Filozofija znanosti – neka pitanja

1. Podjela znanosti (Aristotel – Bacon)

a) ARISTOTEL

Filozofija = sveukupno znanje, govori o tri filozofije

1) Praktična djelovanje (etika, politika i ekonomija)

2) Poetična proizvođenje (poetika, gramatika i retorika)

3) Teorijska zrenje – motrenje – promatranje

(prva filozofija ili metafizika, druga filozofija ili fizika i treća ili matematika)

b) FRANCIS BACON (16./17.st.)

Universalis doctrina humana univerzalna ljudska znanost dijeli se prema ljudskim

sposobnostima

1. Pamćenje povijest (historia) povijest prirode, građanska povijest, politička

povijest

2. Memorija (mašta, fantazija) poezija pripovjedalačka, dramatička, parabolička

3. Razum (ratio) znanost (scientia) teologija (znanost o Bogu) i filozofija

(mudroslovlje)

Filozofija obuhvaća:

- prva filozofija, prirodno bogoslovlje ili filozofija o božanstvu

- philosophia naturalis, filozofija prirode

- misaona (physica specialis i physica generalis)

- djelatna (mehanika i magija ili alkemija)

- nauka o čovjeku

c) PODJELA ZNANOSTI DANAS

1) kriterij sveobuhvatnosti

a) Opće ili univerzalne znanosti imaju neograničeno područje svog

istraživanja. To su filozofija i teologija

b) Partikularne znanosti imaju ograničen predmet istraživanja. Djele se na:

- sadržajne ili realne imaju za predmet konkretni sadržaj (npr. čovjek)

- formalne ili matematičke predmet nije neki isadržaj nego forma (npr.

logika, matematika...)

1

- humanističke koje proučavaju čovjeka

2) prema iskustvenosti predmeta

a) Iskustvene ili empirijske znanosti oslanjaju se na neko određeno područje

iskustva. Ako koriste matematiku onda su to egzaktne znanosti (npr. fizika)

b) Spekulativne one koje sežu izvan iskustva (teologija, matematika, filozofija

– dokazuje se razumski)

a. Teorijske znanosti ograničene su na spoznaju onoga što postoji

neovisno o našem mišljenju

b. Normativne ili praktične predstavljaju norme za ponašanje (etika,

politika)

c. Primjenjene znanosti koriste znanstvene rezultate u tehnici i

tehnologiji (npr. strojarstvo)

2. Očuvanje fenomena i filozofski problemi vezani s tim (realizam i antirealizam)

Platon se nastavlja na pitagorejsko učenje o zbilji. Stvarno je ono što je matematički sklad

i ono postoji u prirodi. Da bi se priroda otkrila, treba otkriti taj sklad. Svemir se shvaća

kao kozmos.

Platonov model karakteristično je da je svijet sferičan (kuglast) – gibanje po

kružnicama. Postoji savršeno i nesavršeno područje svijeta. Zemlja je u središtu svijeta, a

oko nje se gibaju Mjesec, Sunce, Venera, Mars, Saturn. Novu teoriju iznosi Heraklid iz

Ponta. On kaže da se Sunce giba oko Zemlje , ali oko Sunca se gibaju Merkus i Venera.

To će kasnije razraditi Ptolomej u teoriji epicikla i deferenta:

Nakon Heraklida otkriven je novi pojam u astronomiji. Motrenja su pokazala da se jedno

nebesko tijelo giba čudno, malo u jednom smjeru malo u drugom. To gibanje nazvano je

retrogradno gibanje. Radi se o tome da se tijelo malo pojavljuje a malo nestaje iz našeg

vidnog polja. Pa ako ovaj fenomen prihvatimo, odbacujemo stara kružna i jednolika

gibanja. Sada imamo dva pristupa koji se isključuju. Fenomen možemo odbaciti. Našao se

kompromis; dvije isključive stvari su se pomirile: epicikla i deferenta (vidi prikaz na

wiki)..

Drugi primjer: Kopernikov sustav: stavlja Sunce u središte. Tycho Brahe bio uvjeren da

Kopernikov sustav ne funkcionira i vraća se na polu-geocentrički sustav Mjesec i

2

Sunce se gibaju oko Zemlje, ali oko Sunca se gibaju svi poznati planeti ovog sustav

(Mars, Venera...)

