1

DESETLJEĆA ZAMRAČENJA1920. – 1939.

Pobjednici održavaju stečenoŠirom Europe recesija i nezaposlenost bila je sasvim normalna pojava nakon rata.

Mnoge vlade i poslodavci pritiskali su žene da se odreknu svojih, u ratu stečenih poslova ili da prihvate slabije plaćene položaje, ne bi li napravile mjesta za nezaposlene muškarce. Od zapadnih sila samo su SAD izašle iz rata bogatije i moćnije nego ikada, a slično se događa i s Japanom u Aziji.

Rješenje europskih ekonomskih problema ponajviše je ovisilo o politikama poslijeratnog razdoblja, ali nitko nije donosio neke nove ideje unutar demokratskog sustava. Neki su očekivali da će omogućavanje ženskog glasovanja malo oživiti političku žabokrečinu u mnogim zemljama, ali takvo što se nije dogodilo, jer će i žene u politici glasati vrlo slično muškarcima, a vrlo je malo žena doguralo na neke izvršne položaje.

Sve konzervativnija Francuska, koja je dobila dominantnu političku ulogu u Versailleskoj Europi, koncentrirala se na oporavak gospodarstva i širenju antinjemačkog raspoloženja po cijeloj Europi, a ujedno je ljutito, gotovo uvrijeđeno (pa što oni misle, da smo mi oslabili) odbijala zahtjeve za nezavisnošću u svojim kolonijama.

Velika Britanija se, za razliku od Francuske, isključila iz svakodnevne politike na Kontinentu i posvetila se rješavanju svojih problema u Irskoj i u nemirnim kolonijama u Aziji i Africi. Rastući zahtjevi za nezavisnošću Irske urodili su prvim plodovima 1914.g., kada je Parlament odobrio zakon o irskoj samoupravi – tzv. Home Rule, ali je primjena tog zakona odgođena za poratne godine. Nestrpljivi irski nacionalisti podigli su u Dublinu 1916.g. pobunu protiv Britanaca, koja je krvavo ugušena. Smaknuti vođe pobunjenika postali su nacionalni mučenici, a tadašnja ekstremnija irska organizacija Sinn Fein (Mi sami), preuzela je vodstvo u irskoj nacionalnoj borbi, pogotovo njezino vojno krilo – IRA (Irish Republican Army). Kada je Sinn Fein 1919.g. objavio nezavisnost Irske, izbili su vrlo žestoki sukobi između IRA i britanske vojske (tzv. Black 'n' Tans), koji su trajali iduće dvije godine, jer je 1921.g. dogovorom utemeljena irska samostalnost, ali sukobi, kako vam je poznato nisu završeni niti do danas, jer je šest većinskih protestantskih dijelova Irske (Sjeverna Irska) ostalo vezano uz Veliku Britaniju. Britanci su također bili suočeni s nacionalnim problemima širom svijeta. Na Bliskom Istoku najviše će im problema zadavati Cionizam, i arapsko-židovski sukobi u Palestini. Snažna opozicija u Egiptu prisilit će ih na garantiranje nezavisnosti Egipta 1923.g. Najjači pokret za nacionalno oslobođenje bio je onaj u Indiji. Mnogi Indijci, nadajući se da će biti nagrađeni samoupravom, borili su se za Britance u Prvom svjetskom ratu, ali nagrade naravno nije bilo. Indijski vođe, Mohandas Karamchand Gandhi i Jawaharlal Nehru, koji su bili pozapadnjačeni edukacijom i iskustvom služenja u britanskom sistemu, vodili su borbu za nezavisnost. Gandhi je koristio taktiku nenasilnog otpora i građanskog neposluha, što je prikupilo simpatije javnosti širom svijeta. Čak su i neki Britanci, zbog velikog pritiska, bili spremni garantirati indijsku autonomiju.

SAD su nakon rata vrlo lako mogle preuzeti vodeću rolu u međunarodnim odnosima, ali odlučili su se na izolacijsku politiku u odnosu na europska događanja. Kongres nije prihvatio sudjelovanje SAD u radu Lige naroda, niti je ratificirao Versailleski ugovor.

Njemačka Weimarska RepublikaNjemačka je iz rata izašla pobijeđena, uvrijeđena i ljuta, ali je ipak imala potencijala

relativno brzo povratiti svoju nekadašnju moć i snagu. Naime, bila je mnogoljudnija nego Francuska, njena industrijska infrastruktura nije bila uništena ratnim djelovanjima, i dalje je bila teritorijalno prilično velika. Na njenim istočnim granicama nalazile su se nove, relativno

2

slabe zemlje, a dalje na istoku Rusija, nije više predstavljala neki bauk zbog svojih unutarnjih problema. Ipak, okolnosti poraza u ratu unijeli su krizu i negodovanje, posebno među njemačkim radnicima u mornaričkim bazama Sjevernog mora – Kiel, Wilhelmshaven, Hamburg, Bremen…, koji su ostajali bez posla zbog britanske blokade njemačkih luka. Nemiri su se širili u sve njemačke gradove, a radnici i mornari su po uzoru na ruske događaje osnivali svoje sovjete i zahtijevali republiku.

Vodeća politička snaga bila je Socijaldemokratska stranka, kojoj je na čelu bio Friedrich Ebert, a kako je on bio uvjereni demokrat s velikim utjecajem na stranku, stranka se zalagala za provođenje vlasti preko legalno izabranog parlamenta.

Druga, ali radikalnija ljevičarska organizacija bila je Spartacusbund (Spartakov savez) – koja će kasnije postati Komunistička partija Njemačke, koju su vodili Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht. Oni su pod utjecajem ruskog boljševizma htjeli uspostaviti revolucionarnu vlast radničkih i vojničkih sovjeta i protivili su se parlamentarnoj političkoj borbi.

U borbi protiv komunista, socijaldemokrati su se oslanjali na desničarske paravojne organizacije – Freikorps, koje su popunjavali bivši vojnici i oficiri njemačke vojske, a financirani su od strane vlasnika krupnog kapitala, koji se boje komunističke prijetnje. Osim zastrašivanja i premlaćivanja komunista, neće prezati niti od ubojstava, pa će oni biti zaslužni za eliminiranje glavnih ljudi Komunističke partije Njemačke – Rose Luxemburg i Karla Liebknechta.

