1

NEDJELJKA PETRIC / NAJDRAŽI DOŽIVLJAJI

2

Izdanja Ogranka Matice Hrvatske u Splitu

Likovna oprema korica:

Drina Dragičević

Lektoriranje knjige

Prof. Marija Božin

Naklada:

500 primjeraka

3

NEDJELJKA PETRIC

NAJDRAŽI DOŽIVLJAJI

Matica Hrvatska u SplituSplit, 2013.

4

Izdavač:

Ogranak Matice Hrvatske u SplituSplit, Marmontova 1/II

Tisak:

Dugi Rat

CIP - Katalogizacija u publikacijiS V E U Č I L I Š N A K N J I Ž N I C AU S P L I T U

UDK 821.163.42-97

PETRIC, Nedjeljka Najdraži doživljaji / Nedjeljka Petric.- Split : Matica hrvatska, Ogranak, 2013. - (Izdanja Ogranka Matice hrvatske Split)

Bilješka o autorici: str. 89-92.

ISBN 978-953-7797-30-0

150202067

ISBN 978-953-7797-30-0

5

K A Z A L O

PREDGOVOR ........................................................................................... 7

“DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE...” ......................................................... 9

UMIRUĆI LJUDI .....................................................................................11

ZNANOST ............................................................................................... 13

TKO ĆE SE SPASITI ? ........................................................................... 14

“TKO ĆE SE I KAKO SPASITI ?” ......................................................... 15

ZAJEDNIČKO I PRIHVATLJIVO SVIM LJUDIMA ............................ 18

“ČOVJEČE, SJETI SE DA SI DIJETE BOŽJE!” ................................... 20

ISUS: “JARAM JE MOJ SLADAK BREME JE MOJE LAKO” ........... 23

JEDNOM NA SINAJU ............................................................................ 24

PRIZNANJE NAŠE DOMOVINE .......................................................... 25

“NE ĆU JA GRIŠIT DUŠU!” .................................................................. 27

LJUBAV IZNAD SVEGA ....................................................................... 29

DOŽIVLJAJ S MOJOM SVEKRVOM ................................................... 31

ODLAZAK S OVOG SVIJETA – NAŠEG PRIJATELJA ...................... 33

O MOM KOLEGI .................................................................................... 34

SUSRET S DJEČAKOM “BOŽANSKOG” OSMJEHA ........................ 35

“BIBLIJA – U NAMA!” .......................................................................... 36

NE ONA, NEGO ON ............................................................................... 38

“OKRENI I DRUGI OBRAZ!” (Mt 5,39) ............................................... 40

“OKO ZA OKO – ZUB ZA ZUB!” ......................................................... 42

NAŠA SLOBODA IZBORA ................................................................... 43

“TAMO” – NIŠTA ILI SVE?! ................................................................. 45

OVDJE I “TAMO” .................................................................................. 47

NOVA ZAPOVIJED ................................................................................ 48

MOJ VJEROUČITELJ ............................................................................ 50

TKO JE KRŠĆANIN? ............................................................................. 52

“ZRNO GORUŠIČINO” ......................................................................... 54

ENTROPIJA ............................................................................................ 56

6

SVETO TROJSTVO ................................................................................ 58

TRUN U OKU BRATA TVOGA ............................................................. 60

NAJVAŽNIJE SPOZNAJE ...................................................................... 62

DVA KRATKA RAZMIŠLJANJA .......................................................... 63

KRISTOVA NOVA ZAPOVIJED – TEMELJNI ZAKON PRIRODE .... 64

NESEBIČNO DAVANJE ......................................................................... 67

DOBRO JAČE OD TEŠKOG ................................................................. 68

OPRAŠTANJE ......................................................................................... 71

NEKE VAŽNE SPOZNAJE .................................................................... 73

O MOLITVI ............................................................................................. 75

MOJ ANĐEO ČUVAR ............................................................................ 77

DOŠAO BARTUL ................................................................................... 78

“ODRECI SE SEBE, UZMI SVOJ KRIŽ I IDI ZA MNOM!” ............... 79

LJUBAV U SLOBODI ............................................................................. 80

O SVETOSTI ........................................................................................... 81

MOGUĆNOST PONOVNOG UTJELOVLJENJA NA ZEMLJI ........... 83

PONOVNO UTJELOVLJENJE NA ZEMLJI ......................................... 85

HRABRI BUDITE, JA SAM POBIJEDIO SVIJET - ISUS .................... 88

ŽIVOTOPIS ............................................................................................. 89

ZAHVALA ............................................................................................... 93

7

PREDGOVOR

Ova je godina “Godina vjere” i ja želim dati svoj doprinos, svoje svjedočenje vjere ovom svojom knjigom “Najdraži doživljaji”.

“Najdraži doživljaji” odnose se na dugogodišnje moje iskustvo, životno, općenito, na svim razinama, a posebno se odnose na moje doživljaje, moje iskustvo u raspravama i razgovorima u našoj maloj zajednici, radnoj i molitvenoj, našem malom “zrnu gorušičinom”. Ima nas petero i sastajemo se po kućama, kao nekad prvi kršćani.

Knjiga, između ostalog, predstavlja (prikazuje) i povezivanje Kristove Nove zapovjedi sa znanošću.

To je najveća (najznačajnija) povezanost vjere i znanosti.

U knjizi se o tome govori.

Nadam se i želim da će ovi moji doživljaji, koji su, naravno, autentični i istiniti, biti svim čitateljima dodatna motivacija kršćanskom življenju.

Autorica

8

9

“DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE...”

1. Postoji drugi svijet – dokazi (znanost, umirući ljudi, klinička smrt)

2. Rasprostranjeno je mišljenje: “Ne može se Isusov nauk realizirati na ovome svijetu.” Oni koji vode našu civilizaciju uvjerili su sebe i nastoje sve oko sebe uvjeriti, da se to ne može realizirati (štampa), već se treba prilagoditi – uklopiti u ovaj svijet, kakav jest i kakav jedino može biti.

3. Može se Isusov nauk realizirati, naravno. A zašto to nismo do sada postigli? Nismo postigli jer ne znamo da je to za naše dobro i na ovom svijetu i naravno na drugom. Zašto ne znamo? Ne znamo, jer mislimo da možemo sve razumjeti, a ne možemo.

Kada bi tako bilo da možemo sve razumjeti i stoga znati što je za naše dobro, vjera nam ne bi ni trebala. Sve bismo znali. A nije tako.

Vjera nam je nužna. Našoj civilizaciji nedostaje upravo vjera.

“Istina je iskustvena” (prof. dr. don Tomislav Ivančić)

4. Trebamo početi ponašati se u skladu s vjerskim načelima.

“Ne čini drugome što ne želiš da drugi tebi čine, a čini ono

šta želiš da tebi drugi čine.” (Sve vjere, kažu, prihvatile). U 10 Zapovijedi ne piše “oko za oko”, naravno.

10

I tada shvatimo – iskusimo, da je to zaista za naše dobro. Sebi se može pomoći samo pomažući drugima. To je tako, u ljubavi, naravno.

“Treba ući u vodu da bi se naučilo plivati”, ali ja ću ući u vodu ako vjerujem da ću naučiti plivati, da se ne ću utopiti. (prof. dr. don Tomislav Ivančić)

Vjera je nezaobilazna, upravo temeljna. Bez nje ne možemo. Sam razum nije dostatan.

Vjera i razum – 2 krila (Ivan Pavao II)

5. Dobro nadvladava zlo i svjetlost tamu. Veliko zlo može se svladati samo velikim dobrom. (Djelujuća i suprostavljajuća sila)

Mora biti prije veliko zlo (mi bismo rekli nažalost) da bi nastalo veliko dobro. Svladavajući to zlo nastat će veliko, veliko dobro. Doći će Raj na zemlji.

“Moje breme je lako, moj jaram je sladak” – Isus.

Znači, postići to nije teško nego lako, ako nastojimo živjeti po vjerskim načelima.

I tako će biti.

– Postoji drugi svijet.

– Vjera nam je neophodna

“Istina je iskustvena”

– Svladavanjem poteškoća rastemo duhovno. Stoga, ne

ljutimo se na poteškoće.

Svi su sveti ljudi imali poteškoće i to velike.

11

“DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE...”

1. Postoji drugi svijet – dokazi (znanost, umirući ljudi, klinička smrt)

UMIRUĆI LJUDI

Bilo je to 21. ožujka 1994. godine u 23 sata. Moj suprug je bio teško bolestan. Vidjelo se da su to posljednji sati njegovog ovozemaljskog života. Lice mu je bilo iznakaženo, disao je hropotom. Kad odjednom, posve nenadano, on je zaviknuo. Bio je to veoma jaki glas, bistar glas, kao da je najzdraviji, i to pun veselja i iznenađenja. Ja sam se okrenula; lice mu je bilo kao da je najzdraviji.

Odmah sam zvala sina Dragomira, koji je liječnik i kazala: “Otac najprije viče, a onda je prestao glasno disati. Ja ovo ništa ne razumijem, dođi.” On je ‘doletio’, ali dok je on došao, već sam i ja vidjela što je. Bio je to njegov posljednji izdisaj.

Kada sam to rekla svojoj prijateljici i kolegici Nadi Ružić, ona mi je rekla: “A moj brat Živko je umro sa smješkom”.

Moj rođak i njegova supruga u Visu su mi kazali: “A ima toga; ne isto, ali u tom smislu.” U manjim mjestima se o tome više govori.

I tako, moj suprug je ostavio dokaz meni i svom sinu da – smrt nije kraj, nego prijelaz u Vječnu Domovinu.

12

Pokopan je na mjesnom groblju u Komiži, na otoku Visu. Prethodno, njegovo tijelo je bilo u crkvi; nije imalo gdje biti.

Ja sam uzela za ruke svoje dvije unučice (Marina je imala 9 godina i 9 mjeseci, a Lucija 5 i po godina) i rekla: “Idemo vidjeti nonota (njegovo tijelo)”. Kada smo se vraćale Marina se okrenula prema moru, pružila ručice i rekla (govorila): “On je tu, ja ga osjećam, sigurna sam, ma znaš kako sam sigurna.” Ponavljala je to nekoliko puta, a onda se okrenula prema meni, nasmiješila se i rekla: “Samo mi je žao, što ga ne mogu vidjeti.”

To se u vjeri, naravno, zna. Ali ona nije to rekla zato što je ona to znala, već je ona to osjetila, doživjela. A bio je to, preko nje, i moj doživljaj i njezine sestre Lucije.

Eto, to su moji doživljaji prilikom “preseljenja” mog supruga u Vječnu Domovinu (Vječnost). I moje svjedočenje.

13

“DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE...”

1. Postoji drugi svijet – dokazi (znanost, umirući ljudi, klinička smrt)

ZNANOST

– Prvi zakon glasi: Energija je neuništiva, ne može ni nastati ni nestati, već se samo pretvara iz jednog oblika (stanja) u drugo.

Prema tome, i po Prvom zakonu, čovjek sa svojim mislima, osjećajima ne može biti energetski ekvivalent šačici pepela. To se tijelo pretvara u šačicu pepela, a duh ostaje.

Duh je vječan.

– Dvojna priroda materije i svjetla (fotona)

Istodobno je val i čestica, tj dvojne je prirode. Mi smo istodobno i ovdje i “tamo” to jest u materijalnom i duhovnom svijetu (to je ta dvojnost).

Ne nastavlja živjeti dio našeg bića (kako se često kaže) nakon smrti, nego cijelo naše biće (dvojnost).

/Iz moje knjige: Duhovnost i znanost – Religion and science/

14

TKO ĆE SE SPASITI?

“Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo

nebesko.” (Isus)

Moj najmlađi unuk Marin (6 godina i 9 mjeseci) “prodavao” mi je igračke. Pokazivao mi je kako lijepo vozi, okreće se i sl. Mama mu je rekla: “Ajde, ne prodavaj noni igračke!” Ali on je bio uporan, pokazivao mi je i nadalje i rekao: “Ovo ti košta 10 kn.” Dala sam mu 10 kn i kazala: “To neću uzeti, već ostaje tebi.” On je zatim rekao: “A hoćeš li kupiti još jednu igračku? Ova ti košta 4 kn.” Ja sam mu kazala: “Nemam Marine više. Imala sam 10 kn i to sam ti dala.”

Nije odmah, već nakon 2-3 minute – evo njega i nosi 10 kn. Rekao je: “Evo ti!” Ja sam pitala: “Što je sada?” A on je odgovorio: “Pa kad si rekla da imaš samo to!” Rekla sam mu zatim: “Imam ja Marine kući, a nemam ovdje.” Nisam mu uzela 10 kn, što mi je vraćao, već sam mu rekla: “Hvala ti, hvala ti, Marine moj! Tebi je to reklo tvoje malo plemenito srce. Bog ti je rekao što trebaš učiniti.”

15

“TKO ĆE SE I KAKO SPASITI?”

“Pitamo se, je li uopće moguće suditi čovjeku prije nego

što je spoznao istinu o svemu? Sigurno bi, da je znao istinu,

u njegovom životu mnogo toga bilo drugačije. Međutim,

ako i nakon spoznate pune istine, istinu neće i ne odluči se

za kajanje, onda je pakao njegov slobodni izbor, ne Kristova

osuda i kazna.”

Mi smatramo da moramo najprije znati istinu, a onda ćemo se odlučiti kako ćemo postupiti, činiti... Pa što smo mi krivi da nam Bog daje spoznati Istinu tek poslije smrti, tj. na drugome svijetu. Kada Istinu budemo spoznali – vidjeli “oči u oči” onda ćemo se mi odlučiti. Naravno, po nama, da je to u redu. Što drugo možemo?