Postavlja se pitanje da li je gibanje nebeskih tijela i u stvarnosti takvo. Dva su odgovora:

Realisti smatraju da teorija mora odgovarati zbilji.

Predstavnici:

Platon, pitagorejci

fizičari – npr. Kopernik, Galileo Galilei, Kepler, Newton, Euklid

Antirealisti ili niječu objektivnu realnost fenomena ili niječu da verifikacijsko-

transcedentne izjave o tipu fenomena mogu biti istinite ili lažne.

A instrumentalisti kažu da nikad ne možemo upoznati stvar po sebi, nego možemo

reći samo kakva je stvarnost za nas, tj. bitno je da se fenomen uklapa u teoriju, a ne tiče

nas se kakva je zbilja.(vidi pitanje 8.)

Antirealistički/instrumentalistički predstavnici:

Klasični grčki skepticizam i intuicionizam

Osiander, Bridgman, Mach, Poincare, Popper

Derrida, Foucault, Rorty, Kuhn, Putnam, Goodman

3. PITAGOREIZAM U ZNANOSTI

Pitagorejci su otkrili brojeve u metafizičkom smislu. Brojevne odnose su na kraju sveli na

sav svijet. Brojevi se počinju shvaćati kao supstancija svijeta. I Platon se nastavlja na

pitagorejsko učenje o zbilji – stvarno je ono što je matematički sklad, a on postoji i u

prirodi. Novovjekovna znanost uvelike se razlikuje od ove.

- Pitagorejsko tumačenje prirode ono zbiljsko je sklad, harmonija i

takav sklad (matematička harmonija postoji i u prirodi. To se mora

otkriti. Svemir je uređen poredak stvari.

- Matematička spoznaja je apriorna spoznaja. Svaki lik se može

prikazati brojevima. Sve se reducira na broj. Kod Pitagorejaca

matematika je jedino i sigurno sredstvo spoznaje koje je primjenjivo

na prirodu.

- Suprotno njima stoji elejska škola – matematika se ne može

primjeniti na prirodu. Za njih je glavni problem, problem kretanja

(Zenonovi paradoksi – Ahil i kornjača)

- Pitagoreizam i Kepler Kepler je bio uvjeren da u prirodi postoji

matematički sklad. Keplerovo uvjerenje bilo Platonističko –

3

pitagorejsko. Svijet i pojave mogu se doslovno dovesti u vezu sa

matematičkim strukturama. Bio je uvjeren da postoji samo 6 planeta i

pravilnih geometrijski tijela. Bog je stvorio svijet prema

matematičkom sustavu. Svijet je moguće dovesti u sklad s

geometrijskim tijelima. Ponovno je računao i došao do onoga što

zovemo Keplerovi zakoni – ima ih tri. Podaci koje je dobio od T.

Brahea vodili su ga do zaključka da se tijela gibaju po kružnici.

4. Aksiomatska metoda i njena primjena na iskustvo

Prva aksiomatizacija formalne znanosti:

Svaki aksiomatski sustav sadrži nekoliko elemenata: aksiome, teoreme i definicije.

Aksiomi su osnovne tvrdnje ili principi koji vrijede u određenoj znanosti. Toliko su

evidentni i jasni da ih ne treba dokazivati, ali se i ne mogu dokazati. Euklid razlikuje

postulate i aksiome. Danas oni imaju isto značenje. Iz aksioma se izvode sve ostale

tvrdnje u znanosti koje se nazivaju teoremi. Oni se dokazuju na temelju aksioma. To se

čini deduktivno, polazeći od aksioma. Aksiomi su evidentne istine. Teoremi se moraju

slagati s iskustvom.

Aksiomatska teorija (sustav) u znanosti (Euklid). To je primjer deduktivnog rješavanja

problema: baratanje nekim matematičkim aksiomskim sustavom, npr. Euklidovom

geometrijom. Skup privilegiranih ideja iz kojih proizlazi sve ostalo: temeljni postulati ili

aksiomi.

300. godina prije Krista – Euklid geometriji ravnog prostora daje oblik aksiomatskog

deduktivnog sustava čiji su temelji definicije (23), aksiomi (9) i postulati (5).

