Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka

Knjiga od zena, muskaraca, gradova

i rastanaka

Julijana Matanovicdr

ugo

IZDA

NJE

Julijana Matanovic

PONUDA OD ZENA.indd 1 11.2.2009 8:44:46

Julijana Matanović

KNJIGA OD ŽENA, MUŠKARACA, GRADOVA I RASTANAKA


mala bibliotekaknjiga 83

Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga, 2009.

UrednikZoran Maljković

Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., ZagrebZa nakladnika Alen Bodor

Grafički urednik Marko KatičićOblikovanje naslovnice Marija MorićIlustracija na naslovnici Shutterstock

Lektor i korektor Jakov LovrićTisak Tiskara Zelina d.d., Sveti Ivan Zelina, veljača 2009.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni dje-lomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethod-nog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-0468-6CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 692154

Za rad na ovoj knjizi autorica je dobila tromjesečnu potporu Ministarstva kulture RH za poticanje književnog stvaralaštva.


JULIJANA MATANOVIĆ

KNJIGA OD ŽENA, MUŠKARACA, GRADOVA I

RASTANAKA



… od žena



7

UDARAC U PSIHU

Po priču moraš doputovati«, rekao mi je Luka, prija-telj kojeg nisam vidjela godinama, ali s kojim se, sve to vrijeme, čujem redovito nedjeljom prijepodne. Od-nedavno razmjenjujemo poštu koju nazivaju elektron-skom. Naše su rečenice još uvijek početničke: bave se meteorološkim prilikama u regijama u kojima živimo, komentiraju nepromišljene poteze vladajuće stranke i prenose obavijesti o bolestima zajedničkih poznanika. Intimne priče i dalje su ostale pod nadzorom telefon-skih žica. ≈Po priču moraš doputovati, po priču moraš doputovati, po priču moraš doputovati…«, pucketalo mi je u ušima. Kao da se jasna naredba i sama prepla-šila pa rasitnila u desetke slabijih, umiljatijih i tiših. U njegovu autoritativnom glasu osluškivala sam istodob-no i želju i nadu susreta. Predobro me je poznavao da u površnom potvrđivanju ≈da, da, bilo bi to pametno« ne bi naslutio neodlučnost. I da na vrijeme ne bi znao primijeniti učinkovite mjere nagovaranja. ≈Ne pamet-no, draga moja, nego pošteno. Ako ponovno zakoračiš tamo gdje si momke oduševljavala svojim driblinzima, rodit će ti se ideja za pisanje o nogometu. I neće biti prevare. Pa ti više nemaš pojma kakav je tvoj odnos prema svemu. Barem tako misli jedan običan drvni pogonski inženjer prosječne pameti.« Umjesto reče-


8

nice: ≈Danas bih imala širi osmijeh da sam tih godina dečke driblinzima zavodila, a ne samo oduševljavala«, izgovorila sam: ≈Oprosti, nazvat ću te, zvoni mi mo-bitel.« Nije mi čak ni zasmetao njegov komentar: ≈Ma muljkaš, lažljivice. Kao i obično, ideš sagnuti glavu. Do druge prigode. A nosić je sve blatniji. Samo, ho-će li ga jednoga dana, kada se na njemu skore slojevi ravnice, imati tko oprati?« Luki sam te nedjelje, prve u mjesecu ožujku, a nakon njegova uobičajenoga pita-nja: ≈Čime se sada baviš?« otkrila kako za jedne tiražne dnevne novine pokušavam napisati naručenu priču.

≈Ti? Nisi do sada pisala, osim ono u školi«, bio je začuđen i odmah dodao: ≈I premijerno u društvu s pravim piscima?«

≈Točno. Nekoliko sam puta pričala u redakciji da sam kao osmoškolka igrala nogomet. Sjetili su se toga kad su se dogovarali oko projekta objavljivanja knjige uz svjetsko prvenstvo, znaš ono ∑ knjiga uz novine. I tako, možda misle, fora, napisat će priču iz života. Najbolja sam im lektorica, radim kod njih punih osam godina, uštedjet će na honoraru. Barem će tekst biti bez pravopisnih pogrešaka. Šalim se, ne znam. Znam samo da sam ja pristala. Prepotentna i tašta lavica. Ni-sam mogla odoljeti. Kao da mi je netko, u vrijeme dok provodim najstrožu dijetu, ponudio porciju šnenokli pripremljenih od domaćih jaja. Posegnula bih za zdje-licom, a onda bih se poslije grizla osjećajem krivice. Sve u svemu, pokvarila bih užitak.« Moj je sugovornik umjesto mene zaključio: ≈Ali bi ipak pojela. Do kraja