Međutim u tom slučaju nam vjera ne bi ni trebala. Mi hoćemo i trebamo znati. Zašto vjera?

1. Moramo najprije vjerovati Bogu i njegovim zakonima (Ljubi Boga, bližnjega i sebe).

2. Trebamo se tako i ponašati, nastojati se ponašati.

3. Tek tada ćemo znati (iskusiti) da nam je Bog dao svoje zakone da nam bude dobro i na ovom svijetu (Evanđelje je radosna vijest). Nije nas ostavio u neznanju, naravno. Zašto bi?

A zašto to moramo (trebamo) spoznati, znati tek kada to iskusimo? Zašto tako? Zašto ne bismo odmah znali?

16

To je zato, jer se moramo prije tako i ponašati, ne samo govoriti (koji put je i lako samo govoriti). Bog nas na taj način “prisiljava”, upućuje na ponašanje. Najprije ponašati se, a onda ćemo znati. “Istina je iskustvena.” (prof. dr. don Tomislav Ivančić)

A da bismo se tako ponašali trebamo najprije vjerovati Bogu i Božjim zakonima, da nam Bog želi dobro i zato nam je i dao zakone koji su za nas dobri, spasiteljski.

Ponašanje po Božjim zakonima znači: “Volite se kao što sam ja volio vas! Ljubi Boga i bližnjega kao samoga sebe!” Znači, čini dobro bližnjemu, ako zaista želiš sebi dobro. Drugačije ne može. Ne možemo činiti zlo drugome, a onda misliti da činimo sebi dobro. U tom slučaju činimo sebi najveće zlo.

Svi smo Jedno. Bog hoće da se svi ljudi spase. Tako jedino može nam biti dobro. U protivnom imamo negativne utjecaje drugih, što i na nas može djelovati (utjecati).

To nam je već i ovozemaljska “zadaća”. Ne trebamo čekati “nakon smrti” Božju milost. Bog nam svoju milost daje već i na ovom svijetu. Zašto nam ne bi dao, već čekao da nam to dade tek nakon smrti? Čemu bi onda ovozemaljski život služio? Bog nam svoju milost daje već i sada, a ne samo poslije smrti. Mi trebamo samo uzeti tj. uvjeriti se, znati, da je zaista tako.

Ovaj život je škola duha i trebamo ga iskoristi na najbolji mogući način, ne oslanjajući se na to: “Ja ću to poslije kada saznam istinu”. Mi to možemo saznati već i ovdje i nema razloga da to zaista ne nastojimo, koliko god možemo, a ne očekivati “popravni” na drugom svijetu. Božja milost nas neće napustiti, naravno, ali što možeš učiniti danas ne ostavljaj za sutra. To narod mudro kaže i tako naravno jest.

17

* * *

Zašto je Bog čovjeka (Adama i Evu) potjerao iz Raja na Zemlji? Zato, jer su povjerovali Zmiji (Zlome), da će biti bogovi. Htjeli su biti bogovi (kao i mi danas, nažalost).

Što to znači? Nisu prihvatili Božji nalog (Zapovijed) da ne uberu s određenog stabla plodove (znanje). To nije njima bilo dostupno, to znanje – mudrost, kao ni nama danas. To je Božje. To su Božji zakoni s kojima ne možemo mi “upravljati”, odnosno prilagođavati ih, mijenjati po svome. A mi upravo to hoćemo (svi želimo po svome, po svojem “zakonu”, odnosno zakonima), a ne može tako. Jedni su zakoni Božji (svemirski) za sve; mi ih ne možemo (i ne moramo) razumjeti uvijek, ali moramo ih prihvatiti i po njima nastojati živjeti. Na to nas Bog upućuje, a onda tek shvatimo – iskusimo da nam je to za dobro, već sada.

Kada smo u ljubavi, radosni smo. To je Isusova (radosna vijest Evanđelja) radosna vijest.

Tražite Kraljevstvo nebesko, a sve drugo će vam se nadodati; dobit ćete stostruko.

Već na ovom svijetu.

Isus nam je dao svoj nauk da ga primjenjujemo već sada, na ovome svijetu.

Svi će se ljudi spasiti kada spoznaju da je to zaista za naše dobro, već i sada. Svi smo Jedno. Tako nestaju negativni uzajamni odnosi. Prema tome mora nam biti stalo da se svi ljudi spase. Jedino tako može doći Raj na Zemlji.

Sebi se može pomoći samo pomažući drugima.

18

ZAJEDNIČKO I PRIHVATLJIVO SVIM LJUDIMA

1. Smrt nije kraj – najvažnije!

2. Učini drugome, što želiš da Tebi drugi čine...

3. Istinsko /pravo/ tumačenje principa “Oko za oko!”: “Ne kopaj drugome oka, jer ćeš i svoje izgubiti...”

4. Ljubav, naravno, iznad svega – sve vjere prihvaćaju.

5. Prava sloboda: pobožanstvenje naše slobode. I nas samih. To je Božji plan. Mi trebamo samo prihvatiti.

6. Bog je Ljubav. Postoji Kozmički Um! To sve vjere sigurno mogu prihvatiti.

7. Istina je iskustvena. Iskustvo nas njoj vodi.

19

Razmišljanja:

Filozofija “i”, a ne “ili”.

Sve ti je određeno, možeš činiti što hoćeš, šta ima biti, bit će.

To nije dobro. Mi moramo činiti što mi možemo, a onda “u ruke Božje”. Ne možemo mi sve shvatiti i ne trebamo.

Koliki je omjer naše uloge, a koliko Božje? To ne znamo i ne trebamo znati.

Ovisi od slučaja do slučaja. Nije uvijek isti “omjer” naše i uloge Neba.

Mi smo istovremeno i ovdje i “tamo”, a i oni koji su “tamo” istovremeno su i ovdje.

Prema tome i njihov je utjecaj značajan, a ne samo naš, tj. ovozemaljski. A mi se moramo ponašati u ljubavi, po Božjem zakonu, a drugo je sve manje važno od toga.

20

“ČOVJEČE, SJETI SE DA SI DIJETE BOŽJE!”

Sebi se može pomoći samo pomažući drugima. To je Biblijska istina. Odreci se sebe!

Ali kako ću se ja to odreći sebe? Pa ja sam zadužena za sebe. Tko će se onda brinuti za mene, ako neću ja? I t.d. – nadolaze pitanja i nejasnoće.

Međutim, to je divan Božji zakon, to – odreci se sebe, a pomaži drugima. Jedino tako može.

Kako to sebi objasniti?

Ja sam Božje dijete; svaki čovjek, naravno. Što to zapravo znači? Ja sam sudionik u svakom događanju. I o meni ovisi, i to značajno ovisi. Kako? Bog nam daje svoju ljubav, naravno, i to neograničeno, ne uvjetovano, svakome, svakom čovjeku. Ali, ja se moram odazvati.

To je Prva zapovijed: Ljubi Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim, svom snagom svojom! Ne uvjetovano.

Znači, ništa bez mene, bez moga sudjelovanja (odaziva). To je “Čovječe, sjeti se (znaj) da si djete Božje, da si beskrajno važan.” Isto tako, može neki momak npr. veoma voljeti neku djevojku, ali ako se ona ne odazove, nema njihove uzajamne ljubavi. Što je to ljubav? To se ne može “izmjeriti”, dokazati nekim instrumentom npr. i slično. To se osjeća, i to srcem. Srcem se najbolje vidi – mali Princ. To je taj duh između njih

21

– Treća Božanska osoba. Kada su u ljubavi, onda je taj duh svet (Duh Sveti). I to je Trojstvo. Ne može drugačije funkcionirati – događati se ljubav. Taj drugi, s kojim ja dijelim ljubav, ne mora biti samo “ovozemaljski” čovjek, već i sv. Ante npr.

Sveti Ante moj, pomozi mi! Dakle, Trojstvo je neosporno. Ne može samo jedan čovjek. Tako ne može djelovati. Moramo davati drugima i od drugih primati. To je uzajamnost. To su uzajamne vibracije – duh. Znači, ja mogu davati drugima (drugome) i od drugoga primati, a ne mogu davati direktno sebi.

To je – odreci se sebe, što nam je često nerazumljivo, a to je, naravno, predivan Božji zakon. Bog hoće da se svi ljudi spase. Kada bi ja mogla davati sebi direktno, bez sudjelovanja drugog (drugih) u tome, ja bih sigurno to i činila. To zapravo mi i hoćemo, ja hoću sebi. A ne može tako, direktno sebi, već jedino preko druge osobe. Zašto ne mogu ja davati direktno sebi?

Mora postojati – razlika potencijala, različitost, da se nešto uopće može događati. Zato ja ne mogu davati direktno sebi, jer je to isto, a mora postojati različitost. To je temeljni prirodni zakon (Božji).

Na primjer, ako dovedemo u kontakt (doticaj) dva predmeta iste temperature, što će se dogoditi – ništa. Ali ako su tijela različite temperature, onda toplina s toplijeg tijela prelazi na hladnije, tj. tijelo s nižom temperaturom. Ili pak, ako dovedemo u kontakt dvije otopine npr. iste koncentracije, neće se ništa dogoditi, ali ako su koncentracije različite, onda difuzijom dolazi do izjednačenja koncentracija. Ili ako dvije posude na istoj visini (razini) dovedemo u kontakt, npr. otvorimo ventile, ne će se ništa dogoditi, tj. ne će istjecati iz jedne posude u drugu, ali ako je jedna posuda niže i otvorimo ventil, onda

22

istječe tekućina iz posude na višem nivou u onu na nižem nivou, i to više i brže što je druga posuda niže.

Zato ja ne mogu dati direktno sebi, jer je to isto – nema razlike potencijala (različitosti) i to ne može funkcionirati. To je taj predivni Božji zakon. Kada bismo mogli davati direktno sebi, mi bismo to i činili (i pokušavamo, nastojimo činiti, pa se onda čudimo kako to ne ide, ne djeluje) a ne bismo uključivali druge ljude. A kakav bi to svijet uopće bio, odnosno kakav jest, jer mi upravo tako hoćemo i činimo. Ja hoću sebi, nego kome ću, ako ne sebi. A to ne ide tako, ne može tako. Srećom za nas da ne može. Svi smo Jedno. To moramo shvatiti. Kada ja dajem (ljubav, suosjećanje, pomoć svake vrste...) drugima, onda tek ja mogu primati od drugih, tj. moj potencijal se umanjuje i ja tada dobivam. “Stostruko ćete dobiti”, rekao je Isus, od drugoga (drugih). To je – tražite Kraljevstvo Božje – a sve drugo će vam se nadodati – Isus.

Dakle, ja mogu davati drugima i primati od drugih, a ne mogu davati direktno sebi. To je – odreci se sebe, što ne možemo odmah (uvijek) razumjeti, i ne moramo odmah razumjeti, ali trebamo vjerovati, pa ćemo kroz iskustvo (istina je iskustvena) jednom i znati.

Dr. John Douillard:

“Savršeno zdravlje za djecu i odrasle” str. 306.

“Prema suvremenim fizikalnim teorijama jedinstvenog

polja sva materija i fizičke strukture u univerzumu opisane su

kao utemeljene u polju. Drugim riječima, neke od najsitnijih

čestica tvari, kao što su protoni, neutroni i elektroni, uopće

nisu materija, već samo koncentrirane frekvencije u polju.”

��

23

ISUS:“JARAM JE MOJ SLADAKBREME JE MOJE LAKO”

Jedan primjer:

U mom djetinjstvu u Visu, kuće se nisu zaključavale. Zašto? Pa tko bi bio lud da postane lopov (lupež)! I takvo ponašanje nikome nije bio teret, kao moramo se pokoravati nekoj naredbi, ni slučajno, već je to bilo normalno, nitko o tome nije ni razmišljao, već se je to prihvaćalo kao nešto naravno, normalno. Nego, kako ćemo se drugačije ponašati? I što je posebno za naglasiti – to je bila radost, ugodnost, prisnost. Bili smo Jedno.

Dakle, takvo ponašanje, ponašanje po Božjem zakonu, stvaralo nam je veselje, radost, ugodnost.

Evanđelje je radosna vijest!

Bog nam nije dao svoje zakone, da nam bude loše, već da nam bude dobro. Bogu je stalo do nas. On nas neizmjerno ljubi. Mi se trebamo samo odazvati i tada ćemo iskusiti (“Istina je iskustvena” prof. dr. don Tomislav Ivančić), znati da je to zaista za našu sreću.

24

JEDNOM NA SINAJU

Bili smo u Sinajskoj pustinji, u El-Shattu, u Zbjegu od 1944. g. do 1946. g. Bilo je mnogo djece, a malo učitelja, pa smo mnogi od nas, nakon završenog tečaja, bili pomoćni učitelji.

Jednom, razgovarali smo nas nekolicina pomoćnih uči-telja s jednim od voditelja škole, bio je iz Splita. Nismo bili u šatoru, već vani na pijesku. Usred razgovora rekao nam je: “Sve znanosti, sve filozofije, sve književnosti, sve umjetnosti

nisu ni približno jednake Isusovom nauku.”

Mi smo se uistinu iznenadili. Što je sada ovo? U to vrijeme tako govoriti.

Učitelj je sigurno dobio nadahnuće – bili smo u Sinajskoj pustinji...

Meni, a sigurno i svima koji su to čuli, ostalo je to u neizbrisivom sjećanju, od riječi do riječi..

Veoma smo se iznenadili, kada smo to čuli, sigurno smo nešto i rekli, a on nam je odgovorio: “E, to vam je tako!”

Još se sjećam izraza njegovog lica.

Eto, to je moj nezaboravni doživljaj sa Sinaja.

