Embed Size (px)
Citation preview
KONFERENCIJSKIIZVJEŠTAJ
“Kada govorimo o nestaloj osobi, mislimo na nekoga ko nedostaje drugim ljudima. Oni osjećaju bol neizvjesnosti i od državnih institucija traže odgovor i rješenje”
Njena Visost kraljica Noor
3
SADRŽAJUVOD
UVODNO OBRAĆANJE NJENE VISOSTI KRALJICE NOOR
DODATAK B IZVJEŠTAJ SA OKRUGLIH
STOLOVA
DODATAK APROGRAM KONFERENCIJE
O ICMP-U
NAŠI POVJERENICI
ZAHVALE
TEHNOLOGIJAI IZAZOVI
NAPREDAK OSTVAREN U RJEŠAVANJU PITANJA NESTALIH
PANEL DISKUSIJE
TRANZICIJSKA PRAVDAI PRAVO NA ISTINU
DALJIPUT
PLAN ZA BUDUĆNOST:PREPORUKE
KONFERENCIJA
Uvod ....................................................26Hag, Nizozemska .................................27Univerzitet u Sussexu, Centar za istraživanje sukoba i sigurnosti u Sussexu ..32Sarajevo, Bosna i Hercegovina ............38
7
25
20
44
45
46
8
10
12
14
16
18
6
4
Naslovnica: Palača mira u HaguSuprotna strana: Njena Visost kraljica Noor drži govor drugog dana konferencije.
4
1. Uvod
Danas se broj prijavljenih slučajeva osoba nestalih usljed oružanih sukoba i povreda ljudskih prava u svijetu broji milionima. Pored toga, nesreće, trgovina ljudima, organizirano nasilje i brojni drugi uzroci dovode do nestanka više hiljada osoba. Događaji koji su se odigrali tokom proteklih dvadesetak godina utjecali su na novi razvoj u pristupu rješavanju ovog pitanja, posebno nakon sukoba i nesreća. Zbog toga je obim problema sada jasniji – smjernice, standardi i politike u vezi sa rješavanjem pitanja nestalih su bolje definirane, a naučni i informatički napredak danas omogućavaju pronalaženje nestalih na daleko efikasniji način nego ikada ranije. Međutim, u kojoj mjeri je moguća primjena novih mogućnosti i dalje ovisi o okolnostima nestanka osobe kao i o tome ko i zašto traga za tom osobom. Da bi mogli učinkovito garantirati da ljudi neće nestajati i da bi mogli garantirati poštivanje prava srodnika nestalih, neophodno je proširiti tradicionalne kategorizacije i problem nestalih posmatrati kao sastavni dio ljudskih prava
Gore lijevo: Knut Vollebaek, ICMP-ov povjerenik pozdravlja Thomasa Millera, predsjedavajućeg ICMP-a, Kathryne Bomberger, generalnu direktoricu ICMP-a i Stevena van Hoogstratena, generalnog direktora Fondacije Carnegie ispred Palate mira.Ispod: Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske, NJ.V. kraljica Noor, povjerenica ICMP-a, Thomas Miller, predsjedavajući ICMP-a i Kathryne Bomberger, generalna direktorica ICMP-a po dolasku u Konferencijski centar.Gore desno: Wim Kok, povjerenik ICMP-a i David Tolbert, predsjednik Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu stižu u Palatu mira.
i pitanja ljudske sigurnosti. Učinkovito reagiranje na problem nestalih mora, stoga, postati dijelom sveobuhvatnijeg globalnog pothvata ublažavanja ljudske ranjivosti, unapređenja političkog učešća i poboljšanja pristupa pravdi i ekonomskim pravima.
5
“Pitanje nestalih staro je koliko i ljudska vrsta. Uprkos tome, ne postoji spoznaja globalne dimenzije ili istinskih razmjera tog problema. Ne postoje smjernice o odgovornosti država da rješavaju taj problem u svim njegovim aspektima.”
Thomas Miller
“U borbi za ljudska prava, a posebno u aktivnostima pronalaženja i identifikacije nestalih, ljudski život ovisi o dobroj zaštiti podataka, koja ipak mora odgovoriti zahtjevima dijeljenja podataka za potrebe prikupljanja preciznih statističkih podataka. Načelo privatnosti treba biti temelj rada organizacija, gdje se tehnologija direktno transformira u utjecaj i učinkovitost.”
Brian Behlendorf
Andreas Wigger
“Porodice nestalih osoba moraju osjetiti da je ostatak zajednice u kojoj žive i društva uopće svjestan njihovog gubitka i teškoća sa kojima se suočavaju, te da im mora pružiti dugoročnu potporu. Kada porodice učestvuju u procesima rješavanja pitanja nestalih, iskoristit će svu preostalu postojeću snagu da razviju nešto novo.”
Gore: Jozias van Aartsen, gradonačelnik Grada Haga poželio je dobrodošlicu gostima prvog dana konferencije.Ispod lijevo: Predstavnici porodica žrtava sa Zapadnog Balkana, među kojima su bile Olgica Božanić, Seida Karabašić i Ljiljana Alvir, učestvovali su u radu konferencije.Dole lijevo: ICMP-ovi povjerenici Knut Vollebaek i Wim Kok sa Joziasom van Aartsenom, gradonačelnikom Grada Haga na prijemu dobrodošlice.
6
ICMP je konferencijom naslovljenom Nestali: plan za budućnost pokušao pružiti uvid u način na koji se rješavanje pitanja nestalih razvija, dati pregled izazova sa kojima se učesnici u procesu suočavaju i ponuditi viziju budućnosti procesa. Konferenciji je prethodio niz okruglih stolova. Prvi je održan u Hagu, a učesnici su bili prestavnici međunarodnih i drugih organizacija. Drugi u nizu je uključio i akademike iz društveno-političke oblasti, a domaćin je bio Univerzitet u Sussexu. Treći okrugli sto održan je u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, a učesnici su bili predstavnici zainteresiranih strana sa područja bivše Jugoslavije uključujući i predstavnike porodica nestalih, vladinih institucija, NVO-a, predstavnike medija, osobe uključene u kreiranje politika i predstavnike pravosudnih organa.
Uz podršku Grada Haga – međunarodnog grada mira i pravde – u Palati mira je održana konferencija u periodu utorak, 29. oktobar – petak, 1. novembar 2013. godine. Kao prva ikada održana konferencija ove vrste fokusirana je na sistematično rješavanje pitanja nestalih, bez obzira na to da li su uzrok nestanka ratovi, povrede ljudskih prava, nesreće, organizirano nasilje, migracije ili neki drugi nedobrovoljni uzroci. Razmatrano je i pitanje procesa pronalaženja i identifikacije nestalih u smislu pravnih, tehničkih i društvenih posljedica. Konferencija je rezultirala multidisciplinarnim preporukama i otvorila prostor za pokretanje novih inicijativa.
Među učesnicima konferencije našli su se predstavnici različitih država, međunarodnih i nevladinih organizacija – uključujući udruženja žrtava i preživjelih, predstavnike privatnog sektora, akademskih krugova, novinare, itd. Uglavnom se radilo o osobama uključenim u kreiranje politika, borcima za ljudska prava, predstavnicima pravosuđa, agencija za obranu i sigurnost i organizacija za reakciju u slučaju nesreća, relevantnim ministarstvima i specijaliziranim institutima te medijima.
Konferencija je podijeljena na tri široka tematska područja:1) osobe nestale usljed oružanih sukoba i povreda ljudskih
prava, uključujući i prisilne nestanke;2) osobe nestale u prirodnim i nesrećama uzrokovanim
ljudskim faktorom;3) osobe čiji je nestanak posljedica drugih uzorka uključujući
organizirano nasilje (droge, trgovina ljudima, terorizam) i osobe nestale u migracijama stanovništva.
Pored toga, delegati su diskutirali o multidisciplinarnim pitanjima i budućim izazovima, uključujući usklađivanje globalnih i domaćih inicijativa, stvaranje uslova za preuzimanje odgovornosti domaćih institucija, jačanje uloge pravosuđa – posebno tužitelja i istražitelja, garantiranje prava preživjelima, unapređivanje globalnog kapaciteta za reakciju u slučajevima nestanaka, ispitivanje dostupnosti i kvaliteta podataka o nestalim osobama te poboljšanje mjera prevencije i gotovosti.
2. Konferencija
7
3. Uvodno obraćanje Njene Visosti kraljice Noor
Konferenciju je otvorila ICMP-ova povjerenica Njena Visost kraljica Noor, dajući pregled postojećih kapaciteta i napretka ostvarenog u procesu rješavanja pitanja nestalih osoba na tlu bivše Jugoslavije, gdje je, kao posljedica oružanih sukoba iz 1990-ih, prijavljen nestanak oko 40.000 ljudi. Do danas je pronađeno i identifikovano više od 70% od tog broja nestalih. Samo u Bosni i Hercegovini, gdje je nestalo oko 30.000 osoba, pronađeno je i identifikovano njih 74%. Kada je u pitanju prijavljeni nestanak više od 8.000 osoba u padu Srebrenice 1995. godine, od tog broja je gotovo 7.000 osoba pronađeno u skrivenim masovnim grobnicama, a njihovi posmrtni ostaci su identifikovani pouzdanim metodama identifikacije i vraćeni članovima porodica koji odlučuju o mjestu ukopa i načinu komemoracije.
Njena Visost je podsjetila na činjenicu da ove promjenjive brojke ukazuju na napredak kakav nije zabilježen u drugim dijelovima svijeta. Napori da se pronađu nestali na području bivše Jugoslavije kontinuranu podršku imaju u domaćim institucijama, uključujući političke organe i krivičnopravne sisteme. Te institucije nastoje odvojiti pitanje nestalih od politika vođenih u prošlosti. Njena Visost je posebno naglasila činjenicu da porodice nestalih nisu prepuštene same sebi, niti ih se može smatrati tek primateljima međunarodne pomoći. Upravo suprotno – radi se o jasnim i glasnim učesnicima u procesu pronalaženja njihovih nestalih srodnika. Ne dozvolivši da državne, religijske i etničke razlike sputavaju njihove aktivnosti, porodice su izgradile funkcionalnu mrežu civilnog društva i direktno učestvovale u operativnim procesima kakav je i pružanje osobnih podataka o nestalima na osnovu kojih je nastalo gotovo 100.000 spisa, uključujući i doniranje genetičkih uzoraka što je omogućilo identifikaciju njihovih voljenih.
Važan uvjet za napredak ostvaren na Zapadnom Balkanu u direktnoj je vezi sa usvojenim pristupom utemeljenim na vladavini prava, što podrazumijeva i postupanje u skladu sa standardima za prikupljanje dokaza neophodnih u građanskopravnim procesima, podizanje optužnica i postupanje u skladu sa zahtjevom za izdavanje validnih potvrda o smrti. Primjena napredne tehnologije, uobičajene za zemlje u kojima se poštuju važeći standardi vladavine prava, omogućila je pokretanje pouzdanih i učinkovitih istraga sa ciljem otkrivanja istine o sudbini nestalih osoba te je dodatno osnažila i same procese vladavine prava. Njena Visost je podsjetila sve prisutne da nepravde iz prošlosti, posebno nestanak ljudi, predstavljaju temeljno kršenje vladavine prava i povredu garantiranih ljudskih prava. Poratna rekonstrukcija i pomirenje moraju uključiti i ponovno uvođenje vladavine prava i ljudskih prava kao ključnih aspekata pokušaja uspostavljanja pravičnog i mirnog društva. Samo država može vratiti oduzeta prava i obnoviti prekršene garancije.
Pamela Dix
Ronald K. Noble
“Porodice trebaju i zaslužuju informacije o procesu pronalaženja nestalih, dosljednu dvosmjernu komunikaciju, imaju pravo na informirani izbor, otvorenost, osjetljivost, suosjećanje, pomoć u kojoj nema prikrivene osude, psihološku potporu, poštivanje privatnosti i njihovih individualnih potreba, prilika da vrijeme provode sa drugima, treba ih osnažiti i osigurati finansijsku potporu”
“Standardi koji se primjenjuju u procesu pronalaženja nestalih osoba i distribucije informacija nisu isti u svim zemljama, ali se sa posmrtnim ostacima mora pažljivo postupati, mora ih se pažljivo čuvati kako bi se izbjegla opasnost pogrešnih identifikacija.”
Suprotna strana: ICMP-ova povjerenica NJ.V. kraljica Noor i ministar hrvatskih branitelja Predrag Matić sa ICMP-ovim povjerenicima Wim Kokom i Rolf Ekéusom na konferenciji.Gore desno: Nik Steinberg, Human Rights Watch, sestra Consuelo Morales, meksička organizacija Građani kao podrška za ljudska prava i Sara H. Katsanis sa Univerziteta Duke.
8
4. Panel DiskusijeKonferencija je organizovana u četiri panela, od kojih su tri bila tematski široko postavljena, a jedan se bavio izazovima pred globalnim pokušajima učinkovitijeg pronalaženja nestalih.
Prvi panel je posvećen pitanju osoba nestalih u sukobima i usljed kršenja ljudskih prava. Uvodničar je bio predsjednik Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu, gospodin David Tolbert. Profesor Eric Stover sa Berkley univerziteta u Kaliforniji govorio je o unapređenju aktivnosti međunarodne zajednice na stvaranju neophodnih državnih kapaciteta. NJ.E. gospodin Mohammad Shyaa Al-Sudani, irački ministar za ljudska prava i Nj.E. gospodin Aram Ahmed Mohammed, ministar za šehide i pitanja Anfala Kurdske regionalne vlade govorili su o teškoćama u održavanju političkog zamaha na rješavanju pitanja nestalih osoba. Izazove sa kojima se suočavaju počinioci u slučajevima nestalih osoba prezentirali su gospodin Manoj Sachdeva i gospođa Fiona McKay iz Međunarodnog krivičnog suda (MKS). Bivši prvi ministar Škotske, uvaženi Lord Jack McConnell osvrnuo se na proces pronalaženja i identifikacije nestalih kao način sprečavanja zločina i kršenja ljudskih prava. Gospodin Andreas Wigger, predstavnik Međunarodnog komiteta Crvenog krsta/križa (MKCK) i gospođa Jasminka Džumhur, predstavnica UN-ove Radne grupe za prisilne i nedobrovoljne nestanke govorili su o potrebama u pogledu humanitarne i tranzicijske pravde.
Nj.E. gospodin Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske u glavnom obraćanju naglasio je da se problem nestalih osoba ne tiče samo njihove porodice i prijatelja, nego predstavlja i ozbiljnu prepreku za postizanje trajnog mira i stabilnosti. Zbog toga, rekao je, pravo na istinu postepeno prerasta u međunarodno priznato i legitimno ljudsko pravo. Predsjednik Josipović je podsjetio učesnike da je čak i na evropskom kontinentu problem nestalih osoba daleko od
konačnog rješenja. Samo u Jugoistočnoj Evropi se još uvijek traga za oko 12.000 osoba, u području Sjevernog Kavkaza – regiji Ruske federacije traga se za 2.300 osoba, a na Kipru za oko 2.000 osoba. Ovi podaci pokazuju da se još mnogo toga mora uraditi na rješavanju ovog pitanja. Rješenje uključuje i vođenje učinkovitih istraga te podizanje optužnica kako bi se promijenilo ozračje nekažnjavanja. Predsjednik Josipović je naglasio da se ne radi o jednostavnom zadatku te da je potrebno hrabrosti i vremena, ali se radi o nečemu što je neophodno u procesu zacjeljivanja rana u društvima suočenim sa problemom nestalih.
Drugi panel je bio posvećen osobama nestalim usljed prirodnih i nesreća izazvanih ljudskim faktorom. Uvodnu riječ dao je NJ.E. gospodin Ronald K. Noble, generalni sekretar INTERPOL-a, pozivajući na formiranje trajnog mehanizma za identifikaciju žrtava nesreća (DVI). O problemima sa kojima se suočila Jugoistočna Azija nakon cunamija govorio je profesor Pongruk Sribanditmongkol, koji se nalazio na čelu timova za identifikaciju žrtava nesreća u Tajlandu 2004. godine. Dr. Ingo Bastisch, direktor za nauku u BKA-ovom Institutu za forenzičku nauku, osvrnuo se na izazove u koordiniranju mehanizama za reakciju u slučajevima pružanja pomoći zemljama suočenim sa problemom nestanaka. Gospodin Frank de Paolo iz Glavnog mrtvozorničkog ureda Grada New Yorka i gospođa Irene O’Sullivan iz Instituta za forenzičku nauku Nizozemske dali su više informacija o načinu osiguravanja bolje koordinacije između međunarodnih i domaćih aktera u reakciji u slučajevima nesreća, što predstavlja ključni način da se zaštite prava žrtava. Gospođa Pamela Dix, izvršna direktorica organizacije Reakcije u slučaju nesreća, osvrnula se na prava porodica u slučajevima nesreća. Potrebe porodica su univerzalne i između ostalog uključuju pristup informacijama o procesu, dosljednu i učinkovitu dvosmjernu komunikaciju, poštivanje individualnih
9
razlika i pravo na privatnost.
Treći panel je bio posvećen problemima organiziranog nasilja i migracija. U glavnom obraćanju NJ.E. ambasador William Lacy Swing, generalni direktor Međunarodne organizacije za migracije (IOM) pažnju je posebno skrenuo na ranjivost migranata koji u tranzitnim područjima ili po dolasku na destinaciju nemaju adekvatan pristup pravosudnim institucijama koje bi trebale jamčiti njihova prava. Sestra Consuelo Morales iz organizacije Građani za ljudska prava iz Meksika pokazala je kako stigmatizacija može pogoršati njihovu ranjivost. Gospođa Sara H. Katsanis iz Instituta za genomiku i politiku Univerziteta Duke, profesor José Antonio Lorente, direktor DNA-PROKIDS (Program identifikacije nestale djece) i profesorica Lori E. Baker sa Odsjeka za Antropologiju Univerziteta Baylor prezentirali su dodatne informacije na ovu temu. Posebno su istakli ozbiljnost obima problema trgovine ljudima te značaj i izazove pred naučnim metodama identifikacije u takvim slučajevima.
Četvrti panel bio je posvećen izazovima pred globalnim pokušajem pronalaženja i identifikacije nestalih osoba. Govorili su gospođa Olgica Božanić iz organizacije Udruženje porodica kidnapovanih i nestalih lica Kosova i Metohije, dr. Radwan Ziadeh, iz Centra za studije o ljudskim pravima iz Damaska (Sirija), profesor Michael S. Pollanen, glavni specijalista sudske medicine iz Ontarija, dr. Ewa Tabeau, bivša rukovoditeljica Demografskog odjela, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), dr. Jay Aronson, docent nauke, tehnologije i društva, sa Univerziteta Carnegie Mellon i dr. Alex John London, profesor filozofije i direktor Centra za etiku i politiku Univerziteta Carnegie Mellon te gospodin Brian Behlendorf, član Kolegija direktora Fondacije Benetech i Mozzila.
U glavnom obraćanju četvrtog panela, ambasador Thomas Miller, predsjedavajući ICMP-a, rekao je da nema povratka u vrijeme kada je bilo prihvatljivo da nestale osobe jednostavno neće biti pronađene. Slučajevi nestanaka moraju biti adekvatno istraženi u skladu sa pravno utemeljenim mehanizmima i savremenim forenzičkim metodama: pravda mora biti zadovoljena, a zločinci moraju odgovarati za počinjena djela. Porodice nestalih moraju ostati aktivno uključene u proces, a njima se moraju pružati pouzdane i tačne informacije, pazeći pri tome da se osigura i bolja zaštita njihove privatnosti i prava.
Konferencija je zaključena obraćanjima ambasadora Knuta Vollebaeka, povjerenika ICMP-a i NJ.E. gospodina Fransa
William Lacy Swing
Consuelo Morales
“Kategoriju mobilnih populacija koja ima najveći rizik od “nestanka” u IOM-u opisujemo izrazom “ranjivi migranti” – bez obzira na to radi li se o tranziciji ili dolasku na destinaciju. Radi se o osobama koje se ne mogu same zaštititi, ne mogu se predati pravosudnim organima ili organima za provođenje zakona niti mogu iskoristiti pravo na pomoć zemlje iz koje dolaze, ali ni zemlje domaćina.”
“Stigma koju žrtve nose teža je u slučajevima kada ljudi nestaju zbog organiziranog kriminala, jer i društvo i vlasti smatraju da su žrtve na neki način morale biti upletene u kriminalne aktivnosti, te ih je. Stoga sustigla zaslužena sudbina.”
Timmermansa, ministra vanjskih poslova Nizozemske, koji je pozvao ICMP da odgovori na izazove kao savremena, mala i fleksibilna organizacija, zvanično osnovana u skladu sa međunarodnim zakonima, što joj omogućava još učinkovitiji rad širom svijeta. Gospodin Timmermans je pozvao države da podrže napore koje njegova vlada ulaže u postizanje tog cilja. Govoreći u ime Vlade Ujedinjenog Kraljevstva, član Parlamenta, gospodin Alistair Burt, rekao je da Vlada Nizozemske u tom pogledu ima punu i nedvosmislenu podršku britanskih vlasti. Ambasador SAD-a pri OSCE-u, gospodin Daniel Baer podsjetio je prisutne na podršku koju SAD pruža ICMP-u te na činjenicu da je ICMP nastao na inicijativu tadašnjeg predsjednika SAD-a, Billa Clintona. Konferencija je zaključena sažetkom opažanja izvjestitelja profesora Jeremya Sarkina i ambasadora Millera.
Gore desno na suprotnoj strani: Predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović dolazi na konferenciju.Gore: Sestra Consuelo Morales, Građani kao podrška za ljudska prava; Adam Boys, direktor međunarodnih progama ICMP-a; Nik Steinberg, Human Rights Watch; i Sara H. Katsanis, Univerzitet Duke učestvuju u panel diskusiji.
10
Bez obzira na okolnosti nestanaka, rješavanje pitanja nestalih podrazumijeva i osiguravanje mira i pravde u cijelom svijetu u više aspekata – uključujući istinu i pravdu. Rješavanje slučajeva nestalih osoba predstavlja doprinos ponovnoj izgradnji društava koja su pogođena nesrećama, prekidajući cikluse nasilja i osiguravajući ekonomski razvoj, neponavljanje i prevenciju.
Tokom proteklih dvadeset godina ostvaren je značajan napredak u pristupu rješavanju ovog pitanja, posebno nakon sukoba i nesreća. Nakon napada na Grad New York 11. septembra 2001. godine, većina ubijenih i nestalih je pronađena i identifikovana, a njihovi posmrtni ostaci su vraćeni porodicama. Napori policijskih snaga iz cijelog svijeta da pronađu osobe nestale u cunamiju koji je pogodio Jugoistočnu Aziju 2004. godine predstavlja primjer rastuće mogućnosti organiziranja resursa na međunarodnom nivou, što otvara mogućnost pronalaženja značajnog broja nestalih osoba.
Mnogo toga je urađeno na razvoju procesa pronalaženja nestalih. Međutim, dok se mogućnosti i kapaciteti povećavaju i poboljšavaju zahvaljujući novim metodologijama i naučnim dostignućima, postoji potreba za pravnim i društvenim okvirima koje ta dostignuća mogu pratiti. Takav savremeni pristup utjecao je na razvoj zemalja nakon sukoba ili nakon velikih nesreća. U područjima u kojima države uspješno rješavaju
slučajeve nestalih osoba nakon sukoba – poput država iz područja bivše Jugoslavije, Čile, Argentina, Istočni Timor i Južna Afrika – one sve češće preuzimaju nadležnost nad procesom.
Skorašnji napredak podršku dobija kroz masovnije pokrete u različitim dijelovima svijeta, fokusirane na stvaranje mirnog društva jačanjem vladavine prava. Ne samo da se u tom kontekstu poštuje pravo porodica nestalih da znaju sudbinu svojih nestalih srodnika, nego se zahtijeva pravda i reparacije. Pravno utemeljen forenzički pristup koji ispunjava pravosudne norme postaje pravilo. Pored toga, napredak ostvaren u oblasti genetike i u drugim modernim forenzičkim metodama, kao i informatički napredak u kreiranju baza podataka omogućili su pronalaženje i identifikaciju nestalih sa sigurnošću koja je ne tako davno bila nedostupna ili preskupa. Sa većim brojem pronađenih i identifikovanih osoba nestalih u nesrećama nego ikada ranije, ostvareni napredak postaje mjerljiv.
No, bez obzira na značajan napredak, još uvijek postoji problem nedostatka standarda kada je u pitanju odgovornost država za rješavanje ovog problema u svim njegovim aspektima. Ne postoje univerzalne smjernice niti usvojeni pravni okviri na koje se žrtve ili organizacije preživjelih mogu pozvati. Poseban problem predstavlja činjenica da ne postoji stalni međunarodni mehanizam za rješavanje ovog globalnog problema. Problem
5. Napredak ostvaren u rješavanju pitanja nestalih
11
nestalih osoba ne prepoznaje granice, bez obzira na to da li se radi o nestalima usljed sukoba, kršenja ljudskih prava, nesreća, organiziranog nasilja, izbjegličkog vala ili migracija. U tom pogledu pitanje nestalih zahtijeva struktuiraniju i održivu međunarodnu reakciju.
Opće razumijevanje globalne dimenzije i obima problema nestalih još uvijek je ograničeno. U izvještaju o nesrećama u svijetu iz 2012. godine navodi se da je u periodu 2000-2012. godine oko 100.000 ljudi život izgubilo u nesrećama; koliko ih se još uvijek nalazi na spisku nestalih osoba nije poznato. Na pitanje nestalih vrlo ozbiljan utjecaj imaju migracije. Govori se o broju od 72 miliona prisilnih migranata, od čega je oko 15 miliona izbjeglica. Ti ljudi su izloženi opasnostima duž cijele migracijske rute, od polazišta do krajnje destinacije. Nedovoljno se, međutim, zna o posljedicama opasnosti kroz koje prolaze, posebno u slučajevima nestanaka.
Postoje jasne indicije sistematske promjene ka inkluzivnijoj perspektivi koja je više međunarodno orjentirana. Ova tvrdnja se može potkrijepiti nedvosmislenim dokazima još iz 1990-ih, kada su, među ostalima, osnovani Međunarodni krivični sud, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni krivični sud za Ruandu te drugi međunarodni i hibridni sudovi. Napori IOM-a na rješavanju problema nestalih koncentrirani su na osobe nestale usljed migracija. Iskustvo nakon cunamija iz 2004. godine, uključujući i nastojanje INTERPOL-a i drugih organizacija da se osnuje trajna platforma za reakciju u slučaju nesreća, predstavlja izuzetno važan razvoj događaja.
“Civilno društvo bi trebalo igrati važnu ulogu u prikupljanju informacija od porodica nestalih, a vlade trebaju otvoriti svoje arhive istražiteljskim agencijama i omogućiti porodicama da saznaju sudbinu svojih voljenih.”
Radwan Ziadeh
“ICMP je kadar preuzeti ulogu na svjetskoj sceni. Potreba za njegovim stručnim znanjem će postojati sve dok ljudi nestaju u sukobima, prirodnim nesrećama i usljed trgovine ljudima.“
Frans Timmermans
Suprotna strana, gore: Direktor Centra za studije o ljudskim pravima iz Damaska, dr. Radwan Ziadeh razgovara sa predsjednikom iračkog komiteta za šehide, žrtve i političke zatvorenike, šeikom Mohammedom al-Hindawijem na konferenciji.Gore desno: Thomas Miller, predsjedavajući ICMP-a i William Lacy Swing, generalni direktor Međunarodne organizacije za migracije na panel diskusiji.Dolje: Frans Timmermans, ministar vanjskih poslova Nizozemske po dolasku na konferenciju sa ICMP-ovim povjerenikom Wim Kokom. Ivo Josipović
“Naša je dužnost nastaviti daljnje jačanje vladavine prava i osigurati pravdu porodicama nestalih osoba koje koš uvijek čekaju vijesti o sudbini njihovih voljenih.“
12
6. Dalji putPostojeće aktivnosti u okviru rješavanja problema nestalih još uvijek nisu objedinjene. PItanje nestalih osoba regulirano je međunarodnim humanitarnim pravom, tj. Ženevskim konvencijama. Što se tiče pitanja nestanaka, uglavnom je regulirano Deklaracijom o zaštiti svih osoba od nasilnih nestanaka i Međunarodnom konvencijom za zaštitu svih osoba od nasilnih nestanaka. Učestali ili sistematični nestanci mogu biti regulirani Rimskim statutom Međunarodnog krivičnog suda. Drugi pravni instrumenti koji mogu utjecati na rješavanje pitanja nestalih su UN-ova Deklaracija osnovnih načela pravde za žrtve zločina i zloupotrebe položaja iz 1985. godine, Načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije za žrtve teških kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava usvojeni u UN-u 2005. godine, te Direktiva Evropskog parlamenta i Vijeća, koja postavlja minimalne standarde u vezi sa pravima, potporom i zaštitom žrtava zločina iz 2012. godine. Pomenuti instrumenti, međutim, često su nedovoljno opsežni i nemaju obvezujuću snagu. Pored toga, postoje i regionalne varijacije. Dok su prava porodica nestalih osjetno potporu dobila kroz presude Evropskog suda za ljudska prava, Međuameričkog suda za ljudska prava i Afričke komisije za ljudska prava, ti oblici zaštite nisu ujednačenih kriterija niti su svima dostupni.
Međunarodni sistem nije konstruiran na način koji bi mu omogućio konkretno rješavanje pitanja nestalih osoba. Iako je tokom posljednja dva destljeća ostvaren značajan napredak osnivanjem MKS-a, MKSJ-a i MKSR-a te hibridnih sudova u zemljama poput Kambodže, Siera Leonea i Istočnog Timora, pozivajući na pojedinačnu odgovornost za ozbiljne međunarodne zločine, nedovoljna pažnja je posvećena svim kategorijama nestalih osoba. Pažnja se usmjerava na pitanje komisija za istinu, različitih tijela UN-a, na regionalne komisije i regionalne sudove; sve ove institucije igraju ključnu ulogu u rješavanju problema nestalih, ali je moguće uraditi i više od toga. Globalne inicijative pozivaju na bolju saradnju između država, što podrazumijeva i bolju razmjenu informacija te upotrebu naprednih komunikacijskih sredstava i mehanizama za obradu podataka.
Prema podacima Evropskog instituta za sigurnosne studije1, u ratovima koji su vođeni širom svijeta 1990-ih godina, život je izgubilo gotovo četiri miliona ljudi, od čega 90% civila. Omjer od 10 ubijenih civila na jednog vojnika tipičan je za ratove koji su se vodili u drugoj polovini 20. vijeka. Poređenja radi – u Prvom svjetskom ratu taj omjer je iznosio devet vojnika na svakog ubijenog civila. Procjena broja civilnih žrtava predstavlja složen zadak, a prosječni omjer ne mora obavezno biti opis 1 Sigurna Evropa u boljem svijetu, str. 5
13
stvarne situacije u svim ratovima. Bez obzira na to, jasno je da su vojni sukobi u 19. vijeku pa i u Prvom svjetskom ratu imali značajno drugačiji utjecaj na civilno stanovništvo u odnosu na moderne ratove. Rezultat te promjene jesu praktični problemi današnjice u smislu primjene pravila i običaja ratovanja na osobe nestale usljed različitih oblika neprijateljstava. U 19. vijeku se valjano moglo pretpostaviti da sukobljene strane posjeduju najpouzdanije informacije o mjestu na kome se nalaze osobe nestale tokom sukoba i informacije o njihovom identitetu. To, međutim, više nije slučaj.
Utvrđivanje stvarnih razmjera problema nestalih osoba i dalje predstavlja poteškoću zbog nedostatka tačnih podataka. U tom pogledu se ukazuje potreba za temeljitijom istragom, praćenjem i prikupljanjem više boljih podataka, čime se stvara osnov za pripremu i reakciju u slučaju kriznog perioda. ICMP je usvojio pristup zasnovan na vladavini prava, što podrazumijeva praćenje standarda postavljenih za prikupljanje dokaza za potrebe pravosudnih procesa, uključujući i krivično gonjenje počinilaca. Potreba za tim pristupom se ukazala i zbog potrebe za izdavanjem validnih potvrda o smrti koje su neophodne u slučajevima ostavinskih rasprava ili ponovnog sklapanja braka. Za pronalaženje i identifikaciju nestalih osoba potrebne su vrlo pouzdane metode. ICMP je odlučio upotrijebiti DNK kao osnovu procesa identifikacije nestalih na prostoru bivše Jugoslavije kako bi osigurao naučnu preciznost i objektivnost u procesu identifikacije i ponudio neoborive dokaze o identitetu nestalih i ubijenih. Ovaj pristup se pokazao jednako uspješnim kod pružanja pomoći u identifikaciji osoba nestalih u nesrećama ili usljed drugih uzroka.
“Usuđujem se reći da države danas imaju obavezu jamčiti uživanje prava na istinu, pravdu i pravo na učinkovitu istragu.“
Knut Vollebaek
Suprotna strana: Gerald H. Butter iz uprave Grada Haga, Nj.V. kraljica Noor, ICMP-ova povjerenica i Marnix Norder, dogradonačelnik Grada Haga na večeri u okviru konferencije.Gore: Arkan Thamer, Generalni direktor iračkog Ministarstva za ljudska prava; Nasir Sha’alan, direktor-upravitelj iračke Fondacije za šehide; Saad Ibrahim al-Ali, irački ambassador u Nizozemskoj; šeik Mohammed al-Hindawi, predsjednik iračkog Komiteta za šehide, žrtve i političke zatvorenike; Mohammad Shyaa Al-Sudani, irački ministar za ljudska prava i Aram Ahmed Mohammed, ministar za šehide i pitanja Anfala kurdske Regionalne vlade na konferenciji.Dolje desno: David Tolbert, predsjednik Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu i Eric Stover, direktor Centra za ljudska prava Univerziteta u Kaliforniji, Pravni fakultet Berkeley u razgovoru sa jednom od učesnica.
14
7. Tehnologija i izazoviUbrzan razvoj metoda analize DNK krajem 1980-ih godina donio je pravu revoluciju u medicini, prirodim naukama i forenzici. ICMP-ovo iskustvo primjer je učinkovitosti primjene integriranog sistema identifikacije na osnovu DNK, koji se pokazao isplativim, podrazumijeva upotrebu baza podataka i našao je primjenu u brojnim kontekstima nestanaka. Međutim, razvojem novih generacija tehničkih dostignuća svijet će se opet suočiti sa potrebom kreiranja još sofisticiranijih alata za analizu.
Pravi izazov za budućnost će predstavljati upotreba različitih tehnika forenzičke nauke, koje se sve brže razvijaju, te osigurati da nauka iza identifikacije nestalih osoba prati rigorozne standarde i najbolje prakse gdje god da se primjenjuje. U ovom procesu najvažniji su pripravnost i planiranje, jer se time omogućava učinkovita primjena tehnika forenzičke nauke u smislu vremena i troškova koje iziskuje. Zbog toga što se potreba za identifikacijom žrtava može ukazati bilo gdje i bilo kada, potrebno je napraviti procjene, definirati postojeće nedostatke i razmotriti mogućnosti upotrebe postojećih mehanizama, a sve u svrhu uspostavljanja učinkovitog, sigurnog i pouzdanog resursa.
Moderna nauka je nedvojbeno pokazala sve svoje kapacitete, ali sama primjena otvara pitanja: kako će se nove tehnike koristiti, kome omogućiti pristup i koliki su troškovi prihvatljivi? Da li će manje bogate i nerazvijene zemlje morati hvatati korak najbolje što mogu? Da li će se uspostaviti međunarodni mehanizmi i zajednički resursi ili institucije koje mogu osigurati trajne kapacitete i isplativa naučna rješenja za cijelu globalnu zajednicu umjesto da svaka zemlja uspostavlja svoj vlastiti sistem? Da li bilo koja vlada ima potrebu za trajnim objektima dovoljnog
kapaciteta i sa dovoljnim brojem zaposlenih, ako će njihove usluge biti potrebne vrlo rijetko i bez prethodnog upozorenja? Zar nije bolje uspostaviti zajednički mehanizam, trajnog kapaciteta? Primjena naučnih metoda u politički nestabilnim sredinama gdje učesnici u procesu mogu imati politički interes za ishod procesa pronalaženja i identifikacije nestalih osoba zahtijeva garancije i posvećenost, ukljčujući posvećenost poštivanju ljudskih prava na domaćem i međunarodnom nivou. Tendencije ka ishitrenim, ad hoc reakcijama ne samo da vode nižim standardima i smanjenju učinkovitosti procesa pronalaženja i identifikacije nestalih, nego ih se mora ozbiljno razmotriti i u smislu istinske posvećenosti rješavanju pitanja nestalih.
Jedan važan aspekt upotrebe napredne forenzičke nauke otvara prostor za moguću zloupotrebu. Dobri primjeri su ulaženje u trag nepoželjnim imigrantima, uključivanje nevinih ljudi u baze podataka o kriminalcima te stvarna ili potencijalna opasnost po privatnost. Sve to može obeshrabriti srodnike nestalih i druge zainteresirane strane da učestvuju u procesu pronalaženja i identifikacije nestalih osoba, čime bi se onemogućilo uživanje garantiranih prava. Učinkovita i valjana primjena naprednih naučnih metoda u kontekstu nestalih osoba mora, stoga, uključiti i adekvatnu zaštitu iz tehničkog, ali i pravnog aspekta. Takva zaštita mora biti dostupna na domaćem i međunarodnom nivou ako naučni napredak nastavi pružati potporu u poštivanju ljudskih prava i ako doprinosi potpunoj primjeni vladavine prava.
Dok se naučne mogućnosti vrlo brzo razvijaju, međunarodni i domaći zakoni zaostaju. Ta činjenica predstavlja globalni izazov za proces pronalaženja i identifikacije nestalih. Međunarodni pravni instrumenti koji se odnose na primjenu genetike
15
Alistair Burt
“Nečiji nestanak ne možemo prihvatiti kao neizbježnu posljedicu. (…) Više nije prihvatljivo priznati nestanak kao neizbježnu posljedicu strašnih događaja; sada nešto možemo i uraditi u tom pogledu. To je upravo ono što ICMP obavlja na izvanredan način.“
postoje u kontekstu medicinskih istraživanja, ali generalno ne pružaju dovoljnu potporu u kontekstu forenzičke primjene u okviru rješavanja pitanja nestalih. U Rezoluciji 10/26 o forenzičkoj genetici i ljudskim pravima koju je Vijeće za ljudska prava donijelo 2009. godine, poziva se na primjenu forenzičke genetike sa posebnom pažnjom usmjerenom na poštivanje međunarodnih standarda koje je naučna zajednica prihvatila u procesu identifikacije posmrtnih ostataka žrtava ozbiljnih povreda ljudskih prava.
Uspostavljanje efikasnijih baza podataka koje će omogućiti razmjenu informacija o nestalim osobama i uvezati domaće i međunarodne aktivnosti predstavlja važan aspekt, ali mora biti predmetom garancije i metoda zaštite. Zaštitu podataka je neophodno izbalansirati sa zahtjevima koje nameće pronalaženje nestalih, uključujući i razmjenu podataka. Postoje primjeri poboljšanja razmjene podataka dok su istovremeno zaštićena osnovna prava. Jedan od takvih je Direct Project, koji je pokrenuo Odjel za zdravstvo i humane usluge SAD-a. Ovaj primjer je potrebno dodatno razmotriti u kontekstu pitanja
nestalih osoba. Predlaže mogućnost otvorenog standarda za razmjenu informacija kroz proces koji uključuje više partnera, a razvijen je u samoj zajednici. Ovaj sistem je nastajao na osnovu iskustava iz procesa sa sličnim standardima koji su rezultirali razvojem drugih tehnologija komunikacije, a posebno internetskih standarda.
Od međunarodnih organizacija poput INTERPOL-a i ICMP-a može se očekivati da igraju sve važniju ulogu u ispunjavanju pomenutih ciljeva. Međunarodna koordinacijska tijela mogu osigurati održivost relevantnih procesa uspostavljanjem, grupiranjem i koordiniranjem šire platforme za reakciju od one koja bi bila dostupna pojedinačnim zemljama. Dobar primjer napretka je i inicijativa INTERPOL-a i ICMP-a za uspostavljanje trajne platforme za reakciju u slučaju nesreća. S obzirom na to da su sve zemlje podložne prirodnim nesrećama, ali i onima uzrokovanim ljudskim faktorom i s obzirom na to da tek nekoliko njih ima vlastiti kapacitet za reakciju, ova platforma bi unaprijedila globalne forenzičke mogućnosti i učinila ih pristupačnijim.
Gore: Wim Kok, povjerenik ICMP-a u razgovoru sa Aramom Ahmed Mohammedom, ministrom za šehide i pitanja Anfala kurdske Regionalne vlade.Dolje lijevo: Više od 200 učesnika na konferenciji.
16
Wim Kok
Jay Aronson
“Ako mi, živi, prihvatimo da neke žrtve neće biti identifikovane – a da o tome ne pokušamo ni razgovarati – dajemo svoju saglasnost onima koji ih žele izbrisati sa lica zemlje.“
8. Tranzicijska pravda i pravo na istinu, pravdu i reparacije u kontekstu nestalih osoba
Ronald K. Noble
Rolf Ek�us
“Učešće međunarodnih tijela za koordinaciju može osigurati održivost procesa kroz osnivanje, raspoređivanje i koordiniranje timova čiji su članovi državljani različitih zemalja. Od njih se očekuje da mogu podnijeti tu vrstu tereta da bi se države mogle fokusirati na rješavanje drugih prioritetnih pitanja.”
“Tragični događaji na Sredozemnom moru, nedavno na Lampedusi, predstavljaju međunarodnu pomorsku nesreću i bolan primjer trgovine ljudima i očaja migranata; istinski su primjer razloga zbog kojih je neophodno razviti organiziran i koordiniran pristup rješavanju pitanja nestalih.“
“Moramo poboljšati koordinaciju između međunarodnih i domaćih aktera uključenih u rješavanje pitanja nestalih u svim scenarijima nestanaka ljudi bez obzira na to da li su nestanci posljedica sukoba, nesreća, organiziranog kriminala ili drugih uzroka. Jedno od rješenja bi moglo biti osnivanje globalnog foruma za rješavanje problema nestalih, poput foruma koji trenutno postoji za rješavanje problema migracija.”
Gore lijevo na suprotnoj strani: Wim Kok, povjerenik ICMP-a i Thomas Miller, predsjedavajući ICMP-a sa gradonačelnikom Grada Haga, Joziasom van Aartsenom.Gore desno na suprotnoj strani: Kathryne Bomberger, generalna direktorica ICMP-a sa Davidom Tolbertom, predsjednikom međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu.Gore u sredini na suprotnoj strani: Perwin Nuri-Aziz, generalna direktorica Ministarstva za šehide i pitanja Anfala u kurdskoj Regionalnoj vladi i Barween Ameen, članica iračke Komisije za ljudska prava.Dolje u sredini na suprotnoj strani: Učesnici konferencije na prijemu dobrodošlice u organizaciji gradonačelnika Joziasa van Aartsena.Suprotna strana, dolje: Gradonačelnik Jozias van Aartsen obraća se učesnicima.
Uspostavljanje učinkovitih procesa pronalaženja nestalih može se posmatrati kao najnoviji oblik tranzicijske pravde. Takvi su procesi ugrađeni u pravo na istinu. Mnogo je mjesta gdje nije izvjesno da će doći do pomirenja ukoliko se ne riješi problem nestalih osoba. Pored toga, danas postoji pravo na pravni lijek, uključujući i pravo na učinkovitu istragu, provjeru dokaza i otkrivanje istine. Dužnost je država da provode istragu, ali su neophodni i procesi koji će osigurati neponavljanje. Postavljanjem žrtava u centar ovih pitanja oni mogu zahtijevati svoja prava na slobodu, život, samostalnost i razvoj: rješavanje ovih pitanja nedvojbeno je u interesu javnosti.
Pravo na istinu utemeljeno je u Setu principa za zaštitu i promicanje ljudskih prava kroz aktivnosti na suzbijanju nekažnjavanja od 5. februara 2005. godine koji potvrđuje “neotuđivo” pravo na istinu o teškim kršenjima ljudskih prava, Međunarodnoj konvenciji za zaštitu svih osoba od nasilnih nestanaka (2006.), Općem komentaru WGEID-a na Pravo na istinu u vezi sa nasilnim nestancima (2010.), publikacijom Ureda visokog predstavnika za ljudska prava, Pravu na istinu iz 2006. godine, te izvještajima Savjetodavne komisije Vijeća za ljudska prava o najboljoj praksi i pitanju nestalih osoba (2010.) u odluci Međuameričkog suda za ljudska prava i nedavnoj odluci Evropskog suda za ljudska prava u slučaju El-Masri. Danas obilježavamo Međunarodni dan prava na istinu žrtava teških povreda ljudskih prava i prava na dignitet žrtava (24. mart). Radi se o pravu koje je istodobno individualno i kolektivno. Svaka žrtva ima pravo da zna istinu o povredama svojih prava. Istina je ključni odgovor na poricanje, manipulaciju i stvaranje mitova o sukobima. Istina pomaže ustanoviti identitet počinilaca, identitet i broj žrtava te šta su počinioci uradili žrtvama. Svaka porodica želi znati šta se dogodilo, kao što i društvo u cjelosti ima pravo na istinu. Istina je temeljni aspekt pouzdanog historijskog zapisa.
17
18
PLAN ZA BUDUĆNOST: PREPORUKE1. Prihvatanje problema nestalih osoba i njegovo
istraživanje na globalnom nivouMeđunarodna zajednica mora prepoznati globalne razmjere problema nestalih osoba. Poboljšati dostupnost i kvalitet podataka o nestalim osobama treba biti globalni cilj. U tu svrhu je potrebno provesti više istraživanja te je potrebno omogućiti pristup resursima. Informacije o nestalim osobama moraju biti stalno dostupne na globalnom nivou.
2. Međunarodni mehanizam i stalni kapacitet za rješavanje pitanja nestalih osobaPostoji potreba za međunarodnim mehanizmom i stalnim kapacitetom koji će osigurati struktuiranu i održivu reakciju u svim slučajevima nestalih osoba, bez obzira na to radi li se o nestancima u sukobima, usljed povrede ljudskih prava, organiziranog nasilja, migracija ili drugih uzroka. Taj mehanizam mora biti dostupan svim zemljama. Potrebno je osnovati globalni forum o nestalim osobama koji bi za cilj imao jačanje suradničkih mreža za rješavanje pitanja nestalih. Potrebno je redovno održavati okrugle stolove – poput onih koji su održani u okviru priprema za ovu konferenciju – kako bi se čuli glasovi porodica i preživjelih, međunarodnih organizacija, predstavnika društvenih nauka i ostalih partnera.
2a. Stalna platforma za identifikaciju žrtava nesreća (PDVI) Neophodna je stalna platforma za identifikaciju žrtava nesreća (Platform for Dizaster Victim Identification - PDVI). PDVI će razviti model brze reakcije, koji će osigurati dokazanu, relevantnu stručnu potporu gdje i kada se za njom ukaže potreba, te će na raspolaganju imati kapacitete za obradu podataka. Na taj način će se osigurati unaprijeđen i pravičan pristup resursima identifikacije žrtava nesreća koji u ovom trenutku nisu dostupni svim zemljama. Za ove procese je potrebno osigurati fondove. Relevantni akteri trebaju postati dijelom protokola za razvoj strategija saradnje i tehničke infrastrukture neophodne za ove svrhe.
2b. Tehnička saradnja, koordinacija, obuka i stvaranje kapacitetaOd forenzičkih stručnjaka se očekuje više multidisciplinarnog rada. Posebno korisnim bi se pokazao Priručnik za forenzičku istragu u oblasti rješavanja problema nestalih osoba. Na državnom nivou je potrebno osigurati pomoć kako bi se ispunila rastuća potreba za forenzičkim stručnjacima, institucijama i davaocima usluga.
3. Razviti domaće i međunarodne kapacitete za povezivanje podataka u svrhu pronalaženja nestalih
osoba na međunarodnom nivou
3a. Pružanje pomoći i uključivanje porodica nestalih u proces Potrebno je razviti univerzalnu mogućnost postavljanja upita o nestalim osobama za članove njihovih porodica. Pored toga, uključenost porodica nestalih mora se odvijati na daleko dosljednijim osnovama u svim aspektima rješavanja pitanja nestalih. Porodice moraju biti uključene i informirane, kao što se mora čuti i njihov glas. Potrebno je ustanoviti redovnu praksu traženja i dobijanja njihovog pristanka. Porodice se moraju smatrati aktivnim učesnicima u svim sudsko-medicinskim instragama. Društveno povjerenje je važno kako bi se osigurala njihova voljna saradnja i osigurala podrška procesima i strukturama.
4. Pravne odgovornosti, očuvanje standarda, zaštita podataka i privatnost Pravne odgovornosti, standardi i mjere zaštite podataka moraju biti bolje definirane u procesu rješavanja pitanja nestalih kako bi naučni napredak bio u potpunosti iskorišten i kako bi se pružila pomoć u pronalaženju i identifikaciji nestalih. Neophodan je i forum za promoviranje, širenje i primjenu standarda najboljih praktičnih forenzičkih rješenja prilikom vođenja istraga u slučajevima nestalih osoba. Za zaštitu podataka nestalih osoba, posebno podataka porodica nestalih, potrebno je ustanoviti mjesto pohrane zaštićenih osobnih podataka. Potrebno je sklapati sporazume o saradnji sa agencijama za provođenje zakona, uključujući graničnu policiju i međunarodne organizacije te osigurati neophodnu tehničku infrastrukturu.
5. Uloga i odgovornost vlada u rješavanju pitanja nestalih osoba Neophodno je pojasniti ulogu i odgovornost vlada u rješavanju pitanja nestalih osoba. Što se tiče odgovornosti države za pitanje nestalih, vlada mora preuzeti odgovornost za korake koji se od nje očekuju te postupati u skladu sa relevantnim standardima definiranim prema međunarodnim i drugim zakonima. Stoga je važno naglasiti odgovornost država u rješavanju pitanja nestalih osoba. ICMP je, naprimjer, predložio Deklaraciju o ulozi države u rješavanju pitanja osoba nestalih usljed oružanih sukoba i zloupotreba ljudskih prava. Potrebno je da više država potpiše ovu deklaraciju i postupa u skladu sa navdeneim standardima.
6. Buduće aktivnosti ICMP-a ICMP treba raditi na proširenju svojih aktivnosti stupanjem u više bliskih partnerstava sa drugim organizacijama, ali i državama, primjenjujući pri tome naprijed pomenute ciljeve. U odgovarajućem budućem
19
periodu je potrebno napraviti uvid u stanje kroz narednu, vezanu konferenciju, te procijeniti ostvareni proces opet razmatrajući pitanje nestalih u širem obimu i u pogledu svih uzroka nestanaka ljudi. U tu svrhu je potrebno uraditi sljedeće: • inicirati osnivanje globalnog foruma za nestale
osobe čime će se osigurati učinkovitija mrežna saradnja na rješavanju pitanja nestalih;
• odgovornost država za rješavanje pitanja nestalih osoba potrebno je promovirati odgovarajućim instrumentima;
• potrebno je unaprijediti dostupnost i kvalitet informacija o nestalim osobama i osigurati adekvatne tehničke uslove za razmjenu podataka i analizu na globalnom nivou uključujući i mogućnost postavljanja upita o nestalim osobama na
globalnom nivou;• potrebno je formirati stalne tehničke kapacitete,
uključujući i stalnu platformu za identifikaciju žrtava nesreća (DVI) kako bi osigurali pravičan pristup DVI kapacitetima;
• mjesto pohrane zaštićenih podataka sa međunarodnom zaštitom treba biti dostupno svim osobama kao zaštitna mjera i u svrhu pronalaženja nestalih osoba.
Dolje: Alex John London sa Univerziteta Carnegie Mellon i izvjestitelj sa konferencije Jeremy Sarkin na konferenciji.
20
21
22
23
24
25
DodatakIzvještaj sa okruglih stolova
HAGUNIVERZITET U SUSSEXU
SARAJEVO
26
1. U okviru pripreme međunarodne konferencije Pitanje nestalih: plan za budućnost, Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) organizirala je tri tematska okrugla stola u vezi sa pitanjima koja će biti predmetom diskusije na konferenciji. Svrha diskusije bila je uključiti što više mišljenja zainteresiranih strana u izvještaje i rezulate konferencije. Ovaj izvještaj predstavlja sažetak diskusija sa tri radna stola koji će biti uključen u završni izvještaj sa konferencije.
2. U diskusiji su učestvovali predstavnici vlada, međunarodnih i nevladinih organizacija, organizacije žrtava i preživjelih, privatnog sektora, akademici, novinari, visoko pozicionirani kreatori politike, organizacije za ljudska prava, predstavnici pravosuđa, organizacija za sigurnost i odbranu, organizacija za reakciju u hitnim slučajevima, zatim predstavnici specijaliziranih ministarstava i instituta, te medija.
3. Teme za diskusiju su bile sljedeće:
• osobe nestale usljed oružanih sukoba i kršenja ljudskih prava, uključujući istraživanje uloge državnih i međunarodnih institucija u procesu rješavanja problema nestalih osoba;
• osobe nestale usljed prirodnih nesreća i drugih masovnih katastrofa uključujući razmatranje mogućnosti usklađivanja domaćih i međunarodnih napora na pronalaženju i identifikaciji nestalih osoba;
• Osobe nestale usljed organiziranog nasilja uključujući trgovinu ljudima, nasilje kao rezultat zloupotrebe droga, te osobe nestale usljed migracija i raseljavanja.
4. Okrugli stolovi su održani na sljedećim lokacijama:
I. Hag, Nizozemska, 21. juni 2013. godine • U diskusiji su učestvovali prvenstveno predstavnici
međunarodnih i drugih organizacija koje se bave pitanjem nestalih u različitim kontekstima uključujući krivičnu pravdu, upravljanje i humanitarnu pomoć.
II. Univerzitet u Sussexu, Centar za istraživanje sukoba i sigurnosti iz Sussexa, Brighton, Ujedinjeno Kraljevstvo, 1. juli 2013. godine
• ICMP duguje posebnu zahvalnost Centru za istraživanje sukoba i sigurnosti iz Sussexa za domaćinsku ulogu u organizaciji diskusije. Centar u Sussexu je interdisciplinarni istraživački centar, otvoren 2011. godine u svrhu podržavanja istraživanja, informiranja javnosti i javnog debatiranja o problemima sukoba i sigurnosti. Ključna misija Centra je podržati razvoj istraživanja i prenošenje saznanja o sukobu i sigurnosti na temelju dugogodišnje reputacije rigoroznih, teoretski potkrijepljenih i izazovnih naučnih razmatranja o ovom i drugim globalnim pitanjima, te promovirati uključivanje u aktivnosti kreatora politike i stručnjaka sa iskustvom iz prakse koji rade na pitanjima sukoba i sigurnosti. Pored učesnika sa Univerziteta u Sussexu u raspravi su učestvovali i drugi akademici sa univerziteta u Ujedinjenom Kraljevstvu.
III. Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 3. septembar 2013. godine• U diskusiji su učestvovali predstavnici iz područja
Zapadnog Balkana. Među učesnicima su bili akademici, zvaničnici vlada, novinari, ekonomisti, organizacije preživjelih, međunarodne organizacije, NVO i kreatori politika.
1. Uvod
Gore: Kathryne Bomberger, generalna direktorica ICMP-a i Thomas Miller, predsjedavajući ICMP-a na konferenciji za medije.
27
2.1. Diskusija
5. Na samom početku okruglog stola učesnici su istakli promjenu u pristupu rješavanju pitanja nestalih tokom proteklih dvadeset godina. Dok je nakon Drugog svjetskog rata u procesu pronalaženja i identifikacije miliona nestalih osoba prisutan bio gotovo isključivo humanitarni pristup, uspostavljanje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), potom Međunarodnog krivičnog suda (MKS), te međunarodnih sudova za Ruandu (MKSR) i Liban (SSL) ukazivalo je na postepeno povećanje značaja uloge procesa i institucija vladavine zakona u rješavanju pitanja nestalih. U kontekstu nesreća, kod kojih je u prošlosti također dominirao humanitarni aspekt, uključenost organa vlasti, a posebno agencija za provedbu zakona, sve češće postaje norma.
6. Doprinos ovoj promjeni donijele su i nove tehnologije. Sofisticirane baze podataka, kao i značajan napredak forenzičke nauke uz sve širu upotrebu u oblasti krivične pravde, značile su dostupnost više kvalitetnijih informacija o nestalim osobama i okolnostima njihovog nestanka.
7. Pored toga, i sudovi su razvili pravne okvire u sklopu javnih zakona definirajući način na koji će vlasti rješavati slučajeve nestalih osoba. Danas se podrazumijeva da različiti pravni instrumenti, uključujući instrumente prisutne u dokumentima koji definiraju međunarodna ljudska prava poput Evropske konvencije o ljudskim pravima, definiraju obavezu provođenja efikasne istrage o nestanku ljudi, koju ima svaka država. Pojavio se čitav niz pratećih prava, uključujući i pravo na istinu, pravo na pravdu i obavezu države da istraži kršenja ljudskih prava. Naprimjer, Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija tvrdi da međunarodna zajednica treba “nastojati priznati prava žrtava ozbiljnih kršenja ljudskih prava i njihovih porodica te cijelog društva da bi se došlo do što potpunije istine”.
8. Pitanje nestalih osoba, međutim, još uvijek nije opće priznato kao samostalan problem. S obzirom na složenost same pojave neophodno je istražiti njene različite kontekste i vidjeti kako se krovni principi mogu primijeniti na svaki od njih i koje će se odredbe na njih odnositi.
2.1.1. Prvi dio: osobe nestale usljed oružanih sukoba i kršenja ljudskih prava
9. U kontekstu oružanih sukoba, važne lekcije o rješavanju pitanja nestalih mogu se naučiti iz iskustva MKSJ-a – u vezi sa naporima da se nestali pronađu, ali i u vezi sa upotrebom forenzičkih dokaza neophodnih za utvrđivanje identiteta nestalih osoba. Gospođa Šoljan (MKSJ) pojasnila je da je MKSJ do 2001. godine vršio iskopavanja masovnih grobnica u svrhu prikupljanja dokaza za potrebe suđenja za ratne zločine koja su se odvijala u Hagu. MKSJ-ovi istražitelji mjesta zločina dobili
su instrukciju da dokumentiraju i katalogiziraju sve što se pronađe na lokacijama iskopavanja (npr. artefakte poput identifikacijskih ili nekoh drugih dokumenata, čaura, metaka, itd.) a što bi moglo pomoći u identifikaciji ubijenih. Zaposlenici koji su obavljali terenske aktivnosti navodli su u svojim izvještajima i/ili prilikom svjedočenja da su ulagani maksimalni napori da se adekvatno dokumentiraju sve informacije koje mogu biti od pomoći prilikom identifikacija. Kada je MKSJ 2001. godine prestao sa iskopavanjima i ekshumacijom posmrtnih ostataka, ICMP je zajedno sa domaćim vlastima preuzeo ekshumacije, predvodeći identifikaciju više hiljada nestalih osoba na teritoriji bivše Jugoslavije, uključujući identifikaciju gotovo 7000 osoba nestalih tokom pada Srebrenice 1995. godine.
10. U bivšoj Jugoslaviji je, dakle, postojao koordinirani proces pronalaženja i identifikacije nestalih – najprije u okviru krivičnih istraga koje su dovele do otkrivanja brojnih nezakonitih grobica. Pored toga, ICMP-ov rad je vladama u regiji omogućio identifikaciju posmrtnih ostataka nestalih i pružanje informacija o njihovoj sudbini članovima porodica i drugima. Metode koje je koristio ICMP - forenzička upotreba analize DNK, arheologija i antropologija – donijeli su nove dokaze koji su se mogli koristiti u suđenjima. Posebno u slučaju DNK dokaza, pomoću kojih se uspostavlja pouzdana veza između posmrtnih ostataka nestalih osoba i navodnih zločina, a u brojnim suđenjima se pokazalo da imaju veliku dokaznu vrijednost; koriste se i u suđenjima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću koja su u toku.
11. Na međunarodnom nivou proces pronalaženja i identifikacije nestalih nije ostao ograničen samo na aspekt traganja za nestalima i povratak njihovog identiteta, nego je uključivao i pravo porodica da saznaju istinu i napore na suzbijanju nekažnjivosti. Kako je predstavnica MKSJ-a istakla sa strane tužilaštva, korištenje forenzičke nauke omogućilo je utvrđivanje veza između primarnih i sekundarnih masovnih grobnica, pruživši na taj način daleko jasniju sliku stvarnih događaja. Iz aspekta pravde, upotreba modernih forenzičkih metoda i fokus na učešću porodica nestalih igra značajnu ulogu u otkrivanju istine.
12. Iskustvo bivše Jugoslavije, nije, međutim, univerzalno. MKS se do sada nije posebno bavio pitanjem nestalih osoba u aktuelnim slučajevima. Kako je gospođa Yamaguchi primijetila, ti slučajevi se odnose na oružane sukobe koji još uvijek traju. Radi se o područjima u koja je teško poslati istražitelje da prikupljaju forenzičke dokaze. Rad MKS-a je dodatnu potporu dobio nakon što je utvrđeno da primarnu odgovornost za vođenje istrage i podizanje optužnica imaju države na koje se istrage i optužnice odnose. Sve zemlje, nedvojbeno, nemaju kapacitet za provođenje efikasnih istraga, stoga im je potrebno pomoći u izgradnji neophodnih kapaciteta, između ostalog i putem međunarodnih koordiniranih
2. Hag, Nizozemska
28
mehanizama.
13. Procesi, kako su ih u bivšoj Jugoslaviji implementirali MKSJ i ICMP, razlikuju se od pristupa koje su primijenili drugi međunarodni akteri. Kako je istakao predstavnik MKCK, gospodin Mehley, MKCK slijedi isključivo humanitarni pristup problemu nestalih osoba, koncentrirajući se na potrebe porodica nestalih – prvenstveno pravo “da znaju” kakva je sudbina njihovih voljenih, što podrazumijeva rješavanje pravnih, administrativnih, socio-ekonomskih i psiholoških/psihosocijalnih problema sa kojima se susreću porodice. Porodice čiji je član nestao često žive u neizvjesnosti. U nekim zemljama državno zakonodavstvo predviđa pravni status za porodice nestalih osoba, tako da, iz pravnog ugla, mogu nastaviti sa životom. Mogu, međutim, biti opterećeni drugim problemima, kao što je nošenje sa psihološkom traumom i osjećajem neizvjesnosti, ali i ekonomskim i finansijskim poteškoćama. MKCK radi i na razvijanju mehanizama prevencije, tj. mjerama koje bi se mogle poduzeti na međunarodnom i državnom nivou prije nego dođe do nestanka osoba.
14. Kako je MKCK istakao, takvi su napori u izvjesnoj mjeri komplementarni sa onima koje su postavili MKSJ i ICMP, ali ne i obavezno kada se primjenjuju u određenim kontekstima. Naprimjer, prema MKCK prikupljanje podataka od porodica nestalih može se pokazati jednostavnijim ukoliko je jedina svrha prikupljanja rasvijetliti sudbinu nestalih srodnika te porodice, jer istovremeno korištenje tih podataka u krivičnim procesima može pRobuditi osjećaj straha. I iz ugla zaštite podataka također – ukoliko porodice daju podatke u humanitarne svrhe, onda se one ne mogu koristiti u krivičnim procesima. Svi prikupljeni podaci se mogu upotrebljavati samo uz pristanak i razumijevanje svih uključenih strana. Kako MKCK ističe, mora postajati balans između humanitarnog pristupa rješavanju problema nestalih osoba i pristupa tom problemu zasnovanom na vladavini prava.
15. Različite zajednice imaju različite potrebe. Pravo na istinu se ne može osporiti, ali je važno da se to pravo ispunjava u skladu sa određenim potrebama i okolnostima u kojima se porodice nalaze. Za osmišljavanje efikasnih programa koji se vremenom mogu prilagođavati potrebama posebno je potrebna procjena zasnovana na statistički potkrijepljenim potrebama. Bez obzira na sve, opće je prihvaćen integrirani pristup koji je na Zapadnom Balkanu donio rezultate bez presedana.
16. Dok je prva reakcija državnih aktera, posebno na lokalnom nivou, nedvojbeno usmjerena na porodice nestalih, sadržaj reakcije se vremenom razvija kako bi ukljičio brojne aktere koji na različite načine daju svoj doprinos. Sa ciljem da postigne visok stepen uključenosti, reakcija ima i pripadajući politički element, ali u pozitivnom smislu, gdje uključenost nastoji stvoriti političku volju da se nestale osobe pronađu.
17. Osvrćući se na te političke aspekte, predstavnik Međunarodnog centra za kontraterorizam, gospodin Knoope, primjećuje da postoji suštinsko pitanje izbora,
prioriteta i novca koje se nameće i agencijama za istragu. Kao rezultat toga, pronalaženje i identifikacija terorista, u kontekstu terorizma, često predstavlja prioritet. Potrebno je uraditi više da bi se pronašle osobe bez obzira na okolnosti ili njihove uloge u uzroku nestanka ljudi. Predstavnica Instituta za historijsku pravdu i pomirenje (IHPP), gospođa Cissé van den Muijsenberg, naglasila je da određivanje prioriteta i planiranje procesa u obzir mora uzeti kulturne kontekste koji zahtijevaju balansiranje međunarodnih standarda i lokalnih očekivanja.
18. Gospođa O’Sullivan iz Forenzičkog instituta Nizozemske (NHI) podsjetila je da upravljanje očekivanjima podrazumijeva izgradnju dubljeg razumijevanja odgovornosti koju nosi uloga međunarodnih aktera ali i domaćih partnera u procesu. Tamo gdje nedostaju kapaciteti i znanje ovaj zadatak može biti složen. Gospodin Maat (NFI) je posebno istakao da ne samo da su tehnički procesi često pogrešno protumačeni, nego i da načini obrade I zaštite podataka mogu dovesto do nesporazuma. Predstavnik SSL-a, dr. Acquaviva, naglašava da dok neke organizacije uživaju privilegije i ne podliježu obavezi otkrivanja osjetljivih informacija – kao što je ICMP ili MKCK, te međunarodni sudovi – nije dovoljno jasno riješeno pitanje vlasništva nad dokumentima, forenzičkim materijalom i ličnim podacima u njihovim arhivama. Naprimjer, MKSJ je vlasnik forenzičkih dokumenata koji se nalaze u njegovom arhivu; ICMP primjenjuje politiku prema kojoj nosilac podataka ima kontrolu nad podacima, a ostale forenzičke dokaze čuva u svojstvu povjerenika.
19. U pravilu, nečije pravo na njegove/njene podatke i dokaze mora biti u ravnoteži sa javnim interesom. Taj interes, kako je gospođa Cissé van den Muijsenberg (IHPP) istakla, uključuje i zahtjeve procesa pomirenja. Povezujući suštinsko pitanje nestalih osoba sa širim pitanjem održivog pomirenja traži sve moguće historijske podatke na način koji im omogućava dostupnost. Naprimjer, kako je već kazano za MKSJ, pravosudni sektor presude donosi uz detaljno obrazloženje – presuda u slučaju Tolimir, kome se sudilo za zločine u Srebrenici kao jedan primjer – daje značajan doprinos uspostavljanju nepristrane historijske priče. Istovremeno je Vijeće daleko otišlo u pokušaju zaštite osjetljivih ličnih podataka i nastojanju da kontrolu nad ličnim podacima ima nosilac podataka.
20. Što se tiče historijske priče iz forenzičkih podataka i svjedočenja, gospođa Cissé van den Muijsenberg (IHPP) naglašava da bez obzira na činjenicu da je obim materijala veliki, on potiče iz ograničenog broja izvora i od ograničenog broja svjedoka. Sudska je istina uvijek proizvod ograničenja, a kreiranje priča je stoga, i o pravilima, dokazima i procedurama, te pravilima prema kojima rade historičari. Pravila bi trebala biti međusobno komplementarna kako bi se dobila šira slika i kako bi se priče dalje dijelile.
21. Dr. Acquaviva (SSL) napominje da u pravnim okvirima postoji trajna fragmentiranost odredbi, mehanizama i standarda koji se odnose na pitanje nestalih. S time se složio i gospodin Kleiser (ICMP) dodavši da se Međunarodna konvencija za zaštitu svih osoba od prislinih nestanaka odnosi na osobe u čiji nestanak su umiješani i
29
državni akteri. Parlamentarna skupština Vijeća Evrope nedavno je razmatrala mogućnost kreiranja zasebnog evropskog instrumenta, zbog potencijalnih nedostataka konvencije u vezi sa ljudskim pravima i vladavinom zakona. Ženevske konvencije se primjenjuju na oružane sukobe i ne garantiraju prava srodnicima nestalih nego nameću obaveze zaraćenim stranama. S druhe strane, ljudska prava se uvijek podrazumijevaju i provodiva su. Istaknuto je i da postoji vrlo stvaran izazov u vezi sa samom primjenom – ili njenim izostankom – od državnih i nedržavnih aktera u postojećem pravnom okviru.
22. Konačno, ne postoji sistem koji bi uskladio ili kombinirao sve pomenute napore u praktične svrhe. Dok UN primjenjuje univerzalni sistem koordinacije, tj. sistem grupne koordinacije, kako je istakao gospodin Seen (UNDAC), ne postoji grupa za pitanje nestalih osoba. Stoga ovaj problem ostaje na različitim akterima koji treba da pronađu način koordinacije aktivnosti. Prestavnik Interpola, gospodin O’Connell, smatra da su na međunarodnom nivou uočeni propusti te da se poduzimaju mjere za rješavanje problema u partnerstvu sa ICMP-om, Evropskom unijom i drugim akterima, i to u kontekstu nesreća. Pristup koji je usvojen u slučaju nesreća može biti od pomoći i u drugim kontekstima.
2.1.2. Drugi dio: katastrofe i masovne nesreće
23. Kada ljudi nestaju u nesrećama sve češće agencije za provođenje zakona – uključujući njihove forenzičke institute i službe - preuzimaju vođstvo u procesu pronalaženja i identifikacije žrtava. S obzirom na to da nesreće danas sve češće poprimaju međunarodnu dimenziju, posebno kada je u pitanju identifikacija žrtava nesreća (Disaster Victim Identification - DVI), gotovo su sve države usvojile mjere kojima osiguravaju saradnju u slučaju potrebe za identifikacijom žrtava nesreća, pri tome štiteći, kad god je to moguće, njihova i ljudska prava njihovih porodica u smislu tačnih identifikacija. Interpolov Stalni odbor za reakciju u slučaju nesreća neprekidno radi na usavršavanju relevantnih procedura, šireći na taj način principe najbolje prakse i promovirajući njihovu primjenu.
24. Procedure za reakciju u slučaju potrebe za identifikacijom žrtava nesreća se u nekoliko aspekata razlikuju od procedura prema kojima se postupa nakon oružanih sukoba i kršenja ljudskih prava. Primjenjuju se jednoobrazni standardi postupanja; standardi prikupljanja forenzičkih dokaza u pravilu ispunjavaju pravosudne zahtjeve; uglavnom je potrebno manje vremena za prve rezultate nego u procesu pronalaženja i identifikacije osoba u poratnom okruženju – najvjerovatnije zbog toga što nema uplitanja političkih faktora, što nije slučaj u poratnom okruženju.
25. Poput drugih agencija i agencije za provedbu zakona se već dugi niz godina suočavaju sa izazovom globalizacije. Sve je prisutnija potreba da se osigura okvir za podršku na globalnom nivou i preko državnih granica. Zbog toga što nereće uglavnom zahvataju više od jedne države, u smislu izgubljenih života, zahvaćenih područja ili zahtjeva za međunarodnu pomoć i podršku, Interpol, ICMP i ostali podržavaju razvoj globalnih standarda i instrumenata.
Kako gospodin O’Connell (Interpol) objašnjava – to podrazumijeva brzu reakciju na terenu, efikasne metode obrade podataka kao što je FASTID ili ICMP-ov fDMS, te održavanje odgovrajućih forenzičkih kapaciteta. Važan napredak u tom smislu predstavlja stalna Platforma za identifikaciju žrtava nesreća (Platform for Disater Victim Identification - -PDVI) koju su ustanovili Interpol i ICMP. Namjera je da poboljša pouzdanost održavanja pripravnosti na globalnom niovu. Profesor Kappen (NFI) skrenuo je pažnju na program njegovog instituta pod nazivom Bonaparte, naglašavajući koliko je važno da se ova vrsta tehnologije učini dostupnom vlastima širom svijeta.
26. Gospodin O’Connell je obavijestio učesnike da se u identifikaciju žrtava nesreća uključuju i drugi akteri, među njima davaoci usluga iz privatnog sektora. To donosi novu dinamiku u kojoj se mora garantirati komplementarnost na osnovu jasnog opisa zaduženja i aktivonsti. Ova dinamika je ipak dobrodošla, jer spremnost na reakciju još uvijek nije na potrebnom nivou. Prof. Schneider (Univerzitet u Kelnu) dodaje da zbog nedostatka sredstava nema vanjskih programa za procjenu nivoa stručnosti u procesu testiranja DNK u scenarijima identifikacije u slučaju nesreća, kao i da još uvijek postoji ozbiljne razlike u između raspoloživih domaćih kapaciteta, čak i među članicama EU. Zbog toga se od ICMP-a i drugih očekuje da osmisle programe obuke koji će poboljšati trenutnu situaciju.
27. Izgradnja i održavanje domaćih kapaciteta nije jednostavan zadatak. Gospodin O’Connell, naprimjer, tvrdi da su nakon skorašnje intervencije na Filipinima, međunarodni akteri iza sebe ostavili dobru infrastrukturu, uključujući laboratorije, mogućnosti za provođenje identifikacija i relevantne resurse. Međutim, nakon što je na Filipinima uslijedila poplava i odnijela hiljade ljudskih života, ta infrastruktura više nije bila dostupna. Ni međunarodna pomoć nije uvijek programirana tako da podrži kapacitete za identifikaciju u slučaju nesreća. U slučaju poplave, Filipinima je dostavljena humanitarna pomoć u vrijednosti oko 20 miliona eura, ali se ništa od tih fondova nije moglo koristiti za potrebe identifikacije žrtava. Stoga i održavanje kapaciteta može ovisiti o fleksibilnosti inostrane pomoći. Upravo iz tog razloga je možda potrebno dati prednost za međunarodnu i multilateralnu pripravnost nauštrb izgradnje domaćih kapaciteta, posebno tamo gdje će takvi kapaciteti rijetko biti u upotrebi.
2.1.3. Treći dio: organizirani kriminal i migracije
28. Iskustvo u rješavanju pitanja nestalih usljed oružanih sukoba i nesreća je veliko i raznoliko. Međutim, problem nestanaka u vezi sa organiziranim kriminalom – uključujući trgovinu ljudima (Trafficking in Human Beings -THB) ili kao posljedica migracija i raseljavanja nije tako dobro istražen.
29. Jedan idejni pristup pomenutim kontekstima nestanaka, prema gospodinu Wyssu (IOM) nastaje uočavanjem razlika u (i) pronalaženju nestalih putem forenzičkih metoda, tj. pronalaženjem i identifikacijom njihovih posmrtnih ostataka i (ii) aktivnostima traganja za nestalima. Potonje
30
aktivnosti se mogu smatrati više vezanim za prevenciju ili pomoć u rješavanju nestanaka. Gospodin Kleiser (ICMP) ističe da se isto može reći i za forenzičke pristupe. Oni također imaju preventivni efekt, ako se u obzir uzme da nestanak utiče i na članove porodice nestale osobe te da doznavanjem istine o sudbini nestale osobe rješavamo problem neizvjesnosti, tj. sprečavamo njegov produžetak. U kontekstu zločina, uključujući i ratne zločine, efikasne forenzičke metode mogu imati efekt sprečavanja ponavljanja. Uočavanje razlika u pristupu se u svakom slučaju čini korisnim prvim korakom u pokušaju da se napravi obuhvatan pregled problema koji zahtijeva dodatno istraživanje.
30. Traganje, na način kako ga provodi IOM, podrazumijeva upotrebu matrice traganja za raseljenima koja služi za registraciju interno raseljenih osoba ili osoba odvojenih od porodice i prijatelja nakon prirodnih nesreća ili nesreća uzrokovanih ljudskim faktorom. Globalna mreža traganja Pokreta Međunarodnog Crvenog križa i Crvenog polumjeseca za cilj ima ponovno uspostavljanje kontakta između razdvojenih članova porodice. Napori MKCK na ponovnom uspostavljanju porodičnih veza datiraju iz 1870. godine, kada su sastavili listu francuskih vojnika koje su zarobile njemačke snage i na taj način donijeli utjehu njihovim porodicama.
31. Forenzičke aktivnosti ICMP-a su postale veoma važne, između ostalog i zbog rastućeg broja smrtnih slučajeva u populaciji migranata. Procjenjuje se da samo u Sredozemlju, za koje je između ostalih i nizozemski NVO United prikupio ograničene statističke informacije, godišnje nestaje oko 1000 osoba usljed trgovine ljudima ili iliegalnih migracija. U tom smislu je potrebno inicirati više aktivnosti među stanovništvom, posebno porodicama u zemljama porijekla migranata. Ova oblast još uvijek nije dovoljno dobro istražena. Gospodin Wyss (IOM) kao provi korak predlaže istraživanje situacije u Zapadnoj Africi, Siera Leoneu i Gani koje se može proširiti i na ostale zemlje sa ciljem prikupljanja kvalitetnijih podataka koji bi se mogli ponuditi većem broju relevantnih institucija.
32. Gospodin Stary (Eurojust) ističe da je broj žrtava trgovine ljudima u stalnom porastu, dok se broj sudskih postupaka i broj osuđenih počinilaca smanjuje. Jedan od razloga iza ovog trenda krije se u činjenici da pravosudni organi vrlo teško dolaze do svjedočenja samih žrtava. Još jedan od razloga je i to da je žrtve THB-a, u brojnim slučajevima, nemoguće na siguran način vratiti u zemlju porijekla. To je posebno slučaj kada se počinioci nalaze u odredišnoj
zemlji i zemlji porijekla. Iako ne postoje obuhvatni statistički podaci o uzrocima iza THB-a, sigurno je da tom problemu doprinose ekonomski problem, ratna zbivanja i prirodne nesreće.
33. Gospodin Stary se pozvao na izvještaj Eurostada/EK, objavljen početkom ove godine, a nastao na osnovu istraživanja u 27 članica EU uz Island, Crnu Goru, Norvešku, Srbiju, Švicarsku i Tursku. Izvještaj pokriva period 2008-2010. godine i navodi ukupno 9.528 identifikovanih i pretpostavljenih žrtava, te porast od 18% za taj period. Broj identifikovanih žrtava u 2010. godini u 24 članice koje su mogle pružiti tražene podatke je 5535..
34. Gospodin O’Connell (Interpol) ističe da je srednjeročno potrebna bolja usklađenost standarda prikupljanja podataka i pravnih odredbi koje će osigurati kompatibilnost sa zahtijevima vladavine prava u oblasti obrade podataka, te navodi da se u ovoj oblasti nalaze značajni potencijali.
35. Još uvijek se na zna tačan broj osoba nestalih usljed organiziranog kriminala, trgovine ljudima i migracija. Radi se o problem koji zahtijeva dodatna istraživanja, posebno u zemljama porijekla, uključujući zapadnoafričke zemlje, Sijera Leone i Ganu, ali i EU. Za značajni napredak u rješavanju ovog pitanja potrebno je raditi na standardizaciji obrade podataka, njihovom prikupljanju i analizi.
2.1.4. Zaključci diskusije
36. Pitanje nestalih osoba još uvijek nije opće priznato kao samostalan problem. Kao složena pojava traži posebnu pažnju i finansiranje. S obzirom na to da različiti međunarodni akteri rade na različitim aspektima rješavanja pitanja nestalih osoba – sa različitim mandatima i ciljevima – postoji rizik skretanja pažnje sa ovog problema kao jedinstvenog pitanja, čime se umanjuju i izgledi za napredak u rješavanju problema. Pored razvoja globalne strategije, postoji potreba za poboljšanjem međunarodnih tehničkih kapaciteta, između ostalog kompatibilnih i međusobno dostupnih sistema prikupljanja i obrade podataka. Važno je i da se fokus međunarodnih aktivnosti usmjeri na potrebe porodica nestalih i njihovo pravo da saznaju istinu o sudbini svojih nestalih članova. Konačno, potrebno je ojačati međunarodne okvire saradnje, uzimajući u obzir lekcije naučene kroz međunarodnu saradnju policijskih snaga u DVI situacijama.
Suprotna strana dolje: Thomas Miller, predsjedavajući ICMP-a; Alistair Burt, član parlamenta u Ujedinjenom Kraljevstvu i Daniel Baer, ambasador Sjedinjenih Američkih Država pri OSCE-u.
31
2.2. Lista učesnika
- Kathryne Bomberger, generalna direktorica, ICMP, predsjedavajuća okruglog stola - dr. Guido Acquaviva, šef kabineta, Specijalni sud za Liban - Adam Boys, glavni operativni direktor, ICMP - Catherine Cissé van den Muijsenberg, izvršna direktorica, Institut za historijsku pravdu i pomirenje - Ian Hanson, zamjenik direktora Odsjeka za forenzičku nauku za areheologiju i antropologiju, ICMP - Brenda Hollis, tužiteljica, Specijalni sud za Sijera Leone - Nerma Jelačić, šefica odnosa sa javnošću, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju - Bert Kappen, profesor, Univerzitet Radboud - Andreas Kleiser, direktor za pitanja politike i saradnje, ICMP - Peter Knoope, direktor, Međunarodni centar za kontra-terorizam - Jasmina Kurbašić, pravnica, ICMP - Anthony London, izvjestitelj, ICMP - George Maat, profesor antropologije, Odjel za anatomiju, Univerzitet u Lajdenu - Christopher Mehley, zamjenik šefa centralne agencije za traganje i odsjeka za zaštitu, MKCK - Mick O’Connell, direktor, operativna policijska podrška, Interpol - dr. Christina Oelgemoller, predavačica međunarodnih odnosa, Univerzitet Loughborough - Irene O’Sullivan, viša savjetnica za forenziku/koordinatorica za naučnu potporu, Nizozemski forenzički institut - Tanja Pacifico, posebna pomoćnica šefa misije, Međunarodna organizacija za migracije - dr. Thomas Parsons, direktor Odsjeka za forenzičku nauku, ICMP - Adi Rizvić, zamjenik direktora Odsjeka za forenzičku nauku, ICMP - Peter Schneider, koordinator za projekte, Institut za sudsku medicinu, Univerzitet u Kelnu - Sjaak Seen, generalni upravitelj projekta, Udruženi centri za hitnu reakciju Roterdam-Rijnmond & Južna Holandija, zapovjednik
nizozemskog štaba USAR.NL i član UNDAC-a - Lada Šoljan, pravnica, Tužiteljstvo, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju - Lukas Stary, kontakt osoba za THB i državni predtavnik za republiku Češku u Eurojust-u (Mreža za pitanje genocida) - dr. Carla van Dongen, Odjel za analizu DNK, Forenzički institute Nizozemske - Martin Wyss, šef misije, Međunarodna organizacija za migracije - Yayoi Yamaguchi, pravna savjetnica u Tužiteljstvu, MKS
32
3.1. Diskusija
37. Odabrane teme za diskusiju podjeljene su na sljedeći način:• ICMP-ov historijski mandat i aktuelna transformacija;• teoriziranje u vezi sa nestalim osobama;• nestale osobe u poratnim kontekstima; i• formaliziranje ICMP-ovog mandata.
38. Učesnici okruglog stola su informirani da je ICMP osnovan 1996. godine kako bi pomogao u rješavanju pitanja nestalih osoba u okviru poratne izgradnje mira i pomirenja prema Dejtonskom mirovnom sporazumu. ICMP od osnutka pruža stručnu tehničku pomoć vladama Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske, Republike Srbije, Crne Gore, bivše jugoslovenske republike Makedonije i vlastima Kosova. U tom procesu je pronađeno i identifikovano oko 27.000 osoba koje su nestale tokom sukoba na Balkanu, uključujući i identifikaciju pomognutu analizom DNK za više od 16.000 osoba. Ima programe u Africi, na Bliskom Istoku, Južnoj Americi i Jugoistočnoj Aziji, te u EU. Nakon cunamija koji je 2004. godine pogodio Jugoistočnu Aziju, ICMP pomaže prilikom identifikacija žrtava nesreća, a u skorije vrijeme započeta je i saradnja sa Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM) na rješavanju nestanaka izazvanih migracijama stanovništva.
39. U skorije vrijeme je vlada Nizozemske pokrenula inicijativu da se istraži mogućnost dodjele stalnog međunarodnog statusa ICMP-u. U okviru tog procesa ICMP priprema veliku konferenciju koja će se održati u Palati mira u Hagu od 29. oktobra do 1. novembra 2013. godine. Cilj konferencije je istražiti buduće koncepte i ideje o tome kako unaprijediti globalnu reakciju u procesu rješavanja pitanja nestalih.
40. ICMP se svesrdno zalaže za aspekt vladavine zakona u okviru rješavanja pitanja nestalih. U bivšoj Jugoslaviji je vrlo brzo po osnivanju uspostavio blisku saradnju sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). MKSJ je usvojio na zakonu zasnovan pristup pitanjima poratne pravde i izgradnje mira, nastojeći osigurati krivičnu odgovornost počinilaca zbog djela počinjenih tokom sukoba na Balkanu. Mandat ICMP-a na Balkanu podrazumijeva odredbe koje direktno podržavaju ovaj cilj. Sa ciljem pronalaženja dokaza za ratne zločine MKSJ je dobio mandat koji podrazumijeva slanje arheoloških timova u različite dijelove bivše Jugoslavije koji su vršili ekshumacije masovnih grobnica i prikupljali dokaze za podizanje optužnica u slučajevima ratnih zločina. MKSJ, međutim, nije imao mandat niti sredstva i način da vrši identifikaciju posmrtnih ostataka.
U tom je kontekstu ICMP počeo saradnju sa Ljekarima za ljudska prava (Physicians for Human Rights - PHR) i drugim relevantnim akterima kako bi se ustanovili neophodni mehanizmi za rješavanje pitanja nestalih osoba i upotrijebila tehnologija analize DNK u svrhu identifikacije posmrtnih ostataka.
3.1.1. Historijski mandat ICMP-a i aktuelna transformacija
41. Ljudi nestaju otkako postoji ljudska vrsta. Uzroci su vijekovima isti – ratovi, prirodne nesreće i nesreće uzrokovane ljudskim faktorom. Prije okončanja Hladnog rata međunarodna zajednica je činila jako malo na pronalaženju i identifikaciji nestalih osoba te njihovom povratku porodicama. ICMP je nastao 1996. godine na samitu grupe G-7 u svrhu rješavanja pitanja osoba nestalih u sukobima na tlu bivše Jugoslavije. Međunarodna zajednica je spoznala da broj nestalih (prema procjenama radi se o oko 40.000 osoba – do danas je pronađeno i identifikovano oko 70%) predstavlja prijetnju za mir i stabilnost na Balkanu te mogući uzrok nesigurnosti i političke nestabilnosti u cijeloj Evropi.
42. Organizacija je dobila mandat da osigura saradnju vlada na rješavanju pitanja nestalih zbog međusobne povezanosti sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Osnivanje ICMP-a predstavljalo je pomak od ad hoc humanitarnog pristupa rješavanju pitanja nestalih ka pristupu zasnovanom na primjeni zakona u kome države preuzimaju odgovornost za slučajeve nestalih osoba. S obzirom na etničko-religijsku prirodu sukoba u bivšoj Jugoslaviji, ICMP se odmah suočio sa izazovom – kako osigurati saradnju vlada u regiji na rješavanju pitanja nestalih na nediskriminirajući način, bez obzira na etničko-religijsko porijeklo, političku opredijeljenost i ulogu u sukobima.
43. ICMP svoje aktivnosti zasniva na pravnim okvirima međunarodnog humanitarnog prava, uključujući i Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. ICMP nastoji izgraditi domaće zakonodavstvo u zemljama nakon sukoba, koje će porodicama nestalih omogućiti da traže svoje pravo na informacije, pravo na reparacije i zaštitu informacija koje pružaju institucijama zaduženim za traženje njihovih nestalih srodnika.
44. U poređenju sa drugim društvima koja su obilježena ratom, Bosna i Hercegovina i druge zemlje nastale raspadom SFRJ dobile su značajnu pažnju i podršku međunarodne zajednice u rješavanju pitanja nestalih. Dobar primjer je samo osnivanje ICMP-a i MKSJ-a, ali i činjenica da se ovaj problem pominje u Dejtonskom mirovnom sporazumu iz
3. Univerzitet u Sussexu, Centar za istraživanje sukoba i sigurnosti u Sussexu
33
2005. godine. Činjenica da je 70% od 40.000 nestalih u bivšoj Jugoslaviji danas pronađeno zasigurno je vrijedna pažnje, a za nju postoji prihvatljivo objašnjenje u obliku nekoliko faktora:
• masovno prisustvo i podrška za uključivanje pitanja nestalih osoba u međunarodne mirovne ugovore i sporazume;
• pristup zasnovan na zakonu koji ide korak dalje od ad hoc humantiranog pristupa i zaštite nestalih osoba tokom sukoba do spoznaje da se pitanje nestalih osoba u poratnom okruženju treba rješavati uspostavljanjem relevantnog zakonodavstva i institucija u okviru procesa tranzicijske pravde i pomirenja; uključenost međunarodnih i domaćih sudova u procese istraga – ne samo traganja – u slučajevima nestalih osoba, kako bi porodicama nestalih bili vraćeni posmrtni ostaci njihovih srodnika, ali i omogućen pristup pravdi kroz zakonske mehanizme.
45. Napredak u procesu pronalaženja i identifikacije nestalih osoba nije isti u različitim poratnim kontekstima, tako da ostaje usko vezan za postojanje političke volje međunarodne zajednice i domaćih državnih i nedržavnih aktera, njihovih finansijskih resursa i kapaciteta institucija uključenih u rješavanje pitanja nestalih osoba u okviru obimnijeg procesa političkog pomirenja i rekonstrukcije. Radi se o važnoj činjenici koju treba uzeti u obzir prilikom procjene ICMP-ovog rada u različitim geo-političkim kontekstima.
3.1.2. Teoriziranje pitanja nestalih
46. Ključna tema koja se nametnula nakon prezentacija i debate bila je kritika birokratskog aparata u procesu rješavanja pitanja nestalih. Kada organizacije poput Međunarodnog crvenog križa i Društva crvenog polumjeseca tragaju za nestalim osobama to obavezno podrazumijeva i formuliranje pravnih i birokratskih kategorija nestalih osoba, što predstavlja uspostavljanje hijerarhije. Kategorije su neophodne za odgovarajući pristup složenom problemu, međutim, kategorizacija te vrste prijeti da objektivizira nestale, tj. postoji rizik da će oni za kojima se traga postati instrumentalizirani.
47. Tendencija objektivizacije i kategorizacije nestalih pojavljuje se u savremenoj politici. Otkrivanje prošlosti, koje je neminovno kada su u pitanju nestale osobe, može pruzrokovati traumu. Većina mehanizama koji pomažu porodicama da se nose sa takvom traumom – kako bi se vratio smisao za pravdu i rehabilitaciju – zahtijeva neki oblik zajedničkog sistema. Učesnici, međutim, ističu da birokratski ili kvazibirokratski sistemi funkcioniraju na osnovu kategorizacije koja bi mogla ponuditi lažno obećanje izvjesnosti. Ne otkrivajući prošlost, time izbjegavajući potrebu za izvjesnošću i prihvatanjem života u neizvjesnosti, prijedlog je iznesen kao još jedna, sasvim valjana mogućnost.
48. Neki su učesnici istakli da se „nestale” posmatra kao objekte kojima se upravlja umjesto ljudskih bića koja je nemoguće zamijeniti. Niti jedan birokratski sistem – koliko god bio sofosticiran, transparentan i pouzdan – nije u mogućnosti
rješavati određene spoznaje osobnosti. Razvoj birokratije u modernim društvima ima pozitivne i negativne posljedice. Postoji potreba za daljim istraživanjem i razumijevanjem interakcije između lokalnih neformalnih priča o nepravdi, posmrtnim ostacima i duhovima i sa rekonstruiranim birokratskim mehanizmima i formalnim pričama o poratnoj rekonstrukciji i pomirenju ratom pogođenih društava.
49. Objektivizacija i kategorizacija nestalih krije se u suštini tenzija između institucionalnog pristupa pitanju nestalih i brige i prioriteta ljudi koji tragaju za svojom porodicom i prijateljima. Učesnici radionice složili su se da postoji potreba za mehanizmima rješavanja pitanja nestalih koji su više orijentirani ka ljudima i porodici. Takve mehanizme treba osmisliti tako da se čuju potrebe porodica nestalih, da bolje odgovoraju njihovim potrebama pokazujući i viši stepen fleksibilnosti i prilagodljivosti lokalnoj kulturi, tradicijama i politici. Porodice nestalih osoba imaju dodatnu korist od direktnog uključivanja u procese donošenja odluka; od aktivnog učešća u stvaranju genetičkih dokaza neophodnih u procesima pornalaženja i identifikacije nestalih, kao i od definiranja ishoda procesa i procjene trenutka kada se može reći da su procesom ostvareni zadovoljavajući rezultati.
50. Učesnici su diskutirali i o tome kako memorijalizacija nestalih ili preminulih često uključuje i stvaranje javnog sjećanja i rekonstrukciju historijskih priča, koje, opet, mogu postati predmetom političke upotrebe. U Španiji, naprimjer, nakon pada režima generala Franka, nastupila je tišina, a špansko pravosuđe se usprotivilo ekshumaciji posmrtnih ostataka kako bi zaštitili određene političke prednosti i izbjegli otvaranje dubokih rana u španskom društvu. Memorijalizacija iza koje stoji država ima drugačiju svrhu od memorijalizacije koju porodice provode pojedinačno. Važno je istražiti kako različiti oblici memorijalizacije konstruiraju i objedinjuju određene priče, kao što je priča o viktimizaciji, koja sama po sebi može izazvati tenzije između strana u sukobu. Postoje priče i o nepostojećem identitetu, poput simboličkog „neznanog borca”, kojima se ističe da tijelo za koje se ne zna može imati daleko više značaja od identificiranog tijela.
51. Učesnici radionice objašnjavaju da praksa prikupljanja, identifikacije putem DNK i klasificiranja posmrtnih ostataka pored fizičke i hemijske obrade kostiju podrazumijeva i društven konstrukt pojedinačnih i kolektivnih identiteta, priča o zajedničkim iskustvima i događajima iz prošlosti koji čine temelje „bio-državljanstva” i kolektivističke kulture neophodne za pomirenje i rekonstrukciju društava zahvaćenih sukobom.
52. Metod identifikacije putem analize DNK, koji je prihvatio ICMP, ima i jedan zanimljiv učinak – omogućava identifikaciju i onih ljudi za kojima se ne traga. U nekom slučajevima su rezultati procesa potpuno neočekivani i nenamjerno izazivaju političke posljedice. Rad ICMP-a omogućava identifikaciju i memorijalizaciju nestalih osoba bez obzira na njihovu ulogu u sukobima i bez obzira na to da li se za njima traga i da li ih se prisjećaju državni i nedržavni akteri. U svom radu ICMP je nailazio
34
na slučajeve takozvanih „nestalih koje se ne traži” ili „nestalih koji ne nedostaju” što su izrazi za osobe čije je nestanak pretpostavljen, ali nije i prijavljen, jer pripadaju međuprostoru različitih kategorija određenih društvenih struktura, nisu bili pripadnici nijedne posebne nacionalne, religijske ili sektaške zajednice ili su pripadali marginaliziranim zajednicama, kao što su homoseksualci ili transrodne osobe, čiji nestanak nije prijavljen jer zbog određenih socio-kulturnih normi njihove porodice i zajednice nisu bile raspoložene da učestvuju u procesu testiranja DNK koje bi moglo pomoći u njihovom pronalaženju.
3.1.3. Nestale osobe u poratnim kontekstima
53. Neki su učesnici radionice izrazili sumnje oko toga da li je i na koji je način ICMP-ov tehnički uspjeh u upotrebi testiranja DNK u svrhu identifikacije tijela nestalih osoba doprinio političkim ciljevima organizacije – promoviranje mira i pomirenja u poratnim okruženjima kakvo je područje bivše Jugoslavije.
54. Međunarodna zajednica podržava ideju da nema mira bez pravde za nestale i da je otkrivanje istine o tome šta se nestalim osoba dogodilo moralna i etička obaveza. Nasuprot tome, neki su učesnici zastupali tezu da se promoviranje takve ideje u društvima koja su razorena ratom i ovisna o međunarodnim sredstvima neophodnim za održavanje i rekonstrukciju, može posmatrati kao neokolonijalno nametanje strane kulture i uplitanje vanjskih političkih faktora od strane donatora i drugih dominantnih međunarodnih aktera. Čak i ako međunarodni i nacionalni akteri promoviraju takve ideje u najboljoj namjeri, priča o nestalima, viktimizaciji i pravdi podložna je političkim manipulacijama različitih zajednica koje nastoje opravdati odluku u da ne učestvuju u mirnom dijalogu i naporima da se dođe do pomirenja sa nekadašnjim neprijateljima.
55. Jedan učesnik je istakao da ICMP-ovo promoviranje državne odgovornosti za proces rješavanja pitanja nestalih može biti posebno problematično u situacijama gdje lokalne društvene zajednice ne vide državu kao legitimnog i nepristranog aktera. Napomenuo je da se radi o staroj dilemi koja prati interne incijative za izgradnju mira, nečemu što nije specifično samo za ICMP. Kao potencijalno bolji pristup predloženo je promoviranje zajedničke odgovornosti i saradnje različitih zainteresovanih strana, uključujući državu, domaće aktere građanskog društva i međunarodnu zajednicu.
56. Neki su učesnici izrazili zabrinutost oko toga da uprkos pokušajima ICMP-a da doprinese u izgradnji mira i pomirenja ostaje nejasno da li ova organizacija daje konkretan doprinos u tom pravcu. ICMP nastoji učvrstiti mir i sigurnost u poratnim okruženjima, ali njegovo prisustvo i projekti mogu imati ograničen rok trajanja, kapacitete i učinak. Rješavanje slučajeva nestalih osoba i potpora razvoju znanja, priča i politika zasnovanih na naučnim dokazima može pomoći, ali nema dovoljno dokaza da se ova tvrdnja sa sigurnoću može potvrditi. Ova ideja se pojavila u aktivnoj diskusiji, koja je pokazala da postoje tenzije između ICMP-ovog metodološkog
individualizma – koji se oslanja na forenzičku nauku u procesu identifikacije posmrtnih ostataka i odgovaranja na individualne i porodične zahtjeve – i njegovog šireg mandata koji uključuje i pomoć u izgradnji institucionalnog i društvenog kapaciteta i odgovornosti za njih. Slučaj Bosne i Hercegovine može se posmatrati kao uspješan u smislu broja nestalih osoba koje su vraćene svojim porodicama i u smislu postojanja dokaza o preuzimanju trajne odgovornosti za razvoj procesa pomirenja.
57. Predstavnik ICMP-a pojasnio je da je veliki dio ICMP-ovih aktivnosti usmjeren na to da odgovori na zahtjeve porodica koje izričito traže pravdu. U nekim slučajevima porodice nestalih nastoje saznati okolnosti smrti njihovog srodnika i zahtijevaju da ljudi koji su krivi za tu smrt odgovaraju za počinjeni zločin. U drugim slučajevima pripadnici nastradalih zajednica mogu insistirati na tome da se tragedija iz prošlosti zaboravi, želeći se fokusirati na sadašnjost i planove za budućnost. Tranzicija iz rata u mir trebala bi se zasnivati na slobodi učesnika u sukobu da odlučuju o tome koji je najbolji način postizanja mira, a da njima ne dominiraju ideje promovirane u međunarodnoj zajednici o tome kako lokalne zajednice imaju pravo znati za sudbinu nestalih ili da nema mira u društvu bez pravde za nestale. Neki učesnici su istakli da još uvijek nema odgovora na pitanje koliko je suočavanje sa prošlošću preduslov za tranziciju iz rata u mir i stvaranje demokratičnijih društava. Neophodno je dalje istraživati poratne kontekste kako bi se testirala ta hipoteza.
58. U historiji dugotrajnih sukoba u Afganistanu, naprimjer, nestanci ljudi i njihovo raseljavanje su dva fenomena koji su imali ozbiljan učinak na afganistansko društvo. Skorašnji izvještaj afganistanske Nezavisne komisije za ljudska prava (koji nije objavljen) navodi dokaze o 180 masovnih grobnica u Afganistanu koje su rezultat posljednjih 35 godina sukoba. Problem nestalih u Afganistanu nije, međutim, na listi prioriteta za rješavanje – ni vladi Afganistana niti međunarodnoj zajednici. Bonski sporazum kojim je uspostavljena Tranzicijska vlast u Afganistanu niti ne pominje ratne zločine i pitanje nestalih. Međunarodna zajednica nije istraživala prošlost onih koji su danas na vlasti, jer se njihovo prisustvo i saradnja u aktuelnim organima vlastima vidi kao garancija stabilnosti i pomirenja u zemlji. Snage SAD-a i NATO-a, barem u početnoj fazi, više su se fokusirale na borbu protiv terorizma nego na izgradnju mira i državnih struktura u Afganistanu. To povlači pitanje o tome po čemu se Afganistan razlikuje od drugih poratnih društava gdje se pitanje nestalih rješava – poput mnogih drugih pitanja – u okviru formalnih mirovnih sporazuma i napora na rekonstrukciji društva i pomirenju, kao što je slučaj sa Bosnom i Hercegovinom. Mogući odgovor je geopolitički značaj, uključujući fizičku blizinu bivše Jugoslavije i Evrope, samim time i veći interes članica EU i NATO-a za osiguravanje mira i stabilnosti na regionalnom nivou na Balkanu. Nedosljedni stavovi i prakse međunarodne politike u različitim poratnim kontekstima traže dodatnu analizu. Iz nekoliko komparativnih istraživanja više slučajeva poratnih društava kojima je potrebna međunarodna intervencija za rješavanje pitanja nestalih mogu se izvući važni zaključci. Koja se iskustva mogu prenijeti iz procesa i rezultata ICMP-ovih aktivnosti
35
na Balkanu u operativni pristup organizacije u drugim kontekstima kao što su Irak i Libija?
3.1.4. Proširenje mandata ICMP-a
59. ICMP je nastao kao međunarodni, privremeni ad hoc mehanizam za rješavanje pitanja nestalih osoba prvobitno za prostor ratom razorene bivše SFRJ. Tehnički, ova organizacija nema članarinu i oslanja se isključivo na doborovoljne priloge i sredstva donatorskih vlada. Tokom diskusije pomenuta je i zabrinutost da oslanjanje na priloge međunarodnih donatora može utjecati na njen mandat sa mogućim efektom podrivanja ICMP-ovog nediskriminirajućeg pristupa, što znači da neće biti sredstava za rad u zemljama koje se čine manje važnim prioritetima za donatorske zemlje. Učesnici radionice su predložili da ICMP nastoji za neke buduće angažmane ojačati svoju autonomnu poziciju i bolje kodificirati dobrovoljnu i neuslovljenu prirodu finansijskih priloga donatorskih zemalja. Kao pozitivan primjer produžavanja mandata i prikupljanja sredstava za svoje aktivnosti pominje se UNHCR.
60. Naveli su da je prvobitno ICMP zaprimao zahtjeve za potporu u rješavanju slučajeva nestalih osoba u poratnim okruženjima, a tehnologija identifikacije zasnovane na analizi DNK pokazala se posebno korisnom u tim slučajevima. Organizacija je primila zahtjeve vlada da se uključi u rješavanje šireg obima problema nestalih osoba, koji uključuje nestale u sukobima i usljed kršenja ljudskih prava, nestale u nesrećama, raseljene osobe i izbjeglice, trgovinu i ilegalno prebacivanje migranata, žrtve nasilja izazvanog zloupotrebom droga i svim ostalim kontekstima nestanaka, bilo da se radi o voljnim ili nedobrovoljnim razlozima.
61. Različite kategorije migranata u određenim režimima migracija i izbjeglice, interno raseljene osobe i migranti usljed nesreća. Uvođenje migracija u područje ICMP-ovih aktivnosti, odnedavno u okviru sporazuma o saradnji sa IOM-om, ukazuje na novi koncept međunarodnih migracija u akademskim I političkim krugovima. Iz prezentacija je bilo jasno da razgovor o nestalim osobama ne podrazumijeva obavezno posmrtne ostatke, nego i ljude koji su manje-više dobrovoljno nestali, ali su još uvijek među živima. Nemali je broj istraživanja koja ukazuju na to da je većina migranata u redovnom kontaktu sa svojim porodicama kojima šalju novac. U slučajevima kada migranti nisu u kontaktu sa porodicama iz predostrožnosti i želje da ih zaštite od potencijalne opasnosti, svaki pokušaj da ih se idenitifikuje i promovira kontakt sa porodicama i zajednicama u zemljama porijekla može ih dovesti u opasnost. Naprimjer, u slučajevima trgovine djece, njihova identifikacija nije uvijek i dobar korak, jer postoje slučajevi kada su porodice, pa i predstavnici agencija za provedbu zakona upleteni u sam čin trgovine. U slučajevima trgovine ženama za seksualno iskorištavanje uvjeti mogu biti slični u smislu da tim ženama prijeti jednaka opasnost u zemlji porijekla i odredištu. Ako ih identificiraju članovi poridice ili krijumčari ili trgovci ljudima, to ih može izložiti daljem iskorištavanju i nasilju. U takvim se slučajevima efikasna zaštita može osigurati pružanjem novih identiteta umjesto traganja za njima kao
nestalim osobama.
62. Broj međunarodnih migranata koji umiru u pomorskim nesrećama i nikada ne budu pronađeni je ogroman i u stalnom je porastu. U tim bi situacijama ICMP-ov rad mogao biti krucijalan za identifikaciju poginulih i nestalih migranata. Nameće se pitanje kako u takvim situacijama utvrditi identitet migranata ako se uz posmrtne ostatke ne pronađu identifikacijski dokumenti ili neki drugi indikator identiteta? Kako pronaći porodice neidentifikovanih migranata? Ovo je posebno važno za slučajeve u kojima nije lako ustanoviti zemlju porijekla i državljanstvo nestale osobe. Kako će ICMP definirati i osigurati garancije države prilikom preuzimanja odgovornosti, bez ugrožavanja sigurnosti i kriminaliziranja migranata koji pribjegavaju metodama kao što su nedozvoljena trgovina i krijumčarenje? Još jedan primjer je slučaj malog NVO-a iz El Salvadora, koji je osnovan kako bi se tražila djeca koja su oteta od njihovih porodica i nestala za vrijeme sukoba 1980-ih, a postoji informacija da sui h usvojile porodice u Argentini i drugim zemljama. U takvim slučajevima se može tvrditi da ponovno spajanje sa biološkim članovima porodice – barem u obliku neke vrste kontakta – predstavlja pozitivan ishod.
63. Vrijedi razmotriti neke posljedice ponovne konceptualizacije migranata – onih koji umiru na svom putu i onih koji uspiju preživjeti – kao nestalih osoba. Posebno prilikom razmatranja drugog scenarija, u kome se identificiranje vrši u svrhu povratka, učesnici napominju da uglavnom države imaju politički interes za povratak migranata, posebno u slučajevima takozvanih “neuspješnih azilanata” čija identifikacija može imati pogubne posljedice. Proteklih desetljeća traženje azila u Evropi postaje sve teže. Čak i ako zahtjev dolazi od relevantnih agencija, azilanti su na evropsko tlo uglavnom došli ilegalnim putem, što ih automatski stavlja u kategoriju prekršitelja imigracijskih odredbi i potencijalnom prijetnjom po sigurnost koja se mora hitno otkloniti. S obzirom na to kakvo je današnje političko raspoloženje u Evropi, gdje vlade već dugo govore o izdavanju biometrijskih informacija za osobe koje postavljaju neosnovane zahtjeve, pokušaji da se dođe do tih osoba na osnovu informacija porodice dovelo bi takve „nestale” migrante u vrlo ranjivu poziciju i uništilo mogućnost promjene statusa i dobijanja nekog oblika legalnog boravka u zemlji domaćinu. Azilanti, ilegalni migranti ili osobe koje su žrtve trgovine ljudima svjesni su svoje ranjivosti i žive u strahu od zatvaranja i deportacije natrag u domovinu. To je posebno problematično u kontekstu sve liberalnije prakse sjevernih zemalja. ICMP će se u tom smislu suočiti sa pravim izazovom, nakon što postane formalna međuvladina organizacija, jer – iako će imati međunarodne privilegije i imunitet – nije isključeno da će se naći u spregama snaga koje mogu nadjačati zaštitu osjetljivih informacija, čemu smo svjedočili u slučajevima kada vlade potražuju zaštićene podatke na osnovu navodnih terorističkih prijetnji.
64. U većini poratnih konteksta je upotreba forenzičkih metoda i novih tehnologija analize DNK vrlo kontroverzna i predstavlja proces koji nije jednostavno implementirati jer podrazumijeva uključivanje naučnih metoda u
36
politički i društveno vrlo osjetljiva okruženja, u kojima se ICMP suočava sa izazovom promoviranja doborovoljnog učešća porodica nestalih koji su nerijetko traumatizirani, uplašeni i treba ih informirati i educirati o funkciji metode identifikacije zasnovane na analizi DNK i njenoj upotrebi kod vlada i međunarodnih institucija. Sumiravši sva zapažanja, većina učesnika ICMP-ove radionice složila se da pažljivo osmišljeno proširenje ICMP-ovog madata može donijeti pozitivan ishod.
65. Zaštitu podataka i mehanizme razmjene podataka, poput onih koji se primjenjuju u poratnim društvima, potrebno je razviti tako da garantira da genetičke informacije nisu automatski dostupne i da se ne upotrebljavaju za nadzor protivno volji i sigurnosti migranata i njihovih porodica. Tehnologije identifikacija koriste se u UK i nekim drugim zemljama za potrebe pronalaženja i identifikacije nakon nesreća, ali i za kontrolu i upravljanje stanovništvom. Te su tehnologije i socijalne i materijalne; radi se o oblicima socio-tehničke intervencije koji djeluju na istovremeno stvaranje niza ljudskih i tehničkih agensa. Tehnologija podrazumijeva stvari poput kartica, čipova ugrađenih u pasoše, kontrolnih popisa i obrazaca, ali i drugih stvari koje oblikuju ljudske odnose i interakciju između aktera. Problem nastaje kada tehnologija postaje predmet zloupotrebe, a ICMP mora pronaći svoje mjesto detaljnim razmatranjem s obzirom na mandat koji podrazumijeva fokus na pravdu i pružanje podrške vladama da preuzmu odgovornost. Vrijedi napomenuti u ovom kontekstu da se sa genetičkim inofrmacijama koje prolaze obradu u ICMP-u postupa odvojeno i u izolaciji; ne dijele se sa INTERPOL-om niti lokalnim agencijama za provedbu zakona.
3.1.5. Zaključci i preporuke
66. ICMP nastoji razvijetliti pitanje nestalih osoba u međunarodnom okruženju kojem ova značajna tema uglavnom nije bliska. Svu učesnici su jednodnevnu radionicu „Nestale osobe i rad ICMP-a” okarakterizirali kao vrlo poticajnu. Imali su priliku saznati nove informacije i proširiti razumijevanje problema nestalih osoba. Cijene da ICMP funkcionira u kontekstu politički veoma osjetljivog okruženja. ICMP je predmet brojnih publikacija i istraživanja; i sami objavljuju brojne članke te informativne materijale koji su dostupni online na internetskoj stranici organizacije (www.ic-mp.org), a sve sa ciljem podizanja svijesti o pitanju nestalih osoba.
67. Diskutiralo se o nekoliko vrlo važnih pitanja te je ustanovljeno da postoji potreba za prikupljanjem dodatnih dokaza zasnovanih na istraživanjima koji će pomoći da se odgovori na otvorena pitanja, a politike i prakse koje imaju utjecaj na državu i na nedržavne aktere obogate novim informacijama. Akademici koji su učestvovali u radu konferencije imali su zanimljiva zapažanja i preporuke koje će se čuti na ICMP-ovoj
konferenciji u Hagu. U nastavku slijede ključne preporuke koje učesnici radionice žele prenijeti, iskazujući interes za budućim dijalogom i inicijativama u vezi sa pitanjem nestalih osoba:
a. ICMP treba jasno istaći da organizacija ima politički mandat promoviranja mira i pomirenja u poratnim kontekstima, što nastoji postići pružanjem tehničke stručne pomoći i usluga koje podržavaju proces pronalaženja i identifikacije nestalih osoba u različitim kontekstima. Ishodi tih procesa nisu unaprijed određeni, a u nekim su slučajevima i potpuno nepredvidivi i rezultiraju nenamjernim političkim posljedicama. Mandat ICMP-a je takav da je potrebno pronaći etičku i političku ravnotežu u procesu traganja za nestalima. Proširenjem aktivnosti na grupe osoba koje su nestale u okolnostima nevezanim za sukob, ICMP i njegovo upravno tijelo se pozivaju da kritički ispitaju čijim se interesima služi identifikacijom nestalih u situacijama koje nisu povezane sa ratnim dešavanjima;
b. Da bi se ublažio negativan učinak birokratske objektivizacije i kategorizacije nestalih osoba, učesnici predlažu kreiranje mehanizama usmjerenih na ljude i porodicu, osmišljenih tako da se čuje glas porodica nestalih i pokaže fleksibilnost i prilagodljivost lokalnoj kulturi, tradicijama i politikama;
c. Tranzicija iz rata u mir treba biti zasnovana na slobodnoj volji ljudi uključenih u sukobe da odlučuju o najboljem načinu postizanja mira i pravde, umjesto na idejama koje promovira međunarodna zajednica, poput onih da je potrebno saznati istinu o sudbini nestalih ili da nema mira u njihovim društvima bez pravde za nestale osobe. Još uvijek nema odgovora na pitanje da li je i ako jeste, na koji način je suočavanje sa prošlošću preduslov tranzicije iz rata u mir i stvaranje demokratičnijh društava, iako je iz perspektive IMCP-a pravo na istinu ključno za stvaranje mirnog društva nakon rata i vraćanje narušenih prava i garancija. Potrebna su dalja komparativna istraživanja ovih pitanja u poratnim kontekstima.
d. U slučaju da žele raditi bez obzira na historijsku traumu, porodicama nestalih osoba treba ponuditi više mogućnosti da učestvuju u donošenju odluka i bolje ih informirati o testiranju DNK. To će ih dodatno ojačati u definiranju ishoda procesa i procjeni kada je proces proizveo zadovoljavajući rezultat. Pružanje mogućnosti da učestvuju u vježbama testiranja DNK je ključno, jer na taj način dolazi do osnaživanja i direktnog uključivanja u stvaranje institucija koje su odgovorne i sposobne za rješavanje problema nestalih srodnika;
e. Zaštitu podataka i mehanizme razmjene podataka, poput onih koji se primjenjuju u poratnim društvima, potrebno je razviti tako da garantiraju da genetičke informacije nisu automatski dostupne i da se ne upotrebljavaju za nadzor protivno volji i sigurnosti migranata i njihovih porodica.
37
3.2. Lista učesnika
- dr. Jan Selby, direktor, SCSR; viši predavač međunarodnih odnosa, Univerzitet u Sussexu, predsjedavajući okruglog stola - dr. Louise Askew, nezavisna istraživačica - James Barnes, mentor saradnik, antropologija, Univerzitet u Sussexu - profesor Richard Black, šef Fakulteta za globalne studijem Univerzitet u Sussexu - Kathryne Bomberger, generalna direktorica, ICMP - David Chandler, profesor međunarodnih odnosa, Univerzitet u Westminsteru - Yi-Lan Chou, studentica magistarskog studija, sukobi, sigurnost i razvoj, Univerzitet u Sussexu - William Da Rosa, saradnik mentor, međunarodni odnosi, Univerzitet u Sussexu - dr. Lucy Easthope, saradnik u nastavi na predmetu masovni smrtni slučajevu i pandemije, Univerzitet u Bathu - profesorica Jenny Edkins, profesorica međunarodne politike, Univerzitet Aberystwyth - dr. Andrei Gomez-Suarez, saradnik na istraživanju, Univerzitet u Sussexu - dr. Vanessa Iaria, istraživačica, Univerzitet u Sussexu - Zdenek Kavan, predavač međunarodnih odnosa, Univerzitet u Sussexu - Andreas Kleiser, direktor za pitanja politike i saradnje, ICMP - Natasha Leite de Moura, studentica magistarskog studija, međunarodni odnosi, Univerzitet u Sussexu - Dejana Mekanić, studentica magistarskog studija, međunarodni razvoj, Univerzitet u Sussexu - dr. Christina Oelgemoller, predavačica međunarodnih odnosa, Univerzitet Loughborough - dr. Ceri Oeppen, predavač humane geografije, Univerzitet u Sussexu - dr. Maja Petrovic-Steger, saradnik na istraživanju; direktorica studija arheologije i antropologije, Univerzitet u Cambridgeu - Christian Stray, student magistarskog studija, sukobi, sigurnost i razvoj, Univerzitet u Sussexu - dr. Elspeth van Veeren, saradnica na istraživanju u okviru post-doktorskog studija/predavačica političkih nauka, Univerzitet u
Sussexu/Univerzitet u Bristolu - Joanna Wood, upraviteljica centra, SCSR, Univerzitet u Sussexu
38
4.1. Diskusija
68. ICMP je bio domaćin regionalnog okruglog stola na kome se razgovaralo o pitanjima koja će pomoći u definiranju plana za budućnost procesa rješavanja problema nestalih na osnovu iskustava stečenih u procesu rješavanja tog pitanja na Zapadnom Balkanu.
69. Okrugli sto u Sarajevu fokusiran je na četiri seta pitanja: prvo – koja je uloga međunarodne zajednice u pružanju pomoći zemljama koje se oporavljaju od posljedica oružanih sukoba ili kršenja ljudskih prava? Postoje li standardi koje bi međunarodna zajednica trebala primjeniti kao odgovor na potrebe zemalja koje se bore sa pomenutim problemom? Drugo, koje su obaveze država suočenih sa problemom nestalih osoba u procesu njegovog rješavanja? Koja prava i uloge imaju udruženja žrtava i civilno društvo u rješavanju pitanja nestalih osoba? Treće, da li su krivične istrage i podizanje optužnica smetnja u procesu traženja i identifikacije nestalih osoba ili predstavljaju motivirajući faktor i pod kojim uslovima? Četvrto, da li rješavanje slučajeva osoba nestalih usljed oružanih sukoba, kršenja ljudskih prava i organiziranog kriminala doprinosi okončanju talasa nasilja i potencijalnom ekonomskom razvoju? Okrugli sto je zaključen završnom diskusijom, kada su učesnici iznosili svoja mišljenja u smislu iskustava stečenih na Zapadnom Balkanu i načina na koji se ta iskustva mogu prenijeti u druge scenarije rješavanja pitanja nestalih na globalnom nivou – poput reakcije u slučaju nesreća, krijumčarenja i migracija.
70. U uvodnom dijelu je Kathryne Bomberger, generalna
direktorica ICMP-a, istakla promjenu u načinu posmatranja i rješavanja pitanja nestalih posljednjih godina. Poredeći omjer ubijenih civila i vojnika u svjetskim ratovima (jedan civil na sedam vojnika) sa omjerom u sukobima krajem 20. i početkom 21. vijeka (devet civila na jednog vojnika) ukazala je na ogromnu promjenu dinamike sukoba, dodavši da danas u sukobima „nestaju uglavnom civili, a ne vojnici”.Tokom 1990-ih dogodio se zaokret u pristupu rješavanju ovog pitanja – iz humanitarnog pitanja u pitanje vladavine prava.Ovaj razvoj je dodatno podržan osnivanjem MKSJ-a, te kasnije MKS-a. Kao rezultat promjene prirode sukoba i usvajanja pristupa rješavanja slučajeva nestalih osoba nakon sukoba zasnovanog na vladavini prava, u bivšoj Jugoslaviji je pronađeno i identifikovano više od 70% od 40.000 nestalih u sukobima. Nameće se pitanje: kako primijeniti pozitivna iskustva iz područja Zapadnog Balkana na druge dijelove svijeta i različite scenarije?
4.1.2. Prvi dio: Koja je uloga međunarodne zajednice u pružanju pomoći zemljama koje se oporavljaju od posljedica oružanih sukoba ili kršenja ljudskih prava? Postoje li standardi koje bi međunarodna zajednica trebala primjeniti kao odgovor na potrebe zemalja suočenih sa pomenutim problemom?
71. Učesnici su se uglavnom složili oko toga da su međunarodne institucije igrale važnu ulogu u procesu pronalaženja i identifikacije nestalih osoba na Zapadnom Balkanu, koja je od koristi domaćim vlastima kao
4. Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Gore: Okrugli sto u Sarajevu.
39
nosiocima odgovornosti za rješavanje tog pitanja.
72. Saliha Đuderija, pomoćnica ministra za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine istakla je da je „međunarodna zajednica ključni faktor u prevazilaženju političkih prepreka rješavanju problema nestalih. Prije 1996. godine, imali smo nacionalno podijeljene komisije koje su radile na principu reciprociteta; uz pomoć međunarodne zajednice uspjeli smo pokrenuti proces u kome nema mjesta za diskriminaciju, u kome se traga za svima bez obzira na etničku pripadnost, religiju i naciju.”
73. Ivan Grujić, pomoćnik ministra za branitelje Republike Hrvatske rekao je da „međunarodna zajednica nije idealna, ali igra iznimno važnu ulogu u rješavanju pitanja nestalih”. Naglasio je značaj uloge međunarodne zajednice u jačanju regionalne saradnje, koja je ključna za rješavanje pitanja nestalih na Zapadnom Balkanu, zatim njihovu ulogu u podržavanju nadležnih da se bave problemima žrtava, pomažu državama da uspostave vlastite kapacitete, osiguravanju resursa i pružanju pomoći u primjeni odredbi koje donose države. „Potrebno je da međunarodne organizacije imaju mandat za rješavanje pitanja nestalih, tako da mogu primijeniti standarde u nekim budućim sukobima, koji ovdje, nažalost, nisu postojali /na Zapadnom Balkanu/”, rekao je pukovnik Grujić. „Nigdje”, zaključio je, „nije pronađen i identifikovan tako veliki broj nestalih kao ovdje. Bilo bi jako dobro kada bi se iskustva ove regije mogla prenijeti i drugima”.
74. Milutin Mišić, član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe naglasio je da bi pitanje nestalih osoba trebalo biti pitanje i problem kojim će se baviti država, „ali se do danas država krije iza napora međunarodne zajednice, što državu dovodi u inertno stanje spram ovog pitanja”. Zaključio je sljedećim riječima: „kada ćemo prenijeti odgovornost na institucije BiH”?
75. Anisa Sućeska, BIRN, BiH komentarisala je ovisnost o međunarodnoj zajednici. „Mislim da patimo od sindroma žrtve. Mi smo tek jedno poglavlje u nizu sukoba koji su se gotovo istovremeno događali u svijetu. Ljutimo se sada zbog toga što je međunarodna zajednica promijenila prioritete, umjesto da prihvatimo činjenicu da ima i drugih žrtava kojima treba pomoći. Moramo, međutim, insistirati na tome da međunarodna zajednica završi proces koji je ovdje počela”.
76. Vesna Teršelič, NVO aktivistkinja i borac za ljudska prava iz Hrvatske izjavila je da „zahvaljujući zahtjevima udruženja porodica nestalih i organizacija za ljudska prava te uključenosti međunarodne zajednice danas imamo standard kakve imamo, dok 1990-ih nismo imali nikakve”. Gospođa Teršelič je govorila o pravima koja žrtve imaju nakon teških i sistemskih kršenja ljudskih prava – pravima na istinu, pravdu, reparaciju i garanciju neponavljanja. Predložila je da međunarodna zajednica definiše ta prava i obaveze država koje iz njih proističu u jednoj konvenciji. „Ostalo je još mnogo stvari [koje treba poduzeti], ali se međunarodni doprinos može ogledati u stvaranju standarda na osnovu iskustava stečenih u ovoj regiji”, rekla je gospođa Teršelič.
77. Lejla Hadžimešić, ekspertica za ljudska prava iz BiH ponovila je stajalište gospođe Teršelič o tome „koliko je važno standardizovati ovo područje i prenijeti iskustva iz ove u druge regije”, posebno ističući „četiri prava koja je pomenula gospođa Teršelič, uključujući i pravo na borbu protiv nekažnjivosti”. To je vrlo važno kod uspostavljanja standarda, jer se u ovoj oblasti pokazalo da je osnivanje Međunarodnog krivičnog suda i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju donijelo novi pomak”, rekla je gospođa Hadžimešić.
4.1.3. Dio 2a: Koje su obaveze država suočenih sa problemom nestalih osoba u procesu njegovog rješavanja?
78. Mnogo se toga može naučiti iz iskustava sa Zapadnog Balkana. Osnovane su institucije koje se bave nestalim osoba, poput komisija za nestale osobe u Hrvatskoj, na Kosovu i u Srbiji i poput Instituta za nestale osobe u BiH, zatim posebna tužilaštva za ratne zločine, koja se, između ostalog, bave i zločinima koji su doveli do nestanka ljudi.Te institucije nisu uobičajene i uopšte ne postoje u većini zemalja.
79. Aida Čerkez, novinarka agencije Associated Press komentarisala je međugeneracijske cikluse nasilja i kako danas – kao rezultat napora međunarodne zajednice da rješava pitanje nestalih – niko ne može manipulisati brojem nestalih osoba niti to u budućnosti koristiti kao katalizator novih sukoba. Dodala je, međutim, i sljedeće: „čini mi se da smo uspjeli identifikovati više od 70% nestalih samo zbog pritiska međunarodne zajednice. Zašto mi ne preuzmemo odgovornost? Da li će se proces nastaviti i ako međunarodna zajednica prestane postavljati uslove”?
80. Sandra Orlović, izvršna direktorica Centra za humanitarno pravo iz Srbije naglasila je obavezu država da rješavaju problem nestalih osoba. „Ta je obaveza duboko ugrađena u odredbe međunarodnog prava i proističe iz niza konvencija koje su prisutne u našim pravnim sistemima, a primjenjuju se kroz mehanizme tranzicijske pravde”, rekla je. Gospođa Orlović je izrazila skepsu oko daljeg napretka u rješavanju pitanja nestalih na Zapadnom Balkanu sve dok suočavanje sa prošlošću ne uđe na dnevni red političkih elita u regiji. Ključno je da države preuzmu odgovornost za problem i da žele pronaći svoje građane.
81. Saliha Đuderija je istakla da „svaka država mora imati vrlo vidljive državne, stručne i profesionalne mehanizme koji moraju funkcionisati na vrlo transparentan način [da bi se mogle baviti naslijeđem iz prošlosti].Takvi mehanizmi, međutim, ne bi smjeli oslobađati odgovornosti druge učesnike u procesu (policija, tužilaštva, itd.) od njihovih odgovornosti. U BiH postoje mehanizmi, ali nisu efikasni jer nema političke volje za velikim promjenama zbog toga što još uvijek ne vjerujemo dovoljno jedni drugima nakon posljednjeg sukoba”.
82. Adnan Rizvić iz ICMP-a smatra da se uloga države može dvojako posmatrati: uspostavljanje i podržavanje mehanizama za rješavanje pitanja nestalih osoba kao i mehanizama koji za cilj imaju spriječiti ponavljanje ovog
40
problema u budućnosti. Potonji, rekao je, još uvijek ne postoje. Ovim pitanjem se, stoga, trebaju baviti historičari, jer će tek tada buduće generacije imati koristi od našeg iskustva. Vladine institucije treba da dokumentuju i bilježe istinu, gradeći na taj način temelj bolje budućnosti. „Ovo pitanje se mora riješiti kako bi se pokrenuo proces pomirenja i održavanja mira u budućnosti”, rekao je gospodin Rizvić.
83. Sven Milekić, Inicijativa mladih za ljudska prava iz Hrvatske, pažnju je skrenuo na činjenicu da čak i ako država pokazuje političku volju za rješavanje određenog problema, samo usvajanje zakona u tom pogledu često nije dovoljno. „Neki zakoni postoje na papiru, čime je ispoštovana forma, ali se oni u stvarnosti ne primjenjuju. Bez obzira na to ko dođe na vlast, ne postoji spremnost za suočavanje sa prošlošću ili ukazivanje na probleme o kojima obični ljudi malo znaju”, rekao je gospodin Milekić.
84. Ivan Grujić je dodao da „država ima tri obaveze: obavezu da rješava probleme, preuzima odgovornost i pokazuje političku volju. Ključ je postojanje iskrene političke volje”, rekao je pukovnik Grujić, „koja postaje operativna kroz usvajanje državnih zakona, efikasan rad institucionalnih mehanizama za zaštitu porodica nestalih osoba i rješavanje njihovih slučajeva, suđenja počiniocima i obilježavanje događaja i mjesta stradanja u spomen žrtvama”.
4.1.4. Dio 2b: Koja prava i uloge imaju udruženja žrtava i civilno društvo u rješavanju pitanja nestalih osoba?
85. Olgica Božanić, članica udruženja Porodica kidnapovanih i nestalih osoba sa Kosova i Metohije, Srbija kazala je da je „uloga porodica nestalih osoba osnivanje udruženja, lobiranje za naša prava i vršenje stalnog pritiska na vladu [da ispuni svoje obaveze]. Mi prikupljamo i svojim članovima dijelimo informacije iz različitih institucija, međunarodnih i nevladinih organizacija. Tražimo pravdu i krivično gonjenje svih počinilaca. Uvidjeli smo značaj umrežavanja, te smo prije dvije godine osnovali regionalno tijelo za koordinaciju koje se bavi rješavanjem pitanja nestalih osoba na nediskriminirajućim principima. Danas lobiramo da države iz regije Zapadnog Balkana potpišu deklaraciju o principima najbolje prakse u procesu pronalaženja, ekshumacije i identifikacije nestalih osoba, kao i da se 2014. godina proglasi godinom nestalih osoba”.
86. Ljiljana Alvir, predsjednica Udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja iz Hrvatske istakla je da „udruženja porodica nestalih osoba igraju ključnu ulogu u procesu traganja za nestalim osobama jer […] su porodice najposvećenije rješavanju ovog problema i predstavljaju pokretačku snagu saradnje između vladinih insitutucija i porodica. Njihova je uloga dvojaka: s jedne strane vrše pritisak na vladine institucije [da ispune obaveze u procesu pronalaženja, ekshumacije i identifikacije nestalih], a s druge strane mogu dati konstruktivan doprinos vladinoj politici u vezi sa pitanjem nestalih učešćem u radu komisija i podizanjem ovog problema na viši nivo”.
87. Anisa Sućeska je komentarisala potrebu za rješavanjem problema međugeneracijskog prenosa traume sa jedne
generacije na drugu. Iako se mediji uglavnom ne smatraju dijelom građanskog društva, gospođa Sućeska je ukazala na to da i mediji, poput građanskog društva, igraju važnu ulogu u borbi protiv govora mržnje i obrazovanju mladih o načinima na koje se nose sa prošlošću kako bi se izbjegao međugeneracijski prenos traume.
4.1.5. Treći dio: Da li su krivične istrage i podizanje optužnica smetnja u procesu traženja i identifikacije nestalih osoba ili predstavljaju motivirajući faktor i pod kojim uvjetima? 88. Lejla Hadžimešić je dala uvod u treću sesiju nedvojbenim
odbacivanjem potrebe za diskusijom o tome da li počinioci trebaju odgovarati za zločine koje su počinili; ne postoji alternativa za dostizanje pravde i kažnjavanje počinilaca. Istakla je da „u kontekstu garancije neponavljanja, osuđivanjem počinilaca šalje se jasna poruka svijetu da zločini po međunarodnom pravu nisu dobrodošli te da ako se neko usudi ponovo razviti jednu tako destruktivnu ideologiju, znat će da ga na kraju čeka osuda. Pored toga, osuđivanjem počinilaca otežava se jednoj potencijalnoj monstruoznoj ideologiji zločina po međunarodnom pravu da oko sebe okupi kritičnu masu ljudi koji bi ga podržavali, budući da su mladi ljudi već prosli kroz obrazovni sistem u kojem su naučili da su takva zlodjela kažnjiva, protivna međunarodnom pravu i definitvno vrijedna osude”.
89. Mioljub Vitorović, tužilac Tužilaštva za ratne zločine iz Srbije, navodi da „nema dvojbe oko toga da se za svaki zločin, uključujući i ratni zločin mora suditi.[…] Suđenja za ratne zločine mogu predstavljati prepreku ako nema koordinacije i ako svjedok otkriva informacije [o skrivenim grobnicama nestalih osoba] i ako godinama nema nikakvog pomaka”. „Međutim”, dodao je, „ako postoji dobra koordinacija, radi se o vrlo efikasnom mehanizmu. […] iz iskustva znam da svaki put kad uspijete dovesti svjedoke koji govore o onome što se dogodilo, posebno ako priznaju krivicu, to može motivisati i druge koji su ubijali da priznaju zločine i olakšaju dušu, jer normalan čovjek ne može živjeti sa teretom činjenice da je ubijao druge ljude”.
90. Anisa Sućeska: „Nepotrebno je diskutovati o tome da su suđenja za zločine obaveza. Ali suđenja imaju uticaj na javnu transparentnost procesa i pristup informacijama. Svjedočenje može biti pozitivan element u podizanju svijesti javnosti. Ipak, postoji opasan pomak u cijeloj regiji ka anonimizaciji podataka o suđenjima za ratne zločine”.
91. Ljiljana Alvir je govorila o primjeru suđenja za masakr hrvatskih civila na farmi Ovčara u Istočnoj Slavoniji 1991. godine koji su počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih formacija. „Već smo istakli pozitivan pristup predsjedavajućeg sudskog vijeća u slučaju Ovčara, koji je dopustio obuhvatnije ispitivanje optuženika i svjedoka kako bi se došlo do informacija o nestalim osobama. Predlagali smo i Međunarodnom krivičnom sudu da dopusti šire ispitivanje tokom procesa kako bi se došlo do informacija o nestalima”.
92. Ivan Grujić: „Očigledno postoji odgovornost država da gone i kazne prekršitelje zakona.[…] počiniocima se mora
41
pružiti prilika da otkriju informacije i dobiju nešto blaži tretman kroz proces nagodbe. Imamo pozitivna iskustva sa krivičnim procesima koji su doveli do određenih informacija”.
93. Olgica Božanić: „Haški tribunal je tri godine radio na podizanju optužnice protiv kidnapera moga brata. Optužnica je proslijeđena UNMIK-u, potom EULES-u. Na kraju su optuženi za protjerivanje, a ne ubistvo. Potom su oslobođeni. Kako da vjerujem međunarodnim mehanizmima pravde, domaće da ne pominjem? Stoga je neophodno saslušavati osumnjičene, svjedoke i članove njihovih porodica što je prije moguće, da bi se spasilo što više života”.
4.1.6. Četvrti dio: Da li rješavanje slučajeva osoba nestalih usljed oružanih sukoba, kršenja ljudskih prava i organiziranog kriminala doprinosi okončanju talasa nasilja i potencijalnom ekonomskom razvoju?
94. Na četvrtoj sesiji okruglog stola razgovaralo se o široj svrsi napora da se nestale osobe pronađu, ekshumiraju i identifikuju. Da li takvi napori doprinose ekonomskom razvoju? Da li doprinose održivom miru, pomirenju i vladavini zakona?
95. Svetlana Cenić, ekonomistica, BiH: „Ljudi me često pitaju kad će se stanje popraviti, a moj odgovor je kad se pogledate u ogledalo i suočite sami sa sobom. Još uvijek nisam uspjela izračunati tačnu vrijednost propuštenih finansijskih prilika, te koliko nas sve ovo [rješavanje pitanja nestalih] košta. Svako uključen u ekonomski razvoj društava nakon sukoba sjetit će se podatka da su između 1945. i 1993. godine vođena 174 rata, od čega su 34% ratovi između država, dok su 66% građanski ratovi, uglavnom u zemljama u razvoju. U onim zemljama koje su se suočile sa građanskim ratom i u kojima rane nisu zacijelile došlo je do vraćanja bolesti – ratovi su ponovo izbijali. Nerješavanje problema nestalih osoba i ratnih zločina, uz činjenicu da nema nikoga spremnog da se pogleda u ogledalo, vodi ka nestabilnosti i izostanku napretka. Politički je prolongiranje ovog procesa isplativo; najjeftinije populističke kampanje još uvijek se bave pitanjem nestalih. Ekonomski je katastrofalno, jer niko ne investira u problematične zemlje. Unutrašnji su sukobi najpogubniji za društvo, to nam je dobro poznato; najteže je sagledati njihove posljedice i priznati krivicu.Takvi sukobi vode ka različitim oblicima nejedinstva, što je iz ekonomskog ugla katastrofalno. Koliko vrijedi jedan čovjek? Kako izračunati vrijednost izgubljenih ljudi? Koliko košta pronalaženje jedne osobe? Koliko košta rješavanje ovog pitanja? Koja je cijena i opšti gubitak za društvo?”
96. Milovan Kubat, šef laboratorija za analizu DNK u Institutu za sudsku medicinu u Zagrebu, naveo je „da je tužan uspjeh ovog procesa to što smo svoj posao zasnovali na identificiranju nestalih. U onim oblastima gdje smo uspjeli završiti sav posao, nacionalna netrpeljivost se drastično smanjila, a ovo je nesumnjivo jedan od preduslova i za ekonomski razvoj”.
97. Svetlana Cenić je zaključila da činjenica da ne rješavamo probleme iz prošlosti BiH košta milione, a do ove je
situacije došlo jer „niko nije spreman jednako se fokusirati na sve žrtve, dok političari i nalogodavci odgađaju rješenje problema – relativiziraju ga i politiziraju, bez pronalaženja stvarnog rješenja”.
98. Aleksandar Trifunović, urednik portala BUKA, BiH ukazao je na to da je rješavanje problema iz prošlosti, uključujući i pitanje nestalih, ostalo na marginama javne debate, te da time predstavlja „novi alat za sukob”.
99. Saliha Đuderija je komentarisala kako se često zanemaruje ekonomski aspekt nerješavanja pitanja iz prošlosti. „Vrijeme nam pokazuje da se ovom problemu mora dati prioritet u odnosu na brojne druge jer je preduslov za stabilnost, a time i ekonomski razvoj”.
100. Sven Milekić je istakao značaj rješavanja problema iz prošlosti za ekonomski razvoj. „Ne možemo očekivati napredak društva dok ratni zločinci hodaju među nama, a mi se pravimo da je sve normalno. Ovu je temu potrebno još istražiti jer ljudi ne znaju dovoljno o povezanosti između ovog problema i ekonomskog razvoja”.
101. Svetlana Cenić je ukazala i na činjenicu da su stvari postale važnije od ljudi: „najveća kampanja nakon rata vođena je za povrat imovine, a ne traženje nestalih.Izgleda da je imovina važnija od ljudi”. Komentarisala je postavljanje prioriteta po pitanju raspodjele sredstava iz budžeta i državnog finansiranja. „U svim budžetima [u BiH] postoje sredstva za udruženja boraca, a u periodu prije izbora na raspolaganje sindikatima zaposlenih u javnoj upravi, vjerskim zajednicama i političkim strankama stavljaju se dodatna sredstva. Kada bismo sve to sabrali, mogli bismo napraviti još tri instituta za nestale i platiti sve forenzičare u BiH”.
4.1.7. Peti dio: Koja su iskustva Zapadnog Balkana i kako se mogu primijeniti na druge nestale osobe?
102. Adnan Rizvić navodi da je potrebno napraviti kontrolnu listu aktivnosti u procesu rješavanja pitanja nestalih osoba koju bi mogle koristiti druge zemlje suočene sa ovim problemom, a na osnovu iskustava sa Zapadnog Balkana. No, prije toga bi trebalo definisati šta je bilo uspješno na Zapadnom Balkanu, a koje su to stvari koje u drugim dijelovima svijeta treba napraviti drugačije. „Očigledno se zajednička intervencija međunarodnih i domaćih institucija uz političku volju i učešće građanskog društva pokazala uspješnom”, rekao je gospodin Rizvić.
103. Anisa Sućeska sumirala je činjenice prezentirane tokom diskusije. „Do danas je identifikovano više od 70% ukupnog broja nestalih osoba zahvaljujući saradnji između međunarodne zajednice i domaćih organa vlasti, tužilaštava i građanskog društva u jedinstvenom scenariju. Proces se odvijao u zakonskim okvirima, kako bi se porodicama nestalih pružila neophodna podrška. Tokom posljednjih deset godina u UK i SAD-u nestali su milioni djece, dok u Brazilu oko 40000 djece nestane svake godine zbog zloupotrebe droga i trgovine ljudima. U Indiji su 35000 djece pronašli mrtve. I oni su bili žrtve trgovine ljudima. Nemamo pravo ne pomoći im jer je problem u suštini isti. Uloga vlade je ista, […], a postoji i ista potreba
42
porodica da pronađu svoje srodnike, kao i ista potreba za primjenom međunarodnih standarda”.
104. Govoreći o iskustvu BiH, gospođa Sućeska naglasila je potrebu da međunarodna zajednica raspolaže „međunarodnim organom koje bi u slučaju sukoba mogao u zahvaćenoj zemlji početi sa prikupljanjem podataka na neselektivan način, čime bi neophodni procesi bili započeti na vrijeme. Takav je organ neophodan jer država mora imati resurs koji će joj pomoći da izgradi sopstvene kapacitete.”
105. Gospodin Ivan Grujić je dodao da „međunarodna zajednica i njeni mehanizmi ovdje igraju važnu ulogu. Rat je ostavio loše posljedice, ali i razvoj građanskog društva, tako da nam je potrebno neko vrijeme da pokrenemo ove procese. Hrvatska još uvijek nije okončala proces traženja i identifikacije svih nestalih osoba. To je najteži dio zadaće”.
106. Vesna Teršelič je učesnike podsjetila na potrebu za prikupljanjem podataka o ubijenima i nestalima, tj.
svim ljudskim gubicima neophodnih za rješavanje problema iz prošlosti, time i rješavanje pitanja nestalih. „Važno je da se osvrnemo na iskustva u prikupljanju i klasifikaciji podataka, fazama u procesu ekshumacija i identifikacija, te prenosu podataka domaćim akterima. Jedan od problema sa međunarodnim akterima u post-jugoslavenskim zemljama bio je da su podatke ili nosili sa sobom ili uništavali, a nisu kopije predali na čuvanje nezavisnim institucijama u regiji“, rekla je gospođa Teršelič. Istakla je značaj dokumentiranja ljudskih gubitaka, uključujući i nestale, kako bi ostao tačan historijski zapis i kako bi se dao doprinos pomirenju.
107. U vezi sa dokumentacijom, Kathryne Bpmberger je naglasila koliko je važno da podaci budu dostupni državama, jer se tako mogu zaustaviti špekulacije o broju žrtava. „Radi se o nečemu što ćemo, nadam se, nastaviti razvijati. Problem je kako napraviti globalnu bazu podataka koja će sadržati informacije o osobama čiji je nestanak uzrokovan različitim faktorima i istovremeno zaštiti sve te podatke”, kazala je gospođa Bomberger.
43
4.2. List of Participants
- Kathryne Bomberger, generalna direktorica, ICMP, predsjedavajuća okruglog stola - Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga obitelji zarobljenih i nestalih hrvatskih branitelja, Republika Hrvatska - Olgica Božanić, sekretar, Udruženje porodica kidnapovanih i nestalih lica na Kosovu i Metohiju - Goran Bubalo, direktor projekta, Catholic Relief Services - Ibro Bulić, tužitelj, Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine - Svetlana Cenić, politička analitičarka i ekonomistica, ekonomska konsultantica - Aida Čerkez, novinarka, Associated Press - Saliha Đuderija, pomoćnica Ministra za ljudska prava i izbjeglice, Bosna i Hercegovina - Jelena Dukarić, aktivistinja, Inicijativa mladih za ljudska prava Srbije - pukovnik Ivan Grujić, predsjednik Uprave za zatočene i nestale i pomoćnik Ministra branitelja Republike Hrvatske - Lejla Hadžimešić, savjetnica za ljudska prava rezidentnong koordinatora, UN/OHCHR - Matthew Holliday, koordinator Odjela za pravdu i inicijative civilnog društva, ICMP - Adis Hukanović, aktivista, Inicijativa mladih za ljudska prava, Bosna i Hercegovina - Advija Ibrahimović, članica, Udruženje građana “Žene Srebrenice” - Seida Karabašić, upraviteljica projekta, članica Upravnog odbora, Udruženje Prijedorčanki „Izvor” - dr. Rifat Kešetović, specijalista sudske medicine, Klinički centar Tuzla - Samira Krehić, voditeljica političkog odjela, Program za Zapadni Balkan, ICMP - dr. Milovan Kubat, specijalista sudske medicine, Odjel za forenzičku medicinu i kriminalistiku - Klaudia Kuljuh, šefica kabineta, Program za Zapadni Balkan, ICMP - Lejla Mamut, koordinatorica za ljudska prava, Švicarsko udruženje za borbu protiv nekažnjivosti (TRIAL) - Sven Milekić, koordinator programa, Inicijativa mladih za ljudska prava, Hrvatska - Lina Milner Enercrantz, regionalna koorinatorica za pitanje nestalih, ICRC - Milutin Mišić, član Kolegija direktora, Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine - Sandra Orlović, izvršna direktorica, Fond za humanitarno pravo - Adnan Rizvić, zamjenik direktora Odjela za forenzičku nauku, ICMP - Anisa Sućeska, direktorica za BiH i upraviteljica programa, Balkanska tranzicijska pravda, Balkanska istraživačka mreža (BIRN) - Vesna Teršelič, direktorica, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću - Aleksandar Trifunović, glavni urednik, BUKA magazin - Mioljub Vitorović, zamjenik tužitelja za ratne zločine, Tužiteljstvo za ratne zločine Republike Srbije - Miodrag Živanović, profesor, Filozofski fakultet
Gore: Okrugli sto u Sarajevu.
44
O ICMP-u
ICMP je jedina specijalizirana međunarodna organizacija ove vrste, čiji je isključivi mandat rješavanje pitanja nestalih osoba. ICMP je nastao na samitu G-7 1996. godine, kako bi, u saradnji sa vladama i drugim akterima, pomogao u pronalaženju i identifikaciji nestalih u sukobima iz 1990-ih na tlu bivše Jugoslavije. ICMP-ov mandat je kasnije proširen na cijeli svijet, uključujući i reakciju u slučaju nestanaka usljed nesreća i drugih uzroka.
ICMP-ova pomoć vladama i drugim akterima počiva na sveobuhvatnom pristupu. Pomaže u izgradnji institucionalne infrastrukture država zahvaćenih
ovim problemom. Sarađuje sa civilnim društvom u osiguravanju aktivnog i učinkovitog učešća zainteresovanih strana. Pruža tehničku pomoć vladama u procesu pronalaženja, ekshumacije i identifikacije nestalih osoba. Podržava rad pravosuđa. U okviru pružanja tehničke pomoći ICMP vodi najveći i najučinkovitiji sistem laboratorija za analizu DNK koji je posvećen isključivo identifikaciji nestalih osoba. Napravljena je baza podataka sa mogućnostima obrade informacija o slučajevima iz cijelog svijeta. ICMP promovira transparentnost i odgovornost te nastoji osigurati dosljednu primjenu standarda, uključujući i zaštitu osobnih podataka.
Gore: Wim Kok, povjerenik ICMP-a; Frans Timmermans, ministar vanjskih poslova Nizozemske; Thomas Miller, predsjedavajući ICMP-a i Kathryne Bomberger, generalna direktorica ICMP-a po završetku konferencije u Hagu.
Pratite nas na društvenim merežama i informirajte se o novim vijestima iz ICMP-a:
www.facebook.com/theicmp
www.twitter.com/theicmp
https://www.linkedin.com/company/international-commission-on-missing-persons-icmp-/
45
Naši povjereniciNJ.E. Ambasadorica Carolina Barco
Uvaženi poslanik Alistair Burt
NJ.E. Ambasador Rolf Ekéus
Gospodin Wim Kok
NJ.E. Ambasador (umirovljeni) Thomas Miller
(predsjedavajući)
Njena Visost kraljica Noor
NJ.E. Ambasador Knut Vollebaek
Gospodin James V. Kimsey
46
Raspored i grafički dizajn: Edin Pašović
Zahvala
Povjerenici ICMP-a iskreno zahvaljuju institucijama i osobama koje su doprinijele uspješnom organiziranju konferencije: PITANJE NESTALIH: PLAN ZA BUDUĆNOST
ICMP upućuje najsrdačniju zahvalu i uvažavanje ministru vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske, Nj.E. gospodinu Fransu Timmermansu i zaposlenicima ministarstva, te gradonačelniku Grada Haga, gospodinu Joziasu van Aartsenu i osoblju Ureda gradonačelnika za iznimnu i nesebičnu podršku.
ICMP želi zahvaliti i brojnim uvaženim govornicima i gostima na konferenciji za izvanredne prezentacije i pronicave komentare.
Povjerenici zahvaljuju i državama koje svojim donacijama omogućuju ICMP-ov rad te zahvaljuju za trajnu podršku i posvećenost ICMP-u u nastojanju da se riješi globalni problem nestalih osoba.
ICMP želi zahvaliti i profesoru Jeremyu Sarkinu, uvaženom izvjestitelju sa konferencije, za njegov doprinos u pripremi izvještaja sa konferencije.
47
