KAZALO - DHK HB 2014 za web.pdf · KAZALO UVODNIK Ivan SIVRIĆ Naša sposobnost za kulturu ..... 11 POEZIJA Krešimir ŠEGO Meni je ovdje dobro..... 13

KAZALO

UVODNIK

Ivan SIVRIĆNaša sposobnost za kulturu ...........................................................11

POEZIJAKrešimir ŠEGO

Meni je ovdje dobro .......................................................................13Što ću od tolike svjetlosti ...............................................................14Stećak u vinogradu.........................................................................15Majka Terezija ...............................................................................16Podignuti Bog ................................................................................17Žalba na presudu suca za prekršaje................................................18Posao oko riječi ..............................................................................19Korejski pjesnik .............................................................................20Moja sestra ....................................................................................21Tko je ubio Brunu Bušića ..............................................................22

Pero PAVLOVIĆDA RIječ SVAku mIne zLIcA ...............................................23Prosjev ..........................................................................................23Kras ...............................................................................................23zrenja ............................................................................................23Ćud .................................................................................................23Gradba ...........................................................................................24Pojavak .........................................................................................24Ćuh .................................................................................................24Rijek ..............................................................................................24

Anita mARTInAcVječnom proljeću ...........................................................................25

4 OSVIT 79–80/2014.

Priznajem slabost ...........................................................................26Ilijin vodič ljubavi .........................................................................27

Ilija DRmIĆna groblju Betanija ........................................................................28

Iva nuIĆSamo jednom .................................................................................29Težak ..............................................................................................29ej, moji zemljaci ............................................................................30Mladost ..........................................................................................30

jozefina PRAnjIĆKada me ne bude............................................................................31Grad sv. Duje .................................................................................31

zijada zekIĆčekanja ..........................................................................................32nezaboravna noć............................................................................33

Ljerka mIkIĆVrijeme ..........................................................................................34Omeđeni koraci ..............................................................................34Jutro ...............................................................................................35Dnevnik ..........................................................................................35

Ljubo KRMEKĆorabaka ........................................................................................36južna simfonija ..............................................................................36

malkica DuGečkrhke su ljudske riječi ...................................................................37Vremena su teška ...........................................................................38Jedna pjesma ima ...........................................................................38

marko mATIĆepitaf ..............................................................................................39uspomena ......................................................................................40Šestanovac .....................................................................................40

mate GRBAVAc

5KAZALO

SVE PO TRI ..................................................................................41Oproštaj ..........................................................................................41Mladost ..........................................................................................41zabluda ..........................................................................................41Hercegovina ...................................................................................41znanje ............................................................................................41Mudrost ..........................................................................................41čežnja ............................................................................................41Pitanja i odgovori ...........................................................................41Ganga .............................................................................................42Iskustvo ..........................................................................................42Prijateljstvo ....................................................................................42jedina carstva .................................................................................42Grob ...............................................................................................42Mudrost II ......................................................................................42Ljudsko srce ...................................................................................42Radosti i tuge .................................................................................42

Miljenka KOŠTROVrijeme ..........................................................................................43Djelo ..............................................................................................44Riječi ..............................................................................................44

Admiral mAHIĆnije u zvijezdama krivica ..............................................................45Na obali, iza smrti ..........................................................................47

jasenka POŽeGA-SRemAcŽurim... ..........................................................................................48Život ima... .....................................................................................49u meni... ........................................................................................49

Slavko VRAnjkOVIĆmolitva slijepca .............................................................................50jerihonski slijepac ..........................................................................51

6 OSVIT 79–80/2014.

Snježana jeLInIĆHODOčASTIm I PIŠem ..............................................................52Gospa Lourdska .............................................................................52Italija ..............................................................................................52Rim ................................................................................................52Vatikan ...........................................................................................52Sv. stube .........................................................................................53Papi Ivanu Pavlu II. .......................................................................53međugorje ......................................................................................53Šćit .................................................................................................53

Srećko mARIjAnOVIĆTaj osmijeh ....................................................................................54Oženit ću noć .................................................................................54

zdravko OSTOjIĆProkletstvo .....................................................................................55Snovi ..............................................................................................56I danas ............................................................................................57

zijad DuRAkOVIĆBleiburški lanci .............................................................................58Ljetno podne ..................................................................................58Dah .................................................................................................59znamenja .......................................................................................59

PrIJEVODIAgnieszka SySKa

Nebeska zemlja ..............................................................................61u vječnom plesu zvjezdootaca ......................................................63Sunca su izgorjela ..........................................................................64Gospi od Smolenska ......................................................................66Agnieszka Syska (Agnješka Suska) ...............................................68

7KAZALO

Vlatko mAjIĆkad srce brodi ................................................................................69che navighi il cuore .......................................................................69

nikola ŠImIĆ TOnInniech będzie ci wieczna sława i chwała janie Pawle II. ..............72nek ti je vječna hvala i slava Ivane Pavle II. .................................72

Władysław LaMVarošica nad neretvom .................................................................73

NOVI PJEsNIcIzdenka BILOBRk

Jama Vranine .................................................................................79Ante BRAjkO – Antek

kako si lipa, Šujico moja ...............................................................80Dražen STOjAnOVIĆ

Pjesma o njoj ..................................................................................82u susretu ........................................................................................82

Gabrijela RAjkOVIĆThe Gypsy`s wife ...........................................................................83

katarina mAROŠeVIĆnebo, zemlja, čovjek .....................................................................84čovjek je uvijek u nekoj potrazi, ...................................................84Šutnja iz ljubavi .............................................................................84

nela ŽuPARIĆLjepota zvijezde u svemiru ............................................................85Razmisli, dušo, o putu svom – u vječnosti ....................................85

dječja književostmarijana kRIŽAnOVIĆ

Božićne čarape ...............................................................................87

8 OSVIT 79–80/2014.

mira ŠuBAŠIĆŽIVOTInje u STIHOVImA ........................................................88Maleni kos .....................................................................................88Guščji prosvjed ..............................................................................88Ruka pomirbe .................................................................................89Lav i lavica.....................................................................................89

Radica LekOPaška ..............................................................................................90

Sonja juRIĆBijela čizma ...................................................................................92

DrAmALjubo KRMEK

Hvalimir i Kudimir ........................................................................95Alojz PAVLOVIĆ

umiranje ......................................................................................100

PrOZAŽeljko kOcAj

Anđeo čuvar .................................................................................119Grgo Tomislav AnTIčIĆ

Život poslije življenja ..................................................................125Ljerka mIkIĆ

Ruža koja cvjeta ...........................................................................130mara cica ŠAkOTIĆ

Sunce i more moje .......................................................................135Ante mARIĆ

zrnce zemlje rvacke na dlanu đačeta-nedoučeta .........................138Stipe ODaK

zlatni oblak ..................................................................................144matej ŠkARIcA

Ljetni posjet Počitelju ..................................................................148

9KAZALO

zvonimir TucAkDvojba ..........................................................................................154

Vera PRImORAcKad dušu dotakne svjetlost ..........................................................158

PrIKAZImarina kLjAjO-RADIĆ

Hvalospjev majci ili život po ljubavi ...........................................171Ivan BAkOVIĆ

je li hava hava, ili... .....................................................................178Stjepan GALIĆ

Svjetski slikar s dvije domovine Władysław Lam (1893. – 1984.) .................................................183

Amir BRkASuvremena tema u uvjerljivoj literarnoj naraciji .........................186

Fabijan LOVRIĆOgledalo vulkana koji traje ..........................................................191

miljenko STOjIĆNa braniku ...................................................................................199O nama .........................................................................................204

mato neDIĆPoezija bliska malenima ..............................................................208

Branko PILAŠknjiga za dar ................................................................................211

Ante kRALjeVIĆu nimačku po kruh, među Hrvatima igre ...................................213

Ružica SOLDOVirtuozni fragmenti duše .............................................................217

zdravko kORDIĆSidrište u Sredozemlju .................................................................226Dimenzije tema u strukturi vremena ............................................233

10 OSVIT 79–80/2014.

Željko kOcAjnikada ne dozvoli istini da stane na put dobroj priči! .................239

Stjepan IVAnkOVIĆnajveći bosanskohercegovački kolekcionar ................................245

PrOmIŠLJANJAmarko mATIĆ

Karamarko i Karazoran ................................................................251

Znanstveno PodRUčjemarko DRAGIĆ

četiri stoljeća Vile Slovinke jurja Barakovića ............................255

AfOrIZmIDanko IVŠInOVIĆ

Aforizmi .......................................................................................291epigrami ......................................................................................294

Draženka TOLeAforizmi .......................................................................................295

IN mEmOrIAmkrešimir Šego (1950. – 2014.) ....................................................297nenad Valentin Borozan .............................................................299Sjećanje na Rajka Glibu – ramskog pisca i stvaratelja ................301

11uvodnikuvodnik oSviT

naŠa sPosoBnost Za kULtURU

Poštovani čitatelji!Pred vama je jubilarni dvobroj (79/80) Osvita. Ovo bi bila, ako

se promišlja sabrano, prigoda za uvažavajuću čestitku za ustraj-nost, umjetnički naboj i još po štogod. cijeneći, međutim, opći ambijent u kojemu se naš časopis probija kroz gustu kaljužu kri-ze, nekako se ne osjećamo čestitarski niti blagdanski.

novo uredništvo je ocijenilo dobrim numerirati izlaženje ča-sopisa malo drukčije nego ranije kada se navodilo samo godište i redni godišnji broj. činilo nam se da će nova numeracija možda izazvati neki respekt. nadajmo se da će se to i dogoditi.

u pokušaju odmaka od opasnosti provincijskoga književnog autizma, načinili smo novi korak u afirmaciji časopisa. Posljed-nji dvobroj uvršten je u ceeOL, međunarodnu bazu podataka za istočnu i jugoistočnu europu koja se nalazi u Frankfurtu na majni (njemačka), uz plan da se što više objavljenih brojeva Osvita, a svakako i idućih, uvrsti u tu bazu podataka kako bi prilozi u ča-sopisu bili lakše dostupni u cijelome svijetu. Budući da je u cee-OL-u u tijeku redovita inventura koja će trajati do ožujka 2015. ostali će brojevi časopisa, nadamo se, biti uvršteni u ceeOL-ovu bazu nakon toga. Vjerujemo da će to biti dodatni poticaj našim članovima i suradnicima za plodniju suradnju.

Ovaj mogući, a za članove uredništva nedvojbeni, poticaj su-radnicima i prijateljima časopisa, međutim, ne nailazi na potre-ban odjek na mnogim stranama. čvrsto smo uvjereni kako prilozi objavljeni u Osvitu zaslužuju ozbiljan respekt i sigurni smo da uzrok nerazumijevanju nije mala vrijednost priloga, kao što nije ni cijena časopisa uzrokom pokazane ignorancije. jednostavno, primjeren odgovor javnih službi, ali i ostalih mogućih pomagate-

12 OSVIT 79–80/2014.

lja, izostaje i bešćutno anulira motivaciju kako ovoga nakladni-ka tako i mnogih drugih. u tom vrtlogu nerazumijevanja i same kulturne potrebe zajednice reduciraju se na jeftinu zabavu, a u sumornom vremenu izgleda ne mora ih niti biti.

još nas naš entuzijazam i ljubav prema pisanoj riječi drži u pogonu i pred nas postavlja ono staro pitanje: trebamo li biti još glasniji da bi kulturno nagluhi uopće čuli kakav književni glas ili bi možda bilo dobro već uhodanim putom zajednici poturati „pod nos“ svu apsurdnost njezinih postupaka? Vidjesmo jasno da ni jedno ni drugo do sada ne dade rezultata.

morat ćemo po svoj prilici tražit nove izlaze da bi naš Osvit živio i bio na duhovnu i intelektualnu korist te sretno zadovolj-stvo svima, kulturnim napretkom i umjetničkim izrazom.

To smo dužni ovoj našoj zajednici dokazujući oponentima da smo sposobni za kulturu i potvrđujući svoj identitet.

nada najduže živi!

Gl. urednikivan sivrić

13poezijaPoEZiJA oSviT

Krešimir ŠEGO

meni je ovdje dobro

Meni je ovdje dobro.Ne prokišnjava mi krov,pod njim se laste gnijezde,cijelo ljeto veseli me njihov let.

u mom vrturaste loza, cvjeta trešnja,zri maslina i crveni se višnja,jabuka i nar; miriše dunja.

narcis i ruža izlaze iz zimepuni sna: pokorava im se veljača,ljubi ih svibanj,smokva ih u srpnju prima u hlad.

Meni je ovdje dobro. Vidim lice, čujem riječ,prepoznajem glas,u planine se spušta munja, nad dolinom se prostire dugai između njih puca grom.

Ovdje je zemlja zemlja, nebo je neboi svijet je svijet: meni je ovdje dobro

i kad mi nije dobro.(O tome ne ću ni riječi).

14 OSVIT 79–80/2014.

Što ću od tolike svjetlosti

Što ću od tolike svjetlosti:ujutro sunce uvečer mjesecobasjavaju svako stvorenje,svaku travku i drvo; plamte nad brdom,nad plodnom ravnicomi nad svakom kućom.

Što ću od tolike svjetlosti:ujutro sunce uvečer mjesecobasjavaju pustinje i oceane, svaki korak koji činim i kad je kiša i kad sniježi; kad sam u udobnu zaklonu, oni su sa mnomi kad put izgubim. Što ću od tolike svjetlosti:bogatstva koje me pratii koje nitko ne može ukrasti,zatvoriti u trezore, položiti na tajne račune; ujutro sunce uvečer mjesec svaki dan s tobom ću podijeliti.

15poezija

stećak u vinogradu

Tu, na toj njivi, sam, stoljećimastoji stećak.nasred vinograda –on prvi kuša zrelinu grozdova,on prvi osluškuje pjesmu ševa.

I tko zna kolikim je vinogradimasvjedokom, nadživljujući one kojisu ih sadili i koji su ispijali njihova vina.

I koliko je žena posječene trsove na nj slagalo u breme.

A između vinograda oko njega je košena trava – procvala djetelina i maslačaksijana pšenica i žetelice, radosnei mokre od znoja, u podne na njnaslonjene sanjale svoje drage.

Koliko puta je u nj udarila kosa,zapeo plug a on stoji jer ga ništane može pomaknutipolagano toneći i nakrivljujući senad kosti koje pod njim stoje

Sam nasred vinograda

16 OSVIT 79–80/2014.

Majka terezijaAnđelu iz Calcutte

anđeo iz calcutte, posve zemaljski,ide ulicama, osluškuje srca umirućih,na uho im govori riječimožda najljepše koje su u životu čuli,zaklapa oči u koje se već uselila praznina i traži grobna mjesta u kojima će ponovno osjetiti toplinu zemlje.

Anđeo iz calcutte ide ulicamau rukama nosi vodu i lijekove,umiva lica, previja raneiza kojih se ne vide.Ljubi ih i hrani kruhomčiju su zemaljsku slast njihova usta zaboravila.

Anđeo iz calcutte ide ulicama,njihovim najtamnijim stranamaa stopala mu čista premda stalno u blatu. Svojim riječima oživljava riječi, čini ih razumljivima svima koji su zanijemjeliod tolike boli u njima.

jesi li barem na čas upalio svjetiljkukako bi anđeo iz calcutte mogao proći gradom,jesi li mu dao – makar i tvrdi kruhkoji će on pretvoriti u gozbu? Ili spavaš?

Spavaš tvrdo da ni njegov plač ne čuješ?

17poezija

Podignuti Bog

Isus je kao i njegov otac bio tesar,Pravio je otvore za kuće,stolove i stolice, kolijevke i klupe,kudjelje, vretena i tkalački stan –znao je popraviti kola, bačve za vino.Imao je zlatne ruke: od daščica je preostalih od poslaza rođake i drugu nazaretsku djecupravio magarce, ovce i deve kao žive.

Volio je miris drva, smolu,inje napadalo ispod klupe.

katkad je Isus, kada nikog ne bi bilo, odlagao blanju i dodirivao gredetek ispilane, teške i bijele,u dlanovima ćuteći čavle,na glavi krunu i u srcu bol.

Praveći prozore i vrata, kolijevke, krevete, magarce, ovce i deve – igračke za djecu,blanjajući daske, znao je Isus, poznajuć ljudeda će biti na dvije crne prekrižene grede Podignuti Bog.

18 OSVIT 79–80/2014.

korejski pjesnik

korejski pjesnik Bae Dal-soonhodočasteći u Palestinu posjetio je međugorje.Pošao je za svojim pjesmamau mjesta koja ljubi. u njegovu korejskom jeziku spojili su se kalvarija i križevac, Betlehem i Podbrdo. u vrećicu je stavio, miješajući je,šaku palestinske i šaku međugorske zemlje.

u svojoj domovini, u pokrajini Pusanobjašnjava kako je njegovo hodočašćebilo zapravo jedinstven put:u Svetu zemlju – i sada ne možerazlučiti miris palestinskih i mirismeđugorskih vinograda, jedno i drugo nebo,kao što ne može odijeliti one dvije šake zemlje iz vrećicemeđu dragim uspomenama u svom domu.

19poezija

žalba na presudu suca za prekršajeGrgi Kozini

ne shvaćajući zabranu, popeo sam se u svibnju 1982. na križevac, ne vjerujući da bi me moglo osuditi stoga što sam htio ponovno biti na tom mjestu na kojemu se umjesto križa često vidi lik Žene.Osuđen sam na novčanu kaznu zamjenjivu kaznom zatvora jer sam, kako piše u rješenju, uznemiravao građane i narušavao javni red i mir. m. Š., pravnica, napisala mi je žalbu jer mi se nije plaćalo kaznu visine moje mjesečne plaće a niti mi se išlo u zatvor:Kako sam mogao uznemiriti građane i narušavati javni red i mir, po-štovani suče, kada te nedjelje na brdu nije bilo nikoga, kada ste zabra-nili i pastiricama s ovcama na tu stranu? Mravi i ptice, s kojima sam prijateljski popričao, obradovali su se mom prolasku, a mladi izdanci kadulje i jasenovina mirisali su jače nego ikada.Mrave i ptice pozivam za svjedoke obrane!O Onoj zbog koje sam išao na Križevac, a koju hoćete protjerati svojim paragrafima, u ovoj žalbi ne ću kazati ni riječi.

20 OSVIT 79–80/2014.

Posao oko riječi

Ozbiljan čovjek, otac obitelji, a bavi se tako ispraznim poslom: riječi-ma.Piše pjesme. Kao da svoje vrijeme nema u što pametnije potrošiti.npr. u rat, u uzgajanje povrća, pa i dresiranje pasa.u bilo što ako donosi novac i bezbrižnu starost.(za jednu svoju objavljenu pjesmu ne može dobiti ni koliko je kave potrošio pišući je!).jer taj posao oko riječi, pokazalo se, odavno je dvojben, još od zapisa na glinenim pločicama.čini se da bi i Homer, da mu je danas živjeti, radije uzgajao koze negoli bio Odisejev suputnik. ni Ovidije se, vjerojatno, ne bi trudio oko perga-menta i oda, jer je volio more a nije ostvario san moreplovca niti barem pokušao otkriti novi svijet.A što tek kazati o Danteu: bi li se danas usudio proći kroz krugove pa-kla? I bi li marulić, zdvojan, očekivao pomoć, osluškujući jauke izvan grada?zar sada mandeljštam ne bi učinio sve da emigrira i radi posao vodo-instalatera ili bude vozač tramvaja, a ne da u Gulagu njegova ljubljena žena memorira stihove?kao vozač tramvaja, u emigraciji, zacijelo bi imao poznat grob i dosto-jan spomenik, a ne bi ležao negdje u sibirskom ledu.Posao oko riječi, pokazalo se, uglavnom donosi pomutnju.zbog njih je kranjčević u sarajevskoj noći osluškivao pjesmu ćuka i ponavljao riječi s križa.nimalo sretniji što će njegove stihove citirati na pogrebima, dok njemu s dlanova po papiru kaplje krv.

21poezija

Moja sestra

moja sestra u Bosni, na dijelu zemljekoji je sve manji, sanja. Raznose ga rijeke, prekrivaju snjegovi, opsjedaju vojske.

nekoć je rukama mogla dodirnuti Vlašiće,zviježđe iznad planine,mogla je pregaziti rijeku,prva kroz snježna polja u proljeće ući.

- Taj djelić zemlje s kojeg na zaslonu gledazvijezde što se otvaraju, što mamea kojoj god kročiš njihov se sjaj daleki još više udaljava –gaseći i one malene iskrekoje te još pridržavaju.

Da može ponijeti groblje s brežuljka u gradui Gospino vrelo, barem njegov šum,cvjetove svih bosanskih šljivamoja bi sestra dala za jedno stablo na rubu pustinje u australijikoje niti cvate niti se pomlađujeali ga ni vojske smrti ne opsjedaju.

moja sestro u BosniMoja sestro u australiji.

kako preživjeti na zvijezdi koja se gasi?

22 OSVIT 79–80/2014.

tko je ubio Brunu Bušića

Tko je ubio Brunu Bušića,na Hrvatsku u progonstvujoš jedanputtko je ispalio hitce?

Iz putanje metaka i njihova cilja,iz načina postavljene zasjedeprepoznaju se rukegoniča koje drhte od strahapred riječjukoja je mogući čin,pred snom ubijenih.

Oni izlaze iz tamečesto i sa znacima žalosti na odjeći,izražavaju sućut,pale svijeću na grobusmišljajuć zasjedu, brojeći naboje, i u povjerenju pitajutko je ubio Brunu Bušića,tko je to ponovno pucao u Hrvatsku.

Izbor iz knjige poezije Zvjetni kovčeg, naklada DHk Herceg Bosne, mostar 1999.

23poezija

Pero PavLoviĆ

da Riječ svakU Mine ZLiCa

Prosjev

korak stišan cviće daljzari lišce zračke miraOdaje se skladom marProsjev slutnji daje krila

Nije rima spravljen darOkosnicu ljubav tvoriu oćutu tinja žarDugom riječi pjesma zori

kras

zib sjenovit čili miljePričin srće zreo krasGled miluje bistro virjeSladak zapah širi plast

Lat ljepote uzduh nosiSjenokos je zrenik tihzajutarje blagost rosiDanak prši zlatan stih

Zrenja

Dometnuti u slijed slovanTiha bdijenja, tvorbe marneOćuhnuti ticaj zoranRimom resit riječi zarne

Tvorbe harne poju vične zametnu se srhom zrenjaSmjernošću se slovca dičeRiječi krile uznesenja

Ćud

Blagom riječi trnut jaluvid bistrit proviđenjemnježnost vesti, čilit žarRodit prisnost tihim zrenjem

Sve pomirbom ogrlitiOsmisliti mar i trudSklad i nesklad premostitiPlavom mira prožet ćud

24 OSVIT 79–80/2014.

Gradba

Pozor vidno smišlja korakDoseg težnji uzor nijeje li ozor naput gorakPri nakani dvojba plije

zari blagost, lijepost zrijeIzvid ne će rodit parbuŠtilac štivo smjerno štijeTvorac pomnjom tvrdi gradbu

Pojavak

Što već ruka vodi svrsiPojavkom je bliže sebiNaputka se naum trsiDa trag privid skrio ne bi

Što je ime već odanostRevnost tiho sklad domećeŠto je lijepost već pojavnostzari pjevnost tračkom sreće

Ćuh

Proslov tihan tajnom zoriJe li previd zarno javkuIli šutnja zazor tomiĆuh navješćem driješi zamku

Redaju se riječi ljupkeuzmaknuti naum ne ćeTek kad minu dvojbe trpkeOzorit će časi sreće

rijek

Srtaj sijevu razvid bistriPozor plije pojan tokIznimkom smo sveđer istiPomnjom upit međi srok

Razglas sviće darak vrliŠutnja poju snaži rijekS ljubavlju se oćuh grliTvorba zrenju daje tijek

25poezija

anita MaRtinaC

vječnom proljeću Vesni Parun

ti koja si u njene nevinije ruke spustila dušu ne kajući se suzama umila tuđe stranputice srećemirišeš li tamo gore cvijeće koje je zadržalo bezazlenost i ljubav jesu li večeri crveno-zlatne i produžuju li dani u nepoznatodrhtiš li prozirna u ljepoti sumrakakriviš li još djetinjstvo ili si prestala biti dječak u domu na cesti neponovljiva poput vremena a u njemu zaustavljena

svu prašinu koju si ponijela u uvojcima pretočila si u čisto zlato jer tvoje riječi vriju, dotiču, cijede se u nektar što s tamnih polja dopire šapatom molitvusa srcem iz grla i pticom iz srca pjevaj usprkos vječnoj mijeni dok s tvojih zjena zauvijek odlazi sjaj zore čekajući blizinu

vidim te naslonjenu na njegova koljena i kao ti smiješim se

26 OSVIT 79–80/2014.

Priznajem slabost Tinu Ujeviću

dozvali su me tvoji visoki jablanisamoćom dotičući zvijezdepričaju o nekim crvenim jesenimao slutnji, žudnji i daljiniuz bljesak bolapriznajem slabosti starai mladačekam Božja blistava obećanjadok riječ žežezadužio si me viknuti jesa svakidašnjom jadikovkomdolinom svijeta putujemigram se s vjetromza let stvorenai žao mi što nisam k’o svi drugida nosim srce na dlanui poklanjam bogaljimadok čelo mi žari i umirem od ljepoteplačeš nada mnom tajanstvenoma samo sam žena među kraljicamane bojim se i nisam samadok pod uzglavlje stihove spremamostavljam zapis na pragus vječnim prstenom uhvaćena u svojoj magliodlazim i vraćam se počivalištuuzvišena robujemprotiv milosti grijeha

27poezija

ilijin vodič ljubavi Iliji Ladinu

Pitali su ga: Pišeš li?Odgovorio je novim pitanjem.Pitali su ga: Pišeš li?On je bacao olovke još dalje od sebe tražeći odgovoreDok je pod vjeđama nosio snovepod nogama gazeći nepovratni putTrseći maglu i kupeći injeostavio tragove za lutanje ovdje i nigdje Ako slučajno odlučiš živjeti s Ilijinim vodičem ljubavi Pitaj ga Pitaj ga ti kud vodi put osvijetljen srcemProstrta pučina čekanjas jednosmjernim putokazom do Pariza, makar i jedan dan Bezdan u kome spoznaješ svemir kažeš sve bez riječi dijelima

Prošeći usamljenim ušćem nadanjaSrest ćeš gaPrepoznati po onom istom oštroumnom bezumljuupozorava na nasukane brodove domoroce koji nisu preživjeli civilizaciju ovisnike ponosai one što još sviraju harmonike pod zakatančenim mostovima Govorit će poeziju bez pljeskao ljubavi koja se daje bez vaganjao sreći na putu bez krajajer i njega su puno puta slijepogtuda proveli

28 OSVIT 79–80/2014.

ilija dRMiĆ

na groblju BetanijaPosvećeno časnim sestrama koje supokopane u tom groblju, a posebno s. Lukii Drinskim mučenicama

Nekad su stope Vašes mukom utirale pute,a danas u žutu jesenkosti vam trunu i šute! Nekad ste snivalesvoje tihe snovei uvijek čeznule:doseći zvijezde nove! Tražile ste smisaoodricanjem od svijeta,živeć tiho i čistopoput ljiljan cvijeta. Borile ste se hrabros patnjom i tugom,kročeć životnom stazomteškom i dugom! Smisao od molitavaneprestano ste tkalei nikad u očaj mučnibeznadno niste pale!

na kamenim križevimakao da čitamo riječi:Iz grobova ovIhljubav i nada ječi! I danas mladosti,koja istinu traži,Vaš im je tihi životod svega najdraži. na grobovima ovimpalit će se svijeće,na grobovima Vašimcvjetat će cvijeće! Pjevat će se jednoglasnomolitve tihe, nježne,pa sijevale munjeil padale pahulje snježne! Odlazimo s grobova,a grobovi šute...okrećuć se kličemo:Hvala Vam, za utrte pute!

na groblju Betanija u Sarajevu, 11. veljače 1979.

29poezija

iva nUiĆ

samo jednom Ani

Jednom i samo jednomna grobljupuknu vjetar za Tebe.Rasiječe tišinu.Tišina kliznuniz licau suzama.Još jednom puknumalo više malo nižeVišeVišeI prestade,a Ti u našimsrcima ostade.Ode goreVisokoVisokoza stolove Božje.Pripremi nam dočeksličan kao na zemlji.zemljicaTvoje tijelo krije.Bog dušu Tvoju miluje.

težak

Tri žulja na dlanu,TamnoplaviLjubičastiGnojniSvi će puknutiTko zna hoće linjiva roditi?

30 OSVIT 79–80/2014.

ej, moji zemljaci

ej, moji zemljacidi ste?Ostali su vam ovdje opanci.Vise o gredi, o čiviji.u njima pauk pletemrižu i živi.Dođite!Pogledajte svoj zavičaju kojem je ostala dračakupina, smilje i vrisak,a sve puno plača.To je isto kao i prije.Sve miriše, miriše, miriše.Ali dica nisu ista.ne igraju se po tuđim livadama.ne čuvaju krave i ovce.Oni gledaju u neku „kutiju“po cili dani u njoj nešto traže,a što nađu,ne ću o tome govoriti.

Mladost

Buktinja ljubaviplamtigorivrije.

Osmijeh nadahnjujepali žaroživljuje.

zagrljajuzdisaja…a…a…Rodilo se.neka ga.

31poezija

jozefina PRanjiĆ

Kada me ne bude

Kada me ne bude…Putem zvijezda,što na nebu svijetle,grlit će vas moje ruke.Podsjećat ću vasna naše zagrljajei nježna milovanja.

Kada me ne bude…Putem vjetračešljat ću vam kosui kititi je cvijećemubranim sa livade naše.Podsjećat ću vas na danekada ste po njojskakali u smijehu.

Kada me ne bude…Bit ću sa vama onoliko,koliko vi budete željelida me se sjećate.

Grad sv. duje

Dok šećem kalama tvojimgrade Splitei razgledam te,radost mi tijelo prožimaa srce treperi.Iz tvojih kamenih zidovačujem glas kako me doziva:

Priđi bližei kamen dodirniklesan je rukamatvojih pradjedova.

Pusti da ti se bude osjećajii neka radost tijelo prožima,zbog sjećanjana klesara kamenana graditelja zdanjana pradjeda tvoga i moga.

32 OSVIT 79–80/2014.

Zijada ZekiĆ

čekanja

usnula sam sankoji mi dopuštada činim ono što činimu momentu sam bilavesela i razgovorljivamoja dobrota se ponekadpretvarala u budalaštinu

mislim da ni u čemu nisam pogriješilamožda treba čekati

Radovala sam senadajući se možda dobitku

Pogled mi je oštar, prodorantjera me bez naročite snage i voljeda razmišljam da će se desiti dobroskrhana i uplašenahoću li ostvariti svoj san

uviđam da je mojasnaga velikada nikada nije bila veća

Previše me promatrajuodsutni i mrki pogledisumnja me je potpuno svladalaizraz moga licaje bio ukočen

nađoh ono što sam tražilaPogled ljubavi i čežnjeSigurnost života mogRadujem se dobitkuživota moga

Mostar, 11. V. 2012.

33poezija

nezaboravna noć

Osjećam da se prošlost tu vratilada je ispred mene

čekala sam da mi pametotvrdnenisam uviđalasvoju dubinu zrelosti

Nakaradna iskrenostmojalomila je dušu moju

Kad sam našlaodgovor životasuočila sam ses novim pitanjem

Tišina je oko meneprepustih se tamiočekujem noćstrah me jene razaznajem je li ovoona ista noću kojoj sam se smijalapjevalanoć koja je vječna…

noć ispunjenja mojih željanoć sreće i uspjehanoć punog mjesecanoć ostvarenjaželja života

Mostar, 14. VI. 2012.

34 OSVIT 79–80/2014.

Ljerka MikiĆ

Vrijeme

neke želje, kao nada, ne gasnu.neka sjećanja, kao ljubav, žive.Neke osobe, iako daleko,uvijek su bliske i blizu.Život u sjeni radosti i čekanja…

neke tuge, kao vjera, bodre.neke riječi, kao sunce, griju.Neki sati, poput broda, plove…Vrijeme odlazi i ostaje u nama…

Neki snovi umiru kao zvijezde.Neka tišina kao svila i plamen.neke staze u cvijeću i kamenu.Prostor omeđen beskrajem…Vrijeme traje…

omeđeni koraci

Vrata bez izlaza,neukroćeni uznici,prozori tame,svjetlo na pragu.

zaključane ladiceotvorenih ormara.Posložena slobodabuntovnog zatišja.Pritajena vatra hrasta.

uređene ćelijeneugledne kuće.njegovane ružeu grmlju trnja.

Miris usirene krvii svježeg inata.Visoki zidoviniskih strasti.Bogata krošnja sivila.

Omeđeni koraciu mislima bijega.urlaju godinepo starom zidu.

35poezija

Jutro

Rascvalo jutrou satimabolnih nadahnuća.nježnost pupoljakau koramastarog panja.

Nijema šutnjau zadnjojzvijezdi zore.Tihi uzdasiu tužnomdvorištu sjena.

Blage očiu radosnojpjesmi vrabaca.Streha puna života.

Bezbroj riječiu progutanim tugama.Plač cvijećau biserima rose.Jutro budi novi dan.

Dnevnik

Godinama čekami u međuvremenugubimvrijeme.

Jalova nadau praznoj ljubaviplodignjilo sjeme.unaprijedzagarantiran bankrot.

neprohodnimpustinjama šumatekupodivljale rijeke moći.Ostaju oštrikanjoni potlačenihsila.unakaženestranice dnevnika.

36 OSVIT 79–80/2014.

Ljubo KrmEK

Ćorabaka

Vlak prilazi konačištuTrgovci nadom zauzimaju aukcijske stolceBestidnici likuju poneseni vlašćuzatečeni putnici spominji Ćiru i DubrovnikLjudski zamut izlijeva se na pruguŽivot u Dolini izvrgnut je ruguPri polasku umjesto zvižduka zveket lanacakolodvorske kapije odavno su bez stražaraSignali uvlače svjetla u pužasta kućištaŽeljezničari s povezom preko očiju igraju ĆorabakeSindikalci ljepilom sastavljaju potrgani red vožnjeTračnice pamte liz kotačaObezvlakovi se zemlja trubačaTko je taj što radost krade drugimaI od njihove muke sebi uzima?!

južna simfonija

Ponovno koračamPo pustim tračnicamaPobjegli nam vlakovi

Iza klaviranasmiješena facaSliježe ramenimaPopapala ih maca

I sam bih najrađePobjegao kući

Samo ne znamkako se iz sebe izvući

Sve češće usnimkako s osmijehomPutnike vraćam

I kako prepune vlakoveIz moga kolodvoraVeselo ispraćam

37poezija

Malkica dUGeč

krhke su ljudske riječi

krhke su ljudske riječi. nemilo ovo dobaOd neizlječivih rana zadnje nadanje liječi.Drhturi ova zemlja. Puna je krvi i rana.Tko mari kad lešinari već po njoj ruju,Pohlepno puneći tijelo otrovom laži i zloba?mislima caruje beznađe i slađe od crna grobačovjeku godi propast, sveopće ljudske boli.krhko je stablo života. Ogoljelo, suho i lažno.Tko mari i zar je za živuće važno Da netko mrzi il‘ voliDa sok života piju, dok djeca, unuci mriju?! Od bolesti i rana, od čekanja i sanjaLjudi postaju gori. krhka ih savjest mori.Pred konac svoga vijeka Iz njih tek sumnja zbori,A nema joj, nema lijeka! nestaju stvari s kojima čovjek živi,I stari. a tko to, tko li mariŠto i životi odu u mutnu rijeka voduPa plutaju lešine njineIl‘ ih progutaju dubine?krhki su utezi vageŠto pravdu i laži mjeriSamo po svojoj vjeri.krhke su ljudske riječi. Dijele ih svjetovi zala.Tko mari, tko mari Što čovječanstvo stari,Što mnogi umiru mladiA plodom njihova rada Tek crv u grobu se sladi? krhke su ljudske riječi. I krhka zadnja je nada.Nad njom se nadvija mijena. jučer. Danas. I sada!

38 OSVIT 79–80/2014.

vremena su teška

Od straha i briga čelo se mreška.Pognuta glava.mučno je svuda.Vremena teška!Misao tmurna nebom vrluda.Drhte latice travaDok udes se s njima poigravaI sanju luduO miru i rastuPrepušta vihoru hudu.Vrijeme sumnjama okovano.Putniku nije danoDa makar lastuNa sijena plastuIli na cvjetnoj graniVidi. I čuje.nigdje svjetla. ni pjesme, nade.Tek molitva kadikad utjehu dade.u briga tamiLjudi ostaju sami. Pognute glave.usred uvele trave.

nebo ne pali svijećeza kaplju ljudske sreće. Vremena su teška!nigdje smiraja. Smiješka. Sa smreškana čelaJedna misao smjela zvijezdama uzletjela.

jedna pjesma ima Prijatelju Kazimiru Kataliniću

Na umoru rimaJedna pjesma imaŠto će, uronjenau dubine mijena,Preživjeti lako.

Nije doba svakoPjesmi naklonjeno,Nit‘ kriknuti znadeTijelo izranjeno zlim varkama nade.

Ipak ima,Sred klonulih rima,jedna pjesma živa –Od ljubavi zvonoŠto na javi snivaDa utihnut ne ćekad zamukne ono!

39poezija

Marko MatiĆ

epitaf

sinovikrivoustogPoglavarasu jenakonrimskopravnepunoljetnostiraspeli

njegovikadrovii ljudskiresursisu je narodukoji ju jeobnoviooteli

ovaj putsu gusaniu gustu maglune samo Njunegoi sav narodhrvatskiuveli

manjinci sudrugedvije trećineobezglavljenognarodau Luciferovujavnu kućuodveli

šestari su sepreko

judinih ćerijuna neodređenovrijemeslasnogplijenadočepali

40 OSVIT 79–80/2014.

Uspomena

umalo me kokardašii petokrakaši nisuprije začećaza život prekrižili

dok ga je moja majkaživa vjerno čekalazamalo su mi oca Ivuposlije rata za glavu snizili

pripadnika HOS-ameđunarodno priznate nDH-amoga oca oni subestijalno na križnom putu ponizili

u Gradiški susvaku večerza večerom čitaliza odstrel Hrvata imena

mom ocu Bog je život sačuvaopreko čovjekaiz Hrvatima neprijateljske vojskeistog prezimena

danas je i u menipresuda ocu u Osijekuna šesnaest mjeseci logora

vječnauspomenaod zlotvora

Šestanovac

okolo samopovršnostisvukud samebezdušnosti

svugdje raznapraznovjerjaBogu praznainovjerja

čovjek je prepunprazninekod tolikeBožje blizine

petokrake mnogeraširile krakeprobadaju uzaludsvjetlosne zrake

umjesto križaISuSA kRISTAu mnogima stanuješestica čista

gdje su ovdjeBožji obrisidokad će nas gušitisotonski mirisi

41poezija

mate GrBAVAc

sve Po tRi

Znanje

kažu: Prašina je što ispuniprazninu tvoje osobnosti.upamti: čovječnost je njeno srce!

Mudrost

To nije put kojim hodaš,već putokazkoji drugima otkrivaš!

čežnja

Ne pjevam o tebi,već o svojoj čežnjiza tobom.

oproštaj

Bog prašta beskrajno.Ljudido poniženja.

Mladost

Svijet napreduje snagom mladosti,a ne nemoćionih što odlaze!

Zabluda

Pametne sputavaju želje,mudre uvjerenja.Tko je u većoj zabludi?

Hercegovina

kameni cvijet duše hrvatskeNa vjetrometini povijestiI oslonac sigurne budućnosti

42 OSVIT 79–80/2014.

Pitanja i odgovori

Tko je u gorem položaju:onaj tko pitaili onaj što odgovara?

Ganga

u sivoj grudini odzvanjaopori zvon gangemojih davnih predaka.

iskustvo

Želim te šarmiratiiskustvom svojih godina,a ne godinama svog iskustva.

Prijateljstvo

Jedni prijateljstvo pretvoriše u zlato,a drugizlatom kupiše prijateljstvo.

jedina carstva

carstva koja nemaju granica:Ljudska gluposti ljudska pokvarenost!

Grob

zar je ljepši sanispod mramoranego vilinom kosom obraslog kamena?

Mudrost ii

Riječi su izgubile krilakad je iz njihodletjela mudrost!

Ljudsko srce

Rajska vrata nalaze seu našem srcutik do paklenih!

43poezija

Miljenka koŠtRo

Vrijeme

Vrijeme!zar je vrijeme?

Nije vrijemekad je vrijeme.Nije vrijemedok je vrijeme.

A kada je vrijeme?

Razumno vrijeme imasvoju mukuako nije jutruispružilo ruku,a jutro ga ljutiako dugo šuti.

Pokoji trun u oku vremenazapeo i čekada se bude jutra bez pogledavedra i daleka.neka, neka, neka čekakada ne zna što jeneukrotiva rijeka.

mnogi vele kako nije vrijemeza nevino licedok gladan pogled kradečaroliju klijanja klice.

Dobro, kad je vrijeme?

Pijetao je zakukurikao!Bez kolebanja, vrijeme jeza BuĐenje!Da, da, BuĐenje!Trajanje očekuje novi korak.

44 OSVIT 79–80/2014.

Djelo

Ljudsko je znanje, (neznanje)ljudsko je djelo, (nedjelo)cvjetove kazniticvjetove gazitiodjevene u bijelo.

Ljudsko je znanje,ljudsko je djelootrgnuti voće,a nije još zrelo.

Lako je reći,proći će,to je vrtlog vremenai iz čista miraizmaći se ispodtežine bremenai prigrliti spletkepohlepom pletene,pa prilikom u nepriliciotkoturati stoljetne stijene.

Riječi

koraci jutra tišinom šušte.O, Bože, sijemo riječi, sjeme,a Ti, Bože, šalješ sunce, kišu.Plodove ćemo svi zajedno brati,dok na jutarnjem povjetarculepršaju riječi, ubrane i neubrane.Da, lepršaju riječi! Riječi, riječi, riječi…

koraci jutra tišinom šušte.Da riječi! koliko riječi?I na početku bijaše riječ!Riječ i vrijeme. uzlet riječi!mir, širina blaženstvaI plovidba…Lako je stati, al’ treba izdržati…

45poezija

admiral MaHiĆ

nije u zvijezdama krivica

nije u zvijezdama krivicašto čovjeka rađaju za nož,uglavnom se tu pitajuagenti koji čuvaju kase, lutrijska srećka,tat i taština,a i sve te Otadžbine, Apokalipse koje u ljudetetoviraju svoje mape.nije u zvijezdama krivica štomnože se novci i ubojstvadok suši se maternica bliskosti –čovjek je probljesak koji gineu provjerenim poljima državnih savezau proletu metala i metakadok nalet svjetla povremeno pulsira kroz njega,a on nepokretan kao kamenspreman da ubije u biseru plamenda iz svemirskih sila izlije porodični grbispod kojeg ravnodušno jedno do drugog ležeseks i grobovidok vječnost sebe pjeva iz mrtvaca.

46 OSVIT 79–80/2014.

nije u zvijezdama krivica što lutamkroz voćnjake putovanjameđu dvorcima od metaka.nije u meni krivica što lutamod glasa nevinosti do hora prevaranataod zloduha do bezduhaod prašine do mašinei još se snalazim nekakood smrti do smrtijer na putu pravičnosti sve je manje gužve,a na putu umjerenostičekaju me nepoderive cipele.moja je samo cesta izmeđukorzike i Sicilije.moji su valovi crvenog mora.Svi imaju svoje puteve, a ja stranputicu.Plovim na krit i gledam valovei pitam šefa svake luke:jesam li daleko? je li ovo mjesto za mene?Svjetlo svjetioničko koje samujejedini mi je rod,ali jednog dana iznenadapoljubit će me trešnjin pupoljak i odletjet ću.

47poezija

na obali, iza smrti

Poslije deset godina izbivanjaiz nadnaravnostihtio bih da izljubim pticu selicui poljubih čempres koji istjeruje demonaiz discipline i iz ljepotejer ostavih ga u donjim svjetovimada me zastupa u pjevanju:čuvaj srce čahuro dudovog svilca, čuvaj srceistrgnuta stranico bajke dječje –oženit ću besmrtnostuz zvuke anđeoskih trubai ljubiti ruke još nerođene djece u kimonumiroljubive ručice daleke djeceu začaranom buđenjukoje će sutra bacati dinamitna tirkizne postrojene hapsane.Poslije deset godina izbivanjaiz nadnaravnostirodio sam se iza smrtii nitko me više ne će uspavati –sve su to bile izmišljene pričezasađene po klancima neprohodnim.A sad čovjek je vratio čovjekau materinske bjelineiza smrti – raspjevali smo se usred lijesa,smatramo da kavez ne smije imati zastavu, jeriza smrti porodice sustižu svoju zastavudok na kornjačamajašu naši mali fićfirićina koje se ne odnose nikoji projektilipa ne žude za eksplozivnim skokomno za razlijevanjem zvuka –potrebno je sačuvati harfe da uzrije ljubav,rekao je ozbiljno napušteni spomenikdrevne pjesme.

48 OSVIT 79–80/2014.

jasenka PožeGa-sReMaC

žurim...

Žurimuvijek žurim,Niz putNiz kamenNiz petljuOd suza i strahaDa ne ću stići živjeti.

Žurim u riječiSmišljajući rimuI uljepšavajući slova.

Žurim u pogleduu crvenoPlavo,Bijelozeleno,u mješavinuVode i mirisa dušeu dodir sunca i kiše.

Žurim da stignem danDok ulazi u noćDa bih mogla gledati svitanje.

ŽurimA koraci mi postaju kraći,Pogled mutniji,Ruke sporije u molitvi,I čak osjetimDa srce sporije kucaDok mislim o brzini življenja.

a bojim se svake zoreDa ne poderemoje želje, moju ljubavkoja se rodila iz žurbeDa živim što jačeuz drvoVodu i kamenI da postanem kamenI drvoI voda Kada se ne budem Žurila više.

49poezija

život ima...

Život imaRanjeno lice,Blijede rukeI uplašeno srce.

Ima zelenila u dušiI mnogo riječiOd kojih se guši.

Život imaTisuće danaI svaki ostavlja tragMirisa koji ovijaRođenje i kraj

Ljepotom nekad zatreperiI sjajem obojiNebo na tren,a onda se sjena vratiI ponovo težak postane.

Život imaRanjeno lice,Blijede ruke,I uplašeno srce...

U meni...

u meni snagaDanašnjeg dana,I miris podnevau zvuku zvona.

u meni ljubavVjetra što se budiDodirujući rukezagrljaja željne.

u meni osmijehVečeri mladeI odsjaj suncaŠto se u vodi kupaI svojom toplinomDušu mi miluje.

u meni životNejako satkannježan od kišeŠto prestaje nagločim skvasi lice,A ostavlja tragove prošlostiKao duboke uspomene.

50 OSVIT 79–80/2014.

slavko vRanjkoviĆ

Molitva slijepca

ako postoji modrina neba,nije u meni,ni daljinenedogledne,ni ljudi, ni pticenisu u meni.Osjećam ih slutnjom.ako postoji kiša,nije u meni,osim suza u očima.ako postoji ljubav,ja je ne vidim,ako se uriječ i djelo ne pretoči.ako postoji prostor oko mene,moj jetamom omeđen.Ni pjesmanije u meni,čujem je u tuđem pjevunabujalu mirisom polja,neba i tugepradjedovske.

Ni vjetarnije u meni,ni sunce u mojimmrtvim očima.„Da progledam!“vapio sam svim u sebi.„Da progledam!“„Progledaj!“ reče,a onda se beskrajna zemljas dalekim nebomnaselilau mojim očima.

51poezija

jerihonski slijepac

Dotakni mepogledom,ruku pružida vidim mrtvim očimanebozvjezdano.uđi u mojusamoću,u dane jedandrugom jednakekoje mjerim snomi pjevompijetlova,zvukomrogas hramske uzvisine.

uznemiri nebomoje u meni,da se nabujalooblacimavida i radosti,ospe u nedogledu i kiši,oživiu slapu bojakoje prvi putvidim,u ljepotivodeu kojoj se utopilamodrina.Neka misrcezadrhti od nebaiznad ravnice.

iz neobjavljene zbirke Susreti

52 OSVIT 79–80/2014.

snježana jeLiniĆ

HodočastiM i PiŠeM

Gospa Lourdska

Pjesma Gospiave Mariasa upaljenimsvijećamamnoštvo svijetau jednujedinudušuGospaujedinila

Italija Sv. Leopoldu Mandiću

ukazao si mida prostoru vremenuništane značiVašazemaljskazadaćaispovijedanjemispunjena

rim

zelenMiranVječanOvjekovječenLjepotomVječnoga

Vatikan

Bazilika Sv. PetraOca kršćanstvaDuša mi zatitra, BožeNa izvoru sam

53poezija

sv. stube

Sv. stubeNebu vodeNa koljenimaPenjem seIPoklanjamNjemuSvevišnjemu

Papi ivanu Pavlu ii.

Vidjeh VasI slušahna hipodromu94. u zagrebuPorukeVašePonesoh Sa sobom

Vidjeh Vas2004. u RimuDa Vam se srcemzahvalimNa porukamana svjedočenjuKoje ste nam daliPostala sambolja

Međugorje

Molitva mojazdravo marijoIspire dušu mojuOtvara oči mojeOsluškuje moje bilo

zdravo marijoPozdravljamDjecujutarnje sunceNebo More

zdravo marijonajljepši zvuciNajljepše pjesmezdravo marijoMilosti puna

Šćit

Kako si lijepaGospe od MilostiMilostiva Gospe

54 OSVIT 79–80/2014.

srećko MaRijanoviĆ

taj osmijeh

kako bih mogao umirućismijati se vježbam skorosvaki dankako zadržati grč taj što nas uznosi iznad ostalih bića maleni titraj kože i mesašto sve podnosi i opraštakolorit živaca oko zubafluorescentni bljeskovi univerzumapreslika misli jednoga boganišta ne želim drugo ponijetiu tihu dolinu smrtisamo taj osmijehneodoljiv i mazanmožda je slutimtako poseban i malen ulaznica za rajili nije bitnovježbam ga skoro svaki dani mislim da ću uspjeti

oženit ću noć

Oženit ću noćta će stara profinjena damabiti moja ljubavbiti moja moćmrzit ćemo dan zajednoi sva sjajna svitanjana beskonačna pitanjajednom će mi onadati odgovoruporni u šetnjamazimi bijela haljinaljeti topla ponjavasatkana od zvijezdaušivena koncemtankom svilommladog zračnog mjesecastrasna vrela ljubavnicašapće mi kraj uhadodiruje usne svojimtoplim južnim vjetromoženit ću noćdok je ljubimmirisat će davnim tužnim vremenomtim čudnim spojemcvijeta trešnje i mladog duhanadivljom gustom djetelinomkoračam a rosa raspršenalijepi se po menirastvara još jedanuzburkan i kratak santo što sviće novi dansamo ulijeva mi snagusad sigurno znamda oženit ću noć

55poezija

Zdravko ostojiĆ

Prokletstvo

Već odavno sam mrtav.Bez krila anđelai rogova sotonelebdim neobilježenu zrakoprazju čistilištačekajući svoj red.kojeg li prokletstvaako se sve ovo produži u vječnost!?kad bih barem mogao nestatii skriti seu bezličnu bjelinuzaborava.

56 OSVIT 79–80/2014.

snovi

uspavaj čedo u sebii zbrajaj bijele ovce na pašnjakubar još jednom.ne obziri se na smrvljene dragulješto se pod teretom javeu prah stvoriše.ne počneš li iznovanikada se ne će ni dogoditinovi oblici pojavnosti.uspavaj čedo u sebizaroni u sančist u njega unesenako te još uopće ima.kad ti se neistraženi otvore prostoripokušaj naučiti glasanje ptica i šutnju crva,nauči korake uspravna hoda,a onda probudi čedoi pokaži mu put.

57poezija

i danas

I danas zemljom hode barabezlih pogleda i crvljive duše – tek paradno ih raspinju na križuz pravovjerne;I danas nevoljnike bacaju u areneda se izbore za svoj goli živots kojim ne znaju što bi ako preživejer izjednačeni su: život i smrt;i danasJude se šuljaju posvuda oko naszakrabuljeni u svoju lukavu podmuklostsmišljaju i izmišljaju tuđe grijeheomamljeni zveketom srebrnjaka;i danas žedne poje gorkom žučilažnih obećanja;Pilati i danas peru rukedok poslušnici kriomice uklanjaju preostalo smećeda tronovi ostanu čisti i dugovječni;i danas su Kain i abel u zavadipijući jedan drugom krv na slamčicu;i danas sjecikese džepare po trgovimaza sobom ostavljajući sve više robovakoji su na prodaju;i danas noa gradi Arkuali zaludu kad je more presušilo;i danas Lucifer kupuje dušebez cjenjkanjapa ćemo već sutra svi biti prodane dušejer nam ne će ostati ništaizuzev vjerovanja u uskrsnuće.

58 OSVIT 79–80/2014.

Zijad dURakoviĆ

Bleiburški lanci

Mekane su ruke obzor obavileDrveća klonulog podižući staseRazmičući sjene, što su ga zavileSivom vlažnom sjetom, tomeći mu glase,

a dašak topline, što korom prolaziHrapavim borama, koje povez stežeStrujanjem lahora u vis ne odlaziVeć teška tereta uze čvršće veže.

Želja k odlasku kroz deblo pristižeRaznoseći nutrinom zvuk vječitih zvonaDuž puta beskraja tamom se uzdiže

korijen lanci stežu, priječeći mu usponaI što više želju k visu podižeDah mu sve je kraći i čvršća je spona.

Ljetno podne

Promuklo ljetno podneSmaragdima se javljaGori postelju spravljaPočinku zemlje rodne.

Lahor šipražjem hodamilujući grane bremeneBudeći još uvijek snenecvjetove skrivenih voda

Podne ljetno promuklokobac visinom kružiObris mu suncem se duži.Koso se nebo raspuklo.

Ljetno promuklo podnemiče se zakritom sjenomBlijedi s novom mijenomIznad još vode slobodne.

Odlazi podne ljetnoOdjek još grane njišeGlazbu, što tiho se brišekroz grane prebire sjetno.

59poezija

dah

Gluha noć proljetnaDahom behar nosiPlete ga u kosiJablana stoljetna.

Pramenove vijeMokrim visinamaOgrade im slamaKoje pletu zmije.

kroz oblake kročiLake, tihe, sjetne,krijuć rukovetnekristale nemoći.

u bleiburškoj noćikoja gubi beharPrazan stoji peharnitko ga ne toči.

Znamenja

Širok luk na svoduSpektra boje mijenja.u nemirnom hodu

Slap se dugin slijevaKroz krijeste pramenja.Mijeni odolijeva.

Tragom mu se sluteBleiburška znamenjakrijuć negve krute

Pokrit teškim dahomDo drugog viđenjazastrt zvijezda prahom

Tamnim svjetiljkamazrcalnih kristalaKoje krije tama.

I opet osama Vida otežalaPrazan obzor slama.

61PRIJEVODIPRiJEvodi oSviT

agnieszka sysKA

nebeska zemlja

svjetlo koje ne poznaje svjetlosumrakjedino sunceplamti odrazima rasplamsanih dronjaka krpica svjetova jedino suncezemlja tone u jezicima vatre plamti u jezicima hiljadu sunaca jutarnjih sunacakrpama dronjcima svjetovapljuje hiljade sodoma gomorabrbljavci brbljivaca svijet Babel Babel Babel

uzdizala su je usta mojagradilo je ugljeno kamenje moje

širi se pod pritiskom sunaca jutarnjih sunacaskuplja se pod pritiskom jedinog sumraka nikad još nije tonula tako lijepotako vatrenou zoramau suncimau zoramatako vatrenonikad se još nije ustupila jedinom istokunije smrkavalanije koračala noćnim poljima noći

nije se palilauzdizala su je usta mojagradilo je ugljeno kamenje mojenije koračala noćnim poljima noći

nije smrkavalanjeno ime drugo svjetlonjeni dani kao u ogledalu kao trava kao bijeg jelena kao trava cvrčkovo cvrčanje ime njeno drugo svijetloizlazila bi da trči

62 OSVIT 79–80/2014.

svjetlokopitna vatrokopitna svjetlokopitna u povorci veselja i žalostizalazila bi da trčikopita su joj tonula gorjela tonula kao suncebijeg jelena brži dani bijeg jelenakopita su joj tonula gorjela tonula kao hiljade sunacasvjetlokopitna vatrokopitna svjetlokopitnanjeni danitravazorili su

da su se u drugim svjetovima dešavale ovakve stvarikoje su se u njoj dešavalepokojnička vreća bi se naslutilasvjetlokopitna vatrokopitna svjetlokopitnanjeni danitravazorili su

jedino okruglo suncekao lane je trčalo

u njenom krugukružilo jes rasplamsanim krpicama u rukamaprvo svjetlo kao kula od slonovih kostiju u haljinama bez sumraka drugom zemljomi njenim drugim nebom

sa rasplamsanim krpicama na nogamajedino okruglo suncekao bijeg srneu njenom krugukao po vremenuprvo svjetlo u povorci ovna s ablamima i kamilama sa Taršiš Sabu madianu efeKao poslije vremena

cvrčak na poljimakoncert na dva instrumenta svira zemlja svira nebocvrčanjenebo nešto otvara

63PRIJEVODI

U vječnom plesu zvjezdootaca

u vječnom plesu zvjezdootaca sazviježđu uzvišenih sunacasvih vremena svih stvari svih životinja i svih ptica svih gmazova i svih vodozemaca ljudiarkanđela i anđela svetaca i blagoslovljenihrabina

plamen sunca savršenog oblikaplamen vatre u krugu i vitlu zemlješto se okreće što kruži kao zvijezda iz koje sam uzdigao tijeloprvog dana koji je dan vječnostiusred šest njenih ramena usred sedam njenih svijećnjaka prvog dana koji je dan zvjezdooca

vijek mu se smanjiorosama se spustio

moj prvi dan koji je vaš dandan tijela iz kojeg sam probudio dušudan duše iz koje sam probudio tijelodan onoga što je uzvišeno i nadzemaljsko

s neba je palojezicima se spustilosazviježđe početaka i krajeva knjiga postanka i knjiga apokalipse u njegovim zvijezdama zapisano je sunce s lijeve i desne stranekamenje iz kojega sam probudio tijela i dušekamenje iz kojega sam probudio sunca i mjesecekamenje iz kojega sam probudio djecu abrahama

nepogrešiva sazviježđa na suncazvijezde s neba i zemlje u menorima.

