ŠKOLOVANJE GLAGOLJAŠA OD 14. DO POČETKA …...ŠKOLOVANJE GLAGOLJAŠA OD 14. DO POČETKA 19. ST. GROZDANA FRANOV ŽIVKOVIĆ UDK 371:003.349.1“13/18“ Zavod za povijesne znanosti

ŠKOLOVANJE GLAGOLJAŠA OD 14. DO POČETKA 19. ST.

GROZDANA FRANOVŽIVKOVIĆ UDK 371:003.349.1“13/18“Zavod za povijesne znanosti HAZU, Zadar Izvorni znanstveni članak

Sažetak

Glagoljaške su se škole temeljile na individualnoj nastavi učenik - učitelj, katkad i više učenika na jednog učitelja (svećenika u nekom mjestu). Neki učenici poslije završavaju kao svećenici, neki odustaju od daljnjeg školovanja, dok neki kao pismeni ljudi vode dnevnike i zapisuju seoske događaje čemu dokazuju glagoljski dokumenti pisani rukom seljaka - laika. U nekim mjestima postoje popisi svećenika i žakna te niz glagoljskih dokumenata koji pokazuju kako su žakni učili i koje predmete su polagali, gdje su se školovali, tko ih je školovao i kod koga su živjeli tijekom školovanja. U 18. st. otvaraju se glagoljaška sjemeništa, u Zadru Zmajevićevo. Zabilježena je i literatura koju su ža-kni upotrebljavali tijekom svoga školovanju. Glagoljica se upotrebljavala i u službene svrhe u kancelarijama civilnih i crkvenih vlasti u kojima su kao kancelari radili ne samo domaći ljudi nego i stranci.

Kljune rijei: glagoljaške škole, klerici (žakni), glagoljaško sjemenište, gla-goljski kodeksi, 14 – 9 st.

ŠKOLOVANJE SVEĆENIKA GLAGOLJAŠA

U srednjem vijeku nije bilo organizirano masovno školovanje zapravo nije bilo obvezno1. U to je vrijeme u većim europskim centrima škola s nekoliko đaka bila velika škola.

Kaptolska škola u Zadru za pripremanje svećenika spominje se još u 13. st. (1219)., kada Papa Honorije III, šalje 20. studenoga 1219. dopis zadarskoj crkvi te nalaže zadarskom biskupu da održavaju i usavršavaju teološke škole na ovom prostoru. Međutim veći broj pojedinačnih dokaza, dokumenata nalazi-mo od 14. st. Tako se godine 1355. spominje katedralna škola u neposrednoj

1 RUNJE, 2005, 160

10

Zbornik radova Stoljeća zadarskoga školstva

blizini crkve Četrdesetorice mučenika.Krajem 15. st. don Vinko Paulović ustanovio je beneficij koji se sastoji od kuće

za nadarene, siromašne klerike. Kuća se nalazi u blizini dominikanskog sveučilišta tako da je najvjerojatnije da su najnadareniji klerici pohađali baš to dominikan-sko učilište. Zadar je bio središte u kojemu je glagoljaško svećenstvo stjecalo kva-litetnu naobrazbu, i to: poznavanje jezika, teologije, morala, crkvenog pjevanja i drugih humanističkih znanosti i dostignuća u srednjem vijeku.

Runje2 navodi da i malodobna djeca uče čitati i pisati, djeca sa sela dolaze u grad u školu.

O stanju škola u Zadru u 13. stoljeću piše sljedeće:„Godine 1219. Papa Honorije III, kao i podložni mu sufragani (1216. –

1227.) piše zadarskom nadbiskupu neka otvori školu u Zadru. U dalmatin-skim je gradovima tijekom srednjega vijeka bilo mnogo redovničkih zajed-nica – samostana. U svakom samostanu bilo je više redovnika/redovnica, a u nekima i više desetaka redovnika. Redovnici su redovito imali, posebno u samostanima organiziranijim i s boljim financijskim statusom svoje vlastite škole u koje su primali i vanjske đake.“3 Tako su svoje škole imali benediktinci (npr. opatija sv. Krševana), franjevci, dominikanci (posebno generalni studij u Zadru od kraja 14. st.).4

Runje5 dalje piše: „Čini se po svemu da se u gradu Zadru u ovom razdoblju počinje ozbiljno raditi na formiranju višega školstva u nekoliko središta. Zacijelo je i prije kraja 14. stoljeća Zadar vodio brigu o školovanju svećeničkog osoblja i u raznim samostanima (benediktinaca, dominikanaca, franjevaca) i pri stolnoj crkvi svete Stošije i u raznim zbornim crkvama, gdje je služilo i po desetak sve-ćenika, u ponekoj u isto vrijeme. K tome postojala je i gradska škola i privatni učitelji. 14. lipnja 1396. general dominikanskog reda donosi odredbu da se za provinciju Dalmaciju osnuje u Zadru središnji provincijski studij. Zadarski nad-biskup Matafari određuje godine 1395. da kaptol o svom trošku pošalje dvojicu kanonika na „generalni studij“ (viši studij) u inozemstvo, da bi mogli uspješnije voditi brigu o lokalnoj školi.“

Runje nadalje spominje kako se u srednjem vijeku javljaju sljedeća sjedišta glagoljaštva i crkve u kojima se služilo glagoljicom: Sv. Križ izvan zidina Zadra,6

2 RUNJE, 2005, 185, 1863 RUNJE, 2003a, 17.4 KRASIĆ, 1987, 3 – 42; KRASIĆ, 1996.5 RUNJE, 1990, 50.6 RUNJE, 2003a, 23, bilješka 4 - napominje da su u toj crkvi do 1440. godine bili franjevci trećoreci glagoljaši

11

G. Franov-Živkovi Školovanje glagoljaša od 14. do početka 19. st.

Sv. Lazar ili Sv. Duh (leprozorij u kojem su službu vršili do pol. 14. st. franjevci trećoredci glagoljaši, a poslije biskupijski svećenici, također glagoljaši), Sv. Ivan „eremitarum“ (od osamdesetih godina 14. st. postaje samostanska crkva franje-vaca trećoredaca glagoljaša), Sv. Marija „de oliviis“, crkva sv. Mihovila u pred-građu sv. Martina izvan Zadra, u katedrali,7 Sv. Marija Svećenička ili Sv. Marija Velika,8 Sv. Mihovil,9 Sv. Spasitelj (Salvator),10 Sv. Petar de Argata, samostan sv. Katarine,11 Sv. Matej u Varoši, Sv. Silvestar,12 Sv. Dominik,13 Sv. Marija kod Benediktinki,14 Sv. Nikola u Zadru (klarise),15 crkva sv. Frane, sv. Donat,16 sv. Dimitrije,17 sveti Petar Novi.18

Na zadarskom području u 15. st. Runje izdvaja četiri veća župna centra u kojima su bile organizirane škole:19 Zadar,20 Sali,21 Luku na Dugom Otoku22 i Blato.23

Na srednjovjekovnim je župnim školama bila osnovna naobrazba učenje ka-tekizma, crkvenog pjevanja te nekih oblika vjerskog štiva. U samostanskim ili katedralnim školama stjecala se malo ozbiljnija naobrazba – trivijum (gramatika, retorika, logika), a u višem stupnju quadrivium (aritmetika, geometrija, astro-nomija, glazba). Na Tridentskom je saboru (1543. – 1565.) određeno osniva-nje sjemeništa, osim toga donosi novost da se u sjemenište ne primaju djeca već dječaci s najmanje od dvanaest godina koji znaju čitati i pisati. Srednjoškolsku bi naobrazbu činilo učenje gramatike, pjevanja, računa i drugih umijeća24, dok

7 RUNJE, 2005, 89 – 91.8 RUNJE, 2005, 91 – 94.9 RUNJE, 2005, 94 – 96.10 RUNJE, 2005, 100.11 RUNJE, 2005, 99, 100.12 RUNJE, 2005, 96.13 RUNJE, 2005, 97, 98.14 RUNJE, 2005, 98, 99.15 RUNJE, 2005, 100.16 RUNJE, 2005, 94.17 RUNJE, 2005, 99.18 RUNJE, 2005, 101.19 RUNJE, 2005, 160 – 170.20 RUNJE, 2005, 160 – 163.21 RUNJE, 2005, 163 – 165.22 RUNJE, 2005, 165, 166.23 RUNJE, 2005, 166 – 170.24 „Čini se da je moguće upoznati opće temeljne značajke srednjovjekovnog čovjeka ako pogledamo koja

mu je duhovna hrana bila dostupna. Razumljivo da je i srednjovjekovna skolastička filozofija utjecala i na onodobne stanovnike na zadarskim otocima. Taj utjecaj bio je posredan i neposredan. Neposredan utjecaj odrazio se u tome što su i pojedini ljudi, bilo svećenici bilo svjetovnjaci, poznavali (ili bolje, studirali) i srednjovjekovnu filozofiju, i na taj način bili neposredno uključeni u način razmišljanja o pojedinim pitanjima i gledanja na njih. Posredan utjecaj bio je u tome što je stvarano neko opće filozofsko gledanje na svijet i probleme. Taj se utjecaj širio na različite načine, bilo neposredno preko ljudi koji su studirali,

12


bi viša naobrazba obuhvatila stručne predmete kao: Sveto pismo, crkvene knjige (libros ecclesiasticos), homilije svetaca, podjeljivanje sakramenata, način vršenja ispovijedi, obreda i ceremonija.25

Runje26 navodi da su po naobrazbi svećenici glagoljaši držali korak s drugim humanistima. Biskup Augustin Valier u svoje je apostolskoj vizitaciji iz 1579. godine zaključio da je glagoljaški kler, premda ne zna latinski, u crkvenim znano-stima dovoljno poučen. Međutim Antun Barac zaključuje sljedeće: „(...) iz onog što je dosad proučeno iz njihova književnog stvaranja, iako je malo proučeno, pokazuje kako naši glagoljaški pisci nisu bili neki primitivci, koji su znali čitati samo iz vlastitog misala, već često ljudi na visini tadašnje srednjovjekovne obra-zovanosti. Pokazuju to njihovi prijevodi i prerade iz latinskog i talijanskog, te njihovi sastavci, koji imaju karakter originalnosti. Već ono malo što je iz te bogate kulturne baštine istraženo, pokazuje da našem tadašnjem kulturnom stvaranju nisu dali obilježje ubogi prepisivači, već ljudi s određenim pogledima na zadatke književnosti u našim krajevima.“27

Za školovanje je svećenika posebno bio značajan generalni dominikanski studij od kraja 14. st.28 U Zadru je tijekom 14. i 15. st. bilo osobito mnogo svećenika

ili putem literature koju su čitali i slušali i koja je utjecala na slušateljstvo. Taj prijenos je bio neminovan. Iako smo rekli da je otočna sredina stvarno neka vrst izolacije, ipak, sve što se zbivalo drugdje, dolazilo je prije ili poslije u doticaj i s otočnom sredinom, i zato s pravom možemo reći da je vršilo i svoj utjecaj i na to društvo./I sve druge grane znanosti i aktivnosti srednjovjekovnoga društva, uz filozofiju, utjecale su na otočko stanovništvo.” (RUNJE, 2008, 85)

25 GREGOV, 1990, 8.26 RUNJE, 2005, 170 –172.27 GREGOV, 1990, 9.28 „Teško stanje u kojem se nalazila državna prosvjeta u Dalmaciji donekle su ublažavale crkvene škole koje su

prvotno bile namijenjene izobrazbi biskupijskog ili redovničkog klera. Školovanje svjetovnog ili biskupij-skog klera u Dalmaciji i kontinentalnoj Hrvatskoj bilo je – kao i u drugim krajevima Europe – sve do XVI. st. uglavnom prepušteno poduzetnosti pojedinih biskupa. Svaki se biskup snalazio kako je znao i mogao da njegovi klerici prije svećeničkog ređenje steknu barem najnužnije znanje potrebno za podučavanje puka u vjeri i za podjelu sakramenata. Tek su odredbama Lateranskih sabora III. (1179.) I IV. (1215.) bili postav-ljeni temelji za osnivanje katedralnih škola. No i te su odredbe bile prilično neprecizne, tako da je njihovo stvarno provođenje u djelo ovisilo ne samo o stvarnim mogućnostima pojedine biskupije nego i o zaintere-siranosti pojedinih biskupa./Postojanje katedralnih škola u Dalmaciji zajamčeno je u sačuvanim povijesnim vrelima tek iz XIII. st. Prva takva škola postojala je – kako izgleda – u Zadru. Briga za ozbiljnost te škole navela je nadbiskupa Petra Matafarija da g. 1395. odredi dvojicu kanonika za školovanje u inozemstvu na teret kaptolskog fonda, s tim da nakon povratka kući preuzmu podučavanje mladih klerika. Kandidati za svećeničko ređenje u zadarskoj nadbiskupiji u XV. st. morali su posjedovati dovoljno znanja iz gramatike i teologije. U drugim gradovima, gdje takve škole nisu postojale, domaći se kler školovao u redovničkim sa-mostanskim školama ili pak – kad se radilo o imućnijim klericima – u inozemstvu, prije svega u Italiji. Nisu bili rijetki slučajevi da su mnogi klerici prije svećeničkog ređenja jedinu gramatičku i teološku naobrazbu stekli kod kojega gradskog župnika ili učenijeg svećenika. To se odnosilo na svećeničke pripravnike kako latinskog tako i staroslavenskog jezika… Nazočnost dvojice ili više klerika na jednom mjestu daje naslutiti da se možda radilo o organiziranoj školi.” (KRASIĆ, 1996, 233).

13


glagoljaša pa su vjerojatno imali pristup i na ovo sveučilište u gradu, značajno i važno za kulturu i opću izobrazbu cijelog pučanstva.29

Runje30 piše „Svećenici glagoljaši bili su u apsolutnoj većini i u samom gradu Zadru, kao što su bili i izvan gradskih zidina. Oni su i izvan gradskih zidina po-učavali đake i pripremali ih za daljnji studij, koji su neki nastavljali u katedralnoj školi, a vjerojatno neki na dominikanskom sveučilištu u samom gradu Zadru.“

Veze hrvatskih studenata s inozemnim sveučilištima bile su brojne, većina je studirala pravo, a postoje i oni koji su se posvećivali i prirodnim znanostima.31 Runje32 spominje veze studenata sa sveučilištima u inozemstvu. Studenti su zavr-šavali više studije u Bolonji, Veneciji, Padovi, Peruggi i drugim poznatim europ-

29 „Važan zaokret u školovanju biskupijskog klera nastupio je odlukom Tridentskog sabora od 15. srpnja 1563. da sve biskupije, koje to mogu, moraju osnovati vlastiti zavod za odgoj svećeničkog pomlatka dajući pritom prednost siromašnijim kandidatima, premda ni imućniji nisu smjeli biti isključeni. Za uzdržavanje zavoda trebale su pridonositi sve crkvene ustanove. Za profesore su bile predviđene crkvene nadarbine. No provođenje tih dekreta ovisilo je mnogo više o stvarnim mogućnostima pojedinih biskupija nego o njihovoj dobroj volji…”/ str.235/“Teško stanje školstva u Dalmaciji do Tridentskog sabora opisao je veronski nad-biskup Agostino Valier, koji je po naredbi pape Grgura XIII g. 1579. izvršio službenu vizitaciju svih dalma-tinskih biskupija ostavivši nam o tome vrlo opširan izvještaj. Dalmacija je u to vrijeme – kako proizlazi iz njegova izvještaja – imala oko 60 000. stanovnika, među kojima je bilo oko 413 svjetovnih svećenika, koji su živjeli u velikoj materijalnoj oskudici. Mnogi su se od njih, da se prehrane, bavili raznim drugim poslo-vima, naročito ribarstvom. U to vrijeme nije postojala nijedna škola i nijedan zavod za njihovu izobrazbu. Samo u većim gradovima bio je po jedan učitelj. Tako je u Zadru postojao samo učitelj gramatike koji je taj predmet o nadbiskupovom trošku predavao klericima. Zbog toga su klerike za svećeničko ređenje pripre-mali posebni učitelji i pojedini svećenici… Vizitator je ustanovio da svećenici općenito posjeduju dovoljno teološko znanje iz sakramentologije i moralne teologije. Neki su imali osrednje znanje “gramatike”, a neki gotovo nikakvo. Svećenici su zbog siromaštva općenito imali vrlo malo knjiga. Zanimljivo je vizitatorovo opažanje da su glagoljaši bili bolje izobraženi od “latinaških” svećenika. Većina ih je bila dostatno pripre-mljena za svećeničku službu. Čak su bili bolje od njih opskrbljeni liturgijskim knjigama. Imali su brevijare, misale, župničke priručnike i druge knjige.” / str.237./“Zadarska nadbiskupija sve do druge pol. XVII. st. nije imala pravog sjemeništa. Otvorio ga je nadbiskup Ivan Ev. Parzago oko god. 1670. ostavštinom nadbi-skupa Bernarda Florija (“Florijevo sjemenište”). Uz spomenuta sjemeništa za odgoj latinskog klera otvorio je 1748. nadbiskup Mate Karaman (1745 - 1771) sjemenište za odgoj glagoljaškog klera (Collegium Illyri-cum Jadrense), za koje je nadbiskup Vicko Zmajević(1713 - 1745.) isposlovao odobrenje pape Benedikta XIII. Slično je god. 1750. splitski nadbiskup Pacifik Bizza (1746 - 1756) u Priku kod Omiša osnovao školu za odgoj svećenika glagoljaša koja je trajala 3 - 4 godine, a glavni predmeti su bili glagoljica, bosančica, latinska gramatika, filozofija, dogmatika i moralna teologija.” (KRASIĆ, 1996, 233 - 237)

30 RUNJE, 2003a, 64, 6731 “Te veze su bile jake i utjecajne na raznim područjima kao što su: slikarstvo, arhitektura, književnost, du-

hovnosti i drugi vidovi civilizacije i kulture. Međutim, ta povezanost s Istokom i Zapadom nije eliminirala i vlastiti kulturni izričaj, koji je u to vrijeme, usprkos svim neprilikama i provalama bio bujan. U taj život su se uključili spontano i franjevci trećoreci glagoljaši… “ (PERIĆ, 2003, 215 - 225); vidi i DADIĆ, 1991, 92; poglavlje Veze Hrvatske s talijanskim i austrijskim školskim i znanstvenim središtima od 13. do 15. st.;

Runje kao najznačajnije spominje fra Mateja Mastilića Bošnjaka, fra Ivana Galića (Macedonac), fra Stjepa-na Belića (Rabljanina), fra Šimuna Klimantovića i fra Jakova Belića. (RUNJE, 2001a, 129)

Fra Šimun Klimantović (Klemenić) je bio iz Lukorana na otoku Ugljanu, a živio je krajem 15. i poč. 16. st.; O fra Šimunu Klimantoviću više u IVANČIĆ, 1911, 169 - 170 i ANTOLJAK, 2004.

32 RUNJE, 2003a, 48

14


skim sveučilištima. Runje33 također navodi nekoliko glagoljaša koji su se školovali u inozemstvu kao npr. Jerolim Vidulić i Ivan Krešulić.

