7

KRPICE SJE∆ANJA

8

9

1.

Svoje snove zaboravljam veÊinom Ëim se probu-dim. No dva sna iz djetinjih ranih dana zorno su pre-da mnom. Imam oko Ëetiri do pet godina. Sanjam:sama sam na Cmroku na livadi, gdje sam se zimi ËeπÊesanjkala. Sada je proljeÊe. Na rascvjetaloj velikoj gra-ni dolijeÊe vila, sve je u prelijepim bojama. Pita mehoÊu li s njome letjeti. Isprva se neÊkam, no zatimletimo iznad grada i okolnih brda. Sve je i poznato iËudno. Vila me vraÊa na livadu.

Probudim se, ispriËam to mami i zaboravim.Idem se igrati s djecom u dvoriπte (u MartiÊevoj ulicibr. 10). Moja seka Magda veÊ je u πkoli. VraÊam se naruËak, seka je prije mene stigla iz πkole i kaæe mi: Danassmo bili s razredom na πetnji oko Cmroka i vidjelineπto neobiËno: na jednoj rascvaloj grani letjela je vilas djevojËicom. Ja sam krajnje zaËuena i promucamda to, dakle, nije bio san, nego se uistinu dogodilo.(Da je mama ispriËala moj san seki, toliko pametnajoπ nisam bila.)

Drugi san izravno je potaknut PriËama iz davni-ne, koje mi je seka (tako smo se nazivale) ËeπÊe pre-priËavala. Na velikoj livadi igraju se djeca, i ja meunjima, iz dviju neprijateljskih dræava. Igra se pretvara

10

u rat. Dotle je sve vrlo sliËno priËi RegoË, a nastavakse odvaja. Vojska neprijateljskoga kralja zarobljuje nasdjecu iz protivniËke dræave i zatvara u kraljevoj kuÊi(nije dvorac) na kraju livade. U kuÊi su veÊ moja mamai seka. Kralj je posebno meni sklon, izdvaja me iz osta-lih zarobljenika, povjerava mi ∑ pustit Êu sve zarobljeneda iziu odavde. No, ona velika zlatna kvaka na vra-tima otrovana je, nemoj je dirati. Nikomu to ne smi-jeπ reÊi. OËajna sam, æelim izbaviti seku i mamu, aline znam kako. Polazim do vrata, hvatam otrovanukvaku i probudim se. (Edipovska pozadina toga sna jeevidentna, no ovo nije priruËnik psihoanalize.)

2.

U Ëasopisu ¶Novi omanut« (br. 39-40., 2000), uzapisu Egona Erwina Kischa o nekoj tradiciji kako jeu sinagogi u Pragu bio pokopan Golem, proËitala samreËenicu gdje gospodin Zwiker pita neπto Kischa ¶to-nom u kome se znatiæelja mijeπala s ironijom, koju uVlaπkoj nazivaju nekóme«. ProËitavπi rijeË nekóme, umeni je iskrslo zapretano sjeÊanje na priËicu koju samnekoÊ davno sluπala kao dijete, ne znam viπe je li odtate ili od tete. Jednom Æidovu gorjela je kuÊa. Svi suse susjedi okupili, plakali i jadikovali, a jedino je vla-snik razdragano skakao i oËito uæivao. Ljudi misle daje poludio i pitaju ga Ëemu se veseli, na πto je odgovo-rio ∑ Ich habe nekóme auf die Wanzen. (otprilike:Neka, baπ mi je drago zbog stjenica!) RijeË nekómenisam mogla toËno prevesti, kao πto joj nije toËno

11

znaËenje ni u Kischovu tekstu. Najbliæe bi znaËenjebilo neπto kao zlurada veselost. No, smisao je priËicejasan i Ëini se da sjajno iskazuje onu znamenitu æidov-sku autoironiju.

U sjeÊanju su mi joπ jedna priËa i jedan vic, kojesu, kao i prethodna, bile kazivane na hrvatskome osimkljuËne reËenice na njemaËkome jeziku (...) »ula samje kao dijete od tate. Neki siromaπni Ëovjek imao jedvanaestoro djece i nije znao kako bi vezao kraj s kra-jem. I kako je djece bilo mnogo, brojio bi ih i jednogadana vidi da djece ima trinaest, a ne dvanaest. UpitadeËka koji mu se uËinio nepoznatim: ∑ Pa dobro, tkosi ti? a on je rekao: ∑ Ich bin der Dales. To je bilajedina njemaËka reËenica u cijeloj priËi, a Dales jezapravo ‘zla sreÊa’, zla kob Ëovjekova, koja se kasnijeu priËi ipak pretvorila u sreÊu.

Napokon, jedan vic priËao se u Zagrebu u po-Ëetku Drugoga svjetskoga rata, dok rat joπ nije biozahvatio Hrvatsku. Sjede dva stara Æidova na klupina Zrinjevcu pa jedan kaæe drugomu: ∑ Jesi li Ëuo daje æirafa u zooloπkom vrtu dobila mladunËe? A drugimu zabrinuto priπapne: ∑ Ist das für uns Juden gutoder schlecht? (Je li to za nas Æidove dobro ili zlo?)Sva strepnja od nadolazeÊega, te opet ona ista autoi-ronija skrivene su u tom vicu.

