti, pa sam to i uĉinio, žestoko ga udarivši šakom.

Svi su se Komanĉi dakako probudili. Bilo bi mi drago da su

vikali, ali su se oni mudro vladali mirno, tako da su razumjeli

rijeĉi svoga poglavice. Budući da sam mu neprekidno iznova

pokrivao usta, njegovi su poklici zvuĉali kao da se nalazi u

velikoj opasnosti. To ih je veoma uzrujalo, a kad je sad zašutio,

oni tako bijesno zaurlaše da se ne bi moglo povjerovati da

ljudska usta mogu proizvesti takav zvuk. Ĉuo sam kako trĉe

onamo kamo im je odredio. Meni je svakako bilo mnogo do

toga da ne izvedu njegov nalog, pa im doviknuh nadjaĉajući

njihovu dreku:

216

— Stoj! Stanite i ĉujte što ću vam reći! Osluhnuo sam, ali više

ništa nisam ĉuq._ Stajali

su dakle mirno, pa nastavih:

— Ja sam Old Šeterhend. Ponovo sam zarobio To-kei-

Ĉuna. Ostanite ovdje mirno u logoru, pa mu se neće ništa

dogoditi, ali ako se popnete ovamo k meni, ja ću ga probosti.

Želim osloboditi zarobljenog bli-jedokošca. Kad svane dan,

ĉut ćete što ću zatražiti od vašeg poglavice.

Kratko je vrijeme vladala dolje duboka tišina. Ratnici su

razmišljali. Zatim zaĉuh jedan glas:

— Uf! Old Šeterhend ne ubija nemoćnoga su-žnja. Neka

moja braća uĉine ono što im je To-kei-Ĉun zapovijedio!

— Uf, uf, uf, hiiiiiiiiiii! — odgovoriše, ostali, krik-nuvši ratnim

krikom. Ĉuo sam kako trĉe.

158

Moj položaj nije baš bio zavidan. Bilo je taĈno da nisam

namjeravao ubiti poglavicu. Moja prijetnja da ću ga ubiti nije

donijela uspjeha. Njegovi su se ratnici uspinjali k meni.

Nipošto nije bilo lako da uprtim poglavicu na rame i da s tim

teretom po mrkoj noći i po teškom terenu umaknem

progoniteljima.

Da, da su svi otrĉali ne bi mi bilo teško da pobjegnem. U tom

sluĉaju bih se sa svojim zarobljenikom opet spustio sa stijene,

da preko napuštenog lo-horišta pobjegnem u savanu i u

velikom luku stignem onamo gdje su se nalazili moji drugovi.

TO zvuĉi smiono, ali ne bi bilo opasno. Na žalost je nekoliko

Komanĉa ostalo dolje. Petorica ili šestorica nalazila su se uz

217

vatru kod Perzijanca da ga što strože ĉuvaju, a ostali, sigurno

više od desetak ratnika, stajali su suĉelice stijeni i pomno

gledali prema meni. Tu se dakle nisam mogao spustiti.

Nije mi dakle preostalo ništa drugo nego da se upustim u

opasno penjanje. Pri tome sam morao imati slobodne ruke da

bih se njima mogao prihvaćati o tlo. Bio sam dakle prisiljen da

poglavicu nosim na ledima i. da ga ĉvrsto privežem uza se. Kad

mi je to uz pomoć lasa uspjelo, pošto sam svladao razumljive

poteškoće, stao sam uzmicati i to istim putem kojim sam i stigao

ovamo.

Urlanje Indijanaca je utihnulo, pa nisam ĉuo ništa osim zvukova

što sam ih sam izazivao i nisam im mogao izbjeći. Koliko li sam

se puta morao pridržati o drveće da ne padnem! Suho je

granje pucalo, a kamenje se odronjavalo u dubinu.

To su crvenokose! morali ĉuti, jer su sad bili posve tihi.

Neĉujno su se uspinjali, a buka što sam je Podizao, pokazivala

im je put. Jedina je moja nada ua što sam dobr0 poznavao taj

kraj. Znao sam svoj Put, a za njih je moralo biti mnogo teže da

svladaju zapreke koje su im se ispreĉavale na nepoznatom

Tako sam napredovao sve dalje i dalje hodajući as uspravno,

ĉas se provlaĉeći ispod grmlja i izmedu taS uspinJući se uz stijenu, a

ĉas opet klizeći strme Padine i sve to s poglavicom na ledima.

159

218

Na nesreću To-kei-Ĉun nije još imao ĉep u ustima. Maloĉas,

kad sam ga po drugi put onesvijestio, pokušao sam da mu

otvorim usta, ali bila su mu tako ĉvrsto stisnuta da bi ih mogao

otvoriti samo nožem. To ipak nisam htio. Sad se osvijestio što

sam opazio po pokretima njegova tijela. Nije mogao odvojiti

ruke od tijela i razdvojiti noge, ali je noge mogao, premda su

bile ĉvrsto vezane, pomicati gore-dolje, savijajući koljena, pa se

time poslužio što je snažnije mogao, udarajući me nogama

odostraga iza koljena. To mi je veoma otežavalo penjanje, no

ipak sam napredovao. Tad se dosjetio da će biti bolje da se

brani ustima nego nogama, pa viknu:

— Ovamo, ratnici KomanĉaJ Ovdje sam, ovdje me odvlaĉi sa

sobom!

219

— Šuti! — dreknuh na njega. — Sad mislim ozbiljno. Ne budeš

li miran, probost ću te!

— Samo me probodi! — podrugljivo će on. — Kako ćeš

osloboditi zarobljenika ako me umoriš?

Nastavio je vikati, prekidajući viku samo toliko da bi udahnuo

zraka. Tako sam zaista morao dopasti šaka njegovim ljudima.

Zato izvukoh nož, stavih mu oštricu pod grlo i zaprijetih mu se:

— Ako odmah ne prestaneš, prerezat ću ti vrat!

Koliko je taj crvenokožac imao povjerenja u moju ĉovjeĉnost

dokazao je time što je ipak urlao, premda je na svom vratu

osjećao oštricu noža.

— Ovdje sam, Komanĉi! Morate doći ovamo!

To se moralo izmijeniti. To urlanje nije samo pokazivalo

njegovim ljudima gdje se nalazim već je i meni onemogućavalo

da ĉujem njihove korake kad bi mi stigli u blizinu. Treba li da

poglavicu treći put oma-mim? To nije baš posve jednostavno i

sigurno. Ne uspijeva svaki put, a postoji i opasnost da ga

ubijem. Osim toga morao bih ga odvezati, jer sam ga nosio na

ledima, a time bih izgubio mnogo dragocjenog vremena. Pružio

sam dakle ruku s nožem preko svog ramena, postavio mu vrh

noža na gornji dio grudi i ubo ga, ali ne duboko.

— Pseto! — zaurla.

— Još samo rijeĉ, pa ću ti oštricu zabosti do drška u tijelo!

ISO

Stari zanijemi, a ja sam nekoliko ĉasaka ostao stajati da

osluhnem. Ništa se nije ni maklo. Ali sada. . . da sad sam zaĉuo

nejasne glasove, ali ti nisu dopirali. s obronka brda već s

220

njegovoga podnožja. To mi je odalo namjeru crvenokožaca.

Nisu se mogli uspinjati, ali im je glas njihova poglavice odao da

se s njime spuštam. Trebali su dakle samo poĉekati dok

stignem dolje, a onda me zgrabiti. Kako nisu znali mjesto na

kojem ću se spustiti, morali su se razdijeliti u dugaĉku crtu koja

se onda mogla brzo stegnuti ĉim se ja pojavim. Zbog toga su si

medusobno dovikivali.

Sad se radilo o tome hoće li Indijanci svoj red produžiti sve

donde gdje se nalaze moji drugovi. Dogodi li se to, onda bi moj

položaj mogao postati opasan. Nije bilo nipošto sigurno hoće

li 'oba Snuf-flea, premda su inaĉe bili lukavi i odluĉni, uspjeti

da se obrane od neprijatelja, i da zaštite moj silazak, Zbog

toga sam se odsad mnogo više plašio za njih nego za sebe.

Svladao sam najteži dio puta, pa sam se sad mogao mnogo

brže spuštati. Za deset minuta mogao sam biti dolje. U to

iznenada odjeknu hitac, a neki glas viknu:

— Eto ti nešto za tvoju radoznalost, crveni lopove! Sad znaš

tko smo mi!

Bio je to glas Jima Snafla. Komanĉi su dakle otkrili naše

skrovište. Odmah se pokazalo što to znaĉi, jer je zaĉas

nekolicina crvenih poĉela urlati, a zatim im se pridružiše i ostali.

Po tome se dalo prepoznati koliko je dugaĉka linija koju su

razvili.

Nakon kratkog vremena zaĉuh drugi hitae, priliĉno udaljen od

onoga mjesta gdje je pao prvi, a odmah zanm i Jimov glas:

- Poznajem ja taj prasak. To si ti pucao, stari Time, zar ne?

- Yes.'

221

- Pravo je tako! Samo im daj! Vidjet ćemo hoće uspjeti da nas

se domognu. To bi za Komanĉe bio

najveći užitak! Je j°Š nekoliko hitaca, a crvenokose! od-njih oštrom krikom. Po tome

sam ĉuo da Dobili su lekciju i sad su je poslušali.

krvne

seSretno sam sišao dolje. Našao sam samo konje, i jednoga

od Džafarovih slugu.

— Vi ste sami ovdje? A gdje su drugi? — upitah ga.

—JDtišli su — odvrati on. — Crvenokose! su nam se odviše

približili, pa je Jim Snafl mislio da dh treba protjerati.

Uto zaĉuh kako šušti granje. Približavali su se koraci i pokaza

se Jim Snafl.

— Otišli su — reĉe on — i vjerojatno se neće odmah vratiti. —

Nije me odmah opazio. — Kad bi bar uskoro stigao mister

Šeterhend! Ne znam pravo što je znaĉila ona dreka tamo

gore. Zvuĉalo je upravo, kao da je...

Uto mu pogled zaluta onamo gdje sam stajao. On se prekine,

pride dva koraka bliže i nastavi.

— Zounds! A tko je to? Tako debelog klipana kao što je

ovaj ...

— On je samo naoko tako debeo — prekinuh ga ja. — To su

naime dva klipana, mister Snutfle.

— Ah, to ste dakle vi! — veselo će on. —^Sretan san\ što

ste...

222

— Mir, mir! — opomenuh ga. — Viĉete tako kao da vas trebaju

ĉuti sve dolje u Meksiko. Zar ne znate kako su nam

crvenokose! blizu?

— Blizu? — nasmije se on. — Ne pada im ni na um! Da, bili su

blizu, ali više nisu.

— Jeste li sigurni u to?

— Jesam. Sarn sam ih vidio gdje bježe. Došli su uz podnožje

brijega, jedan za drugim. Vjerojatno su htjeli napraviti lanac da

vas uhvate, ali smo ih mi odbili.

•

— I to vam je uspjelo?

— Yes, izvrsno nam je uspjelo. Moj stari Tim je s ostalima

pošao u potjeru za njima a Ja sam došao ovamo da vas

poĉekam. Uostalom, tko je taj ĉovjek kojeg nosite na ledima?

— Odmah ćete vidjeti. Ja vam ga nisam još pokazao zato, jer

sam u prvom redu želio znati jesmo li ovdje sigurni.

— Sigurni kao sardina u ulju. Možete se pouzdati u to.

162

_ Onda ga skinite s mene! Zar ga niste prepoznali no glasu?

Pa dovoljno je glasno urlao. . Jim zgrabi zarobljenika i spusti

ga na zemlju, dok sam ja odvezao laso. Onda ga pogleda u lice

i zaĉudeno viknu:

_ Zounds! Ta to je To-kei-Ĉun, stari davo! Kako ste ga se

domogli?

— To ću vam ispripovijediti kad budemo imali vremena.

— Vjerojatno sluĉajno?

— Ne, namjerno.

223

— To nije moguće! Ta valjda ne kanite reći da ste otišli od

nas s namjerom da crvenokošcima ukradete njihovog ljubljenog

poglavicu?

— To nisam. Otišao sam da oslobodim Džafara, ali to nije

bilo moguće, jer su ga odviše pomno ĉuvali. Zato sam pozajmio

poglavicu, što je .potpuno isto, jer kad imamo njega, onda to

vrijedi jednako kao da imamo Džafara.

— To je opet jedno vaše majstorsko djelo, da, pravo

majstorsko djelo Old Šeterhenda!

— Na žalost sam bio prisiljen da ga uĉinim.

— Prisiljen? Kako to?

— Jer ostali ljudi izvode samo pomoćniĉka ili paĉe šegrtska

djela!

- Na koga se to odnosi, ser? Pa valjda ne na mene?

— I na vas.

— Oho! Zar je možda šegrtsko djelo da sam sa svega

nekoliko ljudi slomio cijelu bojnu liniju crvenoko-žaca?

— Ako je to zaista tako kako kažete, onda ću vas pohvaliti.

-- Tako je, mister Šeterhend! Vi ste dakle zadovoljni sa

mnom?

- Jesam i nisam.

— Zašto niste? nCi maloeas vjerojatno nisu stigli baš

- Nisu.

- Koliko su daleko bili odavde?

163— Otprilike pet stotina koraka. Upravo su se htjeli

ugnijezditi dok vi ne dodete.

224

— Zašto ste onda zapravo otišli onamo da ih istjerate?

— Dakako zbog vas.

— Zbog mene? To na žalost ne mogu pojmiti.

— Ne možete? Pa vi inaĉe brzo shvaćate! Potjerali smo ih, jer

su vam oni spremali stupicu.

— Vi ste dakle mislili da će me oni uhvatiti?

- Yes! — Neobiĉan ste vi momĉić, mister Snafl! Odakle sam ja

zapravo krenuo na svoj put?

— Odavde.

— A na kojem mjestu sam se želio vratiti?

— Takoder ovamo.

— Well! Sta su vas se onda ticali crvenokose!? Zablenuo se u

mene. Moje ga je pitanje veoma zaĉudilo, no onda odvrati:

— Sto su nas se ticali? Ser, zaista ne znam što želite!

— Hm! Indijanci su saĉinjavali dugaĉku liniju. Onaj ratnik koji

vam je bio najbliži nalazio se oko pet stotina koraka odavde.

Jesu li me dakle oni mogli uhvatiti?

,— Jesu li vas... oni... mogli uhvatiti..,? — Zo-unds!... Zapravo

vas nisu mogli, mister Šeterhend — izjavi na kraju smeteno.

— Jeste li dakle imali razloga da ih protjerate?

— Tako važnoga razloga nismo imali. Ali vi ipak nemate pravo

da ono što sam naĉinio nazovete pogreškom.

— Da, upravo na to imam pravo!

— Ĉujte, ja to zabranjujem! To što rade drugi ljudi, a ne vi,

ne mora zbog toga uvijek biti pogrešno!

225

— Ne pada mi ni na pamet da tako nešto ustvrdim. Ali vi ste

vrlo vjerojatno ipak toliko razboriti da uviddte kako ste svojini

postupkom odali naše skro-vište?

- Odao? Naše skrovište? Hm! Hm! Hm! Zar zaista mislite da

sam to uĉinio?

164

_ Dakako! Da st* ovdje ostali mirni, Indijanci uopće ne bi

znali gdje se nalazimo.

— Moglo bi zaista biti tako.

— Jeste, pa i više; oni uopće nisu znali, jesam li ja sam ovdje, ili

sam vas doveo sa sobom. Nadam se da ćete mi to priznati?

— Nerado, ser.

- Nerado, ali ipak. Prilike vas na to sile.

— Meni se ĉini da je posve svejedno znadu li oni gdje se mi

nalazimo ili ne znaju.

— U tome se varate. Nikako nije svejedno znaju li to oni ili ne

znaju. Da to nisu doznali, ne bi znali kamo da usredotoĉe svoju

pažnju. Sad su to doznali, a koliko ih poznam, oni će to

iskoristiti.

- Htio bih znati kako?

— Razmislite samo, pa ćete se dosjetiti!

— Mislim da bih to i bez razmišljanja mogao doznati od vas.

— Možete, ali bi mi bilo milije da vi to sami pronadete svojim

genijem.

— Ah, pustite me s genijem! Komad bizonova stegna bio

bi mi miliji.

226

— To vam vjerujem i bez prisege. Crvenokose! imaju u

rukama Džafara, a ja sam zarobio njihovog poglavicu. Sto

mislite da će se sad dogoditi?

— Da bi ta dva ĉovjeka trebalo zamijeniti.

- Tako je!

— Kod toga će oni veoma dobro proći, jer je njihov zarobljenik

obiĉan ĉovjek, bar po njihovim pojmovima, dok smo mi zarobili

njihovog poglavicu. Oni će dakle rado primiti naše zahtjeve.

— Primit će ih ĉim svane, ali prije neće.

- Vi dakle tako mislite? A zašto ne prije?

— Danju ne mogu ništa poduzeti protiv nas,' ali noć bi mogli

iskoristiti.

— Zar možda da nas napadnu?

— Svakako! Uspije li im da oslobode svoga pogla-V1cu, ne

moraju nam predati Džafara.

~ Neka to samo pokušaju!

— A zašto ne?

V0,r~i?'Ii bismo ih Poslali kući prostrijeljenih glava. OTIO bih da to

uĉine. To bi za mene bio najveći užitak.

165— Oh, a ja sam uvjeren da hi se u tom sluĉaju u vama

porodili i drugi osjećaji koji baš ne bi spadali u najveće užitke.

Danju nas ne mogu napasti, ne a mogu se usuditi da nam

pridu bliže. Oni nas se boje.

To su već davno dokazali, ali noću bi im takav napad mogao

uspjeti.

— Ne bi mogao!

— Ipak, mogao bi!

227

— Pripazit ćemo!

— To nam ništa ne koristi. Sta nam koristi sva pažnja ako nas

opkole?

— Opkole? Hm! Kad bi to i uĉinili, mi bismo se branili.

— Danju bismo se mogli obraniti, ali kako se možete braniti

protiv neprijatelja kojeg ne možete vidjeti?

— Ali ser, ta mi smo zaštićeni. Leda su nam pokrivena!

— Da, iza nas se uzdiže strmo šumovito brdo s kojega nas

noću ne mogu napasti.

— I koje nam za svaki sluĉaj pruža utoĉište.

— Vi ste zaista veliki strateg, mister Snafl, a još veći

taktiĉar!

— Pshaw! Ako mi se želite narugati, samo izvolite, no to je vrlo

jeftina zabava.

(— Ja nipošto ne zbijam šalu, već govorim vrlo ozbiljno.

Crvenokose! znadu gdje se nalazimo. Mi ležimo ovdje na rubu

ravnice, na podnožju brijega. Dovoljno je da oni naĉine liniju

koja lijevo od nas u polukrugu izlazi u ravnicu, a desno se

oslanja na brijeg, pa ćemo biti opkoljeni.

— I vi onda mislite da bi nas napali?

— Tako je.

— Neka se samo usude!

— Nema tu mnogo usudivanja. Oni će sve više i ,J. vize suziti

taj polukrug, dok u njemu više ne bude nikakvih pukotina, a

onda će nas odjednom napasti.

— Branit ćemo se! .

— Pshaw! A. ĉime?

228

— Puškama.

— Pucajte noću u nekoga koga ne viditel

166

_ Onda ćemo ih pustiti da nam se približe toliko da ih

uzmognemo ugledati.

_ Onda bi za puške bilo prekasno. One nam ne bi više ništa

koristile.

_ Latit ćemo se dakle noževa!

_ Dakle borba iz bliza? U njoj su oni sa- svojih sedamdeset

ratnika protiv nekolicine naših veoma nadmoćni. Svaka ĉast

vašoj hrabrosti; i ja se umijem boriti, ali bude li nas u noći u isti

ĉas napalo sedamdeset' Indijanaca, izgubljeni smo. Mi ćemo

doduše nekolicinu probosti i ustrijeliti, ali će nas preostali si-

gurno za 'nekoliko minuta poubijati.

— Onda ćemo pobjeći u šumu uz brdo. Onamo nas ne mogu

slijediti.

— A konje ćemo ostaviti dolje?

— Konje zaista ne možemo povesti sa sobom.

— Ja vam ponavljam: vi ste zaista neobiĉan ĉovjek, mister

Snafl! Najbolje što možemo uĉiniti jeste da pobjegnemo.

Uvidate li da ovdje ne možemo ostati?

— Možda bismo ipak mogli? Veliko je pitanje hoće li oni

doći na pomisao da nas opkole i napadnu.

— Doći će. Budite u to uvjereni. Moramo otići, jer ste svojim

napadajem otkrili naše skrovište.

— Pa to je upravo prokleto da ja uvijek moram imati krivo! —

zareži.

229

— Oh, to nije baš tako teško; mnogo je gore kad ĉovjek uĉini

nešto krivo. Pogrešno misliti, to je dopušteno, ali pogrešno

postupiti, to se ne bi smjelo desiti. Velim vam ...

Uto je stigao Tirn Snafl i prekinuo me u govoru.

- Ĉuj, stari Jime — reĉe — ĉini se da crvenoko-Sci... ah, tu ste i

vi, mister Šeterhend! Tko leži ovdje?

— To-kei-Ĉun — odgovorili.

— Heigh-day! Zar ste ga zarobili?

— Jesam.

— Well, divno, neusporedivo! Znate li već sve?

— Znam. Jeste li došli da nešto javite?

— Yes> mister Šeterhend. Ĉini se da Komanći spremaju

nešto novo.

- Po ĉemu to zakljuĉujete?

167— šuljaju se izvana polako u ravnicu.

— Aha, to satn i mislio! Ĉujete li, Jim, da sam imao pravo?

Komanĉi poĉinju izvoditi plan o kojem sam vam govorio.

Požurite se da skupite sve ostale. Neka tiho dodu ovamo i

neka se spreme za pokret. Ja ću dotle tim Indijancima postaviti

ogradu.

Uzeo sam Henryjevu opetušu i izašao iz grmlja na otvorenu

preriju. Ondje sam legao na zemlju i otpu-zao na polumjer

polukruga koji su po mom mišljenju željeli povući Indijanci. Kad

mi se uĉinilo da sam otišao' dovoljno daleko, zaustavih se da

poĉekam. Da, posve taĉno, evo ih gdje dolaze slijeva držeći se

pognuto, polako, jedan za drugim. Kad je najbliži bio udaljen

230

svega ĉetiri koraka, opalih ĉetiri hica, ne ni-šaneći ni u njega ni

u koga drugoga i viknuh:

— Natrag! Ovdje Old Šeterhend! Tko se usuduje dalje?

Odjeknuo Je prestrašeni krik nekolicine glasova i

crvenokošoi išĉezoše.' Opalio sam još nekoliko hitaca u zrak,

a onda ustao i požurio u naše skrovište.

Ondje su se već sabrali svi moji drugovi. Dakako da su ĉuli

moje hice, pa Tim Snafl upita:

— Pucali ste, ser. Na koga?

— Na crvenokošce dakako. Ili možda mislite da sam uživao u

tome da s neba skinem nekoliko zvijezda stajaćica?

— To je zaista bilo suvišno pitanje! Komanĉi su se dakle

zaista došuljali izvana?

— Jesu.

— A onda?

— Pobjegli su.

i— Onda dakle možemo ostati ovdje.

— Ne možemo jer sam uvjeren da će ponoviti svoj pokušaj

samo u većoj udaljenosti. Nastojmo dakle da se maknemo

odavde!

Poglavica je ĉuo sve što smo govorili. Nisam smatrao da treba

bilo što pred njim tajiti. On nije rekao ni rijeĉi, niti je ma kojim

znakom pokazao da je živ. Kad sam objesio puške na leda i

uzjahao konja, za-molih da mi ga dodaju, pa ga položih preda

se. Zatim odjahasmo u preriju dok nismo došli do mjesta na

kojem smo već jednom zamijenili poglavicu koji je sad

168

231

uhvaćen. Ondje sjahasmo, privezasmo konje i ,iedosmo na

zemlju. Komanĉa smo uzeli u sredinu. Sad sam uhvatio

vremena da im ispripovijedam kako

moj i »u me drugovi zapanjeno slušali, jer se nitko od njih ne bi

usudio uĉiniti ono što je meni tako lako uspjelo Najteži dio

moga pothvata bio je povratak Svi me stadoše hvaliti. To-kei-

Ĉun koji je takoder ĉuo svaku rijeĉ, škrinu zubima.

— Ĉuj, stari Time! — pozove Jim Snafl svoga brata. - Jesu li

to ĉule i tvoje uši?

- A što to?

— Kako je alat za žvakanje toga starog crvenog griješnika

upravo škripnuo?

- Yes.'

- On se silno ljuti, a zaista mu nipošto ne služi na ĉast kad

tako glasoviti ratni poglavica još glaso-vitijeg indijanskog

plemena uvijek iznova dopušta da. ga uhvate i omotaju

remenjem. Fuj! Glupi mišić koji je jednom pao u stupicu i

pobjegao iz nje sigurno više neće zapasti u nju. Takav mišić je

mudriji od ovog velikog ratnog vode Komanĉa.

— Šuti, pseto! — plane To-ikei-Ĉun prekinuvši

dosadanju šutnju. — Tvoje rijeĉi su poput kojotovih izmetina u

savani: nitko se ne obazire na njih! No ipak ćeš ih požaliti!

- A kad to?

— Kad mi dopadneš šaka.

— Zounds! Pa valjda ne vjeruješ da ćeš me još jednom

uhvatiti?

— Ne samo da to vjerujem već to ĉak i znam.

232

- Tako? Vrlo ĉudno. Znaš li i ti to, stari Time?

- NO;

— Lijepo! Onda se dakle morao prevariti. Zar da me on još

jednom uhvati? Taj je klipan lud. Mogli bismo ga po miloj volji

ugasiti poput svijeće koja više ne smije gorjeti, a on je još toliko

drzak da mi se Prijeti. Trebalo bi ga... Ĉuj!

Gore s brda odjeknu urlik brojnih glasova,

- To su crvenokošci! - reĉe Jim. - Sto bi imala znaĉiti ta lijepa

pjesma, mister Šeterhend?

— To ne znate?

168— Ne znamo, ĉini mi se da nemaju povoda da je zapjevaju.

— Odgovor je veoma jednostavan. Premda sam ih ja

protjerao, ipak su izvršili svoju namjeru da nas napadnu.

Opkolili su naše skrovište pa su na dani znak svi provalili u

njega.

— Ptiĉice su medutim izletjele.

— Sreća za nas da je tako. Komanĉi su zbog toga toliko

bijesni da urlaju.

Poglavica nije to mogao mimo slušati pa viknu na mene:

— Veliš da urlaju od bijesa, ali ja ti kažem da će još urlati-od

radosti!

— Pshaw! — odgovorih. — Njihovo je urlanje glupo, a tvoje su

sadanje rijeĉi još gluplje.

— Šuti! Nikad nije glupo ono što veli To-kei-Ĉun. On

zna što govori!

— A ja znam što misliš! Zar ne znaš da ĉovjek ne smije uvijek

reći ono što zna? Da su tvoji ratnici ostali nijemi mi ne bismo

233

znali da su poduzeli uzaludni napadaj. A da si ti šutio mi ne

bismo znali na što ĉekaš.

— Zar možda Old Šeterhend misli da je sveznajući?

— Ne misli, ali ako glupi ĉovjek ne umije obuzdati jezik, onda ja

obiĉno opazim što se na njemu nalazi. Hoćeš li da ti reknem

što misliš?

— Ti to znaš?

— Onda me ĉuj! Upravo si nam se zaprijetio. Ti se dakle

nadaš da • ćeš se osloboditi i da nećeš biti prisiljen na mir. Do

toga može doći samo ako te oslobode tvoji ratnici. Budući da

im to danju ne može uspjeti, ti misliš da će oni još noćas doći

po tebe.

— Uf! — podrugljivo će on. — Ĉini se da se Old

Šeterhend uvukao u kožu Velikog duha koji sve zna!

— Samo se rugaj! Upravo mi tvoja poruga kazuje da sam

pogodio ono pravo.

— Kako bih mogao pomisliti da ća me moji ratnici osloboditi?

Ta oni uopće ne znaju -gdje se nalazim.

— Znaju!

170

' _ Ne znaju, jer oni nisu tako sveznajući kao Old Šeterhend

koji može reći kakve misli ima neki crv

ili kukac!

— Sva tvoja poruga ti ništa ne koristi. Tvoji ratnici smatraju'

da ja želim zamijeniti zarobljenog bli-jedokošca i da stoga

moram ujutro razgovarati s njima, pa da se zbog toga neću

odviše udaljiti od njihovog logora. Oni se sad pitaju gdje ću

234

ostati da pregovaram s njima, a odgovor će glasiti: ondje gdje

je već jednom s nama pregovarao. Iskoristit će dakle noć da

nas još jednom pokušaju napasti.

- Uf!

Taj poklik nije sada više zvuĉao podrugljivo, već

kao Ijutito razoĉaranje.

— Ali im to neće uspjeti — nastavih — premda si ti svu svoju

nadu položio upravo u to. Da se ne nadaš tako, ne bi nam se

prijetio. Kako vidiš," tvoje su rijeĉi bile isto tako glupe kao što

je maloĉas bilo urlanje tvojih ratnika.

Namjerno sam se poslužio rijeĉju glupo. To-kei-Ĉun je

prekršio rijeĉ, pa ga je zbog toga trebalo toliko posramiti,

koliko su to samo dopuštali moji nazori. Nije odgovorio ništa, a

ja nastavih:

— Ti nisi vrijedan da ratnik razgovara s tobom, jer si

obešĉastio kalumet i nisi održao mir koji si nam obećao.

— Meni je samo moj kalumet svet a tvoj nije — upadne mi on u

rijeĉ. - Zašto nisi pušio na mojem? Old Šeterhend je mnogo

gluplji nego što to predbacuje drugima!

. — Nisam ja postupio glupo i lakovjerno. Da sam pušio iz tvoje

mirovne lule, meni bi obećanje što bih ia pri tome zadao bilo

isto toliko sveto kao da je bilo potvrdeno mojim kalumetom.

Poznavao sam tvoju lukavost i rekao sam svojim drugovima što

kaniš uĉiniti, ali te ipak nisam prisilio da pušiš iz svoje lule

umjesto iz moje. To nisam uĉinio zbog gluposti već zato jer

znam da te se ne moram bojati. Ti si za ' mene bijedni crvić

kojeg svakog ĉasa mogu zgaziti.

235

— Onda me zgazi! Možeš li to zaista?

— Mogu.

171— A što će onda biti s blijedokošcem koji s« nalazi kod

nas?

— Pshaw! Nemoj se toliko pouzdavati u to. Ja bih

oslobodio toga bijelca i da se ti ne nalaziš u našoj vlasti.

Nastavit ću dakle ondje gdje si me maloĉas prekinuo. Svojom

si nevjernošću zapravo zaslužio da te kaznimo kao što se kazne

lažljivci, naime udarcem u lice koji bi te zauvijek obešĉastio tako

da nijedan od tvojih ratnika ne bi više .htio ni da ĉuje za tebe.

Old Šeterhend znade medutim da je ljubav bolja od mržnje,

pa ću se dakle odreći te osvete i još jednom se prijazno

porazgovoriti s tobom.

>— Neću ništa da ĉujem!

- Dat ću ti prijedlog za koji oĉekujem da ćeš na njega...

— Neću da od teb« ĉujem ni rijeĉi! — ponovi, prekinuvši me.

— To dakako nija tvoja posljednja. Ti uopće još i ne znaš

što...

— Šuti! — upadne rni opet u rijeĉ. — Ja znam sve.

— Dobro, onda ću šutjeti, ali doći će vrijeme kad ćeš ti

poželjeti da porazgovaraš sa mnom. Onda ćeš doznati da li ja

s tobom hoću govoriti i kako ću govoriti.

— Ser, želite li da tom lupežu zbog njegove drskosti raspalim

zaušnicu — upita me Jim.

— Ne! — odgovorih.. — Ĉovjeka bez obrane ne smijemo

udarati, a ja sam mu rekao da ga nećemo tući.

236

— Na tome se i zasniva njegova drskost! Oh! Kad bih mu

mogao dati ĉvrsti udarac u lice ili u želudac, to bi za mene

bio najveći užitak! Ne misliš li i ti tako, stari Time?

— Yes/ — odjeknu u tonu punog uvjerenja. Ipak Tim nije

rekao ništa osim te jedne rijeĉi.

Bio sam uvjeren da će nam se Indijanci ponovo prišuljati.

Poglavica nije trebao da vidi što ćemo poduzeti protiv toga.

Zato ga dadoh okrenuti ustranu i tiho se dogovorih s

drugovima. Oba Snafla, Perkins, oba preostala vodiĉa i ja

htjeli smo poći u susret uhodama, dok su dva sluge imali ostati

kraj poglavice. Ležeći na zemlji, nas smo šestorica otpuzala ko-

madić puta. Zatim sam ih uputio da ostanu ležeći

172

otprilike ĉetrdeset koraka jedan od drugoga, tvoreći pravac

okomit prema brdu. Usred te crte, ali malo ispred nje, smjestio

sam se ja sam. Svaki izvidaĉ iza-slan da ustanovi gdje su se

ulogorili, morao je naići na tu liniju.

Ni ovaj put se nisam prevario. Nrje prošlo ni pola sata kad

zaĉuh kako je Jim Snafl viknuo:

— Tu se netko želi provući izmedu nas. Zadrži ,ga, stari Time!

Oba brata ležala su meni zdesna, najprije Tim, a zatim Jim.

Ogledao sam se i opazio Tima kako trĉi prema nekom liku koji

se upravo podigao sa zemlje i pokušao pobjeći. Taj je ĉovjek

dugaĉkim koracima potrĉao upravo onamo gdje sam ja ležao.

Bio je to dakako neki Komanĉ. Pustio sam ga da mi se približi

na deset koraka, a onda iznenada skoĉio na noge. On

preplašeno zastade, svega nekoliko trenutaka, ali je to bilo

237

dovoljno da mu se u dva skoka približim, da ga oborim na zemlju

i pridržim, dok mi Snaflovi nisu pomogli da ga svežem. Pustio

je da to obavimo, ne rekavši ništa i bez otpora, toliko se

prestrašio.

— Imamo ga! — razveseli se Jim — Tko zna 1a li osim njega

izašao još koji uhoda?

— Koliko poznajem Indijance, nije, jer bismo ih inaĉe opazili

istodobno. On je sam — odgovorih. — Odnesimo ga

njegovom poglavici, a onda krenimo dalje.

- Dalje, a kamo?

— Ne daleko, već samo na neko drugo mjesto gdje nas

neće tražiti.

- A zašto?

— Upravo sam nadošao na novu misao. Rekao sam Poglavici

da ću zarobljenoga bijelca osloboditi i bez zamjene, pa ću to

sad i uĉiniti.

— Zounds! Ta nemojte se opet izlagati tolikoj opasnosti!

— Tu nema nikakve opasnosti., Idem samo do grobova

poglavica gdje leži zarobljenik.

- Sami?

~ Da, sam.

173

- Onda ćete utrĉati pravo u ruke Indijancima.

— Oni nisu ondje.

— Tko vam je to rekao?

238

— Ovaj izvidaĉ.

— Nisam ĉuo ni rijeĉi.

— Ni ja, ali vidio sam.

- Vidio? A što?

— Pobjegao je pred vama, a oĉito je pokušao pobjeći k

svojim drugovima. Oni mora dakle da se nalaze ondje kamo je

on krenuo. Od vas je potrĉao prema meni, zdesna nalijevo. I

crvenokošci mora dakle da se nalaze tamo nalijevo gdje su i

ostali, kad nas ondje nisu pronašli.

— Ĉini se da je to taĉno.

— Taĉno je. Nadalje zakljuĉujem ovo: kad sam se nalazio

gore na pećini, dolje se postavilo desetak crvenokožaca, a

ĉetvorica su stajala kod Džafara. Ĉim sam se udaljio, više to

nije bilo potrebno. Kod zarobljenika će biti najviše dva

stražara, a njih ću lako svladati. Preostali su se prikljuĉili onima

koji su nas htjeli napasti. Otići ću dakle do grobova

poglavica, ali prije toga ćemo otići na koje drugo mjesto da nas

Indijanci ne pronadu.

Kad smo stigli do To-kei-Ĉuna, i kad je on ugledao novog

zarobljenika, zagleda se u njega dugaĉkim i oštrim pogledom,

ali ne reĉe ništa.

— No kako sada tvoje pouzdanje? — upitah ga ja. — Hoće li te

tvoji ratnici osloboditi? Njihovoga smo uhodu uhvatili.

To je za njega bilo ipak odviše. U njemu prevlada srdžba te mi

odgovori:

— Oni će ipak doći!

239

— Možda će doći ovamo, ali ne onamo gdje ćemo se mi

nalaziti" Vidjet ćeš da te tvoja nada vara, kao što si ti nas htio

prevariti.

To-kei-Ĉunu i uhodi odriješismo noge da mogu hodati. Onda

krenusmo dalje, otprilike dva kilometra daleko. To sam uĉinio

stoga da ne bi poglavica fnožda viknuo u pomoć, a Komanĉi

ga ĉuli. Rekavši svojim drugovima kako se imaju vladati, ostavio

sam ih da provedem svoj novi plan. Sa sobom sam ponio i svo-

je puške.

174

Naš novi logor nalazio se malo dalje od grobova poglavica.

Prije no što stignem onamo, morat će proteći otprilike jedan

sat otkako sam zarobio izvidnika. Ipak sam bio uvjeren da

crvenokošci neće otići s mjesta na kojem su se nalazili.

Okolnost da je njihov uhoda izostao puni sat, nije bila razlog

za bojazan. Dalo se dakle pretpostaviti da dolje kod grobova

neću naići na jaki otpor.

Ova se pretpostavka pokazala taĉnom jer kad sam stigao

onamo i provukao se izmedu grmlja, tako da sam pred sobom

ugledao vatru koja je još gorjela, opazio sam samo dva stražara

gdje sjede kraj zarobljenika. K tome je štoviše pridolazila

povoljna okolnost da su mi okrenuli leda, pa me dakle nisu

mogli ugledati. Pripazim li da me ni ne ĉuju, morao mi je moj

pothvat uspjeti.

Legao sam na zemlju i oprezno stao puzati ravno prema njima.

Tu više nije bilo grmlja, a trava je bila tako niska da me nije

nimalo zaštićivala. Morao sam se držati sjene koju su oba

240

Indijanca bacala u mom smjeru. Osim toga je i ĉovjek kojega

sam želio osk>-boditi predstavljao opasnost za mene. On nije

poznavao život na Divljem zapadu, pa sam znao da ne ras-

polaže sposobnošću da ovlada sobom u trenutku iznenadenja.

Ako me opazi gdje se približujem, te ako to oda pokretom ili

poklikom, mogao sam dobiti tane prije nego što stignem do

vatre. Morao sam dakle tako odabrati put da me ne opazi

prerano, a to sam mogao postići samo time da pazim da se

jedan od Indijanaca stalno nalazi u ravnom pravcu izmedu

njega i mene.

To Je bilo teško, no ipak mi je uspjelo. Sve sam se više i više

približavao, pa sam se naposljetku našao svega nekoliko

koraka iza njih, tako da sam ĉuo sto govore. Odista su

razgovarali. Džafar je govorio engleski, a i jedan od ta dva

Indijanca je-toliko vla-ao tim jezikom da je bar donekle mogao

izraziti ono stt> J e želio reći.

mu Cinil0 se da ]e Perzijanac dobro raspoložen, jer kad se na licu nije

pokazivao ni trag brige. Upravo nion Sam stigao tak<> blizu da sam

mogao razumjeti njegove rijeĉi, ĉuh e* P^0 O™™H.

rijeĉi, ĉuh ga gdje govori:

17S— Ne, vi ga nećete više dobiti!

— Poglavicu ćemo osloboditi — usprotivio se Indijanac.

— Old Šeterhend ga neće izruĉiti!

— Ta nije h' ga on već bio uhvatio, a ipak ga je morao izruĉiti?

— Morao? Nitko ga nije na to prisilio. On je to uĉinio

dobrovoljno.

241

i— Bio je prisiljen na to, jer je htio osloboditi bijele

zarobljenike.

— On se pri tome pošteno vladao prema vama, a vi ste se

ponijeli podlo.

— Crveni su ratnici mudriji od bijelih.

— Ono što ti misliš nije bila mudrost već nepo-štenje. Vi ćete

za to morati platiti, jer će Old Šeterhend posve sigurno zbog

toga kazniti vašeg poglavicu.

— To ne može uĉiniti, jer ćemo rni osloboditi To-kei-Ĉuna.

— A kada?

— Upravo sada.

— Ne vjeruj to! Vi nećete uspjeti da ga oslobodite.

— Svi su naši ratnici otišli da to izvedu!

— Kad bi im to uopće moglo uspjeti, već bi završili. Već su se

davno morali vratiti ovamo.

— Oni ĉekaju, dok se Old Šeterhend ne osjeti posve

sigurnim. Onda će napasti blijedokošce.

— Pshaw! Old Šeterhend nije ĉovjek kojeg možeš tako lako

napasti. On će pogotovu nakon onoga što se dogodilo u

posljednje vrijeme biti dvostruko oprezan.

— Da i jeste oprezan, što može time postići? Ipak bi morao

našeg poglavicu pustiti na slobodu.

— Tko bi ga mogao na to prisiliti?

— Mi! Ako ga ne oslobodimo, mi ćemo te ubiti.

— Dobro! Dakle opet zamjena! Priznaješ dakle da se ja

uopće ne nalazim u opasnosti. Vi mi ne možete nauditi.

Indijanac nije htio priznati da je poražen, već ustvrdi:

242

— Mi ćemo osloboditi poglavicu, a tebe ipak nećemo pustiti

na slobodu.

176

Džafar je sad takoder rekao više nego što je za-nravo smio

ustvrditi:

_ A Old Šeterhend će osloboditi mene i neće

pustiti poglavicu.

— Uf! Mi te ĉuvamo!

_ TO ne može zadržati ĉovjeka kakav je. Old Šeterhend.

— Neka se samo usudi da dode!

— On je već ovdje — odgovorih, skoĉivši iza njih na noge i

povukavši oba revolvera.

Na zvuk mojih revolvera oba; se stražara okrenuše. Od

iznenadenja nisu uspjeli izgovoriti ni rijeĉi, no ipak su bili toliko

prisebni da pograbe svoje noževe i da pokušaju ustati.

— Ostanite sjediti i nemojte se ni maknula, inaĉe ću vas

ustrijeliti! — zapovijedih im.

— Uf, uf! — viknu jedan od njih. — Old Šeterhend!

— Da, uf, uf — odgovorih ja. — Taj blijedokožac imao je

pravo. Old Šeterhend nije ĉovjek koji bi vas se bojao. Ako

me ne budete poslušali na rijeĉ, poginut ćete, a izgubljen je i

vaš poglavica. Bacite noževe!

Poslušali su me.

Prišao sam Džafaru i prerezao njegove spone, dok sam

drugom rukom uperio revolver u stražare. Zatim rekoh

Perzijancu:

243

r- Uzmite to remenje i svežite njima crvenim džentlmenima ruke

i noge!

On ustane da bi poslušao, ali jedan od crvenoko-zaca izjavi:

- Nećemo dopustiti da nas vežete! __ "~ A što možete uĉiniti

protiv toga? — upitah ih.

Ta vi se nalazite u mojoj vlasti!

• 4-- ~I RadiJe cem<> umrijeti! Ratnik ne može podnijeti takvu

sramotu.

— To nije nikakva sramota. I mene su već ĉesto vezali.

_m ~ Ali "^ smo imali ĉuvati ovog blijedokošca pa m° d°Pustili da

nas iznenadiš. To je sramota.

™ Pshaw! Znate li što je najveća sramota za crratnika? 12 Lav krvn.

e osvete

177— Što to misli Old Šeterhend?

— Ako izgubi svoju medicinu ili svoj skalp. Vaše medicinske

vrećice vise vam za pojasom, a na vašim glavama razabirem

uvojke vaših skalpova. Ako me ne poslušate, ne samo što ću

vas ustrijeliti nego ću vam oduzeti l vaše medicine i skalpove pa

ću ih baciti u vatru. Onda gledajte kako će vas nakon smrti

pustiti u vjeĉne lovne poljane!

— Uf! — viknuše prestrašeno.

— Poslušajte me dakle! Pružite ruke i noge i da ste mirni!

Sad se više nisu opirali. Moja je prijetnja slomila njihov otpor.

Dok sam ih revolverom držao u šahu, Perzijanac ih je svezao.

— Jesu li vas orobili, mister Džafar? — upitah ga.

— Jesu — kratko izjavi on.

244

— Tko ima stvari?.

— Poglavica, no to su samo sitnice. Sve stvari od vrijednosti

stavio sam u bisage.

— Njih imamo, ali će poglavica morati vratiti i ostalo.

O krenuvši se opet stražarima, rekoh:

— Sad vidite kakve vam plodove donosi vaša pod-muklost i

vaše vjerolomstvo. Vaš je zarobljenik opet slobodan, a zato

sam ja ponovo zarobio To-kei-Ĉuna. Sad ćemo otići odavde.

Jedan od vas će nas pratiti da bude svjedok onoga što ću se

dogovoriti s poglavicom i da se onda kao njegov glasnik vrati

ovamo. To-kei-Ĉun će odjahati s nama, sve dok se ne budemo

nalazili u • sigurnosti. Zbog toga ću sad povesti i njegovog

konja. O njegovom će vladanju ovisiti hoćemo li ga kasnije ubiti

ili nećemo.

Džafar je pošao po svoga i poglaviĉinoga konja pok\tpivši

ujedno i oružje i ostale predmete koji su se nalazili ondje gdje

je bio ležao To-kei-Ĉun. Jednom stražaru oslobodio sam

noge, a ruke mu pnve-zao o stremen. Njegovom drugu zaĉepio

sam usta da ne uzmogne vikati. Zatim sam ugazio vatru te

odjahasmo.

Ĉim smo se našli vani na otvorenoj ravnici, Per" zijanac dade

oduška svojim, osjećajima.

178

_ Ser. koliko ja vama toga zahvaljujem! Moja je obaveza prema

vama iz dana u dan sve veća. Sad ste me opet oslobodili!

— Ali posljednji put! — ozbiljno mu rekoh.

245

— Sigurno. Nadam se da neću više pasti u ruke ovim

davolima!

— Ako i dalje ostanete tako neoprezni kao što ste dosad bili,

to će vam se sigurno dogoditi. Onda ću vas ostaviti na

cjedilu. Budite sigurni u to.

— Ĉini se da se ljutite, mister Šeterhend?

— To nije ni ĉudo! Izgleda da sam se ja spmo zato sastao s

vama da bih stalno ispravljao neprekidne pogreške drugih ljudi.

To se zbiva od prvoga ĉasa pa sve dosad, i ĉini mi se da se

uopće neće izmijeniti.

— Što se mene tiĉe, siguran sam da toga više neće biti.

— I ja se nadam. Ĉujte!

Iza nas je odjeknuo glasni urlik.

— Zašto Komanĉi tako urlaju? — upita Perzijanac. — Ta

valjda nisu uhvatili naše drugove?

— Nisu. Ovi se nalaze ispred nas. Komanĉi urlaju od bijesa,

jer su uvidjeli da ne mogu osloboditi svog poglavicu. Vratili su

se u logor i opazili su da ste vi spašeni, te da sam ja odveo još

jednog njihovog ratnika. Nije ni ĉudo da toliko viĉu.

— Oni će poći za nama!

— Neka samo pokušaju! Uostalom, možete biti sretni što

mi je moj pothvat uspio, jer biste inaĉe danas proživjeli svoj

posljednji dan.

- Zar zaista mislite da bi me bili ubili?

— Bez ikakve milosti!

- Kako su to strašni ljudi! I kod nas žive polu-oiviji narodi kojih

se treba ĉuvati, ali ipak nisu tako krvožedni kao Indijanci.

246

— Tu se varate.

- Varam? Teško!

d ."" Prema svojim vlastitim iskustvima mogu vam ĉesto i, uPrav«

protivno. Meni su na Istoku vrlo bio m i UŠaU oduzeti živt>t samo

zbog toga jer nisam šta ™, lman a Ja tim ljudima nisam uĉinio

baš ni-nazao, nisam ih uvrijedio ni jednom rijeĉju. Indi-

179janac naprotiv ne pozna vjerske mržnje, te je samo zbog

toga neprijatelj bijelaca, jer bijelci neprekidno nastoje da ga

unište. On brani svoj život i to je sve.

— Recite mi onda, što sam ja nažao uĉinio tim Komanĉima?

'

— Mislite da niste ništa? - Ništa!

— To se samo vama tako ĉini. Vi ste u prvom redu bijelac,

dakle njihov neprijatelj. Oni ne pitaju kako se vi osobno

odnosite prema njima. Osim toga vi sad putujete kroz njihovo

podruĉje, a niste ih upitali je li to njima pravo ili nije.

— A zašto bi im to bilo krivo?

— Zašto ne bi? Zar ja možda u Perziji smijem putovati onako

kako vi to ĉinite ovdje?

— Svakako!

— Zaista? Smijem li logorovati i spavati gdje hoću?

Smijem li se prehranjivati kako hoću? Smijem li strijeljati

goveda, jelene i drugo po miloj volji? Smijem li zakonitom

vlasniku zemlje oduzimati njegovu hranu, a da se on uopće ne

smije usprotiviti?

- Hm!

247

— Da, hm! Zar na vašoj granici nema već svaki šeik pravo da

od svakoga stranca koji želi proći njegovim podruĉjem zatraži

naplatu u novcu?

— To je taĉno.

— Kad bi ovdje neki poglavica tako nešto zagazio, dobio bi

tane umjesto novaca. Nekada je crve-nokožaca bilo više

milijuna pa je sva ta zemlja, ĉitav kontinent bio njihovo

vlasništvo. Od svih tih milijuna preostala je sad bijedna šaĉica,

svega nekoliko tisuća ljudi koje bijelci bez smilovanja gone s

jednog mjesta na drugo. Tko je sad okrutan, tko je krvožedan,

crvenokožac ili bijelac?

Perzijanac je zašutio, ali Komanĉ privezan uz moj stremen koji

je morao priliĉno dobro razumjeti moje rijeĉi, vikne:

- Uf, uf! I_tp veli Old Šeterhend, premda je blijedokožac!

— To sam ja uvijek govorio.

— Onda si ti pravi prijatelj svih crvenih muževa.

180

_ To i jesam, pa biste bolje uĉinili da mene i moje drugove više

ne progonite i da ne kršite zadanu rijeĉ.

— Htio bih to reći svojoj braći, ali ne znam smijem li se vratiti k

njima. Hoće li me Old Šeterhend ubiti?

— Neću.

— Hoće li me pustiti na slobodu?

— Hoću! Treba da budeš prisutan kad kasnije budem

govorio s vašim poglavicom. Poslije toga ću te osloboditi da

rekneš ratnicima Komanĉa što sam .govorio To-kei-Ĉunu.

248

U meduvremenu smo stigli u blizinu mjesta- gdje sam ostavio

svoje drugove. Budući po noći na otvorenoj preriji nije bilo

niĉega rjo ĉemu bih se mogao ravnati, glasno sam zazviždao.

Odmah zaĉuh odgovor: posve sam taĉno uhvatio smjer. Jimov

glas mi odjeknu u susret:

— Halo, ser! Zviždite li vi ili zviždi li netko drugi?

— To sam ja.

— Jeste li ... Ah, ta to su tri ĉovjeka umjesto jednoga. Je li

mister Džafar? . . .

— Slobodan sam — prekinu ga Perzijanac, skoĉivši s konja. -

Mister Šeterhend me je oslobodio!

- Zounds! To je opet divan pothvat! A tko je taj trećj

džentlmen? Jedan Komanĉ? To je mnogo više nego što smo

mogli oĉekivati. Ne misliš li i ti tako, stari Time?

~ odgovori njegov brat, ali ovaj puta za od svoje obiĉajne

šutljivossti doda: - To je "pravo veliĉanstven pothvat.

Priznajem da mi se mo-*>K upravo želi odšuljati kad pomislim

na to.

- Odšuljati? To moram zbraniti, jer brat bez moz-ea za mene

nipošto ne bi bio najveći užitak.

dio rt* Sam medutim sjahao. Kad je To-kei-Ĉun vi-_ a* sam zaista

doveo njegova zarobljenika i jed-inar °?lanea> Javi se mrkim -

Uf! - ali ne reĉe tX\rL^ a' Moji su Drugovi željeli znati kako sam

oslobode Džafara. Rekoh lm:

na g T° ćete doznati kad budemo imali više vreme-se u prvom

redu moram porazgovoriti s To-

249

181kei-Ĉunom. Moram se osigurati da ml ne bi opet prekršio

rijeĉ.

— Osigurati? — upita Perkins. — Da, to moramo uĉiniti. Baš

to je najpotrebnije. Odmah ću dati svoj prijedlog.

Kazao je to tako kao da sve ovisi o njegovom mišljenju i da se

svi moramo ravnati prema njegovoj volji. Zato mu odmah rekoh:

— Jesam li zatražio vaš prijedlog? - Zatražili? Niste.

— Onda priĉekajte dok to uĉinim!

— Ali, ser, razumije se samo po sebi da se moramo

sporazumjeti kako da tog crvenog poglavicu najzad uĉinimo

neškodljivim!

— Sto mislite s rijeĉju „sporazumjeti"? Nikada nije

trebalo nikakva sporazumijevanja, jer je To-kei-Ĉun samo

uslijed vaših gluposti postao „škodljiv". Da ste od samoga

poĉetka mudrije postupili, Komanĉi vam uopće ne bi mogli

nauditi.

— Hm! — zlovoljno promrmlja on. — Svatko poĉini po koju

pogrešku.

— To je moguće, ali je ovdje jedna pogreška slijedila za

drugom.

— Ako je to istina, onda bismo se od daljnjih pogrešaka mogli

zaštititi tako da poglavicu jednostavno ustrijelimo. Ne

uĉinimo li to, on će i opet poći u potjeru za nama.

— To ste beskrajno mudro rekli, mister Perkins! Kazali ste da

ne kanite više ĉiniti pogreške, a u istom dahu predlažete nešto

što bi bila još veća pogreška od svega onoga što ste dosad

poĉinili. Poglavica će ostati u životu!

250

— To je opet vaša humanost kojom vi i sami sebe i nas

neprekidno...

— Šutite! — prekinuh ga. — Ovdje uopće neće nitko

pucati! Ja ću se već pobrinuti za to da se ovdjo ne desi

nikakvo umorstvo, bar dok se ja nalazim kod vas. Nitko ne

treba davati nikakve prijedloge, jer ću ja sad reći što se ima

dogoditi i mi smo time gotovi.

— Ali devils! Zar ovdje postoji možda kakav car ĉiji smo mi

podanici?

182

_ Ne postoji, ali zato postoji Zapadnjak koji ne želi s vama još

dugo mjeseca naokolo jahati da bi ĉas jednog ĉas drugoga

izbavljao iz ruku Indijanaca To bih naime morao uĉiniti kad bih

se trebao ravnati

prema vama.

_ Well! Nisam ja jedini ovdje mjerodavan. Ima ovdje i drugih

ljudi koji treba da kažu što misle o tome hoćemo li mi postupiti

prema zajedniĉkom dogovoru ili ćemo biti poslušni sluge

pojedinca medu nama.

— To mi je svejedno! Ali ja vam kažem da ću smjesta odjahati

odavde, ako uĉinite bilo što drukĉije nego što ja namjeravam.

— To od vas zaista zvuĉi vanredno zapovjedno. Htio bih da

znam što će na to reći oba Snafla.

Jim mu na to odgovori veoma razborito:

— Sto ćemo mi na to reći? Oba Snafla zapravo nemaju s

vama nikakva posla, i prema vama nemaju nikakvih obaveza. Mi

smo vas sreli i pojahali smo s vama da vam pomognemo u vašem

251

sukobu s crvenokošcima. Istina je da smo tu i tamo uĉinili

štošta što mister Šeterhend naziva glupostima. Ne mogu reći

da u tom pogledu ima krivo. Zar da zaista neprekidno jašemo

ovamo i onamo da bismo ĉas jednomu ĉas drugomu pomagali

da se izvuĉe iz škripca u koji je sam uletio? Ne! Mister

Šeterhend nam je već svima pomogao da se izvuĉemo, pa zato

mislim da ima pravo zahtijevati da se sad ravnamo prema njemu.

Sto misliš ti, stari Time, imam li pravo ili nemam?

- Yes/

- Mi dakle stojimo uz mister Šeterhenda?

- Yes.'

- WelU Neka nam dakle on reĉe što se sad ima dogoditi.

Budući da nitko više nije protuslovio, ja se sad obratih

zarobljenom poglavici:

- Neka me To-kei-Ĉun sasluša! On je prekršio svoju rijeĉ, pa

bih ga zbog toga trebao ubiti. Njegov •e klvot u mojim rukama,

ali ja ću mu ga pokloniti.

pak ga još sada ne mogu pustiti na slobodu, jer 01 °n ponovo

pošao za nama.

- Neću poći _ ubaci on.

183— Ti to kažeš, ali ja tebi ne vjerujem vise ni rijeĉi. Tko

jednom laže Old Šeterhendu, tome Old Šeterhend više

nikad ne poklanja povjerenje. Od-jahat ćeš s nama svezan na

konju. Tvoji ratnici nas neće progoniti, već će ovdje poĉekati,

dok se ne vratiš. Ĉim opazim da nas slijede, ustrijelit ćemo te.

— Uf! Oni neće htjeti da ostanu!

— Morat će ostati, jer ćeš im ti to zapovjediti.

252

— Oni me neće poslušati.

— Zar To^kei-Ĉun, vrhovni poglavica Komanĉa, nema

ugleda kod svoga naroda i nema vlasti nad svojim ratnicima?

— Oni će se usprotiviti mojoj volji jer vjeruju da sam u

opasnosti.

— Ti i ja, nas obojica ćemo im poruĉiti da tome nije tako..

— A tko će im to reći?

— Ovaj ratnik kojega sam doveo sa sobom. - Uf! Pustit ćeš

ga na slobodu?

— Hoću. Samo zbog toga sam ga i doveo. Mi ćemo odmah

krenuti na put. Prije toga uzet~ću tvoju medicinu. Budem li s

tobom zadovoljan, dobit ćeš je natrag i smiješ se vratiti

svojima. Ne postupite li onako kako ja želim, uništit ću tvoju

medicinu; spa-lit ću je.

Šutio je. Zato ga upitah:

— Jesi li ĉuo moje rijeĉi?

— Jesam!

— Što veliš na njih?

— što ćeš uĉiniti, ako ne pristanem na ono što tražiš?

— Ĉudna li pitanja! Zar je uopće moguće da ti na to ne

pristaneš? Nisi li moj zarobljenik kojega mogu prisiliti? Old

Šeterhend ti sad daje rijeĉ da ćeš se nakon tri dana smjeti

sa svojom' medicinom vratiti ovamo. Vjeruješ li da ću ispuniti

obećanje?

— Vjerujem. Old Šeterhend ne laže.

— Dobro! Zato ćeš ti zapovjediti svojim ratnicima putem

ovoga glasnika da ne podu za nama, već da ostanu ovdje i da

253

poĉekaju n'a tebe. Pristaneš li na to, neće ti se desiti ništa.