25

PRIZNANJE NAŠE DOMOVINE

Bilo je to 13. siječnja 1992. godine na dan priznanja naše Domovine.

Prvi nas je priznao Vatikan.

Marina je došla kući i rekla mami: “Učiteljica je kazala da treba napraviti svečanu večeru; može biti jaja i krumpira, ali da se svi skupe i da bude svečano, jer je došlo do priznanja naše Domovine.” Marina je bila učenica 1. razreda osnovne škole. Imala je 7 i po godina.

Mama je pripremila večeru. Mi smo se svi skupili, veselili smo se, gledali televiziju – koji su nas sve priznali, pjevali smo. Mama je zapalila svijeću na prozoru, kako je bilo preporučeno.

Marina nas je zatim poredala u polukrug oko svijeće. Re-kla je gdje će tko stati i svi su nju slušali. Bila je razdragana, uzbuđena, ustreptala. Kada smo se poredali u polukrug oko svijeće Marina je kazala: “Ovako stavite ruku!” i pokazala na prsa. Zatim je kazala: “Prekrižite se!”

A onda smo svi, zajedno s njom, molili molitvu koju je ona prvu naučila:

“Hvaljen budi Isuse, primi moje srdašce, blagoslov mi ju-tros daj, svakog zla me očuvaj. Za Te, dragi Isuse, ja ću danas radit sve.”

26

Zatim je rekla: “Prekrižite se!” A onda je kazala: “Ja ću za sve!” Nije rekla za sve nas, već “Ja ću za sve”.

Ona je ušla u polukrug, kleknula je i prekrižila se u ime sviju!

Kada sam to ispričala svojoj kolegici Profesorici, koju zovem “Marinina profesorica”, ona mi je kazala: “Dala je

blagoslov Domovini!”

Što dijete može, što dijete može!

Eto, to je moj nezaboravni doživljaj prilikom priznanja naše Domovine.

27

“NE ĆU JA GRIŠIT DUŠU!”

Bilo je to davno, davno. Moja svekrva i ja bile smo u ku-hinji njihove kuće u Komiži.

Ona se veoma ljutila na neke ljude, što su joj učinili, što su joj sve rekli. Meni je objašnjavala: “Kako su to mogli reći, učiniti?” Veoma je bila srdita i trajalo je to možda i pola sata, a onda odjednom posve nenadano ona je rekla (sjetila se):

“A neću ja grišit dušu!”

I istog trenutka, odmah, ona se potpuno smirila. Nije bilo više ni traga njezinoj ljutnji.

Učinila je, dakle, time dobro sebi, a sigurno i onima koji su najvjerojatnije očekivali njezin revanš, sigurno su se iznenadili – “Što je sada ovo?”

Nema njezine nikakve osvete, ni u riječima ni u djelu (postupanju).

Dakle, pomogla je i sebi i drugima, a sve zato što se u toj velikoj ljutnji (sigurno opravdanoj, zbog njihovog postupanja) ipak sjetila Božje “naredbe” – riječi: “Nemoj grišit dušu” (svoju, a onda ni drugih) tj. nemoj uzvratiti istom mjerom, na isti način, već dobrim nadvladavaj zlo, ako je to ikako moguće. A, uvijek je i moguće, barem djelomično (donekle).

Eto, trebamo poštivati (uvažavati) Božje zakone (i ponašati se tako, koliko god bolje možemo), pa nam onda ne može biti nego dobro. Kako bi drugačije moglo biti?

28

Moja svekrva se istog trenutka smirila, čim je rekla: “Neću grišit dušu”, a to je sigurno pozitivno utjecalo i na one “druge”.

Dakle, Božji zakon moramo slijediti, ako želimo sebi dobro. Jedino tako nam može biti dobro i možemo biti sretni!

Eto, to je moj nezaboravni doživljaj iz moje mladosti.

29

LJUBAV IZNAD SVEGA

Ljubav iznad svega. Svi ljudi to prihvaćaju. Nitko neće reći ili misliti da treba mrziti, a ne ljubiti.

Samo, svi mi za mržnju i osvetu okrivljujemo najčešće druge, a ne “naravno” sebe. Pa nismo valjda mi krivi, to su oni drugi. I sve ide uglavnom u tom smislu.

Kako realizirati ljubav?

1. Trebamo, svi ljudi, shvatiti, konačno, da smo mi stanovnici Neba, a ne Zemlje. Ovdje, na Zemlji, smo samo na kratkom proputovanju. To je najbitnije od svega, da svi to konačno shvatimo, jer to jest tako, nikako drugačije ne može ni biti.

2. Postoji “istočni grijeh”, još uvijek, jer mi mislimo (tako shvaćamo) pa što smo mi krivi što su Adam i Eva (prvi ljudi) sagriješili i sada se to prenosi na nas, mi to nasljeđujemo!

A nije tako! Zašto mi to nasljeđujemo? Zato što se ponašamo kao Adam i Eva tj. hoćemo biti bogovi. Mi sve znamo i sve mora biti, naravno, kako mi to kažemo, shvaćamo. Jer mi imamo pravo u svemu, nego tko bi drugi? Svi hoćemo po svome mišljenju, shvaćanju i sl. Jer smo “ubrali” plod znanja (Bit ćete kao bogovi, rekla je Zmija – Zli).

Međutim, mi se moramo ponašati, svi, po Božjim zakonima, a ne prema svojim. I jedino tako nam može biti dobro i možemo biti sretni. Blažena Djevica Marija nam treba

30

biti uzor, a ne Eva. Ona je rekla Bogu svoj “Da”, a nije ni ona sve razumjela. Naprotiv, nije ništa razumjela, ali je bila i ostala poslušna Bogu i vršila njegovu – riječ, zapovijed.

Ako (kada) to shvatimo, svi ljudi, vratit ćemo Raj na Zemlji, koji su Adam i Eva, svojim ponašanjem, izgubili. Kažemo, Bog ih je potjerao, ustvari oni su svojim ponašanjem sami sebe potjerali iz Rajskog vrta.

31

DOŽIVLJAJ S MOJOM SVEKRVOM

Bilo je to 24. 10. 1954. g. na dan rođenja našeg prvog sina. Suprug mi je bio na odsluženju vojnog roka u Makedoniji. Ja sam mu iz Splitskog rodilišta poslala brzojav:

“Dragi tata, rodio sam se 24. 10., zdrav sam, mami je

dobro, zovem se Drago.”

Rekli su mu: “Pa sin mu se tek rodio, a već mu šalje brzojav.” Moja svekrva me je pitala, i to mnogo puta: – “A kako si ti to napisala?” – “Pa napisala sam.” – “E, ali kako si ti to napisala?” – “Pa šta ja znam, kako sam napisala; palo mi je napamet!”

Ponavljala je ona ta svoja pitanja mnogo puta. U čemu je bio problem?

Moj suprug i ja smo se bili dogovorili da će se naš prvi sin zvati Nebojša. Međutim moja svekrva i svekar željeli su da se njihov prvi unuk zove Dragomir – Drago, jer se tako zvao njihov sin koji je poginuo u ratu u 22-oj godini. Bio je izuzetan. Jedan moj kolega iz Komiže rekao mi je: – “Svi su oni i pametni i zgodni, ali što je on bio – to nema.” Bio je izvanrednih osobina (karakteristika).

I moja svekrva je bila sigurna, znala je, iako to nije govorila, da je to njezin sin meni “došapnuo” da tako napišem brzojav.

Međutim, meni su trebali deceniji i deceniji da shvatim da smo mi stanovnici Neba i da nismo “odvojeni” od onih koji

32

su tamo. Moja svekrva je to osjećala, upravo znala, da je to tako, iako je bila polupismena, dok je meni trebalo predugo da shvatim da mi nismo, i dok smo na ovom svijetu, odvojeni od Nebesa i od onih koji su tamo. Tako stoji u Bibliji.

Moja svekrva je znala Bibliju (doživljavala ju je i živjela po njoj), a ja nažalost tada nisam. Dobro je, da sam i sada shvatila. Bolje ikad nego nikad, kaže mudro narod.

Eto, to je moj nezaboravni doživljaj s mojom svekrvom.

33

ODLAZAK S OVOG SVIJETA – NAŠEG PRIJATELJA

Ispraćaj na groblju. Njegov mlađi sin nosio je na reveru - zvijezdu petokraku, koju je zatim nakon polaganja lijesa u grob, skinuo s revera i stavio na lijes. Na osmrtnici je također bila zvijezda petokraka. Držao je zatim oproštajnu riječ svom ocu (pročitao je što je večer prije napisao). Oproštajna riječ je bila divna. Govorio je o Splitu, “tvom Splitu”, veoma lijepo, a zatim je na kraju izlaganja rekao (pročitao):

“Odmori se i čekaj nas dok i mi dođemo.”

Pitala sam se, je li on bio svjestan onoga što je ovim rekao? Istina se ne može skriti. Ona je u nama. I ne htijući iz nas izbija, posebno u takvim trenucima. Meni, a sigurno i drugima bio je to “veliki doživljaj” – trenutak istine.

34

O MOM KOLEGI

Mom kolegi je umro otac, mlad. Svi su bili tužni, plakali su.

I odjednom, nakon polaganja lijesa u grob, mom kolegi je došla misao (s Neba), veoma izražajna, uvjerljiva, koju se nije moglo previdjeti (prečuti), ni slučajno, a to je:

“Ovo mu je kaput!”

Znači, on živi i nadalje, naravno, a ovo tijelo mu je samo kaput. Predivna misao, tako slikovita, izražajna, neopisiva. I on se istog trenutka potpuno smirio i prestao je plakati. Zašto će plakati, kada mu je ovo samo kaput, a on, naravno, i dalje živi?

Moj dragi kolega, o kojemu govorim, bio je i ostao divan čovjek. On “zrači” to svoje uvjerenje, znanje, Istinu, i to snažno utječe na druge ljude s kojima je u doticaju (kontaktu). Nije to njegova namjera: “Ja ću utjecati” – ni govora, već to nastaje spontano, ne htijući, samo od sebe. I on će mnoge ljude (osobe) promijeniti! To mu je “zadatak” s Neba. Njegov otac mu je to “ostavio” kao ovozemaljski zadatak, a on to svim srcem prihvaća.

Eto, i ovo je moj predivni, ovozemaljski i Nebeski doživljaj. Dobro je i treba da takvih doživljaja bude što više.

35

SUSRET S DJEČAKOM “BOŽANSKOG” OSMJEHA

Bilo je to u autobusu; dječak je bio veoma ljubazan. Rekao mi je: – Izvolite, izvolite, sjednite. To je bilo mjesto nasuprot njega. Nije mi trebao ustupiti svoje mjesto, jer je nasuprot njega bilo slobodno mjesto. Međutim, on je bio toliko ljubazan, s “božanskim” osmjehom, da sam ja nastavila razgovarati s njim. Rekla sam mu: – Ti si dobar, a on je odgovorio: – Jesam. Ja sam mu zatim rekla: – Moramo biti dobri, svi ljudi,

a on je odgovorio: – Morali bi biti, ali nisu. Ja sam mu na to odgovorila: – Svejedno, ako i nisu svi, mi moramo (trebamo)

i želimo biti dobri, a on je zatim rekao: – Jest, moramo biti

dobri, pa će onda i oni biti. To je rekao s neopisivim izrazom lica i osmjehom, zaista “božanstvenim”.

Kada je odlazio iz autobusa, okrenuo se i podario mi je još jedan osmjeh (smješak), koji zovem “božanskim”, jer tom dječaku (VII razred osnovne škole), takvo ponašanje (takav razgovor i osmjeh) mogu doći samo s Neba.

To je moj nezaboravni i divni doživljaj.

36

“BIBLIJA – U NAMA!”

2011. godina je “Godina obitelji” i htjela bih joj dati svoj doprinos. Od jedne supruge čula sam njezinu životnu priču, koja bi za mnoge u braku mogla biti poučna. Istinita je i autentična. Evo, što mi je ona ispričala:

Bilo je to davne 1958. godine, mjeseca studenoga. Tada,

zbog prilika u svom braku, uslijed nedoličnog ponašanja

svoga supruga, podnijela sam Sudu zahtjev za razvod braka.

Napustila sam ga i s djecom otišla k roditeljima u svoje rodno

mjesto. Sa mnom je bio sin koji je imao 4 godine i mlađi tek

rođeni sin, koji je imao samo mjesec dana. Tamo sam imala

prilike razmišljati.

Moj suprug je dolazio u mjesto mojih roditelja vidjeti djecu

i jednom, nakon otprilike dva mjeseca što je tu dolazio, a bilo

je očito da želi ispraviti počinjeno, rekla sam suprugu: – Ja ću

povući zahtjev za razvod braka, ali pod jednim uvjetom. On

je ostao iznenađen, pitajući se koji je to uvjet s obzirom da je

znao, koliko me je bio povrijedio. Ja sam rekla:– A to je, taj

uvjet, da ti zapovijedaš... Ostao je neizmjerno iznenađen, što

je sada ovo, i nije ni slova (riječi) rekao.

I mi smo se nakon toga pretvorili u idealan brak, u svakom

pogledu, i seksualnom, između ostalog. To ne znači da prije

nismo bili, ali ovo sada je bilo neusporedivo. Bili smo zaista

sretni, a to se odražavalo osobito na djecu.

37

U čemu je bio problem?

Svaka zajednica ima jednog voditelja, ne mogu biti dva ili

više njih, nikako. Jedan je voditelj nekog poduzeća, jedan je

voditelj škole, fakulteta (jedan je dekan; postoji vijeće itd., ali

jedan je dekan). Isto tako i rektor. Isto tako jedan je župnik i

jedan je Papa (sveti Otac).

