KOLORKA DillonDvije godine poslije, sestra i ja smo im napravile 100 origami ždralova za goste na vjenčanju, a Glyn Dillon je postao najnoviji i najdraži prijatelj naše male obitelji

www.fibra.hrwww.stripovi.com

KO LO R K A

DillonNao Brown

Kolorka_49_NaoBrown_KB.indd 1 16.09.15. 13:45:31

KO LO R K A

DillonNao Brown

Knjiga 49

Scenarij i crtežGlynn Dillon

Originalno izdanjeNao of the Brown (2012.)

IzdavačNaklada Fibra d.o.o.

Glavni urednik Marko Šunjić

PrijevodTatjana Jambrišak

LekturaJosip Sršen

Dizajn Melina Mikulić

Redaktura, prijelom i priprema za tisakMarko Šunjić

Tisak Stega tisak d.o.o.

Naklada 400 primjeraka

ISBN 978-953-321-235-7Zagreb, listopad 2015.

Nao Brown ■ 3


I tako mi je Siobhan rekla: “Upoznala sam tog čovjeka ...” Ona i ja znamo se otkad smo imale četiri godine i divila sam joj se kako je dražesno i mirno prebrodila godine izlazaka s muškarcima, a ipak mi ostala prijateljica. Uvijek je pazila da se nitko predugo ne ljuti, ma tko da je bio kriv, da se sukob ne razvlači i da ne gubimo vjeru u prijateljstvo. Ako

nije bilo kako treba, nije se događalo. Ovog puta joj je u očima bilo nešto drugo ‒ ranjivost, strah, kao da je upravo pojela pola kile puckajućih bombona, popila konzervu kole i sad pokušava ostati mirna. Znala sam da je to to.

Prije nekog vremena dala mi je da pogledam “Grave of the Fireflies” Isaa Takahate, što je u našoj kući uzrokovalo oduševljenje Studijem Ghibli ‒ taj čovjek zaista zna što je dobro.

Dvije godine poslije, sestra i ja smo im napravile 100 origami ždralova za goste na vjenčanju, a Glyn Dillon je postao najnoviji i najdraži prijatelj naše male obitelji.

Prvi put mi je ispričao o “Nao Brown” 2008. godine nakon što su on i Siobhan odgledali moju kazališnu predstavu. Prolazili smo pokraj bara The Cut ispred kazališta The Old Vic, umotani u kapute, dok smo brbljali i hodali po bučnoj londonskoj cesti. Čula sam samo “perilica” i “meditacija” ali se sjećam da sam razumjela da poseže za svetim gralom ‒ bilješkama između bilježaka, za istinom naših zbrkanih nekonzekventnih života, i da pokušava istinu učiniti lijepom. To da će bez teškoća putovati između naše zamišljene stvarnosti, stvarnosti i mašte, doimalo se kao briljantna ideja, savršeno prilagođena njegovim ne beznačajnim vještinama. Sjećam se da sam tad razmišljala: ako napravi to, bit će nevjerojatno.

Godinu dana poslije ideju je prodao nakladniku Self Made Hero, pa su on i Siobhan počeli planirati svaku slobodnu minutu da Glyn može sam pisati, crtati i bojiti svaki kadar, a da ipak uspije sinove vidjeti danju, a suprugu za večerom. Povremeno bih provjerila njegove web stranice, ali sam Glyna rijetko viđala ‒ “Nao” ga je preuzela. Je li on pisao strip? Ili je strip pisao njega? Bilo kako bilo, svemir se urotio da se to ostvari.

U jednom je trenutku povrijedio ruku kojom crta tako da nije mogao držati pero. Siobhan je rekla da je frustracija što ne može crtati bila mnogo gora od bola koji je osjećao. Pitala sam, a što nije pomoglo: “Ne može li naći nekoga da, znaš ono, preuzme

malo?” Pogledala me je kao da sam predložila da strip završi drvenim bojicama. Oboje su bili zaokupljeni time: on koji si je neustrašivo pljačkao srce; i ona koja ga je žestoko branila dok je to činio.

Čitanje “Nao Brown” je delikatni efemeralni proces osobnog prosvjećenja. Kadrovi su često poput sjećanja. To je djelomice zato što se odvijaju u području sjevero-

zapadnog Londona kojeg poznajem i volim, ali najviše zbog iskrenosti napisanog, istinite priče i prikaza stvarnog iskustva, tako stvarnog kao da smo mi, čitatelji, Nao.

Ova je knjiga dar, transcendentalno iskustvo ljubavi, nade i ljepote, ma kako nasilno, očajno i brutalno to bilo. Kad sam prvi puta završila čitati, sjetila sam se nečega što sam zaboravila i sad odlučila da više nikad neću:

Nemirni um će te natjerati da vjeruješ da si ti kriv, da si ti razlog.