Ove sam tri priËice zapamtila i priopÊujem ihsada ne kao struËnjak za usmenu knjiæevnost. Ne znampostoje li njihove varijante u zbirkama æidovskogafolklora. Ja ih kazujem samo kao sluËajni pripovjedaË.

(Objavljeno: Novi omanut, god. 2000., br. 42/43)

12

3.

Konac oæujka 1941. Spremam se poslije ruËka uπkolu dobro pripremljena za ispravljanje slabe ocjeneiz matematike, posljednje prilike prije velike matureu osmome razredu gimnazije (sada bi to bio Ëetvrtirazred). »as pred polazak iz kuÊe fuÊka mi pod balko-nom u RakovËevoj broj 21 Ivo. Dugo ga nije bilo.Uzimam torbu i polazimo u πetnju. ©kola, matemati-ka, matura, predvidive ozbiljne posljedice ‡ sve je zabo-ravljeno. ©eÊemo do mraka po Mirogoju meu grobo-vima. Nije me taj put poljubio.

Vjerojatna πkolska katastrofa razrijeπena je viπomsilom. ©estoga travnja bombardiran je Beograd. Topovigrme, Ëini se, i u Zagrebu. Ili se na radiju Ëuju iz Beo-grada? Spikerov alarmantan glas uz zastraπujuÊu stal-no ponavljanu pjesmu ¶Spremte se, spremte, Ëetnici«,koju sam tada prvi put Ëula.

Nakon nekoliko dana rat je zavrπen. Osnovanaje Nezavisna Dræava Hrvatska. Ivo i ja doËekali smo,drπÊuÊi, tenkove s vojskom na Maksimirskoj cesti. Po-tom dani straha, neizvjesnosti, bez prave slutnje πtoÊe se uskoro dogaati. S matematikom i maturom sveje u redu ∑ svi smo dobili spomen-svjedodæbe bezzavrπene πkolske godine.

Rani su ljetni dani. Kupamo se na drugoj obaliSave nekako na potezu nasuprot Heinzelovoj ulici,meu vrbama i nekim grmljem kojemu ne znam ime.Isprva dolaze, uz Ivu i mene, prijatelj TonËi FabijaniÊ,Ivina sestra Beba, moj bratiÊ Mirko, student medi-cine. Najviπe smo Ivo i ja sami. Magda, moja seka,

13

najprije se krije u sanatoriju u Podsusedu, a onogadana kad se vratila u Zagreb, odveli su je. Prokazalaju je oËito naπa kuÊna pomoÊnica Anka. Zatim (ili prijetoga) odvode Mirka; o njemu viπe nismo Ëuli. Potomsu uhitili TonËija ‡ o njegovoj sudbini piπem u ovojknjizi u Ëlanku o davnim mladiÊima i o Krleæi. (To jebio referat, gdje sam nastojala izbjeÊi intimnije detalje,no oni se naziru. Ivo Habunek iz toga teksta isti je okome sada govorim.) Rastali smo se Ivo i ja potkrajsrpnja 1941. na autobusnoj postaji u Vlaπkoj ulici.Neizgovorena slutnja da je to kraj. On je otputovao krodbini u sela RadoiπÊe i Komin kraj Sv. Ivana Zeline,a ja zatim u Slatinski Drenovac k djedu.

U Zagrebu je sve opasnije. Na dan 14. kolovozaprimam u Drenovcu Ivino pismo na desetak stranicavelikog formata, pismo tuge i neizgovorena oproπtaja.Toga istoga dana Ivu su odveli; ubili su ga u Jasenov-cu. Pismo je propalo u ratu.

Kako sam tada doputovala u Drenovac? Vlakomdo »aËinaca? Sama? Jesam li imala kofer? Dokumente?Kako sam iz »aËinaca stigla u Drenovac? NekoÊ sekroz tri sela stizalo koËijom. A ovaj put? Niπta, baπniπta ne pamtim.

Nakon mjesec ili dva doputovala je mama izZagreba. Tata je bio dva dana u sabirnom logoru, alije puπten. Kako? Ne znam. Uspio je potom umaknutiu Kraljevicu pod talijansku okupaciju, a mama je sti-gla k nama. Poslije nam se tata pridruæio na Lopudu,gdje smo bili internirani u jesen 1942. godine.

14

4.

U drugome dijelu ove knjige u tekstu nazvanomSudbina moje obitelji pretiskano je moje usmeno kazi-vanje Jasminki Domaπ za njezinu knjigu Obitelj (obja-vljeno poslije i u mojoj knjizi O usmenoj tradiciji i oæivotu). PriËala sam suho faktografski, uz povremeneosvrte na aktualne prilike. O toj duboko zatrpanojproπlosti nisam mogla pripovijedati drukËije, ponaj-manje stranoj osobi. Sada kad piπem sama, puπtam dase jave potisnuti ili zaboravljeni trenuci.

