PETRICA I GALŽENJAKI (A.D. 1570.) - epskom manirom uveo nas je pjesnik u ovu tužnu kerempuhovsku pjesmu i otkrio zastor iza kojega će se pojaviti - kobna narodna sudbina - predstavio nam je svog junaka Petricu Kerempuha, žalosna pismoznanca, koji će pod galgama pjevati o nama, o našem izmrcvarenom i iznakaženom nacionalnom i ljudskom biću:

"a Petrica, žalosni pismoznanec,Kaj nikaj spametnog zmislil nesemneg tožnu ovu kerempuhovsku pesem,pod galgami kaj ju ztambural jesem."

- autentični podaci s našeg feudalnog stratišta u bolnogorkoj Kerempuhovoj unterpretaciji djeluju sugestivno i snažno- tu se kroz mrak stoljeća naziru vješala i mučila, rane i suze i zdrobljena koljena, tu je mučen i bičevan, vješan i vezan konjima za repove seljak, gladuš, bogec "ki od glada krade da bi na kraju konca zvitezil svoje jade"- po njegovu razdrtu tijelu padaju batine, korbači, Herodoševe šibe- na drugoj strani je grof, u čijem se zatvoru čuje zveket lanaca, i crkveni feudalac, koji u plaštu damastnog pluvijala pod galgama moli za blagoslov verige- no, u tom mraku, kroz psovuku i kletvu,plač i lavež pasji, čuje se buntovni zavjet tovariša kmeta Matije Gupca i odjekuje Kerempuhove riječi koje prijete i opominju, groze se i proriču:

"Hudi bu biškupa odnesel vu pekel.I šatan bu spekel grofe i prebendare."

- a na kraju u tonu rezignirane kontemplacije nad otvorenim grobom te naše i ljudske bijede, pjesnik je govorio:

"Gdo plašča ne zna z vetrom obarnuti,morak kak sveča na vetru vtarnuti." 

 NI MED CVETJEM NI PRAVICE- u slici cvijeća i njihova odnosa razvijena je pjesnikova vizija svijeta u kojem vlada nepravda- alegorija pjesme je jasna- dva svijeta, suprotstavljena i različita, privilegirani i poniženi, javljaju se u kontrapunktivnim intonacijama:"Fijolica i sunčanica, rožmarin i mačuhica, roža i fergismajniht, dijacint i holer, admiralov cvet i glateja" našli su se u gartlicu uz staze u raskošnim bojama i zamamljivim mirisima - pa kaže u ironično-gorkoj intonaciji: "Lepe ti je, lepe ti jem

fijolice dišeče..."- a smrdljivi "terputec, prepunčec, grinta, terna, glavobolka, kopriva, lopuh, žabnjak, osjak i peršin soldački" u tužnoj intonaciji: "Teške je nam, teške je nam,

na kokošjoj paši..."- između poniženih postoje dva tabora: 1. terputec - smrdljiv i prezren, puntar i nezadovoljnik, buntovnik i revolucionarist2. gumbek - zajedno s zajčekom, bažulekom i slakom, misli da to "ima biti tak" kad već nije drukčije- pomirenje sa životom, silom i nepravdom ima svoju bolnu poantu- "goreči čerleni mak" na "škrilaku terpuca" ima u toj ludinoj poetskoj viziji i poruci revolucionara simbolično značenje- na kraju pjesme čut ćemo glas prijetnje: jednom će i u te naše tamne prostore prodrijeti "severec kozoderec" i probiti barijeru klasnih opreka:

"Severec, kozoderec, skunkačov strah i kač,raznesel bu vse farbe s pisanih vaših gač,a nami bu se jeno, mi tak sme posle polski drač,

bespuci, terpuci i kravji kolač!"    