Objasniti krizu geometrije na aksiomatskom sustavu

Već je Euklid bio nesiguran, činilo mu se da su neki aksiomi suvišni. Poznat je aksiom o

usporednicama ili paralelama. Ako imamo neki pravac p i izvan tog pravca neku točku A,

onda 5. aksiom kaže da je kroz točku A moguće provući samo jednu usporednicu s

pravcem p. Nije bilo očito da se ovaj aksiom ne može izvesti i iz nekog drugog aksioma.

U 19. st. Lobačevski, Boljaj i Rieman pokazuju da to ipak nije aksiom nego teorem, tj.

nije a prioran. Npr. kroz točku A izvan pravca p može se povući beskonačno mnogo

pravaca koji su paralelni s p. Drugi kaže da se ne može povući ni jedan pravac koji bi bio

paralelan s p. Sve druge posljedice u geometriji se isto tako mijenjaju u odnosu na

4

Euklidovu geometriju. U Euklidovoj teoriji trokut ima tri kuta čiji je zbroj jednak 180', a u

druge dvije geometrije taj teorem glasi drugačije – u jednoj je zbroj kutova veći od 180', a

u drugoj je manji od 180'. Postavlja se pitanje koja je od njih točna. Sve tri su točne jer

logički slijede iz aksioma. Ali koja je onda prava geometrija našeg prostora?

Prva aksiomatizacija realnih znanosti:

Teorija postulata Newtonovi aksiomi

1. Aksiom mehanike – princip tromosti (inercije) tijelo koje se giba jednoliko

pravocrtno gibat će se uvijek tako, sve dotle dok mu se stanje gibanja prisilno ne

promijeni. Ako tijelo miruje, ono će ostati u tom stanju, zbog inercije, sve dok ga neka

izvanjska sila ne prisili da promijeni to stanje.

2. Aksiom mehanike – zakon sile svaka promjena stanja tijela mora biti uzrokovana

silom. Promjena se zbiva ili zaustavljanjem ili pokretanjem ili ubrzavanjem. Promjena

ovisi o masi tijela i veličini promjene (akceleracija ili ubrzanje) F=ma

3. Aksiom mehanike – zakon djelovanja i protudjelovanja sila nikad ne djeluje

sama. Uvijek se javlja u paru ili između više tijela. Ako neko tijelo djeluje na drugo, onda

to drugo istom tom silom djeluje na prvo. Sile se jedino razlikuju po predznaku.

Aksiomatska metoda i njenje poteškoće problem primjenjivosti aksiomatskog

sustava na naš prostor. Svaki sustav je primjenjiv samo za određeni prostor. Ljudskome

biću je svojstvena Euklidova geometrija, ali kada bismo živjeli u drugim prostorima, bili

bi nam normalni drugi prostori. Je li aksiomatski sustav ispravan? On jest valjan samo

onda ako ga primjenjujemo na određenu vrstu prostora. Uz sustav moramo dodati još

nešto, a to je fizika, fizikalni zakoni koji vrijede za određeni prostor.

5. EKSPERIMENT ILI PROMATRANJE – što je svojstveno za indukciju? = Promatranje

6. REDUKCIONIZAM i EMERGENCIJANIZAM

Redukcionizam svodi sve znanosti na jednu novu disciplinu. Suvremena atomska

fizika u stanju je sve kemijske procese objasniti fizičkim zakonima

Emergencija svaka pojedina znanost se pojavljuje u nekom smislu u nekoj drugoj

znanosti. Postoji više stupnjeva bitka (tvar, život, svijest...) i na svakom stupnju izranjaju nova

svojstva, koja su nesvodiva na prethodne stupnjeve.

5

7. METODE (induktivna, deduktivna, aksiomatska)

- induktivno-deduktivna metoda znanstveni napredak ide od niže razine prema općim

načelima, ali ne ostaje tu nego se vraća promatranju

- aksiomatska vidi pitanje broj 4 deduktivna metoda put od općeg prema

pojedinačnom

- induktivna metoda zaključivanje od pojedinačnog na apstraktno. Logički je nepouzdano

8. REALIZAM I INSTRUMENTALIZAM

To su dva osnovna pristupa u filozofiji znanosti u shvaćanju teorija.

Terminološku razliku prvi uvodi Osiander (16.st.), koji je pisao uvod u Kopernikovo glavno

djelo (O revoluciji nebeskih sfera). U tom uvodu on je napisao da Kopernikovo djelo treba

shvatiti kao instrument za predviđanje pomrčina i plima i oseka, ali ne kao nešto što se može

smatrati istinitim.

