Kirin - Egzil i Zene

EGZIL I HRVATSKAŽENSKA AUTOBIOGRAFSKAKNJIŽEVNOST 90-ihRENATA JAMBREŠIĆ KIRIN

Koliko je vidljivo hrvatska se književnost tradicionalno bolje nosila s opisanom teškoćomod drugih oblika spisateljskog rada. Zato jei moguće, bez imalo sarkazma, reći da je

najviše valjanih socioloških ili politoloških uvidakoji nam pomažu razumjeti događaje uhrvatskom društvu i zbilji zapisano u –hrvatskoj književnoj prozi. Je li to komplimentili prigovor ne znamo posve točno.

Rogić 1997, 2

Pisanje u i o egzilu, o pripadanju i izopćenosti, oprisilnom i voljnom odmicanju od domovine kao teme isudbine, u južnoslavenskim se književnostima suprotsta-vlja dominantnoj poetizaciji i narativizaciji etnički mo-tiviranih osjećaja ponosa, privrženosti, lojalnosti (ili pakzazora) prema pojedinim krajevima i narodima. Tema-ma odlaska, odiljanja, progonstva i napuštanja rodne gru-de posebno obiluje hrvatska kultura koja u svom, pučkomi artističkom izrazu, epskom i lirskom tonalitetu, od eg-zila čini povlašteno mjesto povijesne tragičnosti i njego-ve političke refleksije.1 Marginalan status putopisne imemoarske literature, rijetkih misionarskih zapisa i ži-votopisa ili pak avanturističko-fantastičnih trivijalnihžanrova dodatno naglašava izostanak (postponiranje) is-hodišnih mjesta modernog romansiranja. Ksenofilija,avanturizam, osvajački duh, žudnja za novim krajevima,spoznajama i materijalnim dobrima, strast prosvjetljiva-

1 Nakon iskustva takozvanih postmodernih jugoslavenskih ra-tova (o čemu je najviše pisao sociolog Stjepan Meštrović) ipostmodernog nasilja nad ženama (što je eksplicirala Catha-rine MacKinnon) – koji su svojom nasilnom kartografijompresjekli mnoge spone međuetničkog povjerenja i među-ljudske komunikacije, podigli nove zidove međunacionalnognepovjerenja, optuživanja i predrasuda – za mnoge je iselje-ne, doseljene i raseljene osobe u Hrvatskoj dubinski pore-mećena esencijalistička ideologija vezivanja osviještenog na-cionalnog identiteta uz kontinuitet prebivanja u određenomkraju i prostoru. Posljedice etničkih čišćenja i latentna in-teretnička netrpeljivost, sporazumna razmjena stanovništva iimovine, migracije prognanika iz ruralnih u urbane sredine,izbjeglička naselja, nova emigracija mladih i obrazovanih,akutni su kulturni fenomeni koji, paralelno uz nove teorijeo (trans)nacionalizmu i dislociranim etnoprostorima, upo-zoravaju na drukčiju dinamiku suodnošenja prostora i ko-lektivnog identiteta, postojećih i pridošlih, matičnih i iz-mještenih zajednica.

nja, kultiviranja i discipliniranja sastavni sudio suvremenog kolektivnog iskustva koloniza-torskih nacija čemu je književno-publicističkaprodukcija uvelike pridonijela. Istodobno, ri-ječ je o prijepornim točkama kulturalnog ot-pora, ali i fascinacije, na kojima se temelji ko-lektivna, homogenizirajuća identifikacija onih“prevarenih” od zajedničke europske povijesti,onih odavno koloniziranih “iznutra”.

I dok je feministička kritika de-konstruirala rodno diskriminatornu logiku iz-razito falocentrične proizvodnje kolonizatorskezapadnocentrične paradigme, rodno je de-montiranje sociopolitičkih i kulturnih praksiodgajanja domoljubnih građana u južnosla-venskom povijesnom kontekstu složenije no štose naizgled čini. Osim transparentne patrijar-halne ideologije koja je inspirirala brojne stra-nice antropološke i sociološke literature, osimmanje transparentne i manje istražene oslonje-nosti nacionalističkih ideologija na južnosla-venskom prostoru na žensku lojalnost i ženskopoimanje građanske i rodne emancipacije is-ključivo unutar nacionalnog kolektiva, postoji isloženija rodna logika simboličkog atribuiranjai simboličkog uključivanja, to jest isključivanja,iz nacionalnog korpusa ili lokalne zajednice.Naime, iz perspektive paternalistički nastrojenemajke domovine, svaki je odlazak domovinskih sinovatrajni gubitak, a svaki njihov kontakt sa stranimi nepoznatim mogući izvor kontaminacije, opa-

snog odnarođivanja, relativiziranja i slabljenjaistinskog nacionalnog i moralnog bića pojedin-ca izloženog civilizacijskim porocima bez insti-tucionalnih uporišta identiteta – obitelji, crkvei države. Unatoč sentimentalnoj slabosti slaven-ske duše prema “razmetnim” i izgubljenim si-novima, nacionalnoj državi koja tijelo i duhsvojih građana smatra najpostojanijom fortifi-kacijskom tvorevinom zapadne kršćanske civili-zacije, odnarođeni i kozmopolitski sinovi ma-nje su vrijedni od patriotski osviještenih ženabez čijeg zdušnog sudioništva ni biološka ni du-hovna obnova nacije nije moguća. Defanzivno-nacionalistički lokalpatriotski svjetonazor kojivjeruje u esencijalističku pupčanu vezu prosto-ra i identiteta, obitelji i nacije, glavni je regene-rator (kulturalno proizvedene – usp. Sklevicky;Papić 1983) svijesti o pozitivnim aspektima žen-ske povezanosti s prirodom, s korijenima, smjestima prvotnog iskustva usvajanja prostora,jezika, vjere i etničke pripadnosti.2 Stoga,premda lokalpatriotizam romantičarske prove-nijencije – koji se obnavlja usprkos ili baš za-hvaljujući činjenici da je hrvatski nacionalnikorpus izrazito emigrantski – odljev “domovin-skih kćeri” nigdje ne registrira kao kulturni fe-nomen (za patrilinearnu logiku to je nepostoje-ći problem), dok odlazak i gubitak muškaracajavno oplakuje, ipak se smatra da su upravo že-ne, majke, ratne udovice, odgajateljice, jamacočuvanja i prenošenja nacionalno obilježenih

176

Reč no. 61/7, mart 2001.

2 U simboličkoj imaginaciji nacionalne zajednice rodno je pozitivno obilježen pro-stor (lijepe, drage i slatke) slobode, a negativno prostor povijesnog nesvjesnog – tamogdje caruje “tma i tmuša”. Feminizirana predodžba o nespoznatljivom, nepronič-nom povijesnom kaosu (koji prati povijesna anamneza) preuveličava važnost iraci-onalnih kolektivnih postupaka i fatalistički determinizam te na taj način umanjujevažnost individualne odgovornosti i individualnog djelovanja povijesnih subjekata.

kulturnih tradicija i vrijednosti, pa je čitav od-gojni i akulturacijski proces prožet kriptoma-trijarhalnom etikom (Simić 1999). Kao alter-nativu prustovskoj potrazi za lokalitetima au-tentičnog iskustva unutar domoljubno-nostal-gične političke i književne retorike – kojoj se is-priječilo odrastanje, urbanizacija, globalizaci-ja, ali i poratna kartografija opustošenih krajo-lika – dominantna hrvatska kultura nudi samobauk jugonostalgije, prokletstvo prognaništva iegzila te žudnju za Zapadom nove generacije“suvišnih ljudi”. Tek rijetki autori respektabil-ne veteranske proze imaju lucidnu sposobnostdekonstruiranja simboličkog žarišta ratničkogpreustrojstva maskulinog identiteta, ukazujućipritom na ulogu medija i osobnu socijalizacijukao presudnih čimbenika za njihovo priklanja-nje “mitu o ratničkom iskustvu”. Tako će RatkoCvetnić za one koji su se promptno odazvali zo-vu domovine autoironično reći – “mi, dječaci sprevelikim puškama, koji se prave važni predsvojom izubijanom majkom Domovinom”(1997, 72).3

IZGNANICE IZ NACIONALNOG KANONA

Egzil je i danas mnogima tuđina, ne-mjesto,stanje privremenosti i bespovijesnosti, izvornomjesto kulturne nelagode koja izgnanika potičena preispitivanje samorazumljivosti esencijali-

stičke filozofije, patrijarhalnog autoriteta i do-moljubne samohvale. Povod je ovom esejuupravo problematiziranje tradicijom pothra-njivane sklonosti matične kulturne sredine da(i suvremene) pisce koji polaze od egzila kaoinspiracije i kao egzistencije prije ubroji u ka-tegoriju “otpisanih” nego “kanoniziranih”književnika bez obzira što je u slučaju Dubrav-ke Ugrešić, Slavenke Drakulić i SlobodanaŠnajdera riječ o najprevođenijim i međuna-rodno respektiranim hrvatskim književnicima.Postojano prešućivanje spomenutih autorica iautora treba razumjeti ne kao privremenieksces jedne autistične i konzervativne književ-ne zajednice, već kao najbolju potvrdu postav-ke kako niz izvanestetskih kriterija ravna uspo-stavljanjem nacionalnog kanona koji u svakomrazdoblju iznova dijeli podobne od nepodob-nih autora, ozbiljne od rubnih žanrova, privi-legirane od marginalnih tema i stilskih postu-paka. U vrijeme kad zapadne akademske zajed-nice, pod pritiskom novoemancipiranih povi-jesnih subjekata, poduzimaju revizije “klasič-nog” kanona iz vizure postkolonijalne i post-strukturalističke teorije, kulturalnih studija ifeminističke kritike, hrvatska je stručna javnostzaokupljena revalorizacijom i “repatrijacijom”književnika iz dijaspore i političke emigracije teproizvodnjom autohtone kulturne miopije ko-ja ne želi vidjeti ono što se nameće “izvana”, to

177

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

3 Isti autor, na drugom mjestu, primjećuje: “Pa ipak, kod toga se dobričine ne radi opukom nedostatku povijesne svijesti, nego o ponešto izraženijem simptomu one op-će slabosti koju je skrivio rat, pruživši, naoko paradoksalno, svima nama priliku zabijeg u djetinjstvo. Lehnerovi autići, pištolji u futroli, njegovi kauboji i Indijanci,označeni plavim i crvenim šiframa na kartama u operativi, dio su zatvorenoga svijetau koji se, najvjerojatnije nesvjesno, sklonio pred histeričnom svakodnevicom svogacivilnog života” (1997, 43).