9

bi pojela. Polizala bi i dno.« Već se sljedećim upitom: ≈I kako ide pisanje, je li uopće ozbiljno započelo?« vra-tio na glavnu temu. Priznala sam mu da mi se događa da ne mogu napisati prvu rečenicu, da mi se redovi-to uvod čini banalnim i da je, što me jako plaši, svako pritisnuto slovo na tipkovnici povezano sa snažnom fizičkom boli u potkoljenicama. Rekla sam mu da se najčešće jako uplašim, da jedva uspijevam pronaći znak kojim ću vratiti bjelinu prostora. Ljepljivim tra-gom obrisanoga slova premazujem nelagodu i tako sje-dim satima. Ne mogu se odvojiti od praznoga ekrana jer mi se čini da neću moći ustati, da su mi neuspjeli pokušaji pojeli snagu hoda. Kad konačno dam nared-bu izlaska iz programa, umjesto uobičajenih znakova pojavljuju se šarene nogometne loptice i u sekundi se slože u povike: ≈Ajde Šeki, naprijed Šeki!…« I žagore, galame, podsjećaju na glasove s livade. Poslije nekoliko minuta, složno promukli naglo složno zašute. Moni-tor se zacrni i počinje sličiti na gol snimljen u noći bez zvijezda. Sve do tog trenutka Luka je pozorno slušao odgovor na svoje pitanje, a onda je moju posljednju rečenicu ispratio smijehom: ≈Daj, daj, drugariceeee…« Preznojila sam se, svjesna da me prekinuo nakon što sam ispjevala patetičnu usporedbu, jednu od onih ka-kvima sam ispunjavala pobjedničke osnovnoškolske literarne sastavke, nastale u vremenu kada sam gene-racijske dečke, kao što je i sam rekao, oduševljavala driblinzima. I nastavničkom kolektivu služila kao pri-mjer kojim su dokazivali postojanje omladinske svije-


10

sti o potrebi istodobnog razvijanja tijela i duha. On se smijao, a ja sam ušutjela. Tada je uskočio s prijedlogom da doputujem. Možda je njime želio spasiti i vlastitu nelagodu? Sentimentalizam uživo Luka je volio dale-ko više od žičanoga. Rekao je, ponavljam, da po priču moram doputovati. Razljutio me svojom taktičnošću. Znao je da će pogriješiti kaže li da se po nju moram vratiti. Mudro me lišio mogućnosti svađe i polemizi-ranja. ≈Ti znaš da ja više nikada neću biti stalna sta-novnica našega gradića«, ponavljala sam mu kad god bi servirao neku novu informaciju na temu mjesnoga napretka: onu o obnovi baroknog ljetnikovca, izgrad-nji novoga naselja, plinifikaciji, osnivanju amaterskog društva na temeljima staroga, uspjesima pjevačkoga zbora, preseljenju nogometnog igrališta i montiranju novih tribina napravljenih po nacrtu onih prijašnjih, drvenih, hrastovih, s kojih smo odgledali sve susrete regionalne lige, sva finala i sva prvomajska natjecanja debelih i mršavih. S nje smo dalekozorima kupljeni-ma na pijaci ∑ na štandu rezerviranom za švercere iz Poljske ∑ jednom prigodom analizirali stražnjice no-gometaša zagrebačkoga prvoligaša. Nas pet najmla-đih omladinki mjesta povuklo se u zadnji red i već u desetoj minuti radosno i jednoglasno zaključilo kako je najuspješniji i najpopularniji gost, što se na naslov-nicama novina smiješi češće od Kiće Slabinca, građen kao daska, za razliku od Zokija, naše lokalne nogo-metne zvijezde čije su tjelesne stanice nekom ozbilj-nom analizom mogle potvrditi da je mladić prije ne-


11

izbrojivo puno godina bio Apolonov nećak. ≈E, cure, cure, sramota, to vas zanima«, zagalamio je drug Mir-ko, podvornik dječjeg vrtića. Stajao je u redu ispred nas i prisluškivao živahne komentare. ≈A drugovi su na proslavu Kombinata došli o svom trošku. Ukaza-li nam čast, a vas zanimaju guzice. Vidite kako nam samo puštaju. Našim bilmezima. Prvi put nešto tako čujem.« ≈Pogledaj njegovu«, šapnula mi je predsjedni-ca osnovnoškolske organizacije izviđača. Spustila sam pogled. Štofane plave hlače bile su mu kratke, ali se iz prostora stražnjice moglo izvaditi materijala najmanje za još jednu svečanu suknjicu njegove kćeri jedinice kojoj je šef limenog orkestra predviđao ozbiljnu glaz-benu karijeru. Suknjicu je drug Mirko mogao priložiti na oltar stabilizacije o kojoj su posvema istim rečenica-ma govorili i vlasnici crvenih partijskih knjižica kao i vlasnici naslijeđenih obiteljskih molitvenika. Samo što su prvi ideju napretka i vjere u bolje dane osvježava-li herojskim pjesmama, a drugi zazivali milost moleći Očenaš skrušenim glasom utopljenika. Uobičavali smo na istim tim tribinama, kad bi se momci prve momča-di povukli s treninga, isprobavati magičnost filmskih poljubaca. U topli smo sumrak opipavali i mazili na-bore vlažne kože i razlijevali čednost. Ona je popunja-vala godove na sjedalicama koje su se tom prigodom crvenjele, kao da su ih nekoliko minuta prije toga naši roditelji opunomoćili za primanje stida.

