Sadržaj

Uvod.......................................................................................................................2

1. Komunikacija................................................................................................3

1.1. Što je to komunikacija?................................................................................3

1.2. Komunikacijski proces.................................................................................6

2. Komunikacijske vještine............................................................................7

2.1. Kognitivne vještine.......................................................................................9

2.2. Biheviorističke/bihevioralne vještine.........................................................13

Zaključak...........................................................................................................15

Popis literature.................................................................................................16

Uvod

Komuniciranje predstavlja oblik sporazumijevanja između ljudi i na bitan način

određuje pojam društvenosti. Ovo je značajna odrednica jer njome pokazujemo

kako pojmom «komuniciranje» nećemo obuhvatiti prijenos informacija između

drugih živih bića (primjeri iz životinjske vrste), ili između neživih bića (razmjena

«poruka» u anorganskoj prirodi, odnosno prijenos podataka u računarskim

sistemima).

Kvaliteta komunikacijskog procesa i toka direktno su povezani s modelom

proizvodnje znakova, kao i s načinima njihove distribucije i percepcije od strane

primalaca poruka. Komunikacija podrazumijeva interakciju, a sadržaj

komunikacije je ispunjen porukama koje su sastavljene od nizova simbola.

Pridavanje različitih značenja, određenim simbolima, predstavlja jednu od

najvećih prepreka razmjeni informacija i procesu komuniciranja između ljudi.

Komunikacijske vještine su dio socijalnih znanja i vještina odnosno znanja

ophođenja s ljudima.

Komunikacijske vještine uključuju pisanu i usmenu komunikaciju, ali i

sposobnost slušanja i postavljanja pitanja. One također podrazumijevaju

profesionalno ponašanje zaposlenih, sposobnost rada u većoj ili manjoj skupini,

razumijevanje složenosti međuljudskih odnosa te ljudskog ponašanja općenito

U ovom radu obrađen je pojam kognitivnih komunikacijskih vještina te značaj tih

vještina u dobroj komunikaciji.

1

1. Komunikacija

1.1. Što je to komunikacija?

Nema djelatnosti u današnjem poslovnom svijetu gdje komunikacija nije

potrebna, i nije važna. Pomoću komunikacije pojedinac utječe na sugovornika tj.

primatelja informacije, a to su na primjer: obitelj, poznanik, poslovni partner itd.

Komunikacija je izuzetno važna u današnjem svijetu, pomoću nje prenosimo

informacije sa jedne osobe na drugu. Funkcija komunikacije je ujedinjavanje

organizirane aktivnosti. Ona je sredstvo modificiranja ponašanja, provođenja

promjena, postizanja proizvodnosti informacija i ostvarenja ciljeva.

Komunikacija omogućava ljudima da izraze čitavu paletu fizičkih, emocionalnih i

psiholoških potreba. Kada imamo neku potrebu, komunikacija nam omogućava da

predamo ovu informaciju drugim ljudima, u svrhu obogaćivanja vlastitog, kao i

života drugih ljudi.

Pojam komunikacija potječe od latinske riječi communicare – učiniti nešto

zajedničkim.

Pojam komunikacije koristi se u literaturi u zbunjujućoj raznolikosti definicija

koje se dijelom preklapaju s ostalim terminima kao što su npr. «reakcija»,

«interakcija» ili «ponašanje».

Mnogi autori drže komunikaciju funkcionalno nužnom pretpostavkom svakoga

društva i temeljnim socijalnim procesom po sebi. Socijalni sustavi mogu se

formirati i održavati samo ako su osobe sudionici međusobno povezani

komunikacijom jer se svako zajedničko djelovanje pojedinca temelji na

prihvaćenim značenjima koja se prenose komunikacijom. Pojam komunikacije

prelazi u pojam organizacije, jer bez komunikacije nije moguće organizirano

djelovanje.1

Marko Sapunar u svojoj knjizi Osnove znanosti o novinarstvu definira

komunikaciju kao «temeljni uvjet ljudskoga napretka, koji se sastoji – za razliku

1 Michael KUNCZIK, i Astrid ZIPFEL, Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb, 2006., str. 11.

2

od neosviještene interakcije – od simboličkog posredovanja psihičkih stanja,

spoznaja, što omogućuje dublje razumijevanje ljudi, suradnju i podizanje kvalitete

življenja».2

Mladen Havelka definira komunikaciju kao «dinamični i složen procesu kojima

ljudi primaju i šalju verbalne i neverbalne poruke da bi razumjeli druge i da bi

drugi razumjeli njih».3

Tri su glavna obilježja kojima se definira pojam komunikacije:

• Barem jedan pojedinac mora pokušati komunicirati s drugim pojedincem.

