KULTURNA I PRIRODNA BASTINA NA PODRUCJU REPUBLIKE HRVATSKE

1.Spomenici materijalne kultureNa podrucju danasnje neovisne drzave Republike Hrvatske postoje brojna arheoloska nalazista iz svih razdoblja ljudske povijesti o kojima smo vec nesto rekli u pregledu povijesti, a ovdje cemo istaknuti samo ono najvaznije, poglavito iz kulturne povijesti. Tako je npr. nalaz pracovjeka u Husnjakovu brdu kraj Krapine potkraj 19. st. sto ga je izveo hrvatski paleontolog Dragutin Gorjanovic - Kramberger (1899.) i danas jedan od najvaznijih lokaliteta te vrste u svijetu. Osim Krapine poznata su nalazista u Sandalji kraj Pule, Veternici kraj Zagreba, Vindiji kraj Ivanca, Grapcevoj spilji na Hvaru, Sarvasu kraj Osijeka, Vucedolu kraj Vukovara i dr.Buduci se teritorij danasnje Republike Hrvatske nalazi na zapadnom, rimskom podrucju Carstva, ali da se razvijao i pod utjecajem istocne, grcke, odnosno bizantske kulture, tu postoji raznolikost oblika zivota, gospodarstva, graditeljstva i uopce u cjelokupnoj kulturnoj bastini.To naslijedje djelovalo je i na slavenske doseljenike, poglavito Hrvate, koji vec na rusevnim, ali nazocnim temeljima Rimskog Carstva, stvaraju svoju vlastitu, autohtonu kulturu, naravno u skladu s njihovim skromnim mogucnostima i iskustvom. Tako se tu uz velebne i dobro uscuvane divot - gradjevine poput palace rimskog cara Dioklecijana u Splitu, isto tako monumentalne arene cara Vespazijana u Puli, nalazi i prekrasna bazilika biskupa Eufrazija u Porecu iz 6. st. po Kristu. Sve su te tri iznimne gradjevine stoga upisane u UNESCO-vu listu posebne svjetske bastine.U novije vrijeme upisan je u listu i grcki, pa rimski, odnosno kasnije bizantski, a danas hrvatski srednjovjekovni grad Trogir, zapravo njegova gradska jezgra na otoku koji je, poput Splita koji se razvio unutar Dioklecijanove palace, pravi arhitektonski muzej na otvorenom. Tome nisu daleko gradske jezgre Kotora, Dubrovnika, Stona (s najvecim obrambenim zidom iza kineskog na svijetu), Korcule, (ciji gradski raster podsjeca na riblji kostur), pa Zadra, Nina, Raba, Paga, Osora, Senja, Rovinja, te Huma i Roca u Istri koje nazivaju najmanjim gradovima na svijetu.Hrvati se osobito ponose svojim brojnim srednjovjekovnim i renesansnim crkvama i katedralama poput onih u Ninu, Zadru, (Sv. Donat, Sv. Krsevan i Sv. Stosija), pa Sv. Duje u Splitu, koja je kao najstarija katedrala u Europi nastala unutar i na temeljima Dioklecijanove palace. To su i crkva Sv. Lovrijenca - Ivana u Trogiru, Sv. Tripuna u Kotoru (danas u Crnoj Gori), pa na Hvaru, Rabu, Pagu, Trsatu, Rovinju, Senju, a poseban graditeljski dragulj je katedrala sv. Jakova u Sibeniku koju su pobunjeni Srbi 1991. tesko ostetili, ali je ipak nisu uspjeli srusiti. U kontinentalnom dijelu Hrvatske su takodjer brojne crkve i samostani, te gradske jezgre, ali nesto mladje po postanku. Ostaci romantickog samostana Rudine kraj Pozege, iz 12. st. cija je plastika rijetkih oblika izazvala iznimnu pozornost na Svjetskoj izlozbi u Parizu 1971. potvrdjuju da je i sjeveroistocna Hrvatska (Slavonija) bila u predtursko vrijeme razvijene poput ostale srednje Europe. Medjutim, sve je unisteno tijekom gotovo dvostoljetne osmanlijske agresije.Medju spomenike najvisih kategorija treba ubrojiti samostan i crkvu u Iloku, gradsku jezgru u Vukovaru i Pozegi, crkvu Sv. Lovre u Pozegi, samostan u Nasicama, renesansne utvrde u Brodu (Slavonskom) i Osijeku, crkvu Sv. Marije u Kutini, pa barokni Varazdin, gornji Grad u Zagrebu s crkvama Sv. Marka i Sv. Katarine, pa katedrala sv. Stjepana kralja, hrvatska prvostolnica. Graditeljski je zanimljiva i katedrala u Djakovu, barokne crkve u Belcu (Hrvatsko zagorje), u Selima kraj Siska, ali i samostan u Hrvatskoj Kostajnici i crkva u Petrinji i Gori koje su srusene u velikosrpskoj agresiji 1991. Zacudo, postedili su Srbi ostatke portala cistercitskog samostana u Topuskom, ali su tesko devastirali samostan pavlina u Kamenskom kraj Karlovca, samostan franjevaca i dvorac obitelji Eltz u Vukovaru i druge.Brojni hrvatski benediktinski, franjevacki, dominikanski, pavlinski i isusovacki samostani imaju izuzetnu kulturno - povijesnu, graditeljsku, arhivsku i bibliotecnu vrijednost, npr. samostani u Dubrovniku (gdje je radila i prva ljekarna o ovom dijelu Europe), pa samostan na Mljetu, Blaca na Bracu, Visovac u jezeru na utoku Krke u more, a na kontinentalnom dijelu Hrvatske najpoznatiji su samostani u Lepoglavi, Varazdinu, Pozegi, Brodu i drugdje. U Hrvatskoj i BiH katolici - tj. Hrvati posebno stuju kult Djevice Marije kojoj su posvecena brojna svetista, crkve i samostani. Najpoznatija su medju njima ona u Mariji Bistrici nedaleko Zagreba, u Trsatu (Rijeka), u Sinju, u Aljmasu, “Vocinu” u Krasnom na Velebitu i druga. U Hrvatskoj postoji i nekoliko pravoslavnih samostana i crkava s vrijednim ikonama i inventarom. To su Orahovica, Lepavina, Gomirje, Krka, Krupa i dr. Postoje i crkve koje pravoslavni smatraju svojima kao npr. Sv. Spasa na izvoru Cetine, ali je ona mnogo starija od 17. st. kad su Vlasi, danasnji Srbi,

doselili na podrucje Hrvatske.Buduci je Hrvatska bila u 15. i 16. st. “predzidje krscanstva” i jedna od posljednjih crta obrane krscanske Europe od Osmanlija, na hrvatskom tlu od Zemuna do Jajca, Knina, Dubrovnika izgradjeno je dva - tri niza tvrdih gradova ciji se ostatci ili dobro ocuvani objekti i danas vide. To su, prije svega, velebne dubrovacke zidine, Klis ponad Splita, kninska utvrda, sibenska utvrda i utvrdjena luka, tvrdjava Nehaj u Senju, Ogulin, karlovacka utvrda u obliku zvijezde, tlocrtni Sisacki grad, Zrin, Gvozdansko, Ozalj, Okic, Medvedgrad ponad Zagreba, Veliki Tabor, Varazdin, tvrdjava Zrinskih u Cakovcu, Kalnik - grad, Djurdjevac i drugi. U najzapadnijem dijelu Hrvatske, u Prigorju i Zagorju, izgradjeni su mnogi prekrasni dvorci hrvatskog plemstva kao sto su Trakoscan, Miljana, Opeka, Klenovnik, Gornja Stubica, Marusevec, Novi Marof, Lobor, Janusevec, Luznica, Kerestinec, Brezovica, Slavetic, te nesto mladji dvorci po postanku u Virovitici, Nasicama, Donjem Miholjcu, Valpovu, Kutjevu, Cerniku, Vukovaru i drugdje.

2. Spomenici pisane i likovne kultureMalo je naroda u Europi, gotova da ih i nema, koji su doselili na podrucje Rimskog Carstva, u njegov zapadni dio, a da se nisu romanizirali i utopili u toj visoj kulturi, izgubili svoj jezik a cesto i ime (Franci, Burgundi, Goti, Langobardi). To se, medjutim, nije dogodilo i s Hrvatima koji su primili tekovine te kulture, zatim i krscanstvo, djelimice pismo (latinicu), ali se nisu nikada asimilirali, nego su, naprotiv, brojne Iliroromane, Avare, Vlahe i dijelove drugih naroda kroatizirali. Taj proces kroatizacije najbolje se mogao pratiti bas na rimskim, bizantskim gradovima u istocnoj, hrvatskoj obali Jadranskog mora, npr. u Splitu, Zadru, Trogiru, Rabu, Dubrovniku i drugima cija je kroatizacija trajala sve do novijeg doba.Isto tako mozemo ne bez ponosa reci da ima malo naroda koji su na temeljima rimske i bizantske kulture stvarali svoju vlastitu koja je usprkos utjecajima ipak autohtona, iako u skromnijim razmjerima, sto potvrdjuju brojne crkvice cesto izgradjene na temeljima rimskih hramova, ali samo na jednom dijelu tih golemih gradjevina. Npr. crkva Sv. Kriza u Ninu je, zapravo, katedrala u malom, a grad Nin, koji su Hrvati podigli na mjestu anticke Nóne, uostalom kao i susjedni hrvatsko gradovi po postanku kao sto su Biograd i Sibenik, pokazuju kako su Hrvati ubrzo usvojili pomorsku i urbanu kulturu svojih prethodnika i uskoro postali takmaci grcko - rimskim primorskim gradovima koji su u pravilu bili od njih stariji najmanje jedan milenij. Pa i najmladji medju njima, Split, upravo ove godine slavi 17 stoljeca svog postojanja.Ono po cemu se Hrvati isticu i razlikuju od slavenskih i drugih srednjoeuropskih naroda je broj pisanih spomenika u kamenu s imenima njihovih knezova i kraljeva, po poveljama koje su njihovi vladari ostavili u originalu ili prijepisima, po opisima bizantskih i franackih kronicara, po spisima i zapisima koji su sacuvani u rimskim arhivima, poglavito onom Sv. Stolice, dakle po pisanim spomenicima od iznimne povijesne vaznosti. Hrvati, kao narod drze da je njihova povijest u “stijenu upisana”, a to potvrdjuju odlomci u kamenu s imenom kneza Trpimira, Branimira, te spomenik nad spomenicima kakvi su npr. Viseslavova krstionica koja svjedoci ne samo o tome da su Hrvati prihvatili krscanstvo nego i zapadnu kulturu i civilizaciju. To se isto moze reci i za Bascansku plocu s pocetka 12 st. koja je unikat kakvim se ne moze podiciti ni jedan slavenski narod, tj. da imaju urezano u kamen ime svojega vladara Zvonimira, da se tu izricito kaze da je on kralj i da je sve to napisano i hrvatskim jezikom i hrvatskim pismom. I to u vrijeme kad onodobno Europom dominiraju latinski jezik i latinica, te na istoku grcki jezik i pismo.Medju poveljama najvaznija je ona iz 852. koja se sacuvala u prijepisu, a spominje i ime kneza Trpimira i ime naroda, tj. Hrvati, iako su Grci taj naziv, za koji mnogi drze da je iranskog podrijetla, zapisali i sest stoljeca prije toga. Isto tako je vazna isprava koju 879. izdaje Hrvatima papa Ivan VIII. i priznaje knezevinu, tj. drzavu Hrvata, kao i njenog kneza Branimira. Hrvatski kralj Petar Kresimir IV. zapisuje u jednoj darovnici kako je Jadransko more - mare nostrum - tj. nase dalmatinsko more. Sacuvana prisega hrvatskog kralja Zvonimira papi Grguru VII., onom koji je Henrika IV., velikog njemackog cara, natjerao u Canossu, potvrdjuje “crno na bijelom” kako je on zakoniti kralj Hrvatske. Ako tome dodamo citavo poglavlje koje bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet posvecuje Hrvatima, te kronike popa Dukljanina, Tome Arhidjakona, arapske, ugarske, ruske i druge zapise, onda mozemo zakljuciti kako je o postojanju hrvatske srednjovjekovne drzave, prve kraljevine medju svim Slavenima, sacuvano mnogo izvora koji potvrdjuju kako su Hrvati bili iznimno vazan cinitelj na medjuprostoru Franackog na zapadu i Bizantskog Carstva na istoku.Rekosmo da su Hrvati vec u 12. st. pisali na svom pismu i jeziku, ali treba dodati da su se

sluzili, zapravo, s tri pisma, tj. latinicom, glagoljicom i jednom verzijom cirilice zvanom bosancica. Jezik kojim su se sluzili u to doba bio je staroslavenski, tj. ondasnji jezik koji su tada razumjeli svi slavenski narodi. Posebno treba istaknuti da su Hrvati jedini narod koji je ishodio pravo obavljanja svete sluzbe Bozje na svom jeziku, a svi ostali su se morali sluziti jednim od tada priznatih jezika (latinski, grcki, hebrejski). A danas, kad se svi narodi u sluzbi Bozjoj koriste svojim nacionalnim jezicima, Hrvati se i opet razlikuju jer osim hrvatskog knjizevnog jezika u uporabi je u zapadnoj Austriji i istocnoj Madjarskoj jezik Gradiscanskih Hrvata. Do tih posebnosti doslo je ne samo zbog specificnog polozaja izmedju Zapadne i Istocne crkve, odnosno Franackog pa Njemackog Carstva i Bizanta, nego i zbog uporne borbe i narodne samosvijesti u ondasnjih Hrvata koji su znali sacuvati ono sto je cinilo plemenski, narodni a danas nacionalni identitet.U razdoblju od 12. do 16. st. kad Hrvatska zivi u zajednici s Ugarskom, kad te dvije zemlje povezuje zajednicka dinastija, tzv. personalna unija, postoje brojni dokumenti na latinskom i ponesto na hrvatskom jeziku, npr. isprave zajednickih kraljeva, Kolomana u 12., Bele IV. u 13. st. i drugih, ali i zapisi hrvatskih sabora, ali, sto je najvaznije, i tekst prvih gradskih i drugih statuta i zakonika. Najvazniji medju njima je Vinodolski zakon iz 1288. pisan hrvatskom jezikom i glagoljicom. To pokazuje kako je hrvatsko drustvo 13. st. vec gospodarski i kulturno razvijeno, kako ima svoje stoljetne pravne norme, obicajno pravo, koje tada prvi put zapisuje svojim jezikom. Isto taku su vazni Trogirski, Korculanski, Poljicki i drugi statuti, Statut Zagrebackog kaptola, prvi urbari, a sredinom 15. st. nastao je i tzv. Istarski razvod koji je pisan takodjer hrvatskom jezikom i glagoljicom, ali prvi njegovi zapisi potjecu iz 1325. godine. Razvod zapravo znaci podjelu zemlje, tj. odredjivanje medja, a taj je dokument iznimno vazan zato sto pokazuje da je i Istra, iako u mletackoj upravi, bila po etnickom sastavu, pismu, jeziku, kulturi hrvatska zemlja.Medju najljepse i najbogatije ilustrirane pisane spomenike srednjeg vijeka spadaju misali, tj. crkvene knjige pisane rukom na pargameni, a svezane uz sluzbu Bozju - misu. Sacuvali su se misali cak iz 11. i 12. st., pa Zagrebacki misal biskupa Kazotica iz 14. st. i istodobno Trogirski, Vatikanski i Misal kneza Novaka. Ova dva posljednja, pisana glagoljicom, spadaju medju ponajljepse misale iz hrvatske kulturne bastine. Treba posebno istaknuti da je i prva knjiga poslije Gutenbergova izuma bio Misal po zakonu Rimskog dvora iz 1483. (Kosinj?) i njegov skori pretisak u Senju 1494. godine. Uz spomenute postoje i misali Jurja od Topuskog i Pavla Modrusanina, oba iz 15. stoljeca. Sluzbeni Rimski misal iz 1570. preveo je s latinskog Bartol Kasic, ali nije objavljen, a prvi preuredjeni misal na hrvatskom jeziku objavljen je 1969. u Zagrebu.U Bosni je od 12. st. nastajala posebna banovina u sjeni hrvatsko - ugarskog kraljevstva i pod njenim suverenitetom. Ta banovina, poglavito za bana Kulina (1180.-1204.) nastoji voditi i samostalnu politiku i jacati gospodarske odnose. To se isto odnosi i na hrvatski Dubrovnik koja tada postaje takmac Veneciji i nastoji uspostaviti dobre odnose i s Bosnom, Srbijom, Dukljom, ali i sa svim sredozemnim drzavama. Kulin s Dubrovnikom 1189. sklapa trgovacki ugovor koji govori mnogo o razvoju gospodarskih i trgovackih odnosa a pisan je hrvatskom jezikom. Slican je ugovor Tvrtko I. kao ban bosanski sklopio s Dubrovcanima i, kao i Kulin, oslobodio ih svih nameta i carina u svojoj banovini. Posebno upozoravam na te cinjenice u nasa doba kad pregovori izmedju Republike Hrvatske i BiH oko uporabe luke Ploce i prolaz kroz podrucje Neuma traje godinama.Medju likovnim, kiparskim, slikarskim, zlatarskim i drvorezbarskim umjetninama isticu se plutej s likom hrvatskog kralja s krunom (Split) i lik hrvatskog dostojanstvenika iz Biskupije kod Knina, oltarne pregrade (npr. u crkvi Sv. Martina u Splitu), razni pleterni ukrasi (plutej sv. Nediljice u Zadru), skrinja sv. Simuna i zbirka nazvana “zlato i srebro Zadra”, vratnice splitske katedrale, rad majstora A. Buvine; prekrasni portal katedrale u Trogiru, rad majstora Radovana, Orlandov stup u Dubrovniku. Medju slikarima 15. i 16. st. isticu se J. Culinovic, B. Jurjev, Vincet iz Kastva (Mrtvacki ples), A. Medulic, N. Bozidarevic i minijaturist svjetskog glasa Julije Klovic - Croata. Njihove slike, poglavito religioznog sadrzaja, ne zaostaju mnogo za srednjoeuropskim djelima toga doba.

3. Razvoj prosvjete, znanosti i kultureZacetci skolstva u Hrvata sezu u 9. st. kad su na dvor kneza Trpimira stigli prvi benediktinci iz Italije. U 10. st. u Zadru se spominje prvi “magister” (ucitelj), a crkveni sabor u Splitu za kralja Tomislava (925.) raspravlja i o skolovanju. U Zagrebu za biskupa Kazotica u 14. st. postoji vec katedralna skola, sto je, zapravo, pocetak visega skolstva u Hrvatskoj. Hrvati su se skolovali na talijanskim sveucilistima i na pariskoj Sorbonni gdje je oko 1390. i prvi Hrvat,

imenom Juraj iz Slavonije bio profesorom. On je prvi svijetu uz hebrejsko, latinsko i grcko pismo pokazao i glagoljicu kao “hrvatski alfabet”.Prvo sveuciliste u Hrvatskoj radilo je u Zadru potkraj 14. st. a vodili su ga dominikanci. Bio je to glavni i generalni studij toga reda (1396.). Takav status dobilo je 1671. i pavlinsko uciliste u Lepoglavi, a isusovacka akademija u Zagrebu, dobila je 1669. od cara Leopolda I. diplomu kojom joj se priznaju sva prava kao i ostalim sveucilistima u Habsburskoj Monarhiji. Godine 1874. proglaseno je u Zagrebu Sveuciliste Franje Josipa s tri fakulteta (filozofija, pravo, teologija), prvo medju Juznim Slavenima. Do danas povecava se broj fakulteta u Zagrebu na oko 50, a utemeljena su Sveucilista u Splitu, Zadru, Rijeci i Osijeku. U Sarajevu je otvoreno Sveuciliste 1939., pa 1947. a danas rade fakulteti jos u Mostaru, Tuzli, Banja Luci i Zenici.Prva akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) osnovana je 1866. u Zagrebu kao sredisnja znanstvena ustanova za sve Juzne Slavene, pa se i nazivala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija - HAZU). Medjutim, znanstvena drustva su hrvatskom gradovima postojala su od 16. st. u Dubrovniku, Splitu, Zadru, a u Splitu djeluje od 1703. i Academia Ilirica. Istodobno u Dalmaciji i Istri rade i gospodarske akademije i drustva s ciljem unaprjedjenja poljodjelstva. Prve tiskare na ovom tlu pocinju s radom samo cetrdesetak godina poslije Gutenbergova otkrica, tj. 1483. objavljen je spomenuti Misal na hrvatskom jeziku, zatim Brevijar 1491. Prva tiskara radila je u Kosinju ili Modrusu, a od 1494. radi tiskara u Senju, pa u Rijeci 1530., u Nedeliscu kraj Cakovca (protestantska) i u Zagrebu 1664. Vecina prvotisaka (inkunabula) objavljena je glagoljskim pismom, a prva latinicka knjiga je Lekcionar B. Splicanina tiskana u Veneciji kao i mnoge druge hrvatske knjige.Prve knjiznice imali su brojni samostani (Dubrovnik, Zadar, Split), privatne knjiznice javljaju se vec u 16. st., a zatim knjiznice u bogoslovnim skolama, kaptolima, biskupijama i gimnazijama, odnosno kod velikaskih obitelji npr. Zrinskih. Potkraj 18. st. kad se ukidaju neki redovi njihove knjiznice, npr. u Zagrebu pripadaju Zagrebackoj akademiji koja 1818. postaje javnom, a 1850. nacionalnom knjiznicom. To je danasnja Nacionalna i sveucilisna (od 1874.) knjiznica, najveca po broju knjiga u ovom dijelu Europe.Hrvatske ljekarne spadaju medju najstarije u Europi (Trogir 1271. i Dubrovnik 1272.). Ljekarna Male brace u Dubrovniku iz 1317. postoji i danas. Dubrovnik je prvi u svijetu uveo i karantensku sluzbu (1377.).Arhivsku sluzbu obavljali su u srednjem vijeku kaptoli, prva arhivska skrinja izradjena je za potrebe Kraljevine Hrvatske i Slavonije 1643., a od 1744. Hrvatska ima i svog drzavnog arhivara. To je danas Drzavni arhiv u Zagrebu kao sredisnja, nacionalna ustanova. Osim drzavnih arhiva u Hrvatskoj postoje i regionalni, pokrajinski, zupanijski i gradski arhivi, a medju njima su u europskim razmjerima poznati posebice Povijesni arhivi u Dubrovniku, Zadru i Splitu koji cuvaju brojne spise o proslosti Hrvatske i hrvatskog zaledja, tj. BiH i drugih zemalja na Balkanskom poluotoku.Kazalista na podrucju Hrvatske postoje jos u antici, a o tome svjedoce ostatci amfiteatara u Puli, Saloni (Solinu), na Visu. Od 15. st. postoje crkvena i gradska kazalista u primorskim gradovima u Hrvatskoj. Prva kazalisna zgrada podignuta je u Hvaru na istoimenom otoku 1612. godine. Kazalisni zivot bio je osobito bogat u 16. st. u Dubrovniku, Zadru, Splitu, a od 17. st. i u kontinentalnim gradovima, npr. u Zagrebu, Varazdinu, Pozegi i dr. Tijekom 19. st. pocinje razvoj modernih kazalista u Hrvatskoj, grade se kazalisne zgrade (u Rijeci 1805., u Dubrovniku 1809., u Splitu 1859., u Puli 1871.),a 1895. podize se reprezentativna zgrada Hrvatskog narodnog kazalista u Zagrebu. Danas postoje profesionalna kazalista s operom u Splitu, Rijeci i Osijeku, te u Dubrovniku, Puli i Varazdinu.Muzeji i galerije kao javne, narodne ili drzavne institucije su na ovom podrucju nastale uglavnom tijekom 19. i 20. st. iako su u gradovima (Dubrovniku, Splitu, Zadru) samostanima, kaptolima i u velikaskim obiteljima (npr. Zrinski) kao i knjiznice, arhivi, razne zbirke bili poznati jos u kasnom srednjem vijeku. Medju zbirkama su bile najcesce numizmaticke, anticke, prirodne, oruzja i slicno. Prvi javni muzej u Hrvatskoj utemeljen je u gradu - muzeju Splitu i to arheoloski 1821. godine. U sjevernoj Hrvatskoj sve pocinje s hrvatskim narodnim preporodom. Godine 1841. osniva se Gospodarsko drustvo, a 1842. prva narodna kulturna ustanova Matica hrvatska koja pocinje sa sustavnim skupljanjem svekolikog kulturno - povijesnog blaga. Sluzbeno je Narodni muzej poceo s radom 1846. u Zagrebu i on i danas radi kao Hrvatski povijesni muzej. Medjutim, zadarski Narodni muzej djeluje vec od 1832. Danas postoje muzeji u svim vecim gradovima, a arheoloski muzeji u Puli, Zadru, Splitu imaju anticke, starohrvatske i druge eksponate velike vrijednosti, dok npr. onaj u Zagrebu ima rijetki etrurski papirus, egipatsku mumiju i vrijednu numizmaticku zbirku.

Kad je biskup J. J. Strossmayer 1882. darovao svoju vrijednu zbirku starih slikarskih majstora JAZU, utemeljena je 1884. prva javna galerija u Hrvatskoj. Vec 1906. osniva se i Moderna galerija, a prije desetak godina je A. Topic - Mimara darovao svoju veliku i bogatu zbirku svom, hrvatskom narodu, pa je ona sada najglasovitija galerija u Hrvatskoj - nazvana slikovito i Mimarom. Vrijedne galerije postoje i u drugim vecim gradovima.

4. Jezicna kulturaPrije obrade suvremene jezicne problematike na podrucju danasnje Republike Hrvatske treba podsjetiti na nekoliko cinjenica: 1. da je samo hrvatski jezik, odnosno njegova tadanja staroslavenska varijanta, imala, kao sto rekosmo, pravo sluzenje mise i drugih crkvenih obreda na svom jeziku, te da su se na ovom prostoru rabila i tri domaca pisma: glagoljica, bosancica i cirilica. 2. da je tijekom 16. st. a i nesto kasnije hrvatski jezik (crovata lingua) bio vojnicki i diplomatski jezik od Beca do Carigrada i da su ga govorili “svi Turci, a napose ratnici” (M. A. Pigafetta). 3. da je ikavski govor, koji je poglavito hrvatsko narjecje, bio uobicajen u citavoj BiH od Jadranskog mora do Drine, te da su se istim jezikom sluzili i okolni krajevi kao Dalmatinska zagora, Lika, Slavonija, dakle jedno zaokruzeno podrucje citava danasnja BiH i rubni dijelovi Hrvatske. Do dolaska Vlaha, danasnjih Srba, nije se znalo za ijekavicu, pa je postojala samo Kraljeva Sutiska (ne Sutjeska), Tintiste (ne Tjentiste), kameni spomenik mrtvima se “usicao” u kamen (stecak) i nazivao “biligom” (ne biljegom). I dalje: 4. da je rimski papa Urban VIII. godine 1623. nalozio svim katolickim samostanima da otvaraju katedre vec uobicajenih crkvenih jezika, (i arapskog) ali uz njih obvezno i ilirskog, a to znaci hrvatskog jezika. To se odnosilo na samostane ali i sveucilista s obje strane Alpa, dakle od Salamanke i Valencije u Spanjolskoj, do Pariza, Kölna, Beca, Bologne, Padove itd. U svezi s bliskoscu jezika treba jos jednom odbaciti velikosrpsku stoljetnu laz kako su, toboze, Hrvati preuzeli srpski jezik, onaj koji je u prvoj polovici 19. st. u svojim jezikoslovnim radovima kodificirao Vuk Stefanovic Karadzic uz pomoc Slovenca J. Kopitara. Doista, Karadzic je 1818. izdao Rjecnik srpskog jezika s osnovama gramatike, a vec prije toga Slaveno - srpske narodne pjesme. Medjutim, priznao je kako se pisuci Rjecnik sluzio brojnim “sokackim”, a to znaci hrvatskim rjecnicima. Naime, prva hrvatska gramatika B. Kasica izasla je jos 1604., a za njom prije Karadzica jos pet - sest hrvatskih gramatika sve do one S. Starcevica 1812.Prvi hrvatski rjecnik (uz jos 4 europska jezika) izasao je 1595., a napisao ga je F. Vrancic. Drugi Mikaljin 1651. imao je 25 tisuca rijeci, a Karadzicev 157 godina kasnije oko 26 tisuca. A za tim, prije Karadziceva, slijedi jos pet hrvatskih rjecnika. I dok je spomenuti B. Kasic preveo Bibliju na hrvatski 1630., Karadzic prevodi na srpski Novi zavjet tek 1847. godine. Ako se uzme u obzir da je vecinu pjesama skupio po Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori i sve proglasio srpskim narodnim pjesmama, te da je od 1836. sve Hrvate osim kajkavaca i cakavaca smatrao Srbima, a sve muslimane Srbima islamske vjeroispovjedi, onda ce se vidjeti njegove velikosrpske osnove i teznje da sve Juzne Slavene proglasi Srbima. To je sve Karadzic obrazlozio u knjizici koja ima poglavlje “Srbi svi i svuda” koji je prvi osporio A. Starcevic, a Franjo Racki, jugoslavenski orijentiran hrvatski povjesnicar se upitao: “Zar Srbi i na Mjesecu?”. Ta srpska posesivnost i nasilna srbizacija hrvatske, crnogorske, muslimanske kulture, jezika, velikih imena gotovo je dvostoljetna konstanta srpske politike, ali nazalost i znanosti. To je osim Karadzica na etnografskom podrucju ucinio Jovan Cvijic u pocetku 20. st. i europskoj znanosti podvalio toboznju znanost i etnicke karte u kojima je srpski narod i jezik bio dominantan na citavom Balkanskom poluotoku i dijelu srednje Europe.Nazalost, dio hrvatskih jezikoslovaca prihvacao je naivno Karadzicevu polaganu srbizaciju hrvatskog jezika. Bila je to struja tzv. vukovaca koja je smatrala da su hrvatski i srpski jedan jezik, da ih treba sto vise izjednaciti, ali na stetu hrvatskog jezika, poglavito onog kajkavskog i cakavskog narjecja hrvatskog jezika. Vrhunac tih nametanja bio je tzv. Novosadski dogovor 1954. gdje zakljuceno, pod politickim pritiskom iz Beograda, da su hrvatski, srpski i crnogorski jedan jezik (muslimani se ne spominju), ali se to odnosilo i na njih. Uskoro je izdan Pravopis hrvatskosrpskog, odnosno srpskohrvatskog jezika, pa pokrenut Rjecnik, ali je izasao u Hrvatskoj samo do slova K i tada je napusten jer se shvatilo da sve to vodi postupnoj srbizaciji hrvatskog (ali i onog mijesanog jezika kojim se govorilo tada u BiH).Hrvatski je odgovor tom jezicnom imperijalizmu bila Deklaracija o nazivu i polozaju hrvatskoga knjizevnog jezika koju su 1967. potpisale sve kulturno - prosvjetne ustanove i M. Krleza kao najugledniji hrvatski knjizevnik toga doba. Izdan je 1971. i Pravopis hrvatskog jezika koji je uskoro zabranjen i unisten, ali je objavljen u emigraciji, u Londonu i tajno se sirio

po Hrvatskoj. Od raspada Jugoslavije 1990. postoje u praksi novih drzava cetiri sluzbena jezika: hrvatski, srpski, bosnjacki i, uvjetno govoreci, crnogorski.

5. Hrvatska knjizevnostPocetci hrvatske narodne i umjetnicke knjizevnosti dosizu duboku proslost, a prvi pisani spomenik, zapravo pocetak hrvatske knjizevnosti, cini Bascanska ploca iz 1105. godine. Jedna od posebnosti hrvatske knjizevnosti je cinjenica da je od pocetaka do danas bila dijalekatski trovrsna, stokavska u Slavoniji, kontinentalnoj Dalmaciji, Bosni, Hercegovini i Dubrovniku, kajkavska u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Zagreb i sira okolica), i cakavska uzduz Jadranske obale od Istre, Primorje do blizu Dubrovnika.Druga posebnost je u tome sto osim tri spomenuta dijalekta (narjecja) hrvatski pisci pisu i na tada medjunarodnom latinskom jeziku, koji je u Hrvatskoj bio u sluzbenoj uporabi ponajduze u Europi, sve do ukidanja feudalnih odnosa i zavrsetka hrvatskog nacionalnog preporoda u godini europskih revolucija - 1848. Uz to treba dodati da Hrvatska ima iznimno bogat latinitet, medju najpoznatijima u Europi. Isto tako treba reci da su uzduz hrvatske, jadranske obale Hrvati pisali i na talijanskom, npr. N. Tomasseo, a u sjevernoj Hrvatskoj i na madjarskom. Pa je tako npr. hrvatski velikas Nikola Zrinski objavio dotad najbolji spjev na madjarskom jeziku Adrianskoga mora sirena (Venecija 1660.).Medju najstarije i najvaznije tekstove hrvatske knjizevnosti spadaju liturgicki, biblijski, pravni i prosvjetni. To su vec spomenuti Vinodolski zakon (1288.), Istarski razvod iz 15. st., Ljetopis popa Dukljanina iz 12. st., Zapis popa Martinca u Novljanskom brevijaru s kraja 15. st. i dr. Treba dodati da su Hrvati imali svoju prvu skolsku pocetnicu vec 1527. godine. Pocetci hrvatske latinske knjizevnosti vezu se uz europski poznata imena kao sto su Janus Pannonius (Ivan Cesmicki) i Marko Marulic cija Judita, napisana 1501., a tiskana1521. “u versih arvackih” slozena predstavlja prvo veliko umjetnicko djelo na hrvatskom jeziku. Hrvatska knjizevnost je imala i svoje pjesnike petrarkiste Dubrovcane Dz. Drzica i S. Mencetica. Jednu od najljepsih ljubavnih pjesama u “pet stoljeca hrvatske knjizevnosti” (Jur ni jedna na svit vila) kao i prvu hrvatsku dramu napisao je u pocetku 16. st. Hvaranin Hanibal Lucic. Prvi putopisni hrvatski spjev napisao je takodjer Hvaranin Petar Hektorovic (Ribanje i ribarsko prigovaranje - 1568.), a prvi hrvatski roman (Planine) objavio je Zadranin Petar Zoranic (1536.).Najbrojnija i ponajbolja djela hrvatske knjizevnosti iz razdoblja humanizma i baroka nastala su u Dubrovniku. Ipak, vrhunac hrvatske humanistike tj. knjizevnosti koja je nadahnuta djelima antickih pisaca cini opus spomenutog Marka Marulica. A medju Dubrovcanima 16. st. isticao se prvi i dosad ponajbolji hrvatski komediograf Marin Drzic. Njegov Dundo Maroje i druga djela i danas odusevljavaju gledatelje u kazalistu. Drzic je po tematici blizak Shakespeareu, Moliereu i Goldoniju, ali, a to je vazno, pisao je prije njih. To isticemo stoga da spoznamo kako je hrvatska knjizevnost toga doba isla ukorak, a ponegdje i prethodila europskim umjetnickim strujanjima.Najvece djelo dubrovacke, a to znaci i hrvatske knjizevnosti 17. st., a u mnogocemu najjaci poetski izricaj izmedju Maruliceve Judite i Smrti Smail age Cengica I. Mazuranica, cini Osman Ivana Gundulica, ali i oda slobodi kakva je Dubravka, odnosno protureformatorski spjev Suze sina razmetnoga. Gundulic je najsnaznija pjesnicka osobnost svoga stoljeca i u europskim razmjerima, ali ipak nedovoljno poznat jer je pisao na jeziku malobrojnog naroda. I zato nije cudo sto posesivni srpski povjesnicari knjizevnosti bez imalo stida ubrajaju njega i citavu dubrovacku knjizevnost u korpus srpske knjizevnosti(!) i to samo zato sto je pisana stokavskim narjecjem, a ono je, toboze, po V. Karadzicu, srpsko?Najvece ime preporodne hrvatske knjizevnosti je Ivan Mazuranic sa svojim spomenutim Smail agom (1846.) i dopunom Gunduliceva Osmana (1844.). Napisao je najprevodjenije djelo hrvatske knjizevnosti, koje su kao i mnogo toga u hrvatskoj knjizevnosti i kulturi neki Srbi nastojali pripisati sebi, odnosno crnogorskom pjesniku Petru Petrovicu Njegosu, ali bez uspjeha. U okviru romanticarske i nacionalno obojene hrvatske knjizevnosti druge polovice 19. st. dominira ime Augusta Senoe, a medju realistima potkraj toga stoljeca su najpoznatiji Ante Kovacic, Eugen Kumicic, Ksaver Sandor Djalski i Josip Kozarac. Najsnazniji pjesnik toga doba je Senjanin Silvije Strahimir Kranjcevic koji je godinama zivio u Bosni, a najugledniji hrvatski pjesnik i kriticar moderne, tj. pocetka 20. st. je Antun Gustav Matos.Najsnazniji, najkompletniji i izvan Hrvatske najpoznatiji knjizevnik je Miroslav Krleza (1893.-1981.). Medju pjesnicima treba posebno istaknuti Tina Ujevica, Dobrisu Cesarica i zivuce Dragutina Tadijanovic (1905.) i Slavka Mihalica. Medju prozaistima istaknuli su se M. Budak, V. Kaleb, M. Bozic, Petar Segedin, a od zivucih Ranko Marinkovic, Ivan Aralica, Pavao

Pavlicic i dr.Treba, na koncu, reci kako je hrvatska knjizevnost imala od 1945. i svoju, dopunsku granu. Bila je to knjizevnost, ali i znanost iseljene ili emigrantske Hrvatske o kojoj se nista nije smjelo znati u Hrvatskoj u okviru Jugoslavije. U egzilu su djelovali mnogi prognani Hrvati poput Vinka Nikolica, pjesnika Viktora Vide i dr. Izdavali su novine i casopise kao npr. Hrvatsku reviju koju je Nikolic prenio 1991. u slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Treci ogranak hrvatske knjizevnosti je ona u Gradiscanskih Hrvata u Austriji, i drugih Hrvata u Madjarskoj i Jugoslaviji (Sokci, Bunjevci, Bokelji i dr.).