*


12

Sljedeće sam nedjelje podigla glavu, obrisala blatni nos, sjela u vlak i otputovala po priču. ≈Osam godina«, odgovorila sam željezničaru koji je stajao na ulaznim vratima prometnog ureda male provincijske postaje i prepoznavši me upitao: ≈Koliko te dugo nije bilo kod kuće?«

Nisam se zaustavila, nisam se ljubazno nasmiješila. Žurila sam prema privatnom prenoćištu. Suzdržano-šću sam željela kazniti znatiželjnika koji je zaboravio da više nemam kuću, da su moji roditelji, razočarani kćerkinom odlukom o zapošljavanju u velikom gradu, njoj u inat kuću prodali i odselili u južnije i zdravi-je krajeve. Ponijeli su samo najnužnije osobne stvari. Na dnu kovčega sakrili su dobro upakiranu nelagodu koju su osjećali pred novinarima poslovnoga glasila domaćega kombinata, prema ljudima koji su njihovu nezahvalnu jedinicu stipendirali i zbog nje zadržava-li redaktorsko mjesto punih pet godina, na koliko se rastegla njezina detaljna apsolventura. Tjedan poslije diplomiranja, ona je hladnim dopisom naslovljenim na glavnoga urednika njihovu strpljivost nagradila oba-viješću o promjeni odluke. Zapošljavanje u dnevniku velike tradicije pružalo joj je, priznala je, više moguć-nosti. U obraćanju nije bilo isprike, nije bilo zahva-le. Izostalo je čak i lažno žaljenje. Bračnom paru koji je držao do svoje riječi nije preostalo ništa drugo ne-go zakašljati pred liječnikom specijalistom, odglumiti strah pred nadolazećom astmom i potražiti spas u ži-votu uz more.


13

***

Luka i ja rođeni smo iste godine i odrasli u istom gra-diću: on s jedne, a ja s druge strane željezničke pruge. Livade s obje strane bile su posve nalik jedna na drugu ili je to bila samo jedna livada pravedno raspodijelje-na između njih i nas. Mi s ove strane igrali smo nogo-met, a oni s one graničara, mi s ove išli smo u jutarnju, a oni s one u popodnevnu školsku smjenu, mi s ove rje-đe smo posjećivali nedjeljne mise od njih s one stane, mi s ove stanovali smo u udobnijim sobama i pili pola litre svježega mlijeka na dan, za razliku od njih s one, koji su dijelili krevete i radovali se plavom emajlira-nom lončiću napunjenom toplim čajem skuhanim od lipova cvijeta ubrana s drveta u dvorištu vaktarnice. U društvu njih, s one strane, bila je samo jedna dje-vojčica. Zvala se Ivka. Bila je pjegava, visoka i plava. Nosila je haljine cvjetnih, kariranih, prugastih uzora-ka, s puf rukavčićima i bijelim kragnicama. Živjela je s majkom, radnicom u tvornici tanina. Imala je tetku u Italiji koja joj je jedanput u godini, nekoliko dana prije rođendana, slala paket: kilogram karamel bom-bona i nekoliko svojih haljina izišlih iz mode. Ivkina majka bila je jedina žena s položenim krojačkim te-čajem s obje strane. ≈Vjerojatno je u Bagatu specijali-zirala prekrajanje«, zlobno su komentirale žene s naše strane pruge. Ivka je haljinu u struku stezala remenom. I podizala je nekoliko centimetara iznad koljena. Iz-među bijelih dokoljenki i završnog ruba haljinice po-