Realisti (fizičari) – žele ustanoviti kako stvarnost jest. Realizam smatra da bi teorija morala

odgovarati zbilji. (vidi 2.pitanje)

Instrumentalisti – ne tiče ih se kakva je realnost, nego da li moj model dobro objašnjava. Mi

nikad ne možemo upoznati stvar po sebi, mi možemo samo reći kako je stvarnost za nas.

Bitno je da li se fenomen uklapa u teoriju, ne tiče nas se kakva je zbilja.

Predstavnici: Osiander, Popper

9. EKSPERIMENT I NJEGOVA PROVJERLJIVOST

Ponekad se samim promatranjem ne može doći do zaključaka. Javlja se ideja eksperimenta.

Iako se kaže da su začetnici eksperimenta Francis Bacon i Galileo Galilei (16./17.st.), tragove

eksperimenta imamo još kod Rogera Bacona (13. st.).

R. Bacon smatra da je indukcija kako ju je uzimao Aristotel, nedostatna. Aristotel je za bazu

imao prirodu, a Bacon kaže da je to premalo. Aristotel je zaključivao iz jednog, dva slučaja, a

to je preslab zahtjev za znaost. Da bismo tu bazu povećali, Bacon zahtjeva metodu umjetnog

izazivanja pojava. – Prvi put se javlja ideja eksperimenta. Grosseteste i (Roger)Bacon

predlažu treći stupanj (uz induktivnu i deduktivnu metodu) u znanstvenom istraživanju a to

je da se dobiveni principi podvrgnu ponovnom testiranju – provjeravanju. Taj postupak

testiranja naziva se prvom prednošću eksperimentalnih znanosti. Provjeravanje se vršilo

eksperimentom. Eksperiment se koristi za priširenje baze i za testiranje dobivenih principa.

Ekperiment služi i kao metoda potrđivanja istine.

6

10. KARAKTERISTIKE ZNANOSTI U SREDNJEM VIJEKU

Najutjecajniji srednjevjekovni pici o znanstvenoj metodi su Robert Grosseteste i Roger Bacon

(13. st.). Oni su afirmirali Aristotelovu induktivno-deduktivnu metodu. Grosseteste se na

Aristotelov induktivni stupanj pozivao kao na rastavljanje ili razlaganje elemenata, a

deduktivni je vidio kao sastavljanje (kompoziciju) elemenata.

Aristotel je inzistirao da se principi i objašnjenja trebaju izvesti iz promatranja, a to su

prihvatili i srednjevjekovni mislioci, iako tvrde da to nije dovoljno.

Ivan Duns Scotus ističe induktivnu metodu slaganja, a W. Ockham induktivnu metodu

razlike.

Metoda slaganja postupak kojim se analizira određeni broj (n) slučajeva i tu se otkriva

određeni učinak.

Roger Bacon je prihvatio Aristotelovu metodu, ali zahtjeva i novu metodu, metodu umjetnog

izazivanja pojava – neke su pojave u prirodi tako rijetke da samim promatranjem niakd ne

bismo došli do zaključka.

11. LOGIČKI POZITIVIZAM (20. st.)

To je jedan sveobuhvatan program proizišao iz rasprava Bečkog kruga (Schlick, Carnap,

Feigl, Gödel, Hahn, Neurath, Waismann) i Berlinskog kruga (Reichenbach, Hempel, Hilbert

i drugi). Cilj je bio preformulirati znanost po uzoru formalne logike. Najvažnija stvar je bilo

novo razumjevanje jezika znanosti. Jezik znanosti se prema logičkom pozitivizmu shvaćao

kao određena vrsta hijerarhije znanstvenih iskaza. Postoje stupnjevi, a svaki stupanj je

interpretacija nižeg stupnja. Prema njima znanstveni jezik ima 2 oblika:

a) jezik motrenja – oni elementi koji opisuju iskustvo, činjenice – to su opservalne

(mjerljive) veličine

b) jezik teorije – predstavljaju neopservalne (nemjerljive) veličine

- povlačili su i vrlo oštru granicu između dva jezika. Javlja se pitanje: postoji li veza između

ova dva jezika? To je najslabija točka logičkog pozitivizma. Logički pozitivisti postavljaju

pravila korespondencije koja povezuju ta dva jezika. No ta pravila su bila vrlo slabo određena.