Mjesec rujan godine 1943. na otoku Rabu (kamosmo bili s Lopuda premjeπteni u talijanski logor). Italijaje kapitulirala, a najveÊi dio nas mladih, zatoËenihdotada u logoru, stoji te veËeri na obali. UkljuËili smose u tzv. Rapski bataljon i Ëekamo da nas brod prevezena kopno u partizane. IspraÊaju nas naπi najbliæi. Neznamo kakva buduÊnost Ëeka ni njih ni nas. Slutnjada Êe se Nijemci vratiti obistinila se uskoro.

Mama nije nikada imala smisla za tzv. borbeneideje. Strepila je zbog Magdina ljeviËarstva i opasno-sti kojima se izvrgavala, te Ëekala kad Êe se ¶opameti-ti«. Bilo je to prije rata. Taj put na obali u mraku,neposredno pred naπ odlazak, pitam mamu je li mizamjerava πto ju napuπtam i Ëujem odgovor: ∑ Ja bihse sramila, kad ti sada ne bi iπla. Viπe ju nikada nisamvidjela.

***

ProljeÊe 1944. negdje na Baniji, lijep je dan. Jasam u pokretnoj bolnici VII. divizije za lakπe ranjenike

15

i bolesnike, koja prati diviziju kreÊuÊi se u njezinu zale-u. Ondje sam neπto izmeu bolniËarke i pisarice. UseljaËkoj kuÊi, gdje sam se zatekla, Ëujem da me dozi-va druga bolniËarka veselo i nasmijano: ∑ Doi, doi,traæe te dvije drugarice.

Ne znam kako ni zaπto, povjerujem odjednomda su doπle moja mama i teta Beæika (sluæbeno Jelka).Nisam niπta o njima Ëula od one veËeri na Rabu; proπloje πest ili sedam mjeseci. Kako bi se one tu stvorile,kako bi znale gdje sam? Ne pada mi to na pamet, po-jurim k njima.

DoËekale su me dvije nasmijane seljanke ‡ maj-ka i sestra ili æena naπega bivπeg pacijenta; u rukamaim je neπto pokriveno lijepim Ëistim ruËnikom, podkojim je pogaËa ili tako neπto. PriËao je da sam mubila dobra, pa su mi donijele ¶miloπtu«. RazoËaranje,praznina i pustoπ.

Nekoliko dana poslije toga zove me upraviteljbolnice doktor Miπkolci i ozbiljna lica kaæe mi da imamnekoliko dana dopusta, neka poem k svojima u to ito selo. Ne znam viπe kako se zvalo, no bilo je podale-ko od nas. Putujem πto pjeπice, πto seljaËkim kolima.Usput susreÊem poznanike s Raba, pitam jesu li mojiu tom selu, πto oni potvruju, ali se Ëudno dræe. NeosvrÊem se na to. Dolazim u selo i kuÊu kamo su meuputili. DoËekala me je teta Beæika. Mrπava, ispaÊe-na, u crnini. (Ni danas ne znam kako ju je nabavila.)PlaËe u mom zagrljaju. ∑ Sirota, jadna tvoja mama.Potom: ∑ Ne znam πto je s tvojim tatom. Pripovijedami πto se dogodilo.

16

O tome je teta Beæika odmah nakon svrπetka ratapisala pismo najbliæoj maminoj predratnoj prijateljiciJelki Freundlich, a objavljeno je u listu ¶Novi oma-nut« (2001., broj 47-48). Ispisujem dijelove (s mojimtumaËenjima u uglatim zagradama):

¶Glina, 19.V.1945.

(...) Moga dobroga staroga oca [mojega djeda]zakopali smo joπ na Rabu, on je umro lako, ne pada-juÊi nikome na teret, umro je kao πto je i æivio (...)Nas petero, Janka, Karl, Frieda, Marko i ja æivjeli smoblizu πest mjeseci u ©karama, osam kilometara odOtoËca [moja majka, otac, te πogorica i πogor tete Be-æike]. Kada je neprijatelj 6. januara 1944. zauzeo Oto-Ëac, mi smo trebali odmah krenuti dalje prema Kor-dunu, ali je bio dva metra visok snijeg, Marko teπkobolestan, nije bio za transport (anemija, leukemija),moja sirota Janka slaba i bolesna. Sredstava smo imalivrlo malo. Ostali naπi ipak su poπli, a mi smo ostali.Prvoga aprila 1944. poËela je velika VII. ofenziva. Mikoji smo mogli hodati poπli smo prema Vrhovinama,prepustivπi sirotu Friedu i Marka svojoj sudbini. Joπuvijek ne znam πto se je poslije toga s njima dogodilo.Mi smo 2. aprila stigli kroz πumu u selo Dugidol kodVrhovina. PovlaËili smo se s vojskom. Ondje moja siro-ta Janka nije mogla ili nije htjela dalje, pa smo zaostaliu jednoj seljaËkoj kuÊi. Tu nas je isti dan naπla jednaneprijateljska patrola. Karla su odmah poËeli tuÊi, aJanka i ja smo uzele svaka po deset veronala. Karla suodveli, a mi smo ostale. Ja sam se probudila 6. aprila.Janka je baπ izdisala, a neprijateljske patrole upravo

