SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET U RIJECI

RIJEKA

DOKTORSKI STUDIJ

POSLOVNA EKONOMIJA

KRITIKA MILTONA FRIEDMANA – LYNDON LAROUCHE

I NAOMI KLEIN

KRITI ČKI SEMINARSKI RAD

RIJEKA, 2010.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET U RIJECI

RIJEKA

DOKTORSKI STUDIJ

POSLOVNA EKONOMIJA

KRITIKA MILTONA FRIEDMANA – LYNDON LAROUCHE

I NAOMI KLEIN

KRITI ČKI SEMINARSKI RAD

Kolegij: Filozofija ekonomske misli

Mentor: red.prof.dr.sc. Dragomir Sundać

Doktorand: Saša Aksentijević

Smjer: Poslovna ekonomija

Mati čni broj: 37/09

Rijeka, svibanj 2010.

1

PREDGOVOR

U jesen 1991. godine prvi put sam slušao predavanja prof. dr. sc. Dragomira Sundaća na

studiju Poslovne informatike iz predmeta „Politička ekonomija“. Bio sam meñu nekolicinom

studenata koji su redovno pohodili predavanja, ali i seminarske satove kod njegove tadašnje

asistentice Nataše Zrilić. Seminarska predavanja su već tada bila vizionarski organizirana i

bazirala su se ne samo na ex-cathedra pristupu, nego i na aktivnom sudjelovanju studenata u

raspravama, poticalo se izražavanje vlastitog mišljenja i kooperativni pristup. Takav način rada

sa studentima zaživio je na drugim kolegijima tek u zadnjih nekoliko godina i nakon uvoñenja

promjena koje je sa sobom donio Bolonjski proces. Mnogim studentima najteži, filter-predmet

prve godine, meni je ostao u vrlo dobrom sjećanju jer je usmeni dio ispita bio uspješno odrañen

na ispitnom post-roku, terminu rezerviranom za ambiciozne studente.

Prošlo je gotovo petnaest godina tijekom kojih sam dovršio fakultet, odslužio vojni rok i

desetak godina radio, uglavnom za strana poduzeća i multinacionalne kompanije, u području

informatičkog menadžmenta i upravljanja informacijskom sigurnošću. Oko 2006. godine odlučio

sam osvježiti svoje znanje iz ekonomije i redom počeo u slobodno vrijeme proučavati

računovodstvo, makroekonomiju, javne financije, kontrolu i reviziju, tržišta kapitala... 2007.

godine upisao sam poslijediplomski studij, 2008. ga završio a ove godine odlučio sam započeti s

dugim procesom stjecanja doktorata znanosti. Opet sam se susreo s prof. Sundaćem na

predavanjima iz predmeta Filozofija ekonomske misli gdje sam bio ugodno iznenañen

holističkim pristupom u okviru kojega se izlažu najvažnije smjernice škola ekonomske misli

isprepletene s primjerima iz prakse, od mikro do makroekonomske. Nakon što su predavanja

završila shvatio sam što je profesor želio reći kada je na prvom satu rekao „Tek sada, nakon

svjetske krize u kojoj većina klasičnih ekonomskih zakonitosti više ne djeluje i nakon što sam

trideset godina proučavao razne škole ekonomske misli, shvatio sam da ništa ne znam i da

moram dalje učiti!“. Ve ćina izoliranih, ceteris paribus znanja stečenih tijekom studija, u praksi

današnje ekonomije ne funkcionira. Ovo se dalo naslutiti još tijekom predavanja prof. dr. sc.

Strahinje koji je jednom prigodom sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća komentirao da na

većini tržišta zakon ponude i potražnje „baš i ne funkcionira kako je to teoretski opisano“, uslijed

djelovanja kartelnog udruživanja i blažih ili jačih oblika monopola i monopsona. Ta izjava mi se

2

usjekla u pamćenje a petnaest godina kasnije dobila je i svoju skupu potvrdu u

makroekonomskoj praksi.

Budući da je profesor Sundać od doktoranada tražio kritički pristup i rekao da neće suditi

o ispravnosti zaključaka ako su oni temeljeni na činjenicama, nego će braniti naše pravo na

„drugačije“ mišljenje, ovaj seminarski rad zasigurno će u sebi sadržavati donekle i meditacijski

pristup, a ne samo znanstveno-formalni.

Zahvaljujem profesoru Sundaću na jednom drugačijem, ortodoksijom neopterećenom

pogledu na teoriju ekonomske misli te profesoru Ratku Zeleniki na arsenalu metodološkog

oružja koji neumorno pokušava prenijeti svojim budućim kolegama znanstvenicima.

3

SAŽETAK

Neoliberalna ekonomska misao svoj najjači angažman nalazi u radovima Miltona

Friedmana sredinom 20. stoljeća. Bazirana na primamljivim principima slobode kao temeljnog

pojma djelovanja pojedinca i preporučenog načina organiziranja države, ekonomskog, političkog

i socijalnog djelovanja unutar društva, neoliberalna paradigma postala je omiljenom u modernim

korporativnim sustavima jer ono što ona propisuje, sustavno pomaže ostvarenju ciljeva velikih

korporacija.

S oživotvorenjem principa neoliberalne paradigme, pojavili su se i kritičari koji smatraju

da je neoliberalni sustav neodrživ jer polazi od krivih principa meñu kojima je najizrazitiji

nedokaziva tvrdnja da tržišta imaju inherentni sustav uravnoteženja koji nadilazi potrebu za

intervencijom države. Štoviše, neki od njih smatraju da je neoliberalna ekonomija toliko

fundamentalno postavljena na krivim zasadama, da uopće ne može funkcionirati u

demokracijama nego su joj potrebni rat, destrukcija i prirodne katastrofe unutar kojih može naći

svoju punu afirmaciju.

Meñu kritičarima neoliberalizma najoštriji autori su Lyndon LaRouche i Naomi Klein,

iako njihova kapitalna kritička djela usmjerena protiv Miltona Friedmana dijeli gotovo tri

desetljeća.

Klju čne riječi: neoliberalna paradigma, Milton Friedman, doktrina šoka

4

SUMMARY

Neoliberal school of economic thought has found its roots in works of Milton Friedman

mid-20th century. Based on appealing principle of freedom as a guiding light for economic and

social functioning of the individual and prescribed way to organize the state, its social, economic

and political systems, neoliberal paradigm has become favorite to modern corporative system

because its rules systematically enhance achievement of the large multionationals' goals.

Neoliberal paradigm has been brought to life and that fact has yielded criticism that

considers neoliberal systems to be unsustainable becaused they are based on fundamentally

flawed principles, among which the most prominent one is the assumption that markets posess

underlying auto-balancing system that renders need for state intervention unneccessary.

Moreover, some critics think that neoliberal economy is based on completely wrong principles,

that it cannot function in democratic societies, to the contrary it requires war, destruction and

natural disasters in order to be fully functional.

Among those critics, the most affluent ones are authors Lyndon LaRouche and Naomi

Klein. It is interesting that their main critical books, aimed towards Milton Friedman, have been

published over a span of three decades.

Key words: neoliberal school of economic thought, Milton Friedman, the shock doctrine

5

KAZALO Stranica

PREDGOVOR........................................................................................................................... 2

SAŽETAK .................................................................................................................................. 3

SUMMARY ................................................................................................................................ 4

KAZALO .................................................................................................................................... 5

1. UVOD............................................................................................................................. 6

1.1 PROBLEM, PREDMET I OBJEKTI ISTRAŽIVANJA.......................................... 6

1.2 RADNA HIPOTEZA I POMOĆNE HIPOTEZE …................................................ 7

1.3 SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA..................................................................... 8

1.4 ZNANSTVENE METODE….................................................................................. 8

1.5 STRUKTURA RADA............................................................................................... 9

2. ODREDNICE NEOLIBERALNE MI SLI MILT ONA FRIEDMANA …………… 10

2.1 POČETNA RAZMATRANJA POJMA SLOBODE……………………………… 10

2.2 RAZMATRANJA NEOLIBERALNOG MONETARIZMA……………………... 12

2.3 FISKALNA POLITIKA NEOLIBERALIZMA…………………………………... 13

2.4 ODNOS NEOLIBERALNE ŠKOLE PREMA FINANCIRANJU ŠKOLSTVA…. 14

2.5 NEOLIBERALNA RAZMATRANJA SOCIJALNE POLITIKE………………… 14

2.6 RAZMATRANJE PROBLEMA PROFESIONALNO POVEZIVANJA………... 16

2.7 FRIEDMANOVA ANALIZA PROBLEMA VIŠKA VRIJEDNOSTI I

NADNICE ZA RAD................................................................................................. 17

3. LA ROUCHEOVA KRITIKA MILTONA FRIEDMAN A……………………….. 19

3.1 ODNOS LA ROUCHEA PREMA NEOLIBERALNOJ EKONOMSKOJ MISLI.. 19

3.2 LA ROUCHEOVA KRITIKA MILTONA FRIEDMANA……………………….. 21

3.3 OSVRT NA LA ROUCHEOVU KRITIKU MILTONA FRIEDMANA…………. 25

4. KRITIKA MILTONA FRIEDMANA AUTORICE NAOMI KLEIN ……………. 27

4.1 OSNOVNE POSTAVKE DOKTRINE ŠOKA…………….……………………. 27

4.2 KRITIČKO RAZMATRANJE PRAKTIČNOG PROVOðENJA DOKTRINE

ŠOKA….................................................................................................................... 28

4.3 MANJKAVOSTI POGLEDA NAOMI KLEIN NA NEOLIBERALNU

PRAKSU…............................................................................................................... 31

1. ZAKLJU ČAK ................................................................................................................ LITERATURA .......................................................................................................................... 37

35

6

1. UVOD

U uvodnom dijelu obrazlažu se 1. problem, predmet i objekti istraživanja, 2. radna

hipoteza i pomoćne hipoteze, 3. svrha i ciljevi istraživanja, 4. znanstvene metode i 5.

struktura kritičkog seminarskog rada.

1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKTI ISTRAŽIVANJA

Neoliberalna škola ekonomske misli, predstavljena po svom najizrazitijem propagatoru,

Miltonu Friedmanu, u zadnjih trideset do četrdeset godina doživjela je širok prihvat u praksi

mnogih država. Njena teorijska i praktična razmatranja temeljena su na slobodi kao pojmu iz

kojeg se deriviraju socijalna i ekonomska politika.

Paralelno s procesom uvoñenja neoliberalne politike u praksu država, tijekom sedamdesetih

godina prošlog stoljeća dolazi do pojave strukovnog izvoza ideja neoliberalizma i njihove

primjene u drugim ekonomskim sustavima država Južne Amerike te u tranzicijskim državama

Istočne Europe početkom devedesetih godina. Tipični scenarij uvoñenja neoliberalne paradigme

u tranzicijske ekonomije je uključivao fiksiranje tečaja, smanjivanje državne potrošnje i

investicija, otvaranje tržišta za strane investitore i potpunu liberalizaciju odvijanja ekonomske

aktivnosti. Najčešće je to, uz rijetke pozitivne primjere poput Bolivije, srednjoročno rezultiralo

još većim pogoršanjem zaposlenosti, inflacije, društvenog bruto proizvoda i općenito, standarda

stanovništva u takvim zemljama.