jest ono što još izaziva nepovjerenje, podozri-vost, kušnju opredjeljivanja i argumentiranja“neutralnih znanstvenika”.4

Dok su pojedini predstavnici kakostarijeg tako i novijeg hrvatskog autobiograf-skog, testimonijalnog i putopisnog diskursa do-živjeli nedavnu književnopovijesnu valorizaciju(Brešić 1996, 1997) i književnoteorijsko pre-vrednovanje (Zlatar 1998, Duda 1998), najno-vija “neodisidentska”, mahom autobiografsko-esejistička, proza istaknutih hrvatskih autoricafenomen je čiji kulturološki odjek, ideološkinaboj i intergeneričke literarne spone tek trebaiščitati u kontekstu radikalnih promjena soci-jalnog i kulturnog pejzaža devedesetih (Jambre-šić Kirin 1999). Premda i druga razdoblja sa

svojom ušutkanom “ljepšom polovicom” knji-ževne proizvodnje vape za ginokritikom i femi-nističkom revizijom kanona (Čale Feldman1999), upravo je hrvatska ženska proza devede-setih – koja se, prema riječima Andreje Zlatar,morala mjeriti s oporim “dokumentima vreme-na u vrijeme dokumenata” – zahvalno područjeovakve analize koje je samo djelomice osvijetlje-no (Čale Feldman 1996; Lukić 1996, Crnković1999).5 Između objavljivanja dviju nezaobila-znih interdisciplinarnih studija – Mirne VelčićOtisak priče, intertekstualno proučavanje autobiografije(1991) i Andreje Zlatar Autobiografija u Hrvatskoj(1998) – hrvatska društvena i kulturološka sce-na radikalno se promijenila i doživjela pravo za-sićenje autobiografskom produkcijom često

178

Reč no. 61/7, mart 2001.

4 Ovdje se neću baviti razlozima recentnog smanjivanja teorijsko-kritičkog interesaza “neodisidentsku” (ali i “žensku prozu” osamdesetih) u usporedbi s interesom zanovopovijesni roman, a u kontekstu rasprava o postmodernizmu u hrvatskoj knji-ževnosti. Usporedit ću uzgred programe dvaju dosad održanih Hrvatskih slavistič-kih kongresa, pulskog i osječkog, koji nude možda ne reprezentativni, ali svakakonajobuhvatniji sastav domaćih književnih znanstvenika i filologa. Tako su na pr-vom kongresu (Pula, 19.-23. rujna 1995) u okviru sekcije o hrvatskoj postmoder-noj problematici, “ženskoj prozi” bila posvećena dva referata nasuprot pet o novo-povijesnom romanu. U Osijeku (14.-18. rujna 1999), od dvanaest prijavljenih refe-rata koji su se s različitih aspekata doticali djela i fenomena domaće postmoderne,samo je jedan uzimao u obzir i tekstove spomenutih autorica.

5 Chester i Forrester (1996) smatraju da je feministička teorija produktivna za ra-zumijevanje slavenskih književnosti i njima pripadnih kulturno-kritičkih refleksi-ja koje su književnost uvijek tumačile iz i naspram njezina povijesnog, političkog,društvenog, religijskog, klasnog, etničkog konteksta. A jedna od najvažnijih odli-ka sociopolitičke tranzicije jest promjena odnosa prema društvenom potencijalu isimboličkom kapitalu žene: “U narodima koji se sada vide ugroženima dekadent-nom zapadnom kulturom, unutrašnjim ekonomskim kolapsom ili vojnom agresi-jom, žene su prisiljene da obnašaju svoju patriotsku dužnost, da se etnički i naci-onalno, a ne rodno, identificiraju, da prihvate ili stvore ženstvo koje je dubokoograničeno i koje ograničava ali koje je u svakom slučaju u sazvučju s lokalnom tra-dicijom” (Chester i Forrester 1996: XI).

jednim imenom nazivanom “hrvatsko ratno pi-smo”. Tek nakon njezine metodološki sustavni-je analize moći ćemo ocijeniti vrijednost i pri-mjenjivost različitih teorijsko-interpretativnihmodela u problematiziranju autobiografskogdiskursa koje su prikupile ili same ponudile na-vedene hrvatske teoretičarke.

AKTUALNOST FEMINISTIČKETEORIJE

Feministička je teorijska perspektiva u ovakvompoduhvatu korisna iz više razloga. Prvo, onapokušava objasniti “kako i zašto je binarna po-larizacija kulture, književnosti ili književnogteksta konstruirana” (Chester i Foresster 1996:XIII), pa u tom smislu i sklonost manihejskomdoživljaju i prikazu ratne zbilje s jasno odijelje-nim i rodno obilježenim praksama prorade is-kustva. Drugo, ona nam pomaže razumjeti za-što se žene koje u prijelomnim razdobljima eg-zistencijalne ugroženosti pojedinaca i skupinapodrivaju poželjne ženske rodne atribute (soli-darnost, samozatajnost, izdržljivost, submisiv-nost) a ističu kvalitete ženskog buntovništva,kiničkog opiranja i ironiziranja autoriteta, ali iakademskog cinizma (Sloterdijk 1992), ne pri-stajući pritom niti na ratničke vrijednosti, nina verbalno nasilje, uvijek spremno optužujuza nečasne namjere i ideološki suspektne rabo-te. Najčešće je riječ o intelektualkama koje de-konstruiraju “simbolizacijski pakt” prema ko-jem ženski rodni identitet bitno određujenjezina (pro)kreativna i emocionalna sposob-nost da od nekog prebivališta učini dom, a od“ulaska u jezik” pristupnicu svijetu po mjeridomovine, intelektualke koje ne žele izborenopravo na “vlastitu sobu” u matičnoj kulturi žr-

tvovati za povratak na patrijarhalno ognjište.Prema Juliji Kristevoj, žena intelektualac je uodnosu na svoj društveni i politički položajvječni disident, “prognanik u odnosu na moć”i prema tome uvijek “neobična, nadnaravna,demonska, vještička”. Otuda izvire i aktualnostfeminističke ideologije i politike koja se uvijekiznova, s novim argumentima i osobnim zala-ganjem aktivistkinja, suprotstavlja političkimtradicijama i recentnim ideologijama u kombi-naciji sa sve složenijim socioekonomskim prili-kama. Jer što je opća razina društvenog prospe-riteta i političkih sloboda niža, to su veći izgle-di za uspjeh nacionalističkih politika – bez ob-zira na njihov agresivni ili defanzivni karakter– koji apeliraju na majčinske zaštitničko-obrambene instinkte kojima je blizak ideal žr-tvovanja i posvećenost borbi za svakodnevnopreživljavanje, te na kraju postaju glavni oslo-nac militarističko-totalitarnih režima (Papić1999).

Naravno, u kontekstu obrambe-nog rata koji je ujedno i borba za nacionalnudržavu, nema, naizgled, ništa prirodnijeg odpoziva na zbijanje vlastitih redova, na buđenjenacionalnog ponosa te osjećaja lojalnosti i soli-darnosti, pri čemu se vlastite moralne norme iosobna uvjerenja prvi žrtvuju interesima kolek-tiva. Središte moralnog koda ugrožene i raselje-ne zajednice ponovno postaje patrijarhalno“kućno ognjište”, taj zamišljeni prostor sigur-nosti, utjehe, majčinske empatije, unutar kojegsvaki nesretnik, prognanik, disident ili prije-stupnik može osjetiti toplinu kolektivnog, aliekskluzivno etničkog, zajedništva. U tom smislusvako preusmjeravanje pozornosti s frontovskezbilje gdje se kroji naša sudbina na pozadinske me-

179


hanizme njezine medijske prezentacije i poli-tičke interpretacije uvjerenom se domoljubuprikazuje kao kvislinška rabota najgore vrste. Uhrvatskom slučaju, upravo na ovom mjestu sva-kodnevne ratne proizvodnje stereotipa o izdaji,žrtvi i domovinskoj dužnosti možemo prepo-znati plodno čvorište rodnog preslagivanja vri-jednosti, simbola i kulturnih praksi koje obilje-žuje i sadašnje poratno stanje. Naime, hrvatskesu novinarke odigrale ključnu ulogu u realizaci-ji “medijskog rata”, kao što su žene općenitozdušno vodile domoljubnu “pozadinu” angaži-

rajući se na poslovima humanitarno-socijalnogzbrinjavanja prognanika i izbjeglica te predvo-deći brojne nevladine udruge (od udruga poli-tičkih zatvorenika iz socijalističkog razdoblja dobrojnih udruga prognanika, ratnih udovica, ci-vilnih žrtava rata, populacijskog pokreta i dr.).Stoga je upitno kulturalne strategije prevlada-vanja ratnog stanja i negiranja ratničkih vrijed-nosti poistovjetiti s “tipično” ženskim privat-nim i javnim grassroots angažmanom oko norma-lizacije društvenih i interetničkih odnosa.6 Us-prkos činjenici o “prljavom karakteru” suvre-

180

Reč no. 61/7, mart 2001.