Nisi.

l J e s s i c a H y n e s

Nao Brown ■ 3



Za Siobhan x


Nao Brown ■ 7 6 ■ Nao Brown

U hodniku mamine kuće visi moja fotografija u jednom od onih jeftinih okvira. Imala sam trinaest godina. Nosim

sunčane naočale bijelih okvira iz sedamdesetih i Birky Brown majicu koju mi je sašila mama. Ona je krojačica tako da ne izgleda kao da je napravljena kod kuće...

izgleda savršeno.

Svaki dečko koji je došao u maminu kuću komentirao je kako na toj fotografiji

izgledam zgodno i super. Uvijek se nasmiješim i ljubazno prihvatim kompliment.

Ali iznutra sam rastrgana.

Za mene ta slika ima težinu... tugu. Vidim smiješnu djevojku kakvu oni vide, koja nosi mamine sunčane naočale... ali ono što se događalo iza tih naočala

druga je priča.

Naočale su bile samo početak.

Ta uokvirena fotografija je prvi “dokaz” koji im dopuštam da vide.

Taj Rubikon prelaze nesvjesno.Sigurna sam da im se doimam zgodna i mirna “umjetnica”, napola Engleskinja, napola

Japanka...

... ja sam “egzota”.

Nemaju oni pojma da sam ja jebeni slučaj za psihijatra.



Mama me voli...

Mama me voli...

Mama me voli...



Moja mamica... najstarija gostioničareva kći... prava djevojka iz Paddingtona...

... a udala se u kimonu.

Još ga čuva, skrivenog negdje... ”na čekanju”.

Svila je predivna... tamno-purpurna sa ždralovima, za vjernost i odanost...

... jer navodno ždral ima jednog partnera čitav život... mužjak i ženka zajedno grade

gnijezdo za mladunčad...

Možda su zato ovih dana ugrožena vrsta.

Smiješno je o tati misliti kao o “egzotičnom partneru”.



Teško je bilo slušati tatina pijana prisjećanja... Mnogo vremena sam provela u zahodu zureći u tipku

“stop”...

... tako da je bilo sjajno vraćati se kući.

... premda je vožnja taksijem bila pakao...

Prelomi vozaču vrat...

Krak!!

... 8 od 10.



Zrakoplov je bio još gori...

Zašto su me ovdje posjeli?

I dali mi uputstva?

... 9 od 10.



Ostatak leta provela sam u nužniku... ... ali me brava omela...

“Kad zaključaš vrata, svjetlo se pali... Kad otključaš vrata, svjetlo se gasi.”

“Kao da si u velikom hladnjaku, samo obrnuto.”

“Savršeno je, zašto bi te dvije radnje koje uvijek idu zajedno

(zaključaj vrata i pali svjetlo) bile proces od dva koraka?”

“Zaključaj i upali, jedan prekidač... Dobar štos. Pitam se koji je to genijalac smislio?”

Bila sam zadovoljna što tako normalno

razmišljam...... ali se još ne

osjećam dobro...

“Što to radim?”

“Ne bih smjela letjeti.”



“Opasna sam.”

“Zla sam.”

“... Mama me voli...”

“Bolesna sam.”


“U krug i u...”

“Stani.”“Samo...”

Tako iscrpljujuće.




Stala sam na vruću čokoladu...

Nisam imala snage otići odmah do podzemne.

Sigurno sam izgledala užasno.

Je li to “Nao Brown”?

A?

Hej...

Zaboga, izgledaš... umorno.

Steve Meek!

Hej!...... dobro

si?

Oprosti. Zdravo...

Otkud ti ovdje?

Simpa kaput, vrlo

“mornarički”.



“... Čovjek koji uloviti muhu

štapićima, može postići bilo što...”

... Ne, moj tata je posve

drukčiji od gospodina Miyagija...

... gospodin Miyagi je bio drag i

mudar, a ne neugodan... ... alkoholičar.

Jedva čekam

ponovo ići...

Zašto ideš ako se ne slažeš s

njim?

Nemam pojma, “obnavljam se”, mislim... malo usrane sreće... prekinula s usranim dečkom... pa sam mislila da se pokušam

“ugasiti pa upaliti”, vratiti se i ispočetka.

A i volim Japan.

Kako posao?

Pa, slobodnim umjetnicima sporo kao i obično, nekoliko poslića tu i tamo, ali

je nedovoljno za život, stoga mi je bivši sredio posao u svojoj groznoj

izdavačkoj kući.

Oh! I još sam radila nešto za “Boyrobote”, zapravo, dizajn na samom početku. Ali to je značilo

da sam u izravnom kontaktu s “Mr. Bigom”.

Ooh...Upravo tako. Mailom sam mu poslala neke

svoje igračke... svidjele su mu se, rekao je da ih

želi raditi.