Individualno obrazovanje po župnim središtima

Individualno obrazovanje nastavnik (svećenik) – učenik (žakan) obavljalo se po župnim središtima. Župna su se središta mijenjala ovisno o razdobljima.34

Na zadarskom području postoji niz dokumenata iz kojih vidimo koje su župe posto-jale u pojedinim razdobljima, odnosno točno ili približno utvrditi kad je koja nastala.35 Runje36 navodi da su 1504. godine kopneni i otočki svećenici nastupili zajednički protiv nekih odredbi nadbiskupa i zadarskog kaptola, između ostalih navode se imena s tog zbora svećenika okupljenih 28. veljače 1504. godine u crkvi sv. Donata.37 Postoje

33 RUNJE, 2005, 174, 17534 Stipe NIMAC – Brigita PERŠE, 2013, 54, 55 o odlukama Tridentskog koncila (1545-1563) pišu sljedeće:

„(…) No, kao najznačajniju biskupsku zadaću koncil je ipak naglasio obrazovanje klera. Da bi župnik mo-gao valjano obavljati svoju zadaću on je morao biti produhovljen, ali i primjereno obrazovan. Stoga koncil osniva sjemeništa, po mogućnosti u svim biskupijama, a uvodi i nove propise u svezi ređenja za svećenike. Uvode se odgojno-obrazovni standardi (filozofsko-teološko obrazovanje) koji barem kao minimum vrijede za sve svećeničke pripravnike. Moraju se polagati određeni ispiti kojima se dokazuje prikladnost za dušo-brižničku službu. Tako prije uvođenja u novu župu župnik je morao polagati ispit kojim se utvrđuje je li on dostojan i sposoban „pastir“. Ispite za župnika održavao je biskup ili – ako je bio zapriječen – generalni vikar, magistri, doktori bogoslovlja ili kanonskog prava, članovi svjetovnog klera ili iz prosjačkih redova. No konačno odobravanje i potvrđivanje kandidata za konkretnu župnu službu provodio je nadležni mjesni ordinarij. Osim toga treba još spomenuti da je radi poboljšanja vjerskog života i života župnika uvedena i pastoralna vizitacija župa.“

35 NIMAC – PERŠE, 201336 RUNJE, 2005, 174, 17537 RUNJE, 2005, 174.; (Državni Arhiv u Zadru (dalje: DAZD), SZN, Antonius de Zandonatis, sv. I, svešč. I,

fol. I, 28.2.1503/4.); RUNJE, 2005, 177, 8 (DAZD, SZN, Matheus Sonzonius, sv. II, svešć. 2.); RUNJE, 2005, 178 (DAZD, SZN, Matheus Sonzonius, sv. II, svešč. 2, 11.12.1504.):

Godine 1504. sastali su se sljedeći svećenici iz otočkih župa: Petar iz Luke na Dugom otoku, Šimun iz Br-binja, Toma iz Ugljana; Martin iz Lukorana; Lovro iz Kukljice; Antun iz Banja; Šimun iz Pašmana; Pavao iz Iža; Martin iz Sali. Popis svećenika iz kopnenih župa: Matej iz Crnog; Luka iz Stomorino sela; Juraj iz Sukošana; Ivan iz Hrašćana; Andrija iz Račice; Juraj iz Gorice; Juraj iz Sikova; Luka iz Bokanjca; Martin iz Cenogošćine; Petar iz Brda.

Sljedeći župnici sastali su se 11.11.1504. u Prljanima: svećenik Luka iz crkve Sv. Petra u Stomorinom selu; Andrija iz crkve sv. Marije u Račicama; Juraj Radinić iz crkve sv. Martina u Prljanima; Juraj Pribilović iz sv. Marije u Sikovu; Matej Stipanović iz sv. Tome u Blatu. Odsutni su bili: Luka Dujmović iz crkve sv. Kornelija i Ciprijana u Bokanjcu; Matej Kostelić iz crkve sv. Nikole u Crnome; Martin iz crkve sv. Marije u Crnogoršćini; Petar iz crkve sv. Mihovila u Brdu; Petar iz crkve sv. Jakova u Zemuniku; Jakov Nigovanić iz crkve sv. Duha u Vrani; Petar Patučić iz crkve sv. Marije u Zablaću.

U Zadru se nakon mjesec dana, 11.12.1504., sastaju otočki svećenici: Šimun Crošić iz crkve Sv. Kuzme i Damjana u Brbinju; župnik Nikola i kapelan Šimun Varadijević iz Božave; Petar iz sv. Stjepana u Luci. Odsutni su bili sljedeći svećenici: Martin Lovrenčić iz Sali; Toma iz sv. Marije na Ugljanu; Krešo iz sv. Petra na Ižu; Šimun Rančić iz sv. Marije na Molatu; Marko, kapelan sv. Marije na Zapuntelu; Stjepan sa Silbe; Anton iz sv. Anastazije na Olibu; Lovro iz sv. Pavla u Kukljici; Martin Lanzić iz Sutomišćice; Anton Krelja-

15


slični dokumenti iz 1482., 1517.,38 1536.39 i 1552. godine. U ovim dokumentima spominju su i župnici kopnenih i otočkih župa, po čemu možemo zaključiti koja su bila župna središta, odnosno gdje su bile škole za žakne. Među najvažnijim crkvenim saborima svakako je spomenuti Tridentski koncil (1548. – 1563.) koji određuje nužno vođenje crkvene evidencije (matične knjige krštenih (rođenih), sklapanja braka i smrti)40. Po sačuvanim matičnim knjigama, odnosno po ostalim sačuva-nim podatcima (prvenstveno po zapisnicima s vizitacija zadarskih nadbiskupa) može se odrediti i način organizacije župa u kasnijem periodu41. Dakle, na teme-

nović iz Tkona; Šimun iz sv. Mihovila u Neviđanima; Šimun iz crkve sv. Kuzme i Damjana u Banju.38 RUNJE, 2005, 180, (DAZD, SZN, Matheus Sonzonius, sv. IV, svešć. 4.) Godine 1517. su bili zaduženi za crkvene desetine sljedeći svećenici s otoka: Petar iz Luke; Martin iz Sali;

Šimun iz Božave; Šimun iz Brbinja; Juraj i Karlo iz Olib; Toman iz Ugljana; Petar Radenić iz Iža; Martin Lanzić iz Lukorana; Matija iz Kukljice; Lovro Sparčić iz Pašmana; Šimun iz Neviđana; Matej iz Pašmana; Andrija iz Tkona; Juraj iz Vrgade.

Isti se dan sastaju svećenici iz kopnenih župa: Luka iz Rogova; Pavao iz Bubnjana; Ivan iz Gorice; Jakov iz Tukljače; Juraj iz Sikova; Andrija Gorušić iz Račica; Ivan Gorušić iz Stomorina Sela; Marko iz Crnog; Šimun iz Bokanjca; Luka iz Blata; Petar iz Brda; Ivan Galić iz Murvice; Ivan i Šimun iz Zemunika; Ivan iz Poda.

Iz iste godine postoji popis svećenika koji nemaju obvezu davanja desetine: Marko iz Vrane; Ivan iz Sikova; Matej iz Tinja; Lovro iz Blaćana; Petar iz Zablaća; Juraj iz Hrašćana; Juraj iz sv. Kasijana u Sukošanu.

39 RUNJE, 2005, 181 (DAZD, SZN, Johannes Michael Mazzarellius, sv. I.): Godine 1536. (na 5. svibnja) mole oprost od desetina sljedeći otočki svećenici: Šimun Vlašić iz Oliba; An-

ton Plasinić iz Molata; Grgo Cibić iz Luke; Martin Murgašić iz Sali; Ivan Matulić iz Ugljana; Ivan Matešić iz Lukorana; Jakov Vlahović iz Sutomišćice; Martin Farch iz Banja; Šimun Stupić iz Neviđana. Odsutni su bili: Šimun Lučić iz Silbe; Matej Lučić iz Božave; Šimun Križić iz Brbinja; Matej Strušić iz Kukljice; Petar Radinić iz Iža; Martin iz Pašmana (Punta Pašman); Petar iz Tkona; Damjan iz Vrgade.

Desetak dana (17.5.1536.) poslije sastaju se sljedeći kopneni svećenici: Vid Vilenčić iz Zemunika; Juraj Oplanić iz Crnog; Cvitan iz Bokanjca; Stjepan Ušić iz Hrašćana; Lovo Radivoević iz Rogova; Ivan Orlić iz Tuklječana; Ivan Ušić iz Račice; Bartol Župančić iz Sikova; Juraj Radinić iz Sukošana. Odsutni su bili: Ma-tej Magašić iz Vrane; Matej Sminčić iz Blaćana; Marko Pavić iz Bubnjana; Grgo iz Poda; Toma Kostroević iz Zablaća; Matej Kapitanić iz Blata; Andrija Gorušić iz Stomorinog Sela; Ivan Barković iz Opaticasela; Vite iz Brda; Petar iz Crnogošćine.

40 FRANOV-ŽIVKOVIĆ, 2009c, 79 – 125. Najbogatije zbirke matičnih knjiga i ostalih službenih kodeksa sa zadarskog područja nalaze se u Državnom arhivu u Zadru te Nadbiskupskom arhivu u Zadru.

41 „POSTANAK I IZDRŽAVANJE SAKRALNIH OBJEKATA“. Vjerujem da su sve te varijante tijekom dugih stoljeća na zadarskim otocima zaista i bile u praksi ili u nekoj drugoj formi. Zato govoriti o uspostavi župe u pravnom smislu sigurno nije jednostavno jer svako razdoblje do Tridentskog sabora ima svoje običaje i praksu. Nije nevjerojatno da je pojedini sakralni objekt tijekom dugih razdoblja mijenjao svoju funkciju i odnos pre-ma pojedincu, zajednici, crkvi, biskupu i slično. Runje u ovoj knjizi prvenstveno postavlja pitanje Preka, koje je bilo uvijek dobro napučeno selo, a do 1770. nije imalo svoju samostalnu župu. / str. 75. Postanak župa ima dugu i u pokrajinama različitu praksu. Kako su i kada nastale župe na zadarskim otocima, teško je govoriti bez sigurnih povijesnih podataka, pogotovo za razdoblje ranoga srednjega vijeka, a nije pouzdano govoriti o župi u pravnom smislu, u kasnom srednjem vijeku. To područje istraživanja nije niti dotaknuto u našoj historio-grafiji, a nije dovoljno obrađeno niti u drugih naroda. Do jačeg isticanja pastoralnog rada – „cura animarum“ – dolazi općenito za vrijeme klinijevske reforme u 11. i 12. stoljeću. Klinijevsku reformu dio svećenstva nije rado prihvaćao, a dio svećenstva smatra da je odviše radikalna. U 13. stoljeću, tj. nakon klinijevske reforme, naglasak se stavlja na pastoral; brigu za duše, dok je ranije razdoblje stavljalo naglasak na osobno posvećenje – „vita angelica“. U to vrijeme nastaju i formiraju se širom Europe organizirane župe i župne zajednice koje se povjeravaju svećeniku, župniku“. (RUNJE, 2008, 35, 75)

16


lju matičnih knjiga možemo procijeniti koja su sve bila župna središta.42 Osim župnih središta glavna središta glagoljaštva bili su i franjevački, dominikanski, benediktinski i ostali samostani. Najznačajniji su svakako franjevački samostani Sv. Pavla Pustinjaka na Galevcu (Školjiću), sv. Mihovila Arhanđela i Zaglavu, sv. Ivana u Zadru,43 Sv. Dujam na Pašmanu, Sv. Kuzma i Damjana na Čokovcu,44 Samostan sv. Krševana.45

Navedeno je stanje trajalo do sredine 19. st. iako je austrijska vlast prije toga 1819. godine zabranila „glagoljaške privatne škole u većim otočkim župama“, a 1827. godine donijela zakon „o novom ustrojstvu i uredbi učilišta za svećenstvo“.46

Runje u knjizi Glagoljica u zadarskoj nadbiskupiji u srednjem vijeku47 od ve-likog broja župnih centara u kojima su se školovali glagoljaši, izdvaja četiri, dva na otocima i dva na kopnu, i to: Sali, Luka na Dugom Otoku, Zadar, a posebno izdvaja Blato.48 S obzirom na to da je Blato bilo jače župno središte s više svećenika, Runje zaključuje da je tu trebao biti i veći broj žakana (naravno ovisi od godine do godine). O tome svjedoči velik broj dokumenata posebno onih iz 15. st. Na otocima Runje izdvaja dvije veće škole: Luka i Sali. U jednoj se oporuci iz 1460. godine spominju trojica žakana Ivan, Matija i Toman, i to u Luci na Dugom Otoku.49 U Salima se spominju 1466. đakon Petar i klerik Juraj.50 Od kopnenih župa Runje spominje još Sv. Mariju na Pašmanu51 i župu Račice ili Rogovo.52

Đaci sa sela školovali su se u Gradu (Zadru). Npr. 1453. godine Luka Ra-došević iz Poškaljine ima spor sa Ivanom Galellisom oko troškova školovanja. Pojedini svećenici školuju i po nekoliko klerika.53 Žakni nisu samo stanovali

42 Primjer otoka Ugljana vidi u FRANOV-ŽIVKOVIĆ, 2013a43 Ove samostane je opisao Stjepan IVANČIĆ, 1911, 201 – 212.44 RUNJE, 2005, 281 – 298.45 RUNJE, 2003a, 128 – 131.46 GREGOV, 1990, 947 RUNJE, 2005, 160 – 170.48 BIANCHI, 2011, 361; RUNJE, 2003a, 106-110: 31. siječnja 1388. godine Ratko Milgostić pravi ugo-

vor na velikom trgu u Zadru pred dvojicom svjedoka sa svećenikom Nikolom iz crkve sv. Tome u Blatu. Ratko će stanovati i učiti šest godina Nikole u Blatu da će ga podučavati u pisanju i čitanju glagoljicu (litteras slavonicas).

49 RUNJE, 2003a, 12750 RUNJE, 2003a, 125,126.51 RUNJE, 2003a, 127, 128.52 RUNJE, 2003a, 110, 111.53 RUNJE, 2003a, 111 – 113.

17


kod svećenika već i kod ostalih građana54. R. Strohal55 cijelo poglavlje O ži-votu i naobrazbi naših popova glagoljaša posvećuje školovanju žakana. Prvu naobrazbu dobiva od popova glagoljaša. Kad bi dovoljno naučio i ako je bio darovit, bio je preporučen biskupu na ređenje. Po ovome se vidi da postoji mogućnost da su se i drugi dječaci u selu učili čitati i pisati, ali kao nedaroviti nisu bili preporučeni za ređenje, odatle vjerojatno i naobrazba laika Mate Ši-moncina Puhova iz Sali čiji su dnevnici ostali sačuvani.56 Ukupno je postojalo sedam redova koje je trebao proći svaki žakan.

Način školovanja svećenika daje Runje57 na primjeru fra Šimuna Klimantovića (Klemenića) i njegova brata Grge, koji potječu iz nešto bogatije seoske obitelji, te su vjerojatno imali bolje materijalne temelje za svoje obrazovanje. Otac Jurica Klimantović bio je dvornik zadarskog bilježnika i veleposjednika Theodora de Prandina na Lukoranu, ujedno je vjerojatno bio sudac u selu jer je bio biran za štimadura, odnosno svjedoka i povjerenika pri diobama, usto je 14. 05. 1444.

54 „Poštovani gospodine brate/Molim vaše poštovano gospodstvo da mi puno pozdravite moga oca i mater polublenu gospodina konte Zaneta i gospodju Danu i svi ostali u kući: i da ih molim za Boga da ako je još ono dite u gospodina konte Anzula što su mi govorili kada sam poša simo i rekoše mi da je iz Vinaca da mi ga čini meni dati da ja ću nemu činiti skulu i gledati kako i moje dite ja ću mu činiti spizu a za robu da mu misle od kuće./Ako ni nega da ih molim ako mi mogu proviti za drugoga kade oni znaju i neka mi čine pisati oli doša zašto se dolaziti k meni naši ali u Pag Jadruliću ion će meni barzo redužiti. / Molin ih da mi proste da im da in toliki deškomod i da im nišan sada ništa poslati ako budem živ da se oću ispomenuti od niova dobra i lubavi: zašto nimam sada ništa zasam fala činu zdrav manis naša vina ništa a kruga malo višje ufam da će Bog dati bole toliko i vas molim da prostite pišem u preši i molim da mi daste zd(r)avi kako pišen ozgora./Sad ostalim i pozdravlam libeznivo gospodina i gospoju oca i mater i svi ostalih u kući i lubeznivo vaše pošto(va)no gos(podstvo): kako moga brat? I prijatela lubeznivoga: u Diniški pišen na 15 aprila 1779./Vaš sluga poniženi i prijatel d(on) JIve Skifić od Solin parok u Diniški.” (Državni Arhiv u Splitu, Obiteljski fond Fanfogna-Garagnin, br. 156., glagoljski rukopisi, spis br. 52.)

55 “1. red vratara ili ostijara, 2. red čtaca, 3. red zaklinjavaca ili ekšorčista, 4. red akolita, 5. red apustolskoga, 6. red evanjelskoga I 7. red mašnika. Prva četiri reda su se zvali “mali redi”, a tri posljednja “veli” ili “veliki redi”.” / “Prvi se je red mogao primiti sa navršenom 14. godinom, apostolski red, tj. Prvi veliki red mogao se primiti sa navršenom 21. godinom, evanjelski sa navršenom 22. godinom. Dok je mladić primao redove, tj. Od na-vršene 24. godine zvao se je ŽAKAN ili rijeđe DIJAK. Dakle bio je žakanom punih deset godina. Prije nego je postao žaknom, učio je najmanje dvije godine čitati, pisati, računati i početke ili temelje kršćanskog nauka, te se zvao ove dvije godine školanom. Tako se spominje u matici krštenih iz Bribira od 17. prosinca 1616. Matij školan. Ima žakan ostalo je ovakovu žaknu i poslije 24. godine, ako nije iz budi koga razloga postao popom, već se posvetio kakvomi drugomu zvanju, npr. notarskomu ili od 16. vijeka dalje da je otvorio sam kakovu školu, tj. Da je postao školnikom, koga su plaćali roditelji, koji su k njemu slali djecu u školu, (obično 20 krajcara od djeteta na mjesec), ili da je postao općinskim pisarom, koji je narodu sastavljao razne isprave poput javnih notara, samo što nije vodio točnih knjiga i protokola poput javnih notara itd. Od 16. vijeka dalje nalazimo i učenih žakana, koji su u narodu živjeli i djelovali”.(STROHAL, 1915, 220)

56 U Arhivu HAZU u Zagrebu su sačuvane bilježnice ili dijelovi bilježnica Mate Šimoncina Puhova pod signa-turom IV a 80/17, IV a 80/41, IV a 80/39 i IV a 80/10, amulet Zaklinjanja sv. Sisina iz 1826. IV a 80/26 namjenjen djevojčici Gašpari, kćeri Antuna Puhova (Matina sina), nakon nje je bio namijenjen njenom bratu Mateju r. 1827. (ŠTEFANIĆ, 1969, I, 175; 1970, II, 230 – 235).