Odbiješ li pak da izdaš

134

t,i zaooviied, onda ja uopće neću poĉekati da ĉujem «tn moji

drugovi žele uĉiniti s tobom, nego ću te sam svoiom puškom

ustrijeliti. Nemam vremena da ĉekam. Oklijevao je. Prislonih

mu cijev svoje opetuše na glavu i zapovjedih:

— Odgovori, jer pucam! Neću ti to ponovo reci.

Jedan . . . dva ...

— Uf! Makni tu pušku! Ti ćeš zaista održati rijeĉ i dopustiti

mi da se vratim sa svojom medicinom?

- Hoću!

- A što će uĉiniti drugi blijedokošci? Tebi vjerujem, no hoće li

se oni ravnati po tvojoj želji?

- Obeća jem ti, da ću onome tko uĉini nešto protivno od moga

obećanja prosvirati kuglu kroz glavu.

- Vjerujem ti! Daj da to potvrdimo lulom mira.

— To zapravo nije potrebno, jer Old Šeterhend drži rijeĉ i

bez kalumeta. Neka medutim bude na tvoje. Ispušit ćemo

lulu mira, ali tvoju. Ti znaš zašto.

Kad smo obavili taj sveĉani obred izdao je To-kei-Ĉun svom

ratniku nalog što sam ga od njega zatražio. Odvezao sam toga

ĉovjeka i on nestane u tami. S njim je pošao i onaj izvidnik što

smo ga prije uhvatili. Zatim uzeh poglaviĉinu medicinu.

Poglavicu svezasmo na konja. Jahali smo cijelu noć do prije-

podneva sve dok se naši konji nisu toliko umorili da smo im

morali dopustiti da se odmore.

254

Za vrijeme te stanke, predložio je Jim Snafl da se jedan od

nas vrati i da istraži da li nas Komanĉi slijede. Ja to nisam

smatrao potrebnim, jer sam bio potpuno uvjeren da će ovaj put

poslušati zapovijed svoga poglavice. Nije se radilo samo o

njegovom životu već, što je bilo mnogo važnije, i o njegovoj

medicini.

Tri dana kasnije stigli smo do granice Novog Mek- s*ka, Pa Je za mene bilo već krajnje vrijeme da se

. Bijelim od te ĉetice i da nastavim svojim prvotnim

smjerom. Odriješio sam To-kei-c)iunove spone, vratio

mu njegovu medicinu i rekao mu da je slobodan, ali

neka svoju slobodu ne iskoristi za to da izvede svoj

prvotni plan i napadne naselja, jer ću ja naći naĉina

sredstva da opomenem bijelce. Odjahao je bez rijeĉi.

nekoliko sam mu puta poklonio život, ali sam bio uvje-

185ren da će sa mnom, ako se sluĉajno opet sretnemo,

postupiti kao s neprijateljem.

Oproštaj od Perkinsa i druge dvojice vodiĉa koji nisu bili ni od

kakve koristi bio je kratak. Bilo bi šteta za svaku rijeĉ. Jim

Snafl pruži mi obje ruke i reĉe:

— Ser, mi smo putem kadšto bili razliĉita mišljenja, ali razborit

ĉovjek mora imati razbora ako kao pametan ĉovjek želi biti

pametan. Zato smo uvijek imali pravo. Hoćete li nam oprostiti?

— Rado, dragi Jime.

— Hvala vam. Sto ste to rekli? Dragi Jime? Zbog toga vam

još jednom najljepša hvala, jer je zaista najveći užitak kad te

255

Old Šeterhend nazove „dragi Jim". Ne misliš li i ti tako, stari

Time?

— Well! Tako se dakle rastajemo u prijateljstvu, a vrlo ćemo

se radovati ako vas opet kadgod susretnemo. Odjahat ćemo

još komad puta s mister Džafa-rom, možda do Santa Fća,

gdje će naći dobre vodiĉe za San Francisco. Ostajte mi dakle

zdravo, dragi mister Šeterhende i nemojte zaboraviti ni oba

stara Snafla!

Stisnuo sam mu ruku, a zatim se rukovao i s njegovim bratom,

pa mu obećao:

— Rado ću vas se sjećati, ili treba li da vas zaboravim, stari

Time?

— No! — odgovori on kratko ali tronuto, pa okrene konja i

pojase za ostalima.

Sad je kraj mene stajao još samo Džafar.

— Ser — reĉe on — ne želim sad sve nabrajati što imam da vam

zahvalim, ali, od srca želim da vani to jednom uzmognem

uzvratiti. Da li bi to uopće bilo moguće?

— Veli se da je sve moguće.

— Hoćete li možda opet doći k Arapima plemena Samar?

— Možda.

— A možda i u Perziju?

— TO nije nevjerojatno.

— Možete 11 mi navesti vrijeme?

— Ne mogu! Ja sam kao ptica bez gnijezda koja leti ĉas amo

ĉas tamo.

186

256

_ Onda ne možemo odrediti gdje i kada ćemo se sresti

Svejedno je što sam ja sada, a ne znam što ću onda biti. Ipak

sam uvjeren da ćete ĉuti za mirzu Džafara, sina mirze Masuka.

Upamtite to ime! A da biste kadšto pomislili na mene,

dopustite mi da vam kao uspomenu ponudim ovo oružje. Ono

je zapravo bilo povod da sam vas upoznao i da ste.me vi

spasili.' Hoćete li mi iskazati ljubav da ga primite?

Džafar mi pruži handžar koji sam mu dakako vratio kad je bio

osloboden.

— Zapravo bih morao odbiti taj bodež, jer je odviše

dragocjen, ali ja ću ...

— Odviše dragocjen za spasioca moga života! — upadne mi u

rijeĉ. — Volio bih da vas još bogatije mogu obdariti. Uostalom,

možda ću to moći kasnije uĉiniti. Za svaki sluĉaj ja vam

obećajem: tko god mi pokaže taj handžar, bilo kad i bilo gdje,

može raĉunati s time da ću uĉiniti sve što želi samo ako je to

moguće. Ostajte mi zdravo, prijatelju! Ostali su već tako

daleko da ih jedva još i vidim.

— Ostajte zdravo! Hvala vam na bodežu, ali ne želim da mi on

jednom posluži kao doznaka za vas.

Pružismo jedan drugome ruku i odjahasmo u razliĉitim

smjerovima, on prema zapadu, dok sam ja pošao prema jugu.

Handžar sam zadjeo za pojas i ne sluteći koliku će važnost

kasnije dobiti za mene.

Posljednje Džafarove rijeĉi zvuĉile su malo samosvjesno,

upravo tako kao da taĉno zna da će jednom biti moćan i

utjecajan ĉovjek. Sto je bio sada? To nisam znao. Za mene je

257

bio zagonetka! Uopće nije govorio o sebi, o svojim prilikama i

svojim zadaćama, a ja nisam bio tako nasilan da ga upitam.

Zapravo je mogao biti malo otvoreniji prema meni, jer mi je

zahvaljivao život. Uostalom, i tako je bilo dobro, jer... hoćemo li

Se ikad vidjeti? - Ma sa Alah jekun, va ma lam šaa Alah -ikun _ gt

a što ne želi, to se ne zbiva!...

187LAV KRVNE OSVETE '

Sa svojim vjernim Hadži Halefom Omarom prošao sam već

brojne istoĉnjaĉke zemlje, pa sam već odavna želio da svoja

iskustva proširim duljim putovanjem kroz Perziju. Tako sam

stigao do Hadedina po Hadžija. On je u meduvremenu

postao šeik Hadedina pa je sa svojim ljudima logorovao na

Džebel Kanukeu kod Tigrisa. Halef se odmah oduševio za

to dugaĉko putovanje, ali smo prije toga morali posjetiti

Džebel Samar i grad Hail da obnovimo stare prijateljske veze

izmedu Hadedina i drugih plemena koja pripadaju narodu

Šamara.

Hadži ne samo što je bio hrabar ratnik već je sad postao i

mudri diplomat, a njegova mu je Hana pri tome pomagala vrlo

dobrim savjetima. Oboje je vjerovalo da bi obnavljanje te veze

donijelo njiho-vim Hadedinima velike koristi i znatnu premoć

nad okolišnim plemenima kojima se usprkos svim mirovnim

ugovorima sklopljenim s njima nije moglo pravo vjerovati. Prema

obiĉajima Beduina, a i iz drugih razloga, trebao je zapravo

Halef poći na taj put praćen velikom i sjajnom ĉetom konjanika

da bi na Džebel Samar izveo jak dojam. To bi medutim bilo

neopasno putovanje prilikom kojega se ne bi dala steći nikakva

258

slava. Osim toga, mali je šeik želio doživjeti Pustolovine o

kojima bi kasnije mogao pripovijedati auboko zahvaćajući u

„lonac slavljenja", pa je tako Poĉeo ozbajno razmišljati ne bi li

radije odjahao sam. to mu je Hana, kako mi je doslovno rekao,

„bacila u uĉe njegovu smionost" pa je tonom „najstrože Iju-

189bavi i ijutitog podavanja" rekla da mu to neće dopustiti.

Ka sreću sam upravo u to vrijeme došao u pc-hode, što je

posve izmijenilo cijelu stvar.

Kolikog li užitka odjahati s Kara Ben Nemzijem do D^ebel

Samara pa se ondje pripadnicima plemena Samar pokazati

kao „prijatelj i zaštitnik" toga „najvećeg junaka na svijetu"! Sad

više nije uopće trebalo pratnje, sad su ga oĉekivali doživljaji

„kojima će se zaĉuditi još i najkasnija pokoljenja". Istodobno se

trebala ispuniti želja koju su već davno gajili ne samo smioni

Hadži već i njegova oprezna Hana: možda će se tom prilikom

Kari Ben Halefu pružiti prilika da pokaže Hadedinima kako

je dostojan sin smionoga oca. To je bila jedna od najvećih

želja njegovih roditelja. Halef je doduše bio uvjeren da ne

može uopće biti boljeg zaštitnika njegova sina od njega samo-

ga, ali Hana nije baš bila uvjerena u to. Svoga je sina mnogo

radije povjeravala meni nego njemu samome, da se tako njih

dvoje složilo da će nas Kara Ben Halef pratiti. Sto se tiĉe

pratnje jedne ĉete ha-dedinskih ratnika, Halef me još jednom

upita:

— Dragi sidi, ti si uvijek bio uvjeren da brojna pratnja samo

smeta. Misliš li još i danas tako?

— Mislim. Zašto to pitaš?

259

— Jer sam najprije odluĉio da ću na to putovanje poći u pratnji

od stotinjak ljudi, budući da to pobuduje bolji dojam nego kad

putujem samo s nekolicinom. Medutim sada kad si ti stigao,

ponosno se sjećam naših opasnih putovanja i djela koja smo iz-

vršili bez strane pomoći. Upravo slavi koju smo pri tome stekli

zahvaljujem što sam postao šeik Hade-dina. Na žalost sam u

toku posljednjih godina malo mogao dodati toj slavi. Zar da

moji udovi zardaju i da moja hrabrost bude sliĉna staroj oštrici

maĉa koja se više ne može povući iz toka? Ti poznaš svoga

vjernog Halefa i znaš da je meni opasnost jednako potrebna

kao što je ribi potrebna voda. Moja se duša guši u tom

neradu, a moj je duh sliĉan orlu kojega je Alah pretvorio u

puža. Sto će pak biti od moga sina Kare ako ne bude imao

prilike da se koristi svojom gipkošću i da dokaže svoju

smionost? Od njega će postati beskoristan ĉovjek koji ne

umije ništa osim da

190

i*,*™' i da jednom umre od rasa el burude5. Zar se . lagmi i da

j_ea ^ ^ ^^ povedem pod zaštitom

Ne može! Zato radosno pozdrav-tvoi ooma.-. Muĉi me ĉežnja

da opet nešto do-živim što će biti zabilježeno u knjigama

junaka, a Tmogu samo ako uĉinimo kao prije: ako pojašemo

sami Sto kažeš na to?

- Najprije upitaj što kažu ratnici koji su te trebali pratiti a sad

moraju ostati kod kuće.

260

- Njih ne pitam. Ja sam šeik, a oni moraju slušati Kasnije ću

im to nadoknaditi jednim" velikim lovom. Dakle, dragi sidi, da

ĉujem tvoj savjet!

- Ako se radi o meni, onda podimo sami To je bolje i s drugih

razloga.

— Kakve to razloge misliš?

- Sjeti se najprije udaljenosti! Odavde do Dže-bel Samara

je najmanje ĉetrnaest dana puta na brzim jahaćim devama, jer

konje ne možemo povesti sa sobom budući da putem nema

vode. Prema tome bi kod stotinu konjanika trebao i stotinu

tovarnih deva da prenose mješine s vodom. Onamo bismo

dakle stigli tek nakon ĉetiri ili pet tjedana. Odakle da uzmemo

vode za. preostala tri tjedna? Sjeti se i neprijateljskih plemena

ĉijim podruĉjem trebamo proći! Ona bi svakako otkrila ĉetu od

stotinu konjanika, dok će tri osobe vjerojatno ostati

nezamijećene. Budući da želiš steći slavu pitam te: koja je ĉast

veća, ako stotinu muževa sretno svlada opasnosti kojima

idemo u susret, ili kad to uĉine samo tri ĉovjeka?

— Odjahat ćemo sami, sidi. Ja, ti i moj sin Kara, za kojega će

biti najveća ĉast da u tom društvu smije Poći na put. Govorit

ću sa svojom ženom Hanom. Ona će nam pripremiti najfinije

brašno i mnogo najsoćni-jih datulja, tako da putem nećemo

trpjeti oskudice.

Zatim radosno pljesnu rukama i doda, dok mu je lice upravo

sjalo od sreće:

261

— Hamdulilah, slava i hvala Alahu, jer će nas opet ovijati

pustinjski zrak, a ja ću moći pokazati da u meni još živi stari

junak i pobjednik kojega nitko ne

' sok od datulja 1 nunjavlca

191može svladati i koji je u svakoj nevolji i opasnosti bio tvoj

vjeran prijatelj i hrabar zaštitnik.

Šutke sam slušao njegova pretjerivanja. On je tako volio

govoriti pa iako je pri tome zamjenjivao naše uloge, mene je to

potajice samo radovalo.

Ne moram reći da nas je Hana zbog sigurnosti svoga sina

obasula cijelim mnoštvom uputa i savjeta koji su bili posve

suvišni. Kara Ben Halef se neizmjerno ponosio time što ga

vodimo sa sobom na lako dalek i nipošto neopasan put. Pošto

smo se oprostili, pojahao je naprijed držeći se uspravno u

sedlu, u pratnji nekolicine Hadedina koji su nosili kozje mje-

šine. Iz njih se imao sagraditi kelek1 da nas preveze -preko

Eufrata. Prevezli su nas na desnu obalu te rijeke, a zatim se

vratili, dok smo mi krenuli na jugozapad prema pustinji Nefud.

Halef je za naše putovanje odabrao tri najbrže i najizdržljivije

jahaće deve svoga plemena koje su po više dana mogle izdržati

bez vode. Budući da te hedžan2 nismo smjeli previše

opteretiti, ponijeli smo sa sobom samo tri male mješine koje su

šestoga dana bile već gotovo prazne pa smo morali uznastojati

da ih opet napunimo. To nije bio" nimalo neopasan pot- t hvat, jer smo se nalazili u kraju u kojemu je ono nekoliko rijetkih

bunara arapske pustinje ĉesto zaposjednuto. Sva plemena u

tom kraju bila su manje ili više, neprijateljski raspoložena prema

262

Hadedinima. Najviše smo se trebali ĉuvati plemena Šerarat

koje je živjelo u krvnoj osveti s Hadedinima i koje bi nam •

oduzelo život da smo mu pali u ruke. Njihov šeik imao je

nadimak Abu Dem, otac krvi, koja mu je oznaka dobro

odgovarala, a u tom plemenu živio je osim toga još jedan ĉovjek

kojega smo se morali više bojati od toga krvožednog šeika,

naime Gabud es Sahar, ĉarobnjak i ĉudotvorni lijeĉnik

plemena Šerarat.

Toga su „ĉarobnjaka" prijatelji njegova plemena smatrali

glasovitim, dok je kod protivnika uživao vrlo loš glas. Bilo je

poznato da je pri svakom glasovanju o sudbini nekog

zarobljenika zahtijevao njegovu smrt, a većinom je s takvim

zahtjevom i prodro. Pogotovu 1 splav od napuhnutih mježina 1 brze trkaće deve

192

ako se radilo o ĉovjeku druge vjere, o šiitu Židovu m kršćaninu,

nije moglo biti ni govora o poštedi. Ĉak sami Šerarati, koji su

se divili njegovom umijeću boiali su ga se i ĉuvali su se pred njim

kao pred ĉovjekom ĉija srdžba može biti opasna i po njegove

najbliže rodake. Zapravo je u plemenu bio moćniji od samoga

šeika pa se pripovijedalo da šeiku uopće ne bi bilo nemilo da

njegova ĉarobnjaka zadesi kakva

nezgoda. .....

Od toga plemena prijetila nam je dakle najveća opasnost,

pogotovu što nismo znali gdje bismo ga sad mogli naći. Nalazili

smo se otprilike na istoj visini kao krajina El Džuf, dan i pol

puta istoĉno od nje. pa se pred nama nalazio mali Bir1 Nufa,

263

tako da smo do podne mogli stići onamo. Sad se radilo o tome

da doznamo nalazi li se netko na tom bunaru ili ne nalazi. Htio

sam odjahati dalje da to izvidim, ali Halef to nije dopustio.

— Sidi, kaniš li me uvrijediti? — viknu on. — Ti si stranac a ja

sam Ibn el Arab. Nije li dakle moja dužnost da istražim taj

predio? Ili smatraš li možda da za to nisam dovoljno spretan?

— Vjerujem da si spretan, ali ti znaš da sam upravo u pogledu

te spretnosti bio tvoj uĉitelj.

— Ja se ne ravnam po tome, jer uĉenik ne samo što može

dostići uĉitelja, već ga, štoviše, može i premašiti.

- Misliš li da je i kod tebe tako?

— Ne mislim baš ništa, ali to će se pokazati, pa će moj sin Kara

nauĉiti da se divi svome ocu. Zato Ja kao tvoj i njegov

zaštitnik tražim od tebe da mi dopustiš da odjašem naprijed.

Što da uĉinim? Mali Hadži bio je odviše smion a da bi mogao biti pouzdan izvidnik. No jesam U ga

smio poniziti pred njegovim sinom? Nisam. Pustio sam

hL*^16 da ide. Uskoro smo ga ugledali kako na svom

nedžinu brzom poput vjetra išĉezava na obzorju a

j*11 smo nastavili dosadanjom brzinom. Imali smo još

va sata do podneva, dakle još dva sata jahanja do

.ara "Ji'sam položaj otprilike poznavao, ali mi je

Jff^^kolina bila nepoznata. Brzinom kojom se 1 zdenac 11 Lav krvne

osvst*

264

199udaljio Halef je morao za nešto više od sata stići do

bunara. Kad je prošao sat i pol, bio sam toliko oprezan da sam

se zaustavio da poĉekam njegov povratak. Protekao je još sat

a da se on nije vratio, i to me je zabrinulo. Kad je zatim

protekao i daljnji sat, Kara me zabrinuto upita:

— Sidi, zar se moj otac ne bi zapravo trebao već davno vratiti?

— Sigurno je opazio ljude na bunaru pa je htio poĉekat! dok

odu — pokušao sam umiriti zabrinutoga mladića.

— To ne bi pametno uĉinio, jer bi se tada morao vratiti da nas

opomene.

— Ne brini se, već se pouzdaj u njega. Maloĉas si ĉuo od

njega da je dobar izvddnik.

Kara je šutio, ali kad opet prode pola sata, on mi prizna:

— Sidi, poĉinje.m se brinuti. Neka Alah zaštiti mog oca!

Požurimo mu u pomoć!

— Ne smijemo požuriti već moramo oprezno jahati. Ti moraš

jahati taĉno iza mene.

— Zašto iza tebe?

— Zbog opreza. Zrak na zdencu nije ĉist. Tamo ima ljudi.

— Alah, Alah! Jesu li uhvatili mog oca?

— To ne znam, ali naslućujem da je tako. To ti sad moram

iskreno priznati.

— Onda požurimo da mu pomognemo.

— Naprotiv, moramo oklijevati. Ako je tvoj otac zaista pao u

ruke tim ljudima, oni će pomno pro-matrati predio odakle je

došao. Sigurno će misliti da u prostranoj pustinji nije bio sam.

Budemo li brzo pojahali prema zdencu, oni će nas ugledati

265

prije nego mi njih, pa će se pripremiti. Oni su sjahali pa su

stoga izdaleka maleni, dok smo mi na našim devama vidljivi već

izdaleka. Ako se ti držiš iza mene, onda će se njima uĉiniti da

dolazi samo jedan jahaĉ, a ako se ja poslužim svojim

dogledom mogu se ponadali da ću ih ugledati prije nego što

oni ugledaju nas.

Tako svrstani jahali smo polako dalje. Kraj je dotad bio ravan,

a tad mi se uĉini da se obzorje ispred nas uzdiže u nekoliko

nepravilnih crta. Moj mi je da--

191

lekozor pokazao da se ondje poprijeko na naš smjer uzdiže

nekoliko golih kamenih rebara. Izmedu njih ili iza njih morao je

ležati bunar. To me je dovelo do uvjerenja da je Halef

zarobljen, jer bismo ga inaĉe sad morali ugledati. On je u svojoj

pretjeranoj revnosti pojahao ravno prema stijenama gdje su ga

opazili i napali iz zasjede.

Moj dogled dopirao je -daleko. Pomno sam pretražio svaki

obris stijena, ali uzalud. Da je na njima stajao ĉovjek, ja bih ga

sigurno otkrio, ali ako je netko ležao iza njih, mogao je ostati

sakriven preda mnom sve dok se ne bih našao kraj njega, a

onda je bilo prekasno. Nisam se smio toliko približiti tim vi-

sovima da bi nas odande mogli opaziti prostim okom, pa sam

dakle skrenuo ustranu istodobno potjeravši svoju devu u brži

trk.

— Mašalah — viknu Kara Ben Halef. — Zar kaniš obići

bunar? Onda će moj otac ostati bez pomoći.

266

— Samo dodi i imaj povjerenja u mene — odvra-tih. — Ako je

položaj na Bir Nufahu zaista takav kako ga ja zamišljam,

onda ondje uhode paze samo na sjeveroistok, odakle nas

oĉekuju. Pojahat ćemo u luku dok ne stignemo do istoĉne

taĉke visova, a onda ćemo zaštićeni njima opet skrenuti

prema bunaru. Nitko ne oĉekuje da ćemo doći odande, pa se

nadam da ćemo se moći neopaženo prišuljati. Ipak ne mogu još

reći što će se onda dogoditi.

Za ĉetvrt sata stigli smo do prvoga lanca uzvisine. Iza njega

pružao se usporedo drugi lanac, a iznadu njih je ležala dolina

koja kao da se svijala u brojnim zavojima. Spustili smo se tom

dolinom upravit našim devama tako da nisu nogama udarale ni o

kakav kamen. Postepeno su stijene postale više i bli-e se

pnmakle jedna drugoj. To mi je bilo drago, jer "me doduše

smanjio naš vidokrug, ali se isto tako ,i vidokrug izvidnika koji

su nas možda oĉe-Ispred svake krivine našeg vadija1 zaustavili

sm

iza nje ne bi li se dao otkriti

kak a ne ne se ao av nePriJatelj. Tako smo napredovali veoma po- SUh° korito kroz k°3e za vrijeme jakih kiša

195lako pa su prošla puna dva sata prije nego predosmo put

koji bi ĉovjek mogao za jedan sat prevaliti pješice.

267

Najzad opazismo sigurne znakove da se nalazimo blizu bunara.

Sa strane smo ugledali nekoliko suhih grmova, a na dnu vadija

rasla je ĉak trava. Sad smo morali oprez udeseterostruĉiti.

I opet smo stigli do nekog zavoja. Dok smo dotad na takvim

mjestima ostajali sjediti na devama, ovaj puta sam zaustavio

svoju i s jahao. Usko se prilju-bivši uz ugaonu stijenu i

ispruživši samo polovinu lica, otkrio sam da se dolina znatno

proširuje. Tu je j logorovalo oko dvije stotine dobro

naoružanih jahaĉa ! na devama pa se nisam baš nimalo

obradovao pre-poznavši u njima Šerarate. Postrance od

velike skupine sjedilo je nekoliko ljudi, vjerojatno zapovjednici.

Izmedu njih nalazio se Hadži; bio je njihov žaro- ; bljenik.

j

Upravo je ustao jedan od tih odvojenih ljudi, pogledao gore

na rub pećinastog lanca, doviknuo neko ime i upitao:

— Zar još ništa ne vidiš?

I ja sam pogledao gore pa otkrio jednog Beduina koji je

vrebao iza nekog velikog kamena. Ovaj odgovori:

— Ne vidim nikoga.

— Onda smo se prevarili, i zarobljenik je bio sam. Sidi,

nemamo vremena da dulje ĉekamo. Moramo otići, jer inaĉe

nećemo do veĉeri stići u Bir Nadaf.

— Sto je? Sto vidiš, sidi? — tiho upita moj mladi pratilac. —

Ĉuo sam da netko zove.

— Sjaši i dopuzi do mene, pa ćeš vidjeti svoga oca — šapnuh

mu.

268

Kara uĉini kako sam mu rekao. Kad je ugledao Halefa,

zgrabih ga za ruku i šapnuh mu opominjući:

— Mir! Nemoj se prenagliti! Sad ne možeš ništa uĉiniti.

Moramo poĉekatd do noći. ,

— Neće li biti prekasno?

— Neće. Silom se protiv tolikih ljudi ne može ništa

postići. Samo lukavština nas može dovesti do cilja, a za nju

je noć pravo vrijeme.

— A što ako dotle ubiju moga oca?

196

To neće uĉiniti. O sudbini zarobljenika može odluTitt samo

džema1, a'starci, ĉlanovi džeme, .nisu ovdie Kako vidiš, ovo su

sami mladi ratni«.

- Sto smjeraju? To nije seoba, jer nemaju sa sobom

žene, starce, djecu ni životinje. Da nije možda

ratni pohod?

— Nije. Tamo nalijevo vidiš deve s velikim teretom koji se

sastoji od užadi i rogožina cd palminih vlakana. Ta užad i te

rogožine treba da posluže da se odvedu ugrabljene životinje i

da se umota ostali plijen. Radi se dakle o razbojniĉkom

pohodu.

- Protiv koga?

— To ne znam, ali se nadam da ću veĉeras doznati.

— Od koga?

— Od samih Serarata. Prisluškivat ćemo što govore.

— Sidi, ja vidim da je moj otac imao pravo kad je rekao da

ĉovjek inaĉe ne doživljuje ništa, a ĉim pode s tobom, da odmah

269

može oĉekivati sve moguće pustolovine. Gledaj, moramo

smjesta dalje' Oni upravo uzjahuju na svoje deve. Dodu li

ovamo, otkrit će nas.

— Neće doći ovamo, već će iz vadija izaći tamo lijevo, kroz onaj

postrani izlaz, budući da kane u Bir Nadafu.

— Odakle to znaš?

— Maloĉas je to rekao njihov voda dozivajući uhodu. Taj

zdenac leži južno odavde, a ovaj otvor rnedu stijenama

pokazuje upravo u tom smjeru.

— Jesi li već bio ondje?

— Nisam, ali sam proĉitao potanki opis toga r.den-ca i

njegove okoline. Stari arapski pisac Hamdani bio je ovdje

pa je o tome pisao. Tomu je doduše već davno, ali u ovoj se

zemlji ovakva mjesta i u toku stoljeća toliko malo mijenjaju da je

njegov opis vjerojatno i danas taĉan. Vidiš da sam imao pravo!

Oni odlaze onamo nalijevo! Tvoga oca svezali su na njegovu

devu. On se ogledava nadajući se da se nalazimo ovdje i da

promatramo Šerarate. Kad bih to mo-„ ^ĉiniti bez

opasnosti, ja bih mu se pokazao da &a umirim. 1 vijeće najstarijih Ĉlanova plemena

197Beduini su izašli iz vadija takvim redom da su vode, s

Halefom izmedu sebe, pošli kao posljednji. Tik prije nego što

je išĉezao iza stijene, okrenu ponovo lice natrag. Vodeći da se

njegovi pratioci ne obaziru na to, skoĉih tri koraka naprijed i

podigoh ruke. Njegov me pogled pogodi i ja brzo uzmakoh.

Hadži je sad znao da nam je poznat njegov položaj i da ću

poduzete sve da ga oslobodim.

270

Nakon toga se uspeh uz južnu stranu doline da se uvjerim da

su Serarati zaista otišli. Kad ili više nisam mogao vidjeti i ja se

opet spustih. Naše smo deve odveli na bunar, ali na žalost su

ga naši neprijatelji toliko ispraznili da smo morali poĉekati dva

sata da se napijemo, da napunimo dvije mješine, a zatim da

naše životinje napojimo barem za jedan dan. Zatim požurismo

tragom Serarata.

Rekao sam da sam želio prisluškivati što govore neprijatelji.

Na ravnoj pješĉanoj pustinji bilo bi to veoma opasno, Na

'sreću bunari Badije' pa tako i zdenac Bir Nadafa leže u

stjenovitim krajevima, a pogotovu je Bir Nadafa okružen

pravim varom2 koji nam je pružao izvrsno skrovište prikladno da

se prikrademo neprijatelju.

Zatim pustismo naše hadžane da pojure punom brzinom, sve

dok nismo po tragu opazili da moramo usporiti trk ako se ne

želimo odviše približiti Šera-raitima. Popodne je prošlo bez

spomena vrijednih dogadaja, a kad je sunce utonuto u

pješĉano more, moj mi je dalekozor pokazao na jugu, još

priliĉno daleko, prostrani splet kamenih gromada usred kojih

se nalazio zdenac. Šerarati su stigli onamo a mi smo se morali

zaustaviti ondje gdje smo se nalazili. Tek kad se posve

smraĉilo, odjahali smo još komadić puta dalje, sve dok se nismo

otprilike na kilometar približili varu. Tada su naše deve morale

kleknuti pa smo im tako svezali prednje noge da se nisu mogle

udaljiti.

Tad je došlo vrijeme da se prikrademo neprijateljima. Kara

Ben Halef je žarko želio da i on sudjeluje u tome, ali je morao

271

ostati kraj deva. Predao sam jnu obje svoje puške koje bi me

smetale, i Prl" 1 pustinje ! splet hridina i odlomljena kamenja

198

hHžio se varu. Kad sam stigao onamo, ubrzo sam pri wietlu

zvijezda pronašao mjesto gdje su se stijene toliko razmakle da

se otvorio široki prilaz zdencu. Ovuda su prošli i Serarati.

Tek što sam zašao onamo, za-ĉuh pred sobom neki zvonki

glas, a što &am se dalje šuljao to sam jasnije razumijevao rijeĉi:

„Alahu akbar! Ašhadu ana la ilaha U Alah, va Mohamedu

rasul Alah. Hayya alas sala."

Šerarati su molili asu, veĉernju molitvu, propisanu za vrijeme

nakon zapada sunca, kad se spušta noć. Taj zbor glasova

omogućio mi je da se prišuljam toliko blizu k njima 'da sam se

svega nekoliko koraka daleko od njihovog logora mogao

sakriti iza nekoga kamena, Zvijezde nisu baš odviše jasno

sjale, no ipak sam mogao gotovo potpuno razabrati otvoreni

prostor oko zdenca. Beduini su kleĉali na svojim molitvenim

sagovima okrenuti licem prema Meki, pa su, izvodeći propisane

pokrete, ponavljali rijeĉi onoga koji je prvi izgovarao molitvu.

Taj se ĉovjek nalazio u mojoj blizini te sam u njemu prepoznao

onog Serarija1 koji je na Bir Nufahii danas u podne dozvao

uhodu s vrha stijena, pa je vjerojatno bio voda te ĉete. To mi

je baš dobro došlo! Bio je odjeven u haik jednako kao i ja, a

imao je i inaĉe otprilike moj lik. Ona tri ili ĉetiri ĉovjeka koji su

na bunaru Nufah sjedili kraj njega, sad su kleĉali, takoder

272

odvojeni od ostalih, ali ne iza njega, već ispred njega, kako sam

to dobro opazio. Okrenuli su mu dakle leda. Iza njega ležao je

na pijesku Halef svezanih ruku i nogu, svega tri metra daleko

od mene. Mogao sam ga posve lako osloboditi. Pogotovu jer

je legao tako da mi je okrenuo lice. Uĉinio je to sluteći da će

mu iz toga smjera stići pomoć. Medutim, nije se radilo samo o

tome da ga spasim, Već smo morali dobiti natrag i njegovu

devu, a to se u aanim okolnostima dalo poluĉiti samo tako da

izvr-

zamjenu. Predmet zamjene imao je biti - voda

Svi su svu svoju pažnju posvetili molitvi, a pri tom nisu smjeli

svratiti pogled s jugozapada. Ja sam se n£Jazio s njihove

sjeveroistoĉne strane. Izvukao sam nož i pomaknuo se prema

Halefu. On me je v.g\e- 1 Jednina od Serarat

199dao gdje dolazim l pružio ml svoje^vezane ruke. Jedan

potez noža, i bile su slobodne. Drugim brzim potezom

prerezao sam mu spone na nogama. Zatim mu 3ap-nuh na uho:

— Otpuži do puta, a onda brzo ravno, gdje ćeš naći Karu.

Treba samo da ga zovneš.

— A ti, sidi? — upita on zabrinuto.

— Ja ću doći za tobom. Skinite devama spone s nogu!

Brzo, brzo!

Halef brzo otpuže, a ja ostadoh ležati na njegovom mjestu da

bih svoju namjeru izvršio onog trenutka kad moji neprijatelji

budu pobirali svoje molitvene ćilimove.

273

Sve je proteklo brže nego što to mogu pripovijedati. Baš sam

opazio kako Halef nestaje na putu ,kad je završavala molitva:

„Alah je veoma velik! Alah je veoma velik, i neka mu je slava!"

Upravo kad je-ĉovjek koji je izgovarao molitvu izrekao rijeĉ

„slava" a ostali poĉeli ponavljati tu reĉenicu, ja se uspravih iza

vode, sagnuh se naprijed, ljevicom ga zgrabih za rame, trgnuh

ga natrag i uda-rih ga desnicom po sljepoĉici da je pao. Zatim

sko-ćih na noge, uzdigoh ga, prebacih ga na rame i patr-ĉah za

Halefom. Za onih dvije stotine ljudi iza mene nisam u tom ĉasu

nimalo mario. Imao sam njihovog vodu pa ih se prema tome

nisam trebao, bojati.

Dugaĉkim skokovima projurio sam kroz prolaz medu stijenama i

pohitao dalje. Iza mene odjeknuše oštri glasovi a ispred sebe

zaĉuh Halefa -i njegovog sina gdje me dozivaju. Požurio sam

se, jer su progonitelji iza mene mogli trĉati brže od mene koji

sam morao nositi teret. Uspjelo mi je da stignem do naših deva

a da me nisu uhvatili. Deve su još ležale na zemlji spremne da

svaki ĉas ustanu.

— Brzo u sedlo, Halefe! — zapovjedili mu. — Uzmi i ovog

zarobljenika! Požurite naprijed, ravno prema istoku i

zaustavite se otprilike -nakon dvije tisuće koraka!

— Zar ćeš ti ostati, sidi?

— Moram uhvatiti još jednog Serarija kojeg ćemo onda

kasnije upotrijebiti kao glasnika.

Otac i sin me poslušaše, a ja se ispružih po pije-«tai da me

progonitelji prerano ne opaze. Onda za-euh hitre korake te

ugledah jednog Serarija samoga koii je daleko pretekao svoje

274

suplemenike. To mi je bilo veoma milo. Zastao je šest ili osam

koraka preda mnom i osluhnuo. Kad nije ništa ĉuo, pode

oklijeva-» jući dalje sve bliže k meni. Iza njega odjeknuše po-x

klici a on se osvrnu i odgovori, okrenuvši mi leda. Skoĉio sam

na noge, zgrabio ga za vrat i udario ga svojim lovaĉkim udarcem

po glavi. On mi klonu u naruĉje hropćući. Podigao sam ga i

ponio dalje, ne žu-reći se pri tom odviše, jer me ostali Serarati

nisu opazili, a ja sam krenuo u smjeru u kojem me sigurno neće

tražiti. Stigao sam Halefa i Karu upravo u ĉasu kad se moj

drugi zarobljenik poĉeo buditi iz nesvijesti. Oni su sjahali, a

prvi zarobljenik sjedio je izmedu njih svezanih ruku, dok su mu

se oni prijetili golim noževima da ni ne pisne.

— Evo ga, dolazi — reĉe mu Halef. — To je on za kojega sam

ti rekao da je najsnažniji i nesavladivi efendija Kara Beh

Nemzi. On je glasoviti vlasnik tih dviju pušaka od kojih jedna

puca deset tisuća puta uzastopce, pa će te odmah poslati u

pakao ako samo pisneš, ili se makneš.

— To ću zaista uĉiniti — potvrdih ja Hadžijinu prijetnju. —

Naprotiv, Seraratima se neće ništa zla dogoditi pa će se još

ove noći snijeti vratiti svojima budu li sad šutjeli i poslušali nas.

Ne uĉine li to, naši će noževi pronaći njihova srca. Sad ćemo

se još malo udaljiti, a onda će Serarati ĉuti što tražimo od njih.

Svezali smo ih jednog za drugoga, pa sam im naredio da

hodaju preda mnom, dok su Halef i Kara jahali za nama.

Ponovo sam promijenio smjer hoda da zavaram progonitelje.

Oni su nas tražili sjeverno °d vara, a mi smo sad obišli var da

bismo se zausta-^li njemu s juga.

275

Kad mi se uĉinilo da smo dovoljno odmakli, natjerasmo deve da

kleknu a ja zapovjedih Seraratima a sjednu na pijesak. Zatim

povedoh Halefa ustranu Sa Vj?pi1:am- pri tome mu nisam ništa predbacivao,

ob'-Se- ĉinil0 da mu je to olakšalo srce. On je u svom

Bajnom samopouzdanju bezbrižno ujahao u dolinu

200

201Bir Nufaha gdje su ga Serarati opkolili i razoružali.

Vidjeli su ga gdje dolazi i sakrili se. Odviše ponosan a da zataji

tko je, rekao im je svoje ime i time ih veoma obradovao. Šeik

Hadedina, s kojima su bili u krvnoj osveti, predstavljao je za

njih dragocjen plijen. Nisu spominjali cilj svojeg razbojniĉkog

pohoda, ali Halef je bio dovoljno pametan da po nekim nepro-

mišljenim izjavama pogodi da kane orobiti pleme La-safa-

Samara. Na njihovo je pitanje odgovorio da putuje sam bez

pratnje, ali to mu nisu povjerovali. Kad je medutim prošlo

nekoliko sati a nitko nije došao za njim, pretpostavili su da je

rekao istin-i i odjahali s njime. Pošto mi je to ispripovjedio,

nastavi:

— A znaš li ti, sidi, tko je taj Serari?

— Ne znam — odgovorih.

— Onda ĉuj i ĉudi se! To je sin Gaduba es Sa-hara, starog

ĉarobnjaka Šerarata, našeg najgoreg i najkrvožednijeg

neprijatelja, Alah ga spalio! Krvna osveta me zapravo sili da

ga bez milosti ustrijelim, pogotovu što nosi nadiniak Abu el

Gadab1, ĉime želi izreći da ne kani poštedjeti ni "jednog

neprijatelja.

276

— To me se ništa ne tiĉe. On nije tvoj zarobljenik već moj, a

razbor mi ne dopušta da prolijevam njegovu krv.

— Onda radi što hoćeš! Znam da ćeš uĉiniti kako treba, jer te

poznam.

Odvezao sam drugoga zarobljenika i pouĉio ga:

— Ĉuj što ću ti sada reći. Ja sam Kara Ben Nranzi, prijatelj

Hadedina. Svojom ĉarobnjaĉkom puškom mogu

postrijeljati sve vaše ratnike prije nego što me dosegne ijedno

vaše tane. Vi ste zarobili moga prijatelja-Hadži Halef a

Omara da ga ubijete. Ja sam ga opet oslobodio, pa sam

time dokazao da vas se ne bojim. Trebao bih vas poubijati, ali

ću vas ipak pustiti na slobodu i to pod uvjetima što ćeš ih sada

ĉuti. Zahtijevam da mi vratite devu moga prijatelja i sve stvari

što ste mu ih oduzeli. Ti ćeš sad otići u vaš logor da dovedeš

devu, oružje i ostale predmete. IZ" vedeš li to pošteno,

oslobodit ćemo Abu el Gadaba i odjahati dalje. Pokušaš li

pak izvesti kakvu podlost, mi ćemo ga ustrijeliti. Dajem td

pola sata vremena 1 otac srdžbe

202

da se vratiš. Ne dodeš li u tom roku, on mora umrijeti.

' Htio je oklijevati, ali mu Abu el Gadab zapovjedi:

— Požuri se i uĉini ono što ti je reĉeno. Moj je život važniji od

jedne bijedne hadedinske deve.

Ĉovjek ode. Da izbjegnemo stupicu, premjestio sam naš logor

za dobar komad puta ustranu, a zatim sam se odšuljao s

Halefom, koji je na neko vrijeme uzeo pušku svoga sina, prema

277

varu i to do mjesta kra.j kojega je morao proći glasnik. Kara

Ben Halef dobio je zapovijed da oštro pazi na zarobljenika.

Nije prošlo još ni pola sata kad zaĉusmo pred sobom korake.

Otpuzali smo malo u stranu i ugledali glasnika gdje dolazi.

Vodio je devu i prošao kraj nas a da nas nije opazio1. Kraj

njega nije išao ni jedan drugi Serari. Moja je prijetnja dakle

.postigla namje-ravani dojam. Ustadosmo i stigosmo ga.

— Tvoja sreća da si bio pošten! — rekoh mu. — Daj ovamo što

imaš!

Halef je primio natrag sve što su mu oduzeli. Onda otpusti

Serarija uvjeravajući ga da će njihov voda za nekoliko minuta

takoder biti slobodan.

— A hoćeš li održati rijeĉ, efendijo? — upita ine.

— Gledaj da se smjesta izgubiš! — dreknuh na njega. —

Kara Ben Nemzi je uvijek održao rijeĉ. Treba li da ti malo

zagrijem noge?

On nestade. Kad smo stigli k svom zarobljeniku i njegovom

mladom ĉuvaru, odvezao sam Abu el Ga-dabu ruke i rekao:

— Dobili smo što sam tražio. Možeš ići.

Abu el Gadab je ipak ostao stajati, odmjerio me odozgo do

dolje i upitao:

- Zar me zaista puštaš na slobodu?

— Puštam. Budući da sam pošteno postupio pre-raa tebi,

oĉekujem da ćete nas pustiti da u miru oaemo dalje. Poći

ćemo u Bir el Halavijat,' pa ne že-"mo da podete za nama.

- Mi jašimo u Bir eš Sukr2 koji leži na istoku. Jer^ smo pošli

u Akabet eš Sejtan. Ne trebaš se dakle

278

| zdenac slatkoće

c zahvalnosti

203— Bojati? Nikada se nisam bojao.

Na to Šerari odvrati podrugljivo se smijući:

— Nikada se nisi bojao? Ja sam već mnogo ćuo o tebi, ali sve

to što se o tebi pripovijeda je neistina. Sva tvoja hrabrost bila

bi samo smrad prema hrabrosti Serarata. Danas si nam

umakao, ali ne za uvijek. Poznaješ li zakon krvne osvete? On je

kao lav koji ne ispušta iz pandži plijen što ga je jednom zgrabio.

Od današnjeg dana potpadaš pod taj šeba et tar1!

"Kunem se da će te on ubrzo progutati! Ti si daur...

— Stoj! — Ijutito ga prekinu mali Halef. — Nemoj tu rijeĉ još

jednom izreći, jer ja neću prema tebi biti tako strpljiv kao...

— Ti? Ti patuljĉe! — prekinu ga Šerari smijući se.

— Sad kad više nisam vezan, ja vam se smijem i ponavljam da

će vas sve progutati šeba et tar! Krv i meso jednog daura...

Abu el Gadab nije stigao dalje. Glasni oštri udarac prekinuo

je njegov govor, jer ga je mali nagli Hadži svorrf snagom opleo

biĉem za deve po licu, vik-nuvši pri tom:

— Eto ti za daura, pasji sine! Hoćeš li to još jednom reći?

Pogodeni ĉovjek glasno viknu od boli, prihvati se objema

rukama za lice, pa je neko vrijeme ostao krut i nepomiĉan

Onda skoĉi naprijed da zgrabi Ha-lefa. Uspio je koraknuti

samo jednom, jer ga je drugi udarac maloga ratnika ponovo

odbacio. Sad sam i ja priskoĉio, zgrabio ga za nadlaktice,

stisnuo mu ruke uz tijelo i zaprijetio mu:

279

— Ni koraka dalje, jer ću ti inaĉe zdrobiti rebra, ti traljavĉe!

Tvojega sebe et tar se ne bojimo. A sad gledaj da nestaneš,

inaĉe ću te poškakljati nožem!

Odgurnuo sam Abu el Gadaba da je pao na zemlju i

otkotrljao se. Ustao je, ali se nije usudio da nas opet

napadne, već nas je, dok smo uzjahivali deve. obasuo pravom

poplavom grdnji, a kad s>mo pojahaT. dalje ĉuli smo ga kako

viĉe za nama:

— Šeba et tar će vas progutati — šeba — et — tar

— šeba — et — tar... 1 lav krvne osvete

204

U varu su ĉuli njegovu kriku. Serarati su pomislili da se nalazi

u opasnosti i požurili mu u pomoć. To su nam odali njihovi

glasovi što smo ih ĉuli iza nas Nismo ih se morali bojati, no ipak

smo podboli deve jer smo se sad morali požuriti.

Pojahao sam naprijed, a njih dvojica za mnom. Nakon nekog

vremena dovikne mi Halef:

r- Ali sidi, ti si krenuo krivini putem! Ne smijemo tako daleko

nadesno!

— Moramo prijeko — odgovorih — jer ondje leži Eir el

Halavijat.

— Pa mi ne kanimo onamo.

— Dakako da ne kanimo. Moramo k plemenu La-safa, da ih

opomenemo pred Seraratima, ali ovi ne smiju to ni slutiti. Zato

sam rekao ĉarobnjakovom sinu da želimo poći u Bir el

280

Halavijat. Da bismo Serarate zavarali, ja krećem onamo, jer

će oni, ĉim svane, poći našim tragom.

— Zar zaista kaniš onamo? To bi bio veoma zaobilazni put.

— Poznaješ li taj put?

— Poznajem! Taĉno.

— Onda znaš da ćemo nakon pola dana jahanja doći na veliku

i prostranu kamenu ravnicu, na kojoj deve ne ostavljaju

tragove, tako da možemo »krenuti nalijevo, a da to Serarati ne

opaze.

< — To je taĉno, sidi. Opet pokazuješ da si vjerojatno mudriji

od mene.

— Samo vjerojatno? — nasmijah se. — Ja vjerojatno ne bih bio

tako mudar da naslijepo ujašem medu dvije stotine Serarata i

da pustim da me uhvate, dragi Halef u!

v Bilo je to jedino predbacivanje što ga je Halef ĉuo zbog

svoje neopreznosti. Bio je toliko lukav da nije na to odgovorio.

Ja bih ga oštrije pozvao na red da me od toga nije odvratio

obzir prema prisutnosti njegovoga sina.

Jahali smo cijele noći a zatim smo pustili da se

naše hedžan jedan sat odmore. Zatim smo nastavili

Put dok ne stigosmo do kamene ravnice. Ondje smo

*nekom veoma tvrdom mjestu promijenili smjer

P ta. Naše su deve zaista imale naporan dan, jer smo

»03jahali sve do kasne veĉeri, kad smo na Bir Bahridu1 naišli

na jedan odio plemena Lasafa.

Oni su nas kao Hadedine vrlo prijazno primili, a kad smo im

rekli da ne dolazimo samo kao prijatelji već da ih istodobno i

281

opomenemo, te kad smo dm saopćili što je posrijedi, doĉek je

štoviše postao buran. Odmah su izaslani glasnici svim. drugim

skupinama da ih obavijeste i sazovu. U danim okolnostima

Se-rarati su morali doći ovamo na Bir Bahrid, kamo su i

prvotno namjeravali.

,Već rano ujutro izaslani su im u susret izvidnici, premda nisu

mogli oĉekivati da će nam se već istoga dana približiti.

Predveĉe, a i u toku noći, stigli su Lasafi sa svih strana, tako

da se skupilo oko pet stotina ratnika. I nas su pozvali u ratno

vijeće koje se sad sastalo. Kao uvijek u takvim prilikama, i ovdje

sam pokušao da sprijeĉim svako veće prolijevanje krvi, ali sve

što sam iznio bilo je uzalud. Ovdje smo imali posla s

osvetoljubivim Beduinima koji su svaku poštedu smatrali

slabošću. Ja sam za njih bio stranac, pa me nisu morali slušati

iz zahvalnosti, kao što su slušali svoje rodake Hadedine.

Ĉestiti Halef se doduše takoder od srca trudio da njihove

namjere izmijeni u smislu mojih prijedloga, ali ni on nije imao

uspjeha. Odluĉeno je da će Šerarate opkoliti i da će pou-

bijati sve koji se ne predaju. Vijeće staraca imalo je zatim

odluĉiti o sudbini zarobljenika. Kako će ispasti ta odluka, o

torhe nije, s obzirom na neumoljivo držanje svih Lasafa, moglo

biti nikakve sumnje.

Kad je ratno vijeće završeno i kad sam se s Ha-lefom našao

nasamu, on mi reĉe:

— Sidi, ja znam da ti nipošto nisi sporazuman s time što su

ti ratnici zakljuĉili, pa bih volio da si uspio sa svojim

mišljenjem. Ipak mi sami nećemo sudjelovati u tom

282

krvoproliću, pa zbog toga predlažem da još danas krenemo

dalje i da odjašimo do Džebel Samara.

— To ne smijemo.

— A zaštoi ne?

— U prvom redu, jer smo kao gosti Lasafa obavezni da im

pomognemo; drugo, jer nemamo dovoljno

hladni zdenac

206

razloga da tako brzo odemo, a treće, jer bismo time izgubili

poštovanje naših gostoprimaca koji bi nam morali predbaciti

da se bojimo. Najzad, ĉetvrto, jer bi nam, ako ostanemo i

sudjelujemo u borbi, ipak možda moglo uspjeti da ublažimo

okrutnost i da r>a-kušamo djelovati u tom smjeru da se što

manje neprijatelja poubija, a što više zarobi.

— Imaš pravo, sidi. Ostat ćemo dakle i premda moje oĉinsko

srce zapravo dršće pred time, ipak se radujem što ću svoga

sina vidjeti u borbi. On sigurno neće nijednom neprijatelju

okrenuti leda.

— I ja sam uvjeren u to, ali Kara nema još doi-voljno iskustva,

pa bi lako mogao dopustiti da ga zanese njegova hrabrost.

Zato je tvoja i moja dužnost da pripazimo na njega da se ne

bi nepotrebno izvrgnuo opasnosti.

Prošao je i taj dan, a isto tako i naredna noć. Rano zorom

vratilo se nekoliko izvidaĉa javljajući da se Serarati vjerojatno

približuju, jer su se samo pet sati jahanja odavde utaborili

usred pustinje da ondje provedu noć. Tri su izvidnika ostala

da ih promatraju. Nakon nekog vremena stigla su i ta trojica

283

obavije-stivši nas da su neprijatelji krenuli iz logora i da su pred

sobom izaslali uhode, te moramo oĉekivati da će se ovi ubrzo

pojaviti. Smjesta stadosmo vijećati kako da doĉekamo

Serarate.

Zdenac se nalazio; u nekoj kotlini koja sa zapada i sjevera,

odakle su dolazili neprijatelji, nije imala prirodne zaštite, ali su

je s juga i istoka u polukrugu okruživale hridine. Iza toga

zaklona sakrilo se mnogo Lasafa, a kraj zdenca ostalo je samo

ĉetrdeset ljudi, »toka koja se nalazila ovdje rastjerana je po

okolini, iako da je Bir Bahrid pružao mirnu sliku. Halef, Kara

i ja nalazili smo se u zasjedi, jer bi naša prisutnost na zdencu

lako mogla pobuditi sumnju.

Oko podne ugledasmo dva jahaĉa na devama koji

u se polako približavali zdencu. Oni doviknuše La-

^"ma koji su logorovali kraj zdenca, mogu li dobit)

ti sf -lm je d°Pušteno. Kako smo kasnije doznali,

u izvidnici rekli da pripadaju prijateljskom ple-dev* , eise' te da žele

u Nefud. Napojili su svoje e i krenuli dalje. Kad ih prostim okom više nismo

207mogli razabrati, zakrenuli su kako sam ja to vidio kroz

dogled, u velikom luku prema zapadu i sjeveru kako bi

obavijestili svoje suplemenike Serarate da imaju posla samo

sa ĉetrdeset Lasafa, te da dakle mogu vrlo lako napljaĉkati

više stotina konja i deva.

Sat kasnije pojave se neprijatelji na sjeveroistoku zdenca. Da

bi nas iznenada napali, jurili su što su ih njihove deve nosile.

Na rubu kotline skoĉe s deva, stanu glasno klicati svojim

284

prodirnim ratnim poklicima, i nahrupe u kotlinu. Istodobno su

medutim zdesna i slijeva izbili Lasafi iza hridina. Serarati se

prestrašeno zaustave, a to je kratko oklijevanje bilo dovoljno

da ih posve opkolimo. Kakve li vreve i kakva li urlanja! Noževi

su bljeskali, koplja se lomila, a hici praskali. Kara Ben Halef

Jurnuo je kliĉući usred gužve, a ja i njegov otac za njim da ga

zaštitimo. To nam je dobro uspjelo, ali na žalost nismo mogli

izvršiti nikakav utjecaj na završetak borbe. Krv je potocima

tekla, a kad su Lasafi pobijedili, ležalo je na bojištu znatno više

od stotinu mrtvih Serarata. Svi ranjenici bili su bez milosti

probodeni i ustrijeljeni. Jedva dvadesetak Serarata pratila je

sreća, pa su uspjeli prodrijeti do svojih deva i pobjeći. Ostali

su bili zarobljeni. Medu zarobljenicima nalazio se i ĉarobnjakov

sin Abu el Gadab. Umjesto da opljaĉkaju Lasafe, donijeli su

im sami sebe i bogat plijen.

Izmedu pobjednika i pobijedenih došlo je sad do prizora koje

ne želim opisivati. Udaljio sam se s Ha-lefom i Karom da to ne

vidim. Lasafi su medutim ubrzo došli po nas, jer su tu pobjedu

zahvaljivali nama. Željeli su da nam iskažu dužnu zahvalnost i da

za nas odaberu dio plijena, ali nismo ništa primali-Pri tome se

nije dalo izbjeći da nas zarobljenici ne opaze. Kad nas je Abu

el Gadab ugledao, on se usprkos svoijim sponama napola

uspravi, razrogaĉenim oĉima se zapilji u nas, i viknu, sav" dršćući

od bijesa:

— Kara Ben Nemzi, taj pas! Izdao nas je, pa će ga zato

progutati šeba et tar, lav'krvne osvete! Neka Alah prokune

njega i oba Hadedina koji su uz njega-

285

Njegovim licem protezale su se dvije široke modro podlivene

masnice od udarca biĉem. Izgledao je strašno. Mirno sam

saslušao njegove rijeĉi, ali moj

208

Halef nije mogao ostati miran. Stade pred ĉarobnja-kova sina

i dreknu na njega:

— Tvoj lav krvne osvete progutat će tebe! Mi mu se smijemo.

Rekao si da te se moramo bojati. Ti više nisi ratnik, već si

zauvijek žigosan J još stotinu godina povrh toga, jer tvoje lice

nosi tragove moga biĉa kojim sam te opleo kao psa kojega više

nikad neće dotaći ruka hrabroga ĉovjeka. Sramota na tebe, a

poruga na tvoga šebu et tar kojemu će se smuĉiti prije nego

što te proždere!

Odvukao sam Ijutitog mališana odanle, jer bi inaĉe dao još

više oduška svom bijesu. •

Borba je bila svršena, pa smo mogli otići a da nam nitko ne

predbaci da smo kukavice. Otišao sam rado. Nisam htio više

ostati na mjestu gdje se tolika krv pušila do neba, dok nama ne

bi bilo teško da neprijatelje zadobijemo u šake i bez takvoga

klanja. Oprostili smo se dakle od Lasafa i odjahali dalje, pri

ĉemu nas je dobar dio puta pratila poĉasna pratnja.

Kad smo nakon šest dana sretno stigli do svog cilja, pred

nama je već doletjela vijest o našem doživljaju pa smo prema

tome primljeni s najvećim poĉastima.

Ne namjeravam ovdje mnogo govoriti o Džebel Samaru. Tom

krajinom vlada neki šeik koji dopušta da ga nazivaju i knezom.

Glavno naselje Hail leži visoko na izdancima planine Džebel

286

Adža pa nam je Pun tjedan dana pružalo ugodan i gostoljubiv

boravak. Seik je neposredno prije našeg dolaska otišao na

veliku hadžu1 u Meku. Zastupao ga je Hamed Ibn Telal,

rodak bivšega glasovitog šeika Telala kome je taj kraj mnogo

zahvaljivao. Halef je vijećao s tim ĉovjekom, pa mu je uspjelo

da s njime sklopi savez KOJI je njegovim Hadedinima donio

velike prednosti. ime što smo došli samo u troje, poluĉili smo

mnogo eci dojam nego da je s nama dojahalo stotinu ratnika. a

sam za to vrijeme jahao ili pješaĉio tim krajem, po-a°'-raZgOVarao>

* pri tom se izvT&rio zabavljao. ^ je bil° drago kad su Pregovori najzad

zavr-- - Smo se mogli vratiti kući- Vjerojatno bismo u još neko

vrijeme, ali nismo htjeli doĉekati do-

lDak 1 hodočašća .v krvnelazak perzijske hodoĉasniĉke karavane koja

svake godine prolazi kroz Džebel Šamar, pa je ubrzo morala

stići.

Tu sam karavanu jednom prethodnom prilikom više nego

dovoljno upoznao a da ne bih poželio da joj izbjegnem.

Opraštajući se, Hamed Ibn Telal nas je prijateljski obdario i

dao nam dvadeset konjanika koji su nas imali pratiti dva dana

puta.

Budući da smo se morali dobro ĉuvati da se opet ne

susretnemo sa Seraratima, Hamed Ibn Telal nam je

savjetovao da krenemo preko Bor Lvneha. Poslušali smo ga,

ne sluteći da upravo time letimo lavu ravno u ralje. Nitko ne

može izbjeći svojoj sudbini, vele muslimani, a naša sudbina je

bila krvna osveta koju je Abu el Gadab usporedio s lavom.