6. Narodna kulturaNarodi koji zive na podrucju danasnje Republike Hrvatske, poglavito Hrvati, imaju bogatu narodnu ili pucku kulturu, tradiciju i predaju. To se poglavito odnosi na narodnu, usmenu knjizevnost, glazbu, ples, likovno stvaralastvo, nosnje, narodni zivot, pravne norme, sportske igre i drugo.Veliko bogatstvo, skupljano stoljecima, sacuvalo se i u novije vrijeme zapisano i objavljeno pa je podloga za proucavanje jezikoslovcima, knjizevnim povjesnicarima, etnolozima i drugim znanstvenicima. Temeljna podjela te narodne knjizevnosti je na proznu, pripovjedacku te na poeziju - epsku i lirsku, a svaka od njih na mnogo podskupina prema nacinu obrade, tematici i sl. Ta knjizevnost koja je nastajala u narodu, a prenosila se usmenom predajom, starija je od pojave tiska, ali je i prije zapisivana u pojedinim kronikama, legendama i crkvenim stivima. Prvu predaju o dolasku Hrvata pod vodstvom petero brace i dvije sestre zapisao je bizantski car Konstantin Porfirogenet (10 st.). Hrvati su u Zadru pred papom 1177. pjevali “narodne pjesme”. Dakle, pjesme su se ne samo govorili, nego i pjevale i uz njih se plesalo. U narodu se sacuvala legenda o smrti kralja Zvonimira, a Lj. Gaj je zapisao u krapinskom kraju u 19. st. najpoznatiju predaju o braci Cehu, Lehu i Mehu koji su otud krenuli na istok i osnovali drzave, prvi Cesku, drugi Poljsku, a treci Rusiju (Mesku). Dakle, legenda ide obrnuto od povijesne znanosti.U jednom od najljepsih brojnih hrvatskih misala (crkvenih obrednika), onom koji se pripisuje knezu Novaku (1368.) zapisani su narodni stihovi kao i u drugim kasnijim crkvenim misalima i kodeksima. U Hektorovicevu Ribanju... zapisane su prve bugarstice (tuzaljke) a u Zoranicevim Planinama narodna pjesma, kod J. Barakovica jos jedna bugarstica, itd. Narodna pjesma ima utjecaj na nastajanje umjetnicke lirike 16. i 17. stoljeca, dakle u doba renesanse. Sibenski humanist J. Sizgoric vec je u 15. st., medju prvima u Europi sakupljao narodne poslovice, a spominjao je ljubavne pjesme, svatovske i naricaljke. J. Bajamonti, Splicanin, zapisivao je potkraj 18. st. hrvatske narodne pjesme, pa ih je usporedio po njihovoj ljepoti s Homerovim spjevovima.Tijekom 18. st. zbila su se dva dogadjaja koji su pronijeli slavu hrvatske, a moze se reci i juznoslavenske narodne pjesme diljem Europe. Prvo je otkrice najljepse balade s ovih prostora Asanaginice, a drugo pojava pisca Andrije Kacica Miosica i njegova spjeva na narodni nacin Razgovora ugodnog naroda slovinskoga. Naime, talijanski redovnik Alberto Fortis je u svojih 12 posjeta Hrvatskoj i druzenju s nasim fratrima objavio 1774. djelo Putovanje po Dalmaciji, opisao zivot pucana Dalmatinske zagore, tzv. Morlaka, objavio u prijevodu lirsku pjesmu - baladu Asanaginicu i potaknuo zanimanje europskih znanstvenika za nase ljude i obicaje. Odgovorio mu je svojom knjigom Sinjanin Ivan Lovric o istoj temi, a obje su te publikacije izazvale zanimanje diljem Europe. To poglavlje sa spomenutom baladom prevedeno je na mnoge europske jezike. Preveo ju je na njemacki Johann W. von Goethe, a objavio J. G. Herder, pa zatim najpoznatiji europski pjesnici, ukljucivsi i A. Puskina. Iako ta pjesma potjece iz ikavskog Splitskog rukopisa, nastala je u Dalmaciji, a obradjuje zivot islamskog svijeta u kraju oko Imotskog, (u doba kad je bio okupiran od Osmanlija), tu je pjesmu dva puta redigirao Vuk Karadzic i plasirao je, toboze, kao srpsku narodnu pjesmu. Slicno su prosle i pjesme o Jaksicima koje je prvi put objavio M. A. Reljkovic, a “preuzeo” kao srpske opet Karadzic.Godine 1756. objavio je franjevac Andrija Kacic Miosic svoj Razgovor ugodni... dosad uz Mazuranicevog Smail agu najizdavaniju hrvatsku knjigu. Europski ugled postigla je ta zbirka cinjenicom sto je tri pjesme iz nje preveo na talijanski Fortis, a otud Nijemci pa su objavljene u Herderovoj zbirci Narodnih pjesama (na njemackom).Karakteristicni su i duhoviti narodni dvostisi zvani gange i njoj slicne rere. U Slavoniji, Baranji, Lici i medju Hrvatima u Vojvodini pjevaju se veseli, cesto i lascivni deseteracki dvostisi zvani becarac koga su u proslosti pratile gajde, a danas sve popularnije tambure. Uzevsi u cjelini, narodno umjetnicko stvaralastvo, poglavito pucka pjesma, svirka i ples uz nju, razvijeni su u

Hrvatskoj i djelimice u BiH kao malo gdje u europskih naroda.Na podrucju Hrvatske postoji iznimno veliko bogatstvo tradicija narodne glazbe. To je posljedica preplitanja razlicitih utjecaja i kultura slavenskog, mediteranskog, balkanskog, orijentalnog i srednjoeuropskog kulturnog kruga. Isto takav utjecaj postoji i na podrucju folklora, glazbala, narodnih plesova, narodnih nosnji, obicaja, tradicija. U narodnoj glazbi postoje osjetne razlike medju pojedinim regijama u Hrvatskoj kao i u BiH, ali isto tako i u pojedinim manjim podrucjima. Zagorje, Medjimurje i Podravina znatno se razlikuju od Slavonije i Baranje, a ove opet od Istre i Kvarnera, a sve one zajedno su potpuno razlicite od glazbe dinarskih podrucja, pa i Bosne, odnosno Hercegovine.Isto tako postoji raznovrsnost u nosnji, u njenim bojama i materijalu iz kojih je izradjena. U pravilu postoje velike razlike izmedju ravnicarskih dijelova gdje se nosnja izradjivala od lana i konoplje u odnosu na dinarsku i bosansku koja se tkala od vune, a ova opet od muslimanske koja je pretezito od navedenih materijala, ali i od svile. Sjeverni su krajevi u tonalitetu svjetliji, bogatiji bojom, poglavito crvenom, a juzni su uglavnom crno - bijeli, kod islamskog pucanstva zeleni i plavi. Sve te razlike u glazbi, instrumentima, nosnji ponajbolje se mogu vidjeti na Smotri folklora koja se vec desetljecima svake godine odrzava u Zagrebu, te slicne manifestacije kao sto su zetveni Djakovacki vezovi ili Duzijanca bunjevackih Hrvata u Vojvodini, Vinkovacke jeseni, te festivali kao sto su Melodije Istre i Kvarnera, Krapinski, Slavonski i Splitski festival, Etno - festival u Neumu, slican u Mostaru i drugdje.Narodna likovna umjetnost odrzava se ponajvise u izradi narodnih nosnji, drvorezbarstvu, loncarstvu, kovackoj vjestini, kozarstvu, izradi nakita, ukrasa, gradnji kuca, staja; izradi alata, oruzja i slicno. Zbog spomenutih raznolikih utjecaja i tu postoji bogatstvo boja, oblika, materijala. Europski su poznate npr. narodne cipke iz Lepoglave, ili s otoka Paga, drvorezbarija iz Slavonije, filigranska, zlatarska ili kujundzijska umjetnost u BiH. Svjetsku slavu stekla je hrvatska naivna likovna umjetnost, kako ona na staklu, tako i kiparski i drvorezbarski radovi. Poznata je Hlebinska skola naivaca koju su utemeljili K. Hegedusic, Ivan Generalic, Franjo Mraz. Danas su njeni najbolji (zivuci) predstavnici Ivan Lackovic Croata i Ivan Rabuzin. Izlozbe koje se slikovito nazivaju “cudo hrvatske naive” postigle su iznimne uspjehe po cijelom svijetu. Slicne, iako manje poznate uspjehe postize i naivna skulptura, npr. radovi Petra Smajica koji je utemeljitelj poznate kiparske kolonije u Ernestinovu u Slavoniji. Godine 1994. utemeljen je Hrvatski muzej naivne umjetnosti. U Vojvodini, kod backih Hrvata, postoji skupina zena koje rade svoje slike od slame, tzv. slamarke koje postizu takodjer izvanredne uspjehe.I na podrucju narodnog sporta postoji izuzetno bogatstvo i tradicija. Najstarije je bacanje kamena s ramena, narodno hrvanje, razne pastirske igre na travi, utrke na konjima, borbe bikova, borbe pijetlova, utrke magaraca, pa razne igre na konjima, gadjanje kopljima, igre macevima i slicno. Kako bi se sto vise ocuvale te narodne tradicije osnovana je u slavonskom selu Brodjancima Olimpijada starih sportova koja se odrzava svake godine. Medju viteskim igrama najstarija je (vec 282 godine), najslikovitija, najljepsa i ponajteza Sinjska alka. Naime, konjanici u punom trku gadjaju dugim kopljem u okrugli okvir zvan alka, a odrzava se svake godine uoci Velike Gospe (pocetak kolovoza) u Sinju u cast velike pobjede hrvatske (krscanske) vojske nad Turcima - Osmanlijama iz Bosne (1715.).Druga, takodjer lijepa i slikovita viteska igra je Moreska koja se igra macevima na otoku Korculi u cast i sjecanje na borbu i pobjede Hrvata nad stranim osvajacima, u ovom slucaju s Turcima, a prosirila se u 15. i 16. st. iz Spanjolske kada su pobijedili i protjerali Maure (Arape). Igraci su odjeveni u bogate nosnje, podijeljeni na bijele (Hrvate) i crne (Turke), ali je ishod uvijek isti - pobjedjuju bijeli. Na Korculi (Blato, Smokvica i dr.) priredjuje se u pokladno vrijeme takodjer viteska igra s macevima nazvana kumpanija (mostra). Tijekom plesa igraci izvode razne figure, pjevaju uz pratnju bubnjeva i misnica, a na koncu im se pridruzuje i djevojke i izvode zajednicki kolo (tanac). U Istri se trci i gadja u prstenac (Barban), u Djurdjevcu se izvodi igra “picoka” koja podsjeca na pobjedu nad Turcima uz pomoc lukavstva, tj. bacanje pileta (picoka) prigodom opsade.Sve su to rijetke igre ciji pocetci sezu duboko u proslost, a slikovite, bogato ukrasene nosnje, staro oruzje, privlaci ljude, poglavito turiste, snimatelje, novinare. Za njegovanje tih i slicnih igara, pjesama, nosnji i plesova postoje brojna kulturno umjetnicka drustva od kojih je najpoznatije “Lado” i “Ivan Goran Kovacic” iz Zagreba, “Lindjo” iz Dubrovnika i druga.

7. Glazbena umjetnostNarodna glazba je po postanku vrlo stara. Prenosila se usmeno, pjevanjem, a pocetci umjetnicke glazbe gube se u tami srednjeg vijeka. Prvi napjevi za crkvene potrebe zabiljezeni

su u Hrvatskoj u 10. st., a na podrucju danasnje BiH znatno kasnije. Jedna od posebnosti glazbenog zivota na ovom prostoru je glagoljasko pjevanje - pojanje. Prvi primjerci crkvene glazbe sacuvani su u katolickim kodeksima od 11. do 15. st. Prvi Hrvat za koga znamo da se pozabavio crkvenom glazbom, a mozda je i skladao, je zagrebacki biskup blazeni Augustin Kazotic s pocetka 14. st.Prvi hrvatski skladatelji javljaju se u Dubrovniku i Dalmaciji u doba renesanse. U doba baroka spominje se u Italiji Hrvat zvan Ivan Sibencanin. U to doba djeluju glazbeni stvaraoci i u kontinentalnoj Hrvatskoj. Prvi hrvatski skladatelji koji su bili poznati i u sirim razmjerima bili su uglavnom Dubrovcani i Dalmatinci koji su bili u neposrednom dodiru sa Zapadom, poglavito Italijom. To su Dubrovcanin Luka (Sorgo) Sorkocevic, Ivan Mane Jarnovic i Splicanin Julije Bajamonti cija se djela i danas izvode.Luka Sorkocevic (1734.-1789.), dubrovacki diplomat i glazbenik, podrijetlom iz glasovite plemenitaske obitelji, ostavio je raznolik opus glazbenih djela koji se i danas ocjenjuju kao “antologijski dosezi hrvatske pretklasicne glazbe”.To se isto moze reci i za djelo splitskog lijecnika i polihistora Julija Bajamontija (1744.-1800.) koji je, uz razna glazbena djela 1787., kad je umro veliki hrvatski znanstvenik Rudjer Boskovic, napisao njemu u cast i poseban Rekvijem. Prvi hrvatski violinski virtuoz i ujedno skladatelj bio je Ivan Mane Jarnovic (1747.-1804.). Svirao je tudja djela, ali i izvodio svoje kompozicije diljem citave Europe od Irske i Engleske do carske Rusije. Njegovi napjevi bili su toliko popularni da su ih onodobni kompozitori uvrstavali u svoje opere.I pocetci hrvatske moderne glazbe, kao uostalom i knjizevnosti, vezani su uz hrvatski narodni preporod u prvoj polovici l9. st. Tada su dvojica glazbenika njemackih prezimena pohrvatili svoja imena i napisali brojne skladbe, poglavito popularne, pokretacke napjeve, tzv. davorije. To su Ferdo Livadic (Wiesner) i Vatroslav Lisinski (Fuchs). Lisinski je za svoga kratkog zivota 1819.-1854. skladao i prvu hrvatsku operu, jednu od prvih medju slavenskim narodima - Ljubav i zloba (1846.). Vrhunac hrvatske glazbene umjetnosti l9. st. a mozda i uopce dosegao je Rijecanin Ivan Zajc (1832.-1914.) sa svojim operama, poglavito s najpopularnijom Nikola Subic Zrinjski (1876.) ciji se napjev “U boj, u boj” pjeva i danas poput borbene koracnice. To je dosada najizvodjenija hrvatska opera.Na pocetku 20. st. istice se nekoliko hrvatskih skladatelja koja uspjesno nastavljaju djelo Lisinskog i Zajca. To su B. Bersa (djelovao i u Sarajevu), D. Pejacevic (koja je vrhunac popularnosti postigla u nase vrijeme), A. Dobronic, I. Matetic Ronjgov i drugi. U razdoblju izmedju dva svjetska rata afirmirali su se F. Lhotka, K. Baranovic i poglavito Jakov Gotovac (1890.-1982.). On poseze i u libretu i u glazbenom izricaju za narodnim motivima i stvara (1935.)ˇEro s onoga svijeta, uz Zajceva Zrinjskog ponajbolju hrvatsku operu.Poslije II. svjetskog rata, uz spomenute, istaknuli su se skladatelji poput I. Brkanovica, B. Papandopula, S. Suleka, B. Bjelinskog i dr. U europskim razmjerima posebnu su popularnost u suvremenim glazbenim oblicima postigli Ivo Malec i Milko Kelemen. Treba dodati da je hrvatska glazba u ovom stoljecu dala i nekoliko dirigenata medju kojima je svjetsku slavu stekao Lovro pl. Matacic (1899.-1985.). I u nase doba ima Hrvatska nekoliko europski afirmiranih dirigenata npr. Niksa Bareza, Vjekoslav Sutej i drugi. I M. Trnina ima svoje nasljednice koje su pjevale u najvecim svjetskim operama poput Ruze Pospis - Baldani,Lj. Molnar Talajic, B. Ruk-Facic i dr. uostalom kao Z. Balokovic u klavirskim virtuozima kakvi su Ivo i Lovro Pogorelici, pa Zagrebacki solisti, Zagrebacki kvartet, Simfonijski orkestar HRT-a i drugi.

8. Obavjestajna sredstva (novine, radio, televizija) - filmska umjetnostPrve novine u Hrvatskoj pokrenute su na njemackom jeziku u sjeverozapadnom dijelu, odnosno na talijanskom na jugu (u Dalmaciji). Doista, spominju se i prve novine u Zagrebu na latinskom (1771.), ali se nisu sacuvale. Prema tome, mozemo uzeti da su prve novine bile Agramer deutsche Zeitung (Zagrebacke njemacke novine) - Zagreb 1786. Zatim slijedi jos nekoliko novina na njemackom jeziku od kojih su najduze (1826.-1912.) izlazile Agramer Zeitung - Zagrebacke novine. Tijekom 19. st. tiskane su novine na njemackom i u Karlovcu, Osijeku, Varazdinu, Sisku i Puli. U Rijeci su od 1813. izlazile novine na talijanskom, najduze La Bilancia (1867.-1919.). Takodjer su talijanske novine objavljivane povremeno i u Zadru, Splitu i Dubrovniku.Na hrvatskom su jeziku prve novine pocele izlaziti za francuske okupacije u Dalmaciji. Bile su to dvojezicne novine: Kraljski Dalmatin - Il Regio Dalmata (dakle hrvatsko - talijanske). Takvih dvojezicnih novina bilo je jos nekoliko. Medjutim, novine pokrenute od Hrvata i samo na hrvatskom jeziku su u svezi s hrvatskim narodnim preporodom. Poslije vise neuspjelih

pokusaja to je poslo za rukom Ljudevitu Gaju koji je 1835. pokrenuo Novine horvatzke i njihov casopisni prilog Danicza horvatzka. Iduce godine su umjesto kajkavstine pocele izlaziti na stokavstini i promijenile su ime u Ilirske (narodne novine) i Danicu ilirsku. Izlazile su do zabrane ilirskog imena iz Beca 1843. kad su postale Narodnim novinama. Godine 1850. prodao ih je Gaj hrvatskoj vladi pa su postale sluzbenim i tako se zovu i danas. Prve strucne novine su bile Gospodarski list koji izlazi od 1842. neprekinuto do sada.Dalmatinski Hrvati pokrenuli su 1844. Zoru Dalmatinsku, istarski Hrvati u Trstu Nasu Slogu(1870.), backi Hrvati iste godine Bunjevacko - sokacke novine, Gradiscanski Hrvati 1910. Nase novine, dok su Hrvati u dijaspori pokrenuli na talijanskom jos 1859. u San Franciscu (SAD) L’ ecco della patria - Glas domovine. Sredisnji hrvatski list punih 80 godina 19. i 20. st., koji je najvise ucinio u duhovnoj i politickoj integraciji hrvatskog naroda je zagrebacki Obzor koji je pokrenut poslije sloma apsolutizma 1861. i izlazio sve do 1941. kad je obustavljen (od 1871. do konca izlazenja nazivao se Obzor), a izdavala ga je najbrojnija hrvatska stranka - Narodna iza koje se tijekom 19. st. stajali biskup J. J. Strossmayer i povjesnicar F. Racki.Izmedju dva svjetska rata najcitaniji list bile su Novosti u Zagrebu (od 1907. do 1941.), tijekom ratnih godina za postojanja NDH ukinuti su gotovo svi dotadanji listovi, a drzavno glasilo bio je Hrvatski narod. Istodobno partizanski pokret izdaje vec od 1941., svoj bilten Vjesnik, od 1943. Slobodnu Dalmaciju i Glas Slavonije i svi ti listovi izlaze i danas kao glavni drzavni i regijski dnevnici uz rijecki Novi list, a najcitaniji dnevnik danas je zagrebacki Vecernji list, Jutarnji list pa zatim Slobodna Dalmacija i dr.Prvi list, zapravo casopis, pokrenuo je u Bosni franjevac Ivan F. Jukic 1850., a tiskao ga je u Hrvatskoj. Nazvao ga je Bosanski prijatelj. Casopis saderzavajuci potrebite, koristne i zabavne stvari, a gotova ga je u cijelosti sam popunjavao.U Hrvatskoj je prvi casopis na hrvatskom jeziku bila spomenuta Gajeva Danica, a za njom je slijedilo Kolo (Zagreb, 1842.). Bio je to povremeni casopis - almanah za literarne i strucne radove, kakav je bio i Knjizevnik (Zagreb, 1864.). Bio je to knjizevni list, casopis u sirem smislu, tj. za jezik, povijest, prirodne znanosti i sl. On je posluzio kao znanstveno opravdanje za skoro osnivanje Akademije znanosti koje je i utemeljena 1866. kao Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU, danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti HAZU). Sredisnji i najugledniji hrvatski knjizevni casopis 19. st. bio je zagrebacki Vienac koji je izlazio od 1869. do 1903., a pokrenula ga je nacionalna kulturna ustanova Matica ilirska (od 1874. Matica hrvatska).Prvi strucni casopis bio je povjesnicarski Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (Zagreb 1851.), a nedugo zatim ucitelji i pedagozi pokrecu svoj Napredak (Zagreb, 1859.) koji izlazi i danas kao najstariji takav casopis u ovom dijelu Europe.Prva radio - postaja na podrucju ondasnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca otvorena je u Zagrebu 1926. Bila bi pocela s radom i koju godinu prije da nisu iz Beograda kocili otvaranje zbog prestiza tada glavnog grada. Slicno se dogodilo i sa prvom televizijskom postajom cetrdeset godina kasnije. Naime, pripremali su se potajno Zagreb, Beograd i Ljubljana, ali je to poslo za rukom samo Zagrebu 1956. godine. Naime, u to doba su poslije usvajanja zajednickog pravopisa u Novom Sadu 1954., izdavanja zajednicke Historije Jugoslavije, nastojali sve premjestiti u Beograd (npr. Jugoslavensko dramsko kazaliste, Jugoslavenski radio, Jugoslavenska televizija, Jugoslavenski arhiv, itd.) i otud sustavno raditi na jugoslavizaciji kulturnog i politickog zivota, a jugoslavizacija, kako se naknadno pokazalo, bila je samo prva stepenica potpunoj centralizaciji, unitarizaciji, zapravo zamisljenoj srbizaciji Jugoslavije. Prve radio postaje izvan Zagreba utemeljene su za NDH (1942. u Sarajevu i Dubrovniku, pojacan odasiljac u Banja Luci, u Osijeku 1943.).Prva projekcija otkrica filma brace Lumiere odrzana je u Zagrebu ujesen 1896., samo godinu dana poslije prve kinematografske predstave u svijetu uopce. Najstarije sacuvane filmske snimke jednog poljskog snimatelja iz Hrvatske potjecu iz 1903. U Splitu je 1907. J. Karaman otvorio prvo kino, a od 1910. poceo je snimati vaznije splitske dogadjaje, pa se sacuvala snimka Sokolskog sleta iz iste godine i to je najstariji filmski zapis u Hrvatskoj. Godine 1917., potkraj I. svjetskog rata osniva se Croatia - film u Zagrebu i snima prvi igrani film Brcko u Zagrebu, ali se nije sacuvala kopija kao ni vecina pokusaja snimljenih do 1930. godine. Do pocetka rata djelovao je u Zagrebu pionir hrvatskog filma Oktavijan Miletic i snimio vise amaterskih dokumentaraca i dobio nekoliko nagrada u inozemstvu.Tijekom rata, za postojanja NDH, snimio je nagradjeni dokumentarac Barok u Hrvatskoj, a 1944. i prvi cjelovecernji film u Hrvatskoj o hrvatskom skladatelju iz preporoda - Lisinskom. Poslije II. svjetskog rata snimio je Miletic nekoliko filmova i danas se poznata hrvatska filmska

nagrada zove po njemu Oktavijan. Od 1954. odrzava se festival jugoslavenskog, danas hrvatskog filma u Vespazijanovoj areni u Puli, od 1979. postoji u Hrvatskoj kinoteka, brojni kinoklubovi, Filmoteka 16 (od 1963.), nekoliko filmskih casopisa itd. Hrvatski film razvijao se do 1990. pod stalnom paskom Komunisticke partije i Beograda, pa je bilo i nekoliko zabranjenih filmova. Najveci uspjesi hrvatskog filma vezu se uz animaciju koja postoji od 1922. Afirmirala se u svijetu Zagrebacka skola crtanog filma, a njen predstavnik D. Vukotic je za film Surogat dobio 1962. Oscara americke Akademije za film.

9. Nasi ljudi - velikani europske znanosti i kultureHrvati su relativno malobrojan narod, ali se po svojim prinosima riznici europske, pa ponegdje i svjetske znanosti, umjetnosti i kulture mogu mjeriti s mnogoljudnijim narodima od koji su neki zbog povoljnijeg geopolitickog smjestaja imali mirniju i sretniju proslost. U ovom odlomku pobrojat cemo ukratko samo one odlicnike koji su u svoje vrijeme i svojim djelom bili poznati i izvan granica Hrvatske, u europskim razmjerima.Jedan od prvih Hrvata koji se spominje jos u 10. stoljecu bio je Dzauhar, drzavnik i vojskovodja na dvoru Fatimida u Tunisu. Na celu svoje vojske zauzeo je 969. Egipat i uskoro dao podici novi grad El Kahiru, danas Kairo, glavni grad te zemlje. Drugi glasoviti Hrvat bio je Herman Dalmatin, filozof i prevoditelj s arapskog iz 12. st. Djelovao je u Spanjolskoj i Francuskoj, putovao na Bliski istok i prvi upoznao Europu s djelima Abu Mashara (astronoma), Ptolomeja i s Kur’anom. U 15. st. djelovao je uceni Hrvat Ivan Stojkovic, profesor na sveucilistima u Parizu i Bologni, kardinal i djelatni sudionik koncila u Baselu 1430.-1434. U 15. st. istaknuo se Dubrovcanin Benedikt Kotruljic, ministar na aragonskom dvoru u Napulju, koji je na talijanskom napisao prvo europsko djelo o trgovini i knjigovodstvu (1458., a tiskano 1573.). Na hrvatskom je objavljeno tek 1989. (O trgovini i savrsenom trgovcu).U doba humanizma, tijekom 15. i 16. st. isticali su se mnogi uceni Hrvati koji su pisali na latinskom, a bavili su se znanoscu ili knjizevnoscu. Jedan od najuglednijih bio je Ivan Vitez od Sredne (1405.-1472.). Studirao je u Padovi i postao protonotar i kancelar ugarsko-hrvatskog kraljevstva, nadbiskup ostrogonski i primas Ugarske. Kao uglednik na dvoru kralja Matijasa Korvina okruzio se odlicnicima duha, poglavito Hrvatima, a to su bili Ivan Cesmicki, latinski Janus Pannonius, Nikola Modruski, Martin Bylica i drugi. Vitez je jedan od najuglednijih utemeljitelja Akademije znanosti u Pozunu (danas Bratislava), Sveucilista, knjiznice i dr. Njegovi latinski govori i poslanice odlikuju se jezikom, stilom i misaonoscu. Njegov suvremenik Ivan Cesmicki (1434.-1472.) bio je ponajbolji latinski pjesnik svoga doba, a njegova djela tiskana su i bila cijenjena u Europi.To se isto moze reci i za Marka Marulica koji nastavlja tradiciju hrvatskih latinista i u 15. st. Pisao je na hrvatskom, latinskom i talijanskom, a djela su mu prevedena i na desetak europskih jezika.I medju protestantskim piscima i misliocima imali su Hrvati nekoliko poznatih predstavnika. To su Matija Vlacic Ilirik (1520.-1575.) protestantski teolog, povjesnik i bliski suradnik Martina Luthera, pokretaca protestantizma. Najbolje mu je djelo Kljuc Svetog pisma na latinskom (Basel 1567.). Drugi je bio Stjepan Konzul Istranin (1521.-1579.). Sa slovenskim protestantom P. Trubarom i Hrvatom Antunom Dalmatinom radi na prijevodu Biblije na hrvatski jezik, siri novo vjerovanje, osniva tiskare, u jednoj od njih, u Urachu, tiska vise izdanja na latinici, cirilici i glagoljici.Uz dva spomenuta glasovita Istranina treba svakako spomenuti i treceg koji dolazi iz tog, sjeverozapadnog dijela Hrvatske. To je filozof, polihistor, latinist Franjo Petric, (lat. Patricius), a mozda hrvatski i Petris, Petrisevic. Rodio se na otoku Cresu 1529., a umro u Rimu 1597. Smatrali su ga najvecim neoplatonicarom Europe svoga doba, a njegova dva najvaznija djela, na latinskom Nova sveopca filozofija (1593.) i istodobno na talijanskom Sretan grad, su aktualna i proucavana i danas.U to doba djelovao je i uceni, ali kontroverzni Zagrepcanin Pavao Skalic koji je prvi uporabio naziv enciklopedija u danasnjem znacenju (1559.), a na prijelazu iz 16. u 17. st. Sibencanin Faust Vrancic (1551.-1617.), jezikoslovac, izumitelj i polihistor. On je 1595. objavio spomenuti rjecnik pet najpoznatijih europskih jezika, medju njima i hrvatskog, a 1615. i djelo Machinae novae (Novi strojevi) u kojima je najavio neka tehnicka rjesenja i strojeve, npr. padobran, do kojih ce izumitelji doci mnogo kasnije. Njegov suvremenik je i Rabljanin Markantun de Dominis (1560.-1624.), pisac, teolog i znanstvenik, senjski biskup i splitski nadbiskup. U nasoj povijesti je poznat zbog pokusaja rjesavanja uskockog pitanja. U sukobu Sv. Stolice i Venecije stupio je na stranu Republike, pa je morao bjezati u Englesku gdje je kao prvi Hrvat

dobio doktorat teologije na Sveucilistu u Cambridgeu. Bio je poznati matemeticar, fizicar, opticar koga je cijenio i I. Newton, a njegova otkrica o lomu svjetlosti prethodila su otkrivanju dalekozora.Tijekom 17. st. djelovala su cetvorica velikana s podrucja knjizevnosti, politologije i povijesti. To su knjizevnik Ivan Gundulic (1589.-1638.) za kojega mozemo reci da je bio hrvatski Tasso, politolog Juraj Krizanic (1618.-1683.), povjesnicar Ivan Lucic (1604.-1679.) i polivalentni znanstvenik Senjanin Pavao Ritter - Vitezovic (1652.-1713.). Buduci smo o Gundulicu vec prethodno nesto rekli, spomenut cemo ovdje zasluge ostalih. Npr. Juraj Krizanic “Jurko”, hrvatski polihistor, politicki pisac, katolicki svecenik koji je krenuo je u daleku Rusiju u namjeri stvaranja unije izmedju katolicanstva i pravoslavlja, ali ga je ruski car prognao na 15 godina u Sibir gdje je napisao svoje najvaznije djelo Politika ili Razgovor ob vladiteljstvu (od 1663. do 1671.). U njemu je iznio ideju o povezivanju svih Slavena s Rusijom na celu i bio zacetnik sveslavenstva. Njemu suprotnu ideju o ujedinjenju svih Juznih Slavena pod hrvatskim imenom iznio je takodjer polihistor, politicki pisac i herladicar Pavao Ritter - Vitezovic, autor knjige na latinskom Croatia Rediviva (Ozivljena Hrvatska, 1700.). I hrvatska historiografija je u 17. st. dobila svoju prvu sintezu u knjizi Ivana Lucica (Lucius) De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amsterdam 1666. (O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u sest knjiga - poglavlja).U 18. st. djelovao je vjerojatno ponajveci hrvatski znanstvenik svih vremena Rudjer Boskovic (R. J. Boscovich). Bio je jedna od posljednjih humanisticki obrazovanih licnosti tadanje Europe, znanstvenik sirokog raspona (fizicar, matematicar, astronom, geodet, arheolog, konstruktor, i knjizevnik). Rodom Dubrovcanin, isusovac, zivio od 1711. do 1787., skolovao se u Italiji, gdje je kao i u Francuskoj radio, proputovao vecinu prijestolnica, bio clan vise akademija i dubrovacki diplomat. Objavio je vise zapazenih djela, npr. Filozofija prirode (na latinskom), Elementi opce matematike, O suncanim pjegama, i dr. Neka su mu djela imala i po vise izdanja u Londonu, Parizu, Rimu i dr. I Boskovica su Srbi nastojali prisvojiti poput drugih Dubrovcana pa su cak i Britanskoj enciklopediji dostavili podatak kako je taj Hrvat i isusovac, toboze, Srbin.