Kako je kaiser (car) Wilhelm II abdicirao krajem 1918.g. i otišao u Nizozemsku, Njemačka postaje republika. Njemački parlament, koji zbog revolucionarnih zbivanja i sukoba ljevičarskih i desničarskih snaga zasjeda u malom mjestu Weimaru, u ljeto 1919.g. donosi novi ustav, koji se po mjestu donošenja naziva Weimarski ustav, a za Njemačku se do dolaska Hitlera na vlast uvriježio naziv – Weimarska Republika. Prve godine Weimarske Republike protekle su u velikoj financijskoj krizi zbog velikih ratnih reparacija koje je morala plaćati, i u čestim unutrašnjim političkim sukobima između komunista i desničarskih freikorpsa. Nakon gušenja viđenijih komunističkih prvaka, desničari su se okrenuli i protiv vlade Weimarske Republike, koju su optuživali da je izdala Njemačku, prihvaćanjem uvjeta nametnutih Versailleskim ugovorom. Prvi pokušaj svrgavanja nove vlade pokušao je desničarski nacionalist Wolfgang Kapp, 1920.g. Najveću podršku vladi tada su dali komunisti koji su organizirali generalni štrajk, ali pomoć je pružila i Antanta (čitaj: Francuska) jer joj nije bilo u interesu propadanje Weimarske Republike koja im duguje još jako puno u ime ratne odštete, pa je puč ugušen za par dana. Financijska kriza bivala je sve veća, pa je Njemačka bila prisiljena na tiskanje sve veće količine novca, što je izazivalo veliku inflaciju, koja je svoju kulminaciju imala u drugoj polovici 1923.g. Takva inflacija ogromnih razmjera još je više otežala redovito plaćanje ratnih reparacija, pa se Francuska odlučila sama naplatiti, naime, zajedno s belgijskim trupama okupirala je najjače industrijsko područje Njemačke – Ruhr. Bio je to težak udarac na njemački ponos.

3

Nimalo veselu financijsku i političku situaciju u Weimarskoj Republici koristi jedna od mnogobrojnih desničarskih grupacija u Njemačkoj – Nazionalsocialistische Deutsche Arbeite Partei – NSDAP (Nacionalsocijalistička radnička partija Njemačke) ili nacisti, kojoj je na čelu dotada potpuno anonimni Adolf Hitler. On je uz pomoć slavnog generala Ludendorffa i svojih nacista pokušao izvesti puč u Münchenu, 1923.g. (tzv. "pivnički puč") koji nije uspio, a sam Hitler je završio u zatvoru, u kojem je proboravio nešto manje od godinu dana. Dok je bio u zatvoru napisao je svoju poznatu knjigu "Mein Kampf", u kojoj je postavio temelje nacističke doktrine.

Amerikanci i Englezi su pokušavali pronaći načine da Njemačkoj omoguće redovitije isplaćivanje ratnih reparacija, a za takva popuštanja Njemačkoj trebalo je uvijek pridobiti Francuze. Francuzi su shvatili da im je osvajanje Ruhra donijelo više troškova nego koristi, jer su Nijemci građanskim neposluhom i štrajkovima sprječavali jaču industrijsku proizvodnju, a to opet šteti Francuskoj jer se nikako ne mogu naplatiti, pa je i ona bila spremna na popuštanje. Dawesovim planom 1924.g. i Youngovim planom 1929.g., Weimarskoj Republici je pružena pomoć u stabiliziranju valute i suzbijanju inflacije; smanjena su joj ukupna dugovanja po pitanju ratnih reparacija; strane trupe napuštaju Porajnje, a Francuzi napuštaju Ruhr. Ugovorom u Locarnu 1925.g. Njemačka i Francuska su čak sklopile prijateljski sporazum, te je Njemačka primljena u Ligu naroda. To je izazvalo opće iznenađenje i oduševljenje u Europi i SAD-u, jer se mislilo da nakon izglađivanja odnosa između Francuske i Njemačke, u Europi više nikada neće biti rata. U duhu Locarnskog sporazuma bila je odluka Antante u Lausanni 1932.g., da se Njemačkoj brišu sve daljnje ratne reparacije.

"Lude dvadesete"Popularna kultura 20-ih godina reflektirala je zabrinjavajuće političke i ekonomske

promjene poslijeratnog doba. Jedna od karakteristika tog razdoblja, poznatog još i pod nazivom "Doba Jazza", bila je pomalo usiljena, artificijelna razuzdana zabava. Berlin je tada

bio centar kabaretske scene, gdje su nastupali bijeli i crni muzičari iz SAD, a taj muzički utjecaj Amerike i izvoz jazza dodatno reflektira novu ulogu koju SAD imaju u međunarodnim odnosima. Lude dvadesete postavile su nove standarde u odnosima spolova, a posebno se to odnosi na liberalizaciju ponašanja žena, a nova moda je išla u korak s promijenjenim načinom ponašanja. Ženska odjeća postajala je sve pripijenija i sve kraća, tako da je otkrivala puno više nego prije rata. U skladu sa odjećom, i ženske frizure postajale su sve kraće, a žene će čak početi nositi hlače za potrebe sportskih aktivnosti. Jedan od simbola seksualnog oslobađanja žena postao je i kupaći kostim, nad kojim su se tadašnji moralizatori zgražavali, jer se zaista "štedilo" na materijalu za njegovu proizvodnju. Novo

fokusiranje na ljudsko tijelo dovelo je do pojačane higijene kod ljudi. Redovito su se počele koristiti četkice za zube, dezodoransi i ostala kozmetika, a što je najvažnije kupanje je ponovno ušlo u modu. Osunčana mršavica i mišićavi muškarac

postali su standardi seksualne privlačnosti.Niti jedan oblik zabave moderne kulture nije imao toliko utjecaja kao novi mediji –

radio i film. Proizvodnja filmova postala je novi oblik umjetnosti, a cijeli je svijet počeo

4

pratiti život novih filmskih zvijezda. Filmaši su uspijevali pogađati tadašnje poglede na svijet, kao što je to činio npr. legendarni Rus Sergej Eisenstein, čiji su epski filmovi o revolucionarnim događajima u Rusiji 1905. i 1917.g. prezentirali sovjetsko viđenje tih herojskih godina. S druge strane njemački režiser Fritz Lang u svom filmu Metropolis, daje prikaz otuđenosti u futurističkom gradu.

Tjeskobne dvadeseteMnogi pisci, intelektualci, filozofi i

umjetnici naglašavali su nesigurnost poslijeratnog vremena, i istraživali takve osjećaje kod ljudi. Nekolicina filozofa, reagirajući na strahote netom završenog rata, napadali su devetnaeststoljetni optimizam i racionalizam. Proširili su ideje koje su još ranije postavili Nietzsche i njemu slični (npr. Bergson u Francuskoj). Jedan od utjecajnijih intelektualaca u poslijeratnoj Europi bio je Nijemac Oswald Spengler, koji je u svojoj knjizi Propast Zapada tvrdio da su civilizacije živi organizmi, od kojih svaka ima svoj životni ciklus. Za Zapadnu civilizaciju je rekao da je dosegla svoj vrhunac, a Prvi svjetski rat signalizirao je početak njenog kraja.

Ideje Sigmunda Freuda o iracionalnom, podsvjesnom i instinktivnom ponašanju ljudi dobile su još više pažnje tijekom 20-ih godina, ponajviše kroz djela autora kao što su James Joyce, Franz Kafka i Marcel Proust. Sve su to bili romani u kojima su likovi svoje osobno

psihološko iskustvo podizali iznad razuma (tzv romani struje svijesti). Virginia Wolf koristila se sličnom tehnikom u opisivanja unutarnjeg života žene i njezinih fantazija. Izdano je mnoštvo romana o Prvom svjetskom ratu, a jedan od poznatijih djelo je njemačkog autora Ericha Marie Remarquea – Na Zapadu ništa novo, u kojem on naglašava brutalnost i patnju i osjećaj da je rat ostavio cijelu generaciju nesretnika - "izgubljenih duša". Istovremeno, izražavao

je žaljenje nedostatkom kolegijalne vezanosti što je obilježilo ratne godine, a u civilnom životu se sve to gubi, ostavljajući čovjeka usamljenog u nimalo veselom

svijetu.Dada pokret naglašavao je nemogućnost nalaska svrhe u životu, a nadrealisti su se

okrenuli istraživanju snova i svijeta podsvijesti.