14

kazivala su se sitna mršava koljena. U društvu moma-ka s naše strane pruge bila je također jedna djevojčica. I bila je dva mjeseca mlađa, deset centimetara niža i najmanje pet kilograma teža od Ivke. Imala je tamnu i jaku kosu. Majka ju je, vječito žalosna što nije uspje-la roditi muškoga potomka, šišala jedanput mjesečno, trimerom, na dvorištu. Kosu je djevojčica prije toga morala oprati sama, šamponom oplemenjenim miri-som jonatanke. ≈To bi bilo kao da si osuđenik na smrt strijeljanjem sam iskopa grob«, uzvraćala je majci po-lijevajući nasapunjanu glavu mlakom vodom. ≈Ispiri i ne odlajivaj«, naređivala joj je majka i dodavala: ≈Bi-lo je takvih slučajeva, ako te već zanima. Samo što se u školi o tome ne uči.« Kosa se brzo sušila na žarkom suncu, zahrđala brijačka spravica teško se borila sa ži-lavim vlasima. Djevojčica je ustajala sa stolice, bježala u ružičnjak, vješto preskačući prepreke. Susjedi koje je dozivala u pomoć ubrzo su prestali glumiti interventne jedinice. Ostajali su u svojim dvorištima, virili preko plotova i smijali se komediji za čije gledanje nisu pla-ćali ulaznice. Djevojčica je najčešće odijevala traperice kupljene u komisionaru. Mrzila je državne praznike koje je, više zbog svijeta, a manje zbog roditelja, mo-rala provoditi obuvena u lakirane čizmice i sandale. Voljela je šnenokle, drugaricu iz hrvatskoga, tenisi-ce i nogomet. Obožavala je ljeto, čije je beskonačne dane provodila na livadi. U usporedbi s Ivkom, bila je ružna, neposlušna, muškobanjasta i neprilagođena. Unatoč jednoglasnim nepovoljnim ocjenama mješta-


15

na, meni se jako sviđala. Kako i ne bi? Jer, bila sam to ja. Jedini ženski primjerak koji je znao i koji je uživao u vještinama prave muške igre.

I mi s ove i oni s one strane ipak smo imali nešto za-jedničko. Nismo nosili satove. Kroz vrijeme su nas vodili vlakovi. Utakmice smo dogovarali u terminu poslije ubrzanoga za Zagreb, na spavanje smo išli po-slije polaska virovitičkoga šinobusa, ustajali smo čim bismo čuli zvuk ekspresne Podravke. Naši su bližnji bili ljubomorni na JŽ-ove konduktere, na vlakovođe, na putničke vagone i parne lokomotive. Vidjeli su u nji-ma naše putokaze, uspavanke i dadilje. Uvjeravanje da će se s odrastanjem vrijeme početi ubrzavati doživlja-vali smo kao prijetnju. Nismo vjerovali u željezničke nesreće i vlakove koji kasne. Znali smo točno proci-jeniti koliko dugo kompozicija stoji na signalu. I bili smo uvjereni da smo ušli u red odabranih jer su naša igrališta smještena upravo na mjestu koje nam u ljetna poslijepodneva osigurava tranzitnu publiku. ≈Putnici iz vlaka jače mašu nogometašima«, mislili smo mi s ove stane pruge. ≈Putnici kroz Slavoniju navikli su voljeti graničare«, vjerovali su oni s one strane. U poluvreme-nu, koje smo određivali mi s ove strane pruge, odma-rali smo se zajednički, sjedeći u krugu uz šamac. Gle-dali smo svi u istom smjeru, prema stazi kojom je tre-bao stići sladoledar Šajo. Činilo nam se da ćemo, kao u onoj radničkoj himni, ≈uzdruženim snagama rad-nijem brigadama√ ubrzati dolazak očekivanoga gosta.


16

Čim bismo ga opazili, viknuli bismo: ≈Jupppi, stiže!« Na korman dotrajaloga Rogova bicikla Šajo bi okačio tamnoplavu kantu sa sladoledom od vanilije i vikao: ≈Friški sladoled, jedna kugla jedan dinar, jedna kugla jedno jaje!« Trčali bismo mu u susret. I mi s ove i oni s one strane pruge. Prljavim rukama pružali bismo mu kovanicu izvađenu iz maloga stražnjeg džepa glotenih dresova. Mi s ove strane pruge, nogometaši, plaćali smo dinarima, najvažnijom svjetskom valutom onoga do-ba. Oni s one strane pruge, graničari, nisu se uspijevali odlijepiti od principa robne razmjene. Jedno jaje, jedna kugla. Sladoled bi se iz fišeka počeo cijediti prije nego što bismo ga i prinijeli ustima. ≈Za Šekija dvije kugle«, ponosno bi izgovorio Šajo. Sličio je na direktora tvor-nice namještaja snimljenog u trenutku kada za lokalnu radiopostaju izjavljuje da se radnički sindikat, na sjed-nici koja je upravo završila, odrekao polugodišnjega toplog obroka, jednoglasno odlučivši sponzorirati je-senje pripreme mjesnoga nogometnog kluba na Bledu, prirodnom biseru bratske Slovenije. Nakon nekoliko Šajinih donatorskih poteza, ja sam si, priznajem, po-čela sugerirati da je druga besplatna kuglica sladoleda od vanilije nagovještaj poziva na nedjeljnu matineju, projekciju kaubojca iz posljednjeg reda kina. Drugari-ci iz hrvatskoga, šnenoklama, tenisicama, nogometu i ljetu prijetila je ozbiljna nadolazeća konkurencija. Na-večer bih, legavši u krevet, poslije prolaska šinobusa, prvo proanalizirala neiskorištene kornere, golmano-ve propuste, nekorektne poteze veznog igrača, vlasti-