• Interpersonalna komunikacija (npr. razgovor sa samim sobom, meditacija) nije

komunikacija jer tu nema socijalnog djelovanja.4

• Za postojanje komunikacije nije odlučeno da jedan ili nekoliko primatelja

«korektno» prime poruku.5

Ljudi komuniciraju iz mnoštva različitih razloga. Komuniciramo radi zabave, no

jednako tako da bismo ostavili dojam na druge, komuniciramo da bismo pokazali

srdačnost i prijateljstvo, ali isto tako da bismo dobili neke informacije, da bismo

nekog u što uvjerili i tako dalje.

Kako ljudi međusobno komuniciraju putem poruka važno je odrediti što su

poruke. Sve poruke sastoje se od nizova simbola. Simboli su riječi, geste, slike,

zvukovi ili pokreti, uporabljivi stoga što se ljudi više ili manje slažu u pogledu

objekata, zbivanja ili osjećaja na koje se ti simboli odnose.6

Komunikacija je dakle prije svega ponašanje kojemu je, iz perspektive

komunikatora, svrha prijenos poruka jednoj ili više osoba pomoću simbola.

Komuniciranje rezultira namjeravanim, ali i nenamjeravanim učincima.

Bez obzira na to što i kako rekli ili učinili, to ne mora biti shvaćeno onako kako je

mišljeno. Kadšto se čak i odsutnost neke akcije može shvatiti kao poruka, takva o

kojoj pošiljatelj nije niti sanjao.

2 Marko SAPUNAR, Osnove znanosti o novinarstvu, Naprijed, Zagreb, 2000., str. 373.3 Mladen HAVERKA, Zdravstvena psihologija, Naklada Slap, Jasterbarsko, 1998., str. 15.4 Neki autori na to gledaju drugačije i tvrde da je čovjek sposoban i za komunikaciju sa samim sobom (npr. u obliku razmišljanja, razgovora sa samim sobom itd.)5 M. KUNCZIK I A. ZIPFEL, nav., dj., str. 12.6 Kathleen REARDON, Interpersonalna komunikacija: gdje se misli susreću, Alineja, Zagreb, 1998., str. 15.

3

Na primjer, mužu koji je zaboravio rođendan svoje supruge možda ni na kraj

pameti nije bila želja da povrijedi njene osjećaje, no on je to ipak postigao,

pokazujući da mu njen rođendan nije dovoljno važan da ga se sjeti.

Izgleda da komuniciranje ne treba promatrati toliko kao posebno područje, već

prije kao nerazdvojan sastojak čitavog društvenog, ekonomskog i kulturnog

konteksta. Svojim globalnim karakterom ono prožima sve ljudske aktivnosti, služi

kao vektor kulturnim vrijednostima i ima odlučujuću ulogu u uspostavljanju i

funkcioniranju društvenih struktura.

Komunikaciju možemo gledati kao:

• verbalnu komunikaciju,

• neverbalnu komunikaciju,

• intrapersonalnu komunikaciju,

• grupnu komunikaciju,

• javnu komunikaciju,

• masovnu komunikaciju,

• aktivno slušanje,

• telekomunikaciju i

• računalno-posredovanu komunikaciju.7

Najjednostavnija podjela komunikacije, u odnosu među ljudima, teče na dvije

razine. Jedna je verbalna, druga je neverbalna. Nemoguće ih je dijeliti ili odvajati,

jer se uz verbalnu paralelno odvija neverbalna komunikacija.

Verbalna komunikacija se odnosi na riječi koje govorimo. Neverbalna

komunikacija se odnosi na sve druge načine na koje komuniciramo osim riječi

npr. govor tijela, izraz lica, geste, ton glasa i dr.

