KRUG mladih 1Gimnastika je moj život ... da je to stvarnost ili samo san. Koliko vremena ti je bilo potrebno da napišeš ... - Mnogo je knjiga koje volim.Trenutno mi je omiljena

KRUG mladih 1

2 KRUG mladih KRUG mladih 3

Prijatelji časopisa:

Glavni i odgovorni urednik časopisa „Krug mladih“

Pred vama je prvi broj časopisa „Krug mladih“. Podstaknuti idejom osnivanja lokalnog štampanog medija, pokrenuli smo novinarsku radionicu „Sedma sila mladih“ u okviru

koje su protekla dva mjeseca napisani prvi dječiji novinarski tek-stovi u formi: izvještaja, intervjua, reportaže, kolumne i putopi-sa. Cilj nam je da budemo centar okupljanja omladine koja se kroz edukaciju u novinarstvu, uključuje u društvene i kulturne događaje i informiše o njima.

U prvom boju časopisa pišemo o mladim talentima i sugrađ-anima. Nijesmo zaobišli ni teme koje nas „bole“, poput onih: „šta traži smeće u školskom dvorštu“ i ,,ko pali logorske vatre na dječjim igralištima“. Posjetili smo Udruženje roditelja, djece i mladih sa smetnjama u razvoju, pisali o Budvi, ne zaboravljajući na ljepote Crne Gore. Dotakli smo se tema o inspirativnoj jeseni, predstojećim praznicima i čaroliji koja nas polako obavija.

I u narednim brojevima nastavićemo da pišemo o temama i za-nimljivim pojedincima koji zavređuju da se nađu na stranicama našeg časopisa.

Zahvaljujemo se osoblju biblioteke i direktoru JU „Narodna biblioteka Budve“, Srđanu Duletiću koji je podržao ideju osniv-anja novinarske radionice i časopisa za mlade, kao i omogućili da prostor gdje knjiga stanuje bude riznica dobrih tema i inspi-rativna redakcija našim Velikim, Malim, novinarima.

Zahvaljujemo se sponzorima koji su pomogli da se u okviru pro-jekta „Krug mladih“ realizuje ideja o nastanku prvog časopisa, za mlade koji će stvoriti uslove da se od malena afirmiše njihovo stvaralaštvo i kritičko mišljenje, te da to bude i njihovo težište okupljanja.

Trudićemo se da ispunimo Vaša očekivanja i opravdamo svoje postojanje.

Želimo Vam sretne novogodišnje i božićne praznike.

Zorica Radenović

JU NARODNA BIBLIOTEKA BUDVE

GRADSKA KNJIŽARA BUDVA

Knjižara Bajka

UVODNA RIJEČ UREDNIKA

Štamparija Grafički studio

KRUG mladih

Glavni i ogdovorni urednik:Zorica Radenović

Redakcija:Balša GvozdenovićKristina TokarskajaDženet AšaniLana SavićNikolija IlićMilena HajdukovićNina RadenovićNela RadenovićJakša LabovićSofija Juhimenko

Izdaje: NVO „Sedma sila mladih Budva“E-mail: [email protected]: 068 393 178

Štampa i dizajn:IMPRESS Budva

Fotografija sa naslovne: Kristina Tokarskaja

Lektor: Zorica Joksimović

CIP-Katalogizacija i publikacija:Narodna Biblioteka Crne Gore,Cetinje

ISSN 2337-067X = Krug mladih

COBISS.CG-ID 28603920

foto: Kristina Tokarskaja


SOFIJA RAĐENOVIĆZvijezda je u meni

DŽENET AŠANIMore kao inspiracija

KANCELARIJA ZA MLADEŽelimo da čujemo glas omladine

KRISTINA TOKARSKAJANikada se neću nagledati ljepota Crne Gore

ZORICA JOKSIMOVIĆ, profesoricaOd vode i kamena do priče i pričanja

Aleksandra Marković i Tatjana ŠukoKulinarstvom do medaja

SRĐAN DULETIĆ Usmjeriti mlade na pravi put

ANKETA: JESEN KAO INSPIRACIJA

VESNA RADONIĆ, GK BUDVAGimnastika je moj život

POSJETA „PUŽEVOJ KUĆICI“Svijetlo na kraju tunela

JASNA MARKOVIĆ, novinarkaRođena da bude novinar

IGRALIŠTA U BUDVIKo pali logorske vatre?

RANKA PERUNOVIĆ, profesoricaVjerujem u iskrenost i emocije

TEMA: GRADSKA ČISTOĆA:Smeće u školskom dvorištu

TINEJDŽ MODAJesen nas oblači

IZLOŽBA DJEČJIH RADOVA„Letnja škola mozaika“

U SUSRET PRAZNICIMA: Novogodišnja i božićna čarolija

MOJ UZOR

SADRŽAJ

Kiša je lila tog subotnjeg novembarskog popodneva kada je Sofija Rađenović, mlada pjesnikinja iz Budve prvi put doš-

la u našu redakciju. Samo dan nakon promicije svoje prve knjige poezije „Zvijezda je u meni“, na kojoj su o Sofiji i njenim stihovima govorili pjesnici Tode Nikoletić, Velimir Ralević, Boško Lomović i učiteljica Svetlana Popović. Nas-mijana, šarmantna, raspoložena za druženje i razgovor Sofija je strpljivo odgovarala na brojna pitanja naše redakcije. Bez gordosti ali sigurna u sebe i ono što je stvorila. Sofija piše od svoje de-vete godine, živi u Budvi i pohađa osmi razred osnovne škole „Stefan Mitrov Ljubiša“. Prvi put je učestvovala na festivalu dječje poezije 2012. godine u Banja Luci kada je osvojila prvo mjes-to u mlađoj kategoriji. Naredne dvije godine na istom festivalu osvojila je drugo mjesto. Slijede festival na Palama 2013. godine kada je osvojila prvo mjesto i prestižni festival „Limske večeri dječje poezije“ u Priboju gdje je osvojila nagra-du za najmaštovitiju pjesmu 2015. godine. Na-kon toga logično je bilo da izda knjigu čiju će promociju ispratiti veliki broj ljubitelja pisane riječi, Sofijinih prijatelja i sugrađana. Velika

sala amfiteatra „Akademije znanja“ u Budvi bila je popunjena do poslednjeg mjesta.

Drugo ime Sofije Rađenović je mudrost. Pored toga što piše poeziju uspješno se bavi i sportom, tenisom i karateom (crni pojas). Kaže da joj pisanje pred-stavlja posebno zadovoljstvo i da inspiraciju nalazi u svemu što je okružuje. Mladima poručuje da je moguće ostvariti svoje snove, pod uslovom da svako pronađe zvijezdu u sebi.

Šta te je motivisalo da pišeš o Budvi?

- Puno sam slušala o istoriji svog grada. Sva ta saz-nanja i razmišljanja inspirisala su me da napišem pjesmu o Budvi. Drago mi je da je naišla na pozi-tivne ocjene i komentare, jer Budva je grad u kom živim i koga mnogo volim.

Da li si nekad posumnjala u kvalitet onoga što pišeš?

- Iako nijesam očekivala da ću u ovom uzrastu iz-dati knjigu nijesam se kolebala niti u sebe sumnjala. O pjesmmama koje pišem razmišljam kao o nečemu što je moje i što mi pripada.

Sofija Rađenović, autor knjige poezije „Zvijezda je u meni“

Svi nosimo zvijezdu u sebi

6

15

38

1728207

24 12

678

101215171820

222426283032343638



Ko ti je pomogao da razviješ talenat za poeziju?

- Učiteljica Svetlana Popović kojoj ću biti zah-valna do kraja života. U trećem razredu davala nam je motive i ideje da pišemo. Na nama je bilo da slijedimo njena upustva. Zahvaljujući njoj pronašla sam zvijezdu u sebi.

Koja je tvoja poruka mladima?

- Sve što misle treba da kažu ili da napišu. Nika-da se ne zna kada će im zatrebati. Ne treba da se stide onog što rade, naprotiv, treba da budu ponosni na sebe.

Kako doživljavaš kritiku?

- Trudim se da je prihvatim i da ispravim ono što nije bilo dobro.

Da li te prijatelji podržavaju u onom što radiš?

- Moji prijatelji su bili na promociji knjige i na taj način me podržali. Na tome sam im veoma zahvalna.

Jesu li sve tvoje pjesme vesele?

- Uglavnom da, u mom uzrastu nema mjesta pretjer-anoj tuzi. Trudim se da ne mislim o lošim stvarima i da sve gledam sa vedrije strane. Kada čujem neš-to što je tužno bude mi žao ali nastojim da budem sretna i da svoju sreću dijelim sa drugima. Napisala sam jednu pjesmu „Tuga i sreća“ u kojoj sreća ipak na kraju pobjeđije.

Kako tvoji roditelji gledaju na ono što radiš?

- Moji roditelji su uvijek uz mene, u svemu me po-državaju i pomažu kada je to potrebno.

Zašto si poznatoj teniserki Ani Ivanović posvetila stihove svoje pjesme?

- Anu Ivanović sam upoznala u Novom Sadu kada sam gledala jedan od njenih mečeva. To je bio najra-dosniji momenat u mom životu. Ana je moja omil-jena teniserka, pratim je od malena i to je razlog što sam joj posvetila pjesmu „Kad porastem biću Ana“.

Kako organizuješ svoj dan?

- Navikla sam da mi dan bude dinamičan i ispun-jen obavezama. Kada radim ono što volim vrijeme mi brzo prolazi. I pored puno obaveza oko treninga, škole i pisanja sve stižem da završim. Bitno mi je da uživam u onome što radim.