17

su opet nadirale. Ja sam doËekala njenu smrt i gledalakako su je zakopali: Ëetiri æene u jednoj ponjavi bezlijesa. Jelka, to je bilo straπno. I sada sam ja poπla sama,potpuno opljaËkana, po dubokom snijegu osam kilo-metara preko πume u Doljane (...) [Teta opisuje svojeprestraπno putovanje, πto izostavljam] Sirota moja Jan-ka nikako ne bi mogla te πtrapace izdræati, pa bih je jaionako morala ostaviti negdje na putu u πumi.

Ona je, sirota moja, do zadnjega Ëasa bila mirnai staloæena. Jedina su joj misao bila njena djeca. Vjero-vala je, sirota, da je Magda joπ æiva, a ni od Maje siro-ta niπta nije znala sve do svoje smrti (...) Ja sam poslijenjenog gubitka skoro duπevno obolila i samo mojojjakoj konstrukciji mogu zahvaliti da sam se nekakoiskopala. Morala sam joπ mjesecima oËajno izgledati,jer je bilo mnogo ljudi koji me uopÊe nisu prepoznali(...)«

Tatu su, kako sam poslije saznala, odveli u Jase-novac, gdje je bio æiv do proljeÊa 1945. Teta Beæika,koja se nikad viπe nije oporavila, odselila je poslije spreæivjelim sinom Brankom i muæem u Izrael, gdje jeumrla godine 1962.

***

Katkada mi se Ëini da su se ti straπni dogaajizbivali upravo u trenucima kad su mene posjetile dvi-je ljubazne seljanke sa svojom ¶miloπtom«. No, πtomogu znati?

18

***Gdje sam bila, πto sam Ëinila, πto osjeÊala u Ëasu

kad su Ivu, koga sam voljela, ubijali u Jasenovcu? Kadsu prijatelja TonËija, koji me je volio, strijeljali naDotrπËini? Kad je moja seka izdisala usmrÊena, Ëini seplinom, na putu od akovaËkoga logora za æene i djecudo Stare Gradiπke? Kad je moja mama negdje u sni-jegom zavijanom liËkom selu umirala otrovana vero-nalom; kad je tata u Jasenovcu ubijen ili je umro predsam kraj rata?

Niπta u tim trenucima, osim moæda u jednome,nisam osjetila. Nije bilo znaka.

Poslije æalost i bol svakako, ali i studij, diploma,miran i uglavnom lijep æivot uz Brnju, moga supruga,s krugom prijatelja; studijski rad, objavljene knjige.Navrπila sam osamdeset Ëetiri godine. Kako ih je treba-lo æivjeti? Nakon svega?

5.

¶No podjedno ili u vrijeme dok sam ja pisao svojekatrene ili crtao æivotinje a Ana bosa plesala premaBártokovoj glazbi, ili smo sjedili u kinu i gledali fran-cuske filmove iz tridesetih, daleko negdje polagano jeumirala moja majka (...)

Dok je siroti Bert Brecht joπ nijemo grickao svo-ju cigaru, a intelektualni zastupnici svjetskih sila ‡ Mel-vin Lasky zapadnih a Wolfgang Harich istoËnih ‡ po-pisivali zloËine svaki onoj drugoj sili i uzajamno prije-tili atomskim udarima ‡ rak je razdirao moju majku(...)

19

Mi smo svakom zgodom plesali i mislili da jebiti mladim sve ‡ njezina utroba dotle je postala ranom,koja nije mogla zacijeliti (...)

Ono πto se raspravljalo meu Istokom i Zapa-dom ‡ primjerice uvijek iznova bila je rijeË o ærtvamastaljinizma i o procjeni atomskih ærtava Hiroπime iNagasakija (...), moglo je poticati svijet; umiranje mojemajke zbivalo se u tiπini.«

Iz knjige: Günter Grass, Beim Häuten der Zwiebel(Dok ljuπtim luk), 2006. Ovdje prema izvorniku.

6.

Nakon proæivljenoga u ratu donekle sam okorje-la i tek polagano se ta kora skidala.

Ljeti 1945. javila mi se telefonski majka mogavrπnjaka i predratnoga bliskog znanca Radenka. Ne-koÊ je bio za mene zagrijan bez moga uzvraÊanja. Zavrijeme rata Ëula sam da ga viaju u domobranskojuniformi.

Sada mi je Radenkova majka rekla kako je u sku-pini s nekoliko domobrana pokuπao prebjeÊi parti-zanima, ali je tom prilikom poginuo. Nisu joj poznateokolnosti i moli me da pokuπam neπto doznati.