Dakle, svugdje jedan, samo u braku – dva. Pogotovo u tom

vremenu (1958. god.), to je bilo veoma naglašeno. Nismo li mi

izborili ravnopravnost, pa onda smo jednaki (jednakopravni)

i u braku, u toj najužoj zajednici. I ja sam bila član Partije, i

nije mi to bilo nikako strano, naprotiv.

Ali ja sam postupila suprotno svojim načelima. Dobila sam

“nadahnuće”; to je očito, iako je nama to nerazumljivo. Zašto

tada?

Ja tada nisam znala što piše u Bibliji (i da se ja upravo po

njoj ponašam). To je u nama. Ni moj mali unuk (6 godina i 9

mjeseci) nije znao načela (teoriju), kada mi je vratio novac

koji sam mu bila dala – “jer da imam samo to”.

To “u nama” dragi Bog nam je dao (daje), a mi to sveto

trebamo samo uzeti, a ne tome se suprotstavljati, već naravno

prihvatiti. Dakle, te dobrobiti su u nama, Bog ih je ugradio u

naše srce. Trebamo ih samo otkriti, razvijati ih, a nikako ih

– ne daj Bože – potiskivati.

Eto, to je priča te supruge i jedinstveni način, kako je ona riješila svoj bračni problem. Mislim da sam priču s razlogom zabilježila.

38

NE ONA, NEGO ON

Nakon, što mi je ispričala svoju životnu priču, kako je – kao uvjet da se vrati mužu, koji ju je grubo povrijedio, tražila – na njegovo najveće iznenađenje i čuđenje – da ubuduće, ne ona, nego on zapovijeda i kada mi je rekla, da je tu svoju “priču” o shvaćanju braka, ispričala svojim unukama, pitala sam je – “Kako su one na to reagirale?” Evo njezinog odgovora:

Kada sam svojim unukama ispričala svoj doživljaj braka,

bračne zajednice, one su upitale: – A je li onda sve bilo kako

on, a ništa kako ti?

Ja sam im odgovorila: – Ne, nego je više bilo kako ja, nego

prije. Veoma su se iznenadile. Kako sada to? Kako to može

biti? Objasnila sam im ovako: Prije, kada bih ja nešto rekla,

on bi vrlo često odgovorio: – A što ti to sada? (To je često kod

muževa.) A poslije nikada više nije tako reagirao, već je veoma

poštivao i uvažavao moje mišljenje. Zašto? Jer mu ja nisam

više bila “konkurencija”. On je znao da će u konačnici biti

kako on kaže (smatra). To je bilo ključno.

I tako, ja sam bila zadovoljna, on također, a na djecu se to

pozitivno odražavalo, jer je bila jedna zapovijed, a ne dvije. Ako

su dvije zapovijedi, to djeca najčešće iskorištavaju, tj. priklone se

onoj zapovijedi, koja im je povoljnija, odnosno za koju smatraju

tog časa da im više odgovara. U svakom slučaju, sigurno, dvije

zapovijedi na djecu mogu samo negativno utjecati. Treba biti

jedna, koju trebaju (moraju) poštivati i nje se pridržavati.

39

Roditeljima je bilo također bolje nego prije našeg “utvrđi-

vanja” braka.

Dakle, svima je bilo bolje nego prije, i djeci i roditeljima, i

meni i mom suprugu. Neusporedivo bolje.

Pa nije nam Bog dao svoje Zapovijedi – Bibliju, da nam

bude loše, slabo, nego, naravno, da nam bude dobro, odlično.

Sve je u tome: Bog nam daje, a mi se trebamo samo

odazvati!

Moramo (trebamo) poštivati i ponašati se po Božjim za-

konima, a ne po “svojim”.

Sva istina je u tome.

Eto, to je moj “veliki” doživljaj i spoznaja o obiteljskoj

zajednici, braku.

Tek sam nedavno progovorila o tome (nakon više od 50

godina).

Valjda je sada došlo vrijeme i za takvom spoznajom svima,

a ne samo nekima. Hvala Bogu, što je tako. I vjerujem, da je

tako.

I ja mislim, da je tako. U svom napisu “Biblija u nama!” zabilježila sam njezinu “priču”, poučnu za mnoge odnose u braku. Vjerujem da su od svoje dobre none i unuke naučile nešto za svoj život.

40

“OKRENI I DRUGI OBRAZ!” (Mt 5,39)

Znala sam, kada je Krist tako rekao, da to mora imati svoj smisao, ali ga nikada nisam pravo shvaćala. Kako je moguće, mislila sam, da to bude korisno onome, koji grubo pogođen i povrijeđen od svog najbližeg, tako postupi i – okrene mu i drugi obraz?! Shvatila sam to, kao jedinstven način da se nekoga ljubavlju “razoruža”, kada sam slušala onu “suprugu”, kako mi – nastavljajući svoju životnu priču – iz svog bračnog iskustva govori:

Veoma je važno i značajno što sam ja (supruga) rekla:

‘Ti zapovijedaj!’ Jer, da je to rekao moj suprug: ‘Ja hoću zapovijedati!’ mogla bih ja shvatiti, da on terorizira, da je

nasilnik. Zašto?

‘Odreci se sebe!’ Tako stoji u Bibliji, i kada to prihvatimo

i shvatimo, sve smo shvatili. ‘Odreci se sebe!’ - to je davanje.

Jedino tako može funkcionirati, događati se ljubav.

Jedan primjer: Ja sam se odrekla svog “prava” na

zapovijedanje u braku i dala to pravo svom suprugu. To je

bilo iskreno “davanje” i zato sam sve i dobila– njegovu veću

ljubav, odanost, poštovanje mene itd. Da je on rekao: ‘Ja hoću zapovijedati i biti prvi, glava u obitelji, a ne ti!’, on bi time

samo izrazio svoju sebičnost. To nikada ne bi bilo davanje,

ono ‘Odreci se sebe!’, nikada, već naprotiv – suprotno od toga.

I zato je najbolje rješenje, kada to supruga kaže. Tako se to

može najuspješnije (najbolje) realizirati u braku.

41

U mom djetinjstvu, na otoku, svi su se tako ponašali. Znalo

se, da je suprug “glava” obitelji. U Bibliji tako stoji. To je

svima bilo normalno – prihvatljivo.

‘Okreni i drugi obraz!’ rekao je Isus...

U mom slučaju (doživljaju), prije opisanom, tako je i

bilo. Ali, da nismo imali “poteškoća”, teško da bi se tako

dogodilo, da bih ja tako reagirala. Na poteškoćama rastemo,

svladavajući poteškoće. Mora postojati i suprostavljajuća sila,

da bi djelujuća sila bila djelotvorna. Učimo tako u fizici.

To je što bih željela poručiti svima u braku. Ako hoćemo

nekoga pridobiti, odreknimo se sebe. “Biblija u nama” to

traži.

Slušala sam je i razmišljala, kako tu “biblijsku mudrost” na najbolji način prenijeti drugima.

42

“OKO ZA OKO – ZUB ZA ZUB!”

Napisala sam u razmišljanju “Dođi Kraljevstvo Tvoje”: – u Deset zapovijedi ne piše “oko za oko”.

Jedan Prijatelj rekao mi je: – Nije Vam to tako, već, “Ako

ja kome izvadim oko, i meni će biti izvađeno!” (“Ne kopaj drugome oko, jer ćeš i svoje izgubiti.”)

Ja sam odgovorila: “Spojili ste cijeli svijet. Spojili ste Židovstvo i Kršćanstvo!”

To je nadasve bitno da shvatimo. Nije Bog prije krivo govorio, a tek nama pravo; naravno da nije. Bog je uvijek pravo govorio, a mi ljudi to iskrivimo, kako nama to odgovara, odnosno mislimo da nam odgovara.

Kada bi “oko za oko” značilo: “Tko meni izvadi oko i ja ću ga njemu izvaditi” (naše krivo tumačenje), to bi značilo da Bog hoće osvetu. Naravno da nije tako, već to znači: “Ne

kopaj drugome oko, jer ćeš i svoje izgubiti!” tj. kako narod mudro, iz iskustva, kaže: “Što tko čini, sebi čini!”

I najvažnije je da shvatimo, da sebi možemo pomoći sa-mo pomažući drugima, svim ljudima.

43

NAŠA SLOBODA IZBORA

Kako shvatiti da slobodu koristimo na krivi (užasan) način, ako se ne pridržavamo Božjih zakona (već “svojih”), tj. za-kona koje nam je Bog dao, kao i slobodu?

Dao nam je slobodu, istina, ali dao nam je i zakone!

Zar se ne bismo trebali vratiti na “prvotno” kršenje zakona u Rajskom vrtu? Zašto su Adam i Eva prekršili zakon, što su htjeli? Htjeli su biti bogovi, kao i Bog. Zašto ne bi i oni sve znali, kao i Bog, a ne ipak nešto i ne znali?

Zar nije logično (ne bi li bilo logično) da se na to “vratimo”, da se vratimo na uzrok svih naših nevolja, tj. da hoćemo sve po svome, a omalovažavamo Božje zakone! Zar nije to naše ponašanje istinski glupo? Nećemo ono što nam je za dobro, za spas (spasenje), već sve suprotno. Pa zar nije vrijeme da se opametimo, sami, i to drugima govorimo (pojašnjavamo)? Došlo je vrijeme da “stavimo pamet u glavu” kako mudro narod kaže.

Što čekamo, zašto čekamo? Ne može se dogoditi preokret

bez nas, nikako! To je ta naša sloboda, mi smo sudionici u svim događanjima, nismo nikakve “marijonete”, već smo bezgranično važni.

Zašto onda tu svoju važnost ne koristimo na pravi način, nama koristan i mudar? Za dobro sebi i svima oko nas, svim ljudima? Možemo biti u Raju (već na Zemlji), a mi smo izabrali

44

svojom slobodom, pakao (na Zemlji). Zar to nije nepametno naše ponašanje? (glupo do kraja!)

Izaberimo konačno Raj – Kraljevstvo Božje (gdje vladaju Božji zakoni), kako molimo u Očenašu.

Tu mogućnost nam je Bog dao, sasvim sigurno, i ne samo to, već je to i Njegova velika želja. Ali, ne može bez naše odluke, našeg izbora, našeg ponašanja. Pa shvatimo, konačno, svi i izaberimo Kraljevstvo Božje – Raj, već ovdje na Zemlji. To je volja Božja da poštujemo i vršimo Njegove zakone, (kako molimo u Očenašu: Budi volja Tvoja.)

A to onda, naravno, nasljeđujemo i u Vječnoj domovini, u Nebu.

45

“TAMO” – NIŠTA ILI SVE?!

Bitno je, i to veoma, kakav je naš duh kada odlazimo s ovoga svijeta, bez obzira na to što je “poslije” smrti. O tome “poslije” puno raspravljamo, a sve što možemo reći je ustvari: da jedino što znamo jest, da ne znamo o tome “tamo” poslije smrti.

Ako vjerujemo da je to bitno kakav nam je duh kada završavamo ovozemaljski život, kako nas uči naša Vjera, onda ćemo se nastojati i što bolje ponašati na ovom svijetu, da to i postignemo tj. što bolje stanje svoga duha. A, ako smatramo da to i nije toliko važno kakav nam je duh u času smrti, jer već ćemo to riješiti i poslije smrti tj. “tamo”, jer je Bog, naravno, milosrdan i to bezgranično, onda se nećemo truditi, u najmanju ruku, manje ćemo se truditi (nastojati) ponašati se u tom smislu, da svoj duh “poboljšamo”, da smo duhovno što “zdraviji”, bolji.

E sada, recimo da je svejedno (nije osobito važno) kakav nam je duh u času smrti, jer ćemo sve to, milošću Božjom, riješiti “tamo”...

Ako smo smatrali – vjerovali da je važno kakav nam je duh u času smrti mi ništa ne gubimo time što smo puno toga, što se tiče našeg duhovnog stanja, riješili (razriješili) već ovdje na zemlji, a time sigurno i na druge pozitivno utjecali.

Međutim, ako jest tako tj. da je veoma važno kakav nam je duh u času smrti (a što sigurno jest, jer bi u protivnom

46

ovaj, odnosno ovozemaljski život bio potpuni besmisao, ne bi imao nikakvo značenje (dublje - važnije) nikakav značaj za beskonačnost), onda ako nismo tako smatrali, mi gubimo, i to doista mnogo, jer nismo “iskoristili” danu nam mogućnost, školu duha, već smo samo mislili na “materijalne” mogućnosti, a materijalno sigurno ne nosimo sobom kada se preseljavamo tj. idemo u Nebo, u beskonačnost.

Dakle, veliki smo gubitnici u tom slučaju!

Ovo je napisano u prvom redu za one koji misle: – A što će mi to “poslije”, tko zna što je to, a ovo sada znam što mi je i koristit ću to sada i ne misliti o tom “poslije”. Dakle, misle da to “poslije” uopće i ne postoji za nas ljude.

Napisano je također i za one koji pak misle, da ćemo Božjom neizmjernom dobrotom sve to tako i tako “tamo” riješiti.

Ne smijemo imati računicu!!

Trebamo djelovati iz Ljubavi, već i na ovome svijetu (zemaljskom). Tako jedino možemo pomoći i sebi i drugima.

To činimo – iz Ljubavi!!!

47

OVDJE I “TAMO”

U svom razmišljanju “Ljubav iznad svega!” – napisala sam: Trebamo svi ljudi, konačno, shvatiti, da smo mi stanovnici Neba, a ne Zemlje. Ovdje, na Zemlji smo samo na kratkom proputovanju. To je najbitnije od svega, da svi to konačno shvatimo, jer to jest tako; nikako drugačije ne može ni biti.