Redakcija „Krug mladih“

More je vječita inspiracija

Dženet Ašani, pobjednica konkursa „Male morske pjesme i priče“

Na proteklom Dječijem festivalu „Male morske pjesme i priče“, dvanaestogodišnja djevojčica iz Budve, Dženet Ašani, osvojila je prvo mjes-

to za najljepše napisanu priču o moru. Učenica šestog razreda „Druge osnovne škole“ ima bujnu maštu koju u trenucima inspiracije pretvarau priču. Poput „Alise u zemlji čuda“ Dženet sanja o svjetovima koje bi voljela da upozna. U priči ona je sirena, princeza okeana. Inače skromna, odgovorna i za svoje godine neobično zrela djevojčica. Kaže da joj je druženje bio motiv za učešće na festival. Dar za pisanje Dženet želi da pokaže i kroz rad u novinarstvu, te je odnedavno član naše redakci-je. Želi da nastavi stopama svoje majke, koja se takođe bavila novinarstvom. Kao većina djevojčica u majci vidi najveću podršku i oslonac.

Šta te je inspirisalo da napišes priču? - Živim u divnom primorskom gradu. More je vječita inspiracija, krije mnoge tajne i dok ga posmatramo govori više od hiljadu riječi.

Koja je tema priče kojom si osvojila prvo mjes-to na festivalu?- U priči ja sam sirena, ćerka kraljice mora. Pos-jećujem balove na kojima pjevamo, recitujemo i sviramo u čast gostiju iz drugih kraljevstava. Kao u priči „Alisa u zemlji čuda“ sanjam nepoznate svjetove. Budim se pitajući se šta bih više voljela, da je to stvarnost ili samo san.

Koliko vremena ti je bilo potrebno da napišeš priču?- Pisala sam je otprilike jedan sat. Ali kada je priča bila gotova radila sam na njenoj doradi. U početku, zvučala mi je savršeno. Kasnije, požel-jela sam da je dopunim novim detaljima. Sada bih pošla na putovanje sa prijateljicom na neko drugo mjesto, ne u palatu. A možda bih se i zal-jubila.

Kada si počela da pišeš? - Na prošlogodišnjem festivalu napisala sam priču koja na žalost nije osvojila nagradu.Tada sam odlučila da pišem za naredne festivale.

Zašto pišeš?- Pisanje je za mene jedan vid izražavanja. Kroz pisanje govorim o sebi i svojoj ličnosti.

Šta tvoji prijatelji misle o priči koju si napisala?- Pravi prijatelji kažu da sam to dobro uradila, da je šteta što se i oni nijesu takmičili. Ali ima i onih koji se ne raduju mom uspjehu.

Ko su po tebi pravi prijatelji? - Oni koji će uvijek biti uz mene.Treba da me kritikuju ako nešto nijesam dobro uradila ali i da mi pomažu kada sam u nevolji.

Koja je tvoja omiljena knjiga? - Mnogo je knjiga koje volim.Trenutno mi je omiljena školska lektira „Razgovor uz oganj“ Mihaila Gazivode i „ Knjiga za svaku djevojči-cu“ od Violete Babić. U obje knjige pronalazim avanturističke i pouče priče koje mi pomažu da se izborim sa životnim problemima.

Razgovarala: Lana Savić



Apelujem na mlade da se zainteresuju i pokažu inicijativu. Vjerujem da je njihova bućnost u Budvi svijetla iako možda trenutno tako ne iz-gleda

U zgradi TQ Plaza u Budvi već pola decenije postoji „Kancelarija za prevenciju boles-ti zavisnosti i mladih“. Njen rad zasniva

se na planu akcije opštine Budva. U razgovoru sa Katarinom Vukadinović, saradnicom kancelarije, saznali smo koje su njihove nadležnosti i zašto mladi u Budvi nijesu upućeni u njeno postojanje.

Kojim aktivnostima se bavite?- Najviše smo angažovani po pitanju zdravl-ja, obrazovanja, kulture i slobodnog vremena mladih. Iz dosadašnjih angažovanja izvojila bih radionicu suzbijanja mržnje na internetu, noć muzeja, projekat mentalno zdravlje u zajedni-ci, promocija knjige „Pokloni se i počni“, i tak-mičenje recitatora.

Na koji način organizujete događaje?- O događajima obavještavamo preko elektron-skih medija i putem mailova. Izvještavamo o sva-

kom događaju i preko naših sajtova. Imamo svoju mail-ing listu. U kontaktu smo sa školama, centrima kulture i obrazovanja.

Koliko ljudi je upoznato sa radom kancelarije?- Za sada, na žalost, malo ljudi zna za njeno postojan-je. Nadam se, da ćete ovom prilikom, putem časopisa, pomoći da više ljudi čuje za nas. Gostovanjem u mediji-ma i putem facebooka trudimo se da upoznamo mlade o našem bitisanju. Predstavljamo servis čija je uloga da pomogne u sprovođenju inicijativa i ideja. Otvoreni smo za sve dijaloge i predloge. U neku ruku, možemo da pomognemo i finansijski.

Sa kakvim se problemima susrećete u radu?- Jedan od problema je nedostatak prostora za nefor-malne događaje i edukaciju mladih ljudi. U planu za razvoj opštine Budva od 2013. do 2018. godine, pos-toji predlog za osnivanje omladinskog centra. Kako do osnivanja nije došlo koristimo prostorije „Akademije znanja“ gdje održavamo radionice i druge aktivnosti. Sem toga, još ne nailazimo na inicijativu, jak glas mla-dih. Ali, vaša radionica me raduje, mislim da ste primjer mladima da krenu sa nekim aktivnostima.

Želimo da čujemo glas mladih

Katarina Vukadinović, saradnica u Kancelariji za prevenciju bolesti zavisnosti i mlade u Budvi Postoji li mogućnost da kancelarija dobije prostor namijenjen mladima?- Taj prostor je predviđen. Na nama je da pokažemo inicijativu. Smatram da mladi treba da iskažu potre-bu. Ovom prilikom apelujem na njih da se zaintere-suju i da pokažu inicijativu. Da čijemo njihov glas. Od jačine njihovog glasa zavisi da li ćemo uspjeti.

Koje aktivnosti su Vam u planu?- U toku je izrada novog plana akcije, nacionalne strategije i zakona za mlade. Trudićemo se da ost-varimo aktivnosti iz našeg lokalnog plana. Nasto-jaćmo da više radimo na zapošljavanju mladih. Ima dosta planova, ali o njima ćemo blagovremeno obav-ještavati.

Koja je uloga Kancelarije za mlade?- Uloga nam je da stvorimo aktivne mlade ljude, koji će osim obrazovanja u školi dobijati resurse nefor-malnog obrazovanja. Želimo da mladi ljudi shvate da je učenje cjeloživotni proces i da se ne završava sa školovanjem.

Primate li volontere?- Naravno. U planu je formiranje mreže volontera kojima bismo osmislili razne aktivnosti. Do sada smo imali volontere fotografe.

Kako gledate na budućnost mladih u Budvi?- Vjerujem da je budućnost mladih u Budvi svijetla iako možda trenutno tako ne izgleda. Mislim da se neke stvari mijenjaju na bolje i srećna sam kada nai-lazim na mlade poput vas, ali i ostale sa kojim sam u kontaktu kroz različite aktivnosti. Mladi su veliki re-surs Budve. Ako lokalna uprava u budućnosti pruži adekvatan tretman i bude vrednovala njihove sposob-nosti i vrline, i ukoliko se potrudimo da vas zadržimo, vidim mladima i lokalnoj zajednici lijepu budućnost.

Diplomirali ste psihologiju, zašto ste se odlučili za ovu nauku?- Zanimljivo pitanje o kom i danas razmišljam. Bila sam dobar đak. Koliko god to idealno zvučalo, tu nas-taje problem. Kada ti sve dobro ide pitaš se šta je to što ti najviše odgovara. Odlučila sam se za psihologiju jer nije egzaktna nauka i podložna ne promjenama.

Čime se rukovodiš u životu?- Upornost i istrajnost su mi maksime kojih se držim.

A Moto?- Stih Džibonijeve pjesme „Hodaj, nebo strpljive voli“.

Balša Gvozdenović

ŠIROKI IZBOR ZAVESA PO MERI!

HOMEDECOR

PRIVILEGEMONTENEGRO

Radnja za opremanje enterijera Home Decor nalazi se na raskrsnici

ulice Rozino i nove ulice koja ide prema Akademiji znanja.

Nudimo i veliki izbor poklona za rođendane, slave, veridbe, venčanja.


Često putujem kroz Crnu Goru, kao stranac i mještanin u potrazi za novim ljepotama i vidicima koje želim doživjeti. Često me os-tave bez daha prizori visokih planina, neba i mora. Hladne zime u

planinama i žarka ljeta na primoriju. Već na prvi pogled turisti se zaljube u more i plaže koje se protezu duž obale. Ne samo turisti, žacarani ljepotom su i stanovnici ove zemlje. Posebno zodovoljstvo čine šetnje uz obalu i po-gled na pučinu mora koja je svaki put drugačija. Na primoriju se ljeti odvija poseban život. Gradovi su prebukirani, sve vrvi od svijeta, muzike i plesa tokom noći. Čak i mali gradovi poput Sutomora, ljeti su puni života. Turisti uživaju u čarima ljeta i obilazaka Starih primor-skih gradova.Ni tokom ostalih godišnjih doba Crna Gora ne gubi na svojoj ljepoti. Zbog zimzelenog drveća jesen na primorju nije prepoznatljiva kao u sjevernim predjelima. Ipak, dovoljno je otići malo visočije u planine i uživati u njen-im čarima. U Cetinju, prijestonici Crne Gore i na Lovćenu jesen je najbogatija. Šume su obojene pastelnim bojama a zemlja “posuta zlatom”. Korita rijeka i jezera koja su tokom ljetnjih mjeseci isušena tada se opet pune vodom. Kanjoni rijeka Tare i Morače i Crno jezero na Durmitoru prolaznike ostavljaju bez daha.