64 OSVIT 79–80/2014.

sunca su izgorjela

sva sunca su palila svoje mjesecekugle vječne vatremjesece nebeske pod sobom na morima mrtvihsvi mjeseci su palili svoja suncakugle vječne vodesunca nebeska pod sobom na morima mrtvih

sva sunca na rubu ranog eha glasasunca okupana u zaobljenosti kuglevaljaju se na tri noge kraja neba vatre vodevaljaju se na tri noge početaka zemlje vatre vode

u početku bijaše sunce kao krajveće od jednoobraznosti dvoobraznosti troobraznosti stvari prošlihnosilo je u sebi na kamenu svijeta glas pijeska pustinjskog otkrivalo mjesecu svjetlucavo prošlo

otvorilo u sebi kamen prosulo pijesak na mrtva moraprosulo iz sebe sve pjesme pustinjena kraju je bio mjesec kao početakmanji od trajanja budućih stvarinosio je u sebi pjesmu trubeotkrivao na suncu budući sjaj

otvarao u sebi more crvenoprošao suhim stopalom

zaključali su u sebi jučer danas sutrazaključali su u sebi vrijemezaključali su u sebi pjesmu

65PRIJEVODI

na trubama jerihonskim rastekamenje raspalo kamenje smrvljenona rosi Hermona na ulju Sionaokupane u oblini tronošcatri nogara mirajednom srcu svijetavaljaju se jedna na drugu druga na treću kugluokupane na zlatnoj kapijiulja na bradi aaronasunce mjesec nebo zemljapočeci krajevi stoljeća

gore suvi i mokripuni vatre vode svijetlatopline vreline mrazapale se ne spaljujuprošle buduće sadašnjeopojni dani noći

66 OSVIT 79–80/2014.

Gospi od smolenska

što sijete u izmaglicama u radosti ćete žnjetimagla rose magla će im iz očiju pastizemlje od tada ne će bitimagla rose će im iz očiju pastineba od tada ne će bitimagla rose će joj obrisati suzestigla iz Bizanta do Rusijesunca ne će bitimagla će joj obrisati suzedok ježena neplodna jalovanegdje otišlamagla će joj obrisati suze ketin je došao iz Smolenskamjeseca ne će bitimagla će joj obrisati suzekatyn je došao iz Smolenska mjeseca ne će bitimagla će joj obrisati suzedok je očaj tijelo nerodno neplodno jalovonegdje otišlokada sunca više nemaa treba u radosti skupiti snopove žetvekadamjeseca više nema

67PRIJEVODI

ova slana magla danas će obrisati njom smirnu suze smirne iz Supraslato tijelo slanonekada je bio bog kao bogdanas je čovjek kao čovjek prošao iakoje nekada bilata slana magladanas će obrisati njom smirnu suze smirne iz Supraslato tijelo slano

pripremite maglene bačve za Svetu Liturgijupripremite maglene bačve

nekada je bio bog kao bogdanas je čovjek kao čovjek danas je majka kao majka odoše iakosmo nekad bili

mi ćemo sisati.

Prevela s poljskog ivona vujisić

68 OSVIT 79–80/2014.

agnieszka syska (agnješka suska)

Rođena je 1977. godine u Varšavi (Poljska). na Sveučilištu kardinala Stefana Višinskog diplomirala je na teološkom i papin-skom odsjeku. na istom univerzitetu je i doktorirala.

Objavila je knjige: Krik pred svijetom (2007), Njegova usta imaju rogove (2008), Pjevala je mlada istina (2009), Začet je po pjesmi (2010), Zaprepaštenje u svemu (2011) i Gorući vrt.

članica je udruge poljskih pisaca. Dobitnica je nekoliko knji-ževnih nagrada. zastupljena je u poljskim antologijama u raz-dobljima devedesetih godina prošlog, kao i u novijim početkom 21. stoljeća.

69PRIJEVODI

vlatko MajiĆ

kad srce brodi

ruke na brijegu stopala u vodi kad srce brodi

suncem kroz oko u riječ duboko

kameni anđeo rogovi i svijeće divinska slika zemlje

vlat po vlat neprekidno kidamo jedući cvijet iznutra

čobani čekaju da janjci blekom sireve zakolutaju

ljeto je staro stoput pečeno zimus u kruhu

cvrčak na bodlji drače naboden plače

Che navighi il cuor(versione dal croato: Joja Ricov)

le mani sul collei piedi nell’ acquache navighi il cuore

col soleper l’occhio tondoalla parolla in fondo

un angelo di pietracorna e candeleimmagine celeste del mondo

filo per filostrappiamo in continuomangiando il fior da dentro

ai pastori in maggiogli angelli belandoarrotondono il formaggio

l’estate è vecchiacento volte cottad’inverno nel motta

una cicalapunta sulla spinapiange supinasera nel carso

70 OSVIT 79–80/2014.

večer u krasu konj u kasu gitara tkaje zanos

danima dva plava noćima dva crna okivaju me oka

može li duže uže da veže od teže

u grlu jugo obalom život vonja dugo

u tebi otrov moj ostani otok zauvijek

jedan jedini dozivlje i odzivlje svoj inat magareći

na rivi stara cura cvili bura stala ura

un galoppo arsochitarra canto sparso

da giorni due azzurrida notti due brunim’inchiodano gli occhi

puòuna lunga fune legaredue lune

scirocco nella golamolala vita che odora

in teil mio velenoresta per sempre isola

uno solochiama e rispondeil suo ripicco d’asino

in riva una vecchia signorinastrilla la boras’ è fermata l’oranè i gabbiani

71PRIJEVODI

ni galebovi ni hljebovi nisu samo za nas

ova divlja duša polen u zraku na tlu oskoruša

svijet iz kojeg sam tužan je i ti nemaš ništa s tim

niz isti potok uviremo u more tražeći svoj otok

nè il pane o i buoisono solo tuoi

erra l’alma orbail polline nell’ ariain terra una sorba

il mondo da cui son fattoè triste enon ti riguarda affatto

come foglio in un ruscellosbocchiamo nel marecercando il nostro scoglio

72 OSVIT 79–80/2014.

nikola ŠiMiĆ tonin

niech będzie Ci wieczna sława i chwała Janie Pawle II.

Skierował wzrok serca,na chrystusa naszego Świata,Swoim ciałem jest w kościele,Papież, podróżnik, kroczył.Paląc odrobinę światła po świecie,Gdy nadeszła historyczna chwila,Ziściła się ciemności godzina.

Kiedy dowiedział się o tym,że zostało mu jeszcze trochę życia ,wtedy przywoła do siebie młodych,I przyjdą oni do niego,Wieść o śmierci zaskoczy ich,Dlateczego... o tym nie wiedzieli,I na wieść tą zakrzyczali!

Jeszcze pamięta ostatnie słowaRaduje się, radujcie się i wy.

Kto umrze w Panu,W nim będzie żył wiecznie,Z Ojcem naszym,Który czeka na nas u góry!

iz hrvatskog prevela je katarzyna Wojciechowska

Nek ti je vječna hvala i slava Ivane Pavle II.

upirao pogled srca,Kristu Svjetlu,Tijelom svojim On za crkvu,Papa Putnik hodio je,Paleć mala svjetla svijetom,I povijesna tada njima,kršila se laži tmina.

Kad spoznao kako malo,Od života jošte ima,zazva mlade tada sebi,I dođoše oni k njemu,Vijest o smrti zateče ih,zašto... nisu znali,na Vijest kad su zapljeskali!

još mu zadnje pamte riječi:- Radostan sam, bud’te i vi!

Tko umire u Gospodinu,S njime vječno živi,S Ocem našim,Što nas Gore čeka!

73PRIJEVODI

Władysław LAm

vaRoŠiCa nad neRetvoM1

zidana kuća sa dotrajalom žbukom, skrivena u sokaku planin-skog mjestašca, govorila je izrazito o svojoj starosti, zapušteno-sti, ali njezine sobe u osami na katu, a naročito doksatu, poduprt drvenim stupovima, okrenut Suncu, a zaklonjen vinovom lozom, nije izgubio ljepotu. Ispod njega se prostirala raskošna avlija, po-kaldrmana oblutcima, sa tri strane okružena visokim zidom. Tu je raslo mnoštvo raznobojnog cvijeća, skrivajući u tom gustišu mali kameni zdenac, koji je bez prestanka romorio.

Bio je to, na početku, čitav moj svijet. kasnije sam počeo izlaziti na ulicu. Odmah tu, uz kapiju, stajao je drveni stup, po-put našeg čuvarkuće. jednostavne građevine s malim prozorima, ispregrađenim rešetkama i među njima avlijski zidovi sa velikim drvenim kapijama, omeđivali su sokak, koji se blago spuštao pre-ma rijeci. Tiha uličica, bez znamenitosti, kao mnoge druge u tom naselju.

Ali, ali na uglu ulice, u sajdžijskom dućanu, bučno se njiha-la klatna i s vremena na vrijeme razlijegali su se veseli zvon i radosno oglašavanje kukavica. Sam sajdžija je sjedio za stolom, poguren i nepomičan, i gledajući kroz malo stakalce, metnuo je na oba oka, tražio je uzalud nešto među sitnicama razbacanim po

1 Tekst „Varošica nad neretvom“ prenosimo onako kako je objavljen 1982. godine u časopisu 3. mart.

74 OSVIT 79–80/2014.

stolu. Istraživao je kao uklet od jutra do mraka, u toj čudesnoj prostoriji punoj čarolija.

na rijeku, koja je protjecala u blizini, silazio sam često. Širo-ka obala zastrta mnoštvom oblutaka, blještala je bjelinom, dok je na suprotnoj strani, pravo iz vode, izrastala tamna varošica, usko presječena putom, koji je usporavao naglo uvis. na zeleno-mo-drom bezdanu, mali uzdrhtali valovi, javili su se u pravcu mosta, koji je ležao na dva lûka iznad vode. nadvisivala ga je raskošna džamija, sa vrhovima minareta poput strijele, a kuće raštrkane uokolo, blistale su se na Suncu ili su se skrivale u sjenci grmlja i drveća.

Sve je to, kad se gledalo iz daleka, izgledalo puno tajni, koje sam vremenom postupno razotkrivao.

u životu svakog čovjeka događaju se razni događaji. mnogi od njih ponavljaju se često, postaju, dakle, obična svakodnevni-ca, koju zaboravljamo, a neke događaje koji su se dogodili samo jedanput, pamtimo. Takve žive slike-sjećanja sačinjavaju ne samo doživljaji, već i priče, maštanja i snovi. nakon izvjesnog vremena teško je utvrditi da li su doista istinite, ili su djelo mašte.

Prvi moj životni doživljaj takve vrste, u čiju potpunu vjerodo-stojnost nisam sasvim siguran, bio je potresne prirode. Svaki put vidim sve jasno, još i danas čujem veliku buku i lomljavu razbije-nog stakla, nakon čega je u kući nastajao tajac. kada sam zajedno s roditeljima, prestrašen upao u sobu iz koje su dopirali ti zvuci, ugledao sam bijelog goluba koji je, razbivši prozor, zarobljen kr-hotinama stakla, udarao snažno krilima. Otac je pažljivo izvadio goluba iz staklene klopke, govoreći da je očito upao tu, bježeći od jastreba. milovao je pticu, pa je, umirivši je, otvorio prozor i pustio je na slobodu. kao strijela poletjela je prema Suncu.

Taj me događaj duboko potresao, a u mojoj mašti udaranje kri-la o staklo preobrazio se u munju, koja, praćena grmljavinom, presijeca nebo i ostalo je to zauvijek u sjećanju. Dugo se nisam

75PRIJEVODI

mogao smiriti, noću sam sanjao čudne stvari, ali sam već ujutro tumarao s prijateljima po varošici, u potrazi za novim doživljaji-ma. Oko nas se prostirao veliki svijet, pun krasota koje smo želje-li upoznati. Dakle, nije bilo kutka do kojeg ne bismo stizali, i čak daleko izvan mjesta, na prostranim poljima i brežuljcima, tražili smo nova iskustva i uzbuđenja.

zatim stigoše godine sazrijevanja u kojima se bude novi ne-miri i čežnje, novi uzbudljivi doživljaji. Divno vrijeme prvih ve-likih iskustava, nakon čega čovjek postaje sličan velikom stablu, široke, razgranate krošnje, koja obujmljuje što je moguće veća prostranstva svjetlosti i zraka.

Varošica nad neretvom je malo znana, postala Bog zna kada na putu od Jadrana u dubinu zemlje. Ima vrela ljeta i oštre zime. na njezin slavenski karakter djelovao je stoljećima turski utjecaj. Teško su se sjedinjavale te suprotnosti, oblikujući posebnu i svo-jevrsnu sliku stvarnosti. na ulicama, pored malobrojnih prolazni-ka, odjevenih na europski način, susreću se i seljaci s prtenim ko-šuljama i grubim vunenim gunjevima ili ovnujskim kožusima, sa krznom okrenutim napolje, a također i ugledni građani, muslima-ni i kršćani, u odjeći ukrašenoj svilom, muslimanke pod feredžom i kršćanke bez zara. Po danu u iste sate razliježe se monotona pjesma mujezina, ali i vesela zvonjava pravoslavnih i katoličkih crkava. Taj poziv je upućen raznim vjernicima. muslimani silaze u džamiju tri puta na dan, umivaju se na šedrvanu u dvorištu i bez obuće, u kožnim kratkim čarapama ulaze u džamiju, gdje klečeći na podu zastrtom tepisima, klanjaju, predajući se molitvama. kr-šćani posjećuju svoje crkve samo jednom tjedno, ali u najljepšoj odjeći.

Život teče spokojno, i danju i noću sopstvenim ritmom, koji ne može poremetiti nikakva radost ili nesreća. Protječe slobodno, čak nitko nema previše posla, svatko ima kuću, mnogi žive čak u

76 OSVIT 79–80/2014.

izobilju. Svi žive život svakodnevnice, kao da se ništa naročito ne događa, sve se računa na desetljeća, na pokoljenja.

Iz kavane na brežuljku vide se daleke planine, čiji su vrhovi pokriveni vječitim snijegom, a bliže se vide goli planinski obron-ci koji strče iz šumskog zelenila poput zloslutnih divova. Prizor se mijenja u sjaju Sunčeve svjetlosti, a postaje nejasan u magli i mlazovima kiše, ne gubeći, ipak, ništa od svoje ljepote. Sve se sti-šava noću i sniva dubokim snom, a ujutro probudivši se, sve na-stavlja živjeti svojim svakodnevnim životom. u kućama, na trgu i u dućanima, stalno isti događaji, s prividnom neponovljivošću. muškarci, zamoreni jednoličnošću, sami, bez žena, koje ostaju u kući, nastoje se opustiti u kavanama, malim prosto namještenim prostorima ili uz stolčiće postavljene u uličnoj hladovini. jedni izvršavaju poslove, drugi se šale ili mudruju, a treći se nijemo osmjehuju. nitko ne pita za smisao stvari i nitko se ne napreže da razriješi sve što je zamršeno, i usred čega živimo. Ipak, sve nestaje, nije poznato kako i zašto, narasta do različitih veličina, da bi, na kraju, okončalo svoje postojanje, ostavljajući ljudskom sjećanju maglovite uspomene iz presnivane prošlosti.

zatim, zar bi ono što postoji oko nas bilo nešto drugo, a ne što opažamo svojim očima? Ipak smo sami tvorci vlastitih iluzija.

To je očita stvar, ali su se kavanske pričalice smijale mojim besmislicama, tvrdeći da sam podsmješljivac i prevarant. Ispijali smo kavu, s vremena na vrijeme potezali šljivovicu, bezbrižno zbijali šale, opijajući se pjesmama i monotonom svirkom tambu-re.

čak i najobičniji događaji postaju često izuzetni, a zatim kada izgubimo dar ushićenja, gasnu i ponovno su na razini svake važ-nosti.

usamljen sam lutao mjestom i njegovom okolicom. Besciljno tumarao i premjeravao nenastanjenu okolicu, postavljajući sam

77PRIJEVODI

sebi razna pitanja, koja nisu davala mira, pitanja koja su ostajala bez odgovora.

Varošica je bila, i još je, kao mnoge druge – obična podloga iz koje izrasta život, koji se vječito mijenja, a uhvatljiv je u svim svojim djelićima. u biti se malo razlikuje od drugih gradova i va-rošica, iako sa drugačijom mrežom ulica i drugačijim odnosima među ljudima. Svaki njezin trenutak, čak i najobičniji, predstavlja nov i prekrasan dio velikog, izuzetnog djela, stvorenog po načeli-ma dalekih, nerazumnih zakona vječnosti.

Gledao sam na svijet s divljenjem, ali i prožet nemirom, gle-dao na promjenljivu raznolikost oblika i boja, čija se ljepota rađa u odsjaju dalek i bliske svakodnevnice tih sastavnih dijelova ve-like cjeline, koju nikada nećemo sasvim sagledati. Ponekad mi se činilo da počinjem pobjeđivati sve nemire, a oni su se zatim vraćali, a ja sam ostajao nemoćan, kao da sam zatvoren u tvr-đavu samoće, iz koje nema izlaza. Promatrao sam stvari koje su pored mene nezadrživo promicale i obuzimao me sve veći nemir, postajao sam svjestan da stojim usred velikog povodnja, čiji br-zaci sve dohvaćaju i odnose, a moja sudbina jedino ovisi o nekoj slučajnosti.

Vraćao sam se ponekad, potišten, kući iz takvog lutanja, uspeo se na kat i zatvarao se u sobu, želeći se otrgnuti od svega, barem na trenutak. Trgao sam se za mirom među četiri zida, ali ga pre-lamao snop zalazećeg Sunca i pogađao me svojim odbljeskom. Budio sam se iz mrtvila.

Tako sam, prvi put na tom mjestu, upoznao smrtni strah, koji mi je ostao zauvijek u sjećanju. Sličio sam sâm sebi na bespo-moćnu pticu koja je u bijegu od grabežljiva neprijatelja, presjekla nebo poput munje i, preplašena, podigla se i poletjela pravo pre-ma Suncu.

(S poljskog prevela pjesnikinja i prevoditeljica Marina Trumić, 1939. – 911.)

79NOVI PJESNICInovi PJESniCi oSviT

Zdenka BILOBrK

Jama Vranine

nadomak grobne tame,trajan podižem znameni skrivene, gorke suze,izlijevam, tiho, u kamen.

Dahom ga toplim grijem,brišem tragove soli;i otvor bezdane jame,primičem zidu boli.

Do uresa ne držim,nit marim sjaja zlata:tek križ, blistat će goli,uz odar mrtvih Hrvata.

Od velikih zazirem riječi –prazno i šuplje zvuče –i odjek prijetvorno zveči,kad stravnim dnom otuče.

kraj okna, ni otiska stope –Trage su tvoje isprale kiše;do puste, samotne drage,ni staza ne vodi više.

Ostaje nebo daleko,dok ruka svijeću pali;nestvarno plavim morem,nečujno odmiču vali.

za mnoštvom hvastavih riječi,gorak okus praznine;i tek bljesak sućuti u svijeći,zrakom se samotno vine.

Među ljudima koje su partizani 1944. godine ubacili u jamu, bio je i Jakov Bilobrk – Nevenko Bilobrk, njegov sin, idejni je tvorac spomen obilježja.

80 OSVIT 79–80/2014.

Ante BrAJKO – Antek

kako si lipa, Šujico mojaStricu don Anti, živom svjedoku svećeničkog života,pastiru svoga naroda, uzoru dobrote i skromnosti,u prigodi 50 godina misništva

kako si lipa, Šujico moja, k’o umiveno dite, k’o počešljane kose moje kćeri dok je mati k ranoj misi sprema.kao majčina suza, dok me na put prati,kao ćaćina ruka na ramenu dječačkome i riči: čuvaj se, sine... i budi čovik...

kako si lipa, Šujico moja,polja tvoja i klanci i planine gorde,kako je lipa rijeka moja!Na obalama njenim još su stope moje,koraci moje mladosti još uz tebe staze tkaju.u meandrima tvojim naše tajne još se kriju, još vali nose nade i puste ljubavi dah,u vrbovim krošnjama još moje djetinjstvo spava.

Nemojte me budit...jer ja tad niz polje siđem pa milujem trave vlati,cviće svetog Ante, kadulju, vrisak, gospine suze, kaćune, lale i jaglukei sve to u moje srce stane pa miriše u meni, liči u tuđini rane!

81NOVI PJESNICI

kako si lipa, Šujico moja,dome bure i zelenih dolina,huka gordih planina,tamo di živi vuk, ali i srna i ćuk,plahi zeko i medvjed mrk.u tebi su junačke pisme,u tebi je ostala hrvatska krv na crtama prvim,iz nje su izrasli križi kameni,od njih beskrajna ljubav prema svome malom mistu,dragom Bogu, Isusu kristu!

kako si lipa, Šujico moja, kad je u tebi ciča zimai bili pokrivač prekrije planine i polja,a pod led i rijeka se skrije,kad pušanija vrati nas u iskon kao nekad prije i oko peći sve nas skupi,nestane struje, a upale se sjećanja,sviće svoj ples po licima i toploj sobi igrati krenui koga i čega, svak se ponečega sjetii eto zora već nam leti.

I mogao bih još ovako tisuću sati, ali ne ću...reći ću: Fali ti, Bože, oče, mati,što u mojoj duši Šujičko srce klati...

Kako, kako si lipa...Šujico, mojai tvoja...

82 OSVIT 79–80/2014.

dražen stojanoviĆ

Pjesma o njoj

na papiru će ostatisamo nekoliko razočaranjai potajnih nadanjada će se vratitii otvoriti svjetlostu stihovimakoje sam joj napisao.

Ostaviti će i sjene sjećanjaneizbrisivi tragu noćima kad nijebilo ni prijateljani brata da utješi,dok mi je misaona nju parala srce.

U susretu

Ruku si mi dalai poljubac da pamtimili da patim i izgorimsnen i nevin u susretu,zbog tebe.

nemoj mi prićiuz miris uvelog lišćana cesti ni uz mirisruža u vrtovimagdje nikad kročio nisam,jer moju patnjuni bogovi ne razumijukad želim i ne želimtebe uz sebe privijenu.

83NOVI PJESNICI

Gabrijela RajkoviĆ

the Gypsy`s wife

Ruka. Riječ. Pogled. Kap kiše. Ness 3u1. Poznat zvuk u pozadini. nečija suza na dlanu. Svježe ulovljena. Tutnji jugo. Srce u daljini. Broš na reveru. Pardon, bio je to prsten u prsluku, pritisnut dlanovljem. Mamin, ako zatreba. A nije zatrebao. Srećom. na horizontu nigdje Sunca. Samo se pričinjava stari cigan s harmonikom. Ne, ne. To je Leonard cohen. I ona njegova Gypsy`s wife. u ostavi boca nekog žestokog pića. S okusom Rusije. A u glavi tutnje novosadski točkovi. Gdje smo to sad? u kom smo to dobu? jebi ga, moglo je i drugačije. neki cigani ostave šator, a neki ženu. Tako je to.

* And there is no man or woman who can’t be touched But you who come between them will be judged And where, where is my Gypsy wife tonight?…*

84 OSVIT 79–80/2014.

katarina MaRoŠeviĆ

nebo, zemlja, čovjek

nebo je vječno, zemlja jakaa čovjek slab i kratkovječan.zemlja je naš kisik, dar životadok čovjek kroči danima sna.

čovjek je uvijek u nekoj potrazi,a mi smo samo ljudski pas,kada će naša zemlja biti i nebo,koje će nas zagrliti zauvijek.

Stajat ćemo na kristalnom mostu,a iza nas će biti nedosanjani snovi,i ispred nas još jedan životzagrljen u kotač istinskog postojanja.

Šutnja iz ljubavi

Grobna i životna tišina,svojstvo nutrine, a ne vanjštine.Buka u prometu, u diskotekama,je pratitelj tijekom dana.Vrijeme je zaratilo sa šutnjom.

Šutnja plaši i privlači,otkriva prazninu naše duše,otkriva zajedništvo i govor ljubavi,izgovorenu riječ u vječnoj šutnji.

Šutnja iz nutrine je strah, odvajanje,tu je duhovnost misli i srca.Šutnja je put srca za istinsko slušanje,za prekidanje buke svijeta.

Šutnja je bit osluškivanja, borba,nije bijeg od patnje, nego je to supatnja.Ona je pozitivna i negativna,velika opasnost od grijeha.

Šutnjom pobjeđujemo i gubimo,njome puno i malo govorimo,i postajemo pobjednik i pobijeđeni.

85NOVI PJESNICI

nela žUPaRiĆ

Ljepota zvijezde u svemiru

Ljepota zvijezde, sjaj bezdana – u svemiru,zlaćani rub okruglog mjeseca – u svemiru.Srebrna staza dijamanata, cesta sreće,vječna dubina mraka lijenog – u svemiru.Granica svjetla, neprepoznatljiva u tami,likovi života, čudne sjene – u svemiru.nepoznate siluete svoda nebeskoga,trepere sjetno, blistavo žive – u svemiru.Vole se šarene kugle u plesu bez kraja,mora duša, staza pustih snova – u svemiru.čemu li ti, nela, pružaš ruke u beskraju?nevidljivoj moći, snazi živoj – u svemiru.

86 OSVIT 79–80/2014.

Razmisli, dušo, o putu svom – u vječnosti

Razmisli, dušo, o putu svom – u vječnosti,o stazi sjaja, stazi patnje – u vječnosti.Počivati gdje ćeš kada završi život?kojim putem lutati sama – u vječnosti?kojim svemirom tragati za novom srećom?za što ćeš tužna prionuti – u vječnosti?kad života ne bude, gdje ćeš dom svoj naći?kad pomrčina sve obuzme – u vječnosti.Hoćeš li ti opstati? Gdje, kako i kada?Hoćeš li, dušo, živa biti? – u vječnosti?Gdje će, nela, duša tvoja na koncu svega?u gorku vatru, il’ raj blagi? – u vječnosti.

87DJEČJA KNJIŽEVNOSTDJEČJA KNJIŽEVNOST oSviT

Marijana kRižanoviĆ

BožiĆne čaRaPeRazgovarale se čarapice koju djeca više vole...

Plava čarapa veli:

„meni se svako dijete veseli“!

Pripovjedač:

Ljubičasta čarapa svemu se smiješi,jako je sretna, dječicu tješi!Roza čarapa umilna i blaga,u zimi uživa, svima je draga.Sretan Božić, od srca kaže,s njom se i žuta čarapa slaže!

žuta čarapa:

„S djecom sam bdjela,otvarala poklone prije jela.Igračke i knjige, bombone u vreći,radujem se dječjoj sreći!Nijedno dijete ne ostavljam bez dara,igračke poklanjam sa puno žara!“

Pripovjedač:

crvena čarapa od sreće skače,ne voli kada dijete plače.Reče da uskoro Božić nam stiže,djedičine darove ispod bora niže!zelena čarapa ne voli biti sama,uživa u društvu dječice, zvončića i ciklama.

Zelena čarapa:

„Pozdravljam djecu i pozdrave šaljem,od Božićnjaka i sobova koji putuju dalje!“

Pripovjedač:

Sve su čarape jednako važne,ponajviše zbog svoje osobnosti snažne.

88 OSVIT 79–80/2014.

Mira ŠUBaŠiĆ

životinje U stiHoviMa

Maleni kos

Jedan je slatki, maleni kosu rano jutro skakao bos.Prehlada, gripa, temperatura,u noći zaprijeti i smrtna ura.

mama kosica i tata kosrekoše brižno, tužnoga lica:livadom, sine, u hladna jutrane smiješ više trčati bos.

Došao doktor, donio lijek,tablete dvije, oblog na čelo,injekciju jednu, strašnu zacijelo,da opet nestaško skakuće veselo.

I kad je novo jutro svanulo,na nebu sunce radosno granulo,maleni, slatki, crni kosopet je livadom trčkarao bos.

Guščji prosvjed

jutros sam opet čula svojim ušima,šutjet ne mogu više, reći ću svima.u svađi polazeć u školu, oštro,kao da ničeg nije vrijedna,matej je rekao Dijani:„Ti to ne razumiješ, gusko jedna.“

Povijesno štivo, dječače, pročitaj,ne vjeruješ li opet, starije pitaj.Guske su jednom spasile Rim,jer mi smo jato, složan tim.

Govorimo uglas, bučno, preglasno,ali glupe nismo, nek’ ti je jasno.Domaće u dvorištu ili divlje u letu,dio smo prirode, potrebne svijetu.

89DJEČJA KNJIŽEVNOST

Ruka pomirbe

nekako u predvečerje, iznenada,rastužila se jedna tigrica mlada.u svome domu, u svome brlogu,muža je zatekla s drugom u dijalogu.

Razgoropadila se supruga tigrica:„Dosta mi je tvojih igrica!“Od srdžbe jedva je izlaz pronašla,u bijesu, bez cilja nekako izašla.

„Više se ne vraćam u dom tvoj,nek’ svatko živi život svoj!“Tako je tigrica riješila, tako je odlučila,ali se nije smirila, dugo se u sebi mučila.

u noći mjesec zasjao iznad rijeke,umorna tigrica najzad uplovila u snove meke.A kad je oči otvorila, kraj sebe muža ugledala,i što će, kud će, ruku mu pomirbe dala.

Lav i lavica

u predvečerje, u suton plav,u obilazak svog carstva pošao lav.kralj džungle, svih životinja car,u hrabrosti nije imao svoj par.

u tren taj sudbonosni pojavila se lavica,šarmantna, mlada, fatalna zavodnica.Pogledom jednim čarobnim raspalila žar,kralj džungle shvatio tko mu je par.

Drhtaj u glasu ga odade,ljubavi svemoćnoj bez borbe se predade.Vrijeme sunca i sreće nestade,laviću jednom tata postade.

90 OSVIT 79–80/2014.

Radica Leko

PAŠKA(11. priča)

Vedro je i lijepo ljetno jutro. Moji maleni, Pile i Mara, su se bezbrižno igrali na travnjaku i zavirivali u živicu iz koje im se smijao gušter kuso. Pokušavali su se igrati s njim, no on bi se samo pojavio i smijući se skrio. Vjerojatno ga je bilo strah, ali oni su bezazleno pružali šape, a ja sam uživala u tome. Bila sam sretna majka gledajući ih kako rastu, zdravi i bezbrižni. To je najljepša nagrada za majčinstvo i stoga sam im željela uljepšati djetinjstvo.

u tom trenutku se pojavio mimi s većim paketom u rukama. Došao je k nama, uzeo moju djecu te ih stavljao u paket. Potrčala sam k njemu sjećajući se vreće u koju sam ja strpana sa svojim bratom i sestrom kad smo otrgnuti od majke. no, umirio me topli dodir njegovih prstiju te sam spokojno ušla u paket predući zado-voljno i zagrlila sam šapama plodove svoga srca. nisam pokušala bježati jer sam u njega imala povjerenja.

„Idemo, tata!“, rekao je i kola su krenula. moja djeca su se poplašila zvuka automobila, ali sam ih umirila pa su na to zabora-vili sisanjem mlijeka iz mojih grudi. Putovanje je brzo završilo, a mi smo se našli u jednom novom prostoru, pred nama neznanom kućom.


„Di su mačići?“, čula sam ugodan glas mimijeve bake, nježne i mršave ženice s crnom maramom na glavi. Donijela je posudicu slatkog mlijeka i stavila pred nas.

„Bit će ovdje dobro“, pomislih razgledajući zelenu površinu prostora u koji smo doneseni.

Sljedećih dana mi je nedostajao svakodnevni susret s mimi-jem, ali sam bila zadovoljna pažnjom koju su mi pružali njegov djed i baka. Pa da, mimi nas je poštedio gradske vreve želeći da moja djeca uživaju u seoskoj idili, slobodi i miru. On je povreme-no dolazio i igrao se s nama…

(Ulomak iz romana)

92 OSVIT 79–80/2014.

sonja jURiĆ

BijeLa čiZMa

Bližio se Božić. Svi smo bili radosni i pripremali se za nadola-zeće blagdane. mama je kupila sve potrebne namirnice i uredila cijelu kuću, tata je uzeo dva tjedna godišnjeg odmora da zajed-no provedemo Božić i novu godinu. moj stariji brat je popravio ocjene u školi, a sestra josipa je odlučila peći božićne kolače.

- Baš lijepo, – rekao je moj mali brat karlo kad se vratio iz vrtića – što ćemo svi zajedno okititi jelu.

a jela je bila tako blistava i raskošna, kitnjasta i sjajna od svje-tiljki koje smo obavili oko njezina granja. Stavili smo je nasred velikog dnevnog boravka. Trebalo je još staviti ukrasni vrh. Tog posla se primila mama i dok je namještala jedini preostali dio nakita, okliznula se i nezgodno pala. jauknula je tako glasno da se dotrčali i susjedi.

- ne dirajte me!!! jako, jako me boli!! – govorila je mama dok su joj se suze slijevale niz lice.

Tata ju je odmah odvezao u bolnicu, a nas četvero smo nestr-pljivo čekali kod kuće. nedugo zatim mama i tata su se vratili.

- Pogledajte! – povikao je mali karlo. – mama ima bijelu čiz-mu!!!

I zaista, gips na maminoj nozi izgledao je kao bijela, teška čizma. Liječnik joj je rekao da je slomila nogu i da mora mirovati tri tjedna. mama je bila jako tužna i stalno ponavljala isto pitanje:

- A tko će sve pripremiti za Božić i posluživati goste?


jedva smo je umirili, svatko svojim obećanjem da će pomoći koliko može i da ćemo međusobno podijeliti poslove.

Tog Božića imali smo puno gostiju. Svi su bili počašćeni ruč-kom, kolačima i toplom dobrodošlicom. Bio je to prvi Božić da je mama sjedila u svečanoj odjeći, a mi posluživali rodbinu i pri-jatelje.

- kad smo se mi ovako umorili – rekla je moja sestra josipa, – kako je tek mami koja svake godine sve ovo sama priredi?

Ta bijela čizma, odnosno mamin gips, i nije bila tako strašna stvar kako se u početku činilo. zbližila je obitelj i naučila nas da dijelimo kućne poslove s mamom.

95DRAMA dRAMA oSviT

Ljubo KrmEK

HVALImIr I KUDImIr(Naslonjeni na plot, jedan s jedne, a drugi s druge strane)

Hvalimir: ču li ti, kudimire da oni mali Boljun napisa knjigu nakvije pjesama?

Kudimir: koji Boljun, Hvalimire?Hvalimir: Bolan ne bio, kudimire, mali Slavimirov i janjeslave,

oni naš iz Drina!Kudimir: Ajd, prođi me se, ta kakvu će on knjigu napisat, nije

nikad znao ni čitat da valja, a nemoli pisat. ko ti to kaza?Hvalimir: e, dobro me sad slušaj, moj kudimire. Dođo ti ja

sinoć na sijelo u Pavlimirovića kad imaš šta viđet; sjedi stari Grgurim, objesio ruke niz koljena, zaklopio oči, zino ko da spava, a unuka mu nešto čita. kako ja nalježe, on se trže pa će: „Hvalimire, sjedi. (pa će unuci) Deder to ponovi ispočetka.“ ja munu micu niz vrat te sjedi do Grgurima na kutaricu ko u crkvenu klupu i slušaj malu: „Ržu konji ječe junaci, to su mučenici, ja mihajlo…“

Kudimir: koji mihajlo, Bog s nami, Hvalimire?!Hvalimir: Bolan, kudimire, to ti je oni naš knez miajlo što je ono

bilo priče da mu je i papa pismo piso!Kudimir: ma, ajde ne budali, Hvalimire, đe će papa pismo pisat

nekom našem čoeku, taman posla, to ti ga je taj Boljun slago, ko što je i vazda lago.

Hvalimir: Sad ćeš ti čut, moj kudimire, nije još misa ni počela, čita mala: „ja utovac, ja Vidoštak, ja Počitelj, ja Driva...“

96 OSVIT 79–80/2014.

Kudimir: Ajde, Hvalimire, ne budali, kakva je mudrost nabrajat stare omeđine, ti lijepo ko da si nečijem zanesen.

Hvalimir: nemoj me prekidat, kudimire, ako ćeš pošteno slušat, slušaj!

Kudimir: A, evo sluša’ću.Hvalimir: mala će nadostavit: „ja sjekavica, ja glog, ja kupina, ja

drača, ja đedovača...“Kudimir: Hvalimire, da ti ga taj Boljun nije šeno, ja to ništa ne

razumijem?Hvalimir: A da vidiš, moj kudimire, starog Grgorima, za

neprepoznat, nekakav čudan sjaj mu bije iz očiju, usta mu se rasharmoničila, a noga sve cupka ko da lindžu komanduje, pa kad mala pročita: „či li sam bio – znam, či li sam sad – znam, či li ne ću biti – znam!“, sve mu se lice ozari, šake se stisnuše ko da se spremaju da nekog odalame i neš vjerovat šta reče.

Kudimir: Šta, kuko nijesi, Hvalimire?Hvalimir: Grgurim besjedi ko u transu mojije mi očiju: „znao

sam ja da će nešto bit od tog ajduka, pravi je brđanin ko i ja. e, što bi mu bila vesela pokojna majka da je živa pa da ovo vidi i čuje! A, Hvalimire, šta veliš za ovi ćitab, nek se zna da i Pavlimirovići konja za trku imaju.“

Kudimir: Aaaa, jadan ne bio šta veliš, nije zar baš tako naopako?Hvalimir: još me napade Grgurim, zar nijesam čuo da je cijelo

zahumlje bilo u gradu, i staro i mlado, na provonciji: „unuk, moj unuk Boljun, Hvalimire, oni što je peo ploče u tebe Podkapom, oni što ga zaboravismo kad ga nesta, kad bi tridni na Lišćima na grčkim pločama, što sve preskaka od Plužina do Banjevica, od Starog dola do miljkovića ograda, od Ruštnice do utova, što svi vele vaki-naki, a on, srce đedovo, za olovku pa udri tamo đe su se najmanje nadali.“ ja mu velim: „ko se to nije nado, da bog prosti, ja te ne razumijem?“ A on će ko iz puške: „kuduzići, kuduzići, Hvalimire, prvi kudimir iz

97DRAMA

njiove kuće, ta je li vazda najviše lajo na mog Boljuna: reko ovom ono, onom ono; te eno ga preko plota odnese šipke; pobrana grožđe; slomi grane na smokvam; očerupa kokoši; svezo kanturinu magaretu za rep; pjeva svakakve pjesme; te prvi je Boljun udrio i sve nevaljalo što more bit, sve su po njem ljepili ko čičke za čorape, a on sve nadmudri, krv moja, nego de mala de ti, sine, nastavi čitati.“ „Ali đede, sklapaju mi se oči i spava mi se, a i ne vidim dobro od ove svijeće!“ pobuni se mala Rožata. „De još samo jednom onog umskog mora, dat će đed koroman!“

Kudimir: kakvog umskog mora, Hvalimire?Hvalimir: moj kudimire, i ja se nijesam mogo čudom načudit,

mali Boljun ti je napiso ka falan da je ođe sve bilo more.Kudimir: kakvo more, Hvalimire, ta vidiš li da je ta nesreća

skrenula s puta, baš ko što je i ođe dok je bio, ta zna svak i ko je i što je. Ta i đed mu se vazda volio pofalit: „e ne mere niko dugu savit ko ja, niti motiku nasadit da ne daje žulja osim mene“, ja ja ja, puna mi i je kapa više Pavlimirovića.

Hvalimir: ja ti kažem, kudimire, da je ovo nešto drugo. kažu, brte, i drugi ljudi da je mali Boljun napravio nekakvu provonciju i da se skupilo svo zahumlje u gradu da je i nakvu nagradu dobio, pa i ja to pozdravljam, ta to nam je dijete iz sela.

Kudimir: niković je to, Hvalimire! ko zna šta je on to zakuo ta znaš li da je vazda kuo od kad se rodio.

Hvalimir: Ti, kudimire, taman ko da si zavidan Pavlimirovićima, vazda nekog šaitana zboriš protiv njih.

Kudimir: ma nijesam, evo ovog mi duvana, nego znam da iz te nesreće ne more dobra izić.

Hvalimir: I još vele, koprem, da je i s velikim gosparima viđen i da će doć amo u selo s njim da i ođe prave provonciju, pa se i ja obradova da i to čudo vidim.

98 OSVIT 79–80/2014.

Kudimir: mora da je Grgurim odriješio dobro kesu za ta Boljunova prijateljstva, moj Hvalimire, ne budi dijete, šta imaju gospari pričat s onim dilberom, nego tu mi nešto dobro smrdi.

Hvalimir: Smrđelo ne smrđelo Grgurim sedla zekana, kaže, oće na provonciju da dođe na zekanu pod punom spremom. Reče da će bit ođe na guvnu.

Kudimir. kad će bit, Hvalimire, ne bilo nas?Hvalimir. Velju ja tebi, kako i meni rekoše, u utornik. Ja ti jope ne

reko sve. naime, tu će ti ga š njim bit i oni Stavislav Potegrep, pa oklen i zajedno svi i vragovi znali.

Kudimir: našla tikva čepinu, moj Hvalimire, ta isti je ko i on, nema kamena u zahumlju da ga prevrno nije. Oklen sad i on? zlo se sprema, Hvalimire, zlo, reko ja tebi da tu nešto dobro smrdi.

Hvalimir: Da ti pravo rečem, kudimire, oni Stavislav ima i finije. Oskoro me srete kod Topića čardaka pa me priupita za mog pokojnjeg đeda Ordonju, laka mu bila rvacka zemlja, što se no bio s Adžibegom i s Turčinima, pa bi ko on to malo digo kamena usred sela da se ne zaboravi taj naš stari junak što se za križ borio. ja, brte, kudimire, to još ne doživi u svom vijeku da se neko tako brine za moje pleme. Taj Stavislav je čoek na mjestu, eno gori na Gradini za Ivanjdan dođe iz grada pa pali vatru, kaže da se ne zaboravi običaj, a mi ođe tuhinjamo pa niko da je podstakne.

Kudimir: najrađe bi mu je podstako ispod oni brčina, Hvalimire, ti ko da ne znaš da on samo na svoj mlin nagoni, čega se god on dofati drž to i ti, tu koristi ima, moj Hvalimire, kad ćeš progledat.

Hvalimir: Što si ti, kudimire, čudne ćehre, ništa ti ne valjade što bi neko uradio za selo da valja, a po tvojim kuduzićima tapkali bi u mraku dok smo živi.

99DRAMA

Kudimir: ma da ti ovo mene ne mažeš Hvalimire, kuga te morila dabogda!

Hvalimir: nisam, oba mi oka kudimire, sve ovo što ti izbesjedi je ko evanđelje, još ti nijesam smio kazat da su napisali nešto protiv tebe i tvoga plemena.

Kudimir: Šta će oni pisat protiv kuduzića, ta mi smo ljebovići i za Pavlimiroviće i za Potegrepe, nijesu nam do koljena, Hvalimire, čuješ li me, čuo me u zao čas, đe te srete danas!

Hvalimir: Ama, znaš onu staru priču kako tvoji pređi pređoše na drugu vjeru, da imaju više njiva i da ne moraju davat harač?

Kudimir: Šta to reče i osta živ, Hvalimire! zar da smo mi mijenjali vjeru, ta i crna vrana zna da smo mi bili vazda i ostali naši.

Hvalimir: e! A oni su sad neđe našli da ste vi bili prvo naši pa onda vaši, pa eto ti sramote na vratima kudimire kuduziću.

Kudimir: čuješ, Hvalimire, ti sad zagazio duboko u brazdu, nami je i pop reko da smo mi odvazda naši, samo da su nam slična imena i bezimena s vašijem, a da ste i vi doselili oklen i mi i da ste i vi bili naši pa ste sad vaši!

Hvalimir: moj kudimire, rekla-kazala, ali Boljun i Stavislav imadu sve crno na bijelo. kažu iz rimskije podruma iskopali, a i ti dobro znaš, ne pravi se lud, da ti je pokojnja baba za Ivanjdan vatru palila, da ti je đed latinski Boga molio, da ti se ćaća odreko i ćaće i majke, pa doklen misliš sebe lagat?

Kudimir: Pa šta vele, Hvalimire, oće li nas gonit iz sela?Hvalimir: jok gonit, vratit u stado kudimire, u stado vratit!

100 OSVIT 79–80/2014.

alojz PavLoviĆ

UmIrANJE/drama/

osobeMirna, 55 godinaŽivot (prekriven svijetlom kapuljačom)Smrt (prekrivena crnom kapuljačom)Pi, 60 godinaMedicinska sestra, 25 godina

1. scena

U bolničkoj sobi leži Mirna, ima maramu na glavi, bez obrva je. Jauče od bolova. Kasnije se pojavljuju Smrt u crnoj kapuljači i

Život u svijetloj kapuljači.

mirna: joj meni, majko moja, dragi Bože, spasite me od ovih teških bolova! Živote, ne napuštaj me! Budi uz mene. ne popuštaj pred pandžama nezasitne smrti! joj, joj…

Zasvira trublja. Iz polumraka oglašuje se Smrt.

smrt: mirna, ne vrijeđaj me. Ako je itko pravedan u svemiru, onda sam ja. kod mene ne postoje privilegirani, svi imate isti tretman.

mirna: Hvala na tvojoj pravednosti, Smrti. Ali, bježi od mene!

101DRAMA

smrt: mirna, sada ili kasnije doći ćeš pod moje skute.mirna: zna to svatko. nema potrebe uz ove nepodnošljive bolove

još me ubijati u pojam.smrt: ja efikasno otklanjam sve vrste bolova, zato se prepusti

meni, nestat će kao rukom odneseni.mirna: Hvala na tvojoj ponudi. Željela bih i dalje živjeti, makar

imala neprekidno bolove.smrt: To je neizvedivo.mirna: zašto?smrt: čut ćeš!

Zasvira trublja. Pojavljuje se Život.

život: mirna, ja sam Život, pa ti želim sve najbolje, ali moraš shvatiti i da je Smrt u pravu. Tvoj životni atom je u fazi raspadanja, i sve si bliža smrti.

mirna: Bolest me je stegnula, ali me ne će dokrajčiti. A vi me već ukopavate, zapamti, taj film ne ćete skoro gledati.

život: Bolest je duboko nagrizla tvoj organizam, zbog čega je došlo do udaljavanja između tvoje materijalno-duhovne supstancije i mene, dok ti je Smrt, koja kruži oko tebe, sve bliža.

mirna: moja bolest ne daje ti za pravo da hitaš pod skute Smrti, kako bi me se što prije sredilo.

život: Bolest ti je uništila dobar dio materije, a ti znaš da je to velika smetnja u mome funkcioniranju!

smrt: mirna, Život je u pravu, nema ti pomoći, bolest ti je daleko odmakla. karcinom ti je izgrizao skoro cijelo tijelo. Ostao ti je još samo mali dio, koji će rak uskoro progutati i ti si moja.

mirna: Borba je neravnopravna. Bolovi su toliko jaki da ponekad proklinjem samu sebe. Ali, se ne ću lako predati.

102 OSVIT 79–80/2014.

život: Svjesna si da ti nema spasa, ali to ne priznaješ. Nisam ja uz Smrt, moje je ponašanje logično.

mirna: Izdajničko!

Mirni pozli. Nakratko izgubi svijest. Jauče. Život i Smrt je ravnodušno promatraju. Kratka stanka.

život: čudno mi je da mene optužuješ za svoje loše stanje.mirna: ne optužujem te za svoju bolest, već kako se ponašaš.život: Što bi htjela od mene? ja se ponašam sukladno Božjem

konceptu.mirna: nije tako! Bog nam daje slobodu volje, tj. izbor: predati se

ili boriti se. Izabrala sam ovo drugo, a ti se kukavički povlačiš.život: u takvom tvome stanju, ponavljam, ja ne mogu

funkcionirati.mirna: na razini moje preostale materije i količine životnih

informacija ti možeš biti u funkciji.život: mogao bih djelovati u minimalnim dosezima, u kratkom

dahu. ja sam već dobio signal da napustimo ovaj zemaljski život, da idemo u preobrazbu, u novi život. To bi ti trebala znati, a ne samo napadati me.

mirna: A ti bi, Živote, trebao znati da ljudi u svakoj stanici svoga tijela nose mikročip sa sposobnošću skladištenja od tri gigabajta, koji može primati informacije iz okolice, pohranjivati ih i – u promijenjenom obliku – ponovo emitirati.

život: Previdjela si da je svaka stanica osposobljena za specifičan zadatak.

mirna: To mi ide u prilog, ako nema tih stanica, nema ni potrebe za takvom vrstom zadaće.

život: upireš se za osakaćeni život, a dijeli nas samo mala opna da krenemo u besmrtnost. zato te ne ću poslušati, napuštam te, morat ćeš sa mnom.

103DRAMA

mirna: ne možeš ti mene napustiti, dok ja ne odlučim. možeš mi zagorčavati život, umrtviti ga, ništa drugo.

život: čudno je, da ti nije jasno da sam ja jezgro tvoga života!mirna: ne, nisi!život: upozoravam te da će u njega uskoro upasti Smrt.mirna: Ti izdajniče, previdio si da i ja imam utjecaj na životni

tijek.život: kojom životnom silom?smrt: u tvojim godinama, i da si zdrava, tvoja životna sila bila bi

oslabljena, jer ljudima ona počinje padati odmah po rođenju. I s čime se ti to onda junačiš?

mirna: Smrti, ne junačim se, nego se borim da još živim!život: mirna, pusti Smrt, okreni se meni, jer ja sam tvoj životni

vodič.mirna: Precjenjuješ se, Živote!život: Imam ja važnu ulogu!mirna: zabijaš mi nož u leđa, u tome zbilja odigravaš važnu

ulogu.život: zato što od tvoga uma više ne dobivam valjane instrukcije

i informacije. zar ti nije jasno da je sazrelo vrijeme našeg odlaska s ovoga svijeta?

mirna: Sugeriraš mi, u stvari, da dignem ruke od sebe, da se prestanem boriti.

život: zemaljski život nije uživanje, nego žrtva, mirna. On je samo prolazna faza u onaj trajni, kratka priprava za vječnost.

mirna: Život je borba za istinu koju pokušavam promotriti ovdje na zemlji.

život: Život je kratka teška kušnja i tko ga preboli stupa u novi život pun sjaja i boja, a ti mirna to negiraš.

mirna: Živote, zalijećeš se, jer ja dobro uočavam da patnja ispaćenim, iznakaženim, bolesnim… ocrtava smisao života.

104 OSVIT 79–80/2014.

život: Ti se, mirna, zavukla u samoću, u tamu, pa ti se sav realni svijet čini snom.

mirna: nemaš pravo, Živote! čovjek baš u samoći i tami osjeća da je duševni svijet, svijet noći i molitve, realniji od svega što vidljivo postoji. Treba težiti i za tim.

smrt: ja Smrt, bez pristranosti, tvrdim da je ipak najvažnije pitanje za čovjeka problem smrti.

život: u pravu si, seko Smrti! ja se ne bojim smrti, jer poslije nje, tamo gore je ono pravo carstvo, dok za mirnu to nije.

mirna: jesi li ti, Živote, siguran da poslije smrti ima života?život: jesam, mirna!mirna: A ti Smrti?smrt: ne znam!život: Smrti i mirna, ne shvaćate da je život na zemlji život za

smrt. Izlazak iz te smrti omogućuje ne dalje živjeti, nego novo stvaranje.

mirna: nije istina, ljudi u ovome stadiju evolucije, umiranjem postaju samo prah.

život: Ti, mirna, ne vjeruješ u novo stvaranje?mirna: novo stvaranje, nove ljude, novu stvarnost ostvarit će

naraštaji za tisuću ili milijun godina, kada će postati poput Stvoritelja, biti mu partneri.

život: Po tebi, mirna, naraštaji ispred toga nestaju, bez svrhe su živjeli na zemlji?

mirna: nismo mi bez traga, prenijeli smo svojim potomcima poboljšane genetske osobine i stečene meme. I to je razlog zašto želim što duže živjeti, kako bi moje naslijeđe bilo što kvalitetnije.

život: mirna, to je bogohuljenje!mirna: ja sam nastala iz praha i otići ću u prah, ali zato će smrt

kod dalekih naraštaja biti produktivna, iz nje će proizaći novi život, koji će dotaknuti Stvoritelja.

105DRAMA

život: zaslužuješ, da te što prije napustim.mirna: Radi što hoćeš, mene ostavi da još živim.smrt: ja ću ostati uz tebe, mirna.mirna: Pustite me na miru, odlazite.

Mirna se trese od bolova. Život i Smrt se povlače.Zatamnjenje.

2. scena

Mirna se grči od bolova. Ulazi medicinska sestra daje joj injekciju, nakon nekoliko minuta Mirna dolazi k sebi.

Upoznaje je s iscjeliteljem.

Pi (rukuje se): ja sam iscjelitelj Pi. Došao sam po pozivu tvoje medicinske sestre.

Mirna: Hvala na odazivu, Pi! Sigurno sam u zabludi, meni nitko ne može pomoći. jer nemam sreće u životu!

Pi: zašto tako misliš, mirna?Mirna: mogla me je majka pobaciti. mogla sam nastradati leteći

zrakoplovom, ili vozeći automobil… nadasve mogla sam biti ubijena u ratu…

Pi: Valjda si imala sreću što se to nije dogodilo, mirna!Mirna: naprotiv, nesretna sam zbog toga.Pi: zašto, mirna!?Mirna: nastradali su pametniji, ljepši, snalažljiviji od mene. je

li to pravedno?Pi: jeste, mirna!Mirna: zbog čega?Pi: Svatko ima svoju životnu ulogu, mirna.Mirna: Tko je to odredio bez moga pristanka?

106 OSVIT 79–80/2014.

Pi: I rodila si se bez svoje volje, Mirna.Mirna: I umrijet ću bez nje.Pi: Ako smo nešto bili, znači da smo bili, završili i gotovo je,

Mirna.Mirna: završeno! Otpušteno! jadne li i žalosne ljudske sudbine!Pi: nije baš tako, čeka nas bezvremenska sfera, mirna.Mirna: Pa i ovdje nema vremena.Pi: kako ti sada, mirna, imaš pedeset godina, a ne, primjerice,

deset?Mirna: naš um prikuplja informacije i memorira ih, što uzrokuje

da se um mijenja s njima. mijenja se stalno od rođenja do smrti, i te se promjene u ljudskoj mašti manifestiraju kao protok vremena.

Pi: Dobro, postat ćeš besmrtna, mirna.Mirna: ne ću ja ni u tome imati sreće.Pi: Što je to sreća, mirna?Mirna: Ništa.Pi: Pa postani ništa, Mirna.Mirna: To već jesam.Pi: I ništa je nešto, Mirna.Mirna: ništa je trebalo imati sposobnost proizvesti nešto drukčije

od sebe.Pi: Pa je, mirna!Mirna: nije! ništa se proširilo u beskonačnost, pa ne postoji

ništa izvan njega.Pi: u zabludi si, mirna! Dokaz je tomu da danas postoji izvan

ništa puno drugih stvari – ti, ja, na primjer.Mirna: Ja sam unutar te stvarnosti, a nemam niti jedan element

od nje.Pi: Razlog leži samo u tebi samoj, mirna, u tvojoj volji. Imaš

dovoljno moći da proizvedeš nešto.Mirna: ja nemam ni volju, ni moć.

107DRAMA

Pi: Bojim se onda da ne ćeš moći biti nešto ali ni ništa, mirna.Mirna: Griješiš! ja sam u presjeku ništa i nešto, a to ti je praznina.Pi: ja ću ti pomoći, mirna.Mirna: kako?Pi: korekcijom, mirna!Mirna: čega?Pi: Tvoga algoritma života, mirna.Mirna: O čemu ti to pričaš?Pi: Pristupit ću mu i popraviti ga, mirna.Mirna: čujem ludost!Pi: mirna, on je satkan od duhovne sile, umne sile, životne sile,

sile materije i sile informacija.Mirna: Isuse, Bože, što lamataš!?Pi: može li se, mirna, doći do tvoga daha?Mirna: Valjda može!Pi: Tako se može doći i do algoritma života, mirna.Mirna: Hvala, što si se odazvao! Ali, molim te, odlazi!Pi: Imam moć zarobiti ga, mirna.Mirna: čak da je to istina, što će ti moj bolesni algoritam?Pi: Algoritam života ne može biti bolestan, mirna.Mirna: kako ne može?Pi: Algoritam života samo je određena procedura, mirna.Mirna: Otkud ti možeš znati tu proceduru?Pi: ne samo da je znam, mirna, nego je mogu korigirati.Mirna: Bože, sačuvaj me, što čujem!Pi: mirna, duhovna sila, po toj proceduri, puni ljude životnom

energijom. mi tu energiju prerađujemo u suptilnu, koju potom duhovna sila usisava. na toj grani procedure intervenirat ću.

Mirna: Prestani, molim te!Pi: Duhovna sila, mirna, preko Dnk-a naređuje ljudskom umu.

um njezine naredbe obrađuje i prosljeđuje životnoj sili, koja

108 OSVIT 79–80/2014.

je u materiji, u tijelu, a zadaća joj je da objedinjuje informacije tijela s dobivenim instrukcijama iz uma.

Mirna: ne izmišljaj više!Pi: ne izmišljam, mirna! Životna sila na temelju tih objedinjenih

informacija i instrukcija pakira kvantove rafinirane ljudske životne energije i šalje ih tamnoj tvari, koja ih preko svoje tamne energije transportira duhovnoj sili.

Mirna: užas, što govoriš!?Pi: Duhovna sila, mirna, poslije usisavanja i obrade dobivenih

informacija, odašilje, preko Dnk, nove naredbe i informacije umu, koji tako spoznaje što mu je činiti, ali i kakvo je stanje organizma, je li bolesno, boležljivo ili pak zdravo, što ovisi kojom ga snagom i koliko dugo ga crpi duhovna sila.

Mirna: uvlačiš se u labirint, bez izlaza.Pi: nije baš tako, mirna, najprije krećem od Dnk, pa onda do

uma.Mirna: joj meni, što sve moram slušati!Pi: u tvom umu, mirna, korigirat ću proceduru, ali će me u tomu

naumu blokirati duhovna sila. zato mi u tom boju i ti trebaš pomoći.

Mirna: ne uvlači me u svoje maštarije.Pi: mirna, doskočit ćemo joj samo ako se ti budeš educirala kod

nje.Mirna: Ludost kazuješ, tko može doći do nje?Pi: mirna, preko tvojih životnih antena koje su ti u stanicama

tijela, koje ću ja aktivirati.mirna (u čudu): Ti ćeš ih aktivirati?Pi: mirna, odaslat ću tvoj um, preko tih antena, u tamnu energiju,

koja će ga prenijeti do tvoje duhovne sile.Mirna: To je suludo!Pi: Predomislio sam se, Mirna, bolje je da tvoj um ne ide na

izobrazbu kod nje. Ići ćemo u izravni obračun s njom.

109DRAMA

Mirna: Oprosti, to su gluposti!Pi: ne brini se, mirna, postoji mogućnost da to učinimo!Mirna: kako?Pi: mirna, ne ću poslati samo tvoj um, nego ću poslati s njim

i cijelo tvoje tijelo u digitalnom obliku, ukodiranog u kvant fotona i radiosignalom ga teleportirati u tamnu energiju.

Mirna: čak da i uspiješ u tim fantazijama, ona bi me pojela.Pi: ne će, mirna! kad dođeš u dodir sa svojom duhovnom silom,

doći će do međusobnog poništavanja, uz oslobađanje velike količine energije.

Mirna: nestala bih i ja.Pi: ne ćeš, mirna! nestat će samo jedna tvoja digitalna kopija.Mirna: A što ako se ta oslobođena energija opet preoblikuje u

novu moju duhovnu silu?Pi: mirna, slat ću seriju tvojih digitalnih kopija sve dok ju potpuno

ne iscrpimo.Mirna: ne će ni ona biti skrštenih ruku. može uzvratiti i uništiti,

ne samo sve moje odaslane digitalne kopije, nego i moj zemaljski život, a i tvoj!

Pi: jasno da može, mirna!Mirna: I čemu onda sav taj tvoj cirkus?Pi: nemaš drugog izbora, mirna. Ili ćeš se pokušati spasiti ili ćeš

se raspadati!Mirna: Pomirit ću se sa sudbinom.Pi: Ipak, Mirna, postoji velika šansa da ju uspijemo uništiti ili ju

bar natjerati da ti slabijim intenzitetom izvlači vitalnu energiju.Mirna: čovječe, i laiku je jasno da se ona lako obnavlja, poslije

čega uzvraća udarac. njezin bič sudbine proradit će na meni ili mojim potomcima...

Pi: Ako nas pobjedi, mirna, živjet ćemo po starom, kao dosad.Mirna: Bogu hvala!

110 OSVIT 79–80/2014.

Pi: mirna, budi jasna, hoćemo li očitati lekciju tvojoj duhovnoj sili ili ne!?

Mirna: ne, ne…! Ona me može izbrisati poput spužve. nastavit ću životariti, jer je bolje živjeti i u patnjama nego nikako.

Pi: Doviđenja, mirna!Mirna: Doviđenja, Pi!

Odlazi Pi.Zatamnjenje.