Kada sam to pročitala svojim unucima moj, već odrasli, unuk Tonči me odmah prekinuo (nije ni pustio da pročitam razmišljanje “Ljubav iznad svega!” do kraja) i rekao: – A je li

to dokazano?

Rekla sam mu: – Jest,Tonči, dokazano je i to znanstveno. Naime, (sve čestice) protoni, neutroni, elektroni istovremeno su i val i čestica, to su samo različite vibracije, frekvencije. I to je: istovremeno smo ovdje i “tamo”. Ali njemu nije to bilo dovoljno pristupačno, tako da mu je sestra Lucija rekla: – Ajde, ne znaš ti fiziku.

Ja sam mu zatim rekla: – Tonči, energija je neuništiva, pretvara se samo iz jednog oblika (stanja) u drugo. I zato čovjek sa svojim mislima, osjećajima ne može biti energetski ekvivalent šačici pepela. Odmah je rekao: – A to da, to je svima prihvatljivo.

Dakle, istog časa je prihvatio u ime svoje i drugih, vjerojatno svojih prijatelja.

Bilo mi je, naravno, veoma drago što je tako.

Važan je, dakle, i način kako se nešto objašnjava, da je pri-hvatljivo onome kome se objašnjava (govori).

48

NOVA ZAPOVIJED

“Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” To nam izgleda (zvuči) kao najveće dostignuće.. Ali, to nije dovoljno, već trebamo slijediti (ponašati se!) Isusovu “Novu zapovijed”: “Ljubite se, kao što sam ja ljubio vas!”

To je velika Isusova “novina” – Nova zapovijed – ali prava, “nenadmašiva” kojoj se moramo podvrgavati, slušati je i po njoj se ponašati. A to ustvari znači: ljubiti drugoga više nego sebe samoga! To je odreći se sebe!

Zašto trebamo voljeti druge (drugoga) više nego sebe samoga? Pa je li to moguće nama ljudima? Često se ta Isusova “naredba”, Zakon (najveći) ne naglašava u dovoljnoj mjeri, već nedostatno. A to je, ta Zapovijed – najveće moguće dano nam blago.

Ustvari, drugačije i ne može funkcionirati zajednica ljudi. Zašto? Na duhovnoj razini ja samo mogu davati drugome (drugima) i od drugoga (drugih) primati, ali ne mogu dati direktno sebi. To je taj temeljni Božji, prirodni zakon. Treba da postoji različitost (razlika potencijala), da bi se nešto događalo (odigravalo). Ako nema različitosti, ništa se ne može događati.

To moramo shvatiti i prihvatiti! Jedino tako može. Ako dajemo drugome (ljubav, suosjećanje itd) tada tek i mi dobi-vamo. “Dobit ćete stostruko” – rekao je Isus.

49

Pa bilo bi konačno i vrijeme da Mu povjerujemo i osvje-dočimo se o toj najvećoj Istini.

Da ne mislimo više: – A mi to ne možemo.

A možemo, možemo i jedino tako nam može biti dobro. Da ne možemo, tada nam Isus ne bi ni dao takovu “Novu zapovijed”. Pa prihvatimo je konačno i ponašajmo se tako; osvjedočimo se!

50

MOJ VJEROUČITELJ

Moj vjeroučitelj fra Stanko Radić bio nam je predivan. Išli smo mjesecima tri puta tjedno u “Gospe od Zdravlja”. Zaista nas je privukao Evanđelju.

Posebno sam zapamtila (za cijeli život) tri stvari, to su:

1. Rekao nam je: – Bog nam daje, a mi trebamo samo uzeti (odazvati se!) i pri tom stavio svoju “otvorenu” ruku na rame, da bude “očigledno” to što nam želi reći. Dakle, da o nama ovisi hoćemo li uzeti, a ne hoće li nam Bog dati. Bog nam daje – uvijek.

2. Rekao nam je: – Kada molite, nemojte samo govoriti: Daj mi, daj mi, već treba u prvom redu zahvaljivati za ono što već imamo.

Uvijek ima više dobrog, i u to dobro treba prvenstveno gledati, tj. gledati optimistički. U svakom čovjeku treba gle-dati, u prvom redu, ono što je u njemu dobro, i onda se to dobro u njemu razvija, razvija se samopouzdanje te osobe.

Nismo nitko savršeni, svi imamo i ponešto negativnog, odnosno onog što može biti bolje, i tome (boljem) trebamo, naravno, težiti.

3. Dao nam je svoj primjer, što nikome nije baš ugodno, kada je nešto što nije dobro, ali znao je da će tako biti sigurno uvjerljiv.

51

Rekao nam je ovako: Ja sam kao dječak nekome bio nešto “uzeo”, i puno kasnije išao sam mu to vratiti, a on mi je re-kao: – Uh, što mi nisi više uzeo, sada bi mi više vratio... (To je bilo veoma lijepo i duhovito.)

Rekao nam je dalje: Ako ste kome nešto uzeli, trebate, morate to vratiti. Obavezno!

To je kršćanska dužnost! Možemo, nažalost, i pogriješiti, ali moramo to i popraviti, odnosno uzeto vratiti! Ne može nikako drugačije.

Mnogo toga životnog rekao nam je naš vjeroučitelj. S ljubavlju. Sve to nosim u svom srcu i dio je mog svakodne-vnog kršćanskog življenja. Hvala mu na tom velikom daru – Ljubavi!

52

TKO JE KRŠĆANIN?

Bilo je to početkom (veljača) 1944. g. Vis je tada bio vojna baza. Amerikanci i Englezi su napravili aerodrom u Velom polju na Visu i tako učvrstili Vis kao vojnu bazu. Naime, Italija je bila kapitulirala u rujnu 1943. g.

Pošto je otok Vis bio vojna baza s aerodromom, to su Amerikanci i Englezi, tj. voditelji te vojne utvrde (baze) dali nalog ili preporuku (ili jedno i drugo), da se iseli stanovništvo Visa, a nije bio problem iseljenja, jer je preko Visa tada išao (odlazio) zbjeg iz drugih otoka, okolice Zadra i ostalih mjesta, brodovima u El-Shatt (Sinaj). Stanovništvo Visa nije željelo iseljavanje u zbjeg, jer je Vis bio utvrda i nije bilo “straha” da će doći Nijemci. Šta će ići tamo, tko zna gdje, bolje im je biti doma.

Moj rođak bio je u Partizanskom rukovodstvu u Visu i on je smatrao: “Kako ću reći (govoriti, naređivati) drugima da idu, ako svoje ne pošaljem?” I tako išli su ne samo njegovi roditelji, već i mi, bliska rodbina. Kada smo došli tamo, bilo nam je veoma teško: pustinja (Sinajska), bez vode u šatorima, sve okolnosti vrlo teške, temperatura previsoka i tome slično.

Moj otac i moj barba (stric) nisu ništa govorili, vjerojatno iz obzira, a moj barba, otac mog rođaka koji je bio u rukovodstvu u Visu, svakodnevno je govorio: “A, onaj moj sin gdje me je ovo poslao!”

53

Njegov sin je smatrao, da ne može slati druge, ako i svoje ne pošalje. A da je njegovog sina, a mog rođaka, netko tada pitao: “Jesi li ti vjernik, kršćanin?” (bio je kršten i krizman), on bi odgovorio “A jesi li ti lud, što me to pitaš?” Naime, on je bio “siguran” (uvjeren), da nije.

Moj zaključak:

Ako netko misli i govori da je vjernik, kršćanin, a ako se tako ne ponaša tj. ne ponaša se u skladu s Evanđeljem, s Vje-rom, onda, u stvari on nije pravi (istinski) kršćanin i vjernik, a moj rođak jest i bio je, iako tada nije bio toga svjestan.

54

“ZRNO GORUŠIČINO”

Naša mala zajednica – maleno je “zrno gorušičino”. Ima nas svega petero. Sastajemo se svakog drugog ponedjeljka (osim 7. i 8. mj.), u kući nekoga od nas – kao kod prvih kršćana. Unaprijed dogovorimo temu razgovora (rasprave). Najčešće, uvodno o temi, govori naš voditelj, a onda svi, naravno, o tome iznosimo svoja razmišljanja. Nastaje jedan “plodonosan” razgovor (razmatranje). Naravno da su to uvijek “vjerske” teme.

Jednom, naš voditelj mi je u telefonskom razgovoru rekao: – Slušaj, za sljedeći put ću ja predložiti tebe, da ti izneseš kratko “uvodno” izlaganje. Ja sam rekla: – Dobro, onda će to biti (tema): “Dođi Kraljevstvo Tvoje!” I čim sam spustila telefonsku slušalicu, napisala sam to svoje kratko uvodno izlaganje.

Još jedan osobni (primjer) doživljaj: Bilo je to 29. 07. 2009. g. u telefonskom razgovoru naš voditelj rekao mi je: – A što ti radiš, pišeš li? Ja sam rekla: – Ne. Sutra dan ustala sam ranije i napisala o temi: “Čovječe, sjeti se da si dijete Božje!”, bilo je to kao po diktatu, misli su dolazile.

A prethodno, na jednom našem sastanku, sam bila rekla: “Treba sve reći (govoriti) jednostavno: Božji zakoni su jednostavni, ne bi bilo ni pravo da je to nešto komplicirano, što mogu shvatiti samo obrazovani ljudi, pa nismo svi ljudi na svijetu obrazovani.”

55

Naš voditelj je na tom sastanku (pri kraju sastanka) rekao: – Treba češće misliti i govoriti: “Čovječe, sjeti se da si dijete Božje!” Kada je on to rekao, ja sam se oduševila, rekla sam, – pa to je to. To je glavna (najvažnija) misao. I kako su mi razmišljanja o tome dolazila, ja sam ih pamtila i na sljedećem sastanku iznijela, rekla ih, ali nisam bila napisala, nego tek nakon što mi je naš voditelj rekao: – A što ti radiš, pišeš li?

Dakle, sve dolazi s Neba iako mi toga najčešće nismo “svjesni”. Ne znamo da to jest tako. A kako bi drugačije i mo-glo biti? Mi smo stanovnici Neba, a na Zemlji smo samo na kratkom putovanju.

Eto, to su neki moji lijepi doživljaji, doživljeni u našoj zajednici – našem malom “zrnu gorušičinu”, a ima ih, nara-vno, mnogo više – bezbroj...

56

ENTROPIJA

Veoma me se dojmila knjiga “Paviljon – eho”, – tekst i slike. (autorica Darija Karmela Kovačević, Zagreb 2009.) Izvrsno. Sretna sam što ima takvih ljudi, koji tako pišu i slikaju; spajaju Nebo i Zemlju. Također me oduševio tekst: – Ljudi ljubavi – od prof. dr. sc. Davora Pavune.

U Vašem tekstu – Zahvaljujem – na kraju stoji: I onda se sjetiš. Znaš. Osmjehneš u srcu i čuješ: “Sve na kraju vodi prema Raju!” To me je podsjetilo na moju – entropiju (prvi članak u mojoj knjizi – Duhovnost i znanost).

Naime, kako je to počelo? Moj sin – bio je student Ekonomskog fakulteta – pitao me je: “Što je to entropija?” Nismo se odmah sporazumjeli, jer meni nije bilo nikako prihvatljivo da je to “nered” i kod primjene na društvo.

Zatim 1988. g. bili smo, moj suprug i ja, na našem brodiću u jednoj uvali u Istri – uvali Budava i ja sam se zamislila, a on je upitao: – O čemu razmišljaš? Ja sam odgovorila: Razmišljam kako bi entropiju primijenila na društvo, a on je odmah rekao: – A to je sloboda, nije to nered, to mi tako zovemo. Ja sam istog trenutka znala da je to istina. Moj suprug imao je promijenjeni izraz lica, produhovljen. Da sam slikar mogla bih ga još naslikati, a ne mogu to (taj izraz njegova lica) opisati riječima.

57

Zatim, kako su mi koje misli nadolazile, ja sam ih bilježila i tako je nastao prvi rad: – “Primjena termodinamičke ana-lize na društvena zbivanja”.

Entropija se povećava u svim (ireverzibilnim) procesima i hvala Bogu što je to “sloboda”, jer se onda ta sloboda povećava. Tako dragi Bog hoće kako ste napisali u Vašoj knjizi: “Sve na kraju vodi prema Raju!!!”

Što je to sloboda ljudi – čovjeka? Sloboda, prava, istinska sloboda je kada smo usuglašeni (ponašamo se!) s Božjim zakonima, tada smo slobodni tj. naše misli, želje, htijenja, nastojanja isto su što i Božja htijenja, nastojanja. To je prava istinska sloboda.

A, ono što mi ljudi, ili neki ili mnogi ljudi, misle da je sloboda, npr. idu nekoga opljačkati ili ubiti i misle: “Pa ja sam slobodan, mogu kako ja hoću.” To nije sloboda, nego ropstvo, u sukobu su, jer znaju da npr. pljačkanja, krađe nisu dobre, to nije po Božjoj volji, a oni ipak to žele i čine – oni su zapravo u sukobu.To je sukob “stavova”, htijenja, a kod prave slobode, istinske, mi nismo u sukobu, već u potpunoj suglasnosti s onim što znamo da je dobro i da tako trebamo činiti. To je istinska, prava sloboda.

Daj Bože, da svi ljudi to konačno shvatimo, da je jedino takvo ponašanje za naše dobro i ovdje na Zemlji i u beskonačnosti tj u Nebu.

58

SVETO TROJSTVO

Jedan svećenik je rekao (bilo je to davno, prije dosta godina) da im govore: “Trojstvo, pa što vam je to; jeste li vi višebošci?”

To mi je osobito ostalo u sjećanju i više puta sam razmišljala o tome kako sv. Trojstvo i drugima približiti, uči-niti prihvatljivim, u prvom redu židovima i muslimanima.