Psihološka istraživanja nam govore da sam 7% emocionalnoga značenja

komuniciramo riječima. Oko 38% komuniciramo korištenjem tona glasa, a 55%

emocionalne poruke komuniciramo neverbalnim znakovima, odnosno govorom

tijela, gestama, izrazom lica i sl. Da bi poboljšali način na koji komuniciramo, a

7 Darijo ČEREPINKO, Kratki pregled najvažnijih teorija, pojmova i principa, Veleučilište u Varaždinu, Varaždin, 2012., str. 13.

4

tako i odnose s drugim ljudima, moramo učiti kako kvalitetno i verbalno i

neverbalno komunicirati.

1.2. Komunikacijski proces

Komunikacijskim se procesom prenose odgovarajuće informacije od

komunikatora do komunikanta. Informacija je uvijek jednosmjerna, dok je

komuniciranje dvosmjernog karaktera.. Dvosmjernost se procesa ostvaruje

povratnom vezom.

Proces komunikacije sadrži pet temeljnih elemenata. To su: komunikator,

poruka, sredstvo komunikacije, primatelj poruke i povratna informacija (eng.

feedback). Jednostavnim riječima možemo proces komunikacije sumirati na

sljedeći način: Tko kaže... što... na koji način... kome.... i s kakvim učinkom?8

Proces komunikacije počinje kada pošiljatelj želi prenijeti određenu informaciju

(poruku, ideju ili mišljenje) drugoj osobi to jest primatelju te informacije.

Da bi se informacija (poruka) mogla prenijeti pošiljatelju potrebno je prvo

kodirati, dakle koju primatelj može primiti i razumjeti te je potrebno uobličavanje

u riječi (izraz lica, gesta, slike, simboli, znakovi itd.). Nakon kodiranja slijedi

odašiljanje te informacije kroz različite komunikacijske kanale odnosno kroz

medije (npr. fiksni telefon, elektronična pošta, mobilni telefon, pisma, sastanci ili

komunikacija licem u lice itd.). Kada primatelj primi informaciju mora je prvo

dekodirat(znači razumjeti) u onu formu koja je za nju smislena.

Povratna veza je izuzetno bitna za kanal komunikacije jer ona je dokaz da je

primatelj razumio dobivenu poruku. U kanalu komunikacije postoje smetnje

(prepreke) iz okoline, u ovom slučaju to predstavlja buka. Ona nastoji proces

komunikacije ometati u svim njegovim elementima i procesima (npr. to su fizičke

smetnje poput iznenadnog telefonskog poziva ili poziva, buka sa ulice, izgubljene

pošte, prekida telefonske veze ili elektronička pošta zaražena virusom itd.)

8 Dubravka, MILJKOVIĆ, Komuniciranje, prezentiranje, poučavanje, Centar za stručno usavršavanje knjižničara, Zagreb, 2002., str. 2.

5

2. Komunikacijske vještine

Komunikacijske vještine najčešće se definiraju na dva sljedeća načina:

• one su dio socijalnih znanja i vještina odnosno znanja ophođenja s

ljudima;

• komunikacijske vještine uključuju sposobnost davanja prezentacija u

javnosti, te sposobnost pisanja vodiča, članaka, projekata i sl.9

Komunikacijske vještine uključuju pisanu i usmenu komunikaciju, ali i

sposobnost slušanja i postavljanja pitanja. One također podrazumijevaju

profesionalno ponašanje zaposlenih, sposobnost rada u većoj ili manjoj skupini,

razumijevanje složenosti međuljudskih odnosa te ljudskog ponašanja općenito.

Komunikacijske vještine su važne za sve struke koje uključuju rad s ljudima.

Tako primjerice pod znanja i vještine koje moraju posjedovati dobri novinari,

pored tehničkih odnosno stručnih te konceptualnih odnosno strategijskih znanja,

vrlo je važno posjedovanje socijalnih znanja ili znanja ophođenja s ljudima.

Socijalna znanja, u koja spadaju komunikacijske vještine trebala bi sačinjavati

najveći dio znanja i vještina uspješnoga novinara.