Kriza financijskih tržišta koja je bila direktno uzrokovana nedostatkom interno ugrañenih

mehanizama kontrole, do ekstrema dovedenim principom ekonomske slobode bez dovoljne

kontrole institucija i praktičnom primjenom neoliberalne politike u financijskom sektoru SAD u

zadnje tri godine prešla je nacionalne granice i proširila se po cijelom svijetu. Štoviše, pojavilo

se i mišljenje nekih autora da je neoliberalni koncept neodrživ u demokratskim društvima, već za

svoje ostvarenje nužno zahtijeva krizu i katastrofu, te da je po shvaćanju tog inherentnog

zahtjeva održivosti neoliberalnog koncepta došlo do pojave namjernog stvaranja krize u

odreñenim državama kako bi se provela liberalizacija i otvaranje tržišta, od čega koristi imaju

7

uglavnom velike multinacionalne korporacije. Iz tog razloga, praktična primjena neoliberalne

doktrine dobila je neformalni naziv „doktrina šoka“.

Dva istaknuta autora koji su pokušavali u svojim djelima pokazati destruktivnost

neoliberalne paradigme ekonomske misli su Lyndon LaRouche i Naomi Klein.

Iz izložene problematike istraživanja proizlazi i projektni zadatak istraživanja: Tržište ne

posjeduje interne mehanizme kojima bi omogućilo nesmetano odvijanje ekonomske

aktivnosti, ali i socijalnu funkciju države te praktično provoñenje neregulirane politike

slobodnog tržišta dovodi do ekonomskog, političkog i socijalnog sloma. Predmet

istraživanja proizlazi iz definirane problematike istraživanja, a glasi: istražiti, analizirati i

sustavno izložiti značajke i specifičnosti politike neoliberalne ekonomije, rad Miltona

Friedmana i centralna djela njegovih kritičara, Lyndona LaRouchea i Naomi Klein.

Problem i predmet istraživanja odnose se na dva meñusobno povezana objekta istraživanja:

školu neoliberalne ekonomske misli i kritiku škole neoliberalne ekonomske misli.

1.2. RADNA HIPOTEZA I POMOĆNE HIPOTEZE

Definiranje problema, predmeta i objekta istraživanja dovodi do oblikovanja radne hipoteze

kritičkog seminarskog rada:

Doktrina šoka na površinu dovodi korupciju, nesposobnost i nereguliranost

korporativnog sektora koji rezultira devastiraju će po nacionalne ekonomije podvrgnute

nagloj liberalizaciji što kriti čari neoliberalne misli percipiraju kao teoriju zavj ere ili kao

namjerno djelovanje centara moći.

Radi lakšeg dokazivanja radne hipoteze, u procesu istraživanja definiraju se i tri pomoćne

hipoteze (kratica P.H.):

P.H. 1. Teorija ekonomske misli neoliberalne škole temelji se na filozofskom principu

slobode odabira i nizu simplifikacija po pitanju ekonomskih modela i socijalnog,

ekonomskog i političkog djelovanja ljudi.

P.H. 2. Kriti čari neoliberalne ekonomske misli u svojoj kritici i dokazivanju često koriste

argumentum ad hominem, bave se pojavnostima pokušavajući dokazati inherentnu zlu

8

namjeru teoretičara, često ne uspijevajući proniknuti u srž problema, a to je iskrivljena

korporativna kultura najve ćih poduzeća koja globalno djeluju u okviru neoliberalnog

modela.

P.H. 3. U uvjetima najveće ekonomske krize u zadnjih stotinjak godina u kojoj se nisu

pojavili novi modeli kojima bi se uklonili njeni temeljni uzroci, klju čno je da li će doktrina

šoka stvoriti krizu koju sama neće moći kontrolirati.

1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA

Sukladno problemu, predmetu i objektu istraživanja, te radnim i pomoćnim hipotezama,

definirani su svrha i ciljevi istraživanja.

Svrha istraživanja je istražiti, analizirati i izložiti sve značajke neoliberalne škole ekonomske

misli koje je čine jedinstvenom i jasno razgraničuju od ostalih škola ekonomske misli, opisati

njene temeljne postavke po pitanju ekonomske i monetarne politike te socijalne funkcije države i

objasniti praktične primjere primjene neoliberalne doktrine i argumentaciju njenih kritičara.

Cilj istraživanja je dokazati da je neoliberalna ekonomska misao idealan teorijski obrazac za

maksimizaciju ciljeva globalnih korporacija.

U radu će se dati odgovori na sljedeća pitanja:

1) Koje su filozofske postavke neoliberalne škole ekonomske misli Miltona Friedmana?

2) Kakva rješenja nudi ta škola ekonomske misli po pitanju socijalne, ekonomske i

monetarne politike država?

3) Kakva je kritika neoliberalne misli Lyndona LaRouchea iznesena u djelu „The ugly truth

about Milton Friedman“?

4) Na koji način Naomi Klein kritizira praktičnu materijalizaciju ekonomske misli Miltona

Friedmana u knjizi „The shock doctrine“?

5) Koje su greške koje u kritici Miltona Friedmana čine navedeni autori?

1.4. ZNANSTVENE METODE

Pri izradi ovog rada koristit će se u odgovarajućim kombinacijama sljedeće znanstvene

metode: metode indukcije i dedukcije, metode analize i sinteze, metode apstrakcije i

9

konkretizacije, metode generalizacije i specijalizacije, metoda klasifikacije, metoda deskripcije,

komparativna metoda, povijesna metoda, metoda mozaika znanstvene misli, metoda usporedbe u

parovima i metoda kompilacije. Potonja se pažljivo koristila u onom dijelu rada koji se naslanja

na već postojeća znanstvena razmatranja problematike, pazeći pritom na vjerodostojno

prenošenje i citiranje izvora.

1.5. STRUKTURA RADA

Tematika istraživanja izložena u ovom radu prikazana je u pet meñusobno povezanih

dijelova.

U prvom dijelu rada, UVODU, definiraju se problem, predmet i objekt istraživanja, radna

hipoteza i pomoćne hipoteze, svrha i ciljevi istraživanja, taksativno se navode znanstvene metode

koje su korištene pri izradi kritičkog seminarskog rada, te se na kraju obrazlože njegova osnovna

struktura.

ODREDNICE NEOLIBERALNE MISLI MILTONA FRIEDMANA naslov je drugog

dijela rada koji je orijentiran povijesno-retrospektivno i eksplikativno. U njemu se obrazlažu

temeljne teorijske postavke neoliberalne i monetarističke ekonomske škole Miltona Friedmana

koje su prikupljene iz njegovih knjiga i govora.

LA ROUCHEOVA KRITIKA MILTONA FRIEDMANA je naslov trećeg, analitičkog

dijela rada u kojemu se iznosi La Roucheova kritika Miltona Friedmana, uključujući kratak

kritički prikaz same kritike.

Četvrti dio rada takoñer je analitički i usmjeren je ka opsežnom prikazu kritike Miltona

Friedmana od strane autorice Naomi Klein izloženom u knjizi „The shock doctrine“. Naslov

ovog dijela rada je KRITIKA MILTONA FRIEDMANA AUTORICE NAOMI

KLEIN.

.

ZAKLJU ČAK je posljednji, peti dio rada, u kojemu se sustavno rekapituliraju spoznaje do

kojih se došlo u procesu istraživanja i koje dokazuju postavljenu hipotezu.

10

2. ODREDNICE NEOLIBERALNE MISLI MILTONA FRIEDMANA

Za kvalitetnu prezentaciju ove problematike potrebno ju je obraditi u sedam meñusobno

povezanih tematskih jedinica, i to: 1) početna razmatranja pojma slobode, 2) razmatranja

neoliberalnog monetarizma, 3) fiskalna razmatranja neoliberalizma, 4) odnos neoliberalne

škole prema financiranju školstva, 5) neoliberalna razmatranja socijalne politike, 6)

razmatranje problema profesionalnog povezivanja i 7) Friedmanova analiza problema

viška vrijednosti i nadnice za rad.

2.1 POČETNA RAZMATRANJA POJMA SLOBODE

Interesantno je da gotovo sve knjige i govori Miltona Friedmana počinju analizom koncepta

slobode. Koncept slobode – ljudske, političke i ekonomske – vrlo je često početna premisa u

analizi političkih i ekonomskih principa u SAD1. Razlog za to je jednostavan: temeljni dokument

opstojnosti američke nacije je Deklaracija o nezavisnosti, donijeta 1776. godine2. Njeni su izvori

u temeljnim principima prirodnog zakona (lat. lex naturalis), filozofskoj teoriji koja za razliku od

donesenih, ljudskih zakona, smatra da postoje zakoni čiji je sadržaj postavljen od strane prirode

te stoga vrijede uvijek i svuda – prirodni su zakoni podloga, odnosno okvir unutar kojih se mogu

razvijati doneseni, ljudski zakoni. Sloboda se može definirati kao stanje nezatvorenosti,

porobljenosti ili neke druge ograničenosti koja se promatra kroz slobodu volje, ekonomsku

slobodu i političku slobodu. 3 Slobodna volja je sposobnost racionalnih agenata da kontroliraju

svoje akcije, odluke i izbore. 4. Politička sloboda je odsutnost interferencije sa suverenitetom

osobe korištenjem prisile ili agresije, dok je ekonomska sloboda definirana kao sloboda

proizvodnje, trgovine i potrošnje dobara i usluga bez prisile, prijevare ili krañe. Naravno, obrnuti

princip od slobodnog djelovanja unutar države predstavljala bi totalitarna država, koja regulira

gotovo svaki aspekt ljudskog ponašanja. Stoga se u ovom smislu pojam slobode koristi isključivo

1 "Natural Law," International Encyclopedia of the Social Sciences. 2 http://www.ushistory.org/Declaration/ (13.05.2010.) 3 http://wordnetweb.princeton.edu/perl/webwn?s=freedom (13.05.2010.) 4 http://www.thefreedictionary.com/free+will (13.05.2010.)

11

za opis odnosa koji postoji izmeñu ljudi. 5 Friedman smatra kako postojanje velike moći u

rukama malog broja ljudi nužno vodi do prisile prema ostalima koji tu moć ne posjeduju pa

očuvanje slobode zahtijeva eliminaciju moći gdje je to moguće ili njenu disperziju gdje je

eliminacija nemoguća ili nepraktična. 6

Parafrazirajući poznatu izreku „Ne pitaj što tvoja država može učiniti za tebe nego što ti

možeš učiniti za svoju državu“ Friedman smatra da se doista slobodan čovjek treba pitati „Što ja

i moji drugovi možemo ostvariti kroz državu koja nam treba pomoći da zadržimo svoje

individualne odgovornosti, ostvarimo naše ciljeve i zadržimo svoju slobodu?” 7 Jednostavno

govoreći, Friedman smatra da je koncentracija moći u rukama države obrat njene prave svrhe, a

to je osiguravanje individualne slobode.

Analizirajući društvena ureñenja, Friedman dalje dolazi do zaključka da je sloboda moguća

samo u kapitalističkim društvima gdje se kapital nalazi u rukama manjeg broja ljudi koji su

voljni financirati one koji propagiraju ideje individualne slobode, pritom pozivajući u pomoć

povijesni primjer Engelsa koji je, kao industrijalist, odigrao ulogu mecene i omogućio Marksu

njegov istraživački rad. 8 On smatra da je takvo što nemoguće u socijalizmu, jer bi zahtijevalo

društvenu koheziju velikog broja malih vlasnika kapitala, koji bi ujedno nužno morali biti dio

državnog aparata kako bi mogli postići kriti čnu masu onih koji žele promjene, što je praktično

nemoguće. Štoviše, Friedman smatra kako čak nije važno da li je ideja za koju se netko bori

zdrava, logična, napredna, korisna, bitno je da netko ima sredstava koje želi uložiti, a da druga

strana vlasnika kapitala uvjeri u činjenicu kako će promocija te ideje donijeti profit. Čineći

advokaturu principu apsolutne slobode Friedman se nehotice značajno udaljio od početnog

principa slobode, jer ne komentira činjenicu kako je u sustavu koji sam zagovara moguće da

zbog dobrog kratkoročnog ili srednjeročnog prinosa na investiciju, kapitalist financira i ideju

koja ne vodi nužno ka poboljšanju početnog principa slobode neke individue ili nacije.