5

TOTALITARNI REŽIMIDemokracija je bila u defanzivi za manje od desetljeća nakon Pariške mirovne

konferencije. Do 1929. autoritarni režimi eliminirali su liberalne i demokratske institucije u Mađarskoj, Španjolskoj, Albaniji, Portugalu, Litvi, Poljskoj, Jugoslaviji i Italiji, a do 1936. političke slobode ukinute su u Rumunjskoj, Austriji, Bugarskoj, Estoniji, Letoniji, Grčkoj i naročito Njemačkoj. Kako su nove i većinom siromašne države napustile demokratske forme vlasti, uplele su se u politički eksperiment započet u Italiji – fašizam, čija ideologija obećava pokretanje cijelog društva i kombiniranje masovne politike i industrijalizacije sa stabilnošću i redom. Fašističke grupe pojavile su se po cijeloj Europi, a najradikalnija takva skupina preuzela je vlast u Njemačkoj. Fašistička ideologija hranila se svim tenzijama poslijeratnog društva, a sebe je predstavljala kao jedinu alternativu komunizmu što je privlačilo poklonike jer je strah od radikalne ljevice bio raširen cijelom Europom.

Bez obzira da li osvojili vlast ili ne, europski fašistički pokreti imaju puno zajedničkog. Vole uniformiranost, prije svega jednobojne košulje tamnih boja (crne, smeđe) koje su jeftine i pristupačne, jer na taj način grupa se osjeća kao pokret. Stvaraju paramilitarne organizacije koje prikazuju prave drame na ulicama – buku, marševe, živopisne demonstracije, pravo nasilje… Koriste nacionalizam, evociraju na entuzijazam i patriotizam tijekom I. sv. rata, kritiziraju kapitalizam, stagnirajuću ekonomiju, a najveći neprijatelji su: liberalni političari, marxistički revolucionari, Židovi i stranci. Fašisti se obično koriste pravim strahovima koje onda koriste u obraćanju ciljanoj populaciji. Ruralno društvo plaše s urbanizacijom; malim poslovnim ljudima prijete velikim korporacijama; sve poslovne ljude plaše radničkim zahtjevima i državnom intervencijom; privilegirane plaše socijalizmom i demokracijom; nezaposlene plaše daljnjim gospodarskim padom; vjerski orijentirane plaše potpunom sekularizacijom; a za sve vrijedi kolektivan strah od komunističke revolucije. Širenje fašističkog pokreta uspjelo je i zbog njegove velike fleksibilnosti u prihvaćanju političkih i ideoloških ciljeva. Fašisti koriste socijalističku kritiku liberalizma i kapitalizma; uzimaju konzervativne vrijednosti hijerarhije i poretka; preuzimaju rasne doktrine razvijene u XIX.st. za potrebe imperijalizma…

Još 1919.g., admiral Miklos Horthy, bivši zapovjednik Austrougarske mornarice, srušio je komunistički režim Béle Kuna u Mađarskoj, pomagan od strane Antante, kojoj nije odgovarao izvoz komunizma iz Rusije, i započeo svoj autoritarni režim. Ubrzo će ga slijediti slični režimi u Poljskoj (maršal Josef Pilsudski), Jugoslaviji (kralj Aleksandar), Rumunjskoj (kralj Karol II), u Grčkoj (general Joannes Metaxas), u Austriji (kancelar Engelbert Dolfuss), u Španjolskoj (general Miguel Primo de Rivera, čiji će sin, Jose Antonio Primo de Rivera oformiti antirepublikanski i antikomunistički pokret – falange), u Portugalu (Antonio de Oliveira Salazar)…. Sve će te diktature biti nošene na leđima nacionalnih vojski i konzervativnih snaga – bogate elite, visokih crkvenih dužnosnika, državne birokracije. Zašto je u svim tim zemljama došlo do razvoja autoritarnih režima? Jedan od važnijih razloga leži u ekonomskoj situaciji, jer su sve te zemlje bile industrijski zaostale i neproduktivne da bi si omogućile brži razvitak. Čehoslovačka je bila jedina zemlja čiji je parlamentarni sistem preživio ta krizna desetljeća, te će biti jedna od najdemokratskijih zemalja u Europi, ponajviše zahvaljujući dvojici lidera – Eduardu Benešu i Janu Masaryku, te uznapredovalom industrijskom gospodarstvu.

Fašizam u ItalijiPariška mirovna konferencija donijela je Italiji ogromnu nagradu za njen relativno

mali doprinos u pobjedi Saveznika, ali iako je dobila Južni Tirol, otoke u jadranskom i Egejskom moru, željela je više, posebno u pogledu istočne jadranske obale. Usprkos takvim željama političkih krugova, raspoloženje javnosti nije bilo ekstremističko, što se najbolje osjetilo na prvim poslijeratnim izborima 1919.g., naime, tada najekstremnija talijanska

6

politička grupacija – Fašisti, pod vodstvom Benita Mussolinija – nije osvojila niti jedno zastupničko mjesto.

Fašistička stranka je prema van imala poprilično teatralan nastup koji se očitovao u uniformiranom odijevanju članova stranke u crne košulje i crne hlače. Pozdravljali su ispružene ruke kao Stari Rimljani. Slušali su svog vođu (Il Duce) na zborovima pod vedrim nebom… Dijelom je takvu teatralnost Mussolini posudio od pjesnika Gabriella D'Annunzia koji je predvodio svoje crnokošuljaše u Rijeci. Za svoj kasniji dolazak na vlast, fašisti moraju prije svega zahvaliti strahu od boljševizma, kojemu je pogodovala i gospodarska kriza koja je drmala Italijom nakon rata, a to je pak, kataliziralo radničke nemire i štrajkove širom Italije. Nemiri su svoju kulminaciju dosegli u ljeto 1920.g., kada su radnici zauzeli mnoge tvornice i veleposjede, te osnivali svoje radničke sovjete po uzoru na Ruse. Zbog spomenutih nemira, fašisti su počeli dobivati financijsku i političku podršku krupnih industrijalaca i veleposjednika, koji su strahovali za svoju imovinu i bogatstvo. Fašistički borbeni sastavi, tj. "fasci di combattimento", (gotovo istovjetni njemačkim desničarskim freikorpsima) bili su udarna snaga ulične borbe protiv komunista (premlaćivanja, zastrašivanja, ubojstva…), a podršku su dobivali direktno od vlade, posebno od Ministarstva obrane, jer su mnoge od tih borbenih sastava vodili umirovljeni oficiri. Tako snažna i konkretna podrška omogućila je Fašističkoj stranci da na izborima 1921.g., prvi puta uđe u Parlament, a posebno to mogu zahvaliti Liberalnoj stranci!!!, povezanoj s krupnim kapitalom, koja je uvrstila fašiste na svoju izbornu listu.