6 Naravno, nije nam cilj niti umanjiti nespornu zaslugu mnogih aktivistkinja i za-govarateljica nenasilnog rješavanja sukoba. Upravo su žene političari u Hrvatskojbile u većem broju angažirane na državnim poslovima mirne reintegracije, npr.Vesna Škare Ožbolt je bila vrlo uspješna voditeljica predsjednikova Nacionalnog od-bora za provedbu programa uspostavljanja povjerenja, ubrzavanje povratka i normalizaciju života na ra-tom stradalom području. Voditeljica Odjela za društvene djelatnosti u gradskoj upraviVukovara Antonija Kukuljica u svojoj knjizi memoarskih zapisa Ključ od mesa obja-šnjava zašto su žene dobile čak 24 mjesta od 43 djelatnika u gradskoj upravi Vu-kovara, uz brojne druge funkcije u kulturnim, obrazovnim i medicinskim ustano-vama. Ona smatra da je Vukovar i prije rata ima relativno visok standard s razvi-jenim gospodarskim, društvenim i kulturnim životom u kojem su obrazovane že-ne nalazile svoje ravnopravno mjesto. O ženskom umijeću pregovaranja prilikomuspostavljanja zajedničke gradske uprave u Vukovaru u lipnju 1997. godine onapiše: “U svim su delegacijama bile pretežno žene. I našim i njihovim. To što su že-ne činile delegacije nije me čudilo. (...) Stranci uvijek na čelu stola, a jedni pre-koputa drugih, licem u lice, MI i ONI. Problem pogleda. (...) Razgovori su uvi-jek trajali dugo, često s prekidima. Ponekad smo i sami osjećali kako lutamo goto-vo bez smjera. Bezbroj dilema. (...) Shvatili smo: oko nekih se pitanja nikada ne-ćemo složiti. Treba tražiti ona gotovo nevidljiva mjesta gdje se koliko-toliko mo-žemo složiti. Želim reći kako žene imaju izgrađen instinkt koji slijede i koji je ve-ćinom pouzdan. Nakon vremenskog odmaka od 16 mjeseci usuđujem se zaključitisljedeće: a) U najdelikatnijim trenucima ženu krasi odgovornost, požrtvovnost teupornost kojom obavlja svoju zadaću; b) Žene su praktične, ne ostaju na riječimaili frazama. Odmah razmišljaju kako provesti dogovoreno ili zaključeno; c) I tre-će. Pokazivanje osjećaja kod žene se doživljava kao slabost, a kod muškaraca kao iz-raz čovječnosti.” (Kukuljica 2000: 50-51)

menih ratova u kojima nisu pošteđeni civili,moramo imati na umu da su ratnom nasiljuipak u većoj mjeri izloženi muškarci – direktnou vojnim postrojbama i borbenim okršajima teindirektno, nakon rata, kad teže podnose trau-matičnu transformaciju ratničkog u mirno-dopski sustav vrijednosti. Sociološka i antropo-loška literatura također ističu veću adaptibilnosti bržu akulturaciju žena izbjeglica u zapadnimdruštvima, posebice kad je riječ o ženama i mu-škarcima žrtvama torture.

S druge strane, pet je hrvatskih in-telektualki ostalo obilježeno stigmom javnogostracizma i folklorom rodnog defamiranja,premda je većina njihovih kritičkih glasova protivnacionalizma i militarizma u vlastitoj sredini, tevećina argumenata protiv vlasti HDZ-a s vreme-nom postala opće mjesto političkog otpora i do-vela do smjene vlasti u siječnju 2000. godine.Dok su elementi ideološke diskvalifikacije upragmi političkog života lako zamjenjivi i tran-splantibilni, sastavnice rodno motivirane javnestigmatizacije “nepoćudnih žena” daleko su rezi-stentnije, posebice kad se dotiču osjetljive matri-ce posvajanja i dodjeljivanja žrtvoslovnog identi-

teta. Pravi povod za stigmatizaciju i bilo je, zapra-vo, “nečastivo” prisvajanje domoljubnog diskur-sa o nevinoj žrtvi “neutemeljenim i preuveliča-nim optužbama” o vlastitoj ugroženosti i kultur-noj izopćenosti. Posezanje za, po mišljenju mno-gih, neprimjerenom identifikacijom s ulogomžrtve (matične kulturno-akademske zajednice)bilo je neoprostivo za zajednicu kojoj je žrtvo-slovna paradigma bila temelj izgradnje novog ko-lektivnog nacionalnog identiteta.7 Časopis Globusplatio je doduše sudsku odštetu napadnutim in-telektualkama, ali nitko od novinara i znanstve-nika, među kojima je najprozivaniji bio SlavenLetica, nije smatrao da se bilo kome treba javnoispričati. To je samo dokaz da se i poratno hrvat-sko društvo ne može tako lako osloboditi tradicij-ske kulturne matrice koja obiluje rodnim stereo-tipima i rodno figuriranim imaginarijem pso-vačko-difamirajućeg ostracizma u koji se suvre-mene, konkretne žene uvijek lako i iznova “uklo-pe”. I u liberalnoj demokraciji hrvatski su građa-ni skloni u oblicima ženske kulture otpora i javnekritike prepoznavati skandalizirajuće, opscene imoralno suspektne elemente – javno izlaganjevlastitog mišljenja kod žena je uvijek potencijalni

181


7 Dominantna predodžba domovine kao majke koja unatoč zaštitničkoj ulozi domo-vinskih sinova (slobodoljubivih i istinoljubivih branitelja) još jednom biva “tragič-no izložena”, “oskrnavljena i izranjavana”, “raspeta”, “bespomoćna žrtva”, imalaje velik utjecaj i na oblikovanje grupnih ženskih identiteta na ideološki suprotsta-vljenim polovima: “Žene su se istodobno pojavile unutar obiju, posve oprečnihpozicija: jedne koja crpi legitimitet identitetskog mjesta iz ‘žrtve’, legitimirajući ti-me privid vlastite moći u kontekstu ratn(ičk)ih fiksnih moći, i druge koja legiti-mitet svog mjesta gradi na osvješćivanju stvarnih i prezentacijskih modela žrtve iizlasku iz nje. Stoga, primjerice, iskaz ‘Mi, žene’, u govornom činu Bedema ljubavi(organizacije majki koja je rabeći ‘sliku majke žrtve’ davala ‘glas’ ideologijskoj maj-ci ‘državi žrtvi’), ili pak ‘Mi, žene’ u iskazu aktivistkinja Antiratne kampanje, primjerisu posve različitih autoreferencijalnih diskursa” (Kašić 1999: 16).

“skandal tijela u govoru” za razliku od svakodnev-ne mimikrije trača. Kao što je i u slučajevimamuškog posezanja za nasiljem (i zločinom) zajed-nica sklona tražiti olakšavajuće okolnosti i psiho-loški koherentne motive. Da o pojavama masov-nog poistovjećivanja s hrvatskim generalom osum-njičenim za ratne zločine i ne govorimo.8

MEANDRI AUTOBIOGRAFSKE ŽENSKEPOETIKE

†Ž‡ene †su‡ umarširale s okrajaka pričezahtijevajući da budu uključene i njiho-ve tragedije, povijesti i komedije, pri-moravajući me da pripovijedanje razve-dem u svakojake zamršene vijuge e da bise na kraju moj “muški” zaplet, da takokažem, prelomio kroz prizmu svojeganaličja, svoje “ženske” strane. Sad shva-ćam da su žene točno znale što hoće –

njihove priče objašnjavaju, čak u sebepodvode priče muškaraca. (...) Tako seispostavilo da su moj “muški” i moj“ženski” zaplet naposljetku ista priča.

Salman Rushdie, Sram, 1983.

Unutar ženske priče o postjugoslavenskom iz-bjeglištvu egzil figurira kao stanje potenciraneetičke odgovornosti i političke zrelosti, kaomoralni izazov preispitivanja osobnih i kolek-tivnih odrednica vlastitog identiteta, odnosaintelektualnog angažmana i umjetničkog stva-ranja, kao i odnosa političkog i kulturnog kapi-tala država nasljednica bivše Jugoslavije premazauvijek izgubljenom simboličkom i egzistenci-jalnom kapitalu pohranjenom u sjećanju svihonih koji su jednom nastanjivali jugoslavenskuAtlantidu.9 Disidentska i migrantska ženska au-todijegeza devedesetih se jasno oblikuje kao 182

Reč no. 61/7, mart 2001.

8 Upravo je zato iznimno važno što je hrvatski pravni sustav počeo procesuirati zlo-čine pripadnika hrvatske vojske. No, možda je sociološki još važnija nedavna izja-va šefa zagrebačke policije koji smatra da država treba “krenuti putem feminizma”kako bi spriječila “divljanje” i stala na kraj onima koji svakodnevni život nacije re-mete sve češćim terorističkim nasiljem. A to znači ne samo da je država spremna upotpunosti preuzeti monopol nad nasiljem, već i da će osuđivati nasilje u svakomobliku i na svakom koraku.

9 Izbor autobiografskog modusa – kao naizgled otvorenog prostora beskonačnihmogućnosti iskušavanja i nadilaženja diskurzivnih granica, pripovjednih tehnika,autoreferencijalnih učinaka – treba promatrati u svjetlu činjenice da su upravoautobiografski oblici (pisma, dnevnici, memoari) inkorporirani u roman bili žan-rovski legitimna povijesna pristupnica (povlaštenih) žena u javni diskurs i da sunudili mogućnost ženi da iznalaženjem mimikrijskih, subkulturnih i ironijskihtekstualnih strategija kompenzira uskratu prava na javnu riječ i slobodno umjet-ničko izražavanje. Ili kako je to sažeto opisala feministička teoretičarka književno-sti J. Mitchell: “Grubo govoreći, roman započinje autobiografijama koje su pisa-le žene u 17. stoljeću. Postoji nekoliko poznatih muškaraca romanopisaca, ali ve-liku većinu ranih romana napisao je veliki broj žena. Ti su pisci pokušavali stvori-ti ono što kritičari danas nazivaju 'subjektom u procesu'. Ono što su oni zapravo

protuglas i protuzaplet tipične muške “egzi-lantske hagiografije” koja je isticala dvostrukustigmu “odmetnutog” hrvatskog intelektualca utuđini – njegovu (po)ratnu traumu političkoggubitnika i njegovu napornu borbu za održanje“kulturne vidljivosti” u stranom svijetu. Onane žali zbog “izgubljenoga 'predmeta' književ-nosti” unutar svojevrsnog “književnog (st)rati-šta”, niti je brine žanrovsko zamućivanje unu-tar “opće hrvatske tekstualnosti” (Mandić1998). Bez obzira na brojne razlike u navlasti-tim literarnim idiomima, postmoderna ženskadionica hrvatske priče o prisilnom i voljnom, ovanjskom i unutrašnjem egzilu, zadobila je po-zornost internacionalne akademske i šire kul-turne javnosti zato što je uvjerljivije, etnograf-ski živopisnije i ljudski iskrenije od većine so-cioloških i politoloških studija pomogla “razu-mjeti događaje u hrvatskom društvu i zbilji”

devedesetih. No, ostaje Rogićeva primjedba “jeli to kompliment ili prigovor” (1997, 2) dotič-noj književnosti.10

Žanrovska hibridnost, esejizam,autobiografski ispovjedni ton, politički komen-tari i brojni citati iz književne i testimonijalnegrađe – posebice u djelima Kultura laži (1996) i TheMuseum of Unconditional Surrender (1998) DubravkeUgrešić, Jugoslawischer Salat (1993) Rade Iveković(koje još nisu prevedene), zatim naslovima Kakosmo preživjeli (1997) i Kao da me nema (1999) Slaven-ke Drakulić, ili pak u knjigama Marija Czestochowskajoš uvijek roni suze (1997), Canzone di guerra (1998) iTotenwande (2000) Daše Drndić – odlike su oveliterature koja pokazuje kako je teško prikazatiiznuđeni egzil u postmodernoj “drami neauten-tičnosti” u kojoj “disident više nije disident, eg-zil više nije egzil, čak ni zbilja više nije TA zbilja”(Ugrešić 1996: 177). Stoga se postmoderna poe-183


pokušavali je stvoriti povijest u stanju promjene, promjene u kojoj su se one osje-ćale dijelom procesa postajanja ženama unutar novoga buržoaskoga društva. Pi-sale su romane kako bi opisale taj proces – romane u kojima bi se govorilo: 'Evonas, žena. Zašto mi živimo? Tko smo mi? Kućni život, poznanstva, intimnosti,priče...' (...) Ja mislim da je to upravo ono što predstavlja roman; ne vjerujemda postoji takvo što kao što je žensko pisanje, 'ženski glas'. Postoji glas histeričneosobe koji je muževni jezik žene (mora se govoriti 'muževno' u falocentričnom svi-jetu) koji govori o ženskom iskustvu. To je istovremeno i odbijanje ženskoga svije-ta od strane žene romanopisca – ona je, ipak, romanopisac – a njena konstrukcijaiz svijeta muškarca o svijetu žene. On se odnosi na oboje” (1998, 253-4).