Loša socijalna znanja i vještine te nemogućnost uspješnog rješavanja sukoba

mogu imati za posljedicu neuspjeh u nekom poslu ili projektu.

Ovladati vještinom komunikacije znači proći kroz sljedeće

faze:

a) promatranje i uočavanje određenih karakteristika ljudi i

predmeta;

b) razvrstavanje tih karakteristika na grupe: bitne - nebitne, tj.

selektivno

uočavanje određenih osobina neophodnih za komunikaciju;

9 Srđan, LUKAČEVIĆ, Trebamo li mijenjati svoje komunikacijske vještine, Vjesnik bibliotekara Hrvatske, god. 2013., br. 56., str. 154.

6

c) prilagođavanje ponašanja, odnosno odabir određenih

komunikoloških

vještina neophodnih za uspješnu komunikaciju;

d) uočavanje reakcija sugovornika;

e) zadržavanje, transformacija ili kompletno mijenjanje

određenog ponašanja;

Promjena ponašanja znači prilagođavanje sugovorniku

(»koračanje sa«),

traženje različitih mogućnosti za ostvarenje kontakta, postizanje

dogovora

i kompromisa, što nije nikakvo ulagivanje, odustajanje ili

odstupanje od

vlastitog stava, već upravo pokazuje sigurnost, samouvjerenost,

sposobnost

kontrole kompletnog procesa i potpunu dominaciju.

f) uočavanje trenutka prilagođavanja druge strane u dijalogu, što

predstavlja

iskazivanje vrhunske vještine komunikatora prilikom npr.

odvijanja složenih

pregovora;

g) uočavanje vlastite greške i posljedica koje ta greška može

imati na

proces komunikacije u cjelini, te pokušaj otklanjanja te greške

promjenom

u ponašanju;

h) poentiranje bez trijumfa, tj. sugovorniku nikada ne treba

pokazati da iz

pregovora eventualno izlazite kao pobjednik ili sa blagom

prednošću, jer

se sigurnost i kompetentnost podrazumijevaju, predstavljaju dio

7

posla i

profesionalne odgovornosti.10

Vještina komuniciranja podrazumijeva:

• brzinu,

• ekonomičnost,

• organiziranost,

• kontrolu,

• selektivnost,

• stvaranje povjerenja.11

Nije dovoljno imati samo dobru ideju. Treba je znati prenijeti

sugovorniku.

Često se griješi u pokušaju da se upotrijebi mnogo riječi da bi se

objasnila ideja. Mnogo je značajnije pronaći i interesantnu

vizualnu impresiju i

zvučanje, čime se razbija monotonija nizanja riječi u rečenici i

dobiva cjelovitost

izlaganja. Samo teorijsko razmatranje i predstavljanje programa

može da djeluje apstraktno. Ideja će najbolje biti predstavljena

ako se prikaže jednostavno i

praktično –vizualno i auditivno.

2.1. Kognitivne vještine

Komunikacijske vještine mogu biti kognitivne i bihevioralne. U kognitivnu

vještinu spada empatija, a predstavlja sposobnost razumijevanja osjećaja druge

osobe i zadržavanje vlastitog stajališta. Također, tu je i kognitivna kompleksnost,

bogatstvo pojmova kojima netko opisuje neku situaciju. Bihevioralne vještine su

uključenost i upravljanje interakcijom, slušanje i društveni stil.

10 Marina, MARKOVIĆ, Poslovna komunikacija, Clio, Beograd, 2003., str. 21. 11 Isto, str. 21.

8

Obje ove vrste vještina su potrebne kako bi uspješno i primjereno komunicirali s

drugima. Svaka od vještina je samo mogući faktor koji doprinosi komunikacijskoj

kompetenciji, ali ne mora predstavljati njen sastavni dio u svakoj situaciji.

Kompetencija je relativna i promjenljiva veličina – ona je određena situacijom i

ne predstavlja stalni kvalitet.

Kognitivne vještine nam omogućavaju da odredimo načine kako uspješno

ostvariti individualne i relacijske ciljeve. Neke od tih vještina su :

• empatija,

• zauzimanje društvenih perspektiva,

• kognitivna kompleksnost,

• osjetljivost na standarde odnosa,

• poznavanje situacije,

• samopraćenje.