Zime u Crnoj Gori pružaju poseban ugođaj. Gradovi poput Kolašina i Žabljaka puni su života. Sniježne planine i staze spremne su za skijanje. Svi uživaju, dje-ca se igraju u snjegu, a odrasli uživaju u beskrajnim pogledima na planine prekrivene snijegom. Iako na primorju nema snjega ono je i zimi prelijepo. Kotor, Budva, Bar i Herceg Novi odmaraju u tisini. Nema bučnih diskoteka, barova i noćnih klubova i tek tada se osjeća prava ljepota Primorija.S proljeća nove žive boje. Na primoriju prve vrucine. Miriše cvijeće. Obala je još uvijek tiha. Uz obalu tišina koju samo cvrkut ptica i šum mora narušava. I na Ska-darskom jezeru sve buja i cvjeta. Dosta je neobičnih ptica, a u vodi još neobičnijih riba.Crna Gora je čarobno mjesto koju ne možete da ne volite.

Putopis: Kristina Tokarskaja Nikada se neću nagledati ljepota Crne Gore


foto: Kristina Tokarskaja


Već trideset godina živi i radi u Budvi, bavi se vaspitnim i obrazovnim radom. Pro-fesorica je književnosti u Drugoj osnov-

noj školi. Nedavno je objavila svoju prvu knjigu - zbirku priča rađenu po motivima budvanskih legendi „Od vode i kamena do priče i pričan-ja“. Zorica Joksimović rođena je u Beranama. Na Filozofskom fakultetu, odsjek za književnost za-vršila je u Sarajevu. Zaljubljenik u književnost je od ranih dana. Pisala je poeziju i učestvovala na brojnim književnim konkursima. Kao srednjošol-ka recitovala svoje pjesme na Majskim susretima mladih pjesnika Jugoslavije u prisustvu Desanke Maksimović i Mire Alečković. Zbirku priča „Od vode i kamena do priče i pričanja“ poklonila je

Budvi, njenim sugrađanima ali prije svega đaci-ma. Knjigu doživljava kao svoj lični uspjeh i tako daje primjer đacima da čitaju i stvaraju. “Pisanje je zadovoljstvo, oslobađanje sebe i upuštanje u avan-turu”, kaže za “Krug mladih“ profesorica Zorica Joksimović.

Šta Vas je inspirisalo da napišete knjigu ?

- Ponesena bogatstvom mitova i legendi ovoga kraja kao i njegovim kulturno – istorijskim nasl-jeđem imala sam potrebu da nastanim na jednom mjestu pripovijesti iz dalje i bliže prošlosti. Malo se zna o legendama Budve. Želja mi je bila da vri-jeme koje je daleko iza nas pričom približim novim

generacijama. Da lijepe pripovijesti iz prošlosti približim naraštajima. Izvore priča sam pronalazila u istorijskoj građi i pričanjima darovitih pojedi-naca ovoga kraja, koje sam oživjela kroz likove koji žive. Oni nose dešavanja i moralne norme vreme-na koje daje svovremenske poruke. A likovima sam nadjenula imena koja se danas slabije čuju. Otuda u mojim pričama: Mitar, Katna, Petronije, Mare, Gospava, Dostana…

Koja je tema knjige?

- Tema knjige su zanimljive legende budvanskog kraja pričane i ispričane sa elementima fantastike, neprolaznih vrijednosti ljudskoga života, koristeći hrišćanske motive kao i motive vode i kamena . Oni su prožeti kroz sve priče i čine njihovo vezivno tki-vo. Vode su izvorišta života i ta veza vode i priče je neraskidiva.

Koliko Vam je vremena bilo potrebno da prikupi-te i obradite legende?

- Prikupljanje građe počelo je kroz rad sa djecom u školi, kada smo obrađivali djela Stefana Mitro-va Ljubiše i pravili razlikovni rječnik. Tada su đaci osnovne škole kroz pričanja sa starijima sakupljali karakteristične, gotovo zaboravljene narodne izraze, legende, anegdote i druge priče. Sve smo to obra-dili izdvojivši tipične riječi ovoga kraja i napravili mali razlikovni riječnik koji se još uvijek nalazi u holu naše škole. Takođe, „Pripovijesti crnogorske i primorske“ i druga djela Stefana Mitrova Ljubi-še bili su podloga za moja razmišljanja i povod da napišem knjigu ovakvog sadržaja. Motiv je bio da sadašnje i buduće generacije budu upoznate sa leg-endama svoga kraja i da mogu da ih prenose dalje, a ja da odužim dug ovom gradu koji mi je podario

ljepotu življenja i ispunjen život.

Koja djela ste koristili kao izvor informacija?

- Koristila sam izvode iz istorijske građe više autora koji su u okviru svojih stručnih obrada bili pred-met spominjanja. Do tada ona je bila rasuta u ra-dovima dr Mira Luketića, Vlada Duletića, Mladena Crnogorčevića, Lucije Đurašković i mnogih drugih autora. Ali prije svega izvori su u zapisima, životu, podneblju i istoriji koja me zanima kao i riječ iz naroda koju sam željela da pretočim u priču.

Koja Vam je legenda najdraža?

- Ne bih mogla da izdvojim ni jednu ponaosob. Kada je moju babu koja je imala sedmoro djece komšija pitao: „ Koje vam je dijete najmilije“, ona je kazala „ na ruci imam deset prstiju, a koji god da posiječete, boli“. Tako i ja svoje priče smatram svojom djecom. Svaka na svoj način ima svoj život, izašle su iz naroda, a ja sam im dala život i vjerujem, nastaviće kao takve u narodu da postoje.

Je li knjiga doživjela uspjeh?

- Knjiga je štampana u pet stotina primjeraka a to je malo da bismo govorili o nekoj velikoj čitanosti ili uspjehu. Ona je moj lični uspjeh, nešto što je izaš-lo iz mene i nešto što sam podarila svojim đacima. Kroz lični primjer želim da ih motivišem da čitaju i stvaraju. Džaba mi pričamo da djeca treba da uče ili da pišu ako im ne dajemo lični primjer. Pisanje je zadovoljstvo, oslobađanje sebe i upuštanje u avan-turu davanja koja je značajnija od ne znam kakvog materijalnog bogatstva. Izazov da nešto napišem i ostavim za sobom , to je moj poklon Budvi i generacijama koje dolaze, ali i mojim roditeljima

Zorica Joksimović, profesorica i autor knjige „Od vode i kamena do priče i pričanja“

Od vode i kamena do priče i pričanja

Vode su izvorišta života i ta veza vode i priče je neraskidiva, kaže Zorica Joksimović

Promocija knjige „Od vode i kamena do priče i pričanja“



Na četvrtom Internacionalnom takmičenju Gas-tro Fest „Bosanski kutak“ održanom proteklog mjeseca u Sarajevu, sestre Aleksandra Mar-

ković i Tatjana Šuko iz Budve osvojile su zlato. Osam zemalja i dvanaest ekipa iz oblasti kulinarstva imali su zadatak da predstave rad na temu „zima“. Čarobni prsti Tatjane i Aleksandre sagradili su tortu na tri sprata u obliku žene koja plete džemper za hladne zimske dane. I zaista, ovakvoj ideji nije bilo premca, zlatu je bilo suđeno da doputuje u Budvu. Sestre Tatjana i Aleksan-dra još jednom su potvrdile da tamo gdje caruje ljubav, mašta i predan rad, granica ne postoji.

Još kao djevojčice znale su šta žele. Zanimanje za kuli-narstvo pokazale su još u osnovnoj školi gledajući pop-ularne emisije Džejmi Oliver. Razmišljajući o školo-vanju koje će im omogućiti zapošlenje, preselile su se iz Bara u Budvu gdje su upisale srednju školu, smjer kulinarstvo, a potom i „Fakultet za ugostiteljstvo“ u Kotoru. Za porodični biznis odlučile su se rano, ne gubeći vrijeme. Sada su vlasnice poslastičarnice „Le Gemelle“, i radionice za izradu torti i kolača. Vrijedne

bliznakinje učestvuju na takmičenjima ši-rom zemlje i regiona i osvajaju brojne nagrade i priznanja promovišući na taj način Budvu, grad u kojem žive i rade. Aleksandra Markov-ić je predstavnik poslastičara u „Udruženju še-fova kuhinje Crne Gore“. Sve postižu: na poslu da budu profesionalci, kući požrtvovane majke i supruge. Sve to uspijeva im, kako kažu, uz nese-bičnu podršku porodice od od kojih su nasli-jedile ono što je najvažnije: ljubav i vaspitanje. Vjeruju da samo vrijedni i uporni mogu doseg-nuti zvijezde. Vole svoj posao, uživaju u njemu i planiraju budućnost.

-Nije bilo lako, naročito u početku kada smo žel-jele da se dokažemo. Često smo radile do kasno u noć pripremajući se za takmičenja. Istovreme-no bile smo sretne što učimo od poznatih ma-jstora. Kao đaci generacije u Srednjoj mješovitoj školi “Danilo Kiš“ u Budvi, odabrale smo kuli-narstvo za svoj životni poziv. Smatram da mla-di griješe što izbjegavaju odabir ove profesije.

Još jednom osvojile zlato

Aleksandra Marković i Tatjana Šuko, vlasnice poslastičarnice „Le Gemelle“i sugrađanima. Kada čovjek poklanja, počastvovan je tom veličinom davanja.