10. Uglednici, znanstvenici i umjetnici novijeg dobaTijekom 19. i 20. st. nekoliko se nasih ljudi istaknulo u raznim djelatnostima i steklo slavu koja je u njihovo vrijeme prelazila granice Hrvatske i Habsburske Monarhije. Kao prvog medju njima spomenut cemo zagrebackog biskupa, mecenu, kulturnog djelatnika i nositelja petpreporodnih ideja Karlovcanina Maksimilijana Vrhovca (1752.-1827.). Ustrojio je knjiznicu, knjizaru, kupio tiskaru, izdavao knjige, uputio 1813. narodu poziv za skupljanje narodnog blaga, bio sudionikom kongresa Sv. Alijanse 1921. i Ljubljani itd.Veliko zanimanje izazvao je Antun Mazuranic kad je 1843. prokomentirao i izdao Vinodolski zakon iz 1288. kao najstariji pisani pravni spomenik na hrvatskom jeziku. Slicnu pozornost izazvao je po citavoj Europi Ognjeslav Utjesenovic - Ostrozinski kad je 1859. izdao na njemackom jeziku knjigu Kucne zadruge juznih Slavena i tako upoznao znanstvenu javnost s tom rijetkoscu koja se zadrzala u zivotu Juznih Slavena, posebice Hrvata i Hrvatsko - slavonske vojne krajine. Slicnim radovima s podrucja pravne povijesti istaknuo se Cavtacanin Baltazar Bogisic (1834.-1908.) bio profesorom u Odesi (Rusija) koji je svojom knjigom pravne Gradje sa Slavenskog Juga, kao i prvim Gradjanskim zakonikom u Crnoj Gori (1872.) stekao izniman ugled u Europi. Potkraj 19. i u pocetku 20. st. istaknuli su se povjesnicari Tadija Smiciklas, Vjekoslav Klaic, pisci povijesti Hrvatske i Bosne, a medju arheolozima je europsku slavu stekao don Frane Bulic (1846.-1934.) koji je iskopao i obradio Salonu, kao i brojne kamene spomenike iz rane hrvatske povijesti o kojima smo vec pisali. Najuglednije ime hrvatske slavistike bio je Varazdinac Vatroslav Jagic (1838.-1932.), profesor slavistike na Sveucilistima u Berlinu, Petrogradu i Becu. Bio je osnivac urednik i suradnik glasovitog Archiva za slavensku filologiju (na njemackom, u Berlinu, 1875.-1920.).U politickom i kulturnom zivotu Hrvatske 19. st. neizbrisiv trag je ostavio djakovacki biskup, mecena i politicar Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.), jedan od utemeljitelja JAZU, Sveucilista u Zagrebu, graditelj velebne djakovacke katedrale, a u crkvenom zivotu promicatelj jedinstva Zapadne i Istocne crkve i prvi govornik Vatikanskog koncila iz 1869. U revolucionarnim zbivanjima 1848.-1849. istaknuo se i general i hrvatski ban, “spasitelj Austrije” Josip Jelacic (1801.-1859.). Smatrali su ga jednim od najboljih austrijskih generala. Ako bismo birali najkompletniju i najobrazovaniju licnost u Hrvatskoj 19. st., onda bi taj epitet vjerojatno pripao ponajboljem i najprevodjenijem hrvatskom pjesniku Ivanu Mazuranicu (1814.-1890.), piscu epa Smrt Smail age..., ujedno i hrvatskom banu - reformatoru, tvorcu moderne Hrvatske.

Potkraj 19. st. i u pocetku 20. st. djelovala su tri velika hrvatska znanstvenika. To su fizicar Nikola Tesla, geofizicar Andrija Mohorovicic i botanicar Josip Pancic. Tesla, po narodnosti Srbin iz Hrvatske, (rodjen u Lici 1856.) skolovao se u Grazu, Budimpesti i Parizu, a najvece izume izveo je u SAD-u. Imao je vise stotina patenata na podrucju elektrotehnike, usavrsio elektromotore, transformatore, rijesio pitanje prijenosa elektricne energije na daljinu, izgradio radiostanicu itd. Njemu u pocast 1956. je jedinica magnetske indukcije nazvana Tesla. Geofizicar Mohorovicic, profesor u Zagrebu, otkrio je 1909. postojanje Zemljine kore, odredio njenu debljinu, pa se to otkrice u svjetskoj znanosti po njemu naziva Mohorovicicev diskontuitet (Mohosloj). Hrvatski biolog i lijecnik Josip Pancic, koji je sluzbovao u Kraljevini Srbiji i postao prvi predsjednik Srpske akademije nauka (1887.), otkrio je uz mnoge biljne vrste i posebnu omoriku (Picea omorica) koja se njemu u cast naziva Panciceva omorika.Potkraj 19. i u prvim desetljecima 20. st. svjetsku slavu je dosegla hrvatska sopranistica Milka Trnina koja je pjevala na svim vecim europskim pozornicama i u SAD-u, a nazvana je slikovito “hrvatskim slavujem”. To je uspjela i njena ucenica Zinka Kunc, od 1937. clanica Metropolitan opere u New Yorku. Istim putem od Hrvatske do SAD-a prosao je i hrvatski violinisticki virtuoz Zlatko Balokovic. Hrvatska je dala i jednog od najpoznatijih svjetskih kipara 20. st. (uz Francuza Rodina), Ivana Mestrovica. Iz njegovih skulptura nacionalnog, hrvatskog i jugoslavenskog ciklusa izbija snaga autohtone i prepoznatljive umjetnosti. Radio je od 1947. i u SAD-u, a ostavio je iza sebe dosad nenadmasene umjetnicke tvorevine (Moja majka, Povijest Hrvata, Zdenac zivota, Indijanca i dr.). Iza Mestrovica najsnazniji kiparski izraz postigao je od Hrvata Antun Augustincic (spomenik Seljackoj buni, spomenik Miru u New Yorku i dr.).Tri Hrvata dobila su dosada i Nobelove nagrade. To su kemicar Lavoslav Ruzicka, rodjen u Vukovaru 1887., djelovao je u Svicarskoj, a Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1939. godine. Drugu je dobio knjizevnik Ivo Andric, rodjen u hrvatskoj obitelji u Travniku u Bosni 1892., a zivio je posljednjih desetljeca u Srbiji. U svojim ponajboljim djelima (Na Drini cuprija, Travnicka hronika) dao je uvjerljivu, umjetnicku kroniku osmanlijske Bosne i Hercegovine. Ovjencan je Nobelovom nagradom 1961. kao prvi pisac iz tadanje (druge) Jugoslavije. Treci hrvatski nobelovac Vladimir Prelog, rodjen je u Sarajevu 1906. takodjer u hrvatskoj obitelji, skolovao se u Zagrebu i Pragu, a od 1942. naslijedio je Ruzicku u Zürichu gdje je takodjer dobio Nobelovu nagradu za kemiju 1975. godine. Moguci kandidati za tu prestiznu svjetsku nagradu bili su jos neki Hrvati, npr. spisateljica za djecu Ivana Brlic-Mazuranic, nazvana “hrvatskim Andersenom”, te veliki hrvatski pisac i enciklopedist Miroslav Krleza, najprevodjeniji hrvatski pisac 20. stoljeca.

11. Pomorci, istrazivaci, izumiteljiHrvati kao pomorski, mediteranski narod, bili su od doseljenja okrenuti moru, brodarstvu i trgovini. Dubrovcani su stoljecima odrzavali veze s morem od Britanije do Sirije i Egipta, a na kopnu po srednjoj Europi i Balkanskom poluotoku gdje su imali svoje rudnike i naseobine (jedna od njih je i Janjevo na Kosovu).Preuzeli su od ilirskih plemena brod na vesla - liburnu, a izgradili su vec u doba hrvatskog kraljevstva (10. st.) svoja plovila, npr. konduru (condura croatica) i sagenu. Dubrovcani su imali brod karaku i galijun, a na hrvatskim otocima, npr. na Visu, rabila se gajeta zvana falkusa koja je 1988. godine bila izlozena na Svjetskoj izlozbi o oceanima u Lisabonu u Portugalu kao svjedocanstvo gotovo 14 - stoljetne maritimne djelatnosti u Hrvata i bila izuzetno zapazena. Hrvatski paviljon na tom EXPO-u bio je jedan od najposjecenijih. U svim vecim pomorskim bitkama na Sredozemlju sudjelovali su i Hrvati kao poznati pomorci. Plovili su i na brodovima koji su otkrivali Novi Svijet. Npr. u otkrivanju Meksika (16. st.) istaknuli su se Vinko Paletin i Vice Bune koji su bili u sluzbi meksickog potkralja. U 17. st. istaknuo se kao misionar u Meksiku hrvatski plemic Ivan Ratkaj. U pocetku 19. st. je hrvatski isusovac Fredo Konscak istrazio podrucje Meksika do Kalifornije i izradio zemljopisne karte. U SAD je sredinom 19. st. djelovao kao misionar Josip Kundek koji je utemeljio nekoliko gradova. U istrazivanjima srednje Afrike (uz M. Stanleya) istaknuo se potkraj 19. st. Pozezanin Dragutin Lerman. U istrazivanjima istocne Afrike i Juzne Amerike proslavili su se Karlovcani braca Seljani. Sredinom 19. st. je bokeljski Hrvat Ivo Visin oplovio svijet kao prvi Hrvat. On je samo nastavljac pomorske tradicije Hrvata - Bokelja od kojih je jedan, Matija Zmajevic, bio u pocetku 18. st. admiral ruske carske flotile u doba Petra I. Velikog, tvorca ruske mornarice i pomorske orijentacije. Ta se pomorska tradicija Boke, Dobrote, Perasta, Prcnja, Tivta i ostalih hrvatskih naselja u Boki kotorskoj (danas u sastavu Crne Gore, odnosno Jugoslavije) vidi i po cinjenici da Boka ima najstariju pomorsku udrugu vjerojatno i u Europi, a

to je Bokeljska mornarica iz godine 809.U svezi s hrvatskom dijasporom postoji jedna cinjenica koja nije dosada znanstveno sasvim objasnjena, ali je za nas, Hrvate, izuzetno zanimljiva. Naime, 1591. je u Sjevernoj Karolini, SAD, pronadjen jedan natpis koji je glasio: Croatan. Neosporna je takodjer cinjenica da su tamo zivjeli Indijanci cije se pleme zvalo takodjer Croatan, a ima jos nekoliko istovrsnih naziva. Spomenuta Britanska enciklopedija potvrdjuje sve navedeno, a o tom je pisao glasoviti L. Adamic i najpoznatiji povjesnicar - Hrvat u SAD-u Jure Prpic u svojoj knjizi Hrvati u Americi. Postanak tih Indijanaca s nazivom Croatan, koji su bili bjelje puti i svjetlije kose od ostalih Indiosa, objasnjava se pretpostavkom kako se tijekom 16. st. neki brod, vjerojatno nasih Dubrovcana, nasukao i potonuo uz americku obalu, a njegovi spaseni pomorci ostali zivjeti i pomijesali se s tamosnjima Indijancima. Bilo kako bilo, 1591., nadjen je zapis Croatan, skraceno CRO, a tu istu skracenicu smo 400 godina kasnije tj. 1991. uzimali kao medjunarodnu oznaku nase nove, neovisne Hrvatske! Tome treba dodati i pretpostavku kako su i u ekspediciji Kristofora Kolumba 1492. bili neki Hrvati, kako su neki bili sudionici cuvene Bitke kod Lepanta 1571. te kako su Hrvati imali vaznu ulogu u prokopavanju Sueskog kanala 1869. godine.Hrvati su se istaknuli i kao izumitelji, pa cemo spomenuti nekoliko najvazniji otkrica koja su danas poznata u citavom svijetu. Tako je npr. Ivan Vukic-Lupis usavrsio podvodnu bombu - torpedo koji se od 1866. poceo proizvoditi u Rijeci gdje i danas postoji tvornica “Torpedo”. Casno mjesto medju izumiteljima zauzima i Zagrepcanin Slavoljub E. Penkala koji je prvi otkrio nalivpero, a zatim 1909. i prvu mehanicku olovku koja se i danas po njemu zove penkala. Hvaranin Ivan Vucetic otkrio je kao iseljenik u Argentini 1904. godine daktiloskopiju koja se otada rabi u citavom svijetu u identifikaciji osoba.Postoji, medjutim, i jedan modni izum koji se moze pripisati citavom hrvatskom narodu, a koji nosi i ime po Hrvatima - kravata. To je u davnini dio hrvatske narodne nosnje, koja su do novijeg vremena sacuvali Hrvati koji su u 16. st. preselili u srednju Europu (npr. Gradisce i Moravsku). Kasnije su ga preuzeli hrvatski vojnici koji su ratovali po Europi. U sluzbi francuskog “kralja sunca” Luja XIV. bila je jedna postrojba konjanika, tzv. Royal cravate, koji su nosili okovratne, obicno crvene vrpce. Otud se taj obicaj nosenja vrpci od Croata (franc.) prosirio i po Europi i svijetu i danas je najvazniji detalj muske mode, a ujedno i najpoznatiji, originalni hrvatski suvenir.Ima jos nesto sto je prepoznatljivo i poznato, a veze se samo uz Hrvate. To je karakteristicni kockasti crveno - bijeli grb za koga se smatra da potjece jos iz perzijske pradomovine Hrvata (crveno oznacava jug, a bijelo sjever). Otud i naziv za dvije Hrvatske, tj. Bijela na sjeveru i Crvena na jugu. Kad su Hrvati 1527. izabrali Ferdinanda Habsburskog za svoga kralja u Cetinu potvrdili su taj izbor nekim pecatima, a jedan od njih je bio i hrvatski grb, ali s 64 polja, dakle potpuna sahovska ploca. Otud i dolazi popularni, ponekad s istoka i pogrdni naziv “sahovnica”, a sah na perzijskom znaci vladara - cara. Jesu li to sve slucajnosti dat ce mozda jednom odgovor zastupnici teorije o iranskom podrijetlu Hrvata.

12. Iseljenistvo ili dijasporaNa grckom rijec dijaspora znaci rasipanje, rasprsivanje i to nekog pucanstva, zajednice ili naroda. I kao sto su se Grci kao pomorski narod rasuli u starom vijeku po citavom Sredozemlju, Zidovi po svijetu, tako su se i Hrvati poceli u 15. st. seliti, zapravo bjezati u okolne zemlje, pred osmanlijskom agresijom, a zatim u novije vrijeme seliti po Europi, po Americi i napokon u Australiju i Novi Zeland.Razlozi toj selidbi bili su raznoliki, a uglavnom su se svodili na gospodarske i drustveno - politicke. Opcenito se smatra da su Hrvati iza Zidova, mozda Iraca, Armenaca, Kurda i jos nekih naroda s ponajvecim iseljavanjem ili dijasporom. Zajednicka je znacajka da svi navedeni narodi nisu imali bas sretnu povijest, tezak geopoliticki polozaj, i, sto je, vjerojatno, najvaznije, nisu imali svoje neovisne drzave. Nisu bili svoji na svome!Postoji jedan pokusaj izracunavanja broja Hrvata i Engleza u doba kralja Tomislava. Tada ih je, navodno, bilo podjednako. Danas Engleza ima desetak puta vise pa se postavlja opravdano pitanje: kamo je nestalo devet desetina mogucih Hrvata? Do spomenute osmanlijske provale razvoj hrvatskog naroda je tekao sporo, ali uzlazno. Hrvatska se kao dio zapadne Europe razvijala normalno, a onda je nastupilo vrijeme stalnih ratova, doslo je do opceg nazadovanja, do gubitka velikog dijela teritorija i depopulacije.To nestajanje hrvatskog naroda odvijalo se na cetiri nacina. Prvi i najveci gubitak je bilo bjezanje pred ratnom opasnoscu na sve strane, a poglavito prema zapadu i sjeveru. Hrvatska je u doba kad je svedena na “ostatke ostataka” izgubila vise od 4 petine svoga nacionalnog

tla, i, vjerojatno, dvije trecine svoga pucanstva. Ostatci ostataka te nacionalne, hrvatske jezgre su danasnji Hrvati u Austriji, Madjarskoj, Slovackoj, Ceskoj, Rumunjskoj, Italiji, ali i Sloveniji kamo su mnogi pobjegli ali su posve asimilirani. Drugi dio je izginuo u stalnim ratovima i njihovim posljedicama, treci je odveden na istok kao ratni plijen. Muskarci su otimali za vojnike (janjicari), prodavali za robove i sluge, a zene za hareme mnogamnih osvajaca. Cetvrti dio se izgubio prevjeravanjem, tj. nasilnim poturcivanjem, povlasivanjem, a to znaci asimilacijom. Naime, vjerska asimilacija je znacila na ovim prostorima uskoro i narodnu, nacionalnu. Na njih nas podsjecaju brojni npr. Marici, Marjanovici, Ivici, Antici, Franici i drugi koji nose cista hrvatska i katolicka prezimena, a danas su Srbi, Crnogorci ili Bosnjaci - Muslimani. Medjutim, bilo je i pridobijanja katolika povlasticama, dobivanjem zemlje, posla, ali i mjesnim prilikama, npr. pomanjkanje katolickih svecenika i slicno.Kad se 1699. polovica Hrvatske oslobodila (Karlovacki mir) od osmanlijskog jarma, zemlja je bila gotovo pusta, poput Njemacke poslije 30-godisnjeg rata, odnosno dio Hrvatske poslije “Oluje”. Pocelo je naseljavanje sa svih strana, iz prenaseljene banske Hrvatske, ali i iz citave Habsburske Monarhije. Tijekom 18. i 19. st. Hrvatska se sredjuje gospodarski, ali i politicki. Tako je bilo sve do 1848. kad je ukinuto kmetstvo, kad su pocele masovne diobe velikih kucnih zadruga i opce osiromasivanje. Hrvati traze posla u gradovima, u bogatijim nizinskim podrucjima, ali i diljem Monarhije, Europe, a potkraj stoljeca sve vise iseljenika prelazi i ocean. Tome su pridonijele i mnoge gospodarske teskoce u prijelazu iz feudalnog u gradjansko, kapitalisticko drustvo.Treba reci da su se potkraj 19. st. u Hrvatskoj zbili nemili dogadjaji s vinskom bolesti, da su propali brojni hrvatski brodari na jedra, da je bila velika agrarna kriza i ubrzano raspadanje zadruga. Sve je to potaknulo brojno hrvatsko iseljenistvo. Broj emigranata raste od 1880. do 1905., a onda se nesto smanjuje.U prosjeku najvise iseljenika bilo je iz priobalnih hrvatskih krajeva, poglavito iz Dalmacije i Hrvatskog primorja. Na to je uz spomenute razloge djelovala i tzv. “Vinska klauzula”, tj. ugovor Austro-Ugarske i Italije o uvozu vina od 1891. Tako su hrvatski vinari ostali bez unutarnjeg trzista, a zatvoren je i uvoz u Francusku koja je obnovila svoje vinograde. Od 1894. i u Dalmaciji pocinje filoksera koja unistava nasade loze.Do 1898. nisu se vodili brojidbeni podatci o iseljavanju, a otada samo iz Hrvatske i Slavonije seli prema godinama:1899. godine 4195 ljudi1900. godine 4170 ljudi1901. godine 7879 ljudi1902. godine 11057 ljudi1903. godine 13488 ljudi1905. godine 27142 ljudi.To su bili javni podatci, ali se ne zna koliko je ljudi otislo potajno. Iz Dalmacije je od 1880. do 1910. iselilo preko 58 tisuca ljudi. U Hrvatsku se vracao prosjecno svaki peti iseljenik, i to obicno kad je obolio ili ostario.Najveci broj nasih iseljenika potrazio je zaradu u SAD-u. Zaposljavali su se kao polupismeni seljaci uglavnom u rudnicima, u zeljezarama, u tvornicama npr. u Detroitu, u ribarstvu, na farmama i slicno. Hrvati su rasprseni po citavoj Americi, ali postoji i nekoliko velikih sredista, npr. u drzavi Pennsylvaniji s najvecim gradovima Pittsburghom i Philadelphijom. U pocetku stoljeca se govorilo da je Pittsburgh najveci hrvatski grad iza Zagreba. Tu postoji i grad Slovan cije ime govori odakle su ljudi dolazili. Drugo vece srediste iseljavanja je drzava Michigan (Misigen) s najvecim gradom Detroitom, sredistem americke automobilske industrije - Ford i dr. Trece srediste je drzava Ohio s gradom Clevelandom, cetvrto Kalifornija s gradovima Los Angelosom i San Franciscom, te San Pedro gdje Hrvati iz Dalmacije vode pacificko ribarstvo. Osim tih drzava jos ima nasih iseljenika i u drzavi Illinois (Chicago), Lousijana (New Orleans), u Oregonu (iz Slavonije), New Yorku, Floridi, Montani, Indijani i drugdje.Opcenito se misli da je do I. svjetskog rata u SAD doseljeno oko 300 tisuca Hrvata, koji su od svih juznoslavenskih naroda, uglavnom zbog gospodarskih, ali i politickih razloga, najvise iseljavali. Treba dodati da i Gradiscanski Hrvati imaju svoje americko iseljenistvo.Postoje podatci da su Dubrovcani vec 1510. doplovili do obala Juzne Amerike kako bi pronasli mjesto za jednu naseobinu u koju bi smjestili izbjeglice iz unutrasnjosti koje su bjezale pred Turcima. U 18. st. opet se spominju Dubrovcani u Peruu, a u 19. st. je Hvaranin Buratovic (oko 1865.) uvodio brzojavne veze u Argentini. Oko 1874. spominju se hrvatski Primorci u Cileu, cak na krajnjem jugu kontinenta u Punta Arenasu, Hvarani u Urugvaju,

Bracani u Cileu, uopce otocani u Brazilu i drugdje. Prema argentinskoj brojidbi od 1900. do 1910. uselilo je pod imenom “Austrijanaca” preko 60 tisuca ljudi, a od toga je cak 40 tisuca bilo Hrvata iz Dalmacije.I tu su Hrvati radili najteze poslove: u rudnicima cilske salitre, u sjeci suma, u rudnicima, stocarili na pampasima i slicno. Tu je razina zivljenja bila niza nego u SAD-u, pa su cesto zivjeli losije nego u starom zavicaju. Za razliku od SAD-a ovamo su doseljavali samo Hrvati-muskarci, zenili se uglavnom domorotkinjama i brze se asimilirali.U Kanadu sele Hrvati tek potkraj 19. i u pocetku 20. st. a poneki preseljavaju iz SAD-a. Rade osobito na izgradnji dugih prekokontinentskih zeljeznica. Najvise ih je u pocetku bilo na pacifickoj obali u pokrajini British Columbija, a kasnije sele i u druge predjele. Vecina kanadskih iseljenika, kojih je bilo do I. svjetskog rata oko 5 tisuca, doselila je iz Like. Kasnije je taj broj rastao, kako znamo, a u Kanadu i danas sele nasi ljudi, makar je tako bilo do 1990. Otada su brojni hrvatski “Kanadjani” bili najcesci povratnici u slobodnu Republiku Hrvatsku.Useljavanja Hrvata u Australiju zapocelo je sredinom 19. st. Zanimljivo je napomenuti da su Hrvati u Australiju selili, slikovito receno, po “vezi”, zavicajnosti i srodstvu. Naime, dosao bi obicno prvi “pionir”, a zatim je povlacio rodjake, suseljane i druge. Tako je npr. u Australiju iselila vecina Korculana i zaposlila se u rudnicima zlata ili kao vrtlari i farmeri. Slicno su 1860. selili u Australiju i Makarani, Vrgorcani, Imocani, Peljescani, Konavljani. Kasnije su, izmedju dva svjetska rata, svoje naseobine u Australiji ustrojili i Medjimurci. Iseljenika iz Slavonije ima najvise u Melbourneu i Sidneju itd. Prvi Hrvati u Novi Zeland stigli su 1830., a do kraja 19. st. brojnije su dolazili Hvarani, Bracani, Visani, Makarani i Vrgorcani.U Afriku su Hrvati dolazili najprije kao graditelji Sueskog kanala gdje su se mnogi istaknuli u radu. Tako je npr. posljednju stijenu koja je dijelila Sredozemno od Crvenog mora razbio minom Primorac iz Selaca, poduzetnik Loncaric. Kasnije su Hrvati u Egiptu imali svoju naseobinu od vise tisuca ljudi. Prvi Hrvati su u Juznu Afriku doselili oko 1885. i zaposlili se u rudnicima dijamanata, zatim u Rodeziji u rudnicima bakra, a bili su uglavnom s dalmatinskih otoka i iz Primorja.Hrvati su se u iseljenistvu, pritisnuti bijedom, nepoznavanjem stranih jezika i nostalgijom za zavicajem, druzili i udruzivali. Prvo drustvo nasih iseljenika osnovano je 1875. u San Franciscu (SAD), zatim potporno drustvo “Starcevic”, a 1894. se sest potpornih drustava u Alleghenyju ujedinjuje u Hrvatsku zajednicu, danas Hrvatsku bratsku zajednicu koja izdaje svoj list “Zajednicar”. Prvi predsjednik bio je Ivan Ljubic, a poticatelj Zdravko Muzina, koji je bio urednik prvog lista nazvanog “Danica”.Ta drustva, zatim Katolicka crkva koja gradi crkve i domove kulture i hrvatski svecenici, te sportske i politicke organizacije usporavale su asimilaciju Hrvata. U tome su se isticali “Hrvatski sokol” i kulturno-umjetnicka drustva koja su njegovala tamburasku glazbu koja je postala gotovo simbol i ponos iseljenih Hrvata.Do nastanka prve jugoslavenske drzave iseljavanje je imalo pretezito gospodarske uzroke. Naime, 1918. je vecina hrvatskog plemstva, dobar broj casnika, dio Austrijanaca, Madjara i drugih napustio Hrvatsku u strahu od srpske vlasti. Poslije ubojstva Radica 1928. raste broj politickih emigranata, 1941. dio Srba bjezi u Srbiju, a najveca politicka emigracija nastala je od 1945. kad je nekoliko desetaka tisuca Hrvata, Nijemaca i dr. moralo pobjeci pred srbokomunistickom opasnoscu, likvidacijama i mucenjima na kriznom putu.Od 60-tih godina se Jugoslavija, toboze, otvara, ali samo za nesrpske narode, poglavito za Hrvate i Albance. Tada oni sve brojnije odlaze u Njemacku, Austriju, Svedsku i drugamo. Bili su to, makar se tako govorilo, privremeni odlasci, a njihovi akteri nazvani su “gasterbajterima”. Medjutim, vecina njih ili njihova drugog i treceg narastaja nikad se nije vratila. Novi valovi politickih emigranata nastupili su 1971. i 1972. poslije sloma “Hrvatskog proljeca” kad su mnogima prijetili zatvori i likvidacija.Novi iseljenici, “proljecari”, ojacali su i nacionalno preporodili vec rastrojenu i umornu emigraciju iz 1945. i ranije. Poceli su se povezivati oko ideja Brune Busica i Franje Tudjmana o iseljenoj Hrvatskoj kao potencijalnoj snazi za stvaranje nove hrvatske drzave. I dogodilo se ono sto je malo tko predvidjao, pogotovo ne u Beogradu, hrvatska dijaspora kao stoljetna slabost i mana, pretvorila se uoci i u Domovinskom ratu u prednost kako u iskustvu, tako i u novcu, oruzju, ljudstvu i organizaciji. Pomirbom svih Hrvata doslo se prvi put do povijesnih rezultata - do stvaranja vlastite drzave koja ce obrnuti smjerove kretanja. Umjesto odlazaka dosli su dolasci, umjesto rasipanja do okupljanja, umjesto depopulacije, populacija Hrvatske.U iseljenistvu u SAD-u su se Hrvati prikljucivali Hrvatskoj bratskoj zajednici. Po II. svjetskom ratu iseljavali su ponajvise Hrvati koji su od komunistickih vlasti bili najugrozeniji, uostalom kao i danas kad se za povratak izbjeglih Srba u Hrvatsku i BiH zalaze Rusija, za Bosnjake -

Muslimane islamske zemlje i pod njihovim pritiskom SAD, a za Hrvate uglavnom nitko. Hrvati su i u drugoj Jugoslaviji kao i poslije srpske agresije 1992. nalazili udomljenje u svojoj drugoj drzavi - Hrvatskoj. Tako je i sada.Treba dodati da su u agresiji na BiH od 1992. do 1995. najvece zrtve imali Hrvati, ali i podatak da su tek u slobodnoj Hrvatskoj prvi put 1997. imali veci natalitet od mortaliteta (od 1962.).

13. Sportska kulturaNa podrucju danasnje Republike Hrvatske, tu gdje se stoljecima mijesaju srednjoeuropski, sredozemni, alpski i panonski utjecaji kultura i naroda, na visoravnima i planinama dinarskih i bosanskohercegovackih planina gdje je klima bila povoljna, gdje su hrana i voda bili zdravi, zivjeli su od davnina visoki, jaki i nadareni ljudi. To potvrdjuje dosadanji pregled kulturnih dostignuca, tradicije i bastine, a ovdje cemo pokazati kako fizicki razvoj nije nikada zaostajao za duhovnim. Vec smo pisali o bogatstvu narodnih i viteskih igara koje i danas zive ili se obnavljaju u narodu, a sada cemo nesto vise reci o fizickoj, sportskoj kulturi i dostignucima naroda koji zive na ovom prostoru.Za postojanja prve Jugoslavije (1918.-1941.) kao i one druge komunisticke (1945.-1990.) su sportasi te drzave postizali dobre rezultate, poglavito u sportskim igrama, koji su nadilazili brojnost i opci razvoj. Medjutim, manje je bilo poznato da su vecinu u pojedinim reprezentacijama, kao i u pojedinacnim disciplinama, cinili nesrpski narodi, poglavito Hrvati i Slovenci. U sklopu opcenite centralizacije i koncentracije svih snaga u Beogradu i Srbiji, mnogi su ponajbolji sportasi na razne nacine bili prisiljeni braniti boje beogradskih i srbijanskih klubova. U tome se isticao ponajvise klub Jugoslavenske armije “Partizan”, te djelimice “Crvena zvezda”, gdje su nastupali ponajbolji sportasi Hrvati npr. Mihalic, Ceraj, Gubijan medju atleticarima te Beara, Zebec, Bobek, Cajkovski i dr. medju nogometasima, da i ne govorimo o vaterpolistima, rukometasima, kosarkasima (npr. Mostarac Dalipagic) i drugi.Najveci uspjesi postignuti su, kako rekosmo, u sportskim igrama, poglavito onim loptackim. U kosarci, vaterpolu, rukometu, nogometu i odbojci su obje Jugoslavije bile medju prvim silama u Europi pa djelimice i u svijetu. Tome treba dodati igre kuglom (kuglanje i bocanje), grcko - rimski stil hrvanja, boks, veslanje, tenis i stolni tenis, djelimice plivanje i streljastvo, te samo iznimno atletiku. U tim sportskim igrama osvojeno je do raspada druge Jugoslavije ponajvise europskih, svjetskih i olimpijskih kolajni. I dok su u kosarci, nogometu, te donekle u vaterpolu i rukometu u osvajanju prvih mjesta sudjelovali i srpsko - crnogorski sportasi, u svim ostalim disciplinama, ukljucivsi i skijanje i hokej, u kome su oduvijek dominirali Slovenci, vecinu su cinili sportasi s podrucja Hrvatske, te BiH.Usprkos materijalnom, politickom i svakom drugom favoriziranje srpskih klubova, ipak su dosta prvenstava obiju Jugoslavija osvajali u popularnim sportovima hrvatski i bosanskohercegovacki klubovi. To se u nogometu odnosi na zagrebacke (“Gradjanski”, HASK, “Dinamo”), te splitski “Hajduk”, bosanskohercegovacke (“Sarajevo” i “Zeljeznicar”) iz Sarajeva, a redovito je dobar bio i mostarski “Velez”. U kosarci su to bili zagrebacka “Cibona” i splitski “Jugoplastika”, danas “Split”, “Zadar” i sarajevska “Bosna”. U rukometu su to bili “Partizan” iz Bjelovara, sarajevska “Bosna”, banjolucki “Borac”, zagrebacki “Medvescak” i “Badel 1862.”, te u vaterpolu dubrovacki “Jug”, splitski klubovi, rijecko “Primorje” i zagrebacka “Mladost” koja ima oduvijek i europski jaku odbojkasku momcad. Svi navedeni klubovi osvajali su na jednom ili vise puta europska i svjetska klupska prvenstva.Rijetke uspjehe postigli su hrvatski tenisaci u reprezentaciji Jugoslavije. U prvoj Jugoslaviji, uoci II. svjetskog rata je momcad Puncec, Palada, Mitic i Kukuljevic bila ponajbolja u Europi, a poslije II. svjetskog rata slavu su hrvatskog tenisa pronosili Jovanovic, Pilic, Franulovic, Prpic, Oresar i danas Goran Ivanisevic. To se isto moze reci i za stolni tenis gdje su Hrvati D. Surbek danas Z. Primorac osvajali europske i svjetske trofeje. Slicno je i u hrvanju gdje su hrvatski sportasi, poglavito oni iz Petrinje, osvojili nekoliko europskih i olimpijskih odlicja (Lesjak, Nenadic). U boksu su Hrvati Prebeg, Krizmanic, M. Parlov, te Hrvati iz BiH poput A. Josipovica i M. Benesa, osvajali europske i olimpijske medalje, a danas se Zagrepcanin Zeljko Mavrovic, visestruki prvak Europe u teskoj kategoriji bori za svjetsku boksacku krunu kao i Branko Cikatic, prvak svijeta u tajlandskom boksu.Od 1990. kad se Republika Hrvatska osamostalila, te od 1992. kad je sluzbeno priznata i nastupila pod svojom zastavom i drzavnim imenom na Olimpijadi u Barceloni, osvojili su hrvatski sportasi mnostvo europskih, mediteranskih, svjetskih i olimpijskih kolajni i potvrdili iznesenu tezu da su cinili ponajvise za uspjeh bivsih jugoslavenskih reprezentacija. Medju najvece uspjehe treba ubrojiti srebrnu medalju u kosarci na Olimpijadi u Barceloni kad su pod vodstvom frenomenalnog Drazena Petrovica ugrozili i primat kosarkasa SAD. Tu je Goran

Ivanisevic osvojio broncane kolajne, i pojedinacno i u parovima s Prpicem. On je nekoliko puta bio medju prvom petoricom najbolje plasiranih svjetskih tenisaca. Hrvati su osvojili zlatnu kolajnu u rukometu na olimpijadi u Atlanti, SAD (1996.) i srebrnu u vaterpolu. U zenskom tenisu Hrvatska ima jednu od najperspektivnijih reprezentacija (Majoli, Lucic, Talaja).U kosarci, odbojci, vaterpolu, rukometu, bocanju, kuglanju, rukometu i odbojci za zene, hrvatsku su kubovi osvajali brojna europska prvenstva, npr. “Cibona” iz Zagreba je nekoliko puta bila medju ponajboljim europskim kosarkaskim klubovima, “Mladost” iz Zagreba je osvajala u odbojci za muske i zenske takodjer prva ili visoka mjesta, kao i “Dubrovnik” u zenskoj odbojci, te “Podravka” iz Koprivnice, “Kras” iz Zagreba u rukometu. “Badel 1862.” iz Zagreba bio je nekoliko puta prvak ili doprvak Europe u rukometu, kao i “Grmoscica”, “Medvedgrad” iz Zagreba u kuglanju te “Zrinjevac” iz Zagreba u bocanju, “Rijeka” - zene u kuglanju. Povremeno su hrvatski predstavnici osvajali kolajne i u drugim sportovima, npr. Matija Ljubek zlatne olimpijske 1976. i 1984. u veslanju, Djurdjica Bjedov (olimpijska zlatna i srebrna 1968. u plivanju); Nikola Dragas, trostruki svjetski prvak u kuglanju, hrvatske kuglasice bile su prvakinje svijeta 1992., Biserka Perman, svjetsko prvenstvo u kuglanju (1982.) te u parovima i ekipno, a B. Pereglin je svjetska prvakinja u samostrelu.Treba dodati da su donedavna hrvatski kosarkasi bili ne samo najbolji u Europi i drugi u svijetu, nego su uzevsi u cjelini (uz Litavce) bili dotad najuspjesnija europska nacija. Imali smo nekoliko pravih kosarkaskih legendi kao sto je bio Zadranin Kresimir Cosic, nas prvi igrac u NBA - ligi u SAD, zatim spomenuti fenomenalni Sibencanin, kasnije Zagrepcanin, Drazen Petrovic, kome su spontano dali nadimak “kosarkaskog Mozarta”. Njemu u cast podignut je u Laussanei, u olimpijskom muzeju poseban spomenik. Danas je jedan od prvih igraca “Chicago Bullsa”, prvaka NBA, Splicanin Toni Kukoc. Oni su zajedno s D. Radjom, S. Vrankovicem i Z. Tabakom igrali u NBA-a najjacoj ligi svijeta, pa smo po broju igraca koji su tu uspjesno nastupali, najuspjesnija europska nacija.Ove, 1998. godine je hrvatska nogometna reprezentacija postigla mozda dosad najveci uspjeh hrvatskog sporta uopce, a to je trece mjesto u svijetu u toj najpopularnijoj igri. Ostvarili su ga mladici koje je vodio Miroslav Ciro Blazevic na prvenstvu u Francuskoj gdje su uspjesno predstavili i sport, i kulturu i domoljublje nase brojcano male, ali uspjesne i ponosne zemlje. Hrvatski napadac Osjecanin Davor Suker postao je prvi strijelac Svjetskog prvenstva, vratara Drazena Ladica mnogi smatraju najboljim u svijetu, uostalom kao i spomenutog trenera Blazevica.Snagu hrvatskog nogometa prikazuje i cinjenica da su neki Hrvati igrali i za reprezentacije Austrije, Njemacke, Belgije i Australije, a uspjeh na Svjetskom prvenstvu postigla je Hrvatska iskljucivo sa svojim igracima, sto se ne moze reci za druge reprezentacije.

