NAPOLEON BONAPARTA

Napoleon Bonaparta je bio ličnost od velikog značaja za historiju, kako Francuske,

tako i ostatka Evrope. Od malih nogu je pokazao da posjeduje veliki talenat i volju za

uspjehom, što je nagnalo njegovog oca da pokuša uložiti sve što posjeduje u njegovo

školovanje i usavršavanje njegovih sposobnosti. Svojom aktivnošću, neiscrpnom energijom i

trudom je uspio da se postepeno digne na najviši nivo hijerahijske ljestvice, te da iza sebe

ostavi čitav niz strategija i ideja bitnih za budućnost vojske i njenog razvoja. U ovom radu

ćemo dati pregled Napoleonovog života i karijere, te njegovih bitnih vojnih postignuća.

Korišten je hronološki metod rada unutar tematske cjeline. Prilikom izrade i pisanja ovog rada

nije bilo većih problema, te je uz pomoć kvalitetne literature rad uspješno dovršen i dobio je

željeni oblik.

Napoleon Bonaparta je rođen u mjestu Ajaccio na Korzici, 15.08.1796. godine.

Njegov otac Karlo Bonaparta, osamnaestogodišnji student prava je 02.06.1764. godine oženio

četrnaestogodišnju Mariju Leticiju Ramolini. Porodica Bonaparta je porijeklom bila iz

Toskane i povezivala se sa veteranom Ugom Bonapartom. Zanimljiv je podatak da su muški

članovi porodice Bonaparta kroz historiju bili pravnici, dok je porodica Ramolini porijeklo

vodila iz Lombardije, a njihovi muški potomci su većinom bili vojnici.1 Iz ovog se može

zaključiti da je Napoleon imao jako dobre temelje da bude ozbiljan i uspješan vojnik i vladar.

Karlo i Leticija su imali trinaestero djece, ali je samo njih osmero doživjelo zrelo doba

života. Napoleon je bio njihovo drugo dijete.2 Iako je njegov otac imao želju da ga kvalitetno

školuje, nije u tome uspio zbog lošeg obrazovnog sistema na Korzici. Od malih nogu je

pokazivao interese za vojsku, te je uživao u jahanju konja i dosta vremena je provodio u

prirodi.3

Kao devetogodišnjaka otac ga je poslao na školovanje u grad. Međutim, Napoleon je

1779. godine odlučio da se prijavi na Kraljevsku vojnu akademiju u Francuskoj, koja je bila

prestižna i skupa. Njegovi roditelji nisu mogli da ga finansiraju, ali je on uspio da dobije

stipendiju. Jedina prepreka koja je stajala između njega i novog života je bilo učenje

francuskog jezika, koji je on jako brzo savladao.4

1 Frank McLynn: Napoleon – A Biography, PIMLICO, London, 1997., 3.2 Elaine Landau: Napoleon Bonaparte – Biography, Lerner Publishing, Minneapolis, 2006., 13.3 Robert Asprey: The Rise of Napoleon Bonaparte, Basic Books, United Kingdom, 2000., 10.4 Landau: Napoleon Bonaparte, 16.

Nakon što je otputovao i smjestio se na Akademiju, Napoleon je pokazao veliku

marljivost i interes za učenje. Predavanja i obučavanje su vršili sveštenici i kaluđerice, ali je

njihov sistem obrazovanja bio ograničen. Napoleon je jako lako polagao sva testiranja iz

raznih predmeta sa kojima se prije nije susretao. Naročito je bio talentovan za matematiku i

historiju.5 Također je pokazao veliki interes za geografiju i proučavanje karte svijeta. Godine

