Mark Twain

Kraljevi i prosjak

Pripovijest za mlade ljude svih uzrasta

KONANA VERZIJA

2

SVOJIM DOBRO ODGOJENIM I MILIM KERIMA SUSIE I CLARI CLEMENS OVU KNJIGU S

LJUBAVLJU POSVEUJE NJIHOV OTAC.

Milosre

blagoslov je dvostruk;

blagoslovljen je tko ga da i tko ga primi;

najmonije je u najmonijeg, vladaru

ustolienu bolje prilii od krune.

Mletaki trgovac*

Zapisat u ovu pripovijest onako kako ju je meni ispriao netko tko ju je uo od

svojeg oca, njegov ju je otac pak bio uo od svojeg oca, a ovaj od svojega i tako

redom, sve dalje u prolost, tokom tri stotine i vie godina, prenosila se ona od oca na

sina te se tako sauvala od zaborava. Moda je u pitanju stvarna zgoda, a moda samo

pria, predaja. Moda se desila, a moda i nije: no, mogla se dogoditi. Moda su u

stara vremena u nju vjerovali mudri i ueni ljudi, a moda ju je volio i u nju bio

uvjeren samo neuk i priprost svijet.

* William Shakespeare: Mletaki trgovac, IV, 1, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1981., preveo

Mate Maras nap. prev.

KONANA VERZIJA

3

Prvo poglavlje

Kraljevievo i prosjakovo roenje

U drevnome gradu Londonu, jednoga jesenjeg dana u drugoj etvrtini esnaestog

stoljea, u siromanoj se obitelji po imenu Canty rodio djeak kojega roditelji nisu

eljeli. Istoga se dana u bogatoj obitelji Tudor rodilo jo jedno englesko dijete koje su

roditelji itekako eljeli. I cijela ga je Engleska eljela. Engleska je toliko eznula za

njim, toliko mu se nadala i za nj se molila Bogu da je sada, kada je djeak zaista

doao na svijet, narod gotovo pomahnitao od radosti. Ljudi koji su se jedva poznavali,

grlili su se, ljubili i plakali. Bio je to opi praznik: i plemenitai i prost puk, i bogati i

siromani, svi su svetkovali, plesali i pjevali, a to im je veselje i u glavu udaralo.

Trajalo je to danima i noima. Danju je bilo krasno vidjeti kako sa svakoga balkona i

krova u Londonu lepraju zastave, a ulicama prolaze sjajne povorke. Nou je pak bilo

isto toliko krasno gledati kako na svakom uglu gore golemi kresovi, a oko njih se

zabavljaju gomile veseljaka. U cijeloj se Engleskoj ni o emu drugome nije govorilo

doli o novoroenetu Edwardu Tudoru, kraljeviu od Walesa, koji leae uvijen u

svilu i kadifu, ne primjeujui sav taj mete i ne znajui da nad njim bdiju i dvore ga

plemeniti velikai i otmjene gospe a nije puno za to ni hajao. O drugome se

novoroenetu, Tomu Cantyju, uvijenom u sirotinjske dronjke, nigdje nije govorilo

osim u bijednoj obitelji za koju je njegovo roenje znailo samo muku i jad.

KONANA VERZIJA

4

Drugo poglavlje

Tomovo djetinjstvo

Preskoimo sada nekoliko godina.

London je postojao ve tisuu i pol godina i bio je velik grad barem za ono vrijeme.

Brojio je stotinu tisua stanovnika, a neki misle i dvaput vie od toga. Ulice mu

bijahu veoma uske, krivudave i prljave, posebno u kraju gdje je ivio Tom Canty, a to

je bilo nedaleko od Londonskog mosta. Kue bijahu drvene, gornji im je kat strao

iznad prizemlja, a drugi se kat nadvijao nad prvim. to su kue bile vie, utoliko su

bile i ire. Kostur im bijae od jakih ukrtenih greda, a izmeu njih vrsta graa,

premazana bukom. Same su grede bile obojene u crveno, plavo ili crno, ve prema

vlasnikovu ukusu, pa su se kue zbog toga doimale veoma slikovito. Prozori bijahu

maleni, s ostakljenim etvrtastim okancima, a otvarali su se prema ulici, okreui se

na arkama poput vrata.

Kua u kojoj je stanovao Tomov otac nalazila se pored malene smrdljive rupe koju su

nazivali Smetlitem, na kraju Kobasije ulice. Bila je to ruevna i klimava kuica, no

prepuna strahovito siromanih obitelji. Cantyjeva je druina obitavala u jednoj

prostoriji na treem katu. Mati i otac imali su u jednom kutu nekakav leaj, no Tom,

njegova baka i dvije sestre, Bet i Nan, nisu bili toliko skueni cijeli im je pod bio na

raspolaganju i mogli su spavati gdje god odaberu. Bilo je tu ostataka jednoga ili dvaju

pokrivaa, pa ak i nekoliko pregrti stare i prljave slame, ali se to teko moglo

nazvati posteljama jer nije imalo stalnog mjesta. Ujutro bi sve to nogama zgurali na

jednu zajedniku gomilu, a uveer bi iz nje svatko izvukao onoliko koliko mu je bilo

potrebno.

Bet i Nan bijahu petnaestogodinje blizanke. Bile su to dobrodune i prljave djevojke,

odjevene u dronjke i potpuno neobrazovane. Mati je bila nalik na njih, no otac i baka

bijahu pravi zlodusi. Opijali bi se kad god bi mogli, a potom bi se potukli jedno s

drugim ili s ma kim tko bi im se naao na putu. Vjeito su psovali i kleli, bili pijani ili

KONANA VERZIJA

5

trijezni. John Canty bijae kradljivac, a mati mu je bila prosjakinja. I djecu su nauili

prosjaenju, ali im nije uspjelo od njih nainiti lopove. Meu groznom ruljom koja je

stanovala u njihovoj zgradi, no ne mijeajui se s njom, naao se i neki dobri stari

sveenik kojega je kralj bio ostavio bez kue i kuita udijelivi mu mirovinu od

nekoliko novia, pa je znao okupiti djecu oko sebe i potajice ih uiti estitosti. Toma

je otac Andrew nauio i neto malo latinskoga, a isto tako i itati i pisati. Rado bi

tome bio poduio i djevojice, ali su se one plaile da e im se prijateljice zbog toga

izrugivati, jer im se nee svidjeti njihova smijena naobraenost.

Smetlite je bilo isto takvo osinje gnijezdo kao i Cantyjeva kua. Tu se redovito svake

noi, i to sve do zore, pijanevalo, galamilo i svaalo, a razbijene su glave bile isto

tako uobiajena pojava kao i glad. Pa ipak, mali Tom nije bio nesretan. Imao je i on

tekih trenutaka, no toga nije bio ni svjestan. I drugi su djeaci sa Smetlita imali

takvih trenutaka pa je pretpostavljao da je to u redu te da tako treba i biti. Kada bi se

uveer vratio kui praznih ruku, znao je da e ga najprije otac ispsovati i prebiti, a

kada on zavri, morat e sve to iznova podnijeti i od grozne bake, pa i gore od toga.

Nou e mu se prikrasti izgladnjela mati s kakvim bijednim ostatkom ili komadiem

suhoga kruha to ga je za nj uspjela sauvati odrekavi se jela, i pored toga to ju je

mu esto znao uhvatiti u takvu izdajstvu pa bi je onda poteno premlatio.

Ne, Tomov je ivot bio prilino dobar, naroito ljeti. Prosjaio je tek koliko mu je bilo

potrebno da preivi jer su zakoni protiv prosjaenja bili strogi, a kazne teke, pa je

dobar dio vremena provodio sluajui oca Andrewa i njegove zanosne bajke i prie o

divovima i vilama, patuljcima i duhovima, zaaranim zamcima te velianstvenim

kraljevima i knezovima. Glava mu se sve vie punila svim tim udesima te je mnogu

no proveo leei u mraku na ono malo bodljikave slame, umoran, gladan i obamro od

batina pa je davao maha mati i ubrzo zaboravljavao sve bolove i muke predoavajui

sebi zanosne slike o bajnom ivotu kakva razmaenog kraljevia u nekom

kraljevskom dvorcu. S vremenom ga i danju i nou stade opsjedati jedna jedina elja:

da vlastitim oima vidi pravoga kraljevia. Jednom je neto o tome natuknuo

nekolicini prijatelja sa Smetlita, ali mu se oni narugae i tako ga nemilosrdno

ismijae da je poslije toga odluio taj san zadrati samo za sebe.

esto je itao sveenikove stare knjige i molio ga da mu ih protumai i objasni. Malo-

pomalo pod utjecajem se sanjarenja i itanja znatno promijenio. Ljudi iz njegovih

snova bijahu tako otmjeni da on stade jadikovati to je dronjav i prljav elei i sam

biti ist i bolje odjeven. I dalje se igrao u blatu i uivao u tome, ba kao i ranije, ali

umjesto da se brka po Temzi samo iz zabave, sada poe otkrivati da je to dobro i zato

to se tako moe oprati i oistiti.

Tom bi uvijek pronaao togod zanimljivo kraj svibanjskog drveta u Cheapsideu i na

sajmitima, a od vremena do vremena zajedno bi s ostalim stanovnicima Londona

imao prilike vidjeti kakvu vojnu smotru kada bi kakva glasovita nesretnika kopnenim

ili vodenim putem odvodili u zatoenitvo u Tower. Jednoga ljetnog dana vidio je na

Smithfieldu kako na lomai spaljuju sirotu Annu Askew i trojicu mukaraca i uo

nekakva biveg biskupa kako im dri propovijed koja ga nije zanimala. Doista,

Tomov je ivot, sve u svemu, bio raznolik i prilino zabavan.

Malo-pomalo knjige i snovi o kneevskom ivotu poee tako snano djelovati na

Toma da je i nesvjesno poeo izigravati kraljevia. govor i ponaanje postadoe mu

silno sveani i velikaki, na ope udivljenje i zabavu njegovih drugova. No, iz dana je

u dan rastao i Tomov utjecaj na tu mlaariju pa s vremenom svi poee na njega

gledati sa zauenim strahopotovanjem, kao na kakvo vie bie. Toliko je toga znao!

KONANA VERZIJA

6

Znao je uiniti i kazati tako predivne stvari! A usto je bio tako dubokouman i mudar!

O svemu to bi Tom rekao ili uinio djeaci su pripovijedali svojim roditeljima pa su i

oni poeli raspravljati o Tomu Cantyju i smatrati ga neobino darovitim i izuzetnim

stvorenjem. Potpuno odrasli ljudi iznosili su preda nj svoje nedoumice i pitali ga za

savjet te bi se esto iznenadili nad dovitljivou i mudrou njegovih rjeenja. Postao

je junak u oima svih koji su ga poznavali, osim u oima svoje obitelji jedino ona

nije u njemu vidjela nita posebno.

Uskoro Tom potajno osnova vlastiti kraljevski dvor! Kraljevi bijae on, a najblii mu

prijatelji postadoe uvari, komornici, konjuari, dvorani i dvoranke te lanovi

kraljevske obitelji. Svakoga su dana lanoga kraljevia doekivali sa sloenim

izrazima potovanja koje je Tom bio preuzeo iz svojega romantinog tiva, svakoga se

dana u kraljevskom vijeu raspravljalo o dravnim poslovima tobonjega kraljevstva,

a njegovo je tobonje visoanstvo izdavalo zapovijedi izmiljenoj vojsci, mornarici i

potkraljevima.

Poslije toga bi onako dronjav otiao i isprosio koji novi, pojeo bijedni komadi

suhoga kruha, otrpio uobiajene batine i psovke, a potom se ispruio na pregrti

prljave slame i vraao se pustim snovima o vlastitoj veliini.

elja da barem jednom vidi pravoga kraljevia, od krvi i mesa, rasla je u njemu iz

dana u dan, iz tjedna u tjedan, sve dok nije upila u sebe sve ostale elje i postala

jedina strast njegova ivota.

Jednoga sijeanjskog dana, dok je, kao i obino, prosjaei obilazio gradom, satima je

maloduno lutao gore-dolje, bosonog i promrzao, ulicama oko Mincing Lanea i Little

East Cheapa, zagledajui u izloge peenjarnica i eznui za groznim svinjskim

patetama i drugim smrtonosnim izmiljotinama to su ondje bile izloene za njega

su to bile poslastice namijenjene anelima, to jest, barem su to bile sudei po mirisu

jer se njemu nikada nije posreilo da se koje od njih doepa i pojede je. Sipila je

ledena kia, a nebo se bijae natmurilo: bio je to sjetan dan. Uveer se Tom vrati kui

tako mokar, umoran i gladan da se zbog njegova kukavna stanja ak i otac i baka

saalie nad njim dakako, na svoj nain, pa ga samo na brzu ruku iukae i odmah

poslae u postelju. Zbog bola i gladi, kao i psovki i tunjave to su se odnekuda

razlijegale po kui, dugo nije mogao usnuti, ali ga najzad misli ponijee u daleke,

udesne zemlje pa utonu u san okruen kneeviima koji bijahu ureeni zlatom i

dragim kamenjem i koji stanovahu u prostranim dvorcima, a sluge se ponizno klanjale

pred njima ili hitale da izvre njihove zapovijedi. Potom je, kao i obino, sanjao da je

i sam kraljevi.