Rekoh joj ‡ πto je bila istina ‡ da ne znam kogabih pitala i ne poznam nikoga tko bi mogao o tomebiti obavijeπten. Preπutjela sam da se pomalo ustruËa-vam ispitivati o takvu moæda delikatnom dogaaju.

20

Nikada joj se viπe nisam javila. Niti sam iπta Ëulao samohranoj majci mladiÊa, koja je moæda mislila dasam bila djevojka njezinog jedinca. Kasno je da ju mo-lim da mi oprosti.

7.

Poslije prve godine studija slavistike u Zagrebunaoh se u jesen 1946. meu izabranima za nastavakstudija u Sovjetskom Savezu. Okupili smo se u Beogra-du i Ëekamo kad Êemo na put. »ekanje traje vrlo dugovjerojatno zbog nekih meudræavnih nesporazuma.Stanujemo u studentskom domu nestrpljivi, ali se izgodno zabavljamo. Sprijateljila sam se s dvjema djevoj-kama ‡ s Marijom SertiÊ i Savkom DabËeviÊ. Marijaje iz Hrvatskoga primorja ‡ simpatiËna, vesela, zafr-kantica. Poslije tih dana nisam ju viπe vidjela.

Savka je podjednako sklona zafrkancijama nanaËin fetive SpliÊanke (premda to nije rodom), ne ma-reÊi u to doba za obiteljski usaivane manire. Na Te-razijama smo se Ëastile paπtama ako bismo naπle kogada nam plati, a ja sam u prvi mah mislila da Êemokupiti pastu za cipele. Kod Savke se u ozbiljnim razgo-vorima oËitovala obrazovanost i kultura.

Kad smo napokon krenuli na æueni put, menesu uputili u Kazan, a Savku u Lenjingrad (PetersburgnekoÊ i iznova danas). SljedeÊe godine i ja sam u Le-njingradu.

21

***U svojoj knjizi ’71 Hrvatski snovi i stvarnost go-

vori Savka o tom vremenu u poglavlju ¶Prvo velikorazoËaranje ‡ put u ‘obeÊanu’ zemlju«. SjeÊa se naπegadopisivanja. NetoËno je zapamtila da sam boravila ugradu Gorkom, no dobro se sjeÊa sadræaja i smislamojih pisama u kojima njihova autorica, tj. ja, ¶oËaj-niËki traæi sliËnost svijeta na koji je naiπla s onim svi-jetom poznatim iz knjiga Dostojevskoga, Tolstoja ilionih partijskih i ne nalazi tu vezu! Dopisujemo se,razoËaranje je duboko, duboko«.

***Moja iskustva u Kazanu sliËna su Savkinima,

zapravo joπ mnogo gora. Iz Zagreba su sa mnom uKazanu Slavica Despot, Viπnja Barac i Boæo Bek, tetroje iz Slovenije. (O svakome pojedinaËno mogla bise ispriËati priËa.)

Stanujemo podalje od grada u tzv. obπËeæitiju.U jednoj polovici zgrade æive studenti, a u drugoj obi-telji s po jednom sobom i zajedniËkim ostalim prosto-rijama.

Nas je u sobi πest: Viπnja (ili Slavica?) i ja te Ëeti-ri Ruskinje. U sobi je toplo, gradska toplana funkcio-nira, za razliku od svjetla koje se prema utvrenomrasporedu svaka dva sata gasi. Prozori su zbog gotovosibirske zime oblijepljeni papirom, Ëak i fortoËka, malookno predvieno za prozraËivanje. ©uπkanje u zidovimaznaËi da uz cijevi promiËu πtakori, a u zahodu, gdjena podu ima Ëetiri ili pet otvora, πtakori jure slobod-no. Ondje se igraju i djeca iz susjednoga dijela zgrade.

22

***

Poπto smo donekle svladali ruski jezik, bila samzamoljena da za studentske novine napiπem Ëlanak uime stranih studenata. U objavljenom tekstu bilo jemoje ‡ jedino ime i prezime.

Jednom sam uπla u sobu i Ëujem kako dvije naπedjevojke razgovaraju Ëudnim nerazumljivim rijeËima.ZaËudim se i pitam kako to govore. One su se uplaπile,mole da o tome nikomu ne govorim. Saznajem da nisuRuskinje, nego su »uvaπkinje. (Kazan je glavni gradTatarske Republike s Ëuvaπkom autonomnom pokra-jinom. No, Ëuo se samo ruski jezik.)

***

Putujem tramvajem na fakultet. Stotinjak ili neπtoviπe metara podalje od nas vuËe se po snijegu povorkaljudi u dronjcima, s krpama na nogama mjesto cipela.Prolazi me jeza. »ujem da su to njemaËki zarobljeni-ci, πto je moglo i nije moralo biti toËno. Promrmljamneπto da su i moji najbliæi stradali u logoru. Jedna æenaglasno se zgraæa, drugi πute. Ne znam je li to bio izrazsuÊuti ili provokacija.