14. Prirodne ljepote, nacionalni parkovi - rezervati prirodeGotovo da ne postoje u Europi zemlje u kojima na tako malom prostoru ima toliko raznolikosti i prirodnih ljepota kao sto je to Hrvatska. To su istodobno i mediteranske, i srednjoeuropske, periferno alpske i istocnoeuropske da ne kazemo, makar geografski, balkanske zemlje. On su u svom primorskom dijelu razvedene poput Grcke, smjestene najblize sredistu Europe poput Italije, u planinskom dijelu su slicne Sloveniji, Austriji ili Svicarskoj, u nizinskim panonskoj Madjarskoj. Osim Grcke ne postoji sredozemna zemlja koja ima toliko otoka, poluotoka, zaljeva, prirodnih luka i lucica kao Hrvatska, a osim Norveske ne postoji obala koja ima toliko uvala, zaljeva, malih fjordova kao Hrvatska. Iako Finsku slikovito nazivaju zemljom “tisucu jezera”, onda Hrvatsku, poput u tome slicne Grcke, mozemo nazvati i zemljom “tisucu otoka”.Hrvatska ima ukupno 1777 km kopnene morske obale, 4 012 km otocne obale te 1185 otoka i otocica. Najvecu skupinu otoka, pravi arhipelag u malom, imaju srednjejadranski Kornati. Ima ih u duzini od petnaestak km, ukupno 140, a narod u tom kraju kaze kako ih ima “ka dani u godini”. Po povrsini koju zapremaju mnogo su veci srednjodalmatinski otoci (Brac, Hvar, Korcula, Vis), kvarnerski otoci (Krk, Cres, Losinj, Rab), pa onda dolaze zadarski otoci (Dugi otok, Ugljan, Pasman), sibenski otoci (Zlarin, Prvic, Zirje, Kaprije, Murter), Elafitski otoci kraj Dubrovnika (Sipan, Lopud, Kolocep) i na sjeveru, uz Kornate prirodno najljepsi Brijunski otoci (Veliki i Mali Brijun, Vanga i dr.).Uz razvedenu grcku obalu to je za ljubitelje mora i plovidbe pravi mali raj za nauticare, jedrilicare, ronioce, podvodne arheologe, ribice, daskase (surfere). Jadran je jos uvijek jedno od najciscih europskih mora, a njegova tirkizna boja je prava rijetkost u europskim razmjerima. Jadransko je more, ciji najveci dio obale drze Hrvati, zapravo uz Crno i Egejsko more najveci zaljev Sredozemlja u koji se osim talijanske rijeke Poa ne ulijeva ni jedna veca ili oneciscenija rijeka. Sve ostale rijeke, osim donekle Neretve, su kratka tijeka i donose sa

sobom cistu vodu s planinskih visoravni hrvatskog zaledja i bosansko - hercegovackog gorja. To su uglavnom ponornice koje tvore brojna umjetna jezera u kojima se skuplja voda za hidrocentrale (Vinodol, Senj, Sibenik, Cetina, Trebisnjica i druge). Neka od tih jezera, npr. ona u Gorskom kotaru, Lici, Cetinskoj krajini, Busko blato, postala su takodjer turisticki zanimljiva odredista. Osim njih tu su i prirodna jezera poput Vranskog na Cresu, drugog Vranskog izmedju Zadra i Sibenika, Prokljansko na utoku Krke, dva krska bisera kakva su Modro i Crveno jezero kraj Imotskog, Bacinsko jezero kraj Ploca itd.U Hrvatskoj zasada ima sedam nacionalnih parkova. Tri su Svezana uz planine i nalaze se na kontinentu, a to su Risnjak u Gorskom kotaru nedaleko od Rijeke, Plitvicka jezera u Lici, na pola puta glavne cesta koja od Zagreba vodi prema Zadru i moru, i treci je Velika i Mala Paklenica, duboki kanjoni na primorskoj strani najvece hrvatske planine Velebita, nedaleko od Zadra. Cetiri su nacionalna parka uz more ili nedaleko od mora kao npr. slapovi rijeke Krke nedaleko Sibenika (Skradinski buk), pa spomenuto otocje Kornati izmedju Zadra i Sibenika, te otok Mljet s gustim sredozemnim raslinstvom, jezerom i otocicem. Sedmi park cini spomenuto otocje Brijuni, u Istri, nedaleko grada Pule. Glasovita Plitvicka jezera kojih ima 16, a dijele se na Gornja i Donja jezera, jedan su od najljepsih krskih fenomena u svijetu. Zbog svoje u potpunosti ocuvane, divlje prirode, brojnih slapova i kaskada, sedrenih pregrada, bistre zelene vode, okolne prasume i drugih rijetkosti upisana su u UNESCO-vu listu svjetske prirodne bastine. Hrvatska ima i 13 krskih spilja uredjenih za posjet od kojih su najpoznatije Cerovecke pecine u Lici, Veternica kraj Zagreba, Modra spilja na otoku Bisevu i dr. Lukina jama u Lici je po dubini 9. u svijetu.Hrvatska ima vise parkova prirode i rezervata. To su Kopacki rit u Baranji, na uscu rijeke Drave u Dunav. To je mocvarno, sumovito podrucje gdje se gnijezde tisuce ptica - mocvarica, a istodobno i lovno i ribolovno podrucje sa brojnim jelenima, divljim svinjama, kormoranima, divljim patkama, ribama i drugom divljaci. Nazalost, tesko je osteceno loviste i riblji fond za vrijeme sedmogodisnje srpske okupacije (1991.-1998.). Drugi rezervat prirode je mocvara Lonjskog polja izmedju Save i rijeka Lonje i Ilove, nedaleko Siska i Kutine koje je slicno Kopackom ritu, kao i Crna Mlaka na uscu Kupcine u Kupu nedaleko Jastrebarskog. Sva navedena podrucja, odnosno rezervati su pravi raj za ribice, lovce, ornitologe koji dolaze iz citavog svijeta. Tu se nalaze i rijetkosti poput sela Cigoca na rubu Lonjskog polja gdje se gnijezdi na stotine roda, pa se slikovito naziva “selom roda”. Jedan od najljepsih parkova prirode, koji ima uvjeta i za stupanj nacionalnog parka je najduza i najveca hrvatska planina Velebit koji se nadvio nad obalu Jadranskog mora od Senja do Obrovca u duzini od blizu 100 km. Tu rastu rijetke biljke i zasticene zivotinje poput mrkog medvjeda, vuka, risa, a nalaze se i mali biljni vrtovi rijetkog bilja, planinarski domovi (npr. Zavizan) sa meteoroloskom i promatrackom postajom. Osim Velebita za znanstvenike i turiste su zanimljive planine poput Biokova, Velike Kapele, Dinare, te otok Silba, a od parkova Maksimir u Zagrebu, park dvorca Trakoscan, te arboretumi (botanicki vrtovi) u Zagrebu, Trstenom kraj Dubrovnika i Opeka blizu Varazdina.Sacuvale su se i neke rijetke vrste biljaka i zivotinja kao sto su vec spomenuti medvjedi, vukovi, risovi, a vraceni su opet dabrovi, razne vrste ptica - grabljivica kao sto su orlovi, sokolovi, sove. U Jadranskom moru je zasticena tzv. Sredozemna medvjedica, na otoku Cresu i Paklenici se posebno cuva bjeloglavi sup. Postoji i velik broj zasticenih biljnih vrsta na Velebitu, Biokovu i drugim planinama od kojih je najpoznatija i najrjedja Velebitska degenija (prema Madjaru Degenu koji ju je otkrio).Medju rijetke zivotinje spadaju npr. istarsko veliko govedo ili boskarin, turopoljska svinja, mali bosanski konj - busak, te cak vise vrsta autohtonih pasa. To su svjetski poznati dalmatinac, hrvatski ovcar, dvije vrste istarskih gonica. Dalmatinac i hrvatski ovcar poznati su vec u srednjem vijeku o cemu postoje zapisi kao i o njima kao ratnim psima.

15. TurizamS obzirom na raznolikost, iznimne prirodne ljepote, tradiciju i kulturu, te poznate arheoloske i druge spomenike nije cudo da se turizam poceo razvijati vec tijekom 19. stoljeca. Poceci turizma u Europi i Hrvatskoj javljaju se vec polovicom prosloga stoljeca, poglavito poslije otvaranja brodarskih pruga i zatim razvoja zeljeznickog prometa. Prije razvoja suvremenog turizma uz more bio je poznat ljecilisni turizam npr. u Lipiku, zagorskim toplicama, Topuskom i dr. Usporedo s razvojem austrijske ratne i trgovacke mornarice rastu Trst, Pula, Rijeka, Sibenik, Kotor, a kada je parobrodarskom svezom povezan Trst s Kotorom moglo se nesmetano ploviti uzduz citave jadranske obale. Kad su zeljeznicom spojeni Trst i Rijeka sa zaledjem, poglavito austrijskim, slovenskim, madjarskim, pocinju se razvijati potkraj 19. st.

Opatija, Crikvenica, Novi Vinodolski, Losinj, Rab, te Brijunski otoci koje je 1893. kupio austrijski industrijalac Kupelwieser i namijenio elitnom turizmu, isto kao i Opatija koja je postala stjeciste mondenog svijeta u Habsburskoj Monarhiji.Izmedju dva svjetska rata turizam se siri sve vise prema jugu sve do Kotora, a glavni su gosti tada bili Cehoslovaci, Austrijanci i Nijemci. Buduci su Istra, Kvarnerski otoci, Opatija, Rijeka, Zadar bili u talijanskim rukama (do 1943.), tu je turizam stagnirao jer su bili na periferiji te turisticke zemlje. Tada sve vise dolaze do izrazaja drugi hrvatski gradovi, poglavito Sibenik, Split, Korcula, Dubrovnik i nasi otoci. Za II. svjetskog rata turizam je zamro, a prvih desetak poratnih godina zemlja je bila uglavnom zatvorena, pa se razvija samo sindikalni turizam, otvaraju radnicka i druga odmaralista po ruskom uzoru. Pocetkom 60-tih godina Jugoslavija se sve vise otvara i pomalo demokratizira, sve vise ljudi, poglavito Hrvata, napusta zemlju, pa se vracaju i kao turisti i dovode goste.Od 1967. do 1987., dakle u tih dvadesetak godina, Hrvatska je postala temelj jugoslavenskog turizma, a prihodi od njega su odlazili u Beograd gdje su bile i glavne turisticke i vanjskotrgovinske tvrtke. Vrhunac turistickog razvoja bila je 1987. godina kad je ostvareno preko 68 milijuna nocenja, od cega je oko tri cetvrtine otpadalo na primorski turizam. Goleme zarade slijevale su se u savezne fondove i jugoslavenske drzavne banke. I umjesto da se izgradi autocesta uzduz jadranske obale za koju su Amerikanci u protuvrijednosti poklonili psenicu, gradila se autocesta od Zagreba prema Beogradu i dalje na istok i forsirala gradnja skupe i nerentabilne zeljeznicke pruge Beograd - Bar kako bi se zaobisle hrvatske luke, poglavito Rijeka. I kad su Hrvati 1971. u doba “Hrvatskog proljeca” raspisali u Hrvatskoj dobrovoljni zajam za autocestu Zagreb - Split, to je bilo stornirano, novac koji su skupili je otet, a najveci donatori su morali jos i politicki odgovarati. Naime, pomorska orijentacija Hrvatske i gradnja cesta prema moru proglaseni su, toboze, hrvatskom nacionalizmom.Pojavom prvih nemira na Kosovu, slabljenjem sredisnje vlasti i dolaskom Milosevica na vlast u Srbiji, dakle od 1988. turisticki promet opada, a srpskim agresorskim prijetnjama i napadom na Sloveniju i Hrvatsku 1991., te na BiH 1992. godine gotovo posve zamire, a time i prihod nove hrvatske drzave. Godine 1996., dakle godinu dana poslije oslobodilacke akcije Hrvatske vojske zvane “Oluja”, hrvatski turizam postize tek 31% rekordne 1987. Slijedilo je malo poboljsanje 1987., i ako se tako nastavi, hrvatski ce turizam postici svoj vrhunac iz 1987. tek u novom tisucljecu. Usprkos svemu, prihod od turizma je porastao jer se vise ne odvoze devize kamionima u beogradske banke. Mnogo se trosi na obnovu, npr. Dubrovnika i okolice koja je bila jako porusena, sibenskog i zadarskog podrucja, te bisera kontinentalnog turizma - Plitvickih jezera, kao i Lipika, Topuskog i drugih odredista.

Zlatno je doba Dubrovnika trajalo, odprilike, od 1500 do 1700.-prekinuto je prije "velikom trešnjom", potresom 1667. Do kraja 18. stoljeća ta mala republika postaje sve dekadentnijom, a ukinuta je u Napoleonskim ratovima koji su pomeli i njenog stalnog rivala i "pokrovitelja" Veneciju. Dubrovnik je od prve polovice 19. st. dio Habsburške monarhije, a pripojen je ostatku Dalmacije i Boki kao dalmatinski dio što je imao i poseban sabor.

Koja je povijesna važnost Dubrovnika za Hrvate ?

Stavimo li na stranu političko-nacionalnu dimenziju slobodne države (pa makar bila i državica), upravo je neprekinuta književno-filološka produkcija koja je do Ilirizma (1830-1850) trajala preko 350 godina ta koja je u doba nacionalne kristalizacije odigrala ključnu ulogu: upravo zbog ugleda regionalne dubrovačke literature, naši su se prepododitelji odlučili za štokavsko-jekavski idiom kao temelj književnomu jeziku. Da su išli po pučkom običnom brojanju, naš bi jezik bio štokavsko-ikavski u temelju: naime, oko 60% Hrvata su izvorno ikavci, jekavci nešto preko 10%, dok ostalih 30% otpada na kajkavce i čakavce. Da bi se oduprli agresivnomu madžarskomu i njemačkomu nacionalizmu, naši su preporoditelji stavili kao štit dubrovačku renesansnu i baroknu književnost, ukazujući da Nijemci i Mađari takvo što nemaju, pa tako da "Iliri", svedeni kasnije na razumnu hrvatsku mjeru, nisu nikakvi barbari i nepismenjaci koje treba jezično i nacionalno integrirati u nešto drugo. Ili- Dubrovnik

je odigrao ključnu ulogu u hrvatskoj integrativnoj nacionalnoj ideologiji, kada se hrvatska nacija definitivno kristalizirala u 19. st. Kao u slučaju još nekih naroda, a posebno slavenskih i balkanskih, jezik i literatura bijahu ključnim čimbenicima nacionalne integracije- a ne država (monarhija, demokracija,..) kao u slučaju zapadne Europe.

Simultano s hrvatskim narodnim preporodom (1830-1850), komu su i pojedini Dubrovčani bili sudionici i prinosnici, jača i srpska nacionalna ideologija koja je u svom liberalnom ruhu, oslobođena konfesionalnih stega (bar u teoriji) postala privlačnom za nemali broj Dubrovčana.

O čem se radi ?

Osnivač modernoga srpskoga nacionalizma je Vuk Karadžić, istodobno i kodifikator suvrjemenoga srpskoga književnoga jezika, dijelom, na folklornome temelju. Karadžić je svoj model jezika u početku temeljio na srpskim pučkim govorima, no kasnije je jasnije i odlučnije napravio zaokret prema hrvatskoj-napose dubrovačkoj i slavonskoj tradiciji književnosti i pismenosti- stiliziravši svoj oblik jezika kao smjesu narodnih govora i već postojeće hrvatske književne tradicije. O tom je detaljno pisano, a najiscrpnije se tim pozabavio hrvatski lingvist Mario Grčević (npr. http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=264345 , http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=259501 i http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=259574 ). Karadžić je formulirao srpsku nacionalnu ideologiju na liberalan 19. stoljetni način: po njemu su Srbi svi štokavci koje god vjeroispovijedi- pravoslavne, katoličke i muslimanske. Time je izravno zaprijetio i suprotstavio se hrvatskim integracijskim procesima koji su tekli kroz Ilirski pokret, a s kojima je održavao složene odnose sukoba i suradnje.

U praksi je to pružilo neslućene mogućnosti srpskomu ekspanzionizmu: ako su povijesno srpske zemlje Kosovo i Makedonija ("stara Srbija"), ovako su se otvorile i mogućnosti "prisajedinjenja" krajeva u kojima štokavci bijahu većina, pa makar ne bili pravoslavci: cijela BH, veći dio kopnene Dalmacije i Dubrovnik kao "dragulj u kruni". Postavljeni su, filološko-knjiški, temelji za traženje granica srpske države na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag.

Sredinom 19. stoljeću u Dubrovniku je vladala ustajalost: stari su gospari nostalgično snatrili o idealiziranoj slavi (nakon kakve-takve slobode i suverenosti, postali su provinicijalni gradić velike monarhije) i počeli se osvrtati na nacionalno-oslobodilačka strujanja u okolici. Na zapadu, došlo je do buđenja u Dalmaciji i želje za ujedinjenjem s kontinentalnom Hrvatskom (Hrvatskom-Slavonijom) u okviru preuređenoga Habsburškoga carstva. Na istoku, postupno se oslobađala srpska država, a druga je država, Crna Gora, etnički definirana kao srpska, sve više stjecala i jačala državnost. Hrvatski je povjesničar i publicist Ivo Banac, sam Dubrovčanin, u svojim "Dubrovačkim esejima", izdanima 1992, analizirajući stanje duha sredine 19. stoljeća, napisao da se počela ukotvljavati ideja "Srbija je slobodna, pa će i nas osloboditi." U 19. stoljeću, tom "vieku narodnosti", nemali se broj Dubrovčana opredijelio kao Srbi. U procesu nacionalnoga buđenja to je bila praktički jedina iznimka koja nije slijedila konfesionalne crte- u Bosni i Hercegovini, te dijelovima Hrvatske koji su integrirani u civilnu Hrvatsku (Vojna granica) ili u Dalmaciji, konfesija je bila određujuća- katolici su se izjašnjavali Hrvatima, a pravoslavni Srbima. Jedino se u Dubrovniku pojavio značajniji broj Srba-katolika (sam je grad imao zanemarivo pravoslavno pučanstvo

koje je brojalo ne više od 200 osoba). Najistaknutiji među njima bijahu polihistor i pisac Medo Pucić (Orsat Pozza) i Matija Ban, koji je kasnije napravio karijeru u Beogradu kao odgojitelj kneževsko-kraljevske obitelji Obrenovića. Obojica su prihvatili Karadžićevu jezično-nacionalnu koncepciju (ali ne i jezičnu stilizaciju, jer su u tom ostali bliže Gaju i Ilirskoj školi), no u okviru širih južnoslavenskih ideja- npr. Pucić se snažno zalagao za ujedinjenje Dalmacije (s Dubrovnikom) i kontinentalne Hrvatske.

Tijekom druge polovice 19. st. Dubrovnik je bio prvi grad u austrijskoj Dalmaciji koji je dobio "narodnjačku općinu", tj. Talijani i talijanaši su izgubili na izborima i nejasno definirana "slavenska" ili hrvatsko-srpska većina preuzela je upravu nad općinom. Dubrovnik su slijedili ostali dalmatinski gradovi i talijanaši su postupno izgubili političku vlast u svim gradovima i općinama.

U to je doba, 1860-ih i 70-ih jačala srpska nacionalna ideologija u Dubrovniku što se manifestiralo u osnivanju prosrpski orijentiranih glasila, novina, pjevačkih društava, u promičbi srpske ideologije u Dubrovačkoj gimnaziji...te u jačanju veza sa Srbijom i idealiziranju stanja u Srbiji i Crnoj Gori, te naglašavanju političkih sloboda u tim zemljama, nauštrb Austro-Ugarske koja je predstavljana kao zaostala i mračnjačka polufeudalna država koja tlači Slavene.

Najznačajniji je kulturni djelatnik potekao iz Dubrovnika toga doba bio Pero (Petar) Budmani, filolog, gramatičar i dijalektolog, jedan od glavnih urednika velikog Rječnika hrvatskog ili srpskog jezika JAZU. Druga je značajna osoba na prekretnici stoljeća (umro je 1941. u Firenci) isto filolog Milan Rešetar, poznat po izdanjima dubrovačkih starih pisaca u ediciji JAZU "Stari pisci hrvatski". Oba ova jezikoslovca bijahu Srbi-katolici, a kasnije po opredijeljenju Jugoslaveni-unitaristi. Također, obojica su djelovali u Hrvatskoj i hrvatski su, a ne srpski, filolozi-unatoč njihovoj ranoj nacionalnoj "opredijeljenosti". Osim ove dvojice prvoklasnih djelatnika, Dubrovnik je dao niz pisaca i novinara manjega utjecaja i vrijednosti. Većina su bili srpske ili pro-srpske nacionalne orijentacije. Tako je to bilo do 1880-ih godina, kada dolazi do raskola u Dubrovniku. Uzrok je bio konačni razlaz među hrvatskom i srpskom ideologijom i nacionalna polarizacija.

Po riječima Ive Banca-dio se odnosi na kulturna strujanja u Dubrovniku:..

Umjesto da pokuša zadobiti naklonost Srba i Slovenaca na temelju nadnacionalne ilirske odrednice, on (Ante Starčević) ih je želio ugraditi u hrvatski politički narod. U času kad je otišao tako daleko da ih je stao smatrati »rodoslovnim« Hrvatima, zatvorio se krug njegova integralističkog razmišljanja. Starčevićeva je ideologija određivala mišljenje njegove Stranke prava, osnovane 1860. godine. Ta je ideologija bila odgovor na neuspjeh ilirizma među Srbima i Slovencima, i protest protiv postupnog smanjivanja hrvatskih ustavnih povlastica od strane habsburških vlasti. Nakon nepovoljne hrvatsko-ugarske Nagodbe iz 1867, koja je u stvari od Hrvatske i Slavonije učinila posvojče Ugarske i tako dokinula svaku mogućnost ujedinjenja s austrijskom Dalmacijom, Starčevićeva je stranka pridobila radikalnu gradsku mladež. Svaki je značajniji hrvatski političar s prijelaza stoljeća, uključujući ovdje i Dubrovčanina Supila, prošao kroz Starčevićevu školu.Neki od hrvatskih intelektualaca, posebno utjecajna grupa filologa-vukovaca, vidjeli

su u opadanju ilirizma priliku za uspostavu jezičnog jedinstva sa Srbima, no na antiilirskoj osnovi. Zagovarali su potpuno prihvaćanje Karadžićeve ijekavske novoštokavice, koja se temeljila na narodnom novoštokavskom izričaju, najvećim svojim dijelom u uporabi među Srbima, više nego na bilo kojoj drugoj baštini hrvatske pokrajinske književnosti, uključujući i onu dubrovačku. No, prihvaćajući Karadžićevo jezično usmjerenje, oni su prečesto prihvaćali i njegovu nacionalnu ideologiju, a time i njegovu tvrdnju da štokavsko narječje određuje srpsku narodnost. Ta je doktrina bila izrazito asimilacijska, i presizala je za svim hrvatskim štokavskim krajevima. Jedan od zaključaka Karadžićeve teorije, i njezina najveća stečevina, bila je tvrdnja da je Dubrovnik zapravo drevni srpski grad.

Sukob između hrvatskih i srpskih nacionalnih ideologija svodio se u znatnoj mjeri na spor oko dubrovačkog nasljeđa. Visoko i jedinstveno mjesto Dubrovnika u ilirskoj misli učinilo ga je još primamljivijim za Srbe. Karadžiću je njegovo »jezično srpstvo« omogućilo promicanje posve nove ideje prema kojoj pravoslavna vjera nije preduvjetom srpske narodnosti. Tako su njegovi sljedbenici u dalmatinskoj pravoslavnoj zajednici, posebno Božidar Petranović i dubrovački pravoslavni paroh Đorđe Nikolajević, već 1838. stali svojatati Dubrovnik, i to uglavnom zbog njegova štokavskog narječja. Ovaj se ideološki obrazac nije obazirao na pretežno katolički značaj dubrovačkog kraja, niti je uzimao u obzir postojanje zametaka njegove hrvatske nacionalne samosvijesti, ali je svejedno privukao znatan dio dubrovačke inteligencije i tako, na poticaj Matije Bana (1818-1903), Garašaninova agenta, i Meda Pucića (1821-1882), izdanka stare dubrovačke vlasteoske obitelji, doveo do osnivanja »srbo-katoličkog« kruga 1840-ih godina.

Tijekom ilirskog razdoblja »srbo-katolička« grupa podržavala je zajedničko djelovanje s Hrvatima. Tako su se 1848-1849, kao i nakon proglašenja Listopadske diplome 1860, prvaci ove grupe borili za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Njihovi nasljednici, međutim, ušli su 1880-ih godina u oštar sukob s vođama dubrovačkih Hrvata i, nakon toga, u koaliciji s autonomašima, nastojali po svaku cijenu spriječiti ujedinjavanje hrvatskih zemalja. »Srbi katolici« nikada nisu imali posebnog uspjeha među običnim pukom, ali su čak i u svojim ranim danima izazivali velike nesuglasice. Nije pretjerano reći da je Ante Starčević započeo svoju borbu protiv Karadžićeve srpske nacionalne ideologije upravo na pitanju Dubrovnika. Starčević je 1851. godine napisao prikaz drugog broja «Dubrovnika», književnog godišnjaka Matije Bana, i, premda je kvalitetu lista ocijenio kao visoku, zamolio urednika »neka se u napredak okane misionerstva i proselytisma, po kojima ovaj svezak jako zaudara«. A što se »otačbenika« tiče, Starčević je dodao, »Svak zna, i dužan je znati što je, a duševnost se nikakvoj sili ne pokorava. - sgodovnica će pokazati tko smo i od kuda smo.« Iako je Starčević u tom trenutku još uvijek bio skloniji razmišljati u ilirskim nego u čistim hrvatskim obrascima, on nije mogao ostati ravnodušnim pred uspjesima srpske propagande u Dubrovniku, kao što se vidi iz tona njegovih povremenih komentara dubrovačkih prilika. Starčević je bio nadahnut mislilac i pisac, no, s druge strane, hladno intelektualan u pitanjima estetskih procjena. Premda mu je dubrovačko književno naslijeđe bilo važno, u njegovim se osjećajima prema tom pitanju ipak nazire određeni odmak. Moguće da je nešto od toga baštinio od Šime Starčevića, svog strica i prvog mentora.Za Starčevića je svojstveno da je u Gunduliću i Kačiću vidio dva najznatnija izraza hrvatskog duha. Zapažao je da su obrazovani ljudi više voljeli Gundulića, čiji su jezik

i stil bili strani običnom puku. On je, dakako, bio privrženiji Kačiću, i vjerovao je da je franjevački pjesnik izrazio narodni duh u njegovoj cjelini. Po Mirjani Gross, Starčević je očito težio pomirenju baština ovih dvaju velikana. Starčević je bio potpuno svjestan da bi takvo pomirenje smanjilo utjecaj Dubrovčana, no dubrovačka književna baština nije imala osobitog udjela u njegovim jezičnim zamislima koje, zapravo, i nisu bile posebno razvijene.Starčevićeva nesposobnost da osmisli prihvatljivu alternativu utjecaju hrvatskih vukovaca sigurno je doprinijela njihovu neprekidnom usponu, koji je očit tijekom posljednja dva desetljeća devetnaestog stoljeća. Zanimljivo je da je hrvatski dio Karadžićeve škole potpuno zanemarivao hrvatsku dopreporodnu književnost i temeljio svoj izričaj na Karadžićevim i drugim zbirkama narodnih pjesama. U tomu su, da ironija bude veća, vidnu ulogu odigrali dubrovački vukovci Pero Budmani (1835-1914), i Milan Rešetar (1860-1942).Prije početka dvadesetog stoljeća i uspona novih književnih istraživača poput Pavla Popovića, promicatelji Karadžićevih gledišta u Srbiji bili su u suštini nezainteresirani za dubrovačku književnu baštinu. Oni su je, doduše, rutinski prisvajali, no ona je za njih ipak bila tuđa u kulturnom smislu. Dubrovački »Srbi katolici« promicali su srpske zahtjeve za Dubrovnikom kudikamo sustavnije jer, iako su se razlikovali od dubrovačkih Hrvata po nacionalnom određenju, ipak su s ovima dijelili isto kulturno naslijeđe i pripadali istoj, ilirskoj, tradiciji. Matija je Ban, na primjer, vjerovao da je Gajeva jezična reforma bolja od Karadžićeve upravo zbog toga što su ilirci izbjegavali Karadžićevu zanesenost jednostavnim narodnim izričajem. Dubrovački »Srbi katolici« pokušavali su jednostavno presaditi ilirsku zaokupljenost Gundulićem u srpsko kulturno ozračje, kojemu su vjerovali da pripadaju.

«Prošlost Dubrovniku, budućnost Beogradu«, uskliknuo je Matija Ban 1887. na komemorativnoj sjednici Srpske kraljevske akademije u povodu tristote obljetnice Gundulićeva rođenja. A šest godina kasnije, 1893, dubrovačka je općina, tada pod »srbo-katoličkom« upravom, pokušala pretvoriti otkrivanje Gundulićeva spomenika u prosrpsku manifestaciju. Taj pokušaj nije uspio. Međusobno zavađene hrvatske stranke, sljedbenici Starčevića i Strossmavera, djelovale su ovog puta jedinstveno protiv »srbo-katoličkih« nakana. Obično blagi Strossmayer bio je potresen ovim događajima. U pismu Račkom primijetio je da su Hrvati »prvi izdavati počeli dubrovačke i dalmatinske pisce, [te su] morali od prvog početka cijele stvari na čelo staviti i značaj joj hrvatski utisnuti.« No, upravo se o tomu i radilo. Djelatnost »Srba katolika« u Dubrovniku bila je u suprotnosti s razumljivim nedostatkom interesa za Gundulića samoj Srbiji....

...Starčević je rado razbijao sve legende, ma kako posvećeno mjesto one zauzimale u hrvatskoj povijesti. Jedino je hrvatska državnost bila zaštićena od njegovih napada. Takav duh ipak nije bio zastupljen u raspravama većine njegovih sljedbenika. No, najradikalniji među njima, samosvjesni ikonoklast Antun Gustav Matoš, više je nego nadoknadio njihovu možda neosmišljenu umjerenost.Matoševa mržnja prema Austriji nije bila ništa manje žestoka od Starčevićeve. Kao bjegunac iz austrijske vojske pobjegao je 1894. u Srbiju, gdje su ga očarali srpska srdačnost i demokratično ponašanje, no istodobno je razvio oprez prema srpskim ekspanzionističkim težnjama. Iako najhrvatskiji pisac, čija je odrješitost bila upravo suprotna sofisticiranoj profinjenosti na koju se kasnije pozivao u pariškom izgnanstvu, Matoš je ipak uspio prožeti potonje naraštaje hrvatskih pisaca duhom francuske moderne.

Utjecaj latinske Evrope također je očit u djelu Iva Vojnovića, rođenog Dubrovčanina i samozvana čuvara dubrovačkih tradicija, koji je Matošu izmjenično služio kao pojam finoće i predmet ismijavanja. Ovdje se nećemo osvrtati na nijanse ovog složenog odnosa, no važno je imati na umu da je za Matoša, koji je Dubrovnik poznavao samo iz opsežnog čitanja, Vojnović bio najneposrednijim utjelovljenjem dubrovačkog duha.

Matošev protuslovan stav prema Dubrovniku obilježen je štovanjem za Gundulića i, kako rekosmo, podvojenim osjećajima prema Vojnoviću. Vojnovićevo djelo bilo je samo jedno od tumačenja dubrovačkog bića. Tako, na primjer, u «Dubrovačkoj trilogiji» filistarski svijet novca i habsburške ispraznosti uništava sklad starog republikanskog poretka, u kojemu su staleži bili međuovisni, dok predstavnici dubrovačke vlastele nastoje očuvati svoje aristokratske zasade i kult starog Dubrovnika, čije je skrnavljenje potkopavalo njihov osjećaj zemaljskog ravnovjesja.Povjesnik Lujo Vojnović, Ivov brat i njegov alter ego, opisao je 1909. godine takvo skrnavljenje kao nešto u čemu se sve zemaljske sile naizgled »zavjeriše da otadžbini Gundulića i Boškovića otmu čar individualnosti i da je podvrgnu u eksperimentalno polje bečkijeh firma i obogaćenijeh 'Amerikanaca'.« Najviše je žalio za političkim profaniranjem Dubrovnika, vidljivim u hrvatsko-srpskom sukobu oko vlasništva nad njim: »Njemu je naprotiv istorijska evolucija namijenila bila uzvišeni zadatak posrednika i ujedinitelja, čuvara ljepote i široke crte evropske humanistične civilizacije pored velike i jednokrvne, neuglagjene rase« izvan njegovih zidina. A u posljednjem dijelu «Trilogije» gospar Lukša uspoređuje habsburško vojno prisustvo u Dubrovniku s rimskom stražom na Kristovu grobu, postavljenom ondje da obuzda jagmu za svetim ostacima od strane samozvanih sljedbenika.

Matoš se suprotstavljao upravo takvom stavu. S jedne strane, on je poštovao poslovičnu slobodu Dubrovnika (»svaka travka, svaki vjetrić, svaki cvijet, svaki lug, svaka gora [u Hrvatskoj] pjeva kao Gundulićeva «Dubravka» o dragoj i slatkoj slobodi«) i Gundulićev aristokratski duh. Ako je Hrvatska Španjolska Balkana, rekao je, onda je Dubrovnik u sebi spojio »suhi, elegantni crvotočni ponos Toleda sa dubokom mudrošću Salamanke, naravno bez apsolutističnog spleena Escuriala, s andaluzijskim suncem, oleandrima i barcelonskom modernom slobodoumnošću.«. Skladnost je, po Matošu, bila urođena osobina Dubrovčana, i među Slavenima jedino su Dubrovnik i poljsko plemstvo poznavali najvišu razinu društvenosti. Dubrovačka finoća, daleko od toga da bi bila protivna duhu slobode, bila je zapravo jedan od izraza njezine moći. Iako na umoru, aristokracija mora ostati ideal modernog demokratskog individualizma. No, usprkos svemu tome, i uza sve priznanje Vojnovićeva umjetničkog genija (»Vojnović, Vojnović je najveći naš, jedini naš pisac«), Matoš ipak nije mogao oprostiti Vojnoviću njegov neodređen stav prema hrvatskom nacionalnom radikalizmu. Tendencija ka dubrovačkom »hamletizmu« bila je očigledna u djelima oba Vojnovića. Matoš je isti stav zapažao u političkoj djelatnosti Frana Supila, koji je od radikalnog urednika dubrovačke pravaške Crvene Hrvatske izrastao u glavnu ličnost »novog kursa« srpsko-hrvatskog pomirenja u opoziciji prema Beču.