1783. je bio podvrgnut ljekarskom pregledu, gdje je doktor ustanovio da je zdrav i čvrst

dječak, te ga je smatrao podobnim za mornaricu.6

Tokom školovanja na Akademiji, Napoleon je u više navrata bio verbalno i fizički

napadan od strane svojih kolega. Za razliku od njih koji su bili imućni i plemenitog roda, on je

bio iz skromne porodice neplemićkog porijekla. Također su zbijali šale na račun njegovog

fizičkog izgleda, prvenstveno tamne puti, niskog rasta i duguljastog nosa.7

Par mjeseci nakon njegovog dolaska u Francusku dobio je vijest da je njegov otac

preminuo od karcinoma. Njegova majka je ostala u velikim dugovima, ali je Napoleon

odlučio svojim talentom za matematiku da olakša svojoj majci. Davao je instrukcije i bio jako

marljiv, te je ubrzo postao jedan od najmlađih oficira ikada upućenih u Francusku. Također je

bio prvi oficir sa Korzike koji je postao artiljerijski poručnik.8

Napoleon je svoje umijeće u artiljeriji pokazao kako svojim kolegama, tako i svojim

učiteljima. Odmah nakon što je maturirao na Akademiji, odlučio je da se vrati na Korziku i

posjeti svoju porodicu. Bio je svjestan sve lošije finansijske situacije u kojoj su se nalazili, te

je želio pomoći svojoj porodici.9

Godine 1794. Napoleon je imenovan za zapovjednika francuske vojske u Italiji.

Određeni vremenski period je boravio u Ajacciu i postao aktivan član Jakobinskog kluba10.

Upravo ovaj potez i podrška Jakobincima je njegov život dovela u opasnost. Nije mogao

izlaziti u javnost bez pratnje. U to vrijeme on započinje pisati Historiju Korzike, te pokušava

omogućiti slobodu Jakobincima time što piše pisma uticajnim ljudima u Francuskoj, tražeći

pomoć od njih. Bio je svjestan da time rizikuje svoju karijeru i život, te da postoji velika

mogućnost da će biti pozvan pred Vojni sud i biti pogubljen. Nije naišao na veliko

5 Asprey: The Rise of Napoleon Bonaparte, 14. 6 Isto, 16.7 McLynn: Napoleon, 19.8 Landau: Napoleon Bonaparte, 19.9 Asprey, 37.10 Jakobinski klub je bio najratoborniji politički klub koji je zastupao mišljenje da se glas naroda mora slušati, te da se s njima veza ne smije gubiti. Jakobinci su bili revolucionarni demokrati na čelu sa Maksimilijanom Robespjerom. Preuzeto: Čedomir Popov: Građanska Evropa (1770 – 1871), Prva knjiga, Matica Srpska, Novi Sad, 1989., 88.

razumijevanje, ali je bio iznenađen kada ga nisu kaznili zbog velike slobode i iskorištavanja

svog položaja da pomogne Jakobincima. Napoleon je tada imao dvadeset dvije godine.11

Nakon što se Napoleonov stariji brat Jakob oženio, 1795. godine i on odlučuje da se

zaruči sa djevojkom plemenitog roda Bernardinom Klej. Iz pisama koje je Napoleon pisao

Bernardini se jasno vidi da isprva nije prema njoj gajio istinska romantična osjećanja.12

Napoleon se 21.04.1795. godine službeno zaručio sa Bernardinom. Njih dvoje su bili

ljubavnici, ali su nakon nekog vremena prekinuli svoje zaruke. Do raskida je došlo zbog

različitog statusa u društvu.13

Nakon toga, Napoleon dobija poziv odnosno naredbu da se priključi vojsci u borbi

protiv rojalista-revolucionara. Napoleon je otišao u Pariz da se usprotivi takvoj odluci.

Ministar ga je zbog protesta kaznio sa umanjenom platom i lošim uvjetima života. Živio je na

rubu siromaštva, te je u ljeto 1795. godine pokušao da izvrši samoubistvo. Netom nakon ovog

događaja Napoleon je dobio hitan poziv da se javi na dužnost ili će izgubiti status u vojsci.

Iako je odgađao da se pojavi, na kraju je ipak pristao i javio se na dužnost. U oktobru 1975.

godine, turska (osmanska) vojska je izvršila napad na dvor Tuileries. Napoleon je bio zadužen

za artiljerijski odred i svoju dužnost je obavio na najbolji mogući način, izašavši iz nje kao

heroj.14

Njegov vojni uspjeh se pozitivno odrazio na njegovo finansijsko, ali i bračno stanje.