***

Jednoga vrlo hladnog predveËerja vraÊam se sfakulteta. Nedaleko od naπega doma leæi na zamrznu-tom snijegu pijani invalid s drvenom nogom, toËnijeπtulom, a njegov neπto manje pijani drug uzalud ga

23

nagovara da se digne. Ljudi prolaze mimo njih. Onajmalo trezniji preklinje me da mu pomognem pridiÊi ipodupirati pijanca barem do zgrade gdje stanujem.»inim to s velikim naporom. Kad sam stigla do stu-dentskog doma, mole me obojica da poem s njimajoπ malo dalje do njegove kuÊe, koja da je vrlo blizu.Pristajem. Meutim je pao mrak. Mi teturamo, pada-mo, diæemo se, ne videÊi niπta, po nekom terenu svelikim rupama, πto sve traje, kako mi se Ëinilo, sati-ma. Ne znam koliko je potrajalo dok smo u mrakustigli do neke neosvijetljene zgrade. Nisam vidjela nikuÊu ni ulicu. Invalid kaæe da je tu njegov dom i molime (izvinjaj, sestrica) da mu oprostim πto me ne moæeuvesti u kuÊu. Njegov sudrug, kad je on otiπao, pre-dlaæe da poem s njime, a kad sam odbila: ∑ No, do-bro (ladno), ako neÊeπ, onda niπta. VraÊam se baulja-juÊi u tami kroz rupËage i stiæem u dom oko pola noÊi.Moje sustanarke jako su uznemirene, pa kad Ëuju πtose dogodilo, kaæu da sam sretna πto nisam poginula.

Te noÊi spasila sam jedan æivot, jer moj invalidbi se do jutra bio smrznuo kao toliki drugi pijanci.

***

Studij u Kazanu, gradu znatnih akademskih tra-dicija, bio mi je, unatoË tadaπnjemu jadnom zapuπte-nom stanju, priliËno poticajan. Ja sam se zagrijala zapredmet folklor, πto je bio naziv za usmenu (tradicij-sku) knjiæevnost. O tome sam tada prvi put sluπala iËitala u udæbeniku Jurija Sokolova, knjige nakiÊeneobvezatnim Staljinovim kultom i ideoloπkim flosku-

24

lama, ali se pod povrπinom ipak prepoznavala autoro-va europska kultura i znanje o jednome meni posvenovom podruËju. Predavala nam je taj predmet pomalosmijeπna i simpatiËno egzaltirana nastavnica, kojoj seime tu i tamo spominjalo u literaturi.

SljedeÊe godine, s prelaskom u tadaπnji Lenjin-grad, upoznajem osobno profesora Marka Azadovsko-ga, te po vienju Vladimira Proppa, koji me oduπeviosvojom netom objavljenom knjigom Povijesni korije-ni bajke. Kupila sam je na fakultetskom πtandu s knji-gama, a ubrzo zatim je iπËezla.

Obojica su potpala pod udar Ædanovljevih partij-skih direktiva, ¶postanovljenija«, uz progone i zabranuda predaju na fakultetu. Propp se gotovo potajno po-vremeno smicao fakultetskim stubiπtem, a Azadovskijje na prepunome studentskom zboru, upriliËenom pro-tiv njega, dobio srËani napad. Uskoro je umro. Proppje bio kriv jer je izvore motivâ bajki, Ëak i ruskih, traæiou ritualima nekakvih dalekih divljih plemena, a Aza-dovskij je, baveÊi se vezama ruske knjiæevnosti i fol-klora, ustvrdio da je najveÊi ruski pjesnik Puπkin siæesvoje Bajke o ribaru i ribici preuzeo od Nijemaca, braÊeGrimm, a ne iz jedinoga dostojnog nadahnuÊa, ruskihnarodnih priËa.

Na njihovu tragu odluËila sam se za podruËjekojim Êu se poslije, ako bude moguÊe, u æivotu baviti.

Oæivjela su tada i sjeÊanja na narodne priËe izranoga djetinjstva, koje nisam sluπala od starica uzognjiπte, no djelovanje im nije bilo slabije: na kazaliπnupredstavu bajke Dugonja, Vidonja i Trbonja; na Ëetve-rouglati zvonik KovaËiÊeve crkve Svetoga Blaæa na

25

Prilazu, odakle je, prema priËanju Frau Singer (koja jemene te nedavno preminulu prijateljicu Veru iz Marti-Êeve br. 10 i sina Milivoja svakoga popodneva vodilau πetnju uz razgovor na njemaËkome), ljepotica Rapun-zel, zatoËena u tornju kod vjeπtice, uveËer potajno spu-πtala do princa na zemlji svoju dugu plavu kosu; sjeÊa-nja na prve samostalno proËitane priËe, od kojih meje od jedne hvatala strava, a od druge veselost pomije-πana s malo jeze: na hrvatsku narodnu priËu ¶Djevoj-ka jaπe s mrtvacem« i na Grimmovu ¶O momku kojije traæio strah«.

Sada su te pomalo zapretane uspomene zaæivjelena nov naËin, kao neπto πto je vrijedno prouËavanja.