I to mi se je pojasnilo, odnosno sve objedinilo, u Katedrali sv. Duje nakon jedne divne propovjedi. Došla mi je misao: Pa to je Prva, najveća zapovijed: Ljubi Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim.

Znači, to je odgovor onima koji nas pitaju: A što vam je to Trojstvo (vi onda niste jednobošci). Iz toga je vidljivo (razumljivo, uočljivo) da se svaki čovjek treba odazvati na Božji poziv, uzvratiti ljubavlju na ljubav, kako nas je učio naš vjeroučitelj: Bog nam daje ljubav, uvijek, a mi se trebamo odazvati (uzvratiti) ljubavlju.

Prema tome i oni (židovi, muslimani i drugi) imaju također Trojstvo. Drugačije ne može funkcionirati (događati se) ljubav. A znamo: Bog je ljubav. Dakle, i muslimani i židovi i drugi imaju Trojstvo, ali nisu toga svjesni, jer Bog je jedan za sve ljude. Bog je ljubav svima, a ne samo nama kršćanima.

Bog nam daje (šalje) Duha Svetoga, ali mi to moramo (trebamo) prihvatiti (primiti), odazvati se, onda tek sve fu-

59

nkcionira, događa se ljubav. To je Trojstvo. Svi smo mi djeca Božja i veoma smo važni.

Ako se međusobno ljubimo, mi ljudi, to je također Trojstvo – između nas je Duh Sveti. To je Trojstvo, a Presv. Trojstvo trebamo “dostići” (postignuti), nastojati postići, kako nam je Isus rekao: “Novu vam zapovijed dajem: Ljubite se kao što sam ja ljubio vas!” Presv. Trojstvo dostižemo (realiziramo) kada realiziramo Novu Zapovijed.

60

TRUN U OKU BRATA TVOGA

Istina je iskustvena; iskustvo nas njoj vodi! Zašto tako?

Moramo najprije (prvo) povjerovati Božjim zakonima! Dakle, prvo vjera!

“Mora se ući u vodu, da bi se naučilo plivati!” (prof. dr. don Tomislav Ivančić)

Kada se počnemo (nastojimo) ponašati po Božjim zako-nima (ne “svojim”), onda se osvjedočimo, znamo, da su Božji zakoni za naše dobro. Dakle, ovozemaljski život je “laboratorij” u kojemu vršimo eksperimente (različita po-našanja) i tako iskustveno (rezultatima “eksperimenata”) stječemo znanje i nitko nas više ne može razuvjeriti u to naše znanje, jer je stečeno “eksperimentom” (dokazali smo samima sebi – uvjerili smo se iskustvom).

Dakle, ovozemaljski život je škola duha; jer - zašto bi nas dragi Bog poslao u ovozemaljski život, kada to ne bi imalo nikakvog razloga – smisla?

Dakle, sve o nama ovisi. Mi imamo danu nam slobodu. Jer smo djeca Božja. Nema tu nikakve prisile. Mi slobodno odabiremo svoj životni put: ili prema sreći, pravoj slobodi (kada se ponašamo po Božjim zakonima), ljubavi, suosjećanju, predanosti za druge (sve) ljude, ili pak, nažalost, sasvim obrnuto od toga. (“Tama je pomanjkanje svjetla” – Einstein). Ako se ne opredijelimo (odlučimo) za svjetlost (Božji zakon),

61

onda smo automatski (spontano) u tami i sve je suprotno od sreće, prave slobode, ljubavi, suosjećanja, predanosti za druge ljude.

Znači, trebamo odabrati (odlučiti se), jer samo o nama ovisi – za ljubav, odanost i sl. jer samo tako možemo spasiti od ovoga svega zla i sebe i sve druge ljude.

Naime, trebamo (moramo) imati na umu, da sve što možemo učiniti (u tom smislu) na ovome svijetu je promijeniti

sebe, a preko sebe onda utječemo i na druge ljude (u našoj blizini ili daljini). A mi najčešće (vrlo često) smatramo da trebamo “popravljati” – mijenjati druge, jer mi smo, naravno “najbolji”.

To je: vidimo – “Trun u oku brata svoga”, a brvna u svome oku ne vidimo.

Dakle, treba “krenuti” od sebe i prvo, jer to jedino možemo – sebe uvesti u sreću, opraštanje i suosjećanje prema svim ljudima.

Može biti velika tama, ali čim upalimo i malo svjetlo – tame nestaje!

62

NAJVAŽNIJE SPOZNAJE

– Smrt je novo rođenje, rođenje za Nebo. U to trebamo biti sigurni, znati to, jer to jest tako.

– “Ljubite se kao što sam ja ljubio vas!” To je Isusova Nova zapovijed, izrečena prije njegovog odlaska na Golgotu.

To je temeljni Božji zakon, bez toga ne možemo funkci-onirati, tj. sretno živjeti.

– Isus je na Križu rekao: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine.” Da su znali da time čine sebi najveće zlo, sigurno ga ne bi činili. To je najveći naš problem, što ne znamo da činimo sebi najveće moguće zlo, ako se ne ponašamo po Božjem zakonu. Isus je i na Križu tražio (molio) Oca, da nam oprosti. To nam treba biti najveći i najvažniji primjer.

– Desnom razbojniku Krist je rekao: “Još danas ćeš biti sa mnom u Raju.” Jer je desni razbojnik “shvatio” tj. spoznao svoje grijehe, stoga i svrhu života. Došlo mu je s Neba, od Isusa, i on se je zaista obratio, naglo, odjednom. A to obraćenje je upravo i svrha ovozemaljskog života, postizanje dobrog, svetog stanja duha u času smrti, u času prelaska u zagrobni život, prelaska u Vječnost.

63

DVA KRATKA RAZMIŠLJANJA

DAVANJE. Ne možemo Bogu uspostaviti “račun” za ono što činimo dobro drugome. To bi onda (opet) bila računica, tj. radimo to (dobro drugome) zbog sebe, a to onda nije davanje, nije “odreći se sebe”, već je to (dobro drugima) ustvari ipak zbog sebe, opet sebe, a to ne može tako, već mora biti čisto davanje, nesebično, onda je ustvari tek davanje, zbog drugih, zbog njihovog dobra. A drugačije i ne može biti.

To je Isusova Nova zapovijed.

U protivnom nije davanje, nego – prodavanje (usluga).

NAJVAŽNIJE. Oče, oprosti im, ne znaju što čine. Smatrali su: “Potjeraj (istjeraj) ti nama Rimljane. Trebamo osnovati svoje Kraljevstvo!” To su smatrali najvažnijim (gotovo jedino važnim), a to je samo ovozemaljsko gledanje, to nije nikako najvažnije.

Mi smo ovdje na Zemlji samo na kratkom proputovanju, naša trajna Domovina je na Nebesima.

64

KRISTOVA NOVA ZAPOVIJED– TEMELJNI ZAKON PRIRODE –

U sada aktualnoj tzv. “novoj evangelizaciji”, po mišljenju nekih, vršenje Kristove Nove zapovijedi od strane nas kršćana, vidljivo pred svijetom, trebala bi biti osnovna podloga svemu što se u njoj bude poduzimalo i nastojalo.

O tome treba govoriti (objašnjavati) tako da to bude prihvatljivo – dostupno – razumljivo svim ljudima, a ne samo nama kršćanima, jer Bog je jedan za sve ljude, a mi kršćani smo motivirani – nadahnuti da to izražavamo, tj. da na sve ljude svijeta prenesemo (darujemo im) to naše znanje – uvjerenost.

U čemu je novina, zašto Nova evangelizacija?

Novina je u tome, da treba Isusovu Novu zapovijed objasniti, približiti, učiniti razumljivom svim ljudima, svih vjera i također nevjernicima –ateistima.

Nova zapovijed glasi: “Ljubite se kao što sam ja ljubio vas”. Dakle, druge ljubiti više nego samog sebe.

Zašto tako?

To je i prirodni zakon (Božji zakon), koji svi moramo prihvatiti, jer je to temeljni zakon, oduvijek postojeći, koji je Isus nama objavio i nama zapovjedio takvo ponašanje.

Koji je to temeljni zakon ili možemo reći – jedan od najtemeljitijih prirodnih zakona?

65

To je Zakon prirode, da mora postojati razlika potencijala (različitost), da se nešto uopće može događati. Zato ja ne mo-gu davati direktno sebi, jer je to isto, a mora postojati razli-čitost. To je temeljni prirodni zakon (Božji).

Dakle, treba da postoji različitost i onda izjednačavanjem tih različitosti dolazi do ravnoteže, čemu sve u prirodi teži.

Primjer:

Ne postoje dva ista čovjeka na svijetu, i ja stoga mogu davati svakom čovjeku i od svakog čovjeka primati, ali ne mogu dati sebi, jer je to isto, nema različitosti, a bez različitosti ništa se ne može događati. Zato ja na duhovnom nivou (razini) mogu svakom čovjeku dati i od svakog čovjeka primiti, ali ne i sebi. To je to. Na duhovnoj razini ne mogu.

A mi upravo to hoćemo. Ja hoću sebi davati na svim razi-nama, i duhovnoj, a ne mogu sebi već drugima.

I to trebamo činiti: davati drugima, a ne sebi. Davati “dobro” svim ljudima i na svim razinama. Da su nam drugi u prvom planu, a ne mi; sve za druge, nesebično.

To je to, što moramo konačno shvatiti. Tako prestaju ratovanja, prestaju sukobi, jer je sve za druge; drugi su nam u prvom planu, a ne svatko sebi, jer to ne može tako.

Ali za to se trebamo odlučiti, tj. slobodno se za to opredijeliti. Kada navedeno shvatimo, nitko nas na to i ne treba prisiljavati, diktirati nam takvo ponašanje, već nam to samo obrazložiti i kada to (svi) shvatimo, nema razloga da se tako ne ponašamo. Pa nećemo sebi činiti zlo, već dobro. A dobro možemo sebi postići, samo pomažući drugima, tj stavljajući ih, svojevoljno, ispred sebe, da su oni u prvom planu.

66

Dakle, nesebično za druge, ali ne prisiljavanjem nas (na takvo ponašanje), već shvaćanjem, razumijevanjem, da tako mora biti, jer je to temeljni Božji – prirodni zakon, čije značenje nam je Isus svojom Novom zapovijedi darovao, svim ljudima.

67

NESEBIČNO DAVANJE

Zašto treba biti “čisto” davanje, nesebično, sve za druge... To je zato, što ako nešto dajemo drugome, na duhovnoj razini, treba biti čisto davanje, ne očekujući uzvrat, jer tada mi tek zapravo rastemo duhovno.

Dakle, ništa očekivati, jer u protivnom smo tužni, nezadovoljni, što nam nije uzvraćeno od dotične osobe. Možda joj više i nećemo činiti dobro (praviti usluge) i voljeti je, ili pak u manjoj mjeri, jer ona to “ne zaslužuje”, kada nam nije uzvratila, tj. učinila ona nama neko dobro (na nekoj razini). Međutim, to je onda, ustvari, računica. Sve je ipak zbog sebe. A ako je to čisto davanje, onda mi i ne htijući mijenjamo dotičnu osobu, mi smo joj na neki način primjer u ponašanju. Jer mi smo sretni, zadovoljni, iako nam ona nije uzvratila. Naravno, ako nam je uzvratila, presretni smo.

Dakle, trebamo se nesebično ponašati – za druge sve!

Tek takvo ponašanje nas posve usrećuje. Mi takvim svojim ponašanjem, nesebičnim, odmah mijenjamo svoj duh, odnosno stanje svoga duha, a to je najvažnije od svega, jer to jedino nosimo sa sobom kod prelaska u Nebo, u drugi svijet.

68

DOBRO JAČE OD TEŠKOG– Kako nadvladati teško? –

Kada izbija (postaje vidljiva) naša dobrota, plemenitost? U prvom redu u teškom, osobito u veoma teškim situacijama.

Npr. kada smo bili u Sinajskoj pustinji, u El-Shattu, u zbjegu, bilo nam je uistinu teško, moglo bi se reći – neizdrži-vo teško. Ali, upravo tada bili smo zaista plemeniti. Svi smo negdje radili: u kuhinji, rajonu, školi i slično. Sve smo sebi sami organizirali, i bez ikakve naknade (plaćanja), naravno (a tko će nas platiti?).

I ja sam, kao i mnogi moji vršnjaci, bila pomoćna učiteljica, nakon završenog tečaja i “stalne” naobrazbe (pojedina pre-davanja i slično). Ali, uza sve to mi nismo mogli imati neko veliko znanje, da budemo dobri učitelji. Zato smo imali veliku ljubav prema toj djeci, kojoj smo željeli svim silama pomoći, “obrazovati ih” (duhovno, u prvom redu) uz, naravno i ostalo potrebito znanje.

Dakle, davali smo sebe toj djeci i svim drugim ljudima, koji su tamo boravili. To je bilo zaista nesebično davanje, sve za druge. A to se i osjeća, tj. to osjeća u prvom redu onaj (ili oni) kojima se daje. Tako npr. ja imam Spomenar, kojeg ne bih dala za sva blaga ovoga svijeta, a u kojem – uz mnoge ostale uspomene – piše i ovo: “Mi zahvaljujemo našoj učiteljici što nas je učila, voljela nas i bila nam dobra. Mi ćemo se nje uvijek sjećati. Mi želimo, da se ona i nas bude sjećala, kad se

69

rastanemo.” I svi su se potpisali, a nacrtan je i šator, u kojemu se nastava održavala.