KEGLOVICHIANA- pratimo "njihovo preuzvišeno gospodstvo, gospona, gospona, gospona i dominalnega gospona grofa Baltazara Melkiora Keglevicha - obrista, kirasijera, gavalera, komornjika, pijanca i carskog oficera" na njegovu "trijumfalnom i najparadnejšem vaznušašču, vnebozetju i vulesku v nebo"- taj naslov skinut je s tolikih nadgrobnih ploča naših feudalnih veličina pa je tako i taj uvod svojim sadržajem i stilom poetski autentičan i uvjerljiv- i leksik, i poredak riječi i ponavljanje počasnih naziva dali su toj emotivno-kerempuhovskoj intonaciji satiričan prizvuk- Keglevich je ušao u raj "v lakjeranom zicu kočije dunajske, kak kristbaum v blesku carskeh žulenc" kroz kmetski špalir- mnoštvo kuhara, kuharica, pečenjara, slugu i krušnarica nalazi se na čelu- za njima su "troja kola riglah, rajnglah, i plehnateh rolov" pa pet volova za klanje, pa opet troja kola jela, i to onih biranih "rib, buncekov i karafijalov", a onda opet licitari, mlinari i kuhari- složena i smišljena je povorka to, slikovita i živa- originalna groteska, čiji je nakazno.komični ictus u njenoj hiperbolici, u tom prenošenju zemaljskih privilegija u rajske prostore- tu se na grofovskim karminama na nebeskom piru služe jarebice, prepelice, kečige, oštrige, orehnjače, makovnjače, oskoruši, bojami, smokve, naranče, govedina, piletina...puževi, moruni, šparge, a sve je to tako fino, mirisno i gustiozno da su i "ajugeli sami te sladobize jeli, ak i nesu zube ni požirak imeli"- a stoloravnatelj i kum arhajugel Gabrijel diže polupinteni žmulj i nazdravlja u ime čete arhajugela- u tim njegovim retoričnim bravurama čujemo odjeke naših napitnica i nazdravica, naših punih stolova i plemenitaških orgija- te patetično-gromoglasne arhajugelove fraze prati i prekida jedan drugi solilokvij, izrečen ispod stola- Imbro Skunkač je to, pilićar i tat, koji se "kak gujšter prešmugnul črez nebeska vrata" i sad se smuca po nebeskim tepisima i psuje sve one gutave i bedaste, trbušaste i krivonoge, pijandure i kostobolne proždrljivce, i madžarske i bečke i talijanske grofove koji sjede u raju kao kod svoje kuće- a Imbro Skunkač je pod stolom sam i njegove riječi, buntovne i nepokorne: "Vrag vas gospocki dal, ter vas stvoril i dal!" nose u sebi prizvuk prigušene optužbe i otpora, ali i gorke i jetke ironije- a najbolnije su odjeknuli s Kerempuhovih žica zvuci o kmetskoj siromaštini, jadu, o polomljenim rebrima, zdrobljenim koljenima, o lancima, i o sramtori, i o pravdi koja je razapeta na križu- i Imbrin monolog ostao je nedorečen, otkrili su ga i kaznili jer se uvukao onamo gdje mu nije bilo mjesto, jer: "nebe je za grofa, a je ne za tata!" - "trompetale" su regimente nebeskih anđela.- slijedi tragični finale - Imbro Skunkač je išiban i bačen u pakao - aluzija je to na prekogrobnu demokraciju- i kompozicija ove pjesme svojom strukturom sukoba značajna je na svoj način- Imbro u svojoj kmetskoj sirotinji na jednoj strani, a na drugoj čitava feudalna stvarnost - predstavljena ogromnom pratnjom, sjajnim "kinčenim dvorom i bogatim gospockim stolom"- kontrast u kompoziciji i nerazmjer ovih snaga i duboka dramatika sukoba adekvatna je osnovnoj ideji pjesme - odnosu moćnog i potlačenog- gnjev i srdžba izbijaju iz Kerempuhovih žica na temu "viteza, velmoža, banova i boljara" koji su u svome historijskom trajanju zaista postali odnarođeno tijelo na živom organizmu nacije- sve su to: "sami Madžari, grofi dunajski, taljanski,

ne jeden je ne človek, ne jeden ne zna naški."- iz bogatog i najbujalog leksika Kerempuhova jezika izbijaju munje ironije i satire- misaono-emotivnim odnosom ove umjetničke ličnosti uvjetovan je potpo riječi što su ga pokrenuli bijes i kletva, prostest i pobuna:

"Ti vuložljivci i kašlavci,ti grintavci i slenavci,ti puhavci, ti mehovci,ti pišivci, i lažljivci,na parhetnih blazinah i vanjkušah ležaki"

- to su feudalci, presvetli, preuzvišeni, veleučeni, i poglaviti, najlojalniji podanici:"seh čebrov, brentah, škafov, čuturah i šefovbarilov, sudov, vrčov, peharov i kant"