17

te napadačke pogreške, šupljikavu obranu. A onda bih prešla na dramsku igru samozastrašivanja, napisanu u jednom činu, za dva ženska lica. Mamino, glavno, ski-da ∑ nakon što je došlo iz nabavke ∑ masku za izlaske, prilazi mom i pita je li istina da se balavica u koju ona ima povjerenja, a još ni mengu nije dobila, spetljala, na koga li je samo, sa Šabanovim sinom? I pita, i prijeti, i brblja, i nastavlja: Tko im je dopustio da otvore slatka-ru, sad će ona nazvati sanitarnu inspekciju pa da vide tko će im još žderati njihov napoj od prokislog mlijeka i smrdljivih jaja. I tako si igrokazom, dok prugom kli-zi noćni ubrzani za Zagreb, bespotrebno kompliciram život. Tek što se malo primirim i odslušam ritmičnu uspavanku sedam vagonskih i jednoga lokomotivnog glasa, iznad mog lica ponovno iznenadno i protiv moje volje zasja mamino i nabrajanje se još žešće nastavlja: ≈Muškara obična, što od tebe drugo i očekivat?! No-gomet, umjesto da vezeš križiće na panami i pobjeđu-ješ na natjecanjima u ručnim radovima. Sve su curice za Prvi maj u Radničkom domu izložile svoje miljee, samo tvoga nema. Piši Vileru da ti naštampa goblen nogometnog stadiona i jedanaest majmuna na jednoj polovici i još toliko na drugoj. Utakmica debeli i mr-šavi, to je tebi godišnji izlazak. Još će se kao i ostale počet vucarat po tribinama i dolazit mi kući s crve-nim mrljama po vratu. Kud onda sina nisam rodila? I nisi ni za što nego za slastičarsku snaju. Samo što se kod njih ljeti rinta, a ne skače za loptom!«


18

Bojala sam se mame. Iz tog sam joj osjećaja i pripi-sivala sve te umjetničke rečenice. ≈Dobar je strah ako ti ga je Bog dao«, uobičavala je govoriti naša prva su-sjeda. Narodnom mudrošću nadahnjivala se uvijek uz štednjak, pazeći da ručak ne zagori i da stigne na vri-jeme. Znala sam da je mama protiv mog igranja nogo-meta, znala sam da se stidi kad je zaustavljaju na ulici i u lice joj govore: ≈Šteta, gospođo Hodak, šta mala nije muško. Pa ta bi završila u Dinamu. Dakako, za-grebačkom, a ne vinkovačkom…« Ili: ≈Kaže moj sin da je zovu Šeki, ma vala, baš zgodno. Moram je doć gledat u dresu. Ovako na ulici, ne znam, nosi hlače.« Ili: ≈Pričaju da igra u plavom šorcu, neće crveni. Bio bi zgodniji za žensko. Moja je žena sigurna da je to pod utjecajem djeda koji je zglajzo, mislim politički. Tako pričaju. Izvinite, znam da vam nije lako, vi ste aktivni u Partiji.«

Mama je unatoč svemu trpjela moja ljetna istrča-vanja na teren. Utakmica se mogla odigrati čak i s dva člana u ekipi, pod uvjetom da sam ja jedan od njih. Iako nisam bila previše zainteresirana za brižna stanja majčine dušice, pretpostavljala sam da se stara nada da ću među članovima momčadi, s ove strane pruge, odabrati nekog pristojnog dečka s kojim ću krenuti u šetnje po mjestu, poći na omladinski slet ili na izlet u okolna brda. Jer, bio je tu i sin voditelja strojarske smjene, pastorak tajnika škole učenika u privredi, je-dinac dotjerane apotekarice, nećak šefa pošte, unuk mjesnog matičara. ≈Nogomet će proći, nestat će skupa


19

s pubertetskim čvorićima«, čula sam kako govori ba-ki na telefon, a onda, u istom tonu, prelazi na diktira-nje pravog omjera za spravljanje čokoladne glazure na slastičarskim kremšnitama. ≈Neka se samo ne petlja s onima preko pruge«, zaključivala bi i recept i razgovor. Kad joj ne bi bilo drago da se družim s onima preko pruge, kako bi tek reagirala kad bi znala da mi Šajo daje dvije kugle sladoleda za cijenu jedne i kako ja vje-rujem da on to čini zbog toga što se, unatoč tome što nikada nisam ušla u njegovu slastičarnicu, zaljubljuje u mene. Pitanje je izazivalo mučninu, drhtavicu i či-nilo me kreativnom u noćnim reprizama predstave u kojoj sam bila i dramaturg, i redatelj, i sporedna ulo-ga. Drugim riječima, prava antička žrtva.