57 RUNJE, 1990, 176, 177

18


bio gaštald bratovštine sv. Lovre u Lukoranu (lukoranske Vele skule) te je često prokaratur (procurator, izvršitelj) u oporukama, dakle, jedan od cjenjenijih osoba u selu. Nekoliko godina poslije kupuje kuću u središtu Zadra koja je vjerojatno služila za boravak djece tijekom školovanju u Zadru. Po oporuci Jurice Klimanto-vića vidi se da je bio dosta imućan. Imao je četiri sina i tri kćeri, od kojih su dva sina fra Šimun i fra Grgo bili svećenici, a kćerka Stošija redovnica ili je stanovala s redovnicama u Zadru. Njima svima ostavlja po nekoliko komada zemlje, a kćerki Marici, uz zemlju, ostavlja jednu manju kuću, a sinu Ivanu još jednu kuću.58

Po velikom broju svećenika59 vidi se da je postojao i veliki broj klerika.Postoji zapis u Pašmanskom brevijaru u kojem piše žakan Knačica nekoliko

riječi o svom školovanju: „To pisa Knačica kada red’ akoliti vze na let’ go(spod)nih 1462 na dan .18. miseca dektebra kada stah u dum’ Luke na Račicah ter se vele dom’ Luke boeh er’ bih vele stenta na redu gdinju.“60

U drugoj pol. 16. st. spominju se župe s većim brojem djece, npr u Silbi 1579. župnik Matija Lučević podučava čak 13 žakna u gramatici i svećeničkim dužno-stima, a iste godine na Olibu Ivan Lovrević podučava četiri žakna.

Po popisu pučanstva iz 1608. godine vidljiva su tadašnja župna središta, osim toga navedena su imena župnika.61

Broj je svećenika u svakoj župi vjerojatno varirao ovisno o veličini mjesta i broju župljana. Postoji primjer vizitacije iz 1670. godine kad je izvršen popis svih sve-ćenika i žakna u župi sv. Eufemije u Sutomišćici.62

Te godine (1670.) u vizitaciji za mjesto Sutomišćicu parok crkve sv. Eufemije, don Tome Mičić, u popisu pisanom kurzivnom glagoljicom navodi sedam redov-nika u župi (don Tome Mičić parokijan, don Jure Drazović, kapelan, don Stipe Sikirić, don Jive Kačan, don Šime Barićev, don Šime Kuštera, don Mate Grdo-vić), pet žakna (don Jure Mičić, Antiša Kužmić, Jive Jadrin, Mate Profacin i Pave Pantalon) od kojih posljednja dvojica nisu još obučena abiton. U istoj se parohiji navodi da je odraslih muškaraca koji su se pričešćivali u župi bilo 151, ženskih 263, djece koje se ispovijedaju, a ne pričešćuju 75, male djece koje se još ne ispo-

58 Više o Klimatoviću u P. RUNJE, 2001., 183-193., Nikica KOLUMBIĆ, 2001., 194-198.; P. RUNJE, 1990. poglavlje o Jurici Klimantoviću, 176, 177

59 Arhiv Zadarske nadbiskupije (dalje: AZDN), Fond Cvitanović, KERO (rukopis)60 Arhiv HAZU, Pašmanski brevijar, druga pol. XIV i XV st., sign. III, b. 10; o Pašmanskom brevijaru u

ŠTEFANIĆ, 1969, I, 105-112.61 JELIĆ, 1974, 147-205.62 AZDN, Vizitacije zadarskih nadbiskupa, kutija I; transliteracija dokumenta je objavljena u Glasilu Udruge

glagoljaša: Slovo rogovsko, br. 2 za 2014., u članku G. FRANOV-ŽIVKOVIĆ: Nekoliko dijelova glagoljskih kodeksa iz župe sv. Eufemije u Sutomišćici, 8-11.

19


vijedaju 106. Na kraju je popisan i inventar crkve sv. Eufemije. Sve su župe imale knjige. Na ovom je popisu župa Sutomišćica imala misala 2 i rintuval 1.

U Državnom arhivu u Zadru u obiteljskom fondu Lantana postoji Tablica po zapovjedi Francesca Dieda o popisu ljudi otočne pukovnije, teritorijalnih snaga, koju je pisao Šimun Lantana 1759. godine.63 Na njoj se nalazi broj svećenika i žakana po otočkim mjestima i zadarskom Varošu, koji je očito u ovom vremenu pripadao otočkoj pukovniji.

Svećenika je najviše imao Ugljan 17, Mali Iž 12, Silba, Olib i Sali po 11, uku-pno na cijelom otočju 211. Niti jedan svećenik nije živio u zadarskom Varošu, mjestu Pašman na otoku Pašmanu, u Zaglavu, Savru i Solinama na Dugom Oto-ku. Najviše klerika (žakana) bilo je u Brbinju na Dugom Otoku 9 te Sutomišćici na otoku Ugljanu 8, Olibu i Žmanu po 6. Ukupno ih je bilo 98. Devet otočkih mjesta nije imalo niti jednog žakna. Ovo može ukazivati na veće škole za izobraz-bu glagoljaškog klera u ovo vrijeme u Olibu, Žmanu, Brbinju i Sutomišćici, te na otočiću Galevcu kod fratara trećoredaca (upisano pod Preko, s obzirom na to da je mjesto Preko u ovom razdoblju potpadalo (crkvenom organizacijom) pod župu Sutomišćica)64. Ostala su mjesta imala također škole, ali s manjim brojem učenika (po 5 – Tkon, Punta Pašman, Molat, Sali; 4 – Mali Iž, Dragove).

63 DAZD, Fond obitelji Lantana, kutija 6, br. 5.3.3, sign. 106.;64 Preko se odvaja od župe Sutomišćica 1770. godine. AZDN, Glagoljska Madrikula bratovštine sv. Eufemije

u Sutomišćici. Isto u članku FRANOV-ŽIVKOVIĆ, 2010a., str. 232, 233: „1770. na 28. luja u Sutomi-šćici / Kopija knige ku prijah ja don Jive Vlahić vice parok od Sutumišćice koja bi pisana od gospodina vikarija isvanskoga don Mate Brižića na jime kančelarije arcibiskupove kada razdiliše parokiju Sutomišćice i Preka. I tad bi za arcibiskupa prisvi(t)li i pripoštovani gos(podi)n Matij Karaman a nihov vikarij obćeni pripoštovani go(spodi)n don Zuran Karšana a nihov kančilir poštovani gos(podi)n don Zuran Armani koji odrediše ova koje se uzdrže u ovoj knigi zdol pisanoj i ovo ovdi stavih za poslidni mir parohijanov ki budu. Poštovani gos(podi)ne v(ice)paroko / Odredili su pris(vit)li gos(podi)n arcibiskup i gos(podi)n vikarij od ona stran južne od Zanovih da bude davati desetinu sve što pristoji paroka od Preka a ostalo od Tomasovih do Šparovih sve u Sutumišćicu n(e)će se brojiti ni jedan kunfin od mista na one kuće ke su strane onamo ji kraju davati desetinu makar Martinov ima bi jintradu pri kunfinu Lukoranskomu jima davati des(e)tinu na jugo a Blaganov ako bi jima jintradu na Mazića Dragah valja da daje desetinu na zmorac. To je lakho razumiti i ostale stvari potrebice i lemozine što koji jimade, tako neka bude potezali svaki u svomu mistu. / U Zadru iz ka(ncelari)je Arci(biskupo)ve na 25. luja 1770. / Don Mate Brižić v(ikar) iz(vanjs)ki / Pisah ja don Jive Vlahić v(ice) parok.“

20


Mjesto Broj svećenika Broj žakana

Borgo in Citta (zadarski Varoš) - 1

Vergada 3 2

Tkon 8 5

Punta Pašman 4 5

Pašman - 1

Mrljane 2 1

Neviđane 2 1

Dobropoljana 5 –

Banj 2 –

Ždrelac 4 –

Kukljica 9 3

Kale 9 –

Preko 9 6

Sutomišćica 10 8

Lukoran 10 1

Ugljan 17 3

Rivanj 1 –

Sestrunj 1 –

Veli Iž 12 2

Mali Iž 6 4

Molat 10 5

Brgulje 1 2

Zapuntel 2 1

Ist 6 3

Premuda 4 1

Silba 11 3

Olib 11 6

Sali 11 5

Zaglav – –

Žman 7 6

Luka 6 3

Savar – 3

Brbinj 6 9

21


Dragove 8 4

Božava 4 1

Veli Rat 5 –

Soline – –

Verona 1 2

Polje 1 –

Rava 2 1

Zvirinac 1 –

Ukupno 211 98

Iz kasnijeg razdoblja, 17. i 18. stoljeća, sačuvani su dopisi vezani uz školovanje klerika. Velik dio dopisa pisan kurzivnom glagoljicom pronađen je za područje ninske biskupije, dok za otočke župe ima malo primjera.65

Po tim potvrdama vidimo da su žakni stanovali kod svećenika kod kojeg su naukovali,66 osim toga morali su se ispovijedati Mlade Nedile i ostalih većih svetkovina,67 održavati vjeronauk djeci i vježbe,68 npr. don Mate Ugarković paro-kijan od Ražanca je u isto vrijeme (1718. godine) naukovao je dva žakna Matu Rukavinu i Osipa Kovačeva.69 U spisima vidimo na koji način su se skupljala

65 AZDN, Spisi Ninske biskupije, kutija I, br. 54. Postoje potvrde o školovanju klerika, u ovom slučaju po-tvrda don Mate Longinova župnika iz Kali, koji daje potvrdu u kancelariju ninskog biskupa, moguće da bi dobio jednu od župa u ninskoj biskupiji.

„1695 na 15 decebra/ Ja don Mate Lonignov parohijan crikve S(vetog) Lovrinca u Kali činin viru Šimi Ša-taliću sinu pokoinoga Stipe Raneva i negove prave žene Kate po s(vetom) matarmoniju da je ta žakan vazda služi crikvu i meni parokijanu ispovida se je i kumnikiva i pom(og)a je učiti dicu nauku krćanskomu i bi mi je u pomoć vazda u potribi crikvenu i oficija/ja/ je vazda s(v)ojim meštrom i s mano/m/ parohijan(om) / Ja jisti parohijan potvrdih kako gori patrmonij ki mu je učin(i) njegov b(a)rba a b(o)lje nima ni jednoga interesa svrhu nega a to po mojoj kušenciji“.

66 AZDN, Spisi Ninske biskupije, kutija II, br. 69. „Časnomu go(spodinu) go(spodi)nu arkižaknu / Ja ozdol podpisani činim stanovito virovane da Marko

žakan Sirotković iz Starigrada koi pribiva kod mene da e služija carkvu kano Bog zapovida i da se je izpovida i prićestiva na velike svetkovine i činija žercicije udile počeja kad mu e starešina naredija a sad molimo i ja i don Gargo za nega ako bi mirita kad ga provate da biste ga priporučili a to uzme mala reda 3 i Bog vam dao zdravije/ U Vinercu don Šime Kovačević vaš va/z/da na 17 vebrara na 1750“.

67 AZDN, Spisi Ninske biskupije, posebna kutija, spis br. 175b68 AZDN, Spisi Ninske biskupije, kutija II, br. 6/7 „Ja don Mikula Žintiličić parohjan od Vira pišem viru Antonu sinu Mikule Mazinovića da j€ on sin negov

po matermoniju i negove prave žene Urse i ta(j) isti žakan nosi kavka i odiću žakansku učiju dicu nauk karšćanski i poslušan mij u svakom dilu crikvenomu učini j(e) žirčiciju u crikvi dano san napovidi sa(n) ga u crikvi puta tri i ni se našlo niedno zapričene koj bi mu zabranilo prijati ta(j) sveti red i priporučuen van ga u Isukarstu priusvišeni gospod/ine/. Pisah ja don Mikula Žentiličić parohija(n) od Vira na 28 marča 1702 / U ruke posvećene gospodinu momu gospodinu prisvitlomu Biskupu od Nina“.

69 AZDN, Spisi ninske biskupije, kutija V, spis br. 35; don Mate Rukavina je kao žakan naukovao i u Tribunju kod don Frane Jovića (nije zapisana godina), koji također izdaje potvrdu. Spisi ninske biskupije, posebna kutija, br.88;

22


sredstva za naukovanje70 (patrimonij). Za početak naukovanja žakna (tj. prijavu) je vjerojatno tražena i potvrda o rođenju, koja se inače izdavala iz matice rođenih, a u slučaju da osoba nije bila upisana u maticu, naknadno se upisivala71 ili se davala potvrda u formi izjave svećenika po njegovoj zakletvi (viri).72 Prije ređenja trebalo se napovijedati u crkvi tri puta posred mise kako bi se vidjelo može li oso-ba biti svećenik te ima li tko zamjerku protiv tog ređenja.73 Nakon te procedure

70 AZDN, Spisi ninske biskupije, posebna kutija, bez signature „U ime Boga/ Činim pismo Stipi Lipoviću Stipanu žakanu virovane oi patrinila i šaleme ja do(n)

Stipan Ugrković brata Tomu da mu dajme pet/e/ motikak trsja, Brisalić Pave dva dni ze/m/le, Petar Škulić dan zemle, Ivan Raić tri dni zemle, Tome Perković tri dni zemle, Vid Perković četiri motike trsla i pokućnici. Jih svi rekli da se ne pačaju nikai što su mu dali, i još ako bude potriba neće mire jište oglušiti. Ja don Mate Ugarković i do/n/ Stipan Ugarković šaleme žakne naše da su van priručeni/ Ja isti Ugarković“.

Spisi Ninske biskupije, kutija IV, br. 46. „U Vinercu na 25 na 1775/Mi kapitan Ivan Magaš i Šime Magaš i Martin Magaš, imadući našu vlastitu

kuću koja e u selu Vinercu uzićana u japno na pod, podkrivena šimlom, duga lakata 13, široka lakata 7, darži se us kuću Luki koi želi biti redovnik da mu bude rečena za negovu patarmonije i da e osobiti gospo-dar od iste kuće rečeni Luka. A ovo pismo činimo da mu ne može niko što smetati poradi rečene kuće u viri od čessa/ Prid svidocima Martinom Ćozićem i prid Jakovom Sarzentićem oba od Vinerca/ Pisa ja don Šime Dadićparok budući molen“.

Spisi Ninske biskupije, kutija IV, br. 39. „Prisvitlomu go/spodi/(go)nu biskupu od Nina/ Daem vam znati da sam napovidija Luka sina pokoinoga

Jakova Magaša od ove župe i nie se našla ni edna zaprika koja bi mogla biti kontra nemu/ Od Vinerca na 26 marča 1745/ don Šime Dadić parok u viri od česa“.

71 AZDN, Bibinje Glagoljska matica krštenih od god. 1713-1825.; 14. „1718 na 25 setembra kapelan od Sutkošana karsti ednu divojčicu rocena na 24 istoga miseca od oca Sti-

pana Režana i od matere Luce družbenikov iste parokie svetoga Roka koj nazvano bi jime Tomica; kumi su bili Miho Furleta; i Luce Furletina oba iz parokie ove a ja parokian d(on) Miho Kačan ove parokie sv(etog)a Roka stavih u libar na 11 novembra budući bilo zapisano na jednoj kartici“.

72 AZDN, Spisi Ninske biskupije, kutija 1, br. 46. „U ime Boga i Divice Marie/Od mene don Ive Milinovića parohijana od Turna Meštrovića. Pisah 3

miseca aprila. Za bud/u/ći da niste mogli naiti /naći/ krst /krštenje/ moga žakna Mihe Oštrića, a ja van šalen mou viru i mečen ruku na prsi, da ima Miho žakan sin Šime Oštrića 21 godište i miseci 2. A da ste zdr/a/vo. I bi ovdi di ovo pisah go/spodi/n don Pere Pedisić/ I go/spodi/n don Mikula Kužinović/ I Go/spodi/n Markiol i/z/ Zadra/ Pisah ja parokijan /od Turna – prekriženo/ od Turna Meštrovića/ Po moio(j) duši 1693 miseca aprila“.

73 AZDN, Spisi Ninske biskupije, kutija III, br. 104, 103. „Ja don Jure Gržanić parokijan crkve S/vetoga/ Ante u Vinercu učinim prid Bogom, a po mojoj zakletvi

istinitu i čistu viru, dijaku d/on/ Mati Ćozi da sam navistijo poku /puku/ da želi primiti red od S/vetog/ Jevangelja u tri svetkovine zapovidne posrid mise parokijanske. I nije se objavila ni jedna zaprika koja bi mogla zabraniti Sveti red/ Primiti od S/vetog/ služitela/ Iz Vignerca na 12 miseca marča 1762“.

„U Isukarstu/ Budući učinena 3 navišćena u tri svetkovine zapovidne, a to u nedilu na 28 fabrara, a drugi put u nedilu na 7 marča, a treti put na 12 marča a to na S/vetog/ Gargura i nie se našla nikakova zapri/k/a koja bi mogla zabraniti da ne bude rejen /m.p.ređen/, zato možete slobodno rediti u Sveti Red. Ili na nega nikakova zla glasa, spovida se je u Mlade Nedile i na Gospoe i pričestija često. S ovin poszdravlan uzviše-noga Go/spodina/ Biskupa/ Pisan ja don Šime Dragović/ vice parok u Visočani po zapovidi/ go/spodina/ paroka na/ 14 marča 1762“.

Spisi Ninske biskupije, posebna kutija, bez signature: „Prisvitli i pripostovani gospodine i gospo/da/ru vazda obsluženi/ Činim viru čistu Nikoli Periću djaku

23


žakni odlaze na ispitivanje kod biskupa i ovlaštenih ispitivača.74

Žakni nisu samo stanovali kod svećenika već i kod veleposjedničkih obitelji u Zadru,75 koji su im, osim smještaja, pomagali u školovanju.76

Runje77 o školovanju žakna piše: „Oni su usko vezani s Crkvom, pismom, knji-gom, znanošću i svećenikom. Svećenici su imali dužnost pripremiti i učiti svoje zamjenike i buduće nasljednike. Svećenički i redovnički pripravnik redovito se oslovljava nazivom „žakan“, „dijak“, nekada i sa „zago“. [...] Često je teško odre-diti je li neki „žakan“ još samo đak, tj. pripravnik za svećenički stalež, ili je „dia-cono“ đakon već zaređen klerik, u zadnjem stupnju pred samo svećeničko ređenje – u redu đakonata. Da bi se izbjegla ta nesigurnost, nekada bi u dokumentima, ako je pripravnik „zachano – žakan dakom“ bio zaređen đakon, stavili „evanđel-ski red“, tj. onaj koji čita u crkvi evanđelje đakon ili pak od epistule, tj. Subđakon. Đakon je po crkvenom zakonu imao pravo propovijedati, u pojedinim prilikama krštavati svečano, pribivati sakramentu ženidbe, kao što je to i do danas praksa u crkvi. Od đakona je niži red subđakon. Subđakon je mogao svečano sudjelovati u obredima i posluživati đakona i svećenika kod oltara, svečano čitati ili pjevati po-

da je služio Svetu Maiku Carkvu i da je meni bio poslušan, da se je ispovidao i pričešćivao svaku Mladu Nedilu i svaku Gospoinu, i da nisam od niega vidio nijednoga nepodobnoga dila/ U viri od česa/ I(z) Zatona na 4 marča

Vaš poniženi sluga vazda nedostojan na službi vašega uzvišenoga gospo/da/ra/ Pop Šimun Gerković“.74 AZDN, Spisi Ninske biskupije, kutija V, br. 99 „U ime Isusa i Divice Marije amen/ Ja don Jivan Piculić parokijan od Zatona činin viru Ivanu sinu Petra

Buldunića da je služi crikvi pristojnim načinom i da se je često ispovida i pričešćiva i da je bi nastojan za učiti dicu nauku karšećanskomu i činije dilo Sveto/g/ reda i bi je poslušan meni istomu parokijanu u svako dilo duhovno. I zato ima potribu ova carkva službe negove i bi je napovidan u crikvi. I nije se našla ni jedna zaprika koja bi ga mogla obustaviti da ne prijmi ta/j/ sveti red pistule i zato ga prirucujen G/ospodinu/ B/ogu/ i Divici Mariiji i gospodinu biskupu i ostalin gospodi ziminaduron./ don Jivan Piculić parok od Zatona pisah po duši pravo“.