Promatrajući odnos egalitarizma i liberalizma, zauzima stajalište da je milostinja pružena od

strane onih koji su u mogućnosti dati je primjereno korištenje nečije slobode, dok je nasilno

5 von Hayek, Friedrich August: ‘Freedom and Coercion’ , David Miller (ed), Liberty , Taylor and Francis inc., Milton Park, 1991. p. 80,81. 6 Friedman, M.: „The New Liberal's Creed: Individual Freedom, Preserving Dissent Are Ultimate Goal“, govor, 18,05.1961. 7 Friedman, M.: „Capitalism and Freedom”, The University of Chicago Press, Chicago, 1982., p. 21 8 Ibidem, p. 23

12

oduzimanje sredstava i transfer drugima, i to ne zbog toga što bi to bilo ispravno, nego zato što

„tako treba biti“. Na taj način dokazuje tezu kako nije moguće istovremeno biti i egalitarist i

liberal.9

2.2 RAZMATRANJA NEOLIBERALNOG MONETARIZMA

Sljedeći koncept koji Friedman razmatra je način kontrole količine i kretanja novca u

nacionalnim ekonomijama. Friedman je predstavnik neoliberalne, ali i škole monetarističke

ekonomske misli koja smatra da ponuda novca ima odlučujući kratkoročni utjecaj na društveni

proizvod neke nacije, te razinu stabilnosti cijena na duži period. Ciljeve monetarne politike,

prema njemu, najlakše je postići manipulacijama stope rasta ponude novca. 10 Friedman smatra

da je ekspanzija monetarne ponude djeluje inherentno inflacijski a monetarne vlasti trebale bi se

fokusirati isključivo na održavanje stabilnosti cijena. Ova teorija ima korijene u dvije

dijametralno suprotstavljene ideje: tvrdolinijaške monetarne politike kasnog 19. stoljeća i

Keynesovih monetarnih teorija koji je u periodu izmeñu dva svjetska rata pokušao dati odgovor

na probleme propalog zlatnog standarda kroz monetarnu politiku odreñenu potražnjom kao

temeljem makroekonomije. Dok se Keynes fokusirao na stabilnost vrijednosti valuta, Friedman

se fokusirao na stabilnost cijena, koje su predstavljene ekvilibrijem izmeñu ponude i potražnje za

novcem. Rezultat tog pristupa je knjiga „Monetary History of the United States 1867-1960“ čiji

je koautor Ana Schwartz, u kojoj se inflacija kao najrazornija ekonomska sila pripisuje višku

novca koji generira centralna banka. Friedman smatra kako se ponuda novca mora izračunati iz

postojećih makroekonomskih i financijskih veličina, ciljajući odreñeni opseg inflacije. Koristeći

ovu metodu bilo bi moguće točno izračunati potrebnu monetarnu masu a poslovni sektor mogao

bi anticipirati sve odluke monetarne vlasti i politike. 11

Friedman se bavi i problematikom deficita platne bilance s inozemstvom koji se,

pojednostavljeno, može dogoditi zato što se poveća količina strane valute koju imatelji dolara ili

neke druge strane valute žele kupiti u usporedbi s količinom koju oni koji drže stranu valutu žele

prodati za dolare. To može biti posljedica povećane produktivnosti rada van SAD ili smanjene

9 Ibidem, p. 161 10 Cagan, P.: "Monetarism, ", Table of Contents, The New Palgrave, Palgrave Macmillan, Hampshire, p. 195-205 11 Palley, T.: "Milton Friedman: The Great Conservative Partison", http://www.thomaspalley.com/?p=59 (15.05.2010.)

13

efikasnosti domaćeg rada u SAD ili povećanja transfernih plaćanja stranim zemljama. 12 On

smatra da postoje četiri načina na koje se može kontrolirati balans računa plaćanja s

inozemstvom:

1. Domaćim rezervama stranih valuta, koje smatra najboljim alatom trenutačnog

uravnoteženja

2. Kontrolom domaćih cijena

3. Promjenom tečaja (zanimljivo, na domaćem, američkom tržištu zalaže se za sustav

plivajućih tečajeva dok za tranzicijske zemlje predlaže fiksne!)

4. Direktnim utjecajem države putem politike izvoznih tarifa, subvencija za poticanje

izvoza, uvoznim kvotama na odreñene kategorije dobara, kontrolom američkog kapitala

na stranim tržištima, uvjetovanjem da korisnici pomoći moraju istu potrošiti u SAD,

uvjetovanjem da američka vojska kupuje proizvode u SAD čak i ako je i cijena viša13 u

usporedbi s kupovinama izvan SAD

2.3 FISKALNA POLITIKA NEOLIBERALIZMA

Po pitanju fiskalne politike, Friedman zauzima stav da je cilj fiskalne politike zadovoljiti

potrebe zajednice koje ona želi zadovoljiti kroz državne institucije a ne privatno i posve

nepovezano uz stabilnost fiskusa iz godine u godinu – porezne stope moraju biti planirane tako

da pruže dovoljne prihode da se pokriju troškovi godinu za godinom pri čemu se smanjenje

marginalne stope poreza uvijek smatra dobrodošlim ukoliko je moguće i izvedivo u danim

okolnostima. On se ne slaže s keynesijanskim pogledom na javne investicije pri čemu uz

zadržavanje iste porezne stope procesom multiplikacije dolazi do višestrukog povećanja

inicijalno od strane države investiranog iznosa, ovisno o stopi poreza i interne stope štednje. 14

Friedman s pravom smatra da nije svejedno kako će država potrošiti investirani iznos: ako se

novac usmjerava u osobnu potrošnju, možda do efekta multiplikacije neće niti doći.

Friedman je veliki zagovornik flat-tax porezne stope jer smatra da bi ona smanjila pojavnost

metoda kojima se legalno pokušava izbjeći nametnuti porez, direktnog izbjegavanja poreza u

12 Friedman, M.: „Capitalism and Freedom”, The University of Chicago Press, Chicago, 1982., p. 21, p. 57 13 Ibidem, p. 59 14 Nesreñena dokumentacija Baron Kahna u JANUS-u, pronañeno 22.10.2006.

14

slučajevima kada bi ga nužno trebalo platiti i posljedično, omogućio bi efikasniju alokaciju

resursa i veći dohodak.

2.4 ODNOS NEOLIBERALNE ŠKOLE PREMA FINANCIRANJU

ŠKOLSTVA

Friedman smatra kako obrazovanje nije funkcija države jer se minimalna nužna količina

znanja može prenijeti od strane obitelji i to usporeñuje sa skupom pravila i zakona kojih se

moraju pridržavati vlasnici automobila ili kuća kako bi se zaštitila sigurnost ostalih. 15 On

razlikuje onu vrstu obrazovanja koje pruža zanimanje koje rezultira povećanjem ekonomske

produktivnosti za razliku od obrazovanja kojim se ne potiče liderstvo ili postiže odgovarajući

sukladnosti sa zahtjevima državljanstva. Roditelji čijoj djeci država pruža obrazovanje ne mogu

birati da li će taj novac biti usmjeren u bolje nastavne programe i kvalificiranije profesore ili će

on biti uložen u ljepše zgrade i učionice, što je u suprotnosti s temeljnim principima slobode

tržišnog odabira. Dodatni problem vidi u efikasnosti obrazovanja koje je umanjeno djelomično

zbog toga što se u sustavima državnog obrazovanja potiče meñu profesorima uravnilovka jer oni

rade u birokratskim sustavima koji su standardizirani po pitanju plaća, tako da su dobri profesori

obično jako potplaćeni dok su loši profesori jako preplaćeni.

2.5 NEOLIBERALNA RAZMATRANJA SOCIJALNE POLITIKE

Friedman smatra da ne postoji razlog zašto poslodavci ne bi posloprimcima ponudili bilo

kakve uvjete osim samo novčane plaće, poput boljih radnih uvjeta ili sudjelovanja u mirovinskim

fondovima, čak i umjesto novčane plaće. Po pitanju distribucije dohotka on smatra da je centralni

element razvojnosti kolektivizma u državama kapitalističkog zapada vjera u jednakost prihoda

kao socijalni cilj i oslanjanje na državu koja bi trebala takav stav promovirati. Najvažnijim

mjerama smatra eliminaciju onog načina ponašanja države koji potiče monopole, bilo

korporativne, bilo radne. Štoviše, on sindikate smatra sličnim oblikom kao što su monopoli i

15 Friedman, M.: „Capitalism and Freedom”, The University of Chicago Press, Chicago, 1982., p. 21, p. 76

15

zahtijeva jednak tretman sindikalnog udruživanja kao i monopolskog uključujući zakonski

tretman u slučaju smetnji koji bi bio usporediv s onim koji se primjenjuje u slučaju uništenja tuñe

imovine. Smatra da se reformom poreznih zakona dodatno mogu smanjiti monopoli a porez na

dobit treba posve ukinuti. Smatra da bi se u godišnjoj poreznoj prijavi trebale navoditi ne samo

dividende dioničara nego i reinvestirana dobit. Zalaže se i za drastično smanjenje najviših

poreznih stopa poreza na dohodak.

Friedman se oštro protivi općem stavu da korporacije imaju socijalnu odgovornost koja

se proteže dalje od služenja interesima dioničara, štoviše, to smatra fundamentalnom zabludom i

protivnim karakteru i prirodi slobodne ekonomije. 16 Smatra da je samo jedna socijalna

odgovornost poslovnog sektora a to je korištenje resursa i uključenost u aktivnosti koje su

dizajnirane tako da povećavaju profit po principima slobodne konkurencije, bez prijevara.

Štoviše, Friedman tvrdi da je liderima poduzeća nemoguće odrediti gdje je granica izmeñu

služenja vlastitim dioničarima i nekakvom javnom, socijalnom interesu. Na taj način bi zapravo

lideri poduzeća bili odgovorni za provoñenje javnih politika kao što su politika oporezivanja,

javna potrošnja i kontrola državnih funkcija. On zaključuje da bi u slučaju da su poslovni ljudi

zapravo javni dužnosnici, u biti oni prije ili kasnije bili izabrani od strane javnosti korištenjem

tehnika javnog glasovanja i imenovanja. Slično mišljenje ima i o kontroli cijena koja na kraju

dovodi do razaranja sustava slobodne trgovine te je nužno zamjenjuje sustav centralne kontrole

cijena. Promatrajući odnos izmeñu monetarnih sustava i realne privrede, Friedman zaključuje da

prosječne plaće ne odreñuje pohlepa radnika nego količina novca u opticaju u ekonomiji. Pozivi

za po njemu umjetnom, eksternom regulacijom plaća, uzrokovani su nesposobnošću vlada da

upravljaju poslovima iz vlastite domene.

Friedman se najoštrije protivi nečemu što on naziva centralnim kolektivističkim sentimentom

stoljeća u državama Zapada, a to je vjera u jednakost prihoda kao socijalnog cilja i želja da je

funkcija država promovirati jednakost prihoda. Po tom pitanju, on u analizi kreće od normativno-

etičkog pitanja: Koje je opravdanje za državnu intervenciju u promoviranju jednakosti? Drugo

pitanje, pozitivno-znanstveno orijentirano je: Koji je efekt poduzetih mjera u tom smislu?