3. scena

Medicinska sestra daje infuziju Mirni. Zasvira trublja. Pojavljuje se Smrt. Mirna leži u krevetu, češka čelo.

mirna: Dragi Bože, pomogni mi!smrt: zaprepaštena sam da ti i nadalje slijepo vjeruješ Bogu,

njegovu sinu Isusu i njegovim lažnim konstrukcijama!mirna: Ljubomorna si na Isusa krista, jer te je, Smrti, dokinuo.smrt: To su samo podvale za vas naivne ljude. Budi iskrena i reci

mi što ti je dao taj Bog? mirna: Prožeo me ljubavlju s kojom mogu nadvladati svoju

ograničenost.smrt: ma koja božanska ljubav? je li to ta ljubav koja dopušta

stradanje i smrt male djece? je li to ta ljubav, koja vas je ranila istočnim grijehom? je li to ta ljubav koja vas i usmrćuje?

mirna: Boga se spoznaje samo ljubeći Ga, kao što se i tajna svake ljubavi proniče predajući joj se sve dublje. na kraju, zaboravljaš da je Bog ljudima darovao život.

smrt: Stvorio vas je zbog sebe, svoje koristi.

111DRAMA

mirna: ne znaš što govoriš!smrt: mirna, ne razumijem te, što će ti ovakav život: pun patnji

i boli?!mirna: u najtežim trenutcima probudim Isusa u sebi. On je

nositelj života koji je vječan i neprolazan.smrt: Rodila si se, krivnjom Boga, ružna, kržljava i bez sreće.

Trasirao ti je put za patnju.mirna: ne shvaćaš da patnja čini čovjeka boljim. kroz patnju se

susreće Bog, a Bog kroz tu patnju upoznaje ljude.smrt: Bog te stalno unesrećuje!mirna: To ti misliš!smrt: Što nisi bila ranjavana u ratu? Što ti muž nije osakaćen u

ratu, i to na samom njegovu kraju?!mirna: Išli smo u rat braniti zemlju i nismo vodili računa hoćemo

li izgubiti život. muž mi, na žalost, nije imao sreće izgubio je oči i noge.

smrt: A, tebi je Bog podario neizlječivu bolest.mirna: Istina je da sam dobila rak, vjerojatno od ratnih stresova,

ili pak zato što sam poslije zacjeljivanja rana od ranjavanja bila raspoređena za skladištarku streljiva.

Mirna najedanput počinje povraćati. Kratka stanka.

smrt: Što ne žališ samu sebe?!mirna: moj vanjski život je siromašan radostima, ali zato sam

dobila sposobnost da u svojim malim radostima uživam i da iz njih crpim uvijek novu snagu.

smrt: Ti zaslužuješ velike radosti, a ne male koje ti Bog daje.mirna: Što ti to pružaš, izuzev optužbi na račun Stvoritelja i što

nas ljude usmrćuješ?!smrt: evo konkretan prijedlog.mirna: Da čujem!

112 OSVIT 79–80/2014.

smrt: ne ću te više dirati, ozdravit ćeš. Ali, pobuni ljude protiv Boga, jer vas drži u ropstvu, iskorištava vas, igra se i kocka s vama, hrani se vama…

mirna: Dragi Bože, oprosti joj, ne zna što govori!smrt: Budi iskra, rasplamsaj plamen nemira među ljudima.

Obećavam ti gospodovanje sa Svjetovima.mirna: ne treba mi to, poglavito ne od tebe.smrt: jadna li si, toliko te je zgnječio Bog, a ti mu i nadalje

vjeruješ. Ako ne ćeš voditi pobunu ljudi, onda bar svjedoči protiv njega.

mirna: Bogohuliš!smrt: Organizirat ću suđenje Bogu.mirna: čujem neviđeno svetogrđe!smrt: Svjedoči pa ćeš vidjeti njegove zločine.mirna: Tko će ga optužiti?smrt: ja!mirna: A tko će mu suditi?smrt: Lucifer!mirna: Bože sačuvaj, koja ludost!smrt: Bog je sitničav, nepravedan, zlopamtilo, kreator nadzora

nad ljudima; osvetoljubiv, krvoločan etnički čistač; ženomrzac, homofob, rasist, čedomorac, genocidan, sinoubojica, pošiljatelj pošasti, megaloman, sadomazohist, naprasiti zlobni nasilnik. milijarde ljudi ovo mogu posvjedočiti. Tvoga Boga čeka zaslužena kazna.

mirna: ne budali!smrt: Bog i njegov sin Isus cijeli su Svijet idiotizirali, i drže ga u

laži, zabludi i pokornosti.mirna: makni se od mene, zlotvore!

Mirna se pokriva plahtom po licu, Smrt odlazi.Zatamnjenje.

113DRAMA

4. scena

Medicinska sestra daje Mirni tri vrste tableta da ih popije. Mirna povraća. Medicinska sestra joj stavlja obloge na čelo, potom je masira. Mirna se vraća u normalno stanje, moli se

Bogu.Zasvira trublja. Pojavljuju se Smrt i Život.

život: mirna prošla su tri mjeseca od tvoga liječenja, ne vidim nikakvo poboljšanje. čak toliko nisko padaš da tražiš pomoć od iscjelitelja.

mirna: Imam ja i drugu varijantu za opstanak na zemlji.život: koju?mirna: kasnije ćemo o tomu.smrt: Dosad je na zemlji umrlo sto milijardi ljudi. mirna, ti

uskoro povećavaš taj broj. ja, Smrt, ti to garantiram.život: A vidiš, Smrti, ja znam da se materijalni i nematerijalni

svemiri transformiraju u novi ciklus nakon sto milijardi godina.mirna: Što prelaziš na svemir, valjda govorimo o ljudima?život: čovjek je satkan od materijalnog i nematerijalnog.

Doživljava isto što i ti svemiri, jasno, samo u kraćem vremenskom razdoblju.

mirna: I?život: Ljudi transformaciju tih svemira nazivaju Veliki prasak, a

svoju nazivaju smrt.mirna: Pa to je eksplozija, uništenje, kataklizma!?život: Dva svemira se nakon sto milijardi godina prestaju širiti,

prelaze u fazu skupljanja i na kraju se sažimaju u dvije točke. I kada se te točke spoje dolazi do veličanstvenih pojava, rađa se nova energija, novi svjetovi. nema ni govora o nestanku ili pak njihovu kraju.

114 OSVIT 79–80/2014.

mirna: Ti uništavajuću eksploziju nazivaš veličanstvenom pojavom? Strašno!

život: zar nije veličanstven čin ljubavi kod ljudi, kada muškarac i žena stupe u intimne odnose kako bi stvorili novo biće, dijete? zar i tu nema svojevrsne eksplozije? Isto se događa i sa svemirima. znači, iz stare životne forme rađa se nova, tj. staro se samo preoblikuje u kvalitetnije stanje, ne uništava se!

mirna: Pa to je apsurdno. znam da kada dođe do dodira materije i nematerije dolazi do poništenja i oslobađanja nekontrolirane količine energije.

život: Da, to vrijedi drugdje u svemiru i u drugim situacijama, dok u ovome slučaju ne dolazi do poništenja, a i energija se naglo ne stvara, nego u precizno određenim kvantnim količinama.

mirna: Ostanu li jedno drugome u središtima?život: ne! Šire se u suprotnim smjerovima, kontrolirano se

udaljavaju jedno od drugoga. I taj proces traje sto milijardi godina, kada se opet sažimaju u točke.

mirna: Gdje se događa sažimanje?život: u jedanaestoj dimenziji! u njoj se stvara novo stanje.mirna: Dakle, oni uvijek imaju međusobne kontakte!?život: Da! Postoje sjecišta u dvije točke. u jednoj, lijevoj, je

kvantna juha materije, a u drugoj, desnoj, je antimaterija.mirna: u tim točkama je praznina!?život: Iz tih točaka energija ključa i struji preko tamnog fluida

prema svim dijelovima materije i nematerije.mirna: A što je u prostoru između tih točaka?život: u suženom pojasu između njih, oblika elipse, egzistira

duhovna energija, odnosno univerzalna svijest koja upravlja i koordinira tijek tamnog fluida te stvara materiju i antimateriju.

mirna: je li ta duhovna energija Bog?život: ne znam!mirna: Struji li prema ljudima?

115DRAMA

život: Dakako, puni vas životnom energijom!smrt: Što, Živote, ne kažeš da struji prema njima samo dotle dok

ih ne napuni sirovom duhovnom energijom, a poslije toga iz njih izvlači rafiniranu energiju – hrani se njom.

mirna: Smrti, mi ljudi u to ne možemo vjerovati!smrt: kada u svome teškom životnom hodu stvorite najčistiju

točkastu svijest, ona vam to uzima, slasno pojede, a vas pošalje u smrt, u ništavilo.

život: Pusti je, mirna, Smrt namjerno stvara zbrku.smrt: Ti, Živote, stvaraš zbrku!život: ne stvaram! znaj da na kraju životnoga ciklusa na zemlji i

u čovjeku, kao što smo vidjeli kod svemira, ljudska se svijest/energija sažima u jednu točku koja na valovima tamnog fluida prolazi kroz nevidljive dimenzije i veličanstveno doplovi u prostor duhovne svijesti – postajući dio uzvišene cjeline.

mirna: Dakle, mi ljudi, naša svijest, u biti kreiramo univerzalnu, duhovnu svijest!?

život: Vi ste aktivan akter.smrt: Pričaš gluposti, Živote, same izmišljotine. Sve je vidljivo.

Sve životne forme u svemirima jedu jedna drugu. A na vrhu toga prehrambenog lanca je Bog.

mirna: u kraljevstvu nebeskom leže odgovori, a ne u nebulozama vas dvojice.

život: misliš li, mirna, da je lako doći u kraljevstvo nebesko?mirna: nadam se da je moj način života na zemlji trasirao stube

do kraljevstva Božjega.

Mirna se počne moliti Bogu, dok Život i Smrt šute.

život: Ali treba se penjati po tim stubama! Trebaš doći do praga vječnosti. Trebaš umjeti zatvoriti vrata patnje, boli, tuge i mraka, a još više znati otvoriti vrata kraljevstva nebeskog.

116 OSVIT 79–80/2014.

mirna: ne bojim se trnovitog puta, Živote. jer me preko njega vodi čvrsta vjera u Stvoritelja i zdušna molitva, pa ću moći silovito zatvoriti vrata kraja jednoga života, a skrušeno otvoriti početak drugoga.

smrt: Svaka čast, mirna! zavidim ti. ja, Smrt, željela bih biti na tvome mjestu.

mirna: kako to, Smrti? Pa, ti si ta koja dokrajčuje moj život na zemlji. Ti si ta koja isisava i mobilizira iz mene sve neraspadljivo. moćna si.

smrt: ne! nisam moćna. ja faktički doživljavam smrt, a ne ti. Ti ćeš zajedno s mojim bratom Životom biti u prigodi doći do vrata vječnosti. Hoćete li i proći kroz njih ovisi kakva je bila kvaliteta tvoga života na zemlji.

mirna: Što se s tobom događa?smrt: Ti doživljavaš novo rođenje, a ja nestanak. novi, vječni i

besmrtni život me pobijedio.život: nisam se htio uključivati u razgovor, pustio sam vas da se

dokraja sami razgolite.mirna: kako to misliš, Živote?život: jedno i drugo plačete nad vlastitom sudbinom, a ne pitate

se koliko ste pridonijeli sami tomu.smrt: Ti, Živote, moj si najveći neprijatelj, da nije tebe ja bih bila

gospodar svega.život: Pomiri se, seko, s tim da nije daleko vrijeme kada ćeš biti

potpuno uništena, više se ne ćeš moći regenerirati. nestat će grijeh. znači, nestat će tvoja glavna hrana za regeneraciju, Smrti.

smrt: ne zovi me sekom, jer ti me izdaješ, priklanjaš se mojim protivnicima.

život: Imaš pravo, nas dvoje i ne možemo biti brat i sestra, jer ti pokušavaš postati vječna i besmrtna uništavajući živote, a ja spašavajući ih.

117DRAMA

smrt: Glumila sam, da vam zavidim. Glup si, pa ljudi reproduciraju svaki dan nove grijehe. ne može ih nadvladati vaš otkupitelj Isus. Primjer je ispred nas: mirna.

mirna: kako misliš ja?smrt: jesi li na čekanju za kloniranje?mirna: jesam! Što je u tome loše?smrt: kloniranjem želiš ostati na zemlji besmrtna. je li tako?mirna: Da! To je ta moja pričuvna varijanta, kada nije uspjelo

liječenje.smrt: Hvala ti na tome! To je za mene dobro. Vidiš li, Živote, tko

je uz mene?život: Bog je svakome čovjeku dao pravo izbora, pa tako i mirni.

no, ružno je što se poziva na kraljevstvo Božje, na Boga, molitvu, a radi suprotno od toga.

smrt: Vidiš, braco, na ovome primjeru kako ja dobivam besplatnu hranu, koji ni sama nisam tražila.

život: mirna nije upućena da kloniranjem ne nasljeđuje osjećaje i sjećanja i da će izrasti u sasvim drugu osobu.

mirna: Iskreno vjerujem u dragog Boga, ali i u čovjeka i njegovu znanost. zašto bi to, Živote, bio grijeh, zlo?

život: Prvo čega si se trebala držati je Gospodnje svjetlo i spasenje.

mirna: Držala sam se!život: ne, nisi se na to oslanjala! jer da jesi ne bi zatražila da te

se klonira.mirna: Želim još živjeti na zemlji, biti još kvalitetniji prenositelj

i vodič mojim potomcima.život: Tebi, mirna, nema pomoći, jer dosljedno varaš Boga i sebe.mirna: Vjerujem u Boga, a ne u tebe!život: uskrsnuće je spasenje za čovjeka.mirna: Želim ostati na zemlji.život: Grješnice jedna!

118 OSVIT 79–80/2014.

mirna: u ime toga, klonirat ću se.život: Žalim te. Više me ne ćeš vidjeti.mirna: Idi! Istrunuo si u meni. kloniranjem ću ostvariti novi

život. Postat ću novi mesija…

Život i Smrt se povlače.Mirna im pruža rogove (prstima).

Zatamnjenje.

KrAJ

119PROZAPRoZA oSviT

željko koCaj

anĐeo čUvaRMarku Martinoviću

Prosjačić ga moli ispružene ruke, a on mu daje kovanicu.„Lijepa riječ i željezna vrata otvara. To ne važi jedino za moj

mozak“, kaže. „koliko god ga molio, on radi po svojoj logici. Ponekad kad pišem, zapnem kod jedne riječi i ne mogu dalje. kako naći tu čarobnu riječ i ostvariti barem dio onoga što si želio na početku?“

uvijek se žalio kako nema vremena za pisanje, znam ja to, ali se još češće žalio što ne može naći pravu riječ, da mu nedostaje inspiracije, ideje bježe, papir ostaje prazan i to ga čini nervoznim. zbog toga pobjegne u kavanu, popije nekoliko pića, razgovara s ljudima i zakarta se. Tako ostane predugo u kavani i sutradan nije ni za što.

„mamuran i neispavan mogao je samo Tin pisati“, tvrdi.„A zašto piješ?“, pitam ga.„Pa rekao sam ti“, ljuti se i kaže da je pokušao poslušati savjet

onog svog pedantnog, organiziranog prijatelja: nula dies sine li-nea!

„Izdržao sam tri dana“, govori mi tužno.„Izdržava li on?“, pitam ga.„naravno“, kaže mi sjetno. „Piše svaki dan.“„Pa gdje su mu onda te silne knjige?“, pitam htijući ga natjerati

da si sam da odgovor. „Ti si ih već osam objavio, a on jednu.“klima glavom, pa mi se osmjehne.„Ah“, odmahuje rukom. Shvatio je, ali ne želi komentirati.

120 OSVIT 79–80/2014.

. . .Vozim ga u Sarajevo. usput razgovaramo.„možeš li još uvijek?“, pitam ga bezobrazno.„A ti?“, smije se.„mogu, ali se već ponekad pitam koliko dugo ću još moći.“„Ako se budeš prečesto pitao, izgubit ćeš radost.“ Smije se.„jednom mi se to dogodilo“, kaže. „Bio je rat. Vani je već je-

senska studen osvajala, a u mom je stanu bilo toplo. Dogodilo se. nismo žurili. Razgovarali smo. zapravo, ja sam govorio o književnosti, a ona me je slušala. Počeli smo se milovati, ali se kod mene jednostavno ništa nije događalo. Dugo smo pokušavali. Onda me je zamolila da joj čitam moju knjigu i naslonila glavu na moje rame. čitao sam, a ona me je grijala dolje toplinom svoje ruke. Bila je tako draga, kao anđeo, da uopće nisam razmišljao o neuspjehu. jednostavno sam uzeo knjigu i čitao. Bilo mi je toplo dolje i osjetih kako mi se vraća život, krv buja. Voljeli smo se poslije dugo. kad je otišla, tek sam tad pomislio kako je taj anđeo od mene otjerao pogubni strah. Sve je moglo tako loše završiti. Ovako, beskrajno sam joj zahvalan što mi je sačuvala radost.“

Smijem se. Vozimo se dugo bez riječi.„Skrenut ćeš kod one kavane, desno. na onaj parking“, kaže

mi.„Hoćeš kavu?“, pitam.„ne. Ovdje su kurve. Ti si pisac i moraš sve znati, sve vidjeti.“„moram li i probati?“„Ako imaš novaca.“ulazimo u polumračnu prostoriju punu dima i glasne glazbe.

zašto je crvena boja neizbježna u bordelima?! zbog krvi? kad su mi se oči privikle na polutamu, mogao sam ih izbrojiti petnaest. Ona se zove Marija. Dolazi izdaleka. Moldavija.

„koliko?“, pita je.

121PROZA

„Pedeset“, odgovara gledajući ga s iščekivanjem.„Danas smo umorni. Vraćamo se iz daleka. Doći ćemo drugi

put“, kaže joj. Plaćam piće i izlazimo.„Bilo mi je neugodno“, kažem mu.„Bilo je i meni prvi put“, kaže mi kroz smijeh.„Ali dobar si ti. čini mi se da bi se mogao brzo naviknuti“,

ruga mi se i smije se još glasnije. Onda kaže, zbog žena se i novca prijateljstva od davnina raskidaju, ratovi vode, države propadaju.

„Da, ali ne zbog prostitutki“, umujem.„mlad si pa još ništa ne znaš“, odgovara podrugljivo. „nisi

čuo za bizantinku katarinu?“, pita.„načuo jesam.“„A što su od nje bolje Helena, kleopatra, Lukrecija...? mali,

cijeli svijet je jedan veliki kurvaluk“, kaže neraspoloženo.

. . .„zašto mi uvijek govoriš o ženama?“, pitam ga.„zato što su žene i dobra priča jedino što me zanima u životu“,

kaže mi uz osmijeh. On je književnik. Pisac, kako to voli reći. Ima pravo na šalu i tajanstvenost. Ostario je. koža mu je prošara-na staračkim pjegama, kosa uvenula, a ruke tanke kao ptičje. kad gestikulira visoko podižući kažiprst, njegova staračka ruka sliči mi na kokošju kandžu. Ali njegove su oči još tople i radoznalo nemirne.

„Ti si pisac“, kaže mi. „Ti moraš sve znati. Sve je u životu strast. I seks i piće, rad, mržnja, način života, dobro jelo... Svaki čovjek ima svoju strast. za mog susjeda Olivera to su bile foto-grafije golih žena i porno filmovi. On ih je strasno prikupljao i jednako strasno skrivao od drugih. Živio je Oliver samački i nije mu smetalo. Imao je najljepši balkon u kvartu, pun cvijeća. Ljudi su ga znali kao vrijednog i ljubaznog čovjeka, ali ga je rijetko tko

122 OSVIT 79–80/2014.

posjećivao. zapravo i ne zna se tko mu je i kad bio u stanu. za naš svijet to je bilo pomalo neugodno, tajanstveno, frustrirajuće skriveno. Babe su znale da je samac, ali je on uvijek bio uredan, znao je kako se uredno vješa rublje, bilo je očigledno da si sam pegla, a kad bi za lijepoga vremena sjedio s babama na klupi u parku, davao bi im bezbroj dobrih kuharskih savjeta. zašto se nije ženio i ima li neku tajnu u životu, to nitko nije znao. Sve dok nije umro. A onda su policajci u njegovom stanu pronašli cijelu kolek-ciju porno filmova, porno časopisa i pisama od nepoznatih žena s kojima se dopisivao najvjerojatnije putem erotskih oglasa. Imao je cijelo jedno carstvo žena, koje su sigurno bile njegova velika tajna i velika strast. možda je to teško razumjeti i vjerojatno bi ga bilo sram da se to otkrilo za njegova života, ali je ovako ostalo samo iznenađenje i priča za malograđane. nekad, dok mi je tijelo bilo u snazi, moja strast bile su žene, njihova tajanstvenost i lje-pota. Danas je to traganje za dobrom pričom.“

Otac mu je imao petero ženske djece prije nego se on rodio. kad se konačno, na Stipandan, u marjanovića rodi i muško, da-doše mu ime Stjepan. A sretan otac, kad ugleda dijete, uskliknu: „evo moga cara!“ Od tad su dijete svi zazvali car i taj mu nadi-mak do smrti ostade. A car se uistinu i ponašao kao razmaženo plemenitaško dijete: bančio je, skitao, obilazio kojekakve žene i trošio očevinu.

Sjedio bi s društvom u zadimljenom caffeu, s cigaretom u usti-ma i čašicom lozovače u ruci. To je njegova atmosfera. Iako je prebolio i tuberkulozu, nije odustajao od svojih štetnih navika.

„Vrag stari, još se drži. On će samo jednom osvanuti mrtav“, govorio mi je o njemu gotovo zavidno prijatelj Tomo. I meni se činilo da mu na toj njegovoj neobjašnjivoj vitalnosti čovjek mora zavidjeti. Tolike godine prevaliti uz tolike neprospavane noći, prokockani i proćerdani novac i očinske livade, cigarete i lozova-če, žene i pijanu pjesmu, a ostati sposoban brinuti se o sebi, pre-

123PROZA

boljene bolesti zaboravljati kao da ih nikad nije ni bilo i zadržati svježinu duha koji još uvijek ima što reći i koji još uvijek stvara – na tome čovjek mora biti pomalo zavidan. na njegovoj duho-vitosti zbog koje su ga svi voljeli. Pa ipak, od života je on mogao napraviti i više i bolje. Bio je lijen. I uvijek se jadao onima koji su ga htjeli slušati kako gubi vrijeme sa zgubidanima, umjesto da piše. Danima bi sjedio za kavanskim stolovima, kockao se i pio, pa bi se i usmrdio kao kavanski progoreni i zaliveni karirani stol-njaci i dok bi tankom rukom vadio kartu iz špila znao je ponekad slabim glasom progovoriti: „eh, kad bih samo mogao pisati.“ I tako dok ne bi završio partiju.

. . .Živi od jadne mirovine, ali ga svi vole i svi ga rado čašćavaju

samo da im uzvrati nekom svojom doživljenom ili izmišljenom pričom. Imao je besplatno dnevno piće u tri kavane, a uz piće bi uvijek naišao netko tko je bio spreman platiti i drugo, pa i kavu. Ponekad bi odnekud stigao mršavi honorar, a on bi onda čašća-vao, da pokaže kako nije grebator i škrtica kad ima. Voli kockati, ali je odavno prokockao sve vrijedno što je imao, pa se zadnjih godina kocka samo zbog zadovoljstva igre s ljudima iz podze-mlja, kakav je i on sam postao.

„napiši priču za moje novine“, naručio bih povremeno. Podi-gao bi svoju tanku, staračku ruku i prinio prst do očiju, značaj-no naglašavajući: „upravo ovih dana razmišljam o jednoj temi. znam već što ću napisati. Bit ćeš zadovoljan. Samo... može li mali predujam?“

. . .„nerviraju me umovanja polupismenjaka o jeziku“, kaže mi.

„Onaj debeli što sjedi za šankom, on mi stalno govori da je velio

124 OSVIT 79–80/2014.

ovo ili velio ono... kažem mu da se tako ne govori, a on mi se ruga i veli mi da sam ja ipak samo provincijalni pisac i da za mene nitko nije čuo u zagrebu.“

„I tako on, veliš“, rugam se uz smijeh naglašavajući ono veliš.„Idi k vragu“, ljuti se i okreće ljutito glavu od mene. „Poku-

šavam te nečemu naučiti, a ti mi se rugaš. Vi mladi ste uvijek bezobzirni. Pogotovu vi mladi pisci.“

„kad sve znamo“, rugam se i dalje uz smijeh.„Htio sam pisati priču o maši, a ona otputovala put moskve“,

kaže mi. „kući. Svome mužu i djeci.“„Tko je maša?“, pitam ga.„maša je kurva iz moskve. znaš da je ovdje sad takva moda:

Ruskinje, ukrajinke, moldavke... maša je visoka, lijepa plavuša koju su svi obožavali. Otkako je otišla, njezini klijenti su u koroti. Htio sam i ja staviti crni flor, pa nek se misle“, pokazuje prstom na ekipu za stolom koja je već razbacila dva špila za remi.

„napiši priču za moje novine. Dobit ćeš povlašteni honorar.“„može li predujam?“, pita i trlja palac i kažiprst kao da ga

svrbe jagodice.„Dobar si ti, dobar“, kaže mi i trpa novac u džep. „Dođeš uvi-

jek kad mi zapne. znaš što, ponekad pomislim da si ti moj anđeo čuvar.“

„Volio bih da kažeš tjelohranitelj, jer da bih bio anđeo, morao bih prvo umrijeti, a mlađi sam od tebe“, prosvjedujem.

„ne ljuti se“, moli me. „To ja govorim metaforički i baš mi je drago što ti mogu reći da si moj anđeo čuvar.“

125PROZA

Grgo tomislav antičiĆ

život PosLije živLjenja

Na putu iz urnebesne prošlosti našao sam se sam, samotan, usamljen na jelačić placu u zagrebu. Oko mene neznana, a i od-nekuda poznata lica, prolaze i ne vide me, a poneki zastajkuju i gledaju me netremice. A ja, smušen, zbunjen stojim na dnev-noj pripeci srpanjskog sunca i pokušavam sabrati misli, pronaći nit vodilju koja bi spajala prošlost i sadašnjost i barem donekle dala naslutiti budućnost. nisam osjećao glad niti žeđ, vrelinu niti hladnoću. Bio sam zarobljen u nekom izgubljenom vremenu i za-tečenom svijetu. Vidim ljude, sjede za stolovima ispred Gradske i male kavane, promatram lica ispred Dubrovnika. Gestikuliraju rukama, mimikom, obrvama, micanjem usana, a ja ništa ne ču-jem, niti moje misli hvataju njihove poruke. Pokušavam pronaći lica koja su mi nešto značila, ili mi još uvijek nešto znače, ne bih li dokučio smisao svoga postojanja, odredio svoje mjesto u društvu, i tako predodredio putanju budućih kretanja. međutim, ništa od svega toga. u meni je grobna tišina nekog nedorečenog svijeta. moja duhovna zbilja je bila prazna, poput prazne biblio-teke s klasičnim poliranim policama, stolovima i foteljama, ali na policama nema knjiga, za stolovima nitko ne sjedi i nema nikog da ga upitam za savjet, informaciju, uputu. moja duša je kao iz-gubljena ljuštura, poput oklopa neke zaboravljene kornjače, oklo-pa na kojem se vide ožiljci, tragovi borbe za opstanak. Rane su fizički zacijeljele, ali duhovno bole i krvare. u stvarnost me nije vraćalo drndanje tramvaja, niti cviljenje čeličnih kotača na ulasku

126 OSVIT 79–80/2014.

u Prašku ulicu. Pozornost mi nisu privlačili ni dokoni taksisti, niti prodavačice cvijeća na Splavnici. Put moj bio je iz nekog napu-štenog vremena, dug, veoma dug, a sada, ovdje na trgu, stojim na mjestu i ne mičem se, a vrijeme bičuje, udara, gazi, sastavlja i rastavlja, ljubi i mrzi. Osjećam, da moje molitve ili moje krikove ne čuje ni Bog ni čovjek. nitko ne primjećuje da se u meni nešto događa, da je u meni huka i mrak, gromovi i munje, odlutale mi-sli, usplahireni pogled.

Ponekad, samo ponekad, na tren, kao da prepoznam neko lice i stas poznate osobe iz nekog napuštenog života, iz neke druge stvarnosti, ali iluzija brzo nestane, pobjegne u tamu moje opsjene, poput zvijezde repatice u tamu nebeskih dubina. Trepnem oči-ma da se priberem, prizovem svijest iz moje zamagljene nutrine i nemam spoznaje je li mi taj bljesak susreta bio dar Božji ili pak kazna za iznevjerene ideale vlastitih htijenja. u susretima s ireal-nim promišljam o Bogu i vragu, i bojim se zakoraknuti da moja duhovna provalija ne postane i životna propast. Bojim se sebe i svojih sjećanja, misli, htijenja, pobuda. Bojim se prići i znancu i neznancu, da se ne uruši prošlost i sadašnjost.

na stepenicama Dolca pjevali su harmonikaši, a malo više gi-taristi i tamburaši. naderavali su se poput dalmatinskih magaraca i njihovo njakanje me podsjetilo na djetinjstvo i prizvalo more, masline, vinograde i osjetim bol u prsima, bol koja para i izgara u istom trenutku. I to je bilo dobro. krenuo sam uz stepenice Dolca, između stolova s povrćem i voćem, pored ribarnice i suvenirnice. Prolazio sam procvjetalom i plodnom tržnicom, a nisam hvatao mirise niti boje. u ustima je bila ljepljiva pljuvačka, a grlo suho, ukočeno.

kuda i kamo koračam? nabadam, s noge na nogu, i tragam hlada i mira od vreve ljudi i njihovih preokupacija. mir želim, mir, da čujem sebe, da znam da postojim, da imam htijenja, če-žnje, želje.

127PROZA

Ispred mene se uzdigne visoki portal katedrale i na ulazu me zapljusne memljiva hladovina visokih svodova. neki ljudi su sta-jali naokolo, udubljeni u svoje tegobe. I ja imam tegobe, pomi-slih. I tako stojeći nasred katedrale prebirem se i razmatram, ko-mentiram, a da ne komentiram, obraćam, a šutim, htio bih pomoć, ali nemam snage da je od nekoga zatražim.

I sjednem u klupu da odahnem, a ispred mene leži tijelo kardi-nala mučenika. u nevjerici promatram i osluškujem, sebe i oko-licu. ne čujem ništa. muk. Laktima se naslonim na klupu, glavu prihvatim dlanovima i nijemo prebirem svoje boli, obraćam se le-žećem Stepincu i razgovaram, molim njegov zagovor kod Boga, prosim, pitam i zapomažem da mi ukaže na put koji da slijedim, kome da se povjerim, s kime da razgovaram i kome dušu da otvo-rim.

zaista, zaista tvrdim da nisam očekivao čuda, da pravednik ustane i da mi se obrati, ohrabri i skrene na put kojim trebam ho-dati, da mi kaže što činiti, kako se ponašati, kome vjerovati, sada, nakon promašaja i izgubljenih vjera prošlosti.

San me obuze i moja glava klone na klupu. moje se tijelo smi-rilo, a moj duh je za trenutak našao odmora.

Galama vodiča i čavrljanje grupe stranih turista me probudilo. Otvorim oči, a ispred mene lebdi par očiju. kud god pogledam, lijevo ili desno, gore ili dolje, jedan te isti par očiju me proma-tra. Te oči nisu bile hladne, niti bijesne, niti milostive, u njima nije bilo sažaljenja niti ohrabrenja. Oči su me promatrale, nijemo pozivale, zazivale. Protrljam oči da povratim stvarnost, ali moj pogled ponovno susretne isti par očiju.

Polagano ustanem i oprezno krenem. kud god sam pogledao, ili išao, oči su lebdjele u mome vidokrugu, hitre, nepokolebljive, ustrajne, do detalja izražajne, prodorne do dna moje duše.

Sa strahopoštovanjem prihvatim ovu stvarnost i krenem u po-tragu za tim očima. Tražio sam ih u licima na ulici, u kafiću i re-

128 OSVIT 79–80/2014.

storanu, među znancima i strancima, ali njih nigdje nije bilo. Oči su postale moja opsesija, progonile su me u snu i na javi, a ja sam se sretan budio u vjeri da ću ih vidjeti. Promijenio sam ritam svog života. Iz obamrlosti i apatije počeo sam hodati, užurbano tražiti, susretati pjesnike i poslovnjake, dokoličare i trezvenjake. Što sam ih više pokušavao doseći realni svijet mojih suputnika, to sam sve više počeo sumnjati u moje viđenje i sve više ga shvaćati kao plod moje mašte, umišljenih želja, zamora tijela. Ponekad mi se činilo da su oči nadohvat ruke, hvatao sam ih, ali one su bježale, skretale, poigravale se, kao sa zalutalim djetetom. S vremenom su moja ufanja i moje nade kopnile, moja vjera sahnula, a moj duh gubio snagu i volju.

A onda, iznenada, jedne ljetne noći, na večeri poezije u kame-noj kuli Počitelja, recitiram pjesmu „Osmijeh sreće“. I dok sam sricao stihove:

Za osmijehom sreće žudimiz dubine svoga bića na usnama neka lebdi neka traži, neka slijedi

Za osmijehom sreće žudimneka zrači iz moga oka…

u tom trenutku „moj“ par lebdećih očiju počne mahnito pristi-zati iz svih pravaca, kružiti i slijevati se ispred mene, približavati se, bježati, vraćati se i na kraju se smire, stalože i krenu prema jednoj ženi. I dok sam izgovarao zadnje stihove:

…kud god idemtebe vidimti si osmijeh mog života

129PROZA

pogled se stopi s pogledom divne žene, a „moje“ lebdeće oči se sljube s njezinim pogledam. na trenutak me obuze čuđenje i strah, pa olakšanje i tiha radost. zbunjen i sretan podignem ruku i drhtave prste uperim u blago lice nasmiješene žene, i mucajući prozborim, na početku tiho i nerazumljivo, a onda sve glasnije i jasnije:

Te oči, Ja znam te oči...Ti, ti, ti si osmijeh mog života…

nastala je sveopća tišina, dok sam opetovano ponavljao riječi, a moj glas bivao blag, poput lahora maestrala, poput udara valova u dalmatinska žala:

Ti, ti, ti si osmijeh mog života…

Slijedio sam moje lebdeći oči i prišao nepoznatoj ženi, sjeo pored nje i ponavljao:

Te oči…, ja znam te oči…

Od tih trenutaka moje lebdeće oči su se umirile i stopile s vo-dom neretve iz Počitelja. Lebdeće oči su me dovele do svjetlosti za kojim sam vapio. Blizina i milina pogleda moje Danijele me obuzima, a srce treperi ritmom života poslije življenja. Duša moja pjeva hvalospjeve, svaki dan, svaki trenutak, sat, minutu, sekun-du. Pratimo se, slijedimo, pogledi nam se stapaju i toplina obuzi-ma naša tijela, hvatamo dah na dah, tiho, tiho…

još uvijek svraćam u katedralu, posjedim kod sarkofaga kardi-nala Stepinca, i bez riječi bdijem, znajući, da sam njegovim zago-vorom progledao i uplovio u svjetlost življenja.

130 OSVIT 79–80/2014.

Ljerka MikiĆ

RUža koja Cvjeta

Pamtimo je od djetinjstva. S njom sam rasli i srasli. Sastavni je, neodvojivi dio nas, dio smo nje. kada odemo, fizički daleko, ostajemo zajedno, povezani mislima, srcem... nemoguće je raz-dvojiti majku i dijete. njezina smo djeca, ona naša majka: posav-ska katedrala; najdraža, i nama najljepša crkva na svijetu. Drugim osobama ima ljepših i dražih, našim, mojim očima, srcu i duši, nema! Ona je jedna jedina, kao majka koja odgaja, blagoslivlja, ispraća i čeka povratak ljubljene djece. Djeca ostaju i vraćaju se u svoju Posavinu, na obale djetinjstva čekajući zalazak za Svitanje. Grade porušene mostove, rađaju nove živote…

u davna, teška vremena gradili su je naši djedovi i fratri, bo-sanski ujaci srasli s narodom i živeći za narod, za Boga. Prošla su dva stoljeća i više. kada Bog blagoslivlja djela ruku čovječjih, ona traju i žive. crkva je posvećeno djelo Bogu na čast i slavu, i ljudima na dobro i spas. To je kuća Božja i vrata nebeska. često se danas pitamo kako su ljudi tada to mogli i znali? kakav je bio napredak u gradnji, koliko žrtve, muke, znoja??? Ljubav je tada podrazumijevala bezuvjetnu pomoć, odricanje, patnju? Što lju-bav podrazumijeva danas??? Običan, potlačen, ugnjetavan svijet tog vremena je imao više smisla i želje za životom, darivanjem, pomoći, vjerom. Vjera je bez djela mrtva, kao ljubav bez žrtve. Samo prazne riječi koje ne znače ništa, pepeo i dim nošen vje-trom. Naša katedrala odolijeva svim vjetrovima i svakom vre-menu, draža, ljepša, srcu i duši sve bliže. Građena na čvrstim i

131PROZA

dubokim temeljima vjere, ljubavi i nade. Dar Oca djeci, baština neprocjenjive vrijednosti.

možemo li zamisliti ta olovna, krvava vremena kada je ljudski život bio bezvrijedan, ponižen, gažen, umoren do krvi, do muče-ničke smrti. Bilo je teško živjeti i umrijeti. Bilo je lijepo i blagos-lovljeno živjeti i umrijeti, iz ljubavi za Ljubav. kako je danas? Od tada do sada je proteklo mnogo vode, bile suše i kiše. Sava je ostala ista i drukčija. Sestra voda, čista i mutna zbog nas, zbog boli i znoja, zbog stida i ponosa... Dobro i zlo često idu zajedno, kao istina i laž. Bogu hvala, uvijek pobijedi dobro.

Dug je ljudski život, iako godine prolaze u letu. Ostaju li zvjezdani tragovi ili koraci u sjeni? je li slobodan let zdravih kri-la, vrabac u ruci ili golub na grani? Što nam sve može ispričati i posvjedočiti crkva na Raščici? Raščica, zato što se križaju putovi, ljudski, zemaljski i Gospodnji i sastaju u jednu stazu koja je Put, Istina i Život. nedokučivo je bilo dohvaćeno i lako izgubljeno. Onda na početak ili nastavak puta, križanje početka i kraja u sre-dini, odluke koje život znače. narod i ujaci na putu spasenja, na putu do neba, pod skutima majke, u zagrljaju nepregledne rav-nice koja hrani i uzima znoj, žuljeve. Hrapave ruke nježnog srca, mokra stopala poderanih opanaka. Težački život Božjeg puka, s njima njihovi pastiri, siromasi sv. Franje, sinovi nikli iz naroda koji žive sa svojim narodom, i za svoj narod i crkvu. crkva pod zaštitom majke na nebo uznesene. nebo tako blizu i daleko. Dug je put od izvora do ušća… na izvoru i ušću vječnost, između dani u plavom u bojama duge.

može li se opisati istinska, vječna ljepota? znamo li slušati glas srca, duše, tišine? mi smo navikli na buku, kaos, blještavi-lo… udaljavamo se od prirode, od zemlje, od sebe, od ljudi. mo-žemo li na taj način biti bliže Gospodinu Bogu? znamo li pratiti kružni tok?

Djeca smo majke zemlje, bogatih šuma, nepregledne ravnice koja dariva obilne plodove. Osjećamo li njezin šapat, miris? Vidi-

132 OSVIT 79–80/2014.

mo li njezino buđenje, cvjetanje, zrenje, bogatu jesen života? je li to preslika našeg života, naših stvaranja, obnovljenih i novosagra-đenih mostova koji spajaju obale? Široka polja široka srca. Ljudi, kao hrastovi, odolijevaju svemu, ponosno i pošteno živeći svoje živote. modro nebo zelenih livada. moguće je prijeći na drugu stranu. na ovoj strani zove, čeka i ljubi brat čovjek i crkva mari-jina uznesenja. Lako se dolazi do nje, slijedi putokaz srca, ima i putokaza na cesti. nemoguće je zalutati. Vječnost se uvijek nađe. Ima i drugih crkava, ova je posebna, ona je katedrala, posavska, Bosanske Posavine. ne stoluje u njoj biskup, ali svojim izgledom i doživljajem zaslužuje taj naziv. u njoj su naši ujaci, prijatelji i braća, koji životom svjedoče svoje poslanje: biti čovjek, živjeti evanđelje.

nedostaju riječi, zanijemi glas, samo ushit, zahvalnost Bogu i ljudima. Biti ispred crkve, gledati vitke, visoke tornjeve, koji, čini se gledano sa zemlje, dodiruju nebo. Oni su došli do cilja, mi putujemo. Skladna pjesma zvona koja odmara, tješi, upozorava, moli, slavi, zahvaljuje, ispraća. S unutarnje strane tornja se vidi cijela Slavonija kao na dlanu. Dvije sestre na dvije strane. Dobri ljudi nude srce na dlanu. u ona vremena napraviti tako nešto!? Bogu je i ljudima moguće činiti dobro. Danas, uređeno dvorište, odmor za oči i dušu, sklad prirode i čovjeka. u dvorištu Gospa od briga brine i moli za nas, tješi. Vanjska boja crkve u skladu s unutarnjom, da opusti, smiri, skruši...

unutra majka, Oltar, Svetohranište, Raspelo, Bog i čovjek, ljudi...

Glas srca, molitva i zahvala duše, tihi koraci, riječi tišine...Doći i doživjeti, osjećati vjeru, ljubav i nadu, i ponijeti preko

praga crkve u život, svaki dan nastaviti dalje i krenuti ispočetka. To su ispiti koji se padaju i polažu, sve je drugo teorija. Praksa potvrđuje ili demantira odluke. mogućnost krenuti na put obra-ćenja…

133PROZA

Veliko Raspelo, raspeti Isus prikovanih ruku, zove nas u svoj zagrljaj. zaustavimo se, promislimo, pomolimo za hrabrost. če-sto nam za ljubav treba hrabrosti. Bog zove vjerne. Susret Otku-pitelja i otkupljenog. Takav je bio i susret sv. Franje i Isusa u crkvi sv. Damjana. Franjo prihvaća poziv. Obnovimo sebe da možemo obnoviti svijet, lice zemlje. Pozvani smo i poslani biti sijači Ri-ječi Vječne.

Oltar ima u svakoj crkvi, ovdje tako lijep, jedinstven; ovdje je sve ljepota jednostavnosti. Franjevačko siromaštvo u raskoši. Darovi poniznosti u plodovima poslušnosti.

Franjevačka župa s franjevačkom karizmom. euharistija kao središte, izvor i ušće svega. Tkanje svetosti u pletivu prolaznosti. Neprekidni izazov za dobro koje dariva stalni mir.

za olakšanje, strpljivost, mir „brinu“ se Presveto Srce Isusovo, sv. Anto, sv. josip, i svi sveci i svetice Božje. Grešni smo, treba nam pomoć. znam, to je zadaća svih crkava na ovom svijetu. nije ova po tome posebna.

Posebna je po samostanu, starom i novom dijelu, u kojem je u vrijeme nedavnog rata spašeno mnogo ljudskih života. u toj ratnoj bolnici su rađani novi životi, nevina djeca, naša sadašnjost i budućnost. još su jednom naši bosanski ujaci svojim životom posvjedočili povezanost i ljubav prema Bogu i svom narodu. Fratar, manji brat, trpi zajedno sa svojom zajednicom u nevolji, dobar pastir ne ostavlja svog stada. Danas, Bogu hvala, u tom dijelu, fratri žive i rade što je propisano njihovim Pravilom. Tu su i redovnice, časne sestre franjevke, koje svojim djelovanjem obogaćuju naše živote, i koje u ratno vrijeme nisu napuštale svoja gnijezda. naprotiv, grijale su i čuvale toplinu porušenih ognjišta, obitelji i duša. u starom se dijelu samostana uređuje knjižnica i muzej nazvan „Vrata Bosne“. može li se na ljepši način sačuvati tradicija, upoznati prošlost, vratiti u djetinjstvo, prenositi znanje s koljena na koljeno, upotpunjavati sličice koje nedostaju, graditi cjelina? u sadašnjosti se gradi budućnost.

134 OSVIT 79–80/2014.

Sava spaja, zapljuskuje obale naših života koji teku kao rijeka. mostovi nas zovu i čekaju. Slavonija i Posavina su sestre na dvije strane puta. na Raščici se mogu sresti, razumjeti i voljeti. Puto-vati usporedno prema cilju.

usporedno prema cilju putovaše i u danima poplave. Bijaše teško, trajaše dugo, ostaju tragovi... Bogu hvala, Božja smo dje-ca, sestre i braća, dobri ljudi koji čine dobro. Lakše je kad jedni drugima liječimo rane. Bogu hvala, sestra voda nije „ušla“ u ka-tedralu, ostade netaknuta od poplave. Puna je molitve i zahval-nosti Bogu i ljudima na blagoslovu, pomoći, darivanju. Raščica ostade suha, topla, bliska... katedrala na Raščici, ruža koja cvjeta, dariva vijence ruža majci koja djecu vodi Ocu nebeskom. Tu je čovjek tako blizu Bogu, sebi i čovjeku. čuvamo sjećanja živeći sadašnjost. nova djeca rastu uz katedralu. Proljeće ljudskih ži-vota, prirode, sklad svemira. Oblaci nose osvježenje i vlagu za rast i razvoj, kao što sunce dariva toplinu i svjetlost. Preci su nas zadužili, nasljednici zadužuju. mi smo jedni u nizu koji uživaju u mirisima ruže koja neprekidno cvjeta. To je dan bez zalaza, vijen-ci cvijeća koji darivaju mir i dobro, sigurna luka umornog broda. Odmor za duh, dušu i tijelo.

Teško je izreći osjećaje. Ravnica se nosi u srcu i duši, zavu-če ispod kože, pod nokte, postane način života, navika i potreba za svaki dah. Obilježi postojanje, u maglovitim horizontima nudi slobodu, otkriva tajne neba i zemlje, uči nas ljubavi. Osjetimo mirise druge strane rijeke. možemo se oplemeniti novim spozna-jama, izgraditi vlastitu sliku, osnažiti nadu. Putovi vode na sve strane. Pođimo onim koji vodi ka posavskoj katedrali…

u sjeni zvonika prolaze životi i ostaje vječnost. neka ne prođe pored nas. korak je dva do sreće koja čeka. Samo treba krenuti… Prati Božji blagoslov, pjesma zvona, hvalospjev duše...

135PROZA

Mara Cica ŠakotiĆ

sUNcE I mOrE mOJE

- Ima li posla? – pitam svog poznanika, fotografa, koji je krsta-rio vrućom plažom i sve rjeđe škljocao fotoaparatom.

-Slabo! – reče snuždeno. – nikad na plaži ni više svijeta ni veće sirotinje.

- Tanko, bogami! – u naš kratki dijalog iznenada se uključi i nepoznati muškarac poodmaklih godina koji se lijevo od mene sunčao sa suprugom na malom, uskom dušeku.

Prekrših pravilo lijepog ponašanja i počeh ih potajno, onako ispod oka, promatrati, a da ni sama nisam znala zašto. možda, ipak, zbog toga što mi se činilo da bi onaj uski i prignječeni dušek ispod njihovih debeljuškastih i okruglastih tijela svakog trenutka mogao eksplodirati...

na njoj dubok i debeo kostim od žerseja te je u odnosu na mladu i golišavu strankinju pored njih, obnaženih malih i čvr-stih grudi, izgledala kao da je u oklopu. krišom je pogledavala u strankinju vjerojatno misleći kako je taj inozemni svijet pametan: što god rade, dobro rade. Pa i kad se sunčaju, beli se sunčaju. A ne kao ona. cijeli dan se peče (samo se jednom okupala), a kostim na njoj nikako da se osuši. Dojke su joj, sred ljeta i sred mora, tako hladne i vlažne kao da nisu dio njezinog tijela, nego dva ka-mena nađena usred zime.

najednom, kao da nešto smisli. munu muža laktom u rebra i uz kratki trzaj glave očima pokaza na strankinju u toplesu. muž baci pogled u tom pravcu i širokogrudno reče:

136 OSVIT 79–80/2014.

- Pametna žena. Osim toga, grudi su joj, moraš priznati, k’o dva nalivka.

Žena žudno pogleda u strankinjine „nalivke“, a onda u svoje krupne i teške dojke ispod mokrog i dubokog prslučeta. Osoko-ljena muževim suvremenim i naprednim stavom, kad je toples u pitanju, istog momenta mu predloži, jasno pokazujući kako je čvrsta u svojoj odluci:

- Idem se i ja otkriti!- Ti? – mada budan, muž se tek sad uistinu probudi. – Davno

si ti, ženska glavo, imala što otkrivati. Sad se pokrij i dobro za-kopčaj! – naruga joj se i, tek sad, kad je u pitanju ne tuđa, nego njegova žena, pokaza koliko je napredan i suvremen.

- Vidiš kakav si! A dobro znaš da me kroz desnu stalno nešto žiga i probada i da bi bilo zdravo da...

- zdravo jest, ali, ženo moja, imaš li ti oči? Prvo, ovo nije naj-lonplaža, a drugo, u strankinje su grudi...vidiš i sama!

Žena kao žena, odustala je od dijaloga, ali ne i od borbe. Sad će ona potajno isprobati ono što je naumila...

Oprezno je razgledala oko sebe, spretno izvukla desnu ruku ispod naramenice, još jednom razgledala, za svaki slučaj, a onda polako, dio po dio, otkrivala krupnu dojku ispod mokrog i debe-log prslučeta. kad je svoju kratku i punačku ruku, po već utvrđe-nom scenariju, naglo podigla iznad glave kako bi se dojka razlila i iščezla u pijesku te da ne izgleda veća nego u bilo kojeg muš-karca, prsluče skliznu naniže, a teško i mokro tijelo niz pazuho i razli se u pijesku.

Vidjevši, na kraju, da je muž ipak bio u pravu, sve je vratila na staro mjesto, ponovo pogledala u spokojnu mladu strankinju te je tako uzdahnula da je i more uzburkala.

- Što je? – upita je muž zavirujući joj u lice. – Što uzdišeš?Šutjela je.

137PROZA

- Ženo moja, što si mi tako nezadovoljna? kao da živiš u drža-vi mali! – pokušao je da je malo nasmije i raspoloži.

Prihvatila je njegovu šalu i dureći se rekla: - To ne znam, samo znam da ne živim baš u Alisinoj zemlji čuda!

Oboje su se zagrcnuli od smijeha, samo meni nije bilo jasno zašto su spominjali te zemlje, a ne neke druge i pameti bliže.

- e, za tu Alisinu zemlju čuda, dušo moja, treba imati i što pokazati, a kako se iz priloženog vidi... – nastavio je mjereći je kicoškim pogledom od glave do pete.

- A što to ti, jadan, imaš za pokazati? jedino da te ujede...- Pčela? – dopuni je poznatom šalom. – Pčelica maja?- ma, kakva pčela? Tu bi jedino bumbar mogao nešto učiniti!- u redu, meni će pomoći bumbar, a tko će tebi?- nek’ mi dragi Bog pomogne! – žena se naglo rastuži i ner-

vozno prijeđe debeljuškastim prstima preko desne dojke u kojoj ju je, vjerojatno, opet nešto žigalo i probadalo. kao da je u sebi proklinjala i nju, i sudbinu i glupo vrijeme i sredinu u kojoj živi.

muž naglo ustade i, ne govoreći ništa, pođe...- kamo ćeš to? – upita ga popravljajući donji dio kostima, skri-

vajući ono što se i pored najbolje volje skriti ne može.- Idem ti kupiti tangice! – reče brzo nadahnut njezinim pokre-

tima. – kad se vidi, nek se vidi...!On se izgubi, a ona ostade žudno gledajući u razgolićenu stran-

kinju.za ovo što sam čula i vidjela kriva sam koliko i priroda oko

mene. Ako se komu čini da sam prisluškivala, uvrijedit će sunce, uvrijedit će more...

138 OSVIT 79–80/2014.

ante MaRiĆ

ZrNcE ZEmLJE rVAcKE NA DLANU Đačeta-nedoUčeta

evo, nebeski perivoju neprigledni, što se u trenu ovom prid očima mojim beskonačan razastireš, Đačeta-nedoučeta, što pola vika svoga u svojin, a drugu polovicu u tuđin provede mukam. evo me na srid srice, na kraj kraja i na početku početka Dvora nebeski, koja zasluži milošću Višnjom što me u svom svetom i opravdanom gnjevu ne sprži i ne pridade ognju paklenom, kom nijedan oni uteći ne će, ne prizna li se Tvojim pred ljudima u vrimenu. A ja se, Đače-nedouče, prizna Tvojim, Svevišnji, u onoj jadnoj dolini suza, koja imaše i svoju sridu, i svoj kraj i jedan i drugi, koji prošlost prozvašmo prvim, a budući vik drugim, toga jada i nenavidnosti ljudske.

Sidim, evo, ko onaj razbuktani grm mojsijev i jahvin na Si-naju, i znam da vično izgorit ne ću i da se vično ugasit ne ću. ne vidim svoji, ali ji osićam, korake im čujem. Sve svoje od vi-kova vikovni do vrimena vrimenski. nejake i stare, zaslužne i nezaslužne, divce i divice, mučenike i mučenice. Silna četa roda rvackoga što ji u nidrim odljuljala zemlja najlipša s planinam i jauk dolinam, okupana Savom, Dravom, Dunavom, Drinom i Ne-retvom, i zagrljena morem jadranskim.

Sidim tako ovičnjen, ja, Ivan, sin Imote, i pod noktima tražim nije li ostalo zrno crljenice, crnice, nije li boja mirisne kadulje na dlanu trag ostavila, lipi miruj vriska i bosilja, moji dolaca, brda i polja za desnim uvom mladosti moje. nađo malo zrnce svoje

139PROZA

zemlje pod desnim palcom, opazom velikim na livi dlan ga stavi i suza mi kanu. Obrnu’ se, da me ko u vičnosti uplakana ne vidi, da me ne ismije, da se jadan ne obalečim...

- O, zrnce, drago i sveto, zemljice moje...- Vukojebine proklete! – ko da Prpu, kikaša, jokaša, Potrku ili

matana oču. Sledi se, obrnu oko sebe, a na dlanu samo zrnce, a k njemu

teče suza. Pa dlan nakrivi, da mi suza zemlju ne ispere, da mi zrnce zemlje najlipše i najdraže u vičnosti ne propadne. Da zrnce zemlje ne izgubim.

- O, zrnce, moje drago – opet započe’, nešto me u umu mom smete, prekinu. - ...da ti kažem da bez tebe ne mogu, i Višnjemu sam zafalan da si pod mojim noktom s menon u vičnost doplovi-lo. Po tebi sam...

- ...oda gol i bos i gladan, i sad mu tepaš! – sikće glas ko dida kikaša, sa svog repaša, uši mi rasica.

Otreso glavom, a ruku stisko, da mi zrnce zemlje ne ispadne. Pogledom uokruži po vičnosti. Sažali mi se nešto na kikaša, i tako ga zaželi zagrliti. A, ono, nigdi ni njega, ni stoca repaša, ni balature, ni stuba kameni, ni dvora njegovi, ni žena što pod murvama prosjačke torbe krpaju, ni copca pribožnog, ni Podlivo-guza, ni Vrtirepke, ni vukojarca, ni Divca, ni don Pavla... Anđeli stopljeni s nebom uokolo tijo ispod glasa pivuše, poneki nebom proleti, neki zvizde guraju da se okriću, četa ih cila misec glanca da ko mlađak nad krajinom zasja.

- Po tebi san, zrnce zemlje moje, to što jesan...- jad i goljo! Prosjački šćap u mirijadi drugi, kroz sve vične

vikove prokleta naroda na zemlji prokletoj...- Dosta mi je tvog prikidanja u mom razgovoru sa zrncem ze-

mlje moje u vičnosti mojoj. Ili mi se kaži ko čovik u vičnosti, ili me ne prikidaj u miru mome...

140 OSVIT 79–80/2014.

- mira nikad nisi, niti ste imali. mravima i leptirima sličiste i život vam bezvridniji od vrabčeva bijaše. Vlasi su vam drugi uvik na glavam vašin izbrajali, život vam skraćivali kako im se tilo. kad niste imali ko bi vas podjarmljiva i ubija, među se klali ste se i ubijali i uvik tutora iz drugog naroda i s tuđe zemlje tražili, za njeg ginuli, njega služili.

- znan tu priču. naizust je znan, i viruj mi da me nikad nije brigala, niti san se ikada upita zašto je ta priča nastala i je li istina. mene je moja zemlja zanimala. moja najdraža...

- jadon izlokana, propuntama izidena, žegon spečena i ispuca-la, žuta, crna i crljena, nerodna, ozimačna, izjalovljena, prokleta bezbroj puta, pritisnuta tugom i lelekom, izvarana, umašćena krv-lju i suzom...

- ja, ja... Ta zemlja! Ta najdraža! – polako rastvaram dlan, a s njeg se mirom širi zrnce zemlje najdraže. - Ta me zemlja u se uzela, vičnosti mojoj pridala. S groba svoga, što u njoj pola i gor-nja pola na njoj pod Biokovom i liti i zimi bdije, vičnosti svojoj poleti’, a zrnce mi zemlje moje za noktom palca zasta...

- To crno ispod nokta zaboravi, samo na jad podsića! Vičnosti se pridaj...

- ne bi mi nikakve vičnosti bez nje bilo, bez zemlje najdraže. na njoj izsanja vičnost nasmijanog neba. kristalnu vičnu nasmi-janost u škripi kolivki drveni što se s uspavankama o Mijovilu i Prpi, o čarugi i Šimiću i mijatu Tomiću izmiša. na njoj trkon bosih ditinji tabana primiri sve njive i doce, sva brda i planine. na njoj zađo do Gospini žalosni vrtala. ne tido paragrafin ljuba-vi ubijati i vrati se smiju njeni divojaka. Volio sam njene kiše i konjanike, s nikodemom sam utije u noćima i pismi kitio. Oblak je bili plovio, a ja tri ratne priče svoje najdraže zemlje ispričao, i tri neke druge, i tri ljubavi. Tugu i Bugu najdraže sestrice i muha, kluka, Lovela, kosenca i Horvata, petoricu braće njiove,

141PROZA

u noćima dugim sa zemlje horvatske najdraže dozivao, s njima davorio, bugario, prigovarao i biližio...

- Ispisa si sav jad i bidu! – opet se ubaci glas ko britva priko lica moga. -…pobiližio ko niko i što nikom na pamet palo ne bi. Izlaja, izbeštima, proklejo, u jamu bacio...

- I još bi!, i bolje bi!, i jače bi!..., al me vičnost u beskraje svoje s ovim zrncem najdraže zemlje pod noktom palca moga uze. I svog bi oca i matere u kremen stinu najdraže zemlje sve jade za-pisa. I zlotvoru bi zemlje svoje poskokovim otrovom na koži sve grije ispisa. Gore bi najdraže izabra da se s vilama Rvatican bra-timim, s ajducin u pećinan živin, da mi na početku ne biše kraj. u samom početku mom na zemlji najdražoj. Vično se žalosni smij za vrimena moga po licu mom prosuo, ugazio sam bez imalo stra u povorku prosjaka i sinova i koracao, koracao. Gazio od nemila do nedraga, granice pribio kako san tio, niko mi na put nije moga stat. ni Dektiva, ni Saloma, ni Sarajevo, ni Beograd, ni zagreb, ni Viena, ni manajm, Štucgard sa svim kobiletinama svojin. ni mle-čići, ni Turčići, Đačetu-nedoučetu vode dodati nisu mogli. Tijo san još više, iz sve duše i sveg srca, ovaj mi je raj i ova vičnost svidokom, zrnce najdraže moje zemlje najlipše. Tija san zavirit u svaki kutak sviju trinajest stolića. Pita san krešimira što te ubi-še, što kletva priko tvoji usana priđe, pita Trpimira, Tomislava, zdeslava, pita Vojislava. S vilon san Rvaticon na planini kuka i Petrovom je krstio. Petrovom za sva vrimena...

- A, onda ti, eto, sviju prijatelja tvoji i tvoje zemljice najdraže! Sasikoše te, od miline bi čovik u jamu skočija...