7

Za jesen 1922.g. najavljen je generalni štrajk radnika u čitavoj Italiji, a Mussolini je želio iskoristiti taj trenutak za preuzimanje vlasti, te je naredio svojim borbenim sastavima i svim fašistima, koji su se nalazili na kongresu Fašističke stranke u Napulju, da krenu u tzv. "marš na Rim", s namjerom nasilnog preuzimanja vlasti. Sam Mussolini nije sudjelovao u tom maršu strahujući da bi kralj Vittorio Emanuele III mogao narediti vojsci da intervenira, pa je razvoj događaja čekao u mirnom Milanu. Prestrašeni kralj nije prihvatio prijedlog vlade da upotrijebi

vojsku za gušenje pokušaja puča, nego je, misleći da će to omekšati Mussolinija,

ponudio Mussoliniju mjesto predsjednika vlade. Tako je Mussolini, ni kriv ni dužan, krenuo iz Milana u Rim i preuzeo premijerski položaj.

Daljnja uspostava fašističke diktature bila je samo stvar tehnike, koju su između 1924. i 1926.g., fašisti uspostavljali korak po korak, koristeći se izvanparlamentarnim sredstvima, najčešće nasilnima, a nije se prezalo niti od ubojstava. Zabranjen je rad svih političkih stranaka, osim, naravno, Fašističke, pa se u slijedećih 20 godina vladalo dekretima. Mussolini je imao velikog dara za propagandu, a njegov propagandni stroj napumpao je samopouzdanje nacije, ali mu je i priskrbio mnoge poštovatelje izvan Italije, čak i u SAD-u. Predstavljen je kao netko tko je uspješno suzbio komunističku opasnost i tko je učinio da "čak i u Italiji vlakovi dolaze i odlaze na vrijeme." Najveći Mussolinijev uspjeh tiče se Lateranskih sporazuma 1929.g. sa Svetom Stolicom, čime su konačno izglađeni odnosi između Italije i Vatikana, koji traju još od vremena ujedinjenja Italije.

U stvarnosti, Mussolini je bio više glumac i sposoban manipulator, nego efikasan premijer koji može rješavati domaće i međunarodne probleme. Mnogi koji su bili imuni na njegov šarm, doživljavali su ga kao pravog karnevalskog izvođača. U Mussolinijevoj viziji povijesne sudbine Italije – stvaranje novog Rimskog Carstva i pretvaranje Mediterana u talijansko "mare nostrum" – najbolje se očituje njegov nedostatak kontakta sa stvarnošću. Čak i sa Il Duceom kao šefom, Italija nije bila prvorazredna sila, što je silno željela pokazati, ali…

STALJINIZAM U SOVJETSKOM SAVEZUSukob oko nasljeđivanja Lenjina

Lenjin nije poživio da bi vidio rezultate NEP-a, jer mu se život ugasio 1924.g. Trojica najozbiljnijih kandidata za poziciju njegovog nasljednika bili su Lav Trocki, Nikolaj Bukharin i Josif Visarionovič Džugašvili – Staljin. Prema mnogima, najviše izgleda, ali i simpatija imao je Lav Trocki, blizak Lenjinov suradnik i organizator Crvene armije. Pripadao je lijevom krilu Komunističke partije i zagovarao ideju "svjetske socijalističke revolucije" pod vodstvom Sovjetskog Saveza, te čvrsto kontroliranu i masivnu industrijalizaciju. Bukharin je pripadao desnom krilu Komunističke partije, kojeg je Lenjin postavio za glavnog izvršitelja NEP-a, a on se zalagao za takav postepeni rast Sovjetskog Saveza na osnovu NEP-a, uz

8

pomaganje seljacima. Staljin je bio negdje između njih, makar je funkcionirao kao neka buba ispod kamena, pa nikad ne znate kada će i s kakvim namjerama izaći na svjetlo dana (doduše, kad izađe na svjetlo dana dogodit će se totalno zamračenje). Staljin je bio izvrstan politički manipulator, a njegovi su ga protivnici prilično podcijenili. Trocki je vjerojatno bio previše siguran u svoju popularnost, pa je mislio da na čelo Sovjetskog Saveza može doći kada god to poželi, jer je teško drugačije objasniti njegovu neaktivnost u vrijeme kada je Staljin prtio put prema vrhu. Staljin je bio prilično nepismen i loš govornik, ali je zato bio pun samopouzdanja i odličnih

organizatorskih sposobnosti, što mu je (uz vrlo čvrste laktove, na kojima bi mu i Asanović pozavidio) omogućilo uspon u hijerarhiji Komunističke partije do pozicije Generalnog sekretara. S tom pozicijom imao je u rukama sve potrebne drivere za okretanje partijske mašinerije u željenom smjeru.

Pri kraju svog života Lenjin je upozoravao na moguće opasnosti ako Staljin preuzme vodstvo Partije, napomenuvši da je on vrlo surova osoba. Nakon Lenjinove smrti, Staljin je pametno odigrao na kartu ljubavi naroda prema Lenjinu, predstavljajući se kao njegov nasljednik i nastavljač i pokrećući njegov kult. Iako Lenjin nije želio da se njegov lik i djelo pretvori u nekakav kult obožavanja, Staljin je upravo to učinio: Lenjinove slike i kipovi izloženi su širom Sovjetskog Saveza, a njegovo balzamirano tijelo smješteno je u crveni mauzolej, gdje su ga svi zainteresirani mogli doći pogledati….itd. Staljin je u Partiju uveo mnoga nova lica koja su na taj način postali njegovi dužnici, pomoću kojih je uspio izgurati Trockog i Bukharina kao jedine prave suparnike. Do 1928.g. Staljin je postigao potpunu dominaciju u Komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza i diktatorsku ulogu u Sovjetskom Savezu, pa je mogao pokrenuti akcije za transformacijom države.

Petoljetke i industrijalizacijaDo 1928.g. sovjetska je industrija, usprkos NEP-u, napredovala vrlo sporo, a Staljin je

želio brže, više i jače. Te je godine ukinuo NEP i pokrenuo prvu Petoljetku – petogodišnji

9

plan intenzivne industrijalizacije i elektrifikacije, čiji su temeljni ciljevi bili vrlo ambiciozni. "Ni'ko ne sme da nas bije! Staru Rusiju su tukli zbog njene zaostalosti. Mi smo 50 do 100 godina iza razvijenog Zapada, a taj jaz moramo premostiti u 10 godina ili će nas slomiti!" –

tako je govorio Staljin.Cilj je bio više nego udvostručiti

industrijsku proizvodnju, upeterostručiti elektrifikaciju, te podići najmanje 1500 tvornica u samo pet godina. Da bi se omogućilo ostvarivanje Petoljetke, poljoprivrednu je proizvodnju trebalo udvostručiti, a to se htjelo postići potpunom i prisilnom kolektivizacijom zemljišnih

posjeda, i njihovim organiziranjem u kovhoze i sovhoze. Staljin je očekivao da će velike, kolektivizirane i mehanizirane farme proizvoditi ogromne količine hrane, čijim bi se

izvozom financirali troškovi industrijalizacije, a s druge strane, kolektivizacija i mehanizacija oslobodila bi mnoge seljake vezanosti uz zemlju čime bi oni mogli postati industrijski radnici.