287

Naše mješine za vodu već su se gotovo posve ispraznile, pa

smo se radovali što ćemo ubrzo stići u Vadi Ahdar', jer je

ondje bilo dovoljno vode u dva zdenca iza strmih, hridina koje

saĉinjavaju visoke stijene doline, okrunjene u pozadini

ruševinama nesog prastarog kasra2. Takve ruševine koje

većinom potjeĉu iz predislamskih vremena nisu u Arabija

rijetke. Ne ĉudim se što je u Vadi Ahdaru nekoć stajala

tvrdavica, jer poznajem bajku prema kojoj je ta dolina stajala u

vezi s nekim zapadnim pritokom Eufrata. Znao sam takoder i

to da je u kišno doba voda u dolini bila tako visoka da se u njoj

moglo kupati, pa ĉak i plivati. Zato ta dva zdenca nikada ne

presuše i zato ondje ĉak i u vruće godišnje doba ima dovoljno

bilja da se održe životinje koje su inaĉe ovdje rijetke, ali na

žalost i grabežljive zvijeri. Halef je ĉuo da su ondje primijećeni

ĉak i lavovi.

Jahali smo cijele noći, a i dio jutra. Nekoliko sati prije podneva

ugledasmo pred sobom visove iza kojih leži dolina. Gdje u

pustinji ima vode, može se raĉunati da uz nju ima i ljudi. Tih se

ljudi obiĉno tre~ba ĉuvati. Morali smo dakle pretražiti okolinu

zdenca, pa sam stoga ja pojahao naprijed. Stigao sam do

prvog zdenca i ustanovio da kraj njega nema nikoga, a zatim

sarn odjahao još dalje u vadi, ali nisam uspio 1 zelena dolina 2 dvorao, tvrdavlo«

210

niedie otkriti ljudski trag. Zapravo me je to zaĉudilo, ali se ta

osami jenost ipak dala rastumaĉiti na mnogo naĉina pa sam se

288

smirio i vratio po Halefa i Karu. Da sam pojahao još malo

dalje, do drugoga izvora koid je doduše ležao dublje i upravo

ispod ruševina, našao bih otiske šapa, a time i ozbiljan razlog

zbog kojega sad nitko nije dolazio u vadi.

Ulogorili smo se uz prvi bunar gdje je bilo grmlja, rasedlali

deve, napili se, pa onda za deve nagra-bil'i toliko vode da su se

mogle do grla napiti. Sad se pojavio umor. Odredio sam da

uvijek smiju spavati samo dvojica, dok je treći morao bdjeti da

ga nakon dva sata zamijeni jedan od spavaĉa. Prvu sam stražu

preuzeo sam, druga je dopala Halefa, a treća Karu. , Moje

vrijeme stražarenja proteklo je bez ikakvih smetnji. Kad je

završilo legoh, pošto sam probudio Halefa. Bio sam veoma

umoran, pa zaspah i stadoh sanjati. Arapski Morfej poslao mi

je kojekakve glupe sne. Naposljetku sam sanjao da su me

napali Beduini. Ĉuo sam tiho šuškanje odjeće, prigušene

korake i glasove, a zatim hitac — je li to bio samo san?

Skoĉih na noge, a u isti ĉas skoĉiše kraj mene i Halef i Kara.

Hitac je bio stvarnost, i ja ugledah da nas je opkolilo preko

stotinu Arapa, a u njima sam na svoju prepast prepoznao

Serarate. Kara je za vrijeme svoje straže zaspao, pa je tako

tim ljudima moglo uspjeti da nam se prišuljaju i da nas opkole.

Svoje deve i^kbnje ostavili su tako daleko da ih mi nismo mogli

ĉuti. U njihovim rukama opazio sam naše puške koje su nam

neĉujno oduzeli. Oprijeti im se nismo mogli, a naš život nije

vrijedio ni pola pišljive pare, jer smo s njima stajali u krvnoj

osveti. Za nas je postojao samo jedan spas, naime da se

289

stavimo u himaiju, zaštitu kakvog uglednog ĉovjeka njihovog

ple-

CimT° njsu nipošto bila neka dugaĉka razmišljanja. Sam otvorio o«,

skoĉio na noge, ugledao nepri-

sve t s"am promislio o svemu tome, pa

po* ?° nije Potrajalo ni punu sekundu. Nismo smjeli

Ijenici • nam netko od njih rekne da smo zarob~ gov .' ^ bi °nda bilo

prekasno. Morali smo prvi

M. Dva koraka preda mnom stajao je neki stari

211Beduin dostojanstvenoga izgleda. Nije se ĉinilo da je

obiĉan ratnik. Brzo gurnuh Halefa i Karu prema njemu,

prihvatih ga za haik i viknuh:

— Dakila, ja šeik!

To znaĉi: Ja sam tvoj štićenik, gospodaru! Nijedan Arap koji

imalo drži do sebe neće uskratiti svoju zaštitu neprijatelju koji

mu dovikne te rijeĉi i pri tom .dodirne njegovu (odjeću. Ovo je

posljednje glavna stvar. On će ga naprotiv braniti uz cijenu

svoga života. Halef i njegov sin su kao i ja poznavali taj pu-

stinjski zakon. Ma koliko se iznenadili, ipak su imali dovoljno

prisutnosti duha da se povedu za mojim primjerom. Dva brza

zahvata za njegovim haikom, a istodobno dva nagla poklika:

Dakila, ja šeik! — pa su i oni stajali pod njegovom zaštitom.

Posvuda naokolo odjeknuše glasni zlovoljni poklici što smo

pretekli neprijatelje. Starac je htio nevoljko uzmaci, ali kad

smo ga i dalje držali za bur-nus, reĉe:

— Vaše gubice bile su brže od mojih usta, pa sam stoga

prisiljen da vas uzmem u zaštitu. Ja sam Abu'Dem, šeik

290

Šerarata, i teško onome koji vama, mojim štićenicima, takne i

vlas na glavi. Vratite im njihove puške!

Sretne li okolnosti da je to bio šeik! Kad sam ponovo dobio

obje svoje puške u ruke, uĉini mi se da ćemo se sigurno spasiti.

Sad se radilo samo o tome da li se u toj ĉeti nalazi netko tko

nas je poznavao. Upravo kad sam to sebi rekao, viknu netko,

živo se probijajući kroz ostale:

— Nemoj ih uzimati pod svoju zaštitu, šeiĉe! To su naši krvni

neprijatelja!

— Krvni neprijatelj? — upita starac.

— Jeste. Ovaj ĉovjek s dvije puške je Kara Ben Nemzi.

— Mašalah! — uzmaknu šeik pred nama.

- Onaj mali je Hadži Halef Omar, šeik Hadedina. On je na

Bir Nufahu bio naš zarobljenik, a oslobodio ga je Kara Ben

Nemzi. Onaj treći ĉini se da je njegov sin. Sva su nas trojica

izdala Lasafima, tako da su nas oni porazili na Bir Bahridu.

Znaš koliko flas Je malo odanle umaklo.

212

Sad je došao odluĉni ĉas.

_ Ja tar ja tar, ja tar - krvna osveta, krvna osveta, krvna osveta!

- viknuše odasvud svi, a sve ruke posegnuše za oružjem.

_ Ja himaji, ja himaji - zaštita, zaštita! - viknuh ja, a Halef i

njegov sin mi se pridružiše.

Šeik mahnu rukom te odmah nastade tišina. Zatim se okrenu

k meni i reĉe:

- Jesi li ti zaista efendija Kara Ben Nemzi?

— Jesam.

291

- A ovo je Hadži Halef Omar, šeik Hadedina?

— Jeste.

— I taj treći je njegov sin? •~ Jeste!

— I ti se usuduješ da mi to priznaš?

— Ja nikad ne lažem. Bilo bi opasno da to po-reknem.

- Zašto?

— Zar ne znaš da štićenik gubi zaštitu ako laže svome

zaštitniku?

— To je istina. Ĉuo sam da si prijeko u DžezJreu i kod Kurda

izveo brojna velika djela. Kako Alah može jednom dauru dati

toliko snage, spretnosti i hrabrosti?

— Alah je gospodar i otac svih ljudi, jednako vas kao i nas.

Zašto me ti po mojoj vjeri razlikuješ od sebe? Danas vrijedi

samo jedno: ti si zaštitnik, a mi smo zaštićenici. Ili zar se glasoviti

šeik Šerarata toliko DOJI svojih podredenih da bi htio povući

zaštitu koju nam je odobrio?

• j ^e bilo srr>iono pitanje. On mrko skupi obrve i

odgovori:

- A kad bih ja to uĉinio?

~ Onda bi tvoje ime bilo zauvijek osramoćeno.

~ Ali vi biste bili izgubljeni.

- Ne! Nipošto!

~ Govoriš kao ludak!

ti Dri G°X°rim kao ĉovjek koji zna što hoće. Ako su moin - IJ^dalli ° meni, onda si vjerojatno ĉuo i za °]u carobnjaĉku pušku!

292

213— Ljudi govore da iz nje možeš neprekidno pucati bez

nabijanja i da ni jedno od tvoje tanadi ne promašuje. To ja ne

vjerujem.

— Povjerovat ćeš. Odbrojte stotinu koraka, i zabodite ondje

deset kopalja jednog kraj drugoga u zemlju. Ja ću pogoditi

svih deset ne nabijajući pušku, a pogodit ću ih jednako daleko

od šiljka.

Te samosvjesne rijeĉi poprati opće mrmljanje. Se-ik se

okrene' i stane se tiho dogovarati s najbližim ratnicima. Halef

mi šapne:

— Ako to ućine, onda smo pobijedili, sidi. Nakon kratkog

vremena obrati se šeik opet meni

i reĉe:

— Neka bude po tvojem, ali uz jedan uvjet.

— Reci mi ga!

— Ako ih ne pogodiš tako kako si rekao, niste više pod mojom

zaštitom.

— Sporazuman.sam — odgovorih mirno, iako sam znao što

time stavljam na kocku.

{Promašim li ma samo jednim hicem, onda smo usred tolikih

neprijatelja upućeni sami na se. No ja sam poznavao svoju

pušku i nadao se da se mogu u nju pouzdati ako me šeik i

ostavi na cjedilu. Naš položaj bio je maloĉas samo zbog toga

tako loš što su nam oduzeli puške dok smo spavali. Serarati

odbrojiše korake i zatakoše koplja u zemlju. Zatim se svi

pogledi s mnogo oĉekivanja uperiše u mene. Ja prislonili

293

henrijevku na rame i brzo opalih svih deset hitaca jedan za

drugim.

Svi požuriše prema cilju. Uto Halef reĉe:

— Sidi, svi trĉe onamo, a mi smo ostali sami. Sad bismo mogli

pobjeći.

— A svega za nekoliko ĉasaka oni bi pojurili za nama. Ne,

ostat ćemo. Sjeti se samo koliko vremena trebamo da

potjeramo deve da ustanu.

— Imaš pravo, to nije moguće.

Serarati izvukoše koplja iz zemlje. Prolazila su od ruke do

ruke, i posvuda odjeknuše glasni poklici udiv-Ijenja. U

meduvremenu sam se okrenuo da neopazic6 zamijenim deset

ispucanih naboja. Vidio sam da me Serarati promatraju

doduše neprijateljski, ali s postova* njem. Šeik se vrati k meni,

odmjeri me od glave do pete i reĉe:.

214

_ Tvoja ĉarobna puška nije laž. Svih deset metaka je taĉno

pogodilo, jedan kao drugi. Koji džin1 je izradio tu pušku?

- Bio je to džin iz Amerike, a zvao se Henry.

— Onda mora da se u Americi nalaze moćniji dži-novi nego

kod nas. Vi stojite pod mojom zaštitom i dokle se nalazite kod

mene, neće vam se ništa dogoditi. Medutim, budući da izmedu

nas i vas stoji krvna osveta, ima vijeće staraca odluĉiti što će se

s vama dogoditi.

— A što bi ono moglo odluĉiti? Ja mislim da smo kod tebe

sigurni!

294

— Sigurno znaš da ta sigurnost obuhvaća najviše dva puta po

sedam dana. Onda vas moram otpustiti. Bude li vijeće

donijelo blagu odluku, oduzet će vam se oružje, dat ćemo vam

prednost, i onda poći za vama u potjeru. Uhvatimo li vas,

izgubit ćete život. Nemojte ni pomisliti na to da ćemo vam

pokloniti život i umjesto njega primiti dijeh, krvarinu. Ja se

zovem Abu'Dem, otac krvi, pa iako obiĉni ratnik može

platiti prolivenu krv, takvi ljudi kao što ste vi moraju za nju

platiti životom.

— Kad se sastaje vijeće staraca?

— Kad dode glavnina mojih ljudi. Mi ovdje saĉinjavamo samo

prethodnicu. Moramo biti oprezni, kad ovdje napajamo naše

životinje, jer ima...

Abu'Dem se prekinu, odmjeri nas upitnim pogledom, i nastavi:

— Kad smo došli ovamo vi ste spavali. Kako dugo ste htjeli

ostati na tom izvoru?

— Do sutra ujutro — odgovorih.

- Alah akbar - bog je velik! Do sutra ujutro! Zar °e poznate

opasnost u kojoj bi se ovdje nalazili?

— Ne poznamo.

— Alah kerim — bog je milosrdan. On vas je saĉuvao pred

sigurnom smrću. Zar zaista ne znate da...

Opet se prekinu kao da nam je htio nešto reći što w. radije

prešutio. Uostalom, i onako ne bi mogao na-J-avm jer je sad s

poĉetka doline odjeknuo gromki to-**« brojnih kopita,

popraćen glasnim poklicima. Ugle-hrpu jahaĉa na konjima i

devama. Na

295

215ĉelu je jahao neki starac odurne vanjštine. Haik mu je bio

rastvoren pa smo mogli vidjeti da mu je ĉitavo tijelo pokriveno

amajlijama. S vrata njegove deve i s njegova sedla visjele su

kojekakve ispunjene životinje i razliĉiti predmeta neobiĉna

izgleda. Sitne podmukle oĉi toga jahaĉa ležale su duboko u

oĉnim šupljinama. Nos mu se ispupĉio poput jastrebova kljuna,

dok su mu bezuba usta bila uvuĉena unatrag. Cio njegov lik,

strašno dugaĉak i mršav, klimatao je na devi amo-tamo. Zelena

boja njegova turbana pokazivala je da se ubraja medu

prorokove potomke. Kad sam ga ugledao, pomislih da to mora

biti ĉarobnjak Gabud es Sahar i nisam se prevario. Po tome

kako su mu svi pohrlili u susret da mu saopće kako su

dragocjen plijen uhvatili, mogao sam razabrati kolik je ugled

uživao kod Serarata.

Kad je to ĉuo, klikne od radosti, skoĉi s visoke deve a da je

nije natjerao da klekne i dotrĉi k nama, pa nas stane

odmjeravati dok su mu oĉi kolutale. Zatim drekne na mene:

— Ti si dakle onaj prokleti pas kome zahvaljujem sužanjstvo i

sigurnu smrt svojega sina? To ćeš okajati! Neka tvoja duša

ostane u tebi kao užareni željezni klin, a tvoje tijelo neka gori

poput vatre koja kruži oko sunca. Polako ćemo ti išĉupati

crijeva, a...

— šuti! — zagrmjeh na njega. — Ja sam štićenik. Kako me

smiješ vrijedati?

— Štićenik? — trgnu se on — a ĉiji?

— Moj! — izjavi šeik.

296

— Kako? Kako? Tvoj? Kako se možeš usuditi da uzmeš pod

svoju zaštitu naše smrtne neprijatelje?

— Usuditi? — ponosno upita šeik. — A što treba da se usudi

Abu'Dem, šeik Serarata? Zar mi možda ti smiješ zapovijedati

što smijeni ĉiniti a što ne smijem? Ti ljudi uhvatili su moju

odjeću i doviknuli mi pri tom „Dakila, ja šeik". Sad bih zato

htio znati tko se to usuduje meni reći da dh ne smijem zaštititi!

— Ja to kažem, ja! Htio bih da ĉujem tko se 'usuduje da mi

protivurijeĉi? Poslat ću mu u tijelo sve opake duhove zemlje i

pakla!

Uto se šeik okrene svojim ljudima i^ viknu:

— Ratnici Serarata, odluĉite tko ima pravo, on ili ja? Moram li

zaštititi zarobljenike ili ne moram?

216

Abu'Dem nije dobio odgovora. Njegovi su mu nudi sigurno u

sebi davali pravo, ali nitko se nije usudivao da se usprotivi

ĉarobnjaku, jer su se bojali njegova umijeća. Ĉarobnjak se

glasno i podrugljivo nasmije a zatim se zacereka šeiku u lice.

- Ĉuješ U štogod, o selce, hihihi! Ĉuješ li jednu jedinu rijeĉ? Ti

pasji sinovi udarili su moga sina na Bir Nadafi biĉem po licu, a

on im se zato zaprijetio šeba et tarom, lavom krvne osvete,

lavom . . .

Gabud es Sahar prekinu se usred rijeĉi, mahnuvši rukom, kao

da je nadošao na osobito mudru zamisao, pa se osvrne na sve

strane, pun otrovnog trijumfa, a zatim se prijazno obrati šeiku:

-

297

— Pa ipak, možeš zadržati to pravo, o šeiĉe, naime, ako ti ga

vijeće staraca odobri. Daj sazvati ihtjarije, starce, jer će se

odmah održati vijećanje. Saslušat ćemo rijeĉi muževa koji će

odluĉiti o sudbini tih pasjih sinova. Ne smijemo gubiti vreme,

jer već sutra rano moramo krenuti na Lasafe da oslobodimo i

osvetimo naše sinove i ratnike.

Gabud odjuri da sam sazove starce. Šeik pride k nama i reĉe

poluglasno:

— Slutim što Sahar želi. Dao sam vam rijeĉ pa bih je htio>

održati, ali protiv sebe et tara ne mogu ništa poduzeti. Ipak

mislim da ste vi muževi koji se ne bojite. a vaše oružje je bolje

od našega. Alah ĉini ono što hoće!

Ĉinilo se da se naš položaj pogoršao otkako je stigao

ĉarobnjak. Serarati su prema nama doduše i prije morali biti

neprijateljski raspoloženi, ali viteško vladanje njihovoga šeika

ipak ih se dojmilo. Sad ih je medutim DUO mnogo više, a stari

Gabud es Sahar imao je na njih veći utjecaj od šeika. Sad

smo razabrali da je u nas upereno više pogleda punih prijetnje

nego prije, ah se još nismo trebali niĉega bojati, jer prije nego

što azerna donese svoj sud, nitko nas nije smio napasti. PodalJe od nas sjedoše dvanaest staraca da vije-obavljeno

dostojanstveno. Samo je nJin u svojoj uzbudenosti nastupio

življe nego bll° uobieaJeno. To je bio ĉarobnjak koji je

£ .

jed an

298

jeda t nagovara<> ostale. Nas trojica sjedili smo <un kraj

drugoga okruženi ratnicima. Zato Halef pri-svoj glas u šapat i

upita me:

217— Slutiš M, sidi, što će odluĉiti o nama?

— Slutim! Vjerojatno se radi o lavovima koji žive u vadiju.

— Alah! Lavovi? Jedan lav!

— Ne samo jedan već više njih, jer sad je vrijeme kad te zvijeri

imaju mlade.

— Ja sam ti već rekao da je ovdje bilo lavova, pa je dakle lako

moguće da se opet zadržavaju ovdje, prijeko u staroj ruševini

gdje ima dovoljno skrovišta za njih. Kakva posla imaju medutim

oni s nama?

— Vjerojatno vrlo mnoga. Zar nisi opazio pobjedonosno lice

staroga ĉarobnjaka kad je govorio o lavu krvne osvete?

— Jesam, ĉinilo se kao da se neĉemu veoma raduje.

— Raduje se našoj sigurnoj propasti.

— Zar možda misliš da bi nas bacili lavovima za hranu?

i— Baciti nas baš ne bi mogli jer bi nas radi toga morali najprije

svezati, a ja bih se tome vrlo odluĉno opro svojom opetušom.

Dokle god imam tu pušku, odbit ću svaku odluku vijeća koja

nam ne bi dala nikakve nade. Slutim da ćemo se s lavovima

morati boriti za svoj život.

- I ti ćeš to prihvatiti, sidi?

— Najprije bih htio ĉuti što ti kažeš na to?

— To možeš lako zamisliti. Kako bi se ponosila Hana,

najbolja i najdivnija žena, svojim Halefom kad bi joj on donio

krzno lava što ga je sam ustrijelio.

299

— A tvoj san?

Kara nije sve dotad izgovorio ni rijeĉi. Ĉuvši to pitanje, on

odvrati:

— O sidi, moje srce je ispunjeno dubokom žalošću. Ja sam

kriv što smo zarobljeni, jer sam spavao kad sam trebao ĉuvati

stražu. Volio bih se pobiti s deset lavova kad bih samo mogao

ponovo steći tvoje povjerenje

— Nemoj to toliko primati k srcu, dragi Kara — tješio sam ga.

— Bio si odviše umoran. Još uživaš moje povjerenje, a što se

tiĉe našeg zarobljeništva, vjerujem da će ono ubrzo završiti.

Ako je taĉna moja slutnja da ćemo se morati da borimo s

lavovima, ja ću pristati na to ako nam za uzvrat obećaju ne

samo život već i slobodu. Neću to uĉiniti možda zbog straha

pred Serara-

218

tima već zbog užitka u lovu, jer se usudujem da oboje, i slobodu

i život obranim samo svojom opetušom i bez borbe s lavovima.

Gledajte, vijećanje je završeno, pa se ĉini da žele poći po nas!

Ĉlanovi džeme poĉeše se pomicati. Seik ustane, pride k nama i

reĉe:

— Vijeće staraca je u pogledu vas stvorilo odluku. Da se

nalazimo u našem duaru1, moja bi zaštita vrijedila ĉetrnaest

dana, ali mi putujemo, te vaši ne možemo povesti sa sobom. Ja

vas dakle mogu zaštićivati samo dok se nalazimo u ovom vadiju,

a to je samo danas. Zapravo vam ne bih smio ništa drugo reći,

jer je ĉarobnjak zatražio da vam to on kaže. Budući da znam

kako vas on svojim prikazom kani zastrašiti, ja kao vaš zaštitnik

300

smatram svojom dužnošću da vam dadem mig iz kiojega onda

možete razabrati kako zapravo stoji stvar.

Budući da je malo zastao u govoru, ja ubrzo ubacih primjedbu:

— Veoma smo ti zahvalni na tvojoj dobroti, šeiĉe, ali ti moram

reći da mi ne spadamo medu ljude koji se dadu zastrašivati.

Stari Sahar bio bi pak posljednji ĉovjek kome bi to uspjelo.

Vi možete o njemu misliti što god hoćete, ali ja njegovu struku

poznajem bolje od vas i znam da u svemu onome što on pred

vama izvodi, nema niĉega osim ha'ina2.

Kad je Abu'Dem ĉuo te rijeĉi, njegovo se mraĉno Uĉe malo

razvedri i on reĉe:

— Kako vidim, Alah ti je dao zdravi razbor. Na žalost, moji

Serararti ne raspolažu istim svojstvom, pa iako vas moram

mrziti zbog toga, što ste naše ratnike 'zdali Lasafima, ipak vam

moram zahvaliti što se medu tim ratnicima nalazi ĉovjek za

kojega ne bih želio da se vrati od Lasafa.

- Ne trebaš spomenuti njegovo ime. To je Abu el Uadab,

ĉarobnjakov sin.

- Mašalah! Odakle to znaš?

— Ja tvoj odnos prema Gabudu es Saharu poznam bolje

nego što ti'to misliš.

— Ako ga zaista poznaš, onda nemoj njemu o tome govoriti.

Ĉuo sam da si već ustrijelio „gospodara s ve- 1 selo od šatora prevara, varanje

219likom glavom"1, ti posve sam i usred noći. Mi to nismo

smatrali mogućim jer kad poželimo ubiti „ubojicu stada", onda

301

mnogo ratnika izlazi po bijelom danu. Kad bismo to uĉinili

noću, sve bi nas požderao.

-!• U tome je razlika izmedu vas i nas. Hrabar ĉovjek mora

doista biti toliko odluĉan da se lavu suprotstavi sam i noću oko

u oko, licem u lice.

— To umiruje moju savjest. Odat ću vam da se noćas trebate

boriti s dva lava koji vjerojatno imaju mlade. To je strašno: tri

ĉovjeka protiv dva golema lava koji su deset puta strasniji, jer

moraju zaštićivati svoju mladunĉad.

— Ne brini se za nas! Mi ih se ne bojimo! Uostalom, nisi nam

ništa odao, jer smo i sami naslutili što namjerava stari

ĉarobnjak. Jliukav je on. Ako podleg-nemo, osvetio nam se.

Pobijedimo li, što uostalom smatra nemogućim, onda smo ovu

lijepu dolinu i sve vas oslobodili neprijatelja, ĉije uništenje biste

morali platiti životom brojnih.svojih ratnika. Kako dugo obitava

lav sa svojom ženkom ovdje u dolini?

— Već tri tjedna. Gotovo svake noći ubija po kojeg konja ili

devu, prokleo ga Alah.

— A gdje se nastanio?

— Prijeko u velikom Hoš el Harabu2. Svake veĉeri silaza sa

svojom ženkom u vadi da se napije iia donjem zdencu. Ali sad

dodite, treba da vas dovedeni pred džemu!

Odveo nas je do vijeća staraca ĉiji smo sud imali saslušati

stojeći. Ja sam medutim jednostavno sjoo, a Halef i Kara

povedoše se za mojim primjerom. Ĉarobnjak odmah dreknu na

nas:.

302

— Kako se smijete usuditi da sjednete u vijeću mudrih

staraca"? Vi ste...

— Šuti! — prekinuh ga da bih mu odmah spoćetka pokazao

kako mi nije ništa do njega. — Volio bih tim ĉasnim muževima

iskazati ono poštovanje što ga gojim prema njima, pa smo sjeli

samo zato jer si ti ovdje. Znaš li ti što sam ja u svojoj zemlji i

kod svoga naroda? A tko si ti? Ti si prema meni drska muha

koja 1 jedan od arapskih naziva za lava ' dvorište ruševine

220

misli da svojim zujanjeni i brundanjem može popla- 81 l Njegova se ruka maši noža i on zagrmi na mene:

— Daure! Znaš li ti kakvu moć imam ja nad svim duhovima

zemlje i podzemlja? Trebam samo podići ruku i ti ćeš pasti

mrtav na zemlju!

— Daj, uĉini to! — nasmijan se. — Mene nećeš za-plašiti, jer'te

poznajem. Ti si fešar1 koji ništa ne umije, ti si gašdžaš2 s kojim

ne bih ni govorio da te ovi poštovanja vrijedni starci nisu

ovlastili da ml saopćiš njihovu odluku.

On Ijutito skoĉi na noge i vikne:

— Ratnici Serarata, ustrijelite ga, toga smrdljivog ĉaglja!

Skoĉio sam na noge i premda nitko nije uperio pušku u mene,

potrĉao sam do obližnje stijene, zaklonio se iza nje, podigao

opetušu na rame i viknuo:

— Tko se usuduje podići ruku protiv nas? Vi vidite da me

ovdje ne može pogoditi nijedno tane, dok ja imam svoju

303

ĉarobnu pušku koja će odmah ubiti svakoga tko podigne ruku

na mene!

Bilo je veoma zanimljivo vidjeti kako su Beduini preplašeno i

brzo uzmakli s obje strane brisanoga prostora. Ĉarobnjak je

utihnuo. Starci su nešto tiho razgovarali. Zatim mi šeik

dovikne:

— Umiri se, efendijo! Još stojite pod mojom zaštitom pa vam

do sutra ujutro neće nitko uĉiniti ništa nažao.

— Besmislica! Ne moramo se mi bojati vas, već se vi morate

bojati nas. Ostat ću ovdje s ĉarobnom puškom u ruci. Tko

god nas uvrijedi ma i jednom rijeĉi, prosvirat ću mu tanetom

glavu. Sad mi kratko recite sto je džema zakljuĉila. Hvalisanja

ne želim ĉuti!

PO pogledima koji su sa svih strana bili upereni u mene,

razabrao sam da je moje vladanje poluĉilo željeni dojam.

Džema je opet tiho vijećala, a onda se ĉarobnjak okrene k

meni, ali posve drukĉije nego Prije:

- Zakljuĉeno je nešto što sam ti htio potanja rastumaĉiti, ali

sad ću ti reći samo ukratko: prijeko u 1 hvalisavac 1 lakrdija«

221dvorištu ruševine stanuju duhovi koji ne žele otići iz vadija.

Noćas treba da se borite s njima. Zadate li nam rijeĉ da

nećete pobjeći, možete ostati do sumraka kod nas kao da i

niste naši zarobljenici. Onda ćete otići gore u dvorište

tvrdave. Ondje imate zapaliti vatru i podržavati je do jutra.

Vratite li se, a da vas duhovi nisu zadavili, onda ste slobodni.

— Je li to sve? — upitah.

304

— Jeste.

— Prihvaćamo vaše zahtjeve. U predveĉerje ćemo - se uspeti

do ruševine, pa ćemo u njezinom dvorištu do

jutra uzdržavati vatru i boriti se s dimovima. Sad neka mi se

džema zakune da možemo slobouno odjahati ako se ujutro

vratimo zdravi i ĉitavi!

Kad su starci izrekli zakletvu koju sam ja prvi izgovorio, osjetio

sam se sigurnim, spustio pušku i vratio se svojim drugovima. Pri

tome sam morao proći kraj ĉarobnjaka koji se nije mogao

suzdržati a da mi ne sikne, oĉito s užitkom:

— Vi ste izgubljeni, jer ja već ĉujem gdje urla duh sebe et tara

koji će vas progutati!

— Pripazi samo da ne proguta tebe! — odvratih.

— Lav krvne osvete guta samo inovjerce ĉiji je bog odviše

nemoćan da ih zaštiti. Ja bih pak trebao samo podići ruku i lav

bi pobjegao preda mnom.

— Ne govori gluposti! U tvoju moć ne vjerujem. I nemoj misliti

da će nam se išta dogoditi. Mi ćemo se sutra ujutro zdravi i

ĉitavi vratiti iz kasra, pa ćemo vam pokazati sve one duhove

koje smo bez muke pobijedili.

— Pa ti si lud! — Ijutito viknu on. — Ti si daur koji spada u

pakao! Tvoji drugovi nisu ništa bolji od tebe, pa će zato biti

uništeni kao i ti. Moj vam je sin rekao da će vas progutati šeba

et tar, a to će se proroĉanstvo veĉeras ispuniti. Naći ćemo

ostatke vaših kostiju pa nećemo ni pomisliti da pripadaju

ljudima, već šugavim psima koje smo kao neĉiste potjerali od

šatora.

305

Zasvrbjele su me šake, ali sam se svladao i ostao miran. Halef

se medutim nije mogao tako svladati vet dohvati biĉ koji je imao

zataknut za pojas, stupi tik pred Sahara i vikne:

222 '

_ S kim nas to usporeduješ? Sa šugavim psdma? Želiš li da te

opletem biĉem kao što sam opleo tvoga sina žigosao ga po licu

za sliĉnu uvredu? Ako je tvoja velika moć samo u tome da se

rugaš zarobljenicima, onda nitko neće pronaći naše kosti, već

tvoje. Dobit'ćeš ono što ti pripada! Onako kao što sam

prorokovao fvome sinu da će ga požderati šeba et tar, to sad

kazujem tebi da. će te odnijeti u svojim raljama. Sjeti se mojih

rijeĉi, jer ja sam Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Abas,

Ibn Hadži Davud al Gosara, šeik Hadedina od plemena

Samar.

Gabud posegnu za nožem, ali ga razboritiji Se-rarati

opkoliše, a šeik ga ozbiljno upozori da neće više trpjeti

vrijedanje svojih štićenika. Ja sam odvukao Halefa, pa ta

zgoda nije dovela do onih loših posljedlica kojih sam se već

poĉeo bojati.

Moj ĉestiti Hadži je govorio Ijutito i oduševljeno, a pred

Saharom je stajao upravo poput proroka. Nitko nije ni slutio

da su njegove borbene rijeĉi zaista sadržavale proroĉanstvo.

To smo tek kasnije uvidjeli.

Ĉarobnjak je lukavo smislio svoj plan za to veĉe. Kad lav hrani

mlade, dvostruko je opasan. Mogli bismo se sakriti u noćnoj

tami i izmaći mu da smo to zaista namjeravali, ali ovako smo

dobili uvjet da cijele noći uzdržavamo vatru, a budući da nismo

306

smjeli izaći iz dvorišta, lav nas je morao opaziti i napasti. Pri

tome moram reći da lavica koja doji mlade, rijetko odlazi iz

svoga skrovišta. Lav mora i nju i mlade snabdijevati hranom, pa

plijen dovlaĉi ĉesto izdaleka u brlog iz kojega lavica većinom

izlazi samo da se napoji. Istina, koga tom prilikom sretne, za

njega je opasnija od njezinoga „gospodara s velikom glavom".

Serarati su doduše izbjegavali svaki saobraćaj s ama, ali se

prema nama nisu vladali neprijateljski, atrali su nas već mrtvima,

pa je njihovo držanje mješavina plemenske mržnje, sauĉešća i

udiv-

ja. Samo šeik bi nas kadšto pohadao da s nama »Dogovori

koju prijaznu rijeĉ. Iskoristio sam priliku re • Halefa i Karu

kako s« imaju vladati na-

J10^ ^ tome smo »Pazili da Serarati sabiru drvo. Budući da je

ovdje bilo vode, u vadiju je razliĉito grmlj«

223Otprilike sat prije sumraka opomenuo nas je Abu'Dem

da krenemo. Rekao je da će svojim ljudima ostati kod velike

vatre uz zdenac. Smatrao je da će ondje biti sigurni, budući da

će lavovi požderati nas. Seik nas je želio sam odvesti u

ruševinu u pratnji nekoliko Serarata koji su nosili svežnjeve

drva. To nije bilo nikakvo smiono djelo jer lav samo noću izlazi

iz brloga, a danju ga možeš iz njega istjerati samo bacajući u

njega kamenje i glasno viĉući.

PA>šli smo dakle priliĉno dugaĉkim vadijem do gornjega

zdenca gdje smo po jasnim tragovima raza-brali da je taj izvor

zapravo samo lavlje pojilište, ali nismo dopustili da itko na nama

išta zapazi. Zatim smo krenuli strmo gore izmedu hridina, pri

307

ĉemu Še-rarati nisu mogli sakriti strah. Napokon stigosmo do

visokoga ispucanoga i razrušenog zida kroz koji su vodila

urušena vrata. Šerarati položiše ovdje svoje svežnjeve na

zemlju, a šeik reĉe:

— Iza ovog zida nalazi se dvorište iz kojega sve do jutra ne

smijete izaći, a ovdje je drvo za vatru. Alah vas štitio!

Oni krenuše, ali jedan naĉas zaostade i reĉe:

— Sahar vam želi laku noć, a zatim dobro jutro u želucu sebe

et tara!

— Neka se samo on sam priĉuva toga želuca! Mi nećemo

dospjeti u njega — podrugljivo odvrati Halef.

Nato Serari ode što je brže mogao.

Oprezno sarn prišao vratima i pogledao u dvorište. Bilo je

odasvud uza zidove obraslo grmljem a saĉinjavalo je veliki

pravougaonik. Na njegovoj stražnjoj strani vodila su druga,

takoder urušena vrata u unutrašnjost ruševine. Tamo unutra,

a ne u dvorištu, nalazilo se skrovište lavova. To mi je rekao ve<-

prvi pogled kojim sam zapazio znaĉajne tragove. Desni zid

stare tvrdave stvorio je, ovako urušen, veliku hrpu kamenja, a

za nas izvrsno ĉekalište. Ako je dolje gorjela vatra, a mi sjedili

na hrpi, sigurno se ni jedan lav neće usuditi da kroz vatru skoĉi

k nama g«1*-Dugo smo trebali da se uspnemo do ruševina pa

zato odmah pridosmo hrpi. kamenja, priredismo suh° triješća za

potpaljivanje,- donesosmo preostalu drva i smjestismo se gore

toliko udobno koliko Je

224

308

eod bilo moguće. Uto se smraĉilo i ubrzo se spustila noćna

tama. Budući da lav tek kasnije izlazi iz brloga, još smo neko

vrijeme poĉekali ne ložeći vatru. Kad je bilo otprilike devet

sati, sidoh, zapalih vatru i opet se uspeh. Ležali smo tako

jedan kraj drugoga, držeći u rukama puške spremne za

pucanje, i dobacujući od vremena do vremena malo drva u

vatru. Ĉekali smo da se pojavi kralj životinja.

Moje je bilo udaralo mirno kao i obiĉno. Ilalef je bio doduše

nemiran, ali nije nipošto bio zastrašen. Hrabri mladi Kara nije

pokazivao ni truna uzbudenja. Obojica su znala da smiju

pucati tek kad im ja to izriĉito dopustim i da pri tome smiju

nišaniti samo u oko.

Kad sam rekao da se ne bojim lavova, onda to nipošto nije bilo

hvalisanje. Uvjeren sam da ih se nisu bojali ni Halef ni njegov

sin. Ako su išta osjećali, vjerojatno je to bila samo lovaĉka

groznica. Svatko, tko ga poznaje, zna da je Halef umio

rukovati svojom puškom, a on se neprekidnom vježbom

pobrinuo za to da i Kara Ben Halef usprkos svojoj mladosti

postane dobar strijelac. Brinuo sam se samo zbog toga jer je

toga dana bilo veoma hladno.

Općenito ljudi predstavljaju sebi unutrašnjost Arabije kao

zemlju u kojoj neprekidno žari sunce. Tome nije tako. Ĉak i ljeti

su toplinske razlike izmedu dana i noći tolike da će se ĉovjek

koji nije navikao na te brze izmjene u temperaturi, teško

prehladiti. Zimi i u proljeće pada temperatura ĉesto duboko

ispod ništice, tako da ĉovjek pod vedrim nebom u uobiĉajenoj

laganoj odjeći upravo dršće od studeni. Štoviše kadšto pada i

309

snijeg. Mi smo se zato za svoje putovanje snabdjeli toplim

pokrivaĉima ali ih veĉeras nismo ponijeli sa sobom, jer smo se u

borbi s lavovima morali slobodno kretati i nismo se smjeli

zamatati. Bilo je tako hladno da sam morao uzeti u obzir i tu

mogućnost da ćemo pri nišanjenju drhtati, a svatko može

r'misut! kak<> bi promašaj mogao postati opasan za sab molio

s®™ za*0 sv°3e drugove da se što više eru, a oni me stadoše

uvjeravati da u danom ĉasu sigurno neće drhtati.

ho ™ diyorištu niJe bik> ni ćuha vjetra, pa je samo ti-pucketanje

plamena prekidalo tišinu. Prode sat, 13 Lav krvne

osvete

225pa još jedan. Kao iskusan lovac nisam se pouzdavao samo

u oĉi i uši već možda još više u svoj nos kadli odjednom osjetih

onaj oštri vazduh, znaĉajan za krupnije zvijeri.

— Pripazite! Evo ga, njušim ga! — šapnuh im, podigavši

medvjedarku na rame i oštro uprvši pogled u druga vrata. Iz njih

je izašao neki lik, ili možda samo sjena, ostao punu minutu

nepokretno stajati, ne pružajući nam nikakav cilj, a onda

išĉezao prema zidu koji nam se nalazio suĉelice. Odmah zatim

zaĉusmo gdje se kotrlja kamenje.

— Sto je to bilo? - tiho upita Halef.

— On ili ona, nisam mogao prepoznati — odgo-vorih. —

Nismo imali sreće. Zvijer se preplašila vatre, pa je onda

preskoĉila preko zida da ode na pojilo. Samo da nismo morali

zapaliti tu glupu vatru! Da je bilo tamno, lav bi sad ležao mrtav

s mojom kuglom u glavi.

310

— Vratit će se!

— I Ja se nadam. Pripazimo dakle dobro da ga ne propustimo.

Vrijeme je pretjecalo. Onda negdje s polovine visine hridina

odjeknu onaj otegnuti urlik koji Arapi nazivaju .rra'd,

grmljavina. Ĉinilo se da pod nama dr-šće tlo kao za potresa.

— To nije ona, to je on — šapnuh. — Razabirem to po glasu.

Silazi na pojilište. Ali ĉujte!

Ĉuli smo krik, oštar krik pun bojazni koji je odjeknuo iz vadija,

pa još jedan i još jedan. Glasilo je kao Abu el Gadab, Abu el

Gadab! Zar sam se prevario? Tako se zvao ĉarobnjakov sin.

Lav je još jednom zaurlao, pa i treći put. Onda sve utihnu, no

samo dolje, jer smo ovdje gore kod nas ĉuli nekoga gdje glasno

pita:

— Mašalah! Kakva je to vatra? Tko ju je zapalio?

Odgovorite, jer ja sam Abu el Gadab koji...

Slijedio je strašan krik, stopivši se s isto tako groznim krikom

dolje u vadiju. Zatim se zaĉu praskanje i pucketanje kostiju, te

ona škripa i mljaskanje koje sam dobro poznavao. Tu je bila i

lavica! Naišla je na plajen, pa su sad njegove kosti pucale

izmedu njezinih zuba. Je li to bio ĉovjek? Zar možda ĉak Abu

*1 Ga-

22fi

. b? Pa on je bio zarobljenik Lasafa! Bilo kako bilo morao sam

što prije doći do prilike da pucam! Praskanje kostiju dopirale je

iz blizine vanjskih vrata. Nagnuo sam se ustranu i ugledao

golemi lik zvijeri. Dva ili tri puta sam oštro kriknuo, a zatim

podigao pušku. Moj glas potakao je lavicu da se okrene

311

prema nama. Oĉi joj se zažariše — moja puška prasnu — teški

uzdah — kratko- stenjanje — hroptaj, a zatim tišina.

— O, sidi, ti si je ubio! Mrtva je! — glasno viknu

Halef.

— Mir, mir, — opomenuh. — Lav će takoder odmah doći. Ĉini

se da je i on dolje našao plijen. Jeste li ĉuli ono dozivanje, a

zatim drugi krik?

— Jesmo.

— Mora da se dogodila dvostruka nesreća. Sad se pripremite

na pucanje i da nitko više nije ni pisnuo!

Ubrzo smo izvana pred vratima ĉuli neko navlaĉenje i grebanje

teških šapa.

— Pozor! — šapnuh. — Lav dolazi s plijenom u gubici.

Da, ulazio je vukući neki težak predmet. Htio sam Kari

priuštiti slavu da puca u lava pa sam mu dao ugovoreni znak.

Lav je donosio plijen za svoje mlade. Uto ugleda lavicu

uginulu, u krvi. Ispusti plijen, uzdigne glavu i zaurla tako da mi

se uĉinilo da se udaljena hrpa ruševina trese. Zatim se širom

razrogaĉe-nih oĉiju zagleda prijeko k vatri, tražeći uzroĉnika la-

viĉine smrti.

— Sad, Kara, u oko, sad, sad! — opomenuh ga. Nisam to još

bio ni izgovorio kad prasnu hitac.

Slijedio je kratak urlik, a onda lav odskoĉi dugaĉkim skokom

prema vatri. Cijev moje medvjedarke pratila ga Je i m°J« ga tane

pogodi u srce, tako da je nepo-^«K° ispred vatre Pa° na zemlju.

Samo jednom se još bacio s jedne strane na drugu. Tijelo mu

zadršće, a onda otegne šape. Bio je mrtav.

312

Halef glasp" zaklikće od radosti premda uopće •f. Pucao, a

Kara mu se pridruži. Poslušali su moj - Pa Smo sašli s ruševina

tek nakon oduljeg ĉe-8 t Predamo lešine zvijeri. Kara je

pogodio U- ' te ^e zviier bila za*0 njegova, premda joj tane

kasnije probno srce. Kako su samo njih

Je

13«

227dvojica klicala od radosti i kako je ponosno otac zagrlio

sina! Lavica je takoder bila mrtva, i ona pogodena u oko.- Bila

je moja. Zatim zubljama posvijetli-smo dalje. Kakva su to bila

tijela što su ih oborila oba lava? Zgrozismo se razabravši da su

to bili ljudi. Zamislite samo što srno osjećali kad smo pri

pomnoj pre-tragi prepoznali ostatke ĉarobnjaka i njegova sina!

Stajali smo ukoĉeni dok napokon Halef ne progovori

drhtavim usnama:

— O sidi, moje proroĉanstvo, moje proroĉanstvo! Seba et tar

ih je požderao!

Najradije bismo odmah sišli u vadi, ali smo morali doslovno

ispuniti utanaĉen je i poĉekata do jutra. Prešutjet ću kako je

prošla ta noć. Kad je svanuo dan, najprije smo potražili lavlji

brlog. Našli smo jedno muško mladunĉe i ubili ga, jer su mu bila

jedva dva Ijedna, pa ga dakle nismo mogli ponijeti sa sobom.

Zatim svukosmo zvijerima krzno i sidosmo u dolinu.

Serarati nisu 'od uzbudenja uopće spavali. Kako su se samo

zaĉudili, neoĉekivano nas ugledavši gdje se vraćamo noseći

lavlje kože. Napeto su se stali raspitivati za ĉarobnjaka _i

njegovoga sina. Ispripovijedili smo im što se dogodilo, a oni

313

nam objasniše kako se odvila stvar. Abu el Gadab je još s

ĉetiri druga Sera-rata uspio pobjeći iz zarobljeništva. Oni su

sinoć stigli u vadi Ahdar, ali ne s ulaza, već s južne strane, pa

nisu ni pomislili da bi sad ovdje moglo biti lavova. Gadab je

htio prenoćiti u ruševinama, a ne uz izvor, jer bi se kraj njega

mogli nalaziti neprijateljski Beduini. Ostala ĉetvorica bili su

žedni, pa nisu htjeli ostati s njime. On se Ijutito odvojio od njih

da se usp-ne u kasr, a oni krenuše do donjega izvora, gdje su

naišli na svoje suplemenike. Ĉarobnjak se silno razveselio ĉuvši

da je stigao njegov sin. Zatim doĉu da je Abu el Gadab

otišao u ruševine. Toliko se prestrašio da je odmah potrĉao

prema gornjem izvoru da svoga sina poklicima upozori na

opasnost. Ondje ga je napao lav gotovo u istom trenutku u

kojem je lavica razderala Gadaba.

— Seba et tar! - viknu Halef, - Oni su izazivali sudbinu i zato

su doĉekali baš onaj kraj koji sam i*0

228

ja prorokovao. Kao da je sama sudbina iz mene go-

vorila!

Ne mogu reći da su Serarati pokazali preveliku žalost zbog

gubitka svojih dvaju suplemenika. Svakako je radost zbog

toga- što su ubijeni lavovi koji su toliko štete nanosili njihovim

stadima bila mnogo veća od žalosti za ĉarobnjakom i njegovim

sinom. Nisu mogli shvatiti da smo mi znali o kakvoj se vrsti

duhova radi, a ipak smo se tako mirno uspeli u ruševinu. Mi

smo bili junaci dana, pa su s nama usprkos krvnom

314

neprijateljstvu , postupali kao s gostima, a kad smo uzjahali da

krenemo, šeik se oprosti od nas rijeĉima:

— Vi ste najhrabriji ratnici koje poznam, pa smo pošteno

održali rijeĉ. Kod narednoga susreta bit ćemo medutim

prisiljeni da u vama gledamo samo vode neprijateljskih

Hadedina. Nemojte to zaboraviti! A tebi, Kara Ben Nemzi

efendijo moram priznati da si promijenio moje mišljenje o

Zapadnjacima. Vidim da su to hrabri, iskreni i pouzdani ljudi.

Neka vas Alah prati i neka skrati vaš povratak kući!

Kad smo stigli do Hadedina, ondje zavlada velika radost.

Halef dojaše trkom do svoga šatora, pozove iz njega svoju

Hanu, pokaže na lavlje krzno i na svoga sina, pa reĉe:

— Hano, ženo moja, ti biseru medu ženama, pogledaj to krzno

i toga mladoga ratnika kojega si mi na moju radost rodila! On

je ustrijelio „gospodara grmljavine", ubio je kralja svih životinja.

Zato njegu pozdravi prije mene! Pritisni ga na srce i blagoslovi

ga, Jer će Kara Ben Halef jednom biti dostojan nasljednik

svoga oca!

Cijelo se pleme ponosilo time što ima ratnika koji

je usprkos svojoj mladosti ubio lava jednim hicem.

avicino krzno poklonio sam Hani. Kad bi ubuduće

asav gost ĉestitao Halefu zbog tih trofeja, on bi sa-

mosvjesno odgovorio:

t.. ~~ U tim krznima nalazili su se nekoć najglasovi-s debelom

glavom" i najglasovitija ,,go-ca Sroma". Jer su ih nazvali ,,eš šeba

et tar",

u Krvn

315

e osvete i njegova žena.

229ZAGONETKA 1. Mast ljepote

Bilo je to u Bagdadu, prije našeg putovanja „ u Perziju.

Sjedio sam sa svojim malim hrabrim Hadži Halefom Omarom,

šedkom Hadedina, u kavani. Ulicom su prolazili prodavaĉi i

izvikivali svoju robu. Jedan ude u kavanu. Na prsima mu je visio

sanduk pun malih glinenih posudica. Zastavši na vratima,

podigne jednu od tih ilaba1 uvis i viknu:

— Ja letafet, ja džamal, ja abad es sad — o ljupkosti, o ljepoto,

o beskrajna srećo! Mladost se vraća! Premazi ĉelo i obraze, pa

će pobjeći svi nabori, sve mrlje i ništa neće od njih ostati!

Svakako je prodavao nekakvo sredstvo za njegu ljepote.

Budući da meni do takvih stvari nije ništa stalo, ne bih se na

njega ni osvrnuo. Opazio sam medutim da ostali posjetioci

kavane nisu bili tako ravnodušni. Mnogi od njih kupili su i

spremili posudice da ih odnesu u svoj harem. Ĉinilo se da taj

irgovac nije samo poznat već i poštovan ĉovjek. Halef mu je ta-

Koder na moje zaĉudenje iskazao posve neobiĉnu pažnju koja

mora da je imala odredeni razlog. Kad mu upita P°nud«>

posudicu, Halef ga oĉito napeto

.. „ ~ Hoćeš li mi možda reći odakle dobivaš to sred-stvo za njegu

ljepote?

_ p~ -^ zašto da ti to ne kažem? — odgovori trgovac, onosim se

time što sam jedini ĉovjek koji ga do- 1 množina od ilbe trgovac

posudica

316

231biva u prodaju od njegove glasovite proizvodaĉice. ja je

smijem naime samo dva puta godišnje posjetiti Za to vrijeme

već svi haremovi ĉekaju na mene, pa je zbog toga moja marhem

ed džemal1 ubrzo rasprodana.

— Maloĉas si rekao da ništa ne ostaje, baš ništa! Što si time

mislio?

— Mislio sam nabore, smežuranu' kožu, te sve iz-nakaženosti i

ružnoće lica. Kažem ti: kad bi posjetio pleme kojemu pripada

žena koja izraduje tu mast, naišao bi samo na žene i djevojke

na ĉijim obrazima stanuje planinski snijeg i ljupki sjaj zore. To

ĉudesno sredstvo je tajna koju je ona putem svoje prabake

naslijedila od njezine pra-pra-bake. Ova je opet imala

prabaku, ĉija je pra-pra-baka, veoma pobožna žena, d»bila tu

mast od arkandela Džebraila2. On ju joj je donio kao nagradu

za njezinu krepost neposredno iz sedmoga neba u raju, gdje se

mast priprema da bi blaženi duhovi dobili vjeĉnu mladost.

— No, reci mi, kako se zove ta žena?

— Njezino pravo ime ne znam, ali svi je zovu „Um ed Džamal"3.

— Gdje stanuje?

— Ĉas ovdje, ĉas ondje, jer postoje tisuće harema što ih moija

posjećivati. Ona je Bahtijarka iz plemena Idis koje se većinom

zadržava na sjeveru Kirmanšaha, ali ĉesto kreće i dalje.

— Kad tražiš tu ženu, kako možeš doznati u kojem se kraju

nalazi njezin tir4?

— Ja odlazim ataru8 mirzi Tarasu u Kirmanšahu koji takoder

prodaje mast. On uvijek zna gdje se nalazi Um ed Džamal.

Koliko posuda želiš, jednu, dvije ili tri?

317

— Koliko stoji jedna posuda?

— Jedan rijal medžidi6.

— Onda neću kupiti nijednu — izjavi Halef. - A zašto?

— Ti si mi preskup.

mast ljepote

Gabrijel

mati ljepote

odio plemena

ljekarnik

krupni srebrnjak u vrijednosti od oko 1.000 dinara

232

Trgovac uzmaknu nekoliko koraka i Ijutito se okomi na Halef

a:

_ Preskup? Kome ljepota njegova harema tako malo vrijedi, taj

i sam ne vrijedi ništa. Najprije si me ispitivao sve i sva, a kad

sam ti pripravno odgovorio, veliš da nećeš ništa kupiti, a moju

dobrotu naplaćuješ pokušajem da sramotiš moju cijenu i da

crvenilom stida pokriješ moje lice. Alah te upropastio! Neka ti

brada više uopće ne raste i neka ti na glavu postavi franaĉki

cilindar!

Ova posljednja neobiĉna želja velika je uvreda za svakog

muslimana. Halef je mirno primio tu uvredu što se nikako nije

slagalo s njegovom obiĉajnom jarošću, pa mi reĉe kad se

trgovac udaljio:

— Kad bi ta mast ljepote .stajala samo jednu jedinu paru, meni

ne bi palo na um da je kupim od njega. To mi je zabranila moja

318

žena Hana, najneusporedivi-ja ljepota medu svim ljupkostima

svijeta.

— Hana? — zaĉudeno upitah. — Kako je ona mogla znati da

ćeš sresti toga trgovca?

— To ona zaista nije znala, sidi. Ali — ali — hm — nećeš li

možda krivo prosuditi stvar, ako ti reknem o ĉemu se zapravo

radi? *

— Neću!

— Onda znaj. Ti nisi samo moj najbolji prijatelj nego i

dobroĉinitelj našeg plemena. Ti ne sudiš po spo-Ijašnjosti,

nego gledaš ĉovjeka u srce, kao i Alah. Sad mi iskreno reci:

ima li stanovnica tvojeg ženskog šatora, žena tvoje duše,

možda već nabore na licu?

Znao sam što hoće. Žene s istoka brzo stare, pa je već i

njegova Hana imala nabore. Zato mu odgo-vorih oprezno:

— Emeh nema još nabora, jer je ona još mlada, ali ako me

bude tako dugo usrećivala kao što Hana usrećuje tebe, onda

će i ona imati nabore, a ja ću je zt>og nabora voljeti još više

nego prije.

On brzo upadne:

"~ Sidi, ti si uistinu isto "tako dobar ĉovjek kao i «• I ja svoju

Hanu, najljepšu ženu na svijetu, sad Dvostruko volim otkako

su njezini glatki obrazi poĉeli

s« malo po malo gužvaju. Ona je uĉinila sve, baš

233sve što je bilo moguće da ukloni te nabore, ali uzalud. Ti

znaš da su nabori gamad ljepote. Ĉim žena ima samo jedan, on

se u beskraj razmnoži. Zbog toga bi svaka žena morala biti

319

tako mudra da uopće ne dopusti da se na njezinom licu pojavi

prva bora. Medutim, žene ne raspolažu opreznošću koja je

istaknuto svojstvo nas muškaraca. Neka nam ga Alah saĉuva!

Ti i ne znaš kako se nabori na ženskom licu duboko urezuju u

ženino srce ako ini kakva mast ne donese spas. Hana, ta

najdivnija ruža medu svim vrstama ruža, rekla mi je najzad da bi

joj mogla pomoći samo glasovita Um ed Džamal. Ta

Bahtijarka je zaista postala glasovita zbog svoje ĉudesne

masti. Od nas je veoma daleko do s one strane perzijske

granice, pa je zbog toga ljupka družica moga života bila

oduševljena kad je ĉula da nas dvojica kanimo u Perziju. Vrlo

mi je rado dopustila da te pratim, ali uz uvjet da joj sa sobom

donesem toliko te prave masti za ljepotu koliko je potrebno da

se ponovo izglade zlokobne bore na njezinom licu. Ja sam joj

to vrlo rado obećao, jer, kako vidiš, i kod mene se unatoĉ mojoj

opreznosti ipak već ugnijezdilo nekoliko bora iznad obrva koje

bih htio otjerati. Radujem se stoga što sam maloĉas doznao od

trgovca gdje mogu potražiti Um ed Džamal. Odmah ćemo

odjahati gore u Kirmanšah. - Mi? Znaĉi li to ti i ja?

— Dakako! Pa valjda me nećeš pustiti da odem sam i ĉekati

dok se vratim?

— Ne pada mi ni na um, Halefe! Naš nas put vodi u Siras, a

ne u Kirmanšah, kamo ti uopće ne moraš odjahati, budući da

mast možeš dobiti i ovdje.

— Ovdje? Upravo mi je to zabranila Hana, ženski pojam moje

sreće. Za tu mast ne bi ni jedna cijena bila previsoka, ali je

trgovci krivotvore. Da bi zaradili što više novaca, oni iz jedne

320

posudice prave stotinu. Pravoj masti dodaju stvari koje ne

samo da ništa ne koriste već su štoviše štetne po ljepotu, pa

tako žena koja se njome premaze može doživjeti nesreću da od

jedanaest bora na njezinom licu odmah nastane dvadeset pet.

Ne! Hana želi samo pravu mast, iz ruke same Um ed Džamal,

pa zato moramo gore u Kir" manšah!

234

_ Dragi Halefe - odgovorih da ga umirim - umalo što nisam

tvoje rijeĉi smatrao samo šalom, ali sad ĉuiem da govoriš

ozbiljno. Znaš li kako je daleko od Bagdada u Kirmanšah?

Proći će tjedan dana prije nego što se vratimo. Zar da toliko

vremena žrtvujemo zbog jedne masti koja po mom uvjerenju

uopće ne može djelovati?

— Sidi, ovdje se uopće ne radi o mašta, već o pomladivanju i

poljepšavanju lica koje mi je najdraže na cijelom svijetu. Da ne

može djelovati? Oh, sidi, vi ste stranci uvijek spremni da

pomislite kako ste pozobali svu mudrost i svu pamet. Alah je

medutim nama u svojoj dobroti dao darove kojima vi unatoĉ

svojoj uĉenosti ne raspolažete. Ĉuo si da je arkandeo donio tu

mast ljepote iz sedmoga neba, a budući da Franci nemaju

sedmo nebo, ne mogu imati ni tu mast. Da mast zaista pomaže,

da je njeno djelovanje zaista ĉudesno, možeš vidjeti po

milijunima nabora koji su svi išĉezli upravo djelovanjem te masti.

Ti znaš koliko ja vjerujem svakoj tvojoj rijeĉi, i koliko povjerenja

imam u njih, ali tu mast poznam bolje od tebe. Ili zar si možda ti

bio kod one pra-pra-bake od one pra-pra-bake koju je

trgovac maloĉas spomenuo?

321

— Nisam!

— No, eto! Raspitaj se u haremima Džezdtrea i cijelog

graniĉnog podruĉja. Pitaj i u Teheranu, u Ispa-hanu, u

Keringu i u Mahadanu! Doznai ćeš da od masti što je

izraduje Um ed Džamal nestaje svaki nabor na licu. Ja sam

to više od stotinu puta ĉuo, pa te ozbiljno molim da me ne ljutiš.