- ovo nizanje uvijek novih i sočnih izraza bez predaha izazvano je ogorčenjem, čemerom i jadom nad činjenicom da jedni imaju sve, a drugi ništa, da jedni "ždereju kak hrčki", a drugi "delaju težaki", da je za jedne uvijek "Vuzem do Vuzma", a u druge sami "jalovi horvatski kvaterni petki"- groteska je omogućila osvjetljavanje stvari i pojava novim i originalnim sredstvima, uvijek drugačije i iznenađujuće- monstruozna je pojava Mindsentha, barona, sokača i nadrišpana, isksla pred nama kad su se u njegovu želucu našla odjednom: "tri barila i mendulova torta,

češnjovki venec, rezancov, filekov malo-mašna sorta,tri škafa zosa, kak tri škafa morta."

- žalosne su u svojoj komici slike u kojima je ljudski život uspoređen sa životnjskim: "kak gujšter se prešmugnul čez nebeska vrata" i "šmugla se pod stolom kak kusa iduč", a zatim se "kak kača zagledal v portugizec" KHEVENHILLER- tema: teška povijest hrvatskog naroda kroz stoljeća ugnjetavanja- odnosi se na godinu 1579. i vezana je uz ime Jurja Khevenhillera, koruškog zemaljskog kapetana koji je počeo "na tlaki" graditi grad, u čas nadvojvode Karla - Karlstadt, tj. Karlovac- u zidine Karlovca nije bilo uzidano samo 900 turskih lubanja, nego i naše kmetske suze, znoj, žuljevi i patnja- kmetu je bilo suđeno "na tlaku hoditi", "festunge nosti", "bedeme kopati" i "morta nositi"- rezignacija izazvana patnjom, osjećaj bespomoćnosti i spoznaje da se stvari ipak zbivaju bez nas i izvan nas izražena je u izreci koja nosi emotivno-misaonu osnovu pjesme:

"Nigdar ni tak bilo,da ni nekak bilo,pak ni vezda nebuda nam nekak nebu."

- te su pesimističke opservacije ipak samo prividne, one su rođene u spoznaji da je smrt olakšanje jer se u životu osim okova ne može ništa više izgubiti:

"A kmetu je sejeno jel krepa totu, tamil v katedrale v Zagrebu."

- to je borbeno, revoltirano beznađe  NA MUKAH- početak: "Na mukah strucana spoved i primorano valuvanje stubičanskih puntarov..."- tema: stravični kraj seljačke bune i užasno mučenje seljačkih vođa Mije Gošetića i Ilije Gregorića u Beču 1573.- u rukama zemaljskog suca Johana Heutstockhera zagorski puntari izdišu na strašnim mukama- to su čavli zarinuti u meso, "hispanjske škornje" u kojima su se lomile kosti, "hispanjske palčenice" za slamanje prstiju, smola u ušnoj školjci, iglene naušnice u razderanoj nosnici, uže, sjekira i sumporna košulja u kojoj se "stubičanec paca"-"gospon Heutstockher doktor Johan": silnik i mučitelj, crnorizec, sladokusac, krvolizac i prevrljivac, glavni izvršitelj gospodskih paragrafa, lovac na novac, pakleni intrigant- gustoća motiva - nominativni oblici - doživljaj strave i trajanja- seoske meditacije i buni i neminovnosti bune:"Gospon Heutstockher, za pet ran božjih,kaj hočeju od mene?Karvju su mojom poškroplenite hiže si juristerajski vogli."- tragičan doživljaj naše zle kobi, čežnja da se izbjegne nemoguća stvarnost u kojoj smo se našli, žeđ za drugom obalom: "Lesice i tice imaju svoj stan,a sin človeči, gde bi položil glavu, nema."- slika naših krvoprolića: "ruče, kakti bivol, kak stekli pes tuli,

kune, bljuje, kak hmajna se smeji.""vrešči, cvili, tuli, žertve bez kervi ni""kak zvono na jogenj kerv kervavo zvoni"

-pobuna u žilama naših predaka: "Mi gremo za njom, za glasom kervi naše"- krv je simbol pobuna poraženih i obespravljenih i borbe za slobodu i osnovna ljudska prava 