Matošev skepticizam prema Dalmatincima, koji je priznao 1906, naveo ga je na novo vrednovanje dubrovačkih slobodarskih tradicija u svjetlu ponašanja njegova naraštaja. Matoševa nit razmišljanja dovela ga je do zaključka da je upravo ideal slobode odveo tako velik broj Dubrovčana u srpsko kolo, jer su držali da srpstvo, ako i »Nije kulturno, gospodsko i latinsko, ali je - slobodno, pa bi i nas moglo osloboditi!« Iz toga

je slijedilo da je nešto nedostajalo dubrovačkoj slobodi ako je mogla poroditi takve epske dosjetke. Matoš je to i rekao 1907, stavivši svoje osjećaje u usta alegorijskog Pauna (tobožnjeg predstavnika aristokratskog i dekadentnog načela, no koji je, nema sumnje, izražavao Matoševe osobne stavove):

Paun-. »A in puncto starog Dubrovnika mogu reći i to, da je, premda po katoličkim, malo ikavskim i kulturnim svojim vrijednostima pravo starohrvatsko mjesto, bio prije svega Dubrovnik egoistično trgovačko i patricijsko gnijezdo, podvaljujući jednakom vještinom Turčinu i Mlečiću, hrvatskom banu i despotu srpskom. Samo pod cijenu velikog šaranja i laganja, velike 'diplomacije', mogaše se ta pumpovana sloboda uzdržati. Koliko me zanosi dubrovačka djelimična kultura, toliko mi ne prija jezuitski momenat dubrovačke lirike i -što je najvažnije - dubrovačke politike. Licemjerstvo i fraze, concettizam i tartuffizam. Taj lažni duh su Iliri oživili i ostavili ga kao slavosrpštinu satiri hiperdemokrata Starčevića. Ta republika nemaše - republikanaca, taj klasicizam pjevaše asketsku, nepogansku ariju Magdalena Pokornica i Razmetnih Sinova sebične, samožive i jezuitske aristokracije. Aretincu, Rabelaisu, Huttenu u toj Dubravi ni traga, a Gundulićev Satir je preobučen aristokratski klerik. Ne zaboravite da narodni, dosta poganski i jedri Hektorović bijaše otočanin, bodul, ne Raguzanac.«

Matoševa optužba puna je naboja za njegovo vrijeme. Ako je pokoji ilirac i žalio što je »sunce od sreće« sijalo nad Dubrovnikom u vrijeme kad su Turci pretvorili preostale hrvatske zemlje u pepeo, žestina Matoševe ocjene bila je bez presedana, i njen odjek nije izblijedio. U potonjim godinama, iako je i dalje pokatkad ukazivao na Dubrovnik kao na »grad duše naše«, on ga je sve više smatrao predstavnikom proračunate i racionalne strane hrvatske duševnosti, dok je Zagreb sve češće postajao grad ljubavi i srca. Štoviše, Dubrovnik i Dalmacija nisu bili učitelji moderne Hrvatske. Matošev popis hrvatskih velikana devetnaestog stoljeća, na čelu sa Starčevićem, Strossmayerom i Preradovićem (no začudo, bez spomena Gaja) nije uključivao gotovo ni jednog predstavnika Dalmacije. Mihovil Pavlinović i Luka Botić bili su spomenuti, ali ne u prvim redovima. Što se Dubrovnika tiče, on je uz Vojnovića dao još samo genijalnog Pucića, koji se, međutim, »iščahurio u Srbina«.

Nijekanje Hrvatske - Matoševim riječima, nijekanje slobode - iznijelo je na vidjelo sve slabosti bajne dubrovačke slobodoljubivosti. Ako bi se sudila po mjerilima idealiziranog Dubrovnika, ta bi slobodoljubivost bila zapravo mlakost. Matoš je dapače skovao izraz »raguzirati« u smislu sjedanja po strani, nezauzimanja bilo kakvog stava - jednostavno, oportunizma. Izraz se mogao upotrebljavati na razne načine: Meštrović je, na primjer, premda nije bio Dubrovčaninom, »raguzirao« kad je skupa s »drugijem Dalmatinerima [...] u ime jugoslavenstva [pravio] secesiju.«Podrška koju je jugoslavensko ujedinjenje imalo među dubrovačkim intelektualcima donekle je opravdavala Matoševe teške riječi. Premda je stvarnost međuratne političke situacije ubrzo raspršila većinu iluzija koje su podržavale integralni jugoslavenski nacionalizam, Dubrovnik je također proizveo svoje viđene političke konformiste, koji su samo potvrdili sumnje da je grad leglo bezosjećajnih klimavaca. I s obzirom da je lakše povjerovati u najgore, pojam »settebandierizam«, koji je upućivao na sedam stranih zastava što su ih, ako je vjerovati dosjetki, Dubrovčani razvijali s jednakim oduševljenjem tijekom stoljeća, postao je vjerodostojniji od tradicije dubrovačke slavne prošlosti. To skeptično prevrednovanje bilo je, dakako, osobito privlačno političkoj ljevici u usponu. Tako je Matoševa pobuna protiv dubrovačke prividne

otuđenosti od hrvatske nacionalne stvari, započeta kao varijacija na temu slobode, zadobila još radikalniji oblik u djelu Miroslava Krleže.

Navest ćemo iskaze i analite o zakuhavanju u Dubrovniku krajem 19. st.http://www.cpi.hr/download/links/6959.pdf.............Nakon raskola u dalmatinskoj Narodnoj stranci i izdvajanjaSrba u zasebnu stranku (1879.) te pobjede narodnjaka nadautonomašima u Splitu (1882.), političko-nacionalna situacijau Dalmaciji definirala se za dulje vrijeme. Međutim,nacionalnoideologijski prijepori u Dubrovniku tek se tadarazbuktavaju. Hrvatska, a posebno srpska nacionalna ideologijaoblikuju se u specifičnim varijantama. Budući da jetaj proces bio usko povezan s konkretnim političkim gibanjima, a vodio je i u stranačke raskole, tj. osnivanje novihstranaka, potrebno je posebno raščlaniti sva tri stranačkoideološkakruga: narodnjački, srbokatolički i pravaški.4

Raznoliki sadržaj nacionalnih ideologija koje su proklamiralipripadnici tih skupina, reducirao se, tek u početku devedesetihgodina, na dvije posve uobličene nacionalne ideologije:hrvatsku, koja je slijedila razvoj modernog pravaštva, isrbokatoličku, koja je, nakon početnih uspjeha, ostala tekzakržljali privjesak integralne srpske nacionalne ideologije,u kojoj je presudno mjerilo bila protonacionalna pripadnostSrpskoj pravoslavnoj crkvi.

Narodnjački krug činili su pripadnici stare jezgre Narodnestranke koja je u Dubrovniku počela djelovati 1861., asvoje je korijene imala u ilirskome i četrdesetosmaškomrazdoblju. Ta stranka, pod vodstvom Pera Čingrije, osvojilaje vlast u Dubrovačkoj općini 1869. godine. Vođe narodnjakatada ne postavljaju pitanje stroge nacionalne diferencijacije.Hrvatstvo i srpstvo narodnjaci smatraju sastavnicamaetničkog zajedništva, kojega definiraju na različitenačine. Kroz kulturne veze i težnju za sjedinjenjem s Hrvatskom,narodnjaci očituju svoje supstancijalno hrvatstvo, noupravo zbog opreke s naraslom srpskom individualnošću uDalmaciji rijetko ističu hrvatsko ime. Unatoč sve očitijojnacionalnoj polarizaciji, i nakon raskola sa Srbima u Dalmaciji,u dubrovačkoj Narodnoj stranci koegzistiraju Pavlinovićevisljedbenici te budući pravaši, poput dum AntunaLiepopilija, i budući srbokatolici, poput Nikše Gradija. Strahod autonomaša u pokrajinskim okvirima te habsburškoghegemonizma na širem planu dodatno su motivirali staredubrovačke narodnjake da probleme već poodmakle nacionalnoideologijskediferencijacije stalno potiskuju u drugiplan.

Kao dubrovački odgovor na raspad političkog jedinstva

Hrvata i Srba u Dalmaciji, dio narodnjaka s mlađim suradnicima,koji su ubrzo postali glavni protagonisti srbokatoličkeideologije, pokreće 1878. kulturni časopis Slovinac.5 Većsamo ime časopisa sugeriralo je program dijalektičke hrvatsko-srpske pomirbe u novoj ideološkoj kvaliteti slovinstva.Stara/nova nacionalnointegracijska ideologija predstavljalaje zapravo zakašnjelu mješavinu nekih ilirskih ideja i slovinstvastare dubrovačke književnosti.6 Tako komponiranopolitičko slovinstvo nekritički je izjednačavalo dva idejno,kontekstualno i vremenski posve različita oblika identifikacije.Kao produkt političkog laboratorija, bez realnihetničkih potencijala, slovinstvo je predstavljalo ideološkuretardaciju te se u svojoj posljednjoj fazi, a list Slovinac jeizlazio do 1884., pretvorilo u smjesu selektiranih i prilagođenihelemenata dubrovačke kulture i tradicije, koje supružale potporu već oblikovanoj i neusporedivo uspješnijojsrbokatoličkoj ideologiji.

Srbokatolički krug posebno je zanimljiv kao idealtipskiprimjer neuspjele nacionalne ideologije koju su oblikovaliDubrovčani, katolici, nacionalno se identificirajući kao Srbi.Začuđujući je nesrazmjer malobrojnosti pristaša nove ideologijei političkog utjecaja koji su srbokatolici u kratkomrazdoblju postigli.7 Začeci ideje o Dubrovčanima kaoSrbima katolicima pojavili su se već u ilirizmu kao političkomsrpstvu, kakvo su proklamirali Matija Ban i Medo Pucićpotkraj četrdesetih godina.8 No, korijeni iz četrdesetihgodina nisu oživljavani. Srbokatolički ideolozi osamdesetih idevedesetih godina predstavljali su novoosviješteno dubrovačkonacionalno srpstvo modernoga tipa.9 Nastala uokrilju skupine gimnazijskih profesora, odvjetnika i pripadnikadubrovačke vlastele, srbokatolička se ideologija proširilau početku osamdesetih godina na stanoviti brojgimnazijalaca i studenata, koji su, pod imenom Dubrovačkeomladine, započeli agresivnu ideološku i političku kampanjuu svrhu dokazivanja jezičnoga i povijesnog srpstvaDubrovnika. Kako bi se umanjio značaj ključnog vjerskognačela, u strukturi srbokatoličke ideologije naglašavale suse i ostale, prije svega jezične i povijesne razlike izmeđuHrvata i Srba. U svojim napisima Srbi katolici uglavnom sunastojali dokazati da je hrvatstvo, barem ono u Dubrovniku,u stvari otpadništvo od srpske matice, kojoj se Dubrovčanimogu priključiti usprkos pripadnosti Katoličkoj crkvi.Mali broj etničkih sljedbenika i gotovo nikakav utjecaj izvanGrada, Srbi katolici su nadomještali agitacijom i snažnimpolitičkim izdavaštvom. Od 1882. do 1902. oni su pokrenulii izdavali niz časopisa i listova, a tiskali su i desetkepamfleta i polemika u Dubrovniku, Zadru i Zagrebu.Stari narodnjaci, okupljeni od 1889. u Narodnoj hrvatskojstranci, sporo su prihvaćali nužnost nacionalne diferencijacije,

a još su teže odgovarali na inicijativu srbokatoličke skupinekoja je nakon odustajanja narodnjaka na općinskimizborima 1890., a u koaliciji s autonomašima uspjela zavladatiDubrovačkom općinom. Tijekom devetogodišnje vlasti uDubrovačkoj općini srbokatolici su postupno izgubili političkikredibilitet. Prisno surađujući s austrijskima centralističkimkrugovima i talijanašima, srbokatolici su svoju vladavinuopteretili brojnim aferama i neuspjelim investicijama.Bez potpore etničkih matica na sjeveru pokrajine i u Boki,dubrovački srbokatolici postupno su gubili utjecaj i usredišnjici Srpske stranke u Dalmaciji, u kojoj su niz godinavodili glavnu riječ. Budući da su zanemarivali vjerskukomponentu pravoslavlja, oni se zbog svoje konfesionalnepripadnosti i stanovitog liberalizma nisu mogli uklopiti umatice srpske nacionalne ideologije i politike. U borbi zavodstvo u stranci žestoko im se suprotstavljala konzervativnapravoslavna crkvena hijerarhija na čelu s episkopomdalmatinskim Nikodimom Milašom, koja je imala ključnuulogu u društvenome i političkom životu pravoslavaca uDalmaciji. No, za politički slom dubrovačkih Srba katolikana općinskim izborima 1899. te za njihovo povlačenje spolitičke scene ipak je bilo presudno djelovanje pravaškogvođe Frana Supila........................Srbi katolici, naime, nisu uspjeli izbor vlastitoganacionalnog identiteta ugraditi u etničke tradicije dubrovačkogstanovništva, a zacijelo presudno vjersko načelo predstavljaloje nepremostivu prepreku za širenje njihove ideologije.

Ovo je tekst iz knjige Ive Perića «Mladi Supilo», ŠK, Zagreb, 1996. Skenirao sam samo dijelove koji se tiču proslave otkrivanje spomenika Gunduliću 1893. u Dubrovniku, što se htjelo pretvoriti u manifestaciju srpstva Dubrovnika-i, propalo je, kao što se vidi iz navedenih tekstova. Budući da je to tema koja se pojavljuje, a i pojavljivat će se u tekstovima srpskih mitomana glede Dubrovnika, stavio sam relevantne dijelove. Cijelu je stvar analizirao sam autor u članku Ivo Perić: «Proslava otkrića Gundulićeva spomenika u Dubrovniku», Forum br. 4-6, Zagreb 1993, 402. Inače, tu imate puno o fenomenu «Srba-katolika» u Dubrovniku, no, to je velik dio knjige, pa je bez veze to sve skenirati.

Prvi je dio o odreknuću obitelji jednoga od tih S-k, Mede Pucića, glede politizacije cijele stvari. Drugi je iz Perićeve knjige, prikaz te priče uz navođenje tko je sve došao. Zadnji dio su 4 članka iz Supilove «Crvene Hrvatske», CH, o tim događajima..............Zbližavanje i zajedništvo u političkim akcijama bili su pitanje koje je Supilo stalno isticao i zagovarao. Kad je uoči otkrivanja Gundulićeva spomenika u Dubrovniku nastalo premišljanje među dubrovačkim pravašima: da li će sudjelovati ili neće sudjelovati u toj proslavi, Supilo i njegovi istomišljenici bili su za to »da se sudjeluje«.324 Ta je proslava, kao i sve takve proslave u onom vremenu, imala, uz kulturno, i izrazito na-cionalno-političko obilježje. Pravaši i narodnjaci zajedno su nastojali da se tom prigodom u Dubrovniku nađe što više Hrvata iz raznih hrvatskih krajeva kako bi proslava imala dominantno hrvatski nacionalno-politički karakter. Isto

su tako nastojali i pripadnici Srpske stranke da se tom prigodom u Dubrovniku nađe što više Srba kako bi proslava imala dominantno srpski nacionalno-politički karakter. I jedni i drugi htjeli su, dakle, »da se što bolje iskažu«.325

Otkriće Gundulićeva spomenika obavljeno je 26. lipnja 1893. Toga dana bilo je više ljudi sa strane koji su došli na proslavu negoli ukupno stanovnika Dubrovnika. Među izvanjskim sudionicima te proslave nalazili su se hrvatski književnici Eugen Kumičić, August Harambašić, Stjepan Buzolić, Rikard Katalinić Jeretov, Ante Tresić Pavičić, hrvatski znanstvenici Franjo Rački, Tadija Smičiklas i Frano Bulić, hrvatski kipar Ivan Rendić (koji je izradio Gundulićev spomenik), hrvatski skladatelj Franjo Kuhač, zatim istaknuti hrvatski političari Miho Klaić, Gajo Filomen Bulat, Juraj Biankini, Ante Trumbić, Josip Frank, Vjekoslav Spinčić, Milan Amruš, velik broj hrvatskih zastupnika u Dalmatinskom, Istarskom i Hrvatskom saboru i u Carevinskom vijeću, kao i niz načelnika hrvatskih općina. Među izvanjskim sudionicima te proslave, Srbima, kojih je bilo znatno manje nego što su očekivali dubrovačke pristaše Srpske stranke, bijahu od poznatijih ličnosti pjesnici Jovan Jovanović-Zmaj i Jovan Sundečić, saborski zastupnici Đorđe Vojnović i Đuro Vukotić, te nekoliko općinskih načelnika.326 Predstavnici austrijskog režima: namjesnik dalmatinski Emil David i kotarski poglavar dubrovački Am-broz Marojčić, »oba u paradnoj uniformi«, nisu - zbog ispoljenog antiaustrijskog raspoloženja u toj prigodi u Dubrovniku - imali počasno mjesto, već su za vrijeme otkrivanja spomenika bili među masom prisutnih, »tamo negdje u prikrajku«.327 Supilo je. komentirajući tu proslavu s više članaka u »Crvenoj Hrvatskoj«, naglašavao svoje zadovoljstvo njezinim ishodom i s političkog stajališta. Jer ta je proslava, kao što je bilo i logično, imala dominirajuće hrvatsko obilježje. U njoj su se istakli Hrvati kako svojom brojnošću i organiziranošću, tako i svojom kulturnom i političkom razinom i zrelošću.

GUNDULIĆEVA SVEČANOST

... U analima dubrovačke povijesti ostaje Gundulićeva svečanost upisana zlatnijem slovima, a našem narodu služi na ponos i diku. Kroz sva ova tri dana,1 gdje se miješalo toliko hiljada naroda, nije nigdje bio red pomućen. To je nešto čime se dičiti možemoMi (Hrvati, moja opaska)2 smo u svemu nadvladali: brojem, inteligencijom, društvima, prestavnicima, vi jencima - svačijem a nadasve narodnom sviješću. Jutro dvadeset i šestoga i narodna slava u Gružu zapečatila je ovu tvrdnju. Tamo je bilo hiljada naših seljaka u narodno nošnji. Nijedan nije na sebi imao drugoga znaka do li hrvatskoga.CH br. 27 / 8. VII. 1893, str. 4.

»SLOGA I BRATSKA LJUBAV«

Mnogi se nadahu da će se prigodom otkrića Gundulićeva spomenika povesti riječ o slozi Srba i Hrvata ... Kad ovamo - mi ostasmo iza spomenika još više razdijeljeni... Sloga može biti samo onda kad smo mi sporazumni u svim važnijim pitanjima. Mi bi na pr. imali biti sasvim na čistu sa pitanjem imena, sa državnopravnim i narodnim pitanjem; u stvarima vjerskim, školskim, književnim, sa pitanjem pisma i uopće sa svim onim što nas danas dijeli. Iz ovakog sporazuma razvila bi se sloga a obojica malo po malo porodili bi i onu toli željenu bratsku ljubav...Nego sve nam se čini da će se ovo do daleka teško izvršiti. Srbi bi morali raditi s

nama za neodvisnost i ujedinjenje ovih zemalja na temelju hrvatskog državnog i narodnog prava, koje je za nas conditio sine qua non. Ovo kažemo čisto i bistro. Pod našim pravom i pod autonomijom hrvatskom i oni bi se mogli lijepo razvijati, jerbo složan Srb i Hrvat ne bi imali što jedan drugomu otimati. Ali oni to ne razume. Vole lutati bez cilja, prkositi i gubit se u pustim riječima. Što nam dakle ostaje? Borba!

Borba žestoka, pa nek se vodi na smrt ili na život. Mi koji znamo da bez sjedinjenja i samostalnosti utopićemo se ali ne ni u srpsko, ni u mađarsko a još manje u talijansko, već u njemačko more, ne smijemo se za živu glavu toga odreći. Moramo se boriti sa svijem onijem koji nas priječe da izvedemo naše pravedne želje ...Između nas i Srba koji ne mogu ili neće da se slože s nama u bitnoj točki načela ne ostaje dakle nego rat. Jedan treba da nadvlada drugoga. Ovo je logičan zak ljučak naše situacije. Mi smo istinu rekli... Narodu se govori istina pa bila i teška. Jaoh onome koji ga vara. Mi mu kazasmo zašto se pred Gundulićevim spomenikom nije mogla polučiti sloga, zašto će se teško i polučiti.

CH br. 28/15. VII. 1893, str. 1-2.

JOŠ O GUNDULIĆEVOJ PROSLAVI

... Istina je: što je bilo, popraviti se ne da.

Gundulićeva svečanost pokazala je kolika je razlika između Hrvata i Srba. Gundulićeva svečanost pokazala je da Dubrovnik nije srpski grad, da Dubrovčani nijesu Srbi. Na Gundulićevoj svečanosti dvadeset i pet općina južne Dalmacije izjaviše čisto i bistro da su hrvatske općine, da je dakle narod južne Dalmacije hrvatski narod. Mi znamo da to Srbe boli, ali što ćemo im mi?Mi znamo da ih boli što su ih u Dubrovniku hladno dočekali, što je 5.000 Dubrovčana uz barjake i hrvatske trobojnice ušlo u grad klicajući: »Živjela Hrvatska«. Nu neka se tješe.Njima su za naknadu zadarski talijanaši vikali »Evviva i Srbi!« a to je dična naknada za moralni poraz u Dubrovniku.

CHbr. 32/12. VIII. 1893, str. 1-2.

TALIJANAŠKA FUKARA

Kad su Hrvati iz Banovine prolazili Dalmacijom, u Zadru, u Narodnoj čitaonici, otpjevali su pred članovima društva, koje ih je bratski dočekalo, hrvatsku himnu »Lijepa naša domovino!«

Neki neuljudni insulti, kojim su rad toga bila počašćena gospoda izletnici, i odviše su poznati hrvatskom općinstvu a da ih sad ponavljamo.Hrvate je uvrijedila fukara. Da, fukara, i niko drugi jer se čovjek i njegov odgoj sudi po njegovim djelima, a ne po odijelu. Kad bi se po odijelu sudili ljudi, onda bi rekli da je tamo bilo i - gospode ...Talijanaši, mješte da se postide radi ljage nanesene svojoj razvikanoj civilizaciji, oni su bezočno, upravo bezobrazno, grdili hrvatske izletnike, a branili fakinažu. U tome se nađoše složni svi subvencionirani i nesubvencionirani organi irredente s ovu stranu Jadranskog mora.

CHbr. 34/26. VIII. 1893, str. 1.

Sažeto, položaj se političkih strujanja u Dubrovniku može prikazati ovako:

*od sredine 19. st. do početka 1. svj.rata 1914. u Dubrovniku je bilo vrlo utjecajno političko srpstvo ili srpska nacionalna ideologija, kojoj su potpora i snaga bili dubrovački Srbi-katolici, a ne pravoslavci kojih u samome Dubrovniku nije bilo u demografski znatnijem dijelu

*do pobjede narodnjaka u 1860-ima i poraza talijanaša surađivali su Hrvati i Srbi u još nerazlučenoj hrvatsko-srpskoj južnoslavenskoj mješavini

*no od, od 1880-ih dolazi do raskola u dalmatinskoj Narodnoj stranci, Srbi osnivaju svoju stranku, a dobar dio dubrovačkih katolika prelazi ili čini dio te stranke. Srpska stranka u Dubrovniku, kao i u ostatku Dalmacije, protivi se sjedinjenju Dalmacije s kontinentalnom Hrvatskom, surađuje s talijanskim iredentistima i promiče protuhrvatsku propagandu s ciljem "dokazivanja" srpstva Dalmacije i Dubrovnike, te pripremanja terena za ovladavanje tim područjem za neka bolja , "srpska vremena"

*u Dubrovniku je ta koalicija, srpsko-talijanska, kojoj su okosnicu činili Srbi-katolici, vladala 9 godina, zahvaljujući prije svega progonu hrvatskih političkih snaga što ga je provodilo austrijsko redarstvo i vrlo ograničavajućem izbornom zakonu

*no, politička djelatnost Frana Supila, kao i aktivacija naroda ne samo iz grada, nego i zaleđa (Cavtat, Ston itd.) dovodi do pada srpsko-talijanaške koalciije i ponovnog, definitivnog pohrvaćenja Dubrovačke općine

-na kulturnom pogledu utjecaj srpstva i Srba-katolika iz Dubrovnika dvosmjeran je: nemali je broj utkao svoje djelo u srpsku kulturu (Pucić, Ban, Car, Kolendić,..) i dao joj pristojan prinos, najviše joj dajući temelja za daljnje političko-propagandno djelovanje. No, jedina dva uistinu važna djelatnika, Budmani i Rešetar, iako Srbi-katolici, hrvatski su filolozi i stručnjaci, oslikavajući tako paradoks cijele te etno-konfesionalne zbrke koja je vladala u dubrovačkom području većim dijelom 19. st.

Srbokatolički se krug, bar kao politička sila, ispuhao krajem 19. st., iako su pojedinic nastavili djelovati u jugounitarnom okruženju. Možda bi dobra pitanja bila:

a) koliko je vitalan bio prinos toga kruga ?

b) a gdje su dubrovački Hrvati u tom razdoblju ?

Što se toga kruga tiče, on je zajedno s nekolicinom "Srba" iz Boke Kotorske (Marko Car) dao značajn prinos srpskoj i srbijanskoj kulturi. Matija Ban je bio odgojitelj Obrenovića, Medo Pucić je izdao niz hrvatskih ćirilskih listina iz Dubrovnika s kraja 14. i početka 15. stoljeća u Beogradu pod nazivom "Spomenici srbski", Ivan (kasnije Jovan) Đaja bijaše u Srbiji ministar, a njegovi potomci članovi SANU (biologija), Petar Kolendić, kronološki posljednji član toga kruga, srbovao je kao filolog i povjesničar književnosti u Beogradu do 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća. Dakle-nipošto zanemarivo. Ne zaboravimo ni prevoditelja Biblije na srpski Luju Bakotića,

kao ni Luju Vojnovića, brata pisca Ive Vojnovića, koji se pisao kao Srbin, a čija je kći bila prva žene partizanskog generala i kasnije političara Koče Popovića.

S druge strane, već spomenuta dvojica Pero Budmani i Milan Rešetar, jedini kreativci prvoga ranga, iako srbokatoličke (a kasnije jugounitarne orijentacije), svoje su djelo utkali u hrvatsku kulturu: Budmani je prvi proučio dubrovački dijalekt, bio članom JAZU i urednikom više tisuća stranica velikoga rječnika HAZU, napisao je gramatiku na talijanskom i tu prvi puta upotrijebio naziv "srpsko-hrvatski" (serbo-croato) u nazivu jednoga filološkoga djela (usput-solidno i vrijedno djelo hrvatske gramatičarske tradicije); Milan je Rešetar napisao i danas vrijedne tekstove o čakavskom i štokavskom dijalektu, marno izdao sve dubrovačke pisce u ediciji JAZU "Stari pisci hrvatski", izdao niz drugih filoloških tekstova (usput-on je bio i istaknuti njegošolog i napisao je nekoliko rasprava o "Gorskom vijencu"). I Budmani, a i Rešetar nakon Beča, djelovali su u Zagrebu, a ne u Beogradu.

Rešetara prate i razne bizarnosti: bio je zet poznatom slavistu Vatroslavu Jagiću, a pradjed je sadašnjemu povjesničaru Nevenu Budaku (kojeg znamo po ne baš hrvatskoj djelatnosti, s dosta političkih filčipika protiv katoličke crkve). Budakov je otac Pero Budak, nećak poznatog Mile Budaka, pa se tako srbokatoličko Rešetarovo potomstvo "orodilo" s ustaško-enedehazijskim po tazbini.

Što je s Hrvatima u Dubrovniku u drugoj polovici kao kreativcima ? Ističu se tek dvije osobe: Marćel Kušar, filolog i etnograf, pravaš koji i nije rodom Dubrovčanin nego je s Raba, te velika figura Frana Supila, jednoga od najtragičnijih i najvažnijih hrvatskih političara i briljantnoga publicista. Osim te dvojice ne znam, osim u slučaju Milorada Medinija, povjesničara književnosti, ni za jednog značajnijega djelatnika iz Dubrovnika koji bi bio Hrvat- osim markantne pojave Ive Vojnovića, dramatičara koji se, uz povremena jugo-kolebanja, očitovao Hrvatom i koji je članom hrvatske književnosti, i samo nje. Svojedobno precjenjivan pa podcjenjivan, Ivo je Vojnović postao metom hrvatskih pisaca koji nisu mogli podnijeti njegovo pozerstvo i "gosparski kič" (od Matoša i Krleže do Ladana), no ostaje ipak najboljim hrvatskim dramatičerem prije Krleže i Begovića.

Sumarno-prvoklasni prinosnici kulturi i politici, potekli iz Dubrovnika, sljedeći su: Budmani, Rešetar, Supilo, Ivo Vojnović. Svi su pridonijeli hrvatskoj, a ne srpskoj (osim marginalno) kulturi i politici. Kreativna je snaga ojačala više u 20. stoljeću, kad je taj pokret bio već politički mrtav.

No-onda se jače aktivirala prava srpska ideologija.

Srpski interes za Dubrovnik lege artis počeinje u 20-im godinama 19. stoljeća. Tada je srpski pisac Jevta Popović izdao posrbljenoga Gundulićevoga "Osmana", izobličivši ga u jeziku (ekavica, rječnik, sintaksa, morfologija) do neprepoznatljivosti, i to kao svoje djelo u "Sabranim delima Jevte Popovića", Budim, 1827.

Vuk je Karadžić bio pod utjecajem dubrovačke filološke baštine-napose lekiskografa Stullija, iz čijeg je "Rječosložja", golemoga rječnika s preko 80.000 riječi, prepisivao niz riječi i ubacio ih u svoje rječnike i prijevod Novoga zavjeta. No, taj je dio ostao do sada slabo istražen, jer je slavistika, pod utjecajem raznih Hrvatima ne baš naklonjenih ideologija, inzistirala da je Vuk znao za hrvatske gramatika i rječnike (od

1600 do 1820), ali ih nije upotrebljavao. No, pokazano je da je "Srpski rječnik" iz 1818., obična kompilacija hrvatske rječničke baštine koja je Karadžiću bila dostupna i koju mu je uvalio Jernej Kopitar, pravi projektant reforme srpskoga jezika, a koji je imao u svojoj cenzorskoj knjižnici baš sve što je tiskano i rukopisano u hrvatskim krajevima.

No- kult Gundulića i općenito Dubrovnika među srpskom je inteligencijom bio slab do kraja 19. st. Prvi s eozbiljnije počeo baviti starijom hrvatskom, a time i dubrovačkom regionalnom književnosti beogradski sveučilišni profesor Pavle Popović. On je predavao stariju srpsku književnost (to je bila mješavina stare srpske književnosti na nerazumljivom crkvenoslavenskom i regionalnih hrvatskih štokavskih, a gdje gdje i čakavskih književnosti), dok je Jovan Skerlić (umro 1914) predavao noviju srpsku književnost, koja počinje sredinom 18. stoljeća s Dositejem Obradovićem, Jovanom Rajićem i ostalima Srbima iz Ugarske koji su pisali na slavenosrpskoj mješavini. Dakle- od onda datira "književno srbovanje" oko Dubrovnika.

Simultano, ti je bila i političko-nacionalna propaganda lingvista Aleksandra Belića, povjesničara Ćorovića, geografa Jovana Cvijića i drugih, koji su gradili mit o balkanskom barabarogeniju (kao suprotnost tobože dekadentnim zapadnjacima Francuzima, Nijemcima itd.), o Dubrovniku kao "srpskoj Atini" (srpska je Sparta bila, znamo, Crna Gora), s jasnim ciljem da opanke trajno umoče u Jadransko more.

Stvaranjem zajedničke države (1918-1941) taj plan je, paradoksalno, doživio ostvarenje i krah. Srbi su imali slobodniji prostup Dubrovniku, tamo su ljetovale ugledne beogradske obitelji, a stvarale su se i financijsko-porodične veze s preostalim "domorodcima". No, politički je, nakon svih kolebanja, u Dubrovniku prevladala hrvatska opcija-prvo Radića, pa onda Mačeka, kao i u kulturi. Krug jugounitarista je postojao, ali se sve više sužavao i ostajao bez utjecaja u narodu.

Nakon intervala NDH (1941-1945) Dubrovnik se opet našao u Hrvatskoj (kao i prije, a i tijekom rata), no ovaj puta socijalističkoj. Otvoreno je srbovanje bilo zabranjeno, te se više nije moglo nametati kao prije. Primjer nalazimo u Čengićevim razgovorima s Krležom, kad je ovaj rekao da je bilježio velikosrpska bulažnjenja na nekom skupu što se je 1950-ih održao u Dubrovniku, i da je Beliću, ondašnjem predsjedniku SANU, rekao da ima popisano što su sprski "znanstvenici" govorili i da će to dati Titu. Belić se prepao i zajauknuo: Pa valjda nećete ! Krleža će- i nisam, a trebao sam. A sramota je ne samo to što ste govorili, nego i što vi niste prekinuli nijednog od tih govornika. A najveća je sramota što ste vi, Beliću, predsjednik SANU !

U doba Titove vlasti otvoreno je srbovanje oko Dubrovnika bilo zabranjeno. Doduše, pojavljivali su se razni tekstovi po opskurnim historijskim i filološkim časopisima, nešto je hrvatske dubrovačke književnosti utrpano u "jugoslavensku" književnost- no, nije se smjelo izrijekom srbovati.

Pokazatelj da sve baš nije idilično bijaše polemika koja se vodila u partijskom listu "Borba" 1967., a u povodu nekih struja beogradskoga filološkoga fakulteta da se ponovo uvede udžbenik Pavla Popovića o "staroj srpskoj književnosti" kao standardni sveučilišni udžbenik. Ta je polemika citirana i većinom prepričana u ratnom broju časopisa "Dubrovnik", koji izdaje Matica hrvatska:

http://www.matica.hr/www/wwwizd2.nsf/AllWebDocs/casopisdub199223 , a autor je teksta Vladimir Košćak, jedan od sudionika polemike.

Iza pokušaja "reanimacije" udžbenika Pavla Popovića stajala je velikosrpska klika koja je kasnije i orkestrirala Memorandum, poglavito akademik Dragoljub Pavlović. U početku se činilo da se radi o nevino-zbunjenom propitivanju, no vrlo je brzo postalo jasnim da je bačen probni balon za ideologiju resrbizacije. Javio se s hrvatske strane povjesničar Trpimir Macan, dokumentarno navodeći podatke iz starije povijesti o hrvatskoj etničkoj pripadnosti Dubrovnika (ovdje valja napomenuti da je znak nečeg bolesnoga da nekakvi povjesničari i pisci moraju "dokazivati" nacionalnu pripadnost. Sama je ta sitaucija patološka.) Na to su se javili hrvatski renegati koji su postali Srbima, Petar Kolendić i Hvaranin Jorjo Tadić, obojica beogradski profesori, s navodima koji su trebali pobiti Macana. Na to se žestoko obrušio sam Košćak nizom citata iz literature u kojima se spominje hrvatsko ime i hrvatska identifikacija starih Dubrovčana. Nastalo je zatišje i prikupljanje snaga, a konačnu racionalnu riječ je dao beogradski profesor Miodrag Popović, stručnjak za srpsku književnost i Vuka Karadžića-sam je Popović kasnije navukao odijum srpske javnosti, u doba Miloševićeve histerije, svojim kritičkim tekstovima o srpstvu na Kosovu. Miodrag je Popović rekao da je dubrovačka književnost nesumnjivo i tematski, i jezično, i žanrovski i kulturno dio hrvatske književnosti mediteranskoga kruga. Dok u hrvatskoj književnosti toga doba (1500-1700) prevladava petrarkizam, sonet, pastorala, komedija, pučka farsa, spjev, nadgrobnice, dramski igrokaz i satira, u spskoj litraturi dominiraju žitija, hronotopi, srbulje, kronike, svetačke legende i genealogije. Hrvatska pripada zapadno-mediteranskom krugu, a srpska bizantskom. U regionalnoj dubrovačkoj književnosti ima srpskoga elementa, naglašava Popović, ima i srpske motivike- no ona je hrvatska, kao što francuska motivika u nekim djelima ruske književnosti ta djela ne čini francuskima. Uzroke srpskom posezanju za hrvatskom baštinom Popović nalazi u srpskoj nedostatnoj definiranosti, u tom što još nije zaokružena zrela nacionalna kultura, pa otud pomiješani kompleski inferiornosti i superiornosti, lutanja i tumaranja. Nakon toga nastao je muk, a polemiku je završilo uredništvo "Borbe" rekavši da je sve rečeno, ALI- na kraju objavivši tekst Dragoljuba Pavlovića (koji je sve i počeo, traženjem da se "uskrisi" Pavle Popović) u kojem je ovaj jasno i izrijekom pokazao da se ne radi o zabludi, nego o svjesnom srpskom posizanju i buđenju vampira.