Halef se sav zanio. Vidio sam da mu nikakav sav-jet neće

koristiti pa sam pokušao da ga drukĉije odvratim od njegova

nauma.

. _~~ Vjerojatno ćemo kasnije kad se budemo vraćali iz Perzije,

proći kroz Kirmanšah. Ne bi li onda bilo vrijeme da se

raspitamo gdje se nalaze logori ple-

- Ne! Tako dugo nipošto ne mogu ĉekati. Ĉuo » oa su bore

gamad ljepote. Zar da toj gamadi dadem "lana da se u

meduvremenu raširi tako da onda kasnije ustrebamo dvostruko

toliko masti koliko je sad

235potrebno? Želim da Hanu, užitak mojih oĉiju, ugledam

nezgužvanu kad se vratim kući. Znto ću sad odjahati u

Kirmanšah i poslati joj to sredstvo da ga može za moje

odsutnosti upotrebljavati. Ako me nećeš pratiti, odjahat ću

sam, ali bi to moju dušu veoma zaboljele.

Halef se okrene i ušuti. O taj nesretni trgovac po-mada!

Zašto je morao dioći baš u našu kavanu i podsjetiti Hadžija

na „zgužvanost" njegovoga harema! Zaista je bilo besmisleno

zbog nekog sredstva za njegu ljepote poći na tako dalek put.

Istoĉnjak nema medutim pravog osjećaja za vrijednost vremena,

a mali šeik nije imao nikakvog razumijevanja za traćenje vremena

322

što ga je tražio od mene. Uostalom, nismo baš mogli govoriti o

traćenju vremena u strogom smislu te rijeĉi. Pošao sam na to

putovanje da saberem dojmove i steknem iskustvo, pa sam

zaista mogao i nekoliko dana skrenuti s puta. Uostalom,

nipošto nije bilo nemoguće da baš na toj stranputici

pronademo nešto zgodnije nego što bismo mogli naći na

glavnoj cesti. Osim toga dosjetio sam se da više tirova Bahti-

jara pripada sekti Ali-Ilahi koju još nisam upoznao. Možda ću

gore kod Kirmanšaha imati prilike da popunim tu prazninu u

svom znanju. Bilo mi je doduše malo smiješno da podem na taj

put koji će trajati tjedan dana pa i više, a možda neće biti ni

neopasan, samo da bih od kakve stare perzijske babe kupio

mast za njegu ljepote. Zbog toga sam dakle još jednom

pokušao da Hadžija odvratim od njegove namjere.

— Poznaš li ti onaj tir — zapitah opet — onu granu Bahtijara, u

koju spada Um ed Džamal, Halefe?

— Ne poznam — kratko odgovori on.

— Ĉuo si kako je trgovac nazvao taj tir. On se zove Idis. Znaš

li što to znaĉi?

— Ne! Ne znam!

— To je kurdska rijeĉ i znaĉi lukavac, ali d lopov. Kaniš li dakle

posjetiti lopove?

— A zašto ne bih? Želim poći onamo upravo zato jer su to

lopovi ili jer se tako zovu. Možda ćemo nešto doživjeti. Radi

toga i putujemo. Sad se dvostruko veselim tome putovanju.

Ti ćeš kasnije teško požaliti što nisi pošao sa mnom! Poĉekaj

me u Bagdadu!

323

236

_ To neću uĉiniti, jer ako ustraješ kod svoje odluke" neću te

moći pustiti samoga.

Sad se mališan brzo okrene k meni i reĉe mi, sav 56 _ Dakle ćeš i ti sa mnom, sidi? Hamdulilah! Pobijedio sam,

pobijedio sam Kara Ben Nemzi efendiju kojega još nitko nije

svladao. Sidi, hvala ti! Nećemo donijeti samo mast ljepote,

nego ćemo izvršiti i junaĉka djela koja ćemo onda ostaviti u

nasljede svojoj djeci, unucima i praunucima! - Mast? '

— Šuti! Mislim dakako naša junaĉka djela. Dodi, podimo kući

našem bembaši komu moramo reći da ćemo sutra ujutro

odjahati u Kirmanšah. On će se unaprijed radovati

junaštvima što ćemo ih izvesti, radovat će se smionim djelima

i pobjedama o kojima će ĉuti cd nas kad se vratimo.

Moj je mali Halef opet bio onakav kao i prije. Hvalisavost je

bila dio njegovoga bića, ali mu je ĉovjek, uzimajući u obzir sva

njegova ostala dobra svojstva, tu pogrešku lako opraštao.

Bembaša je bio naš gostoprimac kod kojega smo stanovali.

Platili smo dakle svoju kavu i otišli.

Bembaša je znao da smo kanili poći uz rijeku, a kad je sad ĉuo

da ćemo najprije odjahati u Kirman-žah, upitao nas je zašto.

Halef mu je iskreno rekao razlog, a ja sam se zaĉudio vidjevši

da mu bombaša odobrava. I on je poznavao glas što ga je

uživala Um ed Džamal, pa me uvjeravao da je taj glas zaista

opravdan. On je nebrojeno puta ĉuo da to sredstvo stvara

prava ĉuda. Debeli Kepek doda, važno gestikuliraj ući teškim

rukama:

324

— Da, Um ed Džamal nosi s punim pravom svoje "ne-

Njezina mast poljepšava i najružnije biće, pa

am u kavanama što ih posjećujem ĉesto ĉuo pripo-ijedati da su

ĉak i muškarci okušali na sebi kako °ot>ro djeluje ta mast. Ja

je nisam kupio. Nakon toga svjedoĉanstva nije mi više padalo na v met da i dalje

izražavam svoju sumnju.

sna ^' Za Kepeka Je mast zaista bila potpuno suvi-*• Jer mu je

sklona sudbina tako obilno obložila

337kožu salom da je bilo potpuno nemoguće da se na toj

oblini pojavi kakav nabor.

Nekoliko dana kasnije nalazili smo se već daleko s one strane

glasovitih vrata planine Zagros i to na nekadanjoj vojniĉkoj

cesti kojom je godine 330 orije naše ere Aleksandar Veliki

stigao u Ekbatanu progoneći Darija. Sada taj put nije više ni

najmanje bio sliĉan onome što bismo mogli sebi predoĉiti kao

vojniĉku cestu. '

Obojica smo jahali izvrsne konje. Ni sam šah osobno ne bi ih

se trebao zastidjeti. Ja sam jahao na svom Asil1 Ben Riju, a

Halef je sjedio ha izvrsnom crnom nedži-pastuhu koji se zvao

Bark2. Oba su konja, po vrijednosti upravo neocjenjiva, imala

najfiniju arapsku dresuru a takoder i svoju tajnu bez koje ni

najplemenitija životinja nema za Beduine plemena Dže-zire

punu vrijednost.

Posljednju noć proveli smo u malom seocu Mijani Taku, i

ranoga jutra projahali uskim klancem koji je vodio u priliĉno

široku planinsku dolinu što se protezala gotovo do Kerinda.

325

Bio sam veoma radoznao da vidim to mjesto, jer su mi rekli da

je ono glavno sjedište Ali-Ilahija koje bih pleme volio upoznati.

Rekli su mi da Ali-Ilahi ne samo što '-.?.lifu Aliju iskazuju

božanske poĉasti i obožavaju davla, već štoviše smatraju davla

tvorcem svijeta. Oni većinom pripadaju plemenima Luri i

Bahtijari; te su navodno grabežljivi i siloviti ljudi. U toku

posljednjih dana su nas svuda gdje bismo se svratili opominjali

da ih se ĉuvamo. Svi su nam govorili da j« veoma smiono da

sama dva ĉovjeka jašu preko planine u ĉijim klancima se zdesna

i slijeva skriva kojekakva klatež, iskorišćujući svaku priliku za

razbojniĉke napadaje. Spomenuli su nam i imena više osoba

koje su navodno u posljednje vrijeme napadnute i ubijene. Mi

smo medutim prošli već posve drukĉija podruĉja a da se nismo

bojali, pa smo dakle uljudno otklonili pratnje koja nam je u

razliĉitim mjestima bila ponudena. Iz iskustva smo znali da ti

unajmljeni zaštitnici smatraju svojom jedinom zadaćom da isko- 1 plemeniti 1 munji

238

riste svoje štićenike, te da smjesta pobjegnu ĉim se

SriMižTprava opasnost. Stigli smo u blizinu Keringa a A* T nas T nitko nije smetao, pa smo se sad nadali da s istom

srećom stići u Kirmanšah, svoj na- f Već su nam doduše u Kanikinu, a zatim i u Sar-i-Pulu

pripovijedali da je dalje u unutrašnjosti zemlje nedavno došlo

do nekoliko pobuna babija, ali nismo mogli o tome doznati

ništa taĉnije, pa smo i te opomene smatrali samo pokušajem da

nas nagovore da povedemo sa sobom pratnju. Kakva posla

326

možemo mi kao stranci imati s perzijskom sektom babija ĉiji

pripadnici nisu imali ni najmanjega razloga da nas smatraju

neprijateljima?

Osnivaĉ te sekte bio je Hadži Ali Muhamed iz Sirasa.

Objavio je da njegova nauka predstavlja ulaz u pravu sreću.

Stoga je nazvan Bab1, a njegovi sljedbenici babi. Budući da

je njegov novi nauk bio smatran usavršenjem kurana, a novi je

uĉitelj tvrdio da stoji iznad Muhameda, to je perzijska vlada na

poticaj muslimanskih svećenika nastupila protiv babija, pa

nakon dugaĉkog otpora porazila njihovu glavnu silu i sve

uhvaćene 'babije okrutno pogubila. Oni sljedbenici sekte

koje taj udarac nije pogodio sabrali su nove pristaše i stali

objavljivati osvetu. Pokušan je atentat na šaha Nasir-ed-dina,

ali nije uspio. Krivci su kažnjeni neĉovjeĉnim kaznama, i

svatko tko je Prihvatio babizam morao je ili pobjeći ili se

sveĉano odreći svoje vjere. Vlada je smatrala da je time- za-

aaia smrtni udarac toj sekti, ali je vatra potajice da-'Je tinjala.

Bilo je poznato da se babizam skrovito sve više širi i da ĉas

ovdje, ĉas ondje vrcaju pojedine n- st Cyelom Perzijom proširilo

se uvjerenje da šah nipošto neće umrijeti prirodnom smrću,

već da će »*>guiuti od ruke kojeg babija. Neke od

spomenutih Pul M- SU predmet razgovora u Kanikinu i Sar-i-

mosi ;J?mo se na to osvrtali, jer osveta babija nije biti uperena

protiv nas, pa ih se isto tako ni-kao ni Bah«Jara ili Ali-Ilahija. Smo dakle bezbrižno u hladno lipanjsko se što smo prešli već

spomenuti teško 1 vrata

327

2*9prohodni klanac. Lijevo od nas kao da su se visoke gole

kamene stijene protezale duge sate daleko, dok se zdesna

planina spuštala u blažim obroncima. Na žalost tu nije bilo

šume, jer je Perzija uopće veoma siromašna šumama. Sunca

nismo vidjeli, gusti oblaci pokrivali su nebo. Sipila je sitna

kišica koja je postajala sve gušća i napokon poĉela tako živo

padati da je Halef nehotice viknuo:

— Sidi, voda mi je prodrla već do kože. Treba li da prodre još

dublje? Tamo prijeko stoje neki stari* zidovi. Ne bismo li

pokušali da ondje nademo sklonište, dok se ti prepuni perzijski

oblaci ne isprazne?

Ne ĉekajući moj odgovor, upravio je konja nalijevo gdje se

nalazila ruševina neke zgrade iz prijašnjih stoljeća. Bila je

okružena gustom šikarom sla-dića kroz koju je u unutrašnjost

vodio ugaženi put. Po tome 'smo mogli naslutiti da su te stare

ruševine već ĉesto poslužile kao utoĉište. Projahali smo

šikarom i stigli u otvorenu ĉetvorinu zidova koja nije pružala

zaklon pred kišom. Ravno nasuprot nama vodila je neka

pukotina u zidu dalje, pa smo kroz nju stigli u neku drugu

prostoriju ĉiji je strop bio još upola oĉuvan. Ovdje bismo mogli

sjediti na suhome, ako — dobijemo dopuštenje za to.

Tu su se naime već nalazile dvije osobe, jedan muškarac i

jedan djeĉak koji su, sudeći po njihovoj bijednoj odjeći, bili

prosjaci. Ĉinilo se da ih je taj zanat dobro prehranjivao, jer je

muškarac bio pravi gorostas a njegovi snažni udovi nisu

328

nipošto kazivali da gladuje. Djeĉak je bio njegova smanjena

slika i prilika, ali nipošto slaba slika. Ugledavši nas ni jedan ni

drugi nisu pokazali" iznenadenje. Gorostas p<> lako ustane i

.sagne glavu u znak pozdrava, ne rekavši ni rijeĉi.

— Aselam aleikum! — pozdravih.

— Va aleikum aselam! — odgovori on.

— Jesi li ti vlasnik ovoga mjesta?

— Nisam, ono pripada 'svakome —. odgovori gorostas.

,

- Dopuštaš li nam da se ovdje sklonimo pr«*1 kišom?

— Ti si gospodar. Mi smo se odmorili, pa idemo

240

_ Ostanite, ima mjesta za sve nas!

On se medutim nije dao zadržati, već ode. Djsĉak ustane pa

pode za njim. Nisu uostalom otišli na onu stranu iz koje smo mi

došli, već na protivnu, gdje se r>ola zida bilo srušilo pa se

ondje nalazila pukotina koju su donekle pokrivali grmovi

jorgovana.

Vladanje toga stranca nije nipošto bilo sumnjivo. Onako

siromašan kao što je bio, možda se žacao da boravi u društvu

ljudi koji su se prema njegovom mišljenju visoko uzdizali iznad

njega. Ipak sam brzo sja-hao da pogledam za njim. Prošli su

kraj nekog gu-štika od bidmuška1, a zatim skrenuli na naš put.

I Halef je sjahao. Krov je davao dovoljno mjesta za nas i za

naše konje. Smjestili smo se što smo udobnije mogli, legli

jedan kraj drugoga i stali razgovarati. Puške su nam zbog kiše

bile u prevlakama. Kiša je padala kao iz kabla. Toliko je šum

329

jela da ne bismo ĉuli da se približuje ĉovjek, pa ĉak ni jahaĉ.

Rekao sam to da se ispriĉam, ali to je istodobno i optužba, jer

ako se nismo mogli pouzdati u svoje uši, trebali smo zato bolje

napeti oĉi.

Ležao sam na desnom boku, a Halef na lijevom. Već

spomenutim vrbama okrenuo sam leda, dok je Halef prema

njima okrenuo lice. Usred razgovora opa-zih najednom kako

su mu se crte lica ukoĉile. Bila je to upravo prepast. Okrenuo

sam se u pravi ĉas da ugledam ĉetu ljudi divljega izgleda kako

prodiru vrbikom i jure na nas. Htio sam skoĉiti i objema ruka-ma

zgrabiti revolvere što sam ih zbog kiše gurnuo duboko u pojas

- ali bilo je prekasno. U narednom trenutku svi su ti teški ljudi

ležali na nama. Pokušao sam da ih odbacim, da se uzdignem, ali

uzalud. Una-c svojoj snazi nisam uspio osloboditi ni noge ni

tom ,Nepri;iatelJa Je bilo odviše. Svezali su me uže-šao h hka :iednako kao i Halefa koji se nije ni poku-orii" amti> Pa Je odmah

bio sputan. Oduzeli su nam uzJe i ispraznili nam džepove.

sam Vy, U ^Udi bili su o^da snažni likovi. Nabrojio PerzT V1Še

°^ dvadeset i odmah razabrao da nisu PlemI91101' V^ero-iatno su

pripadali nekom nomadskom ___J^_Razljutio sam se opazivši

da se medu njima 1 muškatna vrba

hrvne osvete

241nalazi i onaj prosjak, a njegov sin je stajao na uglu urušenog

zida i smijao nam se pokazujući nam tato jasno kao da kazuje

rijeĉima: „Gledajte, budale, koliko sam ja pametnija od vas!"

330

Uostalom, za vrijeme napadaja i našega uzaludnog otpora

nisam rekao ni rijeĉi. I sada sam šutio. Naprotiv Halef koji nije

nikako mogao svladati svoju jarost, psovao je poput vrapca,

Time je izazvao sirdžbu njihovoga vode koji ga je nekoliko

puta udario žestoko nogom i opomenuo:

— Šuti, pasji sine! Nećemo vam oduzeti život, ali ako nas

budeš vrijedao, ustrijelit ćemo vas, vi beskorisne gradske žabe!

Mi hoćemo samo vaše konje, vaše oružje i: otkupninu ĉiju ćemo

visinu još odrediti. Mi smo vas otkrili još u Khadž-i-Kari pa

smo brzo poja-hali ispred vas da vas nedaleko odavde

uhvatimo. Tu ste nam namjeru mnogo olakšali time što ste ušli

u ove zidine. Ovaj ĉovjek i njegov djeĉak ĉekali su ovdje da

paze kada ćete doći. Onda je pošao po nas. Sad ćemio

odjahati. Stidite mudri i pomirite se sa su-žanjstvom! Samo s

poniznošću možete spasiti život.

Govorio je mješavinom arapskog, perzijskog i kurdskog jezika,

pa je time potvrdio moje naslućiva-nje da sa svojini ljudima

pripada nekom ihlautu1 iz pograniĉnih planina. Smatrao nas je

gradanima jer smo nosili crne perzijske šubare od janjećega

krzna koje smo kupili u Bagdadu kako ne bi svatko odmah u

nama prepoznao inozemce.

Kiša j« najednom prestala kao da je kao saveznik razbojnika

imala jedino tu zadaću da nas potjera u ruševine. Nedaleko su

ĉekali konji naših novih ljubaznih znanaca. Odvedoše nas

onamo. Voda uzjaha moga Asila Ben Rija, a neki se drugi

razbojnik vine na Halefovog pastuha. To je toliko razljutilo

moga malog Hadžija da se odmah poslužio „tajnom". Ta s«

331

sastojala u tame da je dva puta izrekao rijeĉ „liitat" i izmedu

obiju rijeĉi zazviždao. Ĉim su naši vranci ĉuli taj znak, skoĉiše sa

sve ĉetiri noge u zrak, a jahaĉi odletješe iz sedla. Pokušali su

proklinjući da se ponovo uspnu, ali im to nije uspjelo. Nije im

dakle preostalo ništa drugo nego da pastuhe prepuste nama 1 nomadsko pleme ! dolje!

242

iici uzjahali snio na njih, a oni nas svezaše na C zatim krenusmo

dalje, pri ĉemu smo nas obo-rfobili PO dva stražara. Ja sam

jahao na ĉelu po-ke a Halef na kraju. Nismo dakle mogli

raz- eOV<Bio' sam uvjeren da sadanji posjednici naših osoba neće

ostati na utrtim putevima. I zaista su ubrzo skrenuli u neki uski

postrani klanac koji je slijeva rascijepio visoku stijenu. Pošli

smo onamo, pa sarn sam sebe poĉeo pitati hoćemo li ikada

stići u Kirman-šah i pronaći Um ed Džamal.

Nipošto nije ugodno biti zarobljenik poludivljih ihlauta, jer se

nikad ne može unaprijed reći što ćeš na kraju doživjeti. Ipak bih

morao lagati kad bih kazao da sam se pri tome bojao. Ta nije

se radilo o našem životu, već o našem vlasništvu. Ĉinilo se da im

je najviše do konja. Ti su konji izazvali pohlepu razbojnika, a

budući da su vlasnici takvih dragocjenih životinja prema pojmu

tih prirodnih ljudi morali biti silno bogati, nadali su se da će od

nas iznuditi velik otkup.

Nisu loše postupali s nama. Nastojali su da nam žto više

olakšaju položaj, a kad smo kratko nakon podneva stigli u

neko veliko selo pod šatorima, smjeli smo sjahati i udobno

332

sjesti jedan kraj drugoga. Dobili smo isto ono jelo što su ga

ihlauti priredili sami za sebe. Logor je bio velik. Nabrojio sam

najmanje stotinu crnih šatora. U njima je moglo stanovati viae

od Pet stotina ljudi. U blizini pasli su konji, medu kojima •nije

bilo ni jednog slabog, te brojna dobro hranjena ;?V^T'.ovce d koze- Vidio sam štoviše i guske gdje ju medu šatorima. Muškarci

su bili sami sna-i. Na njima se vidjelo djelovanje zdravog gor-M,

a medu djevojkama i ženama koje su ho-koprena bilo je

razmjerno više ljepotica nego krauT"Je drugdJe- Budući da

žene Istoka obiĉno imaju nisam "radost> uĉinilo mi se upadljivom

da nigdje nabora • nijednu staru ™*nu. Uopće nisam otkrio kinia

"a_ .' Sve su ž6116 imale zdravu put goršta-tome tako nježnu i

ĉistu da bi ĉovjek 'liti da kroz nju razabire kolanje krvi. sam

morao pomisliti na sredstvo za njegu

16'

, 243ljepote Um ed Džamale, a kad

sam, pojaĉavši svoju pažnju, poĉeo tražiti oneĉišćenja na koži,

nisam pronašao baš nijedno. Nijedna od tih djevojaka i žena

nije imala jetrenastih pjega, gnojavica, bubuljica, pri-štića ni

mrlja, ni bilo kakvih drugih oneĉišćenja kože koje inaĉe

saĉinjavaju potajnu tugu mnogih žena Kad sam na to upozorio

Halefa, on reĉe:

— Sidi, i ja sam to odmah opazio. Ĉak ni kod mojih

Hadedina koji se toliko ponose neusporedivošću svojih žena i

kćeri, nema ni upola toliko ljepotica kao ovdje. Za svaku dud

et džild1 koju pronadeš na licu jedne od tih žena možeš mi

opaliti žestoku zaužnicu. Uvjeren sam da se sve te kćeri

333

ihlauta služe mašću ljepote koju tražim za svoju Hanu,

najdivniju ružu u svim cvjetnim vrtovima. Da ih upitam?

— Nizašto! Takvo bi pitanje oni odmah shvatili kao

neoprostivu uvredu.

— A kako ću inaĉe doznati na koji bih naĉin ljubljeni sadržaj

svojega harema mogao uĉiniti isto tako lijepim kao što su lijepe

te žene?

— Poĉekaj samo! — opomenuh ga. — To će se važno pitanje

vjerojatno samo po sebi objasniti.

— Ima li žena koja usrećuje tvoj život vrlo mnogo didans ed

džilda?

— Nema nijednu.

— Da, onda je tebi vrlo lako da ostaneš tako ravnodušan, ali

ja moram cijelo mnoštvo tih didan ed džilda istjerati iz njihovih

prisvojenih nastambi, pa nikako ne mogu biti tako hladan kao

ti. Ĉovjek, za kojega ženska ljepota nema vrijednosti, uopće ne

zaslužuje ženu. Zapamti to, sidi.

I to je bila zaušnica iako nije bila dana rukom. Seik nije u sebi

bio zadovoljan time što u ..mojem haremu" nije bilo nijednog

jedinog dud ed džilda, dok se u njegovom moglo naći vrlo

mnogo. Nama uostalom nije bilo vrlo teško da izvršimo

spomenuta promatranja, jer smo nas dvojica predstavljala

predmet radoznalosti cijeloga logora a pogotovu nam je svoju

pažnju .poklanjao ženski dio stanovništva. To se "iJe nipošto

odvijalo tako da bi nas vrijedalo, već posve 1 doslovno: „crv kože" = sujedica 1 množina od dud •= crvi

334

bezazleno i mimo kao da su svi ti ljudi navikli da nabadaju ili

otimaju strane putnike i kao da je to za niih nešto što se

razumije samo po sebi. Pri tome su žene stavljale poneke

primjedbe a mi smo iz njih ra-zabrali da ti ihlauti u ĉije smo ruke

pali, spadaju u rod Idisa. Kad je Halef to ĉuo, reĉe: .

— Hamdulilah — hvala i slava Alahu zato što smo se tako

sretno našli kod „lopova", u ĉije pleme spada Um ed Džamal!

Sad se smijem ponadali da ću dobiti mast i da neću trebati

odjahati u Kirmanšah.

Moj hrabri mališan mislio je dakle samo na glasovitu mast, a ne

na to da smo zarobljenici.

Kad su se Idisi najeli i pustili konje da se jedan sat odmore,

pojahasmo dalje. Put nas je vodio kroz razliĉite klance i doline,

neprekidno uzbrdo. Predio kojim smo prolazili bio je obrastao

šumom i pun potoka i izvora, što se na žalost ne može reći za

ostale dijelove perzijskog carstva koje je nekada bilo veoma

dobro navodnjeno. Zatim stigosmo na neku golu visoravan

gdje je puhao hladan vjetar. Na istoku se uzdizao visoki Kuh-i

Parau, a iza njega Elwend. Kuh-i Parau bio je djelomice, a

Elwend posve pokriven snijegom.

Većinom smo jahali trkom. Nakon jednog sata krajina se opet

spustila. Kasom smo prošli kroz neku usku dolinu u kojoj je

opet bilo vode i šume. Jo5 nikad nisam bio u tom kraju, ali sam

držao da imam razloga zakljuĉiti da se nalazimo u blizini mjesta

Gatara, u kojem su stanovali Ali-Ilahi. Vjerojatno se to mjesto

nalazilo na sjeveru dok smo mi jahali prema istoku. Podveĉe

predosmo udolinu obraslu travom i posvuda naokolo okruženu

335

planinama, a zatim neku ,umu ĉ'Ji se rub spuštao prema jugu i

najzad stvorio boku ud°lyiu obraslu travom, cilj našega jahanja.

Ovdje je bilo toliko crnih nomadskih šatora da m nisam mogao

sagledati kraja, jer je već bilo tamno. v .ryećem su ležale kolibe od

pruća pokrivene tra-zaštT Pan°m zaJedno s korijenjem koje su

bolje šato ^ava^ °** hladnoće, vjetra i nevremena nego tanki nje

° ^ ^at?rima i ispred njih gorjele su već veĉer-

s__atre> obasjavajući titravim svjetlom živo kome-

u logoru. Ĉinilo se da stanovnici toga logora

244

245imaju veoma mnogo stoke. Morali smo se provlaĉi izmedu

nje prije nego što smo stigli u urd1.

Kad smo stigli, ljudi se radoznalo okupiše oko nas ali im naši

pratioci nisu dali vremena da nas dugo promatraju. Projahali

smo izmedu njih do jedne od spomenutih koliba u koju su nas

smjestili. Morali smo sjesti na slamu, gdje su nas onda tako

svezali da po njihovom Uvjerenju nismo mogli ni pomisliti da

umak-nemo. Voda nas opomene da će svaki pokušaj bijega biti

odmah kažnjen smrću. Što se tiĉe daljnjeg postupka s nama

on će o tome upitati hodiju2. Rekavši to, ode, ali kraj nas

ostane da nas ĉuva neki mlada dobro ' naoružani ratnik.

Zapalio je vatru i sjeo kraj nje, a kad sam pokušao da povedem

razgovor s njime, reĉe da ne smije s nama razgovarati. Nama da

medutim nije zabranjeno da medusobno razgovaramo, samo se

pri tome ne smijemo služiti jezikom koji on ne razumije.

Tako smo" ležali više od jednog sata, oĉekujući što će doći.

Ovdje je dakle postojala jedna hodija. Zar je žena vladala tim

336

plemenom? Ĉudno! Bili smo veoma radoznali da doznamo uz

koje uvjete će nam vratiti slobodu. Za visinu otkupa nismo

marili jer i onako nećemo platiti. Najveća poteškoća sastojala

se u tome da se prije bijega, koji ćemo lako izvesti, domo-

gnemo svoga vlasništva.

Uto se otvoriše vrata od ĉvrstoga pletera i u kolibu ude neka

žena. Naš stražar smjesta ustane, nakloni joj se i izade iz

kolibe. U tom poklonu, koji oĉito nije bio propisan već

dobrovoljan, izražavalo se tako iskreno poštovanje da to

nipošto nije mogla biti neka posve obiĉna žena. Kad je stražar

izišao, ostala je stajati na vratima, promatrajući nas ispitljivim

pogledom. Držanje joj je bilo ponosno i samosvjesno, no pri

tome nije bilo uvredljivo. Glava joj je bila nepokrivena, ali

dugaĉke i debele pletenice bijele kose poput snijega

saĉinjavale su, svijene povrh glave, takvo P^ krivalo da bi joj

sigurno zavidjela mnoga Evropljan~ ka. Po boji te kose morala

bi biti. stara, ali na njezinom punom, još lijepom licu nije se

zapažala nijeona

a a u smionim crtama toga lica, iako su bile ubla-Liskošću

ležala je takva odluĉnost kakvu ĉov-imTsamo u mladosti.

Njezin visoki lik bio je od-ven u dugaĉku tamnomodru odjeću

sliĉnu ogrtaĉu. n nioi je bila sakrivena jedna njezina ruka.

Druga ruka koja je podržavala nabore haljine, bila je tako

nuna i bijela da sam se tome zaĉudio. Tamne oĉi te starice

imale su neobiĉni sjaj koji kao da je dolazio iz dubine, a glas joj

je bio zvuĉni alt, kako smo ĉuli kad nas je sada oslovila:

337

— Alah vas je dao u moje ruke, pa sam došla da upitam tko

ste vi. Moji su ratnici propustili da vas to upitaju, jer ja

donosim odluke.

- Onda si ti hodija? - upita Halef.

— Jesam.

— Kako se možete usuditi da nas napadnete i opljaĉkate?

Što smo vam uĉinili? Zar ne znaš što ku-ran veli o tatovima,

razbojnicima i ubojicama? Zahtijevamo da nas odmah pustite

na slobodu!

Žena prezirno odmahnu rukom i odgovori:

— To možete zahvaliti svome šahu, svome Šahu i njegovim

slugama koji su samo robovi. Oni su napali ratnike našega

plemena. I moj sin Kelat i moj unuk Šerga odvedeni su u

Kirmanšah da ondje ostanu Vojnici do kraja života. Nikad se

ne smiju vratiti k meni, pa zbog toga vlada neprijateljstvo

izmedu mene i njihovih muĉitelja, izmedu mene i vas.

— Nas? Što se nas tiĉu vaše zadevice? — Ijutito će mali šeik.

— Kakva posla imamo mi s tvojim sinom i tvojim unukom?

Ustalom, kako ti uopće može?, imati unuka? Ti si još odviše

mlada za to.

— Godine moga života skrivene su pred tvojim oĉuna. Znaj

dakle da moj unuk ima već sina, a on je dakle moj praunuk.

- Mašalah! Ĉini se da si ti majka, baka, predak. . dadilja i

pratetka cijelog svog plemena. Odakle uzi-mas mladost koja

stanuje na tvome licu?

— Alah mi ju je dao i održao. Ali zašto govora? samo ti?

Zašto tvoj drug -šuti? Jesi li ti otmjeniji 0(1 vas dvojice?

338

1 logor

* glavatica plemena

: nas je jedan jednako otmjen kao i drugi, Jtar mi smo glasoviti ljudi. Ja sam šeik Hadedina od

246

247velikog plemena Samara, i zovem se Hadži Halef Omar

Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara.

— Onda ti nisi Adžemi,1 nisi šiit?

— Nisam!

— To pogoršava vaš položaj umjesto da ga poboljša. Ja još

nikada nisam ĉula tvoje dugaĉko ime. ali Hadedini su

neprijatelji nekoliko kurdskih plemena koje mi nazivamo

svojim prijateljima. Ja ću dakle udvostruĉiti otkupninu što je

morate platiti.

— Iz tvojih usana upravo teĉe prijaznost i dobrota prema

nama. Koliko tražite?

— Pet tisuća tumana2 za vas obojicu.

— Samo? Nisam znao da smo tako malo vrijedni,

— Dobro, onda platite deset tisuća.

— I to je znatno premalo.

Ona se Ijutito okomi na njega: — Kaniš li se šaliti na moj

raĉun? Ĉuvaj sel Ja se trudim da svojim plemenom vladam

pomoću ljubavi, te da i prema strancima blago postupim, ali

mogu biti i veoma stroga.

— Govorim ozbiljno, pa ću ti iskreno reći: nas smo dvojica

tako mnogo vrijedni da to nitko živ ne može platiti, pa ni mi

sami. Zato nećete dobiti baš ništa.

339

— Nećemo vas pustiti na slobodu prije dok ne platite ono

što sam tražila.

— Onda nas zadržite u ime Alaha! Nama se kod vas veoma

svida.

— Ako ne budete dobili ništa za jelo, već će vam se manje

svidjeti.

— Ne brini se ti za nas! Mi ćemo gladovati dok god hoćemo,

ali ni ĉaska dulje.

— Ĉini se da misliš na bijeg. Izbij to sebi iz glave! Tko se nalazi

u našim rukama, taj može slobodu steći samo mojim

dopuštenjem. Tko je tvoj drug?

— To je efendija Kara Ben Nemzi, glasovit po cijelom svijetu.

— Ni njegovo ime nisam još nikada ĉula, pa ?re" ma tome ne

može biti tako silno glasovit kako ti kažeš. Kojem on plemenu

pripada? 1 Perzijanac

* perzijski zlatnik, vrijedan otprilike kao dukat

248

_ Već ti njegovo ime, Ben Nemzi, mora reći da se niegova

domovina nalazi u dalekoj Almaniji.

_ Onda on nije musliman, već kršćanin.

_ Tako je. . v< .

- To je još mnogo gore za vas. Uostalom, crni se da se on

stidi, jer se ne usuduje sa mnom razgovarati.

.

Ovdje se medutim namjerila na krivoga ĉovjeka. Hadži nije

nikada dopuštao da me netko vrijeda, pa joj sad Ijutito odvrati:

340

— Ĉuj, ženo, ovo je najgluplja tvrdnja koju sam ikada ĉuo u

svorn životu. Taj efendija Kara Ben Nemzi je neusporedivi

knez duha i tijela, i to ne samo u svojoj domovini, već na cijeloj

zemlji. On pozna narode u svim krajevima svijeta i govori

njihove jezike. On je ubio lava i uništio slona. Njegova

šaka pobjedniĉki obara sve neprijatelje, a svi carevi, kraljevi i

drugi vladaoci sretni su kad smiju govoriti s njime. A tko si td i

što si ti? Žena, voda lopova, majka razbojniĉke bande, koja želi

od nas iznuditi novac. Kad moj efendija ne razgovara s tobom,

onda on to nipošto ne ĉini od straha, već zato što je odviše

ponosan a da bi takvoj skitnici dopustio da ĉuje njegov glas

koji je Alah blagoslovio.

Hodija je kod uvrede ostala mirna, ali je odgovorila povišenim

glasom:

— Kao kaznu za te tvoje rijeĉi sad ćete nam morati platiti

dvadeset tisuća tumana otkupnine. Ti nas nazivaš

razbojnicima i lopovima, ali nema nedostoj-nijih razbojnika i

lopova od Evropljana.

Sad se uspravih, unatoĉ svojim sponama, u sjedeći stav te

rekoh:

— Sad si izrekla najveću laž svoga života. Dokaži mi da si

govorila istinu!

Ĉuvši moj oštri ton, ona uzmakne za korak, aii se osmijehne i

primakne mi se za dva koraka:

— Nisi dakle posve nijem? Ĉak si se udostojio i da mi

odgovoriš. Veliš da sam lagala? Govorila sam istinu. Reci mi

341

jesu li Rusi, Englezi, Grci, Armenci 1 misionari koje nam

šaljete Evropljani?

— Jesu.

249— Onda si već sam priznao da je moja tvrdnja istinita. Tko

vreba poput divlje zvijeri na granicama Perzije da je proguta?

Englez, Rus! Komu nije nikada dosta svoje zemlje, već želi da

sve više zemalja i naroda podloži svojoj vlasti? Evropljani. Tko

je najlukaviji lupež, najbesramniji varalica ĉitavog Istoka? Grk i

Armenac! Tko izašilje svoje takozvane „glasnike ljubavi" da bi

onda za njima poslao maĉeve, topove, stotinu bolesti,

lakomost, prijevaru, vjerolomstvo i otimaĉinu zemalja?

Evropljani! Što su konzuli i poslanici koji treba da posvuda,

pa i na našim vla-dalaĉkim dvorovima siju podlost, razdor i

nepovjerenje da bi onda kasnije poželi plodove te podmuklo-

sti? Sve su to Evropljani. Pogledaj samo vaše misionare! Ne

poznam sve te razliĉite sekte kojima pripadaju. Ima ih toliko da

ih ĉovjek uopće ne može upamtiti,. Svaki od njih tvrdi da

propovijeda vjeru koja jedina donosi blaženstvo. Zbog toga

jedni druge mrze i uzajamno se -progone. Jedni druge preziru,

pa se javno i potajice medusobno bore, govore i pouĉavaju

jedni protiv drugih, a ipak od nas traže vjeru i povjerenje. Od

nas zahtijevaju poštovanje i stra-hopoĉitanje, a izgleda da ni

ne slute da upravo oni sami ĉine sve što mogu da proigraju

svoju ĉast i naše poštovanje. Svi oni nose na jeziku veliku rijeĉ

ljubav, ali pri tome razdiru jedni druge, a i nas. Kraj nas kroz

ovu zemlju putuju brojni evropski kršćani, jer ovuda prolazi

glavni put iz Bagdada. Ja sam ih vidjela i govorila s njima,

342

ovdje i u gradovima, pa i u Te-heranu i u Ispahanu. Ipak nisam

još upoznala ni jednog jedinog Evropljanina ĉija bi djela

održala ono što nam je obećao propovjedajući svoju vjeru i

svoju nauku. Što je ta vaša takozvana ljubav dosad donijela

drugim narodima? Krv i uvijek samo krv! Kamo god vi stupite,

nestaju narodi, jer vaše noge su noge propasti, a u vašim

stopama šulja se za vama smrt. Maloĉas sam vam rekla da mrzim

Evropljane, a ne samo što ih mrzim već ih i prezirem, jer ĉija se

djela protive njegovim rijeĉima, taj drugo i ne zaslužuje, toga

ĉovjek mora prezirati. Nemoj dakle misliti da ću vas poštedrjeti!

Naprotiv, baš zato jer si Evropljanin, ja ću s vama postupiti

vrlo, vrlo strogo! Što možeš uz-

250

vratiti na moje rijeĉi? Hoću da ĉujem odgovor!

Govori!

2ena me pogleda u lice s napetim oĉekivanjem. Oĉi su joj

bliještale. Odjednom je istresla na mene cio taj govor bez

pravoga povoda. Mora da se sve to u njoj već dugo skupljalo.

Što sam protiv toga mogao reći, što sam trebao reći? Koliko

sam puta već ĉuo za , ta predbacivanja! Nikako nije bilo lako

odgovoriti na takve optužbe, jer je u njima bilo mnogo istine.

Ipak nisam izbjegao, već sam mirno odgovorio:

— Ja ću ti na to reći samo dvije kratke rijeĉi. Prva je: ti si žena.

Druga glasi: ti si nesretna.

— Kako misliš? Ja te ne razumijem.

— Onda me ĉuj. Mislila si da si me svojim rijeĉima tako oborila

da ti uopće ništa ne mogu odgovoriti. Varaš se. Ti i ne slutiš

343

kako si mi dopustila da ti se duboko zagledam u dušu. Nalaziš

se u velikoj zabludi koja se odnosi na život izvan tebe i na život

u samoj tebi. Da najprije spomenem život izvan tebe: ti sve

gledaš krivini oĉima, pa uslijed toga zamjenjuješ pojedince s

narodom. Narodi nastaju, razvijaju se i nestaju, upravo onako

kao što se rada ĉovjek, kako raste i opet umire. Sukobe li se

dva naroda, od kojih je jedan mlad i snažan, a drugi star i slab,

onda se stari narod mora povući pred mladima. Vaši istoĉ-

njaĉki Grci i Armenci pripadaju starim iživjelim narodima. Oni

su i u moralnom pogledu pali, što takoder dokazuje da imam

pravo i da će oni propasti, Alahova je volja da moraju umrijeti

cijeli narodi kao što umiru i pojedini ljudi. Ako se ovaj kismet

ostvaruje, onda je krivo zbog toga optuživati Evropljane, Pa

smijem ponosno i otvoreno ustvrditi da u evropskim narodima

živi snaga koja i druge narode može spasdti od propasti. Ti to

nećeš priznati, ali ipak ćeš s vremenom morati i sama uvidjeti.

— Šuti! — zapovjedno me prekinu žena, a zatim Pnde k vatri,

sjede kraj nje i stavi u nju novo drvo. n tome gotovo nije

skretala oĉi s mene kao da me Je htjela probušiti svojim

pogledom. Šutio sam. Tek nakon dugog vremena rekne

polagano kao da joj je teško govoriti:

251— Zašto si razgovarao sa mnom kao što se inaĉe govori

samo s muškarcima, i to s uĉenim muškarcima?

— Ti nisi obiĉna žena, ti si uĉena žena. Nemaš doduše uĉenu

glavu, ali zato imaš uĉeno srce koje teži za višim dobrima od

onih za kojima proraĉunati razbor pruža svoje hladne i mršave

ruke.

344

— Efendijo — zar si ti možda ĉovjek kojega sam tako dugo

tražila i dosad ga nisam našla? Možda mi ti možeš pokazati put

u bolji, vredniji život? Gotovo bih to htjela povjerovati, ali

ne mogu jer si Evropljanin.

— Reci, smatraš li ti sve Istoĉnjake, Kurde, Per-zijance i

Turke dobrim ljudima?

— Ne, oni to na žalost nisu.

— Je li tome kriva njihova narodnost?

— Sigurno nije.

— Zašto onda optužuješ moju narodnost? Zašto iz toga

jer sam ja -Evropljanin izvlaĉiš zakljuĉak da nisam dobar

ĉovjek? Medu Evropljanima ima isto toliko doj>rih i poštenih,

iskrenih i požrtvovanih ljudi, kap i medu stanovnicima tvoje

zemlje.

— To je laž, laž i ništa nego laž! Sad sam te prozrela. Ti si

pametan ĉovjek, pa si razabrao ĉežnju koja stanuje u mom srcu.

Htio bi je iskoristiti za sobe, pa se trudiš da samoga sebe

prikažeš kao posebno plemenitog i mudrog ĉovjeka. Mene

nećeš prevariti! Upravo zato jer sebe pokušavaš

prikazati dobrim i poštenim vidim da si zapravo egoist,

proraĉunat i opak ĉovjek. Mislio si da će ti biti lako da me

zavaraš, mene jednostavnu i neiskusnu nomadsku ženu, ali ja

nisam ono za što me smatraš. Ja samo kratko vrijeme svake

godine živim ovdje u divljim planinama, a inaĉe se gotovo

neprekidno nalazim na putovanjima i u haremima velikana naše

zemlje. Imam otvorene oĉi i otvorene uši, pa sabirem duševno

blago koje mi nitko ne može zlatom naplatiti. Meni je bio

345

otvoren već harem Muhamed-šaha, oca našeg današnjeg

vladara, a prije toga bila sam prijateljica svih žena Fet Ali

šaha, najvećeg Kadžara..

— Sto — zaista? — zaĉudeno je prekinuh. — Pa to je više od

jedne ljudske generacije?

252

Njezinim ponosnim i samosvjesnim licem preleti smiješak i ona

odgovori:

— Da, ovdje prestaje sva vaša franaĉka mudrost. Ovdje ne'

možete ništa drugo već se samo ĉuditi. Znaj da sam ja prešla

već šest desetljeća i da ću, kad jednom umrem, izgledati

taĉno ovako mlada kao što izgledam danas. U mojim je rukama

izvor mladosti, jer ja sam Um ed Džamal iz ĉijih ruku tisuće

žena dobiva sjaj ljepote i...

Uto je prekinu Halef. Uspravio se koliko god su 'mu to

dopuštale spone, pa ushićeno viknu:

— Ti si dakle Um ed Džamal! Slava i ĉast Alahu, i tisuću

puta mu hvala što nam je dopustio da postanemo vaši

zarobljenici! Koliko stoji jedna pos-jdica tvoje ĉudesne

masti? Kupit ću odmah deset, dvadeset, možda i pedeset, ako

nije odviše skupa!

— Ti? — upita ona. — Ti nećeš dobiti ni jedne.

— A zašto?

— Jer su Hadedini neprijatelji naših prijatelja. Ne pada mi ni

na pamet da izgladujem bore tvojega harema. Naprotiv, želim

da bi postale duboke kao klanci i ponori naših planina. Koliko

žena imaš?

346

— Jednu.

— Kako se zove?

— Hana. Ona je najljupkija i najljepša ruža medu svim mirisnim

cvjetovima u carstvu cvijeća.

— Najljupkija i najljepša? Pa ipak tražiš za nju moju mast?

Sigurno je njeno lice sliĉno suhom iipko-vom plodu, a hod joj

je kao u mladog devinog teleta. U hadedinskim haremima ne

živi nijedna jedina lijepa žena.

To je za moga malog naglog Hadžija bilo kao iskra u bure

baruta.

— Sto to ĉujem? — bijesno viknu. — Zar je moja Hana, biser i

kruna svih žena, sliĉna suhom šipku i devinom teletu? Da nisam

svezan i da nisi žena, naj-Prije bih pljunuo u tebe, a onda bih te

udario i oborio na tlo da nikad vize ne ustaneš. A kako ti to

izgledaš? Zar si ti možda lijepa? Nemoj samo ništa sebi

umišljati! Hadedini imaju najdivnije žene medu svim narobi1™

svijeta. Prema njima su vaše žene dugonoge ta-rantele

usporedene sa zlaćanim leptirima. Mast Ije-

2!53pote je .za naše žene suvišna, pa je ja više uopće i ne

želim. Ako je tvoja ljepota plod tvoje masti, onda je ja uopće

ne želim, jer bi ona samo iznakazila i pokvarila ljupko lice

miljenĉeta moje duše.

Hodija nije na te uvrede rekla ni rijeĉi. Pogledala ga je samo

dugim prezirnim pogledom, a zatim se okrenula i izašla.

— Jesam li uĉinio pravo, sidi? — upita me Halef kad je izašla.

— Nisi. Trebao si šutjeti.

347

— Šutjeti? Šutjeti, kad netko kleveće Hanu, svjetlo

mojih oĉiju i sunce moga života? Suhi šipak! Volio bih da toj

starici narastu brkovi dugaĉki kao oni perzijskoga sipesalara1!

Neka samo zadrži svoju mast i neka njome maže svoje koze »i

ovce!

Halef je morao prekinuti taj izlijev svoga srca, jer se stražar

vratio i rekao nam da je hodija zapovjedila da nam ne smije dati

hranu, te da ne smijenio više razgovarati. Izreknemo li ma i

jednu rijeĉ, on će nas odvojiti jednog od drugoga. To je bila

posljedica Halef ove brbljavosti.

Ja nisam imao ništa protiv šutnje, ali Halefu je ona bila" teža

od posta. To je izrazivao doduše nije1 mim, ali veoma jasnim

pogledima što bi mi ih od vremena do vremena dobacio. U tom

našem položaju bilo bi najbolje da pokušamo spavati.

Medutim, prije nego što nam je to uspjelo, došla su umjesto

našeg stražara druga dvojica koji su nas još jednom upozorili

da ne smijemo govoriti. Noć je bila hladna. Vatra nije grijala a

spone su nas spreĉavale u udobnom ležanju. Ipak sam priliĉno

dobro spavao, pa su me samo nekoliko puta probudili stražari

koji su došli u novu smjenu.

Kad se razdanilo, podigla se vani silna buka. Zvu-ĉila je tako

opasno kao da su neprijatelji napali logor. Ljudi su trĉali arno-

tamo. Ĉuli smo ljutite kletve. Konji su toptali kopitima i rzali.

Zabrinuo sam se za naše konje. Jedan je stražar izašao da

dozna uzrok tome uzbudenju, no mi nismo o tome ĉuli ništa, jer

kad se stražar vratio, samo je nešto tiho šapnuo svome

generala

348

254

drugu Ipak sam na obojici razabrao da je dogadaj bio jednako

neugodan kao i važan.

Ni sad nismo dobili ni jela' ni pića. Voljeli bismo popiti bar

gutljaj vode, ali nam nije padalo na um da za nju zamolimo. Glad

i žed nisu uostalom bile naj-neugodnije, već su to bile spone.

One nas doduše nisu boljele jer nisu, kao na primjer kod

Indijanaca, bile tako ĉvrsto stegnute da bi se zarežale u meso.

Ipak su nas zamarale time što su nas silile da ležimo u neu-

dobnom položaju. Uostalom, trebao sam samo poželjeti i

odmah bih mogao osloboditi ruke, jer sam već juĉer razvukao

uže koje ih je vezivalo tako da sam u svakom željenom ĉasu

mogao iz njih izvući šake. Ipak ne bih time u prisutnosti stražara

ništa postigao, jer su nam noge bile svezane. Morali smo dakle

poĉekati dok nam kojom prilikom razvežu noge.

To se desilo oko podne. U kolibu su ušla dva stanja ratnika.

Jedan je bio voda one ĉetice koja nas je zarobila. On nam

saopći:

— Vi ste uvrijedili hodiju, pa vam zato uskraćuje ĉast da opet

dode k vama, već ćemo vas mi odvesti k njoj da doznate što

danas traži od vas.

— Ta ona nam je već juĉer rekla svoj zahtjev! — odgovorili.

— To se izmijenilo otkako su šahovi konjanici zaplijenili vaše

konje. Time gubimo ono koliko su konji bili vrijedni, pa nam vi

morate taj gubitak nadoknaditi novcem.

— Što? — prestrašeno upitah. —Netko J6 zaplijenio naše

konje?

349

— Jeste, a povrh toga još dvadeset naših konja! - Tko?

~ Danas je ovdje bila deste-i sevare1. Zapovjednik

Kirmanšaha treba konje za svoje ĉete, jer šah želi turskom

sultanu navijestiti rat. Vi ste ovdje stran-Ol» pa ne znate da mi

ihlauti moramo davati konje l s^nas.nitko ne pita hoćemo ili nećemo.

Naib-i-eve-u k(>ji je vodio konjanike svidjeli su se vaši pastusi

Pa ih je poveo sobom. 1 konjaniĉki vod nadporučnik

295— Zar mu niste rekli da ti konji uopće ne pripadaju vama?

— Chuda na kunad — bože saĉuvaj! Nije nam ni palo na

pamet da budemo'tako glupi. On bi sigurno htio govoriti s

vama, pa bi strpao u svoj džep otkupninu koju nam morate

platiti.

— Kamo je otišao s našim konjima?

— U Kirmanšah, ali ne samo s vašim, već i s našim. Davo ga

blagoslovio! A sad dodite!

Halef je bio gotovo ukoĉen od prepasti što su oteti njegov

Bark i moj Ben Ri. Da me Kurdi ne razumiju, šapnuo sam mu

zapadnim arapskim narjeĉjem:

— Ne brini, mi ćemo ih već dobiti natrag. Poja-hat ćemo za

njima. Pripazi samo!

— Šutite! — zapovjediše nam. — Ne smijete razgovarati!

Naprijed!

Izveli su nas iz kolibe. Ĉvrsto sam odluĉio da se više ne vratim u

nju.

2. Kod Bahtijara

350

Ako sam kazao: „Ĉvrsto sam odluĉio da se više ne vratim u

nju", možda to zvuĉi preuzetno, pa ĉak i smiješno. Ja sam

medutim poznavao i samoga sebe i svoga odluĉnog malog

Halef a, a za iskusnoga Zapadnjaka bili su ti ihlauti ipak samo

ratnici drugog reda.

Da bismo mogli hodati, morali su nam odvezati noge. Bio sam

dakle siguran da ću se moći poslužiti i njima i rukama kad god

ushtjednem. Budući da je juĉer pri našem dolasku bilo već

tamno, nisu nas Kurdi mogli posve taĉno vidjeti. Zato su se

sada stanovnici logora okupili vani u gustim skupinama da nas

promotre. I opet sam zapazio žene i djevojke koje su i ovdje sve

bile bez koprene. Ĉudno je bilo da su ĉak i majke, pored kojih

su stajali odrasli sinovi, izgledale tako mladenaĉke i svježe kao

da uopće još nisu udate. Na svim tim ženskim licima nisam, dok

su nas polako vodili kroz dvostruki red ljudi, opazio ni najsitniju

grešku na koži, premda imam veoma oštre oĉi. Istina, svu svoju

pažnju nisam mogao usredotoĉiti na tu

256

uoadljivu okolnost. Mnogo sam više morao Pripaziti na konje

ihlauta, jer smo trebali dva konja da što b,..e Swgnemo u

Kirmanšah.

Poredaj u logoru ne bismo mogli boljim m zamisliti Kako sam

već spomenuo, ĉistina u šumi bila je sliĉna zaljevu koji se sa

sjevera proteže prema jugu. Mi smo juĉer stigli sa sjevera. Na

tom kraju doline pasli su konji, doduše neosedlani a svi s

ularima. U tom smjeru su nas i poveli, i to do neke kolibe koja

je tako ležala na rubu šume da se njezin stražnji dio prislanjao

351

o dva stabla, otprilike ĉetiri metra udaljena jedno od drugoga.

Oko kuće raslo je grmlje divlje bekovine okrunjeno bijelim

cvijećem.

Moram spomenuti da su nas svi promatrali samo radoznalo, i

da se ni na jednom licu nije ocrtavala mržnja ili kakav sliĉni

osjećaj. Za te ljude bili smo sredstvo da se dode do otkupnine

i drugo ništa.

Zaustavili smo se pred spomenutom kolibom. Naš je voda

ušao prvi u nju sam, a nakon kratkog vremena domahne nam da

dodemo za njim. Oĉekivao sam da će me dovesti pred vijeće

istaknutih ratnika koji su donijeli odluku o našoj sudbini, pa

sam dakle sebi naš bijeg predstavljao mnogo težim nego što mi

se taj pothvat uĉinio sada kad sam vidio da hodija sjedi sama u

svojoj kolibi.

I ta je koliba bila od pruća i pokrivena busenima trave. Prozora

nije imala. Svjetlo je u nju prodirale kroz brojne male otvore u

stijenama i kroz veliki otvor u krovu, kroz koji je istodobno

izlazio dim. U jednom stražnjem kutu nalazilo se ognjište,

jednostavno sagradeno od kamenja, a u drugom kutu ugledao

sam visoki ležaj od lišća, pokriven krznima koji je vlasnici Kolibe

sada služio kao divan. Ona je sjedila na nje-nra. Nekoliko

škrinja pokrivenih, pokrivaĉima saĉinjavale su cio uredaj kolibe.

Oružja nije bilo, osim af^ga vk°Je Je ležalo na malom ćilimu

prostrtom is-!S aJa- NiJe tu bilo samo oružje, već i svi ostali

^dmfti koji su se nalazili u našim džepovima. Za *"ie je bio pravi

užitak da sve to vidim tako lijepo hrpi.

352

u kolibi smo se nalazili sami s tom ženom i s vo-On je stajao iza

nas, držeći ruku na nožu. Ho-

L»v krvne «o,r«,*» „__

•svet«dija dobaci kratki i neprijateljski pogled Halefu, a zatim

se malo manje neprijateljski zagleda u mene i poĉne hladno

razlagati:

— Vjerojatno već znate što se dogodilo s vašim konjima. Ti su

konji za nas izgubljeni, pa nam ih dakle morate nadoknaditi.

Džema mojih ratnika donijela je zakljuĉak o svemu, a ja sam ga

odobrila. Vaše oružje ne možemo koristiti, jer i sami imamo

dovoljno oružja, a za vaše ne znamo kako se upotrebljava. Os

tale stvari bismo doduše mogli zadržati, ali vjerujem da one

imaju za vas veću vrijednost nego za nas, pa smo stoga rado

spremni da vam ih prodamo. Ako od svega onoga što je bito

vaše ne uzmanjka ništa, vi ćete radije i bolje platiti. Tako bar

mislimo.

— Mašalah! — viknu Hadži. — Zar mi da kupimo svoje stvari i

da vam nadoknadimo vrijednost konja koji su nam ukradeni?

Takva ludost...

— Šuti! — prekinu ga hodija. — Ti ovdje nemaš rijeĉi. Ja ne

govorim s tgbom, već samo s Kara Ben Nemzi efendijom. —

Okrenuvši se opet k meni, ona nastavi:

— Ja sam još jednom promislila o svemu o ĉemu smo sinoć

govorili. Htjela bih te još mnogo pitati, a ti ćeš mi odgovoriti.

Imamo dosta vremena za to jer će dugo potrajati dok se vrate

glasnici koje ću poslati po vaš novac.

353

To je zvuĉilo tako iskreno, kao nešto što se razumije samo po

sebi da sam se raspoložio i upitao je:

— A odakle će donijeti novac?

— Odakle ti hoćeš, jer samo ti možeš znati gdje ćeš ga dobiti.

Da još imamo vaše konje, mi bismo manje tražili od vas. Povjerit

ću ti medutim da je zapovjednik Kirmanšaha neprijatelj našeg

plemena, jer me mrzi. Njegov me je harem jednom teško uvrije-

dio, pa zato više od mene ne dobiva „put k ljepoti .

Zapovjednik mi je zbog toga prisegao osvetu pa Je dao

uhvatiti moga sina Kelata i moga unuka Sergu, te ih uvrstio

medu vojnike. Obojica su slobodni in-lauti, pa su se oprli da

vrše robovsku službu na koju su bili osudeni. Taj ga je otpor

razljutio. On je P°" moću svjedoka koji se dadu potkupiti

bakšišem doka" zao da su oni babi i da su ga pokušali ubiti.

Otputo-

258

ie u Teheran da ondje sudjeluje u sveĉanosti Nau rusi a oni

su poslani za njim, jer se ta sveĉanost treba uljepšati njihovim

smaknućem. To mi je rekao zapovjednik ĉete koja je na njegov

nalog došla danas k nama da nam otme najbolje konje. Moja

su djeca izgubljena, i ja ih ne mogu spasiti. Njihova će smrt biti

strašna, jer babi je ĉesto ubijaju tako da im u tijelu izrežu rupe i

u njih zataknu zapaljene svijeće. Oh, efendijo, kad bi znao što

majka osjeća pri tome! ' Zagnjurila' je lice u šake i stala glasno i

gorko plakati. Onda najednom opet spusti ruke, dobaci mi

kroza suze napola bezuman pogled i grubo me upita:

354

- Što kažeš na to? Kad bi postojao ikakav bog kako bi

mogao dopustiti da moga sina i unuka nevine muĉe! Je li to

pravednost?

— Ti tražiš pravednost, a i sama si nepravedna prema drugim

ljudima.

— Nepravedna sam? Prema kome? Ništa o tome ne znam.

— Zar zaista ne znaš? Nisi li prema nama nepravedna? Što

smo ti uĉinili da nas ovdje držiš kao zarobljenike? Ĉime smo to

zaslužili? Zar si ti možda pravedna prema nama?

— Ja ne tražim vaš život i neću ga oduzeti na okrutan naĉin

kao što će poginuti moj sin i moj unuk. Jedino što od vas

tražim jest novac.

— Od nas ga nikada nećeš dobiti.

— Onda ćete ostati kod nas do kraja svojih dana, svezani i

neslobodni.