Empatija je jedna od bitnih vještina neophodnih za uspješno komuniciranje. Ova

vještina pretpostavlja našu senzibilnost i mogućnost da razumijevamo tuđe

emocije i osjećaje, odnosno našu spremnost da se zamislimo u položaju drugih

osoba. Empatija se može odrediti kao sposobnost zamišljanja i prepoznavanja

osjećaja druge osobe pri čemu se ne napušta perspektiva vlastite pozicije.

Empatičnost nam pomaže da dođemo i do onih informacija o stanju svijesti i

emotivnom životu osoba koje to nastoje sakriti – ovo je veoma bitno u nekim

komunikacijskim procesima poput onih u školama, ili zdravstvenim ustanovama.

Empatija nije presudna vještina u svim oblicima interpersonalne komunikacije.

Međutim, ona je veoma bitna jer na osnovu nje možemo odrediti našu

komunikacijsku strategiju, ciljeve, model prezentacije i oblik nastupa.12

Empatičnost nam pomaže da poboljšamo našu komunikacijsku kompetenciju, te

da lakše i efikasnije ostvarujemo individualne i relacijske ciljeve.

12 K. REARDON, nav., dj., str. 77.

9

Zauzimanje društvenih perspektiva jeste sposobnost zaključivanja o

mogućnostima i opcijama koje se nalaze pred drugim osobama. Ova sposobnost

se razlikuje od empatije koja predstavlja osjetljivost za osjećaje drugih. Na osnovu

ove sposobnosti možemo shvatiti na koji način partneri sagledavaju određenu

situaciju i kako oni vide moguće opcije i oblike svog ponašanja u toj situaciji.

Osobe koje uspješno zauzimaju društvene perspektive mogu uspješno i djelovati u

društvenoj zajednici.

Kognitivna kompleksnost se odnosi na broj i vrste pojmova kojima neko

raspolaže radi interpretacije različitih aspekata svoje okoline.13 U sklopu

kognitivne kompleksnosti se pojavljuju i konstrukti – to su mentalne strukture

koje ljudima služe kao osnovica za interpretaciju značenja predmeta, pojava i

ljudi. Konstrukti se mogu prikazati kao bipolarne ljestvice atributa (najčešće

klasificirane prema polovima kao što su pozitivno – negativno).

Kognitivna kompleksnost je bitna za kompetenciju u interpersonalnoj

komunikaciji jer osobe koje posjeduju ovu vještinu mogu prosuđivati ljude i

situacije s većeg broja stanovišta. Ova vještina je značajna i korisna u procesu

prilagođavanja komunikacijskog ponašanja specifičnim situacijama, kao i

različitim partnerima u komunikacijskom procesu. Ipak, pojedini autori

preporučuju da se, zavisno od iskustvenog polja sugovornika, kognitivna

kompleksnost prilagođava i, po potrebi, reducira u skladu sa znanjima i

vještinama partnera.

Uspješni komunikatori iskazuju visok stupanj osjetljivosti za standarde odnosa.

Komunikacijski procesi se odvijaju u okviru određenih društvenih, kulturoloških i

interpersonalnih odnosa. Prepoznavanje tih odnosa omogućava komunikatoru da

svoje ponašanje i sadržaj komunikacije prilagodi potrebama i očekivanjima

partnera, odnosno da svoje djelovanje uskladi sa modelom odnosa i kontekstom u

čijem se okviru odvija komunikacijski proces.

13 Isto, str. 78.

10

Poznavanje situacije je vještina slična prethodnoj – osjetljivost za standarde

odnosa se dopunjuje sposobnošću da spoznamo situaciju u kojoj se realizira

interpersonalna komunikacija. Poznavanje situacije koristi se za određivanje

adekvatnih pravila ponašanja u komunikacijskom procesu. Neke primjene

upotrebe poznavanja situacije su14 :

1. Poznavanje situacije se koristi kao okvir za ocjenjivanje drugih;

2. Ljudi interpretiraju informacije u skladu s razvojem situacije, vodeći računa

o vlastitim ciljevima što ih žele ostvariti u toj situaciji;

3. Ljudi ulaze u situacije, izbjegavaju ih ili ih mijenjaju u skladu s vlastitim

scenarijima o sebi u situaciji, o poznavanju samih sebe ili o percipiranim

kompetencijama;

4. Ljudi se služe znanjem o situaciji radi određivanja vlastitog ponašanja.

Situacija u kojoj se odvija neki komunikacijski proces određuje naša ponašanja.