 V MEGLI- tema: magla kao vremenska fiksacija feudalizma: sudbina hrvatskog čovjeka u tom historijskom pejzažu- u krvavoj megli poslije stubičke katastrofe, nazire se zemlja s mrtvacima u blatu, lubanjama koje izjedaju crvi, pogorjelim crkvama i krvavim svecima- stravične utvare, koje prolaze kroz maglu, ti bistrički "bokci i bogice" i "gluhe vlačuge", ti mračni, iscereni i iznakaženi likovi posebni su izraz negacije našeg izranjenog i rastvorenog nacionalnog tijela- jad i čemer i gorčina našeg otpora i pobune: "Pod baltu se bane i špane i kapetane,

excellentissime i eminentissime!"- taj šapat predstavlja potlačeni narod osvetnik kojemu je zaista bilo "se jeno al si denes al pak zutra v jami" jer saznanje "če se zdignemo, nigdar se ne vskrisime" rođeno je na patnji koju smo dobro poznavali 

PLANETARIJOM - metaforičnost naslova: planetarijom je kolo koje će na svojim okretajima prikazivati cijelu hrvatsku povijest- tema: pjesnikova vizija hrvatskih velikana kroz vjekovnu, krvavu i mutnu maglu

"I videl sem daljine, maglene i kalne,I videl sem glibine, se dalne i dalne"

- na optuženičkoj klupi našli su se Zrinjski i Jelačić jer su uz tolike druge banove, vođe i političare "kak slepci" otišli na krive putove u Budim i Beč, a za sobom su ostavili stoljeće turskih pohoda, pokolja i ognja, nevolja, plača i stradanja- njihove su zablude skupo plaćene: "Tam buju svoju, tam buju svoju, tam buju svojuđpopluvali reč"- Khuen, "madžronski ban" sjedi na Markovu trgu u bljesku crvene lampe 22 godine, okržen madžaronima, unionistima, službenicima i činovnicima, kancelaristima, praznoglavcima i strašljivcima- Štrosmajeru i Mažuraniću zamjera što su se svojom politikom gubili u zamršenoj situaciji svoga vremena, a Gaja optužuje jer je sa svojim ilircima pokopao starinsku reč "kaj":

"Iliri kak pilki, faklonosizaškrabani dijaki, larfonosi,pokopali su paradno staru reč Kaj.Kak zvon je kaj grmelokak kres je Kaj plamtelo,kak jogenj, kak harfa vekomaj,a oberpilko v galis pogrebnom faklom v rokimed ilirskimi fanti,mertvečkimi snobokišpanciral se Doktor Ludvig von Gay."  

daje kritiku čitave naše književne tradicije- satirizira Domjanića i Preradovića- revoltirano otkriva odnos naše sredine prema talentima, starim našim "knjigarima", koji su životarili kao kruhoborci ili su u mutnim i teškim vjekovima prošlosti završavali na sramotnim stupovima ili u bolnicama- svi ti pjesnici i pioniri naši, koji nisu bili trgovci ni karijeristi, vrijedili su manje od "pišive skolopendere" nestajali su za rešetkama venecijanskim kao Filip Grabovac ili su im kao Ignjatu Martinoviću "blatu pod gerklan deli"- parafrazirajući Gundulićeve stihove Krleža veli:

"Na tem su ketaču navek oni gori,kaj su bili gori gda bili jesu gori.Za bogca i v peklu pod tabanum gori,majori su v nebu i v peklu majori!"

- samo dvije ličnosti izdižu se u ovom tragičnom kaosu našem: Ante Starčević i Fran Supilo - prvi kao inkarnacija našeg političkog poštenja, a drugi kao hrvatski revolucionar koji je kao meteor zablistao na našem političkom nebu i ugasio se u trenutku kad je bio najpotrebniji- ističe književnika Juraja Križanića, zanesenjaka i sanjara, koji svojom osobnom tragedijom baca trag svjetlosti u ovu našu jalovu povijesnu tminu- pjesnik plače i nad besmislenošću sirotinjskog života, nad teškom tragikom naroda kojeg je i preko groba progovorila njegova fatalna kob jer je gorka spoznaja da sije sunce na grob krvavog Tahija u stubičanskoj crkvi, a na kmetskom grobu nema ni spomenika ni cvijeća- to je nova vizija Hrvatske rapsodije koja u ovom finalu dobiva svoj tragični smisao