- Nemoj misliti da će ti to uspjeti. Kad god zaželim slobodu, ja

ću umjeti da je sebi pribavim.

— Zar ti to zaista misliš? Jesi li doista uvjeren

~ Da, potpuno sam uvjeren.

- Onda mi to dokaži. Dokaži mi da ćete biti slobodni ĉim vam

se to prohtije. Ako se može desiti ta- cudo> onda se može dogoditi i drugo ĉudo da se ne-sretnim

sluĉajem spasu moji sinovi.

- Dobro, neka ti bude. Ja ću ti odmah pokazati to ĉudo! 1 Perzijska Nova godina

17«

355

259Izvukao sam jednu ruku iz užeta, okrenuo se prema vodi

ĉetiice koji je još stajao iza nas, i udario ga šakom po sljepoĉici

da je pao na tlo i ostao- ondje onesviješten. U narednom

trenutku pokrio sam joj dlanom usta tako da nije mogla vikati.

Nisam trebao uĉiniti ništa drugo jer je ona sklopila oĉi i

onesvijestila se. Prestrašila se toga moga neoĉekivanog ĉina.

Bol i taj dogadaj premašili su njezinu snagu. Naglo sam

posegnuo za nožem koji je ležao na ćilimu, pa njime prerezao

Hadžijeve spone. Zatim smo najprije svezali vodu i stavili mu

ĉep medu zube. Zapravo smo trebali svezati i hodiju, ali nešto

se u meni protivilo da tako postupim s njom. Moći ćemo umaći i

ako se ona uskoro probudi. Uzeli smo dakle brzo sve što je

bilo naše, probili udarcima kundaka otvor u stražnjoj stijeni

kolibe pa se oprezno izvukli da najprije pogledamo kako stoje

stvari na toj strani. Ondje nije bilo više nikakvih gledalaca. U

blizini je stajalo svega nekoliko ljudi, ali "nisu gledali prema

nama. Spustili smo se dakle na zemlju i otpuzali izmedu grmlja

be-kovine u šumu gdje nas od kolibe više nisu mogli ugledati.

Nalazili smo se dakle zasad u sigurnosti, pa smo se mogli latiti

posla da se domognemo konja. Požurili smo se natrag na rub

šume, srećom ne sastavši nikoga, sve dok nismo stigli do

sjevernoga kraja logora, i ondje naišli na konje. Budući da smo

obojica bili dobri poznavaoci konja, vrlo brzo smo uspjeli

odabfati oba najbolja. U blizini nije bilo nikoga. Zaista je bilo

tako kao da nam je netko pripremio bijeg i da nam je pomno

unaprijed odstranio svaku zapreku. Pohrlili smo onamo,

356

uzjahali i odjahali ne ogledavši se, najprije prema sjeveru da bi

zavarali progonitelje, ako podu za nama.

Nismo se još mnogo udaljili kad nam u susret dojaše neki mladi

ihlaut. Zaustavio je konja i zaĉudeno se zagledao u nas. I ja

sam zaustavio svoga pa mu naložio:

— Kad sad ujašeš u logor, idi odmah do hodije, pa joj reci da je

na odlasku još jednom pozdravljamo. Poruĉi joj to, a sad

požuri!

260

Mladić je bio Uko zapanjen da nas je odmah poslušao ne

rekavši ni rijeĉi. Dio puta prešli smo u galopu u istom smjeru, a

kad smo stigli na tvrdo tlo, na kojem nije ostajao trag,

skrenusmo nadesno gdje je obronak planine obrastao šumom

vodio uvis. Kad smo stigli onamo, bili smo posve sigurni, jer

nam je drveće pružalo željeni zaklon. Sve dotad nismo progo-

vorili ni rijeĉi. Tek sada kad smo zbog uspona morali Dbuzdati

konje u lagani hod, Halef se vedro nasmije

— To je bio veseli -podvig, sidi. Slobodni smo i imamo sve

svoje stvari. Tvoja šaka još umije govoriti jednakim snažnim

jezikom kao i prije. Kako li će se samo zaĉuditi Um ed Džamal

kad se probudi, a kako će se zaĉuditi ĉovjek kojeg si šakom

obario; Kako će mu samo šumjeti u glavi! Gotovo bih se volio

vratiti da mu reknem neka ga njegova hodija namaze svojom

glasovitom „mašću ljepote". Kako ćemo sad do svojih konja?

Kako ćemo stići u Klrmanšah? Još nikad nismo bili ovdje pa

ne poznamo put onamo.

357

— Za to se ne moraš brinuti. Znaš da ja imam veoma dobro

razvijen osjećaj za prostor koji me rijetko prevari, a ovdje na

sreću nema prašuma u kojima ĉovjek izgubi smjer puta, jer se

zbog neprodirnog lisnatog krova ne može vidjeti nebo. Ako

me sve ne vara, mi ćemo ovdje doći na visoravan, a na njezinoj

protivnoj strani spustit ćemo se do nekog pritoka rijeke Kora-

Su. Onda moramo prijeći lanac brežuljaka iza kojega ćemo se

namjeriti na samu Kara-Su. Tada moramo samo pojahati niz

rijeku, jer se Kirmanšah nalazi nedaleko od njezine obale.

— Kada stižemo do grada?

— Tek sutra ujutro. Moramo prenoćiti na otvorenom.

. . ~" To mi je svejedno, samo ako nademo nešto za Jelo. Jako

sam gladan, a i grlo mi je posve suho.

Žed smo ubrzo ugasili, jer je posvuda bilo teku-

vode, a kasnije nam je uspjelo da ustrijelimo div-

- ju kozu od ĉijega mesa bismo mogli preživjeti ncko-

KO dana. Osim toga se i moje predvidanje u pogledu

P«a kojim smo trebali krenuti pokazalo kao taĉno.

"gli smo do rijeke Kara-Su. Kad se poĉelo mraĉiti,

261zaustavili smo se u blizini njezine obale i pripalili vatru pa

na njoj ispekli najbolje komade koze.

Najprije smo razgovarali samo o svojim konjima za koje se sad

ni Halef više nije brinuo. Nato povede rijeĉ o mojem razgovoru

s hodijom.

— Sidi, ta je žena zaista nesretna — reĉe. — Volio bih kad bi

se njezin sin i unuk isto tako spasili kao što smo se mi spasili.

358

— I ja bih to volio. Vjeruj da ću uĉiniti sve da ih spasim, samo

ako mi se za to pruži prilika.

— Ti • si Alahov ljubimac, pa će ti možda poslati dobrog

duha Džin el Himajet1 koji će ti reći što trebaš uĉiniti i koji će

upravljati tvojim djelima. — Hoćemo li naizmjence bdjeti?

— Nećemo. Mislim da to nije potrebno. Laku noć, dragi

Halefe.

— Laku noć, dragi sidi.

Zaspali smo, pa smo unatoĉ hladnoj noći spavali ĉvrsto i

nesmetano sve dok nas nije probudilo jutro. Tada opet

pojedosmo malo mesa i odjahasmo niz rijeku u Kirmanšah koji

smo ugledali već za manje od jednog sata gdje leži na svojim

brežuljcima. Cio je grad pobudivao ratniĉki dojam ne samo

iznutra već i ispred svojih zidova, jer je pred njima vježbala voj-

ska. Ubrzo smo doznali i povod za to: šah je opet došao na

misao da zatraži od sultana da mu vrati Bagdad, pa je taj

bezizgledan zahtjev podupro vojnim pripremama koje soi

uostalom imale i ostati samo pripreme. Raspitao sam se kod

nekog vekalbašija2 tko je nasr-i-šer3. Rekao je da je to neki

sertip4, visoki vojniĉki ĉin koji medutim nema neko zbiljsko

znaĉenje, pa mi se ponudio da me za bakšiš odvede onamo i

prijavi. Tako sam odmah upoznao perzijske vojniĉke prilike.

Nadam se da su sad bolje.

Napojnicu sam platio unaprijed. Vekilbaši je krenuo prvi, a mi

na konjima za njim. Halef je dobacio neku primjedbu o

poteškoćama što ćemo ih morati svladati da dobijemo naše

konje, ali sam ga umirio:

359

' duh spasitelj ' vodnik

' komandant grada ' pukovnik

262

_ Ne brini s«, Halefe. Imam u džepu ferman šah-in-šaha koji je

zapeĉaćen u osobnoj vladarevoj prisutnosti. Njemu se ne

može usprotiviti ni jedan sertip.

_ Odakle ti taj ferman? Pozna li te šah? . _ Ne pozna. Ni ja

njega ne poznam. U tom smo pogledu dakle jednaki. Ti si

proĉitao moje turske papire. Bolji papiri nego što sam ih imao i

nego što ih još imam uopće ne postoje, a ipak me sultan nije

poznavao. Ja sam medutim imao u Stambulu nekog utjecajnog

prijatelja. To je bio pokojni Mustafa Muharem Aga, kapudži1

Visoke porte. On mi je nabavio papire, Ni jedan knez ne može

dobiti bolje papire. Takve utjecajne osobe postoje i drugdje,

samo treba poznavati pravi naĉin. Perzijski fermani mogu se

dobiti i izvan Perzije.

Naš vodiĉ odveo nas je u središte grada, u Pah-i Taht2, što

ga je sagradio Muhamed Ali mirza, pa snio u dvorištu

Doĉekali vodnika koji nas je otišao prijaviti. Ubrzo se vratio i

uveo nas u zgradu, pa nam ispred nekog zastora pokazao

kretnjom ruke da udemo. Soba u koju smo ušli bila je nekoć

dragocjeno uredena, ali sada zapuštena. Na divanu je sjedio

neki viši oficir pušeći. Na njegovom licu uzalud sam tražio

tragove umnoga rada. Vodnik mu je spomenuo naša imena.

Najprije se oholo okosi na nas što ga nepozvani smetamo, a

onda nas upita što zapravo hoćemo od njega. Ja izvukoh iz

džepa svoj ferman i položih ga ispred njega na stol na kojem se

360

nalazio pribor za pisanje i papir. Oficir mrzovoljno posegnu za

fermanom, otvori ga i — brzo skoĉi na noge. S mnogo

poštovanja Položi tu ispravu na ĉelo i tri se puta pokloni

gotovo co zemlje.

— Neka Alah sa stotinu tisuća milosti blagoslovi najmoćnijeg

vladara. Neka uništi sve njegove neprija-ije i neka uzvisi sve

one koji stoje u njegovoj moćnoj zaštiti! Stojim vam na usluzi,

prijatelji!

Eto, tako je djelovao peĉat kojega murdar3 smije pritasnuti

samo u šahovoj prisutnosti. Ja samosvjesno odgovorih: 1 vratar ' rezidencija državni kancelar

263— Moram te zatražiti da ml ispuniš malu molbu Mi smo

juĉer bili gosti plemena Idis od tira Bahtija-ra. Za vrijeme naše

odsutnosti došla je odavde jedna desta-i sevare i oduzela

Idisima dvadeset i dva konja, medu kojima su bili l naši konji.

Bilo bi mi žao kad bih, kada dodem u visoki jedan penah1,

morao reći da ih nisam odmah dobio natrag.

To je bilo više nego smiono, to je bilo već drsko, no ipak sam

smjesta postigao namjeravam dojam: sertip se opet duboko

pokloni i reĉe da su konji, medu njima dva crna pastuha,

odredeni za Hamadan i da su pred jedva ĉetvrt sata

otpremljeni onamo zajedno s transportom koji prati

zatvorenike. Medu njima nalaze se i dva Idisa, otac i sin, koji će

u Teheranu biti smaknuti kao prokleti babi. Ako se požurim

moći ću za jedan sat stići tu ĉetu i zatražiti da mi vrate konje.

On će mi odmah za to ispostaviti nalog.

361

Pristao sam. Dok je oficir pisao, nadošao sam na misao, na

tako neobiĉnu i zapravo ludu ideju da sam odluĉio da je

izvedem upravo zato što je bila tako luda. Sertip nipošto nije

bio lukav ĉovjek, a ja sam svojom grubošću već poluĉio dojam.

To mi je dalo •nade da će mi pasti u stupicu. Nije bilo sumnje

da su ona dva Idisa o kojima je govorio bili hodijini sin i unuk.

Kad je napisao zapovijed i zapeĉatio je, ja je proĉitah. Bila je

upravo takva kakvu sam želio, r.o ja sam ipak udesio

nezadovoljno lice i rekao:

— A Kelat i Šerga? Nadam se da ih neće uvrstiti medu

vojnike, jer ja ih trebam.

— Kelat i gerga? — upita on. — Tko je to? Has-retin2 mi

maloĉas nije spomenuo ta imena.

— Nisam? Zar sam tako tiho govorio? To su oba moja sluge

koji ĉuvaju konje. Tvoji su ih vojnici poveli sa sobom, ali ja se

ne mogu odreći tih ljudi.

- Keilih kub — vrlo dobro! Zar su i tu dvojicu poveli sa sobom?

Ja se ne brinem za takve stvari već sam sve to prepustio svojim

podredenima. Kako bismo i to mogli riješiti da budeš

zadovoljan? 1 utoĉište svijeta 3 visost

264

_ pomoću nekoliko rijeĉi. Ovdje J« zapovijed da se izruĉe oba

konja. Dovoljno je da na njoj dopi-iješ i oba Idisa, Kelata i

Sergu".

l Jem base - nemajte brige, to će se odmah do-

362

S° Nije dopisao zatraženi redak, već je ispostavio novu

zapovijed što mi je bilo još draže, budući da bi onaj dodatak

mogao pobuditi sumnju. Zatim je predao zapovijed, položio

ferman ponovo na ĉelo, tri se puta poklonio, blagoslovio šaha,

mene i Halefa, pružio mi ispravu i zamolio me da ga se u milosti

sjetim kod kvible-i alema1, pa nas, neprekidno se klanjajući, ot-

pratio do izlaza iz sobe. U dvorištu je još ĉekao vodnik.

Radostan što sam tako lako izmakao iz lavlje spilje, dao sam mu

još jednom napojnicu, a onda se požurismo da što prije

izademo iz Kirmanšaha i njegovih zidina, sagradenih od opeke

sušene na suncu. Kad smo prešli visoki most oploĉen

kaldrmom, Ha-lef duboko uzdahnu i viknu:

— Sidi, što si se to usudio? Ti znaš da se ja nikada -ne bojim,

ali kad si zatražio oba Idisa, zazeblo me je kod srca.

— Ni ja se nisam mnogo bolje osjećao od tebe. Medutim, šah-

in-šahov peĉat zaslijepio je sertipa. Ĉovjek ne bi mogao

povjerovati da je moguća takva lakovjernost. Sad se moramo

požuriti, Halefe, još nismo dobili 'igru. Sad se radi samo o

tome kakav je ĉovjek onaj oficir koji zapovijeda pratnjom.

— Nadam se da je i on veoma lakovjeran. Uostalom, sidi, ako

bi se on opro tome da nam izruĉi konje ili Idise, mi ćemo se malo

pomoći oružjem, zar ne?

— Da. Što smo poĉeli to ćemo svakako provesti. Dodi.

Pojurili smo prema Bisitunu po prostranoj ravnici ^na ĉijem se

sjeverozapadnom kraju nalazi Kir-"jansah. Duboka prašina na

putu dizala se iza nas u oblacima. Oko ceste s obje strane

pružalo se grmlje.

363

eV° 3e leŽ£da mševina

_ fc-i Bostan, a nadesno

tri v S6l° kra^ k°Jega smo projurili. Nakon otprilike d "^ti sata

ugledasmo niz konjanika, oko osam-eset konja bez jahaĉa i

nekoliko svezanih pješaka. 1 središte svijeta «• šah

265Bila je to ĉeta koju smo htjeli stići. Dalo se pr«tpo staviti

da se ovdje nalazi i onih dvadeset konja plemena Idis. Stigli

smo ĉetu, projurili kraj nje i zastali usred puta.

Na ĉelu ĉete jahao je naib1, vrlo lijepo i ĉisto odjeven te

naoružan svim mogućim oružjem. Bilo mu je najviše osamnaest

godina. On je bio zapovjednik ĉete, sigurno zlatni sinĉić

bogatoga oca.

— Stoj) — viknuh kad je htio projahati kraj mene. Ĉinilo se da

nas dvojica koji nipošto nismo tako

lijepo izgledali kao on, pa nismo imali ni sedla, ne pobudujemo

u njega nikakav dojam, jer je dreknuo na nas napola djetinjim

glasom koji je poskakivao ĉas gore ĉas dolje:

— S puta! Ja sam oficir silulaha2 kojeg je postavio i

prosvijetlio Ala"h!

Izvukoh iz džepa ferman i otvorih ga pred sitnim nosićem toga

divnoga junaka. Ĉim je ugledao,peĉat s dva već poznata

potpisa, umalo što nije od strahopoštovanja i prepasti pao s

konja. Ipak je taĉno znao što ima uĉiniti. Pritisnuo je ferman na

ĉelo, tri se puta poklonio sve do glave svojega konja, a onda

me upita što zapovijedam, nazivajući me pri tom emir3 i hasret

vala4. Uzeo sam od njega natrag ferman, stavio ga u džep i

364

pružio mu sertipove zapovijedi. Ne ĉekajući što će na to reći,

okrenuo sam se prema ĉeti i glasno pitao tko su Kelat i

Šerga, oba Idisa. Na moj poziv odgovoriše dva svezana

pješaka. Odjahao sam onamo i oslobodio obojicu od željeznih

motki za koje su im ruke bile vezane remenjem.

U meduvremenu se Halef odmakao od mene. Već je sjedio na

svom vrancu, a i ja se vlnuh na svojega. Oba su konja vojnici

vodili za uzde jer nisu nikome dopustili da ih zajaše. Konji su

njiskali i rzali od radosti što nas opet Vide. Obojici Idisa

zapovjedili da uzjašu konje na kojima smo mi dosad jahali.

Sve se to odigralo za nepune dvije minute. Sad mi je prišao

poruĉnik i upitao me imam Ji još kakvih 1 poruĉnik . . ' 8 sjena božja = šah 1 knez 1 kraljevsko visofianstvo

266

zapovijedi za njega. To me je podbolo. Poluĉili smo više nego

što nam se još prije dva sata uopće ĉinilo mogućim, a sad me je

oficir pitao da li još štogod želim. Upitao sam Kelata i Sergu,

a oni mi rekoše da se zaplijenjeni konji Idisa nalaze ovdje. Lako

smo ih mogli prepoznati po znaku plemena Idis, pa ih izve-

dosmo iz povorke i svezasmo po dva zajedno. Sad sam bio

gotov s poruĉnikom. Onako s visoka pohvalih njegov mar u

korist perzijske države, a zatim ga na prijateljski naĉin uvjerih

da će sad za njega biti najbolje da nastavi put. Sabra dakle

svoj vod, još nekoliko puta mi se duboko pokloni i mirno poj

365

aha u susret svom dalekom kismetu. Mi smo pak pomislili da

imamo razloga da se više ne pojavimo u Kirman-šahu, pa smo

prvom prilikom krenuli ustranu u planinu.

Smatrao sam da ćemo u teško prohodnoj planini imati mnogo

muka s tih, dvadeset konja, ali sam se ubrzo uvjerio da tome

nije tako. Konji su bili dobro izvježbani, poslušni i navikli na

takve puteve. Ipak nismo tako brzo napredovali kao što smo

napredovali Halef i ja na našem putu u Kirmanšah. Kad se

smraĉilo, preostala su nam do logora Idisa još tri sata. Morali

smo dakle svoje iznenadenje odgoditi za sutradan ujutro.

Kelat i Šerga su dakako doznali sve. Ja nisam trebao reći ni

rijeĉi. Moj mal? razgovorljivi Halef pobrinuo se da pred njima

ništa ne ostane skriveno. Kad su toga jutra krenuli s

Kirmanšaha, bili su uvjereni da ih vode u sigurnu smrt. Iako po

svojoj šutljivoj prirodi nisu mnogo govorili, ipak nam je svaki

njihov Pogled pokazivao koliko je velika i iskrena njihova

zahvalnost što su je za nas nosili u srcima. Mogli smo toti

sigurni da će nam oni pribaviti prijateljstvo cijeloga plemena.

Narednoga jutra padala je kiša. To mi je bilo

Posve drago zbog naĉina na koji sam htio izvesti naš

Povratak. Kiša je zadržala ihlaute u njihovim koli-

?ma i šatorima, pa nam je olakšavala da se neopa-

zice približimo logoru. Na rubu visoravni, ondje gdje

»« spuštao obronak, morala su oba Idisa zastati sa lrn konjima da sat kasnije podu za nama. Mi smo

267pješke sišli niz obronak, pa se požurili preko dolina u

šumu, i pod zaštitom šume skrenuli prema jugu Halef se kao

366

dijete radovao iznenadenju. Dragi moj mališan nije se već

odavno ljutio na hodiju. Stigavši do logora sa stražnje strane,

odšuljali smo se do neke skupine drveća koja je stajala suĉelice

kolibi Um ed Džamal. Rupa što smo je izbušili na stražnjoj

stijeni kolibe bila je već zapušena. U logoru je bilo još donekle

živo, ali ovdje gdje smo se nalazili nije bilo nikoga. Potrĉali smo

ispod drveća i dotrĉali do vrata koja nisu bila ĉvrsto zatvorena.

Vireći kroz pukotinu, mogli smo razabrati unutrašnjost kolibe.

Hodija je bila sama. Otvorio sam vrata i ušao, a Hadži za

mnom. Ona nas je ĉula, osvrnula se, ugledala nas, kriknula i

skoĉila na noge.

— Evo nas, vratili smo se, mada nas sigurno nisi oĉekivala.

Otišli srno, ali ne da pobjegnemo, već zbog otkupnine koju si

od nas zatražila.

— Ja... Ja... Ja te ne shvaćam! — promuca ona, a zatim potrĉi

kraj nas do vrata, izade iz kolibe i tako oštro kriknu da se

uznemirio cio logor. Ihlauti dotrcaše amo. Skupili su se pred

kolibom, stari i mladi, veliki i maleni. Zaĉudili su se, doĉuvši da

smo se dobrovoljno vratili. Nekolicina je smjela ući u kolibu, a

medu njima i onaj voda kojega sam oborio udarcem šaka. Tek

što me je ugledao, skoĉi k meni da me zgrabi, ali ga ja ĉvrsto

uhvatih za ruke i rekoh:

— Ne trudi se! Mi ćemo dobrovoljno uĉiniti ono na što nas ti

hoćeš prisiliti. Eto, opet ćemo svoje stvari položiti ondje

odakle smo ih uzeli. Svežite nas, a mi ćemo opet biti vaši

zarobljenici, dok ne stigne ot-kupina.

367

Rasprostro sam stari ćilim, pa položismo na njega svoje puške i

sve ostale naše stvari. Zatim nas sve-zaše. To se odvilo tako

kao da Idisi ne znaju jesu li budni ili sanjaju. Takvo nešto nisu

još doživjeli. Ja sam potajice najviše uživao u licu svojega

Halefa. On bi najradije prasnuo u glasan smijeh da se nije

bojao kako će me time ozlovoljiti. Izgledalo je kao da će upravo

puknuti. Hodija je sjela na svoj ležaj. Sjedila je ondje

ispreplevši prste i promatrala što se to zbiva pred njenim

oĉima, a što je zaista bilo gotovo nevje-

268

rojatno. Kad smo opet bili svezani upita me jo<S ne vierujući

pravo svojim oĉima:

- Efendijo, bi li svaki Evropljanin postupio tako kao što si ti

postupio?

— Ne! Ne bi svaki — odgovorili — jer nema svatko sreće da

bude uĉitelj takve uĉenice kao što si ti.

— Kako to misliš?

— To ćeš doznati kad dode vrijeme. Sad nas daj otpremiti

onamo gdje smo bili zasužnjeni.

Odmah su nam ispunili tu želju. Unatoĉ kiši ljudi su stajali u

gustoj hrpi. Naš put do poznate kolibe bio je neke vrsti

pobjedniĉki mimohod. Kad smo stigli onamo, svezaše nas opet

onako kako smo bili vezani prve veĉeri. K nama je opet sjeo

stražar. Ležali smo nijemo i osluškujući dok nismo ĉuli glasne

poklike za kojima su slijedili i drugi, pa i opet drugi, najzad se

pretvoriše u opće radosno klicanje. Zatim se sve smiri i mi

zaĉusmo korake koji su nam se naglo približavali. Vrata se

368

naglo otvoriše, i hodija brzo ude u kolibu, a za njom njezin sin i

unuk koji su nam smjesta skinuli spone. Žena je stajala pred

nama teško dišući dok joj je lice bilo rumeno od radosti, a oĉi

joj sjale. Zatim viknu:

— Efendijo, sad si pokazao da si ĉovjek, da si ĉovjek u pravom

smislu te rijeĉi! Odista si dostojan da budeš moj uĉitelj. Budi

gost tvoje uĉenice dokle god želiš, jer tebi pripada sve, sve što

imam.

— Onda si 'dakle zadovoljna s otkupninom koju sam ti donio

iz Kirmanšaha? — upitah nasmiješivši se.

— Nemoj tako govoriti, efendijo, ne govori lako! Nisi nam

donio zlata i srebra, već više, mnogo više: donio si mi život moje

djece. I takve smo mi ljude dovukli u sužanjstvo, a za njihovu

slobodu tražili novac. Ja ću zbog toga sama sebe optuživati i

osudivati, dokle god je u meni života. Dopusti da te odvedem

u svoju kolibu gdje ćeš stanovati dok tebi i Hadži Ha-le*u ne

podignemo dostojni stan.

— Ne ĉini toga! Vi morate otići odavde. Ne snv'jete Pfije doći

u blizinu Kirmanšaha, dok pijesak vremena ne zaspe tragove

juĉerašnjeg i današnjeg dana.

— Imaš pravo. Sutra ujutro podići ćemo logor i

prema sjeveru, u kraj oko Demirlu-Daga, gdje

269nas ne može stići nikakva zapovijed iz Kirmanšaha. Vi nas

morate pratiti i ostati gosti našega plemena. •

— Dva vam tjedna možemo pokloniti, ali više slobodnog

vremena nemamo. Mi krećemo na veliko putovanje.

369

Sporazumjeli smo se. Put do hodijine kolibe bio je prostorno

veoma kratak, no ipak je dugo potrajalo dok smo stigli onamo.

Unatoĉ kiši svi su ihlauti stajali vani da nam reknu kakvu

prijateljsku rijeĉ. Jedna nas je skupina predavala drugoj. Ti

ĉestiti ljudi što ih geografi spominju kao poludivljake imali su

one što kod obrazovanih zapadnjaka ĉesto uzaludno tražimo:

srce puno istinske zahvalnosti.

Kad je kasnije prestala kiša, i kad je sunce svojim toplim

zrakama uljepšalo našu sveĉanost, nitko nije više ostao pod

šatorom ili u kolibi. To je bio pravi užitak za moga Hadžija!

Ĉinilo se da se istodobno nalazi posvuda, jer si ga svuda

mogao vidjeti i ĉuti. Ta on je morao na sve strane proglašavati

moju slavu — kao pozadinu svoje vlastite slave — pa je ona

poput gromke trublje odjekivala s njegovih govorljivih usana.

Predveĉer su Idisi poznavali već sva junaĉka djela što smo ih mi

izvršili a povrh toga još i brojna druga koja su se već prema

potrebi rodila u njegovoj glavi. Tu nije bilo stanki, tu se ništa

nije dalo obuzdati. Morao sam ga pustiti da govori kako hoće,

jer sam ga poznavao. Bio je upravo besprimjerno sjajno

raspoložen. Samo se po sebi razumije da je u većini njegovih

pripovijesti istaknutu ulogu igrala Hana, „najdivniji cvijet medu

svim cvjetovima Istoka". Kad je opet jednom žarkim

oduševljenjem slavio neusporedivost njezinih prednosti, opazi

hodiju koja je upravo pristupila k njemu. To je njegove misli

skrenulo na drugi put. Prekinu se usred pripovijedanja i dobaci

joj iznenadno i posve nepripravljeno pitanje:

370

— Dakle, koliko stoji jedna posudica tvoje masti za

uljepšavanje?

— Za tebe ne stoji ništa — odgovori ona.

— A dvije posudice?

- Ništa.

- A deset?

— Takoder ništa.

270

- Ali pedeset posudica?

- Zar želiš poljepšati sve hareme Hadcdina?

_ Samo svoj harem, ali radi se o tome kako lijep on treba da

postane. Sto treba da je ljepši, to više masti moram imati!

Hoćeš li mi, Um ed Džamal, reći kojem objavljenju zahvaljuješ

tajnu pripremanja toga

blagoslova.

— Ne znam ništa drugo nego da je jedan od mojih predaka,

neki glasoviti hakim1 jednom spasio od smrtonosne bolesti

Šeherezadu, ljubimicu kalifa Ha-run ar Rašida, a ona mu je iz

zahvalnosti odala tajnu svoje vjeĉne mladosti i ljepote. On je

tu tajnu ostavio u naslijede svojim potomcima koji su svi

doživjeli duboku starost, a sve do kraja svojih dana ostali

mladi. I ja sam stara, a ipak sam mlada. Moja majka bila je još

starija, a njezina majka doživjela je više od stotinu godina.

— Jeste li uvijek saĉuvali tajnu?

— Jesmo! Svaka je tek neposredno prije smrti povjeravala

tajnu svojoj kćerki. Ja sam posljednja. Ĉak i ovdje u

371

plemenu ne zna za tu tajnu nitko osim mene. — Ipak ću je rado

povjeriti tebi, efendijo, ako je želiš doznati.

Te je rijeci upravila meni, a onda živo nr slavi: — Ono što sam

primila od tebe, vrijedi više, mnogo više od onoga što ja mogu

tebi pružiti. Ĉuj dakle! Uzmi dva dijela ajesve i pet dijelova

setaraĉe i deke, pa sve to stavi u...

— Stoj! — prekinuh je, smješeći se. — 2eliš li tu tajnu povjeriti

samo meni ili svima koji se ovdje nalaze?

— Samo tebi.

— Ako je rekneš u prisustvu sviju, onda će je i svi ostali

doznati.

— Neće. Ja sam spomenula samo tri imena što ih oni poznaju,

jer kadšto za mene sakupljaju te biljke. Sve ostalo bih ti onda

rekla na samu. Hoćeš li?

— Ĉovjek treba da nauĉi sve što može nauĉiti. Da, molim te,

reci mi to.

Bilo je to reĉeno vrlo neoprezno. Halef me je od toga dana

neumorno salijetao moleći da i njemu odam 1 lijeĉnik

271tajnu, jer namjerava da u tome pouĉi svoju Hanu kak« bi

'ona mogla kuhati mast ljepote za Hadedine i ,= cijelo pleme

Samara.

Narednoga dana podiglo je pleme logor i krenulo prema

sjeveru u podruĉje Demirlu-Dag, kako ie tn hodija rekla

3. Bezimeni

Kad smo se nakon dva tjedna oprostili od „majke ljepote" i od

njezinih ljudi i pri tome rekli da se u Bagdad nećemo vratiti

372

preko Kirmanšaha, Kerinda i Kanikina, jer da bi to za nas bio

odviše dug zaobilazni put, posavjetuje nas ona da odjašemo

do Ĉaise, pritoka rijeke Dijale, ali nas opomene da se ĉuvamo

susreta s razbojniĉkim Hamavandima i Davudijama, dvaju isto

tako „poduzetnih" kao i nasilnih kurdskih plemena koja su

upravo sada živjela u neprijateljstvu, zbog ĉega je taj kraj bio

dvostruko nesiguran. Ta je opomena bila dobro mišljena, ali

nas nije mogla odvratiti da krenemo navedenim smjerom. Sto

se tiĉe toga da su ljudi Kurde općenito nazivali razbojnicima,

imali smo svoje posebne osobne nazore do kojih smo došli na

temelju svojih iskustava i stvarnoga nepri-strasnog suda koji je

proistekao iz njih.

Ta mnogo klevetana plemena, ĉesti predmet 'napadaja u

zapadnjaĉkim novinama iskazuju putnicima koji su im prijateljski

naklonjeni gostoprimstvo koje zaslužuje najveće priznanje. Ĉak

i smrtni neprijatelj stoji sve dotle pod snažnom zaštitom šatora

ili logora protivniĉkog plemena, ĉijoj je zaštiti s povjerenjem

utekao, dokle god dopire moć vode toga plemena. Istina je,

medutim, da oni koji dodu sa sumnjivim namjerama, kao što to,

ĉine neki putnici, a osobito Evropljani, postupajući s Kurdima

kao s manje vrijednim ljudima koji stoje duboko ispod njih, pa bi

trebalo da skromno priznaju njihovu nadmoć i da mirno prime

nepoštovanje njihovih obiĉaja, ti ne smiju od Kurda oĉekivati

ništa dobra. Kad Kurdi od takvih ljudi traže za propusnicu

kroz njihovo podruĉje primjerenu protuuslugu u novcu, cnda ih

sigurno zbog

273

373

toea ne smijemo pokuditi. Ako onda kad im putnici uskrate taj

danak silom utjeraju svoj zahtjev, pa vjerojatno uzmu više od

onoga što su prvotno tražili, poznavalac tamošnjih prilika ipak

ih neće nazvati razbojnicima. Pojam rijeĉi razbojstvo i mišljenje

o njemu su kod tih ljudi 'drukĉiji nego kod nas. Budući da naši

nazori o tome uopće ne vrijede u velikom dijelu Istoka, ne smijemo ni od Kurda tražiti da ih oni prihvate na svoju vlastitu

štetu. Kad sam se jednom s nekim visokim službenikom te

zemlje razgovarao upravo o tome, rekao mi je, dok mu se na licu

pojavio gotovo dvomislen smiješak:

— Razbojstvo'? Razbojnici? Neka te Alah ĉuva od

nepravednosti! Poznam jednog ĉovjeka koji je bio 'u vašoj

zemlji, a osim toga je mnogo ĉitao o vama i meni o tome

pripovijedao. Ja znam dakle kako stoje stvari. Kod nas postoji

izravno, otvoreno, pošteno raž- , bojstvo, a kod vas uljudno,

potajno i skriveno. Vi to nazivate konkursom, propašću,

slomom, trustom, os- • nivanjem i poslovnim duhom, pa time

oštećujete ne samo strance već i svoje vlastite suplemenike. Vi

svojim ljudima potajice stavljate nož na prsa. Oni koje ovdje

nazivate razbojnicima ĉine to isto otvoreno i slobodno samo

protiv stranaca, protiv neprijatelja, a nikada protiv ĉovjeka koji

pripada njihovom plemenu. Koje razbojnike trebamo sad više

pokuditi, naše ili vaše?

Ako ovdje na neki naĉin pokušavam spasiti ĉast Kurda, ĉinim

to u ĉisto ĉovjeĉnoj namjeri, jer smatram da svakoga treba

prosuditi prema prilikama koje su ga odgojile i koje su dosad

njime vladale. Stanovnici Kurdistana žive otprilike u našim

374

srednjovjekovnim prilikama, kakve su vladale u doba grube sile,

*ad je mnogi velmožal živeći u svom utvrdenom dvor- ' ću iz

jednostavnih životnih potreba postajao razbojnikom u

današnjem smislu te rijeĉi. Jesu li ga zbog toga njegovi potomci

izbrisali iz redovnika? Upravo takvi vitezovi-otimaĉi su i Kurdi

koji svoj postupak smat-aju posve zakonitim. Ako ih netko

uvrijedi ustvrdivši da nisu pošteni ljudi, već obiĉni lopovi ili

razboj-ica, odgovaraju krvavom osvetom. Sa mnom su Kur-1

Postupali kao s neprijateljem, ali me nikada nisu 18 Lav krvne osv.te 273po

armenskom uzoru potajice pokrali ali prevarili. Ha-dži Halef

Omar mislio je takoder potpuno kao ja. On je inaĉe osjećao1

odvratnost prema svakoj niskosti a Kurde je doduše ĉesto

veoma temeljito grdio, ali nikad nije o njima govorio kao o

podlim i neĉasnim ljudima.

Prije nekoliko dana otišli smo od Ban ti jara i sad smo se

nalazili usred kurdskih planina. Posvuda oko nas uzdizala su se

brda sliĉna svjetlucavim morskim valovima koji su se smrzli u

snježnoj oluji. Ispred nas se u priliĉno ravnom pravcu pružao

dugaĉki planinski lanac. Nije doduše bio obrastao visokom šu-

mom, ali priliĉno gustim grmljem. Budući da se protezao prema

jugozapadu, pojahali smo njime, jer nas je vodio u smjeru u

kojem smo kanili poći.

Nakon kratkog vremena stigosmo do uskog tsoto-ĉića gdje

sam se zaustavio da bih iz oblika okolišne krajine proraĉunao

kamo teĉe taj potok. Halef me upita:

375

— Misliš li da ta Voda već pripada slivu Ĉaisa, o kojemu je

govorila ona žena? Priznat ću tt naime da ne poznam ime

Caisu. Još ga nikad nisam ĉuo.

- Ni ja.

— I sad ga mi želimo potražiti pa i naći?

— A zašto ne? Ime je za nas nešto posve sporedno.

Caisu je tursko-kurdska rijeĉ. Cai rijeka, a su znaĉi voda, ali

takoder i rijeka. To je ime zapravo veoma neodredeno.

Vjerojatno ovdje imamo posla sa ĉestim obiĉajem da se neka

stvar nazove bilo kako. Za Um ed Džamal bila je ta rijeka eto

samo „rijeka", pa joj nije bilo nimalo do toga kako se ona

zapravo zove. Sigurno se radi o desnom pritoku Dijale, a bu-

dući da se i mi nalazimo na toj strani, svakako ćemo naići na

Dijalu. Ovdje sam se zaustavio samo da razmislim treba li da

podemo niz taj potok ili ne trebamo. On vodi lijevo duboko

dolje u dolinu koja se spušta u Velikom luku, dok se planinski

lanac nastavlja u ravnom smjeru. Ostanemo li gore, mi ćemo se vrlo vjerojatno ponovo namjeriti na taj potoĉić i t° veĉeras kad

se budemo morali ulogoriti i kad budemo trebali vode. Da

podemo niz potok, krenuli bismo zaobilaznim putem.

274

_ To nećemo uoiniti Ostat ćemo dakle gore.

U teku daljnjeg jahanja pokazalo se da sam posve taĉno

pogodio tok potoĉića. Dolina svinuta u luku na ĉijem je dnu

tekao zakrenula je najprije veoma daleko nalijevo, a zatdm nam

se opet sve više približila, pa kad smo podveĉe stigli do kraja

planinskog lanca, ugledasmo potoĉić kako protjeĉe dolje

376

ispod nas da bi se sjedinio s nekom vodom koja je zdesna pri t

jecala iz neke pokrajne doline. Oba ta potoka su, ovako sje-

dinjeni, vjerojatno predstavljali pritok rjeĉice koju smo nastojali

naći.

Pojahali smo u dolinu i potražili prikladno logori-šte. Našli smo

ga posve u blizini mjesta gdje su se ta dva potoka spajala.

Ondje smo sjahali, napojili konje i oprali ih u rjeĉici. To smo

nakon takvih jahanja nastojali što redovitije ĉiniti. Konja ne

smiješ nikada prati toplom vodom, a hladna mu je voda naprotiv

prijeko potrebna da saĉuva zdravlje, tako da jahaĉ ne smije

propustiti nijednu priliku da svom konju omogući kupanje u

hladnoj vodi. Na to nas upozorava prirodni nagon. Na zapadu

Sjedinjenih Država veoma sam ĉesto vidio divlje mustange

kako za neobiĉno hladnih dana ulaze u vodu.

Dok su naši pastusi pasli, smjestismo se udobno ispod

skupine ĉetinjara, ĉiji su nam gusti vrhovi obećavali da će nas

saĉuvati od noćne rose. Svoje smo logorište odabrali tako da

smo imali dobar pregled cijele krivine glavne doline, te da smo

mogli zaviriti i u ušće prostrane doline. Nismo smatrali

potrebnim da pripalimo vatru. Naša se veĉera sastojala od

hladnoga mesa što nam ga je Um ed Džamal dala za put. Nije

bilo komaraca, od kojih se inaĉe moraš braniti Pomoću dima.

Vrijeme je bilo tako blago da nismo trebali umjetne topline, pa

bi nas prema tome vatra mogla svojim svjetlom i svojim vonjem

samo odati. Nismo se doduše bojali nikakvoga susreta, ali kad

se ĉovjek nalazi u takvom kraju, ipak se najsigurnije osjeća kad

je sam.

377

Ta nam se želja da ostanemo sami na žalost nije ispunila. Imali

smo još pola sata do mraka, kad ugle-aasmo gdje iz prostrane

doline izlazi ĉetica konjanika, sastavljena od šest dobro

naoružanih osoba, u kojima

18"

275smo po njihovoj odjeći mogli razabrati Kurde. Svi su nosili

crvene šalvare1, uske kapute, svezane oko pasa kožnatim

pojasima, a iznad toga široke tamne antare2. S bokova su im

visjele svinute sablje, a za pojas su zadjeli pištolje i noževe.

Kao daljinsko oružje imali su tanke dugaĉke kurdske puške.

Petorica od njih nosila su kape neobiĉnog oblika koji im je

davao izgied golemih paukova. Sredina kape u obliku

polukugle pokrivala je glavu, dok su brojne „noge" visjele odo-

straga i s obje strane. Šesti je konjanik nosio turban s

promjerom od gotovo ĉetiri stope. U Kurdistanu možeš ĉesto

vidjeti tako goleme amajime3. Ovdje treba spomenuti da rijeĉ

turban ili dilbend oznaĉuje jedino onaj komad muselina koji se

ovija oko fesa ili izravno oko glave, te onda ĉini amami.

Svi su jahali na veoma dobrim kobilama kurdskog uzgoja, koje

se odlikuju izdrživim plućima, a povrh toga, što je u planinama

najvažnije, sigurnim koraicom koji nikad ne posrće.

Kao što smo mi odmah ugledali te konjanike, tako su i oni

odmah uoĉili nas, jer je prostor izmedu njih i nas bio slobodan i

na njemu se nije nalazila nikakva zapreka. Najprije su opazili

naše konje koji su pasli ispred skupine drveća, a onda su otkrili

i nas. Zastali su, neko se vrijeme dogovarali, a onda najzad

poja-haše prema nama, držeći puške spremne za pucanje.

378

Onaj ĉovjek pod turbanom jahao je prvi. Njegovo je lice bilo

golo, dok su ostali imali guste crne brade. Njihovo držanje

prema njemu pokazivalo je poštovanje i podložnost, tako da

smo ga morali smatrati njihovim vodom.

Rekao sam da su imali veoma dobre konje, ali mi ne bismo naše

konje zamijenili ni za dvadeset takvih. To su vidjeli i Kurdi.

Približivši se, stali su našim konjima dobacivati poglede pune

divljenja, i stavljati kojekakve tihe primjedbe koje su se, kako

smo dobro opazili, odnosile na naše pastuhe. Kad su nam

prišli na udaljenost od dvadeset koraka, zaustaviš« se i

stadoše nas nepovjerljivo promatrati. 1 hlaĉe 1 ogrtaĉ 1 plural od amami

turban

276

— Salam! — pozdravi nas voda. i Pozdrav mu nije bio

kurdski, jer je morao na nama opaziti da nismo Kurdi. Tako

kratko pozdravljaju samo nevjernike ili ljude u koje nemaju

povjerenja.

— Salam! — odgovorih isto tako nemarno, premda mi ne bi bilo

nimalo teško da sam dodao kratki ale-ikum. To bi bilo uljudnije

nego samo ponavljanje rijeĉi salam. _.......

~ Glas ĉovjeka koji nas je pozdravio bio je visoki tenor ili

duboki alt, što je stajalo u skladu s njegovim golobradim licem.

Crte lica bile su mu vrlo pravilne, ali za muškarca odviše meke,

gotovo ženski lijepe. Njegova dob nije se dala odrediti, pa sam

379

se uzalud pitao zašto. Mogao bih ustvrditi da to lice još nije

nikad bilo obrijano, pa mi je odmah nadošla misao: da taj jahaĉ

nije tako sigurno i na vješt muški naĉin sjedio u sedlu, smatrao

bih ga ženom, premda mu je pogled bio ozbiljan, miran i ispitljiv,

kako može gledati samo muškarac koji poznaje svoje

dostojanstvo i umije nametnuti svoju volju. Svo to razmišljanje

nije potrajalo dugo. Misli su mi strelovito proletjele glavom.

Kad je utihnuo moj kratki odgovor na pozdrav, Kurd nabere

ĉelo u ljutite nabore.

— Mašalah! Ĉini se da ste veoma otmjeni ljudi kad nas ti tako

oskudno pozdravljaš.

I sada je govorio arapskim jezikom. Ja odmahnuh rukom.

— Sudeći po tvojoj vlastitoj oskudnosti nisi ti ništa manje

otmjen od nas dvojice.

- Reci tko ste vi?

To je zvuĉalo zapovjedno kao da govore usta navikla da

zapovijedaju.

~ Zar ne znaš da pravo na takvo pitanje ima onaj k°Ji je prvi

bio ovdje. Onaj koji stigne kasnije mora odgovoriti!

On se okrene da svojim pratiocima nešto tiho do-sapne, a

onda se opet obrati k meni, dok mu je oko Punih usana zaigrao

tihi smiješak.

— Ne radi se o tome tko je došao prije a tko kasnije, već o

tome što je netko. Onaj koji stoji niže treba aa ĉovjeku na

višem položaju odgovori na pitanje.

277

380

Prema tome ćete morati da dokažete tko ste vi. Ja to

zahtijevam od vas!

Sve je to rekao tako samosvjesno da je moj Hadži Halef brzo

i s meni već poznatom žestinom prihvatio rijeĉ:

— Što ja to ĉujem? Moramo reći? Moramo, moramo? Ti to

zahtijevaš? Ĉini mi se da sam ĉuo da govoriš o zahtijevanju.

Ako netko nešto zahtijeva, tako zapovjedno zahtijeva kako ti

to sebi dopuštaš, taj zaista mora stajati na višem položaju od

onog drugog. Sad nam reci za koliko sa devinih grba ti

uzvišeniji od nas?

— Stojim toliko iznad tebe da mogu od tebe tražiti da mi

iskažeš ĉast i da me slušaš!

— Tako? Dakle odmah dvoje, iskazivanje ĉasti, a k tome

još i poslušnost! Dakle vjerojatno imamo beskrajnu sreću da

pred sobom gledamo padišaha, sultana i kalifa svih vjernika,

kojega je Alah obasjao svojom milošću?

— Ne, ja to nisam.

— Ili gledamo sjajnog šah-in-šaha, glasovitog vladara

perzijskoga carstva?

- Ne!

— Ili možda cara od Isvisera1, kralja od Girdda2, a možda i

neusporedivoga, po svem svijetu poznatog regenta Elpesa

daglarija3 i velikoga carstva Hrvat-lika4?

— Ni to!

— Ne? Ĉudno! Ti se vladaš kao da si najveći vladar na svijetu,

a ipak nisi ništa od svega onoga što sam spomenuo. Ja ti pak

kažem: sve da si zaista jedan od tih velikih ljudi, ipak nas ne bi

381

mogao prisiliti da ti iskažemo ĉast i poslušnost o kojima si

govorio. Našim poštovanjem usrećujemo sebe same, a nikakve

druge ljude, dok kod nas uopće uzalud tražiš neku

poslušnost. Mi radimo uvijek samo ono što hoćemo, a tko misli

da nas može povijati prema svojoj volji, tome ćemo vrlo brzo

dokazati da to kod nas ne može postići! 1 Švicarska ! Kreta 1 Alpe 'Hrvatska

278

_ vi dakle stojite više od padišaha, a i više od ,aha, _ nasmiješi se

Kurd. - Ja vas dakle vrlo po-mzno molim da mi dobrostivo

saopćite kakvu van-rednu visoku gospodu imamo to pred

sobom?

_ To nećemo uĉiniti prije dok ne doznamo tko

ste vi. ,

— A mi vam to nećemo kazati.

— Onda ćemo i mi šutjeti.

— Prisilit ćemo vas da kažete. Nas je šestorica, a vi ste samo

dvojica.

— Pa sve da vas ima i šest stotina, mi bisnro ;pak uĉinili ono

što hoćemo!

Kurd se veselo nasmije, a njegovi se pratioci pri-družiše

njegovu smijehu. Onda sjaha, pride k nama koji smo još uvijek

sjedili na zemlja i reĉe:

— Mi smo odluĉili da ćemo ovdje prenoćiti. Ustupite nam

mjesto!

— Ne, to -nećemo uĉiniti — odvrati Halef.

— Prisilit ćemo vas!

382

— A ĉime?

— Našim oružjem.

— Okanite se toga, tako vam Alaha! Na cijelom svijetu ne

postoji nijedno oružje kojeg bismo se mi bojali. Da svaki od

vas ima deset pa i više topova, i da su svi nabijeni, mi bismo se

ipak tome nasmijali.

— Ti si lud! Već davno bih se razljutio na tebe da ne vidim

kako ti spadaš u onu vrstu ljudi vrijednih sauĉešća, koju

nazivaju masuhai. Zbog toga me ne možeš razljutiti, nego

samo izazvati moje smilo-vanje. Idite dobrovoljno odavde, ako

nećete da vas na to prisilimo. Kako vidiš, sad sam ozbiljan.

Ako me odmah ne poslušate, ja ću vas ustrijeliti!

Izvuĉe pištolj iz pojasa i nategne kokot.

Već sam više puta rekao da Hadžija ništa nije moglo tako

uzbuditi kao kad bi mu netko predbacio njegov lik. Tako i

ovdje. Skoĉio je na noge, udarcem izbio Kurdu pištolj iz ruke,

zgrabio ga za obje ruke, bacio ga^ kraj mene na zemlju, kleknuo

mu na trbuh, po= ložio mu ljevicu na grlo, a desnom rukom

izvukao nož 1 Podigao ga na udarac. 1 plural od mesah = patuljak

279— Momĉe, sad ćeš znati tko je mesah! Ako se j jedan od

vas usudi da samo takne svoje oružje, zabost ću ovom nož u

srce. Zar ja da spadam medu masuhe? Kažem vam, najmanji

ĉlanak mojeg najmanjeg prsta je posve dovoljan da vam

dokažem kako ste vi prema meni prava dojenĉad koja se ne

umije branitJ! Da se niste usudili oduprijeti, jer ću ga odmah

probosti!

383

Bio je pravi užitak gledati kako je tih petero Kurda

nepomiĉno sjedilo na svojim konjima. Nitko nijei od maloga

Halefa oĉekivao tako strelovit i silovit napadaj. Njegova

oštrica spremna da udari, njegov odluĉan glas i svjetlucave oĉi

ĉiji je pogled bio uperen u njih pun prijetnje, izazvali su na njih

takav dojam da ne samo da nisu pomaknuli ruke već se nisu

usudili reći ni rijeĉi. Njihov je voda sav zaprepašten nepomiĉno

ležao ispod Hadžijevih koljena i njegove ruke. Hadži se sad

okrene k njemu i nastavi:

— Daj nas sad prisili da odemo odavde, prisili nas da ti

ustupimo mjesto! Veoma sam radoznao kako ćeš to poĉeti!

Ako misliš da se radi o tome koilko je neki ĉovjek visok i širok,

onda se silno varaš. Preda mnom su već najveći orijaši kugle

zemaljske ležali u prašini, a ti nisi ni tako velik klipan da bi se

mogao rugati drugima. Zahtijevam da nam odmah kažeš tko

ste vi. Ne oklijevaj, jer će inaĉe moj nož biti brži od tvojeg

jezika!

— Najprije me pusti jer inaĉe ne mogu govoriti — zastenje

Kurd pod ĉvrstim Halefovim zahvatom.

— Dobro, malo ću popustiti, ali nemoj pokušati da se

oslobodiš! Odgovaraj! Tko ste vi?

— Mi smo Kurdi — uspio je odgovoriti upitani sad jasnije, jer

mu grlo više nije bilo stegnuto.

— To vidimo, ali'želimo dakako znati kojem plemenu

pripadate.

— Plemenu Dumbeli.

— Gdje se to pleme sada nalazi?

384

— Ovdje u blizini. Taĉno mjesto ne znamo. Bili smo otišli od

njega i sad se vraćamo kući a da ga ne moramo tražiti odredili

smo da nas potraže na ovorn mjestu. Zbog toga moramo

ostati ovdje, pa smo vas zato i pozvali da odete odavde. Pusti

me sada i ĉuva5

280

se jer kad dodu naši ratnici i doznaju da ste neprijateljski

postupili s nama, oni će se krvavo osvetiti.

— Mi se njih i njihove osvete bojimo tako malo kao i vas. Ti si

toliko razjapio gubicu i usudio ti se da nam zapovijedaš kao da

ne spadaš medu obiCne ratnike svojeg plemena. Kako je s

time?

— Ja sam poglavica.

— Kako se zoveš?

— Zovem se Adir-beg.

— Onda ću ti ja, Adir-beže, sad nešto reći. Ako me

poslušaš, ja ću te opet osloboditi, ali iz dobre volje, a ne možda

zbog toga jer bismo se mi vas bojali. Ĉuj dakle što ću ti reći.

— Poĉekaj malo! — pozvah ga ja, jer nisam smio dopustiti da on

nešto odreduje a da prije toga ne pita mene.

— Protiviš li se nešto? — upita me Halef.

— Protivim. Taj ĉovjek nije rekao istinu. On nije Kurd iz

plemena Dumbeli.

— Misliš li da mi je lagao?

— Jeste. Ĉak i ime Adir-beg je lažno.

385

— To je moje pravo ime — upadne Kurd. — Isto sam tako

istinito naveo ime svoga plemena. Zašto. da vam reknem

neka druga imena?

— Jer... no o tome možda kasnije. Nas ne možeš prevariti.

— Ti govoriš o prevarama? Kako me možete obi-jediti zbog

prevare, vi koji uopće niste Kurdi pa dakle ne poznate naše

prilike!

— Ja ih vjerojatno bolje poznam nego što ih vi sami poznate —

odgovorih. — Ja ću ti to dokazati, premda zapravo ne bih o

tome trebao govoriti. Ti doduše nisi govorio kurdski, već

arapski, ali ja ipak ĉujem PO tvom izgovoru da tvoje pleme

govori kurmandži-skim narjeĉjem kurdskoga jezika, a ne

narjeĉjem Saza. Dumbeli Su Kurdi Saza, a lažno ime Adir

Sto si ga uzeo rijeĉ je narjeĉja Saza.

— Kako si ti mudar! — odgovori, napola smeteno a napola

podrugljivo. - Ĉini se da ne znaš da rijeĉi razliĉitih narjeĉja

ĉesto prelaze iz jednog narjeĉja u drugo.,

281— To vrlo dobro znam, ali isto tako dobro znam i to da se

Dumbeli nalaze vrlo daleko odavde. Ti si nam lagao, a tko s

nama nije iskren, ne može raĉunati s našim obzirom.

Kurd je oklijevao da li da mi odmah odgovori. Dugo me je

ispitljivo gledao u lice, a onda konaĉno reĉe:

— Htio bih ustvrditi da si ti dobar ĉovjek! Opaki ljudi imaju

drukĉije oĉi od tvojih. Zato ću ti otvoreno priznati da nisam

rekao istinu, no ipak ne smijem odati tko sam. Mi smo pred

prijestolja Alaha položili nadr1 koji nas sili na šutnju. Vjeruješ

li to?

386

. — Vjerujem! Sad vidim na tebi da si rekao istinu.

— Kad bi nas prisilio da ti odgovorimo, mi bismo ti opet morali

lagati. Samo s toga nismo rekli tko smo. Nemamo drugoga

razloga da ti prešutimo naša imena. Naprotiv, mogli bismo se

ponositi time tko smo te bismo imali većeg razloga da o tome

govorimo previše nego premalo. Kad si to ĉuo, sigurno se

nećeš dulje kratiti da i nama kažeš tko ste vi. Kojem plemenu

pripadaš?

— Nijednome.

— Pa ti si Beduin! Ako Beduin ne pripada nijednom

plemenu, onda je sigurno zbog nepoštenja izbaĉen iz svoga

plemena, a nijedno ga drugo pleme nije htjelo primiti. Ipak mi se ne ĉiniš neĉasnim izopće-nikom.

— Ja nisam Beduin.

— Dakle si Perzijanac?

— 'Nisam.

— Turĉin?

— Ni to. Ja sam Zapadnjak.

— Na Zapadu postoji navodno više zemalja koje imaju razliĉita

imena. Kako se zove tvoja zemlja?

— Džermanistan.

— Džermanistan! O toj sam zemlji,već ĉuo pripovijesti.

Njegov sultan se zove Wirhem.

- Htio si reći Wilhelm?

— Njegov veliki vezir je neki gorostas koji se zove

Bismara? 1 zavjet

387

282

• — Pravi je izraz Bismarck.

- A njegov mušir1 se zove Molekeh. _ Trebalo bi biti Moltke.

— Mi ne možemo ta imena tako izgovoriti kako ih ti izgovaraš

ali smo ipak ĉuli za ta tri glasovita muža. Mora da u

Džermanistanu žive brojni hrabri ljudi.

— Zašto misliš tako?

— Jer je navodno i Hadži Kara Ben Nemzi ratnik iz te zemlje.

Tek što je izgovorio to ime, kad se Halef brzo umiješa:

— Hadži Kara Ben Nemzi? Poznaš li ga?

— Poznam.

- Odakle?

— A tko ga ne pozna, tko nije ĉuo za njega i za njegovog

vjernog Hadži Halefa Omara? Ta su dva ratnika pomogla

mnogom plemenu protiv drugih neprijateljskih plemena i

pridonijela pobjedi, jer su nenadmašivo hrabri, a bore se na

zapadnjaĉki naĉin koji je znatno bolji i uspješniji od našega.

Tko sluša ta mudra pravila toga ne može svladati nijedan

neprijatelj. Zato Kara Ben Nemzi i njegov Halef nisu bali

nikada pobijedeni, pa njihova imena ne samo što žive u ustima

njihovih prijatelja, već ih i njihovi neprijatelja spominju s

poštovanjem.

Halef je još ĉvrsto kleĉao na Kurdu, ali tek što je ovaj

spomenuo „vjernog Hadži Halefa Omara", skinuo je najprije

lijevu nogu s njega. Kod rijeĉi „nenadmašivo hrabri" skinuo je i

desnu, tako da se Kurd koji je dosad ležao na zemlji mogao

uspraviti. Ipak Je Halef još zadržao nož u ruci. Kad je Kurd

388

naposljetku spomenuo „poštovanje" spremio je mališan oru-z:e

i prijazno rekao:

— Mogao si odmah reći da poznaš ta dva po svem svijetu

glasovita junaka. Onda bismo i mi s tobom razgovarali posve

drukĉije nego dosad. Slobodan si.

- Vjerojatno ih i ti poznaš? - upita Kurd, hitro skoĉivši na noge

i sagnuvši se da podigne svoj pištolj.

Ne osvrćući se na taj pokret, Hadži odgovori:

— Dakako da ih obojicu poznam, i to vrlo dobro.

- Jeste li ĉuli za njih? 1 vrhovni general

283— Ne samo to!

- Jeste li ih ĉak vidjeli?

— Ne samo to!

— Razgovarali s njima?

— Ne samo to!