Cijelu je no ivio u sjaju svojega kraljevskog poloaja: kretao se meu velikaima i

otmjenim gospama, obasjan svjetlou, udiui miomirise, opijajui se predivnom

glazbom i odgovarajui na ponizne naklone blistava mnotva to se razmicalo da ga

propusti te bi se ovome nasmijeio, a onome kneevski kimnuo glavom.

Kada se ujutro probudio i ugledao sav jad oko sebe, outje se kao i obino nakon

ovakva sna sve to ga okruivae, uini mu se jo tisuu puta odvratnijim. Potom ga

shrvae gorina, tuga i suze.

KONANA VERZIJA

7

Tree poglavlje

Tomov susret s kraljeviem

Tom ustade gladan, a i od kue ode gladan, no misli mu bijahu zabavljene maglovitim

sjajem zaostalim od nonih snova. Lutao je amo-tamo po gradu, jedva i primjeujui

kuda ide ili to se oko njega zbiva. Ljudi su ga gurali, a neki i grubo grdili, ali djeaka,

onako obuzeta mislima, sve to kao da je mimoilazilo. Uskoro se naao u Temple

Baru: nikada jo ne bijae u ovom smjeru stigao tako daleko od kue. Zastade i

zamisli se na trenutak, a potom opet zapade u matanje i izae izvan londonskih

zidina. Strand u to doba vie nije bio seoski put, ve se diio da je ulica, premda je to

bila malo presmiona tvrdnja. Naime, iako mu se s jedne strane pruao prilino zbijen

niz kua, na drugoj se tek tu i tamo dizala pokoja velika zgrada mahom dvorci

bogatih plemenitaa, a iza njih se sve do rijeke pruali prostrani i krasni vrtovi

vrtovi na ijem se mjestu danas sumorno uzdiu jutra i jutra zbijenih kua od opeke i

kamena.

Tom ubrzo stie u selo Charing gdje otpoinu kraj krasnoga kria to ga ondje bijae

podigao neki oaloeni kralj iz davnih vremena, a potom dokono krenu niz mirnu,

ugodnu cestu to se mimo velebnoga kardinalskog dvorca sputala do daleko veeg i

velianstvenijeg dvorca Westminstera. Radosno i zaueno Tom se zablenu u

nepreglednu gomilu zidina, u prostrana krila zgrade, u namrgoene tvrave i tornjie,

u golem kameni ulaz zatvoren pozlaenim reetkama i s veliajnim nizom divovskih

granitnih lavova te u ostale znake i znamenja engleskoga kraljevskog dostojanstva.

Hoe li mu se napokon ostvariti ono za ime svim srcem udi? Ovo pred njim doista

je kraljevska palaa. Ne bi li se onda mogao nadati i da e vidjeti kakva kraljevia

kraljevia od krvi i mesa, samo ako nebesa tako ushtjednu.

Sa svake je strane pozlaenih vrata stajao po jedan ivi kip, to e rei uspravan,

dostojanstven i nepomian straar, od glave do pete odjeven u sjajan elini oklop. Na

pristojnoj udaljenosti stajahu brojni seljaci i ljudi iz grada vrebajui priliku da makar

KONANA VERZIJA

8

na as bace pogled na nekog lana kraljevske obitelji. Blistave koije u kojima su se

vozila blistava gospoda, u pratnji isto tako blistave posluge, pristizale su i odlazile

kroz nekoliko drugih velebnih ulaza nanizanih du kraljevske ograde.

Jadni se mali Tom, sav u dronjcima, primae te se stade polagano i plaljivo provlaiti

pored straara, dok mu je srce udaralo, a nada sve vie rasla, kadli najednom kroz

zlatne reetke ugleda neto zbog ega umalo ne vrisnu od radosti. S one se strane

ograde nalazio ljubak djeak, lica opaljena suncem i preplanula od stalnih igara i

vjebi na istom zraku, a ruho mu bijae nainjeno od same svile i kadife te se blistalo

od dragulja: o boku mu malen ma i bode, oba ukraena draguljima, na nogama

krasne izmice s crvenom petom, a na glavi draesna zatvorenocrvena kapa s koje se

viju pera privrena velikim svjetlucavim dragim kamenom. U blizini pak stoje neka

dostojanstvena gospoda nedvojbeno, njegove sluge. Oh, to je kraljevi, pravi i ivi

kraljevi nema u to ni trunke sumnje. Molitva siromakova srca najzad bijae

usliana.

Od uzbuenja se Tomu ubrza dah i postade isprekidan, a oi mu se rairile od uda i

ushienja. Sve druge misli u njegovoj glavi uzmakoe pred jednom jedinom eljom:

da se potpuno priblii kraljeviu i dobro ga se i do mile volje nagleda. Prije negoli je i

shvatio to radi, a ve je priljubio lice uz reetke na ulaznim vratima. U iduem ga

trenutku jedan od vojnika grubo epa i zavitla u radoznalu gomilu seoskih klipana i

londonskih besposliara. Vojnik mu dobaci:

Pazi to radi, mali prosjae!

Svjetina se stade rugati i smijati, ali kraljevi, sav crven u licu i gnjevno sijevajui

oima, priskoi vratima i uzviknu:

Kako se usuuje ovako postupati s tim sirotim djeakom! Kako se usuuje tako

postupati i s najbjednijim podanikom mojega kraljevskog oca! Otvori vrata i pusti ga

unutra!

Trebalo je vidjeti kako prevrtljiva svjetina na to bre-bolje skida kape. Trebalo ju je

uti kako s odobravanjem klie i uzvikuje:

ivio kraljevi od Walesa!

Vojnici privukoe helebarde preda se u znak pozdrava, otvorie vrata pa ponovno

pozdravie dok je mali Kraljevi Bijede, sav u dronjcima to su leprali oko njega,

prolazio mimo njih da bi pruio ruku Kraljeviu Neizmjerna Obilja.

Edward Tudor ree Tomu:

Izgleda umoran i gladan: mora da teko ivi. Hajde sa mnom!

Pola tuceta pratilaca poletje prema njemu, tko zna s kojom namjerom: valjda zato da

ih rastavi. No, on ih zaustavi odmahnuvi rukom ba kao pravi kraljevi te se oni na

mjestu ukoie kao kakvi kipovi. Edward povede Toma u dvorac, u jednu raskonu

odaju za koju mu ree da je njegova radna soba. Naredi da se donese zakuska kakvu

Tom nikada prije nije vidio, osim to je u knjigama o tome itao. Kneevski obzirno i

paljivo, kraljevi naredi slugama da se udalje kako neuglednoga gosta ne bi smetali

njihovi ispitivaki pogledi, a potom sjede pored Toma te ga, dok je jeo, stade o

kojeemu zapitkivati.

Kako se zove, djeae?

Tom Canty, molit u lijepo, gospodaru.

KONANA VERZIJA

9

udna li imena!* A gdje stanuje?

U gradu, na priliku, gospodaru. Na Smetlitu, odmah kraj Kobasijeg prolaza.

Smetlite! Ovo je ime jo udnije. Ima li roditelje?

Imam, gospodaru, a i baku do koje mi nije ba previe stalo, oprosti mi Boe ako je

grijeh ovo to sam rekao i jo dvije sestre blizanke, Nan i Bet.

Sve mi se ini da baka ne postupa s tobom ba najnjenije.

Ni bilo s kim drugim, ako je tako po volji vaoj svjetlosti. Zla je srca i cijelog ivota

samo zlo ini.

Zlostavlja li te?

Tu i tamo joj ruka na as i otpoine, ali samo kada zaspi ili se opije na mrtvo ime, a

kada opet doe k sebi, sve nadoknadi i poteno me istue.

Srdba sijevnu u kraljevievu oku i on uzviknu:

Kako? Tue te?

Oh, pa da, na priliku, gospodaru.

Tue te, a ti si tako njean i malen! uj me: prije no to se smrkne, bit e ona na putu u Tower. Moj otac, kralj

Vi, gospodaru, ne zamjerite mi, zaboravljate da je ona niska roda. Tower je samo za

velikae.

Doista, u pravu si. Nisam na to mislio. Razmislit u o kazni za nju. Je li otac dobar

prema tebi?

Nimalo bolji od bake, gospodaru.

Bit e da su svi oevi isti. Ni moj ba nije med i eer. Ruka mu je teka kao malj,

ali mene tedi: mada moram priznati da me ba uvijek ne tedi njegov jezik. Kakva je

majka prema tebi?

Dobra, gospodaru, nikada mi nikakva jada ni boli nije zadala. A i Nan i Bet u tome

nalikuju na nju.

Koliko im je godina?

Petnaest, molit u lijepo, gospodaru.

Lady Elizabethi, mojoj sestri, etrnaest je godina, a lady Jane Grey, moja roakinja,

moje je dobi, a usto je mila i ljupka. No, lady Mary, moja druga sestra, uvijek se

mrgodi uj, zabranjuju li tvoje sestre svojim slukinjama da se smijee jer e im

inae porok iskvariti duu?

Slukinjama? Oh, zar ti, gospodaru, misli da one imaju slukinje?

Kraljevi za trenutak promatrae siromaka pa upita:

A zato ih, molim te, ne bi imale? Tko im uveer pomae da se svuku? Tko ih

odijeva kada ustanu?

Nitko, gospodaru. Zar misli da one skidaju haljinu i spavaju bez nje kao

ivotinje?

Haljinu! Zar imaju samo jednu haljinu?

Ah, presvijetli moj gospodaru, a to bi radile s vie haljina? Ta* svaka od njih ima

samo jedno tijelo.

* Canty kao opa imenica znai veseljak nap. prev.

KONANA VERZIJA

10

Kakva neobina i nevjerojatna misao! Oprosti, nisam ti se mislio rugati. Tvoje e

Nan i Bet dobiti dovoljno ruha i posluge, i to uskoro. Moj e se rizniar za to

pobrinuti. Ne, ne zahvaljuj mi, nije to nita. Lijepo govori: glatko i s nekom lakoom.

Ima li kakvu naobrazbu?

Ni sam ne znam, gospodaru. Dobri sveenik po imenu otac Andrew dobrovoljno me

pouavao iz svojih knjiga.

Zna li latinski?

Vrlo slabo, bojim se, gospodaru.

Ui ga, djeae: teak je samo u poetku. Grki je tei, ali mislim da za lady

Elizabethu i moju roakinju nije teak nijedan jezik, pa ni ova dva. Da samo uje

kako te gospoice njime vladaju! Priaj mi sada o svom Smetlitu. Je li ti lijepo tamo?

Uistinu, jest, na priliku, gospodaru, osim kad sam gladan. Ima tamo lutkarskih

predstava, pa majmuna o, kako su to smijena stvorenja. I tako divno odjevena! Ima

i komada u kojima oni to u njima igraju, toliko viu i toliko se tuku dok svi ne

poginu. Tako ih je lijepo gledati, a ne stoji vie od novia mada ni do novia nije

lako doi, ako je po volji vaoj svjetlosti.

Priaj dalje.

Pa, mi, djeaci sa Smetlita, ponekad se izmeu sebe tuemo motkama, kao to to

ine egrti.

Kraljeviu bljesnue oi pa e na to:

E, to bih i ja volio. Priaj dalje.

Utrkujemo se, gospodaru, da vidimo tko je najbri.

I to bih volio. Nastavi.

Ljeti, gospodaru, gacamo i plivamo po kanalima i u rijeci, i svatko od nas zagnjuri

onoga tko mu se prvi nae pod rukom, i prskamo se vodom, i ronimo, i viemo, i

padamo u vodu i

Dao bih oevo kraljevstvo da mogu jedanput u tome uivati! Produi, molim te.

Pleemo i pjevamo oko Svibanjskog drveta u Cheapsideu. Igramo se u pijesku i

zatrpavamo jedni druge, a esto pravimo i kolae od blata oh, blato je sjajna stvar,

takve divote nema nigdje na svijetu! Uistinu se valjamo u njemu, gospodaru, ne

zamjerite mi na izrazu, vaa svjetlosti.