Dovezalo se to i na moju davnu fascinaciju Ivi-nim priËanjem o zebnjama, vizijama i mraËnim glasina-ma kostanjeveËkim u Krleæinu Filipu Latinoviczu (oËemu je u ovoj knjizi rijeË u ogledu Krleæa u æariπtunekih davnih mladiÊa).

8.

Pet godina nakon svrπetka rata diplomiram uBeogradu i vraÊam se u Zagreb. Nemam nikoga.

Dobivam posao u Akademijinu Jadranskom insti-tutu u tadaπnjoj ulici braÊe KavuriÊa, sadaπnjoj Hebran-govoj, gdje je sada dio Akademijinih razreda. PomagatÊu u pripremanju pomorskoga rjeËnika. Urednik jeprofesor Blaæ JuriπiÊ, uz suradnju staroga umirovlje-nog admirala Luterottija za tehniËko nazivlje.

26

Prije primanja na rad dolazim na razgovor tajni-ku (te potom kratko vrijeme ravnatelju) Instituta Ber-nardu Stulli. Opisuje mi πto bih imala raditi, pita omojim interesima. Kaæem da baπ nemam velikoga afi-niteta ni predznanja za rad na rjeËniku, no mogu poku-πati. Zanimaju me usmene tradicije, folklorne priËe ipjesme (podruËje koje mi se otkrilo u vrijeme studi-ja). Dobro, kaæe buduÊi πef. Pola radnog vremena ra-dit Êu na poslovima rjeËnika (ispisivati pomorske ter-mine iz knjiæevnih djela), a drugu polovicu dana moguprouËavati literaturu o pomorskom folkloru.

Profesor JuriπiÊ mnogo mi pomaæe. UpuÊuje mena Zbornik za narodni æivot i obiËaje.

Brnja (Bernard Stulli) i ja vjenËali smo se nakonneπto viπe od godine dana. Iz Jadranskog instituta pre-πla sam u tadaπnji Institut za narodnu umjetnost, agraa za pomorski rjeËnik pripala je poslije, kolikoznam, Leksikografskom zavodu.

Æivimo u podstanarskoj sobi. Brnji se uskoro raz-buktjela stara tuberkuloza i jedva je ostao æiv. Nakonoporavka postaje ravnateljem Hrvatskoga dræavnogarhiva ‡ kako se ta ustanova sada zove. Savka nam jepomogla da dobijemo stan. Ondje æivim i danas.

Moj æivot nakon Drugoga svjetskog rata, sve dosusreta s Brnjom, kao da je uglavnom bio u redu. Stu-dij, druæenja, studentske djelatnosti, neke kratkotraj-ne ljubavi. SamoÊa.

Uz mene je sada bliska osoba. Druæimo se s neve-likim krugom prijatelja. Miran rad kraj dva pisaÊa sto-la. Za svojim stolom on je, uz arhivistiËke, napisaoniz historijskih studija, poglavito o povijesti Dalma-

27

cije i Dubrovnika (koje, Ëini mi se, u cehu historiËaranisu dovoljno adekvatno ocijenjene).

Stekla sam i neπto kao osjeÊaj pripadanja. Brnjaje DubrovËanin, u Dubrovniku ima sestre i brata, obi-teljsku kuÊu na Boninovu (sagradio ju je otac joπ uAustro-Ugarskoj). Putujemo ËeπÊe u Dubrovnik, po-primam poneπto iz dubrovaËkoga govora. Odlazimonamo i na terenski rad ‡ istraæujem folklor dubrova-Ëke okolice, a i grada Dubrovnika.

Brnja je umro; umrli su brat i sestre. Æiva je nje-gova kunjada te nepuÊa i njezina djeca. S njima sam isada blisko povezana, no u Dubrovnik ne putujem.Viπe nema dubrovaËkih rijeËi u mome govoru.

***

Ovih dana, dok ovo piπem, telefonski me zoveravnatelj Hrvatskoga dræavnog arhiva i priopÊuje oodluci da se dræavna nagrada za arhivistiku nazoveimenom Bernard Stulli, ako se slaæem. Primam ovuvijest vrlo dirnuta.

9.

Kad sam po drugi put bila bez ikoga, sada bezpotpore mladosti, pomogla su mi prijateljstva iz ranihzagrebaËkih dana.

Tu je bila Ranka, s kojom drugujem joπ iz vre-mena naπe viπegodiπnje zajedniËke gimnazijske klupe.Sada viπe nije æiva.

28

Beba je Ivina sestra. Nismo se druæile u ¶onodoba«, no otkada njega nema, jako smo prisne. Bebi-na kÊerka Lelija odmalena me osjeÊa i zove svojomtetom, druge tete ona nema. Tako je i sada, kad su jojsinovi veÊ veliki.

S Verom sam se druæila od dvanaeste godine.Kad smo se Brnja i ja æenili, ona je na vratima priodlasku iz stana ispustila suzu umjesto majke. Priredi-la je sveËani ruËak s pohancima, πto je tih poratnihgodina bila velika ¶feπta«. Njezina kÊerka Sanja (kojusam nekoÊ davno svakodnevno vozila u kolicima ujaslice) ne zove me tetom i ne pokazuje respekt, alivrlo me voli, kao i njezini.