10 I dok je jedna engleska kritičarka pišući o knjizi Kultura laži Dubravke Ugrešić na-pisala da bi ova knjiga trebala ući u obavezni program škotskih škola jer upozora-va na opasnosti političkih programa o nacionalnom osamostaljivanju, Preradovi-ćev Putnik i Kranjčevićev Iseljenik još su reprezentativni školski predlošci za analizuproblematike egzila evocirajući prošlostoljetni duhovni obzor unutar kojeg je ise-ljenik, “hrvatski Odisej”, nužno muškarac i nužno “upućenik u propast” – siro-mašni dobrijan ili intelektualac naivac koji se ne može osloboditi mitskog para-doksa o domovinskom raju i prokletstvu domaje.

tika fragmentacije, citatnosti, ironizacije i stal-nog prepletanja dokumentarnoga i fikcionalno-ga, osobnoga i nadosobnoga udružuje s neiscrpi-vim “autobiografskim impulsom” pisanja i nje-govim retoričkim strategijama podrivanja,usmjeravanja i nijekanja nadzora nad vlastitim ituđim glasovima o iskustvu egzila. Postmodernofilozofsko, historiografsko i književnoumjetnič-ko kompromitiranje “realističkih” strategijapredstavljanja nespornih činjenica i neupitnihvrijednosti artikulira se kod Ugrešićeve kao ot-por domaćoj “kulturi laži”, prostoru inhibira-nom ratnom propagandom, ali i balkanističkimpredrasudama bremenitom inozemnom metro-polskom diskursu angažiranog humanitarizma.Romaneskno kombiniranje fikcionalnog i do-kumentarnog, autobiografskog i historiograf-skog prema mišljenju L. Hutcheon, konstitutiv-no je obilježje postmodernističke historiografskefikcije koje pridonosi njezinom “destabiliziraju-ćem, uznemirujućem učinku”.

Knjige objavljene devedesetih pred-stavljaju daljnji pomak prema brisanju granicafikcionalne i dokumentarističke naracije, pu-blicističke i “umjetničke proze”, autobiograf-skih zapisa, osobnih svjedočenja, priča i eseja.Stoga možemo govoriti o legitimnom nasljedo-vanju eksperimentiranja žanrovskom poliva-lentnošću pripovijedanja u prvom licu, koje su uhrvatskoj prozi osamdesetih također predvodile

spisateljice. Ako je tada feministička misao do-bila svoje relevantne teorijske i književne glaso-ve, tek se devedesetih, zbog ratnim zbivanjimazaoštrenih militantnih i pacifističkih, naciona-lističkih i nadnacionalnih, konzervativnih i li-beralnih svjetonazora javlja plodotvoran femi-nistički aktivizam “odozdo” – širenjem “gras-sroots” ženskih nevladinih udruga, akcija i pro-jekata. Autorice poput D. Ugrešić i R. Iveković –koje niječu svoju pripadnost (isključivo) hrvat-skom kulturnom prostoru te egzil smatraju svo-jom novom duhovnom domovinom – sigurnomnogo duguju feminizmu naklonoj intelektu-alnoj zagrebačkoj sceni osamdesetih. Jer riječ jeo poticajnoj atmosferi unutar koje se umjetnič-ki produktivno eksperimentiralo ženskim pismomkao modalitetom narativnog iskazivanja nelago-de koju je u domaćoj urbanoj kulturi osjećalaintelektualka razapeta između patrijarhalnih,malograđanskih i egalitarističkih vrijednosti.11

Zajednički nazivnik ove samosvjesne ženskeproze bila je metanarativna pripovjedna svijestostvarena u (pseudo)autobiografskom kodu:

†...‡ ne samo zato što su ova djela foku-sirana na ženske likove niti što daju po-sebnu žensku poziciju, ono što ih razli-kuje od drugih proznih djela usredoto-čenih na žene jest †...‡ kvaliteta njihoveženske samosvijesti. (Lukić 1996: 227)

184

Reč no. 61/7, mart 2001.

11 Žensko pismo kao odrednica ujednačavanja teško da pokriva vrlo raznorodne autor-ske poetike i rukopise koji nisu naglašavali binarnu zaoštrenost lokalno-kultural-no konstruiranih spolnih oznaka i vrijednosti, već su se doticali širokog kruga fe-minističkih tema i problema kao što su recikliranje ženskih stereotipa unutar me-dijske kulture (D. Ugrešić), odnos majke i kćeri, tijela i ideologije (S. Drakulić,R. Iveković), migrantske ženske sudbine (I. Vrkljan, Neda Miranda Blažević),kulturno nasljeđe građanskog patrijarhalizma (Željka Čorak, I. Vrkljan).

U svakom slučaju postmoderni hibridni spojrazličitih autobiografskih diskursa (Blažević1989, Ugrešić 1998, Drndić 1997), proze, ese-ja i “rječnika male povijesti” (Ugrešić 1993,1996), priče i reportaže (Drakulić 1997)12 po-vezuje promišljanje ženskog doživljaja eks-tremnog nasilja i izgnanstva te odabiranje “iš-čašene” vizure istočnoeuropskog promatrača utipičnom muškom zapadnocentričnom pro-svjetiteljsko-otkrivalačkom žanru putopisa poBalkanu koji su masovno proizvodili zapadnidiplomati, humanitarni djelatnici i novinari.

Tako će se I. Vrkljan i u svojim proznim zapi-sima iz devedesetih prikloniti onim teoretičar-kama koje smatraju da je pisana autobiografijatipični zapadnocentrični žanr u “dosluhu sastvaranjem prosvjetiteljskog kulturnog mita” onadmoćnoj individualnosti, pa njezino mjestotreba relativizirati i preispisati “među drugimnačinima pričanja životnih priča, i usmenih ipisanih, †...‡ koje treba uključiti u izgrađiva-nje i razgrađivanje autobiografskog subjekta uglobalnom okruženju” (S. Smith i J. Watson,cit. pr. Novikova 1998: 157).13 Ona će već u

185


12 Među prvima problem referencijalne i generičke ambivalentnosti teksta koji jemélange eseja, romana i putopisa u kombinaciji s drugim autobiografskim oblici-ma (dnevnički zapis, pisma, odlomci tuđih djela) – tako karakterističan za po-sljednje knjige D. Ugrešić – razriješila je N. M. Blažević (1989) eksplicitnom“žanrovskom klauzulom”, podnaslovom “roman”. Jer, kao što nas podsjeća Der-rida, oznaka roman bi trebala biti na neki način obilježena “čak i kada se ne po-javljuje onako kako se pojavljuje u francuskim i njemačkim tekstovima, u eks-plicitnu obliku oznake u podnaslovu, i čak ako se ne pokazuje varljivom ili iro-ničnom. Ta oznaka nije romaneskna, ona ne sudjeluje ni u cjelini ni u dijelukorpusa čiji naziv ipak pruža. (...) No, taj osebujan topos smješta unutar i izvandjela te uz njegovu granicu, jedno uključenje i isključenje s obzirom na žanr uop-će” (Derrida 1988, 136).

13 Feminističke interpretacije autobiografije ističu da je rodna specifičnost pripo-vjednog subjekta (koji je i objekt pripovijedanja) u ovom žanru izrazitija i lakšeuočljiva nego u drugim oblicima književnog diskursa, a da bi naglasila specifič-nost ženske autobiografije američka teoretičarka Donna Stanton predložila je na-ziv “autoginografija” (usp. Novikova 1998). Međutim, zagovaranje zasebne poe-tike ženskih autobiografija problematično je jer se inzistira na univerzalizmu ka-tegorije roda i rodnog iskustva koji nadilazi važne kulturne, socijalne, iskustvenei stilske razlike među vremenski i prostorno različitim pojedinačnim izdancimaovog vitalnog žanra. Zbog fluktuirajućih diskurzivnih svjetova suvremene proze,kulturalno obilježenih modela samopredstavljanja i stalno promjenjivih sustavavrijednosti nezahvalno je raditi liste razlikovnih obilježja muških i ženskih izda-naka autobiografskog pisma. Međutim, nedvojbena je povezanost društvenihpraksi konstruiranja ženstva i književnih načina uspostavljanja, to jest ponovnogosvajanja ženskog jastva kroz samospoznaju (Novikova 1998: 156-59).

svojim prozama Marina ili o biografiji i Berlinski ru-kopis eksperimentirati s biografskom prozom,iskušavati mogući oblik kolektivne biografije – “ar-heologiju svakodnevice” (1988: 62) te pokuša-ti paralelno zrcaliti sporna mjesta uspostavlja-nja vlastitog identiteta u “gastarbajterskim” ži-votnim pričama običnih žena te umjetničkim iknjiževnim djelima onih žena koje su se borileprotiv predrasuda svog vremena i svoje okoli-ne. Međutim, to ne znači da će njezino djelobiti bliže etnografskim prikazima usmene po-vijesti žena ili biografskim studijama, već će seudio onog imanentno literarnog u ovakvom(auto)biografskom odmjeravanju, preslagiva-nju i razaznavanju vlastite osobnosti u odnosuna druge ljude i društveni kontekst vremenapredstaviti kao protest kako protiv znanstvenetako i medijske tehničko-dokumentarističkeregistracije stvarnosti koja ljudima ne možepružiti empatijski osjećaj za patnje i potrebedrugih:

Pobuna protiv stvarnosti tako zabilježe-ne. Protiv dokumenta. Jer u njem nepostoji ništa od onog što jest i što je bi-lo. Sačuvana je samo ukočenost, samoritual †...‡ Plašila sam se da bi se i mojsprovod mogao tako promatrati. (Vr-kljan 1991: 20)

HEIMWEH, FERNWEHI NOVO OTKRIVANJE DOMOVINE

Pitanje koje se nameće već pri najpovršnijojusporedbi prijeratne i ratom kontekstualizira-ne proze hrvatskih književnica, posebice S.Drakulić i D. Ugrešić, jest potpun nedostatakpolitičnosti u njihovoj književnosti pisanoj se-

damdesetih i osamdesetih godina. Isto pitanjepostavili su i studenti Gordane Crnković, pro-fesorice književnosti na Sveučilištu Washi-ngton:

Kako to da autobiografije Vrkljanove,humoristična proza Ugrešićeve ili ro-mani Drakulićeve nisu tematizirali na-rastajuću političku krizu u Jugoslaviji,krizu koja je naposljetku dovela do ra-ta? †...‡ Kako su mogle ostati tako apo-litične u svom radu ili pak bavljenjepolitikom ostaviti za druge sspekte svo-jih života, kako je to učinila S. Draku-lić kao angažirana novinarka? (1999,239-40)

Kod S. Drakulić, dakle, nalazimo jasnu podje-lu između feministički angažiranog publici-stičko-novinarskog rada i fikcionalne proze,kod I. Vrkljan svijest o višestrukoj marginalizi-ranosti neobrazovanih ekonomskih migranti-ca, a kod R. Iveković i N. M. Blažević eksplicit-no tematiziranje diskriminiranosti žene u obi-telji i društvu te motiviranje njezine žudnje zakozmopolitskim okružjem. Sve dosad nabroje-ne autorice otkrile su ponešto o paradoksalnojsvakodnevici socijalističke žene kojoj su medijinametali zapadne standarde ljepote, uspješno-sti, seksualne privlačnosti, kućanske efikasno-sti, dok su istodobno branili egalitarističkevrijednosti i tekovine emancipacije, pisale su okulturnim praksama amalgamiranja malogra-đanskih i socijalističkih navika, rituala i fetiša,a neke su i osviješteno kritizirale izdvajanje“autonomno ženskog” iz javnog prostora us-postavljanja ideološkog i političkog konsenzu-

186

Reč no. 61/7, mart 2001.

sa.14 Stoga pojedine kritičarke smatraju da po-litička važnost ženskog pisma leži u artikulaciji“do tada nepostojećeg poimanja žene kao indi-vidue”, u proizvodnji “različitih ženskih su-bjektiviteta” (Crnković 1999, 240), u otkriva-nju “kvaliteta njihove ženske samosvijesti”(Lukić 1996: 227) te da bi “i najmanja intru-zija političkog diskursa †u roman‡ bila optere-ćena determinirajućim značenjima, prebacu-jući žarište djela s individualnih i privatnihaspekata na društvene i političke aspekte žen-skih života” (Crnković 1999, 240).

Ista su ova diskurzivna načela ukontekstu devedesetih nailazila na razumljivotpor promicatelja novog jednoglasja nacio-nalne homogenizacije, kao i nerazumijevanjekod intelektualaca kojima je ideal angažiranogpisanja bilo testimonijalno prikupljanje iobjelodanjivanje sudbina ratnih stradalnika iprognanika. Autorice poput Drakulićeve i

Ugrešićeve suprotstavljale su se horizontu oče-kivanja zapadnih čitatelja vješto dekonstruira-jući mit o “balkanskom sindromu” recipročnenesreće, o zatočenicima nedovršene povijesti ibespomoćnim žrtvama nasilja, ali i domaćimglasnogovornicima tuđe patnje i tuđe žrtve.Prosuđivanje ratnih strahota i sudbina prijesvega iz vlastite pozicije, vlastite usmjerenostina medijska posredovanja i osobne kontakte sprijateljima i zemljacima, kao i svijest o krh-kosti izdvojenog, neutralnog očišta, bile suključne moralne koordinate koje su književni-cama pomogle prebroditi geografsko, kultur-no i jezično izmještanje. One su ponovno po-tvrdile kako pravu sliku o sebi i svojoj okoliniimamo tek kad se od nje odmaknemo, kad seoslobodimo rigidne neupitnosti vlastitog oči-šta, to jest kad se iznova izborimo za vlastito“stan-ovište”, pregledno mjesto (izvan kuće)koje nam bistri pogled i oštri um.15

187


14 Za I. Vrkljan i R. Iveković dom nije mjesto već ponajprije skup utjelovljenih praksi idispozicija, skup prisila i performativnih obrazaca njihovog usvajanja, nasilna konste-lacija asimetričnih odnosa koji obnavljaju rodne i dobne hijerarhije u zajednici i re-produciraju materijalne, društvene i imaginativne strukture susjedstva – kontaktna zo-na između svijeta privatnosti i svijeta javnosti. Dom je za njih neostvarena mogućnostuspostavljanja istinskih odnosa povjerenja i kvalitetnije međuljudske komunikacije.Doživljaj doma kao institucije koja “sputava mnoštvenost i kroti kompleksnost” u dru-štvenom i seksualnom smislu, te trajno urezuje stigmu vlastitog imena prikazuje se ikao prvo iskustvo penetracije političkog u privatno: “Moje najveće političko iskustvo,dakle, bio je moj individualni generacijski otpor roditeljima, a to znači društvenimnormama koje su oni za mene predstavljali, a taj je od samog početka bio nabijen i ele-mentom ženskog opiranja muški uređenom društvu i državi” (Iveković 1988, 45).

15 Postmodernistički teoretičari smatraju da iskustvo kretanja, dodira s drugim idrukčijim tek u spoju s iskustvom marginaliziranosti osigurava kritičko očište iz ko-jeg se mogu dobro ocijeniti suvremeni sociokulturni procesi: “Ethos znači premje-stiti se. Ethos i topos u beskrajnoj međuigri prisiljavaju nas da se odmičemo od rigid-nih pozicija i lokacija, od oblika prosuđivanja ovisnih o apstraktnoj identifikaciji svrijednostima koje su uvijek već odlučene i odobrene” (Chambers 1994: 42).

Izoštravanje čula, otkrivanje deta-lja i bifokalna perspektiva recipročnog zapažanjaprednosti i mana dvaju ili više, samo naizgledodvojenih i suprotstavljenih, svjetova uvučenihu isti iskustveni i senzorni okvir (pseudo)auto-biografa zajednička je odlika vrlo raznorodnihžanrovskih i stilskih praksi ženske proze većosamdesetih. Sklonost autobiografskom regi-striranju doživljaja koje se kombinira s različi-tim diskursima, vremenskim orijentacijama iraspoloženjima, profilira se studijskim boravci-ma D. Ugrešić u Moskvi i SAD-u, odlaskom I.Vrkljan u Berlin, američkim stipendijama N.M. Blažević (1989) i Božice Jelušić (1988), više-strukim stvarnim i imaginarnim putovanjimaR. Iveković, Karmen Bašić i Vesne KrmpotićIndijom. Razgranata ženska fikcionalna, eseji-stička i putopisna literatura tog vremena bila jenadahnuta pozivom na bijeg od zapadnjačkoglogocentrizma i falocentrizma u izvaneuropske i“autsajderske” prostore, kao i novim filozofskimizazovom – posebice predstavljenim knjigom Ti-suću ravni G. Deleuzea i F. Guattarija koja je tran-spovijesni i transgeografski kapital kulture i eti-ke nomadizma prepoznavala u pojedinim mo-dalitetima suvremenog života. Gotovo progra-matski iskaz ovog novog ženskog senzibiliteta zaiskustvo nomadizma, za ksenofiliju i osvajanjenepoznatog, nalazimo u knjizi Sporost-oporost:

Fernweh, naš narod ne izmisli tu drago-cjenu riječ. Fernweh me je uvijek više vu-

klo negoli Heimweh kojeg jedva da samikad osjetila, kojeg ne pamtim. Fernweh jeznačilo i postati drugi, drukčiji, živjetineki drugi od svojih mogućih života...(Iveković 1988: 67)

Ovaj je citat važan za razumijevanje kontinuite-ta određenih tema i problemskih čvorišta unu-tar hrvatske ženske proze iz osamdesetih i deve-desetih godina, kao i za uočavanje premještanjavrijednosnih akcenata pri valorizaciji iskustvaneautentičnosti, nepripadanja, izmještenosti,izopćenosti, fleksibilnih identiteta nakon što seiskustvo putovanja i boravka u inozemstvu pre-tvaralo u iskustvo nasilja i prinudnog egzila.Naime, čini nam se da je žensko iskustvo ideo-loške i kulturalne izopćenosti te egzilantskog ži-vota devedesetih uvjetovalo specifičnu reseman-tizaciju pojmova disident i apatrid kao važnih iden-tifikacijskih uporišta socijalističke disidentskeproze u inozemnom kontekstu, to jest njezinihnačina herojske maskuline proizvodnje “protu-državne” pobunjene individualnosti.16

Jasnim otkrivanjem žudnje za dale-kim, novim i izazovnim prostorima dodira s dru-gim, koju je osamdesetih jasno obznanila R. Ive-ković kao antitezu kulturnim nišama dodijelje-nim ženi u domaćoj tradiciji, počinje višestrukaženska subverzija koja će početkom ratnih deve-desetih od strane glasnogovornika nacionalistič-ke ideologije biti stigmatizirana kao “vještičji na-uk”. Eks-centrični ženski glas pobune protiv au-

188

Reč no. 61/7, mart 2001.

16 Ove samosvojne ženske priče o gubljenju, stjecanju i izmicanju identiteta doistamožemo čitati kao “manifeste individualiteta nasuprot opresivnom homogenizi-rajućem diskursu nacionalizma. Štoviše, čak i u drugim prilozima, uglavnom sli-čicama iz njihove svakodnevice, čini se da su ove autorice zaokupljene pričama oidentitetu” (Jansen 1998: 105).

toriteta vlasti i oportunizma šutljive većine bivavišestruko subverzivan za onu kulturnu sredinukoja iznova promiče privrženost domu, obitelji inaciji, cijeni spremnost na žrtvu, samoprijegor,izdržljivost, konzervativnost, religioznost. Jerako žena za obrambenog rata i uspostavljanja na-cionalnog suvereniteta ne samo prisilno, već isvojevoljno napušta dom – gasi imaginarno og-njište rodne i etničke solidarnosti – tada je samsmisao (moralno ispravne) borbe za “domovin-sku stvar” doveden u pitanje. Onog trenutka kadžena cijenu vlastite slobode mišljenja i djelovanjanadredi cijeni slobode kao “općeg dobra”, kaonacionalnog simbola najveće vrijednosti, čitav setradicionalni svjetonazor urušava. Upravo su za-to one naracije unutar kojih egzil ne figurira sa-mo kao usud već i poziv na iznalaženje novih (ko-zmopolitskih) temelja zajedništva i bliskosti, kaoizazov intelektualnog i umjetničkog samopotvr-đivanja, kao nova “duhovna domovina”, dvostru-ko snažnije potkopavale simboličko uporište pro-pagandne domoljubne imaginacije.