Ali, proces kolektivizacije pokazao se prilično neefikasnim, jer su se stotine tisuća seljaka, posebno oni imućniji, poznati kao kulaci, odupirali kolektivizaciji. Zbog protesta čak su uništavali usjeve i stoku, samo da ih ne bi morali predati državi. Gotovo 2/3 stočnog fonda uništeno je u razdoblju između 1929. i 1933.g., a to se razdoblje često naziva i "mesne orgije", jer su se mnogi siromašni seljaci tada prvi put zaista najeli mesa. Državni službenici, pripadnici NKVD-a (zloglasne "ruske trojke", jer su po trojica išli od imanja do imanja) odvodili su neposlušne i pretraživali imanja, te oduzimali gotovo svu hranu koju su seljaci skrivali iz čisto egzistencijalnih razloga. Stotine tisuća seljaka ubijeno je ili odvedeno u Sibir ( vječno mjesto ruskog robinzonskog turizma – vidjeti lanjske lekcije). Kulaci su prema Staljinovoj direktivi trebali biti istrijebljeni kao klasa. Rezultati ovakve politike bili su stravični. Između 1930. i 1933.g. od gladi je umrlo oko 6 milijuna ljudi, ponajviše u Ukrajini. Ipak, Staljin je ostvario svoje, jer je u prvih godinu dana kolektivizirano oko 50% zemlje, a u slijedećih 10 godina gotovo sva ruska zemlja.

10

Novi gradovi i industrijska postrojenja građeni su u ogromnom broju, posebno na području Urala i u Sibiru, daleko od dometa bilo kojih ratnih aviona iz Europe. Gotovo 20 milijuna ljudi preseljeno je iz sela u te nove gradove da preuzmu nova radna mjesta. Industrijski rast bio je vrlo brz, tako da se u nekim granama industrije došlo gotovo do razine proizvodnje SAD-a ili Njemačke (naravno, mora se uzeti u obzir da je zapadne zemlje mlatnula toljaga Velike krize). Da bi se to postiglo, plaćena je ogromna cijena u ljudskim životima, zdravlju i slobodi, jer izgraditi moderno industrijsko društvo preko noći primoralo je radnike na neprestani rad za mizernu nadnicu, na život u lošim i hladnim stanovima, a mogli su zaboraviti na stvari normalne za zapadnog radnika kao što su cipele, radio-aparati, pa čak i hrana (jedino je votke bilo u izobilju). Morali su živjeti u skladu sa sistemom htjeli oni to ili ne. Tko god je skrenuo s pravog puta bio je osuđen ili ga je "pojeo mrak." Staljinov cilj bio je izgraditi novo društvo koje će biti ispunjeno sasvim drugačijim individuama, pravim socijalističkim muškarcima i ženama – Homo Sovieticus. Vlast je posebno nagrađivala one radnike koji su davali poseban doprinos industrijalizaciji, te bi oni postajali "Heroji rada", i bili bi tretirani gotovo kao heroji Oktobarske revolucije. Nekolicina takvih entuzijastičnih i efikasnih radnika tvorilo je tzv. "šok brigade" koje su išle od tvornice do tvornice, te na djelu pokazivali ostalima kako se radi za majku domovinu.

Svaki segment sovjetskog društva bio je mobiliziran u svrhu industrijalizacije Sovjetskog Saveza – škole, mediji, sve moguće institucije, a posebno udruženja mladih. Svaka škola trebala je učeniku usaditi svijest o veličini ljudi kao što su Lenjin, Staljin i ostali, koji su organizirali radnike u borbi za novi i sretniji život. Unutar obitelji tj. u "školama socijalizma", majke su obučavane da odgajaju djecu u komunističkom duhu, zato je brak postao jedini poticani oblik veze muškarca i žene. Svaka pomisao na pobačaj postala je ilegalna, a homoseksualnost je bila pravi zločin, koji se tako i kažnjavao.

Staljin je pokrenuo i sovjetsku kulturnu revoluciju, čime su ruska umjetnost i književnost postale snažno oruđe Staljinove propagande. Suzbijano je bilo kakvo umjetničko izražavanje manjinskih skupina; izdavane su nove povijesne knjige koje "dokazuju" da su Rusi otkrili sve prije Zapada, te da je Oktobarska revolucija najvažniji događaj u povijesti čovječanstva ("Tko kontrolira prošlost, kontrolira i budućnost; tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost", rekao je još George Orwell). Predstave i filmovi koje Staljin nije volio zabranjivani su zbog "ideološke nepoćudnosti", a umjesto takvih djela glorificirali su se povijesni ruski junaci kao što su Aleksandar Nevski, Ivan Grozni ili Petar Veliki, koji su označeni kao nekakvi Staljinovi prethodnici, a svi su oni naglašavali važnost podčinjavanja državi kao jedinog načina odupiranja stranoj invaziji, a time se glorificira i ruski nacionalizam. Filmovi su ujedno morali promovirati revolucionarni entuzijazam i veličati komunističku ideju i komunističku državu. Intelektualnoj eliti 30-ih godina naređeno je da postanu "kulturni radnici", ili kako je to rekao Maksim Gorki -"inženjeri ljudskih duša". Socijalistički realizam ili soc-realizam postao je jedini pravovjerni pravac u umjetnosti, kojim se na vrlo realističan način prikazuju osobe koje ostvaruju san o novom komunističkom društvu. Sam Staljin se rijetko pojavljivao u javnosti, ali njegov lik bio je

11

prisutan svuda uokolo: portreti, kipovi, biste, knjige, filmovi i izjave okruživali su Homo Sovieticusa.

Krv i teror: Velike čistkeStaljin je od početka svoje vladavine nemilice brisao političke protivnike, a prvi će

njegovu žestinu na svojoj koži osjetiti kulaci. Kako je Staljin izgrađivao kult ličnosti, tako mu je sve više smetao svaki pokušaj neslaganja s njegovim idejama, pa će 30-ih godina teroriziranje biti usmjereno i protiv partijskih članova. Gotovo svi su u nekom trenutku mogli biti sumnjivi (osim Staljina, naravno). Neki su bili sumnjivi jer su malo skrenuli s partijskog

puta, a drugi jer se Staljinu u tom trenutku tako htjelo. Staljin je samo tražio pogodan trenutak za provođenje generalnog čišćenja, a tako nešto dogodilo se 1934.g. kada je ubijen Sergej Kirov, šef Lenjingradskih komunista. Staljin je njegovo ubojstvo iskoristio za odstranjivanje gotovo svih svojih protivnika, u velikim čistkama koje će trajati do 1939.g. Kada bi čovjek išao pozorno pratiti istragu o ubojstvu Kirova, ispalo bi da je bilo najmanje pola milijuna njegovih ubojica. Velike čistke su uključivale namještena suđenja, mučenja, beskrajna ispitivanja. Često su i sami suci ili šefovi NKVD-a, koji su obavljali veliki dio "prljavog posla", tj. namještanja suđenja, svjedoka ili

dokaza, završavali na sudu zbog namještanja suđenja, svjedoka ili dokaza! Jedan od najodanijih Staljinovih ljudi u velikim čistkama bio je Laurentij Berija, strah i trepet Sovjetskog Saveza, čovjek koji je srcem i dušom bio uz Staljina. Inkvizicija i Jakobinska diktatura tijekom Francuske revolucije bili su mačji kašalj naspram zločina koje je Staljin počinio. Evo samo djelomične liste tko je sve stradao:

● Većina članova Sovjetskog diplomatskog zbora● Većina članova Centralnog komiteta Komunističke partije● Gotovo svi suci vojnog suda● Gotovo svi oficiri Crvene armije uključujući i maršala Tuhačevskog● Dvojica šefova NKVD-a● Premijeri i glavni ministri svih neruskih Sovjetskih republika● Čovjek koji je prvi upao u Zimski dvorac u Oktobarskoj revoluciji● 70 godišnji starac koji je posjedovao knjigu koja je sadržavala sliku Trockog● 85 godišnja starica koja se prekrižila nakon sprovoda● čovjek koji je skinuo Staljinovu sliku sa zida, jer je farbao zid …itd

Svaki prekršaj se mogao iskoristiti za hapšenja: predugo plesanje s japanskim diplomatom; nedovoljno dugo ili premalo energično pljeskanje nakon Staljinovih govora (nitko se nije usudio prvi prestati pljeskat); kupovanje namirnica od bivšeg kulaka i sl. Ljudi bi odlazili na posao i jednostavno se ne bi vratili doma- ili su ubijeni ili ih je pojeo mrak ili su poslani u gulag. NKVD je zapošljavao milijune ljudi koji su se tajno infiltrirali na sva mjesta gdje postoji makar jedan čovjek. Gotovo svi intelektualci mogli su očekivati hapšenja i zatvor u nekom trenutku.

12

Staljin je jednostavno želio spriječiti bilo kakvu mogućnost budućih konspiracija protiv njega i time ojačao svoju vlast. Ali činio je to velikim djelom i zbog čisto osobne paranoje. Kako god bilo, sovjetsko društvo nije prestalo funkcionirati u tim godinama čistki (makar su čistke bile pravilo sve do 1991.g.), jer umjesto "očišćenih" stizali su novi birokrati, i tako ispočetka.

Konačan broj stradalih ostala je nepoznanica, ali ono što je javnosti ponudila vlada Mikhaila Gorbačova govori o najmanje 15 milijuna ljudi (to se ne odnosi samo na ubijene u čistkama, nego općenito zbog Staljinove politike), dakle ta se brojka slobodno može množiti s nekim brojem, jer u Sovjetskom Savezu nije postojala osoba kome netko blizak nije stradao tijekom staljinističkog terora.

NACIZAM U NJEMAČKOJHitler preuzima vlast

Popuštanje zemalja Antante po pitanju ratnih reparacija omogućilo je donekle gospodarsko i financijsko oporavljanje Njemačke. Međutim Velika gospodarska kriza (1928-1932) opet je prepolovila proizvodnju, a 6 milijuna ljudi ostalo je bez posla, pa Njemačka postaje plodno tlo za uspon radikalnih desničarskih stranaka, prije svih nacističke. Hitlera i naciste posebno podržavaju krupni kapitalisti, koji u njima vide oruđe za sređivanje političke ljevice i boljševizma, a financijsku podršku Hitleru u velikoj mjeri pruža i anglo–američki bankarski kapital, posebno Engleska banka. Ovakva podrška najbolje se osjetila na izborima 1932.g., kada nacisti (od donedavno beznačajne stranke) dobivaju 30% glasova.

Kako nacisti nisu imali natpolovičnu većinu ušli su u koaliciju sa desničarskim nacionalistima, a time su dobili i podršku oficirskih krugova. Predsjedniku maršalu Hindenburgu nije preostalo ništa drugo nego da 1933.g. postavi Hitlera za kancelara (makar je samo četiri dana prije izjavio da nikada tog kaplarčića neće postaviti na mjesto predsjednika vlade). Političari, industrijalci i generali koji su omogućili dolazak Hitlera na vlast učinili su to u uvjerenju da će ga moći koristiti za svoje ciljeve. Prvi Hitlerov kancelarski potez bio je raspuštanje Reichstaga (Parlament) i raspisivanje novih izbora jer se nadao da će pritiscima i zastrašivanjima dobiti apsolutnu većinu. U predizbornim pritiscima trebala mu je pomoći policija koja je bila pod kontrolom nacista, jer je ministar unutrašnjih poslova u Hitlerovoj vladi bio nacist, pa su u policiju ubačeni SA odredi (Sturmabteilungen – udarni odredi) koje je formirao Ernst Röhm kao stranačku vojsku za borbu protiv komunista, a sada su trebali uvjeriti glasače u korisnost glasanja za naciste.

Usprkos dobroj kampanji zastrašivanja nacisti su osvojili samo 45% glasova, ali Hitler je našao načina kako da ostvari natpolovičnu većinu, naime komunisti su dobili veliki broj glasova pa ih je Hitler optužio za paljevinu zgrade Reichstaga u Berlinu (iako su to napravili SA odredi) i zabranio njihovo djelovanje, a bez komunista u Reichstagu nacisti su se ipak

13

domogli većine. Hitler je na silu progurao i novi "Zakon o ovlaštenju", koji vladi daje pravo na četverogodišnje izdavanje zakona svake vrste bez sudjelovanja Reichstaga. Za kontrolu političkih protivnika, a to se prije svega odnosi na komuniste osnovana je nova tajna policija – Gestapo (Geheime Staatspolizei), a pod njenom kontrolom uskoro su počeli nicati koncentracioni logori za političke protivnike, koji su tijekom II. sv. rata dosegli zastrašujuće razmjere.

Tijekom 1933.g. sve političke stranke i organizacije zabranjene su osim nacista, pa su nacisti mirno mogli organizirati nove, izvanredne izbore na kojima su osvojili 90% glasova, tako je Hitler u samo nekoliko mjeseci postigao rezultate koje Mussolini nije uspio nekoliko godina. Kako su SA odredi po svojoj brojnosti i naoružanosti postali praktički nova vojska, a Hitler se nije želio zamjerati vojnim generalima službene Njemačke vojske, jer još nije postao zapovjednik vojske, naime tu dužnost ima predsjednik Republike. Zato je Hitler morao naći načina da se otrese Ernsta Röhma i vodstva SA odreda, ne bi li na taj način udobrovoljio generale. Protiv SA odreda upotrijebio je svoju pretorijansku gardu, tj. SS odrede (Schutzstaffel – elitni nacistički zaštitni odredi) koje je formirao Hitlerov odani prijatelj Heinrich Himmler. SS-ovci su 1934.g. likvidirali Röhma i vodstvo SA odreda, a taj je događaj poznat pod nazivom "noć dugih noževa". U ljeto 1934.g. nakon smrti predsjednika Hindenburga, Hitler je postao i predsjednik, a time i vrhovni zapovjednik vojske, pa je od tada njegova kontrola vlasti bila potpuna, te i službeno uzima naziv "Führer".