Znakovito je da se u ovoj polemici nisu javljali najpozvaniji hrvatski povjesničari književnosti (npr. Marin Franičević) ili lingvisti, dok se srpske strane javilo sve što se moglo- valjda se nije pojavio jedino inače "neizbežni" Pavle Ivić. Kukavičluk i kunktatorstvo hrvatskih pisaca i stručnjaka, koji su sve prepustili "mladim snagama" (Košćak i Macan) bilo je predhodnikom onoga što će u budućnosti postati poznato kao "hrvatska šutnja".

Nakon Titove smrti (1980), do raspada SFRJ (1991) jačaju velikosrpske tendencije koje svoj snažan izraz nalaze i u literaturi i izdavaštvu. O tom je svjedočanstvo ostavio i hrvatski kritičar i povjesničar S.P.Novak-inače politički zbunjoza, no to ovdje nije tema.http://www.alexandria-press.com/arhiva/No_1/novak_u_sjeni_pentagona.htm Gospodine Novak, u ovom razgovoru očigledno prelazimo na političku zbilju. Kada ste vi počeli da se bavite politikom?

- Ja sam se, kako se to veli, javnim životom ili onim što se sramežljivo zove politikom počeo baviti doista tek nakon 1987, tek kad je Slobodan Milošević uzeo vlast u Beogradu, pa u Srbiji. A da se spremaju da u balkanskoj krčmi definitivno ugase svjetlo bilo mi je definitivno jasno kad sam početkom 1988. pročitao u NIN-u kako akademik Miroslav Pantić govori da je Dubrovnik, u stvari, i hrvatski i srpski. Ne znam kako je on to sve zamislio, ali sam shvatio da on tvrdi da je Ragusa po danu valjda hrvatska, a noću valjda srpska, a kako sam znao i “da je Srbija tajna” i da tamo, kako ona pjesnikinja veli, “ne zna dan šta noć kuva”, tako sam se ja ozbiljno zabrinuo.

Zabrinuli ste se, ali i ozbiljno razljutili...

- Toliko sam se razljutio da sam u tadašnjem “Danasu” odgovorio uglednom akademiku i svakako velikom stručnjaku za stariju književnost Dubrovnika. Shvatio sam da to što on govori više uopće ne može biti predmet stručne polemike i da moja generacija koja je neshvaćenje “hrvatskog proljeća” u susjednim republikama doživjela kao izdaju europskih ideja o slobodi, da moja generacija koja uživa i određene prednosti nacionalne samostalnosti po Ustavu iz 1974, i to posebno u pogledu definicije o hrvatskom jeziku, a time i književnosti, dakle da moja generacija sve te srpske akademike i pobješnjele političare uopće ne razumije. I rekao sam mu da mi ne pada napamet da se s njime naganjam, pa da onda uzajamno tražimo citate po starim knjigama i utvrđujemo koliko je koji Dubrovčanin u XVI stoljeću puta upotrebio hrvatsko, a koliko puta srpsko ime, te da citiram zajedno s njim Crnogorca Petra I Petrovića koji kaže Dubrovčanima da su cvijet srpskoga plemena i da onda pustim toj rečenici da mi onda određuje sadašnjost, pa čak i budućnost. E, moji dragi akademici, pomislih i rekoh, vi sada taj vaš problem više ne možete riješiti u knjigama, to vi možete riješiti jedino tenkovima, to vam možda ministar obrane mora riješiti. I tako sam predvidio budućnost...

Stvari se sada menjaju. Pre nekoliko dana, posle šest godina, grupa ljudi je prvi put prešla s jedne na drugu stranu preko Debelog brijega!

- Dubrovnik se oporavlja od ratnih rana, Konavljani počinju obnovu spaljenih kuća, knjige u franjevačkoj biblioteci još su uvijek u podrumu, Hercegovci su uveli dosta svoga kapitala u dubrovačke banke, a ja pišem “Povjest hrvatske književnosti” u tuđini. Akademik Pantić, koji zna sve o dubrovačkom arhivu i bibliotekama, teško da ima odvažnosti da dođe u Dubrovnik. A lijepo sam mu rekao 1988: “Pustite nas na miru da volimo i da imenujemo svoju baštinu, pustite nas da to i vama pustimo”.

Da li je to pitanje sad skinuto s dnevnog reda?

- Akademik Miroslav Pantić nedavno je ponovno govorio o ovim temama. Pitali su ga u “Vremenu” za komentar povodom epistola Mandićevih i Lasićevih, onih zanimljivih pisama objavljenih u “Vijencu”, a koja su tretirala problem odnosa hrvatske i srpske književnosti. Ponovo je akademik tvrdio da kad se govori o Dubrovniku između hrvatstva i srpstva treba da stoji veznik “i”. Kako ponovo griješi taj profesor! On nikako da shvati da nije moguće da ja ili on napišemo knjigu “Dubrovnik i Hrvatska”, ali je moguće da se napiše knjiga s naslovom “Dubrovnik i Srbija”. Knjiga “Dubrovnik i Hrvatska” bila bi besmislena. Ta dva pojma formiraju metonimiju. Tu je dio cjelina, a cjelina dio i to je sva tajna toga nesporazuma.

Prvo pitanje zdravoga razuma: a zašto takva opsjednutost jednom starijom regionalnom književnosti ? Znalci literature dobro znaju da je i u svojim najboljim djelima (Držić, Vetranović, Zlatarić, Gundulić, Đorđić) dubrovačka književnost slabija od suvrjemene srpske. Ako i stavimo stvar na vremensku okosnicu, hrvatski su povjesničari odavno utvrdili da mi Hrvati (ili bilo tko komu pripada ta literatura) može biti ponosan na razvijenu reneansnu i baroknu književnost. Takve, npr., nemaju katolički slavenski narodi Poljaci i Česi, a nemaju ju ni npr.Danci. Dakle- stvar jest za ponos, ali s kvalifikativom. Naša se litratura ne može ni približno mjeriti s talijanskom, španjolskom,francuskom, engleskom, pa i njemačkom toga doba, koju odlikuju bujnost izraza, genijalna svevremena djela i koja tvore univerzalni kanon. Nema nijednog pisca koji je pisao na nekom slavenskom jeziku, a koji se može i približiti jednomu Danteu i Boccacciu, Shakespeareu, Donneu i Miltonu, Cervantesu, Gongori i De la Vegi, Rabelaisu, Montaigneu i Moliereu. Usporedbe su smiješne.

Kad bismo ugurali Držića i Gundulića u srpsku književnost, književnoumjetnički oni zaostaju za suvremenim piscima poput Danila Kiša, Miloša Crnjanskog, Borislava Pekića, a možda i Ive Andrića ( o tom imam podijeljeno mišljenje). Srpska literatura ne dobija vrjednije autore ako "proguta" Držića, Zlatarića ili Nalješkovića. Dapače- oni su u tom kanonu stranci: stranci po jeziku, asocijacijama, književnim stilemima koje vuku iz hrvatskih čakavskih brevijara iz 14. stoljeća- jednostavno, strano tijelom, "corpus alienum".

Prigovor dva: bilo kako bilo- to je naše, i ne damo da nam se uzima naše.

Prigovor otpada jer su to ispali "naši" tek u atribucijama politički motivirane slavistike Kollara i Šafaržika, dok prije, a ni kasnije, većina srpske kulture zato nije hajala. Miodrag je Popović ilustrirao zašto nisu "naši", tj. srpski. Tu ništa ne mijenja prolazna epizoda Srba-katolika.

Pa- zašto onda ta opsesija, zašto želja da se dokaže da je stari Dubrovnik po jeziku "srpski" ?

Hrvatski jezik ima kontinuiranu baštinu na narodnome jeziku od 11. i 12. st., a na zrelom štokavskom narječju od 1380-1400. Jezik kakav je naš standardni imamo razvijenoga u prozi Držića oko 1520 i 30, a u poeziji i ranije oko 1480. Dakle, hrvatski je književni jezik ovoga idioma star nekih 500 godina. I mi tu imamo kontinuitet širenja u Dalmaciji, Bosni, Humu, Slavoniji, i na kraju na sjeverozapadu.

Srpski je jezik pak, uslijed nevoljne sudbe naroda, doživio niz lomova, a jezik na narodnom govoru ili vernakularu ozbiljnije se probio s Vukom Karadžićem u 1820-ima. Veza je s prošlosti nađena u narodnoj guslarskoj pjesmi što veliča Kosovo, ali i Nemanjiće i zlatno doba srpske državnosti. No- jezik nema kontinuiteta, tekstovi iz 1300, 1400, 1500, 1600, 1700, ..strani su kao ruski. To srpski dovodi u zamršen odnos sa hrvatskim jezikom, jer oba su stilizirana na štokavskome narječju, pa su česta provokativna pitanja što je komu uzeo ili dodao. No, i bez toga, bitno je sljedeće: taj bi spor bio zadovoljavajuće razriješen (kao npr. češki i slovački) da se nisu uplele ekspanzionističke aspiracije koj je podhranjivala, bar u početcima, stara slavistika (npr. za jezik protestantskoga pisca Stjepana Konzula Istranina, koji je pisao na bosančici i jezik zvao hrvatskim, revni srpski propagandist Slovak Šafaržik veli da Konzul "piše na srpskom, samo kaže da je to hrvatski" i uvršćuje ga u antologije

srpske pismenosti ! Takvih bi se primjera dalo navesti na vagone.)

Zašto se nije došlo do tričava spoznaje: radi se o bliskim jezicima, sasma razumljivim i zasnovanim na istome narječju (više-manje), no koji su standardizirani, razvijani i uobličeni u razna vremena, s tim da se proces konačne standardizacije vremenski poklopio, pa obje strane duguju "onoj drugoj" bar nešto ?

To nije bilo moguće zbog veliksrpske ideologije, po kojoj su svi štokavci Srbi, a ako nisu, onda Dubrovnik ne mora srpski. Ako Dubrovnik nije srpski, onda su Srbi Hrvatima "ukrali" jezik-a ne Hrvati Srbima, što je uočičajena mantra srpskih polit-lingvista (sama ideja da nitko nikomu ništa nije "ukrao" ne prodire do toga neuma). I to pogađa samu srž nacije: ako su Srbi kradljivci hrvatskog jezika iz Dubrovnika, onda im se otvaraju bokovi za hrvatski prodor (jezični, nacionalni) u samu Srbiju, a i prijeti rastakanje samog srpskog nacionalnog bića.

Ovo zvuči suludo-ali to je ta logika.

Nadalje- ako Dubrovnik nije srpski po jeziku, tada otpada svako povijesno "opravdanje" da se opanci nađu za stalno u moru, a i okupacije većeg dijela BH gubi povijesno "opravdanje"- Bosna nije onda povijesno srpska zemlja, jer jer je štokavska Bosna, raspisana u djelima svojih franjevaca, slovinska kao i Dubrovnik i hrvatska po baštini kao i Dubrovnik (tu padaju i bošnjačke fantazije).

Sumarno- tko je uzeo/ukrao od koga jezik bitno je pitanje samodefinicije što dovodi do osjećaja krhkosti nacionalne ideologije koja je temeljito izgrađivana preko 150 godina. Hrvatstvo Dubrovnika, kao domino-efekt, svodi srpski jezik na samosvojan, ali bez korijena: to onda nije povijesni jezik; vodi do osjećaja, jer tako ideologija nalaže, da su Hrvati izvornik, a Srbi kopija i plagijat; te da su sve ekspanzionističke zamisli temeljene na izmišljotinama.

Zato je pitanje jezika i pripadnosti starog, uglavnom turističkoga grada, od prevelik važnosti.

Časopis "Srpsko nasleđe" objavio je kritički osvrt u kome se negirajustavovi nekih filologa o tome da je, pored ćirilice, i latinica srpskopismo.Ali, ta negacija doživela je brzo svoju negaciju. Prenosimo dvasuprotstavljena stava o srpskoj latinici

DA LI JE ĆIRILICA SRPSKA A LATINICA HRVATSKA

Prof. dr Veljko Đurić:

Ne postoji srpska latinica

Ako je istorija pokazala da je latinizacijom rasrbljavano srpstvo(čitaj: kroatizovano) Šta su tvrdnje iz "Slova o jeziku" o nekakvoj"srpskoj latinici"? Nova latinizacija? ..................Prof.dr Miloš Kovačević:

ĐURIĆ PROVODI HRVATSKI LINGVISTIČKI PROGRAM

Gotovi svi Dubrovčani bili su Srbi "rimskoga zakona".

A dubrovačka i bokokotorska književnost srednjeg veka pisana jelatinicom. Isključiti iz srspkog nasleđa te književnosti - za šta seinače zdušno zalažu hrvatski filolozi - značilo bi Srbe pretvoriti ujedini evropski narod bez dva veka književnosti¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸ ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸

Isključenjem te književnosti i njenog jezika iz srpske književnosti ijezika, kako to hrvatski filološki program nalaže, Srbi bi bili jedininarod u Evropi bez dva vijeka književnosti (bez čitavog srednjegperioda), a osim toga, naučno bi dali neoboriv argument Hrvatima da jeVuk uzeo od Dubrovčana kao Hrvata hrvatski jezik i podmetnuo gaSrbima, tj. da su Srbi od Hrvata, a ne oni od nas, uzeli književnijezik.

S porastom srpskoga nacionalizma krajem 80-ih dolazi i do jačanja broja publikacija koje svojataju Dubrovnik. Prije su bile ograničene na opskurne filološke časopise ili historiografske publikacije. Autori koji su se bavili tematikom Dubrovnika, stalno ili povremeno, bili su povjesničari (i književnosti) Dragoljub Pavlović i Miroslav Pantić, filolozi Branislav Nedeljković i Pavle Ivić, te još nekolicina. Najeksplicitnija je publikacija pamflet "Srpstvo Dubrovnika" arhivista Jeremije Mitrovića, objavljena 1992 kao ideološka potkrjepa opsadi Dubrovnika. Dostupna je, cijela, na internetu: http://www.rastko.org.yu/rastko-du/istorija/jmitrovic/1992/jmitrovic-dubrovnik_l.html

O ozračju u kojem se kotila takva ideologija možete doznati iz sljedećih kraćih tekstova: http://www.srpsko-nasledje.co.yu/sr-l/1998/02/article-10.html ili http://www.srpsko-nasledje.co.yu/sr-l/1998/02/article-11.html

Jedna je od ilustracija toga stanja duha "Istorija srpske književnosti" inače kvalitetnoga povjesničara književnosti Jovana Deretića. U izdanju iz 1983. imal je oko 800 stranica. U izdanjima nakon 1990 (4. izdanje 2004.) nabujala je na 1300 str. Dodavanjem starije hrvatske književnosti iz Dubrovnika, Dalmacije, Bosne i Slavonije, bez proširenja tekstova koji su postojali u starijem izdanju.

Fran Supilo, list "Crvena Hrvatska"

VUKOVA SLAVA U BEOGRADU

Vuk Stefanović Karadžić ima tu zaslugu, da je u Srba hrvatski jezik podigao na stupanj književnog jezika. Prije njega Srbi su svakako pisali: staroslavenskim crkvenim jezikom, pomiješanim sa narodnim, turskim, arnautskim i inim riječima, prama tome kako je ko bio izobražen... Vuk je vidio da to ne valja. Upoznao se s Hrvatima, nadasve sa djelima književnika Dalmacije i Dubrovnika, te krune hrvatskih gradova, i stanuo uvađat medu Srbe hrvatski književni jezik. Onda se na nj dignula strašna galama u srpskom svijetu... Ali što je bolje, bolje je. Hrvatska štokavština

ijekavskog izgovora stanula otimat mah medu Srbima, te oni poćeše pisati od prilike onako kako mi govorimo. Nu to je ipak za malo trajalo i mali broj srpskih književnika služio se ovim narječjem. Doskora svi okrenu pisati doduše narodnim jezikom, štokavštinom, ali ne književnim dijalektom kako je htio Vuk, nego ekavštinom i taj se običaj kod Srba danas drži...

Danas Srbi, pohlepni i nezasitljivi (...), htjeli bi da izvrnu stvar, te prikažu da je Vuk nas, nas Hrvate, naučio »srpski«! Nas, čiji su stari u Dubrovniku, Dalmaciji i Hrvatskoj pisali onim narječjem i izgovorom još onda kad se nije znalo ni za Vuka ni za kakvu Srbiju; nas, kod kojih je isti Vuk dolazio da uči... To ga međutim nije smetalo da izda poslije onu svoju lozinku “Srbi svi i svuda”, kojom je htio progutati Hrvate. Dokaz da Vuk u poslu bratske ljubavi bio je isto što i drugi Srbi. On je putovao hrvatskim zemljama. gdje je proučavao jezik koji on sam nazivlje hrvatskim i kupio narodne pjesme, ali to je prozvao srpskim...

Vuk Stefanović Karadžić bio je veliki talenat, upravo genij, a kao samouk mnogo je uradio na književnom polju. Ali Srbi ga zato toliko ne slave, oni ga slave radi političke ideje “Srbi svi i svuda”, koja cilja za tim da se Hrvatska omete u svome radu za slobodu i cjelokupnost na račun Velike Srbije, koja je nemoguća. Vuk književnik bio je samo neka forma, pod kojom se je skrivao Vuk političar... Ovo je pravo shvaćanje Vukove slave u Beogradu...

Crvena Hrvatska, Dubrovnik, br. 4l / l6. X. 1897, str. 2.

Postavit ćemo nekoliko tekstova koji analiziraju Mitrovićev pamflet "Srpstvo Dubrovnika", 1992.-http://www.rastko.org.yu/rastko-du/istorija/jmitrovic/1992/jmitrovic-dubrovnik_l.html Analiza je "minirana" na jednom drugom forumu, pa se ovdje prenosi ono što mislim da je relevantno, a što razotkriva srpsku retoriku i manipulacije

Knjiga Jeremije Mitrovića, objavljena znakovite 1992. (dok je Dubrovnik još bio u okruženju, bar dio te godine), politički je pamflet koji je trjebao poslužiti za "povijesno" opravdanje srpske agresije na taj grad. Ne može se ići u detaljnu rasčlanu te knjige (tražilo bi to drugu knjigu), no, dosta je osvrnuti se na njen profil i glavne teze koje su području jezika i književnosti. Po tematici knjiga je gulaš, sastavljena iz 3-4 tematske cjeline: jedno je prepričavanje dijela starijih povijesnih vrjela različite vjerodostojnosti, drugo prikaz dubrovačke književne baštine, treće autorova slika političko-nacionalnih prilika u Dubrovniku u 19. i 20. stoljeću- sve to obavijeno piščevim razmatranjem hrvatskoga nacionalnoga bića i ideologije (kakvim ih on vidi). Moj će prikaz biti izrazito selektivan, jer ću se osvrnuti samo na pojave koje smatram važnijim. Ne izbjegavam potencijalno "neugodne" teme, nego jednostavno nemam vrjemena za svaku autorovu podtemu.

Najvažnije je sljedeće: Mitrović je pripadnik škole jednostranih selektivnih citata iz djela koja su su suglasju s piščevom osnovnom nakanom, sadržanom u naslovu. On ne će spomenuti povijesnih izvora koja govore, pa i jačim glasom, suprotno onomu što bi on htio čuti. On ne će interpretirati svoje citate, dajući kontekst u kojem su nastajali, niti navesti mišljenja istih autora koja govore suprotno. Ponajviše- on nema aparata za sustavnu obradbu raznih izvora, što bi rezultiralo lučenjem kukolja od žita. Za površnost i plitkost njegova metoda dosta je supostaviti kraći tekst hrvatskoga

jezikoslovca Katičića i pojmovima "slovinski" i "ilirski", koji je ispunjen izvornim citatima djela samih autora o kojima se govori. Tekst je dan na http://www.hercegbosna.org/ostalo/jezik2.html - i odmah upada u oči razlika u trijeznom filološkom pristupu Katičićevom i demagoškoj praznjikavosti Mitrovićevoj.

Kad piše o "dubrovačkoj književnosti", Mitrović ne navodi iskaze o nacionalnome imenu jezika samih pisaca. On je uspio napisati cijelo poglavlje-pače, to mu je jedna od glavnih tema- od renesansnoj, baroknoj i klasicističkoj književnosti Dubrovnika (ca. 1500.- 1800.), ne analiziravši kojih 30 autora koji su obilježili to doba. Doista-pravi podhvat ! Preskočio je i Hrvatski preporod u Dubrovniku, prebacivši se odmah na pojavu Srba-katolika i "povoljnije" teme.

Što se Natka Nodila tiče, ne ulazeći u njegove zasluge u borbi protiv dalmatinskoga autonomaštva koje je utjelovljavao Niccola Tommaseo, valja reći i sljedeće: Nodilo je izrijekom napisao da su Hrvati «preuzeli» jedan "zapravo" srpski jezik, te da se u renesansnom i baroknom Dubrovniku govorio "zapravo" srpski jezik ! Aferim ! Ovdje nailazimo, po tko zna koji put, na taj bljutavi spoj hrvatskoga jugounitarizma što počiva na nijekanju hrvatstva i ignorancije, krajnji posljedak čega je jedino afirmacija srpstva u ruhu jugoslavizma.

Pogledajmo citat.

"...A Hrvati su nam prethodili, treba kazati, primjerom, jer oni nisu pročistili svoj surovi i neoblikovani jezik, nego su ga uopće napustili, degradirajući ga na rang dijalekta, da bi uzeli onaj koji govore srbijanska plemena među kojima nije posljednje slavensko pleme dalmatinsko." (Preuzeto iz Rački-Pavlinović-Nodilo-Lorković: Izbori iz djela, PSHK, Zagreb 1969., str. 285)

Što uopće reći na ovakvu glupost ?

Koliko-toliko olakotne okolnosti bi se mogle naći jedino u vrjemenu kada je citat iz polemike s Tommaseom nastao (godina 1862.), sporosti hrvatske nacionalne kristalizacije (koje je sam Nodilo dobar svjedok) i poistovjećivanja hrvatskoga imena s "provincijalnim" identitetom sjeverozapadne, "kajkavske" Hrvatske- što i bijaše jednim od glavnih uzroka činjenici da je Hrvatski narodni preporod proveden pod ilirskim imenom.

No, navedeno povijesno "opravdanje" nije dovoljno.Vjerojatno je previše tražiti od Nodila (i sličnih hrvatskih "mudraca") spoznaju da hrvatski kajkavski književni jezik nije (bio) nikakav "surovi i neoblikovani jezik". Taj je jezik imao bogatu i književnu i leksikografsku tradiciju (Antun Vramec, Ivan Pergošić, Andrija Jambrešić, Tituš Brezovački, pa i Ivan Belostenec)- no, "trademark" je popularnoga primitivnoga jezičnoga prtljanja i takva sirova generalizacija.

Ozbiljniji je prigovor u tom da je Nodilo krivotvorio jezičnu povijest, jer je i onda bilo poznato- ako ne svakomu, a takvima kao on svakako !- da je pismenost štokavskoga narječja do početka 19. stoljeća bila označena, osim knjiškoga ilirskoga i slovinskoga, isključivo hrvatskim- a nikad srpskim imenom. I da su najpopularniji štokavski tekstovi, među kojima se ističu "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" i "Korabljica" Andrije Kačića Miošića, uz slovinski nazivak, izrijekom hrvatski-a nikad i nijedanput

srpski.

Andrija Kačić Miošić je u svom djelu “Korabljica” (Mletci 1760.) zabilježio. ta je "kraljeva u Dalmaciji i rvatskoj zemlji Budimir, kralj sveti"; također je zabilježio, da je "kralj Bodin isto vrime kraljevao u Dalmaciji i rvatskoj zemlji". Po Kačiću Hrvati su i Dubrovčani i Peraštani i Kotorani ("Ter pokriva Boku od Kotora./ Kojano je dika ot Rvata"). U "Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga" (64. izd., Split 1983., 112.) Kačić veli, da je Hrvatsko kraljevstvo obuhvaćalo Karniju, Karintiju i Stiriju (Karantanska Hrvatska), čitavu dolnju Dalmaciju od Istre to Cetine, Bosnu i sve zemlje do Dunava, i svi oni koji su u tim zemljama živjeli "zovu se Hrvati zarad zemlje Kroacije oliti Hrvatije". Pod rečenim Hrvatskim kraljevstvom Kačić razumijeva samo nekadašnju Bijelu Hrvatsku, tok je u "Korabljici" zabilježio i druge hrvatske krajeve južno od Cetine.

Zar je ovo mogao Nodilo previdjeti ? Očito, jest, kao jedan u niza hrvatskih kompromisera, od Gaja i Jagića, preko Maretića do ...Pranjkovića i Anića ?

I, kud će suza nego na oko: Jeremija je Mitrović je morao pasti na Gajev citat iz 1852.- jednu od uporišnih točaka pansrpske ideologije. U početku 3. dijela 3. poglavlja, citira on Gaja ovako:

II – Objavljujući u svojoj Danici br. 36, 1846, vest da je Dimitrije Davidović izdao Istoriju naroda Srbskog, Gaj kaže "da se kod nas [u Hrvatskoj] serbska literatura smatra kao vlastita i skorom svaki izobraženi čovjek osobito mlađeg naraštaja i kirilski čitati umije". Dok je Gaj, pak, 1852. nekoliko nedelja bio van Zagreba, "njegove Narodne novine je uređivao mladi Ante Starčević, po majci Srbin, i on je u listu objavio članak u kome je, upravo, otpočeo borbu protiv Srba, napadajući tu i Vuka i njegovu jezičku reformu koju je Gaj prihvatio. Pošto se Gaj sa tim nije mogao složiti, odmah napiše izvinjenje "Izjavljenje radi Starčevićevih članakah o Serbima i serbskom jeziku" i objavi na prvoj strani svoga lista krupnim slovima (br. 253). Gaj je tu odbacio Starčevićev stav i zažalio što nije prihvatio stav Pavla Ritera Vitezovića (pisca dela Serbia illustrata o Srbima i srpskom jeziku naglasivši:[...] "kamo sreće, da je on [Vitezović], koji se je u svoje doba za narodni jezik borio, namesto što je hervatski provincijalizam sa serbizmom miešao i tako nepraktično na neoborive zaprieke nagazivao – kamo sreće da je on onda, kao što mi sada [činimo] u novija vremena, najglavnije grane jezik, koji se je u izobilju izraza i u svojoj čistoći najbolje sačuvao, u svojoj cielosti prigerlio i u hervatsku književnost uzeo (podvukao J.D.M.), mi bi se zaista sasvim na drugom stepenu narodnog napredka danas nalazili".Jasna i poštena Gajeva izjava, ali koja se tako teško može naći kod hrvatskih naučnika i političara.»

Budući da je to često navođena izjava, dat ćemo u cijelosti i Gajev iskaz, i Starčevićev tekst na koji je reagirao, te reći koju o kontekstu i rezultatu. Izvor je sljedeći: «Viek narodnosti», edicija «Polemike u hrvatskoj književnosti», 1982., Mladost, Zagreb (urednik Ivan Krtalić), svezak 2. Tekstovi su u prvome dijelu naslovljenom «Književni dogovor», a ovi koji s etiču Gajeve izjave su od str. 158- 171. Tu su pretisnuti i drugi relevantni članci (Vuk Karadžić:»Srbi svi i svuda» (131-147), Mirko Bogović:»Njekoliko iskrenih rječih (177-181), Jovan Subotić: «Odgovor» (181-210), Bogoslav Šulek: «Srbi i Hrvati» (211-235), Đuro Daničić: «Razlike između srbskoga i hrvatskog (235-275), Josip Miškatović:»Glas iz Slavonije i «Srbski dnevnik» (404-

407), Anon. «Hrvati i Srblji», (423-436). Ta je polemika prijegledno prikazana u knjizi Nataše Bašić: «V.S.Karadžić između politike i jezikoslovlja», Školske novine, Zagreb, 1991.

Mi ćemo dati glavne tekstove i ukazati na surječje. Ne ćemo postaviti sve, jer nemamo volje, a ni mogućnosti- jedna od zaprjeka je što nemamo čitač za ćirilicu na skeneru.

Kronologija je sljedeća:

* u broju 12., 1852., «Srbski dnevnik» iz Novoga Sada (ćirilica, stariji slovopis i pravopis) objavljen je članak «Banovina» o nakani Matice ilirske da se prevede «Das Buch der Natur», stanovitoga Schedlera. Izražava se žaljenje što je prijevod povjeren zadarskomu piscu i jezičaru Anti Kuzmaniću. Taj je dio teksta ovaj: «Na žalost' svakoga onoga, koi mysli da Hervati srbskim' 'ezykom pišu i pisati žele, svakoga, koi želi razvitak' našeg' ezyka, pozvan' e g. Ante Kuzmanić da delo prevede. Taj će prevod' samo naši Hervati iz' provinciala moći čitati, er' će im' se činiti, da tu ima nešto dubrovačkog'. Graničari, makar i katolici byli, za zaista za njega mariti neće. Srbi uobšte čudiće se da Hervati naši iošt' nemogu naći ezik', koim' im' pisati valja....»

* u Narodnim novinama, br. 189., Zagreb 1852. pojavljuje se reakcija anonima (Anon.). Tada je urednik novina Ljudevit Gaj bio na putu, pa je uređivanje obnašao Ante Starčević. Tekst je Starčevićev. Neki su dijelovi izravan odgovor na članak iz Novog Sada: «.Mi žalibože znamo, da se neznanstvo više manje derži sve diece Ada move, ali nismo ni sanjali, da ima tako pametnih glavah, koje bi mislile, da Hervati pišu ali da namieravaju pisati kojime drugim je zikom, izvan svoga materinskoga hervatskoga jezika.

Mi jezik zovemo po narodu, a ne po zemljopisu. S toga kao što ne-znamo n. p. za narod sardinski, mletački, dalmatinski, bohemski, halički, slavonski, hercegovački itd., isto tako neznamo ni za jezike, koji bi od ovih pukovah imena nosili. — I zbilja, koje li je taj jezik srbski? Je li možda onaj, koi se nalazi u nekoliko stara kirilska rukopisa? Neka bude. čiji mu drago, hervatski nije. Je li onaj, kojime je tiskana — ako se nevaramo — perva kirilska necerkvena knjiga oko polovice prošloga 18. vieka, — t. j. kojime je pisan prevod stematografie ilirske od na šega Vitezovića? — I onaj od naše hervatske strane neka nosi s božjim blagoslovom kogod hoće. Je li to onaj jezik, kojime je pisao n. p. Raić i još nekoliko kirilovca; kojime je u kirilici izišao naš Gundulić? Mi ni taj jezik nepriznajemo za jezik hervatski, neka si ga posvoji, kome se hoće.

Kakav je to serbski jezik? Možda bi se najbolje uvidilo iz jezika Serbah Lužičkih! —

Narod hervatski ima starie spomenike u svome jeziku nego li ijedan njegov slavjanski brat; hervatski jezik proslaviše stotine pisacah u ono, doba, kad zapadni narodi, danas najizobraženii, jedva da su znali otče, naš u svome jeziku izbrojiti; narod hervatski ima u svome jeziku klasič nost od onog vremena, kad su drugdie izlazili n. p. ,,triumbfwagen-i des Antimonii,« i slične stvari; klasičnost, koja se s talianskom svoga vre mena natieče, a za druge takmace u Europi nezna; klasičnost, koja je, trajala do padnutja republike dubrovničke i mletačke. U najnovie vrieme prestade nam

klasičnost, ali tako je i po svoj Europi. Mi vierujemo uzkersnutje mertvih. Ne dakle da bi Hervati pisali kojim drugim jezikom, nego treba da i oni pisci, koji se za Serbe, ali za što drugo derže, nastoje pisati izobraženim čistim jezikom hervatskim, kao što nekoji zbilja rade, a budi im prosto jezik svoj nazivati makar koptičkim. — Došlo je vrieme za mnoge, a doći će i za ostale, da uzmognu vidieti, što je čije.

Neka se neboji pisac članka u „srbskome dnevniku," da Hervati traže jezik, u kome bi pisali; oni su ga već davno našli u stotinam knjigah i u milionim dušah. Hervati imaju tri nariečja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko, i svako je izobraženie nego li ono, koga neki „serb-skim" zovu. Hervatu, koi se je tudjinstvom pokvario, treba se naučiti svoj jezik, a ima odkuda.

*u br. 91 «Beogradskih novina», Beograd 1852., pojavljuje se članak «Pregled' južnoslavenski žurnala». U njem je citiran Starčevićev tekst u dijelovima o jeziku, uz napomenu da će se na to kasnije osvrnuti.

*u br. 92 «Beogradskih novina» objavljen je članak »G. Ljudevit Gaj i Srbi», u kojem se raspravlja o Starčevićevu članku. Naime, autori su predpostavili da je Gaj autor teksta. Nažalost, ne mogu prenijeti taj kraći članak jer je na ćirilici. Argumentacija članka je sljedeća: na retoričko pitanje «koi e taj ezik' srbskij ?», odgovara se referenciranjem na Šafaržikov «Slowansky Narodopis», i § 14. pod nadpisom «nareči srbske». Tekstopisac preporučava Gaju da ode na putovanje po raznim krajevima (Topola, Almaša, Pečuh, ...Ivanić, Kutina, Petrinja,.. Istriju,..Skadar..Prizren...Negotin..). Napominje se da se srpski jezik govori u Madžarskoj, Slavoniji, dijelu Hrvatske, vojničkoj krajini i Dalmaciji, kneževini Srbiji, Bosni i Hercegovini, staroj Srbiji (Kosovo ?) i Crnoj Gori. Dalje slijedi..»Znamo dalje, da su srbski kraljevi i carevi pisali dubrovačkoj republici i ona njima da e pisala, i ovaki pisama i od' edne i od' druge strane imamo i danas' izobila. Sva ova pisma- i ona koja su pisali srbski kraljevi i carevi i ona koja e pisala dubrovačka republika-sva su, velimo, ova pisma pisana ednim' ezikom'.[] I za ovakij narod' veli g. Ljudevit Gaj da ga nigda nie bylo. Ali on' priznae dubrovačku republiku, samo veli da e ona byla hrvatska, da e književnost dubrovačke republike «klasičnost hrvatskog' naroda»- Ali, gospodine Gaju ! ne samo Dubrovnik leži u onoj prostorii, oko koe byste obišli kad' byste pošli kako smo vam' naznačili, i za koju edan' od prvy Slavena veli da e «polje» srbskoga ezika, nego e –kao što rekosmo- «općina dubrovačka» pisal onim' ezikom', koim' su pisala srbska kraljevstva i carstva. Ili e valjda i srbski kraljeva i careva ezik' byo hrvatskij, valjada su i srbski kraljevi i carevi byli Hrvati ? I to e ono što g. Ljudevit Gaj hoće....». Dalje se navodi primjer madžarskoga političara Lajosa Kossutha koji je nijekao Srbe, no nakon poraza promijenio je mišljenje. Ne navode de nikavi citati ni argumenti.

*u «Narodnim novinama», br. 221., objavljane je ključni Stračevićev tekst. Donosimo ga u cijelosti.

Dr A(nte) StarčevićODGOVOR SRBSKOME DNEVNIKU I BEOGRADSKIM NOVINAM. Infandum, amice, jubes revelare pudorem!

Članak: ,,g. Ljudevit Gaj i Srbi" — izišavši u 92. broju ovogod. „Srbskih novinah" na toliko ima znamenitost, na koliko pokazuje značaj i stanje izobraženja pisacah od one

strane naroda našega, koju oni za tako zvane Srbe derže. Onome, ko je proštio rečeni članak, ne-treba dokazivati istinitost ovih rečih. S toga nisam hteo ni jednu reč o njegovu sastavku progovoriti, nego sam čekao na „Srbski Dnevnik."