Jeste li zadovoljni svjom knjigom?

Jesam, i sadržajno i vizuelno. Posebno sam zadovoljna dizajnom knjige čemu su zaslužne dvije dame, umjet-nice: Romana Pehar i Tijana Dujović Liščević. Zadovol-jna sam što su slikarke bile inspirisane pričama, likovno ih predstavile kao svoj stvaralački čin, Romana ilustrov-ala, a Tijana idejno i autorski odradila naslovnu stranu. Slika prati riječ; čitajući i pišući mi stvaramo slike a djelo koje napišemo može biti inspiracija slikarima.

Da li volite svoj posao pedagoga i profesora književ-nosti?

Jako volim svoj posao i da se ponovo rodim opet bih poželjela da se bavim pedagoškim radom i vaspitavala generacije da vole i poštuju knjigu, da budu njeni ak-tivni čitaoci. Mišljenja sam da ako me i jedan učenik u razredu pažljivo sluša i ako na njega mogu da utičem da zaroni u svijet književnog stvaralaštva, moja misija je us-pjela.

Kada i zašto ste se odlučili za kniževnost?

Književnost je bila moja ljubav od malena. Kao dijete često sam u trenucima osame bježala u svijet literature. U osnovnoj školi napisala sam prvu pjesmu i bila u književ-nom klubu. Kao gimnazijalka objavljivala sam poeziju u lokalnim listovima i učestvovala na kniževnim konkur-sima. Na Majskim susretima mladih pjesnika Jugoslavije u Kikindi sa Desakom Maksimović i Mirom Alečković recitovala sam svoju poeziju. One su bile pjesnikinje iz naše čitanke, a mi rame uz rame sa njima. Kako sam tada bila ponosna. To je bio okidač koji je mene uputio da upišem na Filozofskom fakultetu komparativnu knjiže-vost. I nijesam pogriješila jer je fakultet koji sam odabra-la meni predstavljao ne težinu, već veliko zadovoljstvo. Svaki ispit sam sa radošću polagala.

Možete li izdvojiti neku knjigu za koju ste posebno vezani?

Teško pitanje. Sada sam u situaciji da kao nastavnik odgovaram đacima na teška pitanja. Kao neko ko je studirao i izučavao svjetsku i jugoslovensku književnost u vrijeme Jugoslavije, lijepe i bogate zemlje, spomenula bih više autora: Dostojevskog, Sartra, Foknera, Njegoša, Andrića, Lalića. A ako bih morala ponijeti smo jednu knjigu od čitavog literarnog blaga, onda bi to bila Bib-lija. U njoj je cjelokupna narodna mudrost, a motive iz Biblije su trajna inspiracija mnogim književnicima kao i likovnim umjetnicima .

Hoćete li nastaviti da pišete i objavljujete svoje radove?

Naravno, puno mi je materijala ostalo za pisan-je. Često pišem prikaze. Upravo sam napisala prikaz za kratki roman “Bolnica” kolege Miša Gaćinovića. Bavljenje starinama mi je intrig-antno i u tom pravcu ću nastaviti .

Razgovarale: Lana Savić i Dženet Ašani

Smatram da mladi danas griješe izbjegavajući ovu profesiju. Nijesu u pravu kada misle da kulnarstvo upisuju manje inteligentni ljudi. To su predrasude kojih moramo da se oslobodimo, smatra Tatjana Šuko

Zorica Joksimović sa sinovima Matijom i Nikolom



Nijesu u pravu kada misle da kulnarstvo up-isuju manje inteligentni ljudi. To su predra-sude kojih moramo da se oslobodimo, smatra Tatjana Šuko.

-U srednjoj školi bile smo đaci generacije, na fakultetu imale najbolji prosjek ocjena. Pet puta bile smo državni prvaci u kulinarskoj artistici. Na žalost u našoj sredini mladi i dalje bježe od kulinarstva, ne pronalazeći u njemu smisao i zadovoljstvo. Prošle godine u Budvi jedva je oformljeno odjejenje kulinarstva, što je apsurdno obzirom da je Budva turističko mjesto i da od ovog zanimanja može lijepo da se živi. U našem poslu talenat jeste bitan ali ne i presudan. Najbitnija je volja, istrajnost i želja da uspjiješ u onome što radiš, kaže Alek-sandra.Mlade kreatorke slatkog carstva najsretnije su kada rade zajedno, bodreći jedna drugu. Iako je posao kojim se bave zahtjevan, vole ga i uži-vaju u njemu. Trude se da ispune očekivanja kupaca pa su i one zadovoljne poslovanjem. Ispraćaju nas uz osmeh koji prepoznajemo kod ljudi koji se penju ka vrhu, vjerujući u smisao i svrhu onoga što rade.


Srđan Duletić, direktor JU „Narodna biblioteka Budve“

Usmjeriti mlade na pravi putZa sada imamo preko hiljadu članova, što govori da stanovnici Budve dosta čitaju

Odnedavno ča čelu JU „Narodna biblioteka Budve“ Srđan Duletić za „Krug mladih“ govori o izazovima i ciljevema koji se nala-

ze pred ovom ustanovom.

Imate li viziju daljeg rada biblioteke?

- Nastojaću da se izgradi prostor za JU „Narodna bibllioteka Budve“. Trenutno zakupljujemo pros-torije u zgradi Akademije znanja. Postojeći prostor je neadekvatan, jer su potrebe biblioteke mnogo veće. Nama je za rad i skladištenje knjiga potreb-no oko hiljadu i pet stotina metara kvadratnih. U planu su nam razvojna i posebna odjeljenja, in-ostrane i dječje knjige, zavičajne zbirke, kao i opšta odjeljenja.

Dokle ste stigli za realizacijom planova?

- Sve je to još neizvjesno, planovi postoje ali je pi-tanje finansija još uvijek neriješeno. Budžetski smo korisnici Opštine Budva a kako je ona u lošoj finan-sijskoj situaciji to svakako utiče i na rad biblioteke. Plate kasne a nedostatak novca utiče i na nabavku knjiga. Takođe, nijesmo u mogućnosti da nabavi-mo novu računarsku tehniku kako bi zaposleni na adekvatan način obrađivali bibliotečku građu. Uprkos tome poboljšana je nabavka beletristike i stručnih knjiga. U dobroj mjeri riješeno je i pitanje klimatizacije depoa. Do nedavno knjige su čuvane u neadekvatnim klimatskim uslovima.

Na koji način podstičete čitalačku kulturu kod građana?

- Najviše kroz nabavku novih naslova iz beletristike, stručne i dječje knjige. Kako nabavka knjiga zavisi od finansija i u tom smislu smo dosta ograničeni. Ipak, nadam se da ćemo u budućnosti poveća-

ti broj korisnika naše biblioteke. Za sada imamo preko hiljadu članova, što govori da stanovnici Budve dosta čitaju. Članarina je simbolična u iznosu od pet eura.

Koliko i šta najčešće čitate?

- Svakodnevno čitam stručnu literaturu i aktuelnu građu iz beletristike.Veliki sam zaljubljenik u knjigu i mogu reći da sam jedan od redovnih korisnika usluga budvanske biblioteke.

Vaša omiljena knjiga?

- Omiljena knjiga mi je „Istočno od raja“ od američkog nobelovca Džona Štajmbeka. On je na jasan i precizan način opisao američki san života sa početka 19-tog vijeka i njihovo pretvaranje u liberalno društvo.

Kakvo je Vaše mišljenje o današnjoj omladini?

- Imam visoko mišljenje o mladima. Smatram da insti-tucije kulture i opština moraju učiniti dosta toga kako bi ih usmjeli na pravi put.

Balša Gvozdenović

Torta koja je Tatjani i Aleksandri donjela zlato

Srđan Duletić



Maslak Teodora, učenica šestog razreda osnovne škole “Druga osnovna škola”

- Jesen je moje omiljeno godišnje doba. Prvenstveno ga volim zbog voća i povrća koga ima u izobilju. Pošto u jesen zri kesten, njega najradije jedem u ovom peri-odu. Jesen volim i zbog lišća koje opada praveći šareni plašt žute, braon, tamno zelene i crvene boje. Ovo go-dišnje doba volim i zbog toga što u meni budi mno-ga lijepa sjećanja. Prošle jeseni su mi roditelji kupili prvog kućnog ljubimca. To je bio pas Blek. Volim jesen zato što najavljuje zimu, sa kojom nam stižu no-vogodišnji i božićni praznici.

Gegović Milica, učenica petog razreda osnovne škole „Druga osnovna škola“

- Jesen volim jer tada sazrijevaju jabuke, kestenje, grožđe, kivi, nar. Doživljavam je kao „slikarku“ koja u prirodi razliva boje u bezbroj nijansi. Ono što ne volim kod jeseni su kraći dani kada nemamo dovoljno vreme-na da izađemo napolje, da se igramo i prošetamo.

Marković Biljana, zaposlena u JPU „Ljubica Jova-nović-Maše“

- U jesen priroda pokazuje svoju paletu boja, koja budi u meni kreativnost, neku tihu radost i nježnost. Volim jesenju kišu i šuštanje lišća pod nogama. Prija mi nakon dugih, ljetnih i vrelih dana. U jesen imamo raznovrsnog voća od kojih pravimo zdrave i slasne poslastice.

Gordana Jelušić, zaposlena u PZU „Milmedika“

- Jesen je moje omiljeno godišnje doba. Nakon iscrpljujućeg ljeta priroda je u divnim bojama.To me asocira na prelazak iz aktivnog, na miran i topao period druženja i odmora. Jesen me asocira na djet-injstvo, spremanje zimnice, druženje i okupljanje po-rodice. Jesen je bogata jer nam donosi mnogo ukus-nih plodova. S jeseni temperature su prijatne a ljudi imaju više vremena za sebe.