Zašto se upravo u teškim okolnostima, veoma teškim, događaju i velike plemenitosti, velika dobrota i ljubav? To je zato, što treba nadvladati tu tešku, veoma tešku situaciju, a to se može samo golemom dobrotom, plemenitošću, ljubavlju. Jedino se ljubavlju i dobrotom može nadvladati veliko zlo, odnosno veoma teška situacija.

U teškom zapravo važi ono što je Krist rekao: “Volite i

neprijatelje!” (Ali, kako ćemo mi to voljeti i neprijatelje, one koji nam čine zlo, a ne dobro, koji samo sebi čine “dobro”, odnosno misle da čine dobro, a čine sebi, naravno, najveće zlo.) To je nadvladavanje zla, svladavanje zla, a dobro je jače od zla, nadvladava ga, ljubav je jača od mržnje, svjetlost nadvladava tamu. Može biti i velika tama, ali čim upalimo i malo svjetlo, tama nestaje. Hvala dragom Bogu, što je to tako, što nam je takve zakone dao (darovao).

Eto, i po zakonima fizike, mora postojati suprostavljajuća sila, da bi djelujuća sila bila djelotvorna. (Ako se klip pomiče u vakuumu, nema radnje.) Znači, iz svega navedenog je vidljivo (uočljivo), da moramo “svladati”, nadjačati zlo, zle i teške situacije, da bismo time (nadjačavši ga) razvili do potpunosti (moguće potpunosti) svoje dobre osobine, koje su u nama. Ali, moramo svoje dobre osobine razviti, stalno razvijati, da tako postanemo plemeniti, dobri, puni ljubavi za druge, za sve ljude. I tek tada smo sretni, kao i mi u Sinajskoj pustinji. Bili smo, ustvari, sretni i zadovoljni, što smo doista tešku situaciju (okolnosti) ipak svladali i nadvladali svojom međusobnom ljubavlju i odanošću.

70

Hvala dragom Bogu, što je to tako! Svladavajući Zlo, razvijamo u sebi Dobro! Voleći i neprijatelje razvijamo svoju ljubav prema svim ljudima!!

71

OPRAŠTANJE

Zašto nam je najteže oprostiti sebi? Izgleda (na prvi po-gled) da je to što nam je najteže oprostiti sebi, nešto dobro, plemenito. Dakle, prije ćemo drugima oprostiti nego sebi.

A nije tako, tj. da je to nešto plemenito, jer najčešće (u pravilu) nije to (takvo ponašanje) iz plemenitih razloga, već je to zato, što ako sebi nešto oprostimo, to znači, da smo nešto pogriješili, loše napravili (htijući ili ne htijući, namjerno ili pak nenamjerno, utjecajem drugih i slično).

Dakle, prije nego sebi oprostimo priznajemo, ustano-vljavamo, utvrđujemo neku svoju pogrešku, nešto ne dobro odnosno loše napravljeno ili rečeno. A to se nama, u pravilu, ne sviđa (ne volimo to nikako) da smo mi (ili pak i mi) za nešto krivi, tj. nešto skrivili, već smatramo, da su to, naravno, krivi drugi.

A “svaka medalja ima dvije strane”. Naime nikada nije kriva samo jedna “strana” (jedna osoba na pr.), odnosno da samo jedna strana (ili osoba na pr.) ima 100% - tno pravo, a druga strana nula %. već je i druga strana barem 1% ili na pr. 0,1 % u pravu.

Dakle, ako smo i veoma dobri, plemeniti, uvijek možemo (a i moramo, trebamo) i sebi oprostiti, “onaj” makar 1% (ili 0,1% na pr.) a drugima ostatak (do 100%).

Važno je to sagledati, shvatiti u cijelosti. Dakle, oprostiti i sebi i drugima, jer u svim okolnostima nema čiste nepo-

72

grešivosti kod ljudi, već tome trebamo težiti, u tome na-stojati.

Zapravo, u svemu je bitna, u prvom redu, namjera. Ako nam namjera nije sebična (sebičnost), dobro ćemo postupiti i prema sebi i prema drugima. A ako je namjera sebična, onda sve ide u potpuno “drugom” smjeru, u lošem.

“Ako je zbog sebe, sve pada u vodu!!”

73

NEKE VAŽNE SPOZNAJE

1. Mi hoćemo sve spoznati preko naših osjetila. Na pr.: Su-nce i Mjesec se vrte oko Zemlje. Mi smo centar svega. Zar ne vidite da to jest, naravno, tako.

A nije tako, jer ne možemo sve spoznati, ni slučajno, na-šim osjetilima.

2. Bog je Ljubav. To je temeljno (1 Iv 5,16), a Ljubav je Trojstvo. Mi u Njemu nismo “marionete”, već smo veoma važni, ali stoga i odgovorni za sebe i za opće stanje u društvu. To ne možemo nikako smetnuti s uma i za sve kriviti “one druge”, ma koji god “oni drugi” bili. Glavno je (važno je) da nismo mi.

3. Sve što možemo mijenjati je – sebe!

4. Entropija

Moramo prihvaćati Božje (prirodne) zakone, a tako i pri-hvaćamo Boga, kada prihvaćamo ono što je On naredio (odlučio).

a) Kristova Nova zapovijed je temeljni Božji (prirodni) zakon.

Zar nam to ništa ne kazuje?

b) Nije entropija nered i kod primjene na društvo. To bi bila katastrofa, time (tako) bi nam Bog dao zakon za stvaranje kaosa, a naša je “naravno” dužnost da taj nered “ispravljamo”. Dakle, mi smo bogovi, korigiramo i Božji (prirodni) zakon.

74

c) Međutim entropija je sloboda, ali prava, istinska slo-boda.

Ako netko hoće nekoga opljačkati i ubiti, on je u sukobu, to nije sloboda. Sloboda prava, istinska je kada prihvaćamo i ponašamo se po Božjim (prirodnim) zakonima. Tada smo na istoj “frekvenciji” (istom “valu”) s Gospodinom (Bogom, Božjim /prirodnim/ zakonima). Tako se iskustvom osvjedočujemo (osvjedočimo) da su Božji (prirodni) zakoni za naše dobro, naravno, (a kako bi drugačije i moglo biti?), a o nama ovisi, da ih konačno i prihvatimo i po njima se ravnamo tj. živimo u ovoj školi života.

75

O MOLITVI

Sve je u tome: “Ne za sebe, nego (već) za druge”, pa i u molitvi, tj. moliti za druge. Sve je Kristova Nova zapovijed: “Ljubite se kao što sam ja ljubio vas.” Znači, ljubiti druge više nego samog sebe.

Mora postojati različitost, da bi se nešto (bilo što, pa i molitva) događalo na duhovnoj razini. Mi moramo (treba-mo) moliti za druge, a drugi trebaju (moraju) moliti za nas. To je i opisano (napisano) u poglavlju: Jedinstveno kvantno polje

(str. 55) u mojoj knjizi Duhovnost i znanost, a u radu koji je objavljen u časopisu Hrvatske akademske udruge “Dijalog” 1999. g. a glasi: Primjena termodinamičkih i matematičkih

zakonitosti na duhovno (psihičko) stanje osobe (čovjeka).

Dakle, i znanstveno je to, naravno, dokazano. Pa trebali bismo se konačno toga i pridržavati. Samo preko drugih (kroz druge) dolazimo do sebe. To je temeljni Božji (prirodni) zakon.

Ne možemo za sebe direktno, na duhovnoj razini, već samo preko drugih – kroz druge. To je “Svi smo Jedno”. Jedno je Nebo za sve. Svi smo već i sada i tamo, u Nebu. To je naša duhovna razina.

“Svaki čovjek ima svog anđela čuvara”, a što je to, ako ne da smo uvijek (i sada) i u Nebu, kod Boga.

U komunizmu se je govorilo: “To je opijum za narod”. A nije to opijum nego stvarnost, a opijum je (čisti) materija-

76

lizam, da je sve isključivo materijalno i da ničeg drugog nema. Kad umremo to da je kraj.

To je opijum za narod, jer tako nije niti može biti. U tom slučaju bi ovozemaljski život bio potpuni besmisao, a ne škola Života.

Hvala dragom Bogu što to nije tako, već smo mi na Zemlji samo na kratkom proputovanju, a naša trajna domovina je na Nebesima!

77

MOJ ANĐEO ČUVAR

Anđele, čuvaru mili,

Svojom snagom me zakrili.

Prema Božjem obećanju,

Čuvaj mene noću, danju.

Osobito pak me brani,

Da mi dušu grijeh ne rani,

A kad s ovog svijeta pođem,

Sretno da u Nebo dođem,

Da se ondje s tobom mogu,

Vječno klanjat dragom Bogu.

78

DOŠAO BARTUL

Bilo je to prije nekoliko mjeseci. Bio je to “san-java”. Došao je Bartul, moj suprug. On je bio zgodan, veoma zgodan čovjek, ali što je u “snu-javi” bio, to je neopisivo – nema za to riječi. Bila je to bezgranična ljepota, dobrota, pamet; sve (jednostavno) “neopisivo”. Nemamo za to riječi, jer to nije pojavnost iz ovozemaljskog svijeta, već iz Vječnosti, iz Neba. Ljubio me je!

I nisam se probudila iz sna, jer sam već (odmah) bila budna. Bio je to zaista “san-java”!

79

“ODRECI SE SEBE, UZMI SVOJ KRIŽ I IDI ZA MNOM!”

Eto, kratko i jasno. Isus je sve govorio “kratko i jasno”, jednostavno (ne komplicirano) svima razumljivo. Govorio je srž, bit (stvari) svega. A to (bit stvari) zaista je kratko i jednostavno, ne treba ništa “mudrovati” (komplicirati), jer to nas onda udaljuje od biti, od temeljnoga.

– Odreci se sebe – što to zapravo znači? To znači odreci se svoje sebičnosti (istočni grijeh – Adam i Eva), odreci se “svojih zakona”, a ti su: Sve je zbog mene, ja sam centar svijeta, nego tko drugi, ako ne ja!

– Uzmi svoj križ – znači prihvatiti poteškoće životne, jer na tome (na njima) ustvari “rastemo”, postajemo bolji, svetiji, ako smo na pravom putu, na Isusovom putu.

– Idi za mnom – to znači idi mojim putem, prepusti se Isusu – Bogu, prepusti se Božjim zakonima.

Jedino tako nam može biti dobro, a što svojim životnim iskustvom sebi i potvrđujemo (dokazujemo).

80

LJUBAV U SLOBODI

Nije dovoljno reći: Ljubav, ljubav i opet samo ljubav, već to treba detaljnije obrazložiti. Naime: Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe! I to je ljubav, ali ipak nedostatna, jer trebamo ljubiti Kristovom ljubavlju, a to je: Ljubiti bližnjeg (svakog drugog čovjeka) više nego samoga sebe.

To je: ne egoizam, već altruizam!

To je i Marx (4. značajni Židov) pokušao provesti na Zemlji. Ali bilo je to bez “vertikalne” (Božje) dimenzije (“Vjera je opijum za narod!”), već isključivo za ovozemaljsku dimenziju (stvarnost), a to ne može tako, nikako. Bez “vertikalne” (Božje, Nebeske) dimenzije, to se nikako ne može realizirati.

I još nešto. Marx je sve to htio provesti “diktaturom proletarijata”. A to se zaista ne može provesti diktaturom (nasiljem), jer Bog je dao čovjeku slobodnu volju. Prema tome, čovjeku sve to treba obrazložiti, i onda mu prepustiti da prihvati – svojevoljno!

81

O SVETOSTI

To nam je ovozemaljsko poslanje, da budemo (postanemo i ostanemo) sveti, tako da nakon smrti odmah idemo u Raj, kao i moj suprug Bartul, a ne prije u čistilište pa onda u Raj. Bolje je odmah u Raj.

Kako svetost postići? Vrlo lako!

Prvo, moramo znati, vjerovati, da smrt nije kraj (to je i znanstveno nemoguće), nego novo rođenje, a najbolje je, da je to novo rođenje – Raj (kao i Bartul, moj suprug).

Drugo, držati se (i to čvrsto) Kristove Nove zapovijedi, koju nam je dao (zapovjedio) prije odlaska na Golgotu. “Ljubite

se, kao što sam ja ljubio vas!” A to je i temeljni prirodni (Božji) zakon. Dakle, vršenje Kristove Nove zapovjedi je nužno, neophodno. To je “sve za druge, nesebičnost”. To je: ne egoizam, već altruizam. Tako jedino možemo dobro funkcionirati, cijelo čovječanstvo. Nema onda ratova, sukoba i sl., jer su nam drugi u prvom planu (sve za druge!), a zatim mi, iza (poslije) drugih. Sve je, sva mudrost je u tome. U to se trebamo osvjedočiti! Prvo je vjerovanje u to, zatim ponašanje, a onda (tada) to (tu mudrost Božju) i znamo. Znamo da to jest (zaista jest) tako.

I treće, sve navedeno ne može se, ni slučajno postići nasiljem (na silu). Čovjek posjeduje (Bog mu je dao) slobodnu volju i to mu se ne može naturiti (nametnuti silom),

82

već molitvom, da nam Bog da, da svi (cijelo čovječanstvo) to shvatimo i prihvatimo. Prihvatimo, naravno, svojevoljno. Nakon razmišljanja i življenja altruizma.

Tada ćemo i već na Zemlji biti gotovo u Raju. Imat ćemo predokus Raja Nebeskog!!!

83

MOGUĆNOST PONOVNOG UTJELOVLJENJA NA ZEMLJI

I.

1. Židovi i sada u to vjeruju

2. Kršćani također

Isus je pitao učenike: “Što kažu tko sam ja”? “Neki kažu da si Ilija, neki kažu da si Ivan Krstitelj ili neki od proroka”. “A što vi kažete, tko sam ja”? “Ti si Krist”!