Odlično! Imaš li ih ovdje?

Aha... Neke su ovdje unutra...

... ali, da mislim da je to bilo tek tipično američki... previše

entuzijazma...Jer me nakon

tog prvog poziva dugo nisu nazvali...

... na kraju sam digla ruke od frustriranog ega i napisala im da bi bilo pristojno da mi se javi netko iz kompanije jer je prošlo već šest

mjeseci...

I... ?

Pa, nisam mislila da sam bila gruba ili nešto, tako da sam se prilično

iznenadila njihovim brzim i bezobraznim

odgovorom.

Bezobra-znim?

Pa, pokušala sam biti

profesionalna i pristojna pa sam pismo završila s

“Regards”...

... ali G i T su na tipkovnici

preblizu.



Onda sam sljedeći dan

otkrila da me dečko varao... ... i prije nego

sam išta rekla, ON je ostavio

MENE!

Strašno. Kakav idiot.

Oduvijek sam znao da će te

tvoji debeli prsti uvaliti u nevolje.

Vrlo lijepo.

Hvala ti.

Gledaj, moram poći... upravo sam

otpustio onu totalnu kozu i zaista trebam nekog razboritog u dućanu četiri dana u tjednu... bi li bar

razmislila o tome?

U Peoploidima?

Aha, hajde, možda imamo neke “ichije” koje još nisi

vidjela.







Jednom davno postojala je svadljiva obitelj koja je posjedovala dovoljno bogatstva, ali si nije osigurala malo sreće... Jedne noći, pod svjetlom punog mjeseca, Ništa... prerušeno u smeđu zmiju, došlo im je do kuće i sve ih pretvorilo u jedno stablo, sve osim najmlađeg sina Pictora, koji je bio dobar... igrao se uz jezero s krijesnicama da izbjegne bučnu obitelj.

Ali, ovaj klan nije bio običan klan, tako da ni to stablo nije bilo obično: rodilo je “bodljikave orahe” tako da su se mogli nastaviti svađati. Stablo, čije su se grane sad međusobno prepirale, svađalo se i bacakalo tako da se istrglo iz zemlje.

Po povratku s jezera dobri je dječak Pictor pronašao svoju obitelj izvaljenu iz korijena, pa je počeo jesti kamenje oko sebe kako bi se ubio.

Vidjevši to, Ništa je postalo par “svraka” i donijelo najsavršeniji mali bijeli kamen. Kad je Pictor pojeo kamen, pretvorio se napola u dječaka, napola u stablo. Tad su dvije ptice kazale Pictoru: ”Biti ćeš napola dječak, napola stablo, dugih tucet i još tri godine, a ako se tijekom tog vremena nitko ne zaljubi u tebe... tvoja obitelj i ti ostat ćete zauvijek takvi...”

Stablo se nije brinulo znajući koliko je Pictor bio dobar. Insistiralo je da ženu pronađe što je prije moguće... a onda su rekli da to ne može tako, da mora ostati i paziti na kuću... pa je tako svađa iznova započela.

Dobri Pictor okrenuo se od svog stabla i rekao: “Potkovat ću ovcu i poći u šumu. Obećavam da ću se vratiti oženjen...”



Podzemna mi je uvijek...”izazov”.

Ali su me posljedice leta na prazan želudac rasturale...

... i zaista sam bila na rubu.

Treba samo malo gurnuti...

... i opet 9 od 10...





Hvala bogu za kišu...

Dečki se ne igraju na kiši...

... na gadnoj hladnoći, ali ne i po kiši.

Dok je Tara na poslu... morala sam se oduprijeti porivu da pogledam u ladicu s

priborom za jelo.

Nisam se raspakirala... ne mogu prihvatiti da sam sama...



... preodjenula sam se i otišla ravno u centar.

“Sranje, uranila sam...”

“... nadam se da je netko već stigao.”



Uđi... grijanje je upaljeno.

Ne mislim da sam budist... ne znam dovoljno o tome. A čak i da znam, ne mislim da bi mogla... ne osjećam se ugodno kad nosim etiketu, čak i ako sam je sama sebi stavila... Otac se smatrao budistom, ali u hram ide samo zbog vjenčanja ili sprovoda... poput većine Japanaca... danas.

Koliko god volim dolaziti ovdje, još osjećam da ne pripadam ovom mjestu... ... da ne pripadam ovim

ljudima...

Svi su očarani Nagarjunom... sviđa mi se način na koji izgubi nit i odleprša po tangenti, misliš da znaš kamo je krenuo već kad počne... onda vidiš kako je klizak taj put...

... i zapravo onda vidiš trenutak... njegov mali “satori”, da je posljednjih pet minuta govorio o nečemu o čemu uopće nije namjeravao govoriti.