Oh, molim te, nemoj dalje, to je prekrasno! Kad bih se samo mogao odjenuti u ruho

kao to je tvoje pa se izuti i jedanput se uvaliti u blato, samo jedanput, a da mi nitko to

ne zamjera i ne brani, ini mi se da bih se i krune odrekao!

A kad bih se ja, mili gospodaru, jednom mogao odjenuti u haljine kao to su tvoje

samo jedanput

Oho, to bi ti volio? Neka onda bude tako. Svuci svoje dronjke i navuci ovu sjajnu

odjeu, djeae! Ova e srea biti kratka vijeka, ali je to nee nimalo umanjiti. Uivat

emo dok moemo, a prije nego netko naie i pone nam dodijavati, ponovno emo se

preodjenuti.

Ve nekoliko asaka potom, mali se kraljevi od Walesa okiti Tomovim lepravim

ritama, a mali se kraljevi od Siromatva ukrasi sjajnim kraljevskim perjem. Onda

obojica stadoe pred veliko ogledalo, jedan kraj drugoga, i gle uda: kao da se

nikakva promjena nije desila! Njih se dvojica zgledae, potom pogledae u zrcalo, pa

opet jedan u drugoga. Napokon e zbunjeni kraljevi:

KONANA VERZIJA

11

to kae na ovo?

Ah, presvijetli moj gospodaru, ne traite da vam na to odgovorim. Ne prilii nekome

od moga roda da izusti takvu tvrdnju.

Onda u je ja izustiti. Kosa ti je ista kao i moja, iste su ti i oi, glas i dranje, isto

tijelo i stas, isto lice i lik kao i u mene. Da krenemo goli po svijetu, nema toga tko bi

mogao pogoditi tko si od nas dvojice ti, a tko je kraljevi od Walesa. A sada, kad sam

odjeven kao ti maloas, zacijelo u moi mnogo bolje shvatiti kako je tebi bilo kada te

onaj neotesani vojnik ekaj malo, nije li ti to modrica na ruci?

Da, ali to je sitnica, a vaa svjetlost zna da je onaj siroti straar

Tiho! To je bilo sramno i okrutno! uzviknu mali kraljevi i udari bosom nogom o

pod. Kad bi kralj ne mii se ni koraka odavde dok se ne vratim! Zapovijedam ti!

Odmah zatim zgrabi sa stola neki predmet od dravne vanosti i skloni ga, a onda,

usplamtjela lica i sjajnih oiju, izletje kroz vrata i proletje dvorcem tako da su se

dronjci za njim vijorili. Stigavi do velikih ulaznih vrata, smjesta pograbi reetke i

pokua ih zatresti viui:

Otvaraj! Otvaraj vrata!

Vojnik koji je bio onako grubo postupio s Tomom, namah poslua, a kada kraljevi

jurnu kroz dveri, gotovo se guei od kraljevskog bijesa, vojnik mu prilijepi tako

zvunu zaunicu da se kraljevi otkotura na cestu.

Ovo ti je, izrode prosjaki dodade vojnik za ono to si me udesio kod njegova

visoanstva!

Svjetina se grohotom nasmija. Kraljevi se nekako izvue iz blata i bijesno jurnu na

straara viui:

Ja sam kraljevi od Walesa i moja je osoba sveta, a ti e visjeti zbog toga to si

digao ruku na mene!

Vojnik privue helebardu k sebi u znak pozdrava i podrugljivo ree:

Pozdravljam vae milostivo visoanstvo.

A onda opet ljutito viknu:

isti se odavde, smee blesavo!

Na to se podrugljiva svjetina okupi oko jadnoga kraljevia i stade ga tjerati niz cestu

viui i dobacujui za njim:

S puta njegovu kraljevskom visoanstvu! Mjesta za kraljevia od Walesa!

KONANA VERZIJA

12

etvrto poglavlje

Poinju kraljevieve nevolje

Poto ga je satima progonila i muila, rulja se napokon okani maloga kraljevia i

prepusti ga samome sebi. Dok je jo bio u stanju da bjesni na gomilu, da joj kraljevski

prijeti i kraljevski izdaje zapovijedi kojima su se njegovi muitelji s uitkom cerekali,

bio im je vrlo zabavan, no, kada je od umora najzad zautio, prestadoe se zanimati za

nj i potraie novu razonodu. Kraljevi se sada ogleda oko sebe, ali ne mogae

razabrati gdje se nalazi. Znao je jedino da se nalazi negdje usred Londona. Krenu

besciljno dalje pa se kue uskoro prorijedie, a prolaznika bivae sve manje. Opra

raskrvavljene noge u potoku koji je tekao onuda kuda danas prolazi ulica Farringdon,

otpoinu nekoliko trenutaka, a potom nastavi put te domalo izbi na otvoren prostor s

nekoliko rijetkih kua i velebnom crkvom. Crkvu smjesta prepoznade. Svuda oko nje

bijahu skele i rojevi radnika jer se zgrada iz temelja popravljala. Kraljevi se

najednom osokoli povjerovavi da se njegove patnje primiu kraju. Ovo je, ree

sam sebi, biva franjevaka crkva koju je moj otac oduzeo redovnicima i pretvorio je

u sklonite za siromanu i naputenu djecu pa se sada naziva Kristovom crkvom.

Zacijelo e im biti drago da uine uslugu sinu onoga koji je prema njima bio tako

velikoduan i to tim prije to je taj sin i sam jadan i naputen kao i ma koji nevoljnik

koji bi se ovamo sklonio ili e se ikada skloniti

Ubrzo se nae usred skupine djeaka koji trahu, skakahu, igrahu se loptom,

preskakivahu jedan drugoga i zabavljahu se na sve mogue naine, a sve to uz

poprilinu galamu. Svi bijahu jednako odjeveni, i to onako kako su se u to vrijeme

nosile sluge i egrti to e rei da je svaki na vrh glave imao plitku crnu kapu veliku

kao tanjuri pa zbog svojih oskudnih razmjera nije bila prikladno pokrivalo za glavu,

a nije sluila ni kao ukras. Ispod nje im do sredine ela padala kosa bez razdjeljka, a

uokrug bila pravilno podrezana. Oko vrata su nosili sveeniku vrpcu, a na sebi modar

tijesan haljetak to im dopirae do koljena, pa i ispod njih. Uz to su ili i nabrani

KONANA VERZIJA

13

rukavi, irok crveni pojas, svijetloute arape koje su se vezivale iznad koljena i niske

cipele sa irokim kopama od kovine. Bijae to prilino runo odijelo.

Djeaci prekinue igru i okupie se oko kraljevia, a on im se obrati s priroenom

dostojanstvenou:

Dobri mladii, recite svojem upravitelju da Edward, kraljevi od Walesa, eli

razgovarati s njime.

Na te se njegove rijei podie velika graja, a jedan neotesanac pridometnu:

Ma nemoj, a ti si, prosjae, valjda izaslanik njegove milosti?

Kraljevi porumenje od gnjeva i ruka mu spremno poletje prema bedru, no ondje nije

bilo niega. Uslijedi salva smijeha, jedan od djeaka ree:

Vidi ovo! Uobrazio je sebi da ima ma moda to i jest pravi kraljevi?

Ova dosjetka izazva jo vie smijeha. Jadni se Edward ponosno uspravi i ree:

Ja i jesam kraljevi, a vama koji ivite od dobrote mojega oca ne prilii da me

ovako doekujete.

Ovo izazva ope veselje, kako se moglo prosuditi po smijehu. Momak koji bijae prvi

progovorio, dreknu na svoje drugove:

O, vi, svinje, robovi, pitomci kraljevskoga oca njegove milosti, kako se to ponaate?

Na koljena, svi na koljena i poklonite se njegovoj kneevskoj pojavi i kraljevskim

prnjama!

S veselim povicima svi kao jedan popadae na koljena i uzee se podrugljivo klanjati

svojoj rtvi. Kraljevi prezirno nogom udari najblieg djeaka i srdito kaza:

Evo ti za sada ovo, dok ne stigne sutranji dan i dok ne dadnem podii vjeala za

tebe.

E, ovo vie nije bilo zabavno ala bijae prevrila mjeru. Smijeh u hipu zamuknu i

zamijeni ga bijes. Tuce njih povika:

Pograbite ga! U pojilo za konje s njim, u pojilo za konje! Gdje su psi? Drga, Lave!

Drga. Koljau!

I tada se zbi neto to Engleska do tada nije vidjela kako posveenu osobu

nasljednika prijestolja divljakim bubocima obasipaju ruke prostih puana i rastru

nahuckani psi.

Kada se stade bliiti no, kraljevi se nae u nekom udaljenom dijelu grada gusto

naikanom kuama. Tijelo mu bijae puno modrica, ruke mu krvarile, a dronjci bili

potpuno umrljani blatom. Tumarao je tako bez cilja, sve se manje snalazei, a od

umora i malaksalosti jedva je vukao noge. Bio je odustao od ma kakvih pitanja jer mu

ona nisu donosila nikakva obavjetenja ve samo porugu. Stalno je u sebi mrmljao:

Smetlite, tako se zove to mjesto. Kad bih ga samo uspio pronai nai prije no to me

snaga potpuno izda i prije no to klonem, bio bih spaen njegovi e me odvesti u

dvorac i posvjedoiti da nisam njihov, ve da sam pravi kraljevi pa u opet biti ono

to sam i bio. Kadto bi mu se misli vratile na neotesance iz Kristova sirotita i

njihovo ponaanje prema njemu pa bi rekao: Kad postanem kralj, pobrinut u se da

ne dobivaju samo hranu i krov nad glavom, ve i znanje iz knjiga, jer pun eludac

malo vrijedi ako su nam um i srce prazni. Potrudit u se da ovo dobro upamtim kako

ne bih zaboravio dananju pouku i moji podanici zbog toga trpjeli jer znanje

oplemenjuje srce i ui nas blagosti i milosru.

KONANA VERZIJA

14

Stadoe se paliti treptava svjetla, a poe i kiiti, podie se vjetar i na zemlju se spusti

studena i olujna no. Kraljevi bez kue i kuita, nasljednik engleskog prijestolja bez

krova nad glavom iao je dalje, sve dublje zalazei u splet prljavih uliica gdje su se u

ljudskim konicama rojile neimatina i bijeda.

Odjednom ga neka krupna, pijana protuha epa za vrat i i viknu:

I opet do kasna ostaje vani, a kui ne nosi ni novia, kladim se! Ako je tako, ne

zvao se ja John Canty ne prebijem li ti sve kosti u tom goljavom tijelu.

Kraljevi se nekako izvue iz njegova stiska, nesvjesno otre oskvrnuto rame pa eljno

upita:

Jesi li ti zbilja njegov otac? Dao dobri Bog da je tako jer e ti onda poi po njega, a

mene vratiti kui!

Njegov otac? Ne znam to pod time misli, ali znam da sam ja tvoj otac, u to e se

ubrzo imati prilike

Oh, ne ali se, ne poigravaj se sa mnom, ne gubi vrijeme! Iscrpljen sam, izranjen,

ne mogu vie. Povedi me kralju, mojem ocu, i on e te nagraditi bogatije no to bi i u

snu mogao zamisliti. Vjeruj mi, ovjee, vjeruj mi! Ne laem ti, govorim ti istu

istinu! Prui mi ruku i spasi me! Ja sam doista kraljevi od Walesa!

ovjek je preneraeno zurio u djeaka, a zatim kimnu glavom i promrmlja:

Lud je da lui ne moe biti! a onda ga ponovno epa za vrat pa dodade uz

promukao cerek i psovke: Bio ti lud ili ne, bakica Canty i ja ve emo ti namjestiti

kosti, ne bio ja ono to jesam!

S tim rijeima odvue za sobom izbezumljenog kraljevia koji mu se nastojae

oduprijeti te nestade s njim u dvoritu pred nekom kuom, a razdragana i buna

gomila ljudskog oloa poe za njima.

KONANA VERZIJA

15

Peto poglavlje

Tom kao plemi

Ostavi sam u kraljevievoj sobi, Tom Canty dobro iskoristi priliku to mu se bijae

pruila. Pred velikim se zrcalom okretao as na jednu, as na drugu stranu, divei se

vlastitoj otmjenosti. Zatim uze etati gore-dolje oponaajui kraljevievo uznosito

dranje i stalno se pritom promatrajui u ogledalu. Nakon toga izvue iz korica krasan

ma pa se nakloni poljubivi sjeivo i poloivi ga na grudi, ba onako kako je bio

vidio da postupa neki plemeniti vitez pozdravljajui zapovjednika Towera u asu dok

je, prije pet-est tjedana, u njegove ruke predavao lordove Norfolka i Surreya da ih

zatoi. Tom se igrao bodeom optoenim draguljima to mu je visio o bedru,

razgledao skupocjene i probrane ukrase u sobi, iskuao redom svaku pojedinu

raskonu stolicu i razmiljao o tome kako bi se ponosio da drutvo sa Smetlita moe

samo proviriti ovamo i vidjeti ga u svem ovom sjaju. Pitao se hoe li mu drugovi

vjerovati kada im po povratku kui ispria ovu udesnu bajku ili e odmahnuti

glavom i rei da su mu pretjerane matarije naposljetku pomutile pamet.