Ovaj list zbilja očituje svoje mnenje, i, kako i „Srbske novine, napada na g. Ljudevita Gaja. Dakle za obranu nedužnosti u ovoj prepirki očitujem: da sam ja, kao tadašnji namestnik moga priatelja I. V., sudelo-vatelja kod „Narodnih Novinah," onaj članak napisao, i bez znanja g. Gaja dao tiskati, t. j. onaj članak od 18. kolovoza o. g., koi se piscu Srbskih novinah" nedopada, — i da je g. Gaj, saznavši za onaj moj članak već tiskan, nad njime svoje nezadovoljstvo očitovao; — izjavljujem takodjer, da sam dao i ovaj sastavak tiskati ne samo bez njegova znanja, nego tako, da on o njemu ništa i nebi mogao znati, jer se ni sada nenalazi u Zagrebu. Obćinstvo će dakle ovu prepirku samo meni podpisanom uračunati, a gg. pisci „srbskih" časopisah imati će odsele ne na g. Gaja, ali na koga drugoga, nego upravo na me svoje članke upravljati, kad ih nisu do sad upravljali na „Narodne Novine;"—jer još nisu tako daleko u publicistiki došli, da bi znali, da uredji-vatelji novinah nepišu sve ono, što u novinah stoji. Čini mi se, da dobro poznam gg. protivnike, ali ću im imena iz ljubavi prama siromašnima u duhu zamučati, te ću samo nešto odgovoriti na samu stvar, i to samo iz dogodjajnice. Uvrede ali svadju neka niko meni nepripisuje, to bo je ono, što ja nada sve merzim. Kako se dakle govori iz ljubavi i priateljstva, onako neka se uzme. Ovo je književna polemika, a ne narodni boj.

Gg. pisci pozivlju se na Šafarika, koi u 14. §. „narodopisa slovanskoga" veli, da je ono srpski jezik, koi se govori po južnome delu negdašnje (!) Magjarske, po Slavonii, po delu Hervatske, Kranjske i Istrie, po Primorju negda magjarskom, po vojničkoj krajini, Dalmacii, kneževini Srbii, Bosni, Hercegovini, po staroj Srbii i po Cernojgori." Ali g. Šafafik ni najmanje nedokažuje ono, što veli, premda je deržanstvo svakoga pisca svoje reči dokazati; ja barem do golih rečih toliko deržim, koliko da ih i nije. Da bi ko o nami Hervatih tako beztemeljno pisao, mi bi ga najprie prosili, neka muči, ako li nebi hteo, mi bi njegovo delo preporučili za zamatanje papra, duhana, sira i sličnih stvarih.

„Srbski Dnevnik" pristaje uz „Srbske novine," i veli, da ga tako dogodjajnica uči. Da vidimo dogodjajnicu ovih narodah samo u današnjoj njihovoj domovini.

Konstantin VII. (umrao 959.) u knjigi ,,o upravljanju carstva" na glavi 30. veli, da pet bratah Hervatah sa dvemi sestrami dojdoše u Dalma-ciu, ali da u njoj najdoše Avare. S njima dakle vojevaše nekoliko godinah, dok ih Hervati nadvladaju, i što poubijaju, što sebi podlože; da je jedna strana Hervatah iz Dalmacie izišla, i da je zauzela te takodjer i naselila Iliriu i Panoniu; on veli, da su Hervati dalmatinski proti Frankom sedam godinah vojevali, i da su ih nadjačali; on zapadnu stranu primorske Hervatske proteže od Cetine do Labina istrianskoga, a u širinu, veli, da se više Istrie pruža; on k onoj strani Hervatske broji 11 županiah, izvan toga Liku, Kerbavu i Gacku, dakle barem do Kapele daje širinu. O Hervatih u Bosni, u Slavonii i u Kupo-Dravju ništa nepiše. Gl. 31. veli, da Hervati terguju po svemu moru jadranskome tia do Mletakah, da imaju jako veliku moć na kopnu i na moru, da moraju tu vojsku deržati zbogu čestoga naserćanja Fran-kah, Turakah (t. j. Magjarah) i Pacinecitah.

Što veli o „Srbih?"

Glav. 32. — „Jedan brat uze polovicu puka i zaprosi cara He-raklia, da bi mu dao pristanište; car ga primi i dade mu mesto kod Tesalonike, koje se od onda prozva Serbliom. A Serbli se rimskim jezikom zovu Servi (= sužnji, sluge) odtuda Serbula = sužanjska obuća; i Serbuljane zovemo one, koji su priprosto obuveni. Serbli se s toga tako zovu. što su rimskim carem služili. — Za nekoliko vremena svidi se Servom, da se povrate u staru svoju zemlju, i zbilja car ih odpusti. Ali kad preidoše preko Dunaja, pokajaše se, te kroz pretora bel-gradskoga prosiše cara, da bi im drugu zemlju za stan dao. I zbilja car im dade zemlju, koja se danas (949) zove Serblia, Pagania, zemlja Zahumacah, Terbunia i Kanalis. — Dalje piše Konstantin, da je Šimun Bogar sve Serve „od maloga do velikoga" odveo u Bugarsku, izvan onih nekoliko, koji su u Hervatsku utekli, te tako da im je ostala zemlja pusta. A kad Bugari s vojskom udariše u Hervatsku, sve su ih Hervati poubijali. — Nakon sedam godinah vrati se Sebeslav u Serviu, te najde u njoj 50 mužkaracah bez ženah i dece, koji živihu o lovu, itd., on veli, da su „Servi" vazda bili podložni caru rimskome, t. j. u novie vreme bizantinskome. — Dalje mi netreba iz Konstantina vaditi.

Prispodobite, gospodo, i s g. Šafafikom, Hervate i Serble, ili Serve. Hervati bojnim mačem u junačkoj ruci vojuju proti strašnim Avarom, ukrote ih i načine si novu domovinu; a Servi prose Bizantinca za komad zemlje. Neusudjuju se bez dopusćenja ni koraciti iz opre-deljenog im mesta, prose i dobivaju po drugi put stan od Bizantinca. To je jedini puk srednjega veka, koi je bez kervi dobio komad zemlje.Hervati imaju deržavu uredjenu, imaju svoje županie, koje su i Magjari od njih uzeli, imaju vosku na kopnu i moru, imaju tergovce, rečju Hervati su narod u deržavi; a kod Servah o tome ni glasa nj traga, samo je kad kad čuti ime ž u p a n i a, koje su od Hervatah primili, i poglavar s posve zameršenim zlamenovanjem. — Hervati nakon sedam godinah nadvladaše carstvo, koje Karlo veliki složi skoro iz celoga zapada; a šaka Bugarah na sedam godinah zasužnji puk ser-vianski onako, kakono Babilonci sa židovskim učiniše. — Papa rimski ište od Hervatah prisegu, da neće na nikoga s vojskom udarati, van da će se samo braniti.

Gospodo, nekome je moglo tesno biti, kad se je ova zakletva od samih Hervatah iskala. Hervati su se, gospodo, hervali, a nisu robovali, nisu prosili dronjke od Bizantinacah. Narod je hervatski, gospodo, staru Iliriu od Avarah oslobodiu, pa je uzeo u njoj mesto, koje je sam hteo, a ne koje su mu Bizantinci odredili; narodu hervatskome, gospodo, plaćala je mletačka republika mornarinu (Dandulo kod Lucia knj 2. gl. 1.), narod hervatski upleten je jačje u dogodjajnicu Rima, Mletakah, Magjarah, Frankah, Bizantinacah —nego li Servianci u dogodjajnicu Servie. —

Ali gdje je stanovao taj narod hervatski? Da vidimo. Konstantin VII., kako vidismo, veli, da se je jedna strana njegova naselila u Iliriu 1 u Panoniu, ali do kuda, kako daleko, to on nekaže.

Pogledajte, gospodo, darovnicu Terpimira, vojvode hervatsko-ga, od g. 838. (Lučio knj. 2. gl. 2.), pa ćete naći, da se nadbiskupstvo Solinsko proteže do obale Dunaja, ,,i skoro preko svega kraljevstva hervatskoga." Što je to? Upitajte g. Šafarika, neka vam kaže. Ja znam, da cerkva nije bila vazda razdieljena polag političkoga uredjenja deržavah, ali je cerkva hervatska služila se od početka i služi se i danas svojim hervatskim jezikom. Meni je za sada dosta, da je od mora jadranskoga do Dunaja bio narod, koi se je služio u cerkvi jezikom hervatskim.

Pogledajte, gospodo, u „Arkiv za jugoslavensku poviestnicu" knj. 2. razdel 1. str. 4., ali još ćete pametnie učiniti, ako pogledate u „Carrara, Archivo capitolare di Spalato" str. 67. — pa ćete naći, da je kod Hervatah bio običaj, da sedam banah narodu hervatskome kralja izabire. Gospodo, i ovu su deržavnu ustanovu Magjari od Hervatah pri-gerlili i dugo vremena deržali, a na skoro su ju i Nemci primiti do-stojali. Koji su to bani bili? Ban hervatski, bosanski, slavonski (Kupo-Dravski), požežki (iz današnje Slavonie), p odr a niski (iz Bosne oko reke Drine), arbanaski i ramski (iz iztočno--južne Bosne). Odovuda učite se i s g. Šafarikom, kako treba razumiti reči Konstantinove, koi hoće — želeć prava Bizantinacah na Hervate protegnuti — da su Zahumci i ostali puci od Cetine prama Dubrovniku servianskoga kolena, a ona strana Dalmacie poznana je, gospodo, pod imenom Cerljene Hervatske. To vam s g. Šafarikom budi za sada dosta.

I zbilja, kako vi s g. Šafarikom tumačite Konstantina, kad veli na jednome mestu, a na drugom o pitanju ništa nezna — da je car bizantinski dopustio Hervatom Avare proterati. To ćete mi drugi put kazati. Kako razumite Konst. kad veli, da su se Servi naselili u cerljenu Hervatsku, t. j. od Cetine niz berdo, — u zemlju, koju su Hervati oteli i zauzeli? I to ćete drugi put kazati. — Razgledajte se sada po onome prostoru, u koi ste bili s g. Šafarikom nekakov Srbež razkopitili. —

Još mi ostaju dva extrema, t. j. Istria i Dubrovnik. Vi velite, da su Istrianci nekakvi Srbi; ali gospodo pogledajte u „istrianske razvode" od god. 1325. (Arkiv za jug pov. knji. 2. razdel 2. str. 232—268.) pa ćete videti gde Istrianac veli da piše jezikom hervatskim. Upitajte g. Šafafika što je to. — Vi velite, da je knjižtvo Dubrovačko serb-sko knjižtvo, t. j. da su Dubrovčani plemena servianskoga, ali gospodo, Zlatarić veli, da Sofokleovu Elektru i Ljubomira Tasova prevodi na hervatski jezik. O poganac ga neprekinuo što to kaže! Čavčić Vetranić kaže da Hekubu prevodi na hervatski jezik. O gutunar ga neudavio što to veli! Pa kako pišu ti ljudi? Onako, kako i Lučić, i Ranjina. i Mažibradić, i Lukarević i Hektorević i mnogi drugi hervatski pisci iz Dalmacie. U ostalom ja deržim Dubrovčane za pohervatjene Latince. Kažite sve ovo i g. Šafariku, pa ga upitajte za ovako staro domaće pismo o Rusih, Poljacih ali Česih, kao što je Terpimirova darovnica — Tako je kod Hervatah.

Kako stoje tako zvani „Srbi?" Gospodo to je jedini puk, koi nezna ni sam samcat kako mu je ime. Upitajte g. Šafarika, nebi li znao za još koi takov puk. Kažite mi, gospodo i s g. Šafafikom, ima li se govoriti: Srb, ali Srbin, ali Srbljin, ali Srbalj, ali Srbianac, ali Srbljanin itd. Ovako se danas taj puk sam zove, a to valjda znate i vi i g. Šafarik, da je ta zemlja, stara Mysia, i Dacia od sredine VII veka — do najnoviih vremenah poznana kod svih europejskih narodah pod imenom „Servie." — Ime Servus (sužanj, sluga), koje su oholi tudjinci davali jednoj strani naroda našega, nije nikada bilo ime narodno, nego ime tugje, kome su se svi pametni nanašinci vazda uklanjali, i uklanjaju mu se i danas. Slušajte dobro: neima ni pedeset godinah, što je taj preterani srbež nekoje ljude snašao. Otci i dedi onih, koji se danas za srbstvo nadimlju, nadimaše se za Ilirstvo.

Pogledajte gospodo kirilsko knjižtvo. Da vam samo nešto o srbstvu napomenem. Vaš „lietopis" od g. 1827. del II. str. 172. veli da ste se vi sami prozvali Srbi i Srbi i. — — Što ćete s onima pismi, iz kojih ste ne preda mnom samim — „narod ilirski" prepisali „narod srbski" — pa ste to tako i naštampali. U vaše „sedmice" broju 7. piše beogradski mitropolit god. 1735. da je on „iliriko-rascianskago (a ne srbskoga) naroda

strojasčijasja itd. protektor."

Gde su pisci, gde su pisma toga naroda srbskoga? Gde je taj jezik? Pravo rekuč pisalo se s malom iznimkom — u kirilici do jučer jezikom cerkvenim, a gospodo Hervat je prie imao i svoju cerkvu i u njoj svoj jezik, nego li se za Srbe znalo. Sva pisma kraljah hervatskih pisana su, gospodo, jezikom hervatskim. Pod Krešimirom velikim pokazala je bila Latinština roge, te se i u njoj pisalo, ali je vazda ono isto bilo i hervatski pisano.Pogledajte u diplomu Krešimira velikoga, od god. 1067. (Lučio knj. 2. gl. 8) pa ćete videti, da je vladika Zadarski ono pismo morao napisati i „lingva rustica" — t. j. pučkim jezikom. —

Gde je, gospodo, taj srbski jezik? Pogodite se o njemu barem vi sami, a nepišite kako sada. — Jer „Dnevnik" veli, da naša zmija iz Kotara ravna — Ante Kuzmanić nepiše srbski, a on piše onako, kako su pisala oba Kačića, oba Relkovića, Katančić, Došen, Margitić, i mnogi drugi hervatski pisci; — „novine" i ovaj jezik derže za srbski, a „srbin katolik iz Savonie" kaže, da je čakavština jezik hervatski. Načinite se gospodo medju se!

Pogledajte, gospodo, u hervatsku kroniku iz 12. ali najdalje iz 13. veka (Arkiv za jug. pov. knjiga 1. str. 4—37) pa vidite skupa s g. Šafafikom kako onaj kronista piše, i — čudite se, — veli, da piše jezikom hervatskim. — Hervati, gospodo, imaju i slova svoja, koja nije Graeculus iznašao, nego narod hervatski. Za ova slova upitajte i veliku Rusiu i izobraženu Česku, pa će vam znat kazati. —

Sto još da vam kažem o jeziku? znate li, da su kroz belgradskoga praetora prosili Servi novi stan? Dakle je Belgrad stao, dok su se Servi u Tesalii gnjezdili, stao je i narod, koi ga je tako zvao. Jest gospodo, stanovao je tu puno prie narod panonski, narod slavjanski, pa su se Servi s onim narodom pomešali, kako i Hervati jedni s Avari, a drugi isto tako s Panonci. Servi Konstantinovi, to je temelj vaš. Možda ćete se vi i g. Šafafik nada time čuditi, ali se nečude istinu ljubeći ljudi. — Odkuda ima naš narod oko Beograda i po Sremu e u rečih n. p. dete, lepo, mleko itd. Gospodo, kažite g. Šafafiku i g. Miklošiću da je to glas kajkavacah, kažite im, da je tamošnji jezik još i danas pun kajkavštine. Ja sam vidio, da nekoi Sremac piše otcu: „dragi otac!" To je gospodo, kajkavski vokativ. Vi i danas govorite n. p. „pomoz, ne-daj, oslobodi bog." To je, gospodo, čisti kajkavski modus optativus. Vidite li, kako vas kajkavci još i danas za uši derže?:B :B :B Ikavština (dite, lipo, itd.) je, kako svak izvan vas i g. Šafafika zna, čista čakavština, o kojoj na tisuća starih pisamah govori, a čakavci su koreniti Hervati, t. j. oni, koji su se najpervi, kao gospodujući narod za Hervate izdali. Blekavština (diete, liepo itd.) to je, što opet izvan vas i g. Šafafika svak zna, sintetizam ili sdruženje ikavštine i ekavštine, a taj se smes najprie u cerkvi hervatskoj zametnuo. Kažite g. Šafafiku i g. Miklošiću, da se ovaj sintetizam i kod mnogih kajkavacah nalazi, kažite im, da nekoji slovenci našim blekavcem protivno sdružuju i i e, t. j. oni nevele n. p. piesma, nego peisma, ne viera, nego veira, itd.

Gde je taj srbski jezik? Ja vas opet pitam! Kajkavština nije, čakavština nije, nebi li bila možda štokavština? Ali je to, kako vam rokh, čedo kajkavacah i čakavacah. Pokažite jedan glas, jednu formu štokavacah, koju nebi čakavci ali kajkavci imali. I ja sam štokavac. Ko je taj štokavski jezik skovao? Hervatski narod gospodo, i stotine hervatskih pisacah, Kako Dalmacia malo po malo prima štokavštinu, može se videti iz

njezinih spisateljah, ali se i svoje čakavštine derži na toliko, da n. p. Gundulić, Gjorgjić, Palmotić i ost. sasvim u čakavštini plivaju. — Ovo stoji ne samo o Dalmatincih nego i Ličanih, n. p. o Došenu i Kermpotiću, o Slavoncih, n. p. Relkovićih i Katančiću, o Bošnjacih, n. p. Margetiću i Divkoviću. Ovaj poslednji piše blekavski, pa veli, da piše srbski, t. j. Divković veli: ako ja pomešam Petrov pir s Pavlovom zobju — ono je onda moj karišik. Ja nisam tako parnetan, da bi mogao tu premudrost dokučiti. Koje li je taj srbski jezik?

Je li onaj, kojime se hervatski pisci — na koliko znamo — od šeststo godinah služe — onaj kojime narod hervatski govori? Tako je, gospodo,vi tako hoćete, tako vi i iztočnu veru zovete srbskom verom, tako hervatsko-gerčko-latinska slova zovete srbskima, tako gerčku kapu srbskim fesom, orientalske dimlie srbskim dimliam, hervatski ćurak ili šubac srbskom haljinom, pesme naroda hervatskoga srbskim pjesmam, itd. itd. Vi medju se, ako hoćete, i s g. Šafarikom radite i odsele tako, ali znajte, da drugi ljudi znadu da te stvari drugačie stoje, nego li vi mislite. —

U novia vremena sjediniše Hervati u književnome razumku sve desnodunajske Slavjane pod imenom ilirskim kakono i stara Helas učini, ostavljajuć svakome puku svoju dogodjajnicu i ost. Da su Hervati ono u Ilirii, što biahu Atenjani u Helasu, to niti je učinio g. Gaj, ni ja, ni iko drugi, nego stari Hervati, otci naši, a to je primila dogodjajnica, koju, gospodo, niti ćete srušiti vi, ni g. Šafarik, ni ja ako se k vami pridružim. Pod imenom ilirskim radili su Hervati kako i vazda, više za druge nego li za se, zamučali su mnogo, što zamučati nebi bili imali. To su Hervati radili u ime ljubavi i sloge bratinske; a kad je na to došlo, da svak za svojom žlicom gleda, budite uvereni, da se ni Hervati s nikim neće kladati. — Gospodo, ne samo ja, i vi, ako hoćete, nego i drugi narodi znadu, što su Hervati radili i uradili. — Ali zato nemislite da se Hervati kaju u toj stvari za pervašnje čine: to ne, oni su toj harnosti privikli, i dočim bi drugi na našemu mestu bili već davno zavapili: „ecce homo!" mi Hervati nalazimo utehu u: „o passi graviora." —

Gospodo, vi se možete pozvati za starost imena servianskoga na Ptolomea i Plinia, pa na vremena Dušanova, itd. Nepropustite to učiniti, a ja ću vam, kako se pristoji, odgovoriti, što mi sada prostor nedopusća. Kad ste vodu zamutili, nastojtc da se čim prie izbistri, ali, prosim vas, prie razmotrite dobro ovaj članak, jer ako se već nebudete hteli oglasiti, ali ako mi što u njemu neoprovergnete, to ću ja za priznanu i od vaše strane istinu uzeti.

U Zagrebu 21. rujna 1852.NARODNE NOVINE, br. 221, Zagreb, 1852.

Znameniti Srbi-katolici iz Dubrovnika XIX veka

- Trojica braće Pucić: konte (grof) Medo, Niko i Rafo. Grof Medo Pucić je u Beogradu 1862. godine izdao svoje delo "Spomenici srpski od godine 1395. do 1423."

- dr. Lujo Bakotić, čuveni advokat/pravnik koji je branio Srbe optužene u veleizdajničkom procesu u Dalmaciji. Ambasador i zastupnik Vlade Srbije pri Vatikanu oko Prvog svetskog rata iako je bio Dubrovčanin i nije rođen nigde blizu Kraljevine Srbije. Takođe napisao "Istoriju Srba u Dalmaciji od pada Mletačke

republike do oslobođenja 1918" - Matija Ban, inače diplomatski i politički agent Beograda - Valtazar Bogišić koji je za Kneževinu Crnu Goru izradio zakonik iako je bio iz Cavtata, došao je u pravoslavnu Crnu Goru 1893. gde je služio do 1899. kao ministar pravde - Vlaho Bukovac koji je zabeležio da mu je "majčin jezik srpski", inače vaspitač konta Meda Pucića koga i sami Hrvati priznaju za najboljeg primera Srbina-katolika - Marko Car koji će predvoditi pokret za prelazak Srba-katolika u pravoslavlje - Novinar Antun Fabris, urednik srpskog dubrovačkog lista i velika srpska kulturna ličnost tog doba, krivično odgovarao 1902. zbog toga što je objavio nečiju pesmu u listu "Srđ". Zamerio se Austriji zato što je nekoliko godina pre toga otišao na novinarski kongres u Beograd gde je izabran za predsednika istog.

- Advokat dr. Ignjat Bakotić, branio Antuna Fabrisa pred sudom u Splitu 1898. godine. Jedan od prvaka Srpske stranke na Primorju, predsednik Srpskog bratstva u Splitu (osnovano 6.08.1897). Statut tog bratstva su osnovala sledeća trojica Butijer, Luketić i Mihaljević - Vikentije Butijer - Kažimir Luketić - Joso Mihaljević - dr. Dušan Baljak - dr. Antun Puljezi, vođa Srpske stranke na Primroju, - Milan Rešetar, najčuveniji Raguzolog, to neće ni iole časni Hrvati osporiti - Antun Pasarić, vlasnik Srpske dubrovačke štamparije osnovane 1894. - Mate Gracić, suvlasnik SDŠ - apotekar dr. Mate Šarić, vlasnik "Glasa Dubrovačkog" - novinar Nikša Gradi, glavni urednik "Glasa Dubrovačkog" - Pero Banac, član delegacije Srba-katolika koja je išla kod novoizabranog biskupa Marčelića kako bi istakli prijateljstvo i srpsko-hrvatsku saradnju (jer je Marčelić bio Hrvat) - Luko Zore - Mato Vodopić - dum Ivo Stojanović, katolički klerik - Pero Franasović - Antun Kazali - Ivan August Kazančić, kanonik i kasnije dubrovački biskup - Antun Višić - dr. Vlaho Matijević - Josip Bersa - Petar Kasandrić - Stijepo Knežević, vodio Maticu srpsku u Dalmaciji - Frano Kulišić, isto tako vodio Maticu srpsku, umro u austrijskom logoru 1916. - Marko Murat - Celestin Medović - Niko Lepet - Pero Budmani, oprostite ako sam ga već spomenuo bio je toliki da zaslužuje tri pomena

- Ivan Đaja - Stjepan Kastrapeli - Kristo Dominković - Lujo Vojnović - Mirko Tripalo, srpski političar iz Sinja, deda MASPOK-ovca - Ivo Ćipiko - Stijepo Kobasica - Vid Vuletić-Vukasović - Antonije Vučetić - Vice Adamović - Rudolf Sardelić - Lovro Pavlović - Jozo i Nikola Bona

Samo još da dodam srpski katolički kler, pored duma Ivana Stojanovića i Pera Franasovića koje sam već spomenuo bili su: - don Jakov Grupković iz Splita - Stijepo Škurla - Ivan Rajić - Pero Dežulović - Jozo Brili - Pero Ficović - Andro Murat - Bernard Marković - Augustin Pavlović

Ne vidim čemu služi gornji tekst, kad je spomenuto da je u 19. stoljeću bilo mnogo Srba-katolika. Što treba dokazati i pokazati ?

U tekstu su dvije pogrješke (mislim da ih ima i više, ali ne ću u detalje): a) Vlaho Bukovac nije pripadao tomu krugu, jedino je u memoarima rekao da mu je jezik srpski, i to nekom strancu iz miljea koji je održavao veze sa Srbijom. Bukovac se tu i tamo pripisuke dubrovačkom srbo-katoličkom krugu, no to je neistina. b) tu je upisan Ivo Ćipiko-koji je bio samodeklarirani Srbin, no koji nema veze s Dubrovnikom- Ćipiko je iz Trogira, i predmet je razorne Matoševe filipike "Begović i Cippico".

Ostalo su, uz pokoji izuzetak, korektno nabrojani Srbi-katolici iz 19. i početka 20. st.- no, to ništa ne mijenja na onom što sam već spomenuo: uz izuzetka hrvatskih filologa Budmanija i Rešetara (jugoslavena, a prvo Srba-katolika), u ostatku se te priče uglavnom radi o djelatnicima drugoga ranga. To nisu prvoklasni pisci, političari, filolozi, etnografi, umjetnici, glazbenici,...nego 2. i 3. liga.

Naravno, ni ta nije zanemariva, pa sam ju i spomenuo u prethodnim postovima.

* u "Narodnim novinama", (nema oznake broja), Ljudevit Gaj objavljuje tekst o Starčevićevu članku. Donosimo ga u cijelosti.

Ljudevit Gaj

IZJAVLJENJE

Radi Starčevićevih članakah o Serbima i serbskom jeziku

Vrativši se s putovanja moga opazio sam s najvećim ogorčenjem, da je moj list u nenazočnosti mojoj postao guvnom, na kojem su nekoji samozvanci počeli mlatiti kukolj ciepovima nepraktične učenosti. I premda je gosp. dr. Starčević u jednom članku naročito izjavio, da su njegove historičke razprave (ili bolje rekuć razpre) u mojem od sustvu, dakle bez moga upliva, u mojim „Narod. Novinama" štampane, ipak pregoriti nemogu, da i ja sam ovdje svetčano neizjavim, da su se spomenuti zlokobni članci samo u mojoj nenazočnosti u onaj list uvući mogli, koi je od svog pervog početka neprekidnim tečajem od 16 godinah kao što ljubav slavjansku u obšte, tako osobito bratsku slogu medju Serbima i Hervatima pobudjivao, podticao i gojio; i tko bi mogao bez najvećeg derznovenja samo pomisliti, da s mojim znanjem i voljom tkogod i jednu samo rieč protiv bratske sloge prosboriti smije u onom listu, koi nikada i nije imao drugi zadatak, nego spajati raz dvojene sile bratske, i na sve načine odstranjivati prepone i zapreke užjega sjedinjenja, i na posliedku utamaniti zmiju zlobe, koja nas je igda na nebratstvo podticala. Kao što ja, tako i veća čast rodoljubivih Hervatah, koji bratju Serblje i Serbstvo kao najglavnii temelj jugoslavenske, ili kako ju mi polag stare dogodovštine nazvasmo, ilirske na rodnosti smatraju; koji slavna diela prošastnosti, uzorno junačtvo i bezprimierno požertvovanje ovo- i onostranih Serbaljah s ljubavi punim udivljenjem i oduševljenjem, kao što zaslužuju, do zviezdah dižu, pače za zviezde nadežnice smatraju, s najvećom meržnjom osudjujemo i "kao ljagu od nas odbacujemo sve one, makar kako učeno izhitrene nad ri-theorie, kojima se na posliedku ništa drugo nedokazuje, već da se s opakim upotrebljenjem cerpljenih datah iz inostranih spisateljah iz najdavnie prošastnosti još i sad na novo posijati može ono sieme razdora medju rodjenom bratjom, koje su već u stara vremena ino-stranci pripravili. Kad bi g. Starčević samo u jedno dielo svoga naj bližjeg zemljaka, koi se je takodjer na tverdim obalama mora jadar skoga rodio, Pavla naime Vitezovića, Senjanina, pod naslovom: „Serbia illustrata" bio uvirio, bio bi se uvierio, da je onaj naš veliki muž po lag sve svoje hervatomanie u 8 knjigah, u kojima je spisao historiu Serbah, priznao veličanstvo i pervenstvo naroda serbskoga, tako glede njegove narodne važnosti kao što i jezika; kamo sreće, da je on, koi se je u svoje doba za narodni jezik borio, namiesto što je hervatski provincializam sa serbizmom miešao i tako nepraktično na neoborive zaprieke nagazivao, — kamo sreće da je on onda, kao što mi sada u novia vremena, najglavnie grane jezik, koi se je u izobilju izrazah i u svojoj čistoći najbolje sačuvao, u svojoj cielosti prigerlio i u her-vatsku književnost uveo, mi bi se zaisto sasvime na drugom stepenu narodnjeg napredka danas nalazili. Ovo niekoliko iskrenih riečih neka bude kazano za sada; a naskoro izjasniti će se u ovom listu one mračne vijuge, kojih povodom bi koi nestašni putnik s puta bratske sloge u djavolske zavoje nebratstva zalutati mogao.

U Mirogoju dne 3. studenoga 1852.

Dr. Ljudevit Gaj, NARODNE NOVINE, Zagreb, 1852Hroboatos29.05.2007., 16:00Što se vidi iz ovoga primjera ?

Mitrović je predočio stvar kao da se radi o Karadžićevome modelu jezika (a on u ovoj polemici uopće ne figurira), proglasio je Starčevića polu-Srbinom (a ovaj Srbe uopće

nije priznavao u području Hrvatske i Bosne), i konačno došao do Gajeve izjave koja je čisto "srpsko-obožavateljska". Izostavlja se cijeli kontekst te izjave.

Ne navodi se da je raspra počela tekstom u "Srpskom dnevniku" o tom kako Hrvati pišu (ili počinju pisati) srpskim jezikom, na što je uslijedila Starčevićeva reakcija. Nakon privrjemene zbrke oko identiteta pisca, slijedi glavni Starčevićev polemički tekst u toj godini- zapravo, to je prvi jasni početak hrvatsko-srpske polemike oko jezika i nacionalne pripadnosti. Iako je prije bilo njekih tekstova, uglavnom anonima, oni se ni po dosegu, ni žestini, ni argumantaciji ne mogu usporediti s ovim Starčevića. I, na kraju je Gajevo "izjavljenje", puno egzaltiranih izjava o Srbima i srpskom jeziku. Usput- "demokrat" Gaj nije dopustio Starčeviću da odgovori na njegovo "izjavljenje".

Koji je kontekst te polemike.

Nakon Karadžićeva teksta "Srbi svi i svuda" iz 1849. dolazi do zakuhavanja napetosti između ozlojeđenih Iliraca i Srba (i kaardžićevih pristaša, i protivnika-svejedno). Njeko je vrijeme vrilo, ali bez erupcije. Eksploziju je izazvalo pisanje "Srbskih novina" iz Novoga Sada, u kojem se izrijekom tvrdi da Hrvati pišu (ili uče pisati i govoriti) "srbskim ezikom" i podcjenjuje prevoditeljska i jezična kompetencija Ante Kuzmanića-inače Gajevog protivnika, pristaše ikavice i starijega slovopisa. Incipit Starčević. Žestina, radikalizam i izrugivački ton njegova pristupa najavljuju Starčevićevo političko spisateljstvo (nije čudo da je Krleža Starčevića držao za najboljega hrvatskoga polemičara). I, konačno Gajeva pokajnička izjava, pravo čelobitije.

Tada, 1852., Starčevićeva je karijera tek počinjala, dok je Gaj bio na zalasku. Uskoro su mu se novine ugasile, a poslije nije imao nikakve značajnije uloge u političkom i kulturnom životu Hrvatske. Njegovo "izjavljenje" jedan je od posljednjih pokušaja da se održi u javnome životu, makar i po cijenu nacionalnih ustupaka. Ukratko-Gaja je vrijeme pregazilo. Nakon te njegove izjave iz 1852., polemika se nastavila-tekstopisci bijahu Vuk Karadžić, Bogoslav Šulek, Ivan Mažuranić (kao anonim), Đuro Daničić,..- i traje, zapravo, do danas. Pročitaju li se ti tekstovi, vidi se da srpska strana apodiktički iskazuje svoje nacionalne pretenzije, bez podkrjepe u bilo čemu- jedino se pozivaju na radove Pavela Šafaržika (koji je, uostalom, mijenjao stavove tijekom karijere, pa je i odbacio svoje prvotne ideje o srpskoj naravi štokavštine). Nema u srpskim člancima nikakvih drugih argumenata- povijesnih, jezičnih, književnih,...Ton je superiorno smiren, bar u većem dijelu- u temelju agresivne i pretenciozne tvrdnje iznose se kao općeprihvaćena, svakomu poznata stvar. Starčevićevi su tekstovi pak bujica teza i ilustracija, citata i sarkazama, napadaja i ironiziranja. Njegovi su članci književni, i pripadaju u pravu književnost, dok su tekstovi srpskih polemičara i Gajeva izjava više deklarativni iskaz nego literarna djela.

Što na kraju reći ?

Gajevo se "izjavljenje" u srpskoj jezikoslovnoj polemici često navodi kao primjer priznanja glavnoga pokretača Ilirskoga pokreta da je cijeli pokret bio "zapravo" imitacija i import srpske nacionalne i jezične baštine. Ta je interpretacija potpuno neistinita. Gajevo je "izjavljenje" došlo kao jedan od posljednjih javnih nastupa "ilirskoga" političara i jezičara na kraju karijere, koji nije preživio ilirsku fazu i propao je u novim okolnostima. Ostali "ilirci" (Mažuranići, Demetar, Kukuljević,

Šulek,..) baš su u tom razdoblju odbacili ilirsko ime i vratili hrvatsko, jer je postalo jasno da nema ništa od ilirskih panslavenskih i južnoslavenskih fantazija, te da je srpska ideologija previše agresivna da bi se njeno očitovanje moglo držati za prolazni hir. Nakon te se dogodovštine došlo do nestanka Gaja s društvene scene, revitalizacije Mažuranića i Kukuljevića u preobraženom hrvatskom društvu i pod hrvatskim imenom, ali i dalje spremne na suradnju sa srpskim jezičarima-no, pod uvjetom ravnopravnosti; te, do afirmacije Starčevića kao političara i do nastanka najznačajnije hrvatske političke stranke do Radićeva HSS-a.

Iz konteksta izvučeno Gajevo "izjavljenje" prikazuje se kao mudračko i iskreno priznanje glavnoga reformatora hrvatskoga slovopisa, tj. kao iskaz istine o naravi Ilirskoga pokreta i njegova odnosa prema jeziku. U stvarnosti, to je bio nemoćni krik slomljenoga političara na kraju karijere.

Sto bi rekli moji stari iz CG " Nije govno no' se posro' djedo".

Odkad su Crnogorci servi??

INSTITUT ZA CRNOGORSKI JEZIK I JEZIKOSLOVILjE ODRŽAO NAUČNI SKUP NA CETINjU

Jevrem Brković: Vuk je Crnogorcima oteo jezik

Cetinje, 5. juna - U organizaciji Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje sa Cetinja danas je u hotelu „Grand” održan naučni skup na temu „Vuk Karadžić i Crnogorci” kome su prisustvovali Jevrem Brković, predsjednik DANU, mitropolit CPS Mihailo, akademici DANU, naučni i kulturni radnici i drugi. Svoje referate i saopštenja su podnijeli: Vojislav P. Nikčević, Jevrem Brković, Novak Kilibarda, Milorad Nikčević, Vukić Pulević, Žarko L. Đurović, Sreten Zeković, Borislav Cimeša, Savo Lekić, Mile Bakić, Predrag Malbaša, Vasilije Milić, Branko L. Šoć i Marijan Miljić, dok je pročitan rad Radoslava Rotkovića.U uvodnom izlaganju Vojislav P. Nikčević, direktor Instituta, je pored ostalog kazao: „U centar pažnje našeg naučnog skupa je postavljeno analitičko, kritičko, interdisciplinarno i multidisciplinarno sagledavanje i preispitivanje odnosa Vuka Karadžića i Crnogoraca iz današnje vremenske perspektive, tj. kompleksne problematike njegova ukupnog djela jezikoslovnoga, istoriografskog, sociološkog, kulturološkog, političkog i spisateljskog karaktera”.Pored ostalog, Jevrem Brković je u svom radu napomenu: „Vuk je Crnogorcima jezik zapisao i oteo im ga da bi mi evo poslije gotovo dva vijeka svoj jezik morali od drugih otimati, vratiti mu svoje ime i značenje. Inkunabule i hrisovulje je iz cetinjske riznice utovario, uz Njegoševu pomoć, i pravo s njima u Beč da ih tamo protolkuje, prouči i restaurirane vrati na Cetinje. Jezik nam je vratio kao srpski, a inkunabule i hrisovulje je za velike pare po Beču rasprodao”.