Život u nacističkoj Njemačkoj

14

Konsolidiranjem na vlasti, Hitler je pretvorio Njemačku u policijsku državu. Ukinute su sve građanske slobode, kao što su sloboda govora, tiska ili okupljanja. Svi oblici udruga pretvoreni su u nacističke organizacije, npr. udruge liječnika,

arhitekata, inženjera, profesora, odvjetnika…, čak su stanovnici bili

prisiljeni učlanjivati se u nacistička udruženja za rekreaciju i slobodno vrijeme. Nacisti su se pobrinuli i za kontrolu

obiteljskog, i općenito privatnog života. Uspostavljeni su podobni oblici ponašanja žena, pogotovo majki, kojima je primarni zadatak bio kvalitetno ispunjavati kućanske obveze prema mužu i djeci i producirati što veći broj djece. Posebno su nagrađivane rasno čiste njemačke obitelji, a veći broj djece donosio je posebne materijalne pogodnosti i ugled u javnosti. Nacističko vijeće za umjetnost čak je zabranilo slikanje obitelji sa samo dvoje djece, a poseban program iz 1938.g. ohrabrivao je članove SS-a da oplođuju "rasno podobne" žene i izvan bračne zajednice.

Nacističke omladinske organizacije, kao što su Hitlerjügend ili Liga njemačkih djevojaka u svojim su redovima do kraja 30-ih imale veliku većinu njemačkih tinejdžera. Dečki su se odgajali na vojnim vrijednostima, a svoju odanost nacizmu pokazivali su špijuniranjem svojih roditelja i profesora. Djevojke su obučavane da postanu vrijedne kućanice i majke, kao savršen oslonac lojalnom i neustrašivom njemačkom vojniku. Imajući djecu pod kontrolom, Hitler se mogao narugati svojim malobrojnim protivnicima: "… kada mi protivnik kaže da nam ne želi pristupiti, ja mirno odgovorim, pa vaše dijete već nam pripada … ".

Hitler je pridobivao i manipulirao ljudima preko svojih energičnih i zapaljivih govora, mitinga, parada i simbola. Organiziran mitinzi puni nacističke simbolike i vojne koreografije, izazivali su uzbuđenje i osjećaj pripadnosti kod većine Nijemaca. Njegov sposobni ministar propagande, Joseph Goebbels osigurao je širenje nacističke ideologije preko tiska, radija, filma, knjiga, pamfleta i postera. Promovirajući entuzijazam prema njihovom vođi i ideologiji, Goebbels i nacisti napadali su dekadentnu modernu umjetnost i popularnu kulturu "ludih dvadesetih". Samo oni radovi koji su u skladu s nacističkom ideologijom mogli su doprijeti do javnosti. Organizirano je spaljivanje nepoćudnih knjiga, čak i od nekih najslavnijih autora njemačke povijesti kao što su Goethe ili Schiller. Ministar kulture otvoreno je rekao sveučilišnim profesorima: "Od sada vaš posao nije da odredite što je ispravno, nego je li ili nije u duhu Nacizma".

15

Da bi učvrstili vlast i proveli svoje rasne teorije, nacisti su se okomili na mnoge skupine stanovnika. Slali su komuniste, socijaliste, prerevne Katolike, Jehovine svjedoke i Cigane u koncentracijske logore. Djeca iz rasno miješanih brakova, kriminalci, prostitutke, alkoholičari, duševni bolesnici – bili su kandidati za sterilizaciju, a od 1939.g. za eutanaziju. Homoseksualci su bili izloženi opasnosti kastracije. Ali, niti jedna skupina nije tako sustavno trpila represiju kao Židovi. Prema Josephu Goebbelsu, Židovi su "iskvarili našu rasu, ranili naš moral, uništili naše običaje, slomili našu snagu i bili uzrok naše dosadašnje patnje." Od dolaska Hitlera i nacista na vlast, 1933.g., Židovima je zabranjeno pohađati ustanove višeg obrazovanja ili se zapošljavati u javnim službama. Nürnberškim zakonima 1935.g., Židovi gube sva građanska prava, zabranjena im je bračna ili seksualna veza s ne-Židovima, a uskoro su bili prisiljeni nositi žutu Davidovu zvijezdu na odjeći, tako da budu lakše prepoznati u javnosti. Razulareni nacistički antisemitizam svoj prijeratni vrhunac imao je u studenom 1938.g., kada je Goebbels optužio Židove za ubojstvo njemačkog diplomata u Parizu. U noći 9/10. studenog 1938.g. nacisti su demolirali židovske dućane i sinagoge, mnogi Židovi su ubijeni, a mnogi odvedeni u konc-logore. Ta noć terora nad Židovima ostat će poznata kao Kristallnacht ili "Kristalna noć" ("Noć razbijenog stakla"). Mnogi Židovi su nakon toga emigrirali iz Njemačke (naravno, oni koji su si to mogli priuštiti), ali će ih ubrzo snaći još gora sudbina u zemljama koje su Nijemci osvojili tijekom Drugog svjetskog rata.

MEĐUNARODNE NAPETOSTI I KRIZE PRED II. SV. RATKada bi se stvari krajnje pojednostavile i generalizirale, međunarodna bi se

diplomacija tridesetih godina mogla prikazati kao natjecanje između onih koji traže radikalne promjene u međunarodnim odnosima, predvođene Njemačkom, Italijom i Japanom, te onih koji nastoje održati međunarodni poredak ustanovljen nakon I. sv. rata, predvođeni Velikom Britanijom i Francuskom.

Hitler i "ekipa" su vrlo vješto igrali na kartu djelomične grižnje savjesti, zbog Versailleskog ugovora, među zemljama pobjednicama u I. sv. ratu, a zapadne diplomacije bile su nepripremljene za vrlo oštru propagandu i sve radikalnije zahtjeve koje su nametali razni diktatorski režimi. Popustljiva politika zapadnih diplomacija doprinijela je eskalaciji sve opasnijih kriznih situacija: Etiopska kriza; Španjolski građanski rat; Japanski militarizam; Anschluss Austrije; Sudetska kriza u Čehoslovačkoj….

Etiopska kriza Mussolini je želio pokazati svoju veličinu, ispitati svoje fašističke čete i proširiti svoj

novi rimski imperij u Africi, pa je iz talijanskih kolonija Somalije i Eritreje u listopadu 1935.g. napao Etiopiju. Europljani su bili šokirani tim napadom, ali ne zbog činjenice što Talijani napadaju Etiopiju (jer to su donedavno svi radili po Africi), već zbog stila operacije, koju je karakteriziralo žestoko bombardiranje nenaoružanog civilnog stanovništva i jaka rasistička propaganda, a to je bio novi način ratovanja koji je izazivao strahopoštovanje. Car Haile Selassie poziva u pomoć Ligu naroda, koja je nemoćna bilo što uraditi vojnim putem, pa je dogovoreno provođenje ekonomskog embarga prema Italiji. Italiji to nije previše smetalo jer nafta, koja je u ratu jedna od najpotrebnijih sirovina nije bila uključena u embargo, a osim toga i V.Britanija je ostavila Sueski kanal otvoren za talijanske brodove koji su prevozile vojne jedinice. Etiopija je kapitulirala u svibnju 1936.g.