75 DRŽAVNI ARHIV U SPLITU (dalje:DAS), Obiteljski fond Fanfogna-Garagnin, glagoljski rukopisi, spis br. 52.; „Poštovani gospodine brate/ Molim vaše poštovano gospodstvo da mi puno pozdravite moga oca i mater polublenu gospodina konte Zaneta i gospodju Danu i svi ostali u kući: i da ih molim za Boga da ako je još ono dite u gospodina konte Anzula što su mi govorili kada sam poša simo i rekoše mi da je iz Vinaca da mi ga čini meni dati da ja ću nemu činiti skulu i gledati kako i moje dite ja ću mu činiti spizu a za robu da mu misle od kuće/ Ako ni nega da ih molim ako mi mogu proviti za drugoga kade oni znaju i neka mi čine pisati oli doša zašto se dolaziti k meni naši ali u Pag Jadruliću ion će meni barzo redužiti/ Molin ih da mi proste da im da in toliki deškomod i da im nišan sada ništa poslati ako budem živ da se oću ispomenuti od niova dobra i lubavi: zašto nimam sada ništa zasam fala činu zdrav ma nis naša vina ništa a kruga malo višje ufam da će Bog dati bole toliko i vas molim da prostite pišem u preši i molim da mi da ste zd(r)avi kako pišen ozgora/ Sad ostalim i pozdravlam libeznivo gospodina i gospoju oca i mater i svi ostalih u kući i lubeznivo vaše pošto(va)no gos(podstvo): kako moga brata i prijatela lubeznivoga: u Diniški pišen na 15 aprila 1779/ Vaš sluga poniženi i prijatel d(on) Jive Skifić od Solin parok u Diniški“.

76 RUNJE, 2003a, 131-135.77 RUNJE, 2003a, 79

24


slanicu, prvo čitanje na sv. Misi.” Na drugom mjestu Runje78 navodi niz primjera iz 15. i 16. stoljeća o odnosu učitelja i đaka te o podučavanju mlađeg naraštaja za svećeničku službu.

„Tonzura ili kavka je prvi čin kojim je netko stupao u klerički stalež. Zatim su dolazila četiri niža reda: vratar, čitač, egzorcist, svjećonoša. Iza nižih redova slijedili su prije svećeničkog ređenja subđakonat i đakonat. Za tonzuru ili kavku potrebno je bilo stupiti u dob razuma. Za subđakonat se tražila navršena 21. godina života.“79

Marko Japundžić citira zadarskog nadbiskupa Matija Karamana koji opisuje stanje 1742. godine o broju glagoljaškog klera u zadarskoj nadbiskupiji te navodi da su sve župe glagoljaške, osim onih u Zadru i Pagu. U Ninskoj su biskupiji pak sve župe bile glagoljaške, osim onih redovničkih.80 O studiju glagoljaša Karaman piše sljedeće: „Učenik pod strogim vodstvom učitelja uči se kršćanskoj ponizno-sti, crkvenoj čednosti, čestom primanju sakramenta, crkvenoj službi, pobožnosti u recitiranju časoslova i vjeronauka iz malog Belarminova katekizma. / S takvom pripravom učitelj ga (a učitelj je obično domaći župnik) povede svojem biskupu, od kojeg će primiti kleričko odijelo. Poslije toga vraća se svojem učitelju gdje na-stavlja na svojem jeziku moralku, de Sacramentis in genere et in specie… / Za više redove potrebno je da se zna I veliki Belarminov katekizam. / Klerici poučavaju katekizam ne samo u crkvama, nego također podvečer izlaze na ulice iščekujući dječake koji se vraćaju iz polja te ih ispituju i poučavaju.“

Često su članovi iste obitelji odlazili u svećenike tako da su nećaci nasljeđivali knjige i priručnike od svojih stričeva ili ujaka svećenika, koji su ih uz to poučavali i plaćali im školovanje.81 U fondu Zadarski knezovi postoji niz glagoljskih oporu-ka kojima se može potvrditi navedeni odnos. Navest će se dva primjera. Kapitan Jure Šimić u oporuci iz 1773. godine nalaže sinu don Šimi da školuje polubrata Mihu za svećenika.82 Don Bože Blaslov na samrti piše oporuku u kojoj ostavlja

78 RUNJE, 2005, 126. – 128.79 O vremenu školovanja vidi u RUNJE, 2003a, 83-85.80 Marko JAPUNDŽIĆ, 2001., 152-165.81 RUNJE, 2005, 130, 131 i RUNJE, 1998, 52-64 daje niz primjera o odnosu stric ili ujak i nećak.82 DAZD, Zadarski knezovi, oporuke, Knjiga IV, 223ab „U jime s(vete) Troice amen / 1.Ja kapitan Jure Šimić nahodeći se u nemoći a u dobroj pameti činim moju

naredbu koju hoću da bude dobra po mojoj smarti: u koj najprvo priporučujem moju dušu g(ospodi)nu Bogu a tilo moje da bude pokopano u crikvi s(ve)te Fumije / 2. Kada mi se nahodi smart da mi se učini sprovod kako se bude moći mise kantane da mi se dadu reći na ovi dni kako je običaj od mista na moj god i na moje karsno jime da se bude učiniti reći po jedna misa, za vazda i ako što veće bude stiskati kušenciju moju da se spomenu od moje duše radi dobar kih san pritiva i uzdrža laši starjih da budu vazda ispunjeni a navlastito obid koga je ostavi po(kojni) did da se bude činiti u ono vrime kad se bude nim zariti / 3.Da

25


dio imovine svom nećaku don Šimi i to onu imovinu koju je njemu ostavio njegov stric svećenik. U istoj oporuci pretpostavlja da će i dalje iz njihove kuće dječaci odlaziti u svećenike. U oporuci se vidi i da mu je majka iz Frakinih i da su dio nasljedstva dobili i od nje i vjerojatno njenog brata don Mate Frakina. Dakle, i ujak im je bio svećenik.83

don Šime moj sin da bude gospodar do njegove smarti i da ga jimaju držati i slišati svi a na njegovoj smarti da mu se jima učiniti sprovod kako se bude pristojati / Ostavljam mu šubu vinovu da moli Gos(podi)na Boga za moju dušu, i pas veliki od svi/vi/le, a patrimonij koji sam mu zapisa ja moga potvrdjujem da mu bude onako kako kodi u njemu je zapisano / 4.Da ostala roba bude svim jednokupno toliko Mati koliko Pavi toliko Mihi da bude nim i nihovoj dici da se služe š nom s onim rešpetom s kim sam se ja služi i ostala sva moja dobra ostavlan svin trin da budu uživati i uzdržati u pravoj ljubavi kako zapovida Gos(podi)n Bog / 5.Da zaradi poslidnega mira zada se ne bi razdilili želin i priporučujen svin a navlastito don Šimi da Mihu dadu na nauk i ako bude živ da ga učine redovnikom ako pak ne bi htitili nego ga odagnali ali odilili ali prognali brez njegova pravoga uzroka ali njegovu mater a moju ženu ali njegovu sestru da posli smarti don Šimine bude rečenomu Mihi kuća ku san kupi po(kojnoga) don Antona akor pak budu se držati kako prava braća da jim bude svim nih i nihovoj dici / 6.Ostavljan da se ima davati svako godišće Lukri i Kati moim kćerin po jedno barilo vina i po jedna boca ulja i to da im se ima davati s litinom dokle budu žive / 7.Ostavlan onomu redovniku ki me bude ašištati u mojoj bolesti i na mojoj smarti moj šćap da moli go(spodi)na Boga za me drugo ne priporučujen /drugo/ nego moju dušu i moih mrtvih / U Sutumišćici na 29 marča 1773 / Bihu svidoci gos(podi)n don Jive Maričić od Preka / Drugi Šimica Čubanov od Sutu-mišćice / Činim moji prokaraturi gos(podi)na don Juru Milašinovića / Po(štovano)ga Gos(podi)na Keka Dežiderata od Zadra / Pisah ja don Jive Vlahić vice parok / Po govorenju rečenoga kap(itana) Jure Šimića / Priminu na 4 aprila kapitan Jure Šimić 1773.“

83 DAZD, Oporuke iz kancelarije zadarskih knezova, Kutija VII, 34, 35: „Na 30 agusta 1794 u Kali / Ja don Bože Blaslov nahodići se u dobromu životu i u dobroj pametio priporučujen dušu gospodu Bogu i Divici Mariji i svimi svetimi a tilo moje da bude pokopano u crikvi S(vetoga) Lovrinca a sada činim pisati tasta-menat moi oću da bude oslužen posli moije smarti sve i posle što u niemu bude upisano / Parvo narečujem i potvarčujem tastamenat moga poko(jno)ga barbe Don Mate Blasova koi je bijo pisan na 25 agusta 1768 koi hoću da bude vazda izvaršeno sve i posve što u niemu jest upisano / Drugo ostavlan Don Šimi momu neputu Ravne Velike koje je meni darova po(koi)ni Barba kad mi e zapisa patarmonij a posli nega da bude popi nakon popa koi budu uživati rečene Ravne i Kubu koj je ostavi meni po(koj)ni barba u svomu tasta-mentu i posli mene popu koi bude od moje kuće ostavlan da moj neput don Šime i ostali popi koi budu od moje kuće da jimaju vazda učiti koje dite od naše kuće i koi se bude vidjeti da će biti dobar za učiniti ga redovnikom i da rečeni don Šime i ostali koi budu posli niega da bude govoriti sve mise nagodi svih mojih martvih koji su od naše kuće a navlatito za onih martvih kakj ih je ostavi moj po(koj)ni barba u negovu tastamentu izaovo ostavlam mu rečene Ravne za da govori mise na godi svih mojih martvih / 3 Ostavlan sva moja dobra koja a mene budu pristojati od moga očinstva od materinstva i sva ka koja je meni ostavi pokojni barba i negovu tastament i ostalu zemliju koju san kupi posli smarti moga poko(jno)ga barbe to jest Carno, Luku, Podoklače i Pod Veli Varh i varta kod kuće koga san kupi u Valie sva ova ostavlan mojoj braći Šimi i Tomi i sinovin nihovin a sada sva moja dobra ozgor rečena činim fideji komeši (!) da se ne more dati ni prodati i ako bi koji od mojih bratov otijo se podiliti osi nihovi sinovi i ostali od moje kuće da mu se ne ima dati ništa od svega moga dila koga se gori imenovaju i da bude sve učinieno kako govori tastamenat poko(jno)ga barbe da moji brati i nihovi sinovi i ostali koi budu posli nih i koji budu uživati što nas dopada od Frakinih da budu davati jednu misu kantanu na god po(kojno)ga Don Mate Frakina u vike i jednu misu malu da jimaju činiti reći svako godišće za svih martvih koi su od našega roda Frakinih / Ostavlan da mi se jima davati vazda na moi god jedna misa kantana i da mi čine reći mis 100 za moju dušu posli moie smarti i da budu rečene u carkvi S(vetoga) Lovrinca u ovomu mistu i da mi jimaju učiniti moi priličan sprovod i da jimaju primiti na moi greb redovnici skule S(vetoga) Mihovila Arhančela i da jim jimaju učiniti kako e priličan / Ostavlam za moju kumesaru gos(podi)na Zaneta Fanfonića i Gos(podi)na Pijera Filipi bi svidok

26


I Runje84 spominje nekoliko generacija svećenika u pojedinim obiteljima „Nije bila rijetkost da se u pojedinim obiteljima u nizu naraštaja nalazio uvijek i po koji član obitelji u kleričkom staležu npr. svećenik. Već u dvanaestom stoljeću sinode preporućuju svećenicima da u školu, za svećenički stalež, nastoje dovesti svoje nećake i sinovce.” Tako daje primjer obitelji svećenika Petra iz Blata, njegovog sinovca Jurja Zubine (1400-1480) i Jurjeva sinovca Andrije Marijića,85 koji se spominje i 1513. godine.86 Postoji oporuka Jurja Zubine iz 15. srpnja 1437.87

Školovanje u samostanima

O kleričkim školama koje su postojale već u 13. stoljeću piše i Bianchi.88 Na biskupskoj konferenciji za Dalmaciju, održane 20. svibnja 1579. godine u Zadru, određeno je da se u Dalmaciji osnuju dva sjemeništa, u Zadru i u Splitu.89 Me-đutim, u Dalmaciji je i nakon Tridentskog koncila ostala stara praksa školovanja po pojedinim samostanima i župama. U Zadru je sjemenište za glagoljaški kler bilo otvoreno 1748., u Splitu 1750. Za latinski kler u Zadru 1656., u Splitu 1700. U Zagrebu je bogoslovno sjemenište otvoreno 1574.90 Prvo dijacezansko latinsko sjemenište u Zadru je otvoreno tek nakon osamdesetak godina kasnije, 1656. godine na poticaj nadbiskupa Bernarda Floria. Osim svećeničkih kandida-ta, koji su trebali obavljati službu na latinskom jeziku, u sjemeništu su se mogli školovati o svom trošku i mladići koji nisu namjeravali postati svećenici. Tamo su učili kršćanski nauk, gramatiku, filozofiju, glazbu i druge predmete. Ova je školska ustanova djelovala samo do 1797. godine, propašću Venecije propala je osnovna glavnica, koja je davala 800 srebrnih dukata za održavanje sjemeništa.91 S obzirom na to da ovakav svećenički kadar nije zadovoljavao potrebe Zadarske nadbiskupije za svećenicima koji su vršili službu po glagoljaškim župama (njih preko sedamdeset na otoku i kopnu), osjećala se potreba za posebnim hrvatskim

Frane Levaković od Zadra ja don Bože Blasu potvrčuje m oja rukon sve kako gori / Pisah ja don Jive Dražić parok po riči rečenoga don Bože u viri prid svidoci uzgor imenovanih.“

84 RUNJE, 2003a, 8185 RUNJE, 2003b, 65 piše: „Godine 1487. Andrija Marijić, kanonik u zadarskoj katedrali, nećak pok. Jurja

Zubine, nasljeđuje od svog strica svećenika glagoljaša Jurja zvanog Zubina, kako mu je u oporuci ostavio“.86 RUNJE, 2003b, 21 – 3887 Vidi oporuke don Tomana Matešića (od 22. travnja 1466.) i don Jurja Zubine (15. srpnja 1437.) u KU-

KULJEVIĆ, 1863, 61, 62 (br. Oporuke 81); 101.(br. Oporuke 37.);88 BIANCHI, 1877., 263.89 ŠUTRIN, 2001, 138 – 145.90 GREGOV, 1990, 891 ŠUTRIN, 2001, 138 – 145

27


sjemeništem. Taj je posao na sebe preuzeo nadbiskup Vicko Zmajević, rodom iz Perasta u Boki kotorskoj.92 Zgradu je otvorio njegov nasljednik Matij Karaman 1. svibnja 1748.93 Po statutu su u Sjemenište birani najsiromašniji dječaci sa sela, a ne iz grada, koji će svećenički službu obavljati na maternjem jeziku.94 U školi je postavljen nastavnik za hrvatski jezik, tako da su djeca učila glagoljicu i ćirilicu. Učili su i stari crkvenoslavenski jezik, latinsku gramatiku, govorništvo, filozofi-ju, dogmatsko i moralno bogoslovlje. Sjemenište je zatvoreno 1821. godine jer su austrijske vlasti reformom crkvenog školstva u Dalmaciji uvele središnje hrvatsko (ilirsko) sjemenište za cijelu pokrajinu.95

Franjevačke škole

Gregov96 spominje da biskup Augustin Valier u svojoj apostolskoj vizitaciji po Dalmaciji godine 1579. izvješćuje da je glagoljaški kler, premda ne zna latinski, u crkvenim znanostima dovoljno poučen. Pa i u slučajevima kad je svećenik bio samouk, znao je pisati hrvatski jezik na tri pisma.97

Otac Ignacij Radić piše za starije razdoblje franjevačke provincije: „Nemaju škola, Tridentinum ih mimoilazi, stariji uče mlađe staroslavenski, a iz rukopisnih brevijara i misala uče „oficijati“. To je za njih u ono doba bilo dovoljno. Ni svje-tovni kler nije bilo mnogo učeniji od njih, osobito onih na otoku Krku, koji su im u tom pogledu bili ravni.“98

92 Nadbiskup Zmajević je umro 11. rujna 1745.93 ŠUTRIN, 2001, 138 – 141.94 Glagoljski prijepis Statuta glagoljaškog sjemeništa „Zmajević“ iz 1777. godine je sačuvan u Nacionalnoj

knjižnici u Petrovgradu, Rusija. Statut počinje ovako: „Način zapovićen od prisvitloga i pripoštovanoga gosp(odina) gosp(odara) Ivana Karsane arcibiskupa zadarskoga / Način na koi se imaju uzdaržati i živiti diaci aluni u seminariu iliričkomu ili slovinskomu gradu zadarskoga pod posluh gosp(odina) retura ili dru-goga koijega na gnegovo misto takojer i profete ili drugoga koi bude postavlen od gospodina i gospo(da)ra prisvitloga i pripoštovanoga imenovanoga gospo(dina) arkibiskupa / U Zadru iz arcibiskupije na 1 novebra 1777. (fotografija prve stranice na www.croatianhistory.net).“

95 ŠUTRIN, 2001, 14496 GREGOV, 1990, 997 “U to je smislu dojmljiva i duboko znakovita poruka spontanog zapisa jednostavnog glagoljaškog samouka

iz okolice Zadra koji u krvavoj stvarnosti kandijskog rata (1645 - 1669) bilježi u petrčanskoj matici kršte-nih: Ja don Bare Pifrovića to pisah krvatski, ćurilicu i latinski, a ne umim naprav jezik latinski kad nisam nikad na skuli bijo ni pri popu ni pri fratru ni pri žaknu nego zafaleći gospodu Bogu stvoritelju momu ki mi zaja dan da sam u moga oca kući sideći tri knjige naučja začto to duša moja željaše da umim…Na kraju bilješke taj petrčanski kapelan trokratno upisuje “Amen” na svim trima “knjigama” (pismima) što ih je nau-čio: latinicom, bosančicom i glagoljicom”. (HERCIGONJA, 1994, 7); DAZD, Glagoljska Matica Petrčane 1614-1769.