Gordana Marjanović, zaposlena u JU „Narodna biblioteka Budve“

- Volim jesen, budi u meni divne emocije i smiren-je. Jesen me opušta nakon napornog ljeta. Volim prvu polovinu jeseni kada ima više boja , miholjsko ljeto na moru kada se kupamo i uživamo u suncu koje nas toplo grije.

Katarina Džeferdanović, učenica osnovne škole „Druga osnovna škola“

- Jesen je divno godišnje doba. Volim je zbog lišća crvene boje. To je moja omiljena boja. Rekla bih da i moja mačka Mimi voli jesen i lišće. Često ga juri, sve dok ne shvati da nije živo. Volim jesen zbog kestenja.

Jovana Babić, učenica osnovne škole „Druga osnovna škola“

- Jesen je moje omiljeno godišnje doba. Volim je

jer se oblačimo u toplo. Vraćamo se u školu nakon raspusta i tamo me čeka moje staro društvo.

Sofija Juhimenko, učenica osnovne škole „Druga osnovna škola“

- Za razliku od drugih godisnjih doba u jesen pro-vodimo više vremena sa nama bliskim ljudima. Jesen u meni budi želju za kreacijom, poput pjesnika i slikara naturalista koji su u jesen stvarali svoja monu-mentalna djela. U jesen slušam sporu muziku, volim da se osamim i slušam dobovanje kiše po prozoru.

Dženet Ašani, Lana Savić, Nikolija Ilić

Za mnoge jesen predstavlja drugo proljeće, prirodu boji pastelnim bojama a umjetni-ke nadahnjuje na stvaralaštvo. Pitali smo sugrađane kako doživljavaju jesen?

Jesen u meni i oko nas18 KRUG mladih KRUG mladih 19


Predsjednik Gimnastičkog kluba Budva, trener Vesna Radonić opisuje: kako je sa tri godine počela da trenira, zašto se nika-da nije zamorila i koji su najveći uspjesi Gimnastičkog kluba Budva

Spada među uspješne žene Budve. Osvaja stavom, mladalačkim duhom i izgledom. Poznata gimnastičarka bivše Jugoslavije,

Vesna Radonić danas je predsjednik Gimnastičk-og saveza Crne Gore i GK Budva. Pored trenersk-og posla angažovana je i kao sudija na Svjetskim kupovima u gimnastici, poslednji put u Montpel-jeu 2011. i Moskvi 2013. godine. Predvodi Gim-nastički klub Budva na brojnim takmičenjima u zemlji i inostranstvu i na taj način promoviše svoj grad. Kaže da je prvenstveno trener, te da je to posao koji je najviše ispunjava.

Na Svjetskom prvenstvu, u grupnoj gimnastici 1989. godine u Sarajevu Vesna Radonić je osvojila sedmo mjesto. Taj uspjeh u Bosni i Hercegovini niko više nije ponovio. Nakon preseljenja iz Banja Luke u Budvu, osnovala je Gimnastički klub Bud-va, koji traje već dvadeset godina.

Koja su najznačajnija takmičenja GK Budva?

-Ponosna sam na takmičenja našeg Gimnastičk-og kluba, naročito na učešće u Mediteranskim ig-rama 2009. godine kada su gimnastičarke Nataša Jovović i Marija Filipović postigle značajne rezu-ltate. Tada smo Crnu Goru prvi put predstavljale na Mediteranskim igrama. Slijedi Svjetsko prven-stvo u Montpeljeu 2011. godine kada je reprezen-tativka Milena Milačić prvi put predstavljala Crnu

Vesna Radonić, trener, osnivač i predsjednik Gimnastičkog kluba Budva

Gimnastika je moj život

Goru. Gimnastički klub Budva je organizator velikog Montenegro kupa koji se održava u ljetnjem periodu u Budvi, a povodom Dana opštine i Internacional-nog turnira u gimnastici. Učestvovali smo na ukup-no dvadeset Internacionalnih turnira. Trenutno se spremamo za Svjetsko prvenstvo u Izraelu.

Koliko je u Crnoj Gori popularna gimnastika?

-Do prije tri godine bili smo jedini Gimnastički klub u Crnoj Gori. Danas je više klubova: u Danilovgradu, Podgorici i Herceg Novom. Trenutno imamo šest do-brih juniorki koje stasavaju u seniorke, a neke dolaze čak iz Danilovgrada i treniraju u Budvi.

Kako ste došli na ideju da osnujete GK Budva?

-Nakon što sam se 1993. doselila iz Banja Luke, riješi-la sam da osnujem Gimnastički klub Budva. Počeli smo sa radom dvije godine kasnije. Tadašnja direk-torica osnovne škole Biljana Vukčević bila je otvore-na za saradnju. Tako smo počeli, trajemo dvadeset godina i iza nas je veliko iskustvo.

Predsjednik ste i Gimnastičkog saveza Crne Gore. Kako se organizujete?

-Moja mama kaže da je nervira kojom brzinom hodam. Možda zato sve postižem. Dok su mi sinovi bili mali imala sam mnogo više obaveza. Iskreno, nije bilo dana kada sam sebi rekla da ne mogu više. Uži-vam u onome što radim i ne pada mi teško. Gimnastika je moj život i njoj sam potpuno predana.

-Ko te je usmjerio ka gimnastici?

-Sa tri godine u kući sam bila nepodnošljiva. Prevr-tala sam se i pravila vratolomije sve dok me otac jednog dana nije poveo u Gimnastički klub u Banja Luku. Želio je da usmjerim svoju energiju. Nevje-rovatno je dokle dosežu moja sjećanja kada je gim-

nastika u pitanju. Jasno se sjećam svog prvog treninga, trenera i sale, iako sam imala samo tri godine. U početku smo na treninge dolazili radi druženja i zabave, sve do momenta kada smo počeli ozbiljno da se pripremamo za tak-mičenja. Bila su to republička i državna prven-stva, nakon čega su uslijedili odlasci na Svjetske kupove, Evropska i Balkanska prvenstva i Med-iteranske igre.

U kom uzrastu je preporučivo početi sa gim-nastikom?

-Počinje se već sa tri a stasa od pet do sedam godina. Tada kreću prva takmičenja. Djevojke sa šesnaest godina postaju seniorke.

Na koji način bodrite gimnastičarke pred takmičenje?

-Govorim im da je svako takmičenje važno, sv-jetskog ili nižeg ranga. Učim ih da daju maksi-mum ne razmišljajući o značaju i veličini tak-mičenja. Treba da se potrude i fokusiraju na igru i muziku.

Plaše li vas neuspjesi i prepreke?

- Ne, na život gledam kao na lekciju koju uči-mo kroz dobra i loša iskustva. Kada je nešto loše treba da napravimo promjene i nastavimo dalje jači i samosvjesniji? Gimnastika mno-go doprinosi izgradnji jake i stabilne ličnosti. Mnoge djevojke koje su bile članovi Gimnas-tičkog kluba Budva završile su fakultete i bave se poslovima koji ih ispunjavaju. Sigurna sam da su u našem klubu naučile kako da istraju i da se izbore za ono što žele.

Sem gimnastike šta Vas još ispunjava?

-Veliki sam hedonista, uživam u hrani i volim da kuvam.




potrebama upisuje predškolske ustanove i škole. Ove godine ni jedan prvačić nije poslat u resur-ni centar ili neko specijalno odjeljenje. U školama se razvija inkluzija, zaposleni su asistenti u nas-tavi koji prate djecu sa posebnim potrebama a bez kojih ne bi mogli pohađati redovnu nastavu. Na žalost u udruženju imamo i one koji nikada nijesu išli u školu, kaže Nataša Anastasov.Smatraju da je u Budvi svijest o potrebama ove popuacije mala, te da zaostaju u odnosu na druge gradove gdje se mnogo više radilo na razvijanju servisa podrške, inkluzivnog obrazovanja i centara za stanovanje.

-Prvo udruženje osnovano je 2007. godine. Kako od Opštine nijesu dobili prostor na korišćenje brzo su prestali sa radom. Kako tada, tako i danas. I dalje se susrećemo sa istim probemom. Ne čeka-jući institucije da nam ponude smještaj iznajmili smo stan u Dubovici koji smo prilagodili našim potrebama. Na žalost to je daleko od onog što nam je potrebno, kaže Nataša Anastasov.

Razgovoru se pridružuje i Olga Kapičić, majka dječaka sa autizmom. Kaže da je za njih osnivanje udruženja značilo svijetlo na kraju tunela.

-Godinama smo se borili najčešće prepušteni sebi. Udruženje nam je pomoglo da se uključimo u

Udruženje roditelja djece i mladih sa smet-njama u razvoju „Puževa kućica“ nalazi se u skromnom stanu u naselju Dubovi-

ca. Svojim članovima pruža pravnu i informativnu pomoć, besplatne usluge fizijatra, logopeda, defek-tologa i psihologa. Posjetili smo ih i saznali u ko-jim uslovima rade, šta su za protekle dvije godine postigli, čemu se u budućnosti nadaju. Obradovali su se našoj posjeti ne krijući radost.