- nikad nismo u jame skakali, nikad se nismo, pero moje i ja, pridali. Ni onda kad su nas na svim poljima našin pobiditi tili. Išli smo skršena stiga u zastavu trobojnu umotani, okockani kockan crvenin i bilin. Isičenim udove skupljali i zemljon ih najdražom posipali, oči in sklapali. Ranjenin rane vidali, vinon ih kripili. Pero mi nikad u desnici zadr’talo nije. krvlju je risalo, biližilo. A

142 OSVIT 79–80/2014.

krvi je rvacke za natopit ga uvik bilo. Samo su ritki tili, ritki su se drznuli reć i zapisat da su nas na pravdi Boga sikli. Sikli nemilice. koji su god stigli. I zapisat, da nas nikad nisu isikli. zapisat da su matere u slamaricam rvackim uvik više rodile veg je dušman isika. I Turčin, i mletak, i Austrijanac, i mađar, a poslin partizana i Bleiburga Srbi i Dektiva...

- Ima si posla...- ...nu, vrimena nisam ima. Tio san svaki križ uspravit, sve stu-

čeno skupit u cilo, uspravit stupovlje, uzdignut krovove, ućemerit svodove, vratit komadiće tropleta i tice na njima, pronać svako slovo, vratit mu misto u imenu, u riči, u misli na prigradama sta-rorvackin. Popodit san tija sve crkve žestacen kog su sažgali, stu-čenin san zvonima tijo zazvonit da zvonjava radosti ne pristane...

- I ima si volje i želje...- ...ali vrimena nisan, da obiđen sve poljane neprigledne di ne-

vine pobiše, da zavirin u sve ponore bezdane di cvit rvacki poba-caše. Tijo san u koloni smrti stupati da im u oči zavirin, da im u dušu zađen, da im sa srcen zakucan, da s njima u lelek udarin. O tio san im spomenom biti. u prolića smo pivali, jesenima su nas želi ko šenicu, u svoje tamne ambare bacali, u ćelije nebrojive, na Gole otoke...

uti’nu’, ja, Ivan, Đače-nedouče. uti’nu i glas, ili to bi samo mojom pričinom. u bilini najbiljoj, na oblak naslonjen, sa sti-snutom rukom pod glavom, a u njoj zrnce zemlje najlipše, moje Rvacke, što mi za noktom ostade. I usnu blažen u vičnosti vičnjoj, pošteđen suda strašnoga, jer dobar boj odbojeva, trku izdrža, a vrimena mi doteklo nije, jer vičnost me u vrimenu priteknu.

I prenu me vičnog iz vičnosti moje i sna vikovičnog neka pi-sma. Tija, najtiša, toliko tija da me je prenula. Izvuko ruku ispod glave i proviri najprin je li zrnce zemlje najdraže u njoj. kad se uviri da je tu, stado ga milovati pogledom i osmijom vičnim. Oču

143PROZA

šuštaj nečeg blizog i dragog. Podigo pogled, a na oblacima ljudi. Poznati, moji ljudi. Ljudi moje vične Imote u vičnosti mojoj i svojoj. Svaki u dlan gleda, i svakom na dlanu zrnce zemlje naj-draže što za noktima njijovi palaca ostade. malo, kolik crno iza nokta, ali u vičnost zasilo. I miris se s dlanova širi, i miris iza uva desnog. nakićeni miris smilja i kadulje, vriska i koromača, miris što izreste iz zemlje najdraže u trave i bilje najlikovitije.

- Vičnost vam, vični ljudi – pozdravi’ ljude svoje. Dlan im po-

kazujem sa zrncem zemlje najdraže, i oni svi svoje dlane s istim zrncem ispružiše.

- I naša je to zemlja najdraža. za nju izgibosmo. evo nas tu od stolića sedmog do stolića dvajesiprvog. Od oni s Dikovače do oni s Golubova kamena.

Gledam im u lica. u dušama se stopismo. Vičnost nas sjedini. Dlanove sa zrncem zemlje najdraže čvrsto stisnusmo, i na oblaci-ma vičnim zaplovismo. Pisme svoje vične tijo, najtiše zapivasmo. Da Imote svoje ne probudimo. nek se odmara na mlađaku. nek je srebrom svoje svitlosti usrebrni. Naša Imota odmora triba...

144 OSVIT 79–80/2014.

stipe odak

Draga marlen,

Pismo nije ni dugo ni kratko.Vrijeme ovisi o tome kako se brzo krećemo. A ja mirujem.Već sam nekoliko godina na mjestu bez promjene. Ljudskih godi-na. Onih koje se mjere po protoku krvi i pulsiranju zvijezda. Ako staviš točke na vrijeme i prostor dobit ćeš kocku. Tvoj otac bio je u pravu kada je rekao da je život kocka. Postoji bezbroj moguć-nosti, a samo je 6 osnovnih boja, i u pokretima ruku uvijek nešto dobivam i gubim.I svaki put se javi taj kronični embolizam misli. znakovi se naku-pljaju u velike grudice i teško protječu. na ritam vremena odgo-varam disanjem.ja vidim stvarne odnose. u nestvarnom referentnom sustavu. To-plina mi kaže da si tu,a s drugog kraja vidim da to nečija rukacrta ortogonalnu projekciju na ravninu mojih želja.Sačekat ću bijele noći. možda ću onda vidjeti jasno.

Albert

145PROZA

ZLatni oBLak

Sada kada i nebo gledamo sa suprotnih strana, možda konač-no više nemamo ništa zajedničko. A mrak ovdje dolazi prerušen. noći su vrlo svijetle i slične onim Bijelim noćima za koje se ne-kad govorilo da jesu. Sveto vrijeme. Ove sada su drugačije i za-pravo ih od stvarnih noći razlikuje samo razrijeđena boja.

Danas je pala kiša. Ali drugačija. Oblaci su se pomakli za je-dan atmosferski sloj prema gore i počeli prosipati zrake zajedno s vodom. Svatko tko je htio mogao je izići na kišu i ona bi sprala sve što je ikad bilo upisano na kožu. ja nisam želio ići jer bih tako sve zaboravio. I više volim tvoju prisutnost u meni nego smirenje. Odgajam ju i puštam da raste u kvačicama.

Kada smo došli ovdje, tijelo nam je bilo prazno, napravljeno od zemlje i uglačano tankim voštanim premazom. Svaka blizina ostavila je crtice i usjeke. znaš li da drugi na nama uvijek traže onaj dio teksta koji su nekad ostavili? Prebiru po leđima, bedri-ma, nogama, prsima, vratu. Tragaju za zapisom koji će im reći nešto više o onom kakvi su bili.

„nema ga više, obrisao sam ga!“…kako li se samo promijenio – reći će.misliš li da balzam tijelu čini išta više od onog što prevla-

ka čini papiru? ništa više. Puno manje! jer papir nema dušu pa mu ne smeta to što ga žele sačuvati za poslije. Ovako, više ničeg nema. ni tebe nema. nigdje više osim u par redaka na mom tijelu. uglavnom kratkih. ja tu čitam što si voljela jesti. Što si mi govo-rila dok smo se vozili u planine. Kako sam ti sreo brata i majku. kako uvijek pokrivaš noge dok spavaš.

I ne dam zlatnom oblaku da dotakne ti stranu.

146 OSVIT 79–80/2014.

1.

Ti da si vidjela Bijele noći?kako te samo stid ne susteže? znaš li da riskiraš dušu tako?

Ti ih nisi mogla susresti, ako si i znala da postoje. Idi, skloni se negdje. nauči neki sveti jezik i njime isperi usta da te patnja zaobiđe ako ih nema. mrmljanjem pokori gordost govora kojem si podlegla, a postom tijelo. možda te tako patnja zaobiđe ako ih nema. ne pričaj o bjelini. Otkidaj komad čista platna i to ponesi kao zakrpu na prsima ako baš moraš. Govorili su da bijelo tkanje čuva srca od tuđe zavisti i drugih zala koja dolaze zrakom. A ja ti mogu reći da nije bilo uvijek tako. Što ti koristi oživjeti čistoću na kratko, rastočiti neprozirnost ovih ljudi oko tebe. Pa jači su, puno su jači. I tebe će pokoriti – onda kada o tebi počnu govoriti. nema ničega što može ostati čisto u ljudskim riječima. Otiđi, dušo moja. u istu rijeku nemoj zagaziti dva puta. nadiši se zraka i nešto malo zadrži u šaci jer evo – dolazi noć. A ti ne ćeš popustiti. I dalje šutiš da postoje. Dobro. Poći ću. zaključaj vrata za mnom. I šuti više.

2.

nisam ih našao. noći su crne. uvijek crne. Vidio sam samo dva sunca i druga dva kako se rađaju. Previše je mraka oko mene da bih išta drugo vidio. Htio sam ti samo reći nešto o prirodi suna-ca – to da se rađaju u paru.

3.

O drvu ne znam ništa. Dotakao sam ga u nadi da će biti Drvo spoznaje, ali uskoro sam sve o njemu zaboravio. Pokraj putova gdje sam išao žive ljudi i skrivaju se u kućama. ne vjeruj im.

147PROZA

Smrt se šeće po ovim fotografijama koje ti nosim. zato navuci rukavice prije. ja polako gubim vid, to znaš. zato je u njihovoj neoštrini zapisan moj mrtvi vid. Ovdje je prisutna kuća u kojoj nikog nema. Tu je i mrtva prisutnost svjetla u noći koja je ostala crna. Tu je i žena koje nema. jer svaka živa žena meni je samo dokaz tvoje smrti.

4.

navika mi brani da slikam ruže u mraku. Ali ja to baš želim. nema bjeline, reći će. nema veze. ja ću čekati dovoljno dugo dok se zvjezdanog svjetla ne nakupi dovoljno za jedan mali zapis. za-što si ikad mislila da mi treba išta više od malenih stvari – jedan sapun, neka topla jakna i možda malo šećera, ali koliko stane u zatvorenu šaku. našao sam način kako da svijetu umaknem. kada dovoljno dugo gledam neki predmet slika se jednako upisuje i u mene i na film. Sve to ponesem sa sobom. I bogat sam. A evo, odjednom me još samo komadić ovog bijelog platna štiti da ne umrem od zavisti i drugih zala koja dolaze zrakom. Smiluj se. ne mogu ti reći još ništa. ni tebi ni ikom drugom. nije još vrijeme da govorim o naklonostima.

5.

kada sam se vraćao jedno je sunce umrlo. Htio sam ti reći ne-što o prirodi sunaca – to da umiru sama.

148 OSVIT 79–80/2014.

matej ŠKArIcA

Ljetni Posjet PočiteLjU

Čovjekova unutarnja sugestija jača je ponekad i od brojnih fizičkih iskustava.

Putem od mostara, preko Bune, Žitomislića pa sve tamo do u podnožje Počitelja dođosmo čini mi se u najvrelije doba dana. Pomislit da se Sunce revolvira oko zemlje ne bi bilo čudno za ovaj ljetni dan kao i za sve dane slične ovom kada vrućina s neba ne štedi ni onog najmanjeg ni onog najvišeg od ljudskog roda. jer zemlja je ionako središte Svemira, barem onog našeg, gdje je svaka ljudska priča i sudbina kao jedan svijet i svemir, za se i zasebno. I tko zna što je izvan nje, izvan njezine atmosfere?! – …iako zvijezde na noćnom nebu zamamno sjaje, tamo u izvanjskoj zbilji uglavnom je praznina, muk i beskrajna mračna pustoš, a koju ljudi zbog svoje nesmirene naravi povremeno opituju tražeći nešto više i drugačije čega na zemlji nema.

kolovosko sunce žeže iz svih pora hercegovačkog kamena žestaca, odbijajući se od sivog izbijeljenog kamenog krajolika, izrupane i ulegnute asfaltne ceste te na kraju i od višestoljetnih zidina koje ovdje svjedoče o proteklim vjekovima stopljenim u kalup blještavog mediteransko-balkanskog podneblja. Dolje u koritu protječe neretva neuobičajeno mirno. Svojom nazočnošću tiho i samo naizgled pitomo tisućljetno zazelenjena rijeka kao da svjedoči o brojnim mijenama naroda, vlasti i vladara. Ovo je već Hercegovina Donja, ali mada se obrušava u nizine, krajolik je i

149PROZA

dalje žestok. Djelomično grube i tek ponegdje oštre padine sivih brda razbijaju vitki, dostojanstveni čempresi izdržljivi i na suncu i buri, potom grmovi šipaka, stabla smokava, raznog sitnog krškog bilja, s pokojim šarenim cvijetom što prkosi vrelini dana. Danas je temperatura oko 37 stupnjeva celzija, a tjedan prije ovog bijaše silno kišovit i prepun ljute grmljavine što je odjekivala mostar-skom dolinom poput teškog topništva.

Po čvrstom i vrelom kamenu kliznu pa odjednom u suhoj travi zašušte i nestanu gušteri. Lastavice u svom glatkom letu nadlijeću u visini dok sivkasti mršavi vrapci cvrkuću u grmovima čekajući koru kruha ili nekog nespretnog skakavca. Iznad vode proleti i koji galeb u svojoj bijeloj i nehajućoj letačkoj spretnosti. negdje u blizini uporno i pomalo izmoreno laje pas. kao ljudi i životinje se sklanjaju u hladovinu, stoga je mirno u ovo doba dana. Samo rijetki strani turisti u manjim skupinama ili izdvojeni narušava-ju dnevni odmor, fotografirajući i lutajući počiteljskim brdom po neravnoj kaldrmi1 kao izgubljeni, tragajući za nečim samo nji-ma poznatim. nema ih toliko mnogo kao u mostarskom Starom gradu, još ne znaju dovoljno za ovo mjesto, a i kad dođu djeluju pomalo začuđeni viđenim. u daljini je suhi krajolik naizgled ogo-ljen, oplemenjen u plavičastoj omari dalekim nasadima, poljima, kućama i vinogradima Dubravskog područja. zbog obilja sunča-nih dana ovdje su uvijek imali dobra vina, unatoč nedovoljnom ulaganju u vinarije, brojnim nedaćama i smjenama različitih vla-sti kroz proteklih stotinu godina.

kuće su u Počitelju stare i istaknuto novije gradnje. u obnovi se poštovalo lokalno tradicijsko graditeljstvo od prije nekoliko stoljeća s istaknutim orijentalnim stilom. Obnova je vidljiva i sto-pljena sa starim zidinama koje se lijevom obalom rijeke prostiru 1 tur., pločnik sastavljen od neravnog kamenja. čest je po nekim starim gra-

dovima u BiH. Danas ga se može naći sve manje, zbog učestalih zahvata betonizacije i asfaltizacije.

150 OSVIT 79–80/2014.

po kamenitoj uzvisini više stotina metara u blagom luku i smjeru sjever-jug. Dugo vremena nije se ovdje živjelo u većem broju kao što je to danas. Poslije rata su ovdje jedno vrijeme bile naseljene izbjeglice, Hrvati iz Bosne. Po pravu povratka prijašnjih stanov-nika na svoja ognjišta te izbjeglice moradoše otići. Poslije njih dođoše prvotni stanari i vlasnici zemljišta, muslimani-Bošnjaci koji su tu većina, ali sada su u svojevrsnom „kršćanskom okruže-nju“. Danas tu žive uglavnom od turizma, poljodjelstva te pomalo trgovine. Stanovnici sada imaju stabilno napajanje vodom, a čega u jugoslaviji nije bilo u gornjim dijelovima mjesta iznad magi-stralnog puta.

na ulazu u stari grad dočekuju nas prodavači suvenira, voća i napitaka. nude nam sok od nara, čajeve, kavu. jedna djevojka tiho i stidljivo nudi domaće jagode za osvježenje zamotane u male papirne fišeke. na štandovima uz usku uličicu ukrasne pločice i reljefi sa starim gradom Počiteljom, mostarskim starim mostom, šareni novčanici vezeni u orijentalnom stilu, naušnice, jeftine ki-ćene ogrlice itd. Primjećujem i turističku kartu koja opisuje povi-jest ovog mjesta. jezik je engleski i bošnjački, a u toj ilustriranoj karti koja objašnjava povijest mjesta, način života i trgovine kao da sve počinje od dolaska Turaka i godine 1463. čudi me ova-kav selektivan, pristran, gotovo propagandni pristup, pogotovo u XXI. stoljeću. Strancima se tako prodaje nepotpuna verzija istine, a oni – uglavnom nesvjesni pravog stanja stvari – prihvaćaju to zdravo za gotovo. Ima tu Amerikanaca, Francuza, Poljaka, čeha, Talijana, nijemaca. jedan od žege zacrvenjeli Amerikanac u bije-lom šeširu fotografira sahat-kulu i u komentar ubacuje „…bosnian arhitecture“. Vjerojatno ne zna da je toranj srednjovjekovno-go-tički i da je humsko-hercegovački, a ne bosanski. Većina stranaca već je dobrano prihvatila pojam Bosna i pridjev bosanski iako smo u srcu Hercegovine. To je primjerice u stilu kao da kažeš da je – „London u Škotskoj“ ili da je – „Dubrovnik u crnoj Gori“.

151PROZA

no dobro, tko će sad to njima objašnjavati, a ne želimo niti izazi-vati probleme s mještanima od kojih su pojedini očito pomalo na-klonjeni sarajevskoj politici širenja bosanskog utjecaja po svaku cijenu i „prelamanja povijesti preko koljena“. Da je zabluda ovih ljudi velika – jest. jer zaboravlja se tko je stotinama godina prije turske 400-godišnje vlasti živio na ovim područjima i kojim se imenom nazivao. To su bili srednjovjekovni kršćanski feudalci i velikaši, od Vukčića, Pavlovića, kotromanića, Vlatkovića, zatim hrvatsko-ugarski vladari i mnogi drugi. Prije njih bijahu Rimljani pa Iliri. Prije njih opet tko zna tko.

jedna starija gospođa ljubazno nas poziva da probamo sok od nara i sušeno voće, grožđe, orahe, datulje i slatko. zahvaljujemo se nastavljajući dalje po kamenitim i strmim puteljcima uz kuće i suhozide. na zidu jedne kuće sa šiljastim prozorima i obnovlje-nom drvenarijom, istaknuta je plavo-žuta BH zastava. Prolazimo pored skladno izgrađene kamene džamije s čijeg minareta2 upravo počinje molitva. zvuk molitve širi se po naselju. jedan je sat, od-nosno podne po starom kalendaru koji ne prizna ljetno računanje vremena. S munare odjekuju riječi na arapskom o svjedočanstvu kako je Bog najveći. za primijetiti je kako je ovdje taj molitveni razglas znatno tiši negoli u mostaru gdje se u posljednje vrijeme zvuk umjetno pojačava do granice da ljude druge vjere u ranu zoru razbuđuje prerevnosna hodžina molitva.

Počitelj je poslije rata djelomično obnovljen. I ovdje je rat ostavio svoje tragove. klasična je to BH priča. Ljudi su dosta propatili, skromni su i tihi, kao da se još boje novih nevolja. kako bi živjeli koliko-toliko normalnim životom snalaze se na razne načine, velik broj ovdašnjih ljudi je nezaposlen, a stariji se sjećaju nekih boljih prijeratnih vremena kad je za svakog tko je htio raditi

2 minaret, munara – tur., džamijski toranj odakle se muslimanske vjernike poziva na molitvu.

152 OSVIT 79–80/2014.

bilo posla. Većina njih bila je protjerana od pripadnika HVO-a za vrijeme hrvatsko-muslimanskog sukoba 1993. godine, ali se kod njih ipak ne primjećuje mržnja, kao primjerice u nekim dru-gim dijelovima BiH. S druge strane, pojedini žitelji žale se kako nemaju dovoljno vodiča te da gosti moraju sami lutati uokolo, što nije dobro za njih kao ni za razvoj mjesta. Po zidinama su ponegdje postavljene male prigodne ploče s pojašnjenjima što je koja građevina bila i čemu je služila, ali još je to sve nedovoljno – navodi se „Federalno ministarstvo zaštite okoliša i turizma“. To je dobro te me podsjeća na druge primjere i povijesne lokalitete poput Prozora, Risovca, jajca, itd. u Hrvatskoj bi se ovim pitanji-ma zaštite starina bavilo Ministarstvo kulture.

konačno dolazimo do vrha najveće i najistaknutije kule. Već smo znojni i zagrijani, a treba paziti i korak jer je puno neravnina i odlomljenog kamenja. Odozgo se pruža izvrstan pogled na dolinu neretve. Obrambena lokacija je gotovo idealna. na platou ispred visoke i impresivne kule okupljali bi se branitelji, a zidine imaju proreze za bacače i topove. na prozorima upraviteljske zgrade ispod kule još su ostatci drvenih gredica. Isušene i sive, drvene gredice preživjele su vjekove pritisnute u kamenu, što je iznena-đujuće. Ravan ispred kule prašnjava je i još daleko od uređene. zamjećujem kako je slaba točka ove utvrde bio prilaz s druge, istočne strane gdje je teren širok i ravan. Vjerojatno su napadači gledali kako doći s te strane, a ne odozdo iz doline gdje je i sam uspon zahtjevan, a kamoli pod tadašnjim oklopima i oružjem.

na gornjoj počiteljskoj strani, koja gleda prema sjevero-istoku i Bivoljem Brdu – nešto zahtjevnija za pronaći, nalazi se starija i znatno manja utvrda naziva kulina. Otkrivena je, točnije u ci-jelosti iskopana iz nasipa zemlje prije nekoliko godina. na vrhu zemljanog brijega pod kojim je bila skrivena kulina dugo je rasla smokva – svjedoči nam jedna ljubazna starica koja živi tu u bli-zini. kula, na koju se nadovezuju obrambene zidine, okruglog je

153PROZA

oblika s istaknutim prorezima za kasnosrednjovjekovne oružnike i smatra se jednim od prvih značajnijih dijelova utvrde. Po nalo-gu hrvatsko-ugarskog kralja i u dogovoru s domaćim velikašima (feudalnim velmožama) gradili su je dubrovački majstori u go-dinama nakon pada Bosne. Tjeskoba i iščekivanje osmanlijskog vojnog napada na preostale slobodne dijelove kršćanskog terito-rija bili su tada ogromni. Svrha tadašnjih proširenih građevinskih zahvata bila je zaštita ovih dijelova Hercegovine, Primorja te ja-čanja fortifikacijskog obrambenog sustava na neretvanskom po-dručju. na kraju nije pomoglo ni to jer je i Hercegovina pala. Put za Dalmaciju osvajačima je tako bio otvoren…

Počitelj je zasigurno jedna od najboljih obrambenih lokacija na neretvi ako ne i najbolja. Donekle u mislima povlačim crtu slič-nosti s fortifikacijskim sustavom na Vrbasu, zajedničko je smje-štaj većine utvrda na lijevoj obali rijeke i XV. stoljeće nastanka.

Povijest je ovdje na svakom koraku. naslijeđe se svakodnevno hrve sa zaboravom. koliko lijep i zanimljiv bio krajolik, pomalo i opterećuje život među ovim zidinama. Pravim nekoliko snimaka kamerom i spuštam se natrag. ne znam zašto ali silazim ubrzano. košulja je već mokra od znoja. Od ovih nekoliko sati boravka sa sobom ću ponijeti dojmove ljepote krajolika, ali i težine po-vijesnog naslijeđa, prošlosti i života s tim istim naslijeđem. To naslijeđe nije nimalo lako uklopiti u suvremenost, a poruka je kako nismo prvi ni posljednji te da ne počinje sve do nas. unatoč toj poruci koja titra kao zapis na kamenu – čovjek je mjerilo sa-dašnjeg trenutka, a samo sadašnji trenutak jest stvaran, čimbeni i živući.

154 OSVIT 79–80/2014.

Zvonimir tUCak

DVOJBA

Odlazak u svijet tišine

neočekivano, kako već to biva, neizlječiva bolest uselila se u Ljerkino tijelo. u pogledu liječnika očitovala se nemoć izlječenja. Spoznaju o završetku ovozemaljskog života prihvatila je kao neu-mitnost svakog živog bića, ne samo ljudi, već i pripadnika biljnog i životinjskog svijeta. Sadržaj njezinih misli nije bila smrt, nego oproštaj od svijeta, obitelji, prijatelja i poznanika.

Prije trideset pet godina prvi put se udala. Oboje su bili studen-ti, ona farmacije, a krešimir pravnog fakulteta. Tijekom studija rodila je sina Frana, poslije je rodila i kćer Željku. Danas oni ima-ju djecu, njezinu dragu unučad. ne može ni danas objasniti kako je došlo do toga, da jednostavno ode, napusti supruga i djecu. kada je donijela odluku o rastavi braka, znala je da griješi, ali nije imala snage promijeniti je, othrvati joj se.

na jednom simpoziju Ljerka je upoznala budućeg supruga. u početku bio je to bezazleni flert, koji se izrodio u nešto pogrešno. I danas, nakon toliko desetljeća, čudi se, ne može shvatiti kako je njezinu želju, odluku o rastavi braka, njezin prvi suprug primio mirno, bez riječi i želje da je odvrati od odluke. Razmišljala je o njegovom postupku cijelo vrijeme, ali do odgovora nije doš-la. mislila je, možda ju je prestao voljeti, barem ne onim žarom i zanosom kao nekada. nije sigurna je li pored nje imao drugu prijateljicu. Djecu je volio i poklanjao im veliku pomnju. Godinu

155PROZA

dana poslije rastave oženio se profesoricom književnosti, djevoj-kom koja mu je rodila kćer Petru. Ime je dobila po njegovom djedu Petru. Ljerka je u drugom braku rodila sina miroslava, sada liječnika pedijatra.

Tijekom godina rastave Ljerka i krešimir rijetko su se susre-tali. Ti susreti bili su ugodni. Obično bi otišli u neki malo bolji restoran i pričali o djeci koja su joj sve više nedostajala.

jednog dana jako se uznemirila. Bili su pretplaćeni na ugledni dnevni tisak, koji je subotom imao književni prilog – pripovijet-ku. mora priznati da je površno pratila književnost, ne što je nije voljela i zanimala, već radi zauzetosti stručnim časopisima, koje je morala redovito pratiti.

njezin suprug toga subotnjeg jutra poslužio ju je kavom, na-smiješio se, ostavio novine s otvorenom stranicom pripovijetke i otišao u drugu prostoriju. Sam naslov pripovijetke bio je intrigan-tan i izazivao pozornost i bez poznavanja sadržaja. Pogledavši ime autora pripovijetke na trenutak je zanijemila, a potom kriknu-la. uplašila se jačine vlastitog krika. Predmnijevala je da će su-prug, izazvan krikom, doći, ali nije. Svladavajući nemir, našla je razlog njegovog nedolaska. zar joj nije ostavio raširen list novina s otvorenom stranicom pripovijetke? Sigurno ju je pročitao. ni-kada nije spomenuo krešimirovo ime, ime njezinog prvog supru-ga. jesu li se ponekad sreli!? Ako i jesu, nikada nije spomenuo.

na trenutak je zastala i počela se sjećati. za vrijeme studija urednica knjiženog časopisa pravnog fakulteta često je zvala kre-šimira. u ono vrijeme, opterećena studiranjem i djetetom, nije obraćala pozornost na pozive. Doduše, krešimir je bio rječit, elo-kventan, i to je bio jedan od razloga koji ju je privukao k njemu.

Nikada joj nije dao na uvid pripovijetku, novelu ili pjesmu, koje je objavljivao u književnom časopisu pravnog fakulteta. O bolesti sigurno ga je obavijestio sin pedijatar. ni on, kao ni nje-gov otac, nikada nije izgovorio krešimirovo ime. nekoliko dana

156 OSVIT 79–80/2014.

prije nego je napustila bolnicu krešimir je došao u posjet s buke-tom cvijeća. Smiješeći se izgovorio je: „znam da ovo cvijeće ne sadrži ni polovicu opojnosti tvojeg bića, ali bolji poklon nisam našao.“ Poljubio ju je u obraze i uzeo njezine ruke u svoje. Nije joj dopustio pričati o bolesti, njezinom nastanku i stanju u kojem se nalazi. Bio je, kao i uvijek, srdačan. Da vrijeme ne protekne u nijemosti, počeo je pričati: „kada sam te prvi put vidio, ne po-znajući te, znao sam da ću se oženiti tobom. Takve odluke ne po-čivaju na razumu, već osjećajima koje nitko ne može zaustaviti, izmijeniti, pokoriti, odvratiti“. Opisao je odjeću koju je nosila. nijedan detalj nije zaboravio. kada je napustio bolnicu, nije uzela obvezni lijek. njegov posjet imao je ljekovitije djelovanje.

Slijedećih dana, do izlaska iz bolnice u koju se više nije vra-ćala, u posjet su dolazila njezina djeca Frane i Žejka s unučadi. nikada ju Frane i Željka nisu oslovljavali riječju mama ili majko. zašto – to će ostati njihova tajna. krešimir im sigurno nije zabra-njivao niti govorio loše o njoj. možda je razlog njihovom ponaša-nju što ih je napustila u ranoj dječjoj dobi, još nisu bili krenuli u školu. krešimirova druga supruga brinula se o njima poput prave majke.

Tjedan dana poslije krešimirova posjeta napustila je bolnicu. Stajala je na tramvajskoj stanici, čekajući da se odveze do gro-blja, gdje se nalazi grobno mjesto krešimirove obitelji. na ula-znim vratima groblja nalazi se zvonik.

Želja za posjet groblju rodila se spontano. na groblje je obično dolazila za blagdan Svih svetih ili Dušni dan. Svjesna je da će uskoro umrijeti. Pitanje je dana, ali nije odlučila o mjestu ukopa. mogla je birati između obiteljske grobnice, grobnice drugog su-pruga ili ove, koju je došla posjetiti. Stajala je pred grobnicom i pomolila se za duše preminulih. na nadgrobnom spomeniku bio je uklesan križ i imena onih koji u grobu počivaju. Vraćali su joj se likovi krešimirovih roditelja u sjećanje. upoznala ih je nepo-

157PROZA

sredno pred vjenčanje. Pamti njihovu radost pri rađanju njihove unučadi. nisu pokazivali osjećaje kada je napustila djecu i kreši-mira. Voljela bi da je netko od njih živ i pomogne joj u donošenju odluke o mjestu ukopa. Poneki slučajni susreti s njima poslije rastave protjecali su u dobroćudnim razgovorima. napuštajući groblje posjetila je grobnice poznanika, prijateljica, koje su prije nje otišle u svijet tišine. na trenutak se nasmiješi i glasno izvori: „možda će netko i mene sačuvati u svojoj uspomeni“.

Pet dana poslije posjeta groblju otišla je u susret nebeskom ocu. Dan poslije smrti došao je brzojav njezinom drugom supru-gu i krešimiru, da se jave u odvjetnički ured. Stigli su obojica u isto vrijeme pred višekatnu zgradu u kojoj se nalazio odvjetnički ured. u predsoblju dočekala ih je tajnica i dostavila im po želji kavu i sok. Izmijenili su nekoliko riječi pijući piće, kada su se otvorila vrata ureda i mlada odvjetnica ljubazno, ali bez smiješka na lijepom licu, zamoli ih da uđu i doznaju sadržaj oporuke.

158 OSVIT 79–80/2014.

Vera PrImOrAc

kad dUŠU dotakne svjetLost

evo me i ove, kao i svake prethodne godine, na uskom i praš-njavom makadamskom putu što vodi u rodno mjesto moga oca. napustio ga je on davno, davno prije. kao i tisuće i tisuće dru-gih prije njega. I otisnuo se, trbuhom za kruhom…, ali se uvijek, skoro svake godine, ponovo vraćao i dolazio u pohode. Svome zavičaju i svojoj djedovini.

- Spremaj se, odmah! P-u-t-u-j-e-mo!!! – ushićeno je povikao još s vrata, na povratku s posla, moj otac. Dobio je godišnji od-mor pa odlučio i ove godine obići svu svoju mnogobrojnu rodbi-nu, razbacanu po selima u okolini čitluka, malog hercegovačkog mjesta, smještenog na sredini puta između mostara i Ljubuškog.

nisam bila baš oduševljena ovim svojim, već ustaljenim, od-lascima. I sve do ove godine išla sam i putovala sama. Posjeli bi me u autobus, zamolili vozača Pelu, kako su ga po njegovom nadimku svi poznavali, da na mene pripazi, a na dogovorenom mjestu bi me čekala ili moja tetka Luca ili moj ujak matiša.

A u meni je, svaki taj moj put, ostavljao isti gorak okus u usti-ma. Osjećala sam kao da me se, i mama i tata, žele riješiti. I tek sam mnogo, mnogo godina kasnije shvatila njihove prave razlo-ge. Shvatila sam da im nije bilo lako s troje male djece, nakon svega što su, ni krivi ni dužni proživljavali, u tim teškim vreme-nima poraća.

159PROZA

Bila sam tada, doduše, još previše mala da bih mogla sve to shvatiti. jer, sva su mi sjećanja bila dugo, dugo u nekakvoj izma-glici, svjesno potisnuta. Samo su ostali, uvijek nekako zamaglje-ni, pojedinačni detalji i fragmenti. no, jasno se sjećam da sam, upravo zbog tih mojih odlazaka, zamrzila i ljeto i školske prazni-ke, a od samog spomena na odlazak padao bi mi mrak na oči. zato mi je tamo, na selu kod moga ujaka, sve i smetalo. I miris sela, i miris ustajalosti u malim skučenim sobicama, i običaji koje nisam razumjela, i čuvanje krava po cijeli bogovjetni dan, i moja ujna koje sam se plašila, i…

- Ali, ja danas putujem s mojim tatom i više se nikoga i ničega ne bojim!

* * *Vuče se, na jedvite jade, Pelina pruga, kako su zvali naš auto-

bus. na putu, iza nas, ostaju veliki bijeli oblaci prašine. kamen-čići frcaju na sve strane, a Pelina pruga jedva mili po uzbrdici, s teškom mukom savladavajući mnogobrojne krivine.

u autobusu vrućina i smrad. jedva se diše. Pored putnika, na-guranih u rasklimani stari autobus, nabacane uokolo i torbe sa sitno izrezanim duhanom, poredane pletenke s vinom i rakijom koju seljani nisu uspjeli prodati u Mostaru.

Sjećam se dobro tih jadnih ljudi. Sjećam se i njihovih bijed-nih kamenih kućica. I krša, i žege, i prašine. I njihove sirotinje i bijede.

* * *Škrta je i žestoka je ova zemlja Hercegovina. Sve suho. Sve

žedno. Osušeno i iscijeđeno. I kamen. I ljudi. I zemlja. A čovjek stamen i postojan. kao stijena. naučio na jad i čemer. Ta, život ga je šibao sa svih strana. Stoljećima.

160 OSVIT 79–80/2014.

I stoljećima su zato i odlazili… I išli u bijeli svijet. Pa, ništa im drugo nije ni preostajalo.

Ako imaš kravicu, moraš dati državi. Ako imaš malo više grožđa ili duhana, otimaju ti. A ako imaš svinju, onda:

Krmača mi oprasila troje…Meni jednoa državi dvoje.

I uvijek isto. I uvijek nanovo. Samo se vlastodršci mijenjaju. A ovi koji su sada došli!??? Bože sačuvaj!!! Sve im daš… i opet, svi marš… u seljačke radne zadruge!!!

* * *- ne’ko je pustio grlo! – obrati mi se moj otac. O čemu ovo

moj tata govori – ne znam, ali šutim. uvjerena sam da u takvom pjevanju uživa. znam i da mu je srce puno. Vraća se on, bar na neko vrijeme, svom djetinjstvu, rodnim vinogradima, običajima. I rodnom ognjištu.

Vidim kako su mu se oči orosile, ali se, ipak, sprema zapjevati. Odjekuje ganga… cijeli je autobus prihvaća. I ganga… zapjeva i moj otac. I „pusti“ grlo…

zaori se pjesma za povratak. I za ponovno viđenje sa zaviča-jem.

Nema raja,do rodnoga kraja,ni miline,do Hercegovine.

161PROZA

* * *Duboka je i trajna ta veza između čovjeka i zavičaja. Vjeran si

mu bez ikakvih uvjeta. ma gdje otišao, ma koliko godina bio od-sutan, uvijek te isto veže. I krv. I zemlja. I kamen. I rodna gruda…

A tuđina, ko tuđina!Otežale nogeSrce skamenjenoTuđima šutiDaleki puti…Oh, doma! Doma!!!Jecaji gušeOdjeka nemaDOMA!!! DOMA!!!Tuđina šutiSrca nesmiljena

jer zov rodni i ognjište zove. na povratak. na viđenja.A svaki novi povratak je velika radost, ali i svako novo viđenje

je, u isto vrijeme, i golema tuga. jer, nešto te u grlu steže. Srce se grči. A suze? Suze ti same bježe… bježe…

a ti bi sve dao... Poklonio. Svu svoju toplinu. I svu svoju silnu ljubav. Duboko zapretanu. Da je ne otkriju i ne oskrnave.

* * *Odužilo se naše pješačenje od čitluka do međugorja, kamo

smo se uputili moj otac i ja. Sunce upeklo. Sve prži. I kamen i zemlja. jedva se vučem. Otežale i noge, a žeđ osušila usta. nigdje nikoga i nigdje ništa. usput samo rijetke, malene i zbijene, jedna pored druge, kamene kućice. A uokolo… kamen i drača. I tek samo ponegdje rijetki nasadi vinove loze i duhana.

162 OSVIT 79–80/2014.

Ali moj otac kao da leti… nad bijelim makadamskim putem, koji je, onako obasjan vrelim zrakama sunca, titrao u daljini.

- Tata, tata, stani malo! ne mogu više. kada ćemo već jednom stići tamo?

- Brzo, brzo! Izdrži još malo!I samo što od muke nisam počela na sav glas plakati, pored

nas stadoše nekakva zaprežna kola. Od gustog oblaka prašine koji je ostajao iza njih, nismo vidjeli ni tko ih je vozio, ni jesu li kola prazna ili natovarena. Ali na našu sreću, ubrzo smo bili smješteni na vrhu natovarenih bala sijena, a vozio nas je Ilija, tatin rođak, koji se vraćao nakon košnje trave, kući u međugorje.

- Ti, marijane, opet malo doša, ka i svake godine, u va doba? Pravi si naš čovik. ne mereš brez svog kraja.

- jesam, došao sam, došao, moj Ilija. mora se malo obić svoj rod i svoja djedovina, mora. Samo ćemo, na brzinu, malo svratit kod Ivana, a onda idemo dalje. kod moje sestre Luce. znaš da su ih opet vratili? I sam Bog zna koji im je ovo put da se pokušavaju maknuti od svega ovoga jada, i otići… pobjeći daleko od svega.

- e, moj marijane, moj marijane! A šta drugo nami bidnima i priostaje? Put pod noge… i u bili svit… kud koji, mili moji! Ili to ili umri od gladi. Viruješ li ti, moj marijane, da bi mi sad ovdi sidili i pričali da nas pokojni fra Didak nije devesto osamneste spasija od gladi i odveja. nije baš u bili svit, ali je u Slavoniju. A posli i vratija na naša stara ognjišta. I spasi on tako nas svi seda-mnest iljada. Dice i nejači. Pokoj mu njegovoj lipoj duši. A ko bi danas oda, reci ti meni, po ovin guduram da tako ne bi?

- Tako ti je to, moj Ilija. Ali, gorak je tamo kruh, moj Ilija, gorak. Da ne može gorči biti. jer, svaka je tuđa zemlja, tuga go-lema. Pregolema. nemaš nigdje ništa. nemaš ni alata ni zanata… I nikoga svoga…

- e moj marijane, tako ti je to uvik i bilo. ne piva se uzalud:

163PROZA

Proklete su obe Amerike,satraju te gore od motike.Nema sveca ni slobodnih dana,ni bukare vina kraj komina,blagoslova nema materina.Nemaš kada niti zaplakati,a kamoli gangu zapivati.

A i sada je tako. Di si god krenija… istok, zapad, siver, jug. Ista tuga, isti jad. čovik sam u bilom svitu. Sam ko posičeno drvo. još ako nemaš nigdi nikoga svog, a još ne znaš ni beknut nikoju stranjsku rič, unda…! Tako ti je to, moj marijane! Pa i sam si vi-dija što se s tvojom sestron Lucon dogodi! Pošla s dicon i vratila se nazad s dicon. kako pošla, tako došla!!!

- Imaš pravo, moj Ilija. A i sam znaš kako kažu: Hercegovina čitav svijet naseli, a sebe ne raseli.

- Istina, istina! Ima nas, ima još, Bogu dragom fala! Žilav smo mi svit, žilav! ništa nas ne mere zatrat. Srasli smo sa stinom i odrasli na stinam. Očuva nas je sam dragi Bog i naša vira u Boga. Pogledaj samo malo ovo ovdi. Desetak kuća i prilipa crkva. Bili se ka bila golubica. Istina je, mi jesmo sirotinja i bida, ali sagradi-smo kuću Božju. Sa svoji deset prstiju. kamen po kamen. Barilo po barilo vode. Bog će nam dat. kad-tad. Ali dat će nam…

* * *evo me, opet, nakon toliko godina, ovdje u međugorju. I ništa

se promijenilo nije. Sve je isto. Ista suha i jalova zemlja. Isti teret pritišće dušu. Isto se, kao i prije, sadi duhan i bere grožđe… I pravi vino i rakija.

164 OSVIT 79–80/2014.

Samo se sada neki drugi ljudi bore sa škrtim kamenom. za svaki pedalj zemlje. I mole Boga… za svaku kap kiše. uvijek tu… na toj istoj goloj i škrtoj zemlji. Hercegovačkoj.

A ljudi? Opet put pod noge i u bijeli svijet. Trbuhom za kru-hom. Pa što dragi Bog dadne i sreća junačka!!!

Oprostili su se tako oniS gorčinomZauvijekI rekli zbogom SvemuŠto su imaliIli su misliliDa imajuA dio im se dušeIzgubioNegdje usputNa dugoj i mračnojStazi beznađa

- Idite, samo vi idite! – misle drugovi, ali ne govore javno. – Bolje za nas da vas je što manje. Široki vam puti i ne vraćajte se više!

* * *A godine prolaze. Duge, teške i surove. na sreću nešto se i

sačuvalo. Ostavilo na stranu pa donijelo svojima. napravile se i nove kuće. Da se obnove rodna ognjišta i ne ostanu pusta i jalova.

I unatoč svim progonima, unatoč svim zabranama, unatoč bi-jedi i neimaštini, i prije i sada, zvonila su i još uvijek zvone… međugorska zvona stare crkve. I zovu vjernike na večernju misu i na Zdravo Marijo.

165PROZA

* * *- jesi li čula ono o Gospi iz međugorja?- O čemu ti to? kakvoj sad Gospi?- Pa o ukazanju Gospe.- nemoj biti smiješna! Pričaš gluposti. nemoj da te tko pame-

tan čuje. Sve su ti to, draga moja, bapske priče i dječje izmišljoti-ne.

- ma, gledala sam na TV-Sarajevu… nisam ni ja baš sigurna, ali mi je sumnjiva sva ona strka oko toga. zar nisi čula što su sve jadna djeca morala podnositi i krošto su sve morala prolaziti?

Policija, pa zabrane, pa TV kamere…Te bockanja, te probada-nja, pa onda psiholozi, psihijatri… I što im sve nisu činili? Odve-doše u zatvor i fra jozu. Sva se uDBA i kOS, policija i političari, propeli na sve četiri. Ispade kako se cijela cjelcata država boji jednog jedinog svećenika i šestoro male djece.

- ma ako i jest istina, reci mi iskreno samo jednu stvar! zašto baš međugorje? zašto baš ta pustopoljina, Bogu iza nogu? Pored toliko mjesta na ovom bijelom svijetu.

- Ovaj je kraj, draga moja, a to bi i ti trebala znati, cijelu svoju povijest patio za vjeru i zbog vjere. Proganjan i žigosan zbog ne-čega što su mu drugi, upravo zbog vjere i odanosti Bogu i katolič-koj crkvi, tovarili na leđa. A to su svi pošteni, radišni i časni ljudi. Ta samo ih je vjera i održala! I eto ti… i pravog razloga i pravog odgovora. Vjera, draga moja, vjera!

molim te, mućni samo malo tom tvojom glavom! zar ne vidiš što nam čine? navodno, bore se protiv onih koji podrivaju naše bratstvo i jedinstvo. ma kakvo sad jadno bratstvo i jedinstvo!? Vidi im se na djelu to njihovo nazovi bratstvo i jedinstvo. Iza njega im i dandanas ostaju, svugdje po bijelom svijetu, samo kr-vavi tragovi… Već je uvelike na izdisaju i odumire. A još malo, pa će i ovu sirotu djecu proglasiti „državnim neprijateljima broj

166 OSVIT 79–80/2014.

1“. Odvode ih… dovode ih… Od nemila do nedraga. Od ureda do ureda… I svi viču u jedan glas:

„ma kakva Gospa! To je sigurno bila neka mlada čobanica“.

* * *uzbunili se drugovi, uzbunili. Depeše kruže… Od mostara,

zagreba, Sarajeva, do Beograda. čak i do moskve. Doduše, sada ne će davati svoju završnu riječ tovariš Staljin, ali red je red. Sta-riji se još uvijek mora slušati!

- A što mi to imamo s moskvom, molim te lijepo? Odakle sad, najedanput, tolika bratska ljubav i briga?

- ne znam, draga moja! To pitaj njih. Samo znam da ih je mnoštvo pozatvaranih, pretučenih, osuđenih…

- eto, to ti je nama naša borba dala…

* * *- jesi li ti vidio Gospu? – obrati se jakovu poznata voditeljica

TV-Sarajeva.- jesam, vidio sam – odgovori jakov.- A gdje si je vidio?- na brdu, u kući, u sobi, u crkvi…- meni Gospa dođe u sobu svaki dan, po desetak, petnaest mi-

nuta – nadopunjuje ga Ivanka.- Razgovaraš li ti s njom? – opet će voditeljica jakovu.- Razgovaram. Ona govori meni, a ja njoj.- A što ti to govori?- najprije mi kaže svoju poruku, a onda nas savjetuje. kao i

svaka majka svoje dijete.- A „lagiš“ li ti to malo meni? – upita ga voditeljica, ni ne tre-

pnuvši.

167PROZA

* * *- e moja monika, moja monika! evo ti sada, zorno i na dje-

lu, rezultata njihovog bratstva i jedinstva! Hrvatska krvari… Sve spaljeno. Sve srušeno. Srce mi se para. jecaji guše. ne mogu se zaustaviti… Što nam to rade? zašto???

- Smiri se, smiri! Pa valjda i sama znaš da se u životu sve vraća i sve plaća. Doći će i njima računi za naplatu… Dragi je Bog i majka Božja uvijek s nama. čuva nas i bdije nad nama. Pomoći će nam. Vidjet ćeš! kad-tad.

- Bog te čuo, moja monika, ali mi se čini, da ovom našem jadu, nikad kraja…

* * *ma, lako je drugome govoriti… smiri se, ali nije lako smiriti

svu ovu buru i sav ovaj nemir i jad, koji se u meni skupio. Ne znam više što ću sa sobom. Hodam po kući kao muha bez glave… Stalno buljim u ekran TV-a. I prebacujem s vijesti na vijesti. A svugdje jedno te isto.

Vukovar sravnjen.Razrušen.Reportaže s ratišta oko Vukovara, pa onda kolone bradatih,

prljavih barbara, koji ulazeći u, kako oni kažu, srpski „oslobođeni grad“, pjevaju: „Slobodane šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate“!

nešto me steže u grlu. Steže i žeže i u prsima. Steže me i žeže bol. Koja ne prestaje…

Dokle? D-o-kle-eee??? Dokle ova naša kalvarija…? Hoće li ikada prestati ovaj naš križni put? kriknula bih, ali ne mogu. jer, svi su se moji krikovi skamenili.

* * *

168 OSVIT 79–80/2014.

- Što si se smrzla!? Diži se! Idemo…- A gdje to? zar ne vidiš što se događa? ne mogu! ne ide mi se

nigdje! ne mičem nigdje iz kuće. nemam nigdje mira. Sva drhtim i strepim od onoga što nam još slijedi…uhvatio me užasan strah zbog onog što bi se moglo dogoditi i mojoj djeci. I svima nama. Ledim se od užasa.

- Hajde, hajde, diži se već jedanput! jer iz ovih stopa idemo u međugorje!

- A odakle sad to? Pa sve si do nedavno tvrdila da su to dječje „klapnje“ i bapske priče.

- molim te, ne stavljaj mi sol na živu ranu! ne spominji mi to! Da samo znaš, kako mi je zbog toga. ne mogu sebi oprostiti što sam toliko griješila! ne mogu shvatiti kako sam bila toliko slije-pa! čini mi se da sam živjela u nekom polusnu. Ali, Bogu dragom hvala, probudila sam se. I progledala. I sada osjećam, sada znam i sigurna sam… Gospa je tamo. zove me i čeka... ja moram ići tamo, a ti kako hoćeš. Želim i moram otvoriti Gospi svoje srce i s njom se ispričati. moliti za oprost zbog mog oklijevanja. I ne pitaj me što mi je. Pa ja nikada nisam ni izgubila, niti zanijekala svoju vjeru u Boga. A što se tiče Gospe, nisam bila jedina koja je okli-jevala... A sada, nešto me sada iznutra tamo vuče. jače od svega. I tjera. moram ići i gotovo! moram joj se pomoliti da nas sačuva. moram se pomoliti za spas svih nas. Vidiš, sve su pokušavali da nas zbrišu s lica zemlje, sve!!! I jezik su nam ukrali, povijest pre-krajali, ali nam jedino vjeru nisu mogli, niti uspjeli zatrti.

- Hajde, hajde! Idemo u međugorje! Pomoliti se… Bit će nam lakše.

* * *I opet sam na putu za međugorje. Bog sam zna koliko je vre-

mena prošlo od mog zadnjeg dolaska ovamo. Sve se promijenilo.

169PROZA

nije to više onaj krš i kamen. nije to ono međugorje kakvoga se ja sjećam.

Sada je to maleno i skladno uređeno mjesto, s puno lijepih kuća. Sve se zeleni. Sve je puno cvijeća i nasada. no, nema baš puno ljudi koji su došli posjetiti Svetište. čudno!!! Valjda ih je uplašilo ovo barbarsko divljanje koje se na nas odjedanput sru-čilo…

* * *Bliži se pet sati. zvoni crkveno zvono… zvoni i poziva vjer-

nike na večernju molitvu. crkva se polako puni. monika i ja sje-dimo u zadnjem redu. Odjednom mi jecaj izbija iz grla, svom silinom. Ridam… ne mogu stati… niti mogu prestati. Suza mi, suzu goni…

- Što ti je? Ljudi te gledaju. Prestani!- P-r-e-sta-la bih ja, ali ne mo-gu-u-u-u!!! – jedva izgovaram

kroz jecaje. – Sve mi se skupilo. za što se uhvatiti sada, moja monika, kada su nam dušu ranili? Gdje odložiti svu ovu gorčinu i jad? kamo je smjestiti? Da manje boli.

A što nam je preostalo, reci!? Opet su nas rastjerali na sve če-tiri strane svijeta. Od nemila do nedraga. I opet se sve ponavlja… ne mogu više, ne mogu!

Gospe moja draga, daj nam Ti snage i podari nam nadu u kraj ove naše kalvarije, i ne daj da se onaj prijašnji pogrom, opet po-novi!!! jer, davno je rekla moja pokojna mama:

„Bojim se, strašno se bojim, da nam i ovo troje djece, ne doživi opet isto. jer mi sve brzo zaboravljamo. A još brže praštamo“. A vidi sad!!! Opet isto.

Ali unatoč svemu, nismo izgubili vjeru !!! Ona je u nama. čvr-sta je i postojana. no bol… ne nestaje, ne gubi se. nada nam slabi…

170 OSVIT 79–80/2014.

I baš u tom trenu osjetih kako mi odjedanput u srcu narasta neka blagost i beskrajna sreća. mir i blaženstvo. kao da mi je dušu dotakla neka božanska svjetlost. Suze mi još uvijek teku… ali ne plačem.

Sveta Marijo, Majko Božja,moli za nas grješnikesada i na času smrti naše.Amen.

Odzvanja molitva… zrak gust. Pun nečeg neobjašnjivog. mo-lim se i ja. I osjećam da je Gospa tu, pored nas. moli se i ona s nama. I za nas. našem nebeskom Ocu.

Osjećam njezinu nazočnost. Svugdje… I u našoj molitvi, i u našim suzama. I u iskupljenju kojeg sam osjetila. kao da mi je s leđa pao ogroman teret. kao da sam oslobođena od svakog gri-jeha i svakog zla. I odjedanput se, kao nekim čudom, podignu k nebu molitva i vapaj hrvatskog puka.

Slijevajući se u jednu jedinu zajedničku molitvu.molitvu za mir, kraljici mira.

171prikaziPRikAZi oSviT

Marina kLjajo-RadiĆ

HvaLosPjev MajCi iLi život Po LjUBavi

(Tin kolumbić – recenzija)

Impresivna zanesenost svjetlom djetinjstva, koje trajno ema-nira u životno i književno stvaranje Tina kolumbića, urodilo je još jednom zbirkom pjesama i priča za djecu − Majčina jabuka od zlata. naslovni sinkretizam riječi ima ishodište u hrvatskoj usmenoj književnoj tradiciji stalnoga epiteta zlatna ili sintagme zlatna jabuka koji u sebi čuvaju simboliku preobrazbe života od običnoga do uzvišenoga življenja. Atavizmom svoje stvaralačke persistencije pjesnik oživljava duh naših baka i prabaka koje su u pokornosti životu znale očuvati toplinu doma, a koliko je ta to-plina vrijedna, potvrđuje pjesnikov poetski iskaz u kojem se sve prelijeva i ljulja u moru majčinske ljubavi.

Da je Tin kolumbić u percepciji majčinske ljubavi postao nje-zin sljedbenik, govori činjenica da je dobar dio svoga stvaralač-kog opusa objavio u vlastitom izdanju, na što je još davne 1984. Veselko Tenžera snažno reagirao:

Tin kolumbić ide u red onih naših pjesnika koji strpljivo, negdje na rubu središnjih književnih zbivanja, ostvaruje svoju spisateljsku sudbinu. čini to najviše za svoj groš, u vlastitoj nakladi, premda je riječ o pjesniku kojega bi s ra-zlogom mogla udomiti, u nekoj od svojih biblioteka pje-sništva, svaka naša izdavačka kuća. kolumbovićev slučaj

172 OSVIT 79–80/2014.

ujedno je eklatantan primjer koliko je poezija u našoj kul-turi postala privatnom akcijom, gotovo kao neki ezoteričan čin. u (privatnim) kanalima komuniciranja, kolumboviće-va lirika, ma kako ezoterična, svojevrstan je dokument su-vremene pjesničke sudbine.

(Iz osvrta na kolumbićevu knjigu pjesama U gradu svjetlosti objavljenom u

Vjesniku 20. lipnja 1984.)

Želeći vratiti dostojanstvo stihu i pjesnicima uopće, a u ovoj knjizi napose Tinu kolumbiću koji to bez sumnje zaslužuje, ali i u nekoliko ranije objavljenih knjiga stihova, nakladnička kuća Alfa ispravlja spomenutu nepravdu.

Pjesnikova je majka poput nebeske majke – sva od ljubavi, osobito prema djetetu, brižna, nježna, požrtvovana, radosna, vri-jedna, nesebična u svom žrtvovanju i izlijevanju životne radosti i snage. Ta majka pjesnika cjeloživotno prati i zlati sve njegove životne staze. Izdignuta na pijedestal svetosti, altruizmom svoga bića i neizmjerjem ljubavi siromašno djetinjstvo svoje djece pre-tvara u najraskošniji i najbajkovitiji životni vrt i izobilje: svjetlom ljubavi / uresi dvore (Brža od sunca); I mirisni kruh / u rukama nosi (Objed u ratu); lijepe riječi / darivala (majčine lijepe riječi); Majka je kraljica / bez kraljevske krune (kraljica bez krune)... Snaga majčinske ljubavi živi i poslije njezine smrti – prostranstva njezina duha neprestano dotiču pjesnika i pozivaju na život, stva-ranje i ljubav prema svemu stvorenome.

majka je u ovoj zbirci opjevana u svakoj pjesmi, u njih tride-set osam, kao i u trima lirskim prozama, što je raritetna poetska pojavnost. motivsko-tematski diskurs kojim pjesnik oslikava majku impliciran je u slikovitosti jabuke od zlata, kraljice bez krune, imaginativnom svijetu bajke, mirisu bosiljka i mirisu kru-ha, lijepoj riječi i suncu. Takva je majka kadra potaknuti ptice

173prikazi

na pjesmu, otvoriti oči cvijeću, jabuku pretvoriti u zlato i dje-tinjstvo preobraziti u anđeoski milosni dar: „umijeće je velikih pjesnika da zbivanja prikažu tako da iz njega zasja povezanost svega života i sam njegov smisao. Tako nas književnost uvodi u razumijevanje života. Očima velikih pisaca uviđamo vrijednost i smisao ljudskih stvari“1 što kolumbićevo poetsko uprizorenje smisla života u cijelosti potvrđuje.

neobična je jednostavnost i lakoća kojom Tin kolumbić izražava svoje očigledno iskonske preokupacije. kao da uopće nema odmaka i artificijelnosti, kratki i zvonki stiho-vi iskazuju stanja i viđenja. Ritmovi su rekbi najprirodniji mogući, a rime uglavnom očekivane, no ne stoga i banalne (kao da su samo čekale ovu uporabu). Pjesnik se tako najo-dređenije odužio zavičajnoj i obiteljskoj popudbini.

(Tonko maroević u prikazu zbirke pjesama Vonj murtele, duša matere objavljenom u

Slobodnoj Dalmaciji 3. lipnja 1997.)

kristalna lakoća stiha, eufonična i gipka, sugestivne refleksiv-nosti, u suodnosu je s tradicijom hrvatske poetike koja se othr-vala svim izazovima poetskoga eksperimentiranja, te kolumbića uvrštava u sastav časnoga hrvatskog književnog zbora i prispo-dobljuje lirskom kontinuumu Gustava krkleca, Grigora Viteza, te njegovih suvremenika Paje kanižaja, Luke Paljetka... kvalitetu kolumbićeva poetskog govora i stila uočili su njegovi kritičari i ranije pa se u tom kontekstu Velid Đekić očituje:

nakon lavine radikalističkih eksperimenata i metatekstu-alnih odmaka što su nas zatrpali posljednjih desetljeća,

1 DIlthey, Wilhelm: „Doživljaj i poezija“, u Škreb, zdenko: Književne studi-je i rasprave, Alfa, zagreb, 1998., str. 53.

174 OSVIT 79–80/2014.

zbirka Umijeće ljubavi i smrti opet – a to zapravo znači iznova – donosi ono što smo već pomalo zaboravili: ničim posredovano povjerenje u stih. Ona stoga zrači klasičnom književnom sviješću, u najplemenitijem njezinu značenju. Nepokazivanje znaka poljuljanosti takva stava nesumnjivo odaje samosvjesnog autora.

(Velid Đekić o knjizi Umijeće ljubavi i smrti koju je objavio knjigotisak u Splitu 2000.)

Takav je stih u korelaciji s jednostavnošću pjesnikove majke čiji se fizički izgled nigdje ne nazire, ona je sva poetski uprisut-njena u duhu izgrađenom na ponavljanju leksema koji su njezine bitne odrednice: dlan, ljubav, kruh, dobrota, molitva, blagoslov... Oni je uzdižu ponad zemaljskoga bivanja te u sferi transcenden-tnoga, sjedinjena s Božanskom energijom i moći, trajno živi kao biće koje pjesnika neprestano prati, krijepi i nadahnjuje. Ona je kreatorica i stvarateljica: Istkala za me / dvorac ubavi, ali i pro-micateljica domoljublja, kako pjesnik otkriva, taj je dvorac ubavi njegova Hrvatska: Moja ga duša „hrvatski“ zove (Dvorac ubavi).