98 GREGOV, 1990, 9

28


Franjevci trećoredci spominju se u 15. stoljeću kao glagoljaši učitelji, a npr. u sa-mostanu u Zadru imali su i školu, koja se spominje i godine 1781. Pohađali su je i kandidati svjetovnog svećenstva kako bi naučili glagoljicu i hrvatsku književnost. Postoji niz podataka iz 15. i 16. stoljeća o školovanja klerika kod franjevaca.

Franjevci su u svome samostanu imali školu, koja je bila gimnazijskog karaktera s hrvatskim nastavnim jezikom koju su pohađali i kandidati svjetovnog svećenstva kako bi naučili glagoljicu i hrvatsku književnost. Ta se škola spominje 1781. godine.99

Iz 17. stoljeća ima više podataka. U Vizitacijama iz 1603. (Prioli) naveden je broj klerika u pojedinom samostanu. Na Glavotoku 5, Prviću 3100, Školjiću 1, Porozini 2. Ukupno 18 klerika. Znači, na Školjiću 1, a krajem 17. stoljeća (1678. godine) 1 klerik i dva dječaka koja se pripremaju za svećenike.101

Radeći životopise svećenika don Ive Čubanova rečenoga Vlahića102 i don Je-rolima Kuzmića Šimića103 iz Sutomišćice utvrđeno je da su se obojica vjerojatno na početku školovala kod župnika u Sutomišćici te u franjevačkom samostanu na Školjiću (Galevcu), na kojemu su djelovali franjevci trećoredci u samostanu sv. Pavla. Po svemu sudeći tu je bila središnja škola za žakne.104 Nakon toga su se školovali u Zmajevićevu sjemeništu.105

I jedan i drugi u svom su školovanju i radu dolazili u doticaj sa zbornicima pisani-ma na ovom području, a od kojih su neki sačuvani i do danas, npr. poznati Grdovi-ćev zbornik. Pisar ovog zbornika, don Ive Grdović rečeni Ivanov je djelovao krajem 17. i poč. 18. st. u Sutomišćici, Silbi i Ljupču. Rodom je bio iz Poljane, mjesta koje potpada pod župu sv. Eufemije u Sutomišćici i koji je vjerojatno također bio školo-van u franjevačkom samostanu na Školjiću. Za ovaj zbornik Kukuljević je u svom izvještaju s puta po Dalmaciji g. 1857. zabilježio da je u Zadru kupio „(...) najveći

99 GREGOV, 1990, 9100 U Spisima ninske biskupije (AZDN, kutija I, spis br. 1) postoji potvrda kleriku fra Mikelu Lukšiću, školo-

vanom na Prviću. Potvrda je na nekim mjestima oštećena, a glasi: „Daem licenciju fra Mikelu Lukšiću da mozi od prisvitloga g(ospodi)na (…) doide ta fratar žakan više imenovani prijati kavku ča e početak redov i (…) ča e vratar štac zaklinavac akolit i eto od trih naših otac postavlenih u kapitulu ižeminani i est pravi sin od (…) matarmonija loitim i ostu profesu zato kako dostoinoga i poznanoga priporučuemo ga prosećta prisvitloga g(ospodi)na biskupa da bi račili rediti nega / Bi dana ta licencija u našemu mostiru pri s(ve)toi Marii na Parviću pod Šibenik / Na 10 decenbra 1634 / Fratar Mati Šlakić škritur rodovniki namisto ministra.“

101 GREGOV, 1990, 13; FRANOV-ŽIVKOVIĆ, 2012a, 152, 153102 FRANOV-ŽIVKOVIĆ, 2012a, 147-183103 FRANOV-ŽIVKOVIĆ, članak Život i djelo glagoljaša don Jerolima Kuzmića Šimića (Župa Sutomišćica, oko

1726. – 4.12.1793.) je u tisku.104 Više u BIANCHI, 2011., 102., 103.; IVANČIĆ, 1911., 204-209.105 AZDN, Predmetne knjige (Mandatorum): 1696-1826; Spisi Ordinarijata 1797.-1806.

29


možebit dosada poznati glagoljski rukopis, pisan u 16. ili početkom 17.106 vieka na hartiji na velikome listu sa 1575. stranah. Rukopis ovah je pisan u hrvatskom podnarečju Otočanah, u selu Poljani kod Zadra, od njekog popa Ivanova te je bio njegda toliko na glasu, da su glagoljski popovi običavali dolaziti iza sviuh stranah u Poljanu za moći iz tog rukopisa crpiti svakojake podatke za svoje duhovne potrebe, a najviše za nauk krstjanski i za prodike, ali su morali za porabu rukopisa darovati svaki put po jedan četvert (kvartu) pšenice dotičnomu župniku.“107

Gregov navodi da je u 17. stoljeću na Školjiću običavalo biti pet svećenika i je-dan klerik, a na kraju 17. stoljeća (1679) na Školjiću je bilo devet osoba, od toga jedan klerik i dva dječaka koji su se pripremali za svećenstvo. U Vizitaciji Garzadora 1624.-1625. Spominje se 17 klerika108; Glavotok 4, Zaglav 3,109 u ostalim samosta-nima jedan ili dva. Polovicom 17. st. u provinciji je bilo 30 malih i velikih đaka.

Od 13. do 15. stoljeća škole su funkcionirale po shemi trivij-kvadrivij. Trivij je bio niža razina sastavljena od učenja gramatike, retorike i dijalektike. A u višem stupnju, kvadriviju, učila se aritmetika, geometrija, glazba i astronomija. Runje110 spominje način školovanja klerika u srednjem vijeku, što je i u kasnijim spisima potvrđeno kao isto. „Najprije su se kandidati školovali kod nekog sposobnijeg svećenika u svom mjestu počevši od osnova pismenosti, nakon toga postupno kršćanski nauk sve do osnova spekulativne i moralne teologije, a onda bi (obično s potvrdom svog učitelja) prelazili na Krk da budu ispitani pred biskupom ili njegovim zamjenikom i zaređeni od tonzure, nižih redova, subđakona, đakona do prezbiterata.” Zatim navodi da su odlazili učiti i latinski jezik te s latinskog prevodili mnoge u to vrijeme poznate knjige na hrvatski jezik.111

Runje112 navodi imena nekoliko redovnika s najvišom stručnom spremom kra-jem XV. st.: fra Stjepan Belić, profesor staroslavenskoga i teologije (1494.), fra

106 Don Ivan Grdović je djelovao krajem 17. i poč 18. st. Ovo isto tvrdi Cvitanović. (CVITANOVIĆ, 1960., 6-7, 225.)

107 ŠTEFANIĆ, 1970, II, 77.108 GREGOV, 1990, 12.109 I u kasnijem razdoblju nalazimo primjere školovanja klerika na Zaglavu. Dat ću primjer iz Matice umrlih

Kali: (DAZD, Kali, Glagoljska matica mrtvih od god. 1698. do 1753.) Mu. str. 63 „1728 na 28 agusta priminu poko(j)ni Ive žakana Gobini na Zagalavu odi liti 17 od Pave de Lože bi

pokopan/a/ u cicirivi(!) s(vetoga) Lo(v)ri(n)ca u Kali kod ode veloga o(l)tara i porovone od arašćav i redovi-nikovo kako karašćani peravi i dobri sake se zani/ni/ pa plače ki zanade a na(j)veće parokijana i negova tuža mati i p(r)isvi(t)li go(spodi)n arazcibiskupi Viciko Zamajivijići.“

110 RUNJE, 2003a, 86, 87; RUNJE, 1998, 19, 20.111 RUNJE, 2003a, 87, 88 spominje veliki broj takvih primjera. Najviše sačuvanih glagoljskih zbornika duhov-

ne građe nalazimo u Arhivu HAZU (ŠTEFANIĆ, 1969, 1970).112 RUNJE, 2001a, 161.

30


Ivan Galić Macedonac, profesor latinskog i učitelj bogoslovlja, fra Jakov Belić, profesor teologije, fra Blaž Šibenčanić, profesor teologije. Isto tako piše da se velik dio spoznaja stjecao ponavljanjem i učenjem često napamet.113

Gregov navodi nekoliko važnih učitelja mladih glagoljaša. Ivan Caretić (1620-1695), završio je svoje nauke u Italiji gdje je neko vrijeme i predavao.114 Od 1663. je u Franjevačkoj provinciji, a predavao je deset godina u Zadru i na Školjiću. Ivančić piše da je bio vješt u crkvenoj povijesti i bogosloviju, a dosta je pisao za upotrebu svojih učenika.115 Na temelju Konstitucija iz 1734. Provincijalni zbor (kapitul) održan 1740. godine na Glavotoku, nakon uvida u stvarno stanje na terenu, donosi odluku da je Samostan sv. Pavla na Školjiću određen za Samostan nauka za sve dalmatinske samostane, gdje je odredio i jednog učitelja-lektora. Za Dalmatinsku regiju s Rabom je kao lektor imenovan o. Karlo Radić. „Lektori su dužni predavati (štiti) gramatiku: „(...) dokle mladići i žakni i šekulari ne budu kapaci od filozofije“, a poslije filozofije pak teologiju.“ Dakle svojim učenicima trebaju dati naobrazbu da nakon filozofije mogu studirati teologiju.116

Runje117 pretpostavlja da su u Zadru u sv. Ivanu stanovali redovnički kandidati i pohađali možda dominikansko generalno učilište u Zadru.

Svakih nekoliko godina donosili su nova pravila o školovanju klerika. Tako npr. na provincijskoj skupštini (kongregaciji) održanoj 1770. godine u Martinšćici je bio određeno da „(...) u svakom samostanu ove provincije ima biti određen jedan redovnik dobra znanja i dobra glasa koji će imati osobitu dužnost svaki dan učini dotrinu (kršćanski nauk) koliko žakni toliko laici (i dicu za di ih bude). Uz to će ih učiti način pristojan za služiti crkvu, kantati i druge pristojne nauke davati (…) a navlastito štiti i pisati.“118

Knjige kojima su se služili glagoljaši

U srednjem su se vijeku knjige prepisivale u samostanskim skriptorijima. Od 9. do 13. stoljeća razvijana je prepisivačka djelatnost u benediktinskim samostanima, a u 13. i 14. st. prepisivanjem su se knjiga bavili ostali samostani: dominikanski, franjevački i drugih muških i ženskih redovničkih zajednica. U Zadru su postojali

113 RUNJE, 2008, 110.114 GREGOV, 1990, 12; IVANČIĆ, 1911, 173.115 IVANČIĆ, 1911, na stranicama 163-201 daje životopise, uz Caretića, još sedamnaest zaslužnih franjevaca116 GREGOV, 1990, 16.117 RUNJE, 2001a, 161.118 GREGOV, 1990, 18; IVANČIĆ, 1911, 152.

31


skriptoriji: sv. Krševana, sv. Dominika, sv. Frane, Kaptolski (Sv. Stošije), sv. Marije (benediktinke), sv. Katarine (dominikanke), sv. Nikole (klarise). Postoje pisari i pi-sarnice pri bratovštinama, a postoje i laici prepisivači. Runje navodi sljedeće pisce iz 15. st.: Matija Gostilića119, Bartula Krbavca120, Luku Konstantinovića121, Jakova Blaževića122, Martina Radoevića123, Jurja Premčića124, Jurja Škrinjarića,125 Krešula Čeljuhnića zvanog Kresonja,126 dom Stipan iz Rogova,127 dom Petra Poletčića.128

U navedenim su samostanima postojale i škole tako da je trebalo prepisati za potrebe školovanja velik broj školskih i stručnih knjiga s područja filozofije, me-dicine, teologije, liturgike, i drugih grana znanosti.

Runje129 piše da je iz sačuvanih dokumenata zaključio da je većina svećenika glagoljaša imala misal i brevijar, te da su ih posjedovale i pojedine župe, crkve i bratovštine.130 Nakon njih su najzastupljeniji Psaltiri jer se psalmi recitiraju u pojedinačnoj i zajedničkoj molitvi. Mnogi svećenici imali su i diurnale, knjigu dnevnih časova. Bio je običaj recitirati molitve poznatih svetaca. Često se navode i knjige „orationes minores“ i „orationes maiores“, zatim evanđelistar i štenja na hr-vatskom jeziku, djela svetih otaca, crkveni zakonik, propovijedi,131 obrednici koji sadrže razne blagoslovne molitvene obrasce: obred krštenja, način ispovijedanja, dijeljenja sakramenata pričesti izvan mise, sklapanja braka, bolesničkog poma-zanja, molitve za umiruće, pogrebne molitve za djecu i odrasle, razni blagoslovi: polja, životinja, brodova, maslina, rodilja, djece itd.132 A. M. Stragačić smatra da je Zadar bio mjesto nastanka prvih hrvatskih latiničnih evanđelistara.133 Katkad se spominju i neke druge knjige: Tranzit sv. Jerolima, Dijalozi Grgura Pape i dr. Osim nabožne i stručne teološke literature, pojedinci posjeduju knjige svjetovne

119 RUNJE, 1998, 25, 26.120 RUNJE, 1998, 26, 27.121 RUNJE, 1998, 27, 28.122 RUNJE, 1998, 28, 29; RUNJE, 2005, 146.123 RUNJE, 1998, 29 - 31; RUNJE, 2005, 144, 145.124 RUNJE, 1998, 31, 32; RUNJE, 2005, 144.125 RUNJE, 1998, 32; RUNJE, 2005, 146.126 RUNJE, 1998, 32, 33.127 RUNJE, 1998, 34, 35.128 RUNJE, 2005, 146, 147.129 RUNJE, 1998, 9.130 To vidimo iz raznih sačuvanih knjiga bratovština i knjiga računa vidi u KERO, 2008. te članci CVITANO-

VIĆ, 1964; FRANOV ŽIVKOVIĆ, 2009a, 2009b, 2010a, 2010b, 2011, 2012b, 2012c, 2013b, 2013c, 2013d, 2013e, 2013f, 2013g, 2014a.

131 RUNJE, 1998, 11.132 RUNJE, 1998, 9, 10.133 STRGAČIĆ, 1964.

32


književnosti i to već krajem 14. st.134 Kako su poznavali latinski posjedovali su i filozofsku, teološku i literaturu iz drugih područja znanosti.135

Runje daje jedan takav primjer136: „Krajem 15. stoljeća nastala je legenda (ži-votopis i čitanja) o sv. Katarini na hrvatskom jeziku, čiji se tekst čitao u koru Sv. Marije kod Benediktinki.“

U Ivančićevu zborniku postoji zapis:137 „(...) se knige nisu pisane za kavčenake (klerike) nego za priprošće“. U zborniku se npr. nalazi tumačenje sedam smrtnih grijeha, kako se treba ispovijedati, što je pobožna molitva itd. To znači da su kle-rici upotrebljavali malo ozbiljniju literaturu – dublje poznavanje crkvenog nauka, poznavanje filozofije, teologije, morala, crkvene povijesti. Znati deset zapovijedi Božjih nije isto što i znati ih protumačiti i obrazložiti vjernicima. Dakle, sadržaj njihovog školovanja je također bio u triviju i quadriviju.

Do izuma tiska svećenici138 redovito posjeduju brevijar i misal, obrednik u ko-jemu su se nalazile razne molitve, sakramenti i blagoslovi. Blagoslovi vode, polja, krštenja, sprovode, vjenčanja i ostalo. Navest ću nekoliko: Misal kneza Novaka (Beč), 1368., Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz 1404., (Hrvojev Misal u Carigradu), Berlinski misal (Bartol Krbavac), Vrbnički misali I i II, Njujorški misal, razni brevijari, najstariji sačuvani fragmenti iz 13. st., biblijski tekstovi npr. Lobkovicov senjski psaltir iz 1359, Pjesma nad pjesmama iz 14. st, apokrifi, legende i vizije, poučna proza i poezija, zakoni, statuti, regule itd.

Među knjigama glagoljaša nalaze se i zapisi o pjesmaricama i privatnim zabilješ-kama. U inventaru Andrije Stojmanića, svećenika glagoljaša, župnik Mahuraca, napisanom nakon smrti 22. listopada 1488. Uz brevijare i misale nalazi se i „un libreto de canto“, a postojala je bilježnica o prihodima i dužnicima.139

Runje140 navodi da su na duhovni lik srednjovjekovnog čovjeka imale legende, životopisi svetaca, duhovno - religiozna literarna vrsta tzv. Mirakuli (npr. Mira-kuli o Bl. Dj. Mariji).141 Štefanić kao jednu od utjecajnih škola u 17. st. na zadar-skom području navodi samostan na Ćokovcu.

Po rukopisnim karakteristikama Štefanić izdvaja sjevernodalmatinsku školu, što je opisao kao poseban sistem pisanja glagoljskog kurzivnog pisma od 17. do

134 RUNJE, 1998, 10, 11.135 RUNJE, 1998, 11; više u DAMJANOVIĆ, 2004, 225-307.136 RUNJE, 2003a, 31; RAUKAR, 1995, 159.137 ŠTEFANIĆ, 1960, 147; MILČETIĆ 256-258; MILČETIĆ, 1890, 40-79; STROHAL, 160-162.138 RUNJE, 2005, 142, 143.139 RUNJE, 2005, 149.140 RUNJE, 2008, 99.141 MILČETIĆ, 1911, 64.

33


19. stoljeća, koji je ponajviše bio u upotrebi u sjevernoj Dalmaciji. Kao primjere daje rukopise don Mikule Fatevića (Fatevićev zbornik), rukopise don Bene Ko-šćice, don Nikole Belića, don Ivana Oštarića i na kraju Mate Šimoncina Puhova, pismenog seljaka. O tome piše sljedeće: „Nije to doduše posve jedinstvena škola, ali i njene varijante svode se na neke opće zajedničke crte, a i mnoge od već spo-menutih degradacija i deformacija glagoljskog pisma svojstvene su baš toj školi. Čini mi se da je u pozadini ovog relativno slabo razvitog pisma (koje često ostavlja dojam primitivnosti) jedan određeni skriptorij koji njeguje poseban stil, izoliran od one spontano i slobodno razvite struje visokog kursiva u kvarnerskom kutu s jedne i druge strane Rijeke. Taj skriptorij je možda imao svoj glavni oslonac u benediktinskom samostanu u Tkonu na Pašmanu.” Karakteristiku ove škole na-glašava nepovezanost slova i to da je pismo ostalo na pola puta između ustavnog i pravog kurzivnog četverolinijskog pisma.142 “Ova se karakteristika zapravo odnosi samo na neke rukopise iz 16. i poč. 17. st., jer se, posebno u kasnijem razdoblju, i na ovom području javlja čisto kurzivno pismo, što je vidljivo u mnogim rukopisi-ma po raznim zbornicima, u matičnim knjigama, knjigama bratovština i ostalim kodeksima i dokumentima.143 Karakteristike ove „sjevernodalmatinske škole“, kako ju je nazvao Štefanić, u kasnijem razdoblju (17. i 18. stoljeće) nestaju ili se javljaju jako rijetko. Ovo ukazuje na činjenicu da se tu ne radi o jednoj školi, već o nekoliko različitih škola, svaka sa posebnim karakteristikama specifičnim za po-jedina središta (odnosno pojedine samostane) koji su školovali mlade svećenike. Samo jedna od tih škola ima karakteristike koje je naveo Štefanić.