-Sve do osnivanja Udruženja roditelji, djeca i mla-di sa smetnjama u razvoju bili su prepušteni sebi. U Budvi nije postojao servis podrške namijenjen ovoj populaciji. Od Opštine nijesmo dobili pros-tor na korišćenje gdje bismo se trajno smjestili. Po drugi put iznajmljujemo stan koji smo prilagodi-li našim potrebama. Pomažemo djeci i mladima sa smetnjama u razvoju i informišemo javnost o našim problemima. Za sada članovi Udruženja

dobijaju informacije o svojim pravima: na besplatno obrazovanje, socijalnu zaštitu i jednokratnu novčanu pomoć. Korisnicima pružamo besplatne usluge fizijatra, logopeda, defektologa i psihologa. Cilj nam je da jačamo kapacitete zdrastvenih ustanova i Centara za socijalni rad kao i da doprinesemo stvaranju inkluzivnog društva za svu djecu u Budvi, kaže predsjednica udruženja Nataša Anastasov.

Nataša je majka dječaka sa cerebralnom paral-izom. Nerado se sjeća perioda kada u Budvi nijesu imali podršku institucija. Zato su su bili prinuđeni da se sele u Podgoricu kako bi sina upisali u specijalnu školu.

-To me je podstaklo da u Budvi pokrenem pi-tanje osnivanja udruženja. Za sada su vidljivi pomaci jer sve veći broj djece sa posebnim

Udruženje roditelja djece i mladih sa smetnjama u razvoju „Puževa kućica“

Svijetlo na kraju tunela

društvo i javno iznesemo stav o svojim potre-bama. Trudimo se da postanemo ravnopravni članovi društva, kaže Olga Kapičić.

Ispraćaju nas u dobrom raspoloženju i vedrom duhu, sa željom da ih opet posjetimo radosni-jim povodom. Na pitanje odakle crpe optimi-zam, odgovaraju da im njihova djeca pružaju beskrajnu ljubav. Ostavljamo ih u nadi da će naša priča doprinijeti jačanju svijesti sugrađa-na i da će u budućnosti institucije imati više sluha za one kojima je pomoć najpotrebnija.

Pripremila: Nikolija Ilić

Za sada su vidljivi pomaci jer sve veći broj djece sa posebnim potrebama upisuje predškolske ustanove i škole. Ove godine ni jedan prvačić nije poslat u resurni centar ili neko specijalno odjeljenje, kaže Nataša Anastasov

Godinama smo se bori-li najčešće prepušteni sebi. Udruženje nam je pomoglo da se uključimo u društvo i javno iznesemo stav o svojim potre-bama. Trudimo se da postane-mo ravnopravni članovi društ-va, kaže Olga Kapičić



Prije svega Jasna Markovic je pouzdana, odgovorna i tačna. Na poslu profesionalac, u kući supruga i majka dvije nestašne djevo-

jčice Tijane i Jovane. Novinarstvom se bavi još od srednje škole. Za naš časopis kaže „Opet da se rod-im bila bih novinar“. Voli svoj grad. Ljuti je što je u njemu ostalo malo prostora za igru, djecu, sport i rekreaciju. Životni moto ove mlade žene je „dobro se dobrim vraća“.

Zašto ste se odlučili za novinarstvo?

-U moj život ono je došlo spontano. Od malena sam voljela da pjevam, recitujem i koristim prili-ku da budem uz mikrofon. U drugom razredu os-novne škole učestvovala sam na muzičkom tobo-ganu kod Minje Subote. Uvijek sam voljela scenu i javne nastupe. Kasnije, u srednjoj školi honorar-no sam radila za Radio Budvu. Prijavila sam se na konkurs za mjesto voditelja i saradnika. Vodila sam emisiju „Hotel želja“, i „Hit dana“, nakon čega sam bila angažovana u sportskoj, kulturnoj i infor-mativnoj redakciji.

Da li Vas je neko poznato novinarsko lice insipirisalo da se bavite ovim poslom?-Nikada nisam imala idole i uzore. Sviđale su mi se voditeljke „Radio televizije Crna Gora“ kao što su: Ljiljana Blagojevic i Biljana Stankovic. One su odmjerene i damski rade svoj posao.

Da li je teško uvijek biti prijatan i nasmijan?-Nije lako biti javna ličnost. Pored radosnih trenutaka, život se sastoji od briga i obaveza. Bez obzira na to, moramo biti profesionalni i zračiti pozitivnom energijom. Ne uzdižem se. Dio sam zajednice kojoj pripadam, volim da pomažem ljudima kod kojih prepoznam da je pomoć po-trebna.

Da li ste putovali radeći posao novinara?-Najljepši dio novinarskog posla je mogućnost da putuješ. Dvaput sam bila u Novom Sadu, i za to putovanje me vežu lijepe uspomene.

Koje osobine treba da posjeduje novinar?-Da bude radoznao, ljubopitljiv, dobro informis-an i slobodnog duha.

Koje teme i emisije najviše volite da radite?-Volim putopisne reportaže i razgovore sa ne-običnm ljudima. Sviđaju mi se emisije Jovana Memedovića „Sasvim prirodno“ i Branka Stan-kovića „Kvadratura kruga“, kao i emisija „Zapis“ Miomira Maroša.

Koliko novinarstvo oduzima vremena?-Koliko god da je posao naporan, uz dobru orga-nizaju sve se može stići. Kada sam bila mala, baka mi je govorila da naveče pred spavanje napravim plan za sjutra.

Je li teško postići uspjeh u novinarstvu?-Uspjeh se gradi vremenom. Često padnemo, ali je važnije da svaki put ustanemo. Dobar novinar se postaje dugogodišnjim iskustvom.

Da li novinar treba da bude univerzalna sveznalica?-Novinar treba da bude dobro informisan. Ima-mo portale, novine, televiziju, literaturu a samim tim i mogućnost da budemo dobro informisani. Na nama je da odlučimo hoćemo li biti profesio-nalni ili ne. Nije na odmet pročitati i neku knjigu.

Kako gledate na „lake sadržaje“ koji se emituju na TV ekranima i u štampi? -Ne gledam takve sadržaje, o njima čujem iz komentara ali me jednostavno ne zanimaju.

Opet da se rodim, bila bih novinar

Jasna Marković, novinarka RTV BudvaVaše mišljenje o budućnosti crnogorskog novinarstva?-Neizvjesna je budućnost ljekara, pravnika, me-nadžera pa i novinara. Ipak, nadu ne treba gubiti.

Jeste li nekada poželjeli da se bavite drugim poslom?-Iskreno da. Završila sam „Fakultet za turizam“ i mogla bih mnogo toga da radim. Ali u tom poslu ne bih uživala kao u novinarstvu.

Koliko volite svoj grad, šta Vas čini srećnom a šta Vas rastužuje?-Mnogo volim svoj grad. Kada nijesam u Budvi, prvo što mi nedostaje je miris mora. Ljuti me to što sve manje ima prostora za djecu, igru, sport i rekreaciju. Grad je pretvoren u stambene i poslovne objekte i hotele.

Šta za Vas znači porodica?-Porodica je za mene sve. Moj početak i moj kraj. Da nije porodice, ne bi bilo ni mene.

Koji je Vaš životni moto, čime se rukovodite?-Biti pošten prema sebi i drugima. Ne moramo biti sa svima u dobrim odnosima, ali se možemo međusobno uvažavati. Moj moto je „Dobro se do-brim vraća“.

Milena Hajduković i Balša Gvozdenović

Nekada vas je njen glas pozdravljao sa lokalne radio stanice. Danas vam se obraća sa malih ekrana. Često vam nazove dobro jutro. Snima emisije, priprema priloge, voditelj je informativne emisije. I još mnogo toga.



Nije nepoznata priča o ružnoj slici sa dječjih igrališta u Budvi. Nerijetko su mediji izvještavali o obnavljan-

ju postojećih i planovima za izgradnju novih. Bilo kako bilo, danas na javnim površinama u Budvi ne postoji ni jedno funkcionalno saču-vano igralište. Od onog najljepšeg u Dubovici napravljenog prije dvije godine, u koje je ulože-no šezdeset hiljada eura, ostali su samo ružni tragovi. Takve projekte izgradnje podržali su Opština Budva i Udruženje roditelja a ovo u Dubovici finansirala kompanija Montena. Sve to ipak nije bila garancija da će igralište dugo služiti namjeni. Napravljeno po savremenim standardima, sa antitraumatskom podlogom i brojnim rekvizitima za igru igralište je bilo ponos i radost brojnih mališana. Ali radost nije dugo potrajala. Nagrnuli su na igralište i oni koji mu se nijesu naročito obradovali. Potrudili su se da ga u rekordnom roku stave van funkci-je. Rekvizite za igru ubrljali su crnim bojama i polomili sve što se moglo polomiti. A zatim su prešli na “finalnu obradu”, koristeći prostor za paljenje logorske vatre. Za svo to vrijeme nijes-mo znali da u našem gradu žive “Indijanci”. Zar nas iskustvo nije tome podučilo?

Kako nam je promaklo da su sva dosadašnja igrališta uništena. Da li je neko razmišljao o mogućoj zaštiti? Ili smo vjerovali da će nesavjesni početi da mijenjaju svoju svijest. Da neće rušiti, kopati, paliti.

U svijetu, tamo gdje ne pomaže lijepa riječ problem rešava kazna. Zašto kazna kod nas ne funkcioniše. Da li zato što nam je žao da kaznimo komšiju koji ispred našeg djeteta lomi flaše i baca limenke. Ili nam je rođak od kuma isjekao klupu u parku. Mo-guće da je sin od koleginice razvalio ljuljašku. Kako ćemo ih kazniti, oni su ,,naši”?

Baš zato što su “naši”, naša djeca se ljuljaju na polom-ljenim ljuljaškama, vrte na zaglavljenim vrteškama, spuštaju na prljavim toboganima, povređuju na raz-bijenim flašama. Dokle tako?