Kada je prolo pola sata, najednom mu pade na um da se kraljevi ve dugo ne vraa

pa se poe osjeati usamljenim. Uskoro poe oslukivati nadajui se njegovu povratku

i prestade se igrati lijepim predmetima oko sebe: obuzee ga nelagoda, nemir i

utuenost. Pretpostavimo da tkogod naie i zatekne ga u kraljevievu odijelu, a

kraljevia ne bude tu da to objasni. Moda e ga odmah objesiti, a tek se poslije

raspitivati o njegovu sluaju? uo je on ve da su velikai prijeki u sitnicama. Strah je

u njemu sve jae rastao pa drui tiho otvori vrata to su vodila u predsoblje,

odluivi pobjei i potraiti kraljevia te od njega izmoliti zatitu i izbavljenje. No,

estorica sjajnih slugu i dva mlada paa visoka roda, svi napirlitani poput leptira,

skoe na noge i do zemlje se poklone pred njim. On brzo ustuknu i zatvori vrata.

Oh, kako mi se samo rugaju! pomisli Tom. Sad e otii i sve dojaviti. Oh, zato

sam doao ovamo da izgubim glavu?

KONANA VERZIJA

16

Ispunjen neiskazivim strahom, ushoda se po sobi oslukujui i trzajui se na najmanji

um. Doskora se vrata otvorie i pa sav u svili najavi:

Lady Jane Grey.

Vrata se zatvore, a neka se ljupka djevojica, bogato odjevena, uputi prema njemu.

No, najednom zastade i upita pretunim glasom:

Oh, to je to s tobom, moj gospodaru?

Tomu se gotovo presijee dah, ali ipak, premda tekom mukom, nekako uspje

promucati:

Ah, smiluj mi se! Nisam ja nikakav gospodar, ve siroti Tom Canty s londonskog

Smetlita. Molim te, odvedi me do kraljevia, a on e biti toliko dobar pa e mi vratiti

moje dronjke i pustiti me da zdrav i itav odem odavde. Oh, smiluj mi se i spasi me!

I pade na koljena te je, pruajui ruke prema njoj, stade preklinjati koliko jezikom,

toliko i oima. Djevojica kao da se skamenila od uasa pa povika:

Oh, gospodaru moj, ti na koljenima? I to preda mnom!

Sva prestravljena, ona pobjee, a Toma svlada oaj te on klonu na tlo i proapta:

Nema mi spasa, nema nikakve nade. Sad e doi po mene da me odvedu.

Dok je on tako leao na tlu obamro od straha, strana se vijest irila dvorcem. Od

sluge do sluge, od plemenitih velikaa do otmjenih gospi, niz duge hodnike, od kata

do kata, od dvorane do dvorane iao je apat jer se tako neto uvijek prenosilo

aptom: Kraljevi je poludio, kraljevi je poludio! Uskoro se u svakoj dvorani, na

svakom mramornom trijemu stadoe okupljati blistava gospoda i gospe, ali i manje

vani dvorani, ozbiljno se doaptavajui izmeu sebe, a svakome se od njih na licu

ocrtavao uas. Ne proe dugo, a jedan blistavi dvorski slubenik stade obilaziti ove

skupine sveano objavljujui:

U IME KRALJEVO! Pod prijetnjom smrtne kazne, neka nitko ne obraa pozornost na

ove lane i besmislene glasine niti o njima raspravlja ili ih dalje iri. U ime kraljevo!

apat namah prestade kao da su prisutni najednom onijemjeli.

Ubrzo hodnicima prostruja amor: Kraljevi! Gledajte, kraljevi dolazi!

Jadni je Tom polagano prolazio mimo dvorana koji mu se duboko klanjahu,

pokuavajui se i sam nakloniti te smjerno promatrajui udnu okolinu zbunjenim i

tunim pogledom. Dvojica visokih plemia koraahu uz njega, pridravajui ga svaki

s jedne strane i tako mu pomaui u hodu, a za njim su ili dvorski lijenici i nekoliko

slugu.

Ubrzo se Tom obre u jednoj raskonoj odaji negdje u dvorcu i u kako se za njim

zatvaraju vrata. Njegovi pratioci stajahu oko njega.

Pred njim, malo podalje, leae na poivaljci krupan, tust ovjek, iroka i mesnata lica

i mrana izgleda. Golema mu glava bila sva sijeda, a isto tako i brada koja mu, kao

kakav okvir obrubljivae lice. Ruho mu bijae od skupocjene tkanine, no staro i

mjestimice pohabano, a jedna mu noga, oteena i omotana zavojima, poivala na

jastuku. Zavlada tajac i sve se glave ponizno pognue pred glavom ovoga ovjeka. Taj

bolesnik mrka lica bijae strani Henrik VIII. On sada progovori, a lice mu odmah

postade blago:

to je to, lorde Edvarde, moj kraljeviu? Zar si doista odluio tu tunu alu prirediti

meni, svojemu dobrom kralju i ocu koji te ljubi i njeno pazi?

KONANA VERZIJA

17

Jadni je Tom sasluao, koliko mu je to doputalo njegovo smueno stanje, poetak

ovoga govora, no kada mu do uha doprijee rijei meni, svojemu dobrom kralju,

lice mu problijedje i on se namah srui na koljena kao da ga je hitac pogodio.

Podigavi ruke uvis, zavapi:

Ti si kralj? Onda mi nema spasa!

Ovaj uzvik kao da oamuti kralja. Pogled mu stade izgubljeno lutati od lica do lica, a

potom se zbunjeno zaustavi na djeaku koji kleae pred njim. Zatim progovori

glasom punim duboka razoaranja:

Jao, vjerovao sam da glasine ne odgovaraju istini, no plaim se da nije tako.

Uzdahnu tekim uzdahom pa ree blago: Doi k svojemu ocu, dijete moje, tebi nije

dobro.

Tomu pomogoe da ustane pa on polako i drui prie engleskom velianstvu. Kralj

obuhvati rukama njegovo prestravljeno lice pa se ozbiljno i s ljubavlju zagleda u nj,

kao da trai neki povoljan znak o tome da se djeaku vraa razum, a potom pritisnu

sinovljevu kovrastu glavu sebi na grudi i njeno je potapa. Zatim upita:

Zar ne poznaje svojeg oca, dijete moje? Ne kidaj mi staro srce. Reci da me

poznaje. Pa ti me poznaje, je li?

Da, ti si moj uzvieni gospodar i kralj, Bog neka te uva!

Tako je, tako jesve je u redusmiri se, ne dri tako. Nema ovdje nikoga tko bi ti

naudio. Ovdje te svi vole. Sada ti je bolje: bio je to samo ruan san, je li tako? I opet

zna tko si, je li tako? Nee vie govoriti da nisi kraljevi, kao to su mi rekli da si

maloas uinio?

Preklinjem te da mi premilostivo povjeruje, najuzvieniji moj gospodaru, ali

govorio sam samo istinu. Ja sam najneznatniji od tvojih podanika, roen sam u bijedi,

a ovamo su me doveli tek zao udes i nesretan sluaj te me se teko za to moe kriviti.

Premlad sam da umrem, a ti me jednom jedinom rijeju moe spasiti. Oh, izreci tu

rije, gospodaru!

Da umre? Ne govori tako, mili kraljeviu. Umiri svoje izmueno srce ti nee

umrijeti!

Tom pade na koljena i veselo uskliknu:

Neka te Bog nagradi za tvoju dobrotu, kralju moj, i neka te dugo poivi na sreu

tvoje zemlje! Zatim, skoivi na noge, okrenu radosno lice prema dvojici plemia

koji ga bijahu dopratili i uzviknu: uli ste? Ja neu umrijeti: kralj je tako rekao!

Nitko se i ne pomae: samo se svi ozbiljno i s potovanjem poklonie, no nitko nita

ne ree. Tom na tren zastade, malo zbunjen, a potom se bojaljivo okrenu prema

kralju i upita ga: Mogu li sada otii?

Otii? Svakako, ako to eli. No, zato jo malo ne ostane sa mnom? Kamo bi elio

poi?

Tom obori oi i ponizno odgovori:

Zacijelo te nisam dobro razumio. Shvatio sam da sam slobodan pa sam se mislio

vratiti u straaru gdje sam se rodio i odrastao u neimatini, ali gdje mi ive majka i

sestre pa je to i moj dom. Na ovaj sjaj i rasko nisam navikao oh, molim vas,

gospodaru, pustite me da odem!

Kralj je neko vrijeme zamiljeno utio, a lice mu odavae sve veu patnju i jad. Zatim

e s neto nade u glasu:

KONANA VERZIJA

18

Moda mu se um pomutio samo u ovom pogledu, a u svakom je drugom sasvim

zdrav. Dao Bog da je tako! Iskuat emo ga.

Potom zapita Toma neto na latinskom, a Tom mu, premda nesigurno, odgovori na

istom jeziku. Kralj nije skrivao ushita, a i plemii i lijenici pokazae jednako

zadovoljstvo. Kralj ree:

Ovo ba ne odgovara njegovu obrazovanju i sposobnostima, ali pokazuje da mu je

um samo obolio, a nije potpuno poremeen. to vi na to kaete, gospodine?

Lijenik kojemu se kralj obratio, duboko se nakloni i odvrati:

To to ste rekli, velianstvo, potpuno se slae s mojim uvjerenjem!

Kralj, oevidno zadovoljan ovim ohrabrenjem koje je dolazilo od takva vrsna

strunjaka, raspoloeno dodade:

Pripazite sad svi: nastavit emo s iskuavanjem.

Postavi Tomu pitanje na francuskome. Tom je trenutak utio, zbunjen zbog tolikih

pogleda to se upirahu u njega, a onda plaljivo ree:

S vaim oprotenjem, velianstvo, ja pojma nemam o tom jeziku.

Kralj nauznak pade na leaj. Prisutni pritrae da mu pomognu, no on ih odbi i ree:

Ostavite me, to je samo neznatna slabost. Podignite me! Tako, sad je dobro.Prii

blie, dijete moje, hajde, stavi, sirotu smuenu glavicu na oeve grudi i smiri se.

Ubrzo e ti biti dobro: ovo je samo prolazna sanjarija. Ne boj se, uskoro e ozdraviti.

Onda se obrati ostalima: blagosti nestade i iz oiju mu stadoe sijevati opake munje.

Dobro me ujte! Mojem se sinu pomutio um, ali to nee dugo potrajati. Uzrok je

tomu prekomjerno uenje i predug boravak u zatvorenom prostoru. Zato dosta

knjiga i uitelja! Zabavljajte ga igrama i neka to vie boravi na zraku kako bi mu se

zdravlje povratilo. Jo se vie uspravi pa odluno nastavi: Lud je, ali on je moj sin

i nasljednik engleskog prijestolja. Bio on lud ili ne bio, ipak e biti kralj! A ujte i ovo

i prenesite to drugima: tko god govori o ovoj njegovoj boljetici, radi protiv mira i

sigurnosti u ovom kraljevstvu pa e zavriti na vjealima! Dajte mi piti sav gorim:

ova mi je nesrea iscrpla svu snagu Tako, odmaknite pehar Pridrite me. Tako,

dobro je. Lud, kaete? Pa da je i sto puta lud, ipak je kraljevi od Walesa i ja u, kao

kralj, to potvrditi. Jo e danas po starome obiaju i na dolian nain biti ustolien u

kraljevskoj asti. Odmah izdajte zapovijed u tom smislu, lorde Hertforde.

Jedan od plemia kleknu pokraj kraljeva leaja i ree:

Njegovo velianstvo zna da je nasljedni veliki maral Engleske zatoen u Toweru

zbog veleizdaje: Ne prilii da jedan veleizdajnik

uti! Ne vrijeaj mi ui tim mrskim imenom? Zar e taj ovjek vjeno ivjeti? Zar

se ustolienje nee obaviti zato to u ovom kraljevstvu nema marala na kojem ne lei

ljaga zbog veleizdaje i koji bi kraljevia uveo u njegovo dostojanstvo? Ne, slave mi

Boje! Prenesi Parlamentu da od njega oekujem Norfolkovu smrtnu osudu prije nego

sunce ponovno grane, inae e mi to skupo platiti.