PRINCIP VERIFIKACIJE temelji se na empiriji. Da bi teorija bila provjerena mora se

podvrći principu verifikacije (dokazivanja). Jedini način dokazivanja teorije je iskustvom.

Navodi se i eksperiment koji potvrđuje teoriju. Ali jedan eksperiment nije dovoljan. I zato oni

prihvaćaju princip indukcije. Provodi se što više eksperimenata i što ih više potvrđuje teoriju

to je teorija valjanija. Ali indukcija ne može obuhvatiti sve slučajeve. Smatraju da ako jedan

7

slučaj zakaže, a sljedećih nekoliko ju opet potvrdi (teoriju), teorija se ne odbacuje, nego i

dalje vrijedi. Teorija se ne odbacuje ako ne vrijedi samo za par slučajeva.

- Na ovaj logički nedostatak teorije okomio se POPPER. On kaže da verifikacija nije dovoljna

i to zato jer se temelji na indukciji. Popper predlaže princip FALSIFIKACIJE – kaže da

teoriju treba opovrći (falsificirati znači naći gdje nije dobra). Nijedna teorija u znanosti ne

smije biti zaštićena od opovrgavanja. Ako uspijemo naći samo jedan jedini slučaj koji dovodi

do nesuglasja između teorije i iskustva, teorija ne vrijedi. Ako se ne uspije opovrći teorija, ona

još uvijek vrijedi, ali ne apsolutno, ona se i dalje pokušava opovrći.

Popperova kritika – verifikacija nije dovoljna za empirijske znanosti. Verifikacija je postupak

pri kojem u empirijskoj spoznaji neku tvrdnju saznajemo tako da ju potvrđujemo po principu

indukcije. Popper kaže da je verifikacija nedovoljno jak princip zato jer je indukcija logički

nepotpuna (ne ide do kraja).

Kritike logičkog pozitivizma Popper, Feyerabend

Operacionalizam shvaćanje prema kojem se pojmovi u znanosti mogu odrediti po uzoru na

operacije. Ako neku stvar znanstveno definiramo, onda je to jedino moguće, ako je ona

rezultat niza operacija. Operacionalizam je zapravo oblik proturealizma i instrumentalizma, a

uveo ga je P. Bridgman (20.st., The Logic of Modern Physics). On smatra da se svaki koncept

definira mjernim operacijama koje se koriste.

- internalisti

- eksternalisti

- Kuhn (vidi 21.)

12. Karakteristike moderne znanosti

- matematička formulacija i kvantitativni pojmovi (stvarnost se prikazuje kvantitativno

matematički)

- eksperiment

- apstrakcija (apstrahiramo od nevažnih faktora) i idealizacije (idealizirani slučajevi)

13. GALILEO GALILEI (1564-1642)

Nama najbitnije djelo: Dijalog u svezi dva glavna svjetska sustava

Jedan je od prvih koji je nebo promatrao pomoću dalekozora. To ga je navelo da odbaci

teoriju o dva svijeta i dva zakona (nebeski i zemaljski). Smatra da između neba i zemlje nema

razlike. Nebeski svijet nije nepromjenjiv (nije vječna stvar).

8

Otkrio je; na Suncu sunčeve pjege, na mjesecu brda i doline, 4 Jupiterova satelita, te druga

nebeska tijela, te da imaju mjesece kao i Zemlja.

Od Galilea pa preko Newtona postavit će se zakoni koji vrijede i za nebo i za zemlju (postoji

samo jedna znanost)

- Keplerov model nije smatrao pukom hipotezom nego fizikalnom istinom (stvari tako jesu u

stvarnosti)

Priroda je knjiga napisana jezikom matematike. Sve treba mjeriti, a što se ne može mjeriti

treba učiniti mjerljivim. Postavio je dva stupnja u tumačenju same znanosti. Razlikujemo:

a) Ono što spada na znanost

b) Ono što ne spada na znanost

- Nije odbacivao Aristotelovu indukcijsko-dedukcijsku metodu, već ju je poboljšao. Smatrao

je, kao i Aristotel, da principi moraju imati svoj izvor u iskustvu.

Njegov doprinos filozofiji znanosti:

1. Matematika osnovni instrument spoznaje prirode. Dao je po prvi put formulu za

slobodni pad. Prema Aristotelu, tijelo koje pada, pada brže ako je teže. A Galileova formula

za slobodan pad kaže da sva tijela padaju jednako.