Pitamo, da li je moguće stati na put divljaštvu? Šta je potrebno da se angažuju ljudi koji će sankcionisati počinioce. Koja je uloga komunalne policije? Posto-je li stražari tamo gdje kradu lopovi?Hoćemo li u 21 vijeku ostati uskraćeni za odgovore?

Redakcija “Krug mladih”

Ružna slika dječjih igrališta

Ko pali logorske vatre?

Igralište nekad

Igralište danas

U svijetu, tamo gdje ne pomaže lije-pa riječ problem rešava kazna. Zaš-to kazna kod nas ne funkcioniše. Da li zato što nam je žao da kaznimo komšiju koji ispred našeg djeteta lomi flaše i baca limenke. Ili nam je rođak od kuma isjekao klupu u parku. Mo-guće da je sin od koleginice razvalio ljuljašku. Kako ćemo ih kazniti, oni su ,,naši”?



Trideset godina predaje Muzičku umjetnost u Srednjoj mješovotoj školi „Danilo Kiš“ u Budvi. Profesorica je istorije umjetnosti. Za

to vrijeme realizovala je brojne projekte u školi i van nje. Rođena u Nikšiću, završila Muzičku akademiju u Sarajevu i već treću deceniju živi i radi u Bud-vi. Autor je udžbenika Muzička umjetnost za prvi i drugi razred gimnazije. Organizovala je brojne izložbe đačkih radova, muzičke radionice, tribine i koncerte. Sa učenicima posjetila brojne koncerte širom zemlje i regiona. Kaže da vjeruje u iskrenost i emocije i da je plaši era globalizacije, asocijalizasije i internet mreža. Za „Krug mladih“ govori o sebi i višegodišnjem iskustvu u radu sa učenicima.

Napravite poređenje sadašnjih i prošlih generacija?

-Starije generacije su bile temeljnije. Sada je sve

na površini, đaci nemaju želju da istražuju. Globalno otuđenje, kompjuteri i društvene mreže pogubne su po socijalizaciju. Nedovolj-no komuniciraju, usmjereni na mašinu koja ih ništa ne pita i od njih ništa ne očekuje. Kada im se nametne istraživački rad onda to predstavlja veliki problem. Plaši me njihova budućnost. Ne vidim ništa dobro iz takvog načina života. Sušti-na života je u druženju, razgovoru sa čovjekom i razmjeni iskustava. Mladi danas ne saosećaju. Ovo o čemu govorim ne treba generalizovati, postoje i oni koji su sušta suprotnost, temeljni su, zainteresovani, žele da nauče što više i imaju viziju o svom životu. Ipak, čini mi se da su u manjini.

Učestvovali ste u izradi lokalnih Planova ak-cije za mlade u Budvi. Da li je nešto od plan-iranog realizovano?

-Prvi lokalni Plan akcije za mlade izgrađen je 2009-te godine, kao lokalna inplementacija nacionalnog plana. U okviru njega učestvovala sam i izradi plana „Mladi i kultura“ kojim je bilo predviđeno osnivanje kulturnog, omladinskog i info centra. U planu je bilo da dobiju prostor za okupljanje i volontiranje, kako bi kroz ovakav

vid aktivizma prepoznali svoje buduće zanimanje. Na žalost u tom segmentu za kulturu ništa nije realizova-no. Mladi su i dalje marginalizovani, sami se snalaze. Postoji izvjestan broj muzičara, slikara, pjesnika koji-ma je trebalo dati šansu a koji nemaju gdje da vježbaju i rade na usavršavanju talenta.

Na koji način komunicirate sa učenicima?

-Moj odnos sa đacima zasniva se na jasnim stavovi-ma, isrenosti i emocijama. Pokazujem im šta osjećam, kada sam ljuta, tužna, srećna ili ushićena njihovim ra-dom. Uvijek znaju šta mogu da očekuju i šta ja od njih očekujem. I dalje mi je veoma stalo do škole i đaka. Mišljenja sam: ako imam dar za nešto, moja je uloga da im to prenesem. Vjerujem u izreku „Naše je samo ono što damo“.

Koja su Vam najdraža iskustva u radu sa učenicima?

-Mnogo je lijepih uspomena iz učionice. Ipak, na-jdraži su mi momenti vezani za „Likovnu koloniju“ na Slovenskoj plaži, učešće na gradskim manifstacija-ma i putovanjima na koncerte. Obišli smo gotovo sve koncertne dvorane u zemlji i regionu, od onih libijske muzike, zatim pijaniste Maksima Mrvice, do opere u Sarajevu i koncerta Olivera Dragojevića.

Šta Vas čini sretnom?

-Đaci me uvijek uveseljavaju.

Vjerujem u iskrenost i emocije

Ranka Perunović, profesorica u Srednjoj mješovitoj školi „Danilo Kiš“

Šta Vas rastužuje?

-Rastužuje me sadašnji izgled Budve, uništavanje divnog mjesta u koje sam nekad došla. Plaši me beskrajna potreba da se bude ono što nismo i što ne možemo biti. Budva je trebala da bude originalna i da se u tom pravcu razvija. Estetika grada davno je narušena. Svjesna sam da u Budvi ima divnih ljudi i stručnjaka u raznim seg-mentima koji su mogli doprinijeti pravil-nom razvoju grada. Pitam se šta se sa njima desilo?

Koji su Vaši živoni principi?

-Važno je biti pošten prema sebi. Ko nije pošten prema sebi ne može biti ni prema drugima. Sagledati sebe, svoje mane i vrline. Raditi na sebi. Vjerijem u unutrašnju bazu, i onu izreku „Bože daj da unutra budem li-jep a da ovo spolja na meni prati moju un-utrašnju ljepotu“. Vjerujem u jasne stavove i otvorenu priču. Mislim da mi je dužnost da prenesem ono što znam. Zbog toga sam i ostala u školi jer je profesija kojom se bavim zasnovana na prenošenju znanja.


Moj odnos sa đacima zasniva se na jasnim stavovima, isrenosti i emocijama. Pokazu-jem im šta osjećam, kada sam ljuta, tužna, srećna ili ushićena njihovim radom. Uvijek znaju šta mogu da očekuju i šta ja od njih očekujem



Školska dvorišta u Budvi nakon velikog odmora izgledaju kao da ih je pogodio tornado. Hrana, ambalaže, papiri, kese, jednom riječu smeće,

rasuto je po dvorištu koje svakodnevno održavaju radnici gradske čistoće. Školsko dvorište rado pos-jećuju i kućni ljubimci, nerijetko za sobom ostavlja-jući prljave tragove.

Ovom prilikom istraživali smo na koji način je mo-guće mijenjati svijest ljudi kada je u pitanju gradska čistoća. Pokušali smo da saznamo zašto je u našem gradu teško kazniti počinioca, iako zakon o komu-nalnom redu jasno propisuje kazne za narušavanje komunalnog reda.

Komunalno preduzeće Budva ponudilo nam je jasne odgovore. Svijest mladih o gradskoj čistoći na niskom je nivou a prema odrasli-ma se ne primjenjuju sankcije. Smatraju da je dugoročno riješenje u edukaciji mladih, počev od vrtića, učionice i školskog dvorišta. Ali tu nastaje problem. Svi su deklarativno za čistoću, ali u praksi nije baš tako.

Branislav Novaković, šef Gradske čistoće smatra da predškolske i školske ustanove ovom problemu ne pridaju veliki značaj. Novaković kaže da djeca nijesu kriva te da su odgovorni roditelji i institucije.“Odavno insistiram na edukaciji mladih ali se po tom

Šta traži smeće u školskom dvorištu?Krug mladih istražuje pitanju nije daleko odmaklo. Na sreću, postoje i svijetli prim-

jeri, “Osnovna škola Nikola Đurković“ u Radanovićima rješila je problem smeća u školskom dvorištu na jednostavan način. Svako odjeljenje dobilo je zadatak da jednom u sedmici očisti smeće u školskom dvrištu. Nakon izvjesnog vremena dvorište nije trebalo čistiti. Niko više nije bacao smeće znajući da će doći dan kada će morati da ga čisti“, kaže Novaković.

Maja Vujačić nastavnica i rukovodilac ekološe sekcije u „Dru-goj osnovnoj školi“ u Budvi, kaže da je bilo pokušaja da se ri-ješi problem smeća u školskom dvorištu.“Djeca nijesu bila pro-tiv čišćenja dvorišta, kao ni roditelji ali od njih nijesmo mogli tražiti da kupuju rukavice“, tvrdi Maja Vujačić.

Kada su u pitanju loše navike kod starijih, u Gradskoj čistoći kažu da je sankcija jedini način da se riješi problem odlagan-ja smeća na mjestima koja za to nijesu predviđena. Međutim, problem je u sprovođenju sankcija. ,,Bez kažnjavanja nećemo moći da riješimo problem smeća na gradskim ulicama, parkov-ima i naseljima. Uhvatiti počinioca nije problem a po odluci o komunalnom redu ne samo da nemate pravo da narusavate javnu površinu nego ste dužni i svoje dvorište da održavate. Ali, kakva je svrha uhvatiti počinioca kada on prođe bez sankcije”, kaže Branislav Novaković, šef Gradske čistoće.