Moja zamišljena drama o maminim dolascima u moju sobu i stavljanje svih onih nebratskih i nacio-nalno netolerantnih rečenica u njezina usta naglo je prekinuta. Jednoga popodneva Šajo je, nakon što mi je ponovno dao kuglicu pride, pogledao u Ivkine do-koljenice i rekao: ≈Kako imaš lijepe noge. Najljepše u zavičaju. Bome i šire.« I žlicom promašio kantu sa sla-doledom. Prvi put u svojoj nogometnoj karijeri odu-stala sam od igranja u drugom poluvremenu. ≈Nešto me tjera na povraćanje«, rekla sam suigraču i krenu-la prema kući. Čula sam ga kako on drugom dječa-ku govori: ≈Ne vjerujem da ima one stvari. Ne izgle-da mi još tako. Nije propupala.« Kad sam ruku stavi-la na vrata dvorišne kapije, osjetila sam da netko stoji iza mojih leđa. Bio je to Luka. ≈A da prijeđeš k nama,


20

u graničare, to je ljepše za djevojke. Može se igrati u trenirci.«

≈Ne želim«, odgovorila sam mu drsko, skinula ša-ku s kvake i zakoračila preko ograde.

U spavaćoj sobi mojih roditelja stajala je psiha. Veliko ogledalo bilo je u kutovima ispjeskareno. Motiv br-šljana priskrbio mu je otmjenost. Psiha je pripala mo-joj majci nakon smrti njezine bake. U jednoj od uku-pno tri ladice stajale su heknadele, naprstnjak, drvena gljiva i nekoliko mustri za heklanje. Stvari pokojne vlasnice. Utrčala sam u sobu, zakoračila mirno pred ogledalo i prvi put pogledala u svoje noge. Kako no-ge mogu biti lijepe? pitala sam se. Doista, lijepo mo-že biti lice, lijepe mogu biti oči, usne pa i zubi, ma i guzica, ali noge, kakve veze imaju noge s ljepotom. Noge su zato da se njima hoda, trči, vozi bicikl i šuta kožnjak. Šajo je gledao u Ivkine noge, a ona nikada ne igra nogomet, čak ni smiješnog graničara? A ima lijepe noge. Budalaština.

I kao u svakoj priči koja teži razrješenju problema, u tom se trenutku u sobi pojavio moj otac. ≈E, tu si, jedinice moja. Dođi, na televiziji je Šekularac, razgo-vara s njim onaj srpski spiker, ljubimac moje drage su-pruge, pa da čuješ.« Pošla sam u dnevnu sobu. Mama je tipkala po dugmićima Rizova prijemnika. ≈Sigur-no je opet otišao odašiljač na Papuku«, komentirala je pomalo bijesna, ali je, u odnosu na pojavu u mom igrokazu, sličila na dobru siromašnu kćer kojoj je za


21

potrebe literarne poruke iskipjelo mlijeko nabavlje-no za gladnu polubraću i polusestrice. Slika je snije-žila. Ipak, moglo se zaključiti da je to jedan od onih reprezentativaca uramljenih na zidu naše dnevne so-be. Mamina je simpatija napuklim glasom spominja-la žene koje masovno dolaze na stadion, samo da bi poslije utakmice, posve u transu, gurajući se u dugim redovima, čekale na Šekularčev potpis. ≈Čudi me to«, odgovorio je skromno veliki napadač. Spustivši glavu, nastavio je: ≈Kao da nikada nisu vidjele moje noge.« Mamin glasan smijeh bilo je posljednje što sam čula. Ne znam ni kako sam došla do svoje sobe i kako sam legla na krevet. Kada sam se probudila, pokraj mene je sjedio otac i tješio me. ≈Ma ne, curice moja, kad ka-žu da si Šeki, onda misle da dobro igraš, a ne da su ti noge debele i krive.«

Toga sam dana počela spoznavati život. Naučila sam što su lijepe ženske noge i zašto bi bilo bolje da se bavim graničarom. Sljedećeg sam jutra doznala da majka planira kupiti hrastovu komodu Admiral, istu onakvu kakvu posjeduje većina s naše strane pruge, i staviti je na mjesto psihe. ≈Psihu ćemo na tavan«, re-kla je ocu tijekom jutarnje kave. Govorila je uobiča-jenim tonom. Bila je sigurna da još spavam. Kako bi bilo divno kada bi to bilo zbog mene, mislila sam. Na trenutke sam željela povjerovati kako iznenadnom kupnjom mama želi kazniti psihu zbog njezine iskre-nosti. ≈Ići će na tavan, mora osjetiti posljedice zbog činjenice da je mojoj miljenici, u osjetljivom život-