... osim toga neke su tulpe

posebno namijenjene da prežive svoje

tvorce...

... posebno osmišljene za

tu svrhu.

Pitam se živcira li ga to.

Mene je isprva živciralo... htjela sam da moji budistički učitelji budu sažeti i precizni poput knjiga koje sam čitala.

Ali, sigurno sam popustila, on mi je sad najdraži... osim tih njegovih glupih kratkih hlača.



... Pa, trebamo li vjerovati u ove priče o

“materijalizaciji”, o avetima koje

su postala prava bića ili ih sve

odbaciti kao plod mašte? Rekao bih da je drugi izbor

najmudriji.

A možda je još mudrije poći dalje. Kako smo došli

do ovoga? Je li to bio tvoj propust,

Linda?

Tako, podijelit ćemo

se na dvije skupine...

... oni koji bi željeli pokušati haiku

ostat će ovdje sa mnom, a oni koje se žele pozabaviti crtanjem kistovima neka idu s Rayem. U osam sati

ćemo se spustiti u prizemlje na četrdesetpet minuta

meditacije.Crtanje je uvijek pomagalo...

Nikad nije tako loše ako crtam.

Većina muškaraca mi se pridružuje na kraju prostorije s kistovima i tintom, samo ih je malo ostalo s damama osmisliti nešto pametno u sedamnaest slogova.

Ljudi koji dolaze ovamo čine se stvarno, pa, dobrima, očito su romantični... a jedan ili dvojica gej.

Dignaga je, pak, drukčija priča. Ima nešto u njemu, izgleda poput ostarjelog pankera ili bivšeg narkomana, možda zbog tog osmijeha Shanea MacGowana... i stava koji “ne trpi budale”...

Kako me gleda, osjećam se glupo... sigurna sam da zna da sam glupa... pa je prirodno da mi se ne sviđa... a u isto vrijeme osjećam očajničku potrebu da ga zadovoljim više nego bilo koga drugog.



Ray nije jedan od mitra ovdje, ali očito godinama redovno dolazi.

Volim njegove duge uši poput Budinih i nemirno oko koje gleda iznutra.

Uvijek mi namiguje, ali to nije jezivo, drag je.

... Enso je samo japanska riječ za krug, nije kaligrafski

znak, to je zen simbol, simbolizira prosvjetljenje, svemir... prazninu...

to je izraz “trenutka”. Jednom kad je gotov, to je to, ne može ga

se uređivati ili mijenjati.

Dobro... prvo ćemo samo sjediti

pet minuta.

Dobro, sad kad smo se uzemljili, uzmimo kist...

fokusirajmo se...

Ta stanka... poslije izdaha i prije

udaha, to vam je prilika...

Svatko ima priliku u tome biti dobar. Većina ljudi ovdje nije uzela kist u ruke od škole... iznenada sam svjesna sebe, svjesna da sam takozvani

“profesionalac”. Ostali izgledaju uzbuđeniji, čak

iznenađeni.

Prestala sam... ali znala sam da ću poslije nastaviti.



Osigurala sam si mjesto... pokraj vrata, zbog zraka...

do Dignage a nasuprot Nagarjune, jer mislim ako ga bolje čujem, bolje ću se

usredotočiti. Ali me tamjan izluđivao.

Stvarno imam averziju prema tamjanu...

... uvlači mi se u nos.

“Oh... bože, ispao mu je iz tih glupih kratkih hlača.”

“... opet.”

... Kad osjetite da plutate, samo se lagano

vratite na “jedno” i počnite ispočetka.

Upamtite, budite nježni, misli će se povući... ne možete kontrolirati

ono što dolazi... najbolje je

da...



... otpustite...Četrdeset

minuta...”Um ispunjen

disanjem”...



... oprostite...

Nao?

... Dobro si?

Oh? Da, oprostite,

samo sam...

... Oprostite.

“9 od 10.”

Zdravo, Nao, kako si?

Dobro.... nećeš voziti

bicikl sa slušalicama,

je li?...Mogla bi doživjeti gadnu

nesreću.

Oh... ne...

Budi oprezna.

“Jebi se, Ratnagita.”



“10 od 10... 10 od 10...”

Pjevala sam glasno čitavim putem do doma... The Shangri-Las.

Pokušavam se istopiti.

“Kakva sam?...”

“Odvratna sam...” “Zašto bih tako mislila?”

“Opasna sam...”

“... ne bi me smjeli puštati van.”

Dobra sam...

“Dobra sam. Mama zna da sam dobra.”


Documents

KOLORKA DillonDvije godine poslije, sestra i ja smo im napravile 100 origami ždralova za goste na vjenčanju, a Glyn Dillon je postao najnoviji i najdraži prijatelj naše male obitelji