Odavno insistiram na edukaciji mladih ali se po tom pitanju nije daleko odmaklo, kaže Branislav Novaković


Izložba dječijih radova – mozaika, koji su nastali tokom Ljetnje škole mozaika, u organizaciji JU “Muzeji i galerije Budve”, upriličena je proteklog mjeseca u crkvi Santa Maria in Punta u Starom gradu. Školu je vo-dio magistar slikarstva, Petar Vujošević. Učesnici Ljetnje škole mozaika u crkvi Santa Maria in Punta bili

su djevojčice i dječaci: Andrea Popadić, Anastasija Knežević, Anastazija Kaluđerović, AnđelaVlaović, Luna i Bruna Benić, Lena Obradović, Luka Stanišić, Irina i Damjan Boljević, Marija Miković, Mia Gardašević, Mil-ica Nikčević, Saša i Nikša Rađenović, Milica Jovanović, Jovan i Milica Đukić, Mia Ramuzović, Iskra Leković. Izložbu je činilo jedan veliki zajednički i deset malih mozaika.

Izložba dječjih mozaika u crkvi Santa Maria in Punta

Jelka od knjiga, djelo ruku kolektiva JU „Narodna biblioteka Budve“ ovih dana ukrašava prostorije gradske biblioteke. „Okićena jelka glavni je detalj tokom predstojećih praznika, te smo došli na ideju da naš bibliotečki prostor uljepšamo u skladu sa tim. Kako su aktuelne klasične jelke, željeli smo da budemo

originalniji, a uzevši u obzir da smo okruženi knjigama, eto ideje - jelka od knjiga. Odmah nas je obuzelo novogodišnje ushićenje. U pozitivnom duhu radosti i smijeha i na opšte oduševljenje svih nas sagradismo jelku od knjiga, kaže za “Krug mladih” jedan od članova kolektiva JU “Narodna biblioteka Budve”.Maštovita i originalna ideja u susret novogodišnjim praznicima, možda će podstaći o ostale ljubitelje knjige da naprave sličnu kreaciju.

Najčitanije knjige za tinejdžere - JU „Narodna biblioteka Budve“



Nekada su mame i bake svojoj djeci i unuci-ma plele kape, šalove, rukavice, džempere, đubretarce i čarape. Današnja djeca goto-vo da toga više nemaju. Da li je ovaj zanat zanemaren ili jednastavno ne uživamo u odjevnim modelima koje ne nose reklamu firme?

U svom ormariću još uvijek čuvam odjeću koju sam dobila od bake. Ona kaže da joj je pletenje hobi i da su se u prošlosti održav-

ala brojna takmičenja u ovom zanatu. U početku pletilje su se takmičile u selu gdje moja baka i danas živi, zatim su pobjednici izlagali radove u gradovi-ma. Osvajale su se skromne nagrade. Družile su se sa ženama iz okolnih sela, razmjenjujući iskustva i po-kazujući šare i modele ispletenih radova. Pričala mi je baka da je u svakoj kući postojao razboj na kome su se tkali ćilimi, tepisi, sijede za stolice i ćebad.

Međutim, danas je sve drugačije. Uživamo u gar-derobi za koju ne znamo pravo porijeklo i kvalitet. Oblačimo se po nepropisanim „zakonima“ i „prin-cipima“ koji često nijesu u skladu sa našim uzras-

tom. Sve češće možemo sresti djevojčice i dječake koji nose pocijepane farmerke i majce, kačkete sa nepristojnim natpisima i nalepnicama. To su modni trendovi koje većina nas voli da proprati. Naravno, imam prijatelje koji se oblače u skladu sa svojim uzrastom i koji ne „jure“ za modom. Smatram da svako treba da oblači gardarobu u kojoj se osjeća udobno i zadovoljno, i da samo tako možemo izgraditi svoj stil oblačenja.

Jesen nas oblačiOblačite gardarobu u kojoj se osjećate udobno i zadovoljno. Postoje stvari koje nijesu skupe ali su unikatne. Novac ne treba da bude presudan za naš stil i način oblačenja

U ovim prohladnim danima najradije obučem plete-ni džemper, stavim kapu i šal kad duva, a kući čes-to navučem vunene, pletene čarape umjesto sobnih papuča. Novac ne bi trebao biti presudan za naš stil oblačenja. Postoje mnoge stvari koje nijesu skupe, a jesu unikatne.

Ljeto i jesen su godišnja doba u kojima se može na-jbolje iznijeti stil oblačenja. Zanemarite šta drugi misle o tome kako se oblačite. Budite originalni i je-dinstveni kako u oblačenju tako i u mislima.

Piše: Dženet Ašani



P olako nas obavija čarolija novogodišnjih i božićnih praznika, okićenih trgova, ulica i toplih porodičnih domova. Praznici nas podsjete na prijatelje i rođake koje smo u trci sa vremenom zab-oravili, i koje želimo obradovati. Raduju nas trenuci kićenja jelke, kupovina ukrasa i dekoracija

poklona.

I taman kad ispratimo staru i zakoračimo u Novu godinu, a Božić nam već kuca na vrata. Na Badnje veče razgali nas toplota badnjaka a najradošniji hrišćanski praznik podsjeti na vjeru, ljubav i praštanje.

U narodu je prisutno vjerovanje da: ,,Kako dočekamo Novu godinu, tako će nam i naredna proteći”. Zato se potrudimo da u Novu zakoračimo veseli, nasmijani i optimištični. Uživajmo u radosnim trenucima sa porod-icom i prijateljima. Obradujmo ih poklonima koji ne moraju biti skupi ali će nam priuštiti radost darivanja. Radujmo se poput mališana čije se zjenice šire dok zure u svjetlucave lampice okićene jelke. Radujmo se jelci, badnjacima i božićnom jutru sa ukućanima. Prisjetimo se djetinjstva i novogodišnje čarolije koja živi u sva-kom čovjeku. Maštajmo zajedno sa mališanima uz svjetlucave iskrice okićene jelke.

Ako ste na selu, obradujte se prvom snijegu, kristalnim pahuljama i bijeloj noći na mjeseči-ni. Radujmo se, jer tuge je dosta a naša je neće umanjiti.

Vjerujte u mlade i krug mladosti, Srećni novogodišnji i božićni praznici.

Z a Badnji dan deka donosi badnjake i prislanja ih uz kuću. U selima se nekad na Badnje veče u kuću unosila slama na

kojoj se večeralo a djeca su kroz nju tražila bom-bone. Na Božićno jutro u kuću prvi ulazi Radovan ili polaznik, koji zapali vatru i prema vjerovanji-ma donosi sreću. Ukućani se okupljaju oko pogače koja se zove česnica, i taj dan provode zajedno u slavu rođenja Isusa Hrista.

Lana Savić

Z a Božić obično budem kod bake i deke u Vojvodini. Ujutru me budi miris maminih priganica i raznih đakonija koje sprema za ovaj radostan hrišćanski praznik. U Crnoj Gori običaj je da dje-vojčice ne idu u badnjake, ali zato, u Vojvodini sa tečom i braćom ja ipak idem. Dok moja braća

sijeku badnjake ja ih polivam vinom. Po povratku, u kući prijatno je i toplo. Naveče se okupljamo oko Crkve, ložimo badnjake, pjevamo božićne pjesme. Na Božićno jutro svi smo na okupu. Za doručak mirisna pogača sa srebrnjakom. Proslog Božića srebrnjak je pripao meni.

Svake godine nanovo se radujem Božićnim praznicima i porodičnom okupljanju.

Nikolija Ilić

Novogodišnja i božićna čarolija

Badnji dan

Sjećanje na Badnje večePraznici nam kucaju na vrata

Praznici nam kucaju na vrata

Pišu: Nina Radenović, Kristina Tokarskaja



Gotovo svaka osoba ima nekog na koga se ugleda i teži da bude nalik njoj. U mojoj po-rodici mnogo je dobrih i pametnih ljudi, ali

jedini čovjek na koga sam ponosna je moj đed. Od njega sam mnogo naučila: da budem dobra, pošte-na, vrijedna i skromna. Od malena djedovo sam mezimče, a on moj prijatelj i oslonac.Moj đede živi u selu, na svom ranču u podnožju planine. U vrijeme školskog raspusta odlazim kod

Moj uzor

njega u selo. Tih trenutaka kasnije se dugo sjećam. Brzo mi proleti vrijeme sa njim, dok šetamo brdi-ma jašući konje. Koristim tada priliku da slušam o đedovim pustolovinama. I dok njegovi vršnjaci u gradovima uglavnom sjede u svojim stanovima, moj deđe brine o velikom domaćinstvu.

Često mi priča o prošlom vremenu, kada je išao u školu. Kaže, uslovi su bili teški. Dug put do škole po sniježnim smetovima u pocijepanim opanci-ma. A znao je đede i skije da načini, da sebi olakša put. „Bilo je i gladi“, kaže, „rijetko bi se našlo parče pogače i malo soli u pletenoj torbi“. No, nije ga to obeshrabrilo, volio je da čita i da se obrazuje. I danas nabavlja knjige i čita ih u trencima od-mora i dokolice. Zimi, dok vatra u peći pucketa, a napolju sjeverac zavija, đede pretura po polica-ma tražeći baš onu knigu koja će mu veče učiniti posebnom.

Moj đede je odrastao uz djela Dostojevskog, Hem-ingveja, Lalića, Ćosića... Oduvijek je u svoj dom donosio knjige koje su mu vremenom postajale najbolji prijatelji. Ne priča puno. Ali, kada nešto kaže dugo to pamtim. Možda zbog knjiga koje je pročitao, ili ga je život mudrosti naučio.

I dok šetam gradom, često pomislim na njega, zapitam se kako je i šta radi. Ponekad u mislima zamolim Boga da mu da dobro zdravlje i dug živ-ot.

Jer, đede je moj uzor.

Piše: Nela Radenović

38 KRUG mladih

40 KRUG mladih

Documents

KRUG mladih 1Gimnastika je moj život ... da je to stvarnost ili samo san. Koliko vremena ti je bilo potrebno da napišeš ... - Mnogo je knjiga koje volim.Trenutno mi je omiljena