TreÊa ¶obitelj« bio je moj Institut. U mirovinisam dugo, no nema pravoga diskontinuiteta. Odlazi-la sam u Institut, pa i suraivala u programima. Sma-trahu me ¶dijelom« Instituta Ëak i neki mladi, koji sudoπli u ustanovu kad joj ja veÊ odavno nisam pripada-la.

Nedavno je Institut preselio u nove velike i kra-sne prostorije. Kutak za sebe u tom prostoru viπe nenalazim.

10.

Kad sam 1999. godine primila u Osijeku nagradu¶Antun Barac«, zahvalila sam vrlo kratko: da se na-gradi nisam nadala te da zbog svoje dobi ne mogu,prema obiËaju, niπta obeÊati o buduÊem radu. Ovanagrada da mi je Ëisto veselje.

29

Ljepπe nagrade od one kojoj se samo veseliπ za-pravo nema.

Nisam u tom Ëasu znala da Êu sljedeÊe godinebiti izabrana za redovitoga Ëlana Hrvatske akademijena prijedlog Razreda za knjiæevnost. Prethodnih izborana skupπtini sam bila propala iz viπe razloga: bilo nasje dvoje predloæenih kandidata za jedno mjesto, uz tomoja poodmakla dob, te nepripadanje nikakvoj grupa-ciji. Iznenadila sam se i bila zahvalna na ponovljenomprijedlogu. Taj sam put na skupπtini izabrana.

Napisala sam dotada (a i nakon izbora) dovoljnotoga o dijelu kulture kojim se bavim, priloge poznava-nju kao i modernijem pristupu tom tradicionalistiËkomrezervatu.

Za zalaganje oko drugih stvari nisam viπe kadra.Slaæem se u naËelu s preporukom da bi trebalo biratiu Akademiju mlae osobe (sa znanstvenim ili umjet-niËkim dostignuÊem). No, ne iskljuËivo njih. Kad naposljednjoj Akademijinoj skupπtini Miroslav Radman,znanstvenik vrlo visokoga dometa prema neupitnimocjenama, nije bio izabran za redovitoga Ëlana (zbogtko zna kakvih igara), ja sam se sramila premda je umojoj moÊi bilo tek dati jedan glas. Za njegov izborna skupπtini se zauzeo, bez uspjeha, najstariji ËlanAkademije.

Po svojoj naravi nisam fighter, nisam hrabra. Uocjenjivanje drugih pojava sada ne ulazim.

30

11.

Lijepa i duga jesen 2006. U parku ispred kuÊegdje stanujem uveËer se okuplja skupina momaka.Svako malo oni neπto nerazgovijetno zaurlaju, ¶pjeva-ju« tonom nogometnih navijaËa, πto vjerojatno jesu.Skrivena za prozorom pokuπavam razabrati rijeËi iËujem skandiranje: ¶Ubij, ubij Srbina«, zatim neπto kaopjevanje divljih potmulih glasova: ¶Oj, hrvatska mati,nemoj tugovati. Zovi, amo zovi, svi Êe sokolovi za teSrbe klati.«

Uokolo je tiπina, ne Ëuju se tramvaj ni pijanci izrestorana ¶Pauk«. Bojim se iziÊi na balkon.

***

VeÊ nekoliko veËeri, kad nastane mrak, u parkublizu ¶Pauka« uvijek na istome mjestu pokraj jednogagrma zavija, cvili, plaËe veliki lijepi pas. To traje ne-koliko sati, poslije bude tiπina, ne znam kamo je nestao.IduÊe noÊi ili nakon dva-tri dana opet se javlja. Katkadaga vidim i prije podne.

***

Moja mila i dobra prijateljica savjetuje mi daizostavim prikaz noÊnoga urlanja, da je odviπe gruboi odudara od mojih prethodnih priËanja o sjeÊanju.Ne mogu je posluπati. Duboka je povezanost svega izbog toga me je taj dogaaj uznemirio, zbog toga gaupisujem meu uspomene.

31

12.

IπËitavam ove krpice, fragmente koji nisu i neæele biti autobiografija. Nisu suvisla cjelovita slika vre-mena ‡ kojim se bave samo onda kad je ono dubokoosobno odreivalo moj æivot. (Zbivanja novijih, oso-bito ratnih godina zaokupljala su me na drukËiji naËin.U raspravama o narodnoj pjesmi i njezinoj uporabirazmatrala sam kako se povijesna dogaanja moguoËitovati u pjesmama te kako se pjesmom moæe mani-pulirati. To pripada studijskim radovima, a ne uspo-menama.)

Ovi fragmenti jedva bi mogli biti zanimljivi i zapokuπaj neke zakaπnjele interpretacije tzv. æenskogpisma. Jednostavno oni su moji. Dijelovi su moje æivo-tne priËe, koji mi se nametnuπe da ih iskaæem prijeodlaska.

Prosinac 2006.