Lord Hertford ree:

Kraljeva je volja zakon pa ustade i vrati se na mjesto gdje je ranije stajao.

Gnjev polagano ieznu sa starakog kraljeva lica i on prozbori:

Poljubi me, kraljeviu. Hajde ega se boji? Zar ja nisam tvoj dragi otac?

Ti si dobar prema meni nedostojnome, o moni i milostivi gospodaru: to zasigurno

znam. Ali alizadaje mi bol pomisao na to da on mora umrijeti i

KONANA VERZIJA

19

Ah, ovo ve nalikuje na tebe! Vidim da ti je srce isto kao i prije premda ti se um

pomutio, jer si uvijek bio meka srca. No, taj se vojvoda isprijeio izmeu tebe i

poasti koje ti pripadaju: postavit u na njegovo mjesto drugoga koji niim nee

okaljati tu uzvienu dunost. Umiri se, kraljeviu, ne mui time svoju jadnu glavu.

Ali zar nee upravo zbog mene tako brzo otii s ovoga svijeta, gospodaru? Ta*, da

nije mene, koliko bi samo dulje ivio?

Ne misli na njega, kraljeviu: nije toga vrijedan. Poljubi me jo jednom pa se vrati

svojim igrama i zabavama. Ova me bolest iscrpljuje: umoran sam i htio bih

otpoinuti. Poi sad s ujakom Hertfordom i svojim pratiocima pa opet doi kad mi se

tijelo malo odmori.

Tako Tom ode od njega, no bijae mu teko pri dui jer je ova posljednja reenica

kraljeva zadala smrtni udarac nadi koju je potajno gajio da e ga sada pustiti na

slobodu. I opet zau amor i priguene povike: Kraljevi! Kraljevi dolazi!

Malodunost mu je sve vie rasla to je due koraao izmeu sjajnih redova duboko

pognutih dvorana: uviao je da je uistinu zarobljenik i da e moda zauvijek ostati

zatvoren u ovoj zlatnoj krletki kao naputeni i usamljeni kraljevi, osim ako se Bog u

svojoj dobroti ne smiluje na nj i ne izbavi ga odavde.

A na koju god bi se stranu okrenuo, posvuda mu se priviahu odrubljena glava i

poznato lice velikoga vojvode od Norfolka kako lebde pred njim u zraku, a njegove ga

oi prijekorno promatraju.

Kako su ugodni bili njegovi negdanji snovi, a kako je ova stvarnost turobna!

KONANA VERZIJA

20

esto poglavlje

Tom dobiva upute

Toma odvedoe u glavnu odaju u nizu sveanih dvorana i ondje posjedoe to se

njemu ne svidje jer je oko njega stajalo vie starijih ljudi, kao i ljudi visoka roda.

Zamoli ih da sjednu, no oni se samo naklonie ili neto promrmljae u znak

zahvalnosti i ostadoe stajati. Ve je htio ponoviti svoju molbu, kadli mu ujak, grof

od Hertforda, apnu na uho:

Molim te, ne navaljuj, gospodaru. Ne dolikuje im da sjede u tvojoj prisutnosti.

Uto najavie lorda St. Johna koji se pokloni pred Tomom i ree:

Dolazim po kraljevu nalogu, povodom stvari koja zahtijeva potpunu tajnost. Je li

vaem visoanstvu po volji otpustiti sve prisutne, osim gospodina grofa od Hertforda?

Primijetivi da Tom oito ne zna kako e to uiniti, Hertford mu doapnu da dadne

znak rukom i ne zamara se govorenjem, osim ako to ba ne eli. Kada se gospoda iz

pratnje povukoe, lord St. John ree:

Njegovo velianstvo nareuje da, iz razumljivih i vanih dravnih razloga, milostivi

kraljevi prikriva svoju bolest na sve naine koji su njegovoj moi, sve dok ona ne

proe i kraljevi ne ozdravi. To znai da ni pred kime nee poricati da je pravi

kraljevi i nasljednik engleske krune, uvat e svoje kneevsko dostojanstvo te e bez

rijei ili znaka negodovanja primati izraze potovanja i pokornosti koji mu po pravu i

drevnim obiajima pripadaju. Prestat e pred bilo kime govoriti o svojem niskom rodu

i podrijetlu jer je tu rije tek o nezdravim tlapnjama i pretjeranim matarijama to ih je

kod njega izazvala bolest. Usrdno e se uznastojati ponovno sjetiti svih onih lica koja

je ranije poznavao a ako mu se desi da ih se ne sjeti, sauvat e mir i nikakvim

izrazom uenja ili kojim drugim znakom nee odati da ih je zaboravio. U javnim

prigodama, kad god doe u zabunu zbog onoga to treba uiniti ili zbog onoga to

treba rei, nee znatieljnicima dopustiti da na njemu primijete nemir, ve e u takvu

sluaju zatraiti savjet od lorda Herforda ili od moje malenkosti jer je nas dvojicu

KONANA VERZIJA

21

kralj odredio da budemo u kraljevievoj slubi i njegovoj blizini, sve dok se ova

zapovijed ne opozove. Tako odreuje njegovo velianstvo, pozdravlja vau kraljevsku

visost i moli Boga da vas u svojemu milosru brzo izlijei te vas sada i ubudue dri

pod svojim svetim okriljem.

Naklonivi se, lord St. John stade u stranu, a Tom, mirei se sa sudbinom, odvrati:

Kralj je tako naredio, a s njegovim se zapovijedima nije aliti ili ih, ma koliko

ovjeka inae uljale, spretnim izgovorima po svojoj volji preinaavati. Kraljeva e

volja biti izvrena.

Na to e lord Hertford:

U pogledu naloga njegova velianstva koji se tie knjiga i slinih ozbiljnih pitanja,

moda e vaem visoanstvu biti po volji da vrijeme prekrati kakvom lakom

razbibrigom kako ne biste na gozbu otili premoreni i tako nakodili svojemu

zdravlju.

Upitan i iznenaen izraz pojavi se na Tomovu licu, a za njim uslijedi i rumenilo kada

djeak opazi kako se pogled lorda St. Johna s tugom sputa na nj. Njegovo mu

lordstvo kaza:

Pamenje te jo uvijek izdaje pa si se stoga iznenadio no, neka te to ne

uznemiruje jer nee dugo potrajati i tvoja e bolest minuti pa e ozdraviti. Lord od

Hertforda govorio je o gozbi koju prireuje grad, a kojoj bi trebala prisustvovati i vaa

visost, kako je to njegovo velianstvo obealo jo prije dva mjeseca. Sjea li se sada?

ao mi je, ali moram priznati da sam to posve smetnuo s uma ree Tom

nesigurnim glasom i ponovno pocrvenje.

U taj as najavie dolazak lady Elizabethe i lady Jane Grey. Oba se lorda znaajno

zgledae i Hertford brzim koracima prie vratima. Dok su djevojice prolazile pored

njega, on im doapnu:

Molim vas, gospoice, pretvarajte se da ne primjeujete njegovo raspoloenje i ne

pokazujte iznenaenje kada ga pamenje izda bit e vam teko kada primijetite kako

zapinje pri svakoj sitnici.

U meuvremenu je lord St. John govorio Tomu na uho:

Molim te, gospodaru, ljubazno imaj na umu kraljevu elju. Sjeti se svega ega se

moe sjetiti pretvaraj se da se sjea svega ostalog. Ne dopusti da primijete koliko

si se promijenio jer zna koliko si prirastao srcu svojim starim drugaricama u igri i

koliko bi ih to raalostilo. eli li, gospodaru, da ja i tvoj ujak ostanemo?

Tom mahnu rukom u znak pristanka i neto promrmlja jer je ve bio pomalo poeo

uiti, a u svojem je prostodunom srcu bio odluio da se, to bolje moe, podvrgava

kraljevoj zapovijedi.

Unato svem oprezu, razgovor izmeu ove mladei nije ba cijelo vrijeme tekao

posve glatko. Tomu je, istini za volju, vie puta malo nedostajalo da se slomi i prizna

kako nije dorastao ovako uzvienoj ulozi, no spasila bi ga obazrivost kraljevne

Elizabethe ili bi pak budni lordovi ubacili, prividno sasvim sluajno, poneku rije koja

je imala podjednako sretan uinak. Odjednom se mala lady Jane okrenu k Tomu i

zbuni ga ovakvim pitanjem:

Jesi li se danas, gospodaru, ve poklonio njezinom velianstvu kraljici?

Tom je u oaju oklijevao i ve se spremao neto nasumce izmucati, kadli lord St. Joh

uze rije te odgovori umjesto njega s dostojanstvenom lakoom dvoranina svikla na to

da se susree sa kakljivim prigodama i spremno ih doekuje:

KONANA VERZIJA

22

Svakako, gospo, i kraljica ga je silno utjeila u pogledu zdravlja njegova

velianstva, nije li tako, vae visoanstvo?

Tom proguna neto u znak odobravanja, no osjeae da bi tu mogao naii na sklisko

tlo. Neto kasnije bi spomenuto kako Tom za sada vie nee uiti, na to njezino malo

gospodstvo uskliknu:

To je teta, to je takva teta! Tako si sjajno napredovao. No, samo strpljivo ekaj

svoj as, nee to dugo trajati. I ti e biti obdaren znanjem poput svojega oca, a usta e

ti, dobri moj kraljeviu, govoriti isto toliko mnogo raznih jezika kao i njegova.

Poput mojega oca! uzviknu Tom na trenutak se zaboravivi. Pa on i vlastiti jezik

govori tako da ga razumiju jedino svinje koje se po svinjcima valjaju u blatu, a to se

tie bilo kakva znanja

Podie oi i susretne se s pogledom lorda St. Johna punim ozbiljne opomene.

Zastade, pocrvenje, a potom nastavi tihim i tunim glasom:

Ah, opet me spopada bolest i duh mi bludi. Nisam mislio vrijeati njegovu

kraljevsku milost.

Znamo mi to, gospodaru ree kraljevna Elizabeth, s potovanjem, ali njeno

uzimajui bratovu ruku u svoje neka te to ne uznemiruje. Nisi ti zato kriv, ve

tvoja boljetica.

Ti si divna tjeiteljica, mila gospoice odvrati Tom i srce me goni da ti na tome

zahvalim, ako smijem biti toliko smion.

Drugom pak prilikom brzopleta mala lady Janedobaci Tomu neki jednostavan izraz na

grkom. Hitro oko kraljevne Elizabethe primijeti, meutim, po vedroj bezizraajnosti

rtvina ela da je strijela promaila cilj pa stoga u Tomovo ime smireno uzvrati

zvunom paljbom grkih rijei, a potom naglo svrnu razgovor na druge stvari.

Sve u svemu, vrijeme im protee ugodno, moglo bi se ak rei bez zapinjanja.

Spoticanja i zapletanja bijae sve manje pa se Tom sve vie oputao, videi kako se

svi s ljubavlju trude da mu pomognu i da mu sve pogreke progledaju kroz prste.

Kada saznade i to da e ga gospoice te veeri pratiti na gozbu koju prireuje

gradonaelnik, srce mu poskoi od olakanja i zadovoljstva jer je znao da usred

mnotva nepoznatih lica nee biti bez prijatelja, premda bi se jedva sat vremena ranije

naprosto uasnuo na pomisao da e njih dvije poi s njim.

Tomova su dva anela uvara, dvojica lordova, manje uivala u ovom razgovoru od

ostalih sudionika. Osjeali su se kao kormilari koji golemu lau vode kroz opasan

tjesnac: bijahu neprestano na oprezu, otkrivajui da ovaj posao nipoto nije djeja

igra. Zbog toga naposljetku, kada se posjet mladih gospoica ve bliio kraju i bio

najavljen dolazak lorda Guilforda Dudleya zakljuie da e dananja kunja za sada

biti dovoljna za njihova tienika, kao i to da ni sami vie nisu kadri okrenuti brod i

ponovno poi na ovo tjeskobno putovanje. S toga s mnogo potovanja savjetovae

Tomu da se ispria, to on s radou prihvati, premda lagana sjenka razoaranja proe

licem lady Jane kada je ula da se mladome dostojanstveniku uskrauje prijem.

Nastade tajac, neka tiina puna iekivanja koju Tom nije uspijevao razumjeti.

Pogleda u lorda od Hertforda, a on mu dade znak no Tom ni to ne shvati. Dovitljiva

Elizabeth priskoi mu u pomo, ljupko i snalaljivo kao i uvijek. Pokloni se i upita:

Brate moj, doputa li nam tvoja kraljevska milost da se udaljimo?