Analizom kroz konkretne primjere dolazi do zaključka da je neravnomjernost distribucije

dohodaka nužna kako bi u konačnici došlo do ravnomjernosti tretmana raznih ljudi i njihove

16 Ibidem, p. 112

16

slobode. Tako npr. ako jedan čovjek preferira rutinski posao sa puno slobodnog vremena a drugi

radi duplo duže i ulaže veći trud u rad i obrazovanje u slobodno vrijeme, zahtijevana jednakost

plaća bi fundamentalno dovela do njihove nejednakosti. Friedman smatra da ne smije biti prisile

u tome da netko tko ima novac ili kapital svoja sredstva redistribuira ili raspodjeljuje onima koji

nemaju. Centralni princip ekonomije mora biti kooperacija kroz dobrovoljnu razmjenu. 17

Razmatranja Miltona Friedmana po pitanju mirovinskog osiguranja, osobito obveznog,

izrazito je aktualno u svjetlu današnjih rasprava o pitanju održivosti mirovinskog sustava.

Sredstva unutar mirovinskog sustava raspodjeljuju se iz vlastite štednje te iz porezom

prikupljenog novca, tj. transferno od strane države. On smatra da oni koji su ušli u reformirani

mirovinski sustav mlañi od istog dobivaju manje od onoga koji su u mirovinski sustav ušli stariji.

Friedman se pita, koje može biti opravdanje za subvencioniranje starijih, neovisno o njihovom

imovinskom statusu, od strane mlañih? Naravno, on želi posve odvojiti mirovinski sustav od

državnog aparata, te smatra da ukoliko ljudi uplaćuju toliko u mirovinske fondove da njihove

uplate pokrivaju kasnije isplate, ne postoji razlog zašto bi se u takvu štednju uplitala država.

Pritom je ključno što Friedman smatra da vjerovanje u slobodu mora značiti i vjerovanje u

individualnu slobodu činjenja grešaka. 18 Ukoliko netko želi živjeti tako da trenutačno uživa u

svim raspoloživim resursima a da živi ispod granice siromaštva u starosti, zašto bi ga društvo

trebalo u tome sprječavati? Ukoliko država smatra da je takav način života neispravan, može ga

se pokušati uvjeriti u suprotno, no ona ga ne smije silom vraćati na „pravi put“. Zalaže se za

princip negativnog poreza, odnosno direktnih novčanih transfera kroz obračun poreza na

dohodak onima čija su primanja ispod odreñene razine, ili onima koji nemaju vlastitih prihoda, u

skladu s mogućnostima odreñene zajednice.

2.6 RAZMATRANJE PROBLEMA PROFESIONALNOG POVEZIVANJA

Po pitaju profesionalnih licenci za obavljanje odreñenih poslova, Friedman je vrlo oštar i

smatra da je licenciranje u biti uspostavljanje srednjevjekovnog načina regulacije u kojemu

17 Ibidem, p. 137 18 Ibidem, p. 154

17

država dodjeljuje nezasluženu moć pripadnicima odreñene profesije. 19 U tom slučaju moć

odreñivanja leži u rukama onih koji se nalaze u raznim odborima za profesionalno licenciranje te

je time moć ekonomskog djelovanja pojedinca ograničena subjektivnim mišljenjem drugih

pojedinaca i duhom vremena. Smatra da postoji velika razlika izmeñu registracije, certifikacije i

licenciranja: dok je certifikacija samo prijelazna faza i odreñeni posao moguće je obavljati i bez

tog certifikata, licenciranje zahtijeva dodjeljivanje dozvola od strane odreñenog tijela. Oni koji

nisu licencirani ne smiju obavljati odreñenu djelatnost. Problem koji Friedman uočava je da se

registracija često potiče samo kako bi se moglo lakše oporezivati i stoga smatra da je jedina

pozitivna strana registracije zaštita kupca od prijevare. Protivi se certifikaciji i iz razloga jer je

ona mogući izvor monopola, no ističe da sva tri oblika profesionalnog licenciranja – registracija,

certifikacija i licenciranje – imaju visok socijalni trošak i neizbježno postaju alatima u rukama

specijalizirane grupe koja želi postići monopol na štetu javnosti, te da ne postoji način da se to

izbjegne.

2.7 FRIEDMANOVA ANALIZA PROBLEMA VIŠKA VRIJEDNOSTI I

NADNICE ZA RAD

Vrlo zanimljiva je Friedmanova kritika Marksa. Po Marksu, izrabljivanje rada očituje se u

tome što je rad proizveo cijeli proizvod ali prisvaja kroz nadnicu samo jedan njegov dio

vrijednosti, ostatak je poznati Marksov višak vrijednosti. On smatra da se rad izrabljuje samo ako

se kao početna premisa uzme da radu iz nekog razloga pripada sve što rad proizvede. Pozivajući

u postupku dokazivanja socijalistički premisu da svatko mora dobiti prema vlastitim potrebama a

društvu dati prema vlastitim sposobnostima, on dolazi do zaključka da to zapravo znači da se

usporeñuje što rad proizvede ne s onim što prima zauzvrat, nego s radnikovim individualnim

sposobnostima a nadnica radnika usporeñuje se ne s onim što proizvodi, nego s onim što bi on

trebao. On smatra da iako je Marks priznavao da kapital u sebi sadrži minuli rad, te da i minuli i

sadašnji rad proizvode proizvod, sadašnji rad prisvaja samo dio stvorene vrijednosti. Iz toga se

dolazi do zaključka da je sadašnji rad adekvatno plaćen, dok je zapravo samo minuli rad

neadekvatno plaćen, te smatra nejasnim kako bi trebalo riješiti tu diskrepanciju osim,

„korištenjem elegantnih nadgrobnih spomenika“. 20 Brani tezu da se općenito smatra kako

19 Ibidem, p. 118 20 Ibidem, p. 139.

18

kapitalizam generira nejednakost zato što se te pojave promatraju na kraći a ne na duži rok.

Friedman uočava da najrazvijenije kapitalističke države najveći postotak svog prihoda duguju

prodaji usluga, a znatno manji reprodukciji materijalnih oblika kapitala21. On navodi da je veliki

uspjeh kapitalizma ne u akumulaciji imovine, nego u mogućnostima koje pruža ljudima da

prošire i razviju svoje vlastite kapacitete. Uočava da je drastično manja nejednakost u državama

poput SAD, državama Skandinavije i Europe nego u statusno orijentiranim društvima kao što je

Indija. Stoga se suštinski ne slaže s onim što je rekao Stuart Mill o inovacijama kada je ustvrdio

da one nisu pomogle čovjeku, doduše, jesu povećale komfor srednje klase ali nisu uzrokovale

velike promjene ljudskog društva. 22

Po pitanju minimalne plaće Friedman tvrdi kako se uvoñenjem instituta minimalne plaće čini

upravo suprotno od onoga što država želi učiniti, a to je pomoći onima koji imaju najmanje

prihode. Pošto država ne može natjerati poslodavce da zaposle ponovo one koji su bili zaposleni

uz plaće manje od minimalne nakon što su jednom zaposlenicima dali otkaz, bez ikakvih

primanja ostaju upravo oni kojima je nekakav izvor prihoda najviše potreban. Slično je i s

programom izgradnje državnih stanova koje je identificirao kao glavne uzroke siromaštva i

kreiranja slamova: država ne može sagraditi toliko stambenih jedinica koliko je srušeno da bi se

izgradile nove, a osim toga, on smatra da bi, ako se već vrši transfer novca od strane države,

grañanima bilo pravičnije dati gotovinu, jer prema trenutačno uvriježenom sustavu, ljudima se

odreñuje kako im stanovi trebaju više od novca ili nekih drugih dobara, što nužno vodi u štetnu

paternalizaciju.23 Sličan stav zauzima po pitanju poljoprivrednih subvencija. Kod primjene

subvencija, kupac dva puta plaća povećanu cijenu: prvi put zato što mu se kroz porez oduzima

osobni prihod a drugi put zbog povećane cijene subvencioniranih proizvoda. Uvoñenje zaštitnih

uvoznih kvota takoñer smatra negativnim jer loše utječe na nacionalne ekonomije ali i privredne

sustave drugih zemalja, što je opet protivno principima apsolutne ekonomske i druge slobode.

21 Ibidem 22 Mill, J.S.: “Principles of Political Economy”, Ashley edition, Longmans, Green & Co., London, 1909., p. 751 23 Friedman, M.: „Capitalism and Freedom”, The University of Chicago Press, Chicago, 1982., p. 21, p. 149

19

3. LA ROUCHEOVA KRITIKA MILTONA FRIEDMANA

Važnost i složenost ove problematike nameće potrebu da se detaljnije obrade ove

tematske jedinice: 1) odnos La Rouchea prema neoliberalnoj ekonomskoj misli, 2) La

Roucheova kritika Miltona Friedmana i 3) osvrt na La Roucheovu kritiku Miltona

Friedmana.

3.1 ODNOS LA ROUCHEA PREMA NEOLIBERALNOJ EKONOMSKOJ

MISLI

Lyndon H. La Rouche kontroverzan je autor, ekonomist i politički aktivist iz Sjedinjenih

Američkih Država roñen 1922. godine. Osam puta je bio kandidat za predsjednika države iz

demokratskih i laburističkih redova, osnivač je poznatog La Rouche pokreta, te autor više

stručnih djela iz područja ekonomije, politike, povijesti, psihoanalize i filozofije. David P.

Goldman, suradnik Lyndona H. La Rouchea, ekonomist je i autor djela ekonomsko-političke

tematike. Zbog podrške Ronaldu Reaganu, njihova suradnja je prekinuta 1982. godine, kada je

David P. Goldman zauzeo rukovodeću poziciju u banci „Bank of America“. U svojim analizama

La Rouche često se koristi demografskim analizama i koristi ekonomiku te primjenjuje holistički

pristup jer smatra da su glavni uzroci nestajanja nacija zapadnjački sekularizam, nefleksibilnost

Islama i nepostojanje striktnog sustava društvenih normi u Aziji.

La Rouche smatra da se bogatstvo države mjeri parametrima njene fizičke ekonomije

(sposobnošću generiranja energije, novih tehnologija, odnosom prema prirodi, razvijenošću

infrastrukture) i posljedičnom mogućnošću održivog povećanja relativne gustoće populacije po

jedinici površine a ne količinom novca u opticaju. Financijske institucije i monetarna politika

mogu činiti virtualnu preraspodjelu ali ne kreiraju dodanu vrijednost dok samo proizvodni rad

povećava razinu bogatstva države. U prilog ovoj tezi ide analiza povijesnih dogañaja

uzrokovanih tektonskim poremećajima unutar nacionalnih ekonomija, poput utjecaja

monetarizma na ekonomske sustave Velike Britanije i SAD tijekom 18., 19. i 20. stoljeća i

Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata.

20

U knjizi „Ugly truth about Milton Friedman“ La Rouche i Goldman u osam poglavlja

daju povijesni pregled i sustavnu, ponekad i vrlo oštru kritiku monetarizma Miltona Friedmana

kao škole ekonomske misli koja u fokus interesa stavlja utjecaj monetarnih vlasti država na

ponudu novca u opticaju koja posljedično ima jak utjecaj na nacionalni proizvod i održavanje

stabilne razine cijena, a čija praksa je bila dominantna u drugoj polovici 20-tog stoljeća pa sve do

danas, uključujući i pregled filozofa, ekonomista i političara koji su svojim djelima formirali

škole ekonomske misli koje su prethodile monetarizmu, poput Austrijske škole ili klasične škole

političke ekonomije.