Na Zadarskim otocima i u zadarskom zaleđu sačuvan je velik broj matičnih knjiga,144 madrikula bratovština, knjiga računa, godara, knjiga propovijedi i osta-lo, ukupno 450 glagoljskih kodeksa koje se čuvaju u raznim državnim arhivima i knjižnicama širom Europe i u Americi.145

Među sačuvanim kodeksima pisanima na hrvatskom jeziku nalazi se i nekoliko hrvatskih početnica146 iz kojih su navedeni žakni učili prva glagoljska slova.

Jedna od važnih funkcija popova glagoljaša je bila propovijedanje. Kako bi se svojim razmišljanjima približili narodu, bilo je važno da su dio tog puka, prven-

142 ŠTEFANIĆ, 1969, 19.143 KERO, 2008.144 Matične knjige se vode od Tridentskog koncila (1548.-1563). Na zadarskom području su se matične knjige

počele voditi odmah nakon Tridenskog koncila. Tako su najranije sačuvane sačuvane matične knjige za Olib 1565 (U nizu Monumenta glagolitica Archidioecesis Iadertina je objavljen faksimil i transliteracija svih glagoljskih Matica), a postojala je i Matična knjiga sa Silbe (sada zagubljena).

145 KERO, 2008.146 Prva hrvatskoglagoljska početnica 1527.; pretisak: Školska knjiga Zagreb 1983.

34


stveno po podrijetlu. Za ovu funkciju su se svećenici posebno pripremali, ostali su sačuvani mnogi zbornici147 i zbirke propovijedi148 te ostala literatura149 po kojima se vidi način pripreme i sadržaji (koji su uglavnom prepisivani iz drugih zbornika ili prepričavani) za propovijed.150

147 Na zadarskom području sačuvani su zbornici pisani kurzivnom glagoljicom: Zaglav – Klimantovićev zbor-nik 1501. - 1512.; Rava – Fatevićev zbornik duhovnog štiva iz 1617. godine; Tkon – Bilanovićev zbornik iz 17. i 18. st.; Zadar – Kuzmanićev zbornik crkvenih govora i kršćanskog nauka iz 1724. - 1830.; Sali – molitveni zbornik iz 18. st.; Sutomišćica – Grdovićev zbornik iz 18. st.; Tkon – molitveni zbornik iz 18. st.; (KERO, 2008).

148 Kukljica – Koščićeva zbirka propovijedi iz 1681. - 1684. te dvije Koščićeve zbirčice iz 1687. godine i jedna Koščićeva zbirčica za koje se ne zna točna godina nastanka; Lukoran – zbirka propovijedi iz 17. st.; Sali – propovijedi popa Antuna Šegote iz 1709. godine; Ugljan – zbirka propovjedi Nikole Belića iz 1746.-1756.; Sutomišćica – nacrt propovjedi o praštanju iz 1773. godine; Banj – zbirka propovijedi iz 18. st; Kukljica – zbornik propovijedi iz 18. st.; Sali – oproštajna propovjed nekog glagoljaša iz 18. st.; Sali – zbirka pro-povijedi don Ante Škifića iz 18 st.; Sukošan – komad zbirke propovijedi iz 18. st.; Sukošan – propovijed o molitvi iz 18. st.; Ugljan – deset propovijedi Nikole Belića iz 18. st.; Ugljan – korizmene propovijedi Nikole Belića iz 18. st.; Ugljan – list propovijedi Nikole Belića iz 18. st. i tri zbirčice pripovijedi Nikole Belića;

149 Brbinj – kršćanski nauk iz moralke 18. st.; Sali – govor o kleveti i laži iz 18. st.; Sali – priručnik moralne teologije iz 18. st.; Veli Iž – priručnik za ispovjednika iz 18. st.; Zadar – plač B. D. Marije iz 18. st.; Zadar – propovijed za mladu misu iz 18. st.; Zadar – večernja molitva iz 18. st.; Sutomišćica dvije propovijedi iz 19. st. te Zbirka propovijedi od don Ive Vlahića iz Sutomišćice, koja je završila na Olibu. Pod nazivom Glagoljaks govorenja duhovna; Sukošan – plač blažene Gospe iz 1772.; Sali – mrtvačke šekvencije iz 1729.; Kukljica - knjige od života i dili slatkog Isusa iz 17. st.; Kukljica – Koščićevi odlomci Lucidara iz 17. st.; Ugljan – pjesma o Gospinim žalostima, 17.st.; Žman – biblijska povijest, 17. st.; Pravila crkvenih redova – Tkon – regula sv. Benedikta iz 14.st.; Zadar – franjevačke konstitucije iz 15. i 16. st.; Zaglav – zbirka franjevačkih indulgencija iz 1502., i 1511.; obrednik iz 1509.; Klimantovićev obrednik iz 1514. godine; Sutomišćica – Mare magnum franjevačkih indulgencija i privilegija. Zadar – Pejkićevo zrcalo od jistine, Kuzmičevićev prijepis iz 1730. godine; Štefanić navodi i još neke karakteristične knjige koje su prepisivali glagoljaši (ŠTEFANIĆ, 1960; ŠTEFANIĆ, 1969/70), a za koje možemo pretpostaviti da su postojale i u zbirkama knjiga zadarskih glagoljaša. Glavotok - Juraj Baraković: Jarula iz prve pol. 17. st.; Prag, samostan Emaus (nalazi se u Arhivu HAZU) – Raj duše Alberta Velikoga (odlomak), 14. i 15. st.; Dijalozi Grgura pape npr. Martešićev iz Grižana, 1623. godina; Odlomci iz Djela apostolskih (Apostola) npr. Grškovićev odlomak, Vrbnik, iz 12. st.; Mihanovićev odlomak iz 12. st.; odlomci raznih legendi svetaca; Istra i Do-brinj - Antoninov konfesional, druga pol. 15. st.; Dobrinj - Kršćanski nauk (Priolov) npr. iz 1723. godine; Draga Bašćanska – Priručnik o crkkvenim redovima iz 18. st.; Vrbnik – Razgovaranje o ljudskim djelima, 18. st.; Grižani – knjige „Dispila“ iz 1558. godine (knjige propovijedi); više u člancima GOLUB I.(2003.). i FUČEK I. (2003.).

150 „Pritom, naravno, polazimo od pretpostavke, da su vjernici kasnosrednjovjekovnih dalmatinskih komuna poznavali, barem donekle, životne priče svojih svetaca zaštitnika koje su do njih dolazile, izuzev u slučaju nekoliko učenih ljudi, uglavnom putem usmene predaje ili tijekom nedjeljnih misa. Ishodište takvih priča bile su svetačke legende, uglavnom nastale u okviru popularnog žanra hagiografije, koje su u raznim verzi-jama kružile srednjovjekovnom Europom.” (KUNČIĆ, 2006, 275)

Više o knjigama koje su u svom radu upotrebljavali glagoljaški svećenici vidi u RUNJE, 1998; RUNJE, 1990, 88, 89; RUNJE, 2001, 57 - 67; PANTELIĆ, 2001, 101 - 111; GRBIN, 2001, 112 - 126; STRO-HAL, 1915; ŠTEFANIĆ, 1960; ŠTEFANIĆ, 1969/70; MILČETIĆ, 1902; MILČETIĆ, 1911, MILČE-TIĆ, 1912; MILČETIĆ, 1955; STRGAČIĆ, 1964; JAPUNDŽIĆ, 1995; VIALOVA, 2000; HERCIGO-NJA, 2000; DAMJANOVIĆ, 2000; NAZOR, 2000; MALIĆ, 2000; PETROVIĆ, 2000; PANTELIĆ, 2000; KOLUMBIĆ, 2000; HERCIGONJA, 2003; NAZOR, 2003; STIPČEVIĆ, 2004; HERCIGONJA, 2006; NAZOR, 2008; STIPČEVIĆ, 2003; STIPČEVIĆ, 2004.

35


Stjepan Ivančić151 piše da su u knjižnica samostana sv. Pavla na Školjiću u vri-jeme dok je starjšina samostana bio o. Mihovil Nižić 1593. – 1601. postojale ove knjige: „Knige starca – Edne knige brat – Štenaa blagdanara – Edna Regula - Tran(itus) Sv. Erolima – Edne knižice u kih esu mnogi blagoslovi – dva Antonina – Korizmenjak – Tri rukopisna Misala“.

U biblioteci Zmajevićevog sjemeništa bilo je 1877. godine preko dvije tisuće svezaka.152 Rozario Šutrin piše da je njezino najvrednije djelo bio rukopisni misal iz 1480. koji je nastao u zadarskom skriptoriju benediktinskog samostana svetog Krševana, koji se čuvao u knjižnici do 1921. pa je nestao. Druga knjiga koju spominje Bianchi, a koja je također nestala bio je gotički brevijar iz 15. st., a u njegovo vrijeme je u Zmajevićevoj biblioteci postojali: Aristoteles, Opera, Venecija 1496. i Duranti, Guillelmus, Rationale divinorum officiorum.153

Do današnjih dana sačuvao se samo dio ovih zbornika sa zadarskog područja i to najviše u Arhivu HAZU u Zagrebu, Berčićevoj zbirci u Petrogradu i nešto u Franjevačkom samostanu na Ksaveru, Franjevačkom samostanu na Školjiću (Galevcu), Arhivu zadarske nadbiskupije. Štefanić je u Arhivu HAZU nabrojio 276 kodeksa ili dijelova kodeksa.154 O njima su pisali i Strohal, Milčetić, L. Jelić.155 Dok je u prvom izdanju knjige Popis glagoljskih kodeksa koje je pripremio don Pavao Kero nalazimo 430 glagoljskih kodeksa,156 a u drugom izdanju, koje je u pripremi, pronađeno još pedesetak kodeksa.

Sa zadarskog području sačuvan je ostao niz rukom pisanih propovjedi, zbornika itd. iz razdoblja 17. i 18. stoljeća.157 Tako su, osim velikog Grdovićevog zbornika, na zadarskom području sačuvani zbornici propovijedi don Nikole Belića,158 don

151 IVANČIĆ, 1911, 172152 BIANCHI, 1887, 66153 Rozario Šutrin: Sjemenište „Zmajević“ u Zadru, Iskoni be slovo, Zbornik radova o glagoljici i glagoljašima

zadarskog kraja i crkvi svetoga Ivana Krstitelja, Zagreb 2001.154 Za Zadarsko područje vidi u KERO, 2008.155 LUKA JELIĆ, 1906156 KERO, 2008; O njima su već prije pisali Cvitanović, Grbin, Strgačić, Vlasanović i Rube Filipi. AZDN,

Fond Cvitanović; CVITANOVIĆ, 1950, 349-370; CVITANOVIĆ, 1951, 259-270; STRGAČIĆ, 1951, 280-287; VLASANOVIĆ, 1951, 280-287; RUBE FILIPI, 1951, 271-279; JURIŠIĆ, 1962, 85-184; GR-BIN, 2001, 152-165.

157 Najveći broj sačuvanih zbornika se čuva u Arhivu HAZU i Berčićevoj zbirci u Petrogradu.158 KERO, 2008, 161-164. nabraja niz zbirki propovijedi don Nikole Belića, Deset propovijedi, XVIII st.;

(spominje i ŠTEFANIĆ, 1969, I, 272.); Korizmene propovijedi XVIII st. (ŠTEFANIĆ, 2008, I, 271, 272); List propovijedi XVIII st.; (ŠTEFANIĆ, 2008, I, 272.; Odlomci korizmene propovijedi XVIII st. (ŠTEFANIĆ, 1969, I, 273.); Zbirčica propovijedi XVIII st. (ŠTEFANIĆ, 1969, I, 273.), Zbirčica propo-vijedi XVIII st. (ŠTEFANIĆ, 1969, I, 270-271.); Zbirka propovijedi, 1746-1756. (ŠTEFANIĆ, 1969, I, 267-269.); Zbirka propovijedi, XVIII st. (ŠTEFANIĆ, 1969, I, 269-270.).

36


Šime Kuštere,159 fra Petra Milutinića,160 fra Šimuna Klimantovića,161 don Bene Košćice,162 don Mikule Fatevića,163 fra Marka Kuzmića,164 don Ivana Oštarića, don Jerolima Kuzmića Šimića,165 don Ive Vlahića i drugih.

Svećenici su se i stalno usavršavali u svom zvanju, pripremali se i vježbali za javne nastupe, čitali i proučavali tuđe propovijedi.166 Na početku svoje knjige propovijedi don Ive Vlahić stavlja naslov i piše sljedeće:167 „GOVORENJA DU-HOVNA ZA SVE NEDILJE I SVETKOVINE PRIKO GODIŠĆA: I DRUGA GOVORENJA KOJA SE MOGU GOVORITI U PRIGODAH SLOŽENU U KRATKO GOVORENJE ZA LAKŠINU PAROKIJANOV KAPELANOV I DRUGIH REDOVNIKOV KOI ŽELE PRIPOVIDATI PUKU KARŠĆAN-SKOMU. SKUPLJENO OD MENE DON IVE VLAHIĆA TRUDEĆEGA TAD U PAROKIJI DRŽAVE ARKIBISKUPASTVA ZADARSKOGA A TO U SUTUMIŠĆICI NA 20 MAJA 1772.“

Inače, u prijašnjem razdoblju, prije izuma tiska, svećenici su bili i glavni prepi-sivači kodeksa, ali i glavni naručitelji.168

Pretpostavimo koju su literaturu upotrebljavali svećenici pišući svoje propovi-jedi i formirajući svoje mišljenje i mišljenje običnog puka, pri tome treba uzeti u obzir da je i običan puk imao pristup knjigama koje su prevedene na hrvatski jezik i hrvatsko pismo.169 Strohal je u poglavlju Crkvene knjige nabrojio tada po-

159 P. KERO, 2008, 170.; AZDN, Vrsi, Dio glagoljske knjige propovijedi160 KERO, 2008, 137. Mare magnum franjevačkih indulgencija i privilegija. Rukopis fra Petra Milutinića,

god. 1559.; 93-95.161 KERO, 2008, 181. Zadar, Plač B. D. Marije, XVIII st., (spominje i ŠTEFANIĆ, 1969, I, 296.): Kliman-

tovićev obrednik, 1514. god.; (KERO, 2008, 183.): Klimantovićev zbornik, 1501.-1512. god., (KERO, 2008, 184): Obrednik iz 1509. god., (KERO, 2008, 185.): Zbirka franjevačkih inteligencija, 1502.-1511. god. (KERO, 2008, 186.).

162 KERO, 2008, 52-54. Koščićeva zbirka propovijedi, 1681.-1684. (spominje i ŠTEFANIĆ, 1969, I, 253-257):, KERO, 2008, 52, 53.: Koščićevi odlomci Lucidara, XVII st. (ŠTEFANIĆ, 1969, I, 242-243):, KERO, 2008, 53: Zbirčica propovijedi don Bene Košćice, 1687., (ŠTEFANIĆ, 1969, I, 257); KERO, 2008, 53: Zbirčica propovijedi don Bene Koščice, 1687.; (ŠTEFANIĆ, 1969, I, 258): KERO, 2008, 53.: Zbirčica propovijedi (iz Koščićića), XVII. st.; . (ŠTEFANIĆ, 1969, I, 258-259).

163 KERO, 2008, 97. Fatevićev zbornik duhovnog štiva, god. 1617. (ŠTEFANIĆ, 1970, II, 57-60).164 KERO, 2008, 181.; Kuzmanićev zbornik crkvenih govora i kršćanskog nauka, 1724.-1725.;“ Kodeks je još

u 18. st. bio u Sutomišćici.“165 FRANOV-ŽIVKOVIĆ, članak Život i djelo glagoljaša don Jerolima Kuzmića Šimića (Župa Sutomišćica, oko

1726. – 4.12.1793.) je u tisku.166 Vidi bilješke 106 i 107.167 Cijela transliteracija predgovora knjige je zapisana u članku FRANOV-ŽIVKOVIĆ, 2012a, 147-183168 „Rapski notar Franjo Jocina sklapa sa svećenikom Jurjem Gopićem iz Povljane (otok Pag) ugovor, kojim

se pomenuti notar obvezuje istome svećeniku prepisati u roku od jedne godine “Muku Kristovu” i “Život svetog Jerolima” u stihovima na hrvatskom jeziku (“in uersi schiaui illyrici”)”.(Izvornik u spisima Rapskog sudskog arhiva, sv. XXIV/I, 1.6. (Miscellanea I, Državni Arhiv Zadar, 1949. 23,/Rab, 4. 05. 1539.)

169 Arhiv HAZU, Zagreb, bilježnice ili dijelovi bilježnica Mate Šimoncina Puhova pod signaturom IV a 80/17,

37


znate sačuvane glagoljske kodekse i dokumente, te ih sistematizirao po potpo-glavljima: 1. Misali; 2. Brevijari; 3. Psaltiri; 4. Djela apoštolska ili u kratko apo-stolar; 5. Evanđelistari; 6. Obrednici ili rituali; 7. Oficiji ili službe za svetkovine raznih svetaca; 8. Razna zaklinjanja i blagoslivljanja; 9. Molitvenici; U poglavlju V. Poslovna ili dnevna proza ubraja 1. natpise; 2. Isprave ili listine; 3. Notarske knjige; 4. Kvadirnice ili knjižice; 5. Zakoni ili statuti: 6. Određenje međa izme-đu patrijarke oglejskoga, kneza pazinskoga i druge vlastele u Istri (poznatiji kao Istarski razvod)170; 7. Sudbeni zapisnici; 8. Bravarski zakon i neki poslovi Gla-votočkoga samostana na otoku Krku; 9. Pravila bratovština; 10. Pravila i uredbe raznih redova; 11. Kvadirne ili protokoli, zapisnici i računi raznih samostana, crkvi i bratovština.; 12. Papinske bule, kojima se Franjevcima i drugim redovima i ljudima podjeljuju razne povlastice; 13. Neke pripomoćne knjige raznih crkvi (u ovo ubraja matične knjige, popis mrtvačkih misa; 14. razne bilješke (odnosno, misli na usputne zapise po knjigama). U poglavlju VI. Umjetna knjiga, Strohal navodi da su prvi donijeli hrvatske umjetne knjige franjevci, a prvi umjetni hrvat-ski književnici da su bili benediktinci te da je postojala najmanje još 100 godina prije 15. st. „Popovi glagoljaši i svjetovni i samostanci pratili su suvremenu tali-jansku i latinsku knjigu, pa su neka djela talijanske i latinske literature priredili za svoj narod I svoju braću svećenike.”171 Ovu umjetnu knjigu Strohal dijeli na: A) Zabavnu ili pjesničku knjigu koja se sastoji od 1. Da se proslave i uveličaju razni svečani dani u crkvenoj godini npr. Božić, Uskrs, Križevo ili Tijelovo, razni praznici Blažene Djevice Marije te drugih svetaca; 2. Da se proslave i veličaju razni crkveni čini ili obredi; 3. Pjesme različitoga nabožnoga sadržaja; 4. Pjesme svjetovne (ovdje ubraja Ištoriju o dvi žen ugljanskih i šaljivu pjesma o pijanicama Ištoriju od trih delij); 5. Legende, mirakuli, prilike ili ežempli, priče, pripovjetke i epistole; 6. Dramski moraliteti; B) Poučnu ili bogoslovnu knjigu kao što je Cvijet vsake mudrosti, Teološka razmatranja o raznim grijesima i krepostima, Knjiga Antonin, Dijalogi sv. Grgura velikoga, pape, Lucidarij hrvatski, Kvadriga ili Kva-rezimal (raspravlja o četiri pitanja ili predmeta – vjeri, djelu, ispovijedi i molitvi); Zrcalo istine; razni zbornici npr. Grdovićev zbornik172, koji je nazvao „Ogromno

IV a 80/41, IV a 80/39 i IV a 80/10, amulet Zaklinjanja sv. Sisina iz 1826. sign. IV a 80/26 (ŠTEFANIĆ, 1969, I, 175; 1970, II, 230-235); VELAGIĆ, 1999.