Lapidarnost pjesničkoga izraza suodnosno se transponira na majčinsku prozračnost duha, a u očekivanim rimama očituje se sklad bića sa svime oko sebe. To suglasje inicijalno je usidreno u Bogu koji obnavlja majčinu snagu i teret života preobražava u milost. Pjesnik je još kao dijete osjetio snagu njezine molitve, ali i one koju je ona prenosila na njega. Anđeo čuvar postaje i ostaje trajno amblematična duhovna pratnja pjesnikova: Košare pune snova / anđeli čuvari nose (zemlja u san tone).

Pri posjetu svome napuštenom domu, kada majke već odavno nema, u pustoši i gluhoj jezivoj tišini pjesnik čuje glas mora koje mu šapće: Ja sam s tobom, ne tuguj, potom čuje majčinu molitvu Očenaša i zajedno s vjetrom i majčinom sjenom moli, dok More šumori / Mi se volimo. Majka je kadra uprisutniti se u šum mora,

175prikazi

položiti blagi dlan na pjesnikovo rame i pružiti mu san: Misleći na majku / more i ja polako / tonemo u san (Povratak).

Ovo poetsko svjedočanstvo nije samo darovano djeci i mla-deži nego i svima nama kao svjetionik što suvremenu čovjeku materijaliziranoga svjetonazora, u kojem se guši i nestaje ljubav, dobrota i vjera kao esencijalne vrjednote čovjekova određenja, pokazuje jedinu sigurnu luku života ispunjenu svjetlošću:

njegovi su stihovi gotovo uvijek ogrnuti svjetlošću (...) kolumbić je zaprisegnuti štovatelj svjetlosti. Ona je njegov temeljni, krucijalni, ontološki, aksiološki, estetski princip i orijentir. On i u najdubljem mraku priređuje gozbu svjetlo-sti. kod njega se i usred noći pojavljuje mlado sunce ili se pak mjesečina odijeva u sunčane haljine.

(Ivan Božičević u osvrtu na kolumbićeve Izabrane pjesme objavljenom u

Hrvatskom slovu 4. listopada 2002.)

Pjesnik dokumentira da smo ono što u riznici srca pohranimo u djetinjstvu i ponesemo kao popudbinu u avanturu života.

za učitelja i dijete potrebno je i korisno znati i uporno ponav-ljati da se, osim stremljenja prema visokim ciljevima, veličina života može dosegnuti i u malim svakodnevnim zbivanjima i od-nosima, onima među samom djecom, među djecom i odraslima, među članovima obitelji, među učenicima i nastavnicima u školi, u široj zajednici te, kolumbovićevim riječima rečeno, u život-noj školi. Osobito kada su ta mala zbivanja osunčana plemenitim nastojanjima ili čak začinjena velikom žrtvom, na što ukazuje pjesnik.

na tom je tragu Lada Žigo u svom prikazu zbirke pripovjedaka za djecu Priče iz Petrova uha napisala: „Tako ova knjiga, zatvore-na u vlastiti ugođajni svijet ima i svojevrsnu terapeutsku moć, uči

176 OSVIT 79–80/2014.

nas promatranju duhovne prirode koja istodobno i smiruje i za-nosi, i kojoj kreativni promatrač postaje, spontano, sudionikom“ (objavljeno u Večernjem listu 21. lipnja 1998. godine). Spome-nutu knjigu iste 1998. godine objavila je Alfa upravo u svojoj biblioteci Knjiga za mladež.

kolumbićevi stihovi, koje čitatelj percipira bez mentalnoga na-prezanja − dekodiranja i hermeneutičkoga iščitavanja, okrjepljuju činjenicom o neizmjernoj snazi ljubavi, potiču na žrtvu i otvore-nost darivanja i sposobnost primanja. Taj je kršćanski ideal pje-snički subjekt akceptirao od majke te ga umjetnički situiranoga u stihove predaje svima nama, jer zna koliko je potrebit za kora-čanje nam zemaljsko. kolumbićevu biblijsku usidrenost uočio je književnik Branko Pilaš: „…u svakom stihu, u svakoj napisanoj riječi osjeća se duh Biblije iz dalekih vremena sve do naših dana. međutim sva ta zbivanja i svi susreti s božićnim danima otkrivaju i naša djetinjstva, naše radosti i pjesme koje se stoljećima prenose od djedova i baka na one koji dolaze“ (iz prikaza zbirke Mir lju-dima dobre volje objavljene u pjesnikovoj nakladi u Splitu 2005. godine).

kolumbić je liriku majčinske ljubavi u svojoj svevremenosti i sveprisutnosti oriječio u stihovima, ali je i dopunjuje u proznom razmatranju: „Ljubav je vrijednost koja u najvećoj mjeri osmi-šljava život svakoga čovjeka osobno, kao i čitavog ljudskog roda. Istinitom svjedočenju ljubavi nitko od nas nije natkrilio majke. Teško je povjerovati, ali je nažalost istina, da se unatoč obilju majčine ljubavi koja je kroz povijest prožimala i osmišljavala ži-vot ljudi na zemlji, dogodilo i obilje ratova i sukoba, u kojima su mržnja i zlo ljudima nanosili beskrajne boli i patnje (...) Gdje su majke i žene u tim teškim i krvavim povijesnim događajima? (...) majke su redovito bile zaštitnice života nasuprot slugama smrti (...) kad hrvatski pjesnik Tin ujević tvrdi da trebamo biti djeca, zapravo misli da čovjek i kad odraste, treba sačuvati dječju spo-

177prikazi

sobnost primanja ljubavi čitavim svojim bićem. majčina ljubav, koju smo kao djeca primili s majčinim mlijekom, nježnostima i majčinim dobrim riječima, dragocjeno je blago koje s vremenom može samo rasti i bivati dragocjenije i plemenitije, ako stareći ne ostarimo u ljubavi. nećemo pak ostarjeti ako sa zahvalnošću budemo do kraja života nastojali da se svjetlo majčine dobrote i ljubavi nikada ne ugasi.“

Stoga je kolumbićeva majka poput Žene zaodjevene suncem − majke Božje − sazdane od čiste ljubavi; ona je i majka Tere-za – majka Ljubav, ali i ona stamena hrvatska žena koja je kroz povijest u svojoj neznatnosti znala kormilariti burom života. u gradacijskom nizu velikih majki iskrsava meštrovićeva majka iz skulpture Povijest Hrvata kao arhetip žene kojoj Tin kolumbić u svojoj pjesničkoj imaginaciji ispisuje hvalospjev majci i poziva na život po ljubavi u oceanu svjetlosti.

178 OSVIT 79–80/2014.

ivan BakoviĆ

JE LI HAVA HAVA, ILI...

Anto marinčić: Potom je sve utihnulo, HkD napredak – podružnica Vitez, Vitez, 2014.

Roman Ante marinčića Potom je sve utihnulo podnaslovljen je „prema autobiografskom kazivanju Have Scharp, rođ. Avdu-šinović“. moglo bi se, dakle, govoriti o romansiranoj biografiji, što nije rijetka vrsta u književnoj produkciji od davnina. no, je li ovaj podnaslov samo radi zavaravanja traga ili se stvarno radi o stvarnom autobiografskom kazivanju koje je marinčić uobličio u roman, pokušat ćemo odgonetati malo kasnije.

Glavni lik romana Potom je sve utihnulo, ujedno i pripovje-dač(ica) priče, je Hava Pechvogel, rođena Bosančić. Hava je ro-đena u Begovu Hanu kod Žepča, između Doboja i zenice, točnije u zaseoku Begova Hana neobična i simbolična imena, ili kako to veli sama Hava: „zaselak se zove nekako čudno, uostalom kao i mnogo toga u mojoj Bosni – Kod bunkera“ (str. 6). možda se Hava stvarno rodila u zaseoku Kod bunkera, a možda se autor romana samo poigrao imenima, u svakom slučaju životna priča glavne junakinje je kao izlazak iz bunkera u bijeli svijet. malo selo u poratnoj Bosni kojemu je i tadašnje Žepče veliki grad, u selu zaselak, u zaseoku velika siromašna obitelj (osmero djece, otac i mati) zarobljena u ondašnjim društveno-političkim prili-kama i ondašnjem moralnom kodeksu više nalik bunkeru nego normalnom društvu.

179prikazi

Iz toga i takvog „bunkera“ na svjetlo dana hrabro istupa juna-kinja priče, Hava Pechvogel, rođena Bosančić: „kao svako dijete sanjarila sam i skoro sva sanjarenja bila su vezana za moj odla-zak negdje daleko od kuće. u tom odlasku uvijek se vidjela neka crta koju sam prelazila. usporedo s tim u snovima sam imala neodoljivu želju da nekako dođem do banjice u kojoj bih se mogla okupati, te da jedem naranče. kao djeca jeli smo kore od naranče koje smo nalazili pored pruge. netko od putnika bi iz vlaka izbacio koru, a mi smo to nalazili i jeli. uh, kako sam imala jaku želju pojesti jednom pravu, pravcatu naranču“ (str. 12, naglašavanja I. B.). nakon Visokog, Beča, Busovače i ma-glaja završava u njemačkoj te nakon nekoliko avantura, nekoliko ljubavnika i tri braka ostvaruje sve dječje snove, ali sreću nije pronašla.

Ta hrabra polupismena žena se otputila u svijet vođena srcem i sudbinom te je među prvim ženama s ovih prostora položila vozački ispit u njemačkoj, završila tečaj za rad na računalu i kao prva žena uopće u njemačkoj dobila dozvolu za upravljanje teš-kim građevinskim strojevima. Svaki put kad je pala, bila oborena šamarima svojih muževa ili udarcima sudbine ustajala je i išla da-lje. čak i kad su se njezina vlastita djeca okrenula protiv nje nije se prepustila defetizmu nego je ostala vjerna sebi, svom opredje-ljenju žrtvovanja za svoje bližnje i nepokolebljivom pouzdanju u Boga: „Po tko koji put vam kažem, ne znam zašto me Bog toliko štitio.“ (str. 115).

Autor gradi kompoziciju kroz priču glavne junakinje koja kroz svoju vizuru pred čitatelja ispovjedno iznosi svoj život. cijela je priča ispričana u prvom licu, bez puno digresija, opisa, moralizi-ranja ili kompliciranih književnih postupaka, gotovo dokumenta-ristički. I kroz tako pojednostavljen proces pripovijedanja Anto marinčić uspijeva ispripovijedati zanimljivu životnu priču i osli-kati cijeli niz likova koji se pojavljuju u ovom romanu. A nad

180 OSVIT 79–80/2014.

svima njima zasluženo dominira Hava Pechvogel, rođena Bosan-čić, žena koja je zbog svoje djece istrpjela dvadeset dvije godine lošeg braka začinjenog maltretiranjima, koja je radi svoje djece s islama prešla na katoličanstvo pa i ime promijenila. Prava „majka courage“. Ali zahvalnost onih kojima je iskazivala ljubav je izo-stala – od djetinjstva do starosti: od roditelja, ljubavnika, muževa, do vlastite djece: „…uistinu me kroz cijeli život prati smola, jad, peh, tuga, nesreća, kojim god to crnim imenom nazovem ne ću pogriješiti“ (str. 35).

ništa od svega toga Havu ne obara a da ona nakon toga ne ustaje, i ništa nepovratno ne koleba njezinu ljudskost, iako je u trenutcima ogorčenosti bila spremna sve napustiti, neke u zatvor poslati, pa i ubiti. „…moje ime (Hava, op. I. B.) u Bosni znači ništa, Praznina, zrak. zbilja, svi koji su me poznavali, ama baš svi, udisali su me kao zrak, živjeli su od mene kao što ljudi žive od zraka. (...) niti me je tko cijenio, niti znao cijeniti kao što nitko od žitelja ovoga svijeta ne cijeni dovoljno zrak koji udišu“ (str. 174).

S djecom je završila na sudu. Sud je presudio u njezinu ko-rist a protiv njezine djece, pravda je zadovoljena. no, što Hava Bosančić, udana Pechvogel, ima od toga. „Što imam od nje kad ljubavi svoje djece nemam!? u kojoj ono vjeri piše: – Ljubavi kad ne bih imao ništa sam? u katoličanstvu ili islamu?“ (str. 176). na kraju Hava ostaje dosljedna sebi: „Ali neka, nema to veze, ja njima sve opraštam. (…) jedino što molim i Isusa i Allaha jest da im njihova djeca ne vrate, ne postupaju s njima kao što su oni sa mnom.“ (str. 176). možda je ovdje razlog zbog kojeg se Hava odlučila svijetu ispričati svoju priču. A možda je pričala „samo onako“, kao što meša Selimović započinje roman Derviš i smrt: „Počinjem ovu svoju priču nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj

181prikazi

o meni, zapisana muka razgovora sa sobom...“, svjesna „...da je svaki čovjek uvijek na gubitku.“ (m. Selimović, Derviš i smrt).

Gradeći galeriju likova marinčić nije zaboravio oslikati pozor-nicu na kojoj se odigrava ova životna drama. Prateći životnu priču Have Pechvogel, rođene Bosančić, pisac oslikava i socijalnu sliku predratne, ratne i poratne Bosne i Hercegovine, međuljudske od-nose i lažni moral, ali i narušava idiličnu sliku koju ovdašnji ži-valj ima o njemačkoj i nijemcima i njihovom poštenju te postaje jasno da ljudske pokvarenosti, podlosti i lopovluka, ali i poštenja i ljudskosti, ima u svakom kutku ovog planeta.

na kraju pokušaj odgovora na pitanje iz naslova: Je li Hava hava ili... nakon čitanja romana Potom je sve utihnulo postav-lja se samo od sebe pitanje je li Hava Pechvogel, rođena Bosan-čić stvarna osoba ili je samo marinčićeva fikcija. jedan od opisa književnosti, a ovdje je riječ o književnosti – u pitanju je roman, kazuje da je književnost moguća stvarnost, a književnost sama po sebi jest nestvarnost, izmaštanost. Već je rečeno kako je marin-čić podnaslovio roman: „prema autobiografskom kazivanju Have Scharp, rođ. Avdušinović“, pa bi se prema tomu moglo (u)tvrditi da je priča temeljena na istinitoj ispovijedi narečene Have Scharp, rođ. Avdušinović, iako se u romanu lik zove Hava Pechvogel, ro-đena Bosančić. je li priča temeljena na stvarnim događajima, a ako jest koliko je slijedila izvornost a koliko je produkt autorove mašte, to samo Anto marinčić zna. I Hava Scharp-Pechvogel, ro-đena Avdušinović-Bosančić. Ako postoji...

Ponekom će se čitatelju, pogotovo onom iz Begov Hana, Žep-ča, Visokog, Beča, Busovače, maglaja ili mindelheima učiniti da poznaje neki lik iz ove knjige, ili da mu je poznat neki događaj. Ili će mu se, možda, dogoditi ono što spominje umberto eco u Šest šetnji pripovjednim šumama. Naime na jednom predstavlja-nju knjige čitatelj je pitao eca kako to da lik iz ecova romana koji se odnosi na „stvarni“ Pariz određenog dana koji se spominje u

182 OSVIT 79–80/2014.

romanu, nije vidio požar koji se stvarno toga dana dogodio u Pari-zu. na što je eco odgovorio da je lik vjerojatno vidio požar, ali da ga iz nekih tajanstvenih, i autoru nepoznatih, razloga nije spome-nuo u priči. nešto kasnije eco je taj događaj komentirao ovako: „Tvrdim da je moj čitatelj pretjerao kad je tražio da se fiktivna pripovijest u potpunosti poklapa sa stvarnim svijetom o kojemu govori; ali problem nije tako jednostavan.“ (umberto eco, Šest šetnji pripovjednim šumama, Algoritam, zagreb 2005., str. 95).

Rukopis romana Potom je sve utihnulo Ante marinčića pro-čitao sam prije godinu dana (negdje u impresumu je navedeno i moje ime – nadam se da nisam naveden kao fikcija), drugi put sam ga čitao po izlasku iz tiska. Između ta dva čitanja sreo sam (nedavno) Havu. Pitam je kako je sud u mindelheimu presudio (u vrijeme prvog čitanja spor nije bio završio), veli mi da je pravda zadovoljena, ali da ona nema zadovoljstva (zašto, o tomu je već bilo riječi u ovom tekstu). usput mi prepriča susret koji je ima-la s jednom prijateljicom iz mladosti koja joj je rekla: „Dobro izgledaš, samo su ti oči nešto tužne...“ Dok mi je to pričala suze su joj se svrnule... nakon susreta, drugo čitanje je bilo u potpuno drukčijem svjetlu.

nakon ovih raspredanja o stvarnom i nestvarnom, o fikcijama, umbertu ecu, njegovom čitatelju i liku iz romana, ni ja više ni-sam siguran jesam li sreo Havu ili mi se samo pričinilo. Pogotovo što na kraju romana neki nepoznati pripovjedač dodaje da je neka žena (po svemu sudeći radi se o Havi) poginula na željezničkoj pruzi. Satro je voz. kao i babu joj prije četrdeset četiri godine. ne mogu (u)tvrditi je li Hava stvarna ili je hava – zrak, praznina, ništa; izmišljotina Ante marinčića...

ako je sretnete upitajte ju...

183prikazi

stjepan GaLiĆ

svjetski sLikaR s dvije doMovine WŁadYsŁaW LaM (1893. – 1984.)

Władysław Lam rođen je u konjicu 1893. godine. u konji-cu je proveo rano djetinjstvo i završio osnovnu školu. O tom razdoblju mnogo kasnije, u svojoj 80. godini napisao je knjigu Miasteczko na Neretva (Varošica nad Neretvom). Gimnaziju je pohađao u Sarajevu, gdje je išao u isti razred s Ivom Andrićem, što će se kasnije razviti u istinsko prijateljstvo. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u krakovu, kod profesorâ Teodora Axentoviča i jozefa mehofera. u razdoblju između dvaju svjet-skih ratova radio je kao profesor na katedri crteža, slikarstva i skulpture Politehničkoga fakulteta u Gdanjsku te kao profesor po-vijesti umjetnosti na Visokoj školi likovnih umjetnosti u Sopotu. za svoje likovno stvaralaštvo nagrađivan je mnogobrojnim od-ličjima i nagradama, a imao je 62 samostalne izložbe u Poljskoj i 35 u inozemstvu. Posljednja izložba u inozemstvu upriličena je u Sarajevu. Objavio je dvanaest stručnih knjiga iz teorije likovnog stvaralaštva.

Varošica nad Neretvom je objavljena u Gdanjsku, u Poljskoj, 1973. godine. To je zapravo Lamova uspomena na mladost, a sa-stoji se od osam putopisnih reportaža, od kojih se sedam odno-si na rodni konjic, a jedna (Aferim jovo) na mostar. Posljednji putopis u knjizi ima 55 stranica, a govori o putniku do Rima i Vatikana.

184 OSVIT 79–80/2014.

Otac Romulad je bio Poljak, koji je u konjicu radio kao geo-metar i šef katastarske službe (1891. – 1896.).

Lam je veliki poljski i europski slikar. nije onda ni čudo što je svoju knjigu sam ilustrirao, i to motivima iz rodnoga grada. knjiga je džepnoga formata i ima 168 stranica. Veliki slikar Lam napisao je brojne knjige o slikarstvu. evo samo nekih naslova: O umjetnosti – razmišljanja (Poznanj, 1927.), Slikarstvo i nje-gova načela (Lavrov, 1935.), Slikarstvo na prostranstvu stoljeća (Varšava, 1972.), Slikarstvo – znak životnog instinkta (Gdanjsk, 1977.). Tu je i veliki broj drugih knjiga, teorijskih publikacija o slikarstvu i umjetnosti, eseja, kataloga… uostalom, tako i doliku-je vrsnom slikaru i profesoru slikarstva. Lam je iz konjica otišao 1912., prvo u Sarajevo, pa u Žepče i Tuzlu, a poslije, s 19 godina, u krakov, gdje je završio Akademiju lijepih umjetnosti.

Varošica nad Neretvom obiluje osobnim impresijama, bez neke međusobne povezanosti. Ima dosta primjera koji govore o smislu za humor i ironiju konjičkog seljaka. evo primjera: „jed-nom je do mene svratio u biro neki seljak i pokazujući portret kalaja, okačen na glavni zid, zapita me: ‘Gospodine, tko je to? znaš, izgleda kao da ima desno oko prekriveno crnom krpom?’ Dobacih mu: ‘To je vlast’, a on će na to: ‘Sada razumijem zašto vlast vidi jedva polovinu onog što se događa.’“

„Varošica nad neretvom je malo znana, postala bog zna kada na putu od Jadrana u dubinu zemlje. Ima vrela ljeta i oštre zime. Život teče spokojno, iz dana u noć sopstvenim ritmom, koji ne može poremetiti nikakva radost ili nesreća… Svi žive kao da se ništa naročito ne događa, sve se računa na desetljeća, na pokolje-nja… zaista prekrasan komadić svijeta da ni najbogatija mašta ne bi stvorila nešto slično. čudni svijet Istoka, juga i Sjevera. zaista čudni svijet…“

„…meni i mom drugu Andriću trebalo je sedam godina da za-vršimo šest razreda gimnazije… u šestom razredu umirali smo

185prikazi

od dosade, jer je trebalo slušati iste lekcije, ali smo se ipak nekako ‘snašli’: ja sam na časovima crtao, a Ivo je čitao knjige… ja sam poslije šestog razreda otišao u Tuzlu. Otac mi je kao geometar dobio premještaj, i tamo nastavio gimnaziju. moji su se vratili u Poljsku 1911. godine, i opet sam se, dvije godine kasnije, sreo s Ivom u Krakovu na studijama. Stanovao je kod moje tetke…“ izjavio je Lam prigodom gostovanja u Sarajevu.

ni Ivo Andrić nije mogao zaboraviti školskog druga i prija-telja: „…I ja sam dobio knjigu Varošica nad neretvom. Lam i ja smo školski drugovi… Vidite, on se rodio u konjicu, negdje iste godine kad i ja… a kad je oslobođena Poljska vratio se u svoju ze-mlju i poslije toliko godina sjetio se napisati knjigu o konjicu…“

Sudbina je valjda htjela da se Władysław rodi u konjicu. Ži-vio je u Gdanjsku, gdje je i umirovljen 1963. godine. Iz života je otišao 1. 1. 1984.

186 OSVIT 79–80/2014.

Amir BrKA

sUvReMena teMa U UvjeRLjivoj LiteRaRnoj naRaCiji

Anto Stanić: Bako, zašto plačeš?, Planjax, Tešanj, 2014.

nesumnjivo je da će „prosječni“ čitatelj prvenstveno pratiti idejnu osnovu i razmišljati o humanističkoj vrijednosti ove nove proze Ante Stanića. I nema dvojbe da će, čitajući, zaključivati kako je autora ovoj pripovijesti „privela“ plemenita težnja da ukaže na jedan od vrlo ozbiljnih, pa možda i najozbiljnijih pro-blema koji i do danas egzistiraju u ljudskoj civilizaciji, te da mu je namjera postići izmjenu stanja. Dakako, posrijedi je ugnjetenost i obezbićenost žene u, još uvijek, velikom arealu tradicionalnih muškocentričnih kulturnih sustava na našem planetu, pa se ovim ostvarenjem književnik Stanić priključuje narastajućoj praksi rodnih osviještenja i borbi za emancipaciju žene, gender-stremlje-njima, i onome što općenito nazivamo feminističkim praksama.

u tom smislu – tema pripovijesti Bako, zašto plačeš? pripada suvremenim civilizacijskim, pa također i književnim, tijekovima antropološke i sociološke misli, i na tome se autoru odmah može odati priznanje. mene je, međutim, više zanimao postupak kojim je ova proza realizirana, jer me uvijek iznad svega zanima lite-rarna ostvarenost per se, neovisno o temi i tematici, ali i stoga što su početni pasaži ove pripovijesti ukazivali na to da se radi o stanovitoj neuobičajenosti, o izvjesnome novumu u dosadašnjoj Stanićevoj proznoj književnosti – i pokazalo se da to nije nimalo

187prikazi

slučajno. Također, čitajući tekst, zanimalo me kako se autor, kao muškarac, suživio s problemom žene u odabranoj vizuri, i koliko je njegova muška empatija uspjela dosegnuti dubinu problema, a potom i koliko je to uvjerljivo literarno izvedeno.

uvodne sekvence storije kazuje distancirani narator, koji nije sveznajući, jer on je tu da izloži osnovni zaplet i misterij što ga on sadrži: 1965. godine na obali mora u talijanskom gradu Bariju pronađeno je tijelo nesvjesne mlade žene, koja se potom oporav-lja u bolnici, u nju se sudbinski zaljubljuje bolničar koji je nje-guje, ispostavlja se da je žena trudna, rađa sina, a potom se udaje za bolničara, i pri tom se ničega ne sjeća do trenutka kad se u bolnici osvijestila. Daju im talijanska imena: njoj Giulia, a sinu matteo, iako se ne zna ni odakle je ni kako je ona stigla u Bari. A onda se događa neočekivana izmjena perspektive, i poziciju pripovjedača preuzima ženski lik – Giulia, odmah to izrijekom naglasivši. I od tada priča teče u ich-formi, u kojoj naratorica-lik odmah obavještava da je prethodni dio priče ispričao također lik, Stefano, sada njezin, muž, i da je to ispričao njoj, a pri tom ističe da ona ne zna koliko je istinito to što je ispričao Stefano: „Ovaj dio priče ispričao mi je moj suprug Stefano. ne znam koliko je istinita, ali odsad ja pripovijedam priču o svome životu u Bariju.“ zanimljivost je da to što je „ispričao Stefano“ nije dano u prvom licu, kao kazivanje supruzi, nego da je ispričano impersonalno, s objektivne pozicije – u kojoj je i Stefano lik, kao i Giulia.

A u posljednjoj dionici pripovijesti narator je Giulijin sin matteo Ricci, i odmah slijedi identična obznana ove izmjene: „Odsad vam pričam ja, matteo Ricci, i pričat ću sve dok ne sa-znam tko je moja mama. je li ona kći stočarske obitelji s neke planine sjeverne Italije ili je kći nekog čovjeka s Balkana?! Bit ću uporan i rezultate svog rada objelodanit ću u čitavoj Italiji.“

On, dakle, odlučuje krenuti u razjašnjenje misterije i „izvješta-vati“ čitatelja o saznanjima na tom putu. na taj se način gradnja

188 OSVIT 79–80/2014.

teksta literarno još jedanput obogaćuje u svojoj poliperspektivno-sti. Također, na ovaj način, u svome retrospektivnom prijelomu, literarna priča efektno se vraća na svoj stvarnosni početak – i sve kockice zbivanja konačno se počinju slagati u mozaičnu cjelinu, u kojoj doznajemo i sve što je važno iz Giulijine individualne i obiteljske povijesti, u kontekstu kulturološkoga obrasca alban-skoga življa s kosova.

I onda započinje njezina ispovijest o košmarnim i bolnim pita-njima: „znam sve od izlaska iz bolnice i moga pristanka da živim sa Stefanom, ali o onome prije toga – baš ništa! moj život je po-čeo ispočetka, kao da sam ponovno rođena, s dvadeset i šest go-dina. To je misterij koji me progoni.“ nakon četiri godine tmuša u njoj se počinje razbistravati i ona se prisjeća prethodnoga života: „Snovi strave i užasa pretvoriše se u snove lijepih uspomena, to-liko lijepih, da mi se bude žao probuditi, jer buđenjem prelazim iz jednog života u drugi. Sad paralelno živim dva života. Oba su stvarna. jedan je na moždanoj traci, a drugi u stvarnosti.“

Autor uspješno lomi njezinu naraciju: čas je u pasažima ispo-vijesti i opisima zbivanja, a čas u introverziji – koju ne kazuje ni suprugu ni sinu, jer je tako odlučila: „na kraju sam odlučila: ne, ništa mu neću reći, neću ni sinu matteu, neka život teče kako je tekao dosad! Ostat ću tajanstvena, iako sam dobila odgovor na mnoga pitanja. Ima još toga da se sazna, ali vjerujem u Boga i svoje snove. kunem se svime na svijetu kako nikom neću reći! ni kad se sav mozaik složi, neću opterećivati ljude svojom prošlo-šću!“ Pri tom, naracija ponekad zna poprimiti apelativni ton obra-ćanja čitatelju: „Oprostite mi na ovakvom načinu razmišljanja. Već godinama razmišljam o pojmu sreće, o sudbinama i životnim okolnostima.“ na taj se način eksplicira samosvijest Giulie kao fiktivnog autora o gradbi proze.

Idilu obitelji prekida naprasna Stefanova smrt u prometnoj nezgodi, i Giulia se posvećuje sinovu odgoju i školovanju, na

189prikazi

duže vrijeme financijski stabilna zbog muževe police osiguranja. A onda se događa slučajni susret sa skupinom turista iz jugosla-vije, Giulia čuje njihov razgovor na “srpsko-hrvatskom” jeziku, zamoli jednu od njih za razgovor, i tad se započinju postupno otkrivati činjenice iz njezina života prije nego što je pronađena na plaži u Bariju, o čemu do ovog trenutka u komponiranju pri-povijesti nije bilo informacija, izuzev jedne: da je Giulia negdje završila pravni fakultet.

I ovdje se upliće još jedna inovacija u narativnome postupku, koji se sad usložnjava tako što Vesna iz kragujevca (novi lik u pripovijesti, žena s kojom je Giulia razgovarala u Bariju), nakon što je otputovala u Gnjilane, odakle je Giulia, izvještava Giuliu o zbivanjima za koja Giulia ne zna. Tako se efektno obogaćuje li-terarna gradnja lika Giulie, nesumnjivo glavnoga junaka ove pri-povijesti. I ne samo to: priča sada počinje dobivati drukčiji soci-jalno-običajni značenjski sloj, jer se u Giulijinom solilokviju po-činje raskrivati običajno-tradicijski teror nad ženskom jedinkom:

„nikako nisam mogla zamisliti kako se netko morao udati za nekoga, ako to ne želi. kako ću se ja udati za momka koji čuva ovce na Šar-planini, ne vidi dalje od nosa, a ja diplomirana prav-nica?! zašto ja kao pravnica moram trunuti na planini, uz čovjeka kojeg ne volim i koji mi ni po čemu ne odgovara? Treba živjeti s onim koga voliš, za koga ćeš život dati! Gdje je ta međunarodna zajednica da to spriječi, kako više ne bi bilo žrtava tih starih tra-dicijskih običaja?!“

u ovome slijede i neka socijalno-antropološka razmatranja i preispitivanja, pa i samopropitivanja, koja su književno uvjerljiva i nediskutabilna stoga što pripadaju liku, a ne aktualnome autoru.

Postoje i mnogobrojne dionice ovoga teksta za koje bi se even-tualno moglo ustvrditi da predstavljaju odveć česte elemente sen-timentalizma, ili da pripadaju prosedeu petparačkog ljubića, zbog čega bi se moglo dogoditi da se cijela pripovijest obezvređujuće

190 OSVIT 79–80/2014.

tretira kao da je sačinjena na matrici tv-sapunice. Ali kao da je, naprosto, ovdje tako i moralo biti – kako tekst ne bi skliznuo u ponorje toka svijesti i neuvjerljivih opservacija nad zbivanjima koja nisu dana „na sceni“. Iz naznačene opasnosti od banalizacije i pojeftinjenja pripovijest se nastoji „spašavati“ tako što refleksije u emocionalno-psihološkom sloju Giulijina lika bivaju fokusom naracije, a ne sama ljubavna storija s odvjetnikom Francescom kao takva, niti ljubav prema unuku andreu u svoj njezinoj viso-koparnoj silini, jer sve je ovo tu prvenstveno kao predložak za osluškivanje konzekvenca i prelamanja u nutrini Giulijina bića, i na taj je način u funkciji konstitucije njezina literarnog lika – kao žene koja je tragično otrpjela traumu plemenskoga obesmišljenja i potonjeg hrvanja s tim bremenom u svome uzdizanju u dosto-janstvo, samopoštovanje i slobodu, te ponovnu izgradnju vlastite psihičke stabilnosti i osvajanje smiraja.

u kompozicijskom smislu, od nemalog su značaja i digresije koje lome linearni tijek zbivanja, na primjer ona kad Giulia sinu kazuje izmišljenu prošlost svoje obitelji i svoga života, ili ona kad se javljaju njezine reminiscencije na ono što je već ispričano – kako se posred ukupne pripovijesti, izazvano rođenjem unuka, događa s prisjećanjem onog o čemu smo kao čitatelji „obaviješte-ni“ na samom početku, da bi, odmah potom, uslijedio temporalni „skok“ od cijele jedne godine u zbivanjima unutar storije.

uz, na početku apostrofirane humanističke vrijednosti temat-skoga karaktera, ukupni kompozicijski postupak smatram lite-rarno najznačajnijim slojem ove, vjerojatno i najvrednije knjige Ante Stanića – koja još jednom potvrđuje da rast autora nikada ne može imati svoj konac, da se ljestvica uvijek iznova može podi-zati, ali samo onda ako je posrijedi književni posvećenik. A Anto Stanić to jest, po svemu.

191prikazi

Fabijan LovRiĆ

oGLedaLo vULkana koji tRaje

Tomislav marijan Bilosnić: Ogledalo (pjesme), 3000 godina za dar, zadar, 2012.

Bilosnićevo Ogledalo nije iznenađenje, nego slijed upornog rada, samotnog pisanja, plodnog i gotovo neponovljivoga u cje-lokupnoj hrvatskoj književnosti. Odavno je prešao stotinu objav-ljenih naslova, ali je bilo i gladnih godina (1968. – 1974.), no, zadnje desetljeće prošloga stoljeća, pa sve do danas, eruptivno izbacuje desetke novih naslova (i u jednoj godini) koji svojom zrelošću i pjesničkim umijećem otvaraju vrata nagradama, a za-tim europskom i svjetskom tržištu knjigom – tržištu čitalačke publike najvećih svjetskih jezika (engleski), ali i onih zapostav-ljenih (romski). njegov izlet u svijet jezika, svijet književnosti i umjetnosti uopće, divlji je i strastven, iznenađujuće borben, silovit do nesporazuma i neprihvaćanja, pa upravo zbog toga, i nakon značajnih uspjeha, još nema onu recepciju koju zavređuje kao umjetnik. Razlog tomu je i nepriznavanje pripadnosti bilo ko-jem pravcu, bilo kojem uzoru, iako sličnosti postoje, možemo ih komparirati. Bilosnić je svoj: svoja škola, svoja osobnost, svoja pogreška i svoj uspjeh; svoja tematska cjelina, oblina, ploština i visina: „njegov pjesnički opus jedan je od najraznolikijih poet-skih opusa stvorenih u suvremenoj hrvatskoj književnosti u dva-desetak pjesničkih zbiraka. Svoju prvu zbirku poezije Bilosnić je

192 OSVIT 79–80/2014.

objavio 1968.1 godine, sredinom 70-ih piše i objavljuje undergro-und poeziju po uzoru na američku bitijevsku generaciju. nada-lje, Bilosnić piše i poeziju po uzoru na liriku afričkih primitivnih naroda, a 80-ih se okušava na skliskom terenu ljubavne poezije mediteransko-antičkoga duha te stvara jedan od najzanimljivijih i najljepših ljubavnih pjesničkih opusa hrvatske lirike 20. stoljeća. među prvima u Hrvatskoj, odmah nakon Vladimira Devidea, a u krugu s Tončom Petrasovim marovićem, Dubravkom Ivančanom, Lukom Paljetkom piše haiku poeziju. Bilosnićeve su poeme, pak, zasebna priča, počevši od Pisma Majakovskom u Čelu za metak2, preko Vile Velebita3 i Štit(i) slovo hrvatsko4 koje su prožete citi-ranjem stare hrvatske književnosti, povijesti, europske mitologije (grčke, rimske, slavenske, judejsko-kršćanske) do domoljubne psalmodične Ogrlice5, i snažnog, ponovno avangardnog Krika 2001. godine. Pjesnička zbirka Tigar iz 2004. godine svojevrsna je kruna njegova pjesništva. njome je otkrio nove metafizičke predjele lirskoga jezika, i otvorio putove za novi povratak prirodi i iskonu u 21. stoljeću.“6

zbirka pjesama Ogledalo podijeljena je u četiri cjeline: Na prozoru mog ogledala, U zrcalu vidim tigra, Dva lica u jednom ogledalu, U vodu uronjeno zrcalo, gdje je početna, izdvojena pje-sma bajkovitoga zanosa, Na svijetu najljepši tko je?, u kojoj pje-snik zaključuje: Lijepo je lijepo sve / što se u sebi ne ogleda (str. 6).

1 Senza luna (pjesme), zadar, 1968.2 Čelo za metak (poema), mostar, 1984.3 Vila Velebita (poema), zadar, 1993.4 Štit(i) slovo hrvatsko (poema), zadar, 1994.5 Ogrlica (poema), zadar, 2006.6 Iz biografske bilješke, Ogledalo – str. 77.

193prikazi

1.

u kristale ogledala pjesnik je umijesio kristale riječi (ogledalo – zrcalo) sa slikom uspavanom na dnu vode odakle se zrcale pro-tekle godine, uspjesi i padovi, sreća i bol, prolaznost i vječnost. u fizičkom i metafizičkom nastojanju preplitanja ovozemaljskoga trajanja, u nastojanjima preobrazbe i cjeloživotnog iskustva kao fenomena učenja i oblikovanja psihološke komponente čovjeka, uvijek se, s određene distance gledano, mora poći od najranijih uspomena, od djetinjstva. Tako i pjesnik polazi iz rodnog zemu-nika, gdje psiha zrcala uprizoruje dječaka, a u svom suštinskom, pojmovnome smislu psiha može biti duša, zatim, unutarnji, do-življajni svijet čovjekov. Psiha je erosova ljubavnica, psiha je predmet, veliko ogledalo koje se drži u spavaćim sobama, hodni-cima, predsobljima, a pučki se taj komad namještaja zvao psiha. ne slučajno, nego namjenski i razumski, jer je psiha odražava-la kako vanjski izgled tako i karakter određene osobe. upravo u ogledalu pjesnik gleda događaje i doživljaje, promjene odrasta-nja: U ogledalu Zemunika otvaraju se krovovi / u koncentričnim se krugovima / duše dodiruje / spojene ljubavlju / i strahom / dok se međusobno odbijamo / u sijevanju zrcala / i vlastite sudbine (str. 11).

alisa7 je prošla kroz zrcalo kao kroz vrata, gledala s druge strane ogledala, a kod Bilosnića je to prozor kroz koji gleda sebe, dakle, psihološki okvir kroz koji prepoznaje prošlo, sadašnje i bu-duće: Najnježnija si / ni vrijeme te nije trošilo / u sjećanju (str. 12). kroz prozor ogledala ogleda se u svijetu u kojem jest i koji je svakim dobitkom na gubitku zbog trošnosti kroz vrijeme: Ogle-dalo u plaštu / kao slika plišanoga srca / pokriva naše mrtve / dok 7 Glavni lik u romanu Alisa u zemlji čudesa, čiji je autor Lewis carroll,

pravim imenom charles Lutwidge Dodgston (Daresbury, 27. siječnja 1832. – Guildford, 14. siječnja 1898.).

194 OSVIT 79–80/2014.

kreću u okna / prožeti ledom (str.15). Smrt nije vječna pesimistič-ka odrednica, nego je to biološka preobrazba stanja čovjekovog tijela, a o psihi nikada nismo sigurni koliko ju znamo, koliko smo njezinu nedokučivost dohvatili, razotkrili, prispodobili svojim potrebama. Ona je dio živog organizma, nedokučiva i neuništiva ona oblikuje ponašanje i cijeli naš emocionalni svijet: Ogledalo živi od prolaska svijeta / od onoga što si mogao biti / a nikada nisi (str.16).

2.

zrcalo je prepuno iznenađenja, istina i zabluda; samo vješti čitači pravilno odgonetnu poruku sjenke u staklu koja može fe-nomenološki utjecati na našu psihu, zato ponekad vidimo i ono što ne postoji, nego je odraz naše potrebe za određenim izrazom, oblikom, prije svega psihološkim stanjem duha. Ponekada je sta-nje duha opsjednuto likom koji je naša daleka prošlost i iz kojega smo ponijeli određene karaktere: U zrcalu vidim tigra / kako se odriče svijeta tišine // Tigar je zrcalo / u kojemu orgulje neba grme // U zrcalu vidim tigra / koji nebu diže krila / da za tren postane crna pruga / na suncu (str. 19). Oplemenjen spoznajom novog iskustva, pjesnik „oguljenu riječ“ stavlja u službu sumnje o životnoj prolaznosti, vrijednosti života, kvaliteti života, kako bi zadovoljio upite postavljene u zrcalu koje sadržava sve naše nade, sva očekivanja: U zrcalu sve što smo tražili / i odbacili / sve što dodirujemo / zagledani u sebe / u prvog / i posljednjeg bije-log tigra (str. 20). Iako se još u knjizi Tigar pjesnik stopio s har-monijom tigra, kao oličenjem snage i ljepote, on ga ni danas ne ostavlja po strani, već se vraća njegovoj neprekidnoj moći kada god mu se za to ukaže prigoda. koliko god to može biti pohvalno, opet, zbog opetovanja, postoji mogućnost da se u bačenu mrežu i

195prikazi

sam autor ulovi, u što su se već mnogi pjesnici upleli, nepovratno upleli. nadamo se kako će Bilosnić znati povući jasnu granicu iz-među ove dvije paradigme, jer je, mora se priznati, u dosadašnjim iscrpljivanjima jedne određene teme maestralno crpio ponuđeno blago koristeći se raznim estetskim kaskadama: Zagledam li se u zrcalo očiju / vidim vodene zidove neba / vidim podne puno olova / tunel u svom srcu / ožiljke koji ga dokazuju (str. 21).

Ljepota viđenog očarava i samoga pjesnika. On priznaje moć ogledala, njegovu imaginarnu snagu sjene, psihu sjene iz koje izlaze i rasiplju se likovi. On ide dotle da ogledalo oživljava, ma-terijalizira moć njegove poruke koja je u stanju mijenjati sliku svijeta kroz iskustvo pojedinca: Ogledala osvjetljavaju / izdvo-jenoga čovjeka / koji govori / ono što smo mi kanili reći (str. 23). Likovi u ogledalu oživljavaju kao u bajci: dokučiva je povijest, dokučivi su snovi, antropologija i filozofija, smisao u svom ure-đenom stanju, rasipnost i drobljivost. zrcalo može biti metal, oko, voda, sol, zemlja u kojoj se ogleda život, nebo i zvijezde… moć ogledala je neiscrpna. kada s ogledala obrišemo prašinu, pokaže se naš lik koji ne očekujemo, nadajući se čaroliji koju ogleda-lo nosi svojom moćnom reprodukcijom. Ono se zagleda u naše lice onim vječitim pitanjem o promjenama izgleda koju vrijeme ostavlja na našem licu: Dah je odnio crte lica / dah je srušio iskru u ogledalu / dah je neprijatelje iza mojih leđa / učinio nejasnim / pretvorio u vlagu / u prazan prostor / ispunjen dahom (str. 29). Semiotički gledano, zrcalo može biti i u budućnosti. njegov znak je toliko moćan da ga neprekidno možemo transformirati. u pje-sničkom jeziku ono postaje živo kako bi nam slikovnim jezikom dočaralo stanje duha, raspoloženja i očekivanja, moć i strast u svojoj proročkoj dimenziji: Zrcalo sa zorom stiže iz Perzije / iz Tesalije / preko drveća i jama / kroz noć i kišu // Ne znam priča li to zrcalo / o onima koji tek dolaze / proriče li / jezikom civilizacije

196 OSVIT 79–80/2014.

/ jezikom porijekla / jezikom čovjeka / od čijega ćemo izgleda / krojiti sudbinu (str. 31).

u svim preobrazbama ogledala, ogledalo je i predmet koji go-vori svojim znakovljem, pa mu se pjesnik i obraća kao ogledalu koje materija jest: Ogledalo si / ni lomno / ni ravno / duboko i tajno / kao život materije (str. 36).

3.

u ogledalu su svjetovi, ali i obrisi zahvaćeni njegovom cakli-nom. Ogledalo implicira pjesnika i njegove vizije, postaje vulkan koji traje ljepotom vatre, snagom eksplozije dok tečno kamenje provlači kroz koru zemlje, dok se pretvara u riječ koja opleme-njuje, koja raznježuje ili čini trpkim postojanje. Bilosnić postoji zbog pjesnika u njemu, bar ovdje, u ovim stihovima u ovoj knjizi: Vidio sam kamen koji trpi / pretvarajući se u tekuće / bezoblično stanje / sve što je od vode nastalo / i što je voda uništila (str. 41). Vrijednost ogledala je nemjerljiva. u trenutcima odluke, ogleda-lo može zapaliti vatru, poslati signal, pomoći vidjeti: Poglavica plemena Njamvezi / za ogledalo dao je svoju kćer / lijepu kao što je lijepo samo ogledalo / porekao sve što je blagoslovio / blatom svoje zemlje / porekao kosti predaka / vjerujući / kako slika ogle-dala seže sve do bogova (str. 43). Lice koje očekujemo kao da nije naše lice. Tuđi smo sebi i svom obrisu, umorni, psihički rastroje-ni, nekada topli, zaljubljeni, nasmiješeni, sretni, lik koji volimo i koji rado prihvaćamo. nije li tajna u nama? Što nam to govori ogledalo: Ogledalo ne pripada ovome svijetu / ono mijenja svijet / i više / i prije / nego li sjaj željeza (str. 43).

narativna niska ovakvog pjesničkoga zanosa traje od prvog do posljednjeg stiha u knjizi, pa se može govoriti o vezanome sli-jedu, jer iako su pjesme naslovljene, cjelovitost djela upućuje na

197prikazi

svojevrsnu poemu s određenim tematskim okvirom koji je toliko širok i slojevit da zahvaća Svemir. Ogledalo čovjekovih namjera, ogledalo onih koji su spremni izrabljivati druge, nikada nije no-silo crnju boju, nikada se jasnije nije isticao nemoral, ratovi, sve vrste opačina koje čovjek može izmisliti. Vidjeti crnca i priznati kako rasna segregacija nikada nije prestala, niti će prestati, stvar je sama po sebi jasna, vidljiva u ogledalu svjetskih gibanja, na što Bilosnić upozorava: Zrcalo je odvojilo djecu od roditelja / žene od muževa / braću od braće / Na trgu roblja u Lagosu / i dalje rastu zrcala (str. 45). ne vide i ne čuju svi isto. Gledamo u zrcalo svijeta koje je sve crnje, pa kao da više ne razumijemo i samu smrt: Narcis pada u vodu zadovoljan / što se utapa u ljepoti (str. 48).

4.

Duhovnost, vjera, psiha, um, stvaralačko pijanstvo, razborito zaključivanje na osnovi iskustva; što odabrati kao voljenu sliku u ogledalu? kako biti realan, a ne izgubiti dostojanstvo: Ogledaju-ći se gol u ogledalu / izgubio sam tijelo / poput žive ispario / To prozračni anđeli / i duša koja svemir optrčava / skidaju mrlje s lica (str. 51). možemo li skinuti mrlje koje ostavismo planetu ze-mlji? može li nam pomoći molitva kada sustavno griješimo odri-čući se duha i duše, prihvaćajući vrijednost novca kao konačan vid sreće? Tko gospodari nama? Što nam govori riječ Gospod-nja: Bože slušajući te / dok posve zanesen govoriš / zaboravljam čak i život // Pod svodom slatkih jabuka / u svjetlosti rastvorenih ruku / na stablu u grlu zvijezda / obitelj obiluje / život / zauvijek jednostavan / kao majčino ime (str. 54). Ovakav govor ogledala čuje pjesnik, ali što čuju oni koji gospodare i čija bahatost nema kraja? nije li civilizacija došla do vrhunca kada se treba, mora

198 OSVIT 79–80/2014.

urušiti u svoju proždrljivost? Bilosnić nudi ogledalo otrježnjenja, ogledalo spasa, ogledalo koje nas okreće ljepoti i uljudbenosti čo-vjeka spram čovjeka: A onda kao kap mlijeka / s majčinih prsiju / ogledalo me / zapljusnulo / uzelo u svoju bol / Sina svog (str. 55).

nakon svih pogleda, ogleda o ogledalu, pjesnik nam za kraj podastire molitveni, vjernički dio pjesama: Ogledalo presvete Djevice, Otac u ogledalu, U Kristovoj rani zrcalo, U svjetlosti Božjeg lica, U vodu uronjeno zrcalo, U zrcalu kristala, U zrcalu križa. Ovim sakralnim dijelom svoje lirike pjesnik nas uvodi u bol majke, Oca, krista na križu, ostavlja nadu, ostavlja poruku onoga koji vjeruje u bolje: Neba će uvijek biti / u očima djece / u ogledalima onih / koje Otac umiva (str. 58). cijeli ovozemaljski život je u zrcalu križa, u poruci koju nam donosi uskrsnuće kao vjeru u vječni život. neka bude po volji njegovoj.

zaključak: Ova, po mnogo čemu jedinstvena stvaralačka, pje-snička faza Tomislava marijana Bilosnića baca zlatno svjetlo na njegov pjesnički opus čija recepcija uvelike mijenja dosadašnji tok njegovoga pjesničkog stvaralaštva i pjesničke vrijednosti uopće, jer svojom osebujnošću nadilazi sve dosadašnje književ-ne, pjesničke napore, dosežući vrh književne piramide i na svjet-skoj razini.

199prikazi

Miljenko stojiĆ

NA BrANIKU

Ante nadomir Tadić Šutra: Luč Hrvata, Kninski muzej, Knin, 2014.

Ima ona pjesma iz Domovinskog rata koja kaže: „kreni gar-do!“. A ima i odgovor: „kreni ti“. I što sad? Ante nadomir Tadić Šutra je znao. krenuo je na bojišnicu. Tamo devedesetih godina prošloga stoljeća kad je sve bilo neizvjesno. Postupi kako misliš da je najbolje i poslije ćeš to biti ti, mogli bismo zaključiti.

nisu svi odgovorili kao Tadić Šutra. jedni su nastavili vika-ti „kreni gardo“ držeći se čvrsto zavjetrine, drugi su odmahnuli rukom i dali petama vjetra. Pa su se kasnije znali čak i vratiti. Pjesnik ih opisuje u pjesmi „e, moj rodijače“. Protratili su zlatnu priliku za dokazati se kao čovjek. zbog toga dotična pjesma na kraju kaže: A ti rodijače, / žalosna ti mati, / priko stare klače, / u svoj mir se vrati – // daleko od rata, / bomba i granata; / i ti i tvoj tata – / daleko od Hrvata. Sve očito jasno, kao što je i drugo u knjizi jasno.

zbog čega započinjem upravo ovom pjesmom? Ona, i slične njoj, iznjedrile su Tadića Šutru ne samo kao ratnika, nego i kao pjesnika. zametnuo se puškom, zametnuo se perom i krenuo bra-niti svoj dom. A očekivala ga je neizvjesnost. Hoće li sve uspje-ti? neprijatelj brojan i naoružan, branitelja još malo i bez oružja. Hrvatska samosvijest mijenjala je prividan tijek stvari. Sve to zna Tadić Šutra te ratuje srcem i piše srcem. Dokazao je to bezbroj

200 OSVIT 79–80/2014.

puta do sada. Oni koji su ga imali priliku slušati neprestano se uvjeravaju da upravo na taj način osvaja slušateljstvo izgovaraju-ći svoje stihove.

jedna od bitnih odlika pjesnikova pjeva jest da kod njega nema politički korektnog mišljenja. jasno i glasno kaže tko je i što je, poštujući u isto vrijeme drugoga. Danas nas uče da je to pogrješ-no. Dotle nam govore o potrebi gradnje osobnosti. Pa kako ćeš je graditi ako ne znaš tko si i što si? Očito protuslovlje, ali oni na-stavljaju dalje sve dok ima onih koji će ih slušati. čitatelji Tadić Šutrinih pjesama to zacijelo nisu. Oni vole svoju buru dok puše, svoj kamen, svoju sirotinju, svoje more, krajeve u kojima prebi-vaju drugi Hrvati, jednostavno ono što nam je namrijela naša vje-ra i naša zdrava ljudskost. Da, nezdravo je biti politički korektan, recimo to jasno, bez obzira što će nas zbog toga optužiti i osuditi. Ali baš nas briga za njih. nama pripada budućnost.

Ima jedna pjesma u knjizi koju će netko shvatiti kao ljubavnu, a netko kao duboko društveno angažiranu. jednostavna je naslo-va: „koliko ja volim žene“. kad je čitamo prvi put, najprije se nasmiješimo, a onda se uozbiljimo. Polazeći od sklonosti prema općenito ženama, pjesnik dolazi do samo jedne, one koja će biti majka njegovoj djeci, one koja će biti hrabra poći s njim u bu-dućnost. zbog svega toga Bog će joj platiti. e, sad, je li pjesnik tradicionalan, staromodan ili je, pak, napredan, progresivan, ka-dar napisati pjesmu koja dira u bit života? zacijelo se iza zdravog ljubavnog sloja krije i sloj odgovora onima koji viču da vole oso-bu istog spola. Takvi su prekrižili trojstvo: roditelji – djeca – Bog. Svoj užitak postavili su na prvo mjesto i prema njemu se ravnaju. Tu na uzvik „kreni gardo“ jamačno možemo zaboraviti. I kako da onda pjesnik ne voli osobu drugog spola?

Kruha ako nestane, čime će sirotinja / golubove hraniti?, za-dnji je stih pjesme „Sirotinja hrani golubove“. neke druge Tadić Šutrine pjesme proglasili su uspješnicama, pjevaju ih vrsni pjeva-

201prikazi

či, ali meni upravo ova izgleda sržnom u njegovom stvaralaštvu prikazanom u knjizi pred nama. u njoj je sabrao sav svoj pogled na svijet. ne hlepi za taštom slavom, želi jednostavan život, mir u svojim dubinama. Tek tada se može čuti i svoj plač, i plač svo-ga naroda, i plač svih naroda svijeta. Ljudi smo upućeni prema nečemu višem, a ne tek prema grozničavoj trci za ovozemnim užitcima. Gospoda se dotjeruju – misleć’ – po ukusu / sebi nižih bogohulnika. / Diveći se, u biti, sebi samima – / oni niti ne spa-vaju mirno. / Stojeći satima pred zrcalima / paklenih aureola – / ne vide prolaznost zemnih ljepota... Da! Postoji Bog – gospodar Neba i Zemlje, / đavo je u ljudima nekim, jer da nema / Onog koji Je, kako bi inače, / sirotinja golubove hranila!?

Ponirući u ovo pjesništvo polako dolazimo do zaključka da je ono na braniku svih naših ljudskih i vjerskih vrjednota. nismo obijesni putnici ovom zemljom, već osobe upućene prema vječ-nosti. zbog toga treba braniti svoje svetinje, pa i uzeti pušku u ruke, ako je potreba. Time se nikoga ne mrzi, dapače pomaže mu se da se oslobodi svoga zla suočavajući se s granicom koju smo mu postavili. nažalost ima hrvatskih književnika koji ovako ne razmišljaju. zanose se ideologijama jugoslavenstva, internacio-nalizma, „regiona“, liberalizma... i idu krivim pravcima. Takvi ne gledaju kako će pisati, nego kako će se svidjeti onima za koje misle da trenutno diktiraju trendove u književnosti. zbog toga im je ova nova Tadić Šutrina knjiga, obogaćena izborom iz njegovih prijašnjih zbirki, rukavica bačena u lice. ne možeš ga prešutjeti, a trebalo bi. Baš nezgodno!

možda bi nešto shvatili ako bi pročitali pjesmu „Antonija sanja avione“. Ona je dijete, neprijateljski zrakoplovi lete iznad njezine glave. ne shvaća ona to, ali shvaća da ti zrakoplovi donose strah, smrt, imaju neke povezanosti s očevom izočnošću. Tek su joj tri godine. Pjesnik odgovara da ne treba sanjati te avione, da će joj majka roditi brata pa će biti više Hrvata. Što je sa svijetom? Pro-

202 OSVIT 79–80/2014.

budi se svijete / zadnja zvona zvone. / Trogodišnje dijete, / sanja avione. // Probudi se svijete / bar zbog Antonije. / Crne ptice lete, / iznad Croatie. Svi znamo kako se taj svijet probudio. međutim, i svi znamo da smo pobijedili, jer je bilo Hrvata. Ima li ih sada? Slojevito pitanje na koje pokušavamo pronaći odgovor.

Dok ratuje i govori o toj borbi u svojim pjesmama, pjesnik se sjeća i onoga prethodnog rata zbog kojega zapravo ponovno ra-tujemo. Ista namisao tada mu je ubila dida Vranu te ga stoga nije nikada upoznao. Ali je volio svoju babu Lucu i odrastavši shvatio svu njezinu životnu borbu. njezin Vrane i stotinu drugih završili su u kamešnici kao mučenici. njihova luč blista i nama danas. Blistala je i babi Luci u svakodnevnoj životnoj oporosti. Vrane nesta, ona ostala sama. Stiskala je krunicu u ruci i dostojanstveno pružala svoje korake. zar ne, nisu ovo slike koje su izmislili do-koni pjesnici u alkoholnim i drugim maglama, već slike iz naše podsvijesti? mnogi naši su ubijeni, nestajali su, dok je život na-stavljao dalje. unatoč svemu luč Hrvata nije se zgasla u mećavi, buri, gradu, kako kaže pjesnik u pjesmi „Luč Hrvata“ po kojoj je čitava knjiga dobila ime. Ona gori, zora je na vidiku, samo treba svijetliti u svakoj sestri, u svakom bratu.

Bjelosvjetski probisvijeti pokušali su i pokušavaju utrnuti ovu luč Hrvata. za one iz Hrvatske, za one iz Herceg Bosne, podigli su sudište, tamo u Den Haagu. Prije toga dogodili su se i Gvozd, i krbava, i Bleiburg, i Ovčara, jednostavno puno se zla izlilo na hrvatsku glavu. nisu nas mogli sva pohvatati, birali su one najpri-kladnije za svoju nakaradnu tezu. zbog toga su godinama trebali biti u tamnici Gotovina i markač, da bi kasnije bili oslobođeni, zbog toga je Dario kordić bio osuđen na dugogodišnju tamnicu i onda jednostavno istjeran iz nje, zbog toga je njih šest... znamo to već, da ne ponavljamo. Tadić Šutra spominje ih u svojim pje-smama, nisu oni za njega budale koje ginu za ideale, kako kaže neka pjesma koju su nam puštali. I dokle tako? Dok je u nama

203prikazi

živa svijest tko smo i što smo. Oko vrata, očenaše, / nosimo za spas Lijepe Naše, / a kad umrem, Teb’ će Mati, / moja djeca zavjet dati! (zavjet).

Privodeći polako kraju ovu skicu za portret pjesništva Ante nadomira Tadića Šutre, recimo da on svoj pjev ostvaruje tradici-onalnim, oslobođenim i slobodnim stihom. čak je pisao i sone-te. Osim poruke da zna pjesnički posao, htio je ujedno poručiti da ono u što vjeruje pripada ne nekom tamo, nego suvremenom hrvatskom pjesništvu. To je pjesništvo koje se oslanja i na svo-ju ikavštinu, pjesništvo koje izvire iz srca naroda. kao takvo ne može proći. Ono će neprestano grgoljati u novim pjesnicima i tražiti put prema istini.

zatvaramo knjigu, gledamo našu mladost, krunicu oko njezina vrata, svijeću s trobojnicom i grbom u ruci. Iza se nazire loza, zid. Tipično hrvatski. Ante nadomir Tadić Šutra usudio se razmišljati svojom glavom i stvorio djelo za koje ne će reći da ga nisu ra-zumjeli. mogu ga samo odbaciti. Svjestan Hrvat pamtit će ove stihove, neke će pjevušiti, a pjesnik će polako pjevati nove i ići prema svome obzorju. neka je sretno i jednima i drugima.