Pokušaji utjecaja na nacionalne i svjetske ekonomije isključivo putem monetarne

politike, utičući na ponudu novca, povijesno su uzrokovali negativne poremećaje u globalnom

ekonomskom sustavu a razvojnost tih utjecaja može se povijesno pratiti od monetarnih

nestabilnosti ekonomije Velike Britanije tijekom druge polovice 18. i 19. stoljeća, pa se tako čak

može braniti i teza da je monetarizam bio jedan od glavnih okidača Velike Depresije tridesetih

godina 20. stoljeća a naoružavanje Njemačke izmeñu dva svjetska rata jedna od posljedica

monetarne politike koju su nakon Prvog svjetskog rata vodile Velika Britanija i Sjedinjene

Američke Države. Jedini način održivog upravljanja nacionalnim ekonomijama odmak je od

sfere monetarizma u sferu konkretne proizvodnje pošto samo direktan fizički i intelektualni rad

uz primjenu novih tehnologija stvaraju dodanu vrijednost, što je protivno postavkama

monetarizma prema kojima se na fizičke ekonomske pojave može utjecati isključivo

promjenama u ponudi količine novca u opticaju.

Autori u predgovoru navode kako je dobra reputacija Miltona Friedmana meñu

američkim konzervativcima rezultat monstruozne prijevare i obrata teza te da je krajem

sedamdesetih godina 20. stoljeća primjena teorije monetarizma rezultirala depresijom u

američkoj ekonomiji. Oni smatraju da su rezultat praktičnog prihvaćanja Friedmanove teorije

ekonomska kriza u Čileu, pad kupovne moći usporediv s Velikom Depresijom i 22-postotna

inflacija u Velikoj Britaniji odmah nakon što je Friedman postao savjetnik vlade Margaret

Thatcher. Autori uvod dijele na tri podpoglavlja a u jednom od njih navode svoje reference kao i

zalaganje za primjenu ekonometrijske metode u ekonomskoj znanosti.

21

3.2 LA ROUCHEOVA KRITIKA MILTONA FRIEDMANA

U prvom poglavlju s naslovom „What is Fascist Economics“ (hrv. „Što je fašistička

ekonomija“) objašnjava se da je Milton Friedman kao izvore svoje ekonomske misli i praktične

uzore imao ministra ekonomije u doba nacističke Njemačke, Hjalmara Schachta, poznatog po

tome da je omogućio prvi put u povijesti čovječanstva punu zaposlenost u nekoj državi

suzbijajući hiperinflatorna kretanja iz ranih 20-tih godina 20. stoljeća i zadužujući se kreditno

kod engleske Centralne banke, efektivno prepuštajući njemačku industriju Velikoj Britaniji i

čineći je špekulativnom igraonicom engleskog kapitala što je rezultiralo krahom ekonomije

1931. godine i usponom totalitarnog režima. Posljedica tog kraha je dolazak na vlast nacističkog

poretka. Usporeñujući situaciju Njemačke tijekom 30-tih godina, autori povlače paralelu s

američkom ekonomijom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća te demonstriraju da

su na fizičkoj razini nove investicije jedva dovoljne za amortizaciju kapitalnih dobara i zamjenu

postojeće obrazovane radne snage, posljedica čega je bila monetarna kriza. Greška monetarista je

u tome, smatraju autori, što ne prepoznaju da je problem u fizičkom sloju stvarne ekonomije,

nego smatraju da je jedini kriterij uspješnosti ekonomije održavanje stabilne razine cijena.

Posljedica toga su kontrola dohodaka radnika, cijena, kredita i naposljetku – racioniranje.

U drugom poglavlju s naslovom „Ruff versus Friedman“ (hrv. „Ruff protiv

Friedmana“), daje se pregled djela Jacquesa Rueffa, francuskog ekonomista koji je bio

ekonomski savjetnik francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea. 60-tih godina prošlog

stoljeća postao je glavnim zagovornikom povratka zlatnom standardu i protivnikom dolara kao

svjetske rezervne valute, smatrajući da će to dovesti do inflacije u svim svjetskim ekonomijama.

Jasno i metodično obrazlaže se zašto je Rueff smatrao da bi cilj ekonomske politike trebao biti

organizacija kreditnog sistema na način da se partikularni interesi pojedinca povežu s ciljevima

nacionalne ekonomije s krajnjim ciljem prevladavanja zajedničkih interesa nad općim. Sustavni

se pristup očituje u povezivanju modernih i klasičnih ekonomskih škola po pitanju odnosa

monetarne sfere i politike s jedne strane te realne ekonomije s druge strane te načinu na koji se

identificira utjecaj ekonomije na politiku i demografsku bazu svake države i obrnuto. Autori na

temelju prethodnih teorijskih spoznaja, te korištenjem povijesne metode, objašnjavaju razvoj

dogañaja u nacionalnoj ekonomiji Francuske nakon Drugog svjetskog rata te čime je uzrokovan i

22

kako je riješen enorman deficit proračuna. Poglavlje završava zaključkom da je za uspješno

voñenje ekonomske politike potrebno shvatiti razliku izmeñu produktivnih i neproduktivnih

investicija a jedini praktično uspješan model nacionalne ekonomije onaj je koji promatra

ekonomiju kao moralnu znanost čiji uspjeh ovisi o uspješnosti podizanja individualnog morala i

intelektualne snage populacije te nacionalnog osjećaja svrhovitosti, što Milton Friedman smatra

posve nepotrebnim.

„The fraud of free enterprise“ (hrv. „Prijevara slobodne trgovine“) je naslov trećeg

poglavlja u kojemu se na stručan i dokumentiran način pokazuje povezanost učenja Miltona

Friedmana s onim Davida Humea, 200 godina prije, ali i Čikaškom školom ekonomske misli

koja je jedna od glavnih predstavnica neoliberalne ekonomske misli sa glavnim doprinosima u

obliku teorije slobodnog tržišta i racionalnog očekivanja, no podržavajući održavanje niske

razine poreza i regulaciju privatnog sektora. Oštro se naglašava subjektivno mišljenje autora

kako monetarizam Miltona Friedmana ne zaslužuje biti nazvan školom ekonomske misli, već se

radi o vještini profesionalnog laganja s ciljem socijalne kontrole koji nakon što razori nacionalne

ekonomije nužno završava totalitarnim režimom. Argumenti za ovo mišljenje iznose se u

nastavku poglavlja pa se tako naglašava da je klasična engleska politička ekonomija u biti sustav

slobodne trgovine usmjeren protiv mlade američke republike koji završava ratom, da je ista

politička ekonomija tijekom 18. i 19. stoljeća bila uzrokom opijumske trgovine koja je

financirala njene glavne teoretičare poput Adama Smitha, Davida Ricarda i Jamesa Milla te čak

iznosi neke crtice iz osobnih života tih teoretičara pokušavajući ih diskreditirati korištenjem

argumentuma ad hominem. Na zanimljivom primjeru Austrijske škole i Društva Mont Pelerin na

jasan način se obrazlaže zašto autori smatraju da je laissez faire princip neodrživ – on naime

stvara poremećaje u ekonomiji koji su aktualni i danas.

„Oxford Monetarism and Hitler's Vienna“ (hrv. „Monetarizam oksfordske škole i

Hitlerov odnos prema Beču“) je centralni dio djela razrañen u četvrtom poglavlju. Činjenica je

da se monetarizam kao paradigma pojavljuje još od vremena vitezova okruglog stola, pa sve do

današnjeg dana i povezuje niz naizgled nepovezivih osoba, škola ekonomskog mišljenja,

političkih sustava i ureñenja, od fabijanaca, Austrijske škole, ekonomske doktrine i prakse

Europske Unije, pa sve do ministra ekonomije nacističke Njemačke. Potaknuti takvom pojavom

autori su sustavno i temeljito dali svoj doprinos analizi geneze monetarizma kao pravca

23

ekonomske misli i identificirali ga u kombinaciji nauka Oxfordske i Austrijske škole koja je

definirala orijentaciju Čikaške škole misli kroz imenovanje Miltona Friedmana kao redovnog

profesora 1960. godine. Naglašava se da je sustav stopostotne bankovne rezerve koji u teoriji

propagira Friedman neodrživ jer svodi posao banke na naplaćivanje usluge držanja novčanih

depozita bez mogućnosti sekundarne emisije novca.

Naslov petog poglavlja je „Monetarism Invades America“ (hrv. „Monetarizam osvaja

Ameriku“). Ono je posvećeno objašnjavanju negativnog utjecaja koji je imala engleska, osobito

Oxfordska škola ekonomske misli na američku ekonomiju putem Čikaške škole kao svog

glavnog subverzivnog eksponenta. Ova činjenica potkrepljuje se argumentima koji govore u

korist teze da je financijska katastrofa koja je za vrijeme Velike Depresije uništila živote milijuna

Amerikanaca bila isplanirana od strane britanskih ekonomskih eksponenata s čijih izvora je

Friedman crpio inspiraciju za svoj ekonomski nauk. U smislu ove činjenice, autori smatraju da se

zasigurno ne radi o prirodnoj osveti protiv pretjeranog i neopreznog optimizma mlade nacije, već

o osmišljenoj akciji ekonomske destrukcije drugoga za svoj račun i u svoju korist. Autori vladaju

superiornim informacijskim instrumentarijem koji koriste u svrhu dokazivanja teza unutar ovog

poglavlja te opisujući osobe i dogañaje koji su uključeni u procese kako ih oni percipiraju koriste

puno biografskih i faktualnih povijesnih podataka i citata iz novina, knjiga, znanstvenih dijela i

publikacija iz 19. i 20. stoljeća.

Posebno je podpoglavlje posvećeno načinu na koji je prema autorima engleska centralna

banka izazvala Veliku Depresiju 1929. godine. Engleski lobi koji je uzrokovao Veliku Depresiju

na račun američke ekonomije bio je aktivan godinama prije 1929. godine, pod utjecajem

Mitchellove teorije poslovnih ciklusa. Londonski financijski krugovi su ucjenjivali ostatak

svijeta za trošak servisiranja ratnog duga u iznosima definiranim Versajskim mirovnim

ugovorom iz 1919. godine što autori dokazuju činjenicom da je servisiranje duga po obvezama

proisteklim iz ratova praktično jednako svim drugim kreditnim linijama izdanim svim

inozemnim dužnicima po svim drugim svrhama korištenja. Autori poentiraju na činjenici da su

monetarni potezi izvedeni od strane Velike Britanije nakon Prvog svjetskog rata imali takav

utjecaj na politički poredak u sljedećih dvadeset godina da su neki od kreatora takve monetarne

politike zaslužili sjediti na Nuernberškom suñenju.

24

„The Undead of Economics“ (hrv. „Zombiji ekonomije“) je naslov šestog, ujedno i

najkraćeg poglavlja u kojemu autori dublje ulaze u povezanost modernih škola ekonomske misli

sa striktnim provoñenjem politike monetarizma povezujući praksu monetarizma s totalitarnim

režimima. U ovom poglavlju autori čine najveći otklon od znanstvenog stila pisanja i ulaze u

područje špekulacije koja je teško dokaziva, proglašavajući ad hoc društvo Mont Pelerin dijelom

nacističke organizacije. Osobito optužujuće su teze iznesene vezane uz odnos Milton Friedmana

prema legalizaciji opojnih sredstava koja bi povećala nacionalni proizvod i izvoz države što se

dokazuje isječcima iz nekih njegovih djela, televizijskih nastupa i prakse kolumbijske države

sredinom 70-tih godina prošlog stoljeća.

Pretposljednje poglavlje naslovljeno je „The Worst Economist in the World“ (hrv.