Poznavanje situacije znači da poznajemo i ono što je primjereno komunikaciji u

toj situaciji, te da poznajemo koja su ponašanja adekvatna toj situaciji.

Poznavajući situaciju mi koristimo konstrukte za ocjenjivanje ponašanja partnera

u komunikaciji, ali isto tako kreiramo i vlastito ponašanje i model komunikacije.

Na osnovu poznavanja situacije mi procjenjujemo u kojoj mjeri je ponašanje

drugih primjereno, te da li nas partneri u komunikaciji prihvaćaju

(ne)ravnopravno.

Poznavanje situacije nam omogućava da promijenimo sadržaj i način

komuniciranja. Naime, ukoliko partner uporno mijenja temu našeg razgovora,

onda je potrebno tražiti druge modele razgovora, odnosno tok interpersonalne

14Isto, str. 81.

11

komunikacije pažnju preusmjeriti prema drugoj temi. Ukoliko poznajemo

situaciju onda znatno lakše možemo ostvariti vlastite ciljeve u komunikaciji.

Treći način kako komunikatori upotrebljavaju poznavanje situacije jeste

ocjenjivanje vlastitih sposobnosti i aktivnosti u nekom komunikacijskom procesu.

Ukoliko poznajemo situaciju to nam omogućava da otklonimo vlastite nedostatke

i unaprijedimo naše komunikacijske vještine, ali i izbjegnemo neuspješne i

neefikasne oblike komunikacije, odnosno reduciramo strah od vlastitog neuspjeha

u nekoj komunikaciji koja pretpostavlja javni nastup.

Poznavanje situacije nam omogućava izbor primjerene i uspješne komunikacije.

Primjerenost označava komunikatorovu sposobnost da zadovolji zahtjeve situacije

čineći ono što je ispravno za tu situaciju, te ono što drugi očekuju. Uspješnost u

komunikaciji predstavlja stepen na kojem određena ponašanja omogućuju

ostvarenje osobnih i relacijskih ciljeva u nekoj situaciji.

Komunikatori koji imaju razvijen osjećaj za samopraćenje mogu mijenjati svoj

način izlaganja u situacijama kada partneri ne reagiraju u skladu s njihovim

željama.

Samopraćenje je komunikacijska vještina na osnovu koje komunikator može

kontrolirati ono što upućuje kao poruku (i verbalni i neverbalni dio), ali i na

osnovu koje može pratiti reakcije partnera u komunikaciji. Pojedina istraživanja

pokazuju da osobe s razvijenom vještinom samopraćenja efikasnije rješavaju

probleme komunikacijskih šumova jer mogu svoju komunikaciju učiniti

atraktivnom, prijateljskom, empatičkom i duhovitom.15

2.2. Biheviorističke/bihevioralne vještine

Biheviorističke/bihevioralne vještine podrazumijevaju:• uključenost u interakciju,

• upravljanje interakcijom,

15 Isto, str. 81.

12

• fleksibilnost ponašanja,

• slušanje.

Uključenost u interakciju je veoma važna vještina pomoću koje učestvujemo u

komunikacijskom procesu, te na osnovu koje nas drugi doživljavaju kao

kompetentne komunikatore. Ova vještina ima svoja tri elementa: responzivnost,

perceptivnost i pozornost.

Uspješan komunikator treba znati upravljati interakcijom. Ova vještina se odnosi

na prepoznavanje situacija kada treba da preuzme riječ (ovo se odnosi i na način

kako će to učiniti), koliko da govori, o čemu da govori, te na situaciju kada se

završava vlastito izlaganje, predaje riječ partneru i nastavlja sa slušanjem

izlaganja drugih. Upravljanje interakcijom se uči i stječe kroz socijalizacijske

procese, ali isto tako i kroz prepoznavanje različitih komunikacijskih elemenata –

ritma nečijeg govora, pauza, neverbalnih znakova.