— Jeste li možda logorovali s njima, jeli i pili s njima, spavali kraj

njih?

— Ne samo to!

— Jeste li možda s njima putovali, jahali s njima, jeste li se dulje

vremena zadržavali u njihovom društvu?

— Ne samo to!

- Pa što još? Ne'može biti više niĉega što te još nisam pitao.

— Ah, još mnogo vise. Mi se neprekidno nalazimo kraj njih!

— Sto? Onda biste morali i danas, i sada biti kraj njih?

— To i jesmo!

389

— Kako? Zaista? A gdje su oni? Reci mi brzo! Sigurno su na

neko vrijeme odjahali, pa će se vratiti. Ĉekate li ih?

— Ne! Ne ĉekamo. Oni su ovdje.

— Onda bismo ih morali vidjeti. - Vi ih vidite.

— Mi vidimo samo vas. Zar su se oni sakrili? Jesu M «e sklonili

kad su vidjeli gdje dolazimo?

— Ne! Oni su ovdje!

Ta kratka pitanja i odgovori slijedili su veoma brzo jedan za

drugim. Kurd je pri tome pokazivao veliku živahnost, a njegov

je glas kod svakoga pitanja postajao sve napetiji. Sad mu

pogled stane zaĉudeno lutati izmedu mene i Halefa. Nije znao

što da kaže. Uto viknu jedan njegov pratilac:

— Konji, konji... Tko ima takve konje? Ponukan time, voda se

okrene prema našim pastusima, a onda se opet brzo okrene k

nama i upita:

— Halef bi trebao biti veoma malen, a Kara...

— Malen samo likom, ali neizmjerno velik hrab-rošću i

smionošću! — brzo mu Hadži upadne u njeĉ.

— A Kara Ben Nemzi efendija — nastavi Kurd nakon toga

prekida — navodno nosi oko vrata ogrlicu.

284

naĉinjenu od zubiju medvjeda, lavova, tigrova i pantera što ih je

sam poubijao. Ti si niskoga stasa, a tvoj pratilac ima, kako

vidim, dvije takve ogrlice. Da niste...

On zapanjeno zastane.

- Da nismo... što? - upita Halef.

— Da niste vi ta dvojica?

390

— A zašto da nismo?

- Ti si Hadži Halef Omar?

— Jesam.

— Vrhovni šeik Hadedina... od velikog plemena

Samara?

— Dakako!

— A on je Kara Ben Nemzi?

— Sigurno!

— Blagoslovljen bio trenutak koji nas je doveo k vama! Vi ste

ona dva ĉovjeka za ĉijim susretom sam • najviše ĉeznuo. Sreli

smo vas u vrijeme i na mjestu gdje nam vaš savjet mora biti

neizmjerno vrijedan

i dobro došao! Sjašite, ljudi, i pozdravite ta dva nesavladiva

junaka kako se pozdravljaju dragi prijatelji pri ĉijoj pojavi

zadršće srce. i Ustadosmo. Oni skoĉiše s konja, odložiše oružje, pa nam

tako srdaĉno stisnuše ruke kao da smo njihovi stari drugovi i

kao da su se dvostruko obradovali što' su nas neoĉekivano

ugledali. Zatim rasedlaše konje, i sjedoše k nama, pošto su nas

najprije uljudno upitali da li to dopuštamo. Slika se odjednom

posve izmijenila. Njihov voda sjedio mi je suĉelice. Noć se

spuštala, ali Kurdi su izjavili da će se povesti za našim

primjerom i da neće zapaliti vatru.

Dakako da nam je bilo mnogo do toga da doznamo kojem

plemenu pripadaju ti Kurdi. Halef je iznio tu želju na svoj

poznati naĉin:

391

— Htjeli ste nas prisiliti da vam kažemo tko smo J*11- To ste

doznali premda se mi nismo dali prisiliti, ^ad kad vam je

ispunjena ta želja, morate i vi položiti raĉuna o svojim osobama,

pa se nadam da se ne-cete više svojom dosadanjom tajnom

zastirati kao ogrtaĉem kroz koji ĉovjek može proviriti tek kad

ogrtaĉ Postane star i kad se podere. Kurd je još ostajao suzdržljiv.

392

285

393

394

, - Mi smo vam rekli da smo položili zavjet i da

smo time vezani na šutnju. Možemo vam dakle izjaviti da

pripadamo plemenu Hamavandi Kurda.

— Jesi li ti njihov šeik?

— Ne! Ja nisam šeik, ali sam njegov bliski rodak.

— A kako se zoveš?

— I to je tajna. Zovi me... — nekoliko je trenutaka promišljao, a

onda nastavi: — Zovi me Adsi. Odazvat ću sa na to ime.

*

Možda je Kurd pri tome pomislio na tursku rijeĉ adsis koja

znaĉi „bezimeni". Halef kimne u znak saglasnosti,

— Zavjet se ne smije povrijediti. Zato nam je dovoljno ako nam

reknete ime koje je ugodno tvome uhu. Mi smo bili gore kod

Bahtijara i želimo se vratiti u Bagdad. Kad sam vam to sad

rekao, smijemo

' li možda i mi doznati kamo vi jašete?

— Upravo zbog toga htjeli bismo vas upitati za savjet.

Zapravo je cio naš put takoder tajna, ali imam razloga da

uopće ne razmišljam o tome smijem li vam to saopćiti. Zbog

toga sam se toliko obradovao da sam naišao upravo na vas, na

dva muža tolike mudrosti, tolikog iskustva i tolike hrabrosti da

za nas može biti samo od najveće koristi ako nam reknete kako

biste postupili na našem mjestu. U prvom redu htio bih znati

što mislite o Kurdima plemena Davudija?

— što mislimo o njima? Hm! — ovaj put je Halef iznimno bio

oprezan. Zatim nastavi, okrenuvši se k meni: — Bit će mi milije

budeš li ti govorio umjesto mene, sidi. Ta ti znaš da ja uopće

395

volim što manje govoriti, pogotovu kad ne znam što bih sve i

kako bih imao da kažem.

Time je svu poteškoću svalio na mene. Nisam znao što bih

imao reći kao diplomata, jer mi nije bilo poznato da li pleme

Hamavanda upravo sada živi s Da-vudijima u miru ili u

neprijateljstvu. Zato sam smatrao najboljim da reknem ĉistu

istinu:

— Davudije ne smatraju grabež sramotom. Oni su smioni i

nasilni. Njihov šeik Ismail-beg takoder je hrabar, ali lukavost

mu je veća od hrabrosti, kako je to već vrlo ĉesto dokazao.

— To je istina, efendijo! Jesi li ga kad već vidio? 286

- Nisam!

- A on tebe?

- Vjerojatno takoder nije. Ja sam uostalom toliko ĉuo o

njemu da sam sebi o njemu mogao stvoriti i sliku.

— To Je ista ona slika što je i ja sam sebi predoĉujem o

njemu, jer i ja ga još nikada nisam vidio. Mi kanimo k njemu.

— Živi li vaše pleme u prijateljstvu s njegovim?

— Prijatelji nismo, ali sada nismo ni neprijatelji. Posljednji sluĉaj

krvne osvete izmedu nas je izravnan, pa tako jedno pleme

nema što da predbaci drugome. Ipak kod ljudi izmedu kojih je

proliveno toliko krvi" kao izmedu nas i njih može svakoga ĉasa

ponovo biti prolivena krv.

— Prema tome vaš pohod k njima nije posve ne-opasan?

— Oh, on je mnogo opasniji nego što to misliš! Uvjereni smo

da stavljamo život na kocku dolazeći u blizinu Davudija, a

396

pogotovu ako ih posjetimo. Ipak moramo onamo, jer sam

doznao da su zarobili moga brata.

- A zašto?

— To ne znam.

— S kojih razloga se nalazi kod njih, kad bi morao znati da kod

njih nije siguran?

— Morao je onamo da spasi život svoga sina koji ' se ranio

otrovanim oružjem.

— To mi nije jasno. Molim te da mi to razumljivije

ispripovijediš!

— Tu ću ti želju rado ispuniti. Imam starijeg brata koji se zove

Sevin. Alah mu je dao sina, dragog, lijepog i snažnog djeĉaka,

ponos i radost njegova oca 1 njegove majke. Zove se Kudir.

Taj je djeĉak neo-preznošću dobio u ruke otrovani ratni nož iz

Hindu-stana1. Možda znaš kako je opasan otrov koji nazivaju

anĉar2?

— Da, znam. Nazivaju ga i upas ili ĉetik, pa izaziva jake grĉeve

a zatim smrt ako kroz ranu prodre u krv. 1 Indija

' antiarls toxicarla

397

287

398

399

— Kako vidim, poznaš ga. Svatko znade da je to

najopasniji otrov na cijelom svijetu. Raste na drvu koje

uspijeva u Dolini smrti, pa svoj ubitaĉni dah širi više dana puta

naokolo, tako da ondje ne može uspijevati nijedno drugo drvo,

nijedan grm, ni cvijet, pa ĉak ni jedna jedina travka. Svaka

životinja koja mu dode u blizinu odmah pogiba zbog toga

otrovnog daha, a isto tako mora umrijeti i svaki ĉovjek koji za-

bludi onamo ili je tako ludo smion da zade u tu dolinu.

— Tako zlo ipak nije!

— Nije? Ako to tvrdiš onda ne poznaš taj otrov. Kažem ti da

je ĉista istina da svako živo stvorenje u tom predjelu, u kojem

raste drvo otrova, mora svakako uginuti. Zato je Dolina

smrti toliko nagusto posuta kosturima ljudi i životinja da te

kosti posve pokrivaju tlo!

— Odmah ću ti dokazati'da se varaš. Znaš li da postoje tisuće

oštrica i šiljaka strelica, premazanih otrovom o kojem govoriš?

— Znam.

— Mora dakle da postoje ljudi koji taj otrov donose iz Doline

smrti.

— Naravno!

— Oni su ga dakle donijeli i nisu umrli! Kako se to slaže s

tvojom tvrdnjom?

— Na to zaista ne umijem odgovoriti, efendijo. To što sam ti

rekao općenito se pripovijeda i svatko u to vjeruje.

— Da ne budeš u neprilici ja ću ti reći da se ta bajka o Dolini

smrti pripovijeda i kod nas na Zapadu, da u nju vjeruju brojni

ljudi koji nisu o tome promislili. Ne postoji-nikakva Dolina

400

smrti, a ne postoji ni to jedno jedino drvo upas koje širi toliku

propast, već na otoku Javi i na drugim susjednim otocima

raste brojno takvo drveće, grmlje i povijuše, iz iijega se

mlijeĉnog soka prireduje otrov upas ili anĉar. To drveće i

druge biljke najbolje uspijevaju na mjestima gdje iz zemlje izviru

podzemni otrovni plinovi. Plinovi su teži od zraka, pa se ne

uzdižu uvis, već ostaju dolje u blizini tla, a osobito u dolinama u

koje ne prodire vjetar, pa ih dakle ne može odnijeti sa so-

288

Tko ih udiše mora umrijeti. Zato i samo zato nalaze'se u

takvim dolinama ĉesto kosturi ljudi i životinja koje su uginule

zbog tih plinova, a ne zbog otrovnoga bilja. Takvo bilje odista

rado raste na tim mjestima, ali njegov je sok štetan samo ako

dode u dodir s krvi. To je istina u našim bajkama koje se ne

prenose samo pripovijedanjem već se tiskaju i u knjigama.

Time nipošto ne želim reći da je taj otrov manje štetan nego

što se o njemu govori. Imao sam priliku vidjeti da rana zadana

takvim oružjem za kratko vrijeme iza-.ziva smrt.

-^JVIožda tvoje razjašnjenje zaista sadrži istinu, a posve je

sigurno da je taj otrov veoma štetan. Djeĉak Kudir se posve

neznatno ogrebao nožem o kojem sam ti govorio i koji je bez

znanja svojih roditelja uzeo u ruku, ali je ubrzo došlo do

strašnih grĉeva koji umalo da ga nisu usmrtili. Grĉevi su se

ĉesto ponavljali i svaki put kad bi došli djeĉak je bio na pragu

smrti. Pri tome ga je bilo strašno i pogledati. Ne mogu ti uopće

opisati koliko su se njegovi bojali i skrbili za njega!

— Zar niste upotrijebili nikakvo protusredstvo?

401

— Ljudi vele da nema takvoga sredstva! Ipak smo sazvali sve

husame1 i sve ljude koji se razumiju u lijekove iz bliza i iz daleka

ali nitko nije uspio po moći. Postojala je doduše jedna žena

koja je poznavala pravi protuotrov, ali do nje se moglo doprijeti

samo uz najveću opasnost.

- Zar je put do nje bio tako težak?

— Nije, ali se ona nalazila kod Kurda iz plemena Davudija, s

kojima smo, kad je djeĉak bio ranjen, stajali još u krvnoj

'osveti, tako da se nitko od nas nije usudio poći onamo. Ipak

smo se zbog djeĉaka N ?vih sila Potrudili da prekinemo tu krvnu

osvetu. Naši su nam protivnici to doduše veoma otežavali,

ah smo najzad ipak postigli cilj te mogli pomisliti na to da

potražimo tu ženu i da od nje donesemo protuotrov.

— Jeste li uvjereni da ona zaista pozna pravo sredstvo i da

raspolaže njime? 1 Plural od heklm =» lijeĉnik 19 Lav krvne osvete

2gg— Jesmo, jer ona može izlijeĉiti svaku bolest dakle i

otrovanu ranu.

— Hm! To je doduše moguće, ali ja bih se tome izak zaĉudio.

Bilo bi bolje da si se ranije namjerio na mene.

— Na tebe? — upita napeto. - Da.

— Zar i ti poznaš to sredstvo?

— Ne mogu reći je U to isto sredstvo što ga pozna ona žena,

ali sa sigurnošću mogu ustvrditi da moje

. sredstvo pomaže.

— Mašalah! Je li to tajna, ili smiješ li fra. to reći?

402

— Ja to ne ĉuvam kao tajnu. Moje sredstvo se sastoji od

soka dabaha i sukutana, a primjenjuje se izvana, pri ĉemu valja

piti veoma vruću vodu u kojoj je kuhan divlji kurat.

— I to pomaže, efendijo, to pomaže?

— Da, sigurno pomaže.

— Da smo bar to znali! Uostalom, možda još nije prekasno!

Možda ta starica ima kakvo sredstvo koje ne pomaže. U tom

sluĉaju sam uvjeren da te je Alah poslao k nama da spasiš

život našeg... našeg... Ku-dira!

Kurd se svakako htio drukĉije izraziti, ali je progutao tu rijeĉ i

umjesto toga rekao Kudir. Osim toga sam zapazio da je o

njemu govorio tako pun usrdne brižnosti, kakvu muški.rodak,

stric, bar u poludivljem Kurdistanu ne bi pokazao prema nama

strancima.

— Moje se sredstvo ne može samo tako olako primijeniti kako

ti to izgleda misliš — rekoh. — Treba poznavati bolesnika i

pretražiti ranu koja možda više i nije otvorena. Zatim se oba

biljna soka smiju dati samo u taĉno odredenoj mješavini, jer je

dabah manje oštar od sukutana, a i od kurata treba dati samo

odredenu koliĉinu, ni previše ni premalo.

— Dakle bi ti morao biti prisutan kad se to lijeĉenje

primenjuje?

— To bi bilo poželjno, iako nije baš prijeko potrebno.

— Onda te molim, efendijo, da tvoja dobrota i dalje svijetli nad

nama i da ostaneš kod nas.

290

_ To je vrlo smiona želja - odgovorih posve is-

403

-Da, to ja znam. Ti si tako glasovit ĉovjek da ie potrebna

zaista velika hrabrost da bi...

— Nisam to mislio — prekinuh ga. — Rijeĉ smiono nije se imala

odnositi na moju osobu već na to da si me pozvao da ostanem

kod tebe, a pri tome nisi znao imam li za to vremena i volje,

pogotovu pak što od tebe nisam mogao doznati kojim putem

putuješ i što se na tom putu sve pred tobom nalazi. Odbaci

dakle zasad svoju želju, pa nam i dalje pripovijedaj o djeĉaku!

— Dobro, ja ću to dakle uĉiniti, ali ti kažem da ću svoju molbu

ipak ponovo izreći. Kad je krvna osveta najzad bila izbrisana,

krenuo je... krenuo je Sevin s djeĉakom da ga odvede onoj

staroj ženi.

Opet je zapeo jer je vjerojatno ponovo htio spomenuti neko

drugo ime. To me je navelo da se zamislim, ali sam ga ipak

pustio da nesmetano nastavi:

— Poveo je sa sobom nekoliko valjanih ratnika, da ne bi bio

bez ikakve zaštite. Znali smo koliko traje put onamo i povratak,

pa smo izraĉunali kad bi se otprilike morao vratiti. To je

vrijeme prošlo, a zatim gotovo još tjedan dana, a da se on nije

vratio. Onda smo se zabrinuli i izaslali nekoliko izvidaĉa da

ustanove zašto je tako dugo izbivao. Oni su se vratili i javili

nam da Sevin ne može doći jer su ga Davudije zadržali

zajedno s djeĉakom i njegovim pratiocima.

— Zašto su ga zadržali?

— To ne- znamo.

— Zar vaši izvidnici nisu o tome mogli baš ništa doznati?

— Potpuno ništa!

404

— To je ĉudno, to je zaista ĉudno!

— A što to?

.... ~ ^a syi vi koji sudjelujete u toj stvari o tome ta ne znate, a da

ja, stranac, naslućujem razlog!

— Ti? Ti ga naslućuješ? Da, ljudi pripovijedaju a tvojoj

oštroumnosti ne može ništa izbjeći, a ipak

mogu vjerovati da si i ovdje pogodio istinu. • Ta T-O bi bilo

gotovo ĉudo.— Ĉudo? Nipošto! Ĉovjek ne treba ništa

drugo nego pravilno razmisliti. Tko umije logiĉno razmišljati pa

iz jedne taĉke razviti ostale, pred njegovim se oĉima ubrzo

mnogo toga objašnjava što ostali doznaju tek kasnije, a možda

i nikada.

— Smijemo li ĉuti, efendijo, što ti naslućuješ?

— Smijete, iako ti time od mene tražiš da budem prema tebi

iskreniji nego što si ti bio prema meni u svemu onome što si mi

dosad rekao.

— Iskreniji? A kako?

— To ćeš odmah ĉuti. Odgovori mi samo ĉistu istinu na jedno

pitanje! Zar se taj ĉovjek, kojeg nazivaš svojim bratom, dakle

djeĉakov otac, zaista zove Ševin?

— Zašto me to pitaš? — odvrati on izbjegavajući izravni

odgovor.

— Jer je to ovdje vrlo važno. Rijeĉ Ševin u kur-mandžijskom

narjeĉju znaĉi ovĉar, pastir. Ako treba da odluĉim da .li se

kurdski ratnik, a pogotovu pogla-viĉin sin, ili bar njegov rodak

zaista tako zove, ili je samo privremeno uzeo to miroljubivo ime

da sakrije svoje pravo, veoma ratniĉko ime, onda ću pristati uz

405

ovo posljednje tumaĉenje. Tvoj takozvani brat ne zove se

Ševin, već ima neko drugo ime.

Da je bilo vidno, ja bih na Kurdovom licu sigurno opazio izraz

iznenadenja, ali budući da je ispod drveća bilo posve tamno,

nisam vidio ništa. Ipak sam po dugoj stanci koja je sada

nastupila mogao naslutiti da su ga se moje rijeĉi snažno

dojmile. Zatim se on ponovo javi, a po glasu mu osjetih da se

na nešto iznenada i brzo odluĉio:

— Dobro, pretpostavi da imaš pravo! Što iz toga slijedi s

obzirom" na Davudije?

— Ja u prvom redu pretpostavljam da se vaše pleme ĉesto

sastajalo s njihovim?

— To je taĉno.

— Prema tome su • im poznati. bar vaši najistaknutiji ratnici?

- Tako je.

— I Ševin je takav ratnik?

— Jeste.

- Oni znadu kako se on zapravo zove?

292

- Znadu.

_ Zamisli dakle: oni ga poznaju, znadu njegovo r>ravo ime, a

sad odjednom dolazi k njima posve drukĉiji nego što su ga

dosad vidjeli, dolazi pod krivim imenom! Što će pomisliti? Što

će uĉiniti?

Kurd mi odmah i veoma zabrinuto odgovori:

406

— Efendijo, te tvoje rijeĉi potvrduju moju bojazan koja me već

nekoliko dana muĉi! Moram ti priznati da se on zaista drukĉije

zove, i da je uzeo lažno ime.

- A zašto to?

— Da privuĉe na sebe manje pažnje.

— Morao je naprotiv sam sebi reći da će time postići upravo

protivno!

— Vjerovao je da će se Davudije manje osvrtati na njega ako

ga ne budu poznavali.

— Ipak su ga morali prepoznati, ako je tako poznata liĉnost, a

onda se drugo nije dalo ni zamisliti nego da će povjerovati da je

on, zatajivši svoje pravo ime, došao s nekim opakim namjerama.

Uvidaš li to?

— Da, uvidam. Na žalost sam i sam tek naknadno nadošao na

tu pomisao kad je Ševin već bio otputovao. Na sreću stvar ne

stoji tako posve zlo kao što ti to misliš. Budući da on zaista

nije pošao ni s kakvim opakim namjerama, Davudije. mogu

doduše s njime postupati s nepovjerenjem, ali ne mogu

postupati neprijateljski.

— Posve je svejedno je li on zaista došao s kakvim opakim

namjerama. Kod ljudi kakvi su Davudije, posve je dovoljno da

se tako ĉinilo. Oni će s njime Postupati taĉno prema svojoj

sumnji.

— To zvuĉi gore nego što sam mislio, no ipak mi jedna

pomisao olakšava brigu: ona starica ne živi neposredno

kod Davudija, već su je oni preuzeli samo

407

a paze na nju. Nju su zarobili Turci pa se uz nju naiaz.i„ uvijek

nekoliko Davudija da pripaze kako ne DI otišla s onoga mjesta

na kojem se nalazi. Tko je D Posjetiti, ne mora uopće doći u

sjedište plemena

t . 7.Ta me starica zaista vanredno zanima, ali ću » tek kasnije

zapitati za nju. Sad se najprije moram ^zabaviti protuslovljem

koje otkrivam izmedu tvo-M» rijeci i tvojega vladanja.

293— Kako to protuslovlje misliš, efendijo?

— Ti tražiš sve moguće razloge da se utješiš i smiriš, a ipak si

mi već rekao da je Ševin pao u ruke Davudija i da ga oni ne

žele pustiti. Da, ĉini se da si pošao da ga oslobodiš. Kako se

sve to slaže?

— Shvatit ćeš ako ti kažem da Davudije doduše zadržavaju

Sevina, ali se ne usuduju da tnu išta uĉine na žao, jer mu ne

mogu dokazati nikakvu zlu namjeru u koju sumnjaju. Kad bi

medutim jedan jedini naš Hamavand išta naudio kojem

Davudiji. što se može svakoga ĉasa desiti, Sevina bi odmah

pogodila njihova osveta, pa me upravo to ispunjava najvećom

brigom. Ne smijem ni pomisliti da bi se u tom sluĉaju i djeĉak

našao u najvećoj opasnosti!

I sada je ton njegovoga glasa bio veoma tužan što nikako

nisam mogao oĉekivati od kurdskog strica.

— Jesu li vaši izvidnici mogli govoriti sa Sevinom? — upitao

sam.

— Što to misliš? Pa to nije moguće!

— Jesu M ga ti ljudi bar vidjeli?

— Nisu.

408

— Jesu li doznali gdje su ga Davudije sakrili?

— Nisu taĉno, jer što su mi o tome mogli reći zvuĉalo je ĉas

ovako, ĉas onako. Potpuno je sigurno jedino to da ga ne žele

više pustiti na slobodu,

— Oni su ga dakle prepoznali?

— Vjerojatno. Mi smo pošli sa ĉetom od tri stotine ratnika da

ga oslobodimo.

— Što kažeš? — upitah zaĉudeno. — Tri stotine ratnika? Pa

to je prema prilikama u ovoj zemlji i u ovom kraju već cijela

vojska!

— Tako je! Radi se o tome da ga oslobodimo, pa za taj

pothvat ne može ni jedan broj biti prevelik! Mi smo pojahali

ispred naše vojske kao vodiĉi i „ljudi oštrih oĉiju" dok nas

ostali slijede u sigurnoj udaljenosti.

Nastupila je stanka za vrijeme koje sam šutio, jer sam o toj

stvari morao temeljito promisliti. NaKon kratkog vremena

upita Adsi:

— Ti si zapadnjaĉki ratnik, pa o ovome Što se ovdje zbiva

ne misliš onako kao što mi mislimo. Zar se ne slažeš s neĉim od

onoga što sam rekao ili uĉinio,

294

_ Nisam sporazuman s tri stotine Hamavanda. Oprosti što ti

to kažem!

— S kojeg razloga nisi sporazuman?

— Tek što ste smirili krvnu osvetu, vi polazile na bojni

pohod koji bi mogao vrlo lako ponovo raspiriti mržnju u još jaĉe

plamenove nego prije. Eto, to mi nije pravo.

409

- To još nije bojni pohod, ali bi mogao postati. Prihvate li

Davudije naš zahtjev da nam izruĉe Sevina i njegove pratioce,

mi ćemo mirno krenuti kući.

— Znate li zašto su ga zadržali? Nije li možda nešto uĉinio

ĉime im je dao povoda da se tako vladaju prema njemu?

— To ćemo doznati. Mi smo spremni za mir, ali i za borbu. U

oba sluĉaja smatrali bismo kao pomoć koju nam je poslao Alah

budu li Kara Ben Nemzi i Hadži Halef Omar uz nas.

— U oba sluĉaja? Kako to?

— Položite li vi svoju rijeĉ na tezulju mira, ljudi će vas radije

saslušati nego kad bismo svi mi govorili. Ako unatoĉ tome

dode do borbe, onda bi tvoje ĉarobne puške, o kojima smo

već toliko ĉuli, i samo bile dovoljne da nam pomognu do

pobjede. Ja te dakle molim, efendijo, da sudjeluješ u našem

pothvatu!

Aha! Veoma mudro! Budući da mu nisam mogao posve

izravno reći što mislim o tom djetinjastom zahtjevu, ja ga

otklonih:

— Uživali bismo da možemo ispuniti tvoju želju, ali na žalost

nemamo vremena.

— Nemate vremena.. .? — dobaci mi Adsi s najvećim

zaĉudenjem, jer istoĉnjak ima uvijek vremena. On nema ni

najmanjeg razumijevanja za vrijednost svakog pojedinog sata u

ĉovjekovu životu.

~ Da, nemam vremena — ponovih. — Mi smo se već kod

Bahtijara zadržali dulje nego što smo htjeli.

~ Sto ste uĉinili za njih, mogli biste uĉiniti i za nas - upadne on.

410

~ U Bagdadu nas ĉekaju naši prijatelji.

- Neka ĉekaju!

— Osim toga namjeravamo se iz Bagdada u Basru odvesti

brodom.,

295— Neka brod ĉeka!

— Brod ne ĉeka, već kreće taĉno.

— Onda se odvezi kasnije drugim brodom! Nijedan ĉovjek ne

umire prije nego što to Alah odredi. Nećete ni ĉasak prije ili

kasnije stići u Basru nego što je to zapisano u knjizi_života.

— Ti ne misliš na to da ja nisam Kurd, već Zapadnjak. Ja

dakle u pogledu kismeta imam drugo mišljenje od tebe.

— Ja smatram našu vjeru boljom od tvoje, premda je ne

poznam. Ipak ml se ĉini da ste vi mudri ljudi, pa bih više od

svega na svijetu volio da nas pratite već i zato da pomognete

djeĉaku ako mu ne pomogne ona starica koja je takoder mudra

žena.

— Je li ona iz ovoga kraja?

— Ne znam, no ljudi govore da nije odavde. Kažu da je tako

stara da se njezine godine uopće ne mogu prebrojati. Lice joj,

je lice smrti, a pletenice njezine duge sijede kose kao da

potjeĉu još iz vremena kad je Alahov prorok Muhamed hodao

po svijetu.

Tek što je Kurd izrekao te rijeĉi, kad Halef viknu:

— Sidi, sidi, jesi li to ĉuo? Hamdulilah, opet ćemo je vidjeti,

nju, za koju smo već odavno smatrali da je u zemlji mrtvih! Ta je

stara žena...

411

— Šuti! — prekinuh ga prije nego što je uspio izreći to ime, jer

mi se ĉinilo da je s obzirom na naš odnos prema Hamavandima

bolje da ne spominjemo kako tu ženu poznajemo. Zato

nastavih s ispitivanjem:

— Kako se zove ta žena?

— Ne znam njezino ime: još ga nikada nisam Ĉuo. Svi je

nazivaju samo Sanira, ĉarobnica. Govore da izgleda poput

lešine koja je ustala iz groba. Uostalom, možda je zaista već

bila u grobu, pa je njezina duša za to vrijeme boravila kod

duhova preminulih, a onda se opet vratila u tijelo. Ona umije

naime govoriti o životu s druge strane groba kao da ga je

upoznala, pa može mnogo toga vidjeti i ĉuti što je drugim smrt-

nicima potpuno nepoznato.

— To zaista zvuĉi posve neobiĉno — ubacih, gradeći se da mu

ne vjerujem kako bi time iz njega izmamio daljnja saopćenja.

206

_ Zaista je tako, efendijo — uvjeravao me on. -Ljudi govore,

štoviše, da ona umije ĉiniti ĉudesa.

— Zaista?

_ Da, ja sam vidio neizljeĉive bolesnike koje je ona izlijeĉila

polažući na njih ruke.

_ Znaš li gdje joj je domovina?

_ Ne znam, ali ljudi misle da mora potjecati iz predjela oko

Hakijarija ili Revandoza, jer kadšto spominje imena mjesta

koja tamo postoje. Nešto sigurno o tome može znati samo

paša iz Sulejmanije.

412

— Zar on? I ti ga nazivaš pašom? Kad bi on to doznao,

sigurno bi se veoma obradovao da je uzdignut na takvu ĉast.

Zašto misliš da on pozna domovinu te žene?

— Jer ju je on prisilio da živi u kuluku' koji ne smije napustiti.

— Ne drži je kod sebe u Sulelmaniji?

— Ne. On ne želi da mu je tako blizu, jer je se boji. Dao ju je

odvesti u planine gdje visoko gore Ježe debeli zidovi kuluka

koji ie davno, davno saffra-den da zaštićuie granicu. Ondie

ona živi pod nadzorom Davudija koii moralu paziti na to da ne

umakne.

- Ona je dakle sužanj?

— Jeste.

— Svakako je neobiĉno da je ne ĉuvaju vojnici, već Davudije.

— Ne znam koji je tome razlog.

— Kako se već dugo nalazi u kuluku?

— Ni to ne znam, ali je već veoma dugo otkako sam prvi puta guo

^ nju

- Koje jezike govori?

- Govori arapski, turski, kurdijski i perzijski.

- Poznaš li ti taj predio u kojem se nalazi toranj?

— Poznam.

- Poznaš li ga tako taĉno da bi ml mogao poslužiti kao vodiĉ

donde?

i . ~~.f°znam. Mi smo već nekoliko puta bili tamo H pnjf ka<J Je

kuluk bio prazan, i kad se Sahira još ijejialazila iza njegovih

ĉvrstih zidova.

413

To mi je drago, jer ga ja još ne poznam. ___2L__^£ U

onamo.? — upita me brzo. 1 stražarski toranj, kula

297- Hoću!

— Mislio sam da nemaš vremena?

— Ja imam zaista tako malo vremena da ne bih dopustio da me

obiĉni razlozi odvrate od toga da odmah odjašem u Bagdad,

ali da bi vidio ženu koja stvara ĉudesa, ĉovjek mora malo i

žrtvovati.

— Onda ćete ostati uz nas?

— Hoćemo.

— Hamdulilah! Sad možemo biti sigurni da ćemo dovesti sa

sobom Sevina s djeĉakom, a i njegove pratioce. Hvala ti,

efendijo! Nisi mi mogao prirediti veću radost! Sad mogu

Davudije pokušavati sve što hoće, ali se mi više ne moramo

brinuti. Sve kad bi i došlo do borbe izmedu njih i nas, mi bismo

ih pobijedili.

— O tome ti moram odmah nešto reći. Kako si maloĉas

kazao, ti si već mnogo ĉuo o nama .pa si vjerojatno doznao i to

da smo nas dvojica doduše neustrašivi ljudi, ali da volimo mir i

da zbog toga pokušavamo izbjeći svako neprijateljstvo. Taĉno

ćemo se tako i ovaj put vladati.

— Ali ako su Davudije sad manje miroljubivi pa ako nas prisile

na borbu?

— Onda nam ipak prije toga još preostaje lukav-ština kojom

se ĉesto dade bez žrtava krvi i života više postići nego oružjem.

414

— Ni mi ne želimo po svaku cijenu silom iznuditi ono što bismo

mogli poluĉiti i bez sile. Ja sam sa sobom poveo tri stotine

ratnika samo zato da bih za svaki sluĉaj bio spreman.

— Prema tome sam se s tobom sporazumio pa se sad možemo

posavjetovati o potrebnim mjerama.

— Kakve mjere misliš?

— Mislim da najprije moramo znati kamo treba da krenemo da

bismo pronašli ljude koje tražimo.

— Na žalost ne znamo gdje se oni nalaze. Već sam ti rekao da

se izjave i naslućivanja naših izvidnika u tom pogledu nisu

medusobno slagale.

— Hm, pa to je onda isto tako kao da uopće niste poslali

izvidnike. Mislim da se takvi ljudi ne bi uopće smjeli vratiti prije

nego što doznaju na ĉemu su. Bar ja sam uvijek tako postupio.

Koliko mi je poznato,

298

nostoje nomadski Davudije, a i takvi koji stalno žive izmedu

Bazjana i Kifrija. O kojima se radi?

_ o svima, jer se i oni koji su se naselili, uvijek prikljuĉuju

drugima ako se radi o pothvatu koji obećava dobitak. Razlika

izmedu njih nije velika.

— Gdje bismo sad mogli potražiti nomadske Da-

vudije?

— Lijevo iznad Sulejmanije.

— A gdje se nalazi kuluk u kojem je zatoĉena ĉudesna Sahira?

— Ravno na istoku, otprilike dan jahanja odande.

— Koliko je za tobom zaostalo tvojih tri stoti-

415

ne ljudi?

— Oni će ovamo stići sutra, sat nakon izlaska

sunca.

— Kad ste htjeli otići odavde?

— Ĉim se razdani.

— Dakle prije nego što vaši ratnici stignu ovamo?

— Tako je.

— Bi li oni znali kamo treba da podu za vama?

— Znali bi, jer smo s njima dogovorili odredene znakove.

— Kamo biste vas šestorica odjahali sutra odavde da se niste

namjerili na nas?

— O tome smo htjeli veĉeras ovdje vijećati.

— Onda vijećajte sada. Radoznao sam što ćete zakljuĉiti.

- Hoćeš li nam pomoći?

— Želio bih znati što biste uĉinili da nas nema ovdje. Možda ću

vam onda reći što mislim. Ne želimo vas smetati dok vijećate pa

ćemo se dakle na kratko vnjeme udaljiti. Dodi, Halefe!

Ustadosmo i prošetasmo se uz vodu. Kad smo se toliko

udaljili od Hamavanda da nas ovi više nisu mogli ĉuti, mali

Hadži reĉe:

— Dobro da si našao tu izliku da na neko vrijeme oaemo od

njih. Možemo se dakle ovdje dogovoriti, a

,nas °ni ne ĉuju. Zašto nisi htio da spomenem ime naše stare

prijateljice?

—Jer nije potrebno da odviše brzo spomenemo o je poznamo.

Uopće ne znam kako će se ta stvar iti, Ĉini se da je ona

zarobljena. Ljudi je smatra-

416

299ju ĉarobndcom. Kako se inaĉe odnose prema njoj?

Prijazno ili neprijateljski? Moramo je spasiti odande. Smijemo

li to reći i Hamavandima? Ne bi li oni to odali Davudijama da u

zamjenu za tu vijest oslobode svoje ljude? Ĉuješ dakle da treba

o kojeĉemu razmisliti i da ne smijemo samo onako kako si ti htio

odmah objeruĉke zgrabiti stvar. Treba biti oprezan, Ha-lefe!

Sjeti se Hane!

— Sidi, sve ovo vrijeme mislim na nju. Ona mi se ni naĉas ne

gubi iz svijesti, jer je ona najdivniji pojam svega blaženstva i

užitka koji postoji na Istoku a i na Zapadu! Sad mi reci kako

ćemo se latiti posla da stignemo u toranj k zarobljenici?

— O tome ne možemo još ništa odluĉiti, jer gotovo ništa i ne

znamo. Najprije moramo upoznati kuluk. Prije nego što ga

ugledamo, nikakp ne možemo izraditi neki plan. Prepusti to

meni, i nemoj se ništa skrbi ti r Dodi!

Voda Hamavahda nas je pozvao. Kad smo stigli onamo, on

nam saopći njihovu odluku:

— Završili smo vijećanje, efendijo, pa ću vam reći što smo

odluĉili.

— Dobro, reci.

— Mi nećemo sutra ujutro odmah odjahati, već ćemo ostati

ovdje dok ne stignu naši ratnici.

— A zašto?

— Jer vas ovi trebaju vidjeti. Želio bih da se na vlastite oĉi

uvjere kakve smo rijetke i glasovite muževe našli ovdje, te da

ih smijemo ubrojiti medu svoje prijatelje. Želio bih biti

prisutan kad se oni tome obraduju.

417

— Sporazuman sam s time da poĉekamo dok oni stignu, ali ne

iz osobnih razloga, već zbog zdravoga razbora. Takva velika

množina ratnika tik iza vas može sve pokvariti.

— Kako to?

— Zar ne razabireš i sam što mislim reći?

— Ne razabirem. Uvijek sam dosad vjerovao da time što sam

sa sobom poveo tih tri stotine ljudi postupam veoma oprezno i

razborito, a sad ĉujem da se ti tome zbog razbora protiviš.

300

— N& to imam i puno pravo. Reci mi zaSto nisi odmah s te tri

stotine ljudi krenuo na put, već si najprije izaslao izvidnike?

_ Jer smo svakako najprije željeli doznati kako stoji stvar s

našim prijateljima koji se ne vraćaju.

— No, znate li to sada?

— Ne znamo. Nismo doznali ništa osim da ih Da-vudije

zadržavaju.

— Vi ste dakle, premda vaši izvidnici nisu ništa doznali, uĉinili

ono što niste smjeli uĉiniti prije nego što izvidnici riješe svoju

zadaću. Priznaješ da bi bilo pogrešno da si izjahao na ĉelu od

tri stotine ljudi, a da prije toga nisi ispitao prilike. Sad ste ipak

izja-hali, premda još nisi istražio prilike. Je li to dakle bila

pogreška ili nije?

— Efendijo, ti umiješ tako postavljati pitanja da ĉovjek mora

odgovoriti taĉno ono što ti želiš!

- Dobro, tvoje rijeĉi sadržavaju željeno priznanje! Ono što su

propustili izvidnici treba svakako naknadno izvršiti. Vas je

šestoro, a to je posve dovoljno za takvu zadaću. Uvjeren sam

418

da je kod svih taKvih izvidaĉkih pokreta uvijek bolje da u njima

sudjeluje što manji broj ljudi. Izvidnici moraju uostalom biti

veoma iskusni, oprezni i lukavi. Šest osoba bilo bi mi previše, a

vi kraj toga vuĉete za sobom još tri stotine ljudi! Kažem ti da

ste sliĉni izvidnicima na rijeci koji su doduše bili tako mudri da

odaberu najmanji i najbrži ĉamac, ali su uza svoj ĉamac privezali

tešku i nepokretnu splav koju s mnogo muke vuku za sobom. yi

biste morali biti posve nevezani, pokretni i neovisni, koliko je

god to samo moguće da bi, ĉim to bude Potrebno, mogli poći u

bilo kojem smjeru. Ipak se uporno držite te ĉete od tri stotine

ljudi, kao plemeniti konji koji se dadu upreći u teška kola za

volovsku spregu!

."" Misliš dakle da bismo trebali ratnike ostaviti morali

- Da, upravo to mislim. Sevin" K*m° da P°dem<>? Ne znamo gdje

su sakrili

301— Upravo zato što to ne znate, vaša je pogreška što ste

sa sobom poveli toliko mnogo ratnika još \'eća. Zar ćete

možda ono što ne znate, doznati u pratnji tih ljudi?

— Nećemo!

— Ĉini se da niste dobro promislili o stvari Ja bih na

vašem mjestu znao kamo bih imao krenuti.

— Molim te da mi to kažeš!

— Vrlo jednostavno, u kuluk u kojem se nalazi stara Sahira.

— Onamo? A zašto?

— Jedino stoga što se ta stara žena nalazi ondje. Nemam ni

pojma zašto je takozvani paša od Sulejma-nije ondje drži

zatvorenu, ali budući da ju je dao otpremiti u taj stražarski

419

toranj, služi mi to kao dokaz da je to mjesto u cijeloj okolini

najprikladnije skrovište za zarobljenicu. To znadu i Davudije

kojima je povjeren nadzor nad njom, pa je vrlo vjerojatno da su

onamo dopremili i Ševina, jer u prvom redu ne postoji za tu

svrhu nijedno prikladnije mjesto, a zatim ondje već stoji

potrebna straža.

— Efendijo, ovo je vrlo dobra misao. Sad se l sam ĉudim da i

mi nismo došli na nju, premda je ona potpuno logiĉna!

— Uvidaš dakle da sam Imao pravo rekavši da niste razmišljali

kako treba! Vi ste u svojoj srdžbi na Davudije odmah jurnuli s

tri stotine ljudi, a da uopće i ne znate zbog ĉega su zadržali

Ševina. Niste pomislili da se razborit ĉovjek služi silom tek kad

je uvidio da ni dobrota ni lukavština ne dovode do cilja. Ja

bih na vašem mjestu te tri stotine ljudi ostavio ovdje i najprije

odjahao u kuluk da istražim kako tamo stoje stvari. To je u

najmanju ruku ĉvrsta ishodišna taĉka, pa ako se Sevin i njegovi

pratioci i ne nalaze ondje, ipak' ćemo ondje dobiti upute iz

kojih ćemo moći zakljuĉiti gdje da ga potražimo.

— To je i meni jasno. Efendijo, ja sve više uvidam da nam je od

velike koristi što smo te našli ovdje. Zato neću ništa poduzeti

a da vas prije toga ne pitam.

— Time bi samo pametno postupio. Iskreno ću ti priznati da

vas smatram još mnogo neopreznijim nego što sam vam dosad

rekao.

302

_ Uvjeren sam da tvoja .pretpostavka nema te-m«lia Mi nismo

neiskusni pastiri, već uvježbani rat-nid pa ako sam pogriješio

420

što sam odmah krenuo na nut s tako velikom ĉetom, bilo je to

samo krivo mi-slienje Time uostalom nije ni izdaleka dokazano

da mi i inaĉe ne umijemo stvoriti pravilnu odluku.

Zlovoljni ton kojim je izgovorio te rijeĉi dokazao mi je da mi je

zamjerio ono što sam mu rekao. Da nisam bio Kara Ben

Nemzi, vjerojatno bi mi oštro uzvratio. Ta su šestorica bila

istaknuti ratnici njihovoga plemena pa su svakako imali veoma

izražen osjećaj ĉasti koji nisam smio povrijediti. Kad mi je njihov

voda rekao da će me uvijek pitati za savjet, dva su se ratnika

tako nakašljala da su time oĉito željela izraziti da im se to ne

svida. To mi je dobro došlo da im pokažem kako zaista imaju

razloga da nas pitaju za naše mišljenje. Zato sam sada

nastavio, ne obazirući se na njegove prigovore.

— Ono što sad želim spomenuti ne mogu doduše tvrditi već to

samo naslućujem. No ipak je potrebno da te o tome upitam.

Rekao si da su se tvoji izvidnici raspitali. Kod koga su se

raspitali?

— Kod Kurda iz plemena Davudija, jer od drugih ne bi mogli

ništa doznati.

— Ako nekoga nešto pitaš onda moraš spomenuti svoje ime,

te dati i podatke ako te za njih upitaju.

- Tako je.

— Dakle su i vaši izvidnici tako postupili?

— Razumljivo.

— Bilo bi mi milo kad bi mi ti mogao reći kod toga su poveli

svoje izvide i kako su ih proveli?

421

— Oni su se* razišli i odredili jedno mjesto na kojem su se

ponovo željeli sastati. Zatim je svaki od njih ispitao po

jednoga. Davudiju kojeg je putem sreo.

— A što su uĉinili ti Davudije?

— Kako to misliš?

— Smatraš li da su oni samo davali željene obavijesti?

— A što bi drugo davali?

— U prvom je redu veoma sumnjivo jesu li rekli stinu. Bar ja ne

bih nikada dopustio da me neki

«ranac ispituje. Zatim, ti Davudije sigurno nisu samo

303odgovarali, već su o tome i potajice razmišljali. Oni su

nadalje posve sigurno i drugim Davudijama govorili o tome da

su ih ispitivali neki strani ljudi, pa se to tako proĉulo. Reci

koliko je izvidnika bilo?

— Osam.

— Jao! Zar toliko! Tako je postalo opće poznato da se osam

stranaca na razliĉitim mjestima i kod razliĉitih Davudija

zanimalo za iste osooe. To je dakako moralo pobuditi pažnju i

sumnju, pa sam zato potpuno uvjeren o tome da su Davudije

pogodili tko su bili ti stranci. Oni bi morali biti veoma glupi kad

ne bi naslutili što slijedi iza toga, pa možeš gotovo sa

sigurnošću raĉunati da su se pripremili da doĉekaju tvojih tri

stotine ratnika!

— Efendijo, zar ti zaista tako misliš? — upita zabrinuto.

— Mislim.

— Onda mi već puteni ne bismo bili sigurni?

422

— To si morao sam već davno pomisliti, ali ĉini ml se da ti to

uopće nije palo na lim!

— A ja sam smatrao da ću ih'potpuno iznenaditi!

— Onda si ih obescijenio. Ne mogu doduše reći da je baš

posve nemoguće da ih nademo nepripravljene, ali prema toj

jednoj mogućnosti stoji devedeset devet mogućnosti da su se

pripremili. Okladio bih se da bi ti sutra sa svim tvojim ratnicima

ujahao u propast da nisi ovdje našao povoda da poprimiš sve

mjere opreza. _^

— Ti dakle misliš da bismo se morali vratiti?

— Ne mislim. Rekao sam da bi ,tvoji ratnici trebali ostati ovdje.

— A nas šestorica? Sto ćemo mi uĉiniti?

— Vi ćete s nama odjahati u kuluk.

— To je još mnogo opasnije! Šestoro ljudi ili tri stotine ljudi,

to je velika razlika!

— Tako je, ali je to razlika u našu korist. Šest ljudi, s nama

dvojicom osam, može se mnogo lakše neopaženo prošuljati

nego tri stotine. To si morao i ti pomisliti.

— Ti misliš dakle da jašemo potajno?

304

_ na moramo poći u izvide i pri tome biti van-redno oprezni.

Glavna ĉeta ostaje ovdje da nam pri-<Sĉi u pomoć, ako je

ustrebamo. Jedino je to pravo. Time smo za danas dogovorili

sve sto ae potrebno, na smo se sad mogli nevezano

porazgovoriti. Ne moram posebno spomenuti da je Halef

preuzeo zadaću da zabavi Kurde i da ju je izvršavao s pravim

oduševljenjem. To znaĉi da je otvorio sve ustave svojih usta i

423

da je poĉeo pripovijedati o našim velikim djelima Kurdi su

žedno slušali što je on sam govor o o djelima za koja su već i

oni ĉuli. Ja sam doduše šutio, ali je zato Halef bio to

govorljiviji, pogotovu što sam ga ostavljao na miru i što se

nisam miješao niti ga prekidao.

Ne samo da sam proživio s njime sve što je pripovijedao već

sam ga i mnogo puta ĉuo kako o tome govori. To me nije dakle

moglo tako zanimati da bih ga slušao tako napeto kao što su

ga slušali Kurdi. Fošao sam dakle, kako sam to i inaĉe

obiĉavao ĉiniti, još jednom do naših konja, a onda se zavio u

svoj haik da legnem na spavanje. Nije mi uostalom uspjelo za-

spati, jer mi je Hadžijev govor, isprekidan poklicima udivljenja

njegovih slušalaca, zvuĉao kraj uha kao neprekidna tutnjava

vodopada, a osim toga su me i misli na naš sutrašnji pothvat

održavale budnim.

Najviše sam se bavio Sahirom, starom ĉarobni-com, o kojoj

smo govorili. Tko je proĉitao moju knjigu „Kroz divlji

Kurdistan" taj zna da sam u maloj tvrdavici Amadijah imao

prilike da priskoĉim u pomoć nekoj kurdijskoj djevojci koja se

otrovala bobicama velebilja. Kod te bolesnice našao sam

njezinu prababu, staru preko stotinu godina, po imenu Mara

Durirne, koja je prije bila meleka1, pa me je, pošto je djevojka

bila sretno izlijeĉena, obasula zahvalnošću. Nisam ni slutio

koliko je ta zahvalnost vrijedna, sve dok to nisam spoznao na

svoju veliku korist. Moj tadanji ^susret s Ru'i kulianom,

blagoslovenim „duhom spuje", ne samo da je bio doživljaj važan

za naše ta-aanje putovanje, već je i za cio moj daljnji život

424

«nao neprocjenjive posljedice. Molio bih da otvorite Poglavlje

i da ga još jednom proĉitate kako bi ono Sfl 1 kraljica

i-nv krvns 6sv«te

305što treba da sad ispripovjedim dobilo potrebnu po-

vezanost.

Morao sam dakle sad razmišljati o toj staroj, meni veoma

dragoj praunuci kraljeva: Još nikada prije toga u svom životu, a

ni kasnije nisam susreo ljudsko biće koje bi mi se uĉinilo tako

dostojnim poštovanja, gotovo bih mogao reći toliko svetim, kao

ta starica ĉiji duh kao da je bio više u drugom umjesto na ovom

svijetu. Samo njezina ljubav prema ljudima, puna dobroĉinstva,

njezina milosrdnost koja je bila upravo blagoslovljena,

pripadala je još ovom svijetu. Ja sam se bio onom prilikom

oprostio od nje zauvijek, no ona je u mom srcu i dalje živjela

tako etiĉki ĉista, a duhovno tako bistra i uzvišena kao što sam

je upoznao.

Sad se ĉinilo da ću je ponovo ugledati, premda to nikako

nisam oĉekivao! Uostalom, je li to zaista bila ona? Adsi je

govorio o prastaroj ženi, ĉije se godine uopće nisu dale

prebrojiti. To je bilo taĉno. I njegove ostale primjedbe prije su

se odnosile na nju nego na bilo koju drugu nama još nepoznatu

staru ženu, premda ime Sanira, ĉarobnica, nije pristajalo uz

Maru Durime. Ipak je taj naziv vjerojatno bio posljedica onoga

niskog gledišta s kojega su je promatrali i prosudivali brojni

Kurdi. Oni nikako nisu mogli shvatiti ĉitavo biće te starice, a

425

što se prirodnim ljudima ĉini neshvatljivim to oni obiĉno nazivaju

ĉarobnjaštvom.

Bilo je dakako moguće da tu ĉarobnicu još nikada nismo

vidjeli, ali u meni ne samo da je živjela slutnja već štoviše i

uvjerenje da će nas taj susret dovesti ponovo u vezu s našim

„duhom spilje". Dok sam tako razmišljao, u meni se opet javi

sjećanje na naše tadanje doživljaje, na one borbe s

obožavaocima vatre, a pogotovu na moj uspon u tajanstvenu

spilju Ru'i kuliana i moj višekratni razgovor s tim duhom.

Tako sam ležao posve utonuo u se, pa sam pred sobom tako

jasno vidio njezin lik kao da je ona zaista prisutna. Hadžijev

glas dopirao je do mojega vanjskog uha samo kao daleko

mrmorenje, ali unutarnje uho bilo je zatvoreno pred njim. Ĉuo

sam Maru Durime kako mi na odlasku govori: „Sine moj, kad

izadeš iz te doline, moje te oĉi više nikada neće ugledati, ali '

306

kulian te blagosivlje dokle god se te oĉi koje sad ^fotvorene,

zauvijek ne zaklope!"

nok sam tako u sebi slušao te rijeĉi, ona rasin. ruke da me

blagoslovi. Cijelo mi je srce ispunio osjećaj .reĉe i mira.

Sklopio sam oĉi i usnuo, a san me je odnio f beskrajne svijetle

daljine što ih pozna samo san, a budne ih oĉi ne poznaju.

_ Ustaj, sidi, probudi se! Već je davno zora, pa će ubrzo stići

ratnici Hamavanda!

Taj me poklik maloga Hadžija probudio, a kad sam otvorio

oĉi, opazih da ja još jedini ležim. Jutro je bilo staro već puni

426

sat, pa tako skoĉih na noge, gotovo se stideći svoje

pospanosti.

4. „Biser" i „Mrkvica"

Halef je s Kurdima sjedio za doruĉkom. Jeli su tanke

pogaĉice od tijesta, pripremljene tako da se splošteno tijesto

prilijepi o stijene jednostavne krušne peći. Ĉim je tijesto

peĉeno, otpadne samo sa stijene. Pošto sam se oprao u

potoku, pozvaše me da uĉestvujem u tom teĉnom doruĉku.

Tek što smo završili doruĉak kad se na zavoju prostrane

doline pojaviše oĉekivani ratnici. Oni ustuk-nuše kad su nas

ugledali, jer nisu oĉekivali da će ovdje naći svojih šest

suplemenika, pogotovu u društvu dvojice stranaca, po ĉijoj se

odjeći već dalo zakljuĉiti da nisu Kurdi.

Neću spominjati pozdrav koji je iza toga slijedio. Svi su ti ljudi

poznavali naša imena. To smo i vidjeli i ĉuli. Obraćali su nam

se s takvim poštovanjem da Je Halef bio sav sretan. Iskoristio

je prikladni trenutak da mi neopazice prišapne:

— Sidi, opažaš li i ti kako nam se ti Hamavandi dive? Uspravi

se i drži se što ponosnije možeš! Moramo «n pokazati kakva je

ĉast za njih da borave u društvu tako glasovitih ratnika kao što

smo nas dvojica!

Svi su ti Kurdi imali vrlo dobre konje, a prema tamošnjim

prilikama bili su i priliĉno dobro naoružani. Ćuli smo da

oĉekivani susret s Davudijima oĉe-KUJU s pouzdanjem i bez

ikakvoga straha, jer su bili

20«

427

307uvjereni da će potpuno iznenaditi svoje protivnike Zato su

se veoma razoĉarali kad im je Adsi saopćio ono što sam mu ja

sinoć o tome rekao. On je — akc se smijem tako izraziti — s

dostojanstvenicima tih ratnika održao kratko vijećanje kojemu

smo i mi prisustvovali. Naposljetku su svi uvidjeli kako je moje

mišljenje pravilno te su ga prihvatili.

Sve tri stotine ratnika ostale su ovdje. Imali su radi opreza

postaviti stražare, a svakoga koji bi prošao ovuda zadržati dok

se mi vratimo ili dok dobiju vijesti od nas. Dobili su strogi nalog

da se ne pokazuju. Znali smo da Davudije taĉno poznaju

današnja logorišta Hamavanda, te da bi prema sastavu

planina bio veliki zaobilazni put kad bi Hamavandi krenuli

nekim drugim smjerom, a ne tom prostranom rijeĉnom dolinom u

kojoj smo se nalazili. Morali smo dakle sa sigurnošću oĉekivati

da će Davudije pripaziti upravo na to podruĉje, ali to me nije

sprijeĉilo da upozorim Hamavande da - unatoĉ tome pripaze

malo i prema natrag, jer je trebalo uzeti u obzir i mogućnost da

ih Davudije potajice obidu.

Pošto su bile izvršene sve te i još neke druge pripreme, mi

nastavismo put. Pod tim ,,mi" mislim onih šest juĉerašnjih

Kurda, Halefa i sebe. Halef se tiho smješkao u brk. Kad sam

ga upitao za razlog smiješka reĉe:

— Sidi, ako zaista postoji kismet, u što ja uostalom, otkako

sam tebe upoznao, više ne vjerujem, onda tvoj kismet, a isto

tako i moj ima u tijelu najmanje deset tisuća opruga. On se

nikad ne smiruje, a ne dopušta ni nama da mirujemo. To tijelo s

oprugama izradeno je od gumilastike. Ono ne stoji mirno,

428

nema nikakvog ĉvrstog uporišta. Nikad ne ostaje onako kako

je maloĉas bilo. Neprekidno skaĉe i skakuće amo-tamo, kotrlja

se i vrti ĉas ovamo ĉas onamo, pa se i mi z3' jedno s njime vrtimo

i kotrljamo. Juĉer smo Wl'1 uvjereni da ćemo odjahati ravno u

Bagdad, a danas tražimo kuluk koji se nalazi negdje posve

drugdje. Kamo će nas ta gumilastika poslati sutra? Ja ti pa«

kažem da to veoma volim. To mi se silno svida!

Nije imao baš posve krivo, iako je njegov prikaz kismeta mogao

biti i malo duhovitiji!

308

Samo se po sebi razumije da nismo namjeravali neorekidno

pratiti potok, jer to bi nas dovelo ravno u ruke Davudijima.

Adsi nas je uvjeravao da pozna kraj u kojem se nalazi kuluk. Po

njegovom mišljenju morali smo otprilike do podne jahati u

sadanjem smjeru, a zatim skrenuti nadesno u planine preko ko-

jih je vodila zraĉna crta ravno do tornja. Istina je da nije znao

na .kakav ćemo se teren putem namjeriti, ali se dalo predvidjeti

da neće biti baš udoban.

Naši pratioci bili su navikli da na takvim izvidaĉkim pokretima

budu na oprezu, ali ipak nisu poznavali onu vanredno, upravo

krajnje domišljatu opreznost koju sam ja nauĉio od Indijanaca i

koja uzima u obzir svaku travku, svaki dašak vjetra. Ĉak i Halef

koji me je u tom pogledu nebrojeno puta promatrao, nije bio

dovoljno spretan da preuzme zadaću istraživaĉa koju bi posve

lako izvršio svaki odrasli Indijanac. . Halef je to na našu nevolju

već mnogo puta dokazao. Mogao sam se dakle pouzdati samo

u sebe, i dok sam tako jašio na ĉelu pogled mi je lutao

429

posvuda, pa nisam dopustio da mi izmakne ni najmanja

malenkost. Pri tome sam imao dovoljno vremena da svoju

pažnju poklonim i Adsiju koji je jahao kraj mene.

Juĉer, kad sam ga prvi put ugledao nije više bilo potpuno

danje svjetlo, a osim toga su i njegovi pratioci privukli moje

poglede na sebe, tako da ga nisam mogao baš posve taĉno

promotriti. Ipak sam već i onda dobio o njemu neobiĉan dojam.

Pogotovu sada kad je jahao kraj mene po bijelom danu, taj je

dojam postao :os„ Jasniji. Naĉin na koji je sjedio na sedlu,

njegovo orzanje i svi njegovi pokreti odavali su da je spretan i

uvježban jahaĉ. Pobudivao je dojam tjelesne i duhovne snage.