16

Španjolski građanski rat Ubrzo nakon nastanka Španjolske Republike desničarski generali u Maroku,

predvođeni Franciscom Francom podižu vojnu pobunu protiv Republike, koja počinje 1936.g. Franco je preuzeo komandu i nad falangistima – španjolskim fašistima, a veliku pomoć dobiva od Njemačke i Italije. Italija je poslala oko 50.000 vojnika, a Njemačka je poslala oko 10.000 vojnika, čemu su još dodali mnoštvo tenkova i topova, a veliku ulogu u ratu imalo je njemačko zrakoplovstvo, točnije Condor divizija koja se "proslavila"

bombardiranjem Guernice ( Luftwaffe je i transportirala Francove jedinice iz Maroka ).

V.Britanija i Francuska ostale su neutralne, što je još više odmoglo Republikancima u Španjolskoj. Najkonkretniju pomoć Republikanci su dobili od Rusa, koji su im poslali avione, tenkove i municiju, te nekoliko svojih najboljih oficira (pod pseudonimom). Borba Republikanaca izazivala je neskriveno divljenje po cijelom svijetu, pa su se za pomoć u borbama javljali mnogi dobrovoljci, pa nastaju mnoge internacionalne brigade – npr. Lincoln brigada; Garibaldi

brigada (koja je svoju slavu stekla pobijedivši regularne talijanske trupe)…. Emocije nisu mogli sakriti niti umjetnici. Picasso je naslikao svoju najveću sliku "Guernica", Hemingway je napisao jedan od svojih najboljih romana, pjesnik Garcia Lorca je ubijen u ratu…

Zauzimanjem Madrida od Francovih nacionalista, u travnju 1939.g. rat je završen i uspostavljena je Francova diktatura koja je trajala sve do Francove smrti 1975.g. U II. sv. ratu simpatije Španjolske bile su na strani Njemačke, ali je ipak ostala neutralna.

Japanski militarizam Nakon Velike gospodarske krize koja pogađa i Japan, zaoštravaju se odnosi sa SAD,

V.Britanijom, posebno zbog odluka konferencija u Washingtonu, 1921/22., i u Londonu 1930. kojom se Japanu ograničava jačanje ratne flote i izjednačavanje s flotama SAD i V.Britanije. Nacionalisti i militaristi ruše vladu i uvode totalitarni režim koji odmah započinje osvajanja u Aziji. Godine 1931. osvajaju Mandžuriju koju odvajaju od Kine i pretvaraju je u marionetsku Republiku Mandžukuo, na čije je čelo postavljen posljednji kineski car Pu-Ji . Liga naroda je zaprijetila Japanu isključenjem iz Lige naroda, na što su oni reagirali svojim izlaskom iz Lige naroda 1933.g. Velike ambicije Japana najbolje su se pokazale 1937. kada napadaju Kinu i osvajaju 2/3 njezinog teritorija, uključujući i najveće gradove – Peking, Šangaj…Japanska agresija na Kinu prekinula je građanski rat u Kini između Čang Kai-šekovih republikanaca okupljenih u stranci Kuomintang i Mao Ze-dongovih komunista iz Komunističke partije Kine. Takva situacija će na kraju rata dovesti do stvaranja dvije Kine: komunističke Kine i Tajvana ili Formoze.

Njemačka agresivna politika Od dolaska Hitlera na vlast počinje otvorena militarizacija Njemačke. Potajno

naoružavanje Njemačke započelo je još početkom dvadesetih godina nakon Rapallskog ugovora 1922.g. između SSSR i Njemačke, kojim su ponovno uspostavljeni diplomatski odnosi. Rusi su tada dopuštali tajnu proizvodnju tenkova, aviona (poznate štuke), granata…

17

duboko u Rusiji, a Nijemci su školovali ruske oficire i davali stručnu pomoć u vojnoj industriji. Iako se vrlo dobro naoružavao, Hitler je na ženevskoj konferenciji o razoružanju, na sav glas optuživao Ligu naroda da Njemačka nema jednakopravan položaj u pogledu naoružanja, pa zato Njemačka istupa iz Lige naroda 1935.g. Narasli nacionalizam pomogao je da se Saarska oblast 1935.g. plebiscitom vrati pod okrilje Trećeg Reicha, a sljedeće godine, 1936. Wehrmacht ulazi u demilitariziranu Rajnsku oblast. Saveznici nisu poduzeli ništa samo su nešto mrmljali, što je Hitleru otvaralo vrata za daljnje nakane.

Anschluss Austrije 1938.g. – osjetivši da Francuska i V.Britanija ne reagiraju na stalna probijanja Versailleskog diktata, Hitler je išao dalje. Vršio je žestoki politički pritisak na austrijskog kancelara Kurta von Schuschnigga ne bi li ga natjerao da u svoju vladu uključi i austrijske naciste. Schuschnigg je namjeravao organizirati plebiscit o tom pitanju, jer je znao da je to jedini način očuvanja nezavisnosti. Nacisti u Austriji počeli su demonstrirati, a Hitler je uputio ultimatum da se plebiscit otkaže, što je potkrijepio s vojnim trupama na austrijskoj granici.. Schuschnigg je dao ostavku, a zamijenio ga je nacist Artur von Seyss-Inquart, koji poziva Nijemce da uspostave red. To se događa u ožujku 1938., a da bi se takav čin politički legalizirao proveden je plebiscit pod kontrolom nacista.

Münchenski sporazum, 30.IX.1938.g. – nakon anschlussa Austrije Hitler svoju pozornost okreće prema Čehoslovačkoj, točnije prema Sudetskoj oblasti koja je s tri strane okružena Njemačkom i u kojoj živi znatna njemačka manjina, pa Hitler zahtijeva potpuno pripajanje Sudeta Njemačkoj. Njemačka je mobilizirala vojsku na češkim granicama opravdavajući taj čin eventualnom potrebom zaštite njemačke manjine u Sudetima. Njemački generalštab je

ipak bio oprezan jer misle da će V.Britanija i Francuska burnije reagirat.

Sve je mirisalo na rat pa su vlade V.Britanije i Francuske pristale na dogovore s Hitlerom koje je uredio Mussolini. U Münchenu su se našli Hitler, Mussolini, Daladier i Chamberlain i bez konzultiranja Čehoslovačke odlučili da Čehoslovačka mora odstupiti Sudete, a Hitler će poštivati nezavisnost ostatka Čehoslovačke. Hitler nije održao obećanje jer je već iduće godine okupirao ostatak Češke, a Slovačka se odcijepila i postala satelitska njemačka država.