Međutim, kod pojedinih se autori-ca dogodio i “retrogradni pomak” od doživljajadomovine i nacije kao arbitrarnih generatoraatributa pripadnosti do ponovnog vjerovanja unepromjenjive, kolektivnom sudbinom “isteto-virane” odrednice osobnog identiteta. Usporeditćemo karakterističan odlomak iz prvog romanaN. M. Blažević Američka predigra (1989) s onime iznjezinog ratnog romana Ples na pepelu (1994). Uprvoj, pseudoautobiografskoj prozi napisala je:

Uvijek sam utvarala da u jednu torbu sta-ne sva moja materijalna prošlost. Osta-lo? Nisam imala dovoljno iskustava zavlastitu povijest značenja pojma domovi-

na. Počinje se jednostavno. Kupuje sehrana, predmeti koji nedostaju u kućan-stvu, zatim knjige, pa kasete, pa novaodjeća, pa... Sve je to ponovljivo i troši-vo na svakom mjestu na svijetu, ali nekamala promjena u mirisu i okusu upozo-rava na skrivenu misao: na usporedbu iz-među ovog ovdje i onog tamo. Domovi-ne. Na primjer, prvi dani. Nevino jedemsalatu od kupusa i spontano mislim: naškupus je slađi i tvrđi. Samo to. Ali mojatvrdnja ima u svojoj prirodnosti i zrnceprimitivnosti. Ne mogu a da ne uspore-đujem tako banalne stvari. Kvalitetu ku-pusa. Sada je misao na tvrd i sladak ku-pus moja prenesena domovina. Kolikona svijetu ima kultura kupusa? Svatkotvrdi da je njegov bolji. Zbog toga čita-vim narodima lete glave. (1989: 14)

Povratak esencijalističkom razmišljanju o čo-vjekovoj determiniranosti podnebljem, povije-šću i genima ide ruku pod ruku s nacionalistič-kim iscrtavanjem granica solidarnosti izmeđurazličitih etničkih kao divergentnih moralnihzajednica koje ne dira tuđa bol i tuđa smrt.Pripovjedačica sada sposobnost ljudi najizrav-nije pogođenih ratom da se identificiraju s do-movinom, državom od koje očekuju da kom-penzira njihove patnje i cijeni njihovu žrtvu,inkorporira u vlastiti doživljaj svijeta:

Ono što nas sada sve okružuje, naše jevlastito lice, umnoženo u milijune istihlica, otvrdlih od straha, bijesa, patnje inemoći. (...) Na ovome mjestu, gdje sevlastito lice stapa sa zemljom kojom kro-

189


či, koja mu povijesno pripada i kojoj onopovijesno pripada, izniče država i ma ka-ko odbojno i neprirodno bilo poistovje-ćivanje države s vlastitim licem, u ratu jesvaki čovjek sinonim vlastite države čije granice ome-đuju njegove vlastite kosti. Zato danas pogiba uHrvatskoj tisuće ljudi, na svome vlastitomtlu, u svojoj vlastitoj državi, jer granice tedržave sada su ujedno i granice vlastitihkostiju. (1994: 12, istaknula R. J. K.)

S druge strane, recentne knjige D. Ugrešić(1996, 1998) nude neiscrpivo žarište ludičkedestrukcije općih mjesta nacionalističke retori-ke koja postaju predmetom (ponekad subver-zivnog, ponekad politički suspektnog) ali uvijekironičnog diskursa. Jer za Ugrešićevu ironija,kako je to rekao B. Austin-Smith, doista za-mjenjuje patriotizam i postaje “retorička neiz-bježnost doba, kritički dodatak bez kojeg nitkone bi smio napustiti dom”. Tek u tekstovimaUgrešićeve i Drakulićeve, egzil se od migrant-ske potrage za sigurnom lukom pretvara u ne-izvjesno i odvažno intelektualno putovanje, odpisanja kao usputne registracije egzilantskog ži-vota do življenja radi pisanja.17 Jedina opasnost

okoštavanja i fetišizacije vlastite radikalno off iradikalno kulturno-kritične pozicije – koja se,prema diskutabilnom mišljenju V. Woolf možesmjestiti samo “izvan društva”, izvan strukturamoći – leži u melankoličnom okretanju pro-šlosti, prostorima djetinjstva i odrastanja kojese često nadaje putniku u strano i nesigurno, akoje se lako pretvara u nostalgično estetiziranjeonog neizbježnog ideološkog zaslona što zasje-njuje, umekšava, iskrivljuje doživljaj prošlestvarnosti, posebice u romanu Muzej bezuvjetnepredaje. Etički i umjetnički sporna su i ona mje-sta na kojima se emancipacija nomadskih žen-skih identiteta s iskustvom “studijskog egzila”poistovjećuje s iskustvom onih ratnih stradal-nika i izgnanika kojima je uskraćeno pravo ipovlastica mobilnosti, mogućnost rada i socija-lizacije, kao osnovnih preduvjeta fleksibilnogprilagođavanja novoj sredini.18

ZA KNJIŽEVNICU DOM JE SVUDA GDJE OBJAVLJUJE

Žena pisac je uvijek pomalo stranac u rodnomarkiranom svijetu svakodnevice koja je “svudazamorna” i koja svojim monotonim radnjama,ritualima, interesima, “prevlašću vidljivog” i

190

Reč no. 61/7, mart 2001.

17 “U egzilu ama baš nitko nije živio od književnosti (...) Nije slučajno da je već do-bro poznata nagrada Hrvatske revije za najbolju knjigu godine više-manje redovitopripadala knjigama uspomena jer je to najzastupljenija i najuspjelija vrsta knjigau egzilu. Ljudi su u emigraciji svašta pregrnuli preko glave i neki to zapisaše”(Grubišić 1990: 80).

18 Premda većina spomenutih autorica kritizira one koji si uzimaju pravo da govoreu ime žrtve, one također nerijetko prisvajaju atribute generičkog mi milijunskepostjugoslavenske izbjegličke populacije na onim mjestima gdje žele zapadnoj pu-blici “slikovito” prikazati intenzitet bola i dubinu egzistencijalne tjeskobe bez-domnika ili tamo gdje žele prizvati iscjeljujući potencijal kolektivnoga sjećanja uzpomoć jednog imaginarnog “leksikona mitologije jugoslavenske svakodnevice”.

reifikacijom žudnje čini da se urbani život ženeu bilo kojem dijelu razvijenog zapadnog svijetasve manje razlikuje. Ili, riječima I. Vrkljan: “Jaovdje živim dulje, strana sam u nestranom, ni-sam strana u stranom. Često vlada samo svako-dnevica, ona je svuda zamorna” (1988: 45). Dabi žena predano pisala, mora se oslobađatipredrasuda okoline i modela rodnog kodiranjasvakodnevice koji je fragmentiraju, disciplini-raju, reificiraju, pa se putovanje i boravak unovoj sredini nameću kao radikalne promjeneegzistencijalnog okvira koje potiču duhovninemir, potrebu samospoznaje i samoidentifi-kacije, predradnji nužnih za spisateljski poziv.Već potvrđena književnica žudi za sredinom ukojoj može živjeti za pisanje i od pisanja, gdjeizazovi vlastite radne sobe napokon pretežu nadteretom bračnih, majčinskih, profesionalnih idruštvenih uloga.

Međutim, pisanje svjesno svojegrodnog namjesništva zahtijeva stalno očuđava-nje osobnog ruko-pisa, udjela “vlastite ruke” utekstu koji treba učiniti navlastitim i rodno pre-poznatljivim – “corps écrits; upisivanje tijela utekst, utiskivanje tkiva u jezik †...‡ Zato i mislimda se uvijek piše zajedno s nekim čak i kad se pi-še jednom rukom” (Iveković 1988: 142). Stogaknjiževnica koja opravdava svoje pravo na pi-smo, na govor o vlastitom životu, neprestanovodi dijalog s figurama i idejama ženstva kojenude mediji sa svojim trivijalnim i melodrama-tičnim sižeima, svojom glađu za ispovijedanjemonog još neotkrivenog, zapretenog kulturnimtabuima, svojom virtualizacijom stvarnosti uzpomoć dokumentarističkog senzacionalizma.

Autorica koja osvješćuje svojurodnu poziciju kroz ideju o većoj srođenosti že-

na sa svijetom efemernog, tjelesnog, iskustve-nog, mora se suočiti s pretpostavkama svakogpisanja – distancijom, povlačenjem, samozabo-ravom, spremnošću da prihvati strasti i mnogo-brojne izazove ovog poziva. Stoga je Vrkljanovojzastrašni, ali i divljenja vrijedan uzor beskom-promisnog ženskog demijurga do kraja preda-nog književnom pozivu – Marina Cvetajeva. Paako literarna glasnogovornica ženskog doživlja-ja egzila 70-ih i 80-ih godina iz perspektive in-telektualke ne može jednoznačno “objasnitisudbinu koja nas je nagnala na put. Neka nesre-ća, neka nezaposlenost. Neki propao brak. Ma-lo znatiželje. (...) I neznanje, neupućenost, la-ži i snovi” (Vrkljan 1988: 15), ona nedvosmi-sleno detektira razloge svojeg ostanka, svoje pri-vrženosti novoj sredini unatoč ambivalentnimosjećajima nepripadanja “ni tu ni tamo”, nepo-svajanja novog identiteta i daljnjoj mogućnostikretanja po margini domovinskog i novog, pri-grljenog društvenog krajolika:

Te knjige, koje sam ovdje našla, u jednojbogatoj zemlji, bogatoj prijevodima. Ukuhinji vlada hladno svjetlo, a ja putujemna tu drugu, napisanu zvijezdu. I mislimveć dugo, ta nam putovanja ostaju. A akoto postoji, tad je nevažno ili manje važno,gdje se nalazimo. Da li se prolaznik naulici smiješi ili ne. (1988, 46)

Ove iste razloge voljnog udomaćivanja i identi-ficiranja sa sredinom “razvijenijih” kulturnihpotreba i otvorenijih kulturalnih vidika pono-vit će i D. Ugrešić, krajem devedesetih ustvr-divši da se osjeća kod kuće tamo gdje se obja-vljuju, reklamiraju i čitaju njezine knjige.