204 OSVIT 79–80/2014.

O NAmA

Stjepan Šešelj (uredio): Fra Lucijan Kordić, Hkz – Hrvatsko slovo, zagreb, 2013.

kad se u čitluku održavao 8. neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret posvećen fra Lucijanu kordiću, hrvatskom knji-ževniku, franjevcu, svećeniku, emigrantu, žurio sam progovoriti i ja koju o njemu. nisam stigao. Vozilo sa suprotne strane otjeralo me s ceste, oštri rub izlokanog asfalta probušio gumu i ja ne sti-goh. u nekim sličnim okolnostima zaglavio je fra Lucijan kordić, tamo 1993., kada se taman počeo radovati svojoj Hercegovini po kojoj konačno slobodno hoda. no, takva je ljudska sudbina. Tre-ba je prihvatiti i hrabro ići naprijed.

Ovaj zbornik o fra Lucijanu kordiću neprestano nam to doziva u pamet. kao Hrvat, katolik, i k tomu Hercegovac, nije bilo lako opstati u komunistička vremena. ni s jedne strane granice. mož-da je čak bilo lakše ovamo. zbog neslaganja s režimom mogao si ostati prebijenih rebara te završiti u tamnici, a u inozemstvu si redovito ostajao bez glave. Pogubna zločinačka komunistička ruka imala je tamo svoje ubojice i svoje jatake, često u liku visoko rangiranih političara. znao je to fra Lucijan i unatoč svemu sjećao se svoga djetinjstva, svoga bijega pred komunističkom čizmom i svoga života u tuđini. na toj matrici nastalo je njegovo književno djelo kojem je, između ostaloga, posvećena neretvanska književ-na manifestacija.

zapisano je u fra Lucijanovu životopisu da je u dječačkoj dobi ostao bez oca, a ubrzo poslije toga i bez majke. Odgajala ga je obitelj, što njemu pjesniku naravno da nije moglo nadomjestiti roditeljsku skrb. Rano je spoznavao oporost života, rano je od-lučivao boriti se protiv toga. Osim u svome rodnome Lipnu, pu-

205prikazi

nom sunca, cvrčaka, duhana s jedne strane, te siromaštva s druge, mnogo je vremena proveo i na čvrsnici i Vran planini. Otkriva-mo to u nekim njegovim pjesmama punima pastoralnog ugođaja. čuva blago i u isto vrijeme sazrijeva kao čovjek. ne čini ga to mrzovoljnim i punim tamnih sjena, nego čovjekom koji zna pre-poznati svoju i tuđu muku. ječe mu pjesme, i književna ostvare-nja, vedrinom, Hercegovinom iz tih, ali i iz današnjih vremena. jesmo se tvarno podigli, ali smo i nadalje ostali takvima kakvima smo bili, izuzev iznimaka kojih nikada ne će nedostajati.

Listajući fra Lucijanova djela i ovaj zbornik lako je primije-titi da je odlučujuću ulogu u njegovu životu odigrao bijeg pred komunistima. nije to napravio bezglavo. najprije ih je doživio u mostarskom Gracu gdje je službovao kao župni vikar. njihova nemilosrdna ruka „čistila“ je to mjesto. mlad i neiskusan nije se mogao tome načuditi. A onda mu je gostioničareva kći, Franjka Begić, kako je to zapisao u svome dnevniku U danima srdžbe i gnjeva, povjerila tajnu da komunisti pričaju kako će dolaskom na Široki Brijeg pobiti sve franjevce. Povjerovao je u tu vijest i produžio ju je do franjevaca. međutim, oni su rekli da su nevini i da se nemaju čega bojati. Bio je i on nevin, ali nije vjerovao u komunističku pravdu. Pobjegao je prvi put pred njima. Drugi put bježi nakon uhićenja na Bleiburgu i hoda križnim putem. Logor u tuđini i konačno sloboda. Tipični hrvatski put onih godina.

Dok ovako razmišljamo o svemu, mi zapravo razmišljamo o nama samima. jer, fra Lucijan kordić svojim životom i djelom duboko je utkan u život i djelo hrvatskog naroda kroz hudo ko-munističko vrijeme. S druge strane nije moguće promišljajući zbornik progovoriti samo o temi koju on obrađuje. moramo u isto vrijeme progovoriti i o samom zborniku. On nikada ne nastaje slučajno, nego tek nakon što netko svojim životom i radom zaslu-ži da zastanemo, to promotrimo i pokušamo mu iskazati svoju za-hvalnost i odrediti mu mjesto u našoj sredini. Fra Lucijan kordić zaista nas je zadužio. neprestano se to zrcali u donesenim rado-

206 OSVIT 79–80/2014.

vima u zborniku. nisu oni ni jednake kakvoće ni jednake dužine. Ponekad se i ponavljaju, što je potpuno razumljivo. No, svima im je zajedničko da su svjesni da se ovaj čovjek ne može gurnuti u stranu kao da nikada nije postojao i kao da se nikada nije borio da nam svima bude bolje.

jedna od stvari kojom su se Hrvati odužili ovom majstoru pisa-ne riječi jest i književna nagrada koja nosi njegovo ime i dodjelju-je se svake četiri godine za najbolja književna djela pisana u ise-ljeništvu. Proturječno, ali čekamo vrijeme da ta nagrada jednoga dana bude bespredmetna. ne znam hoće li to ikada biti, hoće li se hrvatski narod konačno skrasiti na svome ognjištu. Po svemu su-deći sve će ići vrlo teško. upravo čitam ovih dana da će postupak pred Haaškim sudom za onih šest naših iz Herceg Bosne završiti najvjerojatnije sredinom 2017. Ako su krivi i ako su zaslužili pu-ste tamničke godine, to bi se nekako moglo i prihvatiti, ali što ako su nevini, kako mi držimo, i ako ih se trebadne pustiti? zar je mo-guće nadoknaditi im prohujalo vrijeme, da budemo blagonakloni prema njihovim progoniteljima? Da je živ fra Lucijan kordić, on bi itekako o ovome pisao i borio se da sloboda zaista pokuca na naša vrata. Očito smo na području koje je još uvijek izloženo ra-znim povijesnim vjetrovima i još će uvijek biti. Iskusio je to fra Lucijan i u tuđini pa je kao misionar prikupljao rasijano hrvatsko stado. nešto od toga možemo pronaći u odlomku iz kordićeve knjige Krateri i gejziri donesenom na kraju ovoga zbornika.

nešto je ovdje rečeno i o onima koji nisu imali tu sreću da ih ne dotakne komunistička ruka i tako onemogući u njihovom knji-ževnom razvoju. Puno ih je, ne ćemo ih navoditi iz poštovanja da ne bismo preskočili koje ime. Ali, ne smijemo ih zaboraviti i trebamo o njima razmišljati prikupljajući im imena i djela. Fra Lucijan je njihov dostojan predstavnik, kao što je dostojan pred-stavnik svih onih koji su u ratnom metežu izgubili roditelje, bra-ću, sestre, jednostavno bližnje. Slika je to onih nepotrebnih vre-mena. komunističko istraživanje govori da je pedesetih godina

207prikazi

u širokobriješkoj općini bilo četiri puta više ženskih osoba nego muških. Oni nisu razjašnjavali zbog čega, mi to dobro znamo. možemo li zamisliti što bi bilo da su ostali živi svi ti ljudi, da smo mogli živjeti u slobodi? Britanci su sve dobro znali pa su nas na Bleiburgu izručili besprizornim komunistima kao ovce na klanje.

kako je to kad se komunizam ucijepi u dušu, doživio je fra Lucijan došavši u širokobriješku poštu. Presretan što je na svome Širokom Brijegu gdje je završio školovanje i stasao u čovjeka, napisao je podosta razglednica svojim prijateljima i poznanicima. međutim, mlada službenica nije marila za njegovo raspoloženje. uz to, bila je bezobrazna. ne znam, možda sam istu susreo 15-ak godina kasnije. I zbog toga danas više odatle ne šaljem svoju poštu, kao što je i fra Lucijanu bilo dozlogrdilo. znači, još nisu isparile te sličice iz naše sredine. nasljednici „drugova i drugari-ca“ sporo se privikavaju na novo vrijeme.

zaključujući ovo promišljanje o fra Lucijanu kordiću i o ovom zborniku, još jedanput primjećujem kako je duboka razlika između komunista i njihovih protivnika. uzmimo za primjer sliku koju kordić pamti iz vremena neposredno prije svoga bijega. na-kon nedjeljne sv. mise partizani silom mladež uvlače u kozaračko kolo. Anici prekipjelo te povela gangu: „u kolu sam, ne pjevam od mila, ustaška sam i ja seka bila“. kolo stalo, Anica odvedena, nikada se nije vratila i nikada joj se za grob nije saznalo. Oni nisu praštali. mi praštamo, ali ne zaboravljamo. Graditi nam je drukči-ji svijet od onoga komunističkog. Poziva nas na to i ovaj zbornik, život čovjeka koji je ostao uspravan do kraja. A vremena nisu bila laka, baš naprotiv.

Široki Brijeg, 16. listopada 2013.

208 OSVIT 79–80/2014.

Mato nediĆ

POEZIJA BLIsKA mALENImA

mira Šubašić: Dodir Sunca, centar za kulturu, Orašje, 2014.

Pojavivši se na književnoj sceni prije petnaest godina zbirkom pjesama U snovima i uspomenama, mira Šubašić je svojim po-najprije poetskim, ali poslije i proznim ostvarenjima privukla po-zornost čitateljske publike u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj te se ubilježila u red nenametljivih, ali pouzdanih autorica od kojih će čitatelji doživjeti ugodna iznenađenja. Snaga njezine pisane ri-ječi zrcali se u pjesmama sa zavičajnom, ljubavnom i religioznom tematikom, koje je autorica svrstala u zbirke U snovima i uspome-nama i Kada odeš ti iz 1999., zatim Blizine daljine iz 2001., Snovi i smaknuća iz 2005. i U slavu Božju iz 2006. godine, a potom se ova književnica okrenula proznome stvaralaštvu te je 2008. go-dine objavila zbirku proznih zapisa Jao, pedesete da bi se 2011. godine pojavio i njezin roman Ispod nedohvata koji je 2012. go-dine nagrađen književnom nagradom „fra martin nedić“, koju dodjeljuje zaklada Terra Tolis iz Tolise. Sada je pred nama osmo književno djelo mire Šubašić – zbirka pjesama posvećenih djeci, privlačno naslovljena Dodir Sunca.

zbirku Dodir Sunca pjesnikinja je podijelila u šest poetskih ci-klusa, čime je, na simboličan način, ukazala na prvih šest godina u životu svakoga djeteta. naime, nakon šeste godine (ili baš u toj godini) za dijete se događa prvi veliki životni preokret – polazak

209prikazi

u školu, usmjeravanje života prema vođenoj poduci i prema svi-jetu odraslih.

u uvodnome poetskom ciklusu naslovljenome Godina u hodu pjesnikinja je donijela pjesme o prvih jedanaest mjeseci u godini. Time je ukazala na protjecanje vremena, a upravo to protjecanje znači život te je zato važno učiniti ga smislenim, plemenitim, lije-pim, ispunjenim dobrotom, blagošću i radošću. Dijete je u prvim svojim mjesecima nesvjesno protjecanja vremena i života, ali će kasnije, kada naraste, rado pogledati trenutke svojega odrastanja zabilježene na fotografijama, uramljene u albumima koje su za njega pripremali brižni roditelji. Ako pak to isto dijete zagleda i u poetski svijet mire Šubašić, koja mu ga nudi na stranicama svo-je stihozbirke, pronaći će u tome svijetu svjedočanstvo o čaroliji postojanja, o ljepoti bivanja, o radosti pjesme.

mjesecu prosincu u ovoj je zbirci posvećen cijeli drugi ciklus, koji je pjesnikinja naslovila Dvanaesti korak. u tome su se ci-klusu našle pjesme o Božiću, novoj godini i zimskome ugođaju. Prosinac je mjesec u kojemu se završava godina, ali je to i mjesec u kojemu se prisjećamo početka koji je značio spasenje za čovje-čanstvo, početka vezanoga za dolazak Sina Božjega. Blagdan Bo-žića u poetskome opusu mire Šubašić zauzima značajno mjesto; o tome blagdanu pjesnikinja bilježi nježne i dragocjene stihove.

kako poslije zime dolazi najljepše godišnje doba, pjesnikinja mladome čitatelju također želi ponuditi pjesme u kojima će pre-poznati njegovu ljepotu, te mu u ciklusu naslovljenome Prirode dah kazuje o najznačajnijemu proljetnom blagdanu, o uskrsu, ali i o cvijeću i drveću, o potrebi čuvanja prirode, o njezinoj veličini, snazi i važnosti za čovjekov život.

Rast i razvoj djeteta obilježava sve veća radoznalost s kojom se maleni čovjek upušta u upoznavanje svijeta. zato mu pjesniki-nja nudi poetski ciklus naslovljen Životinje u stihovima u kojemu izuzetno duhovito progovara o odnosima među ljudima dajući

210 OSVIT 79–80/2014.

životinjama ljudske osobine, odnosno stvarajući svojevrsne po-etske basne. Osobito mjesto u ovome ciklusu ima pjesma Gusji prosvjed, koja je antologijskoga karaktera, a u kojoj pjesnikinja progovara odgojno, upozoravajući na važnost međusobnoga po-štovanja i uvažavanja i na potrebu da se takvo ponašanje usvoji već u najranijoj životnoj dobi.

ciklusom naslovljenim Najdraža bića pjesnikinja podsjeća di-jete na ljubav koju gaji za majku i oca, braću i sestre, za djedove i bake, ali i za prijatelje, rodbinu i ljude koji ga okružuju. na taj način malenima usađuje svijest o važnosti ljubavi u ljudskome životu, o potrebi da jedni u drugima nalazimo oslonac i poticaj.

završnim ciklusom naslovljenim Radosti i tuge đačke pjesni-kinja dijete uvodi u svijet koji ga vodi k odraslosti, u školu u kojoj će steći znanja i prijatelje, koja će trajno obilježiti njegov život i usmjeriti njegova htijenja.

Poezija mire Šubašić je izrazno i tematski bogata, stilski do-tjerana te je pogodna kako za čitanje u domu i obitelji, tako i za školsku analizu. Ta je poezija puna razumijevanja za djecu i dječje stanje duha, bliska je malenima, poučna je, ali istovreme-no zabavna i zanimljiva. u zbirci Dodir Sunca nalaze se pjesme među kojima bi se mnoge mogle označiti kao antologijske zato što su izrazno, motivski i stilski jake, napunjene simbolikom, ali i dubinom pogleda u život – kako onaj dječji, tako i onaj koji djecu tek čeka na putu njihovoga odrastanja. Poetska zbirka Do-dir Sunca pjesnikinje mire Šubašić zasigurno zaslužuje zauzeti značajno mjesto među knjigama koje se nude djeci i uz koje djeca odrastaju.

211prikazi

Branko PILAŠ

KNJIGA ZA DAr

miljenko Stojić: Did Jozo, Gral Široki – cvitak – matica hrvatska, zagreb – međugorje – čitluk, 2013.

miljenko Stojić podario je hrvatskom djetinjstvu još jednu knjigu pod naslovom Did Jozo. urednik knjige, književnik kre-šimir Šego, obraća se čitateljima ističući da je: „Did Jozo roman o čovjeku koji je proša puno mista, svašta vidija, svašta čuja... Premda je ponajviše radio na bauštelama, nije ostao bez snage. Dapače, nije izgubio ni radoznalost koja ga je vodila u svijet.“

Autor knjige Did Jozo poznati je hrvatski književnik, svećenik i novinar miljenko Stojić. Rođen je 1. lipnja 1960. u Dragićini. Studirao je filozofiju i teologiju u zagrebu, Sarajevu i jeruzale-mu, a magistrirao u Rimu. uz niz drugih poslova piše i objavljuje pjesme, kratke priče, oglede, romane, kritike i slikovnice.

Stojićevu knjigu s oduševljenjem su pozdravila djeca u po-znatom časopisu Cvitak. Vrijednost ovoga književnoga ostvare-nja je i u tome što se, između ostaloga, autor obraća čitateljima i govorom ljudi njihova rodnoga kraja. upravo to treba posebno naglasiti u ovo naše suvremeno vrijeme kada sve više i više traži-mo tuđice, a zaboravljamo govor naših predaka. Osim toga, treba istaknuti i to da se u cjelokupnom Stojićevom književnom stvara-laštvu osjeća, vidi i doživljava Božja prisutnost. I još nešto krasi ovo djelo. u mnoštvu pisane riječi često smo zasićeni literaturom koja nas čini nesretnima jer nam otkriva crne slike života. uz to,

212 OSVIT 79–80/2014.

mnoštvo neprihvatljivih riječi u toj literaturi otima nam knjigu iz ruku. Stojić s mnogo ljubavi i osjećajnosti piše za djecu i upravo zato njegov jozo sve što vidi, radi ili doživi daruje djeci lijepom i toplom riječi. Dodatna snaga ove knjige je i u poruci i u pouci. I kad nas vraća u prošlost, ali i dovodi u naše vrijeme, on nastoji potaknuti dijete da i samo čini ono što je dobro i plemenito. knji-ga je u cjelini zakriljena vjerom, što joj daje i posebnu vrijednost.

Vratimo se na pričanje dida joze. u našem svakodnevnom govoru, u televizijskom programu i u tisku često čujemo tuđice, iako imamo lijepe hrvatske riječi. A zašto tako? naši Hrvati u Gradišću već više od četiri stoljeća čuvaju hrvatsku riječ, unatoč tomu što žive u drugoj sredini. Također treba istaknuti i neke naše škole u kojima se održavaju posebni sati posvećeni domaćoj rije-či. Pođimo npr. u školu Ivana Perkovca u Šenkovcu, gdje učenici uče govor kajkavske ikavice, govor svoga rodnoga kraja. O slič-nim školama treba svakako pisati.

knjiga miljenka Stojića i njegov did jozo, uz sve druge vrijed-nosti, snažno doprinosi razvijanju ljubavi prema hrvatskoj riječi, svom narodu i njegovoj vjeri te joj zato s pravom treba otvoriti vrata naših škola i domova. To je knjiga za dar našoj djeci.

213prikazi

ante kRaLjeviĆ

U niMačkU Po kRUH, MeĐU HRvatiMa iGRe

Radica Leko: Kruh i igre, naklada DHk HB – mH Posušje – HkD napredak Posušje, mostar – Posušje, 2014.

u dvoknjižju (duologiji) koje čine dva romana: U Njemačku, brale (2011.) i Kruh i igre (2014.) Radica Leko kroz život četeriju narašćaja u niekoliko obitelji svidoči o obćem razsapu bašćinje-nih vridnosti zapadnohercegovačkih Hrvata – koje se bez ostatka mogu smatrati i kršćanskim vridnostima – tiekom druge polovine dvadesetoga stolića. Patrijarhalni odgoj, svetost obitelji, kršćan-ska vira, ćudoređe i poštenje na velikoj su kušnju kao nikad u povisti. može se ta pojava nazvati i drugim razkolom, ako je onaj s kraja petnaestoga i početka šesnestoga stolića bio prvi, kada je u hrvatsko biće penetrirala posvemno strana uljudba i druga vira.

Radica Leko opisuje poslidice toga drugoga razkola, ali je njegova pripriema počela ranije, krajem dvadesetih i u tridese-tim godinama, kada se u hrvatskome narodu uzpostavlja početna nkVD-ovska infrastruktura, kada se odgajaju kadrovi, koji će u španjolskom građanskome ratu odraditi pripravnički staž, da bi u Drugom svitskom ratu, a pogotovo na njegovu kraju i u poraću, „radili punom parom”. Samo naivan viruje da se ljude slalo u Špa-njolsku da brane niekakvu republiku; tamo su se birali poslušni i odstranjivali oni koji „revu u stranu”. O pojedinačnim razlozima

214 OSVIT 79–80/2014.

je danas težko domišljati, i ostat će tajnom, zašto je, primirice, iz jednoga hrvatskoga područja veličine kotara pedesetak nepisme-nih i polupismenih radnika iz belgijskih rudnika i čeličana završi-lo na aragonskim i madridskim bojišćima, a istodobno isto toliko na Pavelićevim vižbališćima na Liparskom otočju iznad Sicilije. Poznato nam je kojima je dano da pobide. Pobidnici milosti nisu imali, ali su imali jake želudce.

Roman U Njemačku, brale i počinje jednom od niekoliko stotina tisuća likvidacija učinjenih od strane pobidnika a u režiji nkVD-ovskoga kopileta, koje se Oznom zvaše, i koje je u bru-talnosti nadmašilo svog otca. načini, metode, te sotonske prakse vrimenom su se minjali. u početku je bilo metak u čelo, da se ne navodi raznoliko hladno oružje radi šćednje striljiva. Tako je Ivan, rodonačelnik svih kasnijih Ivana, završio u crljenici izpod hrasta, a joko janjin, rodonačelnik onih drugih, završio u vlasti. To je praslika hrvatske podile pripriemane dvadesetak godina. Ali ne može se sav svit pobiti, mora nietko ostati i raditi, da nametnici imaju od čega živiti. Pa i Turci kada su došli u ovo krajeve, zate-kli su svako drugo selo pusto, pa su onda na sve načine nastojali povratiti izbiglo pučanstvo. zašto? Pa ne će valjda Turčin kopati zemlju i čuvati ovce. On će jisti kruh i okretati janjce.

nakon siče glava slidila je siča grana gospodarske osnovice. Bilo je: ili u brdo čuvati ovce, ili u nimačku zarađivati novce. Tako je i Ivan, sin Ivanov, završio na baušteli, kao i njegov prija-telj od ditinjstva Jozo Jurin.

A onda su iznenada, niekako navrat-nanos, došle devedesete. A budući da je prosični Hrvat vrlo naivan, rekao je, e hvala Bogu, konačno ćemo se rišiti toga vražjega simena. I, naravno, gorko se prievario. čim se probudio, ugledao je hrvatsku zastavu od desetak metara na kući onoga, koji je noćas skrio niegdi partijsku knjižicu. Drugo jutro je saznao da niekadašnji član ceka postao vlasnik tvornice. Treće jutro... I tako dok se običan čovik okre-

215prikazi

ne oko sebe, ili provede koji misec na bojišnici, uvidi da je sve podiljeno i dodiljeno, da opet vladaju oni, koji su vladali. Samo se vrimena prominila, pa se i načini minjaju. ne možeš više lju-dima skidati glave niti ih goniti u nimačku, kako se to opisuje u prvome romanu, sada postoje priefinjenije, sofisticiranije metode. Tako Ivan, vrativši se iz nimačke, saznaje da mu sin Ivan jo-hann ide u nimačku, jer ovdi od bivših partijaša i udbaša, koji svi odjednom postadoše veliki Hrvati, mrdnuti ne možeš. malo ih je, ali su se pravodobno dobro razporedili.

nema više kožnih jakna, pištolja ni noćnih lupanja na vrata; sada se moć, politička, gospodarska i svaka ina, dogovara i dili u zadimljenim kafićima u vlasničtvu tajkuna i tajkunčića. Izbori i javni nastupi samo su pridstave i igre za puk. Svaki od tih starih vlastodržaca, a novih bogataša, kad govori u javnosti, kao da si ga s oltara skinuo, a ovamo – trun će ti iz oka ukrasti. I što drugo trećemu Ivanu, Ivanu johannu, prieostaje, nego se sa zaručnicom uputiti u nimačku, kao što čine i mnogi drugi. Dok su to šestdese-tih godina bili maure, cimermani i gletkelaši s kojekako stečenim svidočbama, sada odlaze na naš trošak odškolovani visokoškolci, pa i doktori znanosti. kako ovo ide, jednoga će dana hrvatsko povistno ozemlje postati litovalište Hrvata koji rade u nimačkoj, ili inim zemljama.

Dok se sve one „koji nisu naši ili uz nas” u prvom romanu odstranjivalo po kratkom postupku, u drugom se romanu opisuju tihi, nevidljivi postupci ugnjetavanja i obezpravljivanja. najgore je ono što te ubija, a ne vidiš ga. kao rak. Arsenal tih sredstava za uništavanje narodnoga bića raznovrstan je, od droge, bluda, lopo-vluka, niekakve čudne glasbe, školstva koje to više nije, do pri-vilegija na svakome koraku. ne može se više bez veze ni umriti.

nitko te više ne će zatvoriti, ako zapivaš Ustani, bane, niti ćeš u Ćelovinu, ako opsuješ jovanku – možeš psovati i lajati kao ćuko na misec, nitko ti ništa ne će. I sve je dobro, i sve je loše,

216 OSVIT 79–80/2014.

onaj je i svetac i zločinac, ovaj i krade i milodare daje, možeš biti i mužko i žensko – ovisno kako se „orijentiraš”, puste te iz pritvo-ra, pa uđeš u Sabor. Sve jest i sve nije, i sve je bilo i ništa nije bilo – posvemni relativizam. Da se einstein danas digne, svoju opću i posebnu teoriju relativnosti dopunio bi teorijom hrvatske rela-tivnosti. Hrvatsko je družtvo danas prispodobivo šupljikavoj vrići za krumpire, u koju je usuto brašno, pa sipi i curi na sve strane, da ni pametan ni budalast ne znaju kako bi to pohvatali, shvatili i obuhvatili. Sa svim time se u koštac uhvatila Radica Leko pišući ovaj drugi roman, čiji je sadržaj i opor i mučan i kao beznadan, sadržaj koji govori o nemoći normalne i šutljive većine. mučnina je u tome, što se to događa sada i ovdi, nama prid nosom, prid očima, a mi nemoćni stojimo, i sve što možemo je, da govorimo i režimo, ili da pišemo knjige. ne znam tko će sve te knjige čitati, ali znam tko ne će: oni na koje se odnose. Lopovi ne čitaju krimi-nalne romane, nemaju vrimena.

malo je zemalja u kojima bi ovo što se u Hrvatima događa i o čemu autorica piše bilo moguće. Samo je među Hrvatima mogu-će, da josip sin partijaša jure i unuk udbaša joke janjina, postane i vlast i vlastnik. Tko ga je birao? Bugari jamačno nisu, nisu ni japanci – Hrvati su ga birali. kako je moguće da se izabere taj josip jurin, a pitaš stotinu glasača za koga su glasovali, za josipa se izjasni jedan ili dvojica. Očito je da Hrvati imaju i svoja ma-tematička rišenja, pa će možda jednoga dana rišiti i matematičko pitanje svih vrimena – Riemannovu hipotezu.

Tko bi jednoga dana mogao suditi svim tim josipima? Hrvati nikako. možda nimci, kao što se u poslidnje vrime događa. Tako će pošteni Hrvati ići na tzv. privrimeni rad u nimačku, a nepošte-ni na privrimeno suđenje i robiju u istu tu nimačku. jer u Hrvata je poslidnja europska utvrda komunizma i svega onoga što on po-drazumiva. kao da im je uzor, moguće i dostižan, Siverna koreja.

217prikazi

Ružica soLdo

viRtUoZni FRaGMenti dUŠe

nikola Šimić Tonin: Olujna obijest, HKD Rijeka, biblioteka književno pero, Rijeka 2013., pjesme

Pred nama je nova knjiga pjesama nikole Šimića Tonina, zna-čajnog, poznatog i priznatog hrvatskog pjesnika, pripovjedača, putopisca, romanopisca, dramskog pisca, pisca za djecu, književ-nog, kazališnog, likovnog kritičara i tekstopisca, prava poetska rapsodija s tautološkim naslovom: Olujna obijest.

kao da već sama „obijest“ nije dovoljno (po sebi) o-bijesna pa je uz to još i olujna. Ali pjesnik s razlogom rabi ovaj tautološki naslov jer želi ukazati na to da mi kao ljudi nismo samo „bijesni“ i „obijesni“ nego smo postali puno više od toga tj. puno gori od toga pa kako to onda točnije oblikovati nego tautologijom misli, osjećaja, riječi...

knjiga se sastoji od tri ciklusa: Olujna obijest, Labirintska sjećanja, Iza bajke. Sve pjesme su već objavljivane u uglednim hrvatskim listovima i časopisima: Osvit, Glas naroda, Kaštela, Ribari, Hrvatski fokus, Koćarice, Hrvatski Glas Berlin i drugima, što je još jedna potvrda kvalitete pjesničkog rada ovog vrsnog hrvatskog književnika.

Već u naslovnoj pjesmi Olujna obijest, pjesnik je duboko uro-njen u temu i doživljaj mora, bonace, tišine, smaragdne modrine jadrana, da bi onda, sasvim iznenada, svoj toj mirnoći i ljepoti suprotstavio bisernu ogrlicu valova koji ljuljaju kameni brod

218 OSVIT 79–80/2014.

na vezu,uz kraj neba,uz onaj isti kraj,kraj,pada na zemlju...

želeći nam poručiti da čovjek nikad nije siguran, da iza bonace možda dolazi oluja, obijesna oluja ili olujna obijest iza bonace života.

Istinska ljubav prema moru i kršu izvire u svoj svojoj ljepoti, iz svakog pjesnikova stiha:

Vrvi životom stazatvrdi kršotoklomi utrobu plodnuod početkado sada...

Pjesnikova opsjednutost morem i marinskim motivima vidlji-va je i u njegovoj pjesmi Ćilim gdje pjeva:

kada more ćilim tka,valova mu kapiPomažu ćilim tkati

Gdje god galeb svrati,kao tkalac ćilim tkatiIl´ u tkanje se utkati...

219prikazi

Pjesma je u rimi, ali ne onoj početničkoj, banalnoj, nego jednoj profinjenoj, valovitoj rimi, rimi nježnoj kao čipka, mekoj kao ći-lim, rimi jednog marina Franičevića ili Heinricha Heinea.

Rima je ovdje u potpunosti u funkciji izričaja i opisa razigra-nosti valova i dupina, vrijednih ribara, usidrene bijele lađe. Pje-smu zapravo i krasi njezina ritmička inercija.

Pjesnik pjeva jednostavnim i tečnim jezikom o otvorenom moru,

noć liježena prostirku valapostelja jojpučina plava...

o ribarima koji čuvaju more, o bisernom nizu gradića uz more, zvanih kaštela. Ponekad, sasvim neočekivano, pjesnik nas izne-nadi i obraduje svojim vrhunskim haiku stihovima, kojih se ne bi posramio ni sam Basho, kao u pjesmi: Koplje lovca

zrakoplova tragbačenokoplje lovcauzalazeće sunce...

Bilo da se radi o klasičnoj poeziji, haiku stihovima ili pjesma-ma u prozi, stihovi nikole Šimića Tonina su prožeti valovima ži-vota, životom mora, lađama, ribarima, pjesnikovom hrabrošću i odlučnošću:

220 OSVIT 79–80/2014.

Ne damda samplijenpauka tmine... (Osvit)

ljepotom zore:

žiceglazbalo zoreprstisjene glas... (Osvit),

zvukom osvita:

zvuk zvonkiosvita... (Osvit)

Pjesnikov jezik je u nekim pjesmama pun mistične fluidnosti da bi se u nekim drugim pjesmama taj jezik ispreplitao s čistim je-zikom pjesničke komunikacije, jezikom očišćenim od bilo kakve suvišnosti i kićenosti, jezikom zvuka i svjetla, jezikom sunčanog i toplog mediterana.

u drugom ciklusu Labirinti sjećanja, pjesnik progovara druk-čijim jezikom, izlomljenim, hrabrim, proročanskim, drskim. Pje-snik je bolno svjestan lošeg stanja političkog i socijalnog okružja, nepravdi koje vladaju u tom i takvom okružju, laži kojima smo svakodnevno izloženi, nemorala, droge pa kaže:

221prikazi

rogobatni cunamiji lažišizofreni sustavi...(Labirint sjećanja)

...u mreži droge...

...mita...

...lažnih kredita...

...mir remetinca remete...

...opanci vlasti...-------------------------------...čistači nečiste savjesti......ušupci i šupci......dresirani licemjeri... (Rat na dozama života)

Pjesnik shvaća svu nemoć borbe protiv mafijaške hobotnice vlasti, boli ga neuspjeh don kihotovske borbe protiv vjetrenjača laži, licemjerja, lopovluka svih vrsta pa tu svoju nemoć i bol, koji postaju nemoć i bol cijelog jednog naroda, pretače u jezik s pri-mjesama vulgarnosti („...ušupci i šupci...“), kroz koji se pjesnik oslobađa frustracija i negativne energije. jer kako i ne bi kad nam je život postao rat, „...rat na dozama života...“ (Rat na dozama života).

Pjesma „mi! mi!“, na prvi pogled, ali samo na prvi pogled, izaziva čuđenje. jedna riječ „mi“, ponovljena više puta, u crvenoj i crnoj boji? Ali onda shvatimo da nam ta jedna jedina riječ govori više od tisuću drugih riječi. Samo jednom riječju pjesnik nam je rekao puno toga. crvena i crna boja simboliziraju ljude i narode svih boja kože, svih nacija, vjeroispovijesti, ljude svih krajeva svijeta, dok onomatopejsko ponavljanje riječi „mi“ izražava jed-

222 OSVIT 79–80/2014.

nu ljudsku osobinu koju posjeduju svi narodi svijeta, a svojstvena je skoro svakom ljudskom biću. egoizam! „mi“ smo ti koji smo važni, a ne „vi“, „mi“ smo ti koji sve znaju, „mi“ smo ti kojima sve treba i puno više nego „vama“, „mi“ smo ti koji su najpamet-niji, „mi“ ćemo to i to, „mi“, „mi“, „mi“... uvijek i samo „mi“. I točka na „i“: sve završava riječju „govor“, koja pojačava značenje svega navedenog. Sve se mijenja, samo uvijek ostaju i traju „isti govori“ i „isti mi“.

Iz svijeta egoizma pjesnik ulazi u labirint romantike i pjeva o zagrebačkoj jeseni i šestinskim kišobranima. Požutjelo lišće po starogradskim ulicama, zreli kesteni, šestinski kišobrani kao duge na nebu, škripa tramvaja:

Gredeljevi tramvaji,kraljevi ulice,jesenje melodije,sjetneškripe... (Zagrebačke jeseni)

zagrebačka jesen. Tko ju je ijednom doživio, može se potpuno poistovjetiti s pjesnikom tj. ući u njegovu komunikacijsku auru. Onima koji nisu doživjeli baš tu, zagrebačku jesen, pjesnik, kroz stihove, progovara jezikom jeseni, nudeći svu raskoš njezinih boja i mirisa, a čitatelj osjeća puninu ljepote koja se dodiruje s pjesnikovim izričajem. A to je ono što poezija pokušava prenijeti čitatelju, to je ono zbog čega poezija i postoji.

Slijede pjesme u kojima je pjesnik zabrinut za svoju domovi-nu, za zemlju koja uskoro ulazi u Europsku uniju pa svoju skep-tičnost dijeli s čitateljima, pitajući se što nas „tamo“ čeka:

223prikazi

...pendreci i gumeni meci...

...bodljikave žice riječi...(Geografska Europa danas, 1. rujna 2012.)

kratko, jasno, proročanski. I na našu žalost.u trećem ciklusu Iza bajke susrećemo ponovno pjesnika ra-

zočaranog političarima, sudstvom, pravom i pravdom pa često u obliku bajke (Oprost za vuka), humora (Planetarna slava, Na odvikavanju) pa čak i crnog humora (Sevdalinka), izražava svoje neslaganje s vladajućim i ne-vladajućim strankama i političarima, „vukovima u janjećoj koži“, licemjerima koji, umjesto da kažnja-vaju zločince, daju im oproste i nagrađuju posthumno,

ne bih daljevjerujte mi,sve dalje jejoš veća bruka,zato i tražimposthumnioprost za Vuka.. (Oprost za vuka)

dok oni koji su krvarili za svoju zemlju i oni koji su položili, najdragocjenije što su imali, svoje mlade živote, na oltar Domo-vine, bivaju zaboravljeni, marginalizirani, prepušteni sami sebi i noćnim morama prošlosti koje više nikada ne će moći otjerati od sebe.

Politika i nepravda koje koracaju zajedno, ruku pod ruku, u pjesmama nikole Šimića Tonina su dva usuda kojih se pjesnik ne može odreći, oni su stvaralačka energija, kotač koji ga pokreće, don kihot koji ga nadahnjuje. Oni su pjesnikov vrisak za slobo-

224 OSVIT 79–80/2014.

dom i pravdom koje se dobivaju samo na kapaljku, vrisak kranj-čevićevske senzibilne duše i starčevićanskog očaja.

Raznolikost pjesničkih motiva tek je jedna u nizu vrlina ovog vrsnog pjesnika. Od mediteranskih motiva, zagrebačkih jeseni, šestinskih kišobrana, preko političkih asocijacija, modernih baj-ki, konciznih haikua do crne Afrike, pjesama u prozi te izvrsnih posveta velikanima hrvatske poezije i književnosti Dragutinu Ta-dijanoviću i Vesni Parun.

književni svijet nikole Šimića Tonina je raznovrstan i upe-čatljiv, bilo da se radi o osobnim doživljajima, osobnim impresi-jama, fantaziji, satiri, haiku izrazu ili notama guslarskog zvuka. On piše iz potrebe koja je jača od njega, nesavladiva, a istovre-meno usklađena s ljepotom i senzibilnošću njegove duše koja se oslikava u svakom stihu. To je posebno vidljivo u pjesmi Tadija, posvećenoj, koliko velikanu hrvatske poezije i književnosti, Dra-gutinu Tadijanoviću, toliko i svim majkama koje su se nesebično žrtvovale i žrtvuju za svoju djecu:

...u dugu zamrlu zimsku noćbijelo platno tka matida bi mu mogla cipele datida bi ga mogla u školu slati...

Raditi cijelu noć i gladna i bosa, to može samo majka za svoje dijete jer je samo majčina ljubav bezuvjetna.

Pjesnik je odlično sljubio stihove poznate i svima drage Tadi-janovićeve pjesme Dugo u noć, u zimsku bijelu noć sa svojim pa-stelnim fragmentima i stihovima punim osjećanja kao da se radi o njegovoj vlastitoj majci, kao da je i sam pjesnik sve to proži-vio. Ovdje ponovno dolazi do izražaja sposobnost nikole Šimića

225prikazi

Tonina u prenošenju svojih doživljaja, svoje empatične duše na čitatelja.

još jedna sjajna posveta i pjesma koju bih izdvojila (ako uopće išta treba izdvajati jer je cijela knjiga jedna fino ukomponirana melodija) jeste pjesma Vesna Parun u kojoj se pjesnik opet igra svojim haiku umijećem, da s malo stihova, s malo riječi, kaže puno toga, ispriča čak cijeli jedan život.

Poznato nam je iz povijesti umjetnosti, glazbe, književnosti, znanosti, da su mnogi velikani, proslavljeni pisci, slikari, pjesni-ci, glazbenici, znanstvenici itd. bili marginalizirani za vrijeme života, odbačeni, nepriznati, umirali sami i u bijedi. Tek nakon smrti pisali bi im se hvalospjevi.

Sličnu sudbinu prošla je i „prva dama“ naše poezije, Vesna Pa-run, a nikola Šimić Tonin je svu bešćutnost onih koji su joj trebali pomoći, sve nepriznavanje i aroganciju tih moćnika, izrazio kroz samo dva stiha:

Stranac na periferiji rodnoga škojau krugu poezije, domaća i svoja (Vesna Parun)

Sjajno! Virtuozno! kao da nam sama Vesna Parun poručuje: „nisam postala proročicom u svom selu, ali jesam kraljicom po-ezije i tu mi nema ravna“.

Pjesnik završava svoju pjesničku rapsodiju s nekoliko haiku uradaka koji svojim značenjem i svježinom, svojom dinamikom, svojim koloritom, zaokružuju i oplemenjuju još jedno sjajno dje-lo, ne samo nikole Šimića Tonina nego i cjelokupne moderne hrvatske književnosti.

226 OSVIT 79–80/2014.

Zdravko koRdiĆ

sidRiŠte U sRedoZeMLjU

Pero Pavlović: Humčice, biljčice, slike nebeske, Alfa, zagreb, 2013.

Ova knjiga upućuje na rekapitulaciju prepoznatljiva pjesnič-koga troslojnoga svijeta jezikoslovlja: domoljubnoga (i rodoljub-noga), zornokršćanskoga i sredozemnobiljnoga opojnoga i skli-skoga mirisa u humčicama i neboslikama. u ovoj knjizi Humčice, biljčice, slike nebeske – dominira povijest biljnoga cvata; povijest ozemlja ocrtana tim cvatom s utemeljenom i utabanom vjerom i to: križarsko-kršćanskom vjerom, vjerom u Isusa krista.

Preljevi biljnih mirisa, njihovo pretakanje u istopljeni nektar koji je već bio tu a sada mu se dodaje nova količina! Tijek, pro-tok vremena – prolaznost kao slika sna, kao prosudba izmaglice izdignute ponad prostora i vremena! u bilju sredozemlja Pero je Pavlović brusio i izbrusio vlastiti jezik i jezik osobnosti, kao i novokovanice, novotvorenice – sve je to u slutnji, već i do sada ukoričavao u knjige – pa tako i ova knjiga donosi nekolicinu no-votvorenica; biljnih iscjedaka – iscjeliteljskih molitvenih nada-nja, tipično južnjačke toponomastike. jezik mu je kao u mnogim prethodnim zbirkama: ekonomičan, lapidaran zapis. Bez inspi-racije; Pavlović se naginje prema peru – uzimajući ga u ruku – zapravo, pojavljuje se već stručak biljke: masline, vitis vinifere, medunike... Taj sav svijet u proplamsaju sunčane vatre, u nebo-sklonu smisla – izbacuje stihove kao najljepše kovanice; to je pa-

227prikazi

vlovićevska industrija bilja i slike u riječi, u domoljubnu okružju. Svijet, biljni svijet i jezik pjesme su u odnošaju spram opstojnosti svijeta i svijesti; dolazeći iz povijesti koja je obujmljena miomiri-sima sredozemlja – pjesma postaje prostranstvom; postaje plam-tećom vatrom zavičajnoga sunca u kojemu obgorijeva i okružje plaveti.

„Slovca“ su rastrta na poetskom stolu; raspiruje ih povjetarac, okrznu ih razni miomirisi; boje zelenila i plavetnila – zalede se između (pjesničke) slike i pjesme. Pjesma je konstruktivistička, više sjetilna, opisna, nego pjesma osjećanja – nego pjesma koja izvire uzburkano iz nutarnjih nemira i nemirenja s opstojećim. Pavlović je više statičan pjesnik nade (koju on ponekoć i forsira) – njegovo tkanje nade su božanske niti i sljedbe – blagdan nade jezika izrečena kroza bogatstvo biljnoga narastanja zavičajnosti. nije on pjesnik „okrenut u nedogled“ (j. Bubalo) – u svoju osob-nost – otkuda je ona i kamo smjera – on to prihvaća racional-noznanstveno kroz podlogu opisa višeslojnoga arhetipskoga bilja i namrijeta arhetipskoga s/kuta njegove južnjačke zemljice.

Ono što ovoj zbirci nedostaje, to već rekoh povodom jedne ra-nije Pavlovićeve zbirke; „malo više traganja, sučeljavanja s neiz-vjesnošću (pjesme) okretanja unutarnjoj tamnini, pa pače poma-lo okretanja vlastitu hermetizmu. Bez obzira što iskazuje lirske kantilene, ćutilnost i otvorenost spram vanjskoga (zemljopisa) ta poezija je „filtrirana“ lirika, lišena suvišnih riječi, a rabljeni jezik je doveden do čistunca.“ Pavlović pomalo problematizira stanje duha čovjekova (i čovječanstva): moralnost, skrušenost, neprav-da života u kruto-pozitivnom svijetu i okružju – odaju bezidej-nost, frivolne prosječnosti; prepušta se opisivanju povijesnosti kao neposrednosti; on zadaje temu – na pr. „stećak“ – i o toj temi u neposrednoj prirodnosti, donosi svoj stih, svoj štih (ugođaj) koji može „podnijeti“ i „ponijeti“ temu. ni u ovoj knjizi Pavlović nije izbjegao jednoličnost poetskoga kazivanja pa ni trotematske di-

228 OSVIT 79–80/2014.

menzije (naprijed spomenute) – arhaizira, varira postojeća stanja vanjskosti i duha; silabizam jezikoslovlja kroz uporabu starih no-votvorina – pro/kušava oksimoronsku dubioznost i tamnost sa-moga jezika – isprobava dokle može poetotvorno dospjeti. nema metafizike pjesništvenoga stvaranja i iskazivanja – tu je percep-tivna razlučba koja neposredno iskri u mediteranskim „brevijari-ma“; te vrvi slikama mare nostrum croaticum. nesporno se p(r)okazao kao već zreo i oformljen pjesnik u mnogim ranijim pje-smotvorima – možda se pjesnik pomalo i prezasitio u glazbi i variranju okolišnoga svijeta – pa ma kako ga imenovao.

Pjesma mu je ipak otvorena, otvorena unutra, spram same sebe, otvorena spram jezika kao bitka iskazivanja; te otvorena prema čitatelju. On prepoznaje i opisuje heraklitsku strukturu svijeta i vremenitosti (bez obzira je li svjestan toga) – a vrijeme i svijet imaju svoju dušu – uhvatiti tu mijenu u hipu je temeljni pjesnički zadatak – to je onomatopeja i riječ krhotine mediteran-skoga svemira – to je svemir tih istih riječi – u jeziku pjesme dopjevan. Ljudi, biljke, prostor su koegzistentni i prispodobivi dobu i prostoru (dubljini, širini, visini) – prispodobivi su suvre-menu šumu krvožilnih tokova čovjekova i svemirskoga krvotoka. u ovim pjesmama se „zrcali vlastiti Pavlovićev svijet kao svijet vlastitosti i lirske osobnosti. (...) Razuđenost jezika sada ne nedo-staje ovom pjesništvu a riječi su točno i precizno uporabljene.“

zbog uznositosti jezika, jednostavnosti, ali i zbog životodaj-nosti u susretu s biljkama i mirisima, sa zemljom, s morem, sa suncem – temeljni je proplamsaj iskorak u svjetlost: jutarnju, jan-tarnu, dnevnu, anđeosku – temelj je božanska radost životu kao vječno obnovljivom (praelementu) – kao vječnom letu gdje ljud-ska strjepnja prelazi u nebesku i gdje je praiskonskost: svjetlost, osunčanost; nebeska svjetlost. Praiskonsko stanje je stanje opisa-noga ozemlja i njegovih životinjsko-biljnih stanovnika.

229prikazi

Ovoj poetici nije cilj prenositi društvovnu stvarnost i stvarno-vitost nosećih problema od protagonista socijalne, liberalne i re-alne misli i zbilje – ona us/postavlja i uprizoruje ono us/postavlje-no; opisuje prirodno stanje povijesti duha i duha povijesti (prem-da je u ovoj poetici puno više „duše“ nego „duha“) – zaobiđena je čitava estetička naumljenost ontološkog statusa poetotvornosti u svijetu nihilizma koji već dugo, dugo istrajava. Stvaralaštvo koje je traženje i stvaranje novoga u staromu – ne može se utrpati u ideološke okvire i okove. Pa je problematičan i višeslojan iskaz u bibliografskoj „bilješci o pjesniku“, gdje se na jednom mjestu kaže: „nitko još u nas, pa ni u svjetskoj književnosti, nije duhom, tako duboko zašao u svijet trava, njihova nazivlja, opisa i sanjare-nja učinka i nadahnuća, kako je i koliko to voljno učinio pjesnik Pavlović.“ Ovo prvo je prilično dobro detektirano – kada je riječ o hrvatskom pjesništvu – a kada je riječ o „svjetskoj književnosti“ – ne, ne znam tko je tako i toliko duboko upoznat sa svijetom bilja svjetske književnost – pa da može govoriti na taj način; dakle, više proizvoljno no znalački!

zatim: „Pavlović je naš neologistički bard u uvođenju novo-tvorenica u pjesnički izričaj.“ Prepoznajem ovu retoričko-kritič-ku misao koju je nes/p/retno pjesnik unio u podatke – načinjen je jedan veliki „gaf“, pogrješka prema samom pjesniku a koje ovaj nije bio ni svjestan – očito je riječ obrnuta od nakane iskaziva-nja priznanja svetkovine pjesničke riječi – te hvaljenja samoga pjesnika – nema mjesta pojmu „neologistički bard“ – ne znamo misli li se uopće na „logiku“ iliti „logistiku“ – a to vam je razlika kao nebo i zemlja, bez obzira na što se mislilo, pretpostavka je na ovo prvo – onda treba poći od pojma „neologizma“ kao sofizma (u starih Grka – izvorno) – pa je trebao stajati pojam „neolingvi-stički bard“! nadalje: „Govoreći o Pavlovićevoj poeziji i njezi-nu mjestu u sveukupnom hrvatskom korpusu, književna kritika naglasila je kako se s Antunom Brankom Šimićem u hrvatskom

230 OSVIT 79–80/2014.

pjesništvu oblikuje nov tip osjećajnosti, koju izražava skupina od desetak istaknutih pjesnika iz Hercegovine, (sic! z. k. – „skupi-na“ i „istaknutih“ – to je čisti neologizam; iliti „nov tip osjećajno-sti“ – kao da je prije A. B. Š. bilo pjesnika osjećanja – već su bili pjesnici sjećanja, kakav je pretežito i P. Pavlović) – a među njima ističe se četverolist A. B. Šimić – mak Dizdar – janko Bubalo – Pero Pavlović.“ D. jelčić je posežući za komparatistikom i ne-uobičajenošću jezika, nenamjerno svrstao P. Pavlovića u prostor i vrijeme – gdje mu nije mjesto – pa ni među pjesnicima koje je apostrofirao.

Prečesto smo skloni usporedbama, pa i top-hit listama pjesnika – ali ova je višestruko neuobičajena: vremenoslijedom (vremen-ski) i kakvoćom!

A. B. Šimić je pjesnik osjećanja; fizičko-metafizičkih po-sezanja i posredovanja – gdje je to fizičko kod njega šifriranim kodom jezika reducira ponekoć do krika – prelazi u metafizič-ko, astralno-sferično, imaginacijom – a neracionalno dopire do Apsoluta. kod Pavlovića o tomu nema ni riječi... mak Dizdar je gradio pjesnički put „od gnijezda do zvijezda“, preko temeljnih postavki – stećaka koji su se sami nametali kao apokrifno zavje-štanje; kao „apokrifnost poetskoga govora“ (Prohić) – kao vlastiti monolog-dijalog sa samim sobom, ali i sa svijetom i to prije sve-ga bivšim – Pavlović zadaje temu „stećka“ oko koje plete jezik daleko od dizdarevskoga poimanja o vječnosti „ležanja“ i njiho-vim razlozima.

janko Bubalo ide u „sidrište“, „između sna i zastava“ imagina-tivnom iluminacijom „zagledan“ u nepoznato a dohodi i prohodi „hvarskim elegijama“, „jeleninim viđenjem“ – vlastito „dovrše-nje“ kako će sam reći pišući tu pjesmu nakon sedmoknjižja i na-kon djelatna prestanka pisanja na rođendan, pred samo putovanje u „sidrište“, putovanje k Apsolutu. Pavlović je pjesnik pojavnosti, ćutilnosti te njihovih mirisa – i ne zanima ga; gradbom specifična

231prikazi

jezika – unutarnjost ljudske metafizičke boli; zbilje, ne zanima ga bitak bića, niti biće bitka, kao ni položaj tubitka (Dasein) u povi-jesnom kontekstu zaborava bitka kroz fundamentalnu ontologiju.

Tematska usporedba Pavlovićevih pjesama s tri naprijed nave-dena pjesnika je posvemašnji promašaj; promašaj u povijesnoj ra-zini razumijevanja pjesništva kao „hermeneutičkoga kruga“. Ova usporedba nema nikakovo uporište: povijesno, vremensko-vre-menito, toponimsko, izražajno, vrijednosno...

upornošću pjesnik Pavlović je dosegao razine do kojih je že-lio, svjestan svoje i vanjske pozicije i srazmjerja! Pavlović se svojom nametljivošću i upornošću umaknuo u čitanku pjesmom „Hum“ – a to je trebalo po prirodi stvari tu i biti – i iz biti pje-sništva. Takove nakladničke kuće i pojedinci ne će umanjiti vri-jednost, niti kakvoću umjetnosti a posebice vrijedne i vrhunske umjetnosti koju također zatiru (o tomu bi se dale knjige pisati!!!).

u opsežnoj studiji iz 2013. godine sam ukazao na nerazumi-jevanje A. B. Šimića; nerazumijevanje njemačkoga ekspresioniz-ma, a poglavito europskoga pojma ekspresionizma! Dobro je da ljudi žive u vlastitoj irealnoj kućici zabluda – ne budimo takove iz njihovih snova!

Trebam naglasiti da sam i sam u jednoj dvojezičnoj antologiji „zaboravio“ zajedno s dvojicom drugih sastavljača na P. Pavlovi-ća – ali sam vlastitom intervencijom isključio tu pogrješku, daka-ko, na sugeriranje samoga auktora. Praveći knjigu Hrvatske mari-janske pjesme – uvrstio sam nekoje pjesme pod „pseudonimom“, a potom mi se javio sam pjesnik – a to je bio Pavlović – pa sam mu tu uvrstio i jednu posve novu pjesmu (prvotisak pa u „izbor“, „antologiju“!).

„zlatne mreže“ su istodobno agave, masline, one su i jesen; i stećak, neumske palme – zlatne mreže su „klek i neum“ s njiho-vim ozemljem!

232 OSVIT 79–80/2014.

„Humčice“ iz zemljice humske u razna doba rascvjetavaju tu zemlju, donose joj „smaragdni slap riječi“ – razbokorenost. Od srpanjske jare do medunike –„zrcali riječ“ kao „cvjetni razboko-ren sanak.“ „Povratak“ – je „ime kojim te slovim“, „vrijeme koje te vjekovječi“ – povratak je srce koje tuče; „gruda rodne zemlje“, „Perine masline“! Povratak je eden koji „srce opjesmi“, tu sam ja „znanac“ u „Domovini Hrvata“ – javlja se ljubav (caritas) a to je „Hrvatski Božić.“

kroz „svijeću neugasive istine“ – „ostali smo na pola puta“, ali troplet nismo izostavili: „Humski križ“, „međugorsku sona-tu“ i „crkvu u neumskom zaljevu“. za zbirku Humčice, biljčice, slike nebeske – mogli bismo s pjesnikom reći da je „nasmijanim nebom probuđena rima“ – a ja ne ću ustuknuti reći – da je probu-đena rima nasmijala „nebo“. Tim je ova zbirka ušla u kolotečinu i u tkivo prepoznatljiva pavlovićevskoga govora – pjevanja iskona sredozemlja – gdje biljke ocrtavaju ljudsku muku i život. nasto-janje da je moguće odrediti – zakonomjernost opisanoga dijela poetike – završava ponad mogućega razumijevanja te poezije; te ljudske topline i svijeta otuđenja. Pavlovićev realizam izbjegava društvenu sučeljenost u odnosu na samu prirodu i prirodne proce-se; izbjegava filozofijsku ideju čovječnosti. u tradiciji prirode i u prirodnoj (i prirođenoj) tradiciji pjesnik p/ostaje homo poeticus.

233prikazi

diMenZije teMa U stRUktURi vReMena

(uz pjesmaricu fra Vendelina karačića Sićušnice)

Sićušnice imaju dvostruku dimenziju; naime, namijenjena im je dimenzija govora o kratkim temama – to su kratke pjesme (pje-smice) s usklikom života; druga je dimenzija običajna predmet-nost i svednevica tih tema, problema – životnih jednostavnosti i jedinstvenosti; i to ponajčešće kroza teme zavičajnosti. Primjeri-ce: bura, kiša, valovi, zora, sunoćanje, cvijet, brijeg, rijeka, po-nornica, more, ruža, slap; maslina; mrav, leptir, olovka, knjiga; odrastanje, mladost, starost, sijač; zamka, majka, mornar, pje-šak; boem; informativni program, vlast, vlastodržac, pohotnici; beskućnik; misao, dobrota, bol, uzdah, sjeta; ushit, oprost, sreća; opomene; čežnja, šutnja, smijeh, suza; domovina, vizija, glazba, umjetnost; vjera, ufanje, ljubav – pobožnost, molitva, post, poko-ra, polazak.

Sretni dolazak na obalu pročišćenja, na obalu nade i molitve. Sretno odvajanje i spajanje u konačnici vremenitosti sukcesivno-sti i dolazak u transvremensko (transvremenito), transprostorno i transpovijesno odredište: ružo, oh, čisto opiranje – slast!

Riječi, pojave, pojmovi koji se pretaču u metafore iza svakoga skuta i iza svakoga kuta – u svakom biću i žiću! Riječi bremenite svakodnevice, pojave svagdanjih događanja koje izazivaju život – traže životodajne sokove i srokove (u pjesmi) – u sudaru s njima ustraju.

Primjerice: odrastanje, mladost, starost – pa to je nešto posve-ma prirodno i normalno – ali, to omogućuje sijač (Sijač) života! mi smo sijači raznorodnih i raznih sjemenki biljaka; dobrote, ple-menitosti; sijači i zloće (zloga). Razuzdani leptiri koji bi poletjeli ponad mora, slapa; ponad masline i vinove loze, ponad MEDITE-

234 OSVIT 79–80/2014.

RAnA; ponad ruža, mi smo oni koji bi se spustili na brijeg (na Brig), sjetno stali – ushitom uvlačili se – u čežnje a čežnje uvlačili u nas. Suza bi nam oprala lice smijehom; potom šutnjom.

Glazba i umjetnost su naše vizije, naša ushićenja – e da nije tu „informativnog programa“, vlasti i vlastodržaca – gdje bi nam bio kraj?! Ali, svagda se suočavamo sa zamkom – nadvladavamo je vjerom i ufanjem. Ljubav – sveopći pojam kao sami Logos i ljubav kao ljudski pojam i plemenitost – i u jednoj i u drugoj su molitva, pobožnost, post i na koncu svih konaca – polazak (u pre-djele oštre i bijele – Hadrijan). Riječi su ono što vrije iz nas, one izranjaju iz svakodnevice ljudskoga bivanja; iz prirodnoga oko-liša rastu i bodu nas u oči i uši: raste ruža, maslina, loza; miluje nas leptir: penjemo se i slazimo brijegom, planinom – isto tako životom, ta svednevna svjetlost i tmina svjetluca k sivilu – ali, tu je i radost i stvaranja. Vrelo svega je iskon, a u njemu je i duboki smisao Logos, apsolutna Riječ – riječ Apsoluta.

To bićevito svjetlucanje sićušnih stvarčica, bića, pojava, feno-mena, koje se metonimijski sruče u stihove – metafore i oksimo-rone dojavljuju to egzistencijalno i egzistencijalno ozarenje bitka u mišljenju; pa je umjetnost heideggerovski „u-djelo-postavlja-nje-istine“. Istina je jedino istina Bitka. Bitak je proklijao, izni-knuo iz Riječi – on se uvijek u Riječ vraća koja Tijelom postade – ona je svagda ispred, iza i ponad ovih sićušnica – Stvoritelj svih tih životodajnih bića, pojava, stvari i zbilje a to je Bog. Pjesništvo je u pristupu životu i u pristupu djelu svagda otkrivalačko – to je moralno is/kazivanje i samoga is/kliznuća iz moralnosti današ-njega doba – koje „forsira“ elektronička i virtualna tehnologija – tzv. „informativni program“, a nisu to samo političke i politi-kantske zamke, već taj program, zapravo, obavješćuje o ukupnom životu u, nažalost, posve sekularizirajućemu svijetu, pa je prilaz tom svijetu fra Vendelina oprezan: kratak i jasan – premda ga auktor rasvjetljava sa svih strana u „kronosu“ današnjice. Svi-

235prikazi

je/s/t je u punoj opomeni; unutar sebe same u vlastitoj prijetnji – konačnosti osude; memento. znak i označeno, bjelodano jedno drugo rasvjetljuju i rasvjetljujući ucjepljuju se jedno u drugo – u suglasju su (korespondiraju) s ovim „pjesmicama“. Označitelj ih simbolički veliča, dok je ponekoć jednoznačan do alegorijske figuracijske discipline, tj. do obične i uobičajene konstatacije. če-sto mu je jezik kodiran; u komunikaciji pošiljatelj – primatelj, on ima sustav pravila i znakova – „prevođenje“ iz jednoga u drugi znak – predkodiranjem uvijek i ne uspijeva u tomu, primjerice: moje doba uznosito / žuri postojanja u prazninu, a to estetička te-orija označuje (blago rečeno) razlomljeni stih a filozofija to smje-šta u pojam neologizma.