Napoleon je 09.03.1796. godine oženio udovicu Žozefinu de Boarne.15 U maju 1796. godine

Napoleona postavljaju za konzula, što je za njega predstavljalo samo jednu stepenicu bliže ka

njegovom krajnjem cilju.16 Dalji razvoj Bonapartove karijere je bio obilježen isključivo

vojnim pohodima u korist Francuske. Bitno je istaći njegov pohod na Egipat, okupacija i

osvajanje Kaira 24.07.1798. godine.17

Napoleonova doba u Francuskoj započinje državnim udarom 9/10.11.1799. godine.

Njegovo doba je okarakterisano kao epoha širenja talasa revolucije, što je postigao

višestrukim ratovima na prostoru Evrope.18 U periodu njegovog konzulstva u Francuskoj je

došlo do još većih promjena. Bonaparta je bio jedan od trojice konzula, koji su se oslanjali na

vladu i Državni sabor. Godine 1799. je izglasao Ustav, po kojem je najvažniji organ u vlasti

države bio konzul. Također je ukinuo Tribunat, koji je predstavljao smetnju i oponiranje

11 Asprey: The Rise of Napoleon Bonaparte, 42.12 McLynn: Napoleon, 83.13 Isto, 84.14 Isto, 85.15 Isto, 102.16 Louis Antoine Fauvelet de Bourrienne: Memoirs of Napoleon Bonaparte, Wildside Books, London, 67.17 Isto, 143.18 Popov: Građanska Evropa, 217.

konzulima. Izvršio je potpuno uređenje administracije u Francuskoj, uz pomoć tzv. Organskih

zakona donesenih 1800. i 1804. godine.19

U vrijeme proglašenja Carstva, 11.05.1804. godine usvojen je i Građanski zakonik,

poznat pod imenom Napoleonov kodeks, čiji je idejni tvorac bio lično Napoleon Bonaparta.

Napoleonov kodeks je bio zakonski akt koji je prava na ličnu slobodu, slobodu rada, svjesti,

pravo na sreću. Drugi dio kodeksa je legalizirao već sprovedene tekovine revolucije:

likvidaciju feudalnih odnosa, slobodno vlasništvo nad zemljom, prodaju nacionalnih dobara,

slobodu privredne inicijative, itd.20

Napoleon i Žozefina su se 02.10.1804. godine krunisali u Parizu, u Bogorodičnoj

Crkvi. Godinu dana kasnije Napoleon se krunisao u Milanu kao kralj Italije. Od 01.01.1809.

godine na novcu se natpis „Francuska republika“ zamijenio natpisom „Francusko carstvo“.21

Svrha Nepoleonovih ratova je bila povezana sa borbom za nova tržišta, te za

trgovačko-industrijsku i vojno-političku prevlast Francuske u Evropi. U ratu sa Austrijom

(1809.) i okupacijom Pruske (1807. – 1809.) Napoleon je uspio da izvuče veliku novčanu i

materijalnu korist. Obogatila se i sama vojska, koja je svoje bogatstvo pronašla pljačkanjem

stanovništva pokorenih zemalja.22

Glavni protivnik Francuske i Napoleona je bila Engleska, koja je mnogo brže

napredovala u industrijskom i trgovačkom smislu. Engleska vojska je potukla Napoleonove

snage u bici kod Trafalgara, 21.10.1805.godine.23 U martu 1808. godine francuske trupe su

okupirale Madrid, ali doživljavaju još jedan neuspjeh. 24

Napoleon je bio istrajan u ostvarivanju svog cilja, a to je bilo stvaranje svjetske

monarhije pod vodstvom Francuske. Godine 1810. se razveo od Žozefine, te je oženio kćerku

austrijskog cara, nadvojvotkinju Mariju Lujzu. Godinu nakon vjenčanja Marija Lujza mu je

rodila sina, kome je dao titulu rimskog kralja, te time učvrstio položaj moćnog carstva.25

Nakon rođenja sina, Napoleon je odlučio da se okrene još jednom neprijatelju, Rusiji i

da je potuče. Izvršio je najezdu na ruski teritorij 1812.godine, ali mu je u krvavoj borodinskoj

bici bio nanesen težak poraz. Nakon ovog događaja, Napoleonovo mjesto u Francuskoj je bilo

poljuljano. Godine 1814. je došlo do restauracije dinastije Burbona i Napoleon je zbačen sa

prijestolja, te prognan na otok Elbu. Za vrijeme njegovog progonstva na čelu Francuske je bio