170 Transliteracija Istarskog razvoda od 5. svibnja 1325. (Momjanski primjerak) čiji je prepisivač bio pop Levac Kri-žanić, kanonik žminjski. Postoji i Kožljačko-mošćenički razvod od 2. studenog 1395. kojim se utvrđuju granice između komuna Kožljaka i Mošćenica, zapisivač bilježnik Dujam, također u VLAHOV, 2010, 21 - 101.

171 STROHAL, 1915, 121172 Arhiv HAZU; Sutomišćica, Grdovićev zbornik, 17. st. Vidi bilješke 106 i 107.

38


djelo ili enciklopedija znanja, koje je bilo potrebito svakomu popu glagoljašu” a pisao ga je “Ivan pop iz Poljane kod Zadra”; C) Neka manje poznata ili manje bogoslovna i ćudoredna djela; D) Đački udžbenici ili đačke školske bilježnice; E) Zbirke propovijedi; F) Počeci historiografije (kronike fra Šimuna Klimantovića173, fra Šimuna Glavića; veće djelo Šimuna Kožičića Zadranina, biskupa modruškog, Žitija rimskih arhiereov i cesarov.174

Nakon izuma tiska pojavila se prva hrvatska tiskana knjiga, Misal iz 1483.175, nakon njega tiskan je cijeli niz glagoljskih knjiga. Potkraj 15. stoljeća u Senju je osnovana prva tiskara na domaćem tlu176, nakon nje i riječka tiskara.177

Najznačajniji izdavač tiskane knjige sa zadarskog područja bio je biskup Šimun Ko-žičić Benja, koji je u Rijeci imao svoju tiskaru. Iz tiskare je izašlo 7 izdanja: Psaltir (bez datuma), Oficij rimski, Rijeka 25. prosinca 1530., Misal hrvatski, Rijeka, 28. travnja 1531., Knjižice krsta, Rijeka 2. svibnja 1531., Knjižice od žitja rimskih arhijerejov i cesarov, Rijeka 25.5.1531., Od bitja redovničkoga, Rijeka 27. svibnja 1531.

Anica Nazor u knjizi „Ja slovo znajući govorim…“178 cijeli drugi dio knjige po-svećuje glagoljici pisanom rukom, što je podijelila u poglavlja: Najstariji rukopisi i abecedariji, Natpisi, Liturgijski tekstovi, Biblijski tekstovi, Apokrifi, Legende i vizije, Poučna proza i poezija, Pravni spomenici.179 Treći dio posvećen je glagoljici objavljenoj tiskom.180

PISMENI LAICI

Krasopisci su pisali, ukrašavali i iluminirali rukopisne knjige, a moguće da su uglavnom bili svjetovnjaci. Od krasopisaca sa zadarskog područja Runje spomi-nje Bartola Krbavca, koji je djelovao u Zadru oko 1400. godine, Jurja Premčića

173 Od fra Šimuna Klimantovića su sačuvana sljedeća djela: Klimantovićev obrednik iz 1514. i Obrednik iz 1509. koji se nalaze u Ruskoj nacionalnoj knjižnici u Petrogradu (MILČETIĆ, 1911, 265, 266); Kliman-tovićev zbornik 1501 - 1512. koji se nalazi u samostanu franjevaca trećoredaca u Zagrebu i Zbirka franje-vačkih indulgencija 1502., 1511. koji se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

174 Sve o najnovijim rezultatima istraživanja o glagoljskim knjigama vidi u NAZOR, 2008, 106-113; Šimunu Kožičiću Benji je posvećen Zbornik radova, JAZU (1991.).

175 NAZOR, 2008, 90; Pretisak Misala iz 1483., Nakladnička kuća Liber, Zagreb 1971.176 NAZOR, 2008, 104177 NAZOR, 2008, 106; RUNJE, 2005, 188-191; 199-201 navodi niz primjera da su glagoljaši posjedovali i

prve tiskane knjige (inkunabule).178 NAZOR, 2008.179 NAZOR, 2008, 22-87.180 NAZOR, 2008, 90-133; Više o nastanku Karamanova misala u Marko Japundžić, 2001, 152-165.

39


oko 1455., Martina Radoevića koji je poznat po zapisu iz 1457. na Berlinskom glagoljskom misalu koji je prepisao Bartol Krbavac, Jakov Blažević, koji se spomi-nje 1457. i 1460., Juraj Škrinjarić, koji se spominje 1470.181

Svjetovnjaci glagoljaši, domaći ljudi, su djelovali i kao službenici u državnim i gradskim uredima te kao prevoditelji i javni bilježnici. Šimun Damjanov, javni bilježnik u Zadru, od godine 1454. do sedamdesetih godina je bio poznati služ-beni prevoditelj s hrvatskog na latinski jezik. Krbavski knez Toma i njegovi sinovi pišu pismo glagoljicom, i to prevodi Šimun Damjanov.

I po selima nalazimo pismene seljake, vjerojatno one koji su se školovali za ža-kne, ali iz nekog razloga nisu nastavili školovanje, odnosno nisu se zaredili.

Obični ljudi (poput Mate Šimoncina Puhova iz Sali, koji je u periodu od 1778.-1827. vodio bilježnicu kurzivnom glagoljicom)182 u svojim dnevnicima (bilježnica-ma) također bilježe datume rođenja, vjenčanja ili smrti koji su vezani uz njihovu obitelj, ali i važne povijesne datume za mjesto Sali i šire: „1807 na 20 jenara / Kad se rodi sin Mati Puhovu i negove prave žene po matermoniju Mare komu ditiću bi nadiveno ime Osip i Šimun“ (pisano po obrascu upisa iz matice krštenih koju su vodili svećenici). „1814 na 2 jenara / kada priminu Ele Puhova žena Mate Puhova Bog ju pomiluj:“, „1817 na 15 maja / kada priminu Barica hći moga sina Mate a sestra ozgor upisanoga Osipa“. „1820 na 1 luja / Kada se rodila hći Mare i Mande momu sinu Antonu i negove prave žene Urse.“; „1826 na 1 jenara / Kada se rodi hći Anti Puhovu i negove žene Urse koi bi ime Stoha i Gašpara.“, „1826 na 7 dece-nbra / Kad priminu hći Ante Puhova i negove žene Urse koj divičici bi jime Stoše i Gašpara neka moli Boga za me“. „1785 na 11 aprila / Kada se svadiše Zaglavci i Salane na Krbunu polu kod lokve i tako rivajući edni s drugimi i došli su se rivajući tako od lokve do trsja Osipa Šešele iz Zaglava misto zvano Norica itd. U sukobu je Ivan Ramo puškom ubio Agustina Šimo(n)cina deto P(uhov).“, „1785 na 11 aprila / Kada e ubi Ivan Ramo (iz) Zaglava ubi Agustina Puhova (iz) Sali a to ga ubi u Narici na zemli šijor Zaneta Petricijoli a u trsju Osipa Šešele.“

Runje u dokumentima također nailazi na primjere pismenosti puka, npr. kada se obrtnici obvezuju da će slati učenike da nauče čitati i pisati. Glagoljicom je zapisao tekst seljak Ivan Švolić iz Pašmana.183 Glagoljicom je slikar Blaž Jurjev zapisao tekst kistom, crvenom bojom na svom poliptihu u crkvi sv. Lovrinca u

181 RUNJE, 2005, 143-149182 Arhiv HAZU, Zagreb, bilježnice ili dijelovi bilježnica Mate Šimoncina Puhova pod signaturom IV a 80/17,

IV a 80/41, IV a 80/39 i IV a 80/10, amulet Zaklinjanja sv. Sisina iz 1826. sign. IV a 80/26 (ŠTEFANIĆ, 1969, I, 175; 1970, II, 230-235).

183 RUNJE, 2005, 185; original u DAZD, SZN, Jeronimus Ravigninus, sv. II, svešč. 4., fol. 3.

40


Trogiru, oko 1435. godine, koji glasi: „L(ibar) 80 s(oldini) 6 na bikari.“184

Pismenost pučanstva jako dobro možemo istražiti u tabelarnim matičnim knji-gama od 1825. godine na dalje gdje su se ženik, nevjesta i svjedoci potpisivali prilikom sklapanja braka. Za primjer ću navesti stanje u tabelarnim maticama za otok Ist.185 Većina ženika i sve nevjeste bili su nepismeni. Svojeručno su se upisali samo sljedeći ženici: Ivan Fazinić, mornar, vjenčan 1857., Miho Košćina Počina, kalafat, vjenčan 1857., Marko Babajko, pomorac, vjenčan 1839. i Nikola Segarić, bačvar, vjenčan 1842. Kod kumova su se svi svećenici potpisali svojeruč-no, zanimljivo je da se na jednom mjestu svećenik don Šime Španić u tabelarnu maticu potpisao glagoljicom. Ostali pismeni kumovi, kao i ženici, uglavnom su bili obrtnici i pomorci. Kao kumovi navedeni su i patroni bracere Ivan Kožulić i Frane Komać, Tome Segarić patrona di barco, Antonio Babaiko kovač, Ivan Poči-na kalafat i Miho Fazinić kalafata. Ovi zadnji navedeni bili su nepismeni. Slična bi se analiza mogla napraviti za tabelarne matice ostalih mjesta.

STRANCI GOVORE I PIŠU HRVATSKIM JEZIKOM I GLAGOLJICOM

Runje186 spominje strance koji poznaju hrvatski jezik, u kancelariji gradskog kneza 1518. godine. I u kasnijem razdoblju u 17. i 18. stoljeću nalazimo doku-mente iz kancelarija zadarskih i ninskih biskupa te civilnih vlasti knezova, provi-dura, kapetana koje su pisali kancelari, a po samom pismu i po potpisu se može vidjeti jesu li ti kancelari bili stranci.187

U Dragomanskom arhivu koji se nalazi u Državnom arhivu u Zadru nalazi-mo cijelu kutiju posvećenu Dragomanskoj školi u Mlecima, odnosno škole za prevoditelje talijanskog, hrvatskog, turskog jezika namijenjene prevoditeljima i kancelarima koji su pisali službena pisma i dokumente vezane uz tursko-mletačke odnose.188

184 FUČIĆ, 1982, 349.185 FRANOV-ŽIVKOVIĆ, 2010c, 395-429; DAZD, Ist, Matične knjige vjenčanih 1825.-1858., inv. br.

352.186 RUNJE, 2005, 149.187 AZDN, Spisi ninske biskupije, Spisi zadarskih i ninskih vizitacija i brojni fondovi iz DAZD.188 DAZD, Dragomanski spisi.

41


ZAKLJUČAK

Na zadarskom je području školovanje na hrvatskom jeziku zabilježeno od 13. stoljeća. Na početku je to bila individualna nastava učenik – učitelj ili više uče-nika na jednog učitelja (svećenika u nekom mjestu ili u samostanu). Neki uče-nici poslije postaju i svećenici, a neki odustaju od daljnjeg školovanja, ali kao pismeni ljudi vode dnevnike i zapisuju seoske događaje, što dokazuju glagoljski dokumenti pisani rukom seljaka – laika. Mnogi rade i u službenim civilnim i cr-kvenim kancelarijama. Raznim se dokumentima mogu utvrditi župna središta u pojedinom razdoblju, a zabilježeni su i samostani u kojima su se školovali i obični svećenici. U 18. st. pojavljuju se glagoljaška sjemeništa (u Zadru - Zmajevićevo). Zabilježena je i literatura koju su žakni upotrebljavali u svojem školovanju.

SAŽETAK

U članku je opisano školovanje glagoljaša od 13. stoljeća do sredine 19. stoljeća. Glagoljaške su se škole temeljile na individualnoj nastavi učenik – učitelj, katkad i više učenika na jednog učitelja (svećenika u nekom mjestu). Neki učenici poslije postaju i svećenici, a neki odustaju od daljnjeg školovanja, ali kao pismeni ljudi vode dnevnike i zapisuju seoske događaje, što dokazuju glagoljski dokumenti pi-sani rukom seljaka – laika. Postoje u nekim mjestima popisi svećenika i žakna te niz glagoljskih dokumenata koji pokazuju kako su učili i koje predmete su pola-gali žakni, gdje su se školovali, tko ih je školovao i kod koga su živjeli za vrijeme školovanja. U članku se pokušalo utvrditi koja su sve bila župna središta ili samo-stani u kojima se održavala nastava. U 18. st. pojavljuju se glagoljaška sjemeništa (u Zadru - Zmajevićevo). Zabilježena je i literatura koju su žakni upotrebljavali u svojem školovanju. Glagoljica se upotrebljavala i u službene svrhe u kancelarijama civilnih i crkvenih vlasti, u kojima su kao kancelari radili ne samo domaći ljudi nego i stranci.

Kljune rijei: glagoljaške škole, klerici (žakni), glagoljaško sjemenište,

glagoljski kodeksi, 14 - 19 st.

42


IZVORI I LITERATURA

IZVORI

Arhiv HAZUBilježnice Mate Šimoncina Puhova iz Sali (1778. – 1827.) pod sign. IV a 80/17; IV a 80/41; IV a 80/39; IV a 80/10.

Državni arhivu u Zadru (DAZD)Fond Oporuke iz kancelarije zadarskih knezova (OKZK), knjiga I - VII.Fond obitelji Lantana, kutija 6Glagoljska matica mrtvih, Kali, 1698. – 1753.Miscellanea I, Državni arhiv Zadar, 1949. (urednik: Stjepan Antoljak) Glagoljska Matica Petrčane 1614. – 1769.Ist, matica vjenčanih 1825. – 1858.Dragomanski spisi

Nadbiskupski arhiv Zadar (AZDN)Glagoljska madrikula sv. Fume (Eufemije), Sutomišćica, od god. 1748. – 1804.Glagoljska madrikula Corpis Domini (Tila Isusova), Sutomišćica, za razdoblje 1745. – 1800.Glagoljska madrikula Gospe od Karmena i Duš od Purgatorija, Sutomišćica, 1745. – 1821.Glagoljska govorenja duhovna; zbirka propovijedi, Sutomišćica, pisar don Ive Vla-hić iz SutomišćiceFond Vizitacije zadarskih nadbiskupa, kutije I, II, III.Fond CvitanovićSpisi Ninske biskupije, kutije I-V; posebna kutija bez signatureBibinje, Glagoljska matica krštenih od god. 1713. – 1825.Vrsi, Dio glagoljske knjige propovijediPredmetne knjige (Mandatorum) 1696. – 1826.Spisi ordinarijata 1797. – 1806.

Državni Arhiv u SplituObiteljski fond Fanfogna – Garagnin, br. 156., glagoljski rukopisi

43


LITERATURA:

ANTOLJAK, Stjepan (2004). Hrvatska historiografija, Matica hrvatska, Zagreb.BIANCHI, Carlo Federico (1877). Zara christiana I dio,.BIANCHI, Carlo Federico (2011). Kršćanski Zadar, II dio, Zadarska nadbisku-

pija i Matica hrvatska, Zadar DADIĆ, Žarko (1991). Egzaktne znanosti hrvatskoga srednjovjekovlja, Globus, ZagrebDADIĆ, Žarko (1982): Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata I i II dio, Sveučilišna

naklada Liber, ZagrebDADIĆ, Žarko (2000). Egzaktne znanosti, u Hrvatska i Europa, kultura, znanost

i umjetnost, svezak II, Srednji vijek i Renesansa (XIII - XVI. Stoljeća); uredio: Eduard Hercigonja, HAZU, Školska knjiga, Zagreb.; str. 741–761.

DADIĆ, Žarko (2003). Egzaktne znanosti, u Hrvatska i Europa, kultura, zna-nost i umjetnost, svezak III, Barok i prosvjetiteljstvo (XVII - XVIII. stoljeće); uredio: Ivan Golub, HAZU, Školska knjiga, Zagreb.; str. 403–417.

FILIPI, Amos Rube (1951). Popis glagoljskih kodeksa u zadarskoj nadbiskupiji, Starine, JAZU, Zagreb, knjiga 43., str. 271–279.

CVITANOVIĆ, Vladislav (1960). Prilog poznavanju kulturne povijesti na za-darskim otocima (Glagoljaši od XV. stoljeća do danas), Radovi Instituta za povijesne znanosti JAZU u Zadru, Zadar, 6-7, str. 201–235.

CVITANOVIĆ, Vladislav (1963). Prilog poznavanju kulturne povijesti na za-darskim otocima (Glagoljaši od IX. stoljeća do danas), Radovi Instituta za povijesne znanosti JAZU u Zadru, Zadar, 10, str. 309–345.

CVITANOVIĆ, Vladislav (1964). Bratovštine grada Zadra, Zbornik Zadar, Zagreb.CVITANOVIĆ, Vladislav (1950). Popis glagoljskih kodeksa u zadarskoj nadbi-

skupiji, Starine, JAZU, Zagreb, knjiga 42., str. 349–370. CVITANOVIĆ, Vladislav (1951). Popis glagoljskih kodeksa u zadarskoj nadbi-

skupiji, Starine, JAZU, Zagreb, knjiga 43., str. 259–270.DAMJANOVIĆ, Stjepan (2000). Hrvatski glagoljaši i početci hrvatskog književ-

nog jezika, u Hrvatska i Europa, kultura, znanost i umjetnost, svezak II, Srednji vijek i Renesansa (XIII - XVI. Stoljeća); uredio: Eduard Hercigonja, HAZU, Školska knjiga, Zagreb.; str. 269.–281.

DAMJANOVIĆ, Stjepan (2004). Slovo iskona, Staroslavenska/starohrvatska či-tanka, Matica hrvatska, str. 225–307.

FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2013a). Društvena slika ugljanskih sela od 15. do 18. stoljeća prema podacima iz glagoljskih vrela, doktorska disertacija,

44


Zadar, 2013., (neobjavljeno)FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2010b). Bratovštine (skule) župe Sv. Mikule na

utoku Istu u 18. st. i 19. st., znanstvena monografija Otoci Ist i Škarda, Sveučili-šte u Zadru, Zavod za prostorno uređenje Zadarske županije, Matica hrvatska – Ogranak u Zadru, Hrvatsko geografsko društvo –Zadar, Zadar, str. 271–289.

FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2010c). Povijesna demografija Ista i Škarde na temelju glagoljskih matičnih knjiga iz 17. i 18. st., te tabelarnih matica iz 19. st., znanstvena monografija Otoci Ist i Škarda, Sveučilište u Zadru, Zavod za prostorno uređenje Zadarske županije, Matica hrvatska – Ogranak u Za-dru, Hrvatsko geografsko društvo – Zadar, Zadar, str. 395–429.

FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2013b). Bratovštine (Skule) župe sv. Mihovila u sv. Filipu i Jakovu u razdoblju od 17. do 19. st., Mjesni odbor Sv. Filip i Jakov.

FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2009a): Bratovštine (skule) župe sv. Eufe-mije (Fume) u Sutomišćici na Otoku Ugljanu u 18. st., Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Zagrebu, str. 165–227.

FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2013g). Prezimena mjesta Pakoštane u 17. i 18. stoljeću na temelju glagoljske knjige duša, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru br. 55., str. 59–92.

FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2010a): Bratovštine (skule) župe Blažene Gospe od Luzarija u Preku na otoku Ugljanu u 18. st. i 19. st., Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru br. 52., str. 231–259

FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2012a). Glagoljaš don Ive Vlahić (Sutomi-šćica, oko 1733. – 25.07.1803.), Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru br. 54., str. 147–183.

FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2011). Bratovština (skule) župe sv. Ivana Krstitelja u Tinju i župe sv. Petra i Pavla u Bubnjanima u 18. stoljeću, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru br. 53., str. 163–187.

FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2013f ). Uloga crkvenih bratovština u sva-kidašnjem životu Velog Rata, Verone i Polja u 17. i 18. stoljeću, Zbornik Veli Rat, Sveučilište u Zadru, Zadar, 291–308.

FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2014a). Kvateran (knjiga računa) crkve i bra-tovštine sv. Ante u Radošinovcima 1784. – 1795., Glagoljica i glagoljaštvo u biogradskom kraju, Zbornik radova sa znanstvenoga skupa Glagoljica na bio-gradskom području održanoga 17. studenoga 2012. u Biogradu, Matica hrvatska Zadar, Sveučilište u Zadru, Grad Biograd, Biograd – Zadar, str. 131–148.

45


FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2009b). Glagoljska Madrikula sv. Jakova u Solinama na Dugom otoku (1750.-1826), Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 51., str. 137–159.

FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2012b). Biogradska glagoljska madrikula Bra-tovštine Uznesenja Blažene Djevice Marije 1720. - 1841., u knjizi Biogradska gla-goljska madrikula Bratovštine Uznesenja Blažene Djevice Marije 1720. – 1841., Stalna izložba crkvene umjetnosti Zadar, ur. Pavao Kero, str. VII–XV.

FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2012c). Madrikula Bratovštine sv. Petra i ss. Ivana Krstitelja u Tinju i Bubnjanima 1723. – 1767. - članak i transliteracija teksta madrikule u knjizi Glagoljska Madrikula bratovštine sv. Petra i sv. Ivana Krstitelja u Tinju i Bubnjanima 1723. – 1767.; Stalna izložba crkvene umjet-nosti Zadar, ur. Pavao Kero, str. VII–XII; [1] – [20].

FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2013d). Madrikula Bratovštine Blažene Gospe od Začeća u Bibinjama 1710. do 1892., u knjizi Glagoljični dio Ma-drikule Blažene Gospe od Začeća u Bibinjama 1710. – 1892., Stalna izložba crkvene umjetnosti Zadar, ur. Pavao Kero, str. VII–XVII.

FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2013e). Glagoljska madrikula Bratovštine ss. Kuzme i Damjana u Polači 1711. – 1808., u knjizi Glagoljska Madrikula bratovštine SS. Kuzme i Damjana u Polači 1711. – 1808., Stalna izložba crkve-ne umjetnosti Zadar, ur. Pavao Kero, str. VII–XV.

FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2013c). Glagoljski kvateran Župe sv. Ante u Radošinovcima 1784. – 1795., članak i transliteracija teksta kvaterana u knjizi Glagoljski kvateran Župe sv. Ante u Radošinovcima 1784. – 1795.; Stalna izlož-ba crkvene umjetnosti Zadar, ur. Pavao Kero, str. VII – XI, [1] – [45].

FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2009c). Načini evidentiranja podataka u glagoljskim matičnim knjigama pisanima do 1825. godine na zadarskom po-dručju, Povijesni zbornik – godišnjaku za kulturu i povijesno naslijeđe, br. 4 (God. III), Osijek, str. 79–124.

FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2014b). Nekoliko dijelova glagoljskih ko-deksa iz župe sv. Eufemije u Sutomišćici, Glasilo Udruge glagoljaša: Slovo ro-govsko, br. 2, 8–11.

FRANOVŽIVKOVIĆ, Grozdana (2015). Život i djelo glagoljaša don Jerolima Kuzmića Šimića (Župa Sutomišćica, oko 1726. – 4.12.1793.), Croatica Chri-stiana Periodica, br. 75, godina XXXIX, Zagreb, str. 89–102.

FUČIĆ, Branko (1982). Glagoljski natpisi, Djela JAZU 57, Zagreb.GRBIN, Nedo (2001). Glagoljski spomenici na zadarskom području, u zborni-

46


ku Iskoni be slovo, Zbornik radova o glagoljici, glagoljašima zadarskog kraja i crkvi svetog Ivana Krstitelja, Provincijat franjevaca trećeredaca, Kršćanska sadašnjost, Zagreb; str. 112–126.

GREGOV, Nikola (1990). Školovanje u provinciji franjevaca trećoredaca glagolja-ša, Provincijat franjevaca trećeredaca, Kršćanska sadašnjost, Zagreb.

HERCIGONJA, Eduard (2000). Glagoljaštvo u razvijenom srednjovjekovlju, u Hrvatska i Europa, kultura, znanost i umjetnost, svezak II, Srednji vijek i Renesansa (XIII - XVI. stoljeće); uredio: Eduard Hercigonja, HAZU, Školska knjiga, Zagreb.; str. 169–227.

HERCIGONJA, Eduard (2003). Glagoljaštvo i glagoljica, u Hrvatska i Europa, kultura, znanost i umjetnost, svezak III, Barok i prosvjetiteljstvo (XVII - XVIII. stoljeće); uredio: Ivan Golub, HAZU, Školska knjiga, Zagreb.; str. 245. - 275.

HERCIGONJA, Eduard (1994). Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga sred-njovjekovlja, Matica hrvatska, Zagreb.

HERCIGONJA, Eduard (2006). Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga sred-njovjekovlja, drugo, dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Matica hrvatska, Zagreb.

IVANČIĆ, Stjepan (1911). Nešto o hrvatsko-glagoljskim piscima samostanskih tre-ćoredaca, Katolička hrvatska tiskara, Zadar.

JAPUNDŽIĆ, Marko (1995). Tragom hrvatskog glagolizma, Provincijat franjeva-ca trećeredaca, Kršćanska sadašnjost, Zagreb.

JAPUNDŽIĆ, Marko (2001). Matej Karaman i njegov odnos prema glagoljici, glagolja-šima i franjevcima trećoredcima, Iskoni be slovo, Zbornik radova o glagoljici i glagoljaši-ma zadarskog kraja i crkvi svetoga Ivana Krstitelja, Zagreb 2001., str. 152–65.

JELIĆ, Roman (1974). Stanovništvo zadarskih otoka 1608. godine, Zadarsko otočje, Zbornik radova, Narodni muzej, Zadar, str. 147–205.

JELIĆ, Luka (1906). Fontes historici liturgiae glagolito-romanae a XII ad XIX sae-culum, Veglae, Krk 1906.

JURIŠIĆ, Blaž (1962). Glagoljski spomenici otoka Vrgade, Rad JAZU, Odjel za filologiju, knj. 12, Zagreb, str. 85–184.

KERO, Pavao (2008). Popis glagoljskih kodeksa zadarske nadbiskupije, Stalna izlož-ba crkvene umjetnosti, Zadar.

KERO, Pavao (2015). Popis glagoljskih kodeksa zadarske nadbiskupije, Stalna izlož-ba crkvene umjetnosti i Sveučilište u Zadru, Zadar, drugo izdanje.

KERO, Pavao (rukopis): Glagoljaši od IX. stoljeća do danasKOLUMBIĆ, Nikica (2000). Hrvatska srednjovjekovna drama, u Hrvatska i Europa,

kultura, znanost i umjetnost, svezak II, Srednji vijek i Renesansa (XIII – XVI. stolje-

47


ća); uredio: Eduard, Hercigonja, HAZU, Školska knjiga, Zagreb.; str. 369. - 393.KOLUMBIĆ, Nikica (2001). Konstitucije franjevaca trećoredaca kao književno-

jezični hrvatski spomenik, Iskoni be slovo, Zbornik radova o glagoljici i glagolja-šima zadarskog kraja i crkvi svetoga Ivana Krstitelja, Zagreb, str. 194–198.

KRASIĆ, Stjepan (1996). Generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru ili Uni-versitas Jadertina 1396 - 1807.; Filozofski fakultet Zadar.

KRASIĆ, Stjepan (1987). Filozofsko teološki studij dominikanskog reda u Zadru (1396-1806), Zadarska revija, Zadar, str. 3–42.

KUKULJEVIĆ, Ivan (1863): Acta croatica, Listine hrvatske, Monumenta historica Slavorum meridionalium I, Zagreb.

KUNČIĆ, Meri (2006): Uloga votivnih (zavjetnih) slika u svakodnevnici stanov-nika dalmatinskih komuna na koncu srednjeg vijeka; Časopis Matice hrvat-ske, Kolo 4/2006.; str. 272–284.;

MALIĆ, Dragica (2000). Latinički tekstovi hrvatskog srednjovjekovlja na narod-nom jeziku, u Hrvatska i Europa, kultura, znanost i umjetnost, svezak II, Sred-nji vijek i Renesansa (XIII – XVI. stoljeća); uredio: Eduard Hercigonja, HAZU, Školska knjiga, Zagreb.; str. 299–321.

MILČETIĆ, Ivan (1902). Prilozi za literaturu hrvatskih glagolskih spomenika. III. Hrvatski lucidar, Starine, knjiga XXX, knjižara JAZU Zagreb; str. 1–505.

MILČETIĆ, Ivan (1912): Berčićeva glagolska zbirka u Petrogradu, Ljetopis HAZU, Zagreb, sv. 26; str. 265–270.

MILČETIĆ, Ivan (1955). Berčićeva zbirka glagoljskih rukopisa i štampanih knjiga u Lenjingradu, Radovi Staroslavenskog instituta, knj. 2, Zagreb, str. 93–129.;

MILČETIĆ, Ivan (1911). Hrvatska glagolska bibliografija, I dio. Opisi rukopisa, Zagreb, Tisak dioničke tiskare.

NAZOR, Anica (2008). Ja slovo znajući govorim..., Knjiga o hrvatskoj glagoljici, Erasmus naklada, Zagreb.

NAZOR, Anica (2000). Prožimanje glagoljice i ćirilice na hrvatskom prostoru, u Hrvatska i Europa, kultura, znanost i umjetnost, svezak II, Srednji vijek i Renesansa (XIII - XVI. stoljeća); uredio: Eduard Hercigonja, HAZU, Školska knjiga, Zagreb.; str. 289–299.

NAZOR, Anica (2003). Glagoljske tiskane knjige, u Hrvatska i Europa, kultura, znanost i umjetnost, svezak III, Barok i prosvjetiteljstvo (XVII - XVIII. stolje-će); uredio: Ivan Golub, HAZU, Školska knjiga, Zagreb.; str. 275–285.

Prva hrvatskoglagoljska početnica 1527.; pretisak (1983): Školska knjiga Zagreb.NIMAC, Stipe – Perše, Brigita (2013). Župa u povijesnim mjenama, Ravnoko-

48


tarski cvit, Lepuri 2013.PANTELIĆ, Marija Agnezija (2001). Zadar na razmeđu glagoljskog juga i sje-

vera s obzirom na liturgijske kodekse 11. – 15. stoljeća, u zborniku Iskoni be slovo, Zbornik radova o glagoljici, glagoljašima zadarskog kraja i crkvi svetog Ivana Krstitelja, Provincijat franjevaca trećeredaca, Kršćanska sadašnjost, Za-greb; str. 101–111.

PERIĆ, Ratko (2003). Hrvatski zavodi u Europi, u Hrvatska i Europa, kultura, znanost i umjetnost, svezak III, Barok i prosvjetiteljstvo (XVII - XVIII. stoljeće); uredio: Ivan Golub, HAZU, Školska knjiga, Zagreb.; str. 215–225.

PETROVIĆ, Ivana (2000). Hrvatska i europska hagiografija, u Hrvatska i Europa, kultura, znanost i umjetnost, svezak II, Srednji vijek i Renesansa (XIII - XVI. stoljeća); uredio: Eduard Hercigonja, HAZU, Školska knjiga, Zagreb.; str. 321–349.

Pretisak Misala iz 1483., Nakladnička kuća Liber, Zagreb 1971. Prva hrvatskoglagoljska početnica 1527. Faksimilni pretisak s transliteracijom i po-

govorom akademika Josipa Bratulića.RUBEFILIPI, Amos, (1951). Popis glagoljskih kodeksa u zadarskoj nadbiskupi-

ji, Starine, JAZU, Zagreb, knjiga 43., str. 271–276.RUNJE, Petar (2001). Fra Šimun Klimantović i Konstitucije 1492., Iskoni be

slovo, Zbornik radova o glagoljici i glagoljašima zadarskog kraja i crkvi svetoga Ivana Krstitelja, Zagreb, str. 183–193.

RUNJE, Petar (2008). Duhovni život na zadarskim otocima u kasnome srednjem vijeku, Gradska knjižnica Zadar.

RUNJE, Petar (2005). Glagoljica u zadarskoj nadbiskupiji u srednjem vijeku, Gradska knjižnica Zadar.

RUNJE, Petar (2001a). Pokornički pokret i franjevci trećeredci glagoljaši (XIII. – XVI.), Provincijat franjevaca trećeredaca, Kršćanska sadašnjost, Zagreb.

RUNJE, Petar (1990). Prema izvorima, Provincijat franjevaca trećeredaca, Zagreb. RUNJE, Petar (2003a). Školovanje glagoljaša, Matica hrvatska, OgulinRUNJE, Petar (1998). O knjigama hrvatskih glagoljaša, Provincijat franjevaca tre-

ćeredaca, Kršćanska sadašnjost, Zagreb. RUNJE, Petar (2001b). O knjigama glagoljaša u drugoj polovici 14. i u 15. sto-

ljeću u Zadarskoj nadbiskupiji, u zborniku Iskoni be slovo, Zbornik radova o glagoljici, glagoljašima zadarskog kraja i crkvi svetog Ivana Krstitelja, Provin-cijat franjevaca trećeredaca, Kršćanska sadašnjost, Zagreb; str. 57–67.

RUNJE, Petar (2003b). Don Juraj Zubina, svećenik hrvatske knjige (o. 1400. – 1480.), Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 21–38.

49


RAUKAR, Tomislav (1995). Društveni obzori srednjovjekovnog Zadra, Croatica Christiana Periodica br.35., Zagreb, str. 127–133.

STIPČEVIĆ, Aleksandar (2003). Knjige i knjižnice, u Hrvatska i Europa, kultu-ra, znanost i umjetnost, svezak III, Barok i prosvjetiteljstvo (XVII - XVIII. stolje-će); uredio: Ivan Golub, HAZU, Školska knjiga, Zagreb.; str. 245–275.

STIPČEVIĆ, Aleksandar (2004). Socijalna povijest knjige u Hrvata, knjiga II, Od glagoljskog prvotiska (1483) do hrvatskog narodnog preporoda (1835), Školska knjiga, Biblioteka Lucius.

STRGAČIĆ, Ante (1964). Hrvatski jezik i glagoljica u crkvenih ustanovama Grada Zadra; Zadarski zbornik, Zagreb, str. 373–429.

STRGAČIĆ, Ante (1951). Popis glagoljskih kodeksa u zadarskoj nadbiskupiji, Sta-rine, JAZU, Zagreb, knjiga 43., str. 280–287.

STROHAL, Rudolf (1915). Hrvatska glagoljska knjiga, privatna naklada, Za-greb.

ŠTEFANIĆ, Vjekoslav (1960). Glagoljski rukopisi otoka Krka, Djela JAZU, Za-greb, str. 355–397.

ŠTEFANIĆ, Vjekoslav (1969, 1970). Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, JAZU Zagreb, I i II dio.

ŠUTRIN, Rozario (2001). Sjemenište „Zmajević“ u Zadru, Iskoni be slovo, Zbor-nik radova o glagoljici i glagoljašima zadarskog kraja i crkvi svetoga Ivana Krstitelja, Zagreb, str. 138–151.

VELAGIĆ, Zoran (1999). Nekoliko vidova prosvjetnog rada na hrvatskom sje-veru osamnaestog stoljeća, Zbornik odsjeka za povijesne znanosti, Zavoda za povijest i društvene znanosti HAZU, vol. 17.

VIALOVA, Svetlana Olegovna (2000). Glagoljski fragmenti Ivana Berčića, HAZU, Ruska nacionalna biblioteka, Staroslavenski institut, Zagreb.

VLAHOV, Dražen (2010). Zbirka glagoljskih isprava iz Istre, Državni Arhiv u Pazinu.

VLASANOVIĆ, Petar (1951). Popis glagoljskih kodeksa u zadarskoj nadbisku-piji, Starine, JAZU, Zagreb, knjiga 43., str. 276–279.

ZBORNIK RADOVA (1991). Zbornik radova o Šimunu Kožičiću Benji, Znan-stveni skup Šimun Kožičić Benja i njegovo doba Zagreb – Zadar – Ugljan, 21 – 23. travnja 1788.; Razred za filološke znanosti JAZU, Filozofski fakultet Zadar, Hrvatsko filološko društvo Zadar, Zagreb.www.croatianhistory.net

50


FOTOGRAFIJE:SLIKA 1: Pretisak prvotiska Misala iz 1483

SLIKA 2: Grdovićev zbornik, početak 18. st.

51


SLIKA 3: Naslovnica Knjige propovijedi don Ive Vlahića iz Sutomišćice

SLIKA 4: Potvrda o ređenju žakna Šime Satalića iz Kali 1695.

SLIKA 5: Popis popova glagoljaša i klerika u Sutomišćici prilikom vizitacije 1670.

SLIKA 6: Prva stranica Knjige propovijedi don Ive Vlahića iz Sutomišćice

52


EDUCATION OF GLAGOLITES FROM THE 14TH TO THE EARLY 19TH CENTURY

Summary

Glagolitic school were based on an individual teaching pupil – teacher model, someti-mes more pupils per teacher (priest in a village). Some students later end up as priests, some dropping out of school, while some as literate people keep diaries and record rural events what prove Glagolitic documents written by the hand of peasants – laymen. In some places, there are lists of priests and apprentices as well as a series of Glagolitic documents showing how the apprentices learned, which subjects were supposed to pass, where they were educated, who has educated them and with whom they lived during their education. In the 18th century, Glagolitic seminary were opened, for example Zmajević seminary in Zadar. There have been reports and literature which students used throughout their schooling. The Glagolitic alphabet was used for official purposes, in the offices of civil and church authorities where as Chancellors worked not only local people but also foreigners.

Keywords: Glagolitic school, clerics (apprentices), the Glagolitic seminary, Glagolitic codes, 14th – 19th century.

Documents

ŠKOLOVANJE GLAGOLJAŠA OD 14. DO POČETKA …...ŠKOLOVANJE GLAGOLJAŠA OD 14. DO POČETKA 19. ST. GROZDANA FRANOV ŽIVKOVIĆ UDK 371:003.349.1“13/18“ Zavod za povijesne znanosti