Bio je muškarac.

. .* ipak> kad sam promatrao njegovo lice, bilo mi je teško da mu

priznam da je zaista muškarac. To usko JUSKO ćelo na koje

je bio nasaden turban, blaga oblina red^K/ bra<ie'

golobradost, pune usnice, a u prvom bilo Pogled krupnih

oĉiju - sve to nipošto nije

sti kmusko' već izrazito žensko, unatoĉ svoj odluĉno-bok -a 3e govorila iz ovoga lica. Glas mu je bio du-* ™ao veoma odreden zapovjedni

ton, ali ipak zvuĉao kao glas muškarca. K tome je pridolazila

430

309

431

432

%

slabašna sjena na rubovima vjeda i mutna boja dugaĉkih

trepavica koje kao da su bile stavljene. To je podsjećalo na

obiĉaj istoĉnjaĉkih žena da trepavice pomoću kola1 bojadišu

tamno, kako bi oĉima dale više sjaja i prividno ih uĉinile

krupnijima. Ta je boja bila isprana, pa su uslijed toga trepavice

dobile neki neodredeni mutni izgled.

Potaknut time, sada sam i tijelu toga Kurda posvetio Više

pažnje nego prije. Ruka je bila ženska, a sad sam i na njezinom

dlanu razabrao tragove crvene hene koja se nije dala ukloniti.

Nisam dakle više trebao promatrati njegov lik da budem

uvjeren kako kraj mene jaši žena.

Ĉim mi je to postalo jasno, odmah sam znao tko je. U ono

vrijeme je najpoznatiji voda Hamavanda, još glasovitiji od

poznatog poglavice Husein-age, bio šeik Jamir koji je doduše

potjecao od jednostavnih roditelja, ali se svojom blistavom

hrabrošću i drugim ratniĉkim svojstvima toliko uzdigao da su svi

priznali njegovu moć, te da je zapravo on bio vrhovni zapo-

vjednik i duša svakoga pothvata svoga plemena.

U tom svom nastojanju da se uzdigne nije bio ' sam. U svojoj

neobiĉno nadarenoj ženi našao je neumornu pomoćnicu i

vjernoga, hrabrog druga koji ga je potpomagao u svim njegovim

pothvatima, koji mu je ulijevao oduševljenje, pa je ĉak i u borbi

vjerno - ustrajao uz njega. Kurd cijeni hrabrost više od svega

pa ako kod njega već i obiĉna žena uživa Više poštovanja i

veću slobodu nego kod drugih Istoĉnjaka, onda se može

razumjeti da je ta Jamirova žena uživala ugled koji je za Istok

433

bio znatno viši od uobiĉajenoga. Nijedan Hamavand ne bi se

usudio da ne posluša njezinu zapovijed. Znalo se da bi ona

takav otpor kaznila još strože nego što bi to uĉinio muškarac.

Nisam više nimalo sumnjao da kraj mene jaše baš ta neobiĉna

žena, a budući da sam to znao, naš je pothvat sad u mojim

oĉima poprimio posve drugi sadržaj i drugu vrijednost. Zbog

toga je dakle ona nadje-la sebi ime Adsi, što znaĉi „bezimeni".

Razumjelo se samo'po sebi da Sevin, za kojega je rekla da joj

je to brat, nije bio nitko drugi već Jamir, njezin muž- 1 antimon

310

Otrovani djeĉak Kudir bio je njihov sin. Sad sam shvatio i igru

skrivaĉa toga Sevina koji je, nadjenuvši sebi ime koje je znaĉilo

pastir, htio glumiti jednostavnog miroljubivog pastira. U tu

svrhu bi dakako bilo potrebno da medu Davudijama nije bilo

nikoga tko bi ga osobno poznavao i mogao odati njegovo pra-

vo ime. Ne znam kako je stvar stajala u tom pogledu, ali se

prema svemu što sam dosad ĉuo dalo mnogo prije naslutiti da

je bio prepoznat, i da su ga zadržali zbog toga što im se uĉinio

sumnjivim, jer je zatajio svoje ime.

Njegova je žena to doznala i odmah krenula da ga oslobodi.

Njezina nakana da sa svojim konjanicima prodre u podruĉje

Davudija, a da pri tome nije unaprijed taĉno doznala gdje bi

mogla naći Jamira, uĉinila mi se smionom, ali u isto vrijeme i

potpuno ženstvenom. Osjetio sam živu simpatiju prema toj

ženi i odluĉio da ću uĉiniti sve što mogu da joj pomognem kako

bi opet dobila svoga muža i svoje dijete. Pri tome nije smjela ni

434

slutiti da sam je prepoznao. Ni Halefu neću o tome ništa reći,

jer se taj nagli mališan mogao vrlo lako odati u ĉasu

neopreznosti, pa iznijeti tajnu na javu. Meni je dakle sve bilo

jasno pa sam sad deset puta radije pošao na taj pothvat nego

prije. Kad se ĉovjek nalazi pred nekim opasnim djelom velika je

razlika znade li za koga preuzima tu opasnost ili ne zna. Ta je

majka trebala da ponovo nade svoje dijete!

Jahali smo otprilike dva sata, prateći brojne uske

?avijutke te doline gdje sam morao napeti svu svoju

pozornost, budući da smo iza svakoga zavoja mogli

^aica na kakvo neugodno iznenadenje. Nisam mogao

Pnknti svoju opreznost. Adsi se tome smiješio, i iz-

j^avio da je posve suvišno da kod svakog zavijutka

Rastajemo i da provirujemo ne skriva li se iza njega

KOJI Davudija, a osim toga time gubimo odviše vre- ena- Primio sam to mirno i nisam branio svoj po-

stupak sve dok zavoji nisu prestali, i dok dolina nije

^a veću udaljenost potekla gotovo u pravcu. Ĉinilo se

se na kraju toga pravca sastaje s nekom prostranom

ounom, iz koje je opet tekao potok da se spoji s našim

potokom. Budući da se dolje nije dalo opaziti ništa

311sumnjivo, pojahali smo mirno dalje i gotovo smo već prešli

cio taj put, kad opazih nešto što me je navelo da odmah

upravim konja u grmlje koje se uzdizalo sa strane.

— Ovamo unutra! Brzo unutra, brzo! — pozvah ostale.

Halef, koji je poznavao moj naĉin, smjesta je po«, šao za mnom.

Kurdi su medutim oklijevali, a Adsi me upita, ostavši vani:

435

— Zašto da podemo u grmlje?

— Tamo odozdo nam se netko približuje ili je već ondje —

odgovorili. — Sakrijte se brzo prije nego što vas ugledaju!

Došli su za mnom, ali priliĉno polako. Uvjerio sam se da ih

izvana nije nitko mogao opaziti, pa im zatim rekoh:

— Ako vas iznenada pozovem da se sakrijete, onda to

morate uĉiniti odmah, bez pitanja i bez oklijevanja. Upamtite-

to!

— Zar si nekoga ugledao? — upita Adsi.

— Da, dva asafira2. ,

— Dva asafira? I zbog te dvije male ptice.treba da se ovdje

sakrijemo?

— Tako je.

— I ja sam ih opazio. To je bio par ĉešljugara koji nam je

poletio u susret, ali kad nas je ugledao, pobjegao je pred nama

u drveće.

— I ja mislim upravo te ĉešljugare.

— Zar je to razlog da se toliko brinemo?

— Veoma važan razlog. Te ptiĉice su mi rekle da se dolje

vjerojatno nalaze ljudi.

— Mašalah! Ja sam ĉuo samo kako su dva put bojažljivo

cijuknule. Razumiješ li ti što ptice govore?

To je bilo izreĉeno podrugljivim glasom, ali ja kimnuh glavom.

— U ovom sluĉaju razumijem. Ne trebaš se smije-škati, tvoja je

poruga suvišna!

— Da, ti se smješkaš — dobaci Halef doduše tiho, ali ljutite. —

Kažem ti ako moj efendija tvrdi da razumije govor ptica, onda

436

on veli istinu. On razumije jezike svih ljudi, životinja i biijaka, a

tko se tome 1 plural od asfir = ptiĉica

312

mieška neka se dobro pripazi da mu se kasnije ne bi drugi još

glasnije nasmijali!

Sjahao sam i prišao rubu grmlja da provirim kroz njega. Još

nisam nikoga opazio, pa sam dakle 'mogao Kurdima objasniti:

_ Ptice su doletjele zdesna iz pokrajne doline. Opazio sam ih

jer su moje oĉi oštrije od vaših, a osim toga ja bolje pazim od

vas. Htjele su poletjeti ravno kraj naše doline, ali su odjednom

oštro zakrenule nalijevo, ravno prema nama. Reci mi, Adsi, jesu

li doletjele do nas?

— Nisu — odgovori on. Zasad ću je još nazivati muškarcem jer

je htio da ga takvim smatramo.

— A zašto nisu?

— Jer su nas opazile i zato pobjegle medu drveće.

— Dakle, one su skrenule jer su nas opazile.

— Tako je.

— No, šta onda slijedi iz toga da su i dolje odjednom

zakrenule u stranu prema nama?

— Da su ... ah, misliš li možda da su i ondje nekoga zamijetile?

— Da, upravo to mislim. Ako ptica tako iznenada promijeni

pravac svojega ravnog leta da skrene u oštrom kutu, onda

možeš sigurno zakljuĉiti da je to uĉinila od straha ili prepasti.

Ti su se ĉešljugari namjerili na ljude!

437

— Efendijo, kad bi to bilo istina, onda nam o tebi nisu odviše

pripovijedali!

— Istina je. Uostalom, tu nema nikakva razloga za divljenje, jer

je potrebno svega nešto malo razmišljanja da se prema

ponašanju ptica zakljuĉi da s Prisutni ljudi. Sad sjašite i

pridržite svojim konjim nozdrve. Vidim ljude! Proći će ovuda!

Dolje na ulazu pokrajne doline pojavilo se sad avanaest

kurdskih konjanika koji su po dvojica, po 5°Jica u redu jahali i

to uz vodu, dakle prema nama. razgovarali su tako glasno da

smo njihove glasove već izdaleka.

su odmah * brzo Poslušali moj

Da • ° aa van(i P° naplavljenom kamenju.

t nismo ostavili jasne tragove. Indijanac bi ih doduše ah

°Pazio, ali tih se Kurda nisam trebao bojati.

313Jahali su posve polako i lagodno kao da imaju vrlo mnogo

vremena, pa su isto tako polako projahali kraj nas a da nas

nisu opazili. Pozorno sam slušao što govore* ali nisam ništa

važno ĉuo. Kad je konj ĉeonoga Kurda nekoliko puta brže

koraknuo, dovikne mu jedan od ostalih napola u šali:

— Adele meke!

TO znaĉi: „Ne žuri odviše!" Po tome, a l uopće po njihovoj

polaganosti dalo se zakljuĉiti da ne smatraju da se moraju bito

kamo žuriti. Onda zaĉuh kako spominje „avik eduduan" „drugi

potok" ili „drugu vodu", a takoder i „moda gumgumuk", što

znaĉi mjesto gdje ima gušterica. To su za mene bile posve

nezanimljive rijeĉi, što sam ih sluĉajno naĉuo iz glasnog

438

razgovora te skupine konjanika pa sam ih smatrao potpuno ne-

važnima. Kad su projahali, i kad sam Adsija upitao jesu li to

bili Kurdi Davudije, on mi odvrati:

— Da, bili su, efendijo, a oni jašu upravo na ono mjesto gdje

smo spavali i gdje se sad nalaze moji ratnici.

— Odakle to znaš?

— Govorili su o tome. Spomenuli su ime toga mjesta: Moda

gumgumuk. Vrlo vjerojatno se žele ondje sakriti da pripaze kad

ćemo doći, da zatim o tome obavijeste svoga šeika.

— Aha, vidiš li da sam posve pravo naslućivao? Oni su

uvjereni da vi dolazite. Nadam se da će tvoji ljudi pripaziti i

pohvatati ih!

— To će posve sigurno uĉiniti. Samo kad bismo znali gdje se

nalazi njihova glavna sila koja ĉeka da nas napadne!

,

— Mi bismo ubrzo pronašli to mjesto, ali mi gs ne namjeravamo

tražiti budući da u prvom redu želimo stići u kuluk.

— Bi li ti možda mogao pogoditi gdje se to mjesto nalazi?

— Mogao bih.

— Efendijo, ja ti se ĉudim!

, — Ne trebaš se uopće ĉuditi — dobaci Halef s visoka. —

Zbog one bezmjerne duljine razbora koju ima moj sidi, i zbog

beskrajne širine mojega razbora rno-

314

raju za nas biti posve jasne sve stvari koje za druge ijude ostaju

vjeĉne tajne.

439

_ Ako dakle i ti to znaš, onda reci - pozvah ga da ga kaznim za

njegovo razmetanje.

On prezirno odmahnu objema rukama.

— Koga su pitali, tebe ili mene? I tko je ustvrdio da to može

odgonetnuti, ti ili ja? Govori dakle ti, a

ja ću ćutati!

Time je prikrio svoju zbunjenost. Nisam ga htio tako otvoreno

postidjeti pa zato izjavih Kurdima:

— Nema nikakve sumnje o tome, pogotovu što je tih dvanaest

izvidnika projahalo ovuda, da su se Da-vudije ulogorile na

donjem toku te rjeĉice. Sigurno su to uĉinili na takvom mjestu

gdje više stotina konjanika ima ne samo dovoljno mjesta da se

sakrije već i dovoljno prostora za napadaj. Možda poznate

takvo mjesto gdje se dolina širi?

— Postoje dva takva mjesta, i ja ih poznam — odvrati Adsi. —

Koje bi to moglo biti?

— To ću ti odmah reći.

— Efendijo, jesi li ti sveznajući?

— Nisam, ja samo razmišljam, a to bi i ti mogao uĉiniti. Priznaješ

li da je onih dvanaest izvidnika, što smo ih sad opazili, danas

krenulo s onoga mjesta gdje glavna sila Davudija ĉeka vaš

dolazak?

— Drukĉije ne može biti.

— Jesi li opazio kiticu el ĉilela1, što ju je jahaĉ na ĉelu zataknuo

za svoj turban?

— Jesam. Znaš li znaĉenje takve kitice?

— Znam, to je praznovjerje.

440

— Ne, to nije praznovjerje, tomu je zaista tako. To sam i ja sam

vec- (.^^ iskusio. Tko hoće nešto Poduzeti, mora sa sobom

ponijeti kiticu el ĉilela. Onda će mu namjera uspjeti, jer mu

pomažu duhovi koji vole el ĉilel.

— Tako? Onda mi reci zašto je taj Davudija danas zadjeo

kiticu za turban?

— Da bi mu uspjelo njegovo izvidanje protiv nas. - Misliš li da

će mu uspjeti?

— Neće. Naši će ratnici sigurno uhvatiti njega 1 njegove

ljude.

' kamena djetelina, meliotuš— Hoće li mu dakle el ĉilel pomoći?

— Neće. Efendijo, s tobom se ĉovjek ne smije prepirati. Ali

zašto uopće govoriš o toj kitici?

— To ćeš odmah doznati. Sad se radi o tome da li ja taĉno

poznam to praznovjerje. Kad treba ubrati biljku el ĉilel?

— Na poĉetku onoga što se želi poduzeti, a ne prije.

— Onda sam ga ja taĉno poznavao. Kad je dakle taj Davudija

ubrao kiticu?

— Neposredno prije polaska.

— Onda je dakle kitica upravo toliko stara koliko je dosad

potrajalo njihovo jahanje?

— Jeste.

— Onda ću ti reći da su te bdljĉice el ĉilel ubrane otprilike

prije tri sata, ne mnogo prije, ali ni mnogo kasnije.

— Odakle to znaš?

— Vidim. Ja sam u tome Veoma izvježban jer. sam nebrojeno

puta morao prema stanju slomljene granĉice, zdrobljene travke

441

ili uvele biljke odrediti vrijeme kad je biljka bila prekinuta,

ubrana ili zgažena. Siguran sam da se ni sada ne varam. Ti

Davudije krenuli su na put prije tri sata, pa bismo i mi mogli

dakle taĉno za to vrijeme stići do mjesta na kojem logoruju vaši

protivnici, kad bismo jahali niz taj potok tako polagano kao

oni.

— To je taĉno, efendijo, to je toliko taĉno da ti se upravo

moram diviti! Ondje se nalazi prvo od onih dvaju mjesta o

kojima sam ti govorio. Dolina ĉini nalijevo luk dok se njezina

desna stijena nastavlja ravno dalje. Taj el ĉilel ti je dakle rekao

istinu. Ja uvidam da je dobro da te uvijek upitam za savjet prije

nego bilo što poduzmem!

— Opazio sam da ste se maloĉas smijali mojoj opreznosti, jer

ste je smatrali suvišnom. Držim da ćete sad priznati da je bila

potrebna?

— Tako je, efendijo — potvrdi Adsi. — Bez tebe bismo ujahali

ravno u ruke toj dvanaestorici Davudija, i borba bi bila

neizbježiva.

— To smo izbjegli zato jer sam promatrao let ptica. Što mi je

odala kitica cvijeća takoder si ĉuo'. Kad

316

odlazi u izvidanje ili se uopće nalazi na putu, ĉovjek mora paziti

na sve. Najmanja malenkost može doni-ieti smrt ili te spasiti

pred smrću. Sad bih u prvom redu želio znati jesi li uvjeren da

će tvoji ratnici izvršiti svoju dužnost i neće dopustiti da im

Davudije umaknu?

— Oni će ih uhvatiti.

442

- Ako medutim budu tako neoprezni te dopuste da ih

Davudije ugledaju, onda ih neće uhvatiti.

— Oni neće pogriješiti. Ja ih poznam. Znadu da Kara Ben

Nemzi efendiji i njegovom Hadži Halefu moraju dokazati da

su valjani ratnici, pa će postupiti besprijekorno.

— Dobro, onda možemo pojahati dalje.

— Ali nećemo više tako daleko jahati niz tu vodu kao što smo

prvotno namjeravali?

— Nećemo. Najprije smo htjeli oko podne skrenuti nadesno,

ali budući da su Davudije samo tri sata udaljeni od nas, morat

ćemo to prije uĉiniti.

- Kada i gdje?

— Ĉim nam to dopuste planine.

— Možda bismo mogli krenuti već ovom pokraj-nom dolinom

koja se upravo nalazi pred nama?

— Ne, to bi bilo prerano. Osim toga slutim da nas ona ne vodi

u našem smjeru. Jašimo dotle dok nademo kakvu prikladnu

dolinu!

Izvukosrno konje iz grmlja, uzjahasmo i nasta-vismo prekinuti

put. Odmah se pokazalo da spomenuta pokraj na dolina vodi

prema sjeveroistoku umjesto prema sjeverozapadu. Nismo

smjeli pojahati njome.

Dakako da zbog potrebne opreznosti nismo mogli •£? bfZO naPred°vati kao što smo htjeli. Prošlo je vise od jednog sata a

da nam se nigdje nije otvorio Put nadesno. Onda smo opet

doživjeli susret, i to ta-Kav koji nas dvojica, Halef i ja, nismo

smatrali mo-Sucim. Bilo je to na mjestu gdje se potok tako

443

dubpko "rezao izmedu stijena da smo se morali uspeti ispod

orveca na visoku obalu, obraslu uglavnom hrasto-ima Upravo

smo se s druge strane htjeli spustiti na sm dio doline, kad

ugledasmo dva ženska lika koja ™ sjedila dolje, držeći pred

sobom košare. Ĉinilo se

317da se odmaraju. Nismo bili dovoljno blizu da im ra-

zaberemo lica, pogotovu što su oko glave ovile rupce, i navukle

ih duboko na ĉelo. Dakako da smo se zaustavili da se

porazgovorimo o njima.

— To su žene; one nas se ništa ne tiĉu — prezirno dobaci

Adsi.

— A zašto ne? — odgovorih. — Ovdje nam svako dijete može

postati opasno ako nas oda.

r- To su sabiraĉice šišarki, posve siromašne žene na koje se

uopće ne moramo obazirati.

— Po njihovoj se odjeći razabire da su siromašne, ali ja ih ipak

ne smatram sabiraĉicama šišarki.

Tom prilikom treba spomenuti da je Kurdistan glavna

izvozna zemlja šišarki.

— Uvjeren sam da u košarama imaju šišarke — ustraja Adsi pri

svojoj tvrdnji.

— I ja, ali upravo mi ih to ĉini sumnjivima.

— A zašto?

— Koji razborit ĉovjek sabire sad šišarke kad ih je zimski snijeg

posve isprao? Tko to ĉini, taj ih sabire samo da time nešto

prikrije, i pri tom provodi posve drugu namjeru. Ja poznam

444

sjeverna kurdska plemena koja se ženama služe kao

izvidnicima.

— Da ne misliš dakle...

— Ja ne mislim ništa osim da su mi le žene vrlo sumnjive upravo

zbog šišarki i da ih moramo strogo ispitati.

— One će pobjeći ĉim opaze da im se približujemo.

— Onda se nećemo prije pokazati dok ne budemo sigurni da

ćemo ih uhvatiti. Ja ću sad sjahati s Hale-fom. Prišuljat ćemo

im se, i tek kada ih uhvatimo, doći ćete vi za nama. Naprijed,

Halefe, ti ćeš ostati na ovoj strani doline, a ja prelazim na

protivnu.

— Hamdulilah! — reĉe mali Hadži. — To je ipak nešto drugo

od vjeĉnoga sjedenja u sedlu. Idemo u lov na žene! Sidi, ja ću

ih obje uhvatiti. Ti uopće ne trebaš u tome sudjelovati!

— Samo nemoj biti neoprezan, Halefe!

— Ta šta ti misliš o meni! Ako sam ja već toliko oprezan kod

Hane, moje najmilije šišarke... Alahu, oprosti mi!... htio sam

reći, kod najljupkijeg cvijeta medu svim ružama i proljetnim

cvjetovima, koliko

318

ću tek pripaziti kod te dvije strane žene! Ne trebaš se ni

najmanje za mene brinuti!

On naglo išĉeznu pod drvećem. Ja sam se morao najprije

vratiti i preskoĉiti vodu. Mogao je dakle stići do njih prije od

mene. Umjesto da poĉeka dok ja stignem, on iskoĉi ispod

drveća i potrĉi prema ženama, držeći nož u podignutoj ruci. Ja

sam to opazio i požurio se da sumnjivim ženama sprijeĉim bijeg

445

prema drugoj strani, ali sam ubrzo opazio da to nije bilo po-

trebno. Žene su doduše skoĉile na noge, ali se nisu ni pomakle,

oĉito se silno prestrašivši.

Zaĉudio sam se opazivši da je Halef ostao isto tako ukoĉen

kao i one. Prijeteći nožem u uzdignutoj ruci, on se sad više nije

ni pomaknuo. Zatim, kad me je vidio gdje se približujem,

dovikne gromkim glasom:

— Sidi, dodi! Dodi brzo, brzo!

Ali odmah odmahne objema rukama i drekne što je glasnije

mogao:

— Stoj, stoj! Ostani stajati! Ni koraka dalje, ni jednog

jedinog koraka!

Ostao sam dakle stajati, jer ako je to tražio od mene, morao je

biti uvjeren da te dvije žene nikako neće pobjeći. Ipak sam bio

radoznao zašto sam najprije tako brzo morao doći, a onda

odjednom zastati. Tu se svakako radilo o nekom iznenadenju.

— Sidi — nastavi Halef, dok su mu oĉi sjale od 'radosti — ti

umiješ dobro pogadati, jer je tvoj mozak

tako razvuĉen u duljinu. Pozivam te dakle da opet razmisliš!

- O ĉemu? - upitah.

Umjesto da mi odmah odgovori, dovikne objema, ženama koje

su se upravo htjele okrenuti da me pogledaju.

- Stojte! Nemojte se okretati; on ne smije vidjeti vaša hca.

Nemojte ga pogledati ako mi ne želite pokvariti užitak! Molim

vas, nemojte se ni maknuti!

Zatim se opet okrene k meni, pa mi odgovori smijući se:

446

- O ĉemu trebaš razmisliti? Dakako o tome koje su te dvije

žene!

— To razmišljanje ne bi moglo dovesti ni do ĉe-"s Jer nemam

baš nikakva oslonca za razmišljanje.

319— Nemaš oslonca? O sidi, kako možeš samo tako

govoriti! Nemaš oslonca? Ovdje stojim ja, tvoj pratilac i

zaštitnik. Zar ja nisam oslonac za tebe?

— Je li treba da o teli razmislim?

— Ne, jer ti unatoĉ svem naporu svoje duševne snage ipak ne

bi uspio izmjeriti visinu moje vrijednosti i dubinu moje mudrosti.

Ti treba da razmisliš o te dvije žene kako sam ti već rekao.

• — Treba dakle da pogodim tko su one?

— Da, da, da! Samo reci brzo, brzo!

Lako je njemu bilo govoriti kad ih je gledao u lica, ali ja sam

vidio samo njihove bijedne haljine, tako široke i pune nabora

da u njima nisam mogao razabrati ni obrise njihovih likova.

Zato nisam umio ništa pametno odgovoriti.

— Ne mogu pogoditi ako mi ne odaš bar nešto o njima.

— Da ti odam? Alah akbar! Stojim ovdje, pa sa svih deset

prstiju- upirem u njih. Zar to možda nije dosta?

Htio je i dalje govoriti, ali ga jedna od tih žena prekine. Ĉuo

sam je gdje govori:

— Ti si Hadži Halef Omar, kojega smo zavoljele. Odmah

sam te prepoznala. Tko je pak taj sidi o kojemu govoriš i

kojega ne smijemo pogledati?

— Daj i ti pogodi!

447

- Kojeg li užitka, koje li blaženosti kad bi to bio onaj na kojega

mislim!

— No, na koga misliš?

— Da nije to onaj dobri efendija iz Franaĉke ĉiji • si pratilac

nekad bio kod nas?

— Da, on je. Pogodila si.

— I ti sad tražiš od mene da ga ja uopće ne pogledam? Jesi li

priseban? Moja je duša neprekidno ĉeznula za njim, kao što

brašno ĉezne za vodom da se s njime pretvori u tijesto, a sad

kad mi se ta vruća želja ispunjuje, zar da ne otvorim oĉi i

pogledam onoga koga moja duša voli? Okrenut ću se!

Njezin je glas zvuĉao veoma snažno. Sad se odluĉnim

pokretom okrene k meni. Pogledao sam njezino lice i u tom

ĉasu uzdigoše se u meni sve uspomene na Mara Durime. O ti

draga, ti mila, ti slatka...!

320

Priie nego što izreknem njezino ime moram reći nešto o ženi

koja je sada stajala preda mnom.

Bilo je to onoga dana kad sam se prije više go-rfina noću

uspeo u spilju da upoznam tajanstvenog sodliskog duha".

Uhvatili su me i odveli u neku kamenu kolibu koja se nalazila u

blizini sela Sord, u divljem klancu. U njoj su me svezali o stup.

Neka me stara žena imala ĉuvati, Zvala se Madana. U svom

izvještaju o Um zgodama opisao sam je ovako:

„Madana" znaĉi mrkvica. Ne znam kako je starica došla do

toga imena, ali kad se sad tako pojavila tik preda mnom, nije

mirisala po mrkvici, već se iz nje izvijao zadah koji kao da je bio

448

sastavljen od vonja bijeloga luka, trule ribe, crknutih štakora,

sapunice i nagorjelih sledeva. Ta je lijepa stanovnica doline

Zab bila odjevena u kratku suknju koju bi kod nas jedva

upotrijebili i kao krpu za pranje poda. Rub te suknje dopirao

je svega nešto ispod koljena, pokazujući par sablasnih alata za

hodanje ĉiji me je izgled potakao da naslutim da već duge

godine nisu bili oprani... U blizini sam osim posude pune vode

opazio veliku glinenu krhotinu koja je nekoć možda pripadala

vrĉu, a sad je služila kao zdjela. U njcj se nalazila neka masa.

koja kao da se upola sastojala od stolarskog kelja, a upola od

gujavica ili pijavica... Kasnije, kad sam s tom staricom ostao na

samu, ona me upita:

— Hoćeš li jesti?

- Neću! - odgovorio sam, zgrozivši se.

— A piti?

- Neću!

Nato se mirisna Mrkvica smjestila u blizini moga siromašnog

nosa i uzela na krilo crijep koji sam ja prezreo. Vidio sam kako

je sa svih pet prstiju desne ™e posegla u tu tajanstvenu

smjesu i kako je svoja rpoa usta razjapila popu,. crne kožnate putne tor.

s '•• f zatim sklopih oĉi. Neko vrijeme ĉuo sam gla-

lova P. JeskanJe» a zatim zaĉuh ono blago i nježno mi-

anje koje nastaje kad se jezikom služiš kao krpom

rokta^S' Na kra^u odJ61«111 otegnuto, ali zadovoljno

anje koje je posve jasno dopirale iz ljudske duše

449

31 Lav krvne

osvetg

450

451

opijene slašću. O Mrkvico, zaĉine života, zašto ne miriš

vani na otvorenom?

Nemojte medutim pomisliti da je duša te stare Kurdkinje bila

sliĉna njezinoj vanjštini! Madana je naprotiv bila ĉestita i

dobrodušna žena. Olakšala mi je položaj koliko je mogla, a

kad sam opet bio slobodan, toliko me je zavoljela da se na

rastanku oprostila od mene rijeĉima:

— Ostaj mi zdravo, gospodaru! Ruh'i kulian je pokazao da sa.

njegov miljenik, pa te i ja uvjeravam da sam ti prijateljica!

Otada- su protekle godine. Nisam više došao u taj kraj, pa

sam doduše želio da se ponovo sretnem s Madanom, ali to

nisam smatrao mogućim. Sad je odjednom stajala preda mnom

u svoj svojoj ljepoti i divoti, ta draga, mila i slatka Mrkvica,

doduše starija nego nekad, ali inaĉe upravo takva kao i onda

kad sam je upoznao, dok je u ruci držala praznu krhotinu lonca

koju je upravo oblizala. Odjeća na njoj bila je doduše dulja

nego nekada, ali nije bila baš mnogo ĉi-šća i bolja.

Tek što me je ugledala, pride mi brzim koracima, uhvati moju

ruku, privuĉe je na svoje srce, i pobjedonosno vikne:

— To si zaista ti, gospodine! Vidim to. Kakve li radosti!

Kakva li blaženstva! Otkako si otišao od nas, nije prošao

nijedan dan a da ne bismo pomislile na tebe. Neprekidno smo

razgovarale o tebi, pa smo tisuću puta ponovile sve što si

uĉinio i svaku tvoju rijeĉ. Ćule smo da si opet bio u Džezireu,

pa i u našem Kurdistanu, ali na žalost nisi bio u onom kraju

gdje stanujemo mi koji te volimo i poštujemo. Mi smo se već

odrekli nade da ćemo te u životu ikad više ugledati, no eto

452

sreća nam je dopustila da ponovo uživamo u pogledu na tebe!

Efendijo, ja ti nikako ne mogu reći kolika je sreća što si došao

k nama! Ingdža, zašto stojiš tamo? Koliko li si puta potajno

mislila na njege * glasno govorila o njemu? A sad kad je ovdje,

stojiš po strani i kao da ga ne poznaš!

Ingdža! Da, to je bila ona, lijepa kćerka Nedžir-be-ja, reisa od

Sorda koji je postao mojim prijateljein pošto je prije toga bio

moj neprijatelj. Na njoj se niJe

322

da je prošlo više godina otkako se nismo vid-stajala je kraj

Halefa, držeći se isto onako bojažljivo kao i kad smo se prvi

put sreli u Madaninoj kolibi a meke tamnoputne obraze obojilo

joj je isto crvenilo. I ona je bila odjevena u bijednu odjeću, pa je

možda zbog toga i bila u neprilici. Unatoĉ tome bi svatko tko

je i nije poznavao, po njoj razabrao da nije navikla da se tako

odijeva. Mora da je ta lijepa i imućna Kaldejka imala poseban

razlog da «e tako odjene. Ostala je nepomiĉno stajati, ne

obazirući se na stariĉine rijeĉi, kao da se. ne može ni maknuti.

Prišao sam joj i uzeo njezine ruke u svoje.

— Budi mi pozdravljena, draga prijateljice iz davnih lijepih

dana! I ja sam se sjećao vas, pa se radujem što vas opet vidim.

Zašto ništa ne govoriš? Zar se ti ne raduješ?

Crvenilo na njenim obrazima postade još jaĉe, Oborila je oĉi,

uzalud tražeći rijeĉi i poĉela tiho plakati. Bio sam duboko

dirnut, a isto tako i Hadži, samo što on nije mogao svoju

tronutost onako obuzdavati kao ja već joj je morao naći

oduška.

453

— Zašto ste se okrenule? Taj efendija sa svojim uzaludno

dugim razborom ne bi doznao koje ste prije nego bi sam

pogodio, pa sve da je morao deset tisuća godina stajati ovdje i

razbijati glavu razliĉitim mislima! Sada je izdana ĉitava lijepa

tajna! Vi ste me zakinule za sreću da znam nešto što on nije

uspio shvatiti unatoĉ svoj svojoj beskorisnoj mudrosti. Sad

se Madana smije, a Ingdža plaĉe! Prema tome jedan se °Q

nas dvojice mora smijati a drugi plakati. Ali za^ sto da teĉe

vrelo suza dok mi ne osjećamo ništa osim radosti! Ne uvidam

zašto . . . sidi, okreni se!

, , ~ Zašto? — upitah premda sam znao da se uza-ua trudi da

suzdrži suze koje su mu navirale. b , ~ Rek°h: okreni se! - viknu na

mene. — Ne tre-znatl da Hadži Halef Omar, vrhovni šeik Hade-gledati Prijateljicu gdje plaĉe, a da joj

se

, ,

odiah"? ne pridruži- Okreni se dakle, jer ću inaĉe janati i ti me

više nećeš nikad ugledati! Sam ^ i °Pazio da se.Hamavandi spu-stijene. Nisu htjeli dulje

ĉekati. Bili su od-

21«

323više radoznali da upoznaju razloge našeg neshvatljivog

vladanja.

— Vidiš li da sam imao pravo? — upita Adsi, pokazujući na

košare. — Rekao sam ti da se u njima nalaze šišarke!

— A i ja sam imao pravo — odgovorih. — Te žene nisu

sabiraĉice šišarki!

454

— Ĉini se da ih vi poznate?

— Da, to su naše prijateljice, a njihova se -domovina nalazi u

planinama gornjega Žaba.

— Zašto su došle odande ovanio dolje?

Prije nego što sam mogao odgovoriti Javi se Madana:

— Upravo vam to moram odmah reći! Koliko se radujem što

sam naišla na vas! Ne samo zbog toga jer vas mi volimo već i

zato jer kao da vas je poslala sretna sudbina da nam

pomognete. Sigurno se ĉudite što ste nas našli tako daleko

od naših domova, a osim toga kao sabiraĉice šišarki, premda to

nikako nismo.

— Mora da je bio vrlo važan razlog koji vas je na to potakao, a

pogotovu Ingdžu — dobacih.

— Da, vrlo Važan razlog — kimne ona. — Vi ćete se silno

prestrašiti kad'vam to reknem.

— Nećemo se prestrašiti, jer mi već znamo taj razlog.

— Sto? Vi ga znate... Odakle dolazite?

— Odozgo iz Perzije.

— Onda nije moguće da ga znate!

— A ja ti ipak kažem da nam je taj razlog ne samo poznat već

da mi što više polazimo ^ onoj zbog koje ste vi ovdje kao

izvidnice.

— Kao izvidnice? — zaĉudeno upita ona. — Ti dakle pogadaš

zbog ĉega se mi kao sabiraĉice šišarki zadržavamo u ovom

kraju? Rekao si, štoviše, da ste pošli nekome. Koga si mislio

time?

— Maru Durime.

455

— Zaboga, istina je, ti to znaš!

— Da, ĉak znam gdje se nalazi!

— I mi to sad znamo: Oh, efendijo, kolike li sreće da upravo s

tobom možemo o tome govoriti. Kako će se radovati reis kad

ĉuje da se nalaziš ovdje!

— Koji reis?

324

_ Reis od Sorda, otac moje Ingdže.

_ Zar je i on u ovom kraju?

_ Jeste Moram ti reći zašto, ali mi najprije do-nusti da

sjednem. Radost zbog sastanka s tobom za-«la mi je u noge.

Ne mogu više stajati.

_ osjećam da je tvoja radost veoma velika -kimne Halef - jer ne

samo što je ušla u tvoje već i u moje noge. Dopusti da sjednem

kraj tebe!

Kad su tako sjeli jedno uz drugo, ona nastavi:

_ Vi znate da Mara Durime nema stalnoga boravišta. Ĉas je

ovdje, ĉas ondje, i uvijek se pojavljuje na onom mjestu gdje ljudi

trebaju njezinu pomoć. Govori se da je ona ljubimica Ru'i

kuliana i njegov posebni glasnik.

Madana dakle nij« doznala' da je sama Mara Durime onaj

„spiljski duh". Nastavila je:

- Nikad se ne zna kada će doći i kada otići, te gdje se nalazi za

vrijeme svoje odsutnosti, pa je posve nemoguće pripaziti na nju

i na njezinu sigurnost. Ona bi štoviše mogla jednom nemoćno

umrijeti na kakvom osamljenom mjestu, a da to nitko i ne dozna.

Posvuda gdje je ljudi poznaju istodobno je i vole i poštuju.

456

Može se dakle kretati bez ikakve brige. Naprotiv ondje gdje je

još ne poznaju mogla bi je lako zadesiti kakva nesreća. Zato

smo je zamolili da nam uvijek unaprijed rekne kada kani poći

takvim putem koji nije baš posve siguran. To je ona u toku

posljednjih godina uvijek i ĉinila, pa se nikad nismo trebali

skrbiti za nju. Kasne jeseni prošle godine bila je Posljednji put

kod nas u Sordu. Kad je otišla od nas, rekla je da se ne

moramo brinuti za nju, jer da odlazi samo nekim znancima i da

će se nakon nekoliko dana vratiti.^ Prošlo je medutim više

tjedana, pa i mjeseci a aa je nismo vidjeli. Prestrašili smo se za

nju. Ti

„ ' efendijo, što ta žena znaĉi za sve nas, pa se nećeš

zaĉuditi kad ti kažem da su se sva sela digla da je

potraže. Pretražili smo cijelu zemlju sve do planina

žudi i za vrijeme ĉitave zime posvuda tragali za njom,

P msmP našli baš nikakva traga. Potpuno je išĉezla

Pa smo je već oplakivali smatrajući je mrtvom. Uto je

nama došao neki trgovac iz Tuš Kurmalija koji nam

•" Pripovijedao o nekoj staroj ženi koja živi u kuluku

323u blizini Sulejmanije i izvodi velika ĉuda. On je doduše nije

vidio, ali je o njoj mnogo ĉuo. Prema onome što nam je o njoj

rekao, ĉinilo nam se da je ta žena naša Mara Durime. Odmah

smo poslali glasnike u Sulejmaniju, pa smo po njihovu

povratku doznali da je ta žena zarobljena, da je Kurdi plemena

Davudija strogo ĉuvaju, i da je to vjerojatno naša prijateljica.

Tko želi k njoj mora šeika Davudija zamoliti za dopuštenje i

već prema svom imutku dati mu primjerni poklon. Naši glasnici

457

nisu je mogli potražiti, već su se morali dobro ĉuvati pred

šeikom i njegovim ljudima, jer izmedu nas i toga kurdskog

plemena vlada neprijateljstvo.

Zastala je a ja je upitah:

— Jeste li doznali zašto Kurdi drže tu ženu zasu-žnjenu u

kuluku?

— Nismo. Ĉini se da je to tajna koju zna svega nekoliko ljudi.

-

— Naslućujem da ste se odmah odluĉili da joj pomognete.

— Da, to smo uĉinili. Vladari naših 'krajina sastali su se na

vijećanje. Nismo mogli poći na ratni pohod, jer bi on bio

upravljen protiv padiišahovih službenika koji vlada u

Sulejmaniji. Odluĉili smo dakle da se poslužimo'lukavštinom.

Na vijećanju se govorilo o tebi

. kako si Amada el Gandura izbavio iz tamnice u Ama-dijahu,

pa je postavljeno pitanje kako bi ti postupio da Mari Durime

omogućiš da umakne iz kuluka. Odredeno je da se izašalje

mala ĉetica iskusnih ratnika koja će je pokušati osloboditi.

Morala je biti malena da bi se lakše mogla sakriti. Kao izvidnici

nisu imali poslužiti muškarci već žene, jer na njih teže pada

sumnja, pa se ratnici na njih ponajĉešće i ne obaziru. Kad je

valjalo odabrati vodu, ponudio se dobrovoljno reis od Sorde.

To je trebala da bude pokora za prijašnja vremena kad se on,

kako ti je poznato, kretao pogrešnim putem i bio tvoj

neprijatelj. Prihvatili su ga. Kad je to ĉula Ingdža, reisova

kćerka, koja je oduvijek bila miljenica Mare Durime, zatražila je

458

od svoga oca da je povede sa sobom kao izvidnicu. Tvrdila je

da on nijednoj drugoj ženi ne može prepustiti tu prednost

326

da

u oslobodenju njezine ljubljene i poštovane zaštitnice. Reis je

nakon kratkog oklijevanja Pristao, ali sad se ni ja nisam mogla

nikako pomiriti da se Ingdža bez mene izloži takvim

opasnostima. Zamolila sam ga dakle da je smijem pratiti, a oni

su mi

ispunili tu želju.

— Zar se tvoj muž nije tome usprotivio?

— Nije. I on naime sudjeluje u tom pothvatu. U ono ga vrijeme

nisi upoznao kao takvoga da bi baš mogao uživati u njemu, ali

sad ćeš biti zadovoljan s njime. Poĉevši od one veĉeri kad si

naše zapovjednike vodio gore do Ruh'i kuliana, vlada medu

onima koji su se prije toga borili zbog razliĉitog podrijekla pot-

puni mir. Otada uopće više nije bilo sukoba.

— Koliko vas je ovdje?

— Deset muškaraca medu njima i reis, te dvije žene, naime

Ingdža i ja. Vijeće je smatralo da je to dovoljno, budući da smo

se mi prema tvom primjeru htjeli poslužiti samo lukavštinom.

— Jeste li imali uspjeha?

-r Dosad nismo. Kuluk smo našli. Znamo i to da u njemu zaista

stanuje Mara Durime, ali budući da se ne smijemo pokazati, mi

smo se dosad uzalud trudili da prodremo u kuluk ili da joj bar

dademo znak.

— Ali drugi ljudi smiju k njoj?

459

— Da, i to smo opazili. Dolaze osobe koje žele da govore s

njome, ali ne smiju u kuluk već samo do vrata, gdje razgovaraju

s njome. Onda moraju opet otići, a da uopće nisu ušle u toranj.

Mi smo se jednom takvom prilikom bili sakrili u blizini, pa smo je

ugledali 1 tako dakle znamo da je to zaista ona.

- Dakle nitko ne smije k njoj?

— Nitko. Samo smo jedan jedini puta opazili da su neki ljudi

ušli, ali više nisu izašli. Ĉini se da su i om zarobljeni u tornju.

- Znate li tko su oni? Nism° ih poznavali, ali smo ustanovili da su

^ s" sa sobom jednog malog djeĉaka. Uto se umiješa Adsi:

~ To su »ni, oni su! To je bio Sevin s Kudirom i n ljudima. Znaš

li možda zašto nisu više smjeli izaći?

327— Jesu li došli na konjima?

— Nisu. Na konjima su dojahali samo Davudije koji su ih

pratili.

— Davudije su dakle postupali s njima kao sa zarobljenicima?

— Tako je. Svaki od njih bio je privezan za jednoga konja.

— Je li koji od njih bio ranjen?

— U tom pogledu nismo ništa opazili.

— Kako su se vladali? Jesu li se opirali?

— Nisu. Pustili su da ih odvedu u toranj bez ikakva opiranja.

Onaj koji je nosio djeĉaka kao da nije bio obiĉni ratnik. To

smo razabrali i po rijeĉima što ih je izgovorio.

— Što je rekao?

— Kad su ga odvezali od konja i kad je imao proći kroz vrata,

viknud je prijeteći: „Došli smo u miru pa smo' vam zato i izruĉili

460

svoje oružje. Nemojte nas odviše dugo zadržavati, jer bi se

inaĉe mogao pojaviti Jamir, pa nas od vas zatražiti krvlju

oblivenim oružjem!" Posve sam jasno razumjela te rijeĉi.

— To me umiruje, jer iz toga možemo razabrati da se nije

dogodilo ništa ĉime bi bila izazvana krvna osveta. Gdje se sad

nalazi reis sa svojim ljudima?

— U blizini kuluka. Ondje smo za nas i za naše konje našli

divno skrovište.

— Zašto ste se vas dvije toliko udaljile odande?

— Imale smo zadaću da promatramo izvidnike koji su nedavno

projahali ovuda.

— Izvidnike? Odakle znate da su ti ljudi bili izvidnici?

— Sinoć smo prisluškivale što govore Davudije. Oni stoje

pod zapovjedništvom svoga šeika Ismail--be-ga. Ulogorili su

se dolje uz vodu, tamo gdje dolina zavija i ondje oĉekuju napad

Kurda iz plemena Ha-mavandi.

— Jeste li vi ondje prisluškivale?

— Jesmo, Ingdža i ja. Oni su otkrili da su ovdje bili izvidnici

plemena Hamavandi, pa su i oni poslali svoje izvidnike prema

Hamavandima. Izvidnici su doznali da će Hamavandi doći sa

ĉetom od tri stotine ljudi. Kad su donijeli tu vijest, Ismail-beg je

sazvao

330

je Davudije da poĉekaju neprijatelje, i odluĉio je novo teašalje

izvidnike koji bi mu imah odmah •aviti kad se tih tri stotine

Hamavanda bude približilo Jutros rano promatrali smo te

461

izvidnike, jer.smo željeli doznati u kojem će smjeru poći. _

Zašto ste to htjele znati?

- Htjele smo ustanoviti gdje se nalaze Hamavandi da ih

opomenemo. Budući da nam dosad nije uspjelo da

oslobodimo Maru Durime, pomislile smo da bi nam ti Kurdi

mogli od zahvalnosti pomoći pri tome. Medutim, sad smo našle

tebe, pa ne trebamo više tu pomoć.

— Vaša će želja biti ipak ispunjena, jer ovi ratnici što ih vidite

uza me takoder pripadaju plemenu Hamavanda. Sreo sam ih

sinoć pa su mi ispripovijedali da su njihovi suplemenici

zarobljeni, Pripovijedali su mi i o staroj ženi koju ĉuvaju u

kuluku. Odmah sam naslutio da je ta žena naša Mara Durime,

pa snio »e mi prikljuĉili Hamavandima da odjašemo u kuluk.

Tako se zbilo da smo vas putem susreli.

— Prava je sreća, efendijo, da si sad kraj nas. Uvjerene smo

da ćemo vrlo brzo osloboditi iz tornja Maru Durime. Kako će

se samo naši ratnici obradovati kad ugledaju tebe i Hadži

Halefa Omara! Treba da vas odvedemo k njima?

— Da, molim te, uĉini to. Nadam se da je kraj kojim ćemo proći

siguran?

- Nije vjerojatno da bismo mogli sresti kojeg Cavudiju.

— Ipak ćemo biti oprezni. Pozna li Ingdža put isto tako

dobro kao i ti?

— Pozna.

r_. ,~ Onda neka ona ostane uz nas da nas povede, i ćeš

sama poći naprijed da nas opomeneš ako nekoga ugledaš.

d... ~ To će biti najbolje, efendijo, tako ćemo i ura-

462

m Ona istrese košare, složi ih jednu u drugu, u- ih na leda i krene

najprije niz rijeku. Jedan ^fmavand sJaši i ponudi Ingdžd svoga

konja. Prihva-Je *" ulJudnu ponudu, a zatim svi zajedno podo-Mno za dragom Mrkvicom.

3315. Mara Durim«

Put je bio dovoljno širok da dva konja mogu ići uporedo.

Udesio sam tako da se Ingdža nalazi kraj mene. Sve je dosad

šutjela. Sad sam zapodjeo razgovor s njom, ali se na žalost nije

tako živo odvijao kao što sam želio. Ĉinilo se da bi joj bilo

draže da je mogla i dalje šutjeti, pa se dakle nisam usprotivio,

kad je ona jednom na nekom mjestu zaostala i nije odmah

pojahala k meni, nego je prišao k meni Halef. Dragi mališan

umalo što nije pukao od želje da istrese preda mnom svu

radost svojega srca zbog toga neoĉekivanog susreta. Uĉinio

je tako da je govorio gotovo jedino on: bilo je to zadovoljstvo

koje sam mu vrlo rado priuštio.

Uto nas je Ingdža pozvala da sjašemo, jer nas mora povesti

preko brda iza kojega ćemo opet naići na dobar put. Morali

smo dakle povesti konje za uzde. Mjestimice smo se tako strmo

uspinjali da smo se sklizali i mi i konji, ali kad smo se uspeli na

sedlo, sve je opet postalo bolje. Brdo se na drugoj strani

polako spuštalo, a zatim stigosmo do neke široke suhe udoline

gdje smo imali dovoljno mjesta da pojašemo trkom. Tako smo

opet stigli Madanu. Da joj ponovo damo potrebnu prednost,

morali smo opet polagano jahati.

Madana se nije još odviše udaljila od nas, kad se zaustavi i

stane nam veoma živo domahivati da uz-maknemo, no već je

463

bilo prekasno. S jedne strane bili smo preblizu i njoj i uzroku

njezinog upozorenja, a osim toga ovdje nije bilo niĉega u što

bismo se mogli sakriti. Odmah smo opazili i uzrok zbog kojega

nam je domahivala. Bio je to jedan osamljeni jahaĉ koji je

dojahao sa strane kao da nešto traži. Ĉinilo se da se raduje

što nekog susreće. Upravio je konja prema njoj. Sad kad nas

je već ugledao, i kad mu je Madana možda mogla nešto reći što

nam ne bi odgo-vjaralo potjerasmo konje pa stigosmo do

Madane u isto vrijeme kad je do nje stigao i taj ĉovjek. Bio je

oficir s oznakama kapetanskog ĉina. Nije se obratio Madani

kao ženi, već nama muškarcima:

— Pripadate li plemenu Davudija?

332

_ pripadamo - smjesta odgovori Halef. Uostalom ovaj puta mi

je to bilo drago, jer tako bar ja nisam

morao reći neistinu.

_ Poznate li svog šeika Ismail-bega?

— Dakako — drsko će Hadži.

_ Tražio sam ga u njegovom logoru, ali je logor ' prazan. Gdje

je taj ĉovjek? '

— On stoji s našim ratnicima dolje na rijeci da poĉeka

Hamavande koji nas žele napasti.

— Zar opet? Ti psi nikad ne daju mira! Htio sam zatražiti od

Ismail-bega da me dade odvesti do kuluka gdje je zatvorena

ona stara bagidža1. Zbog nje dolazim iz Kerkuka. Paša me je

poslao da zamijenim milasima koji' nije uspio ništa izvući iz nje.

464

Ĉovjek je bio neoprezno iskren! Halef se sve dosad pravilno

vladao, ali sada sam ja morao preuzeti stvar da izbjegnem

svaku pogrešku. Zato upitah oficira:

— Jesi li bio kod kajmakana u Sulejmaniji kome je odgovoran

milasim?

Kapetan me odmjeri ispitljivim pogledom, nastojeći da prosudi

jesam li ja ĉovjek koji bi mu smio postaviti takvo pitanje. Ĉinijo

se da je utvrdio da jesam jer je odgovorio:

— Dakako da sam bio ondje. Pokazao sam mu pašinu

punomoć, a potom sam dobio i njegov potpis koji moram

pokazati milasimu.

— Je U to potrebno? Zar to milasim ne pozna?

- Ne pozna me.

— Ali ipak mora da te poznaju neki naši ratnici.

— Ne vjerujem, jer još nikad nisam bio kod vas.

- I ti moraš zamijeniti milasima?

- Tako je.

- A kada?

..,,. ~~ Danas ili sutra, kad god on to zaželi. On nema y^e što

da kaže. Nije bio dovoljno spretan da iz te rist 1Zvuĉe tajnu.

Kajmakan mi je opisao vaše logo-to ' .ali sam ga našao praznog.

Zatim sam potražio ranj no ĉini mi se da sam zalutao. Znate li

gdje se nalazi toranj? ~~ Znamo.

' vještica ' -

333— Onda me odvedi onamo!

To je glasilo tako zapovjedno da sam mu odgovorio:

— Ĉini se da ti misliš kako mi imamo za' to vremena.

465

— Svejedno imate li vremena ili nemate. Odvest ćete me

onamo i to najkraćim putem! Ja sam pašin oficir. Jesi li me

razumio?

— That el amr1! Mi te slušamo. Molim te da ja-šeš uza me!

Domahnuo sam Madani, i ona nastavi put dugini koracima, a

mi krenusmo za njom. Ĉinilo se da je kapetan ponosan i

umišljen ĉovjek. Nije više sa mnom progovorio ni rijeĉi. Ne

moram vas uvjeravati da mi je to bilo drago. Mogao bi mi

uputiti kojekakva pitanja i dovesti me u najveću nepriliku. Sad

bi bilo najbolje da nas više nitko ne sretne, jer sam u sebi

skovao plan koji bi mi susret s nekim Davudijom mogao

onemogućiti, a to' bi bila silna šteta.

Pošto smo dulje vremena šutke jahali jedan kraj drugoga,

kapetanu se ipak uĉini da treba nešto reći Upita me:

— Jesi li ti obiĉni Kurd?

— Nisam — odgovorih.

— To sam po tebi vidio, iako se nijedan od vas ne može

izmijeniti. Razbojnik ostaje razbojnik!

Bilo je to vrlo neoprezno reĉeno. Bio je uvjeren da ga njegova

uniforma ĉini nepovredivim. Kako bi na mome mjestu

odgovorio Kurd? Uzeo sam njegove uvredljive rijeĉi kao

povod da mu uzvratim onako kako sam to prerna planu morao

uĉiniti, a što on nikako nije oĉekivao.

Bili snio već izašli iz udoline obrasle travom, pa je opet

poĉinjala šuma. Vidio sam Madanu gdje skreće ustranu. Prije

toga se zaustavila i dala mi znak da se sad približujemo

skrovištu njezinih ljudi. Morao sam prije nego što stignemo

466

onamo svršiti stvaraš kapetanom. To mi je nalagao oprez.

Prizor koji nas je oĉekivao morao mu je pokazati da mi nismo

Davudi-je, pa je zato bilo bolje da ga već sada uĉinimo neš-

kodljivim. Zato mu odvratih: 1 razumijem!

334

_ Razbojnik? Mishš k nas?

_ Da vas - nemarno se nasmije.

- Znaš H što na to odgovara kurdski ratnik? _ On šuti, jer je

to istina! .

- Da, on zaista ne kazuje ništa, ali zato nešto

ĉini

_ A što?

— Evo, to!

Rekavši to, zamahnuh rukom i tresnuh ga šakom u zatiljak da

mu je gornja dio tijela klonuo a noge ispale iz stremena. Zatim

ga zgrabih odostraga, trgoh ga iz sedla i bacih kraj njegovoga

konja, gdje je od prepasti ostao ležati napola omamljen.

— Pravo je tako, sidi! — kliknu Halef, skoĉivši iz sedla. — Tako

je upoznao šaku razbojnika, Kurda iz plemena Davudija! Što

ćemo sad s njime?

— Oduzmi mu oružje, stavi mu ĉep u usta i svezi mu ruke na moj

stremen. Ako se usudi imalo usprotiviti, ja ću ga ustrijeliti.

Izvukoh revolver i upravih ga u oficira kojega je Halef podigao

na noge. Nije se usudio braniti. Ugledavši moje oružje,

promuca:

— Kurd... i revolver. .. Mašalah!

467

— Tko je tako drzak da od slobodnoga ratnika traži usluge

zapovijedajući mu kao da je njegov pretpostavljeni i'tko ga

onda, umjesto da mu se zahvali, još naziva razbojnikom, taj vrlo

lako može doživjeti i druga, mnogo veća ĉuda! — odgovorih. —

Zar paša nije imao opreznijeg ĉovjeka da ga pošalje ovamo?

Mi nismo razbojnici, pa ti se neće dogoditi ništa, ali samo ako

ĉiniš sve što od tebe tražim. Sada naprijed!

Uistinu hrabar ĉovjek je istodobno i skroman, a

razmetljivac je u duši kukavica. To se pokazalo i ov-

«je. Taj je ĉovjek dopustio da ga bez ikakva otpora

ezu na moj stremen i da mu zaĉepe usta, pa je po-

ve mirno kaskao za nama. Na njegova konja uzjaha

naj Kurd koji je svoga konja ustupio Ingdži.

Krenuvši za Madanom, zašli smo u krajinu pu-u golemih

stijena, i zasjenjenu gustim ĉetinjarima.

sm h Se ^ J-e ta guštara P°sve neprohodna, no ipak bez poteškoća

uspjeli proći kroz nju. Zatim smo 86 morali opet strmo spustiti dolje i povesti konje

335

za uzde. Kadšto bi nam se okliznuli pod rukom. Napokon

stigosmo na mjesto gdje se prije nalazilo malo jezerce, koje je

presušilo, vjerojatno zbog toga jer je njegov pritok krenuo

drugim putem. Ingdža se zaustavi i pokaže rukom naprijed.

— Ondje se iza grmlja nalaze naši ljudi. Ĉuješ li? Madana im je

rekla koga smo srele.

468

Ĉuo sam radosne glasove, granĉice zapucketaše, a prvi ĉovjek

koji se pojavio, bio je dugaĉki orijaš re-is, Ingdžin otac koji je

nekad tako neprijateljski postupio sa mnom, a onda ga je Ruh'i

kulian posve preobratio. Lice mu je sjalo i on mi pruži obje

ruke.

— Je li to istina, efendijo? Ti dolaziš, ti? Zar da zaista to

povjerujemo? A tvoj je Hadži Halef takoder ovdje? Dodite,

brzo dodite da vas svi pozdrave! Inaĉe neće vjerovati da ste vi!

• •

— Dakako da smo to mi, a dakako da sam i ja ovdje — javi se

Halef. — Gdje si ti toga efendiju vidio bez mene, bez kojega

on ne može. živjeti i ne može izvesti ništa pametno! Da,

dodirno da i omi drugi uživaju gledajući nas!

Odviše bi nas daleko odvelo da opišem prizor što ga je pružio

taj susret, i ona nebrojena pitanja koja su letjela amo i tamo.

Morao sam se potruditi da te ĉestite ljude sprijeĉim da ne daju

nekakve nepromišljene izjave, jer kapetan nije smio doznati tko

su oni i tko smo Halef i ja. Kad su se naposljetku smirili i kad

smo svi sjeli na okup, pripovijedao nam je reis kako je nestala

Mara Durime i kako su uzalud nastojali da je oslobode iz

tornja. Bilo je ono isto što smo već ĉuli od Madane. Oficira

smo vezali za drvo tako daleko od nas da nije mogao razumjeti

što reis govori. Kad je reis završio svoj izvještaj, nastavi, ok-

renuvši se k meni:

— Madana nam je rekla da nam hoćeš pomoći. Je li to istina,

efendijo?

