Kompozicija je smislen raspored i odnos elemenata u nekoj cjelini.

Francuski slikar Matisse zapisao je da je kompozicija umjetnost raspoređivanja "raznih

elemenata kojima slikar raspolaže da izrazi svoje osjećaje". 

Elementi kompozicije

1. Linija

Linija je oblik je koji ima naglašenu jednu dimenziju, duljinu. Nastaje zbrajanjem

beskonačnog broja točaka. Crta je i trag koji ostaje iza kretanja točke.

Crte po karakteru mogu biti debele, tanke, dugačke, kratke, oštre, isprekidane, izlomljene,

jednolične, nejednolične i slično.

Crte po toku mogu biti ravne, krivulje, otvorene ili zatvorene.

Crte po značenju mogu biti obrisne ili konturne, teksturne, strukturne (gradbene).

Konturne ili obrisne crte jesu crte koje opisuju neki oblik izvana. Ako je kontura zatvorena,

ona zatvara plohu.

Raster nastaje kada jednolično ponavljamo jedan isti element – crtu, točku ili neki oblik, i

njime ispunimo plohu.

2. Smjer

Smjer ima svaka linija kosi, okomiti ili vodoravni. On ima velikog utjecaja na

promatrača jer svaki simbolizira i šalje određenu poruku. Vodoravni –

mirovanje, pasivan, spokojan. Okomiti smjer – snaga, uravnoteženost. Kosi

smjer – dinamičan, pokretljiv.

3. Veličina

Površina na kojoj radimo kompoziciju ima svoju visinu i širinu i stavljanje bilo

kojeg elementa zahtjeva dijeljenje površine na manje dijelove pri čemu se

stvara prostorna iluzija na površini. Veličina predmeta može značiti blizinu ili udaljenost

(ako su predmeti postavljeni u različitim planovima), ili razliku u veličini ( predmeti u

istom planu).

Položaj predmeta procjenjuje se u odnosu na liniju horizonta pri čemu su

predmeti na liniji horizonta najbliži, oni koji se nalaze na višim dijelovima su

udaljeniji. Dubinski prostor se sugerira i preklapanjem i oštrinom prikazanih

predmeta- predmet koji preklapa neki drugi je bliži, a i onaj koji je više izoštren i s više

detalja također.

4. Oblik

Neki oblici opažaju se lakše od drugih. Psiholozi su izmjerili količinu energije

potrebne da bi se pojedini oblik opazio. Krug se najlakše opaža, a zatim druga

jednostavna geometrijska tijela. Tu leži snaga jednostavnih geometrijskih tijela, ako ova tijela

posjeduju još i dinamične konture i položaj, postaju nam

privlačniji. Oblici uključuju i vrijednosti koje im daju naše asocijacije, što

mnogo utiče na dinamičke kvalitete likova.

5. Tekstura

Riječ tekstura dolazi od lat. textura - tkanje, tkanina, sklop, sastav, i vidimo

kako je povezana sa riječima tkanje, tekstil, i s rječju tekst. Lako si možemo

predočiti kako se radi o određenom nizanju i prepletu sitnih elemenata (slova,

niti, zrnca) koji zajedno stvaraju dojam hrapavosti, obrađenosti neke površine.

Tekstura je karakter površine i kao takva može biti

- plastička (hrapavo ili glatko, taktilna),

- slikarska (različite gustoće mrlja koje čine površinu) i

- crtačka tekstura, gdje se koriste crtački elementi - točka i crta - za različito ispunjavanje i

rasteriranje površine ograđene obrisnom crtom. Pogodna je usporedba s oranicom, poljem

koje je omeđeno od ostalih susjeda i obrađeno linijama - brazdama. Dakle, obrisnom linijom

stvaramo oblik koji iznutra ispunjavamo teksturnim crtama.

Plastičke teksture su opipljive i ovise ili o karakteru materijala čiju površinu

doživljavamo, ili o načinu obrade tog materijala - glačanjem i poliranjem

recimo. Razumije se da drvo ima različitu površinu (time i teksturu) od kamena ili bronce. Ali

u umjetnosti se nije uvijek razumijevalo samo po sebi da se upotrebljenom materijalu poštuju

(ostavljaju) njegova svojstva, već su se skulpture od kamena primjerice glačale do visokog

sjaja oponašajući broncu.

Stoga poneki umjetnici ostavljaju dijelove skulptura posve neobrađenima kako bi što manje

zadirali karakter i osobnost upotrebljenog materijala. Ponekad se, s druge strane, računa na

veći raspon taktilnih doživljaja koje materijal, alat i autor mogu pružiti, a gledatelj percipirati

- tako se stvara više stupnjeva i oblika hrapavosti i uglačanosti površine, pa govorimo o

sitnozrnatim, krupnozrnatim,

naboranim, ispicanim, valovitim i drugim teksturama.

6. Valer

Valer predstavlja količinu svjetlosti. Promjena valera mijenja izgled predmeta,

veličinu, oblik i teksturu, a time i naše raspoloženje, ona ostvaruje i daje na slici

prostor, oblik, dramatičnost. Valerski ključ je od prvenstvene važnosti. Našu pažnju

moramo posvetiti tonskom ključu slike jer to određuje ostale elemente naročito boju.

Niski, visoki i srednji ključ sastoje se iz devet tonova. Svijetli, visoki durski ključ je

pozitivan, uzbudljiv, radostan. Visoki molski ključ je nježan, ženstven, sjetan. Srednji

durski ključ je plakatski, snažan, bogat, otvoren. Mukli srednji molski ključ predstavlja

svijet snova. Niži molski ključ je težak i dostojanstven. Tamni niski molski ključ je

pogreban.

7. Boja

Kromatske  ili šarene boje jesu one boje koje su u spektru, odnosno u dugi.

Akromatske ili nešarene boje ili neboje one su koje nisu u spektru – crna, bijela i siva.

Vrsta boje su različite čiste boje: primarne, sekundarne, tercijarne, odnosno crvena, zelena,

plava, narančastocrvena itd.

Ton boje označuje količinu svjetla u boji, njezinu svjetlinu. Tonovi nastaju dodavanjem crne

i bijele boji. Stupnjeviti prijelaz iz tona u ton nazivamo tonskom gradacijom, a mekan

prijelaz bez granica nazivamotonskom modelacijom.

Čistoća boje označuje njezinu zasićenost, intenzitet, jarkost. Čistoća boje mijenja se

dodavanjem boji sive. Ako nemaju sive, boje su čiste, jarke i intenzivne, a ako imaju sive,

tada su nečiste, blijede, zagasite, degradirane.

Efekti boje označuju subjektivan doživljaj koji imamo dok ih promatramo, pa razlikujemo

tople i hladne boje, koloristička perspektiva, modulacija.

Tople boje jesu one koje nas podsjećaju na Sunce i vatru. To su crvena, žuta i narančasta.

Hladne boje su one koje nas podsjećaju na vodu i led. To su plava, zelena i ljubičasta.

Koloristička perspektiva je način prikazivanja prostora tako da se ne rabe tonovi, nego se

ono što je blizu slika toplim bojama, a ono što je daleko hladnim bojama.

Modulacija je promjena iz jedne boje u drugu. Slikanje modulacijama

nazivamo kolorističkim slikanjem, a razlikujemo ga od tonskog slikanja. U tonskom

slikanju sjena se prikazuje dodavanjem crne nekoj boji, dok u modulaciji sjene bojimo

hladnim bojama, a osvijetljene dijelove toplim bojama.

Kontrasti boja: prema Johannesu Ittenu, razlikujemo: 1. kontrast boje prema boji (1., 2. i 3.

reda), 2. svijetlo-tamni  kontrast (ili tonski kontrast ili kontrast svjetline u čistim bojama), 3.

toplo-hladni kontrast, 4. komplementarni kontrast, 5. simultani (sukcesivni) kontrast, 6.

kontrast kvalitete, 7. kontrast kvantitete.

Kontrasti boja prema Paulu Kleeu: 1. komplementarni kontrast, 2. kontrast krivih parova.

Miješanje boja može biti aditivno (svjetlosno i optičko, osnovne boje crvena, zelena i plava)

i mehaničko(pigmentno, osnovne boje crvena (magenta) plava (cyan) i žuta).

Principi kompozicije:

Ritam- prepoznati ga u zivotu! izmjena dana i noci, sunca i mjeseca, godisnjih doba,

covjekov ritam rada i spavanja kad obnavlja energiju za naredni dan, uskladjenost covjekovog

ritma sa mijenjanjem dana i noci, ritam srca (kad smo uzbudjeni, smireni ovisno o vanjskim

utjecajima), ritam u muzici, ritam u hodu, od ritma ovisi brzina trcanja kad smo u opasnosti.

Sjeme uvele biljke u sebi krije zacetak novog zivota i ceka povoljne uslove. sve je u ritmu!

Ritam je sinonim za životnost i dinamičnost, ali i za postojanost i sigurnost, zbog svoje

nesklonosti ka improvizacijama i skretanju sa zacrtanog puta i načina.

Od ritma smo zivotno zavisni.

Dete ili možda pijana osoba krećući se bez ritma deluju nezgrapno i smešno, dok je usporeni

ritam pokreta elegantan i odmeren. Disanje se u stresnim situacijama izvodi u nepravilnim

intervalima, pa možemo svesno delovati na isti, usporavanjem i uspostavljanjem pravilne

izmene udaha i izdaha u svrhu stabilizacije organizma. Važnu ulogu u postizanju skladnosti i

ritma između elemenata ima interval (razmak) između pojedinih delova kompozicije. On

može nagovestiti ritmički niz događaja, ali i zastoj ili predah u očekivanju novog događaja.

Interval može biti u određenoj proporciji sa elementima koji se ponavljaju, čime se dobija

lepša i harmoničnija kompozicija.

Ritam može biti monoton ili uzbuđujući. Istražujući ritmove nećemo zaobići ni vizuelne.

Drvored, ograda ili niz prozora podležu istoj kategorizaciji kao i ritmovi zvuka i pokreta.

Harmonija

Kad čujemo da je nešto harmonično, obično prvo pomislimo na muziku. Harmonična muzika

prija ušima i slušajući je uživamo u osećanjima koje nam budi. Harmonična muzika 

sastavljena je iz nota koje su skladno povezane u celinu, slažući se jedne sa drugom i zasebno

i u celosti, čime je dobijena harmonija u melodiji. Ista stvar važi i za umetnost i dizajn.

Harmonija znači spajanje, slaganje, sklad, sloga. Elementi moraju biti pridruženi jedan

drugom u skupove koji su slični po nekom svojstvu. Ona predstavlja sređivanje optičke

harmonije unutar svakog likovnog ili grafičkog prostora. Harmonija stoji na pola puta između

kontrasta i monotonije. Elementi u svojoj sličnosti nisu niti suprotni (kontrast) niti jednaki

(monotonija).

Nešto harmonično deluje staloženo, mirno, opušteno. U Otsvaldovom krugu susedne boje su

uvek harmonične. Elementi mogu biti slični po obliku, veličini, boji, funkcionalnosti,

simbolici, pa i prema asocijacijama.

Harmonija se ispoljava na više načina i to kao:

Harmonija sličnosti je usaglašavanje sličnih elementa po obliku. Pulsiranje tih sličnih oblika

obezbeđuje se ritmičnom izmenom njihovih veličina i boja.

Harmonija funkcije je usaglašavanje raznih oblika koji su po svojoj funkciji različiti.

Zajedničko im je da služe istoj funkciji.

Harmonija simbola je usaglašavanje raznih oblika koji su po svojoj funkciji, formi i svrsi

različiti, ali u duhovnom i apstraktnom smislu grade smišljenu celinu.

Gradacija

Gradacija je raspored u kojem se preko stupnjeva povezuju suprotne krajnosti. Primjer je

valerska ljestvica u kojoj su crno i bijelo povezani nizom sivih koje su slične i harmonične. U

slikarstvu vidimo gradaciju pri osjenčavanju okruglih i valjkastih

predmeta, slikar koristi gradaciju veličina, valera i boje da bi prikazao položaj

pojedinih predmeta u kompoziciji.

Kontrast

Kontrast, suprotnost je dinamična suština života. Kroz kontrast predmeti i pojave

dobivaju svoj smisao.. Količina kontrasta ovisi o umjetnikovom temperamentu, neki

traže harmoniju, a neki samo kontraste. Važan je i kontrast tekstura, uvođenjem novih

materijala- stakla, aluminijske folije, hroma i dr., tekstura je postala važan element u

dizajnu, arhitekturi…

Kompozicija kojoj nedostaju kontrasti obično djeluje jednolično i prazno.

Dakle, u svakom djelu nužna je raznolikost. Koliko raznolikosti treba da bude na djelu

zavisi od umjetnikovog temperamenta i namjene likovnog rješenja.

Diskord je krajnji kontrast - kombinacija potpuno nesrodnih elemenata. Najčešće se

izbjegavaju krajnje suprotnosti. Suprotnosti nešto manjeg koriste se redovno da bi se

pojačao intenzitet, unijela preglednost i jasnoća, ostvario ritam i uopće veća dinamika.

Jedinstvo

Umjetnik oblikuje estetsko jedinstvo ili red. Jako je važno jedinstvo konflikta i

dominante koje kao problem postoji u svim prostornim umjetnostima.

Jedinstvo može biti statično i dinamično. Statično jedinstvo imaju geometrijski oblici,

neorganski oblici kao kristali također imaju statično jedinstvo. Biljke i životinje imaju

dinamično jedinstvo. Svaku kompoziciju koja naglašava pravilno i točno ponavljanje

motiva nazivamo statičnom, a onu koja naglašava narastanje ili opadanje dinamičnosti,

dinamičnom kompozicijom.

Jedinstvo ideje- bit jedinstava je u tome da umjetničko djelo izražava samo jednu

ideju, bez ikakvih dodatnih suvišnih elemenata. Ono što nije bitno se zanemaruje.

Dominanta

Dominanta znači prevladavajuće, glavno. Pri upotrebi različitih elementa moramo

odlučiti koji je dominantan. Ako crtamo krug i trokut, moramo odlučiti koji je lik

glavni i naglasiti ga. Dominantu postižemo tako što jedni vrijednost činimo većom od

druge, snažnijom u valerskom smislu i bojom. Dominantu linije, teksture, oblika,

smjera, valera, oblika i boje postižemo repeticijom.

Ravnoteža

Ravnoteža predstavlja dobar raspored masa, organiziranje prostora.

Dvije su vrste ravnoteže- formalna i neformalna.

Formalna je uravnoteženje jednog ili više elemenata na jednoj strani s identičnim

elementima na drugoj strani, ovakav način ostvaruje dostojanstvo i ozbiljnost pa

pogoduje arhitekturi. Neformalno uravnoteženje je kada jedan ili više elemenata s

jedne strane uravnotežujemo različitim elementima s druge strane, ovakvo

uravnoteženje je asimetrično ali mnogo zanimljivije .

Funkcija kompozicije najbolje određuje kakvu vrstu ravnoteže treba upotrijebiti.

Formalna ravnoteža ostvaruje efekat dostojanstva, ozbiljnosti i mira, pa se koristi u

arhitekturi. Neformalna ravnoteža se sreće u skulpturi, slikarstvu, ali i modernoj

arhitekturi.