Fleksibilnost ponašanja je vještina koja nam omogućava da tokom komunikacije

primijenimo alternativna rješenja kako bi postigli komunikacijske ciljeve. Početni

plan na osnovu kojeg učestvujemo u nekoj komunikaciji može biti poremećen,

odnosno naše izlaganje partneri mogu prekinuti i promijeniti temu razgovora.

Takav prekid i kršenje pravila razgovora poznat je u teoriji kao konverzacijska

devijacija.16

Slušanje mnogi autori smatraju jednom od najvažnijih komunikacijskih vještina.

Jedno je sigurno, bez slušanja kao dijela komunikacijskih kompetencija, ne

možemo razvijati ni druge vještine, posebno zauzimanje društvenih perspektiva i

empatiju. Dobar komunikator treba znati slušati svoje sugovornike – slušanje je u

pozitivnoj korelaciji s uspjehom u komuniciranju.

16 Postoje različiti oblici konverzacijske devijacije, ali oni se mogu obezvrijediti fleksibilnim ponašanjem komunikatora. Elastični komunikatori imaju veće šanse ne samo da održe komunikaciju nego i cjelokupan sistem odnosa između pojedinaca. Kompetentni komunikatori se mogu prilagoditi i riješiti problem konverzacijske devijacije. Takvi komunikatori su sposobni kreirati novi plan i odrediti druge modele razgovora za ostvarivanje svojih komunikacijskih ciljeva.

13

Zaključak

Komuniciranje predstavlja oblik sporazumijevanja između živih bića, a u ovom

djelu pažnja je usmjerena prema komuniciranju između ljudi i to, na nivou

interpersonalne komunikacije. Komuniciranje je osnovni model socijalne

interakcije. To je komponenta koja omogućava ljudima sporazumijevanje, te

koordiniranje i kooperaciju njihovih aktivnosti. Bez takvih aktivnosti ne može se

zamisliti funkcioniranje modernih društava.

Komunikacijski proces i komunikacijska aktivnost podrazumijevaju određeno

djelovanje, što znači da komuniciranje ima neki opći cilj, ili je kreirano kako bi

14

postiglo određene lične, odnosno grupne interese. Kroz komunikaciju čovjek

formira predstavu o svojoj okolini, svijetu, ali u isto vrijeme formira i vlastito biće

i sliku odnosa u kojima učestvuje. To znači da je komuniciranje i oblik socijalne

interakcije.

U toj socijalnoj interakciji realizira se međusobno priopćavanje i razmjena poruka,

kreira preplitanje akcije i reakcije, stvara kontakt između dvaju ili više osoba,

koristi empatija, te razvija komunikacija kao interakcija pomoću simbola.

Komunikacija se tako javlja kao interakcija posredovana simbolima čija je

upotreba zasnovana na konvenciji s ciljem da označi pojam, neko zbivanje,

pojavu, predmet.

Kognitivne vještine nam omogućavaju da odredimo načine kako uspješno

ostvariti individualne i relacijske ciljeve.

Popis literature

• Darijo ČEREPINKO, Kratki pregled najvažnijih teorija, pojmova i principa,

Veleučilište u Varaždinu, Varaždin, 2012.,

• Mladen HAVERKA, Zdravstvena psihologija, Naklada Slap, Jasterbarsko,

1998.,

• Michael KUNCZIK, i Astrid ZIPFEL, Uvod u znanost o medijima i

komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb, 2006.,

15

• Srđan, LUKAČEVIĆ, Trebamo li mijenjati svoje komunikacijske vještine,

Vjesnik bibliotekara Hrvatske, god. 2013., br. 56.,

• Marina, MARKOVIĆ, Poslovna komunikacija, Clio, Beograd, 2003.,

• Dubravka, MILJKOVIĆ, Komuniciranje, prezentiranje, poučavanje, Centar za

stručno usavršavanje knjižničara, Zagreb, 2002.,

• Kathleen REARDON, Interpersonalna komunikacija: gdje se misli susreću,

Alineja, Zagreb, 1998.,

• Marko SAPUNAR, Osnove znanosti o novinarstvu, Naprijed, Zagreb, 2000.,

16