„Najgori ekonomist svijeta“). U njemu se teorijski i praktični rad Friedmana dovodi u direktnu

vezu s američkim recesijama iz 1953., 1957., 1960., 1969. i 1970. godine. Nadalje, Friedmanovo

djelovanje u vladi Margaret Thatcher se uz niz izvedenih dokaza ocjenjuje glavnim krivcem za

četverostruki rast inflacije u Velikoj Britaniji 1980. godine u prvih godinu dana po preuzimanju

funkcije, što se nikada prije niti poslije nije dogodilo niti u jednoj industrijaliziranoj zemlji. Uvod

u posljednje poglavlje je znanstveno utemeljena analiza korelacije izmeñu potrošnje energije

unutar američke ekonomije i rasta produktivnosti u periodu izmeñu 1954. i 1977. godine iz koje

se onda izvodi zaključak da je nakon osnivanja američke svemirske agencije 1959. došlo do

snažnog rasta tog omjera te autori izračunavaju da je svaki dolar investiran u NASA-u rezultirao

transfernim rastom od 4 dolara u ostalim granama ekonomije. Kritika Friedmana izvodi se iz

predstavljenog istraživanja pošto po njegovim teoretskim postavkama ovako nešto nije moguće,

već je temelj rasta ekonomije primarno manipulacija novčanom masom. Poglavlje se zaključuje

epizodnom ulogom Čilea sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji je u rukama Friedmanovih

učenika postao „diktaturom vjerovnika“ te ulogom Friedmana kao ekonomskog savjetnika

izraelske vlade koja 1980. godine trpi inflaciju od 200 % godišnje uz deficit robne razmjene, te

platne bilance.

U posljednjem poglavlju „The Basis of Real Economics“ (hrv. „Osnove realne

ekonomije“) koje autori iznose umjesto zaključka donosi se perspektivni dio djela okrenut ka

budućnosti. Tu se vrši odmak od klasičnog zaključka i na način da se u biti u ovom poglavlju

donose neke nove spoznaje što se u klasičnom zaključku ne čini, no i tu se, u okviru cjeline djela,

25

osjeti da donošenjem novih spoznaja, kontrastnih u odnosu na postavke Miltona Friedmana i

monetarizma, autori žele čitatelju pokazati „pravi put“ u okviru makroekonomije. Polazeći od

manjkavosti bruto nacionalnog proizvoda kao mjerila proizvodnje nacionalne ekonomije autori

analiziraju količinu energije uložene u ukupnost nacionalne proizvodnje i dolaze do zaključka da

je čak i za održavanje postojeće razine nacionalnog proizvoda količina uložene energije u

porastu. Iznosi se zanimljiva usporedba izmeñu svijeta fizike i ekonomije po kojoj ekonomija

djeluje poput pritiska kroz medij ekspandirajući volumen: odreñena količina rada koja djeluje

kroz zadanu količinu radnog kapitala izvodi svoju aktivnost na zadanoj razini produktivnosti.

Autori dosta pretenciozno smatraju da se samo korištenjem tzv. LaRouche-Riemann modela

hidrotermodinamike ekonomskih procesa mogu dati odgovori na izazove moderne ekonomske

politike država.

3.3 OSVRT NA LA ROUCHEOVU KRITIKU MILTONA FRIEDMANA

Naslov djela je jasan i informativan no istovremeno konfrontativan i izazivajući: autori

vjerojatno pokušavaju privući naslovom čitatelja ka svom djelu pošto je Milton Friedman jedan

od neporecivih autoriteta moderne ekonomske misli, barem do ekonomske krize koja je zahvatila

većinu svijeta od 2007. godine naovamo. Knjiga je primarno namijenjena svima koji su već

upoznati s radom La Rouchea i La Rouche pokreta. Ona sjedinjuje povijesni pregled nastanka

monetarističke ekonomske teorije s promatranjem posljedica njenog provoñenja u praksi od

početka 19. do kraja 20. stoljeća, s posebnim naglaskom na sredinu 20. stoljeća i ekstremne

primjere ekonomija totalitarnih režima i najvećih ekonomskih depresija i recesija. Od prvog

izdanja ove knjige prošlo je točno 30 godina no u nekim segmentima, tematika monetarističkog

pristupa i danas je vrlo aktualna, osobito nakon recesije na svjetskoj razini koja je pogodila

većinu nacionalnih ekonomija od kraja 2007. i početka 2008. godine.

Jedna od glavnih tema danas u ekonomskim krugovima Republike Hrvatske su politika

tečaja i monetarna politika Narodne banke Hrvatske koja je po ovom pitanju gotovo identična još

od 1993. godine. Pojedini dijelovi ove knjige koji promatraju primjere iz povijesti drugih država

itekako mogu biti dobar temelj za dalje promišljanje instrumenata monetarne politike i njihov

utjecaj na nacionalnu ekonomiju.

26

U posljednjih 30 godina došlo je do značajne deregulacije, globalizacije i zaživjelo je ne

samo slobodno tržište nego i neki njegovi oblici koji su se posve oteli kontroli u zadnjih nekoliko

godina. U tom smislu, knjiga nije dovoljno aktualna, jer ne inzistira na objašnjavanju

globalizacijskih trendova, nego promatra nacionalne ekonomije kao autarkične sustave koji

neelastično interaktiraju s drugim ekonomijama, i to najčešće destruktivno.

27

4. KRITIKA MILTONA FRIEDMANA AUTORICE NAOMI KLEIN

Razmatranje kritike Miltona Friedmana autorice Naomi Klein nameće potrebu da se

detaljnije obradi više povezanih tematskih cjelina, i to: 1) osnovne postavke doktrine šoka, 2)

kriti čko razmatranje prakti čnog provoñenja doktrine šoka i 3) manjkavosti pogleda Naomi

Klein na neoliberalnu praksu.

4.1 OSNOVNE POSTAVKE DOKTRINE ŠOKA

Doktrina šoka nije osobito novi koncept i njeni korijeni mogu se pratiti još od Thomasa

Hobbesa koji iznosi doktrinu modernih prirodnih prava baveći se principima materijalizma i

egoizma te je postao povijesnim primjerom skeptičnog i pragmatičnog filozofa. Sljedeći u nizu

koji se može identificirati kao rodonačelnik doktrine šoka je Thomas Malthus koji je pokušao

krajnje racionalno dovesti u povezanost raspoloživost resursa s nacionalnim ekonomijama pa i

nacionalnim politikom demografije i posljedično, ljudske reprodukcije, iz čega je donio neke

zaključke koji bi se zbog moralnih zapreka danas smatrale nedopustivima, kao što je potreba za

reguliranjem broja stanovnika ovisno o raspoloživim i prirodnim resursima24. Naposljetku, i

Lenjin je vjerovao da samo katastrofa i revolucija mogu omogućiti nagli napredak čovječanstva.

U ekonomiji se šok terapija odnosi na iznenadno oslobañanje kontrole cijena i valuta,

povlačenje državnih poticaja i subvencija i liberalizaciju trgovine unutar države koja obično

uključuje privatizaciju državne imovine. Jedan od najpoznatijih praktičara te doktrine je Jeffrey

Sachs kojeg Naomi Klein ne samo da spominje u svojoj knjizi nego ga je posjetila, intervjuirala i

zaključila kako Sachs nerado komentira neke politike koje je u prošlosti provodi te izvlači

zaključak kako ih smatra neuspjelima.25

Iznenadne promjene ekonomskim strukturama, subvencijama i poticajima zahtijevaju i

promjene u ponašanju, financijskim tijekovima i strukturi ekonomije koji nisu toliko brzi kao

šokovi koji ih iniciraju. Ograničavajući je čimbenik taj što izgradnja privatnih poduzeća i

24 Malthus, T.R.: „An essay on the principle of population“, Oxford World's Classics reprint, Oxford, 1798 , p. 18 25 Kołodko, Grzegorz W.: „From Shock to Therapy: The Political Economy of Postsocialist Transformation“, Oxford University Press, Oxford, 2000., p.113

28

promjena ljudskog kapitala zahtijevaju duže vrijeme za promjene, kako bi se pribavile nove

vještine i iskoristile nove okolnosti. Kritičari doktrine šoka na makro razini smatraju da razvijene

ekonomije Zapada počivaju na zakonskom okviru, regulaciji i uspostavljenoj praksi, što

uključuje i odnose sa istim takvim ekonomskim sustavima drugih država što je nemoguće

kreirati u društvima koja su donedavno bila totalitarna, autoritarna, centralizirana i bazirana na

državnom vlasništvu. Tipični primjer je područje zakonske regulacije vlasništva nad imovinom i

zemljištem jer uvoñenje takvih novih zakonskih propisa traje izrazito dugo.

4.2 KRITIČKO RAZMATRANJE PRAKTIČNOG PROVOðENJA

DOKTRINE ŠOKA

Uvod knjige opisuje povijest zadnjih trideset godina u kojima je ekonomska doktrina šoka

bila primjenjivana te se u njemu iznose dvije temeljne hipoteze na kojima Klein temelji svoj rad:

praktičari doktrine šoka traže prilike i države čije sustave bi mogli izbrisati i implementirati ideju

slobodnog tržišta što nužno dovodi do uništenja postojećeg ekonomskog poretka te uočava

sličnost izmeñu ekonomske doktrine šoka i medicinske šok terapije koja se primjenjuje kod

mentalnih bolesnika.

U prvom poglavlju knjige opisuje se šok terapija koja je primjenjivana u psihijatriji u tajnim

eksperimentima doktora psihijatrije Ewana Camerona u suradnji s američkom CIA, a koja je bila

uspješna u distorziranju i regresiji originalne pacijentove osobnosti ali posve neefikasna u

razvoju poboljšane osobnosti koja ju je trebala zamijeniti. Već u ovom poglavlju Klein povlači

paralele izmeñu metoda koje je tada razvijena i metoda mučenja zarobljenika pri ispitivanju koje

primjenjuju vladini plaćenici u Iraku.

U drugom poglavlju uvode se u fokus Čikaška škola ekonomije i Milton Friedman kao njen

najznačajniji predstavnik, koje autorica opisuje kao posvećenike slobodnom tržištu koje mora

biti još liberalnije nego u doba prije Velike depresije. U njemu se opisuje korištenje šok doktrine

koja se koristila u južnoameričkim ekonomijama 1970-tih godina, fokusiranjem na prevrat u

Čileu koji je izveo general Pinochet. Istražuje se veza nepopularnih liberalnih politika,

elektrokonvulzivne šok terapije i mučenja u Čileu.

29

Treće poglavlje je pokušaj objašnjavanja praktičnih primjera iz povijesti da se šok doktrina

primijeni bez ekstremnog nasilja prema populaciji, i u vezi s tim objašnjava se primjer Margaret

Thatcher koja je radi liberalizacije započela Falklandski rat, dok je uspjeh reforme slobodnog

tržišta u Boliviji kombinacija postojeće ekonomske krize i djelovanja karizme Jeffreya Sachsa.

Primjena doktrine šoka u Poljskoj, Rusiji i Južnoj Americi te u ekonomijama-tigrovima Azije

tijekom 1997. godine je predmet razmatranja četvrtog poglavlja.

U peto poglavlje uvodi se kompleks kapitalizma katastrofe u kojoj autorica pokušava opisati

kako su korporacije profitirale od katastrofa. Ona obrazlaže i povezanost izmeñu istog osoblja

koje radi u američkoj vladi i prelazi na vodeće funkcije u korporacijama koje su uključene u

provoñenje doktrine.

Smatrajući rat u Iraku najvećim eksperimentalnim pokušajem primjene doktrine šoka u

povijesti, Klein raspravlja u šestom poglavlju o mehanizmu okupacije Iraka.

U sedmom poglavlju u odnos se stavljaju gubitnici i pobjednici šok terapije, opisujući s

jedne strane ljude kojima ostaje raspadajuća javna infrastruktura, opadajući dohodak i povećanje

nezaposlenosti a s druge strane prebogatu manjinu koja se seli u periferna zatvorena naselja sa

zaštitarima.

Zaklju čak ne rekapitulira knjigu, nego raspravlja o otporu doktrini šoka i institucijama koje

je propagiraju poput Svjetske banke i Svjetskog monetarnog fonda te kao pozitivne primjere

ističe Južnu Ameriku i Libanon nakon 2006. godine gdje dolazi do ukidanja nekih politika

slobodnog tržišta.

Naomi Klein postavlja tezu da su širom svijeta u zadnjih nekoliko desetljeća šokovi i

katastrofe bili namjerno korišteni kako bi se donijele nepopularne mjere koje podstiču praktičnu

primjenu principa slobodne ekonomije. Najčešće se radi o privatizaciji i deregulaciji, uglavnom

protivno volji ljudi koji žive u nekoj od zahvaćenih država ali uvijek na korist velikih

korporacija, bogate gornje klase i korumpiranih vlada.26 Šokovi o kojima ona govori mogu biti

prirodne katastrofe, ratovi, teroristički napadi ili promjene društvenih ureñenja koje rezultiraju

ekonomskim prevratima. U knjizi, koja je u biti kolekcija minuciozno proučenih fenomena u

26 http://backreaction.blogspot.com/2009/02/book-review-naomi-klein-shock-doctrine.html (14.05.2010.)

30

posljednjih četrdeset godina, izneseni su konkretni primjeri država poput Čilea, Bolivije, Poljske,

Iraka, Kine, Velike Britanije, Rusije, Izraela, Južne Afrike, Šri Lanke, Maldiva i naposljetku

Sjedinjenih Američkih Država, odnosno ponašanja centralne državne vlasti prema New Orleansu

nakon devastirajućeg djelovanja uragana Katrina.

Naomi Klein cijelo vrijeme tijekom izlaganja materije povlači paralele sa medicinskom šok

terapijom, odnosno elektrokonvulzivnom terapijom koja je korištena 50-tih i 60-tih godina

prošlog stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama, kako u pokušaju liječenja psihičkih

bolesti, tako i u okviru vojnih eksperimenata u kojima se elektrokonvulzivna terapija koristila u

kombinaciji sa senzornom deprivacijom i tehnikom izlaganja jakoj svjetlosti i zvukovima kako bi

se ljudski um obrisao, stvorila prazna ploča („tabula rasa“), na kojoj bi se zatim moglo formirati

nova mišljenja i stavove prema željama onih koji su takvi terapiju provodili. U ovom smislu,

Klein prati teoriju i praksu Miltona Friedmana i zagovornika te učenika Čikaške škole koji su

pružili ideološku te znanstvenu podlogu operacijama u kojima su stotine tisuća ljudi ubijene.

Naomi Klein nije ekonomist po formalnom obrazovanju nego novinarka, no njena metoda

osobnog posjeta državama i mjestima o kojima će pisati i istraživati pruža vrlo uvjerljive dokaze

da je šokirana država spremnija prihvatiti nepopularne tržišne reforme koje bi trebale voditi ka

nečemu što planeri nazivaju progresom.

Naomi Klein smatra da je tijekom desetljeća došlo do širenja ideologije zapakirane u

celofan tvrdnje da slobodno tržište maksimizira socijalnu funkciju države. Ekstremne mjere

daleko se lakše provode u tiranijama nego u demokratskim sistemima, no putem šok terapije i

tajnih operacija, putem ekonomskog pritiska ili jednostavne korupcije, moguće je provesti ih i u

takvim državama ako se nalaze usred stanja šoka i zbunjenosti. Milton Friedman i Čikaška škola

nisu preživjeli tranzicije u demokraciju tako da su njihovi predstavnici uvjeravali biračko tijelo u

mudrost njihovih pogleda na svijet, nego brzim kretanjem od jedne do druge svjetske krize,

iskorištavajući očaj ekonomskih kriza kako bi donijeli politike koje će zavezati ruke krhkim

novim demokracijama. Jednom kada je taktika bila usavršena, nove prilike su se počele sve više

umnožavati. 27

27 Klein, N.: „The shock doctrine“, Metropolitan Books, New York, p. 210

31

Osobito je interesantna opisana uloga Svjetskog monetarnog fonda i Svjetske banke. Njihova

je potpora u većini slučajeva bila povezana uz zahtjeve za privatizacijom i deregulacijom što je u

suprotnosti s autonomijom država i njihovim političkim svjetonazorom. Autorica prati rast

sektora koji se bavi sigurnošću i pomoći u katastrofama, do te razine da je vijest o svakoj novoj

katastrofi dobra vijest za tržišta kapitala i vlasnike dionica. Koristeći novinarski način

istraživanja, uspijeva dokazati da su nakon uragana Katrina te u Iraku milijarde dolara američkih

poreznih obveznika kojima je izvor uglavnom u povećanju nacionalnog duga preusmjerene u

privatne džepove vlasnika korporacija koje obavljaju posao ratova i sanacije u ime drugih.

Klein završava knjigu primjerima država koje su se osvijestile od doktrine šoka i njen je

utjecaj u njima sve manji, osobito u Južnoj Americi gdje je socijalna demokracija stala na put

prodaji zemlje i resursa i uništavanja lokalnih zajednica i uspostavila autonomiju od Svjetskog

monetarnog fonda.

4.3 MANJKAVOSTI POGLEDA NAOMI KLEIN NA NEOLIBERALNU PRAKSU

Način na koji Klein obrazlaže svoju tematiku zasigurno predstavlja fascinantan skup

činjenica, citata i ideja, no njen način promatranja stvarnosti je zasigurno vrlo jednostran. Iako

vrlo detaljno prikuplja činjenice kojima potkrepljuje svoje početne hipoteze, najveća je mana

ovog djela činjenica da nije pokušala sagledati one teze koje joj ne idu u prilog. Njeni argumenti

direktno ciljaju preporuke klasične neoliberalne i neoklasične ekonomije, no ona zapravo više

kritizira korporacije, korupciju i razne vrste mučenja (od ekonomskog i političkog pritiska do

fizičkog mučenja) nego što kritizira slobodno tržište ili manjkavosti reguliranja tržišta.28 Naime,

Klein sama navodi da točniji termin za sustav koji briše granice izmeñu vlada i poslovnog

sektora nije liberalizam, konzervativizam ili kapitalizam nego korporativizam. Njegove su

glavne karakteristike transfer javnog bogatstva u privatne ruke, što je često praćeno eksplozijom

duga, širenjem jaza izmeñu ekstremno bogatih i očajno siromašnih i agresivni nacionalizam koji

opravdava beskrajno trošenje sredstava na sigurnost. Za one koji se nalaze unutar napuhanog

balona ekstremnog bogatstva koji je kreirao takav socijalni ugovor, ne postoji profitabilniji način

28 http://backreaction.blogspot.com/2009/02/book-review-naomi-klein-shock-doctrine.html, (13.05.2010.)

32

organiziranja društva.29 Problem je u tome što ona ne pruža dokaz zašto bi privatizacija i

deregulacija nužno morali voditi do posljedica koje je ona navela, i da li je moguće da

privatizacija i deregulacija budu iskorišteni na korist svih uključenih, osobito komparativno u

odnosu na period koji joj prethodi. Nešto slično uočio je i Stephen Holmes koji smatra da je

Klein naivna jer ne shvaća kako su pojave koje opisuje primarno vezane uz predatorsko

korporativno ponašanje, a ne ortodoksiju ideje slobodnog tržišta. Štoviše, Klein smatra da je

raspad socijalne strukture koji prati materijalizaciju neoliberalne paradigme dio projekta

slobodnog tržišta koji se može ostvariti samo u slučaju pozadinske katastrofe, te se po njoj

zasigurno ne radi o namjernom neispravnom načinu rukovoñenja ili jednostavno nesposobnosti.

Stoga je po njoj neoliberalni kapitalizam zatvoreni fundamentalistički i totalitarni sustav koji je

nesposoban koegzistirati s bilo kojim drugom oblikom socijalnog ili ekonomskog ureñenja.30

Nadalje, Klein ne uspijeva shvatiti da je temeljna uloga poduzetničkog kapitalizma u

prevazilaženju inherentne tendencije da uspostavljeni socioekonomski sustavi teže stagnaciji. 31

Vrlo često obrazlaže vrlo detaljno i minuciozno razne povijesne epizode ali ne daje dokaze da su

pojedini dogañaji planirani. Tako, na primjer, tvrdnja da je Margaret Thatcher izazvala

Falklandski rat namjerno kako bi lakše nametnula neoliberalne ideje nije adekvatno obrazložena

niti dokazana.32

Sljedeći problem s Doktrinom šoka je taj da Klein bez previše dokaza kroz knjigu tvrdi kako

je većina ovih dogañaja unaprijed planirana. Svijet koji ona opisuje toliko je jednostran da bi

doista alternativa trebao biti neki drugi, zrcalno suprotan svijet, u kojemu ne bi bilo niti

socijalnih, niti ekonomskih niti političkih nejednakosti. Takav svijet je nemoguć, jer niti jedna

država, pa niti jedan čovjek ne mogu biti nikada posve očišćeni od svoje povijesti i tako pružiti

praznu ploču na kojoj bi se mogla uspostaviti bezgrješna ekonomska, politička i socijalna

utopija. Stanje u nekim od opisanih država u ovom trenutku, ili u opisanom periodu, prije je

uzrokovano nesposobnošću sustava da se samoregulira nego teorijom zavjere. Trenutačna

ekonomska kriza nije uzrokovana zavjerom centara svjetske moći, nego nizom krivih odluka,

krivih ili neprovedenih politika i manjih ili većih nesukladnosti, neravnomjernosti, kompromisa i

29 Klein, N.: „The shock doctrine“, Metropolitan Books, New York, p. 51 30 http://www.naomiklein.org/shock-doctrine/reviews/end-world-we-know-it , (17.05.2010.) 31 http://www.nytimes.com/2007/09/29/books/29redb.html?_r=1 , (18.05.2010.) 32 http://www.nysun.com/arts/shock-jock/63867/ , (19.05.2010.)

33

poremećaja koji se sumiraju i na kraju kreiraju krizu. 33 Tako npr. Klein smatra da je Azijska

kriza 1997. godine omogućila Svjetskom monetarnom fondu rasprodaju mnogih državnih

poduzeća zapadnim bankama i multinacionalnim korporacijama dok je cunami 2004. godine

omogućio vladi Šri Lanke protjerivanje siromašnih ribara s obale kako bi se hotelskim

grañevinarima omogućio pristup lukrativnom tržištu. Naposljetku, daje i primjer na lokalnom

„tržištu katastrofa“ – dogañaji od 9.11.2001. omogućili su Georgeu Bushu da započne rat koji će

ostvariti svoj cilj Iraka kao slobodnog tržišta.

Paralele sa šok terapijom u psihijatrijskim ustanovama su zanimljive sa spisateljske strane,

no vjerojatno im nema mjesta u usporedbi s politikama nacionalnih ekonomija jer znanstveno

nisu dokazive niti održive, te je stoga praktično čitav prvi dio knjige u kojemu se opisuju

medicinske šok terapije i mučenje u okviru ekonomske znanosti irelevantni i samo pružaju

narativni okvir za razmatranje ekonomske problematike.

Prema Naomi Klein, gotovo da ne postoje slučajnosti niti u ekonomiji, niti u politici, niti kod

prirodnih pojava. Razaranje New Orleansa protjeralo je siromašne stanovnike i omogućilo da se

većina javnih škola zamijeni privatnim školama. Mučenje i ubojstva pod Pinochetom u Čileu bili

su instrument kojim je vojni diktator suzbijao otpor slobodnom tržištu. Nestabilnost u Poljskoj i

Rusiji nakon pada komunizma i u Boliviji za vrijeme hiperinflacije 80-tih godina omogućilo je

vladi nametanje nepopularne šok terapije populaciji koja je oklijevala pred takvim mjerama.

Naposljetku, ovaj slijed dokaza, Klein završava planom Washingtona za Irak, prema kojemu je

potrebno šokirati i terorizirati cijelu državu, uništiti njenu infrastrukturu i kulturu, a onda stvari

dovesti u red neograničenom ponudom jeftine tehnologije i uvozne brze hrane, uz uspostavljanje

jakog tržišta kapitala i privatnog sektora.34

Iako Naomi Klein ponekad situaciju pokazuje previše jednostavnom, zanimljivo je da su i oni

koje ona najviše kritizira, a to su Friedman i ostatak Čikaške škole takoñer u svojim radovima

ponekad previše pojednostavljivali pojave koje su opisivali, što je jasno svakome tko je pročitao

neko Friedmanovo djelo. Standardni model „ceteris paribusa“ koji se često mora zazivati u

pomoć u opisivanju i najjednostavnijih ekonomskih pojava Friedman je konstantno koristio u

svom radu, pa je tako razmatrao savršena ljudska bića koja djeluju u savršenim državama i

33 http://www.nytimes.com/2007/09/30/books/review/Stiglitz-t.html?_r=1 , (18.05.2010.) 34 Ibidem

34

efikasnim ekonomijama u kojima su svi savršeno tržišno informirani, konkurencija je savršena

kao i rizici koji su svi poznati. Čikaška škola zasigurno nije bazirana na čvrstim teorijskim i

empirijskim temeljima nego na filozofskom i logičkom pojmu slobode koji nije snažno koreliran

sa stvarnim pojavama i kretanjima u društvu i ekonomiji. Meñutim, njen najveći problem je što

ne uspijeva shvatiti da u državi moraju postojati institucije koje moraju efikasno funkcionirati

kako bi nacionalna ekonomija postigla svoje temeljne ciljeve, kao i socijalne institucije koje

moraju stvoriti okvir kako bi civilizacija napredovala te da samo tržište i princip slobode nisu

dovoljni facilitatori stabilnosti i napretka nacionalnih ekonomije. Te ideje do jačeg izražaja došle

su tek kod ekonomske škole institucionalizma.

Postavlja se pitanje da li je doista cilj neokonzervativnog i neoliberalnog kapitalističkog

sustava sustavno se povezivati sa katastrofalnim dogañajima koji kreiraju stotine tisuća mrtvih i

unesrećenih i da li je doista cilj neoliberalizma kreiranje demokracije ili represivna

maksimizacija globalnog profita za elitu. Neoliberalisti smatraju idealnim omjerom super

bogatih prema super siromašnima otprilike 20 % naprema 80 %, gdje zadnji broj predstavlja

ostatak populacije „potrošnih siromašnih“ koji moraju živjeti u planiranom siromaštvu,

nesposobni priuštiti si adekvatno stanovanje, edukaciju ili zdravstvenu skrb.35

Ključno pitanje neoliberalizma je da li on funkcionira u praksi ili ne. Čak i sama Klein

priznaje da, promatrajući postinvazijski Irak, promatrač može doći do zaključka da korporacije

poput Halliburtona zarañuju velike profite pretvarajući uništena područja u tzv. Zelene zone koje

su u biti korporacijski gradovi-države i preuzimaju tradicionalne funkcije vojski. Iako je čitavo

društvo u praksi uništeno, korporacije koje posluju u okruženju tih ruševina posluju vrlo dobro.

Prema tome, interno gledano, prema svojim profitnim centrima, kapitalizam katastrofe doista

funkcionira. Drugo ključno pitanje je da li je neoliberalizam kreirao ili će tek kreirati krize koje

neće moći kontrolirati a pitanje Irana doima se jednom takvom krizom. Naime, neoliberalnu

paradigmu prati i financijska kriza u SAD koja je predstavljena implozijom špekulativnih tržišta

kapitala koja je poharala američku ali i strane ekonomije i još traje.

35 Clonan, T.: "Making capital out of fear", The Irish Times, 29.09.2007.

35

5 ZAKLJU ČAK

Milton Friedman jedan je od najutjecajnijih ekonomista, političkih komentatora i esejista

dvadesetog stoljeća koji je svoj doprinos ekonomskoj misli dao kroz kritiku kejnzijanske

ekonomske misli. Principu državne intervencije u ekonomsku aktivnost Friedman je suprotstavio

razradu principa osobne i ekonomske slobode pojedinca i države. Razdvajanjem realne

ekonomske aktivnosti nacionalne privrede od monetarnog sustava, smatrajući da se

manipulacijama monetarne baze mogu potaknuti promjene u realnoj, materijalnoj privredi,

Friedman i posljedična Čikaška škola ekonomske misli postali su glavni promotori

monetarističkog pravca.

Čikaška škola ekonomske misli je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća zaživjela

u praksi mnogih država Latinske Amerike, a na prelasku iz osamdesetih u devedeset godine u

tranzicijskim državama Istočne Europe. Meñutim, mnoge države koje su usvojile neoliberalnu

ekonomsku politiku u obliku tzv. doktrine šoka kroz liberalizaciju vlastite privrede, fiksiranje

tečaja, ukidanje socijalnih prava i državne intervencije u ekonomskoj i socijalnoj sferi države, a

sve u skladu s principima slobodne ekonomije, nisu kao posljedicu na srednji rok doživjele

ekonomski rast i povećanje standarda stanovništva, već upravo suprotno tome, došlo je do

rasprodaje bogatstva tih država i njihove koncentracije u portfeljima multinacionalnih poduzeća

koja su po višestruko nižim cijenama od realno očekivanih kupile najprofitabilnije resurse tih

država. Stanovništvo je završilo još siromašnije, uz još izraženiji jaz izmeñu siromašnih i

bogatih, bez dostupa socijalnim službama i osnovnoj infrastrukturi. Sve navedeno dovelo je i do

kritike neoliberalne, monetarističke, Čikaške misli i samog Friedmana koji je u meñuvremenu

1976. godine dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju.

Kriti čari neoliberalne škole uočavaju u posljednjih dvadeset godina pojavnost nagle

liberalizacije ekonomskih sustava kao posljedice promjene društvenih ureñenja, ratova ili

prirodnih katastrofa te dolaze do zaključka da se liberalizacija u takvim državama lakše provodi

jer su podatnije za provoñenje ekstremnih mjera i manji će biti očekivani otpor. Oni dokazuju da

se ovakav trag može pratiti počevši od rata na Falklandima, akcije Pustinjska oluja, pa sve do

nečega što smatraju najvećom korporativnom akcijom liberalizacije, a to je rat u Iraku.

36

Problemi s tom kritikom su višestruki. Autori većinom nisu ekonomisti, nego političari,

sociolozi ili novinari, te često padaju u zamku da ne uspijevaju odvojiti uzroke od posljedica.

Doktrina šoka ima pojavne oblike koje kritičari uglavnom pripisuju jednoj ekonomskoj školi,

jednoj grupi profesora i njihovih učenika, a onda to preslikavaju na korporacijski svijet, kao da

se radi o pomno isplaniranoj zavjeri. Većina kritičara ne uspijeva objasniti neke pozitivne

primjere primjene neoliberalnog modela tržišta, kao što je bio primjer Bolivije, te ne

objašnjavaju detaljno u čemu bi bila korist od nekih aktualnih sukoba i sukoba iz bliske prošlosti.

Tako se autorica Naomi Klein ne bavi detaljnije američkim angažmanom u Afganistanu, te

ratovima na području bivše Jugoslavije, dok bez posebnih dokaza, samo u jednoj fusnoti, iznosi

tvrdnju da je bombardiranje Srbije bilo uzrokovano presporim tržišnim reformama.

Kriti čari poput LaRouchea imaju problema s neoliberalnom i monetarističkom teorijom

izmeñu ostalog i zato što pokušavaju afirmirati vlastite ekonomske teorije koje se mogu nazvati

rubnima, pa se stoga ne susprežu niti od napada ad hominem na Friedmana i njegove učenike te

iznose teze koje su posve nedokazive, a taman i da su ispravne, ne bi imale utjecaj na

punovrijednost neoliberalne misli, kao što je navodna Friedmanova inspiriranost ekonomskom

praksom ministra Trećeg Rajha, Hjalmara Schachta, koji je, na kraju krajeva, zbog neslaganja s

Hitlerom i njegovom politikom 1939. izbačen iz Vlade i nije više u njoj sudjelovao, a osloboñen

je i na Nuernberškom procesu.

Naposljetku, treba istaknuti kao najveći problem da kritičari uglavnom ne uspijevaju shvatiti

da je ono što oni vide kao elaboriranu zavjeru protiv nekih država ili neslobodnih tržišta koja

treba osloboditi u biti kombinacija posljedica djelovanja ljudske pohlepe, partikularnih interesa,

nereguliranih i nestabilnih tržišta i režima u doba velikih političkih i ekonomskih prevrata i

osobito nesavjesnih, te ponekad nekompetentnih i neefikasnih korporacija voñenih isključivo

maksimizacijom profita po svaku cijenu. No, usprkos različitoj genezi, rezultat po zahvaćene

države je isti i većina kritičara ga vrlo dobro opisuje – povećanje socijalnog jaza, ekonomska i

ponekad politička destrukcija, te privatizacija najprofitabilnijih i ključnih dijelova nacionalne

privrede.

37

LITERATURA

1) KNJIGE:

1. Cagan, P.: "Monetarism,", Table of Contents, The New Palgrave, Palgrave Macmillan,

Hampshire, 1988.

2. Friedman, M.: „Capitalism and Freedom”, The University of Chicago Press, Chicago,

1982.

3. Klein, N.: „The shock doctrine“, Metropolitan Books, New York, 2007.

4. Kołodko, Grzegorz W.: „From Shock to Therapy: The Political Economy of Postsocialist

Transformation“, Oxford University Press, Oxford, 2000.

5. LaRouche H. Jr.L, Goldman D.P.: „The ugly truth about Milton Friedman“, LaRouche

Press, New York, 1980.

6. Malthus, T.R.: „An essay on the principle of population“, Oxford World's Classics

reprint, Oxford, 1798.

7. Mill, J.S.: “Principles of Political Economy”, Ashley edition, Longmans, Green & Co.,

London, 1909.

8. von Hayek, Friedrich August: ‘Freedom and Coercion’, David Miller (ed), Liberty,

Taylor and Francis inc., Milton Park, 1991.

38

2) ČLANCI, INTERNET IZVORI I OSTALI IZVORI:

1. "Natural Law," International Encyclopedia of the Social Sciences

2. Clonan, T.: "Making capital out of fear", The Irish Times, 29.09.2007.

3. Friedman, M.: „The New Liberal's Creed: Individual Freedom, Preserving Dissent Are

Ultimate Goal“, govor, 18,05.1961.

4. Nesreñena osobna dokumentacija Baron Kahna u JANUS-u, pronañeno 22.10.2006.

5. Palley, T.: "Milton Friedman: The Great Conservative Partison",

http://www.thomaspalley.com/?p=59 (15.05.2010.)

6. http://www.ushistory.org/Declaration/ (13.05.2010.)

7. http://wordnetweb.princeton.edu/perl/webwn?s=freedom (13.05.2010.)

8. http://www.thefreedictionary.com/free+will (13.05.2010.)

9. http://www.naomiklein.org/shock-doctrine/reviews/end-world-we-know-it ,

(17.05.2010.)

10. http://www.nytimes.com/2007/09/29/books/29redb.html?_r=1 , (18.05.2010.)

11. http://www.nysun.com/arts/shock-jock/63867/, (19.05.2010.)

12. http://www.nytimes.com/2007/09/30/books/review/Stiglitz-t.html?_r=1, (18.05.2010.)

13. http://backreaction.blogspot.com/2009/02/book-review-naomi-klein-shock-doctrine.html,

(13.05.2010.)