Tom uzvrati:

KONANA VERZIJA

23

Vaim u gospodstvima svakako ispuniti to god poele, samo ako to od mene

zatraite, ali bih vam radije ispunio bilo to drugo to se nalazi u mojoj skromnoj

moi negoli vam dopustio da me liite svjetlosti i blagoslova svojega drutva. elim

vam laku no i Bog neka je s vama! Tu se nasmijei u sebi i pomisli: Nisam se u

svojem itanju uzalud kretao meu kraljeviima pa mi se jezik svikao na poneku sitnu

doskoicu iz njihova kitnjastog i otmjenog govora!

Kada uzviene gospoice odoe, Tom se umorno okrenu svojim uvarima i kaza:

Bi li vaim lordstvima bilo po volji da mi dopuste povui se u kakav kutak i malo

otpoinuti?

Lord od Hertforda odgovori:

Kako god vae visoanstvo izvoli: vae je da zapovijedate, a nae da se

pokoravamo. Zbilja je prijeko potrebno da se odmori jer e uskoro morati krenuti u

grad.

On povue zvonce i pojavi se pa kojemu naredie da pozove sir Williama Herberta.

Ovaj gospodin smjesta stie i povede Toma u neku odaju u unutranjosti dvorca.

Tomu je ondje prvo bilo da posegne za aom vode, ali je sluga odjeven u svilu i

kadifu dohvati prije njega, kleknu na jedno koljeno i prinese mu je na zlatnom

pladnju.

Umorni zatoenik tada sjede i htjede skinuti izmice, oima plaljivo traei dozvolu

za to, no drugi nametljivac, isto tako u svili i kadifi, kleknu preda nj i obavi to umjesto

njega. Jo dva-tri puta pokua sam neto uiniti, no netko bi ga svaki put u tome

preduhitrio pa napokon odustade i s uzdahom se pomiri sa sudbinom mrmljajui:

Vrag neka me nosi, udim se to i ne diu umjesto mene! S papuama na nogama i

umotan u raskoan kuni ogrta, najzad lee da se odmori, ali ne i da spava jer mu

glava bijae prepuna misli, a soba prepuna ljudi. Misli nije mogao odagnati pa one

ostadoe, a nije znao ni kako da otpravi ljude pa i oni ostadoe, na njegovu veliku

alost ba kao i na njihovu.

Nakon Tomova odlaska njegovi plemeniti uvari ostadoe sami. Neko su vrijeme

razmiljali esto odmahujui glavom i hodajui gore-dolje po sobi, a potom ree lord

St. John:

Govorei po dui, kako se tebi ovo ini?

Po dui govorei, mislim ovako. Kralju se blii kraj, moj je neak lud i kao luak e

se uspeti na prijestolje, a kao takav e i ostati na njemu. Neka Bog uva Englesku jer

e joj to biti potrebno!

Uistinu, zbilja nam se to sprema. No ne gaji li ti neke sumnje o tome da o

tome da

Govornik se pokoleba, a onda se prekide. Oevidno je osjetio da se nalazi na skliskom

tlu. Lord od Hertforda stade pred njega, bistrim, otvorenim pogledom zagleda mu se u

lice i ree:

Govori nitko te ne moe uti osim mene. Sumnje o emu?

Mrsko mi je izrei ono to mi je na umu, a ti si, gospodine, i u krvnom srodstvu s

njim. No, zar ti se ne ini, a preklinjem te da mi oprosti ako grijeim, da su mu se

dranje i ponaanje mogli u ludilu toliko izmijeniti? Dranje i ponaanje jo su mu

uvijek kraljevski, ali se po ovoj ili onoj neprimjetnoj sitnici razlikuju od nekadanjih

njegovih navada. Ne izgleda li ti udno da mu se uslijed ludila iz sjeanja izbrisalo i

KONANA VERZIJA

24

oblije vlastitog oca, kao i dvorski obiaji i poasti koje mu po pravu pripadaju, te da

se jo uvijek umije sluiti latinskim, a ne zna ni rei grkog i francuskog jezika? Ne

srdi se, gospodine, nego mi oslobodi um od ove napasti i primi za to moju najdublju

zahvalnost. Proganja me i to to kae da nije kraljevi pa

uti, gospodine, ti zbori kao izdajnik. Zar si smetnuo s uma kraljeve zapovijedi?

Ne zaboravi da sam i ja sudionik u tvom zloinu, ve i samo zato to te sluam.

St. John problijedje i uurbano ree:

Pogrijeio sam, priznajem. Ne izdaj me, udijeli mi velikoduno tu milost, a ja o

ovome neu vie ni misliti ni govoriti. Budi blag prema meni, gospodine, inae sam

propao.

Ne brini, gospodine. No, ne grijei vie, ni ovdje ni pred drugima, pa e biti kao da

nisi nita rekao. Ne smije gajiti nikakvih sumnji. On je sin moje sestre ta* jo iz

kolijevke pamtim njegov glas, lice i oblije. Ludilo moe izazvati sve te udne i

proturjene pojave koje ti kod njega zamjeuje, pa jo i gore od toga. Zar se ne sjea

kako je stari baron Marley u ludilu zaboravio crte vlastitog lica koje je ezdeset

godina poznavao i drao da ono pripada nekom drugom? ak nas je tovie uvjeravao

i u to da je sin Marije Magdalene i da mu je glava nainjena od panjolskog stakla pa

nikome, ako emo kazati cijelu istinu, nije doputao da ga dodirne iz straha da je neka

nepaljiva ruka ne bi kakvim nesretnim sluajem razbila. Odagnaj svaku sumnju,

dobri moj gospodine. Ovo je pravi kraljevi i ja ga dobro poznajem, a uskoro e nam

biti i kralj: korisnije e ti biti da to dri na umu i o tome misli negoli o drugim

stvarima.

Jo malo porazgovarae, a tokom je tog razgovora lord St. John, vie puta ponovivi

kako je sada potpuno uvren u svojoj vjeri i da ga sada nikakve sumnje vie nee

salijetati, nastojao zatakati svoju maloprijanju pogreku to je bolje mogao. Potom

lord od Hertforda otpusti svojega pomonika i sjede da sam uva strau. Ubrzo

duboko utonu u misli. No, to je due mislio, postajao je i sve nemirniji pa se doskora

ushoda po sobi mrmljajui:

Ma, kojeta, on je sigurno kraljevi! Ta* nee netko valjda tvrditi da dvojica

djeaka, razliita po krvi i rodu, mogu tako udesno nalikovati jedan na drugoga! Pa

ak da je i tako, bilo bi jo vee udo kad bi njih ta dvojica nekim sluajem zamijenila

mjesta. Ne, to je ludo, ludo, ludo!

Malo zatim dodade:

Da je varalica i da sebe naziva kraljeviem, to bi jo i bilo prirodno, bilo bi

shvatljivo. No, je li ikada bilo varalice kojeg kraljeviem nazivaju i kralj, i dvor, i svi

oko njega, a on porie svoje dostojanstvo i odbija svako velianje? Ne! Tako mi due

svetoga Swithina, ne! Ovo je pravi pravcati kraljevi, samo je poludio!

KONANA VERZIJA

25

Sedmo poglavlje

Tomov prvi kraljevski ruak

Neto poslije jednoga sata poslijepodne Tom se prepusti sudbini i podnese mukotrpno

oblaenje za ruak. Odjenue ga jednako lijepo kao to je i ranije bio odjeven, no sve

na njemu bijae drugaije, promijenjeno, od nabranoga ovratnika do arapa. Potom ga

veoma sveano odvedoe u prostranu i ukraenu odaju u kojoj stajae stol prostrt za

jednu osobu. Namjetaj je u toj odaji bio od suha zlata i ureen rezbarijama zbog kojih

je bio gotovo neprocjenjiv jer to bijae djelo Benvenutovo, a prostoriju dopola

ispunjavahu posluitelji plemenita roda. Dvorski kapelan oita molitvu prije jela, a

Tom se taman htjede naklopiti na ruak, jer je glad ve dugo bila sastavni dio njegove

naravi, ali ga u tome prekide njegovo lordstvo grof od Berkleya koji mu oko vrata

sveza ubrus uzvieni poloaj ubrusnika kraljevia od Walesa bijae, naime,

nasljedan u obitelji ovoga plemia. Bijae tu i peharnik koji je ometao svaki Tomov

pokuaj da sam sebi natoi vino. Naao se tu i kua u slubi njegova visoanstva

kraljevia od Walesa, spreman da na izriiti mig kua svako sumnjivo jelo izlaui se

opasnosti da se otruje. U ono je doba on sluio samo kao ukras i rijetko su ga pozivali

da se prihvati svoje dunosti, no svojevremeno je, i to svega pred nekoliko narataja,

taj poloaj bio poprilino pogibeljan pa za tim dostojanstvom nitko nije naroito

udio. Zato u tu svrhu nisu upotrebljavali kakva psa ili olovara, ini se udnim, no

takvi su svi postupci okrunjenih glava. I njegovo lordstvo gospodin dArcy, prvi

komornik, bijae ondje, bogzna zato, ali je bio tu pa emo se time zadovoljiti.

Bijae ondje i lord glavni podrumar koji stajae iza Tomove stolice nadgledajui

sveani obred koji se odvijao pod zapovjednitvom lorda velikog upravitelja i lorda

glavnog kuhara to stajahu u blizini. Osim ovih, Tom je imao jo tri stotine osamdeset

i etiri sluge, ali oni, naravno, nisu svi bili u ovoj sobi nije ih tu bila ni etvrtina, a

Tom o njihovu postojanju jo nije nita ni slutio.

Sve su prisutne neto prije toga strogo pouili da ne zaborave kako je kraljevi

privremeno siao s uma te da pripaze i ne pokazuju uenje zbog njegovih ludorija.

KONANA VERZIJA

26

Te su ludorije ubrzo imali prilike vidjeti vlastitim oima, no one u njima izazvae

tek samilost i tugu, a ne veselost. Teka ih bol obuze kada voljenog kraljevia vidjee

tako teko oboljela.

Jadni je Tom uglavnom jeo prstima, ali se tome nitko ne podsmjehnu, nitko ak i ne

pokaza da to primjeuje. Radoznalo je i s velikim zanimanjem razgledavao svoj ubrus

jer je bio izraen od vrlo tanana i krasna platna, a potom prostoduno ree:

Molim te, ukloni ovo da ga iz nepanje ne uprljam.

Nasljedni ubrusnik, bez ijedne rijei ili zamjerke, smjerno mu odveza ubrus.

Tom sa zanimanjem prouavae repu i loiku pa zapita to je to i da li se jede jer se

ovo povre tek odnedavno bijae poelo uzgajati u Engleskoj umjesto da se kao

rijetka poslastica uvozi iz Holandije. Na to mu pitanje odgovorie s dubokim

potovanjem i bez ikakva znaka uenja. Kad je zavrio i sa slatkim jelima, napuni

depove orasima, ali to naoko nitko ne primijeti niti se zbog toga zbuni. No, u

narednome se trenutku sam Tom zbog toga zbuni i uznemiri jer je tokom itava

objeda ovo bila jedina prilika u kojoj mu dopustie da neto uini vlastitim rukama pa

je bio siguran da je uinio neto silno neprilino i nekneevski. U tom mu asu

stadoe titrati i miii na nosu, a vrak se tog dijela tijela poe dizati i nabirati. Kako

to nije prestajalo, Toma hvatae sve jai oaj. Moleivo pogleda najprije jednoga, pa

drugoga, a onda redom i sve ostale visoke plemie oko sebe i suze mu navrijee na

oi. Svi priskoie sa strahom na licu i uzee ga moliti da im kae kakva ga nevolja

mui. Tom s istinskom ojaenou kaza:

Preklinjem vas da mi oprostite, ali me strano svrbi nos. Kakav je obiaj i navada u

ovako hitnom sluaju? Molim te, pouri, jer vie ne mogu dugo izdrati.

Nitko se ne osmjehnu, ve se svi u bolnoj nedoumici stadoe uzajamno pogledati

traei u velikom jadu savjet jedan od drugoga. Ali, gle, tu se naoe pred zidom, a u

engleskoj im povijesti nita nije kazivalo kako da ovu prepreku prevladaju. Voditelj je

ceremonija bio odsutan, a nitko se drugi nije osjeao sigurnim da se otisne na to

nepoznato more ili se odvai na pokuaj da razrijei ovo ozbiljno pitanje. Na alost,

nije postojao nikakav nasljedni ea. U meuvremenu se Tomove suze prelie preko

svojih obala i potekoe mu niz obraze. Nos mu sve jae podrhtavao i vapio za sve

hitnijim izbavljenjem pa naposljetku priroda provali branu uglaena ponaanja: Tom

u sebi zamoli nebesa da mu oproste ako grijei pa se vlastoruno poea po nosu, na

to svim dvoranima pade teak kamen sa srca.