2. Eksperiment uvođenje kvantitativnih veličina nužno zahtjeva mjerenje. Mjerenje

je u jednome svom aspektu eksperimentalno. Eksperiment je postavljanje pitanja prirodi, da

priroda na njih odgovori. Eksperimentom mi prisiljavamo prirodu da nam odgovori.

3. Apstrakcija i idealizacija

Apstrakcija sve veličine koje su neznatne poistovjećuju se sa nulom. Računamo

samo one stvari koje znatno utječu (koje su bitne), Sve druge veličine se zanemaruju

(apstrahiraju).

Idealizacija eksperiment se vrši u izoliranom sustavu (na njega ne utječe ništa izvan

sustava)

14. OSNOVNA OBILJEŽJA NOVOG VIJEKA

Novovjekovna znanost nije samo matematička fizika nego je i eksperimentalna znanost.

Usporedi Galileov utjecaj na fil. Znanosti (pitanje 12).

15. POPPER (20. st.)

Glavno djelo: Logika znanstvenog otkrića, a uz to i Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji

Daje kritiku logičkog pozitivizma.

Usp. pitanje br. 11 (verifikacija, falsifikacija, Popperova kritika)

9

16. Feyerabendova kritika znanosti (20.st.)

Glavno djelo: Protiv metode: nacrt anarhističke teorije znanja

On kaže da se ni na koji način ne mogu razlikovati činjenice i ideje. Znanstvenici se često ne

slažu u činjenicama jer činjenice ovise o teoriji. Onaj tko poznaje teoriju lako može sve

izračunati. Nema nijedne znanstvene činjenice koja ne pretpostavlja teoriju.

Primjer: Dopplerov efekt objekt koji gledamo i koji miruje je zelene boje. Ali ako se on

giba prema meni ili ja prema njemu, tad ima svojstvo crvene boje. To su činjenice, ali se one

razlikuju u ova dva slučaja. Znanstvenici su dobili različite podatke i ne mogu se složiti. Ako

ni jedan od njih ne poznaje ovaj efekt, oni se nikad neće složiti. Što je činjenica, ovisi o tome

koju teoriju imamo u glavi. Nema nijedne znanstvene činjenice koja ne pretpostavlja neku

teoriju.

17. Hume (18. st.) - skepticizam

Glavno djelo: Rasprava o ljudskoj prirodi

Hume je doveo do krajnje točke tvrdnju da znanost koja se temelji na empiriji ne moža biti

pouzdana zato što je karakter realnih znanosti drugačiji od matematike. Empirijske istinu nisu

nužne, prema tome svaki znanstveni zakon nije nužan. U empiriji je sve utemeljeno na odnosu

uzroka i učinka. Vjerujemo da povezujući uzroke otkrivamo realnost. Ne možemo zamisliti da

se nešto odvija bez uzroka. Za Humea znanje uzroka i učinaka jest znanstvena spoznaja. No

sve što znamo dolazi od osjetila. Hume tvrdi da se iz osjetila ne može ništa izvući teorija

uzroka bila je u čitavoj tradiciji prije Humea pogrešna. Hume kaže da ne postoji uzrok i

učinak. To je samo u našoj glavi, smatra Hume. Ono što se zaista događa u prirodi nije nužno,

mi to samo zaključujemo na temelju navike. Zakon uzroka i učinka je naša projekcija zbivanja

u prirodi.

18. USPOSTAVA TEORIJA: KONTEKST OTKRIĆA I OPRAVDANJA KOD

HERSCHELA

Za nas najbitnije djelo: Priručnik znanstvenog istraživanja (1849)

- John Herschel jedan je od prvih koji je uspostavio jednu teoriju znanstvenog postupka

- kontekst otkrića govori o tome kako se dolazi do znanstvene teorije. Znanstvena teorija je

rasprava o skupu pojava. Sve su pojave složene pojave te se mogu rastaviti na jednostavne

dijelove (aspekte). Zatim se promatraju ti aspekti te se dolazi do određenih veza među njima.

10

Do prirodnih zakona možemo doći induktivno (eksperimentalna mjerenja), ali i postavljanjem

hipoteze. Kad su postavljeni zakoni treba doći do teorija – skupovi zakona koji vrijede za

određeno područje. Do teorija dolazimo na dva načina: indukcijom i hipotezom. Kad se došlo

do teorije zatvoren je kontekst otkrića.