191


Kompleksnost situacije postmoderne pripovje-dačice, mimikrijskog autobiografa, proizlazi izčinjenice da ona ne može biti naivni “putnik unepoznato”, u još neotkrivene predjele zemljo-pisnih i književnih pejzaža, jer je njezino opa-žanje svijeta uvjetovano već pročitanim i inter-pretiranim, kulturno konstruiranim pred-mnijevanjem. Za postmodernog kulturnog no-mada koji putovanje razumijeva kao “ništadrugo no otpor nekog cilja”, kao obranu odneke svrhe – “najprije su bile knjige”, “putovipomoću literature” (Vrkljan 1988: 11, 20), bi-blioteke pročitanih priča, fikcija, svjedočenja iprotusvjedočenja koja su usmjeravala njezinaočekivanja.

Osvještavanje rodne problematikeu pristupu svim sastavnicama književne komu-nikacije pomaže nam razumjeti u kojoj mjeritenzija između memoarski intendiranog doku-mentarističko-vjerodostojnog i, na drugoj stra-ni, intimističkog (pseudo)autobiografskog za-pisivanja oblikuje postmodernu žensku prozu ui o egzilu. I na koji način njezini “bastardni” iz-danci na više ili manje uspješan, na više ili ma-nje provokativan, način spajaju interes za poli-tičko (osnovni izvor svakog egzila) s dubinskimosobnim prikazom mijena ženskog identiteta usuvremenom europskom kontekstu novih pola-rizacija i subordinacija. Njezin je najvećiumjetnički izazov i najveća opasnost iznevjera-vanja umjetničkog upravo paradoksalni statusautobiografskog subjekta koji život pojašnjavapisanjem, a pisanje projicira na život, pri čemuse opis procesa postajanja subjektom, postaja-nja-ženom i postojanja-bezdomnikom trebaodvijati paralelno s emancipacijom od respek-tabilne književne (maskuline) tradicije srodnih

pokušaja. U slučaju ženske (pseudo)autobio-grafske proze – koja se otklanja od verističke po-litike “prepisivanja” života, ali i modernističkepoetike – to znači književnopovijesno osvijestitiudio ženskih dionica i tradicija u vlastitom pi-sanju, ali i tragati za vlastitim književnim idio-mom: “Putovati. Ići. Hodati. Razmicati misli.A književnost je i meni, kao tolikima, ostavila unasljeđe pretežak zadatak: traženje sudbine kaomjesta, kao vremena. Je li to hodanje po već uti-snutim tragovima, ili moj korak može utisnutivlastite stope?” (Blažević 1989: 10).

“Neodisidentstvo” hrvatskih auto-rica najizrazitije je onda kad pripovjedni subjektsimulirane autobiografske proze nastoji “arbi-trarno” iscrtati svoj osobni identitet izvan ze-mljopisnih, administrativnih, nacionalnih, vjer-skih mapa i granica, kad se autorice poput D.Ugrešić i R. Iveković identificiraju još samo sEskimima, Ciganima, ex-Jugoslavenima, osjeća-jući se sve više “homeless at home” (Jansen 1998).

Iako danas posjedujem hrvatsko drža-vljanstvo, kada me netko pita tko sam, po-navljam riječi moje mame: Sada više ne znamtko sam... †...‡ Ponekad se prisjetim pa ka-žem: Ja sam post-Jugoslavenka, Ciganka†...‡ Primjećujem, naime, tvrdoglavo od-bijanje da shvatim važnost nacionalna ko-lektiviteta, prepoznajem u sebi i neku vr-stu tajne, trajne sućuti prema 'Ciganima'svake vrste. I sama sam bila Ciganica-Buga-rica. (Ugrešić 1996: 17, 95, 197)

S obzirom da više namam imena niidentitet, možda bih još mogla biti samoMuslimanka. Ili Sioux ili Eskimka. Šetam

192

Reč no. 61/7, mart 2001.

Parizom i doista me raduje da ne morambiti ništa od onog što se nudi, onog našto se sili. Mogu biti jednostavno šetač uovom gostoljubivom, toplom gradu.Apatrid. (Iveković 1993: 10-11)

No, premda je egzilantski diskurs hrvatskih au-torica iskaz iskustva “povlaštenih izbjeglica” –renomiranih književnica, filozofkinja, publi-cistkinja – riječ je i o povlaštenom egzilantskomglasu unutar respektabilne postjugoslavenske eg-zilantske književnosti, posebice bosanske. Spo-menute promotorice subverzivnih priča o iskor-jenjivanju, o krizi identiteta običnih ljudi, iz-bjeglica, ratnih žrtava, autorice manifestnih tek-stova o odgovornoj ulozi intelektualca u obraniindividualiteta od opresivnog homogeniziraju-ćeg diskursa nacionalizma, svoju su kritičku dis-tanciju i “mobilnu vizuru”, međutim, dugovalemogućnosti odlaska i mogućnosti povremenogvraćanja kući, temeljnoj mogućnosti izbora mo-daliteta i mjesta življenja te, naravno, mogućno-sti književnog rada. Ako se složimo s riječimapostkolonijalne teoretičarke Trinh Minh-ha da“književnica u egzilu pravi dom može pronaćisamo u pisanju, a ne u kući”, onda su ove auto-rice bile doista bliže “kući bitka”, zadržavši naj-moćnije sredstvo uspostavljanja kontinuiteta idaljnjeg osmišljavanja vlastite egzistencije. Onošto drugim egzilantima simbolizira svu gorčinunemile sudbine, naime, odricanje ili borba zaočuvanje materinskog jezika, za pisca je znakprovidnosti. Ili, kao što je rekao Brodski:

Za nekoga tko pripada našoj profesijistanje koje zovemo egzilom je, prije sve-ga, lingvistički događaj: pisac je izguran

iz, on ponovo osvaja materinji jezik.(...) Ono što je započelo kao privatna,intimna zgoda s jezikom u egzilu postajesudbina. (1995: 32)

Narativni su prosedei i diskurzivne odlike ove“politike teksta” kako odgovor na rasap velikihzapadnocentričnih povijesnih priča na krajudrugoga milenija tako i odraz postmodernoganepovjerenja u žanrove kao samorazumljive ka-tegorije. Dok je prije svijest o fikcionalnosti i re-toričkim konvencijama autobiografske gradnjejastva proizlazila iz prirodne upućenosti na pro-zu modernizma, sada autorice poput D. Ugrešići D. Drndić pokazuju u kojoj mjeri načini iforme literarnog samopredstavljanja ovise okulturološki kodiranom vokabularu medijskogposredovanja zbilje. Kako je do neposrednogdoživljaja nemoguće doći jer je on uvijek već po-sredovan zajedničkim jezikom, predodžbama,medijima i tuđim tekstovima, rat i progonstvonadaju se kao tekst čiju retoriku i simboliku tre-ba iščitati iz raspoloživih kulturnih tragova i isje-čaka osobnih životnih priča. Dominantni je is-povjedni modus hrvatskih autorica ishod potra-ge za iskaznim modalitetom nove feministički“korektne” povijesne svijesti o ženskoj margina-liziranosti, za dijaloškom tekstualnošću kojom bibilo moguće afirmirati glasove i onih nasiljem,smrću ušutkanih žrtava, ali i nasljedovatelj prak-se eksperimentiranja s višestrukom narativnomheteroglosijom ženskih životnih priča koju je za-počela I. Vrkljan i u kojoj “svaka priča, bilo o se-bi ili o drugima, postaje poprištem dijaloga ukojem se subjekt konstituira kroz odjeke svojih ituđih glasova u riječima, jezičnim strukturama ioblicima koje upotrebljava” (Velčić 1991: 41).

193


Na ovom mjestu nećemo se upu-štati u problem uspjelih i manje uspjelih knji-ževnoumjetničkih strategija elokventnog zastu-panja (više nadglasanih nego bezglasnih) najte-žih žrtava rata u bivšoj Jugoslaviji, ove izuzetnovažne i osjetljive transdisciplinarne i transmedi-jalne problematike.19 Glasovi žrtava (s kojima serado identificiraju i zločinci), njihovih pozna-nika, zagovornika i mentora, oblikuju ambiva-lentnu, višeglasnu i teško proničnu cjelinu označenju pojedinih događaja o kojima ne posto-ji konsenzus niti među neposrednim akterimazbivanja.20 Stoga je diskontinuirana, rastrzana,“nemušta” osobna priča “nepovlaštenog” prog-nanika samo fusnota viktimološkog, sudskog ili

historiografskog teksta, ona je, prema Ugrešiće-voj, samo višestruka metafora za “književni i zaljudski poraz”. Ona je postmoderni beletrizira-ni izdanak one prepoznatljive kunderijanskeforme semantičkog posredovanja teško razu-mljivih kulturoloških i povijesnih sadržaja istoč-noeuropskog iskustva zapadnoj publici. To jeposredovanje pogotovo teško tamo gdje su goto-vo u potpunosti uništeni materijalni tragovi iarhivska uporišta predratnog svakodnevnog ži-vota ljudi, a retoriku samopredstavljanja trebaoljuštiti od mnogobrojnih slojeva ideologizira-nih značenja i jugomitema. Na taj način krhko inepostojano ljudsko sjećanje, to jest narativiza-cija ovog sjećanja (često svedena na obiteljski al-

194

Reč no. 61/7, mart 2001.

19 Ženska književnost i dalje aktualizira sudbinu žena žrtava torture i seksualnognasilja – najbolji primjer za to je posljednji roman S. Drakulić Kao da me nema –pridružujući se onim antropolozima i psihoterapeutima koji tvrde da je za ženuosjećaj simboličke i kulturalne dezorijentacije važniji od osjećaja deteritorijaliza-cije, da je proživljavanje moralne krize za nju bitnije od doživljaja iskorijenjeno-sti i povijesnoga diskontinuiteta, a gubitak psihičkoga oslonca i vjere u budućnostpogubniji od raspada tradicijskih uporišta individualnog i kolektivnog identiteta.