Po zavretku objeda Tomu pristupi jedan visoki plemi i prinese mu iroku zlatnu

pliticu punu mirisne ruine vodice da njome oplahne usta i prste, a njegovo lordstvo

nasljedni ubrusnik stajae pokraj njega pruajui mu ubrus. Tom se na trenutak-dva

zapanjeno zapilji u pliticu, a onda je prinese usnama i sveano otpi iz nje. Zatim je

vrati plemiu i ree:

Ne, dragi gospodine, ne prija mi ba naroito: ima ugodan okus, ali je preslabo.

Na ovu novu nastranost kraljevieva poremeenog uma svakoga od prisutnih zabolje

srce, ali taj alosni prizor ni kod koga ne izazva veselost.

Malo potom Tom poini jo jednu nesvjesnu pogreku ustavi od stola ba u asu

kada je kapelan stao iza njegove stolice te se, podiui ruke i sklopljene oi prema

nebu, spremio otpoeti molitvu poslije jela. I opet kao da nitko nije opazio da je

kraljevi uinio ita neprilino.

KONANA VERZIJA

27

Na mladi prijatelj zatrai da ga odvedu u njegovu radnu sobu pa ga ondje ostavie

nasamo da se zabavlja kako zna i umije. O kukama na zidu obloenom hrastovinom

visjelo je nekoliko dijelova blistavoga elinog oklopa po kojem su predivni zlatni

umeci odozgo do dolje tvorili izvanredno izvedene are. Ova je ratnika oprema

pripadala pravome kraljeviu, a nedavno mu je bijae poklonila kraljica, gospa Parr.

Tom stavi na se nazuvke, eljezne rukavice, kacigu s perjanicom i sve dijelove koje je

mogao navui bez tue pomoi te se askom kolebao bi li pozvao koga da mu

pomogne do kraja staviti oklop, ali se uto sjeti oraha koje je bio ponio s ruka i

pomisli na radost koju e osjeati jedui ih, daleko od pogleda cijele one gomile i bez

visokih nasljednih dostojanstvenika da ga salijeu neeljenim uslugama. I tako sve

ove lijepe predmete vrati na mjesto te je uskoro krckao orahe i prvi se put, otkako ga

je Bog zbog njegovih grijeha uinio kraljeviem, osjeao gotovo sasvim sretan. Kada

mu vie ne ostade ni jedan orah, namjeri se u ormaru na nekoliko privlanih knjiga,

meu njima i na jednu o uglaenom ponaanju na engleskom dvoru. To je bio

zgoditak. Lee na raskonu poivaljku i sa zbiljskom se gorljivou dade na uenje.

Tu emo ga za sada i ostaviti.

KONANA VERZIJA

28

Osmo poglavlje

Nevolje s peatom

Oko pet se sati Henrik VIII prenu iz drijemea koji ga nije nimalo osvjeio i

promrmlja kao za sebe: Munih li snova, munih li snova! Sudei po ovom

znamenju, zadnji as samo to mi nije kucnuo, a to potvruje i moje slabo bilo.

Odjednom mu u oku bljesnu opaka iskra i on promrsi: No, neu umrijeti prije no to

on ode s ovoga svijeta.

Kada sluge primijetie da je budan, netko ga od njih zapita to mu je po volji da uine

s lordom kancelarom koji eka u predsoblju.

Pustite ga, pustite ga ovamo! ivo povika kralj.

Lord kancelar ue, kleknu kraj kraljeve poivaljke i ree:

Izdao sam naredbu i lanovi se Doma lordova, u skladu s kraljevom zapovijedi, u

sudakim haljama nalaze u skuptinskoj sudnici gdje su potvrdili smrtnu osudu

vojvode od Norfolka i ponizno ekaju da uju to je vae velianstvo o tome dalje

izvoljelo odluiti.

Kraljevo lice sinu zluradom radou.

Pridignite me! Osobno u, glavom i bradom, stupiti pred svoj Parlament i vlastitom

rukom udariti peat na osudu kojom u se otarasiti

Glas ga izdade i pepeljasto mu bljedilo otjera rumen s obraza pa ga sluge ponovno

poloie na jastuke i hitro mu prinesoe sredstvo za jaanje. Malo potom kralj se

tuno oglasi:

Jao, koliko li sam eznuo za ovim slatkim asom! A on, eto, prekasno stie i liava

me toliko uenog uitka. No, pouri se, pouri! Neka barem drugi obave tu sretnu

dunost kad je ve meni to uskraeno. Za upotrebu dravnog peata ovlastit u

povjerenstvo, a ti izaberi lordove koji e u nj ui i prihvatite se posla. Ta*, pouri!

Prije nego sunce izae i ponovno zae, donesite mi i pokaite njegovu glavu.

KONANA VERZIJA

29

Bit e kako kralj zapovijeda. Bi li vaem velianstvu bilo po volji narediti da mi se

sada preda peat kako bih mogao krenuti na posao?

Peat? Pa tko uva peat nego ti?

S oprotenjem vaega velianstva, ba vi ste ga od mene uzeli prije dva dana

govorei da se ne smije vie nijednom upotrijebiti sve dok ga vaa kraljevska ruka ne

udari na osudu vojvode od Norfolka.

Pa da, uistinu je tako i bilo. Sad se sjeam ali kamo sam ga stavio? Silno sam

slab Pamenje me ovih dana esto izdaje udno, udno

Kralj zapade u neko nerazumljivo mrmljanje, od vremena do vremena slabano tresui

sijedom glavom i uzaludno se pokuavajui prisjetiti to je uinio s peatom. Najzad

se lord od Hertforda odvai pa kleknu i dade kralju sljedee objanjenje:

Velianstvo, bit u toliko smion i podsjetiti vas da se nekolicina nas sjea kako ste

dravni peat predali u ruke njegova visoanstva kraljevia od Walesa da ga uva do

dana kada

Istina, iva istina! prekide ga kralj. Idi po njega! Hajde: vrijeme leti!

Lord Hertford pohita k Tomu, ali se domalo vrati, smuen i praznih ruku te ovako

izvijesti kralja:

Teko mi je, moj kralju i gospodaru, to ti donosim tako tune i nepovoljne vijesti,

no volja je Boja da kraljevia jo uvijek mori ona njegova boljetica pa se ne moe

prisjetiti da je od tebe primio peat. Zato sam pohitao da te obavijestim mislei da

bismo samo gubili dragocjeno vrijeme, i to uzalud, kad bismo pokuali pretraiti dugi

niz soba i odaja to pripadaju njegovu kraljevskom viso

Kraljevo stenjanje prekide velikaa u pola rijei. Poslije nekoliko asaka njegovo

velianstvo ree s dubokom tugom u glasu:

Ne muite vie to jadno dijete. Boja se ruka teko spustila na nj, a meni se srce

cijepa od njenoga saaljenja prema njemu i od alosti to ne mogu njegovo breme

preuzeti na svoja stara i brigama natovarena plea, u nadi da bi to njemu donijelo

spokoj.

Sklopi oi, neto promrmlja, a potom uutje. Doskora opet otvori oi i tupo se ogleda

oko sebe, a onda mu se pogled zaustavi na lordu kancelaru koji je jo uvijek kleao.

Namah mu lice planu od srdbe:

to? Jo si ovdje? Slave mi Boje, ne pobrine li se za onoga izdajnika, sutra e ti se

eir odmarati jer nee biti glave da je krasi!

Kancelar drui odvrati:

Smilujte mi se, zaklinjem vas, premilostivo velianstvo! Ta* ja ekam na dravni

peat!

ovjee, pa gdje ti je pamet? U mojoj e riznici nai mali peat koji sam ranije

obiavao nositi u inozemstvo. Kad je ve veliki peat nestao, nee li i mali moi

posluiti svrsi? Pa gdje ti je pamet? Gubi se! I pazi ne vraaj se ovamo bez njegove

glave.

Jadni kancelar nije ni asa asio da se izgubi iz opasne kraljeve blizine, a ni

povjerenstvo nije tratilo vrijeme, ve je u kraljevo ime spremno potvrdilo odluku

pokornog Parlamenta i odredilo da se sutradan odrubi glava prvome engleskom

velikau, nesretnom vojvodi od Norfolka.

KONANA VERZIJA

30

Deveto poglavlje

Sveanost na rijeci

U devet sati uveer cijelo je iroko proelje dvorca koje je bilo okrenuto prema rijeci

bljetalo od svjetlosti, a sama rijeka, dokle god se okom moglo pogledati u smjeru

grada, bijae toliko naikana unajmljenim brodicama i izletnikim amcima to se,

svi mahom ureeni raznobojnim svjetiljkama, blago zibahu na valovima, da je

nalikovala na blistav i beskrajan vrt prepun cvijea koje se povija na njenom ljetnom

lahoru. Veliko kameno stepenite koje je, sputajui se prema vodi, bilo dovoljno

prostrano da se na njemu smjesti cijela vojska kakve njemake kneevine, prualo je

posebnu sliku, onako prepuno kraljevskih kopljanika u blistavo uglaanim oklopima i

sjajno odjevenih slugu to su letjeli gore-dolje i amo-tamo, urei se da na vrijeme

svre sve pripreme.

Uto odjeknu zapovijed i u tili as sve ivo ieznu sa stepenica. U zraku se osjeae

teina od napeta muka i iekivanja. Dokle god je pogled sezao, vidjelo se kako tisue

ljudi u amcima ustaju na noge, zaklanjaju oi od bljetavila svjetiljaka i zublji i zure

prema palai.

Nekih etrdeset-pedeset sveano okienih laica primae se stepenicama. Bijahu

bogato pozlaene, a majstorski izrezbareni pramci i krme visoko im se uzdizahu. Na

nekima od njih vijorili se stjegovi i zastave, druge pak bijahu ureene tkaninama

zlatom izvezenim i tapiserijama u koje bijahu utkani grbovi, tree opet bijahu iskiene

svilenim zastavicama po ijim je rubovima bilo priiveno bezbroj srebrnih zvonia

pa se, kad god bi ih lahor dodirnuo, iz njih na sve strane razlijevahu tanki zvuci vesele

glazbe. etvrte su bile jo razmetljivije jer su pripadale plemiima u neposrednoj

kraljevievoj slubi pa im bokovi bijahu ivopisno ukraeni titovima na kojima su se

velianstveno koili pojedini grbovi i znamenje. Svaku je od ovih brodica vukao za

sobom po jedan teglja. Pored veslaa, na tim su se tegljaima nalazili i brojni vojnici

u sjajnim kacigama i prsnim oklopima te sviraka druina.

KONANA VERZIJA

31

Sada se na velikim ulaznim vratima pojavi kopljanika eta, kao prethodnica toliko

iekivane povorke. Na njima bijahu crno-ute prugaste arape, barunaste kape

postranino ukraene srebrnim ruama, prnjaci od grimizna i modra sukna na kojima

sprijeda i straga bijahu zlatom izvezena po tri pera grb kraljeviev. Drci helebardi

bijahu im presvueni zatvorenocrvenim barunom zakovanim pozlaenim avliima i

ukraeni zlatnim kiankama. Svrstavajui se to na lijevu, a to na desnu stranu,

razvie se u dva dugaka reda to se protezahu od ulaza u dvorac pa do ruba vode.

Zatim kraljevieve sluge u zlatnim i zatvorenocrvenim odorama stadoe izmeu njih

odmatati i rasprostirati nekakvu debelu prugastu tkaninu ili sag. Kad se to svri,

odjeknu iznutra zov truba. S rijeke glazbenici uzvratie veselom svirkom, a dvojica

vratara s bijelim palicama, polagano i sveano koraajui, pojavie se na ulazu. Za

njima stupae slubenik koji je nosio ezlo grada Londona, a za njim jo jedan s

gradskim maem. Potom naie vie starjeina gradske strae u punoj spremi i s

oznakama ina na rukavu, a onda glasnik reda Podvezice u kratkom gornjem kaputiu

bez rukava i s izvezenim grbom na prsima, pa nekoliko vitezova reda Kupalita, svaki

s bijelom ipkom na rukavu, zatim njihovi titonoe, pa onda suci u grimiznim

haljama i s kapama na glavi, a za njima visoki kancelar Engleske u grimiznoj halji to

sprijeda bijae otvorena i obrubljena krznom srebrne vjeverice, nakon njega

izaslanstvo gradskih vijenika u grimiznim kabanicama te napokon poglavari raznih

gradskih cehova u sveanu ruhu. Sada istupie dvanaestorica francuskih velikaa u

sjajnoj odjei koja se sastojae od bijeloga damastnog prsluka proarana zlatom,

kratkih ogrtaa od zatvorenocrvena baruna podstavljena ljubiastim taftom i rumenih

haut-de-chausses, pa krenue niz stepenice. Ti plemii pripadahu pratnji francuskoga

poklisara, a za njima koraahu dvanaestorica vitezova iz pratnje panjolskog

poklisara, svi u crnu barunu i bez ikakva uresa. Iza njih pak doe nekolicina visokih

engleskih plemia sa svojom pratnjom.