— Istina je.

469

— Uzeli smo tebe kao uzor, pa smo htjeli- pokušati na tvoj

naĉin s lukavštinom. Ali šta nam koristi sva mudrost, ako...

ako...

— Ako ĉovjek nije mudar — ubaci Halef smijući se.

336

Um1esto da mu to zamjeri, reis se složi s njime.

_ Da umalo da i sam nisam to rekao. Već smo

dugo vremena ovdje, a nismo mogli smisliti nikakav

rtton

- A tek što se moj sidi pojavio, on već ima gotov Dlan Ja to

već vidim na njemu. Uvijek kad ovako stisne oĉi, u njegovom se

mozgu nalazi lukavi tabal1. Imam li pravo, sidi?

Kimnuo sam glavom.

- Vidite li? Stegnuo je jedno oko, pa prema tome znam što će

preduzeti. Pomisao na koju je nadošao, istodobno je lukava i

vesela. Poznam ja njegovo lice!

— Zar je Halef zaista pogodio? — upita reis.

— Jeste — odgovorili — ali dosad nisam znao da svoje misli

odajem oĉnim mišićima. Morat ću ubuduće bolje pripaziti sam

na sebe.

— Onda dopusti da se zaĉudim, efendijo! Mi smo bez

prestanka razmišljali da pronademo kakav plan koji bi se dao

provesti, ali uzalud. Ti si pak već stvorio odluku, a tek se

nekoliko minuta nalaziš krat nas!

— Imao sam je već kad sam došao. To nipošto nije znak veće

mudrosti, nego mi je sreća naklonjena. Ha- ' lefe, sjećaš li se

pitanja što sam ih uputio kapetanu?

470

— Sjećam se, sidi.

— Onda znaš da on ne samo što je potpuno nepoznat

Davudijama već da ga ne pozna ĉak ni mi-lasim u kuluku. On

ima sa sobom papire kojima se muasim mora pokoriti. Nije li

'dakle po sebi razumljivo da umjesto njega ja odem k tornju?

— Da ti... umjesto njega... kao kapetan ...? Si-i. to je zaista

tako neizmjerno uzvišena misao kao da

se nije rodila u tvojoj glavi, već u mojoj!

Najljepša ti hvala na tom veliĉanstvenom pri-fnanju dragi moj

Halefe. Veću pohvalu nisi mogao

"• Upravo se neizmjerno ponosim time! naiv~*- eruJem ti to,

sidi, jer znam da je za tebe sliš r uzitak kad sa™ Ja zadovoljan

s tobom. Ne mi-^s n, uostalom, da bi bilo bolje kad bih umjesto

tebe « Postao turski kapetan? - Ne mislim.

337 22 Lav krvne oavete— A zašto ne? Zar me smatraš odviše

glupim za to?

- Glupim? Ti znaš da ja u tebi gledam utjelovljeni pojam sve

mudrosti, ali pogledaj samo kapetanov lik. Hoće li ti njegova

uniforma pristajati?

— Ja Alah? Tu imaš zaista pravo. Tko želi umjesto njega

poći u kuluk, mora ući u unutrašnjost njegova odijela, a duljina i

širina toga odijela bile bi mi veoma neugodne!

— Vidiš dakle da ja moram preuzeti tu ulogu. No prije toga

moram pogledati kuluk. Koliko je udaljen odavde?

— Samo ĉetvrt sata — odgovori reis. — Spreman sam da ti ga

pokažem. Naše skrovište ne bi moglo ležati povoljnije i bliže.

471

Otkrila ga je Madana. Ĉini se da Davudije i ne slute da

postoji to mjesto.

— Dobro, odvedi me onamo. Ostali neka ostanu ovdje. Mi

ćemo poći sami.

Halef je svakako htio sa mnom, ali sam odbio jer ga nisam

trebao. Sto je manje znao, to je manje mogao ioći na pomisao

da samostalno nastupi. Morao sam se pobrinuti za to da mi

ovdje ništa ne pokvari.

Prešli smo nekih dvije stotine koraka kroz isušeno jezero dok

smo stigli do mjesta, gdje je nekada iz njega istjecala voda.

Bila je tu uska pukotina što ju je voda probila kroz stijenu, a

vijugala se u brojnim zavojima. Sva je bila toliko prerasla

papratom i grmljem da je ĉovjek izvana mogao lako proći kraj

nje, ne sluteći kakvo se skrovište nalazi iza toga prividno

neprodirnoga guštika.

Kad smo se provukli kroz njega, morali smo se još kroz kratku

guduru spustiti u dolinu, a onda na protivnoj strani doline

ugledah kuluk. Bila je to velika kocka snažnih zidova,

naĉiĉkanih puškarnicama, kraj koje se uzdizao visoki okrugli

toranj s djelomiĉno urušenim kruništem. Nismo to uostalom sve

mogli razabrati na prvi pogled, jer nas je spreĉavala gusta

šuma. Odšuljali smo se dalje gotovo do mjesta gdje je poĉinjao

put prema kuluku. Ne može dakako biti rijeĉi o putu u našem

smislu. Vidjelo se samo da su u novije vrijeme ljudi ovuda

prolazili i jahali-Stare zidine ležale su gore tako mirne da bi ih

srna-

333

472

trao nenastanjenima da me nisu uvjeravah suprotno. Nadaleko

i naširoko nije bilo nigdje ništa živo. Dalje nismo smjeli jer

bismo se inaĉe izložili opasnosti da nas netko otkrije. Vratili

smo se dakle isto tako oprezno kao što smo stigli ovamo u

svoje skrovište gdje me je Halef poĉeo vrlo opširno ispitivati

što sam to ugledao i što sam odluĉio. Kad sam ponovo stao

govoriti o planu da kao turski kapetan -odem u kuluk, predloži:

- Sidi, budući da kapetanov krojaĉ nije uniformu sašio za

blage mjere moje obzirne osobe, već mu je dao tako neskromni

opseg da moram sam sebi uskratiti da dodem u dodir s njome,

onda ti sam navuci te strane hlaĉe i rukave koji ti ne pripadaju.

Ja ću bar izvršiti sve potrebne pripreme za to.

— Kakve pripreme?

— Otići ću kapetanu i saopćiti mu da mora izaći iz

unutrašnjosti svoje uniforme. Onda ću ti je donijeti da je

možeš navući.

— A zašto ne bih ja otišao k njemu?

— Jer je Alah tebi uskratio dar govora koji je potreban za

to da ga uvjeri o neizmjernoj potrebi toga naloga.

- Šute! Ti želiš samo glumiti gospodara. Drugoga razloga

nemaš. Ja pripravno priznajem tvoja izvrsna svojstva pa ću ti to

odmah dokazati i povjeriti vrlo važnu dužnost.

— Vrlo važnu dužnost? — upita, a mraĉno mu se lice odmah

razvedri. - Da, samo mi je povjeri. Možeš Diti uvjeren da ona

nikako ne bi mogla stići u bolje

- Znam to, pa ti je zato i povjeravam. Uvjeren naime, dragi

Halefe, da si ti izvrstan graditelj.

473

,.,~ .••• graditelj? — upita, a na licu mu se pokaza mo

i^enadenje da sam potajice upravo uživao. ~r?a' graditelj -

ozbiljno kimnuh glavom.

- Jreba li ovdje nešto graditi? ~ Da, zatvor.

- Zatvor, a za koga?

za D~ * .^apetana, za milasima i njegove vojnike, te avudije koji

se nalaze u kuluku.

~ To bi sveukupno bilo preko pedeset osoba! as«

330— Tako je. Kako vidiš ovdje ima mnogo kamenja

krupnoga i sitnoga. Bit će dovoljno da ga pomno pol ložite

jedno uz drugo tako da se ĉvrsto dotiĉe. Žbuka se moramo

odreći. Zatvor mora imati mjesta za pedeset osoba i

treba da je gotov sutra prije podne, a po mogućnosti već

veĉeras. Svi će ti ovi ljudi po-' moći, ali ita moraš sam izraditi

plan za zgradu. Ja na žalost nemam za to vremena.

On brzo upadne:

— Sve kad bi d imao vremena, sidi, na bih dopustio da se

miješaš u moj posao. Kažem ti da si posve pravilno uoĉio moje

umijeće u gradnji zatvora. Podići ću zgradu da ćeš se upravo

zaĉuditi koliko je izvrsna. Treba li je možda i grijati? '

— Dakako. •

— To doduše znatno povećava poteškoće, ali ti ćeš biti sa

mnom zadovoljan. Sagradit ću ognjište, a iznad toga dimnjak.

Od ĉega će se uostalom sastojati krov te velike palaĉe koja će

poslužiti kao zatvor?

— Prepuštam tebi da to odrediš, jer si ti graditelj, pa ti ne

mogu davati nikakve propise.

474

— Imaš pravo, sidi, imaš posve pravo. Neću nikome dopustiti

da se miješa u tu vrlo važnu stvar, nego ću pokrenuti samo

dobre strane svoga duha. Imaš li još kakvu želju?

— Samo tu da se sve obavi što je moguće tiše. Stanovnici

kuluka koji se nalazi blizu ne smiju ĉuti ni najmanji štropot.

— To je razumljivo samo po sebi. Mi ćemo graditi tako tiho da

nećemo ni sami ništa ĉuti Pouzdaj se posve u mene! Ti

vjerojatno za to vrijeme nećeš biti ovdje?

— Neću. Odjahat ću k tornju, ali mislim da me ti nećeš ni

trebati. Iz toga razabireš, dragi Halefe, kakvo veliko

povjerenje imam u tebe.

— Možeš ga mirno imati, da, možeš ga imati! Ti ne slutiš kakve

je krupne i uzvišene misli ova zadaća već sada rodila u mojoj

glavi, Moram se pozabaviti njima, moram ih srediti. Dopusti mi

dakle da odem malo u samoću, jer uzvišena djela umjetnosti i

vještine mogu nastati samo u potpunoj odvojenosti od obiĉnih

stanovnika svijeta!

340

Otišao je i stao nemirno amo-tamo šetati pod dr-voeem i ne

sluteći da sam ga pretvorio u graditelja samo zato da bih ga

uĉinio neškodljivim. Htio sam sprijeĉiti da se približi tornju.

Kad sam ga se tako riješio, pridoh kapetanu.

— Zahtjevam da me odmah odvežete — napadne me on. —

Požalit ćete što ste me uvrijedili.

— Budi skroman! — opomenuh ga. — Prijetnje kod nas ne

pale. Zar misliš da te mi nismo progledali? Ti uopće nisi onaj

475

za koga se izdaješ. Oficir kojega je paša poslao Davudijama

ne može biti tako glup da ih u lice nazove razbojnicima.

— Zar da ja nisam oficir? Šta ti pada na um! Po-segni u džep

na lijevoj strani mojih prsiju, pa ćeš naći pismeni nalog

kajmakama s mojim imenom i mojim ĉinom.

Uĉinio sam dakako što je zatražio, jer sam upravo to i kanio.

Zapovijed je bila otvorena. Mogao sam je proĉitati a da ne

moram slomiti peĉate. Bila je dakle upravo savršeno prikladna

za moju namjeru. Nisam više htio s tim ĉovjekom imati nikakva

posla. Rekao sam reisu što namjeravam uĉiniti. Oficira

odvedoše u stranu gdje se morao razodjeti, a zatim se

zadovoljiti svojim ogrtaĉem. Podigao je paklensku buku, ali se

nisam obazirao na to. Sudeći po imenu, bio je Arbanas, pa se

nisam baš morao obazirati na njegov osjećaj oficirske ĉasti.

Arbanasi, a osobito oni koji su premješteni u Irak, uvijek su

surovi i nasilni ljudi, a on nrn je dokazao da spada baš medu

takve.

Kad sam zatim navukao njegovu uniformu reis ttii reĉe da nitko

tko me ne pozna ne bi mogao pomisliti da sam se preodjeo.

Halef mi doviknu izdaleka:

~ Sidi, svatko će te držati onim za koga te treba žati. Viže ti ne

mogu reći, jer nemam za to vremena. Budi dakle tako Ijubezan

pa me ispriĉaj. Po slavi mi se neprekidno mota zatvor s njegovim

zido-^ma, krovom i velikim dimnjakom!

Budući da sam morao nositi oficirove oružje, pre-a*> sam

svoje oružje reisu da ga priĉuva. U džep sam samo jedan

476

revolver. Kad su me upitali kakve za treba P0^1126^. rekoh im da

ne smatram da se obavi išta osobito. Do mog povratka

341ne smije nitko izaći iz skrovišta, a treba izbjegavati svaki

zvuk koji bi mogao nadaleko odjeknuti. Drugih želja nisam

imao.

Morao sam se uspeti uza strminu, niz koju smo se spustili.

Zatim sam Arbanasovog konja odveo nadesno u guduru

kojom sam se zajedno s reisom odšuljao u dolinu kuluka.

Moram iskreno priznati da mi nije bilo baš osobito ugodno u

duši kad sam ugledao toranj kako se uzdiže preda mnom.

Gore ću stići posve lako, ali kako ću se vratiti? Možda uopće

neću! Moja je namjera bila mnogo opasnija nego što sam to

drugima htio priznati!

Ĉini se da Davudije nisu bili baš osobito pažljivi ĉuvari; jer sam

se uspeo gotovo sve do tornja a da se nisam namjerio ni na

jednog od njih. Svršetak puta vodio je ispod golemih

hrastova, a kad sam prošao kraj njih, neposredno preda mnom

pokazaše se vrata. Kraj njih je ĉuĉalo pet Kurda koji skoĉe na

noge ĉim su me ugledali. Neko su me vrijeme promatrali, a onda

mi ĉetvorica podu nekoliko koraka u susret, dok je peti išĉezao

u tornju, svakako da najavi moj dolazak. U tom trenutku

nestalo je svega mog straha. Obiĉno je strah pred opasnošću

veći od same opasnosti.

— Jeste li vi Kurdi iz plemena Davudije? — upitah kratko,

skoĉivši s konja i dobacivši jednom od njih uzde.

— Jesmo, aga — odgovori ovaj.

— Imate li posebnog vodu?

477

— Imamo: to je Rebat.

— Gdje se nalazi?

— Unutra u stražarnici.

— A gdje je milasim?

— On drži def1. Smijemo li ga smetati?

— To ću uĉiniti sam. Odvedite me k njemu.

Uto iz kuluka izide neki veoma visoki mršavi klipan, naoružan

svim mogućim oružjem, stane tik preda me i reĉe glasom u kojem

se osjećalo poštovanje:

— Budi mi pozdravljen, jizbaši2! Ja sani Rebat koga

moraju slušati ovi ratnici ovdje. 1 odmor poslije objeda ' kapetan

342

_ To već znam. A ti znaš gdje se sada nalazi tvoj šeik Ismail-

beg?

_ Da On ĉeka na ... na ...

Oklijevao je bi li govorio dalje. Vjerojatno mu nije bilo jasno

smije U mi to povjeriti ili ne smije. Zato nadovezah na njegove

rijeĉi:

- Misliš da ĉeka one tri stotine Hamavanda? Krivo je

izraĉunao. Vaši su izvidnici trebali bolje pripaziti. Donio sam

vam važnu vijest. Ona je istodobno i veoma hitna, ali je ne

mogu prije reći dok se ne uvjerim da je ovdje sve u redu.

Odvedi me milasimu!

— Odmah, jizbaši. Dopusti mi da podem naprijed.

Prošli smo kroz vrata u unutrašnjosti te zgrade gradene u

obliku kocke. Tu se nalazilo ĉetverokutno dvorište, sa sve

478

ĉetiri strane nešto iznad ĉovjekove visine natkriveno trošnim

krovom. Desno i lijevo stajali su konji. S obiju strana vrata, a i

suĉelice njih, s obiju strana ulaza u toranj, ĉuĉali su Kurdi i onih

pet vojnika u svim mogućim položajima. Ĉim sam se pojavio, svi

ustadoše. To poštovanje što su ga iskazivali mojoj uniformi

zaista me umiri. Mogao sam se dakle nadati da će me poslušati.

Rebat se uspne nekoliko stepenica do vrata koja» su vodila u

toranj, a ja podoh za njim. Zdesna je najprije dolazilo

stepenište s vrlo trošnim stubama, a iza njega ulaz pokriven

starim pokrivaĉem. Prednju polovicu lijeve strane saĉinjavao je

pod od ilovaĉe na kojemu je ležalo nekoliko užeta od lika. Tek

sam Kasnije doznao ĉemu je ta užad služila. Zatim je zja-Pila

duboka ĉetverokutna rupa iz koje je dopirao za-aan truleži.

Kurd pokaza prema zastoru:

- Milasim je ondje. Treba li da podem k njemu?

- Ne trebaš. Poĉekaj vani u dvorištu dok mi iza-aerno. Mene

su poslali da ga zamijenim. On će vam to reći. Paše iz Kerkuta i

Sulejmanije ljute se što vješ-nitd nlSte Yspteu otvoriti usta. To se

sad mora izmije-

ita. Zar niste dovoljno spretni da sa starom ženom postupate

kako treba? e klipan smeteno klecnuo pod tim ri-i stao se mucajući

ispriĉavati. za "" ^ se' iizba&> da te ona ĉarobnica. Ona bi se svaku uvredu mogla strašno osvetiti.

343- Glupost!

479

— Da, jizbaši ona to može. Mi to znamo. Vjeruj mi! Mi vidimo

to po ljudima koji- dolaze da joj povjere svoje brige. Sve što je

starica rekla sve se ispunilo Paša ne smije doduše o tome...

Prestrašeno se prekine i obori glavu još dublje nego prije. Nije

mi bilo teško pogoditi zašto se prekinuo usred rijeĉi. To sam

odmah iskoristio, rekavši vrlo strogo:

— Šta to ĉujem? Dolaze ljudi koje vi puštate toj ženi?

— Da, gospodine. Zamolili smo milasima, a on nam je to

dopustio. Nadamo se da nam ni ti nećeš uskratiti to

dopuštenje, jer ćeš za to takoder dobiti dio poklona što ih

primamo.

Uto odozgo odjeknu neki glas psujući:

— Tko to tako glasno govori tamo dolje? Ne znate li da je sad

vrijeme kad poĉivam?

— To je milasim — tiho mi objasni Kurd. — On se ne nalazi

ondje u svojoj sobi, već gore na stepeništu, gdje je, kako veli,

bolji zrak.

— Poĉekaj vani. Ja ću se popeti k njemu.

On ode, a ja se polako uspeh stepenicama. Ĉinilo Tfee da je

milasim ĉuo samo gdje netko govori. Vjerojatno nije ništa

razumio, jer bi se inaĉe posve drukĉije vladao. Za moj plan ne

bi mi ništa više odgovaralo od onoga što sam doznao od

dugaĉkog Kurda. Cu-dotvornost Mara Durime postojala je

samo u mašti tih Kurda koji su pripovijedali bajke da bi se

domogli poklona. Moje je samopouzdanje ponovo znatno po-

raslo.

480

Tek što sam se uspeo nekoliko stepenica, kad za-ĉuh kako

netko gore Ijutito viĉe:

— Tko se usuduje doći ovamo gore? Ta znate da sad želim

ostati na miru!

Ipak podoh dalje. Kad sam zaokrenuo iza zavoja krivudavih

stepenica, ugledah milasima gdje leži na prljavom tlu,

podmetnuvši ruke pod glavu. Podiže glavu da Ijutito grakne na

mene. To sam vidio po nj®-mu, ali ugledavši mene umjesto

Davudije, prestrašeno skoĉi i ostade stajati, ne rekavši ni

rijeĉi. Takve oĉi, takvo lice i takve brkove mogao je imati samo

Arba-

344

Ndie bio više mlad, pa je svakako poĉeo služiti o' obiĉa svrhe

kao šta zajedniĉko s ratnom službom i s oficirskom ĉašću.

Nde ,

kao' obiĉan vojnik. Sad su ga upotrebljavali za takve svrhe kao

što je upravo bila ova koje nisu imale ni-

— Moraš mi dopustiti da te smetam u tvom rniru _ rekoh. —

Ta će smetnja biti na žalost dulja nego

što misliš!

Zastao sam pred njim i taĉno ga promotrio. Koliko sam ga

mogao ocijeniti, nije bilo bojazni da će mi posao s njime biti

težak.

— Oprosti — reĉe — mislio sam . . . mislio sam . . . da je to neki

Kurd.

— Prevario si se. Eto, gledaj tko sam ja! Izvukoh papir iz

džepa i pružih mu ga. Trebao

481

je vrlo mnogo vremena dok je proĉitao. Onda spusti ruku s

pismom i upita:

— Treba da odem odavde? Ti dolaziš na moje mjesto? To mi

je pravo! Radije ću živjeti medu sablastima nego u blizini takve,

žene koje se ĉovjek mora bojati više cd mrtvaĉkih kostura.

— Ĉini se da je tvoja hrabrost besprimjerna — rekoh.

— Tako govoriš sada, ali za nekoliko dana nećeš više to

govoriti. Izvršio sam svoju dužnost i pokušao je ispitati, ali ona

izgleda poput lešine a nijema je kao grob. Ni ti nećeš od nje

ništa doznati!

Veoma bih volio znati o ĉemu ju je ispitivao, ali bi me svaka

primjedba ili pitanje o tome vrlo lako izvrgli opasnosti i odali da

nisam baš ništa upućen. Zato sam radije šutio i igrao se

istražnoga suca.

— Dopustio si da strani ljudi razgovaraju s njome? Šutio je.

— I za to si primao darove? Ni sad nije ništa rekao.

- Govori! Ĉuo si što sam te pitao!

— Da, to sam uĉinio — prizna. — Ti ćeš to takoder uĉiniti, iako

možda ne već prvih dana. Obuzet će te strašna dosada, kakva

je muĉila i moju dušu, pa ćeš f6 obradovati ako postigneš ma

kakvu promjenu. Beskrajno sam sretan što si me oslobodio od

te samoće i saobraćaja s tom živom lešinom. Hoćeš li me prija-

345— Neću. Ja ne izvrgavam svoje drugov« kazni. - Hvala ti.

Kad smijem otići?

— Kad god hoćeš.

— No, onda što prije!

— Prije toga moraš ml predati stražu, kao što si je i preuzeo.

482

— To ću uĉiniti odmah i vrlo rado. Ja sam preuzeo samo ženu.

Kurdi plemena Hamavanda koje je poslao šeik nas se zapravo

ništa ne tiĉu, ali ću ti i njih pokazati.

— Kako se drže?

— Ponosno i tiho. Ne pada im ni na um da ispune šeikove

zahtjeve, i da mu samo zbog toga što su bez njegovog znanja

zašli u njegovo podruĉje, plate za svoju slobodu dvije stotine

pušaka. Time bi se djelomiĉno razoružali i oslabili svoje pleme

prema Da-vudijama. Uvjereni su da će njihovi ljudi doći da ih

oslobode. Žalim ih zbog jame u kojoj tako dugo leže usred

prljavštine i izmetina.

— Znaš 11 tko su oni?

— Isto tako dobro kao i ti. Seik mi to nije mogao zatajiti. Bila

je neoprostiva neopreznost što je Jamir došao ovamo pod

krivim imenom. Tako glasoviti voda mora uvijek biti spreman na

to da ga netko prepozna.

— Ti ga kudiš, a ipak ga sam imaš na savjesti.

— Zar ja? Ukoliko?

— Da niste raširili glasine da ta starica ĉini ĉudesa ne

bi:ovamo došlo toliko ljudi, a ne bi došao ni Jamir.

— To su uĉinili Davudije na svoj vlastiti raĉun. Ja im to nisam

savjetovao.

— No ipak si to trpio.

— Jer je dio od poklona što sam ih primao ovdje moj jedini

prihod. I sam znaš kako stoji stvar s našom plaćom. Zaista je

rijetko dobivamo. Budući da ipak moramo živjeti, prisiljeni smo

da na bilo koji naĉin dodemo do prihoda.

483

— Naslućujem da ta žena uopće nije znala da je ljudi smatraju

pomagaĉicom u bolesti i ĉudotvorkom?

— Ne, o tome nije ništa znala.

— Kako je mogla saobraćati s ljudima a da to ne dozna?

»46

Ostavili smo je u uvjerenju da ti ljudi žele da ona za njih moli.

Smjela je k njima na vrata, ali nije srniela s njima razgovarati.

Položila bi im ruke na glavu i molila. To je bilo sve što se

dogodilo. Jesi li sporazuman s time da ti je sad pokažem? -

Jesam. Znaš li njezino pravo ime?

— Ne znam. Bilo mi je zabranjeno da upitam za njega. Znaš li

ga ti?

_ Da, ja ga znam.

— Onda si ti više upućen od mene. Ali tebe nije poslao

kajmakan, već sam paša. Hoćeš k' mi reći njezino ime?

— Neću. Budući da ga ne znaš ne smijem ti ga ni ja reći.

— Onda dodi! Ona je ovdje gore.

Sad sam želio samo to da me Mara Durime odmah ne

prepozna, a ako me i prepozna, da to niĉim ne oda. On me

odvede još kat više. Tu su se nalazila snažna vrata, sagradena

od greda i uĉvršćena s dvije popreĉne grede. On odstrani te

dvije grede i otvori vrata. Udosmo u veliku prljavu prostoriju, u

koju je kroz dvije" puškarnice prodiralo malo svjetla i zraka.

Sjedila je na starom rastrganom pokrivaĉu uza zid. Ruke je

imala sklopljene; uĉinilo mi se da moli.

Da, to je bila Mara Durime! Kao i nekoć, bila je zavijena u

prostrani tamni ogrtaĉ, iz kojeg je njezino mršavo lice virilo kao

484

kakva mrtvaĉka glava. I danas su Joj guste, poput snijega bijele

pletenice visjele gotovo do zemlje, kad se, ugledavši nas,

polagano uspravila.

Kad je ĉula gdje dolazimo vjerojatno je oĉekiva-?* "ulasima.

Sad je ugledala da je osim njega ušao još neki ĉovjek, pa je

zbog toga upravila u mene svoj ispitljivi pogled. Na njenom licu

nije zadrhtala ni tre-Pavica, nijedan nabor. Ĉinilo se da njezin

pogled do-^zi k meni iz neke velike, velike daljine koju nitko •

ne može spoznati. Usne joj se nisu ni pomakle. Bila je upravo

tako kao da uopće ne diše. Dojam što ga je Pobudivala nije

bio dojam što ga ĉini lešina, kao što fekao niilasim, već upravo

nadzemaljski, upravo.. t H? i!°,Uopće ne Postoji rijeĉ. Umjesto

groze osjetio sam poštovanje.

347— Ovaj jizbaši je došao da me zamijeni i da te ĉuva

umjesto mene — reĉe milasim. — Nadam se da ćeš mu zadavati

isto tako malo brige kao što si zadavala i meni

Glas mu je kolebao. Bojao se nje.

— Neka njegov dolazak bude blagoslovljen — izgovori ona

polagano, duboko i s tako uvjerenim glasom da sam po njemu

mogao zakljuĉiti_da_me_je prepoznala.

— Imaš li kakvu želju? — upitah je.

Ona lako nakloni glavu na stranu i osluhne moje rijeĉi. Onako

kako davno željeni ton prodire do uha koje ga pohlepno prima,

tako je sad sretan smiješak kliznuo preko njezinoga lica. Onda

mi odgovori:

— Moja je jedina želja mir. Tko živi u miru, nema nikakvih

drugih želja.

485

— Rekla si istinu — mirno odgovorili, okrenuh se i izadoh.

Milasim je pošao 253 mnom i zabravio za nama vrata. Zatinl me

je odveo dolje do tamnice. Ondje reĉe:

— Tu su dolje Hamavandi. Ti ih ne vidiš i ne ĉuješ, jer je dolje

duboko i tamno, a oni su odviše ponosni da bi se javili glasnom

rijeĉi. Tamo se kadšto ĉuje kako djeĉak jauĉe.

— Jeste li ih spustila dolje pomoću ove užadi? — upitah.

— Jesmo.

— Kako stoji s jelom i pićem?

— Svakoga im dana jednom spuštam krĉag vode i kruh što ga

jedan Kurd peĉe na otvorenoj vaitri od brašna i vode. Mogu li

ti još štogod reći?

— Ne, dobro je. Sad znam sve.

— Jesi li dakle spreman da preuzrneš ovu dužnost?

— Jesam.

— Kad mogu krenuti? _ — Odmah, ako hoćeš.

— Onda te molim da mi sve to potvrdiš.

, — Ja ću ti potvrdu napisati na kajmakanovo pismo.

— Da, uĉini to! Molim te, udi sa mnom ovamo. Odmaknu već

spomenuti pokrivaĉ koji je služio

umjesto vrata pa udosmo u malu prostoriju koja se

348

nalazila iza njega. U njoj nije bilo niĉega osim sta-™ea jastuka

koji kao da je danju služio umjesto stolice a noću kao postelja.

Jedino pokrivalo bio je po-ruĉnikov ogrtaĉ. To je bila soba

oficira u Kurdistanu!

486

— Kako vidiš, nećeš stanovati u palaĉi — gorko se nasmija

milasim. - Sretan sam što smijem otići, pa neću ĉasiti ni ĉasa,

ĉim ti napišeš pismo.

- Imaš li tinte?

— Nemam. Takva dragocjenost ovdje ne postoji. Bio sam sa

sobom ponio svoju bilježnicu, ne nu>

žda zbog toga jer bih vjerovao da ću je trebati, već samo zato

jer je nisam htio ostaviti u otvorenom džepu svoga kaputa. U

njoj je bila zataknuta olovka, pa njome napisan nekoliko

redaka, pohvalivši u njima mdlasima. On ih proĉita, spremi

papir i pruži mi ruku.

— To su drugarske rijeĉi. Hvala ti. Sad me više ništa ne drži

ovdje!

Izadosmo u dvorište, gdje je zapovjedio vojnicima da se

svrstaju, a onda dade nalog da osedlaju njegova konja. Dok

su to radili, domahnu Rebatu da pride bliže i izjavi glasno, tako

da su ga svi ĉuli:

— Ovoga hrabrog jizbašija poslao je paša na moje mjesto. On

ima povjerenje i sklonost vašeg šeika, pa će vam biti dobar

zapovjednik. Ja rado odlazim odavde. Alah vas ĉuvao!

Ta je preporuka bila posljedica mojih prijaznih redaka. Nakon

nekoliko minuta pruži mi ruku i od-jaSe. Hodao sarn

dvorištem amo-tamo promatrajući konje i opazio kako me

Kurdi gledaju. Htjeli su po mom držanju i vladanju pogoditi

što mogu oĉekivati od mene.

487

Rebat se držao uza me da bi mogao odgovoriti, aKo ga

štogod upitam. Ĉinilo mi se da ga nešto tišti, 1 da se to ne

usuduje reći, sve dok ga moja namje-

'

ni]'e

da ipak kaže:

v

Nisi li govorio o nekoj važnoj vijesti za nas K°k ba bila vrlo hitna, jizbaši?

— Jesam — odgovorili. — Vaš mi je šeik to rekao £° ja sam se

predomislio, jer vas ovdje trebam i ni-ako vas se ne mogu odreći.

- Zar bismo trebali otići odavde?

~ Jeste, ali vas ne mogu otpuštati.

349— Zašto bismo morali otići? — upita napeto.

— Jer je vaš šeik doznao da su se vaši izvidnici prevarili. Ne

dolazi naime samo tri stotine ratnika iz plemena Hamavandi,

već je Jamirova žena koju vjerojatno poznate krenula na ĉelu

mnogo veće ĉete. Seik ih oĉekuje danas poslije podne.

— Ja Alah! Onda ima premalo ljudi uza se!

— Da, tako je i on pomislio — kimnuh glavom.

— Zar nije poslao glasnike?

— Poslao ih je, ali nije sigurno hoće li pomoć stići u pravo

vrijeme.

— Ĉini se dakle da je i o nama govorio.

Rebat se sad uznemirio. I drugi Davudije natisnu se uzbudeno

naprijed.

488

— Dakako da je i o vama govorio — htio je odmah poslati

glasnika, ali budući da sam jahao k xrama, a on s obzirom na

brojĉanu premoć neprijatelja nije htio da se odrekne ni jednog

jedinog ĉovjeka, iskoristio je tu priliku da meni povjeri vijest za

vas.

— Sto je zapovjedio? Što da ĉinimo? Govori brzo, brzo!

— Treba da odmah dodete k njemu, jer tako jaka ĉeta kao što

ste vi ne može ostati besposlena ovdje u kuluku dok se ostali

moraju boriti s dvostruko jaĉim neprijateljem.

On Ijutito viknu na mene:

— To... to si nam trebao poruĉiti i to nam kazuješ tek

sada kad bismo već prije jednog sata mogli biti ondje!

— Ondje? Što vam pada na pamet! Ja vas ovdje trebam. Ne

mogu otpustiti ni jednog jedinoga. Paša.. •

— Šuti mi o paši! Sto nas se tiĉe paša, ako premoćni

neprijatelj napada naše ratnike? Moramo odmah otići. ..

Jamirova žena, ta davolica! Ne možemo ni ĉaska ĉekati.

Naprijed, ljudi, brzo osedlajte konje!

Prividno sam se branio protiv toga, ali su ml Kurdi uzvraćali

samo grubostima, a kad sam se naposljetku usudio da

povuĉem sablju i da dreknem oštru zapovijed, Rebat se izdera

na mene:

- Šuti! Misliš li da se bojimo tvoje oštrice? Mi amo slobodni i

neovisni Davudije kojima nikakav jiz-

350 *

ne može zapovijedati. Zarobljenici su nam ovdje i Oni ne mogu

izaći iz jame, a dok se mi vratimo imaš ti svojih pet vojnika: to je i

489

više nego dosta S njima možeš kuluk braniti duge mjesece.

Zato šuti jer je svaka rijeĉ uzaludna!

'upravo sam to i htio! Doduše, gradio sam se dalje da se

opirem, ali se više nitko nije obazirao na mene, govorio im ja što

mu drago. Ubrzo su sjahali niz brdo, a ja ostadoh sam s pet

vjernih vojnika.

Kakva li uspjeha! Milasim je otišao ponijevši sa sobom

potvrdu, a Davudije su već daleko preko planine. Sad su

ostali samo još askari na kojima se dalo razabrati da bi se i oni

najradije izgubili. Stajali su na vratima i ĉeznutljivo gledali za

Kurdima. Medu njima nije bilo nijednoga za kojega bih mogao

povjerovati da je dovoljno bistar da osujeti moje nakane. Svi

su izgledali tako nesposobni kao i njihova mršava kljusad koja

je zajedno s mojim konjem stajala u dvorištu. Nije bilo teško da

ih uĉinim neškodljivim.

Najprije se vratih u toranj i popeh se k Mari Durime. Uklonih

grede, otvorih vrata i udoh k njoj. Stajala je uspravljena usred

prostorije i pružila mi obje ruke.

— Znala sam da ćeš doći. Budi blagoslovljen, efendijo! Došao

si u pravo vrijeme, jer znam da su me ubrzo htjeli otpremiti

nekamo daleko, gdje bih nailazila samo na mržnju i nepravdu, a

ne na ljubav i pravednost. Oprostila sam se od tebe za cio

život, ali, gle, moje te oĉi smiju ponovo gledati! Kakva li užitka!

Ti si moj sin, moje dijete, ne tjelesno, ali u duhu. Ne pitam te

odakle si došao i kako si došao, a ne pitam te ni kako ćeš me

odvesti ni kamo ćeš me odvesti. Ovdje si, a Ja ću poći za

tobom. Eto, primi me za ruku!

490

Poljubio sam joj ruke i šutke je odveo dolje, a zatim u^dvorište,

gdje sam zapovjedio askerima da svoje ogrtaĉe koji već odavno

nisu bili nikakvi ogrtaĉi smotaju u klupko. Ona sjede na nj.

Zatim su bijednici morali za mnom gore u sobu u kojoj je ĉamila

Mara urime. Sa sobom su imali samo bodove. Kad su ušli u

sobu i pogledali me s išĉekivanjem, izvukoh iz džepa revolver,

upravih cijev u njih, povukoh se do vrata 1 rskoh:

351— Sada ću zatvoriti ova vrata i otići sa zarobljenicom. Vi

ćete do veĉeras ostati posve mirni, a onda možete poĉeti da

pojedine grede izbijate iz vrata, što će vam lako uspjeti pomoću

vaših bodova. Kad vam to uspije, možete uĉiniti što god

hoćete.

Nitko se od njih nije ni maknuo. Nikako nisu shvaćali moj

postupak. Zatvorio sam vrata a da me u tome nije nitko

sprijeĉio, umetnuo grede poprijeko i onda sišao niz dva kata.

U dvorištu je ležala užad. Imala je naĉinjene uzlove da olakšaju

varanje, a na oba kraja užeta nalazile su se ĉvrste omĉe.

— Jamire! — viknuh. — Odgovori! Ĉuješ li me? Dolje je sve

ostalo tiho. Zatim nastavih:

— Tvoja je žena došla k nama. Rekla mi je da si već ĉuo za

mene. Ja se zovem Kara Ben Nemzi, pa sam požurio ovamo

da vas oslobodim. Milasima i Davudije otpremio sam

lukavštinom, a sad ću za vas pustiti uže. Svežiite na njega

najprije djeĉaka, da ga povuĉem gore.

— Ne — viknu neki glas. — Prije nego što ga povjerim tebi,

moram te najprije pogledati. Ja ću doći sam. Pridrži uže!

"

491

Spustih uže i svezah gornji dio o izbaĉeni kamen na okviru

vrata. Nakon nekoliko trenutaka stajao je preda mnom Kurd.

Svatko bi Ha njemu na prvi pogled morao prepoznati

istaknutog ratnika. Oštro se zagleda u moje lice.

— Ti si se nazvao Sevin, ali zapravo si sam Jamir? — upitah ga

uzvraćajući mu pogled.

— Jesam — odgovori — a ti tvrdiš da si Kara Ben Nemzi.

Dokaži to!

- Kako da ti to dokažem? Ogledaj se! Vidjet ćeS da nema

više nikakvih stražara.

— Ja znam da Kara Ben Nemzi ima na vratu brazgotinu od

dubokog uboda nožem. Pokaži!

Okrenuo sam se tako da je mogao ugledati brazgotinu.

- To si zaista ti! Hamdulilah! I ti veliš da je i moja žena ovdje?

— Jeste.

— Znao sam da će doći. Gdje je sada?

— Zasad je u nekom skrovištu u blizini.

— Gdje si je našao i kada? Zašto si sam ovdje?

352

„ Molom te da više ne pitaš - P«*™* ga. -

to što želiš doznati morat ću ispripovijedati i oste-ma pa ne bih

htio da to dva puta radim. Radije se požurimo da nestanemo

odavde. Eto, uzmi uže. Pomoći ćemo ostalima.

......

Bilo je dovoljno nekoliko rijeĉi da obavijesti svoje ljude kako

se uvjerio da govorim istinu. Najprije su poslali Kudira a zatim

492

su i oni došli. Izgledali su vrlo loše. Više su patili zbog

neĉistoće i kužnoga zraka nego zbog gladi i žedu

Sad me stadoše obasipati pitanjima na koja bih sva trebao

odgovoriti. Zamolio sam ih da se strpe i da najprije zajedno sa

mnom izadu iz kuluka. Nisu uopće znali da se Mara Durime

nalazi ondje pa su se izne-nadali ugledavši staricu u dvorištu.

— Tko je ta žena? — upita me Jamir.

— I ona je zatvorenica — odgovorih. — Njezina je domovina

podruĉje na gornjem Žabu.

- Dakle Lizan, Raola, Sord i druga mjesta, koja leže u onom

smjeru?

— Tako je.

Pride k njoj, klekne i zamoli:

— Onda ti nisi nitko drugi nego Mara Durime, ljubimica neba

i andeo svih ljudi. Blagoslovi me!

Ĉinilo se da se ona budi iz duboke utonulosti. Na licu joj se

ukaza upravo divan nadzemaljski osmijeh. Zatim mu položi ruke

na glavu i reĉe:

— Neka je tvoj životni put ravan i neka nikad ne vodi do

ponora. Budi dobar i plemenit. To ti želi Mara Durime.

Ponosni je ratnik tako prirodno kleknuo pred

njom kao da ĉini nešto što se samo po sebi razumije,

a stanĉine rijeĉi zvuĉale su tako sveĉano i potrošno

a su u meni izazvale snažan dojam. Bilo mi je kao

se taj blagoslov spušta na mene iz nekoga drugog

svijeta.

Rurrr ^lizini Vrata bile su naslonjene vojniĉke puške.

493

voi -Jh uzeše- ali nijedan nije htio da uzme iscrpene

Padr h kon^e" KonJi su dakle ostali u neospornom

isahovom vlasništvu. Podigli smo Maru Durime na e konja kojega su dva Hamavanda vrlo pažljivo 23 Lav krvne osvete 353vodili za

uzde, a zatim sidosmo s brda. Pri dolasku sam se nadao da će

moj pothvat uspjeti, ali nisam nipošto mislio da će uspjeti tako

brzo i tako lako.

Dolje skrenusmo u šumu, a zatim u kratku guduru. Budući da

sam htio Maru Durime poštedjeti teškog uspinjanja, zaustavio

sam se na onom mjestu gdje je nekada potok istjecao iz jezera.

Ondje je skinu-smo s "konja. Htio sam uživati u velikom i

radosnom iznenadenju, pa sam zbog toga zamolio svoje

pratioce da poĉekaju ovdje dok dodem po njih. Zatim sam se

progurao izmedu hridina i kroz paprat do našeg skrovišta.

Kad sam pred sobom ugledao to mjesto, morao sam se

srdaĉno nasmijati. Kakav li je život tu vladaol Svi prisutni, osim

kapetana koji je bio svezan za drvo, dovlaĉili su u znoju svoga

lica kamenje da bi ga prema Hadžijevom planu, gomilali jedno

na drugo. Razabirali su se temelji goleme ĉetvorine kao da je u

nju trebalo smjestiti cijelo kurdsko pleme.

„U znoju svoga lica" treba posve doslovno shvatiti. Najviše

sam uživao u onoj dubokoj tišini i šut-Ijivostt u kojoj su se ljudi

muĉili. Ĉak ni Halef nije govorio ni rijeĉi. Sve je upravljao

pokretima, ali ti su bili i više nego jasni. Skakao je s jednog

mjesta na drugo, i tako oduševljeno obavljao svoj posao kao

da o njemu ovisi njegov život. Uto me zaĉuje gdje se smijem i

494

okrene se. Kad me ugleda, ispusti veliki težak kamen koji je

upravo htio odnijeti na njegovo odredište pa mi dovikne:

— Zar si opet ovdje, sidi? Smiješ se, i to glasno? Nisi li nam. ti

sam zapovjedio da moramo biti posve mirni?

— Sad možete glasno govoriti, možete ĉak t vikati — rekoh. —

Uvjerio sam se da vas Davudije ne ĉuju.

- Slava i hvala Alahu! Kad ĉovjek prilikom tako teškoga posla

ne smije reći nijednu glasnu rijeĉ, onda se to zaista previše traži

od ĉovjeka koji nije nijem. Pogledaj malo moje djelo! Ĉudiš li se?

Nije li svaki pojedini kamen svjedok snage moga duha? Neće

U ta tamnica postati spomenikom moje mudrosti u cije-

loj njezinoj širini? Može li duljina tvojega uma i

ikad

354

izmisliti takvu gradevinu? Molim te da odgovoriš na

ja te sada upoznajem u tvojoj punoj veliĉini, dragi moj Halefe.

Ti si svakako trebao po- Sta :_ Hvala 'ti! Ipak se bolje osjećam kao šeik Ha-dedina To

prenošenje teškoga kamenja smeta ravnotežu mojega srca i

opterećuje moje uvjerenje o zdravstvenom stanju. Dovoljno je

da priznaš moja razliĉita dobra svojstva. Sto je s tobom? Htio

si otići na kuluk. Jesi li bio gore?

— Jesam.

— I već si se vratio? Ĉini mi se da su se oni vratili da te prime

kao kapetana. To moraš pripisati samo samom sebi. Ti uvijek

želiš sve obaviti sam. Da si me poveo sa sohom, moje bi ti-

495

rijeĉi i moj biĉ pribavili poštovanje. Ovako mora da si nam

pokvario svaku mogućnost da uspijemo.

— Nisam baš svaku.

— Tako? Nisi baš svaku? Dakle, još postoji nada?

- Postoji.

— Smijem M i ja sudjelovati?

— Dakako da smiješ.

- Lijepo. Sto treba da uĉinim?

— Najprije moraš s nekoliko ljudi otići onamo odakle sam ja

sad došao, i noževima oĉistiti šikaru tako da se oslobodi ulaz.

Hodi smjesta, hitno je!

— Dobro. Dodite sa mnom, hrabri ratnici Hama-vanda!

Ostavite kamenje. Treba stvoriti put kojim ćemo maše

uhvaćene Davudije dopremiti ovamo u tamnicu.

Potjera živo Hamavande pred sobom. Poslušali su ga> salrx> je

Adsi zastao da me zabrinuto upita:

- Efendijo, jesi li išta uspio doznati o mom bratu Sevinu i o

njegovom sinu Kudiru?

— Ondje gore nitko ne pozna ĉovjeka koji 'bi se zvao Ševin.

— Onda se ljudi koje tražimo ne nalaze u tornju. Moramo

nastaviti s potragom!

— Kako ĉovjek može imati uspjeha tražeći ljude ***> o njima ne

dozna istinu?

- Ne dozna istinu? Sto misliš time?

23«

355— Zove li se tvoj brat zaista Sevin?

— Ne zove.

496

— Je li to zaista tvoj brat?

— Jeste.

— I ti se zoveš Adai?

— Zovem.

— Onda žalim što ti ne mogu pomoći. U kuluku su bili

zarobljenici, ali to nisu osobe što ih ti tražiš. Ondje se nalazio

jedan glasoviti kurdski junak sa svojim maldm sinom i s nekoliko

ratnika.

— Alah! Zar znaš njegovo ime? — upita ona brzo i silno

napeto.

— To je Jamir.

— Jamir? . . . Jamir?... Bio je u kuluku, dakle sad više nije

ondje?. A gdje je sada? Reci mi brzo!

— Potraži ga sam! Ako si imao tako malo povjerenja u Kara

Ben Nemzija da si doduše zatražio njegovu pomoć, ali si pred

njim skrivao svoj pravi položaj i ime, ne smiješ se ĉuditi ako on

digne svoje ruke od tebe. Zar misliš da su moje oĉi tako tupe

da ne umijem razlikovati ženu od muškarca? Molim te da

ubuduće radiš što god hoćeš. Ja nemam više nikakva posla sa

Sevinom!

Ostavio sam je da stoji sva smetena, i prišao Ingdži. Ona je

zajedno s Madanom stajala kraj svojih ratnika koji su marljivo

radili i promatrala ih.

— Imam jednu molbu — rekoh joj. — Smijem li se ponadati da

ćeš mi je ispuniti?

— Rado, efendijo, ako mogu — odgovori ona.

497

- Možeš. Proguraj se kraj tih ljudi i uspni se medu hridine.

Ondje ćeš naći radosno iznenadenje što sam ga pripremio za

tebe.

Zatim zadoh za grmlje do onoga mjesta gdje sam ostavio svoje

odijelo, pa se ponovo presvukoh. Nisam se još bio posve

presvukao kad zaĉuh glasno i radosno klicanje^ Došao je ĉas

sastanka! Nisam se požurio, jer srca puna ljubavi imaju ono

prvo, najviše pravo. Ubrzo medutim dojuri Halef kroz grmlje

tako brzo da me umalo nije oborio na zemlju i viknu na sav crven

od uzbudenja:

- Ti si zao ĉovjek, da zao, sidi! Nikad na vjerovao da ćeš me

tako prevariti!

356

_ Kako prevariti?

- Nisi mi rekao ni rijeĉi već si mi ispred nosa

oteo svu slavu!

— Zar ti je slava već bila na domaku nosa?

— Jeste. Hi zar možda kuluk nije bio isto tako blizu mojemu

nosu kao tvojemu? Zar si morao te ljude osloboditi a da mene

ne povedeš sa sobom?

— Je li ti uniforma pristajala?

— Nije, no to niije razlog da izvedeš takvo djelo kad ja nisam

osobno prisutan. Morao si svakako poslati po mene!

— I tako propustiti divnu priliku. Onda bi ti siromašni ljudi

morali do kraja života ostati u tornju. Halefe, kakav si ti... zao

ĉovjek!

- Zar ja?

498

— Da, ti. Tako si ti mene nazvao, ali to si sam. Tko zbog

nedostojne samohvale ostavlja u bijedi i nevolji svoje bližnje

koje bi mogao spasiti sve dok mu najzad jednom ne padne na

um da im pomogne, taj je egoist. Taj je... zao ĉovjek.

No, sad znaš tko zaslužuje takvu oznaku, ja ili ti!

Ostavio 'sam ga da stoji i otišao. Znao sam da će se ubrzo

naći opet kraj mene, sav pun prijateljstva.

Kad sam izašao iz svoje „odjevaonice", pritrĉi mi Ingdža sjajnih

oĉiju i stisne mi ruku.

— To je bila velika, beskrajna radost, efendijo! U-slijed tvoje

dobrote ja sam bila prva koja je mogla pozdraviti Maru Durime

i ostale spašene ljude. Hvala ti!

Stigla je i Madana, naša ljupka mrkvica. Bila je roliko

oduševljena da se nije umjela svladati. Zamo-ma Je da me smije

zagrliti, a budući da mrkvica nije mesozderna biljka, već

naprotiv vrlo korisna, dopustio sam joj to.

Zatim je k meni dohrlila Adsi koju više ne smj jem "azvati

muškarcem, priznavši mi dobrovoljno:

na v-jffCtl(i^0' bil* sam P1"*"1* tebi veoma nepraved-si m -ivim ^ te 3e m°Je vladanje moralo uvrijediti. Ti mu bio prijatelj, stavio si svoj

život na kocku da sparnoga muža i moje dijete, a ja sam te

susretala s ne-enjem i neistinom. Hvala ti od srca, i molim te i

oprostiš!

357Rekoh joj da se nisam osjetio uvrijedenim, te da onaj ukor

što sam joj maloĉas upravio treba da shvati u posve drugom

smislu. Svi su se okupili oko mene, pa su me tako reći

499

predavali jedan drugome. Svi su'željeli znati kako mi je uspjelo

da za tako kratko vrijeme postignem tolik uspjeh.

Sve sam im ukratko ispripovjedio. Pojedinosti iz tih dogadaja

tako su povoljno bile zapletene jedna u drugu da je bilo

dovoljno da odluĉno ispružim ruku i da uberem plodove tih

ĉinjenica. Oni mi to medutim nisu htjeli priznati. Jamir je

priznao svoje pogreške što sam ih ja ispravio i uvjeravao me da

će mi zauvijek ostati zahvalan prijatelj. Najglasniji bio je Halef.

Pošao je za mnom, saslušao moj izvještaj i iskoristio prvu

stanku da objavi gromkim glasom:

— Ĉujte yi, nesavladivi muževi i vi ljupke žene, što vam imam

objaviti. — Lav neprijateljstva izašao je iz svoje jame gladno

urliĉući, pa je na svoj ležaj skupio velik plijen. Po -planinama i u

dolinama Kurdistana odjeknuo je velik plaĉ i ĉule se glasne

tužaljke, jer su svi tražili izgubljene, a nisu ih mogli otkriti. IzašU

su da ih traže, ali nekolicina nije pošla pravim putem, a drugi su

doduše ležali u blizini lavlje jame, ali nisu mogli prodrijeti u nju.

Onda su došla dva ĉovjeka koja se nisu bojala lava, ni pantere,

nisu se uopće bojala nijedne životinje i nijednog ĉovjeka, naime

neusporedivi efendija Kara Ben Nemzi i nesavladivi Hadži

Halef Omar, vrhovna šeik Hadedina od velikog plemena

Šamara. Ta dva junaka ĉula su za grijehe što ih je poĉinio taj

lav neprijateljstva i krenuli da ga kazne i da mu otmu olijen.

Kara Ben Nemzi je pošao, praćen opomenama i dobrim

poukama svoga Hadži Halef a u lavlju jamu, lukavštinom

natjerao lava u bijeg i izbavio žrtve koje su se nalazile u spilji.

Hadži Halef Omar, ĉijim idejama treba zahvaliti taj veliki

500

uspjeh, sagradio je golem kameni zindan1 koji doduše još nije

posve gotov, pa će zasad ostati prazan, ali ipak predstavlja

divni spomenik velikoga djela! Slava dvojici muževa koji su to

izveli! Njihova će slava preletjeti sve zemlje, pa će se još i unuci

naših praunuka, kad dodu na ovo mjesto, diviti tim zidovima,

svjedocima moje beskraj- 1 zatvor

358

ne sposobnosti i marljivosti važih ruku. Ja sam govorio a sad

su Kurdi plemena Davudije propali!

' Davši tako oduška svome srcu, Hadži se okrene i -ode,

držeći se ponosno kao kakav španjolski grand.

Sad je trebalo najprije uĉiniti ono što je u tom ĉasu bilo

najpotrebnije. Nije bilo uputno da još dulje ostanemo ondje,

budući da je Jamir sa svojim ljudima morao nastojati da što

prije stigne na „mjesto gušterica" gdje je ĉekalo njegovah tri

stotine Hama-vanda. Reisa iz Sorbe nije takoder više ništa

držalo ondje, pa me je zamolio da njega i Maru Durime ot-

pratimo u njegovu domovinu. Premda bih to vrlo rado uĉinio,

ipak sam se sad morao toga odreći, ali sam mu zadao rijeĉ da

ćemo ga potkraj svoga putovanja kroz Perziju koje će nas kako

predvidamo ponovo dovesti u Kurdistan, sigurno posjetiti.

Sad smo dio puta htjela poći s Hamavandima, a onda uveĉer

potražiti sigurno mjesto za logorovanje da bismo rastanak od-

godili do jutra.

501

Kapetana smo odvezali pa je opet smio navući svoju uniformu.

Pri tome nije rekao ni rijeĉi, vjerojatno djelomice od srdžbe a

djelomice zbog stida. Kad sam mu vratio oružje, pouĉih ga:

— Sad si upoznao mene, razbojnika, ali nemoj nikome o tome

pripovijedati, jer bi ti se ljudi smijali. Mislim da ćeš sad odjahati

u kuluk. Uspni se u drugi kat i otvori vrata da ispustiš askere

koji su ondje zatvoreni. Treba da upoznaju pravoga vlasnika

te uniforme. To je jedino junaĉko djelo o kojem ćeš moći

Pripovijedati. Usudiš li se danas vratiti ovamo, dobit ćeš tane.

Sad sam s tobom završio. Neka Alah poda tvojoj glavi ono

što joj je dosad potpuno nedostaja-«»... razum!

Unatoĉ tim uvredama nije progovorio ni rijeĉi. Kad je od

jahao, neko sam ga vrijeme promatrao i opa-*-J° da je zaista

upravio konja prema kuluku. Zatim Krenusmo i mi. Reis je za

Maru Durime poveo mazgu £a hoda" Hamavandi nisu mogli svi

jahati, jer bilo dovoljno konja. Namjeravali su da prisvoje w °nih dvanaest izvidnika Davudija koji su prokraj nas j vjerojatno bili

zarobljeni. Kad sam upi-o do ĉega će sad doći izmedu njihova

dva plemena,

359reĉe mi Jamir da će s« mirno vratiti kući, jer nij« potekla krv.

Veoma mu je bilo žao što je uzalud pošao na taj put da izlijeĉi

svoga sina.

Uto se njegova žena dosjeti sredstva o kojem sam joj govorio.

Rekao sam mu kako treba postupati s biljkama sukutan, dabah

i kurat, i kako se lijek *nora primijeniti da bi imao uspjeha. Tko

dode u one krajeve i tko se raspita, doznat će da se djeĉak

Kudlr razvio u snažnoga mladića.

502

Što se tiĉe njegovoga oca Jamira, moram na žalost primijetiti

da ga je Mara Durime uzalud blagoslovila. Njegova je sudbina

opće poznata, pa ću samo ukratko reći da je nakon života

punog slave — pri ĉemu rijeĉ slava moramo shvatiti u kurdskom

smislu — bio u šatoru perzijskoga princa Sil-i-Sultana

podmuklo umoren, i da ga je onda njegova žena, koja je stala

na ĉelo plemena Hamavanda Kurda, krvavo osvetila. To

medutim'ne spada ovamo.

Još smo neko vrijeme jahali istim putem kojim smo i došli

ovamo, onda se oprostismo od Jamtra i njegovih ljudi,

krenusmo prema sjeveru, i utaborismo se u predveĉerje na

nekoj ĉistini u šumi.

Ta veĉer, a pogotovo i ĉitava noć bile su posvećene razgovoru

s Marom Durime. Ovaj put mi je dopustila da još dublje

zagledam u njezino srce i u njezin život. O neĉem je ipak

šutjela, i to upravo o onome što bih volio doznati. Zašto su je

zarobili i zašto su je odveli u kuluk? Zašto su je imali otpremiti

još dalje u strane zemlje, gdje je smrt i gdje nema života? Nisam

htio biti neobziran da je izravno upitam, ali kad god bi onako

izdaleka natuknuo svoju želju, onda bi me tako prekinula da mi

je bilo posve jasno kako o tome ne želi govoriti. Naposljetku,

kad je postalo već tako kasno da su zvijezde poĉele blijediti,

ona pokaza prema njima:

— Onako kao što one gore išĉezavaju gubi se naš život. Ja ću

ubrzo umrijeti, ali neću još sada, jer prij« nego što umrem mora

biti ispunjena svrha moga života. Upoznat ćeš je, ako opet

dodeš k meni. Danas se ne opraštam od tebe za cio život, kao

503

što vsam to onda uĉinila, jer se ti moraš vratiti k meni, a i vratit

ćeš se. Ti si moj sin i moj uĉenik, pa ćeš me razumjeti, a onda

360

ćeš me vidjeti gdje umirem. Ja dobro znam što želiš doznati, ali

dobro je da o tome nisi ništa ĉuo, jer sad nije vrijeme da to

doznaš. Kad opet budeš kod mene, onda će ti sve biti jasno

što ti danas mora ostati još skriveno... Još nešto! Već sam ti

jednom poklonila amajliju. Ona je sadržavala ĉista zemaljska

dobra. Danas bih ti opet htjela dati jedno takvo zaštitno sred-

stvo, ali druge vrste, i djelotvornije od prvoga. Ti putuješ u

Perziju, u susret opasnostima. Daj mi svoju bilježnicu. Zapisat

ću u nju nekoliko redaka. Nadeš li se u nevolji, pokaži ih onima

koji te ugrožavaju. Te će ti rijeĉi pomoći, jer sadrže tajnu moga

života i mog djelovanja... Sad ti kažem laku noć! Dolazi umor

koji moram slušati dok još živim ovdje.

Naš je oproštaj bio kratak.

Sunce se već visoko uspelo kad smo jedni drugima pružili

ruke. Oni pojahaše dalje prema sjeveru. Mi smo pošli

protivnim smjerom koji je bio opasan i težak jer smo morali

odabirati najpustije predjele da ne bismo naišli na Davudije.

Ipak smo sretno stigli na svoj cilj.

361Korektori