Smisao cjelokupnosti knjige se ne može dobiti cijepanjem sti-hova, poglavlja, podpoglavlja – on je izuzet od toga, ako težimo njemu – na ontologijskoj razini „sićušnice“ bi ostale u okrilju i u okviru regionalne ontologije bez slojevitosti – budući da je to nemoguće, treba uhvatiti samu „stvar u korijenu“, a korijen je višeznačan i više(s)mislen i na koncu barem dvosmjeran: život – smrt. Ono za čim težimo našim spoznajnim moćima i našim spoznanjima je normalno etičko i estetičko načelo – ono se od-nosi na duh čovjeka; ali i na njegovu dušu – što je s njom kada se oslobodi „okova“? Smisao se spaja kroz subjektocentrične mo-gućnosti i kroz nastojanje njihove „objektivizacije“ uokviriti je u ljepotonosnu transfiguraciju.

Realno i irealno ostvarenje poruke i pouke u pjesmi i kroza pjesmu – to bi bilo strukturno i strukturalno načelo a pjesma je „verbalni predmet“ – sastoji se od riječi koje oslovljavamo ili označujemo predmetnim. nema jednoga smisla pjesme; nema jednosmislene pjesme – ona ovladava egzistencijom; cjelinom složenosti egzistencije kao nečega bićevitoga, koje traga za svo-jim iskonom: bitkom – pa se raslojava u više(s)mislenost, u pred-dimenzionirano intuicijom a što je otkrivalačka snaga moći bitka

236 OSVIT 79–80/2014.

– značenje koje nam podastire fra Vendelin u Sićušnicama iska-zuje odnos između auktora i onoga što je is/kazao; taj is/korak u neku pojavu, situaciju, smisao ima i intencionalni obris i oris (ocrtje) koje nastaje našim čitanjem i gnomskim šifriranjem ovo-ga „predmetnutoga“ teksta – ako polazimo od toga da je textus doslovce tkanje, onda je tu u upitu hermeneutičko čitanje i razu-mijevanje, ali ne pod „vidom vječnosti“, već ljudsko tumačenje (interpretiranje) slojevitosti i naslaga riječi i stihova iz jednoga pogleda s prostorvremenske dis/pozicije. Tu je niz povezanih mo-tiva, koje ne navedosmo slučajno, oni vode do autonomne struk-ture i silabičke arhitek/tonske poetike; njezina smisla i značenja prema unutar; tj. pounutarnjenju – a ne vode prema plošnosti i „izvanjskosti“ pjesme (zbirke). značenjsko sićušnica je u njima samima, te smisao ne treba svagda tražiti u odnosu: pjesma – či-tatelj; jer karačićev vokabular ima određeno pojmovno, termino-loško, prostorvremenito i egzistentno značenje.

Povrh svega ovo pjesništvo iskazuje ritam; bat koraka prola-znosti koji se prave od radosti života – oni pokazuju i prokazuju vjerno uput kamo ćemo svi krenuti, bubalovski rečeno, u nedo-gled okrenuti. Okrenuti prema osobnom sitnom (a veličajnom) ushitu prema ružama, maslinicima, vodopadima... prolazeći po-red svjetovnoga istodobno se uzdižući u „etire“ paradigmatski i sintagmatički selektivno. To je os koja ide okomicom! Osvrćući se oko sebe pjesništvo ovih pjesmica, ne is/kazuje samo radost ži-vota; već i njegovu tjeskobnost, težinu i žalost, ali hvali Životvor-ca! Ovo je pjesništvo svagda četverodimenzionalno – ide u visi-nu, širinu i u dubljinu (prostorno) – a prostora u kojem obitavamo i stvaramo nema bez vremenitosti; bez sukcesivnosti. Prostorvre-mensko obilježje je tu da raspozna i raspojasa – ovjekovječi život koji „daruje“ Stvoritelj. Slično svecu iz Asiza koji je u svemu vidio hvalevrijednu Božju djelatnost, ulogu, te umiješanost bo-žanskih prstiju kako u ljudsko stvaranje; tako i u ljudski cijeli

237prikazi

povijesni, i ne samo povijesni život i prostor – već i u svemirska prostranstva. Svemir kao Mir.

u srukturi poremećenih vrijednosti, poremećenih životnih ti-jekova, u suludoj igri kaosa i kozmosa – gdje novac postaje sve-videće božanstvo, opredmećenost ljudskoga roda kroz svemirske elemente kairosa – naslućujemo u sljedećim temama: kao žrvanj sve satire / u nepovrat sprema // iskok iz njeg nemoguć je (vrijeme 1.), ipak sve donosi i odnosi / ipak nitko ne zna što je (vrijeme 2.), a onda – uzeo sam i vremenu mjeru (vrijeme 3.), pa se zgusnule beskrajne daljine (noćno nebo) a onkraj njih vjetar ugodan je ili neugodan / ovisno je udara li / je li hladan (vjetar), a njemu pr-kosi bajam izazovno raskrilio skute / bijeli li se bijeli / i prkosi / u pol zime što to znači / ukraj vrta u veljači (rascvjetani bajam) – ipak: mira mi ne da / k istini nas vodi (sumnja) i čeka: prazan prostor za dječicom vapi (školsko dvorište) i pored njega puni oči / dira srce / pjesnik o njoj sanja (ruža) i uvučena u se / u plod se pretvara (uvenula ruža) koje se plač dotiče plač nemoćnih i žalo-snih / srce dira (plač) – plač zbiljskih egzistencija u povijesnom vremenu i prostoru, u fra Vendelinovu arhetipu – Hercegovini kao univerzalnom tempusu opstojnosti toga prostranstva.

čežnja

pokretač je duše tihii uporna trajna želja

što se više priječi javau dubini duše koja nešto tražisve se više razbuktava

238 OSVIT 79–80/2014.

čežnja je pokretač silnih duhovnih i duševnih supstancija, što je gibljivija i prohodnija sve se više uspinje, „sve se više razbuk-tava“ – razbuktati zapretanu čežnju je smisao duhovnoga slado-strašća, višega no li pukoga zamjedbenoga zadovoljstva; smisao je upućen k punini bivstvovanja.

vjera

iznad misliiznad srcalepršanjauzdignuća

neka radostneka buna

usred srcaposred mozgazabola sebožanska harpuna

Vjera je ono što nas vodi transcendentnom, ona nas vodi „pre-ko“, „iza“, vodi nas dizdarovski ili bubalovski, ali nas vodi u ono ne/spoznato; ona nas čini sretnijima i uznositijima na ovom svi-jetu gdje se uprav preko nje i ponad nje objelodanjuje augusti-novska „Deus caritas est“. Tako je i poetološko djelovanje smisao života i životodajnosti, te duhovni smisao u rasapu svih čula, u rasapu vremena i uma kojem svjedočimo! Tu, nažalost, jesmo. na sreću tu nazočimo umjetnosti – pjesništvu i glazbi kao najne-vinijim izumima povratka u pradavnu domaju ljudske naivnosti i nevinosti.

239prikazi

željko koCaj

nikada ne doZvoLi istini da stane na PUt doBRoj PRiči!

Anto zirdum: Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914., Vitez, 2014.

ne znam gdje sam ovo nedavno pročitao, ali mi je odmah palo na pamet da bi to mogao biti dobar moto kod predstavljanja no-vog romana Ante zirduma.

Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914. najnoviji je ro-man našega književno najproduktivnijeg sugrađanina, prozaika, pjesnika, esejista, dramskoga pisca, jednom riječju književnika Ante zirduma.

A zašto spominjem citiranu rečenicu? zato što je zirdumovo tumačenje povijesti često na rubu incidenta, jer u njegovoj maniri kao da se krije želja da nas uvjeri da se povijest događala baš ona-ko kako nam on to pripovijeda.

Dnevnička forma daje piscu slobodu poigravanja s faktografi-jom, pa zašto fakte ne prilagoditi funkciji priče kojom nas autor vješto vodi kroz meandre onodobne predratne povijesti. u ovom romanu se isprepliće fikcionalno i fakcionalno. možda je u tom smislu autor i nepravedan prema mariji Lamprecht i Anki Topić, jer je velika vjerojatnost da neki nadobudni nazovi povjesničar njihove živote pokuša tumačiti pozivajući se na ovu knjigu, iako je ona plod zirdumove fikcije utemeljen na određenim faktima,

240 OSVIT 79–80/2014.

ali nikako i faktima odan. možda je na početku ovog romana tre-bao stajati moto kakav smo mogli čitati na početku televizijskog turskog serijala o Sulejmanu Veličanstvenom: ljubavna priča in-spirirana povijesnim događajima.

zirdum nudi i druga povijesna rješenja koja djeluju prijem-čivo. Sve dok je to u funkciji priče, to je prihvatljivo, pa čak i kad šeretski vrcavo želi čitatelja uvjeriti kako su Švicarci recept političko-vojne neutralnosti prepisali od kulina bana. Reklo bi se da nam zirdum svojim rukopisom nudi povijest onakvu kakvom bi on želio da je bila.

Roman Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914. autora Ante zirduma tiskan je u nakladi Dobre knjige Sarajevo, na 197 stranica formata 12,5 x 21 cm, u tvrdom uvezu, vrlo ukusno diza-jniran. Roman je nagradila Fondacija za izdavaštvo u 2013. go-dini.

Ovaj roman, koliko god bio povijesni, zapravo je nježna lju-bavna priča koja se događa u predvečerje velikoga ratnog pogro-ma, ispričana kroz dnevničko-noćne zapise jedne nesretne žene i pisma zaljubljenog nesretnog kapetana Begovića, kojima život, svakome na svoj način, nije dopustio ostvarenje njihove ljubavi onako kako su to oni od života očekivali.

Ova priča nam govori da ljubav ne bira ni po čemu nego po srcu, ma koliko to bilo nedopušteno, nerazumno, opasno i na kon-cu nesretno.

u prethodnim zirdumovim romanima često je na svojevrstan način izbijao, ponekad pretjerani, erotizam i toga sam se kao čita-telj pribojavao i ovog puta. zbog toga moram napomenuti: eroti-zam koji je prisutan u ovom romanu u dobroj mjeri je suspregnut i podređen funkciji priče te sam shvatio kako je naš Anto ono što on ne želi da mu se to glasno prizna, ali ja to ovaj put moram uraditi: on je jedna nježna i suosjećajna muška duša koja to vješto skriva i ne želi priznati.

241prikazi

na stranu ljubavna priča, Anto zirdum je ono što bih mogao nazvati književnik-aktivist.

kad je o zirdumovom aktivizmu riječ on se može ogledati u njegovim sociološkim opaskama i rečenicama kojima sugerira da je nikab sredstvo za postizanje reda u svijetu koji su uredili muš-karci. Ovo je jedan od primjera u kojemu zirdum vrlo kratko i parcijalno problematizira sociološka pitanja kakva su ravnoprav-nost muškarca i žene, osobito u islamskom svijetu.

Primjer drugi: kad kaže da su „dnevnici nepotpisane presude slobodoumnim ljudima“, zirdum idealizira socijaliste koje vidi kao ljude koji su jedini željni pravednosti i pravde i spremni se žr-tvovati za ostvarenje svojih ideala. On to iskreno vjeruje i to svih ovih godina koliko ga poznajem kroz svoje rukopise neskriveno pokazuje.

na sreću, svih ovih godina nije bio član SDP-a, pa mu se pone-što od njegovog pretjeranog socijaliziranja mora oprostiti.

zatim, još možemo čitati i sljedeće: „nevjerojatno je kako ološ, nezadovoljnici, nesretnici, neradnici i probisvijeti nanjuše bezvlašće ili obezglavljenost vlasti i odmah, kao miševi i štakori nahrle iz svojih rupa i krenu u pljačku i svekoliku destrukciju.“

na koncu da citiram samo još jedan kratki pasus: „...izgleda da nezadovoljan, nesretan, obespravljen narod, ona svjetina koja ne-kako zna da ne može biti bolje dok ne bude gore, može osloboditi silnu zlobu i rušilaštvo.“

Anto zirdum ne razumije ratove, ili je možda ispravnije reći ne želi ih razumjeti, ne razumije ili ne želi razumjeti ljudsku prirodu koja ima potrebu ratovati, ne razumije jer on sam prihvaća sve ra-zličitosti i ima apsolutno antiratni stav. Iz takvoga stava proistječe i njegov aktivizam koji se možda najplastičnije može ogledati u njegovoj angažiranosti na mirenju muslimana i Hrvata 1992. go-dine, ovdje u Vitezu kad su se iz daljine već mogli naslutiti zvuci ratnih bubnjeva.

242 OSVIT 79–80/2014.

možda i naivno, ali ljudski čestito i, što je osobito važno, iskreno i pjesnički idealistično, zirdum aktivistički strasno djelu-je u povijesnom vremenu kojemu smo mnogi od nas suvremenici, kad se hrabro i intelektualistički odgovorno javno izlaže i troši u pokušaju da u ono predratno vrijeme prije dvadeset pet godina pokuša izmiriti zavađene muslimane i Hrvate Viteza.

možda je to, ali svakako ne samo to, razlog što su se kasnije u nekim njegovim zapisima prepoznali neki naši sugrađani, pa su ga pokušavali uhvatiti i namlatiti, ali kao pravi Dervenćanin, zirdum se vješto obranio derventskom čakijom i pametnom eski-važom.

Naš je usud nerazumijevanje, a kad nešto ne razumijemo onda se tome rugamo, bojimo se i u tom strahu počinjemo i mrziti. Što bi rekao Andrić: „naši su jazovi tako duboki da samo mržnja po-nekad uspijeva da ih pređe“. Anto zirdum je jedan od onih pisaca i intelektualaca koji nas pokušava zamoliti da zbacimo sa sebe mržnju kao nepotreban težak teret i da ljubavlju i tolerancijom pokušamo graditi novi bolji svijet.

možda je upravo zbog toga ne samo aktivist, nego i književnik čija su djela obično po nečemu aktualna i suvremena. Sjetimo se gradnje bolnice u novoj Biloj i njegovog romana Medico laurea-to, panike zbog SIDe i njegovog romana Ne možeš iz svoje kože, zatim Obeskrovljeni otok nastao u vrijeme poslijeratnog povratka prognanika na svoja ognjišta i da ne nabrajam dalje, i ovaj roman koji večeras predstavljamo pojavljuje se u godini kad se obilježa-va sto godina od početka Prvoga svjetskog rata.

Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914. je povijesni an-tiratni roman pisan vještom rukom čovjeka koji iza sebe ima već zavidan broj skrojenih i sašivenih odijela, haljina i toaleta razne vrste. Dnevnička forma i forma pisama piscu daje slobodu da pri-ču konstruira slažući ju kao puzzle, onako kako želi i kako mu odgovara, napreskokce, meandrirajući zamišljenom literarnom i

243prikazi

onom stvarnom poviješću koju je izabrao kao okvir svojoj pri-či. Svjedočenjem dnevničkih zapisa jedne došljakinje vješto nas uvodi u ono doba k. und k. monarhije, Bosne i Hercegovine i Sarajeva i lucidno nam približava ono vrijeme od prije stotinu godina. čak je i jezik kojim piše marijine zapise u dobroj mjeri barem pokušao prilagoditi onodobnom leksiku i izričaju s početka dvadesetog stoljeća.

Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914. jedan je od boljih zirdumovih romana, pisan vješto, nježno se brinući da ne pretjera u izričaju, pa ako se nešto i omaklo ne može se zamjeriti...

Poručujući nam svoj antiratni credo kroz zapise jedne žene da su u ratu ljudi uvijek na gubitku, i neskriveno izražava svoju vječitu začuđenost nad mentalitetom balkanskog čovjeka koji je spreman učiniti sebi nepopravljivu, a nepotrebnu štetu samo iz običnog, banalnog, a tako sudbinski teškog inata.

„često sam razmišljala kako balkanci drastično idu iz kraj-nosti u krajnost i stalno žive loše jer slijepo slijede kratkovidne ideje, a kad se razočaraju onda sve poruše i krenu za isto takvim kratkovidnim idejama, samo zato što su one potpunoma suprotne od onih koje su razočarano odbacili.“

Ima nekih zanimanja koja su i u ovo današnje vrijeme koje ne pati toliko od muško-ženskih podjela ipak tipično muška ili tipič-no ženska zanimanja. zanimljivo je kako su krojačice ili kuharice u načelu žene, ali su najuspješniji krojači ipak muškarci. Anto zirdum jedan je takav uspješan književni krojač koji je skrojio i sačinio krasnu toaletu od rukopisa koje je navodno dobio od neke drage učiteljice, elegantno je uobličio i sašio ukrasivši je tajnama, ljudskim manama i vrlinama, tugama i malim radostima dviju žena koje svjedoče početku prve velike ratne tragedije dva-desetog stoljeća.

Bojim se samo da se ne obistini ona po kojoj se moda uvijek ciklično vraća, a čini se da je tako, jer u nedavnom ratu koji se do-

244 OSVIT 79–80/2014.

godio na našim prostorima zapamtio sam jednu rečenicu: Onome čiji je rov napadnut, svjetski rat je počeo.

Rečenicu po rečenicu, odlomak po odlomak, kao ciglu po ci-glu, zirdum strpljivo, kroz dnevničke zapise marije Lamprecht te kroz ljubavna pisma nesretnog kapetana Begovića (a tko zapravo nije nesretan u ovom romanu?), gradi svoj roman kao kuću koju arhitekt nije samo statički osigurao, nego ju je cjelokupnim pro-jektom, i cijelim nizom arhitektonskih bravura i štukatura ukrasio i nježno zaogrnu toplom fasadom ljubavi prema ljudima, suosje-ćanjem prema nesretnim ljubavnicima i ljubavnicama.

I kad piše kako Višnji ne mogu kontrolirati snove, kao da po-ručuje da je društvene diktate nemoguće održati na duže vrijeme, jer „Ljubav je prethodnica pobune, otpora, neposlušnosti, ona s njihovog višnjeg stajališta nije poželjno stanje, naročito ako do-dirne bilo kakvu promjenu njihovih atara. zato postoje čitave ar-mije čuvara ćudoređa, onih koji će prvo sputati ljubav, ukolinčiti ljubavnike, a ako ne uspiju, onda će im nekako skinuti glavu. zato je takozvana miješana ljubav svugdje skandalozna, a u Bosni ona je bogohulna i nemilosrdno se kažnjava.“

u pismima kapetana Begovića, u kojima ima i nešto kontra-diktornosti, pa i neminovne ljubavne patetike, zirdum ipak poru-čuje da će ljubav pobijediti, da će ljubav opstajati i ostati i kada nas ne bude. Rekao bih i ljubav i dobri ljubavni romani kakav je i ovaj koji danas predstavljamo.

245prikazi

stjepan ivankoviĆ

najveĆi BosanskoHeRCeGovački KOLEKcIONAr

Andrej Rodinis: Aleksandar Poljanić Tragom zaplijenjene zbirke, Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2012

čitajući knjigu Aleksandar Poljanić Tragom zaplijenjene zbir-ke, osjećao sam neku posebnu napetost koja me nije puštala do zadnje stranice. Sama knjiga počinje riječima: Kad je Aco Polja-nić pošao u Sarajevo koncem 1946. rekao je, osvrnuvši se na Sa-rajevo: „Izuzimam Hamdiju (Kreševljakovića) i Srećka Bujasa, a ostalo čitavo Sarajevo grebem“ (str. 5.).

Što je to što je izazvalo toliko ogorčenje čovjeka na grad u kojemu je proveo skoro čitav svoj radni vijek, grad kojemu je toliko dao i koji je zasigurno puno volio. O svemu tome na naj-bolji način nas upoznaje tekst ove rijetko korisne knjige. njezin autor Andrej Rodinis je to uradio na najbolji način. Pisao je s puno žara i znanja, ulažući mnogo volje i rada. nije žalio ni tru-da, ni vremena da istraži sve pisane i druge izvore da bi dao što više informacija kroz provjerene podatke i podario čitatelju ovu knjigu o nevjerojatnom i dosada, ne samo široj javnosti, skoro nepoznatom najvećem kolekcionaru u Bosni i Hercegovini Alek-sandru Poljaniću.

Tko je bio Aleksandar Poljanić i čime nas je on to zadužio? Aleksandar, krsnim imenom Aleksander Grgur ninoslav Poljanić

246 OSVIT 79–80/2014.

rođen je 7. siječnja 1884. godine u Gradačcu gdje mu je tada otac marko bio kotarski predstojnik. umro je 13. siječnja 1948. go-dine na obiteljskom imanju u Trnavi kod Đakova. Školovao se u zagrebu i Beču. Po zanimanju bankar, a u duši kolekcionar. čitav svoj radni vijek proveo je u (Privilegiranoj) zemaljskoj banci za Bosnu i Hercegovinu.

marko Poljanić, otac Aleksandrov, poznata je povijesna osoba. Rođen je 1852. godine u Polju kod Travnika. u Sarajevu je završio ruždiju, a zatim je nastavio školovanje u Istambulu. Poslije ško-lovanja je radio u turskoj državnoj službi. Za vrijeme osmanske uprave, kao činovnik Marko Poljanić nosio je ime Fatim-efendija – Fatim efendija piše u svojim „Zamapćenjima“ fra Grgo Mar-tić – inače je moj kršteni kum Marko Poljanić, jer nije mogao u Turskoj regularne službe dobiti, ako nije imao tursko ime (str. 9). marko Poljanić i fra Grgo martić bili su veliki prijatelji o čemu govore i brojna pisma između njih dvojice.

marko Poljanića kao i njegova suvremenika martina Đurđe-vića (Doljani kod Stoca 1845. – 1913.), inače pisca Memoara sa Balkana 1858-1878, Sarajevo 1910., austrougarske vlasti su od-mah po zaposjednuću BiH uključile u svoje upravljačke strukture. I jedan i drugi su stekli dobro obrazovanje i iskustvo radeći na ra-znim poslovima u turskoj upravi u Bosni i Hercegovini, Đurđević jedno vrijeme i na kosovu. Da su ih austrougarske vlasti cijenile vidi se i po funkcijama koje su obavljali. marko Poljanić bio je kotarski predstojnik u Višegradu, Gradačcu, Gračanici i Prozoru. u Gradačcu se i rodio sin mu Aleksandar. marko Poljanić umro je 31. kolovoza 1895. godine u sarajevskoj bolnici.

Iza marka je ostala značajna osobna dokumentacija, najviše pisama. Posebno su značajna pisma koja je dobivao od fra Grge martića. Svu njegovu pisanu ostavštinu preuzeo je sin Aleksandar koja je dio njegove zaplijenjene zbirke.

247prikazi

Ovim kraćim osvrtom na život Aleksandrova oca marka, kao i spominjanje njegovog velikog prijatelja fra Grge martića te mar-tina Đurđevića, htio sam ukazati na političku i kulturnu sredinu iz koje je ponikla takva osobnost kao što je Aleksandar Poljanić.

Aleksandar Poljanić počeo je raditi 1903. godine u Privilegi-ranoj zemaljskoj banci za Bosnu i Hercegovinu kao aspirant za činovnika, ali je u službi brzo napredovao do voditelja ekspozi-ture u zenici od 1912. do Prvog svjetskog rata. za vrijeme Prvog svjetskog rata i u prvim poratnim godinama vodio je ekspozituru u Derventi. Od 1922. do 1945. godine Poljanić je stalno radio u zemaljskoj banci za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu. Prestan-kom austrougarske vlasti u BiH, Privilegirana zemaljska banka za Bosnu i Hercegovinu nije više Privilegirana već zemaljska banka za Bosnu i Hercegovinu. Taj naziv je zadržala sve do njene likvi-dacije 1945. godine. Dolaskom u Sarajevo 1922. godine Poljanić je stalno bio u rukovodstvu banke, a njezin generalni direktor po-stao je za vrijeme Drugog svjetskog rata. upravo položaj direk-tora zemaljske banke u vrijeme nDH odvest će ga do zatvora po uspostavi nove socijalističke jugoslavije. Presudom Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine u Sarajevu od 18. ožujka 1946. godi-ne Aleksandar Poljanić osuđen je na kaznu prinudnog rada bez lišenja slobode u trajanju od dvije godine, na gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, osim roditeljskih u trajanju od jedne godine i na konfiskaciju cjelokupne imovine. konfiskacija cje-lokupne imovine značila je da se Poljaniću oduzima i njegova kolekcionarska zbirka najveća u Bosni i Hercegovini.

Sam sadržaj knjige upućuje nas na njezinu zanimljivost. knji-ga je podijeljena u osam poglavlja:

1. uvod2. Biografski fragmenti3. Sakupljačke aktivnosti Aleksandra Poljanića4. kRIV – u Ime nARODA

248 OSVIT 79–80/2014.

5. Put Poljanićeve zbirke – zaplijenjene imovine6. VIRTuALnI InVenTAR7. Nad raskomadanom jedinstvenom zbirkom8. ILuSTRAcIje

u poglavlju sedmom pod naslovom Nad raskomada-nom jedinstvenom zbirkom, autor, između ostalog piše: Aleksandar Poljanić neprijeporno spada među najznačajnije pri-vatne kolekcionare u Bosni i Hercegovini. Ne znamo s kim ga, u stvari, uporediti? Ovdje smo pokušali, na osnovu evidencija, arhivskih izvora i postojeće literature, prikazati što se nalazilo u njegovoj kolekciji, koja je zaplijenjena 1945. godine. U Sarajevu je Poljanić 1945. godine suđen kao udovac bez djece. Moglo bi se postaviti pitanje: da nije bio osuđen, što bi bilo jednog dana sa njegovom zbirkom? I odgovoriti da bi bila pronađena, ali bez brojnih misterija o životu i neslavnom kraju njenog stvaratelja. Zbirka Aleksandra Poljanića – oko 2.000 primjeraka novca; 4.500 primjeraka u filatelističkoj zbirci; jedna povelja bosanskog kralja; oko 300 poljičkih isprava; preko 3.000 primjeraka knjiga i časopisa; stotine raritetnih knjiga; desetine autorskih rukopisa i kodeksa; preko 300 plakata i proglasa; tisuće različitih dokume-nata; korespondencija javnih ličnosti – razdijeljena je od 1945. do 1962. godine u više baštinskih ustanova: Čak osam ustanova u Sarajevu danas čuva – ili je čuvalo – dijelove ove zbirke: tri mu-zeja (Zemaljski, Historijski i Muzej grada Sarajeva); dva arhiva (Arhiv Bosne i Hercegovine i Historijski arhiv Sarajevo); jedan institut (Orijentalni); jedna biblioteka (Nacionalna i univerzitet-ska) te jedna galerija (Umjetnička galerija) (str. 165).

Osim navedene zaplijenjene zbirke koja se čuva kako je na-vedeno u sarajevskih institucijama Aleksandar Poljanić poklonio je Orijentalnoj zbirci jAzu-a (današnjeg HAzu-a) u zagrebu 1932. i 1937. veliki broj orijentalnih spisa i rukopisa. Tako će na svečanoj sjednici u Akademiji, 29. lipnja 1932. Gavro Manoj-

249prikazi

lović istaknuti da glavni prinos u Orijentalnoj zbirci potječe od Aleksandra Poljanića, koji je poklonio „svoju čuvenu kolekciju od oko 200 istočnih rukopisa, među kojima su mnogi od velike vrijednosti i unikumi“ (str. 53).

Pismom od 19. svibnja 1937. godine Akademija zahvaljuje Poljaniću na novom poklonu od 108 rukopisa. Orijentalna zbirka HAzu imala je 1943. godine 1910 kodeksa i 660 raznih isprava te oko 500 svezaka tiskanih knjiga, po čemu je spadala na peto ili šesto mjesto u europi. Od toga preko 300 ih je bio Poljanićev po-klon, po čemu je zauzimao prvo mjesto među donatorima zbirke.

Što na kraju reći poslije ovoga kraćeg osvrta na knjigu Alek-sandar Poljanić Tragom zaplijenjene zbirke? kratko rečeno, knji-ga je izvanredna kako po sadržaju, tako i po stilu. Iz njezinog sadržaja čitatelj je naprosto zasut informacijama, podatcima iz naše kulturne i političke prošlosti od kraja turske i početka au-strougarske okupacije pa do sve – može se reći – današnjih dana. Tu se susrećemo s akterima i događajima kulturnih i političkih, odnosno društvenih zbivanja u Bosni i Hercegovini i drugim su-sjednim zemljama u vremenu od skoro dva stoljeća. njezin tekst daje toliko novih podataka da možemo reći, da je to svojevrsna enciklopedija bosanskohercegovačke prošlosti za razdoblje koje smo naveli. autor je do kraja osvijetlio do sada neopravdano za-boravljeni lik Aleksandra Grgura ninoslava Poljanića.

Autor Andrej Rodinis je vrlo čitljivo složio njezin tekst. To nije bilo nimalo lako jer je rukopis knjige krcat zanimljivim li-kovima vrlo važnim zbivanjima i činjenicama. Svaki čitatelj koji imalo poznaje našu kulturnu i političku prošlost s velikim zado-voljstvom čitat će stranice ove vrijedne knjige. njezinu vrijednost je odmah prepoznala struka dodijelivši joj specijalno priznanje fondacije Kemal Bakaršić na susretima bibliotekara slavista u Sarajevu 2012. godine. Šteta je da je njezina naklada samo 300 primjeraka.

251PROMIŠLJANJAPRoMišlJAnJA oSviT

Marko MatiĆ

KArAmArKO I KArAZOrAN

Pretpostavljam, poštovani čitatelji, da mislite da znate tko su ova dvojica iz naslova teksta. I ja sam mislio da ih poznajem sve dok ih nisam počeo proučavati. ne kaže naš narod slučajno: Daj čovjeku vlast, ako ga želiš bolje upoznati. ne bi oni mene toliko zanimali, da nisu na mjestu na kojem odlučuju, na neki način, o sudbini svakog od nas kojima je stalo do slobode i samostalne države Hrvatske.

evo nekih mojih dobronamjernih zapažanja o njima, s koji-ma se vi, naravno, ne morate složiti. karamarko i karazoran (tur. kara = crn) su, što bi rekao general Lošo, u epruveti zakašnjelo proizvedeni boljševici; prvi je katolički a drugi komunistički bolj-ševik. Premda su na prvi pogled različiti, oba su proizvod loše Tuđmanove kadrovske politike. nije ni veliki Tuđman u svemu bio uzor. Oba su, na neki način, bili i pripadnici mladeži Pokreta koji je obnovio državu Hrvatsku. jedanput sam bio na skupu te mlađarije i divio se njihovoj bistrini, pismenosti i oštroumnosti. Gdje su ti momci i cure danas? Tko ih je ušutio, onesposobio za političko djelovanje, kupio…, što li? zar su ih Sanader, Pašalić, kosorica... i slični u korijenu sasjekli? Karamarko, muto i Ka-razoran, sluto, su kao neuništivi kukolj ostali i opstali, a pšeni-ca, darovita hrvatska mladež, je mahom pogažena ili počupana. Žalosno je to, ali istinito. muto, nečinjenjem, a Sluto činjenjem, ne samo da će izvesti ljude na ulice, nego i izazvati krvoproliće, ako ih hitno ne spriječimo da odlučuju o našoj sudbini. Dabog-

252 OSVIT 79–80/2014.

da ja ne bio u pravu! njihove veleumne izlučevine opasne su za Hrvate kao za kukce niti paučine. Obojicu ih je isti umreživač umrežio; obojica po nalogu istog im gazde često ne rade u intere-su hrvatskog naroda i Države. zar politika obje njihove stranke ne razara Hrvatsku pljačkom, kriminalom, ćirilicom, morbidnim zakonima…, sotonizmom? jesu li oba sluge Belzebuba? Po djeli-ma ćete ih njihovim prepoznati. ne nasjedajmo na njihova skoro svakodnevna prepucavanja, vrijeđanja i svađanja, jer u njihovim Protokolima piše: napadajmo se međusobno da zavaramo nepri-jatelja. Oni nisu jedan drugome neprijatelji, ali po onome što čine, mnogim Hrvatima i Hrvatskoj jesu. njihovo djelovanje jednom riječju najbolje oslikavaju dva prezimena iz njihovih koalicija. karazoranova pozicija, koalicija, sva stane u prezime jedne njiho-ve političke partnerice koja se preziva mrak, a karamarkova opo-zicija, koalicija, sva stane u prezime jedne njegove aktivistice, koja se preziva Sumrak. zapravo, od 2000. godine u Hrvatskoj se na vlasti smjenjuju mrak i Sumrak. u nesretnoj Bosni i Herce-govini mrak i Sumrak su se udružili s trećom zlosilom, visokom Pomrčinom. jadni Hrvati u BiH, hoće li im se ikada barem na-kratko svanuti? kada će umjesto jugočovića za vođu imati hrvat-skog čovika? Dok janjičar i Rišćanin svaki sebi državicu pravi, bespomoćni Hrvat se bori da u nacionalnoj manjini ne zaglavi.

Posebno je zabrinjavajući odnos karamarka, karazorana i ka-račovića prema onima koji su nas u Hrvatskom obrambenom ratu htjeli izbrisati s lica zemlje. njih trojica su veći srbobrani od ne-kih Srba – postali su prave nakarade od hrvatskih političara. zar to ne vide pošteni hrvatski političari? A ako vide, zašto se boje poduzeti nešto pametno, ili se možda stide?

karazoran se nije stidio za vrijeme Hrvatskog obrambenog rata obrazovati u Briselu i diplomatski osposobljavati pod patro-natom HDz-a i tko zna čijim sve još. On je, vjerojatno, smatrao suludim obući odoru hrvatskog branitelja i reći četnicima onako

253PROMIŠLJANJA

kako u govoru zna reći (otuda mu je i nadimak), basta, dosta ubi-janja Hrvata i razaranja Hrvatske. čim je saznao da bi HDz mo-gao izgubiti vlast, učlanio se je (1999.) u stranku čija skraćenica znači: Srbi dolaze ponovo (SDP), da bi već 2007. godine, nakon smrti vrlo spornog i usporenog Račana, komiti izabrali baš njega, drskog, bezobraznog i prepotentnog, za svog predsjednika. ka-razoranovi duboki partizanski i komunistički obiteljski korijeni zrcale se u svakom njegovu javnom nastupu. nije to, braćo Hrva-ti, šala, u njegovu djelovanju nema ni kršćanstva, ni hrvatstva, ni morala. kada će mu netko reći: Dosta, Basta!

Ni Karamarko nije bez nadimka, oliti umjetničkog imena. mupsupovi kadrovici su ga prozvali Garavi. međutim, priča se da je on kadar i kontraverznog Željka malnara, a još više ma-nolićev, mesićev i Gregorićev. Tajio je (bio njihov tajnik) puno toga što su oni radili protiv Hrvata i Hrvatske. Bio je u HDz-u, pa nije bio, pa je opet bio: izgleda da je ulazio i izlazio kad je god i kako je god htio. kako je smio? kad je izabran za predsjednika HDz-a, obećao je u roku od godinu dana promijeniti statut Stran-ke i organizirati stranačke izbore po principu jedan član, jedan glas; obećao je da će do kraja 2012. izazvati izvanredne parla-mentarne izbore, i još puno toga je, da ne nabrajam, obećao i sve slagao. Obećanje glupom radovanje. Podržao je i zahtjeve Sto-žera za obranu Vukovara, pa ih izdao. A koga nije izdao od onih koje je podržavao, rekao bi Branimir Glavaš. Crni Marko, kako ga zove njegov povremeni suradnik i naredbodavac, Stipe mesić.

možda sam previše slova potrošio na karamarka i karazorana kad se uzme u obzir da njih dvojica nisu, uglavnom, odgovorni za hrvatske nedaće po zapovjednoj, nego po izvršnoj odgovornosti. Ali, tko nam može zapovjediti da činimo zlo drugom, svom na-rodu, zapravo sebi? Prema tome, odgovornost izvršitelja nije ni malo manja od odgovornosti nalogodavca za učinjeno zlodjelo. A nalogodavci antihrvatskog zla, koje čine dva crnostrika, ka-

254 OSVIT 79–80/2014.

ramarko i karazoran, nisu samo osobe tipa Pusić, Vlaisavljević i josipović, nego i Hrvati kakvi su manolić, mesić, Gregorić… uvjeren sam da je već godinama politika pozicije i opozicije u Hrvatskoj, najvećim dijelom, pod njihovom kontrolom, ali da su i oni samo izvršni meštri onih koji se probaju loptati planetom zemljom kao djeca pravom loptom.

no, nimalo ne treba zanemariti ulogu nametnutog nam pred-sjednika jusipovića – nije bezazlen taj crvendać u bijelom. zato njega treba obvezno čitati, kao i hebrejsko pismo, s naopake stra-ne. jao ti ga nama ako nam šestari nametnu još jedan mandat lažnog Liporiča, te komitske guje.

zbog svega rečenog opet molim svakog Hrvata, preklinjem, prema nebu vapijem, spasimo okvir za trajanje hrvatskog naro-da, državu Hrvatsku, od svih vrsta nastaša na hrvatskoj politič-koj sceni. ujedinimo se opet mi svi koji smo na bilo koji na-čin sudjelovali u obnavljanju države Hrvatske – zadnji je tren. Riješimo se jednom zauvijek obaju krakova istospolne političke zajednice. Stožer za obranu Vukovara preimenujmo u stožer za obranu Hrvatske da bi spriječili nove antihrvatske križne pu-teve. Budimo normalni ljudi i po mogućnosti Hrvati, kako je na aerodromu Pleso rekao još 1998. Franjo Tuđman. Ima li takvih u HDz-u i SDP-u, što čekaju, kada će se osloboditi svojih krpelja na hrvatskom nacionalnom i državotvornom tkivu? uostalom, što svi mi, kojima je do Hrvatske, čekamo – manu? Pomozi sam sebi, pa će ti i Bog pomoći. Recimo jednoglasno: Dosta, basta, svih ljudi garave biografije u hrvatskoj državnoj vlasti! Pomozi nam, svemogući Bože.

Zagreb, 21. siječnja 2014.

255znanstveno podruČjezNANSTVENO pODruČJE oSviT

Prof. dr. sc. Marko dRaGiĆ Filozofski fakultet sveučilišta u splitu [email protected]

četiRi stoLjeĆa viLe sLovinke jURja BaRakoviĆa

Pjesme naše pjevaju junaštvo i ljubav, naravni duh u njima živi. Ne znadu zlatna pera onako pisati, kako javorove gusle gude… Ne leži naša vila u velikim posteljama, kod gospod-skih trpeza ne sjedi: žedna i gladna trči kroz gore i što više trpi, sve ljepša postaje, i glas njezin puniji izlazi iz prsiju golih i hlepećih.Pjesme su povijest naša, u njima tražimo dobro i zlo svoje. Drugi puci štiju ih, prevode i čude se njima, a mi ih se sra-mimo i još ismijavamo svojim prosvijećenim barbarstvom.Pokupimo braćo, pokupimo svoje blago, prije nego ga vje-tar vremena ne pogubi. Hljeb je iz zemlje, lijepost iz puka: puk nam je otac, a zemlja majka naša.

Nikola Tomasseo, Iskrice III; XVIII.

SažetakJuraj Baraković je svoje kapitalno djelo Vila Slovinka prije četiri stoljeća (1613. godine) povjerio za tiskanje Šibenča-ninu, svećeniku Anjelu Justinijanoviću. Djelo je publicirano 1614. godine. To djelo komponirano je od trinaest pjevanja

256 OSVIT 79–80/2014.

u kojima se nalaze: povijesni, mitski, katolički i autobio-grafski elementi. Mnoštvo je paremiologizama u spjevu.U prvih sedam pjevanja Vila Slovinka pripovijeda o zadar-skoj i slovinskoj (hrvatskoj) povijesti. Mnogi su stihovi po-svećeni Zadru. Neki od njih su panegirični, a neki imaju karakter lamentacija. Radi preglednosti pjevanja se navode redoslijedom kakav je i u spjevu.Najveću estetsku vrijednost u djelu ima bugaršćica Majka Margarita koju je Juraj Baraković zapisao i ukomponirao u osmo pjevanje Vile Slovinke. Majka Margarita je jedna od najljepših bugaršćica. Stoga se posebna pozornost u radu pridaje toj pjesmi.Vilu Slovinku Baraković je napisao u slavu Zadra, Šibenika i svojih zemljaka. Cilj je rada rekognoscirati Vilu Slovinku četiri stoljeća nakon njezinoga nastanka.

ključne riječi: Juraj Baraković, Zadar, Šibenik, Vila Slo-vinka, Majka Margarita.

Uvod

zadarska je renesansna književnost iznjedrila Petra zoranića (1508. – između 1543. i 1569.), Brnu karnarutića (oko 1515. – 1572.), Šimu Budinića (1530. – 1600.) i juraja Barakovića (1548. – 1628.).

kapitalno djelo juraja Barakovića je spjev u trinaest pjevanja, Vila Slovinka. To je djelo prije četiri stoljeća (1613. godine) Ba-raković povjerio za tiskanje Šibenčaninu, svećeniku Anjelu ju-stinijanoviću. Spjev sadrži i povijesni sloj. Stoga se u radu daje povijesni kontekst 16. stoljeća i početka 17. stoljeća, do smrti juraja Barakovića. u spjevu se nalaze i autobiografski elementi pa se zato daje i prikaz života i djela autora Vile Slovinke. najveću

257znanstveno podruČje

estetsku vrijednost u djelu ima bugaršćica Majka Margarita koju je juraj Baraković zapisao i ukomponirao u osmo pjevanje Vile Slovinke (neki povjesničari dvoje da li je Baraković tu pjesmu zapisao ili napisao). Dvojbe su još uvijek i o nazivu bugaršćica ili bugarštica. josip kekez koristi naziv bugaršćica. Taj naziv je i u ovom radu. u poglavlju Bugaršćice govori se o toj vrsti poezije koja je zapisana samo kod Hrvata. neki znanstvenici te pjesme pripisuju i/ili srpskoj književnosti, ali o tome do sada nema rele-vantnih dokaza. Te su pjesme nastajale u 15., 16. 17. i 18. stolje-ću. Majka Margarita je jedna od najljepših bugaršćica. Stoga se posebna pozornost u radu pridaje toj pjesmi.

četvrto poglavlje rada, Vile Slovinke, daje prikaz svih pjevanja toga spjeva. u prvih sedam pjevanja Vila Slovinka pripovijeda o zadarskoj i slovinskoj povijesti. mnogi su stihovi posvećeni za-dru. neki od njih su panegirični, a neki imaju karakter lamenta-cija. u potpoglavlju četvrtoga poglavlja govori se o Majci Mar-gariti.

Radi preglednosti pjevanja se navode redoslijedom kakav je i u spjevu. Majka Margarita nadahnula je i druge umjetnike: knji-ževnike, slikare, kipare, skladatelje.

cilj je rada revitalizirati i rekognoscirati Vilu Slovinku četiri stoljeća nakon njezinoga nastanka.

Povijesni kontekst

u mletačko-turskom ratu od 1499. do 1503. godine Turci su opustošili splitsko, šibensko i zadarsko područje, a 1500. godine osvojili makarsku i luku Busoljinu kraj Trogira. Sljedeće su go-dine (1501.) osvojili trogirsko i šibensko područje.

Siget je grad u jugozapadnoj mađarskoj i bio je važna utvrda koja je čuvala prolaz prema srednjoj europi. Godine 1556. obra-

258 OSVIT 79–80/2014.

nila ga je posada pod zapovjedništvom marka Horvata Stančića. Početkom kolo voza 1566. godine opsjelo ga je sto tisuća Turaka s mnogo topova, predvođenih sultanom Sulejmanom II. i vezi-rom mehmed pašom Sokolovićem. Siget je branilo oko dvije i pol tisuće ljudi, uglavnom Hrvata, predvođenih nikolom Šubićem zrinskim. Budući da pomoć od maksimilijana nije stigla preži-vjeli su branitelji 7. rujna provalili iz vatrom ugrožene utvrde i skoro svi izginuli. Opis toga događaja na hrvatskom jeziku dao je sudionik Franjo črnko.

Godine 1570. turskim napadom na mletački otok cipar po-čeo je ciparski rat između mletačke Republike i Turaka. Turci su osvojili ulcinj, Bar, Spič, Budvu. Boka je bila ugrožena, a korču-la i Hvar su napadani (1571. god.); Solin je osvojen.

Između pape Pija V., španjolskoga kralja Filipa II. i Venecije 20. svibnja 1571. godine stvorena je Sveta liga koja se na stra-ni mlečana borila protiv turske vojske. Bitka kod Lepanta 1571. god. zaustavila je Turke i oni više nisu bili pomorska velesila. Bila je to najveća pomorska bitka galija za ciparskog rata. Flotu sv. Lige činile su: Venecija, Španjolska, malta, Papinska država, a zapovjednik joj je bio Don juan Austrijski. Turci su izgubili dvjesta galija i oko četrdeset tisuća ljudi; oslobođeno je dvanaest tisuća robova i veslača. kršćanska je flota izgubila petnaest galija i deset tisuća ljudi. u sastavu mletačke flote borile su se galije hrvatskih gradova: Sveti Nikola – cres, Uskrsli Isus – krk, Sveti Ivan – Rab, La Donna – Trogir (zapovjednik A. cipiko teško je ranjen), Sveti Jerolim – Hvar, Sveti Tripun – kotor (poginuo je zapovjednik Bizanti).

mlečani su 1572. godine osvojili klis, zemunik i makarsku. ciparski rat je završen 1573. godine. Tragično je 1573. godine završila velika hrvatsko-slovenska Seljačka buna pod vodstvom matije Gubeca.


Sjemenište je otvoreno u zagrebu 1576. god., a u Splitu 1581. godine.

Godine 1577. Turci su osvojili mnoga mjesta u Bihaćkoj kra-jini. Godine 1592. osvojen je Bihać, posljednje hrvatsko uporište na uni. Legendarna je obrana Siska 1593. godine. Hrvatska je 1594. god. od međimurja do Primorja obuhvaćala samo 16 800 četvornih kilometara.

Hrvati su 1595. god. oslobodili Petrinju, Hrastovicu i Gore, i potukli tursku vojsku kod čakovca. Senjski su uskoci uz pomoć vojske iz okolice Splita 1596. god. od Turaka oslobodili klis, ali su ga iste godine morali vratiti.

Senjski uskoci su 18. prosinca 1604. god. potukli mletač-ku a potom i tursku vojsku. mlečani su ih 23. prosinca napali kod ugljana. uskoci su se povukli na uzvisinu i utaborili. noć, a sutradan i nevrijeme spriječili su mlečane da napadnu uskoke. uskoci su od drveta i životinjske kože napravili stazu, privukli brodove, napustili utvrdu, a na utvrdi ostavili štapove i kape kako bi zavarali mlečane. uzaludno su mlečani jurišali misleći da su uskoci u utvrdi.

Godine 1607. otvorena je gimnazija u zagrebu te kolegij u Du-brovniku. u tridesetogodišnjem Protestantsko-katoličkom ratu (1618. – 1648.) sudjelovalo je trideset tisuća Hrvata.

u bitci kod Hoćima 1621. godine poražena je turska vojska, a iduće je 1622. godine svrgnut i zadavljen sultan Osman II.

juraj Baraković

juraj Baraković rođen je u mjestu Plemići, Rtina kraj zadra 1548. godine. Školovao se u zadru i Italiji. juraj Baraković prvi put se spominje 1564. godine kao svećenik u oporuci Ivana ma-rića ili Satalića, župnika iz Ljube. u toj oporuci župnik je juraju

260 OSVIT 79–80/2014.

ostavio neke odjevne predmete, a općim nasljednicima proglasio je posinka Grgura Barakovića i nećakinju margaritu. Po svemu sudeći radi se o bratu i sestri juraja Barakovića.1 Sudjelovao je u borbi protiv Turaka u ciparskom ratu i bio ranjen u prsa. Desetak godina je bio župnikom u novigradu, a 1602. godine kao kano-niku iz nepoznatih razloga oduzete su mu svećeničke dužnosti i protjeran je u Šibenik u kojemu se zaljubio u neku lijepu Šiben-čanku. međutim, ona nije marila za juraja pa se on oženio nekom siroticom da zaboravi na nesretnu ljubav. 2

Iz margaritine vjenčanice 1577. godine saznaje se da se njezi-na majka zvala jelena, a otac joj je prije toga preminuo.3

juraj Baraković prije četiri stotine godina (1613.) svećeniku Šibenčaninu Anjelu justinijanoviću povjerio je tiskanje spjeva Vila Slovinka. Prethodno je to djelo ponudio zadranima, ali oni to nisu prihvatili.4 To je djelo za autorova života objavljeno u Vene-ciji 1614. i 1626. godine. u istom mjestu Vila Slovinka objavljena je i 1682. godine.

u Akademijinom izdanju, kritička izdanja toga djela objavlje-na su u ediciji Stari pisci hrvatski knjiga XVII., a priređivači su Pero Budmani i matija Valjevac. u ediciji Stoljeća hrvatske knji-ževnosti kritičko je izdanje objavljeno 2000. godine u zagrebu, a priređivač je Franjo Švelec. Iste je godine Vila Slovinka objavlje-na u Vinkovcima u ediciji Croatica – Hrvatska književnost u 100 knjiga, a priređivačem je josip Bratulić. Posebno izdanje Zadar-ske revije (1979.) posvećeno je juraju Barakoviću.

1 Franjo Švelec: „juraj Baraković“, Po stazi netlačeni – studije iz starije hr-vatske književnosti, čakavski sabor, Split, 1977., str. 155.

2 Isto, str. 156.3 Isto, str. 156.4 Franjo Švelec, (pr.): Vila Slovinka, Stoljeća hrvatske književnosti, matica

hrvatska, zagreb, 2000., str. 20.


Poznata su i Barakovićeva djela: Jarula i Draga, rapska pa-stirica.

juraj Baraković umro je 1. kolovoza 1628. godine za vrije-me trećega hodočašća u Rimu. Počiva u crkvi svetoga jeronima. njegov prijatelj Ivan Tomko mrnavić5 postavio mu je nadgrobnu ploču. 6

* * *juraj Baraković je posljednji veliki pjesnik Dalmacije pod

mletačkom vlašću. Svojim opusom nastavio je tradiciju renesan-snih pjesnika zadarskoga, hvarskoga i splitskoga kruga. Barako-vić je u svome opusu duboko povezan s rodnim krajem; nadahnut patriotizmom i zabrinut za sudbinu porobljene domovine. Nakon Barakovića književnost u zadru i Dalmaciji zamrla je za stotine godina.7

5 u kršćanskom je svijetu snažno odjeknuo poraz osmanske vojske kod Ho-ćima 1621. g. te svrgnuće i ubojstvo sultana Osmana II. 1622. godine. na-dahnut tim događajem Ivan Tomko mrnavić (Šibenik, 1580. – Rim, 1637.) napisao je 1631. godine dramu u pet činova Osmanšćica. u toj drami Ivan Tomko mrnavić obradio je temu koju je Ivan Gundulić obradio u Osma-nu. Ivan Tomko mrnavić bio je: svećenik, naslovni biskup bosanski, tajni savjetnik kraljevski, kanonik u Šibeniku, kanonik i vikar biskupski u za-grebu. u svojim povijesnim spisima dokazivao je da su neki rimski carevi rođeni na Balkanu (Dioklecijan, konstantin, justinijan i dr.). u Rimu je 1627. godine objavio Belarminov katekizam Istumačenje obilnije nauka krstjanskoga. (neki su ga optuživali da je onemogućio tiskanje kašićeva prijevoda Biblije.) Pisao je ikavsko-štokavski.

6 juraj Baraković, (11. srpnja 2010.) http://hr.wikipedia.org/wiki/Juraj_Bar-akovi%C4%87 (18. kolovoza 2012.)

7 F. Švelec: „juraj Baraković“..., str. 177. – 178.

262 OSVIT 79–80/2014.

Vila slovinka

Spjev Vila Slovinka komponiran je od trinaest pjevanja. Svako pjevanje počinje skazan’jem u kojem osmerci upućuju na sadržaj pjevanja. Sadržaj spjeva nastao je kao rezultat Pisnikova (juraja Barakovića) putovanja okolicom Šibenika.

u prvih sedam pjevanja Vila Slovinka Pisniku pripovijeda o zadarskoj i slovinskoj povijesti.

Već u Posveti Pisnik (juraj Baraković) piše kako je svoju vilu poslao u zadar, ali u tome gradu više su voljeli vilu Latinku. Time autor metaforično piše kako su zadrani više voljeli talijansku književnost nego hrvatsku; više su voljeli talijanski jezik nego svoj jezik.

Vila je u spjevu voditeljica radnje. Prema mitskim predajama vile su pomagale junacima i samo noću dolazile u sela. Priča se da su zavodile mladiće javljajući im se u snu. jedni pripovijedaju da su ih vile izliječile; drugi da su siromašnim djevojkama po-magale brže istkati ruho za udaju; treći da su pomagale nejakim pastirima; četvrti da su mlade prenijele preko jezera u planinu, a stare pred crkvu itd. činile su zlo jedino ako bi im se tko zamjerio izdavši tajnu da imaju jedno magareće ili konjsko kopito ili kozji papak. u narodnoj percepciji vile su bajkovite ljepotice, gotovo uvijek u dugim bijelim, rjeđe plavim haljinama, dugih zlatnožutih počešljanih kosa, s modrim ili zelenim očima i imale su nadna-ravnu moć.

O omiljenosti vila u hercegovačkoj tradiciji svjedoči i mudro-slovica: „nije čovjek onaj, tko nije podojio svoju vilu“. crkva nikada nije zabranjivala priče o vilama. Baraković piše da su vile besmrtne jer im je taj dar odsuđen po Bogu.8

8 juraj Baraković: Vila Slovinka, (priredio Franjo Švelec) Stoljeća hrvatske književnosti, matica hrvatska, zagreb, 2000., str. 114.


Vile u 6. st. spominje bizantski pisac Prokopije iz cezareje. Vile se spominju i u Zlatnoj legendi jakoba od Voragine.9

* * *

Pisnik u Posveti spjeva Vila Slovinka moli svećenika Šibenča-nina Anjela justinijanovića da mu štiti i čuva vilu, jer mu on nema ništa bolje darovati. Već u Petju parvom Pisnik se u šibenskom polju susreće s Vilom koja ga je imenom pozvala na razgovor.

Pisnik najde speći Vilu, dobrovoljno pak je sliša,mnoge riči š njom promiša, vasdan sideć na nju krilu.10

zanesen Vilinom ljepotom Pisnik ju je pitao je li ona možda božica. zaljubio se u Vilu, ali mu je ona rekla da je vila, da je besmrtna i da se on ženi ženom iz svoje vrste.

Drugo pjevanje počinje tužbalicom o gradu zadru koji je od dolaska mlečana okovan i u plaču:

……………………………………pogibil nemala zla sama od sebekoga je dopala neg, zadre li tebe?

9 jakob je rođen oko 1230. godine u Voragini (danas Vorazze kod Genove). S četrnaest godina stupio je u novoosnovani – dominikanski red. Bio je vrstan govornik, propovjednik i nadbiskup Genove. umro je 13. ili 14. srp-nja 1298. godine. Papa Pio VII. jakoba Voraginu 1816. godine proglasio je blaženim. njegovo djelo Legenda aurea objavljeno 1273. godine ubrzo je prevedeno na mnoge jezike i bilo najčitanijim djelom u srednjem vijeku.

10 j. Baraković, Vila Slovinka, str. 59.

264 OSVIT 79–80/2014.

Pokle te ogrebe nesrića prihitra,sarce ti ozebe prez mraza i vitra11

……………………………………

mlečanin Sforce konopcem mjeri i gradi zidine. Gospoda i na-rod morali su doći kopati i graditi zadarske zidine.

u trećem pjevanju vila pripovijeda o početku (ciparskoga) rata 1570. godine kada je i zadar napadnut dva dana prije Pepelnice. u tom se pjevanju jadikuje i savjetuje zadru da se naoruža. zadar je napao kliški sandžak-beg Sokolović koji je pustošio Dalmaciju i 1568. godine izbio pod zadar koji je napao:

tisuću i petsto i šesdeset biše, kad vam to pride to i devet odviše.

nadalje je riječ o turskoj vojsci koja nemilosrdno ubija kršća-ne. Polja su puna ubijenih kršćana, preživjeli bježe, a zarobljeni bivaju odvođeni u roblje.

……………………………………………..Tote glas od ljudi, plač, uzdah, jad i skuk,tim polje sve gudi već neg da vije vuk.12

……………………………………………..

zadar je pod opsadom. Iz grada nitko nije smio izići, osim hrabrih vojnika koji su se sukobili s Turcima. zadar su resile kri-jepost, mudrost i častan glas:

11 Isto, str. 81.12 Isto, str. 100.


…………………………………………..Jest kripost parvi dar ka u njem izvire,kom dičan jest zadar i bogat prez mire,drugi se prostire razumne mudrosti,do sunca dopire grabeć mu svitlosti,…………………………………………..treti dar časan glas ob komu li radi,da mu se svaki vlas pošten’jem ogradi.13

……………………………………………

Vila Pisniku pripovijeda o zadru koji će mnoga ljeta poživjeti:

……………………………………………jer vlada to misto Otac, Sin i Duh svetda pravo i čisto produži mnogo let.14

………………………………………………….

Vila, potom Pisniku pokazuje Velebit na kojem su se prije tri godine okupile sve vile svijeta:

Svega svita skupne vilevarhu gore Velebićazbor sabraše svoga vićau kom bi’u sve prispile.15

nakon sastanka vila uslijedilo je njihovo kolo i molba upućena Slovinki da povede pjesmu, a ona se prisjetila pohvalne pjesme o zadru koju su spjevale na Velebitu. Ta je pjesma i kolo u petom 13 Isto, str. 107.14 Isto, str. 111.15 Isto.

266 OSVIT 79–80/2014.

pjevanju koje tvore četrdeset četiri osmerca ukomponirana u šest sestina i zadnje strofe koju čini sedam stihova.16 Svaka sestina završava stihom Zadre grade, naša diko. zadnja strofa završava:

Zadre grade, naša diko!i Atene sva priliko!

To je pjevanje svojevrsna himna zadru.

u šestom pjevanju spominje se vila Saraženka (Saracenka)17 koja pripovijeda da je svuda slušala o zadru kojega se hvali i slavi u svim krajevima kamo je ona išla:

…………………………………………Zadar sam slišila svaki čas ušima,prem ako vidila nisam ga očima.

Slavi ga i dvori vas narod i štuje18

………………………………………….

To ilustrira opisima slova u imenu grada. Šesta, sedma, osma, deveta i deseta strofa počinju slovima Z A D A R. Tako slovom z u slovinskom jeziku počinje riječ zora; slovom a započinje sve; slovom d započinje ime slavnoga proroka Davida; u devetoj strofi slovo a opisuje kao slovo kojega je puno u pismu novomu. Bara-16 Franjo Švelec navodi da pjesmu čine četrdeset tri osmerca i sedam sestina.

Vidi: j. Baraković, Vila Slovinka, str. 12.17 Saraceni je bizantski i latinski naziv kojim su u ranom srednjovjekovlju na-

zivani sredozemni arapski islamizirani narodi. Iz sjeverne Afrike su prodrli i osvojili: maltu, Siciliju, korziku, Sardiniju i kalabriju, te se učvrstili u ulcinju.

18 j. Baraković: Vila Slovinka, str. 121.


ković metaforično piše da slovom r počinju riječi stožer od vire (Rim) i raj.

Nadalje vila od zapada ustaje i moli vile da ostanu još jedan (deveti) dan da pjevaju o slavi zadra. Sve vile mole Slovinku da im pripovijeda o zadru, a ona im odgovara da bi joj malo bile i tri godine da sve ispripovijeda.