Mile Bakić je iznio podatke o Vukovoj trgovini sa arhivskom građom, a Predrag Malbaša o njegovoj zaradi na prodaji naših starih rukopisnih knjiga, ikona i drugo.Jezik je danas u Crnoj Gori državno političko pitanje. Svaki narod ima pravo da svoj jezik nazove svojim imenom. Čudim se nekim ljudima što su se okomili protiv

Crnogoraca da nazovu jezik svojim imenom, izjavio je Novak Kilibarda. Ko se sada ljuti na Hrvate što svoj jezik zovu hrvatskim, ko se ljuti na Bošljake i Muslimane. Niko. Nadam se da se ubrzo niko neće ljutiti ni na Crnogorce da nazovu svoj jezik svojim imenom”, rekao je Kilibarda.

moji su sa zapada CG(stara hercegovina) , tamo gde je ziveo Stanac,Sandalj Hranic,Erceg Scepan,Vojvoda Momcilo i krilati mu konj Jabucilo , ali i Vuk i Radovan i mnogi drugi da ne nabrajam.

nema baba povratnica jer ono poštenih srba koji su živjeli u Dubrovniku i bili zdrave glave su ostali s nama za vrijeme rata, zato ne laprdaj, a to BACK OFF je moje pravo da kažem tebi i sličnima koji svojatate Gundulića koji bi valjda bulimiju dobio koliko bi povraćao da danas vidi ko se kiti njegovim perjem...za razliku od tebe, moja wannabe kultura nije takva da svojata tuđe jer joj to nije potrebno :pGundulic nije Srbin , on je ono najgore , Hrvat koji radi za Oznu koju je osnovao Turcin sveti Sava.Evo ti teksta koji ce biti koriscen kao dokaz Haagu.

Tim u njih se još začinašto se u pjesan stavi odavnaod Lehsandra Srbljaninavrh svijeh cara cara slavna.U njih svud se vitez hvalikoga krunom kopje obdari:Stjepan Uroš i ostaliod Nemanjić kuće cari.U njih žive slava obilnaku Kobilić steče mudri,kad handžarom cara silnana Kosovu smrtno udri.Prosvijetlit se u njih hajo,ne zavideć sunce žarko,Svilojević još Mihajoi Kraljević junak Marko.

VUK JE CRNOGORCIMA JEZIK ZAPISAO I OTEO IM GA, da bi ga oni, poslije gotovo dva vijeka, morali od drugih otimati, vratiti mu svoje ime i znacenje. Inkunabule i hrisovulje je iz Cetinjske riznice utovario, uz Njegosevu pomoc, pa pravo s njima u Bec, da ih tamo protolkuje, prouci i restaurirane vrati na Cetinje. Jezik nam je vratio kao srpski, a inkunabule i hrisovulje je, za velike pare, po Becu rasprodao, kako bi on, vec i dozivotno katolik, i Ana Kraus, katolkinja po rodjenju, i kcerka Mina, krstena po katolickom obredu (a popravoslavljena udadbom za starijeg beogradskog trgovca), i nekoliko sinova, kao i Mina krstenih, mogli pristojno u Becu zivjeti i on, povremeno, u Tursku Srbiju upadati, pokusavati da kneza Milosa opismeni, a Srbima jezik, sto ga je nasao u Crnoj Gori i Hercegovini, nametne za narodni i knjizevni. Milos ga zamalo nije dao musketati sto Srbiju i Srbe hoce da opismeni i medju kulturne narode uvede. Milos mu je vise no jednom priprijetio “da ce mu i onu zdravu nogu pretuci”. Vuk je, medjutim, i dalje klecao od Beca do Beograda i Cetinja, zapisivao i pokrstavao, davao ime i jeziku i narodu, naravno srpsko, kako bi ugodio jednoj Srbiji, koju je on prije drugih vidio i naznacio

kao veliku i svuda i u svemu srpsku. Vuk je sve to radio kako bi ugodio jednoj Srbiji koja jos nije bila iz opanaka i fesa izasla.

U to isto vrijeme današnja Srbija je bila Bugarska (osim JZ dijela = Raška).Uzmimo primjer Bugara - to je neko tursko-mongolsko pleme, koje se nametnulo kao vladajuća manjina nad nebugar. stanovništvom. Isto je tako bilo i kod srba, hrvata i ostalih. na pelješcu sigurnno nije bilo u 10. st. ni jednih ni drugih. da bi se stanovništvo tih država pretvorilo u narode/nacije, bio bi potreban kontinuitet državne organizacije na tom prostoru, čega nema, kao i da ta država dobije karakter moderne države, a ovdje su sve propale kao feudalne države. feud. država ne generira baš neki nacionalni osjećaj kod svog stanovništva, osim kod plemstva, što je opet manjina. tako je poistovjećivanje hrvata, srba i bugara iz 10. st. s današnjima apsurd, a još više hrvatske, srbije i bugarske s današnjim zemljama.

a što se tiče tih vladajućih manjina, jedan detalj: dubr. dokumenti iz 13-15. st. često spominju plemiće iz svog zaleđa koji dolaze u du. posuđivati novac ili zbog trgovine itd. najčešće muško ime koje je kod tih plelmića zabilježeno u dubrovačkim izvorima je hrvatin. kad uzmemo u obzir sve bizantske izvore o "narodu srba, koji se i hrvatima zovu", ili "narodu hrvata koji se i srbima zovu" (u tekstovima koji opisuju događaje u duklji i srbiji), o Nemanji koji "osvaja Hrvatsku i oblast kotorsku", i na kraju rano pojavljivanje hrvatskog imena u Dubrovniku (koliko znam prvi Ivan Stojević oko 1400., ubrzo i u Kotoru; pa kod dubr. pisaca renesanse), onda ne treba govoriti o čisto srpskoj pripadnosti ni kad se radi o toj vladajućoj manjini, plemićima. Dodajmo tome i Janjevce na Kosovu, koje Turci nazivaju Hrvatima, pa selo Rvati kod Obrenovca, koje je izgleda bilo naseljeno muslimanima, najvjerojatnije iz Crne Gore, Rvate kod Raške blizu N. Pazara, srpskog vlastelina s Kosova u 14. st. također Hrvatina, čija je porodica iz okolice dukljanskog Skadra, i na kraju činjenicu da se srpski vladari nazivaju kraljevima "Srbljem i Primorju" - što znači da se naziv Srblji tj. Srbija ( u srv. ne postoje nazivi Hrvatska, Srbija, nego Hrvati, Srblji kao naziv za zemlju) ne odnosi na oblasti uz Jadran (nema niti jednog spomena da bi se kraljevi duklje/zete nazivali ni srpskim ni hrvatskim).

Pa ako je lično ime Hrvatin jedini dokaz postojanja Hrvata južno od Cetine, ajde neka bude, ali činjenica da je to ime itekako često kod Srba u srednjem vijeku, kao i postojanje ličnih imena Grčin, Ugrin i sl. takođe kod Srba ipak navodi na sasvim druge zaključke. Znači logika je sledeća:1. Čovjek po imenu Hrvatin se spominje u Dubrovniku u srednjem vijeku2. Ime Hrvatin je dokaz njegove hrvatske nacionalnosti

Iz toga izvlačimo zaključak- Dubrovnik je hrvatski.

Interesantna dedukcija, nema šta.

Nije li Dušan tražio i da "prebiva srpski pop u Stonu" - zar samo jedan pop za čitav Rat?

Pa tačno je da je Pelješac bio katolički i za vrijeme Dušana, da se pokušala tamo ustanoviti pravoslavna episkopija i da nije išlo. Ali kakve to veze ima sa Srbima ili Hrvatima? I zašto se stavlja znak jednakosti između Hrvat i katolik, kad se zna da je

rana srpska država prije Svetog Save bila dominantno katolička, da je i sam Stefan Nemanja bio kršten po rimokatoličkom obredu od strane latinskog popa, da je svo vrijeme Srbiju u vjerskom pogledu pokrivao Nadbiskup Barski koji je imao titulu primas srpski, da o Hrvatskom imenu nema pomena južno od Cetine cijeli srednji vijek i na kraju da je to toliko poznata i prihvaćena činjenica da nema tog Univerziteta na svijetu (vjerujem i za zagrebački) gdje će vas učiti drugačije. Nađite mi ijedan srednjovjekovni dokument koji pominje Hrvate na Pelješcu, ijedan pomen Hrvata u Dubrovniku...

Pelješac je bio srpski otkad su Srbi došli na Balkan i pripadao je srpskom Zahumlju.

Pa kud će ti veći primjer od činjenica da je Pelješac od 7. do polovine 14. vijeka konstantno bio u okviru srpske države, a da u Hrvatskoj nije bio nikad. Prvi put kad se on uopšte našao u okviru Hrvatske je 1991. godine.

Pa tačno je da je Pelješac bio katolički i za vrijeme Dušana, da se pokušala tamo ustanoviti pravoslavna episkopija i da nije išlo. Ali kakve to veze ima sa Srbima ili Hrvatima? I zašto se stavlja znak jednakosti između Hrvat i katolik, kad se zna da je rana srpska država prije Svetog Save bila dominantno katolička, da je i sam Stefan Nemanja bio kršten po rimokatoličkom obredu od strane latinskog popa, da je svo vrijeme Srbiju u vjerskom pogledu pokrivao Nadbiskup Barski koji je imao titulu primas srpski, da o Hrvatskom imenu nema pomena južno od Cetine cijeli srednji vijek i na kraju da je to toliko poznata i prihvaćena činjenica da nema tog Univerziteta na svijetu (vjerujem i za zagrebački) gdje će vas učiti drugačije. Nađite mi ijedan srednjovjekovni dokument koji pominje Hrvate na Pelješcu, ijedan pomen Hrvata u Dubrovniku...

Mislim da sam već objasnio šta su Srbi i Hrvati i Bugari (izvorno kosooki) u sred. vijeku. Klauzulu o srpskom popu sam naveo samo zbog tvog spominjanja hilandarske desetine tj. kako se već zove, jer sam shvatio da implicira da su na Pelješcu pravoslavci. Do svetog Save katolički su primorski krajevi. Oni do sredine 12. st. pripadaju dukljanskom kraljevstvu, iako su do sred. 10 st. pretežno bili podložni Srbiji, da ne idem u detalje s Mihajlom Zahumskim. Dukljansko kraljevstvo nije ni srp. ni hrv. Njegovo nesrpstvo se vidi i u tituli srp. kraljeva. Vukan, stariji sin Nemanje, proglasio se kraljem u Primorju i nazivao se kraljem Primorja, a ne Srbije. Titula primas srbije za barskog nadbiskupa je uspostavljena nakon što je Stefan Prvovjenčani uklonio Vukana, a prije nego što je Sv. Sava osnova arhiepiskopiju. Papa je tada Stefanu, oženjenom jednom mlečankom, poslao i kralj. krunu (Srbja je jedina pravoslavna zemlja čiji vladari se nazivaju kraljevima, što je zapadnjačka titula) nadajući se zna se čemu:). Tako je i nadb. barski postao primas Srbije. No, papini planovi su se izjalovili.

Sama Raška nikad nije bila dominantno katolička. Raški episkopi su podložni arhiepiskopiji ohridskoj od kraja 10. st. Nemanja je kršten u katol. crkvi, "od latinskih jereja", ali u Ribnici, današnjoj Podgorici, gdje je njegov otac, mislim Tihomir, bio u egzilu, pa se tu mali Nemanja rodio.

Mislim da ni jedan dokument iz sr.vijeka ne spominje uopće ni jednog homo sapiensa sa Pelješca, a za Du. sam naveo kardinala Ivana Stojevića, pa gledaj po Googleu. Pa

onda renesansne pisce. Ranjina prvenstveno. Krajem 18. st. u Du. je bio ruski grof Tolstoj, koji kaže za Dubrovčane da su Hrvati.

Za kraj - Dušan traži "da prebiva srpski pop na ratu". Očito je da se to odnosi na pravoslavnog popa. Prema tome, katolici nisu Srbi. Zar i srpska narodna poezija ne ističe primorske latine kao antipod srbima. Ti latini srp. nar. pjesama nisu Talijani, nego katolici iz Primorja.

Vezivati Srbe samo za malenu oblast Rašku, je uglavnom prisutno u hrvatskoj nacionalističkoj istoriografiji i nigdje drugdje. Evo kao i ti, želiš izvesti tezu da je Raška bila pravoslavna i srpska, da je Nemanja u egzilu kršten u Ribnici čime impliciraš kao da je on tobože bio i rodom i porijeklom iz Raške, što uopšte nije tačno. Duklja se u svim srednjevjekovnim izvorima pominje kao Nemanjića djedovina. I to Primorje koje ti tobože odvajaš od Raške je zapravo bilo jezgro srpske države u srednjem vijeku, a Raška je bila periferna oblast. Sve srpske srednjovjekovne dinastije su potekle upravo od župana tih oblasti: Zahumlja, Neretve,Travunije, Konavala. Pa i Nemanjići. Pa sam stric Stefana Nemanje je bio Miroslav, vladar Zahumlja, poznat po svom jevanđelju pisanom na ćirilici, prvom srpskom pisanom spomeniku. Svi su oni samo potomci istih onih župana koji su vladali Primorjem od doseljavanja Srba. Iako njima niječete srpstvo, ja onda ne znam šta podrazumjevate pod Srbima, biće da Srbi nikad nisu postojali.

Zahumska kneževska obitelj Viševići ratovali su protiv Srba,surađivali s Bugarima protiv raških vladara.To je u cijelom svijetu prihvaćena istina. Ne počinje povijest Zahumlja ni svijeta s Nemanjićima.

Evo odgovori na prosto pitanje, da li je car Dušan prodao Pelješac Dubrovniku 1333.godine?Šta trebam sad izvući skenirani kupoprodajni ugovor iz te godine da bi vam dao dokaze. Nema smisla dokazivati nešto što je jasno ko dan i što, uvjeren sam, se predaje i na hrvatskim fakultetima istorije.

Za 7. i 8. st. nema nikakvih podataka.

Pod srpskom vlašću su u 9. st. Neretvani, Zahumlje i Travunja. Izvor DAI te Anales regni francorum. Duklja nije, jer je izravno podložna biz. namjesniku u obližnjem Draču. DAI kaže za Trabunjane da potiču od Srba koji su tu živjeli od doseljenja u vrijeme Heraklija pa do arhonta Vlastimira (oko 850), što ukazuje da povezuje narodnu pripadnost s državnom. Vlastimir je dao Travuniju svom zetu Beloju, i on je postao "samovlastan", ali je i dalje priznavao vrhov. vl. Srbije. Za vrijeme Petra Gojnikovića pobunio se Mihajlo Zahumski i povezao s Bugarskom. Poslje smrti Petra 918. usljed bugar. napada prestaje vrhovna vlast raških vel. župana na j. Jadranu, a obnavlja je oko 930. Časlav i traje do njegove smrti 960. Od tada pa do sredine 12. st. na j. Jadranu smjenjuju se vlasti Samuila (2. bugar. carstvo), Bizanta pod Bazilijem II, pa dukljansko kraljevstvo tj Primorsko kraljevstvo (čija dinastija prema Ljetopisu Popa Duklj. potiče od trebinsjkog kneza Beloja, pa bi bila srp. porijekla najvjerojatnije). Isti pop Dukljanin zove je Crvena Hrvatska, a to ime za Duklju poznaju i biz. pisci. Problem te crvene hrvatske teško je rješiv jer je potpuno nepoznat tok zbivanja u 7. i 8. st.

Od Nemanje opet dolazi sve pod Srbiju. U Humu povremeno vladaju knezovi koji su prilično samostalni u odnosu na srp. vladare, čak s njima i ratuju u savezu s Ugarskom (herceg Andrija se krajem 12. st. naziva dux Rame Hulmeque). Za Uroša I. nema nikakvog otpora. Srbija tada ima obalu od ispod Omiša do sj. Albanije. Knez Pavao Bribirski zavladao je Humom na neko vrijeme kad je u srbiji dvovlašće između Dragutina i Milutina, ali je prije kraja Milutnove vladavine opet u sastavu Srbije. Pod Bosnu dolazi nakon Milutnove smrti 1321, poč. vladavine bos. bana Stjepana 1322-53. Travunija ostaje sve do Tvrtka pod srbijom, tj do. 1377. Eto. To je povijest država na j. Jadranu, vrlo pojednostavljeno.

a uopće ne vezujem Srbe samo za Rašku. Raška je bila pravoslavna, a Nemanjina obitelj je već nekoliko generacija na vlasti u Raškoj, sve od braće Marka i Vukana u Bodinovo vrijeme.

Duklja se u svim srednjevjekovnim izvorima pominje kao Nemanjića djedovina. I to Primorje koje ti tobože odvajaš od Raške je zapravo bilo jezgro srpske države u srednjem vijeku, a Raška je bila periferna oblast. Sve srpske srednjovjekovne dinastije su potekle upravo od župana tih oblasti: Zahumlja, Neretve,Travunije, Konavala. Pa i Nemanjići. Pa sam stric Stefana Nemanje je bio Miroslav, vladar Zahumlja, poznat po svom jevanđelju pisanom na ćirilici, prvom srpskom pisanom spomeniku. Svi su oni samo potomci istih onih župana koji su vladali Primorjem od doseljavanja Srba. Iako njima niječete srpstvo, ja onda ne znam šta podrazumjevate pod Srbima, biće da Srbi nikad nisu postojali.

Porjeklo Vukana i Marka nije moguće točno utvrditi. Dukljanin kaže da su bili župani s Bodinova dvora, dakle Dukljanski plemići, pa onda opet da su porijeklom vlasi iz Nevesinja. Većina istraživača pretpostavlja, kad im je već Bodin dao položaj svojih namjesnika u Raškoj, da su članovi njegove dinastije, dakle vuku porijeklo od Beloja, zeta Vlastimirovog. Ali to su samo pretpostavke. Porfirogenet inače navodi da su sve južnojadranske Sklavinije srpske, osim Duklje, kojoj Pop Dukljanin kao i biz. pisci daje naziv Crvena Hrvatska. Mislim da to nije slučajnost. Uostalom, sam Porfirogenet navodi da su Hrvati došli Herakliju prije Srba i Bugara, od čega se jedino zna da su Bugari došli 681. Hrvati su prvo došli u Dalmaciju, pa se jedan dio odvojio i zavladao "Panonijom i Ilirikom"; kako se Hrvati i kasnije spominju vezano uz Duklju kod drugih pisaca, teško bi se to objasnilo kao jedna te ista greška kod tolikih različitih autora. Niti bi Dukljaninov propagandni spis (a ne povijesni) imao smisla da je Hrvate izmislio. Naveo sam već da to sve ne isključuje postojanje i Srba na obali, sjevernije od Duklje. No da je to primorje tako izrazito srpsko, zašto su se srpski kraljevi titulirali "kralj srbljem i primorju", zašto se ne zovu "kralje srbljem i raškoj", ili samo kralj srbljem, ako je to sve tako jednoznačno srpsko? Sama ta titula pokazuje da je centralna oblast, po veličini i po značenju u procesu stvaranja države Nemanjića bila Raška. No to ne znači da su samo u Raškoj bili Srbi. Kao što ni Hrvati nisu bili samo u Hrvatskoj.

Srpski kraljevi su tim krajevima vladali kao kraljevi Primorja, nasljednici dukljanskih kraljeva - ne postoji ni jedan dokument, natpis ili tekst koji bi ovu državu nazivao Srbijom.Osim toga, prošlost tih krajeva je puno složenija od ove slike koju ti prikazuješ. Odgovri mi koji je smisao titule "kralj Srbljem i Primorju"?

Vezivati Srbe samo za malenu oblast Rašku, je uglavnom prisutno u hrvatskoj nacionalističkoj istoriografiji i nigdje drugdje. Evo kao i ti, želiš izvesti tezu da je Raška bila pravoslavna i srpska, da je Nemanja u egzilu kršten u Ribnici čime impliciraš kao da je on tobože bio i rodom i porijeklom iz Raške, što uopšte nije tačno. Duklja se u svim srednjevjekovnim izvorima pominje kao Nemanjića djedovina. I to Primorje koje ti tobože odvajaš od Raške je zapravo bilo jezgro srpske države u srednjem vijeku, a Raška je bila periferna oblast. Sve srpske srednjovjekovne dinastije su potekle upravo od župana tih oblasti: Zahumlja, Neretve,Travunije, Konavala. Pa i Nemanjići. Pa sam stric Stefana Nemanje je bio Miroslav, vladar Zahumlja, poznat po svom jevanđelju pisanom na ćirilici, prvom srpskom pisanom spomeniku. Svi su oni samo potomci istih onih župana koji su vladali Primorjem od doseljavanja Srba. Iako njima niječete srpstvo, ja onda ne znam šta podrazumjevate pod Srbima, biće da Srbi nikad nisu postojali.Naravno da se danas stanovnici južnog Jadrana osjećaju Hrvatima, ali zašto poricati nesumnjivu srpsku prošlost te regije. Mislim, nije mi zaista jasno šta se dobija tim.ako je ovo točno onda se povezuje sa jedno vrlo zanimljivim detaljem iz naše povijesti:http://hr.wikipedia.org/wiki/Trpimir_II. ovo je link o hrvatskom knezu trpimiru drugom i tamo piše:

"Drugi ogranak dinastije nastaje od Petra mlađeg sina kralja Trpimira II. koji će postati vojvoda Duklje. Ovaj ogranak dinastije će se po neprekinutoj muškoj liniji nastaviti sve do 1373 godine. On će postati u svijetu poznat s imenom Nemanjići."

Nema nikakvih podataka o tome da je Petar arhont duklje iz 2. pol. 10. st. bio sin Trpimira mlađeg (vlada u Hrv. poslije Tomislava). Također dinastija Vojislavljevića koja vlada u Duklji u 11. st. izgleda ne potječe od tog Petra dukljanskog, nego od Travunijske dinastije, čiji je osnivač Krajna, sin Beloja (a ne Beloj, kako sam ranije pogrešno napisao), koji se oko 850. oženio kćeri srp. vel. župana Vlastimira, i postao vazalni knez Travunije. Njegovi su potomci zavladali u 11. st. i Humom i Dukljom, i prenijeli sjedište svoje vlasti u Duklju. Knez Vojislav se oslobodio ovisnosti o Bizantu 1042. a njegov sin Mihajlo postao je 1078. kralj. Poslije njegova sina Bodina država se raspala, no Bodin je prije toga oko 1100. osvojio Rašku i doveo tamo za namjesnike braću Vukana i Marka, za koje se ne može sigurno ništa reći o njihovom porijeklu. Od njih, tj. od Marka potiču Nemanjići.

Ma cijela ta bajka o Srbima u Dalmaciji je jedna od najbolesnijih krivotvorina ikad. Na čemu se taj nemogući mit uopće bazira? Samo na jednoj rečenici iz DAI! I to iz kontroverzne glave XXX. (ako se ne varam), dakle dio DAI za koji je dokazano da nije ni napisan polovinom 10. st. kad i DAI, nego naknadno pa je ubačen, tako da čak i stvara kontradikciju nekim originalnim dijelovima DAI. U taj "aneks" na DAI spada i opis dolaska Srba, koji je većim dijelom kopiran i prepisan dolazak Hrvata iz originalnog dijela DAI. Sve u svemu kad se pozivaju na DAI pozivaju se na evidentnu krivotvorinu.

Osim te krivotvorine ne postoji ama baš ništa zbog čega bi širili taj svoj mit. Osim spomenute rečenice iz DAI svi ostali povijesni izvori bilježe Hrvate tamo i Dukljane, a ne Srbe.

Što se tiče Duklje ona je u 1. polovini 10. st. svojevrsna autonomna pokrajina Hrvatske kraljevine, jer je knez Višević vazal kralja Tomislava, a stonski biskup

sufragan splitskog biskupa pa je odnos Duklje kao kneževine prema Kraljevini Hrvatskoj i Dalmaciji identičan i na svijetovnoj i na crkvenoj razini. U tom trenutku Srbi u Raškoj nemaju državu uopće, upitno je da li je to uopće i kneževina, najvjerojatnije je ustvari samo zaostala sklavinija.

Taj se narod nikad nije nazivao srpskim, niti se poistovjećivao sa Srbima, a prije ili poslije se nazivao ili poistovjetio sa hrvatskim imenom. Taj narod nikad nije govorio niti jednim srpskim jezikom ili narječjem, nego upravo suprotno - radi se o potezu na kojem se prelijevaju čakavica i štokavica sa naglašenom ikavskim govornom bazom čak i kad se radi o završnoj ijekavizaciji i ta ijekavizirana forma je na kraju i prihvaćena kao hrvatski standard.

Materijalna kultura slavenskog porijekla na tom potezu se ni po čemu ne može povezati sa Srbima, čak ni indirektno. S druge strane itekako se povezuje sa Hrvatima. Poznato je da je do 10. st. Elafitima vladao nekakav knez ili plemić, tko je on bio najbolje pokazuje ulomak trodijelnog pletera iz 8. ili 9. st. koji je nađen tamo. A kao što znamo pleter je isključivo simbol hrvatskih vladara i plemića na cilom području. Slavenski grobovi nedavno otkriveni u Župi Dubrovačkoj su klasificirani kao Starohrvatska materijalna kultura, tamo je pronađena trokutasta glagoljica uklesana na keramici (dosad najsličniji nalaz Baščanskoj ploči), a kao što znamo trokutastu glagoljicu i uklesivanje glagoljice u tvrdu podlogu su koristili isključivo Hrvati. U 16. st. Dubrovčani pišu zapadnom ćirilicom (hrvašticom/bosančicom) kojom se Srbi nikad nisu koristili, ali u isto vrime jesu hrvatski plemići van glagoljaškog područja. Na kraju sami dubrovački pisci svoj jezik u 18. st. nazivaju "harvatski, slovinski ili ilirski" jednako kao i zadarski pisci prije njih u 16. st.

Ovo su primjeri kakve sve nazive Bizantski pisci koriste kad govore o Duklji u 11. i 12. st.

1072. izbija ustanak u današnjoj Makedoniji, tada Bugarskoj, protiv Bizanta. Ustanici su tražili od dukljanskog kneza Mihajla da im pošalje svog sina za vladara (možda i zato jer je predak Mihajla sv. Vladimir bio oženjen Kosarom, nećakinjom bugarskog cara Samuila), i Mihajlo im, uz vojnu pomoć šalje sina Bodina. Zatim opisuje ustanak Bugara i njihovo i njihovo ratovanje s Bizantincima. Spominje da je među 300 ratnika, koje je s Bodinom poslao Mihajlo, bio i neki Petrilo. Bodin je u Prizrenu proglašen za cara Bugara, zatim osvaja Niš: „Prve godine toga cara, indikcije prve, narod Srba, koje također zovu i Hrvatima, iziđe da pokori Bugarsku“. No ustanici su bili poraženi, Bodin je zarobljen i odveden u Carigrad. Skilices još navodi:„uhvatiše također i onoga, koji je iza Petrila u Hrvata po redu vladao, te ga okovana odvedoše k caru“. Nije jasno ko je bio taj Petrilo, jedino slično ime koje se navodi u to vrijeme je Petrislav, koji je, prema Popu Dukljaninu, u vrijeme Mihajla vladao Raškom.

Nastavljač bizantskog pisca Ivana Skilicesa (epsikop Mihajlo Devolski?) kaže o tom događaju:„Prvaci Bugarske zamole Mihajla, koji je bio vladar onih koji se zovu Hrvati i imao sjedište u Dekateru (Kotor) i Prapratu, i imao pod sobom ne malu zemlju...“

Ljetopisac Nikifor Vrijenije upravitelj Dračkog temata od 1075., kad je i došlo do novog sukoba s Dukljom Mihajla, o tom sukobu:„ponovo se Hrvati i Dukljani pobunili, pa da su uznemiravali čitav Ilirik“. Nikifor nakon toga povede vojsku „na Dukljane i Hrvate“.Po meni bi Hrvati bili vladajući sloj u Duklji, a Dukljani ostalo stanovništvo. Budući da je Drač i Drački temat u neposrednom susjedstvu Mihajlove Duklje, teško da bi Vrijenios pogriješio iz te distance.

Ivan Zonaras, za vladanja Aleksija Komnena (1081-1118), kad opisuje bugarski ustanak 1072. piše: „Treće godine vladanja njegova (cara Mihajla VII.) narod Hrvata, koje neki zovu također i Srbima, navali da zauzme Bugarsku...“.

Nikita Honijat, umro oko 1206., kad opisuje sukob Nemanje s carem Manuelom Komnenom, i Nemanjine napade na Zetu tj. Duklju 1169: „Car (Emanuel) bijaše dočuo, kako je Stefan Nemanja, čovjek nemirna i nezasitna duha, udario na susjedne zemlje, pa da si, zaboravivši na svoj priašnji udes, prisvaja Hrvatsku i oblast Kotorsku.“

No koriste i naziv Srbi: npr. Kekaumen, kad govori o Vojislavu, rodom iz Travunije, kaže za njega da je Travunijanin Srbin. Slično i neki drugi nazivaju Dukljane Srbima, ili Travunjane Tribalima, a koriste i naziv Dalmatinci itd.

Što se tiče Duklje ona je u 1. polovini 10. st. svojevrsna autonomna pokrajina Hrvatske kraljevine, jer je knez Višević vazal kralja Tomislava, a stonski biskup sufragan splitskog biskupa pa je odnos Duklje kao kneževine prema Kraljevini Hrvatskoj i Dalmaciji identičan i na svijetovnoj i na crkvenoj razini. U tom trenutku Srbi u Raškoj nemaju državu uopće, upitno je da li je to uopće i kneževina, najvjerojatnije je ustvari samo zaostala sklavinija.

To je već hrvatska bajka. Niti je Mihajlo Višević dukljanski knez, nego Zahumski, niti ima dokaza da je Mihajlo Zahumski bio vazal Tomislava. Neki na to pomišljaju jer je poslao svoje predstavnike na splitski crkveni sabor 925. i jer se papa obraća i njemu osobno pismom, kao i Tomislavu, što bi prije govorilo da nije vazal Tomislava. Duklja sa svim tim nema veze. Ona je podložna izravno dračkom strategu.

pardon zahumski knez :brukica: nije to baš toliko bajka. Da li si čitao datacije i naslove za dostavu u papinskim pismima? Ispada da Zahumlje nije dio K. Hrvatske i Dalmacije nego političkim i crkvenim vezama pripojeno. Isto kao što su kraljevini pripojene dalmatinske komune po ugovorima. U to vrime ne postoje nacionalne države niti je narod nositelj teritorijalnog suvereniteta. Isto kao što je Venecija u to vrime bizantski vazal po ugovorima, ali nije dio Bizanta. Papa se obraća svijetovnim (Tomislavu i Mihajlu) i crkvenim (posebno splitskom kojem je namjenio ulogu primasa a posebno ostalim biskupijama) prvacima i čitavom narodu Kr. Hrv. i Dalm. Kako je moguće da se obraća i stonskoj i kotorskoj biskupiji i zahumskog knezu, ali ne i zahumskom narodu? Dakle nije 100% sigurno, ali nije ni bajka.

Mihajlo Višević je vladar države koja uz Hrvatsku obuhvaća prostor splitske nadbiskupije. On je potpuno zaseban vladar i nije bio Srbin. Kad je bio u Carigradu, gdje mu je dodijeljena titula protospatora, morao se predstaviti ko je i što je, pa je on

to i napravio. Zato car Konstantin u DAI piše da je od roda Litčika sa Visle. Mihajlo je bio opak igrač i jako cijenjen koji je vodio samostalnu politiku. Zapravo o njemu je i zabilježeno više nego o Tomislavu.

Evo još malo o Duklji/Zeti i njenom kralju Vukanu, sinu Stefana Nemanje. Radi se o pismu papi Inocentu II. iz 1199. godine.

"Preblaženome i presvetome ocu i gospodinu Inocenciju, božjom milošću svete rimske crkve vrhovnome svešteniku i opštem papi - Vukan, istom milošću kralj Duklje i Dalmacije, pozdrav i čvrsta odanost. Dolaskom k nama gospodina Ivana kapelana i gospodina Šimuna, savjesnih i pouzdanih legata svete katoličke i apostolske stolice, doista smo se obradovali, jer kao što svjetlost sunca, u svom svojstvu sijajući, rasvjetljuje naš svijet, tako njihovim svetim i spasonosnimpripovijedanjem, vjeruje se, da je rasvijetljeno cijelo naše kraljevstvo. Tom njihovom dobrotom i znanjem poučeni, Bogu i vašem očinstvu bezbrojne hvale upravljamo, što ste k nama poslali, kakve smo vazda željeli da primimo, božjim darovima obdarene, jer sve što je dano najbolje i svaki savršeni dar odozgora je. Pošto su nam predali Vaša pisma razumjeli smo, da je našim molbama milosrdno udovoljilo blaženstvo Vašeg apostolata. Stoga smo mi s velikom pobožnošću duha naredili da po svemu našem kraljevstvu, sve što je po Bogu, urede i utvrde, a ono pak što je protivno, u smislu onog proročanstva, da istrijebe i unište. Pošto su pristupili na mjesto, đe se u staro doba(!) običavalo održavati sabor, održali su sveti sinod, potanko raspravljajući o porocima i o krepostima, te skupa Bogu i preblaženoj Mariji, vazda djevici i blaženom Petru, prvaku apostola, i Vašem apostolatu hvale podnoseći. Međutim, neka primi na znanje Vaše očinstvo da mi je u potpunosti priznata kraljevska čast i, što je još slavnije i srećnije, doznasmo da smo u srodstvu s Vašom plemenitom krvi. K tome javljamo da smo željeli sada poslati pred noge Vašeg blaženstva naše legate, ali pošto smo čuli da je ona zemlja uzbunjena, to nijesmo mogli izvršiti, jer Vašim legatima svuda se iskazuje dužna počast, dočim naši legati, kad bi htjeli ići s velikim sjajem počasti, pretrpjeli bi štete, a možda i smaknuće. No kad bude zgodnije i prikladnije vrijeme, časnije ćemo to izvršiti, jer su nama riječi Vaše svete podstreke donijele, što nam je slađe od meda i saća. A pošto se nadamo i sigurno držimo po tome što si vikar gospodina našeg Isusa Hrista, da će se On po Tebi udostojiti otvoriti nam vrata kraljevstva nebeskog, a pošto na ovom svijetu ni od čega ne oskudijevamo, mnogo prosimo, da za nas griješnike upravljate molitve Gospodu. Napokon nećemo tajiti Vašem očinstvu, da jeres, ne mala, u zemlji kralja Ugarske, to jest Bosni, preuzima maha toliko, da je pod pritiskom događaja sam ban Kulin sa svojom ženom i sa svojom sestrom, koja je udovica pokojnog Miroslava, humskog kneza, i sa više srodnika zaveden; više od deset hiljada hrišćana naveo na istu jeres. Radi toga kralj Ugarske, ogorčen, nagnao ih je da dođu pred Vas, da budu ispitani od Vas, a oni su se, pak, povratili sa krivotvorenim pismima, govoreći da im je s Vaše strane dozvoljeno učenje. Stoga molimo da savjetujete kralja Ugarske da ih iz svoga kraljevstva istrijebi kao kukolj iz pšenice."