22

nom razdoblju, posvjedočila posjedovanje Šekularče-vih potkoljenica.« Ali to je, nažalost, bio dio mojega novog igrokaza sa samo jednom rečenicom prologa: ≈Sad ćete gledati predstavu u kojoj se glavna junaki-nja rukovodi parolom: Od odluke do realizacije, najkra-ćim mogućim putem.«

Kombi s natpisom U službene svrhe parkirao se na kolnom ulazu kuće Hodak samo nekoliko sati nakon što sam čula maminu odluku oko osvježenja intimnog interijera. U minutama pred psihino putovanje na ta-van, u najopremljeniji prostor našeg doma, odložila sam na nju mokar plavi lahor sapun i lavor napunjen mlakom vodom. Podigla sam na njezinu mramornu površinu prvo jednu pa onda drugu nogu. Tatinom britvicom prešla sam po koži. ≈O, Bože, što ja još ne-ću doživjeti od tebe!« kriknula je mama ušavši u sobu u pratnji dvojice jakih susjeda nosača. ≈Izvinite, a sad marš odavde da to odnesemo. I pokupi sve to sa so-bom«, bijesno je prosiktala. ≈Ali, mama, ja…« Nije mi dopustila da završim rečenicu. ≈Ne odlajivaj opet!« za-ustavila je raspravu u svom tonu. I bolje, ionako nisam znala što bih joj rekla. Sljedeće sam nedjelje zaigrala bolje nego ikad. Broj zabijenih golova u protivničku mrežu mogao se mjeriti samo s brojem Šajinih slado-lednih kuglica od vanilije u punoj plavoj kanti.

≈Nemam lijepe noge kao Ivka, ne bih ni voljela da imam već kad ih nemam, ali sam uspješna kao Šeku-larac«, tim sam se riječima, nakon završene utakmice, obratila psihi. Na nju se već spustio deblji sloj tavan-


23

ske prašine. Na mjestima gdje se zraka sunca uspjela probiti kroz biber crijep, prašina je svjetlucala. Skakala sam pred otpisanim komadom namještaja, plazila je-zik dojučerašnjoj otmjenoj stanarki roditeljske spava-će sobe. U jednom sam trenutku s poda podigla loptu i desnom je rukom bacila na njezin desni kut urešen bršljanom. Kristalno staklo je krcnulo. ≈A što bi tek bilo da igram graničara i da gađam Ivku«, cinično sam nastavila monolog. Psiha je tom prigodom navukla li-ce moje majke. I malo se nakrenula, kao da stoji na Šekularčevim, a ne na svojim nogama. U takvom je položaju dočekala novu nogometnu sezonu.

Ivka je nastavila mijenjati šarene haljine. Sve sam je rjeđe primjećivala u publici. I s ove i s one strane pru-ge. Luka je početkom osmoga razreda prestao igrati graničara. Redovito je promatrao nogometaše s naše strane pruge. Prva mjesečnica stigla mi je kao dar za četrnaesti rođendan. Osjećala sam se loše, a susjede su govorile: ≈Grčevi će proć kad se udaš.« Na prijepod-nevnim kavama, ritualno ispijanima u našoj kuhinji, meni su posvećivale svoje duge razgovore. ≈Da bi jed-noga dana našla dečka trebala bi prestati s tim prokle-tim nogometom«, započinjala je moja mama glumeći opuštenost. ≈Obećaj mi da ćeš mi ispraviti i stanjiti no-ge koje si ti rodila i koje sam naslijedila od tvoga ćaće, e onda ću s tim zaključiti«, odgovarala sam joj. ≈Na koga je samo, odlajiva kao da živi s onu stranu pruge«, komentirala je kuma koja me držala na krštenju, ali je