20 R. Iveković je odavno ukazala na pokroviteljsko-reprezentacijski odnos teorij-skog, pravnog, profesionalnog diskursa naspram žrtava osuđenih na šutnju, ne-izrecivo trpljenje ili vrisak: “Vrisak žrtve, onoga čiji život nema smisla u teorij-skom jeziku. Prizivanje onoga čiji jezik nema smisla u životu teoretičara. †...‡ Aliistina žrtve i izvršitelja nije ista, nije svodiva, ni njihovo vrijeme nije isto. Istinažrtve i njeno vrijeme nemaju smisla, ne znače ništa u vremenu, svijetu, jeziku, uistini izvršitelja smrtne kazne. Tako patnja žrtve ostaje bez riječi, neiskazana, ilikazana tek opisno (i nerazumljivo) sa stanovišta gospodara. Žrtava uvijek ima do-voljno i one su redovno bez jezika” (1988, 134-5). Usporedi paradoksalni obratove feministički legitimne argumentacije kod D. Ugrešić koja se osvrće na kul-turne specifičnosti otpora žrtve domaćem intelektualističkom posvajanju viktimo-loškog identiteta i diskursa: “Našeg intelektualca pritom ne trebaju ni krvnik nižrtva. Žrtva će radije za desetak maraka kupiti kazetu i zajedno se sa svojim omi-ljenim folk pjevačem isplakati zbog 'nesretne sudbine' nego saslušati intelektual-čeva razglabanja o tome zašto je žrtva †...‡ Čini se da je u tom strašnom klinču iz-među krvnika i žrtve naš intelektualac suvišan” (1996: 190).

bum), postaje jedini pristup prošlosti. Osobne i tuđe biografske crtice (Vrkljan 1988, 1994; Ugre-šić 1998), izvadak iz etnografskog intervjua, ispovijesti žrtava silovanja i vojnika (Drakulić 1996:147-153; Drakulić 1999), citirana pisma i ulomci ženskih dnevnika (Drndić 1998), novinski ko-mentari i tekstovi reklama (Ugrešić 1996; Drndić 1997) čine osnovnu narativnu potku gradnježenske “fenomenologije egzila” kao dvostruke (teritorijalne i povijesne) izmještenosti iz patetičnenacionalne priče o herojskom otporu i nenaplativoj žrtvi. Ta prozna revalorizacija ušutkane žen-ske povijesti – koja zahtijeva rekonstrukciju teksta jednog života i konteksta jednog vremena jer vri-jeme nesreće “teče unatrag i pokapa sve pod sobom” (Vrkljan 1994: 63) rušeći orijentire zajednič-kog koordinatnog sustava pamćenja – nadilazi postmodernu poetiku.21 Afirmacija iskustva radi-kalno drugog nije samo diskurzivno zahtjevan, već i društveno odgovoran projekt. Recentni zapadnidiskurs veličanja poliglotske, rodne i intelektualne transgresije zadanih disciplinarnih, žanrovskihi spoznajnih granica u hrvatskim je autoricama pronašao ravnopravne sugovornice i oštroumneoponentkinje koje su “strah od balkanizacije” prikazale kao tipično europsku praksu proizvodnjepovlaštenih i nepovlaštenih tipova drugosti. A upravo zbog njezinih političkih i ekonomskih para-metara, spoznajni i kulturalni probitak “nomadskoga identiteta” kao figuracije postmoderne su-bjektivnosti ne može biti podjednako raspodijeljen unutar disperzirane zajednice postjugoslaven-skih egzilanata tako različitih sudbina i perspektiva.

Ovaj je tekst proširena i dopunjena verzija članka Za književnicu je pisanje dom: osuvremenoj hrvatskoj ženskoj književnosti u i o egzilu objavljenog u sarajevskom časopisuNovi izraz, ljeto 2000, 8: 3-20.

LITERATURABiga, Vesna (1999): Autobusni ljudi. Zagreb: Durieux.Blažević, Neda Miranda (1989): Američka predigra. Zagreb: GZH.Blažević, Neda Miranda (1994): Ples na pepelu. Zagreb: Hrvatska sveučilišna na-klada.Braidotti, Rosi (1994): Nomadic Subjects. New York: Columba Univ. Press.Brešić, Vinko (1996): Hrvatski putopisi. Zagreb: Naklada Divič.

195


21 Kako je, prema riječima I. Banca, “povijest Balkana povijest migracija ne samoljudi, već i zemalja”, svejugoslavenska kulturna pozadina paritetne ravnopravno-sti i koegzistencije – koju Ugrešićeva neprestance omjerava o aktualne procese eu-ropskih integracija – pretvara se u mitsko mjesto kako utopije tako i distopije. Anostalgiju za zavičajem sve više zamjenjuje nostalgija za – izgubljenim ili još ne-uspostavljenim – europskim kozmopolitizmom.

Brešić, Vinko (1997): Autobiografije hrvatskih pisaca. Zagreb: AGM.Brodsky, Joseph (1995): On Grief and Reason. London: Penguin Books. Chambers, Ian (1994): Migrancy, Culture, Identity. London – New York: Routledge.Chester, Pamela i Sibelan Forrester, ur. (1996): “Introduction”. U: Engende-ring Slavic Literature. Bloomington: Indiana University Press, VII-XVII.Crnković, Gordana P. (1999): “Women Writers in Croatian and Serbian Li-teratures”. U: Sabrina P. Ramet, ur., Gender Politics in the Western Balkans.Pennsylvania: The Pennsylvania State Univ. Press, 221-241.Cvetnić, Ratko (1997): Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata. Zagreb: Ceres.Čale Feldman, Lada (1996): “Postoji li suvremeno hrvatsko dramsko ženskopismo?”. Republika, 3/4: 29-40.Čale Feldman, Lada (1999): “Dunja Detoni Dujmić, lijepa i ljepša književ-nost”. Treća 2, 150-152.Deleuze, Gilles (1997): “Literature and Life”. Critical Inquiry 23, 225-230.Derrida, Jackues (1988): “Zakon žanra”, Rival br. 3-4, str. 132-144.Drakulić, Slavenka (1997): Kako smo preživjeli. Split: Feral Tribune.Drakulić, Slavenka (1999): Kao da me nema. Split: Feral Tribune.Drndić, Daša (1997): Marija Czestochowska još uvijek roni suze: ili Umiranje u Torontu.Rijeka: Adamić.Drndić, Daša (1998): Canzone di Guerra. Zagreb: Meandar.Drndić, Daša (2000): Totenwande, zidovi smrti. Zagreb: Meandar.Duda, Dean (1998): Priča i putovanje. Zagreb: Matica hrvatska.Grubišić, Vinko (1990): Hrvatska književnost u egzilu. München-Barcelona: Knji-žnica Hrvatske Revije.Irigaray, Luce (1999): Ja, ti, mi: za kulturu razlike, prevele B. Brlečić i J. Večerina.Zagreb: Ženska infoteka. Iveković, Rada (1988): Sporost-oporost. Zagreb: GZH.Iveković, Rada (1993): Jugoslawischer Salat. Graz-Wien: Droschl.Jambrešić Kirin, Renata (1999): “Women's Narratives Challenging FeministCritique and Gendered Ethnography in Croatia”. Estudos de Literatura Oral, 5,73-98.Jansen, Stef (1998): “Homeless at Home: Narrations of Post-Yugoslav Iden-tities”. U: N. Rapport i A. Dawson, ur., Migrants of Identity, Perceptions of Home in aWorld of Movement, 85-109.Jelušić, Božica (1988): Okrhak kontinenta. Zagreb: Globus.Kašić, Biljana (1998): “Javni identiteti: nelagode oko konstitucije subjekta”.Treća, časopis Centra za ženske studije1:13-19.Kukuljica, Antonija (2000): Ključ od mesa. Vukovar: Gradska knjižnica.

196

Reč no. 61/7, mart 2001.

Lukić, Jasmina (1996): “Women-Centered Narratives in Contemporary Ser-bian and Croatian Literatures”. U: Chester, P. i S. Forrester, ur., EngenderingSlavic Literature. Bloomington: Indiana University Press, 223- 243.Mandić, Igor (1998): Književno (st)ratište: kritika hrvatske tekstualnosti 1991-96/97.Zagreb: NZMH.Mitchell, Juliet (1998): “Ženstvenost, pripovijedanje i psihoanaliza”. U: Z.Kramarić, ur., Književnost, povijest, politika. Osijek: “Svjetla grada”, 252-257.Novikova, Irina (1998): “Žena i rat/rod i žanr/autobiografija i istorija u Dale-koj tutnjavi Elene Rževske”. Ženske studije 10, 156-174.Papić, Žarana; Lydia Sklevicky, ur. (1983): Antropologija žene. Beograd: Prosveta.Papić, Žarana (1999): “Women in Serbia: Post-Communism, War, and Na-tionalist Mutations”. U: Sabrina P. Ramet, ur., Gender Politics in the Western Bal-kans, 153-169.Rogić, Ivan (1997): “Predgovor: sjećanje na činjenice”. U: Vlado Šakić, NačeloVukovar. Zagreb: Otvoreno sveučilište, 1- 4.Simić, Andrei (1999): “Machismo and Cryptomatriarchy: Power, Affect, andAuthority in the Traditional Yugoslav Family”. U: S. P. Ramet, ur., Gender Po-litics in the Western Balkans, 11-29.Skopljanac Brunner, Nena, et. al., ur. (2000): Media and War. Zagreb: Centrefor transition and civil society research; Belgrade: Agency Argument.Sloterdijk, Peter (1992 †1983‡): Kritika ciničkoga uma. Zagreb: Globus.Ugrešić, Dubravka (1993): Američki fikcionar. Zagreb: Durieux.Ugrešić, Dubravka (1996): Kultura laži: antipolitički eseji. Zagreb: Arkzin.Ugrešić, Dubravka (1998): The Museum of Unconditional Surrender, London:Phoenix House.Velčić, Mirna (1991): Otisak priče. Zagreb: “August Cesarec”.Vrkljan, Irena (1987): O biografiji: Svila, škare; Marina. Zagreb: GZH.Vrkljan, Irena (1988): Berlinski rukopis. Zagreb: GZH.Vrkljan, Irena (1991): Dora, ove jeseni. Zagreb: GZH.Vrkljan, Irena (1994): Pred crvenim zidom. Zagreb: Durieux.Zlatar, Andrea (1998): Autobiografija u Hrvatskoj. Zagreb: Matica hrvatska.Županov, Josip (1995): “Mass Media and Collective Violence”. Politička misao,32/5: 187-196.

197


Documents

Kirin - Egzil i Zene