U 4. stoljeću Papa (sv. Otac) je uveo pojam čistilišta, opće-nito. Znači mogućnost ponovnog utjelovljenja nakon smrti, ne samo na zemlji, već i “drugdje”.

II.

Ako “tamo” odlučujemo mi gdje ćemo ići, da li u raj ili pakao, pa onda je sigurno da je pakao prazan, jer tko bi bio “lud” da zahtijeva (hoće) pakao, ako čistilišta nema, znači – svi u Raj.

To bi bilo predivno, kada bi tako bilo, ali na žalost našu – nije. Ovozemaljski život bi tada bio potpuni besmisao, nepotreban.

Zašto nas Bog ovdje šalje, kada ne bismo ovdje na Zemlji imali mogućnost prosvjetljenja, obraćenja Bogu i njegovim zakonima, a što možemo postići vjerom, ponašanjem po vjeri,

84

i onda imamo iskustvo prosvjetljenja. To zamišljanje da ćemo ići svi u Raj, jer ne postoji čistilište, je samo naša prelijepa želja, ali neostvariva (nemoguća). A ujedno je i “opasna”, jer u tom slučaju nećemo nastojati da ovdje, u ovoj školi duha, zadobijemo prosvjetljenje, kada ćemo sve to riješiti tamo, u Nebu. Koji bi, u tom slučaju, bio smisao ovozemaljskog postojanja? Nikakav! Jer mi ćemo svoju volju iskazati “tamo”, kada dođemo u Nebo. Ovdje? Ne možemo to mi ovdje, preteško je to za nas! A to nije točno, nije preteško nego lako!

“Moje breme je lako, moj jaram je sladak” – Isus

85

PONOVNO UTJELOVLJENJE NA ZEMLJI

– U knjizi “Koliba” Pijanac ima divnu dušu. Njegovo po-slanje je da obrati ljude, da ih potakne na samilost. To je njegovo poslanje! A nije njegovo poslanje da sebe izliječi, bez obzira je li došao prvi put, ili npr. drugi put na Zemlju.

– U što su kršćani vjerovali do 4. stoljeća tj. prije uvo-đenja pojma čistilišta?

Ne mora, ne treba i nije ponovni dolazak na Zemlju kazna, ni slučajno, već “novo poslanje”, novi zadatak dotične osobe, u koje može biti uključeno i “popravljanje” sebe, a ne samo drugih, naravno.

Zašto ne bismo mogli imati i više poslanja, a ne samo je-dno i gotovo?

Zbog čega samo jedno? Moglo bi onda biti i nijedno. Zašto bi to trebalo biti ograničeno? Nikakvog razloga za to nema.

Gdje to piše, da postoji, da jest samo jedno poslanje?

Židovi i prvi kršćani tako nisu, nikako, smatrali.

Zašto samo jedanput na Zemlji i više ne?

Kakva je to “logika”? Kada tako nisu vjerovali (znali) ni židovi ni prvi kršćani?

Zašto bismo mi sada trebali smatrati da nema ponovnog utjelovljenja na Zemlji, a to nigdje ne piše tj. da čistilište ne uključuje i mogući ponovni dolazak na Zemlju, bez obzira je li to zbog sebe ili drugih.

86

Ustvari, to je zbog drugih; to je Isusova Nova zapovijed. Sve je zbog drugih, a popravljajući (mijenjajući) druge, mije-njamo i sebe. Jedino tako može!

Preko drugih do sebe: “Volite se kao što sam ja volio Vas”! To nas jedino može spasiti.

Primjenom Nove Kristove zapovijedi nije nikako isključen drugi ili treći... dolazak na Zemlju! Nigdje ne piše da je isključen i zašto bi bio? Nema nikakvog smisla. to ograničavanje, ako nismo prvi put sve (ili gotovo sve) postigli na Zemlji.

Jedini odgovor je: To ćemo mi riješiti u Nebu, jer je Bog, naravno, bezgranično dobar.

A zašto onda i dolazimo na Zemlju i prvi put? Prvi naš dolazak na Zemlju, nema nikakvog smisla, jer ćemo to mi ionako sve “tamo” riješiti. Prema tome nema nikakvog razloga, smisla, taj naš dolazak na Zemlju! Nepotreban je naš dolazak u ovu “dolinu suza”.

A nije nepotreban, već je veoma potreban (jedanput ili više puta), tako da (to je svrha) “dolinu suza” pretvorimo u Raj na Zemlji tj. da već ovdje na Zemlji imamo predokus Raja Nebeskog.

Svladati doista tešku situaciju sadašnju možemo samo beskrajnom ljubavlju i odricanjem (od sebe) (“sve za druge”) i tako možemo postići golemo dobro, kao i mi u Sinajskoj pustinji!!

U Sinajskoj pustinji dokazali smo da se to može, dapače da dragi Bog tako i hoće. Zato smo i imali tešku, veoma tešku situaciju, kako bismo je svladali dobrotom, ljubavlju.

A to smo, zahvaljujući dragom Bogu, i postigli i tako dokazali da to nisu “iluzije”, već moguća i nadasve poželjna stvarnost.

87

Na Zemlju dolazimo, pa i ponovno (i više puta) ako treba, zbog drugih, da se “svi ljudi spase”, tako dragi Bog hoće, ali u tome mora biti, svakako, i naš doprinos, jer mi imamo slobodnu volju i ne postiže se ništa bez našeg odaziva, našeg uključenja u taj, recimo, “proces ozdravljenja” cijelog čovječanstva, svih ljudi. Ne može nikako bez našeg sudjelovanja.

Zato, ne smijemo “omalovažavati” naš (ljudski, čovječji) doprinos u tom procesu “ozdravljenja” čovječanstva – čitavog. Nismo mi nikako nevažni.

I na naše, možda i često pitanje:

“A zašto nam Bog ne riješi? Pa On je svemoguć.” Odgovor je: “Bog nam to i riješava, ali, naravno, na svoj način, a ne kako bismo mi Njemu naredili tj. riješava uključujući i nas, uz postizanje našeg prosvjetljenja.”

To vrijedi za sve ljude na Zemlji.

– U očenašu piše (stoji): Dođi Kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja, kako na Nebu, tako i na Zemlji.

Doći će Kraljevstvo Božje i bit će njegova volja, naravno, i na Zemlji (Entropija je prava sloboda, i to je njegova volja), ali uz naše sudjelovanje, i to veliko, jer nam je Bog dao slobodnu volju. Ali ta slobodna volja, koju nam je dragi Bog dao, znači da se moramo ponašati po Božjim zakonima, da budemo i ovdje na Zemlji što više nalik Kristu, kao našem Uzoru, Bogu. To je tek prava, istinska sloboda, koju ćemo postići već na Zemlji.

Sve molitve kazuju nam kako se trebamo ponašati već i ovdje na Zemlji.

Svi smo mi djeca Božja tj.

Božji prinčevi i princeze!!

88

HRABRI BUDITE, JA SAM POBIJEDIO SVIJET – ISUS

Od osobe koja je na višoj duhovnoj razini tj. koja ima veći duhovni potencijal, prelazi duhovnost (duh) na osobu s nižim duhovnim potencijalom.

Ne može, nikako, obrnuto tj. da od osobe s nižim pote-ncijalom duh prelazi na osobu s višim potencijalom.

To je drugi zakon termodinamike: “Toplina ne može sama od sebe prijeći od niže na višu temperaturu tj. od hladnijeg na toplije tijelo.”

A to svi znamo iz iskustva. Neće toplije tijelo postajati sve toplije, a hladnije tijelo sve hladnije, kada su u dodiru. Nikako neće! To je nemoguće, već će se toplije tijelo hladiti, a hladnije zagrijavati.

Tako je i na duhovnoj razini. Onaj čovjek koji je na većoj duhovnoj razini predaje sebe (daje svoj duh) onom čovjeku koji je na nižoj razini.

To je “hrabri budite, ja sam pobijedio svijet”.

Ne može se Isusov nauk pobijediti, nadmašiti, nikako, već Njegov nauk raste, umnožava se, širi se:

pobjeđuje svijet.

Tu spoznaju smo dobili još u Sinajskoj pustinji!

89

ŽIVOTOPIS

Dr. sc. Nedjeljka Petric rođe-na je u Visu 15. svibnja 1928. Gimnaziju je završila u Splitu godine 1948. Upisala je studij na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, na kojem je diplomirala godine 1954. Iste godine zaposlila se u tvornici “Dalmacija” u Du-gom Ratu. Izabrana je za ruko-voditelja kemijskog laborato-rija, a zatim za glavnog inže-njera proizvodnje.

Godine 1964. dr. sc. Nedjeljka Petric zaposlila se na Ke-mijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu.

Doktorsku disertaciju obranila je godine 1972., te je izabrana za docenta sljedeće godine. Godine 1979. izabrana je za izvanrednog profesora, a nakon pet godina, to jest godine 1984., izabrana je za redovitog profesora. Predavala je sljedeće kolegije: Tehnička termodinamika, Termodinamika realnih sustava te Kemijsko-inženjerska termodinamika na poslijediplomskom studiju.

Godine 1978. izabrana je za prodekana za znanstveno-nastavnu problematiku. Ponovno je izabrana na istu funkciju godine 1980. (do godine 1983.).

Godine 1983. izabrana je za dekana Kemijsko-tehnolo-škog fakulteta, te na tu funkciju ponovno izabrana 1985.

90

Od 1981. do 1987. bila je član skupštine SIZ-a II i Komisije za plan, te član Republičke zajednice za znanstveni rad SRH i Komisije za međurepubličku suradnju RZZR-a.

Također je bila koordinator, odnosno glavni istraživač sljede-ćih istraživačkih zadataka (projekata): Ispitivanje mogućnosti

korištenja mineralnih sirovina (magnezija) iz morske vode,

Dobivanje različitih soli iz morske vode i Aktivirano sinte-

riranje magnezij-oksida.

Treba također istaknuti utjecaj rezultata znanstvenog projekta Aktivirano sinteriranje magnezij-oksida i na druga znanstvena područja. Naime, primjenom termodinamičke i matematičke teorije, te kvantne teorije, dr. sc. Nedjeljka Petric proširila je mogućnost primjene navedenih metoda i na druga istraživačka područja, u prvom redu na sustav čovjek (osoba) – društvo. Radovi su publicirani u časopisima International

Review of Modem Sociology i časopisu Hrvatske akademske udruge Dijalog.

Objavila je 66 znanstvenih radova, 9 stručnih radova i elaborata, veći broj skripti i knjigu Tehnička termodinamika

autora: N. Petric, I. Vojnović, V. Martinac (ISBN 953-97716-1-7), te knjigu N. Petric “Duhovnost i znanost”, Matica Hrvatska Split, Split 2002. (ISBN 953-6159-52-X). N. Petric “Religion and science”, Matica Hrvatska Split, Special edition, Split 2002. (ISBN 953-6159-53-8).

Član je Hrvatskog-kemijskog društva (HKD), Društva diplomiranih inženjera i prijatelja Kemijsko-tehnološkog studija (AMACIZ), Udruge bivših studenata i prijatelja Kemijsko-tehnološkog fakulteta (AMACTFS) i New York Academy of Sciences (od god. 1996.).

91

Uvrštena je u referentne selektivne biografske baze poda-taka:

Marquis Who’s Who in the World, 1999 i 2001;

Dictionary of International Biography, 28th Edition (International Biographical Centre Cambridge), 2000;

Who’s Who in the 21st Century, lst Edition (International Bi-ographical Centre Cambridge), 2001;

Barons Who’s Who in The Europe 500: Leadersfor the New

Century.

The Marquis Who’s Who in Science and Engineering, 2005.

Godine 1999. International Biographical Centre Cambridge England proglasio ju je, za osobite zasluge u znanosti, istaknutom osobom XX. stoljeća (Outstanding Personalities

of the 20th Century). Također ju je uvrstio u 2000 istaknutih intelektualaca XX. stoljeća (Outstanding 2000 Intellectuals

of the 20th Century) i proglasio međunarodnom ženom godine 2000./2001. (International woman of the year 2000-2001).

Godine 2001. International Biographical Centre Cambridge England uvrstio ju je u 2000 istaknutih intelektualaca XXI. stoljeća (Outstanding 2000 Intelectuals of the 21st Century) u polju kemijskog inženjerstva i Religija i znanost.

Također joj je za osobite zasluge u znanosti studenoga 1999. uručeno Odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom

Ruđera Boškovića, kojim ju je povodom Dana državnosti odlikovao Predsjednik Republike Hrvatske.

Godine 2008. “People’s International University” Incorporated in Europe and in the United States of America with Rojal Charter, proglasio ju je – Profesorom Emeritusom kemijske znanosti (Emeritus Profesor of Chemical science).

92

Godine 2008. “North West London University” proglasio

ju je – Počasnim profesorom Religije i obrazovanja – (Honorary Professor of Religion and Education).

Godine 2008. “People’s International University”

proglasio ju je – Počasnim profesorom Religije i znanosti (Honorary Professor of Religion and Science).

Godine 2010. “International Biografical Centre of Cambridge, England” proglasio ju je – Ženom godine 2010. (Woman of the Year 2010.).

Godine 2010. “The American Biografical Institute” proglasio ju je – Ženom godine 2010. (Woman of the Year

2010.).

Godine 2011. “The American Biografical Institute” proglasio ju je – Ženom godine 2011. (Woman of the Year 2011.), u području – Vjere i znanosti – (In the field of Religion

and Science).

93

ZAHVALA

Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji na sufinanciranju tiskanja knjige

Drini Dragičević na likovnoj opremi korica

Prof. Mariji Božin na lektoriranju knjige

94