Luj XVIII, ali se Napoleon pokušava vratiti na vlast. 26

19 Popov: Građanska Evropa, 224.20 Isto, 226.21 Grupa autora: Istorija novog veka, Naučna KMD, Beograd, 2008., 139.22 Isto.23 Isto, 141.24 Popov, 260.25 Istorija novog veka, 161.26 Istorija Novog veka, 168.

Početkom marta 1815. godine Napoleon iskrcava svoje trupe i kreće prema Parizu.

Uspio je da protjera Luja XVIII, ali je proglašen uzurpatorom i neprijateljem ljudskog naroda,

te je oformljena vojska koja je krenula u napad na njega. Do odlučujuće bitke je došlo

18.06.1815.godine kod Vaterloa. Napoleon je tu bio potučen i doživio je težak poraz. To je

ujedno bila i posljednja njegova bitka i pokušaj da se vrati na vlast. Ovaj period pokušaja

ponovnog vraćanja na vlast je u literaturi poznat pod nazivom „Sto dana“.27

Iste godine se Napoleon predaje Englezima, koji ga ukrcavaju na brod „Belerofont“ i

šalju na daleko ostrvo Svetu Helenu, gdje on umire 05.05.1821. godine od karcinoma.28 Pad

Napoleonove vladavine je izazvao pozitivne reakcije plemića i klera. To je bio krvavi period

za Francusku, koja je zbog Napoleonovih velikih vojnih apetita izgubila preko milion

stanovnika.29

Bonapartizam je bio druga jaka opozicionistička struja. Nakon određenog perioda

narod je zaboravio na tiraniju i ugnjetavanje Napoleona Bonaparte. Mnogi historičari, pjesnici

i pisci pamfleta su se udružili i odali poštovanje njemu i njegovoj vladavini, tako što su

zabilježili njegova sjećanja i razgovore na Svetoj Heleni. Napravili su još jedan jako bitan

potez kako bi mu odali počast. Godine 1940. su vratili njegov pepeo i svečano ga sahranili u

Domu invalida u Parizu.30

Napoleon nije vjerovao u volju i suverenitet naroda, prezirao je parlamentarizam, ali je

vjerovao u logiku i matematičku računicu. Oko sebe je okupljao isključivo talentovane ljude

na polju matematike, prava, tehnologije i politike.31

Bonaparta kao poglavar države je pokazao da posjeduje neukrotivu energiju i

aktivnost, koju je pokazivao na ratnom, diplomatskom i administrativnom polju. Najveća i

najtemeljnija aktivnost se osjećala u rukovođenju vojnim poslovima. Imao je jasne i potpuno

pronicljive planove, te se nije libio da postigne svoje ciljeve bez obzira na sredstva.

PRILOZI

27 Isto, 169.28 Popov: Građanska Evropa, 304. 29 Istorija Novog veka, 167.30 Grupa autora: Savremeni svet, Partizanska knjiga, Ljubljana, 1984., 55.31 Građanska Evropa, 223.

Slika.1.Napoleon Bonaparta

Slika.2.Napoleonovi ratovi

LITERATURA

1. Čedomir Popov: Građanska Evropa (1770 – 1871), Prva knjiga, Matica Srpska, Novi

Sad, 1989.

2. Elaine Landau: Napoleon Bonaparte – Biography, Lerner Publishing, Minneapolis,

2006.

3. Frank McLynn: Napoleon – A Biography, PIMLICO, London, 1997.

4. Grupa autora: Istorija novog veka, Naučna KMD, Beograd, 2008.

5. Grupa autora: Savremeni svet, Partizanska knjiga, Ljubljana, 1984.

6. Louis Antoine Fauvelet de Bourrienne: Memoirs of Napoleon Bonaparte, Wildside

Books, London.

7. Robert Asprey: The Rise of Napoleon Bonaparte, Basic Books, United Kingdom,

2000.