Kontekst opravdanja uvjeti za testiranje teorije:

1. Proširenje zakona na ekstremne slučajeve

2. Neočekivani rezultat kojeg možemo dobiti kad teoriju testiramo znači da teorija vrijedi

preko određene granice, gdje se to ne bi očekivalo

3. Krucijalni eksperiment se pojavljuje kad imamo posla sa više teorija za isti fenomen.

Budući da se ne možemo odlučiti ni za jedan od njih, provodimo krucijalni eksperiment koji

bi trebao odlučiti koja teorija vrijedi.

18. FRANCIS BACON (16.-17.st.)

Glavno djelo: Novi Organon

- Pokušava napraviti reformaciju znanosti. Zamislio je tzv. Veliku obnovu, ali od nje nam je

ostao samo Novi organon (novi jer je drugačiji od Aristotelovog).

- Polazište mu je Aristotel i kritika Aristotela. Bacon mu prigovara da je nekritički sakupljao

podatke. Umjesto toga predlaže sustavno eksperimentiranje sa svrhom da se dobije novo

znanje o prirodi. Bacon odbacuje apsolutnu dedukciju. Smatra da je Aristotel loše definirao

važne pojmove u znanosti i iz toga su proizašli krivi zaključci iako je postupak bio ispravan.

Bacon naglašava induktivni stupanj (Aristotel deduktivni). Donosi novu metodu i stavlja

naglasak na progresivnu indukciju – ide se postepeno od baze empirijskih podataka. Stvara se

jedna piramida. Nakon utvrđivanja činjenica u pojedinim znanostima, dolazi „filozof prirode“

– znanstvenik koji uspostavlja vezu između činjenica (tih prikupljenih podataka). Zatim se

definiraju nebitne slučajne veze između stvari (metoda isključivanja). Ostaju samo bitne

povezanosti, koje se mogu formulirati kao uzroci i učinci.

- Bacon znanosti dodaje pragmatičnu crtu ćovjeku je moralni imperativ da istražuje

prirodu. I to zato da bi mogao kontrolirati sile prirode. Glavni cilj je tu spoznaju upotrijebititi

za vladanje prirodom. Ovladati prirodom i iskoristiti je za voje svrhe, to je cilj znanosti.

Novovjeka znanost je u tom smoslu bejkonovska znanost. To iskorištavanje prirode, po

Baconu traži jedan potpuno novi pristup – postaje profesija. Da bi se postigla dominacija nad

prirodom mora se postići suradnja na svim razinama. Tako nastaje znanstvena zajednica, a

ovdje kod Bacona su njezini začeci.

11

- u djelu „Atlantida“ donosi svoj model znanstvene zajednice. Atlantida je mjesto

prikupljanja, „Tvornica znanja“. Postojali bi ljudi koji bi sortirali znanje, ljudi koji bi tražili

uzroke i učinke (veze) među stvarima, ljudi koji eksperimentiraju, ljudi koji obrađuju

rezultate eksperimenta i konačno oni (filozofi) koji bi trebali iz svih tih znanja dati konačne

zaključke za postupanje, ponašanje. Svi ti znanstvenici su smješteni u jednom mjestu

(Atlantida) i međusobno komuniciraju. Tako je Bacon pokrenuo ideju instituta, akademije.

- Teologiju treba odvojiti od znanosti. U prirodi nema mjesta Bogu.

20. Odnos teorija i činjenica

- Logički pozitivizam (20. st.) kaže da znanost počinje sa činjenicama, tada dobivamo jezik

motrenja i onda se dolazi do teorija znanstvenog jezika

- Whewell (19. st., djelo Povijest induktivnih znanosti) kaže da nisu činjenice ono od čega se

polazi. Činjenice nisu pretpostavka za teoriju. Teorija nije rezultat činjenica i to je tako jer se

ne može povući crta između činjenica i teorije. Činjenice su vrsta „sirovog materijala“ za

formulaciju teorije, a ideje su racionalni principi kojima se činjenice povezuju. Između

činjenica i racionalnih principa ne može biti povučena oštra granica. Činjenice i teorija ovise

o kontekstu gledanja.

Znanost prema Whewellu počinje i od činjenica i od teorije zajedno. Oni su ravnopravno

polazište za izgradnju znanosti.

Činjenice razlažemo na elemente, ideje na pojmove. Iz svega toga dolazimo do teorija.

Polazište nije samo iz činjenica ili ideja.

21. Kuhnov model znanosti

Glavno djelo: Struktura znanstvenih revolucija (1962.)

Pokušao je pomiriti dva pristupa:

interalisti tvrde da znanost ima svoju unutrašnju logiku i svaki rezultat znanosti je rezultat te

logike (ne postoji ništa izvan te znanosti što bi na nju utjecalo).

Eksternalisti tvrde da na razvoj i rezultate u znanosti utječu najviše eksternalni faktori.

Kuhnova osnovna teza je da je znanstveni fenomen taj koji nije svodiv ni na internalizam ni

na eksternalizam. Znanost je prema Kuhnu jedan vrlo složeni proces koji uključuje i

unutrašnje i vanjske faktore. On govori o znanstvenim revolucijama. Znanost se razvija kao

neki organizam i prolazi kroz određene faze. Prije nego dođe do određene revolucije, znanost

napreduje u predznanstvenoj fazi – nagomilavaju se rezultati, otkrića, tu još nemamo novu

paradigmu (model, uvjerenje koje vlada, stav).

12

No kad stara paradigma više ne može protumačiti određene fenomene, onda dolazi do krize

znanosti.

22. Poincare – 19.-20-st.

Henri Poincaré je utemeljitelj moderne teorije kaosa. On se prvi bavio matematičkim

bilježenjem ponašanja u nelinearnom dinamičnom sustavu.

Uz to, bio je stava da matematika nije logička znanost, već stvar intuicije. Smatrao je da je

aritmetika a priori sintetička, a ne analitička znanost, te da se ne može deducirati iz logike.

23. Kopernik (1473.-1543.)

Glavno djelo: De revolutionibus orbium celestium (O revoluciji nebeskih sfera)1543.

Uveo heliocentrički sustav

24. Ptolomej (1.st.po.Kr.)

Postavio teoriju epicikla i deferenata.

25. Osiander (16.st.)

Pisao uvod u Kopernikovo glavno djelo (O revoluciji nebeskih sfera). U tom uvodu on je

napisao da Kopernikovo djelo treba shvatiti kao instrument za predviđanje eklipsi i plima i

oseka, ali ne kao nešto što se može smatrati istinitim.

26. Kepler (16./17. st.)

Uvodi koncept orbita (elipsoidnog kretanja) u astronomiju.

27. Bodeov zakon (18. st.)

Bodeov zakon predviđa razmak između planeta u sustavu na temelju matematičke progresije.

Bodeov zakon je bitan jer su pomoću njega predviđena neka svemirska tijela koja još nisu do

tada zabilježena. S obzirom na to da je zakon kasnije pokazao mnogo propusta (npr. on je

očekivao da će se raditi o planetu, a a zapravo se radilo o asteroidu), njegov model je odbačen

u 19. stoljeću, no čak i djelomična uspješnost njegovog modela je bitna za modernu znanost i

njezinu sposobnost predviđanja..

(Za nadobudne, objašnjenje zakona je na stranici

www.astro.cornell.edu/academics/courses/astro201/bodes_law.htm)

13

Otkriće Urana: Bode je točno pogodio položaj Urana, koji je i otkriven 1781.

28. Boyleov zakon (17.st.)

Jednostavan zakon, glasi ovako:

PV = k,

Pri čemu je P pritisak, V volumen, a k konstanta.

Ovo je zakon koji govori o idealnom plinu u kojem vrijedi pravilo da su P i V obrnuto

proporcionalni, tj. rezultat je uvijek isti.

Pokazuje kako se matematički mogu pokazati konstante u prirodi pomoću kojih se mogu vršiti

predviđanja. Doduše, Boyleov zakon se može primjeniti samo na idealnom plinu.

29. Leibniz

Glavno prirodo-znanstveno djelo mu je Specimen Dynamicum iz 1695.

Zagovarao je teoriju relativnosti prostora, vremena i kretanja te kinetičku i potencijalnu

energiju. Kako je bio slabiji fizičar od Newtona, mnoga njegova razmišljanja nisu bila

shvaćena do Einsteina, koji je teorijom relativnosti povratio Pascalovu terminologiju.

Zaslužan je za mnoge koncepte u suvremenoj kvantnoj fizici i teoriji supersimetrije.

14