Iznutra se razlijee zvuk trube i na vratima se pojavi kraljeviev ujak, budui veliki

vojvoda od Somerseta, u prsluku od crne svile izvezene zlatom i platu od

zatvorenocrvena atlasa posutom zlatnim cvjetovima i obrubljenom srebrnastim

vrpcama. Okrenu se, skide s glave kapu ukraenu perima, pokloni se savivi se u

struku te stade koraati natrake, klanjajui se pri svakom koraku. Tada se zau

dugaak jek truba, a za njim uzvik: S puta uzvienom i monom lordu Edwardu,

kraljeviu od Walesa! Visoko gore na bedemima dvorca uz glasnu tutnjavu sunu uvis

dugaak niz crvenih plamenih jezika: svjetina okupljena na rijeci udari u gromovito

klicanje u znak pozdrava, a Tom Canty, uzrok i junak svega toga, izae pred njih i

lagano sagnu svoju kneevsku glavu.

Bio je prekrasno odjeven u prsluk nainjen od bijela atlasa s prsima od grimizne

svile izvezene zlatom, posut dijamantima i obrubljen hermelinom. Preko toga je nosio

ogrta od bijele svile protkane zlatom na kojemu bijahu izvezena tri pera te koji bijae

podstavljen modrim atlasom, ukraen biserjem i draguljima te privren briljanstnom

kopom. O vratu mu visjelo odlije Podvezice i jo nekoliko stranih kneevskih

odlikovanja, a kad god bi svjetlost pala na nj, sjaj je njegova nakita uzvraao

zasljepljujuim blijeskom. O, Tome Canty, ti koji si se rodio u tronoj kolibi i rastao

po londonskim jarcima, navikao na dronjke, prljavtinu i bijedu, to kae na ovo?

KONANA VERZIJA

32

Deseto poglavlje

Kraljevieve muke

Johna Cantyja bili smo ostavili gdje pravoga kraljevia vue na Smetlite, a u stopu ga

prati buna i ushiena rulja. Naao se tu tek jedan jedini ovjek koji se usudio

prozboriti rije u zarobljenikovu korist, ali za nj nitko nije mario, a jedva da ga je tko i

uo od tolike galame. Kraljevi se uporno nastojao osloboditi i bjesnio je to ga John

Canty ovako zlostavlja, sve dok ovaj ne izgubi i ono malo strpljenja to mu bijae

preostalo pa u iznenadnoj jarosti zamahnu hrastovom toljagom iznad glave

kraljevieve. Onaj jedini ovjek koji se bio zauzeo za momka priskoi da zadri

nasilnikovu ruku te mu udarac pade na zapee. Canty riknu:

ta s ti petlja? Evo ti onda!

Batina zviznu posrednika po glavi: zau se stenjanje i nejasna se prilika srui na tlo,

pred noge svjetini, a ve idueg trenutka ostade sama samcata leati u tami. Rulja je

urila dalje, a ova joj zgoda nimalo ne pomuti dobro raspoloenje.

Doskora se kraljevi nae u stanu Johna Cantyja, a za njima se dvojicom zalupie

vrata spreavajui pristup nepozvanima. Pri slaboj svjetlosti lojanice utaknute u grli

neke boce, jedva je uspijevao nazreti obrise ove odvratne jazbine i njezine stanovnike.

Dvije prljave djevojke i jedna sredovjena ena bijahu se u jednom kutu uurile uza

zid, poput ivotinja s kojima se okrutno postupa pa i sad oekuju istu sudbinu i

strahuju od nje. Iz drugoga se kuta pak prikrade uvela vjetica razbaruene sijede kose

i zlobnih oiju, pa se John Canty obrati njoj:

Samo polako! Sad e vidjeti smijuriju. Ne kvari je dok se ne nauiva, a onda pusti

ruci na volju Prii ovamo, mome. Hajde, ponovi onu svoju ludoriju ako je se jo

sjea. Reci kako se zove. Tko si ti?

Na ovu uvredu malome kraljeviu ponovno udari krv u obraze pa on odvrati uprijevi

vrst i prezriv pogled u ovjekovo lice:

KONANA VERZIJA

33

Naprosto je neotesano da se netko poput tebe meni usuuje nareivati da govorim.

Kaem ti, kao to sam ti ve jednom rekao, da sam ja Edward, kraljevi od Walesa, i

nitko drugi.

Na ovaj se odgovor vjetica toliko zabezeknu od iznenaenja da ostade na mjestu

prikovana, a dah joj zastade u grlu. Glupavo je i zbunjeno zurila u kraljevia, a onome

se razbojniku od njezina sina to toliko svidje da prasnu u grohotan smijeh. No, na

majku Toma Cantyja i njegove sestre ovo ostavi sasvim drugaiji dojam. Strah od

batina namah ieze pri pomisli na uas druge vrste. Tuna i prestravljena lica

poletjee k njemu uzviknuvi:

Oh, jadni Tome! Jadno dijete!

Mati pade na koljena pred kraljeviem, poloi mu ruke na ramena i bolno mu se

pogledom upi u lice dok joj suze navirahu na oi. Zatim progovori:

Oh, jadno moje dijete! One su lude knjige napokon uinile svoje i pomutile ti um.

Ah, zato si toliko buljio u njih, kad sam te toliko puta opominjala? Slomio si srce

svojoj majci.

Kraljevi joj se zagleda u lice i blago ree:

Tvoj je sin zdrav i nije izgubio razum, dobra gospo. Umiri se i odvedi me u dvorac

gdje se on sada nalazi i kralj, moj otac, odmah e ti ga vratiti.

Kralj, tvoj otac! O, dijete! Povuci te rijei koje e tebe stajati ivota, a sve tvoje

upropastiti! Preni se iz toga groznog sna! Prizovi natrag svoje jadno odlutalo

pamenje! Pogledaj me! Zar ja nisam tvoja majka koja te rodila i koja te voli?

Kraljevi odmahnu glavom i nevoljko ree:

Samo Bog zna koliko mi je teko to tvojem srcu zadajem bol, ali je istina da ti

nikada dosad nisam vidio lica.

Na ovo ena klonu i ponovno sjede na pod pa, pokrivi lice rukama, stade jecati i

naricati da se ovjeku srce cijepalo.

Nastavimo s predstavom! povika Canty. Hajde, Nan! Hajde, Bet! Neodgojene

djevojure! Zar ete stajati u prisutnosti kraljevievoj? Na koljena, prosjaka bagro, i

poklonite se pred njim!

On i ove rijei poprati vritavim smijehom. Djevojice se usudie bojaljivo zauzeti

za brata, a Nan ree:

Kad bi ga pustio da legne, oe, odmor i san izlijeili bi ga od ludila. Molim te, uini

tako.

Uini tako, oe prihvati i Bet. Umorniji je nego inae. Sutra e opet biti onaj

stari pa e marljivo prositi i nee se vratiti kui praznih aka.

Ova primjedba ohladi oevu veselost i skrenu mu misli na ozbiljne stvari. Ljutito se

okrenu kraljeviu i ree:

Sutra moramo vlasniku ove rupetine platiti dva penija. Dva penija, hej sav taj silan

novac za polugodinju stanarinu, inae e nas izbaciti. Pokai to si danas zaradio dok

si toboe prosio!

Na to e kraljevi:

Ne vrijeaj me prljavim triarijama. Ponavljam ti, ja sam kraljev sin.

Canty ga irokim dlanom tako svojski lupi po ramenu da kraljevi zatetura i pade u

naruje Cantyjevoj eni koja ga privi na grudi i vlastitim ga tijelom zatiti od cijele

kie pljusaka i udaraca.

KONANA VERZIJA

34

Uplaene se djevojke opet zavukoe u kut, no baka pohita da pomogne sinu. Kraljevi

se izvi iz naruja gospoe Canty i povika:

Ne mora ti trpjeti umjesto mene, gospo. Neka se te svinje iskale samo na meni.

Ove rijei razbjesnjee svinje do te mjere da se ni asa ne asei latie posla.

Zajednikim silama isprebijae djeaka na mrtvo ime, a potom izdevetae i djevojke i

njihovu majku zbog toga to su se bile saalile na rtvu.

A sada ree Canty svi na spavanje. Ova me zabava izmuila.

Ugasie svjetlo i svi legoe na poinak. im po hrkanju kuedomaina i njegove

majke zakljuie da je to dvoje zaspalo, djevojice dopuzae do mjesta gdje je leao

kraljevi i njeno ga pokrie slamom i dronjcima da mu ne bude hladno, a i njihova

majka dopuza do njega pa ga stade milovati po kosi i plakati nad njim, apui mu

neprekidno na uho drhtave rijei pune utjehe i saaljenja. Bila mu je sauvala i neto

da prezalogaji, ali je djeak od bolova bio potpuno izgubio tek, pogotovo za crn i

bezukusan komadi suhoga kruha. Njega dirnu to ga je onako hrabro i portvovno

branila, kao i to to je suosjeala s njim, pa joj zahvali biranim i kneevskim rijeima i

zamoli je da i sama poe spavati i pokua zaboraviti svoj jad. Dodade i to da njegov

kraljevski otac nee dopustiti da njezina vjerna ljubaznost i odanost ostanu

nenagraene. Ovaj novi napad njegova ludila iznova joj prostrijeli srce pa ga opet

uze privijati na grudi, a onda se, oblivena suzama, vrati na svoj leaj.

Dok je tako leala razmiljajui i tugujui, malo-pomalo joj se u glavu uvue misao da

u ovom djeaku postoji neto neuhvatljivo to u Tomu Cantyju, bio on lud ili ne bio,

nije primjeivala. Nije to mogla opisati, nije mogla tono kazati o emu je rije, a ipak

je njezin otar materinski nagon to uoio i zapazio. A to ako ovaj djeak na kraju

krajeva zbilja nije njezin sin? Ma, to su besmislice! Unato svoj alosti i nevoljama,

gotovo se osmjehnu na ovu pomisao. Svejedno, nije se vie mogla otresti te misli koja

ju je uporno opsjedala. Progonila ju je, muila i salijetala i nikako se nije dala otjerati

ni zanemariti. Napokon shvati da nee imati mira sve dok ne smisli nain na koji e

jasno i nedvosmisleno provjeriti je li ovaj momi njen sin ili ne te tako odagnati

teke sumnje koje ju more. Da, to je oevidno bio pravi izlaz iz ove tekoe pa

smjesta poe smiljati kako da tu provjeru izvede. No, to je bilo lake odluiti nego

izvriti. Jedan za drugim, prevrtala je u glavi sve sigurne naine, ali ih je bila

prisiljena sve odbaciti nijedan od njih ne bijae bezuvjetno siguran, bezuvjetno

savren, a nesavren je dokaz nije mogao zadovoljiti. Oevidno je uzalud razbijala

glavu i ve se inilo da e morati dii ruke od svojega nauma. No, ba dok joj je ta

beznadna misao prolazila glavom, do uha joj dopre pravilno disanje djeakovo pa

razabra da je zaspao. I dok je oslukivala, to odmjereno disanje prekide tih, zaplaen

krik, kao to se to obino dogaa kad netko togod runo sanja. Ova je sluajnost u

asu navede na zamisao bolju od svih provjera koje bijae smislila. Grozniavo, no

bez buke dade se na posao pa ponovno upali svijeu mrmljajui u sebi: Da sam ga

barem maloas vidjela, sada bih znala! Od onoga dana, kada mu je jo kao malome

barut planuo u lice, nikada se ne bi naglo trgnuo iz sna ili iz misli, a da ne stavi ruku

pred oi, ba kao to je onda uinio. I to ne kao drugi, s dlanom okrenutim prema licu,

ve uvijek okreui dlan na vanjsku stranu stotinu sam puta to vidjela i nikada taj

pokretn nije uinio nikako drugaije niti bi se desilo da ga ne uini. Da, uskoro u biti

sigurna!

U meuvremenu je ve bila dopuzala do usnulog djeaka zaklanjajui svijeu rukom.

Oprezno se i brino nagnu nad njim, jedva diui i priguujui uzbuenje, a onda mu

najednom naglo osvijetli lice i lupnu o pod zglobovima svinutih prstiju kraj samoga

KONANA VERZIJA

35

njegova uha. Mali spava irom otvori oi i preneraeno pogleda oko sebe ali

r