24

i pored te činjenice davala neskrivenu potporu mojoj mami. ≈Malo se previše druži s onim malim Lukom, unukom pijanog Gabike s vaktarnice«, nastavljala je. ≈Samo mi još to treba, petljanje s takvom familijom«, rekla bi samosažaljivo majka i prstima lijeve ruke briž-no prošla kroz frišku kaniranu ondulaciju. ≈Prestat ću igrati kad ja to odlučim«, uzvraćala sam drsko i odla-zila, kao i obično, u svoje sklonište, noseći porculan-sku šalicu s izblijedjelim likom Crvenkapice zalutale u šumi. Vrata bih prvo zalupila, a poslije nekoliko se-kundi, dolazeći do njih na prstima, lagano ih odškri-nula. Kroz uski prostor šuljale su se rečenice ozbiljnih žena zaboravljenih u kuhinji. Prvi glas je ispuštao: ≈A što joj otac kaže na to?« i gurao se s drugim. ≈Isti je kao i ona. Čak je uramio sliku reprezentacije i objesio je u primaću sobu. Na mjesto Maršala. Sad moram kre-čit, jer je Tito bio većeg formata od svih njih skupa. Ostao porub na zidu. A nemam više ugašenog kreča.« Poslije kraće stanke, prvi bi glas ∑ pomalo zadihano ∑ nastavljao razgovor: ≈Imaš pravo, vidjela sam, ne pašu im dresovi. Nipošto ne idu uz mebl, a i kao da je sli-ka oštećena. Jedan fudbaler umjesto nogu ima mrlju.« Glupača, pomislila sam, ona je išla u sobu provjeriti. Nisam to izgovorila glasno. Strahovala sam da i mo-je riječi ne bi poželjele išetati kroz mali prolaz. ≈To je moj namjerno napravio. Prolio tintu Šekularcu po nogama, zbog male, kad je već svi zafrkavaju da ima njegove noge.«


25

Moja je bol ponovno zalupila vrata. Više ih nisam čula. Mama je zasigurno, u skladu s vlastitim navika-ma i običajima, sve pokušala smireno pojasniti. Pred svojim se drugaricama samo ljubazno i mazno upitala: ≈Otkud propuh kad je sve zatvoreno. A i prozori su novi. Iz Delnica. Dihtaju bez greške.« Unatoč njezinoj ljubaznosti, kumin je muž već sljedećeg dana za kar-taškim stolom Vajdine birtije, pozivajući se na sigur-ne izvore informacija, uvjeravao pijano društvo kako je maloga ženskoga Šekija zapravo napravio veliki Še-kularac, samo što se drug Hodak pretvara da ne vidi. Na opravdano pitanje najmanje čokiranoga: ≈A kad se to moglo dogoditi?« kum je promrsio: ≈Ziher… mi-slim, kad je Hodakica… mislim… bila šefica afežeja i malo-malo… mislim… hodočastila u… u Beograd… I… i… noćila u… Moskvi… hotelu… Jasna vam je… mislim… situacija?«

Odluku o povlačenju iz nogometa donijela sam na Praznik rada. Ne zbog toga što sam, posjetivši izložbu ručnih radova, bila ljubomorna na ponovno pohva-ljene leakrilne miljeiće svojih školskih kolegica, nego zbog toga što sam na povratku vidjela svoju ekipu ka-ko, i to bez moga znanja, sjedi u centru, pred Šabano-vom slatkarom. Dečki čije su se frizure, nalaštene čič-kovim uljem, prelijevale po poslijepodnevnom suncu šepurili su se u društvu krhkih vezilja. Još je samo, da ugođaj bude potpun, nedostajalo razmjenjivanje mu-stri za početnike. Sin Šajo, odjeven u bijelu uštirkanu


Koliko godina treba proći da bi se razumjela davno izrečena rečenica, koliko emocionalnih

prepreka preskočiti da bi se čuo plač djeteta, koliko obiteljskih priča sakriti da bi se uopće moglo živjeti, koliko puta preseljavati da bi se opipala sreća, koliko satova promijeniti da bi se umrlo na vrijeme, samo su neke od tema ove knjige pripovijesti i priča Julijane Matanović. Dvanaest njih, razdijeljene u cjeline o ženama, muškarcima, gradovima i rastancima, ujedinjene su veznim nitima, tako da priče mogu

preseljavati iz bloka u blok a da se pri tome ništa ne gubi na točnosti njihova situiranja. Neovisno sadrže li četiri ili trideset stranica u svima njima nalazimo brojne detalje, osjećamo drhtavost atmosfere i prepoznajemo bogatstvo emocija pa nam se nakon čitanja svake pojedine čini kao da smo pročitali veliki roman.

Knjigom od muškaraca, žena, gradova i rastanaka Julijana Matanović odlučila se vratiti stilu pripovijedanja koji ju je učinio slavnom i jednom od najčitanijih suvremenih hrvatskih književnica. Upravo će zato duh njezinih najpopularnijih knjigaZašto sam vam lagala i Bilješka o piscu stalno lebdjeti nad mislima čitatelja ove knjige i vratiti ge ne samo u vrijeme otkrivanja ljepote rukopisa ove nesvakidašnje spisateljice već i u vlastiti život i to ne samo ovaj danas i ovdje već i onaj koji je davno iza njega.

ISB

N 9

78-9

53-1

4-04

68-6

Knjiga od zena, muskaraca, gradova i rastanaka

99,00 kn

JULIJANA MATANOVIC

Documents

Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka