HR

Kriza i razvoj radnih odnosa u Ujedinjenoj KraljeviniDoprinosi Radničke skupine

Sažetak

Veljača 2016.

Ovo je sažetak studije koju je proveo Labour Research Department (LRD) (Odjel za istraživanje tržišta rada) nakon poziva za podnošenje ponuda koji je objavio Europski gospodarski i socijalni odbor. Informacije i stajališta navedeni u ovoj studiji pripadaju autoru i ne odražavaju nužno službeno mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora. Europski gospodarski i socijalni odbor ne jamči za točnost podataka u ovoj studiji. Ni Europski gospodarski i socijalni odbor ni bilo koja osoba koja djeluje u ime Odbora ne mogu se smatrati odgovornima za uporabu podataka sadržanih u studiji.

1. Uvod 3

2. Politički kontekst krize 3

3. Sindikati 3

4. Poslodavci 4

5. Ostale institucije 4

6. Pravni utjecaji 4

7. Pregovaranje i predstavništvo na radnom mjestu 5

8. Plaće 5

9. Minimalne plaće i plaća za podmirenje osnovnih životnih potreba 5

10. Plaće u javnom sektoru 6

11. Rasprave 6

12. Rast i produktivnost 6

13. Javna potrošnja i deficit 6

14. Zapošljavanje i nezaposlenost 6

15. Radni sati i radni status 7

16. Inflacija, zarada i jednakost 7

17. Socijalna zaštita i dobrobit 7

18. Zaključci 7

EESC-2016-02574-00-00-ETU-TRA (EN) 2/8 EXT.-NON REV.

1. Uvod

Ovo je sažetak izvješća o društveno-gospodarskoj situaciji u Ujedinjenoj Kraljevini nakon krize 2008. – 2009. Usmjeren je na razvoj radnih odnosa, uključujući ulogu središnje vlade (iako u Ujedinjenoj Kraljevini ne postoje dogovori socijalnih partnera kojih ima u mnogim drugim državama EU-a).

2. Politički kontekst krize

Od kraja Drugog svjetskog rata ovlasti u Westministeru izmjenjivale su se između Konzervativne stranke na desnici i Laburističke stranke na ljevici, s kojom su povezani mnogi sindikati. Laburistička stranka bila je na vlasti 2007. kad je izbila financijska kriza, ali nije mogla spriječiti recesiju gospodarstva. Vlada Gordona Browna izgubila je opće izbore 2010. te je pobjedu odnijela koalicija konzervativaca i liberalnih demokrata, kojoj je prvi prioritet bio smanjenje deficita.

Koalicija je nastojala smanjiti deficit smanjenjem potrošnje, a ne povećanjem poreza (iako je standardni porez na dodanu vrijednost, koji su laburisti privremeno smanjili na 15 %, povećala sa 17,5 % na 20 %). Oni s niskim dohocima bili su zaštićeni (povećanjem porezne olakšice na dohodak), ali strategija prelaska sa socijalne pomoći na posao primjenjivala se uz „sankcije” za one koji su je se odbili pridržavati. Uklonjene su prepreke fleksibilnom radu, promicalo se naukovanje i jednake plaće, ali su druge politike smanjile prava radnika (na primjer, pristup sudovima za radne sporove).

Vlada konzervativaca koja je 2015. naslijedila koaliciju stavila je u središte svojega programa ograničenja za sindikate, uz daljnju štednju i rezove u sustavu socijalne skrbi. Međutim, također je odgovorila na zabrinutost u pogledu plaća najavivši veće minimalne plaće za radnike u dobi od 25 godina i više. Politički prijenos ovlasti u Ujedinjenoj Kraljevini otvorio je mogućnost veće nejednakosti u socijalnoj politici i politici rada, dok predstojeći referendum o članstvu Ujedinjene Kraljevine u EU-u prijeti utjecati na radne i društvene odnose te predstavlja izvor zabrinutosti (na različite načine) i za poslodavce i za sindikate.

3. Sindikati

Radni odnosi u Ujedinjenoj Kraljevini smjestili su se u poznati okvir sa sindikatima koji predstavljaju i pregovaraju u ime manjina te su i dalje snažni u javnom sektoru, ali s ograničenim zajedničkim angažmanom među socijalnim partnerima u većem dijelu privatnog sektora. Daljnji pad nakon krize doživio je smanjenje ukupnog članstva sa 7,65 milijuna na 7 milijuna, a članstvo zaposlenika smanjilo se s nešto više od 7 milijuna (28 % zaposlenika) na 6,4 milijuna (25 %). Broj sindikata povezanih s Kongresom sindikata (središnji savez koji ne sudjeluje u pregovaranju o plaćama) smanjio se sa 61 (6,5 milijuna članova) na 52 (5,8 milijuna članova), a sindikati su naporno radili samo kako bi zaustavili smanjenje.

Oko polovice članstva u Kongresu sindikata pripada sindikatima povezanima s Laburističkom strankom (iako sam Kongres sindikata nije s njom povezan), a poraz laburista 2010. i 2015. značio je

EESC-2016-02574-00-00-ETU-TRA (EN) 3/8 EXT.-NON REV.

da prioriteti sindikata, koje utvrđuje Kongres sindikata, nisu osigurani. Prije izbora 2015. godine Kongres sindikata pozivao je na jamstvo radnih mjesta za mlade ljude, na porast dobrovoljne plaće dostatne za život, na stavljanje slogana „zajednice, a ne dobit” u središte javnih usluga te na veću ulogu radnika u upravljanju društvima.

4. Poslodavci

Poslodavci se čine rascjepkanijima od sindikata u Ujedinjenoj Kraljevini, ali ni na koji način nisu manje snažni. Većina poslodavaca u privatnom sektoru više se ne oslanja na pripadanje udruzi koja pregovara sa sindikatima, a broj udruga koje prepoznaje Certification Officer (Ured načelnika za dodjeljivanje funkcija) nastavlja se smanjivati. Konfederacija britanske industrije (CBI), koja predstavlja i lobira u ime otprilike 190 000 poduzeća koja zapošljavaju gotovo 7 milijuna ljudi, ne pregovara o plaći.

Tijekom krize Konfederacija britanske industrije izrazila je uobičajene brige poslodavaca, od prekomjerne regulacije do nacionalne minimalne plaće, tužbi na sudovima za radne sporove, ograničavanja plaća u javnom sektoru, fleksibilnog rada, rodne jednakosti, škola i vještina, uloge migranata u gospodarstvu Ujedinjene Kraljevine i članstva u EU-u. U početku je bila šokirana dubinom krize, ali zadovoljna što nezaposlenost nije porasla onoliko koliko se očekivalo, zahvaljujući promjenama u obrascima rada, umjerenosti „ekstremnih” plaća i drugim mjerama.

5. Ostale institucije

Podršku u radnim odnosima u Ujedinjenoj Kraljevini pruža niz institucija: Advisory, Conciliation and Arbitration Service (Acas) (Služba za savjetovanje, mirenje i arbitražu); Low Pay Commission (LPC) (Komisija za određivanje minimalne plaće), institucija koja donosi preporuke o nacionalnoj minimalnoj plaći; Gangmasters Licensing Authority (GLA) (Tijelo za izdavanje licencija poslodavcima), tijelo koje nadgleda pružatelje rada; tijela za pregled plaća koja savjetuju vladu o plaćama u javnom sektoru za otprilike 2 milijuna radnika. Prethodno navedene institucije preživjele su krizu, ali ostale je središnja vlada ukinula, ostavljajući nedostatke u okviru radnih odnosa.

6. Pravni utjecaji

Zakon Ujedinjene Kraljevine u pogledu industrijske aktivnosti nikad nije obuhvaćao pravo na štrajk, ostavljajući radnike i njihove sindikate da se oslanjaju na zakonske imunitete. Postoje dogovori o zakonskom priznavanju (kako uprava i sindikati rade zajedno), ali oni nisu spriječili smanjenje članstva ili obuhvaćenosti pregovaranjem prije ili nakon krize. Međutim, pravne promjene nakon krize utjecale su na radne odnose na brojne načine: od promjena u propisima o prijenosu poduzeća (TUPE) koja ograničavaju korist poboljšanja nakon prijenosa, do zahtijevanja da se radnici s pritužbom savjetuju s Acasom prije tužbi na sudovima i da plaćaju sudske troškove.

EESC-2016-02574-00-00-ETU-TRA (EN) 4/8 EXT.-NON REV.

Zakoni o jednakosti također su se promijenili na razne načine, ali zakon konzervativaca o sindikatima (koji nije bio dovršen kad je ovo izvješće napisano) obećavao je velike promjene, uključujući nova pravila o glasanju o štrajku (prag od 50 % odziva, pri čemu se suzdržani glas računa kao „ne”, i prag od 40 % za štrajkove u javnom sektoru), uporabu radnika iz agencija kako bi se osiguralo pokriće, nove zahtjeve za obavijest o aktivnosti, ograničenja za „bilježenje” (prikupljanje sindikalnih članarina) i promjene u pravilima o političkim sredstvima. Konačni ishod nije bio poznat kad je ovo izvješće napisano.

7. Pregovaranje i predstavništvo na radnom mjestu

Prije krize obuhvaćenost kolektivnim pregovaranjem već se smanjila na 34,7 % (20,0 % radnika u privatnom sektoru i 72,0 % u javnom sektoru). Do 2014. to se smanjilo na 27,5 %, 15,4 % u privatnom sektoru i 60,7 % u javnom sektoru. Dodatno je oslabljeno pregovaranje s više poslodavaca, koje je u privatnom sektoru ograničeno na određene industrije, iako se također branilo (na primjer, u građevinskoj industriji, uključujući u rafineriji nafte Lindsey Oil Refinery). Čini se da je sindikalno predstavništvo na radnom mjestu (gdje postoji) ostalo netaknuto, iako je pod pritiskom, uključujući (na primjer) ograničenja ili planirana ograničenja za poslodavce u javnom sektoru koji prikupljaju sindikalne članarine. Sindikati stavljaju veći naglasak na svoje podružnice, ali su doživjeli ponovnu pojavu uvrštavanja na crnu listu članova koji predstavljaju rizik za potencijalnog poslodavca.

8. Plaće

Prije krize nagodbe o plaći koje je nadgledao Labour Research Department (Odjel za istraživanje tržišta rada) imale su stabilan uzorak s prosječnim srednjim porastom od 3,2 %. No nakon razdoblja 2007. – 2008. pale su ispod 3 % i još nisu doživjele „oporavak”(osim privremeno u privatnom sektoru u razdobljima 2010. – 2011. i 2011. – 2012.). Razina zamrzavanja u privatnom sektoru dosegla je vrhunac u prva četiri mjeseca 2009., odražavajući ono što je Konfederacija britanske industrije opisala kao „krajnje ograničenje plaća”. Međutim, pad u nagodbama nije označen kao pad stvarne zarade, a razdoblje nakon krize označeno je kao „negativno odstupanje u plaćama”.

Srednji porast na najnižim osnovnim stopama Sektor 2006. –

2007.2007. – 2008.

2008. – 2009.

2009. – 2010.

2010. – 2011.

2011. – 2012.

2012. – 2013.

2013. – 2014.

2014. – 2015.

Svi 3.60% 3.90% 2.70% 2.00% 2.80% 2.50% 2.50% 2.50% 2.0%Privatni 3.80% 4.00% 2.60% 2.00% 3.00% 2.90% 2.50% 2.50% 2.25%Javni 3.00% 3.00% 2.70% 2.00% 1.60% 1.00% 1.00% 1.50% 1.87%Izvori: LRD Payline, Workplace Report i LRD Pay Survey

EESC-2016-02574-00-00-ETU-TRA (EN) 5/8 EXT.-NON REV.

9. Minimalne plaće i plaća za podmirenje osnovnih životnih potreba

Low Pay Commission (Komisija za određivanje minimalne plaće), institucija koja savjetuje vladu o nacionalnoj minimalnoj plaći, usvojila je oprezan pristup nakon krize podizanjem stope za odrasle za prosječno samo 1,92 % godišnje od 2009. do 2013. Međutim, s rastućom zabrinutosti u vezi s padom stvarne zarade, 2014. i 2015. došlo je do povratka većem porastu (otprilike 3,0 %) te je stopa minimalne plaće za odrasle porasla na 6,70 GBP od listopada 2015. U međuvremenu je dobrovoljnu plaću dostatnu za život (od studenoga 2015. 8,25 GBP po satu, a 9,40 GBP u Londonu) službeno usvojilo više od 2000 „akreditiranih” poslodavaca. Na općim izborima 2015. većina je stranaka bila predana tome da se nešto poduzme kako bi se „rad isplatio”, a vlada konzervativaca najavila je novi zakonski minimum od 7,20 GBP po satu za radnike u dobi od 25 godina i više (što se zabunom naziva nacionalna plaća dostatna za život). Trebala bi porasti na otprilike 9,00 GBP do 2020. i, iako je niža od plaće dostatne za život, imat će velik utjecaj na poslodavce koji isplaćuju niske plaće.

10. Plaće u javnom sektoru

Ograničenja na plaće u javnom sektoru na snazi su neuobičajeno dugo razdoblje, koje je počelo neposredno prije krize tijekom vlasti laburista, nastavilo se kao zamrzavanje plaća (ali „barem 250 GBP” za one koji primaju manje od 21 000 GBP) koje je provela koalicija, a zatim zamijenilo ograničenjem od 1 %, koje je vlada konzervativaca sada produljila do 2016. – 2017. Napori koalicije da nametne lokalne „tržišno povezane plaće” radnicima u javnom sektoru bili su neuspješni, ali je sustav „porasta plaća” (uspon po platnim razredima) ograničen.

11. Rasprave

Prosječan broj zaustavljanja, izgubljenih radnih dana i izgubljenih radnih dana na 1 000 zaposlenika bio je niži od 2008. do 2014. nego u godinama prije krize (2000. – 2007.), ali se razina industrijske aktivnosti nije narušila. Veliki štrajkovi održali su se 2011. zbog mirovina u javnom sektoru, a bilo je oštrih rasprava i u privatnom sektoru (na primjer, u građevinskom sektoru).

12. Rast i produktivnost

Oporavak od recesije u Ujedinjenoj Kraljevini bio je spor i nesiguran, najslabiji u poslijeratnom razdoblju, potičući strahove od dvostruke recesije 2012. Kad se rast vratio, dogodio se bez povećanja produktivnosti, što je od 15 do 16 postotnih bodova ispod razine koju bi možda inače dostigao. Planovi vlade da riješi ovaj problem izloženi su kritici članova Parlamenta početkom 2016.

EESC-2016-02574-00-00-ETU-TRA (EN) 6/8 EXT.-NON REV.

13. Javna potrošnja i deficit

Vlada laburista prije recesije nadzirala je stvaran porast potrošnje, ali je recesija izazvala oštar pad u trenutačnom proračunu javnog sektora, koji se počeo oporavljati tek 2010., u vrijeme koalicijske vlade. Pretrpjela je privremeni zastoj 2012., ali su se rezovi nastavili uz progresivno pooštravanje politika socijalne skrbi (vidi u nastavku) i vršenje pritiska na članove sindikata.

14. Zapošljavanje i nezaposlenost

Daljnji rast zapošljavanja najistaknutiji je događaj razdoblja nakon recesije: od 2007. do 2014. „zapošljavanje svih” poraslo je za 4,6 %, odnosno na 30,7 milijuna (31 milijun do 2015.). Najviše je poraslo samozapošljavanje (21,2 %), a slijedi ga broj privremenih zaposlenika (9,6 %) i zaposlenika s nepunim radnim vremenom (6,2 %). Broj zaposlenika s punim radnim vremenom porastao je za 0,7 % do 2014. Zapošljavanje u javnom sektoru raslo je brže nego u privatnom sektoru prije recesije, ali je palo za 10,4 % od 2007. do 2014. Nezaposlenost je dosegla vrhunac od 2,7 milijuna i nije se znatno smanjila do nekoliko godina nakon krize.

15. Radni sati i radni status

Stvarni radni sati povećali su se, ali su prosječni radni sat ostali nepromijenjeni s 32,2 sata na tjedan. Nesigurni oblici zapošljavanja umnožili su se, i to ne samo samozapošljavanje i rad na nepuno radno vrijeme nego i poslovi s „nula radnih sati” (procijenjeno na između 744 000 i 1,5 milijuna u 2015.). Kongres sindikata koji provodi kampanje o „deficitu dostojnih radnih mjesta” računa da radnici s nula radnih sati zarade mnogo manje nego stalni radnici i da je broj radnika koji žele više sati na postojećim radnim mjestima porastao s 2,3 milijuna na 3,4 milijuna. Vlada je trenutačno zabranila „klauzule o isključivosti” kojima se ograničava mogućnosti zapošljavanja za radnike s nula radnih sati, ali nije otišla toliko daleko da potpuno zabrani te ugovore.

16. Inflacija, zarada i jednakost

Inflacija potrošačkih cijena i dalje je bila relativno visoka do 2012./2013., nadmašivši prosječan porast zarade, te je postala izvor kontroverzije jer je mjera inflacije koju najviše upotrebljavaju pregovarači o plaći (indeks maloprodajnih cijena) izgubila status nacionalne statistike, dok se inače niži indeks potrošačkih cijena sve više upotrebljava. Vrhunci inflacije nakon krize s indeksom potrošačkih cijena od 4,5 % i indeksom maloprodajnih cijena od 5,2 % dogodili su se 2011., ali je tijekom 2015. indeks potrošačkih cijena pao na nulu, a indeks maloprodajnih cijena na 1 % ili manje. Od 2007. do 2014. porast prosječne tjedne plaće (redovita plaća bez dodataka) upola se smanjio, što je imalo za posljedicu neviđen pad od 8 – 10 % njezine stvarne vrijednosti. Međutim, razlika u plaćama između žena i muškaraca na temelju zarade po satu u punom radnom vremenu smanjila se sa 16,3  % u 2000. na 12,5 % u 2007. i 9,6 % u 2014.

EESC-2016-02574-00-00-ETU-TRA (EN) 7/8 EXT.-NON REV.

17. Socijalna zaštita i dobrobit

Tijekom vladavine laburista prihode su održavali porezni krediti i niz drugih olakšica. Rezovi i program prelaska sa socijalne pomoći na posao ubrzani su tijekom vladavine koalicije i konzervativaca, što je utjecalo na povećanje olakšica, sankcije (gubljenje olakšica), smanjivanje olakšica za stambeno zbrinjavanje i godišnju gornju granicu olakšica. Niz olakšica i poreznih kredita zamjenjuje univerzalni kredit, ali Institute for Fiscal Studies (IFS) (Institut za fiskalna istraživanja) tvrdi da će dugoročno smanjiti velikodušnost sustava olakšica. Velike promjene u državnim i radnim mirovinama (uključujući raspravu o mirovinama u javnom sektoru) imale su učinak na radne odnose u razdoblju nakon krize. Djelomično su temeljene ne preporukama nadležnog tijela laburista Pensions Commission (Komisija za mirovine), ali nedavna politika konzervativaca („sloboda i izbor”) znači da radnici u dobi od 55 godina i više mogu potrošiti svoje privatne mirovine kako god žele (pri čemu podliježu poreznim pravilima).

18. Zaključci

Kriza je imala značajan učinak na društvenu i gospodarsku situaciju u Ujedinjenoj Kraljevini, uzrokujući nesigurnost, štednju, nisku produktivnost, „banke hrane” za neke i pad u stvarnoj zaradi za mnoge. Odnos snaga prevagnuo je u korist poslodavaca, bilo simbolizirano zakonom o sindikatima, bilo selektivnim poreznim rezovima ili sudskim troškovima i tako dalje. No istodobno postoji niz pozitivnijih „regulatornih” mjera, od automatskog uključivanja u mirovinski sustav do dijeljenog roditeljskog dopust, izvješćivanja o razlici u plaćama između žena i muškaraca, planiranog nameta za naukovanje i nacionalne plaće dostatne za život. Slogan Kongresa sindikata „Britanija treba povišicu” izrazio je prisutno raspoloženje, ali to nije dovelo do pobjede laburista na parlamentarnim izborima 2015. Sve je to bio vrlo velik izazov, ali za socijalne partnere postoji određeni kontinuitet koji je kriza stavila na kušnju, ali ga nije narušila.

_____________

EESC-2016-02574-00-00-ETU-TRA (EN) 8/8 EXT.-NON REV.