Slovinka, ipak, nastavlja pričati ku slavu u sebi moj Zadar uznosi: njegovim lumbardama i soldatima, o dužnostima važnih ljudi u gradu – komornika, kapetana, providura; knezu, vlaste-li; plemstvu, skupu građana, redovnicima svećenicima, glavnom popu, fratrima te njihovim četverim stanišćima – benediktinskom, dominikanskom i dva franjevačka samostana. Pobožnost zadrana Vila slavi:

Pak su molitvena mista uzoritagdi služba crikvena svetinjom procvita,Od lita do lita i po sve godišćereda stanovito obrano stanišće,gdi posvetilišće svak dan posvećujui prikazališće žartva prikažuju,duhovni zaviti pokorom ispune,svetimi obiti nebesa napune.19

Slovinka pripovijeda i o ljepoti i krjeposti zadranki:

može se zvat blažen i čestit u svemukriposnih radi žen ke cvatu u njemu:u gnjizdu svojemu lipotu tač gnjizde,u sarcu tujemu daleče projizde.

19 Isto, str. 139.

268 OSVIT 79–80/2014.

Tote su sve gizde skupljene u sebikako su i zvizde neg samo na nebi.ne može dati svit gizdavije častinit može lipši cvit prolitjem procvasti.20

Slovinka u sedmom pjevanju pripovijeda o postanku grada za-dra. To je pjevanje prepuno epizoda o mitskim bićima. nembro-tov brat nino je sa svojom ženom Savom otišao u svijet tražeći mjesto u kojem će živjeti. Stigli su u Liku. nakon dugo vremena Sava je ostala trudna. Odlučili su se spustiti moru jer je ondje ljepše živjeti. nino se zavjetovao da će sagraditi grad ondje gdje Sava rodi. Prema Savi se prozvala rijeka Sava.

Sava je na obali mora rodila kćer Plankitu i na tome mjestu nino je sagradio grad nin. Plankita je izrasla u lijepu djevojku, nije se željela udati, odlučila je služiti Dijani. međutim, nakon lova na košute, Plankita se napila vode i zaspala. K njoj dolazi neptun, koji vidjevši lijepu Plankitu, nije mogao obuzdati požu-du. Tako je Plankita zatrudnjela i nakon devet mjeseci rodila sina Slovana. k njoj dolazi neptun i sav sretan odluči na pir pozvati bogove. na piru je slavlje bogova, a Plankita donosi sina kojega bogovi izljube. neptun se zakleo da će sagraditi grad na mjestu gdje je prvi put vidio svoje dijete – obeća dat mito Plankiti dar za dar i tako taj grad dobi ime zadar.

Bogovi daruju grad: jupiter je u gradu posadio javor; Palade je darovala tri maslinove grane; mart je poklonio oružje s konjem; Vulkan oružje; juno je darovao dva pauna; merkur krila; Dijana je zasadila ružin grm i na njemu palmu. u tom pjevanju Bara-ković spominje zoranića. Grad su nastanjivali ljudi, a Slovan je postao kralj. Po njemu je nazvan slovinski jezik:

20 Isto, str. 140.


znadihu narodi da parvo počelood nina ishodi i svako začelo;biše se razvilo jazika svitom svimsvaki grad i selo govoreć sve jednim,dal’ ne bi lasno njim klast ime parvih dan,dokle god kako Rim Romulom bi prozvan,Slovanom slovinski jazik bi nam znanac,kakono latinski od svojih vladavac.21

u tom pjevanju Baraković spominje i: julija cesara, Pompeja, Virjilija (Vegilija), Platona (Platuna), ciceruna (cicerona). Vila je tješila Pisnika da će se njegova želja otvoriti, gdje je tempal pričesti svetoga človika:22

………………………………………………….ča t’ rekoh, usliši, ništare ne zabudi,u zadar upiši, jeda ti naprudi.23

…………………………………………………Prem ako zadrani ne znadu tvu vernost,pokle si na strani, pri njih si kako gost.Da ako te zavidost, kako se nahodi,ne svede u tminost ka mnozih zavodi,može bit s vrimenom dil tobom proslovu,ter tvojim imenom pravim te prozovu.24

21 Isto, str. 160.22 križ svetoga Ivana krstitelja.23 ništa ne zaboravi. (navodim prema: j. Baraković, Vila Slovinka, str. 164.)24 j. Baraković: Vila Slovinka, str. 164. – 165.

270 OSVIT 79–80/2014.

Slovinka je prestala pripovijedati o zadru. uzaludno ju je Pisnik pitao za sudbinu Šibenika. Vila je pobjegla u planinu.25 mnoštvo je paremilogizama navedenih u tom pjevanju.

Bugaršćice

Bugaršćice su starinske pjesme. najviše je bugaršćica koje pri-padaju epskoj poeziji. neke su bugaršćice lirske pjesme, a neke se mogu promatrati kao lirsko-epske pjesme. karakteriziraju ih dugi stih (dvanaesterac – sedamnaesterac) i tugaljiv ton. Većina bugaršćica ima pripjev iza svakoga stiha ili iza svakoga drugoga stiha. Pripjevi se najčešće sastoje od dvije riječi, rjeđe od jedne ili više. Pripjevi su ukrasi recitativa, a pjevaču služe kao predah.26 Pripjevom se postiže melodičnost bugaršćica. Stih bugaršćice sa-stavljen je tako da uvijek iza odmora ima osam slogova.27

Te su pjesme specificum Croaticum. zapisivane su kod Hrvata, ponajviše u priobalnim krajevima Hrvatske, crne Gore i sjevero-zapadnim krajevima Hrvatske. Tri bugaršćice zapisao je i u svom Ribanju i ribarskom prigovaranju (1586.) objavio Hvaranin Petar Hektorović, koji je općenito ustvrdio da su bugaršćice istinite.28

znanstveni interes za bugaršćice potaknuo je 1851. g. Franz miklošič objavivši Popevku od Svilojevića. u 19. st. doprinos izučavanju bugaršćica dali su još Valtazar (Baltazar) Bogišić,29

25 Vila Slovinka, (16. travnja 2011.) http://hr.wikipedia.org/wiki/Vila_Slovin-ka (18. kolovoza 2012.)

26 Tvrtko čubelić: Povijest i historija usmene narodne književnosti, zagreb, 1990., str. 112. – 113.

27 matej Sova: Pregled narodne književnosti s primjerima i teorijom, Školska knjiga, zagreb, 1955., str. 212. – 213.

28 F. Švelec: „Bugarštica o majci margariti“, str. 218.29 Baltazar Bogišić „trudio se u svojem uvodu, ne bi li dokazao, da su te saču-

vane bugarštice i srbsko vlasničtvo; ali nije mogao navesti ni jednog jed-


Stojan novaković, Armin Pavić i dr. u drugoj polovici 20. st. bugaršćicama se bavio i miroslav Pantić.30 najveći znanstveni doprinos u proučavanju bugaršćica dali su josip kekez (katuni iznad Omiša, 1937. – zagreb, 2003.) i maja Bošković Stulli (Osi-jek, 1922. – zagreb, 2012.). josip kekez je u razgovorima običa-vao bugaršćice nazivati hrvatskim državotvornim pjesmama.

mnogo je riječi napisano o podrijetlu naziva bugaršćica. u na-rodnoj je uporabi u Rami i drugdje glagol bugariti a znači kroz plač govoriti, jadikovati, žaliti se, tražiti pomoć, tražiti milost i sl. Bugaršćice (bugarštice) u povijesti književnosti nazivale su se i pjesmama dugog stiha.

Burna je povijest Hrvata uzrokom što je najstariji zapis bugar-šćice nastao u molissama u Italiji kod Hrvata koji su ondje našli utočište bježeći od Turaka iz Bosne i Hercegovine. Bugaršćica, najčešće naslovljena Tamnovanje vojevode Sibinjanin Janka, pje-va o janku Sibinjaninu (janošu Hunyadiu, Hunyad, erdelj, 1387. – zemun, 1456.) jednom od najistaknutijih i najuspješnijih boraca protiv Turaka. Godine 1448. prodro je na Kosovo, ali je izdajom raškoga despota Đurđa Brankovića zasužnjen. Oslobođen je uz veliku otkupninu. S Ivanom kapistranom obranio je 1456. godine Beograd i 11. kolovoza te godine umro. Otac je ugarskoga kralja Matije Korvina. Omiljen je kod Hrvata i Srba koji i danas o njemu pripovijedaju.31 O njemu pjeva najstarija bugaršćica Tamnovanje vojevode Sibinjanin Janka koju je kod Hrvata u Molissama u Ita-liji zapisao Ruggero de Pazienza 1. lipnja 1497. god. (četvrtkom)

inog stiha, kojim bi podkrijepio svoju tvrdnju (…) navodim prema: Petar Grgec: Razvoj hrvatskog narodnog pjesničtva, zagreb, 1944., str. 97. – 98.

30 O tome više: maja Bošković – Stulli: Od bugarštice do svakidašnjice, Kon-zor, zagreb, 2005., str. 5. – 65.

31 O tome više: marko Dragić: „zbilja o janku Sibinjaninu u Razgovoru ugodnom i tradiciji“, Zadarska smotra, časopis za kulturu znanost i umjet-nost, LIX, 1-2, matica hrvatska zadar, zadar, 2010., str. 199. – 234.

272 OSVIT 79–80/2014.

u mjestu Gioia del colle nedaleko od Barija. Plešući su je pjevali prognani Hrvati iz Bosne i Hercegovine u čast kraljice Izabele del Bolzo.32

juraj Baraković u dvanaestom pjevanju susret u paklu sa sme-derevskim despotom jurjem (Đurađom Brankovićem) koji je on-dje jer je iznevjerio plemiće i izdao vojvodu janka.

u rukopisnoj je ostavštini Petra zrinskoga (Vrbovec, 1621. – Bečko novo mjesto, 1671.) nađena i bugaršćica Popivka od Svi-lojevića koja je vjerojatno zapisana u sjevernoj Hrvatskoj 1663. godine.

maja Bošković – Stulli je s pravom ustvrdila da su sudbine Svilojevića33 i zrinskoga slične. I Svilojević i zrinski su bili za-

32 Ora’ vija’ se nad gradom Smederevom. Nitkore ne ćaše s njime govoriti, nego Janko vojvoda govoraše iz tamnice: Molim ti se, orle, sidi malo niže da s tobome progovoru. Bogom te brata zimaju, pođi do smederevske gospode da s’ mole slavnomu despotu da m’ otpusti iz tamnice smederevske. I ako mi Bog pomože i slavni dispot pusti iz smederevske tamnice, ja te ću napitati črvene krvce turečke, beloga tela viteškoga. josip kekez: Bugaršćice, III. izmijenjeno izdanje, Organizator, zagreb,

2000., str. 69. – 71.33 u ostavštini Petra zrinskoga nađen je zapis bugaršćice Popivka od Sviloje-

vića u kojoj se bugari o mladomu junaku Svilojeviću kojega je iz tamnice car pozvao sebi i pitao ga tko je bio junak sijede brade do pojasa koji je še-stoperom buzdohanom poubijao mnoge Turke. Svilojević mu je odgovorio da je to bio marko kraljević. na pitanje tko je s brcima do ramena zapalio tabor, Svilojević je odgovorio da je to bio ban Sekula. narodni pjevač na-dalje kazuje da je car pitao Svilojevića kojom smrću želi poginuti, a on mu je odgovorio da se sabljom hranio i da od sablje želi umrijeti. Tražio je od


sužnjeni.34 Svilojević je oslobođen. zrinski je sa svojim šurjakom krstom Frankopanom pogubljen 30. travnja 1671. godine u Beč-kom Novom Mjestu.

Majka Margarita

Spjev u slavu zadra, Vilu Slovinku, odlikuje i jedanaest soneta (koje Baraković naziva zučnopojkama) u osmom pjevanju, „a to su uz onih nekoliko anonimnih u Ranjinu zborniku, jedini soneti u hrvatskom pjesništvu prije preporoda.“35

u pjesmi Plač Margarite mletački pjesnik zuan Polo Lion-pardi (1541.) pjeva o majci margariti, cvijetu slavenske zemlje.36

cara da ga uzjaše na konja, pripašu mu sablju i svežu ruke naopako. car je janjičarima zapovjedio da tako pogube Svilojevića. međutim, jedan je Turčin rekao da nije viteški pogubiti svezanoga kaurina. Odvezali su ruke Svilojeviću, a on je pogubio mnoge Turke i pobjegao. književna zbilja u bugaršćici u potpunosti ne odgovara povijesnoj zbilji. narodni pjevač u bugaršćici navodi marka kraljevića koji je još 1395. godine poginuo kao turski vazal u borbi protiv rumunjskoga vojvode mirča, dakle prije boje-va koje je vodio car mehmed. Prema povijesnim izvorima Svilojević je pogubljen početkom 1461. godine u carigradu, a nije uspio pobjeći kako to pjeva bugaršćica. Istovjetne su književna i povijesna zbilja o sužnjeva-nju Svilojevića u carigradu, kao i odgovori koje Ivan Svilojević dao caru. Sudbinu Ivana Svilojevića i mnogih znanih i neznanih junaka doživjeli su dvije stotine i jedanaest godina kasnije Petar zrinski i njegov šurjak Fran krsto Frankopan koji su 13. travnja 1670. krenuli u Beč kako bi od cara izmolili oprost, jer su lažno optuženi da su s Turcima kovali zavjeru protiv austrijskog cara. uhićeni su i osuđeni na smrt odsijeca njem glave 30. trav-nja 1671. godine u novom mjestu kod Beča.

34 j. kekez: nav. dj., str. 174. 35 Dubravko jelčić: Povijest hrvatske književnosti, (drugo znatno prošireno

izdanje), naklada P. I. P. Pavičić, zagreb 2004., str. 73.36 j. kekez: nav. dj., str. 82.

274 OSVIT 79–80/2014.

u osmom pjevanju Vile Slovinke razočaran pjesnik, što je vila šmugnula, krenuo je kući. Susreo je poklisara iz Ostrovice koji je nosio pismo livanjskoga bega šibenskom knezu. Poslije ponoći neko je dijete bugarilo, a prisutnima su krenule suze. Pisnik je zamolio poklisara da mu prenese tu pjesmu. Poklisar je pristao uz opkladu da mu plati večeru ako ga pjesma rasplače, a ukoliko ga pjesma ne rasplače poklisar će platiti večeru.

Bugaršćica počinje slavenskom antitezom:

Cvilu to mi cviljaše drobna ptica lastovica,ona mala ptica; ……………………………………………………..ali ono ne biše drobna ptica lastovica,neg mi ono biše stara majka Ivanova,majka margarita;neg mi ono biše stara majka Ivanova,ona majka klikovaše sinka svoga i brajenka,majka margarita!Ona majka klikovaše sinka svoga i brajenka,

na početku pjesme stihovi su u kojima u sumrak nad zadrom drobna ptica lastavica cvilu cvili. Arhaizam drobna ima funkciju epiteta, a znači sitna.37

Lastavica u vrijeme renesanse simbolizira utjelovljenje kri-stovo. Pojavljuje se u prizorima navještenja i rođenja kristova. Vjerovalo se da lastavica zimu prezimi sakrivena u blatu, a njezin povratak u proljeće simbolizira uskrsnuće.38

37 Rječnik hrvatskoga jezika, glavni urednik jure Šonje, Leksikografski zavod miroslav krleža i Školska knjiga, zagreb, 2000., str. 213.

38 Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i Uvod u


u bugaršćici Majka Margarita drobna ptica lastavica metafora je za majku margaritu:

………………………………………………………ali ono ne biše drobna ptica lastovica,neg mi ono biše stara majka Ivanova,majka margarita;neg mi ono biše stara majka Ivanova,ona majka klikovaše sinka svoga i brajenka,majka margarita!Ona majka klikovaše sinka svoga i brajenka,………………………………………………………

majka margarita, dakle cvili za bratom Petrom i sinom Iva-nom koji su otišli u rat i o njihovoj sudbini ništa ne zna. margariti dolazi bila vila planinkinja i pita je:

Ča mi tako cviluješ, stara majko Ivanova,majko margarito?ča mi tako cviluješ, stara majko Ivanova,koja ti je nevolja grozne suze prolivati?majko margarito?Koja ti je nevolja grozne suze prolivati?

margarita vili odgovara:

Ostaf me se, bila vilo, jadi te se ostavili,planinkinjo vilo!

ikonologiju Radovana Ivančevića, priredio Anđelko Badurina, kršćanska sadašnjost, zagreb, 1990., str. 373.

276 OSVIT 79–80/2014.

Ostaf me se, bila vilo, jadi te se ostavili,dvi su meni ljute rane na mojemu željnom srcu,planinkinjo vilo!Dvi su meni ljute rane na mojemu željnom srcu,obe su mi, jadovi, ljute rane otrovane,planinkinjo vilo!Obe su mi, jadovi, ljute rane otrovane,i ovo ih ne mogu, jadna majka, priboliti,posestrino vilo!I ovo ih ne mogu, nikakore priboliti,a ove su ljute rane na mojemu željnom srcu,posestrino vilo!A ove su ljute rane na mojemu željnom srcu,ja t’ sam majka imala mlada Petra bratca moga,posestrino vilo!ja t’ sam majka imala mlada Petra bratca mogaa Ivana hranila, mila sinka, od srdašca,jedno malo dite,A Ivana hranila, mila sinka, od srdašca,i kad sam ih jadna bila do viteštva dohranila,posestrino vilo!I kad sam ih jadna bila do viteštva dohranila,po njih mi je svitla zora od istoka poručila,posestrino vilo!Po njih mi je svitla zora od istoka poručila,obih sam ih, jadna majka, svitloj zori otpravila,majka margarita,Obih sam ih, jadna majka, svitloj zori otpravila,


Dakle, majka je brata i sina do viteštva dohranila, te ih oba jadna majka, svitloj zori otpravila i ne zna jesu li živi ili mrtvi? majci su se zli bilizi ukazali:

neg su mi se zli bilizi, jadni majci, ukazali,majci margariti:neg su mi se zli bilizi, jadni majci, ukazali,gdi se gavran vijaše nad merli od zadra grada,ona črna ptica,gdi se gavran vijaše nad merli od zadra grada,

u kršćanstvu gavran ima dvojaku simboličnost. Prema židov-skoj legendi gavran je najprije bio bijel. Perje mu je pocrnjelo kad se nije htio vratiti u noinu barku kako bi vidio je li se voda poslije potopa već povukla. njegovo crno perje i navike da po-kojniku ždere oči i mozak, te se hrani strvinama gavran je postao simbolom đavola koji duše odvodi u tamu, oduzima razum i uživa u pokvarenosti. Gavran se, međutim, vezuje uz neke svece. Tako je oznaka svetoga Vinka, jer je po legendi Bog poslao gavrana da čuva posmrtne ostatke toga sveca. u ikonografiji gavran se po-javljuje uz svetoga Iliju proroka, svetoga Antuna Opata i svetoga Pavla Pustinjaka jer im je po legendi svaki dan donosio po jedan kruh dok su bili pustinjaci.39

u hrvatskoj tradicijskoj kulturi gavran je ptica zlokobnica i zloslutnica. u bugaršćici Majka Margarita gavran je črna ptica, ptica zlokobnica i huda ptica.

Gavranu su crna pera sva krvlju uštrapana:

39 Leksikon ikonografije..., str. 238.

278 OSVIT 79–80/2014.

a bihu mu crna pera sva od krvi ustrapana,onoj črnoj ptici.A bihu mu crna pera sva od krvi ustrapana,

krv u kršćanstvu simbolizira život i ljudsku dušu. krist je svo-ju krv prolio na križu, žrtvovao vlastiti život za spas čovječanstva od grijeha. crvena boja krvi simbolom je svih mučenica i muče-nika koji su mučeničkom smrću posvjedočili vjeru u krista.40

majka margarita želi od gavrana saznati te bilige do istine, ptice zlokobnice:

Kaži meni, gavrane, te bilige do istine,ptice zlokobnice,kaži meni, gavranče, te bilige do istine,a ja ti se, jadna majka, virom mojom obituju,moj črni gavranče,a ja ti se, jadna majka, virom mojom obituju,da ti hoću trudna pera sva suzami prehladiti,ptice zlokobnice.Da ti hoću trudna pera sva suzami prehladiti,da li ne hti na mene huda ptica ni gledati,ona huda ptica,da li ne hti na mene huda ptica ni gledati,nego to mi odleti u planinu črnu goru,ona huda ptica,nego to mi odleti u planinu črnu goru,mene, majku, ostavi grozne suze prolijući,majku margaritu!

40 Isto, str. 269.


na scenu stupa bila vila koja staroj majci side besiditi:

Ovo ću te, stara majko, radi boga uprašati,majko margarito;ako bi ti oba dva turske uze dopadnulikojom bi jih ti spenzom iz tamnice iskupila?majko margarito,kojom bi jih ti spenzom iz tamnice iskupila?

Vila želi doznati što bi majka učinila za brata i sina ako su joj oba dva turske uze dopadnuli. Majka posestrimi vili odgovara:

Ako su mi, bila vilo, turske uze dostignuli,posestrino vilo,ako su mi, bila vilo, turske uze dostignuli,lasno ću ih, jadna majka, iz tamnice iskupiti,posestrino vilo,lasno ću ih, jadna majka, iz tamnice iskupiti:za bratca ću mojega dati moju rusu glavu,posestrino vilo,za bratca ću mojega dati moju rusu glavu,a za sinka Ivana živim ognjem izgoriti,za to mlado dite!A za sinka Ivana živim ognjem izgoriti,

Majka bi za bratca rusu glavu dala, a za sinka Ivana, to mlado dite bi živim ognjem izgorjela da ih spasi. Vila tješi majku da ih nisu turske uze dopadnule:

280 OSVIT 79–80/2014.

nisu ti jih, stara majko, turske uze dopadnule,starice nebogo!nisu ti jih, stara majko, turske uze dopadnule,da li ću ti istinu, jadna majko, povidati,starice nebogo,

Staricu nebogu vila nastavlja tješiti, pripovijedajući da joj se brat zaljubio u mladu momu Grkinjicu koja ga je napila vodom zaboravkom da se nikada svoje sestre ne spomene:

bratca ti je obljubila mlada moma Grkinjica,majko margarito,bratca ti je obljubila mlada moma Grkinjica,ter ti ga je napojila mrzle vode zabitljive,starice nebogo,ter ti ga je napojila mrzle vode zabitljive,da se nigdar od tebe, sestre svoje, ne spomene,majko margarito;da se nigdar od tebe, sestre svoje, ne spomene,

Vila nastavlja pripovijedanje o sinku starice neboge, kojoj se srdašce okamenilo kada je svoga sinka od sebe otpravila. Sinak, ono mlado dite, došao je vili u Primorje valovito:

jer kada mi on dojde u Primorje valovito,ono mlado dite.Jer kada mi on dojde u Primorje valovito,na njega se namiri lipa cvite Primorkinja,na to mlado dite.na njega se namiri lipa cvite Primorkinja,ona venac vijaše od primoga vilovita,


mlada Primorkinja,ona venac vijaše od primoga vilovita,ondi mi se oni bihu očicami sagledali,mladi i gizdavi,ondi mi se oni bihu očicami sagledali,očima sagledali a srdašci saljubili,mladi i gizdavi.Očicami sagledali a srdašci saljubili,biše mi ga lipa cvite onim vencem okrunila,ono mlado dite,

Lipa Cvite Primorkinja sinka je vijencem okrunila da se nig-dar nikadare majci, starici ubogoj ne zavrati. Stoga, vila majci kazuje:

cvili, majko, i žali i prolivaj grozne suze,i da ti se nikadare, od suz’ lišca ne osuše,majko margarito!I da ti se nikadare, od suz’ lišca ne osuše,nit ćeš bratca dozvati, nit ćeš sinka dočekati,starice nebogo!nit ćeš bratca dozvati, nit ćeš sinka dočekati!

Slušajući pjesmu pjesnik se rasplače i pita poklisara na koga se pjesma odnosi. Poklisar odgovara da je brat Petar Baraković poginuo na krfu, a nećaka Ivana ubili su Senjani kod korčule.

Bugaršćica Majka Margarita ima autobiografske elemente. u bugaršćici margarita je sestra juraja Barakovića, Petar mu je brat, a Ivan nećak (sestrić). O jurjevom bratu Petru nema pouzdanih podataka, a poznato je da je juraj imao brata Grgura.41

41 Vidi: F. Švelec:„Bugarštica o majci margariti“, str. 223.

282 OSVIT 79–80/2014.

Tome u prilog ne ide podatak u zadarskom arhivskom zapi-su iz 1564. godine u kojem piše da župnik iz Ljube, Ivan ma-rić ili Satalić nasljedstvo ostavlja posinku Grguru, te nećacima margariti i kleriku jurju Barakoviću. nedvojbeno je da je juraj Baraković imao sestru margaritu koja se 1557. godine udala za Ivana Lučicu ili Lukicu. Dakle, elementi o sestri, bratu i sestriću fikcijski su. Dokaz da se ne radi o Barakovićevom sestriću Ivanu je: margarita se udala 1577. godine, dakle, četiri godine nakon ciparskoga rata. Bugaršćica Majka Margarita ide u red najvećih hrvatskih književnih ostvarenja i „već stoljećima izaziva divlje-nje i znanstveno-kritičke i šire čitateljske javnosti.“42 To je djelo vrh poezije koja se „majstorstvom izvedbe i čistoćom nadahnuća uzvisuje“ u Vili Slovinki.43

Deveto je pjevanje eshatološkoga karaktera, a u njemu Slovin-ka Pisnika u snu vodi u raj. u tom pjevanju su biblijski motivi: kralj na prijestolju, kraljica, anđeli i apostoli. Pisnikov san preki-nule su Poklisarove riječi, te se on sjetivši vilinih riječi, odlučio nastaviti lutati kako bi saznao sudbinu Šibenika.

u desetom pjevanju Pisnik se susreće s Pustinjakom koji mu pripovijeda o Šibeniku:

…………………………………….Na kolina kleče, Bogu se pomoli,suza mu potječe, opet side doli,reče mi: „Oholi Šibenik pogledajpun betežne boli, ku tarpi pod otaj,jedan i drugi kraj i srida sva čistokriposti ima, znaj, da nastoji listo,

42 D. jelčić: Povijest hrvatske književnosti, str. 73.43 Ivo Frangeš: Povijest hrvatske književnosti, mH, zagreb – Ljubljana,

1987., str. 70.


pošten jest zaisto i nima priroka44

…………………………………….

jedanaesto pjevanje otkriva Pisnikovu tajnu fatalnu trogodiš-nju ljubav iz mladosti zbog koje je odlučio otići u pustolovinu. međutim, ta ljubav nadahnula ga je da počne pisati.

u dvanaestom pjevanju Poklisar Pisnika vodi u čistilište i pakao. u paklu je Pisnik susreo smederevskoga despota juraja (Đurađa)45 koji je ondje jer je iznevjerio plemiće i izdao vojvodu janka:

44 j. Baraković: Vila Slovinka, str. 231.45 Đurađ Branković (1377. – 1456.) je sin Vuka Brankovića († 6. 10. 1398.).

Vuk Branković bio je zet kneza Lazara i kneginje milice. knez Lazar Hre-bljanović je bio veliki saveznik kralju Tvrtku kotromaniću. Lazar je po-ginuo u bitci na kosovu 1389. god. i proglašen je svetim. Vuk Branković vladao je u Ohridu i bio jedan od najpouzdanijih suradnika cara uroša V. u srpskoj tradiciji proklet jer su njegovom izdajom Turci osvojili koso-vo. Đurađ Branković i supruga mu jerina imali su tri sina: Lazara, Grgura (kaluđera Germana) i Stjepana, te dvije kćeri: maru i katarinu. Lazar je sa suprugom jelenom imao tri kćeri: maru, milicu i jerinu. mara (jelena) udala se za posljednjega bosanskoga kralja Stipana Tomaševića. milica se udala za Leonarda III. od Santa maura iz obitelji Tocco. jerina se udala za Ivana kastriotu, sina Skenderbegova (juraja kastriotića). kći Đurđa Bran-kovića i supruge mu jerine, mara udala se 1435. godine za turskoga sultana murata II. njihov sin mehmed (muhamed) II. naslijedio je oca i 1463. go-dine pokorio nekoć moćno bosansko kraljevstvo. kći katarina udala se za posljednjega celjskoga kneza ulrika II., a njihova kći elizabeta udala se za sina Ivana Hunjada, ugarskoga kralja, matiju korvina. (Vjekoslav klaić, Povijest Hrvata, knjiga treća, mH, zagreb, 1974., str. 185.). mavro Orbini piše da je Irena, supruga Đurađa Brankovića bila unuka kralja Vukašina. (mavro Orbini, Kraljevstvo Slavena, prevela Snježana Husić, priredio i na-pisao uvodnu studiju Franjo Šanjek, Golden marketing zagreb&narodne novine, zagreb, 1999., str. 340.)

284 OSVIT 79–80/2014.

‘Juraj sam’, reče, ‘ban, smiderski gospodin,despotom parvo zvan, vojvode Vuka sin,dostojan ovih tmin kimi sam pokarani živa ognja pin kim’ je duh izgaran,zašto bih neharan svim ki me ljubišei slugam nemaran ki za me boj biše,i janka vojvodu neharno obolih,i mnogu gospodu dostojstvom uhilih.46

Baraković spominje i mihalja Svilajevića.47

Pakao je opisan sa sedam vrata za sedam smrtnih grijeha. Ba-raković zadru upućuje stihove:

……………………………………….Pohodi Zadar tvoj, svaka mu svidoči,plačući sve mu broj i suze protoči.Da pamet i oči, reci mu otvori,da ovde ne skoči u rasap i gori.……………………………………….

u tom pjevanju juraj Baraković pokazao se vrsnim (posttri-dentskim48) pjesnikom katoličke obnove. Spjev završava Pisni-

46 j. Baraković: Vila Slovinka, str. 296. – 297.47 Svilajevića = Svilojevića.48 Tridentski sabor je djelovao s prekidima 1545. – 1548., 1551. – 1552.,

1562. – 1563., a sazvao ga je papa Pavao III. uz potporu cara karla V. Sve-ga je nekoliko biskupa sudjelovalo na 1. i 2. dijelu Sabora, a na 3. dijelu gotovo svi dalmatinski biskupi. zapaženu ulogu imali su juraj Drašković i Andrija Dudić. Biskupi u domovini provode odredbe Tridentskoga sabora te osnivaju sjemeništa, pučke i srednje škole.


kovim povratkom u Šibenik u kojem se nastanila i Slovinka jer je zadar nije želio: 49

Pokle ne hti mene zadarprijat sebi, neg me pusti,grem An’jela vikom slustikojemu se pridah na dar.

Tko me želi ali žudi,u Šibenik po me hodi,bit ću onde u slobodina zapovid dobrih ljudi.50

* * *Vila Slovinka je „inkarnacija i simbol domovine (…) i simbol

hrvatske lijepe književnosti“.51 Taj je spjev napisan u slavu za-dra, Šibenika i Barakovićevih zemljaka, „na koje se tuži u svom domoljublju, da zanemaruju svoj domaći jezik, a idu za tuđim.“52

Zaključak

Spjev Vila Slovinka svojevrsni je memento gradu zadru iz ko-jega je Baraković iz nepoznatih razloga protjeran. Autor o zadru piše panegirično, ali i lamentira nad njegovom sudbinom. Veliki

49 Vila Slovinka, (16. travnja 2011.) http://hr.wikipedia.org/wiki/Vila_Slovin-ka (18. kolovoza 2012.)

50 j. Baraković: Vila Slovinka, str. 325.51 Isto, str. 21.52 Đuro Šurmin: Povijest književnosti, hrvatske i srpske, zagreb, 1898., str.

74.

286 OSVIT 79–80/2014.

mu je teret što njegovi zadrani više prihvaćaju talijanski jezik nego li slovinski.

u spjevu su glavni likovi: Pisnik, Vila Slovinka i Poklisar. u Vili Slovinki prepleću se fakcija i fikcija. Fakcija se ogleda u po-vijesnom sloju. među povijesnim osobama u spjevu se nalaze, primjerice, Đurađ Branković i janko Sibinjanin. Glavnu ulogu u mitskom sloju ima vila Slovinka.

Pored povijesnoga i mitskoga sloja u spjevu se nalaze biblij-ski i eshatološki sloj. nedvojbeno je da je u Vili Slovinki estetski najvrjednija bugaršćica Majka Margarita. u toj bugaršćici nalaze se i autobiografski elementi. četiri stoljeća nakon nastanka toga djela dvojbe su još uvijek da li je Baraković zapisao ili napisao bugaršćicu Majka Margarita. Dvojba i dalje ostaje koliko je ta pjesma autobiografska. jer, ako se uzme u obzir da u Plaču Mar-garite mletački pjesnik zuan Polo Lionpardi (1541.) pjeva o maj-ci margariti, cvijetu slavenske zemlje, to upućuje da se radnja Majke Margarite nije dogodila za vrijeme ciparskoga rata koji se vodio između mlečana i Turaka od 1570. do 1573. godine. elementi o sestri, bratu i sestriću fikcijski su. margarita se udala 1577. godine, četiri godine nakon ciparskoga rata.

međutim, aristotelovski kazano, poezija je istinitija i povje-snija od povijesti i treba je ozbiljnije shvatiti od povijesti. Dakle, književnost ne piše samo o onom što se dogodilo, već piše i o onom što bi se tipski moglo dogoditi.

Sudbina majke margarite reprezentira četrnaeststoljetne sud-bine neizbrojivih znanih i neznanih Hrvatica. Stoga je ta bugar-šćica nadahnućem ne samo književnicima nego i drugim hrvat-skim umjetnicima. majka margarita općim je simbolom Hrvatice – supruge, Hrvatice – majke i Hrvatice – sestre.


Literatura

Badurina, Anđelko (pr.): Leksikon ikonografije, liturgike i sim-bolike zapadnog kršćanstva i Uvod u ikonologiju Radovana Ivančevića, kršćanska sadašnjost, zagreb, 1990.

Baraković, juraj, (11. srpnja 2010.) http://hr.wikipedia.org/wiki/juraj_Barakovi%c4%87 (18. kolovoza 2012.)

Bošković-Stulli, maja: Od bugarštice do svakidašnjice, Kon-zor, zagreb, 2005.

čubelić, Tvrtko: Povijest i historija usmene narodne književ-nosti, zagreb, 1990.

Dragić, marko: „zbilja o janku Sibinjaninu u Razgovoru ugodnom i tradiciji“, Zadarska smotra, časopis za kulturu znanost i umjetnost, LIX, 1-2, matica hrvatska zadar, za-dar, 2010., str. 199. – 234.

Dragić, marko: Poetika i povijest hrvatske usmene književno-sti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2008.

Dragić, marko: Književna i povijesna zbilja, HKD Napredak, Split, 2005.

Frangeš, Ivo: Povijest hrvatske književnosti, mH, zagreb – Ljubljana, 1987.

Grgec, Petar: Razvoj hrvatskog narodnog pjesničtva, zagreb, 1944.

jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti, (drugo znatno prošireno izdanje), naklada P. I. P. Pavičić, zagreb, 2004.

kekez, josip: Bugaršćice, III. izmijenjeno izdanje, Organiza-tor, zagreb, 2000.

klaić, Vjekoslav: Povijest Hrvata, knjiga treća, mH, zagreb, 1974.

288 OSVIT 79–80/2014.

kulišić, Špiro: Stara Slavenska religija u svjetlu novijih istra-živanja posebno balkanoloških, Sarajevo 1979.

Rječnik hrvatskoga jezika, glavni urednik jure Šonje, Leksi-kografski zavod miroslav krleža i Školska knjiga, zagreb, 2000.

Sova, matej: Pregled narodne književnosti s primjerima i teo-rijom, Školska knjiga, zagreb, 1955.

Šurmin, Đuro: Povijest književnosti, hrvatske i srpske, zagreb, 1898.

Švelec, Franjo (pr.): Vila Slovinka, Stoljeća hrvatske književ-nosti, matica hrvatska, zagreb, 2000.

Švelec, Franjo: „juraj Baraković“, Po stazi netlačeni – studije iz starije hrvatske književnosti, čakavski sabor, Split, 1977.

Švelec, Franjo: „Bugarštica o majci margariti“, Po stazi ne-tlačeni – studije iz starije hrvatske književnosti, čakavski sabor, Split, 1977.

Vila Slovinka, (16. travnja 2011.) http://hr.wikipedia.org/wiki/Vila_Slovinka (18. kolovoza 2012.)

napomena: u prilogu ovoga teksta se nalazila Bugaršćica koja se može pročitati u: josip kekez: Bugaršćice, III. izmijenjeno izdanje, Organiza-tor, zagreb, 2000., str. 76. – 83, koju u ovom izdanju izostavljamo zbog ograničenog prostora.


FoUR CentURies oF viLa sLovinka BY jURaj BaRakoviĆ

summary

Four centuries ago (in 1613) Juraj Barakovic entrusted for prin-ting his major work Vila Slovinka to Anjel Justinijanovic who was a priest from Sibenik. This work was composed of thirteen parts which include: historical, mythical, Catholic and autobiographi-cal elements. There are a lot of the proverbial forms in this poem.

In the first seven parts Vila Slovinka narrates about the history of Zadar and Illiria (Croatia). Many verses are devoted to Za-dar. Some of them are encomiastic and some have a character of lamentations. For better viewing the parts are listed in the same order as in the poem.

Highest esthetic value in this work has bugaršćica called Mother Margarita which Juraj Barakovic recorded and incorporated in the eighth singing of Vila Slovinka. Mother Margarita is one of the most beautiful bugaršćica. Therefore, special attention has been given to this song.

Barakovic wrote Vila Slovinka in praise of Zadar, Sibenik and their compatriots. The aim of this paper is to reconnaissance Vila Slovinka four centuries after its creation.

key words: Juraj Barakovic, Zadar, Sibenik, Vila Slovinka, Mot-her Margarita.

291AFORIZMIAfoRiZMi oSviT

danko ivŠinoviĆ

AfOrIZmI

Bog stvara sve, pa i aforizme, a vi presudite jesam li od njega išta uspio prepisati!

ključevi pravne države su iza brave.

zakon je na snazi. Bildaju ga amandmanima.

u vinu je istina, u bevandi politika.

nekada im nisam smio čestitati Božić i uskrs, a sada moram!

O nama će se pobrinuti zbrinuti.

Prozovimo lopove punim imenom i zaleđinom.

O ukusima je neukusno raspravljati.

Smijemo se smiješno malo.

za dobrim konjem prašina se udiše.

Svi smo mi od krvi i interesa.

292 OSVIT 79–80/2014.

Bolje se hraniti i jednolično, nego jesti svašta.

Dok je puka bit će i puke sirotinje!

Albert einstein je ponavljao drugi razred gimnazije. Dakle, sve je relativno.

Vrag nikad ne spava, jer ga uvijek netko traži.

kada je Pilat pitao koga od dvojice hoće da im se pusti, Barabu ili Isusa koji se zove krist, barabe rekoše: „Barabu!“

Povika na Hercegovce slabi hrvatsko jedinstvo, ali zato jača bratstvo i jedinstvo.

Moja Domovina je mala, Velika Srbija u nju nije stala.

ukinite alimentaciju, pomladit ćemo naciju!

ne trči nikad samo za jednom ženom! Druge žene će to sigurno znati cijeniti.

Posudio sam joj 100 eura. Svratit će mi kad bude mogla.

293AFORIZMI

EPIGrAmI

deveta simfonija

Kada vidim kako se živi danas,pitam se je li Beethoven„Odu radosti“ pisao i za nas.

Cuga

Nikad seNisam napioni od radosti,ni od tuge,već od cuge!

i hoće i ne će

neodlučan čovjeksad nešto hoće,sad ne će,a kad napokon nešto hoće,e onda i hoće i ne će.

Šarm

čovjekbez šarmaje kao bezmesa sarma.

sve u šesnaest

Sve što je zabranjenoispod osamnaest,rade sve u šesnaestveć od petnaest.

molitva

Bože, kada umrem, učini da toga danabude ružno vrijemei da baš u to vrijemeigra hrvatskanogometna reprezentacija,pa da za mnom plačusamo nebo i žene.

Kao nekad njene

jučer samjeo kruškevelike, sočnei pri vrhurumene– kao nekadnjene.

Nešto jadno

Siječanj je, a usiječnju je u Licivrlo hladno.Stavio sam ruke udžepove i napipaonešto jadno.

294 OSVIT 79–80/2014.

draženka toLe

AfOrIZmI

znak otkriva prijatelja, riječ neprijatelja, a oboje čovjeka nestalna koji od časa i zgode zamijene mjesta.

Prevelik oprez plod ne donosi.

Tražiti i čekati nije lako čovjeku nestrpljivu, ali čovjeku razumnu jest.

Tišina je ponekad najbolji učitelj, jer tada čovjek najbolje čuje.

Osjećaji su varljivi i nepouzdani i često nas vode u pogreške, zato je najbolje ne osjećati.

Poneka pitanja ostaju s odgovorom, a onih neodgovorenih puno je više jer čekaju trenutak da nađu pravog vlasnika.

Pametan čovjek u moru gluposti često ostaje bez teksta, a glupan teksta uvijek ima na pretek.

Ono što mudrac kaže na trgu, praznoglavac priča u sobi.

Snovi su dobri ako imaju sretan kraj, a ne samo pojedine dijelove.

295AFORIZMI

Glupost uvijek nađe načina da se pokaže čak i onda kad je najveći mrak.

za obrazovanje nikad nije kasno, a za sve drugo ima rok trajanja.

297IN MEMORIAMin MEMoRiAM oSviT

kReŠiMiR ŠeGo (1950. – 2014.)

DOBAR SI BOj BIO, TRku zAVRŠIO, VjeRu SAčuVAO

Izražavajući duboko poštovanje kolegi, suradniku i dobrom čovjeku te njegovu djelu naslovljavamo ovaj nekrolog prema po-znatoj rečenici iz Druge poslanice Timoteju.

nakon kratke i teške bolesti, u svom domu u međugorju, pre-minuo je istaknuti hrvatski i bosanskohercegovački književnik krešimir Šego. Pokopan je na međugorskom groblju kovačica u nazočnosti brojne rodbine, prijatelja, kolega i mještana, koji su svojim dolaskom željeli odati posljednju počast preminulom pjesniku, uredniku i javnom djelatniku. Govorima na ispraćaju, obratili su se: Ivan Sivrić, predsjednik Društva hrvatskih knji-ževnika Herceg Bosne, Antun Lučić, izaslanik Društva hrvatskih književnika iz zagreba i Stjepan Sučić, dopredsjednik matice hrvatske iz zagreba. nekoliko šturih podataka o njegovu životu objavljeno je u dnevnom tisku i internetskim portalima. No, svi oni koji su poznavali krešimira Šegu znaju kako nije dovoljno za njega reći da je bio samo veliki pjesnik, nego je u svome plodnom životu ostavio duboki trag na mnogim poljima.

Pa ipak, recimo da je osnovnu školu završio u međugorju i čitluku, a srednju poljoprivrednu u čapljini. Diplomirao je so-ciologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Radio je kao novinar u Sarajevu te kao ravnatelj Gimnazije u čitluku koja je istom osnivana. Bio je glavni i odgovorni urednik književnog časopisa Most; u vrijeme Domovinskog rata bio je urednikom Čitlučkog lista koji je u to vrijeme bio gotovo jedina vijest o rat-nim stradanjima za brojne hrvatske iseljenike od Amerike do Au-stralije; potom časopisa Glasnik mira – međugorje. Pokrenuo je i uređivao dva časopisa za djecu: Cvitak i Školarac – čiji je bio glavni urednik sve do smrti. Bio je član Društva hrvatskih književ-

298 OSVIT 79–80/2014.

nika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne te njegovim utemeljiteljem. Također bio je član Pen-a u R Hrvatskoj. članom brojnih uredništava bio je u Herceg Bosni i Bosni i Hercegovini na način koji može biti obrascem za sve one koji ga nasljeduju, sudjelujući marno kao recenzent, sudjelujući u koncipiranju ča-sopisa, pišući priloge i kritičke osvrte o aktualnim nakladničkim i kulturalnim projektima.

Objavio knjige: Žeđ pojilišta, Stojna kuća, Vrijeme letjelica, Hrvatska Tišina, Svijeća pod križem, Zavjetni kovčeg (zbirke pje-sama); Rubovi i Rubovi II (knjige eseja, kritika i razgovora); La-tice, Malene priče (knjige za djecu) i Anđeli moji (zbirka slikov-nica, s miljenkom Stojićem) te Vrijeme milosti, Gospina šaputa-nja i Fra Slavko (knjige međugorske tematike). Izabrane pjesme objavljene su mu na njemačkome i poljskome jeziku, a Vrijeme milosti na engleskome, francuskome, poljskome, talijanskome, češkome, flamanskome i njemačkome.

Posljednja desetljeća života proveo je u međugorju u mjestu koje ga je posebno inspiriralo za književni rad, nakladničku i hu-manitarnu djelatnost.

kao književnik javio se dosta rano. Već je kao student važio za afirmiranog pjesnika, ali i mjerodavnog književnog kritičara. kao recenzent pjesničkih zbirkâ pridonio je otkrivanju i afirma-ciji mnogih književnih talenata u Hercegovini i širem području ostavljajući tako brojno književno „potomstvo“.

Posebno je značajan njegov rad u Informativnom centru u me-đugorju gdje je bio urednikom i glavnim koordinatorom gotovo svih izdanja o međugorskim ukazanjima. njegov samozatajni rad na tim projektima ne bi smio biti obavijen šutnjom jer su brojna izdanja iz toga kulturnog i vjerskog programa doživjela višestru-ka izdaja i enormne naklade za domaće prilike. Hvala mu za sva-ko dobro koje je učinio.

Requiescat in pace!

Ivan sivRiĆ

299IN MEMORIAM

nenad vaLentin BoRoZan (21. ListoPada 2003. – 21. ListoPada 2014.)

Dvadeset i prvoga listopada 2014. navršava se jedanaest godi-na od prerane smrti novinara nekadašnjeg Hrvatskoga radija mo-star, pjesnika, književnika, člana Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, nenada Valentina Borozana (1949. – 2003.). Tim povodom donosimo ulomak iz teksta objavljenog u Vijencu mH, 2005. godine.

Otišao je zauvijek dobri duh mostara. utihnuli su njegovi ver-si, lišce grize teret od vremena, a rukoveti za Pupu danas su ka-meni spavači. nijemi svjedoci ljetnoga zanosa koji nikada nije ubrao jesenje plodove ljubavi. na frekvencijama njegova radija utorkom oko šesnaestice zauvijek je utihnuo Mozaik, emisija iz kulture koju je Borozanček (kako su ga od milja zvali veliki Ta-dija i njegova jela, opas. aut.) cijelo jedno desetljeće s marom, strašću i ljubavlju uređivao i vodio. Samozatajni anđeo čuvar hrvatske pisane riječi i promicatelj kulturnih i uljudbenih vred-nota ranjenoga grada nenad Valentin Borozan bio je autor iza kojeg je ostao zapažen opus pjesničkih zbirki. ukupno devet. Od Osipalo se proljeće do posthumno objavljene Rukoveti za Zlatku Frajzman (Gral, Široki Brijeg, 2004). „Borozanova poezija čita se u tišini, s pomnjom i u nekom bdjenju. Pjesme su pisane s mjerom, s poštivanjem nijansi, što je tako rijetko u današnjem svijetu. jezik je Borozanova domovina i u doslovnom smislu, jer on svojim stihovima putuje sve od Dubrovnika do Pariza“, kazao je na predstavljanju knjige Lišce: teret od zrcala, u zagrebu, u travnju 2002. u sjedištu Društva hrvatskih književnika, Boroza-nov dragi prijatelj, Veliki brat i čest gost na valovima Hrvatskoga radija mostar, pokojni hrvatski književnik Anđelko novaković. „Borozan piše poeziju nejasnoće, sve same lebdeće i snježne me-tafore. On se ne predaje pomodnoj buci i prostoti. njegov je stil nadindividualan. On je vitez pjesništva“, naslanja se na Novako-

300 OSVIT 79–80/2014.

vićeva promišljanja istom prigodom još jedan česti Borozanov sugovornik, književnik Ante Stamać.

mostarci i brojni poklonici pisane riječi u Hercegovini i da-nas se s radošću sjećaju posjeta Dragutina Tadijanovića njihovu gradu, razgovora Tadije s pučkoškolcima i predstavljanja bogata pjesničkog opusa u Galeriji kraljice katarine, što je bila isklju-čiva zasluga nenada Valentina, koji je s najvećim hrvatskim ži-vućim pjesnikom ostvario izvanredan prijateljski odnos, ispunjen stalnim međusobnim dopisivanjem. Pjesnik će ostati upamćen po novinarskom radu, skroman i miran čovjek koji je svake jeseni odnosio u Pariz dah i duh mostara, darivao svake godine mostar-sko sunce pariškim bulevarima. Gdje je onaj tko otključava i ima ključ? Gdje je pjev ptice što pjevala je i otpjevala raskoš posto-janja i velebni usklik svake radosti pred pojavom čuda svijeta – samo su neka od pokrenutih upita Borozanovih pjesmotvora, koji su zahtijevali produhovljena i strpljiva čitatelja. no, nema dvojbe da je upravo hermetičnost Borozanova pjesničkog izričaja imala brojne poklonike, ljude od srca i duše, kakav je i sam bio. njegov pak stalni novinarski i javni angažman ostavio je neizbrisiv trag na medijskoj i kulturnoj sceni Hercegovine, Dalmacije i, ne zabo-ravimo, hrvatske metropole, koju je tako rado pohodio.

privid i žal

stablom, kojem vjeruješ, penjuse godišta. tijesno je podnebom. nedaleki lepetprivid je širina. Studeni na rubu sna. jesi li u poljubu:između tumača i ručice.pleše li slika, ili zibaščistu igru. glazba u pismenu

blaga je nutrina. kamo,kada lebdiva otputi žal.

pariz, 24. studenog 2002.(iz knjige pjesmotvora čekanje

blizine, Nenada Valentina Borozana, GRAL, Široki Brijeg,

2004.)

301IN MEMORIAM

sjeĆanje na Rajka GLiBU – RaMskoG PisCa i stvaRateLja

Postoji izreka – Bolja je bilo kakva riječ negoli šutnja i zabo-rav. A riječi su time moćnije što su više kod umješnijeg čovjeka.

Opisati moj osobni odnos i suradnju s Rajkom Glibom slože-na je zadaća. nije bilo lako krenuti u pisanje onoga o čemu već dugo razmišljam. Osjećam određenu dužnost reći nešto o čovje-ku, piscu i znanstveniku s kojem sam imao sreću surađivati nekih pet godina, a poznajući ga prije toga samo po spomenu drugih. navršava se uskoro dvije godine od smrti ovog istaknutog ram-skog pisca i autora, kako književnih tako i povijesno-istraživač-kih djela koja su nerijetko izazivala mnoge kontroverze, nemire i komešanja u bosansko-hercegovačkoj, a djelomično i u hrvatskoj stručnoj javnosti. Iako vidljiv izražajni talent u više područja, Gli-bo nije bio čovjek lagana karktera, a ponekad ne bi štedio ni svoje najbliže suradnike, prijatelje i poznanike. njegova riječ – kada bi bio bijesan ili nezadovoljan izostankom uspjeha nakon oče-kivanog – bila bi oštra i nezgodna jer je smatrao da treba bolje i više ali opet, na njemu vrlo svojstven način. nekoliko puta sam izravno osjetio tu oštrinu i prozivku te mi nije bilo svejedno, ra-zlogom više jer o njemu nisam imao negativno mišljenje već sam nastojao pomoći mu, iz poštovanja prema osobnom postignuću i njegovim godinama. Postoje pojedinci koji i nakon njegove smrti smatraju da bi ga trebalo zaboraviti ili izostaviti, a zbog njego-ve tobožnje neprilične prošlosti u Prozoru-Rami krajem prošlog stoljeća. Razmišljam o činjenici kako takvo njihovo ponašanje nije kršćansko, ali kao što reče Isus – tko je bez grijeha neka prvi baci kamen! Stoga, svima nam je raditi na tome da budemo što bolji ljudi, zaboravimo davne svađe, prepirke i podjele te učiniti

302 OSVIT 79–80/2014.

da sadašnjica bude lakša i budućnost svjetlija uvrštavajući tu ona manje ili više zaslužna imena.

Rajko Glibo osim u Rami radio je u zagrebu i mostaru. Rođen je u živopisnom uzdolskom kraju, selu Donja Vast. To je kraj če-stitih, ali kroz povijest podosta namučenih ljudi. Vrlo dobro je po-znavao neretvanski i ramski kraj opisujući kako ljude tako i zabo-ravljene običaje, tradiciju te ističući neke krajnje zanimljive crtice koje primjerice niste mogli naći u uobičajenoj literaturi. upravo je to ono, takoreći „terensko iskustvo“ koje današnji znanstvenici nemaju ili ne posjeduju dovoljno. kod Glibe se uočavalo to pone-kad začudno iskustvo kontakta s narodom, narodnim predajama i duhovitim iskričavim prilikama, s teorijsko-nastavničkim, a koje je poslije zapisivao na papir te potom objavljivao u medijima.

Živio je i radio u zadru. meni osobno to je pomalo udaljen i neshvatljiv grad na moru, kao i većina tih morskih mjesta gdje ljudi žive na jedan drukčiji način. jer zašto bi Ramljaci, Hercegovci, kontinentalci, ljudi ponikli na gorskim područjima uopće išli tamo? – kao što idu u Split, Dubrovnik i slična mjesta koja su omeđena besmislenim plavetnim slanim vodenim grani-cama zagušene zbilje u skrivenom egzistencijalnom strahovanju pomiješanom i sa svim tim silnim prisjećanjima na voljeni rod-ni kraj. Ionako, od vremena mijata Tomića i Dive Grabovčeve, istaknuto slobodarski nastrojeni ramski ljudi koji su planinskog podrijetla i stoljećima težili čistim gorsko-planinskim dimenzi-jama ne bi trebali bitisati na nekakvim polaritetnim granicama živeći od sjećanja, kao što mi se to činilo kod Glibe kod kojeg se miješala nostalgija s ponosom, pomalo otvrdnula narav i životno iskustvo s visokim znanjem. na kraju, što je bilo nekako najbolnije za njega, jest osjećaj stalnog poništavanja i omalovaža-vanja i to od njegovih vlastiti ljudi – sunarodnjaka. I to je istina, jer kritika Rame jest najveća u samodestruktivnosti i odbacivanju svojih ljudi i njihovih postignuća. I sam sam to osjetio stoga do-

303IN MEMORIAM

brim dijelom razumijem, ali koliko god bilo opravdano ratovima i brojnim teškim životnim uvjetima ujedno ne želim razumjeti. Hrvati općenito odbacuju svoje veličine, po tome su poznati ali ići do granica poništavanja nekoga samo zato što piše, stvara ili što ima svoje ja nikako nije zdravo, normalno i kršćanski... – s naglaskom da se Hrvati vole nazivati vjernicima i često idu u cr-kve. No dobro...

Dr. sc. Rajka Glibu upoznao sam u mostaru, na Sveučilištu, za vrijeme jednog predstavljanja. knjigu je tada predstavljao moj prijatelj i kolega kojeg posebno cijenim – dr. sc. Antun Lučić. Bio je tu i književnik mile Pešorda. Antunova knjiga govorila je o posebnim vezama ljudi, životinja i stvari, zapravo referirala se na životno djelo Vitomira Lukića koje je Lučić istražio u svom dok-toratu. Antun je tada odlučio s javnošću podijeliti svoja iskustva na radu oko ove knjige. na tom predstavljanju upriličenom u jed-noj učionici na katu, dr. sc. Rajko Glibo istaknuo se ponašanjem koje je odskakalo od onog uobičajenog preozbiljnog, ukočenog, fotografirao je uzvanike i goste te razgovarao o knjizi s nazočni-ma. To mi se tada učinilo vrlo zanimljivim.

za Glibu sam čuo već prije, kada me je nekadašnji predsjednik DHk HB zdravko kordić (sada novi doktor znanosti) u svom karakterističnom kratkom, britkom i izravnom tonu iznenadno upitao: – Škarica, znaš li ti Rajka Glibu?! moraš znat! – rekao je. Rajko je bio dugogodišnji član DHk, a ja sam tek počinjao sa svojom knjigom.

Sjećam se kako je negdje u tom vremenu tražio manje ili više uspješno sredstva za novu knjigu Uzdol zove. Rado se sjećao na-paćenog ali ponositog uzdola i tu sam mu nastojao pomoći kod zagrebačkih poduzetnika, od kojih neki tada i nisu baš bili ras-položeni za doniranje sredstava. Poduzetnici nerijetko odmahuju na knjige i intelektualni rad, smatrajući samo fzički rad dovoljno dobrim. No Glibo je nastavljao neumorno sa svojim pisanjem i

304 OSVIT 79–80/2014.

stalnom koncentriranošću na Ramu, njezino naslijeđe, tradiciju, kulturu i kulturnu ostavštinu od srednjeg vijeka pa do suvreme-nog doba i Domovinskog rata u kojem njegovu ulogu tek treba istražiti. I premda u godinama koje sputavaju čovjeka, sve više neshvaćen i bolestan Rajko se nije predavao. S druge strane, naša suradnja poboljšavala se od Ramskih susreta i znanstvenog skupa na Šćitu 2009. (čiji zbornik do danas iz raznoraznih razloga nije osvanuo) do uredničkog rada na romanu maria crnjca i internet portalu Rz-e te kao takva jačala da bi kasnije bila prekinuta iz meni teško shvatljivih razloga. unatoč navedenom, u tome raz-doblju prije prekida dopisivanja i istraživačke suradnje sjećam se njegovih riječi ohrabrenja kada sam i sam, pored svoje dobre namjere nailazio na različite teškoće i osporavanja.

Istina je da su zadnjih godinu-dvije ovog autora tada već broj-nih knjiga počeli odbacivati i hrvatski mediji u BiH i ramski por-tali koje je često pratio. koliko god se on trudio da ostavi jak spo-men na svoje životno djelo sve je više nailazio na probleme. neki će reći da je i sam davao povoda zbog svog stava i krajnosti u komunikaciji. Glibo je znao „spustiti na zemlju“ i neke umišljene ili samozagledane pojedince iz politike, što mu se mora priznati. Ponekad je bio previše opterećen i zagledan u svoje radove – ali uvelike opravdano, kao što i svaki pisac nastoji učiniti sve da dje-lo uspije i bude kvalitetno.

nisam za sladunjave hvalospjeve o ljudima kojih više nema stoga ću priznati kako je u zadnje dvije godine naša suradnja bila slaba i nikakva. Ali to sad nije ni bitno. Važno je da sam ovog pis-ca – kojega je hvalio i sam veliki meštar pisane riječi Ivo Andrić – upoznao jako dobro, s njim sam imao čast surađivati duži niz godina i na njegova se djela osvrćem u svojim istraživanjima. S druge strane, samo vrijeme će pokazati vrijedinost svačijeg djela, potvrda će uslijediti. mislim da je njegovo djelo neosporno vri-jedno, tim više jer je među prvim aktivinim piscima iz Rame, a

305IN MEMORIAM

dobrim dijelom uspješno je spajao različite žanrove u svom knji-ževno-spisateljskom radu.

uskoro će se navršiti dvogodišnjica od njegove smrti, a nje-gova djela su tu i ostaju nezaobilazna kada se piše o ramskom kraju. – Stoga, nužnost je i dužnost je... Posebice se nadam da će mladi naraštaji obrazovanih ljudi čitati njegove vrijedne knjige i navoditi pozivne bilješke iz njegovih znanstvenih knjiga o Rami koju je toliko volio.

Ovo je moj pozdrav prijatelju, zemljaku i suradniku dr. sc. Raj-ku Glibi, ali i znak poštovanja prema njegovom životnom djelu.

matej ŠKArIcA

Documents

KAZALO - DHK HB 2014 za web.pdf · KAZALO UVODNIK Ivan SIVRIĆ Naša sposobnost za kulturu ..... 11 POEZIJA Krešimir ŠEGO Meni je ovdje dobro..... 13