List učenika Pomorsko-tehničke škole Dubrovnik

BROJ 8 ŠKOLSKA GODINA 2011./2012.

2

Albatros - list Pomorsko-tehničke škole Dubrovnik

Izdavač Novinari:

Pomorsko-tehnička škola Dubrovnik Patricija Maria Tomić, 3.N

Za izdavača Pavo Lukačević, 4.Bs

Dip. ing.Tomislav Vitković Danijel Sentić, 3.Bs

Matko Skaramuca, 3.Bs

Uredništvo Tonko Blotkamp, 1.E

1. Maroje Jakovljević, 1.R Mario Cvjetković, 1.R

2. Mario Cvjetović, 1.R Marko Miletić, 4.E

3. Lukša Malohodžić, 1.R Mato Buconić, 3.N

4. Tonko Blotkamp, 1.E Antonio Karačić, 4.R (Naslovna slika)

Jure Lončarica, 4. Nb (Slike s Kraljice mora) Odgovorne urednice:

Ivana Jadrov, prof.

Romina Tomaš, prof. i dipl. bibliotekar

Lektor i korektor: prof. Ivana Jadrov

ISSN-1333-6878

Tisak: Tiskara Pavleković

160. godišnjica Pomorske škole………………………………….3

Jakov Kolak najbolji brodostrojar u Hrvatskoj…………………..4

Predavanje o obrani Dubrovnika 1991. u našoj školi……………5

Slava učenikova-slava je učiteljeva……………………………...6

Humanitarne akcije u našoj školi………………………………...9

Pet dana na kraljici noći……………………………………… 10

Božićna radionica u našoj školi…………………………………12

Kako postati Netko…………………………………………… 13

Mini intervju s našim profesorima………………………………14

Maturalna zabava………………………………………………..16

Utjecaj računalnih igrica……………………………………… 18

Odmor u Pomorskoj……………………………………………..19

Linđovo putovanje u Pariz……………………………………....20

Predstava Mamurluk odigrana u Pomorsko-tehničkoj školi….....23

Pomorci u Zagrebu……………………………………………....24

Anketa……………………………………………………………26

Školski sport……………………………………………………..28

Veliki odmor……………………………………………………..30

Vitamini za dušu…………………………………………………31

Još malo slika s Kraljice mora…………………………………...32

3

Grad Dubrovnik od davnina je

orijentiran na more. More je

pogodovalo da ovaj grad tijekom

svoje povijesti dosegne zadivljujući

uspjeh na svim područjima ljudske

djelatnosti. Ono je za stanovnike

Dubrovnika i njegove okolice od

davnina bilo izvor egzistencije.

Pomorac je bio sinonim za hrabrog,

časnog i poštenog čovjeka. S vremenom, uvjeti plovidbe postajali su

sve složeniji. Stoga se najprije otvaraju privatne škole za izobrazbu

pomorskih kapetana, a zatim se 16. ožujka 1852. godine otvorila

Nautička škola u Dubrovniku. Velika je njena uloga u razvitku ovoga

kraja.

„Nautika“ je oblikovala mnoštvo

novih naraštaja budućih kapetana

i časnika koji su iz nje izlazili

puni znanja, poticaja i želje da

sve svoje snage stave u službu

pomorstva. Bogata je i duga

tradicija pomorskog školstva u

Dubrovniku. Ove se godine

obilježava sto šezdeseta

obljetnica postojanja Pomorske škole. Odajući joj dužno priznanje,

želimo školi još puno, puno godina uspješnog rada i jednako tako

uspješnih, marljivih i poštenih generacija mladih stručnjaka koji će u

njoj stasati.

4

Na 12. Državnom natjecanju učenika

pomorskih škola zanimanja tehničar za

brodostrojarstvo koje je održano od 11. do 13. svibnja 2011.

u Zadru, učenik 4. BS razreda Pomorsko-tehničke škole Dubrovnik Jakov

Kolak osvojo je je prvo mjesto. Okitio se zlatom, osvjetlao obraz škole i s

ponosom predstavio sve njene kvalitete. Sa svojim kolegom Antom Kitinom ekipno su zauzeli

drugo mjesto koje ih je od prvog dijelilo samo pola boda.

Novost je natjecanja u tome što se provodilo prvi put na školskom brodu “Kraljica mora”, na

kojem su učenici iz svih pomorskih škola Republike

Hrvatske: Split, Bakar, Mali Lošinj, Zadar, Korčula,

Šibenik i Dubrovnik, provjeravali svoja znanja iz

predmeta : tehnička mehanika, termodinamika,

elementi strojeva, brodski motori, pomoćni brodski

strojevi, engleski jezik, hidraulika i pneumatika,

osnove brodogradnje. Iskusili su svoja prva znanja iz

poznavanja rada na strojarskom simulatoru na kojem

su radili vježbu sinkronizacije generatora i rada

brodskih pumpi. Praktični dio sastojao se od mjerenja

istrošenosti i ovalnosti košuljice motora uz pomoć

mikrometra i komparatora te određivanje vrste vijaka,

i narezivanje navoja.

Ante Kitin i Jakov Kolak

Nakon odrađenog natjecateljskog dijela svi su se učenici zasluženo odmorili šetnjom po

gradu uz nezaboravan obilazak morskih orgulja, katedrale Sv. Stošije, Sv.Donata i ostalih

znamenitost lijepoga Zadra. Proglašenje pobjednika održalo se u Pomorskoj školi Zadar, gdje

su najboljima uručene pohvalnice, zahvalnice i medalje. Učenike su pripremali njihovi

mentori: Kuzma Gangai, Mato Bilić i Đuro Brboleža.

Bio jedan izvanredan brodostrojar, vrlo nadaren za rješavanje svih mehaničkih

problema. Stekao mirovinu i nastavio sretno živjeti. Nekoliko godina kasnije kompanija ga zove

da dođe pomoći riješiti veliki problem koji imaju s jednim strojem. Sve su pokušali ali nitko nije

uspio pokrenuti taj skupi stroj. On im je bio zadnja šansa, pa što košta - da košta! Stari strojar

prihvati izazov. Nakon cjelodnevnog proučavanja stroja napravio je kredom maleni križić na

određenom dijelu stroja izjavivši da u toj komponenti leži njihov problem. Taj dio je izmijenjen i

stroj je opet proradio. Za svoju uslugu strojar je tražio iznos od 50 tisuća dolara. U kompaniji su

bili iznenađeni visokom cijenom te su tražili detaljnu specifikaciju. Nato, na komadiću papira, on

napravi vrlo kratku specifikaciju koja je izgledala ovako: Jedna oznaka kredom $ 1,00

Znanje gdje tu oznaku staviti $ + 49.999,00

Ukupno $ = 50.000,00

Račun mu je odmah isplaćen, a on je sav sretan nastavio uživati svoj umirovljenički život.

5

Predavanje o obrani

Dubrovnika 1991.

održano u našoj školi

Uoči dvadesete godine od početka

agresije na naš Grad, u našoj je

školi održano predavanje o obrani

Dubrovnika 1991. godine, s

posebnim osvrtom na 6.prosinca

1991. O događajima iz tih dana

pričali su nam borci koji su od

prvog dana branili naš Grad, gospodin

Božo Burić i gospodin Vito Pavić.

Sama njihova pojava ulijevala je među nas mlade, prisutne na ovom predavanju,

poštovanje. U učionici je bio poseban mir i tišina. Premda sam i od svojih roditelja, koji su i

sami sudjelovali u obrani Grada, već slušala o napadima, s pozornošću sam, kao i ostali

učenici pratila govor naših predavača.

Moja mama i danas čuva orginale Dubrovačkih vjesnika objavljivanih za vrijeme rata. To su

bili obični bijeli papiri, poput onih za printanje, upola uvezani „heft“ mašinom. Slike su bile

crno-bijele. List je donosio korisne informacije kao i one o oštećenju grada te o poginulima.

Dosta sam informirana o svemu što se u to vrijeme događalo. Voljela bih da svi znaju istinu o

ovom Gradu, o patnji i boli, ljudima koji su ostali uz Grad, o hrabrosti i spremnosti na žrtvu,

ljudi koji su preko noći postali borci ovoga Grada, te o njihovoj jednostavnosti, zajedništvu i

međusobnoj podršci. Naša povijest uvijek će ostati naša povijest koja je možda s godinama

sve kraća u knjigama, sve bljeđa u mlađim naraštajima, ali dovoljno velika i jaka u našim

srcima.

Zbog svega toga, ovo sam

predavanje doživjela vrlo

emotivno, kao i 6. prosinca

2011. kada sam na Stradunu

prisustvovala postrojavanju svih

branitelja 1991. godine. Osobito

sam ponosna što su u toj masi

branitelja bili postrojeni moja

mama i moj tata.

Što reći svim tim ljudima i

borcima nego jedno veliko, jako

veliko, hvala za sve!

Patricia Maria Tomić, 3. N

6

Hommage kapetanu Milu Mariću

u povodu 160. obljetnice Pomorske škole u Dubrovniku

Slava učenikova - slava je učiteljeva

Gloria discipuli - gloria magistri

Piše: kap. Bruno Profaca, književnik i publicist

Vedra filozofija kapetana Mila Marića, malog čovjeka, ali profesúra i gospâra,

pobornika suvremene pomorske misli i vrsnog praktičara, ostavila je neizbrisiv

trag na nizu pokoljenja dubrovačkih nautikaša.

Dobri profesúr Milo Marić, kapetan gropa i konopa, kako smo ga od milja zvali,

zacijelo se ne bi složio s time da ovo bude tek zakašnjeli spomen na njega i na davno

prohujalo vrijeme našeg pomoračkog sazrijevanja. To nije ni u nakani pisca ovih

redaka, jednog od njegovih odanih učenika u posljednjoj generaciji stoljetne

dubrovačke nautike Anno Domini 1954.

Što nismo znali o kapetanu Milu?

Nismo znali da je stasao kao samohrani dječak s ribarskim ostima u nejakoj ruci u

potrazi za skromnim ribljim ulovom uz rubove Pîla i Porporele. Malo smo znali i o

tome da je kao samouki mali od kužine na teretnjaku obalne plovidbe "Mali narod"

prešao tegoban životni put do autoritativnog Barbe, koji je pobjegao vragu s

parangala, i nakon toga do sjajnog profesúra opće prakse u srednjoj pomorskoj školi

na Pilama.

U drevnoj dubrovačkoj nautici nosio je bez pogovora životno breme odgovornosti za

pravilan pomorski odgoj velikog broja budućih kapetana. Imao je ono očaravajuće

svojstvo da nam nenametljivo ulije što više osnovnog praktičnog znanja te da u nama

pobudi tradicionalnu ljubav prema moru i brodovima.

Šeherezada prije teve-Šeherezade

U njegovu neodoljivom kazivanju bilo je teško povući jasnu crtu između gotovo

nevjerojatnih mornarskih događaja i njegove još osebujnije mašte. Napustivši

naposljetku tijesne školske klupe, u riskantnoj plovidbi preko Sedam mora, bio sam

više puta u prilici da se i sam uvjerim u svu mudrost njegovih duhovitih zapažanja.

S vremenom sam mu u koječemu postao sličan, a da to sebi nisam nikad priznao.

Štoviše, njegov nenadmašni smisao za humor bio je onaj dragocjeni poticaj mojim

ranim spisateljskim nastojanjima, koja sam nakon toga desetljećima njegovao i

usavršavao.Tako je nastala jedna od mojih najljepših priča s mora (a ne «o moru»)

"Posljednji Odisej", koju i nadalje, koliko je to u mojoj moći, s istom ljubavlju,

stalno dopunjujem i oplemenjujem.

7

Bilo je dostatno samo jednom proći brodom kroz Bosporski tjesnac da se sjetim

jedne od nevjerojatnih mornarskih priča iz njegovih profesurskih dana.

Manevrirajući školskim brodom "Vila Velebita" u tom prometnom labirintu, kapetan

Milo nam je upečatljivo ispričao kako se navodno, iz puke nepažnje, pramcem svog

bajnog jedrenjaka zabio u najbližu sultanovu rezidenciju na obali.

Smjesta je naredio da se brodskim strojevima zavozi "svom snagom krmom!" Na taj

način je iz dobro čuvanog harema na obali na dugom pramčanom kosniku izvukao

mladu bulu u svilenim dimijama, još bunovnu od svima znane tisuću i jedne

probdjevene noći. Zbog toga je, inače ni kriv ni dužan, na sebe navukao bijes do

zubiju naoružanih eunuha ili askerâ,

svejedno.

Kapetan Milo nam je time pokušao

slikovito skrenuti pažnju na riskantnu

plovidbu naoko idiličnim unutrašnjim

vodama i kanalima u kojima na nas

vrebaju kojekakve pogibelji i smrtne

opasnosti.

Kako spriječiti prodor vode u

skladište

Na jednoj od onih prvih zadimljenih

vapora domoljubna imena "Mali narod"

prevozili su živu stoku s jedne na drugu

stranu Jadrana. U tijeku kratke, ali olujne

traversade jedna uznemirena mazga se u

mračnom potpalublju neočekivano snažno

ritnula stražnjom nogom, probivši oštrim

kopitom ruzinavu brodsku oplatu.

Kroz nastali otvor more je počelo

nadirati u slapovim u unutrašnjost skladišta iz kojega se odjednom začulo

zaprepašteno njakanje, revanje i meketanje. Kako bi nekako izbjegao ono najgore,

kapetan Milo je svojim spretnim mornarima naredio da siloviti prodor mora

zaustave na jedini mogući način: nastalo oštećenje na tankom lamarinu brže-bolje su

zacementirali s uzdignutom nogom sirote mazge u rupi na oplati.

Nezaboravna je bila i priča kapetana Mila o podivljaloj dizelskoj lokomotivi,

nedovoljno stručno pričvršćenoj u utrobi suvremenog heavy-lift transportera,

specijalnog broda za prijevoz teških tereta. Uslijed naglog valjanja i posrtanja broda

u zapjenjenim raljama Biskaja, lokomotiva se odjednom sama od sebe pokrenula iz

mrtve točke u živu točku, što je izazvalo užasnu lomljavu u potpalublju.

Prošla je, kao od šale, redom kroz sva skladišta i zatim kroz zakučasti kompleks

strojarnice dospjela u brodsku kuhinju. Naposljetku se jedva nekako zaustavila među

debelim konopcima na krmi broda noseći na sebi nasmrt prestrašenog kuhara.

8

Sve to nam je bilo dostatno za cijeli život i

poneku preranu, nesmiljenu smrt u valovima

Atlantika i Biskaja. To je ona Vojnovićeva

"tragika miljea" kojoj podliježe svaka

generacija profesionalnih moreplovaca, jer more

nije ružičasto, more je samo ponekad plavo.

Neodoljivi šarm profesije

Svaki naš đački ispad ili mladenačku

nepodopštinu u živahnom razredu znao je naglo

prekinuti onim svojim pokroviteljskim

prijekorom: "Eh, moj mladiću!..." Svaki put

iznova očitao bi nam ozbiljnu lekciju, koja nas je trebala navesti na razmišljanje,

ako je baš istog trenutka u svojoj kroničnoj neodgovornosti ne bismo listom

zaboravili.

Koje desetljeće poslije, kad smo ga kao neupitni zapovjednici trgovačkih brodova ili

ugledni pomorski stručnjaci u udobnim foteljama na suhom (hoboti i lupari)

povremeno susretali, bio je prema nama sve dostupniji i blaži.

Posljednji put vidio sam ga živa i zdrava u svibnju davne 1974. godine. U znatno

prorijeđenom generacijskom sastavu okupili smo se na proslavi jubilarne dvadesete

obljetnice mature onog nezaboravnog naraštaja iz 1954. godine, u ekskluzivnom

restoranu "Nautika" na istom mjestu na Pilama.

Iskazao mi je osobitu naklonost, s obzirom na sve one priče koje sam u

međuvremenu o njemu objavio u popularnoj emisiji za pomorce te u raznim

tiskovinama i knjigama dodavajući, sasvim razumljivo, i poneku svoju "istinitu

priču".

Dobri kapetan Milo me prijateljski uhvatio pod ruku i rekao:

-Moj Profaca, često me pitaju: „Kapetan' Milo, je li istina da ste se onomad naprđeli

na kita?!“ I znaš li što sam im odgovorio?! „Ne samo to, nego bismo koji put spustili

čamac i bacili omču kakvom mladom kitu oko repa i on bi nas poslušno vukao za

sobom. Bilo ga je dostatno tankim prutićem, malo s lijeve, malo s desne strane strane

usmjeravati da nas vuče ravno naprijed u istome pravcu!...“

Ono što možda izmiče pomorskom odgoju suvremenih moreplovaca jeste upravo taj

neodoljivi smisao za humor, kojim nas je daroviti kapetan Milo pripremao za jedno

od najtežih zanimanja. Naime, u otuđenosti naoko sigurne automatizirane plovidbe

na mamut-brodovima preko Sedam mora u nekim brodskim časnicima zacijelo

postupno gasne ona iskonska mornarska znatiželja, koja je odvažnog Odiseja

navodila da zaviri iza svakog vala.

S dobrim kapetanom Milom Marićem možda je zauvijek otplovio naš posljednji

Odisej, utemeljitelj dragocjenog privida o iznimnoj veličini svakog dubrovačkog

kapetana: navegat' po dubrovačku!

Slava učenikova - slava je učiteljeva (Gloria discipuli - gloria magistri).

9

U prvom polugodištu prikupili smo novac za školarinu dvoje djece u Africi.

Novac je uplaćen dubrovačkoj udruzi „Dijete“.

Tako su jedan dječak i jedna djevojčica postali naša školska kumčad.

Evo prilike da ih upoznate…

GASANA HIRWA ARMAND INGABIRE LIZANDRA

Rođen: 07.10.2000. Rođena 03.04.2005.

Nema roditelje. Oboje pokojni. Ima samo majku i mlađu sestru.

Za njega se brine tetka. Otac poginuo.

U siječnju 2012. započeo 5.r . U siječnju započela 2.r.

Druga akcija u kojoj smo sudjelovali bila je prikupljanje pomoći za liječenje našeg

mladog sugrađanina Damira Đurića koji je teško stradao u prometnoj nesreći.

Prikupljeno je i uplaćeno 2. 786,00 kuna.

10

Nakon dugog iščekivanja napokon je stigao i taj dan. U ponedjeljak 12.

12.2011. u 8 sati okupili smo se oko Kraljice mora koja je bila vezana ispred

pjace u Gružu. Svi smo komentirali izgled broda, ponajviše dva visoka jarbola.

Na brod smo se popeli sa zakašnjenjem od sat vremena.

Tamo nas je dočekao doručak. Bilo je svega, od šunke do jaja i jogurta. Čoki

i ja udarili smo po jajima te smo cijeli dan imali problema s vjetrovima. Kad

smo već kod vjetra, tog dana nije puhao jak vjetar te smo oko 10 i 30 isplovili za

otok Olipu. Dok smo plovili, naš dragi razrednik Mato Bilić objašnjavao nam je

brodske sustave. Jedan od mornara pokazao nam je kormilo i desalinizator.Ta

dva uređaja nalaze se u krmi broda dugoj 35 metara zajedno s rashladnim

sustavom. Mislim da se mornar zvao Diego Kezele kao neki lik iz latino-

američkih sapunica. Nakon objeda, kapo nam je pokazao strojarnicu. U njoj se

nalaze 2 glavna motora snage od 373 kw, svaki s po 6 cilindara. Vidjeli smo i 2

dizelska generatora, lučki generator i hidrauličnu pumpu.

U grad smo se vratili oko 3 sata. Prvim danom bio sam jako zadovoljan jer

sam vidio dosta stvari koje me zanimaju.

Sljedeći dan s nama je išla ikona

naše škole, profesor Zlatko

Mičić. Za doručak sam pretjerao

s kobasicama pa sam cijeli dan

imao želučane tegobe. Isplovili

smo oko 8 i krenuli na Elafite.

Profesor nam je pokazao

protupožarni sustav, pomoćne

uređaje i još neke sitnice. Nakon

što smo objedovali, pošao sam u

kuhinju prati pjate jer sam bio zadužen za čišćenje broda zajedno s Čagom i

Antom, kolegama iz nautike. Kad sam obavio svoju dužnost, pošao sam u

kabinu spavati jer je bilo dosadno. To je bio najveći problem nama strojarima,

nisu imali nikakvog posla za nas. Nautičari su držali straže na mostu, upisivali

kurs i pozicije dok mi nismo mogli ništa raditi, čak ni čistiti nešto. Tako sam

sljedeća dva dana prespavao.

Došao je četvrtak, dan kad smo spavali na brodu a ne doma. Dan nije ništa

obećavao dok nismo pristali u Slano. Nekoliko nas otišlo je u lokalnu kavanu

11

popiti jedno piće. Bog je želio da popijemo još koje pa je poslao pljusak da nas

zadrži u kavani. Vratili samo se na brod nakon kiše i počeli igrati playstation.

Većina nas sjedila je u brodskoj blagovaonici, a profesori (Levi i Krešo)

komentirali su videoigre. Oni koji nisu igrali gledali su film. Film nije bio

običan, zvao se Srpski film. U kabini dva sa dva naguralo se 7-8 ljudi. Bila je to

odlična noć. Sutra smo se uputili u grad. Oko 13 sati oprostili smo se od

kapetana i posade i krenuli svojim domovima.

Sve u svemu, ovo je bilo

jedno lijepo iskustvo, ali mislim

da je brod bolji za nautičare

nego za strojare. Dok su oni

cijelo vrijeme radili, mjerili

azimute, upisivali kurs, mi smo

sjedali jer spavat nam nisu dali.

Moj razred dao je brodu novi

nadimak, on glasi Kraljica noći.

Pavo Lukačević, 4.Bs

MORE

"i gledam more gdje se k meni penje

i slušam more dobro jutro veli

i ono sluša mene ja mu šapćem

o dobro jutro more kažem tiho

pa opet tiše ponovim mu pozdrav

a more sluša pa se smije

pa šuti pa se smije pa se penje

i gledam more gledam more zlato

i gledam more gdje se k meni penje

i dobro jutro kažem more zlato

i dobro jutro more more kaže

i zagrli me more oko vrata

i more i ja i ja s morem zlatom

sjedimo skupa na žalu vrh brijega

i smijemo se smijemo se moru"

JOSIP PUPAČIĆ

12

Krajem prvog polugodišta, prije

božićnih praznika, profesorica Fany

Bilić odabrala je nekoliko učenika 3.

Bs razreda koji su željeli sudjelovati

u božićnoj radionici. Bili su to

učenici: Matko Skaramuca, Ivan

Miličević, Nikša Grkeš i Danijel

Sentić. Radionica se održavala u

školskoj knjižnici.

Dočekao nas je miris čaja od jabuke

s cimetom koji nam je pripremila

knjižničarka.

Knjižnicom se širio miris čaja i prve

ture božićnih kolača koja je već bila

gotova.

Profesorica nam je objasnila

što ćemo raditi. Mogli smo

sudjelovati u izradi božićnih kolača s

knjižničarkom ili izradi čestitka i

jednog velikog aranžmana s

profesoricom Bilić.

Primili smo se posla. Pridružio nam se

i profesor Mato Bilić. Na radionici se

osjećao pravi božićni ugođaj.

Rezultat naše radionice bile su lijepe

božićne čestitke, ukusni kolači te

jedan veliki aranžman koji smo

postavili na stol u zbornici. Pokraj

aranžmana stavili smo božićne

čestitke i zdjelu s kolačima. Ovim

smo željeli iznenaditi našeg

ravnatelja i profesore. Radionicu smo

završili uz šalicu toplog čaja i netom

pečene božićne kolače. Svatko je od

nas dobio kolača za ponijeti kući, no

kolače smo usput pojeli.

Danijel Sentić, 3. Bs

U današnjem svijetu osoba se uglavnom ne određuje

kvalitetnim osobinama duha, već površnim dojmovima

vezanim uz uzvišeniji socijalni status ili često fizičkim

osobinama. Da bi osoba bila Netko, ne mora biti inteligentna ili kreativna,

odnosno, ako je netko inteligentan i kreativan, to mu neće garantirati uspjeh.

U vlastitoj koži se osjećamo dobro kada smo prihvaćeni u društvu, a društvo ne

dopušta neke velike razlike. Današnje društvo prosuđuje prema razlikama

osobina i što ih je manje, to bolje.

Osoba koja je inteligentna, kreativna

i čini dobra djela, vrlo lako bi mogla

u društvu biti neprihvaćena ako je to

društvo neinteligentno, a jedino

moguće društvo uokolo.

Neprihvaćena bi se osoba potom

osjećala usamljeno i bezvrijedno

što bi čak moglo dovesti i do

opadanja njezinih kvaliteta – iz

osobe koja doživljava samu sebe kao

Netko u osobu koja za sebe misli da je Nitko. Ako

osoba želi biti ugledna, mora se prilagoditi društvu, što istovremeno može

značiti ne izražavanje nekih svojih boljih kvaliteta, a pri tome i gubitak

individualnosti.

U savršenom značenju, Netko je osoba zadovoljna sama sobom, ima sretan i

ispunjen život, poštuje druge ali i sebe.To je osoba izgrađenog karaktera, puna

samopoštovanja i vjere u sebe. U isto vrijeme poštuje opći moral, tj. ne čini

zlodjela, nego nastoji činiti što više dobrih djela.

U stvarnom svijetu Netko je osoba koja prihvaća sve svoje mane i vrline,

priznaje ih i uspješno balansira. Ne pokušava se uklopiti pod svaku cijenu u bilo

kakvo društvo niti pak stoji sa strane već pristupa uvijek kao individua s

vlastitim iskustvom, karakterom i znanjem. To je osoba koja se sviđa sama sebi,

ali i nešto znači ostavljajući dojam na okolinu jer njeno mišljenje stvara razliku.

Tonko Blotkamp, 1.E

14

IME Silvija

PREZIME Pešek

ROĐENA 01.05.1984.

BROJ CIPELA 38

NAJDRAŽE JELO Janjetina

KUĆNI LJUBIMAC Nemam

HOBI Filatelija

NEOSTVARENO PUTOVANJE U Moskvu

OMILJEN SPORT Možda rukomet

NAJDRAŽA RAZONODA Provodite vrijeme s dragim ljudima uz dobru glazbu u

dobrom raspoloženju.

IDEALAN ODMOR Bilo gdje i bilo kad samo da sam sa svojim dragim.

RADO ČITAM Dobar roman (Klasici ruske književnosti su mi najdraži)

DOBRO KUHAM Sve

NE VOLIM Laž

SITNICA KOJA MI PUNO ZNAČI Jedna fotografija

VESELIM SE Popravnim ispitima, ma šalim se, veselim se ljetu i praznicima

NAJDRAŽA UZREČICA ILI MOTO „To be a rock, but not to roll“

KRATKA PORUKA NAŠIM UČENICIMA „Što reći…“

IME Nikolina

PREZIME Baletić

ROĐENA 27.06.1978.

BROJ CIPELA 39

NAJDRAŽE JELO Hobotnica na sve načine

KUĆNI LJUBIMAC Nemam ga

HOBI Sviranje klavira, pjevanje u zborovima

NEOSTVARENO PUTOVANJE Rusija

OMILJEN SPORT Za gledanje-gotovo sve; za treniranje-hodanje

NAJDRAŽA RAZONODA Dobar film, šetnja s djecom i mužem

IDEALAN ODMOR Putovanje u bilo koji grad koji nisam posjetila

RADO ČITAM Zanimljive i zabavne knjige svih žanrova te internetske portale

DOBRO KUHAM Sva jela koja ne uključuju pravljenje dizanog tijesta

NE VOLIM Laž, lošu glazbu, sapunice, usisavanje…

SITNICA KOJA MI PUNO ZNAČI Razumijevanje ostalih vozača za mene „početnika“ VESELIM SE Svakom ugodnom iznenađenju koje mi prirede moja djeca doma ili ova u školi.

NAJDRAŽA UZREČICA ILI MOTO Ništa nije bolje od dobre volje. KRATKA PORUKA NAŠIM UČENICIMA Ne tratite, vrijeme, radite ne sebi i budite ljudi!

15

IME Antonio

PREZIME Lučić

ROĐEN 18.06.1971.

BROJ CIPELA 46

NAJDRAŽE JEL Prstići na buzaru (Smijem li to odgovoriti?)

KUĆNI LJUBIM Tele, svinja, kozlin na sve načine

HOBI Skupljanje sličica ( Nekad sam, sada s djecom)

NEOSTVARENO PUTOVANJE Tour de jadranski otoci

OMILJEN SPORT Svi sportovi, možda malo više veslanje i nogomet

NAJDRAŽA RAZONODA Nogomet s ekipom pa poslije „jedna pivica“

IDEALAN ODMOR S obitelji, na snijegu, sunčan dan i bez signala za mobitel

RADO ČITAM Sportske novosti

DOBRO KUHAM Čaj i jaje „ u tvrdo“

NE VOLIM Zmije i žene zmije

SITNICA KOJA MI PUNO ZNAČI Hvala, molim, izvolite, dobar dan

VESELIM SE Svakoj pobjedi Hajduka ( u posljednje vrijeme rijetko)

NAJDRAŽA UZREČICA Bit će bolje ( slušam je već 20-ak godina i nikako da dočekam)

KRATKA PORUKA NAŠIM UČENICIMA Ne boj te se - bit će bolje!

IME Binko

PREZIME Levi

ROĐEN U najljepšem gradu 1950.

BROJ CIPELA Velik za Japance

NAJDRAŽE JELO Prstići na buzaru

KUĆNI LJUBIMAC Nemam ga

HOBI Šetnja

NEOSTVARENO PUTOVANJE Lastovo

OMILJEN SPORT Hajduk

NAJDRAŽA RAZONODA Opravdavanje sati

IDEALAN ODMOR Uz more

RADO ČITAM Ne baš

DOBRO KUHAM Ne baš

NE VOLIM Laž

SITNICA KOJA MI PUNO ZNAČI Pobjeda nad Dinamom

VESELIM SE Dobrom filmu, dobroj pjesmi

NAJDRAŽA UZREČICA ILI MOTO Svaki gust se plaća

KRATKA PORUKA NAŠIM UČENICIMA Imajte mjere u svemu pa i u učenju

16

4. Na s razrednicom Velimirom Bleko Krilanović

4. Nb s razrednikom Binkom Levijem

17

4. Bs s razrednikom Matom Bilićem

4.R s razrednikom Vladislavom Čučićem

4.E s razrednicom Ivankom Radelj i razrednikom Maksimilijanom Miloševićem

18

Obilježje svake dobre igre je njena atmosfera. Ta atmosfera je rezultat dobre priče.

Za razliku od prvih igrica koje nisu imale nikakvu priču niti element dubine, današnje

igre pokušavaju sve više i više poistovjetiti igrača s glavnim likom. Neke to rade

sistemom moralnih odluka, uglavnom između dobra ili zla. Dok u knjigama čitate

određenu priču i možete zamisliti okoliš i likove prema mašti pisca, ali je zato fabula

već određena, u igrici vi gledate maštu dizajnera igre. Zato nemate nikakav utjecaj na

izgled okoliša. U nekim igrama imate utjecaj na vlastiti izgled, a na fabulu utječete

spomenutim sistemom moralnih odluka.

Igre počinju sve više i više nalikovati

na stvarni svijet jer je grafika sve

realnija. Jednoga dana,

pretpostavljam da će biti moguće

simulirati stvarnost. Već sada

postoje igre u kojima igrač jako puno

komunicira s likovima iz igre. To sve

stvara realniji osjećaj igre, a time

ona postaje bolja. Naravno, što igra

postaje sličnija stvarnosti, to igrači

sve više miješaju ta dva pojma.

Nekoliko ljudi u Kini je čak umrlo od

predugog sjedenja za računalom,

igrajući igrice. Neki zaborave život

izvan igara. Danas sve više ljudi provodi previše vremena igrajući.

Tonko Blotkamp, 1.E

Pita razrednik Petra: - "Petre, zašto nisi bio u četvrtak

u školi?"

Kaže Petar: - "Pa, imao sam važnu utakmicu!"

Razrednik: - "Mogu li vidjeti ispričnicu?"

Petar: - "Samo ako će vam je moj

playstation napisat!"

19

Svaki dan, sa svojim prijateljima, idem kupiti marendu u obližnju pekaru.

Kad kupimo marendu, glavno je pitanje gdje ćemo sjesti, onako u

miru, da pojedemo, malo popričamo, riješimo koji zadatak ako

imamo test sljedeći sat. Upravo to je glavno pitanje Pomorske

škole!

Gdje sjesti preko odmora i pojesti marendu?

Nigdje ne možemo sjesti a da nekome ne smetamo. Ako sjednemo

s druge strane škole, opasno je jer prometuju automobili, ako

sjednemo poviše škole, stanari se bune da bacamo papire i folije od

marenda ispred njihovih vrata.

Mi učenici ne znamo gdje ćemo jer uvijek nekome smetamo!

Po mom mišljenju, Pomorska bi trebala urediti jednu parcelu za učenike

da možemo u miru jesti, sjediti, pričati, odmarati, bez straha da će

nas optužiti da onečišćujemo okoliš ili da će nas udariti auto.

Želio bih da moj prijedlog čuju odgovorni u školi i riješe naš

problem.

Mario Cvjetović, 1.

R

20

Na let za francusku prijestolnicu ukrcali smo se oko 11 sati ujutro u petak 16.12. prošle godine.

Let je trajao oko sat i petnaest minuta te smo uspješno sletjeli u parišku zračnu luku „Charles

de Gaulle“. Check-out i povlačenje kufera te putnih torbi do izlaza, trajalo je dobrih dvadeset

minuta. Francuzi jako vode računa o sigurnosti, pogotovo na međunarodnim letovima, a labirint

pokretnih traka, ljestava te tunela nije nam niti malo olakšao put. Kad smo se napokon dovukli

do izlaza, čekao nas je autobus kojim smo krenuli do hotela u kojem ćemo odsjesti. Hotel se

nalazi 12 kilometara od centra Pariza u okrugu Rueil de Malmaison koji je, nakon uspješno

odrađene smotre folklora te konferencije čelnika grada Dubrovnika i Rueila, postao turistički

partner našega lijepoga Grada. Jedina zapreka na koju smo naišli na putu za hotel, bila je naša

„oprema“, nošnje, instrumenti i ostale sitnice. Naime, svu tu opremu planirali smo smjestiti u

kamion koji nas je trebao čekati na izlazu iz zračne luke, ali njega nismo mogli pronaći. Tada

smo morali svu opremu, te naše

vlastite kufere ubaciti u jedan

autobus, u koji smo se i mi nekako

trebali smjestiti. Barem dva sata

izrazito neudobne vožnje kroz gužvu

pariškog prometa trebala su nam do

hotela. Vožnju nisu olakšali kuferi u

prolazu autobusa koji su dosezali i

visinu odraslog čovjeka u stajaćem

položaju. Po dolasku u hotel, svatko

je dobio svoju sobu te smo, napokon,

dočekali zasluženi odmor do sutra

ujutro.

Oko 9 sati sljedećeg dana, uputili smo

se u gradsku vijećnicu okruga Rueil.

Tamo smo dobili svlačionice kako

bismo se obukli u nošnje te smo se, uz

pratnju francuskih zabavljača na

štulama, zaputili prema centru grada

gdje se nalazila pozornica. Hladan

francuski zrak nije olakšao dolazak do

pozornice ni sam nastup, ali sve je na

21

kraju ipak ispalo kako je i bilo planirano.

Gradski čelnici su održali govore, podijelili poklone i mnogo puta se rukovali dok smo mi hladnih

nogu i lica trčali natrag u vijećnicu ne bili se što prije ugrijali. Tog istog dana u popodnevnim

satima uputili smo se prema najpoznatijoj francuskoj znamenitosti, Eiffelovom tornju. Na našu

žalost, kiša i vremenske neprilike dale su nam samo par minuta za slikavanje pa smo morali

trčati u autobus, ali dobili smo obećanje da sutra idemo i ako treba dva sata, ukoliko nas

posluži vrijeme. Na kraju napornog dana, opet zasluženi odmor.

U subotu 17.12. imali smo dva kratka

nastupa u staračkom domu, te općoj

bolnici okruga Rueil, a poslije toga je

uslijedilo slobodno popodne za

razgledanje Napoleonovog dvorca

nedaleko od našeg hotela i večer za

razgledanje Eiffela te najpoznatije

ulice Champs – Elysess. U samom

dvorcu razgledali smo prostorije u

kojima su živjeli i radili Napoleon,

njegova žena i ostali bliski suradnici.

Dvorac je doista lijep i veličanstven, a

interijer još zanimljiviji. Primjerice,

soba u kojoj su radili generali Napoleonove vojske bila je uređena poput zapovjedničkog šatora

kojeg bi mogli naći na bojišnici dok je soba za čitanje obojena umirujućim bojama te slikama

koje potiču na razmišljanja. Imali smo priliku vidjeti krevet na kojem je izdahnula Napoleonova

žena Josefina, kao i njegov vlastiti koji je bio doista malih dimenzija, ali ne zbog careve visine,

već zbog činjenice da su tada vladari imali običaj spavati sjedeći.

Po završetku razgledavanja, autobusom smo se

odvezli do Eiffelovog tornja. Uslijedila su

slikavanja i kupnja suvenira. Nažalost, nismo imali

dovoljno vremena za popeti se barem do prve

razine tornja jer se u redu čeka najmanje sat

vremena, a do samog vrha bi trebalo još više. Nakon

Eiffela imali smo organizirano razgledavanje Pariza

putujući brodom po rijeci Seini. Ploveći, vidjeli smo

sve upečatljive građevine starog dijela grada,

poznatijeg kao Zlatna četvrt. Zgrada parlamenta,

kompleks muzeja Louvre, bivša prijestolnica i

Notre Dame su samo neke od znamenitosti na koje

smo naišli. Oko sat vremena trajao je obilazak,

poslije kojeg smo se autobusom uputili prema

Chapms –

Elysessu. Na samom početku poznate ulice mogli

smo ugledati Arc de Triomphe, udaljen

22

barem dva kilometra. Za dva sata morali

smo se naći kraj Katarske ambasade

ispod Trijumfalne kapije ukoliko smo

željeli natrag u hotel, a oni koji su

željeli ostati dobili su plan pariškog

metroa od naše drage vodičke. Nije lako

prošetati cijelom ulicom. Na svakom

koraku štandovi sa svim vrstama

suvenira, poklona, hrane, pića te igara na

sreću. Naša grupa imala je oko 60

plesača i svirača a činili smo se

neprimjetni u gomili Francuza koji

dnevno tu prošetaju, pogotovo u

blagdanskom razdoblju. Nismo brojali,

ali po nekoj slobodnoj procjeni najmanje

sto tisuća ljudi šeta, sjedi, kupuje, fotografira itd. Unatoč gužvi i izrazitoj neljubaznosti

Francuza, to je i dalje bio veličanstven prizor. Božićni ukrasi, okićena drvca te mali milion

lampica duž cijele ulice, ne može se riječima opisati.

Nakon duge i iscrpljujuće šetnje, stižemo na cilj. Autobus čeka na stanici dok stampedo hladnih

nosova i obraza polako upada u topli autobus. Kratka vožnja do hotela i opet, zasluženi odmor.

U ponedjeljak 18.12 nismo imali zakazane ni nastupe ni obilaske tako da smo cijeli dan bili

slobodni raditi što nas je volja. Neki su pošli u grad, neki ostali u hotelu, neki su čak i pošli na

utakmicu prve Francuske nogometne lige na

Parku prinčeva, stadionu kluba Paris – Saint

Germaina. Zadnji dan našeg putovanja,

19.12, polazak iz hotela bio je u 9 ujutro.

Let je bio zakazan u 17 sati, što je značio

cjelodnevni obilazak ostalih dijelova grada

autobusom kako bi utrošili malo vremena.

Oko 15 sati stižemo u zračnu luku u kojoj

je check in ovaj put trajao znatno kraće.

Dva sata gubljenja vremena lutajući po

aerodromu te u 16:30 napokon ukrcavanje.

Presjedanje u Zagrebu, dolazak u Zračnu

luku Ćilipi oko 22 sata te kraj još jednog

jako zanimljivog putovanja Folklornog

ansambla Linđo.

Marko Miletić 4.E

23

Kazalište Marina Držića u suradnji s

Policijskom upravom dubrovačko-

neretvanskom organiziralo je

prikazivanje predstave „ Mamurluk“

kao jedan od načina preventivnog

djelovanja na smanjenje konzumiranja

alkohola među mladima.

Predstava je u našoj školi odigrana

07.11. 2011. u amfiteatru. Učenici su

bili oduševljeni te su sa zanimanjem

gledali predstavu.

Na kraju su s našim glumcima zdušno

zapjevali pjesmu „Cuga je tuga“ koje

dio i ovdje navodimo.

„…Stani kaže razum ali to ti nije

bitno, popij ti još jednu to je

ovdje hitno. Sitno sve se čini kad

se tako dobro cuga ali cuga je

tuga, CUGA JE TUGA!...“

MALO STATISTIKE…

o Alkohol godišnje ubije 2,5 milijuna

ljudi širom svijeta.

o Alkohol svake godine ubije 320.000

mladih.

o U Hrvatskoj je 240.000 osoba ovisno

o alkoholu, a prekomjerno ga

konzumira do 800.000 ljudi.

o Svaka četvrta obitelj ima člana koji

je alkoholičar.

o Svega 3% osoba liječi se od

ovisnosti o alkoholu.

A SAD MALO ŠALE…

Policajac zaustavlja pijanca i pita ga:

'Kamo ste krenuli u ovo doba noći?'

'Na predavanje', odgovara pijanac.

'Molim vas, pa tko sada drži

predavanje?'

'Moja žena.'

24

Zahvaljujući

dobroj volji profesorica

Mariele Marković i Ivone Medunić,moj

razred 3. nautike i 3. elektro, išli su na

trodnevni izlet u Zagreb.Po dogovoru, iz

Dubrovnika smo krenuli 10.studenog 2011.

godine u 7 sati,a vratili se u Dubrovnik

12.studenog u kasne večernje sate.

Na početku putovanja bilo je živo. Muzika

na sve strane,veselje i urlanje mladih

pomoraca sve do Zagreba. Kad smo došli u

Zagreb, smjestili smo se u omladinski hostel

u kojem su nas očekivali i srdačno primili.

Sobe su nam bile extra: kreveti na kat,

ogromni ormari a najbolje od svega – ekipa.

Prije dolaska u hostel, dogovorili smo se s

profesoricama da se na brzinu smjestimo te

dođemo ispred ulaza u hostel kako bismo

krenuli u obilazak Prirodoslovnog muzeja.

Isprva nam se ovaj muzej činio bez veze.

Tete koja nam ga je predstavljala toliko je

odužila priču da su svi kolutali očima i lutali

po muzeju gledajući doslovno svaku stvar. U

muzeju je bilo puuunooo zanimljivih stvari:

preparirane ptice, ribe, mnogo vrijednog

kamenja, razne makete itd.

Nakon razgledavanja muzeja, sastali smo se

ispred ulaza i laganini šetnjicom krenuli

prema Trgu bana Jelačića.

Uz priču i veselje došli smo do Trga gdje su

nam razrednice dopustile da dva sata

provedemo opuštajući se po Zagrebu. Neki

su išli po butigama, neki se grijali uz kavicu,

a nekima je to bilo naporno pa su pošli do

hostela odmarati se. Kad smo se opet sastali

na Trgu, uputili smo se prema hostelu.

Dogovorili smo se da ćemo se na brzinu

presvući za večeru, a kasnije izaći u grad. U

gradu smo smjeli ostati do ponoć jer ujutro

smo trebali rano ići u Zoološki vrt i na sajam

knjiga. Dogovor je bio da se ne razdvajamo

pa smo mi kao razred pošli u najbliži kafić

kojeg smo našli. Profesorice su nam

dopustile po osobi čak dva alkoholna pića.

Naravno, mi smo se toga i pridržavali!! Uz

pjesmu i ples došle su ure za povratak u

hostel.

25

Sutradan nas je čekao naporan dan pa smo

svi pošli ranije spavati. Ujutro smo išli u

Zoološki vrt.Vidjeli smo razne životinje, od

beštija do malih umiljatih životinjica. Scena

koja će nam ostati u pamćenju je: naša dva

Vlaha iz razreda ganjaju fazana po

zoološkom. Na sve načine su ga pokušavali

uhvatiti, ali džabe kad je fazan pametniji od

njih dvojice zajedno.

Poslije obilaska Zoološkog vrta autobusom

smo se uputili prema Interliberu. U ogromnu

prostoriju gdje su se prodavale knjige ušli

smo brzo, a još brže izašli jer nas knjige

nisu nimalo zanimale. Tisuće i tisuće knjiga

na sve strane. Prostorija prepuna ljudi,djece i

studenata. Jedina osoba koja je imala

hrabrosti i želju da pogleda i kupi koju

knjigu je bila naša razrednica Mariela. Cijeli

razred je krenuo prema centru Avenue Mall.

Imali smo slobodnog vremena za popiti

kavu, kupovati robu i razne sitnice. Kad smo

sve obavili, našli smo se na autobusnoj

stanici ispred Avenue Malla te krenuli u

hostel. U hostelu smo ostavili svoje stvari,

istuširali se, presvukli, malo odmorili i opet

krenuli u centar grada. Išli smo gledati

predstavu Shakespeare na exit u zanimljivo

kazalište Exit. Svi smo mislili kako će nam

ova predstava biti dosadna. Po glavi nam se

motalo: „ ´ko će je gledat, znamo mi sve o

Shakespeareu, bolje da smo išli do Trga

prošetat se i popit koje piće“, ali prevarili

smo se. Predstava je bila toliko smiješna da

smo i plakali od smijeha i sreće. Glumci koji

su glumili u toj predstavi privukli su pažnju

gledatelja za sekundu. Bili su toliko uigrani i

profesionalni. O čemu se radilo u predstavi?

O svim djelima Williama Shakespearea

sastavljenima u jednu cjelinu. Najsmješnija

scena bila je smrt Romea i Julije kad smo mi

iz publike imali priliku ubaciti pokoju riječ

pa predstava nikako nije mogla završiti.

Nakon molbe glumaca da se predstava

napokon završi, predstava je završila i svi

smo veseli izašli iz kazališta komentirajući .

Već prije dogovorili

smo se s profesoricama da ćemo imati puno

slobodnog vremena za izlazak nakon

predstave. Tramvajem smo pošli do Trga i

našli kafić kojeg su nam preporučili kao

jedan od najboljih u centru grada. Svi smo

bili opušteni, pili smo alkohol ali ne toliko

da bismo pravili probleme razrednici, pjevali

smo pjesme i veselili se jer je to, nažalost,

bila zadnja večer u Zagrebu. Naša zabava u

gradu trajala je po dogovoru do 2 sata ujutro

pa smo pošli u hostel gdje smo se zabavljali

do jutra.

Jutro je došlo prije nego što smo očekivali.

Teško se bilo ustati i spremiti stvari za

polazak. Umorni i bezvoljni došli smo

autobusom do Arena centra. Neki su bili

preumorni za obilazak centra pa su ostali u

kafićima, dok su ostali razgledavali i

kupovali po butigama. Brzo je prošlo naše

slobodno vrijeme i svi smo se okupili ispred

ulaza u Arena centar. Znali smo da treba

krenuti prema Dubrovniku. Iz Zagreba smo

krenuli oko 2 sata popodne. Uz pjesmu i

veselje te česta stajanja na autoputu, dolazak

u Dubrovnik bio je u kasnim večernjima

satima. Uz zahvalu profesoricama na

njihovom strpljenju, svi smo se oprostili i

krenuli kućama.

Mato Buconić, 3. N

Nerijetko viđamo naše učenike kako puše pred školom te bacaju opuške oko škole

pa čak i u samom predvorju. Zanimalo nas je kakvo je zapravo stanje s pušenjem

u našoj školi. Stoga je provedena anketa o pušenju. Anketa je provedena u svim

razredima. Obuhvaćeno je 339 učenika. Pogledajte rezultate ove zanimljive

ankete !

1. Pušiš li cigarete?

a) Ne, nisam ni probao - 67 učenika. Ukupno 19,8 %

b) Ne, probao sam ali mi se nije svidjelo - 110 učenika. Ukupno 32,4 %

c) Da, u posebnim prilikama - 32 učenika. Ukupno 9,4 %

d) Da, svakodnevno - 130 učenika. Ukupno 38,4 %

A ovako su dalje odgovarali oni koji su se izjasnili kao pušači, a njih je 162 !

2. Koliko dnevno pušiš?

a) Do 5 cigareta - 30 učenika. Ukupno 18,5 %

b) Od 5 do 10 cigareta - 36 učenika. Ukupno 22,2 %

c) Od 11 do 20 cigareta- 60 učenika. Ukupno 37,0 %

d) 20 i više cigareta - 36 učenika. Ukupno 22,2 %

3. Kako dolaziš do novaca za cigarete?

a) Daju mi roditelji - 38 učenika. Ukupno 23,5 %

b) Uzimam od marende bez znanja roditelja - 15 učenika. Ukupno 9,3 %

c) Od džeparca - 36 učenika. Ukupno 22,2 %

d) nešto drugo - 73 učenika. Ukupno 45,1 %

4. Znaju li tvoji roditelji da pušiš?

a) Da - 93 učenika. Ukupno 57,4 %

b) Ne - 25 učenika. Ukupno 15,4 %

c) Sumnjaju - 44 učenika. Ukupno 27,2 %

27

5. Kada si počeo pušiti?

a) Prije 7. r OŠ - 41 učenika. Ukupno 25,3 %

b) U 7. ili 8. r. OŠ - 65 učenika. Ukupno 40,1 %

c) U srednjoj školi - 56 učenika. Ukupno 34,6%

6. Želiš li prestati pušiti?

a) Da - 26 učenika. Ukupno 16,0 %

b) Ne - 51 učenika. Ukupno 31,5 %

c) Pokušavam - 22 učenika. Ukupno 13,6 %

d) Da, ali u budućnosti - 63 učenika. Ukupno 38,9 %

Anketa je pokazala kako barem jedna trećina naših učenika puši. Osobito

zabrinjava što ih stotinjak kaže kako puši oko kutiju cigareta dnevno. Većini

pušača roditelji znaju za njihovu ovisnost, a nekima roditelji čak i financiraju

cigarete. Najveći broj anketiranih učenika pušača počeo je pušiti već u osnovnoj

školi.

Svi znamo koliko je velika štetnost pušenja po ljudsko zdravlje, izgled i

raspoloženje. I pušači dobro znaju da je pušenje štetno te uglavnom žele prestati

s pušenjem, ali teško prestaju. Zašto?

Pušenje, a to je NIKOTIN, nije samo užitak ili stav slobodnog izbora – ono

izaziva OVISNOST.

Danas je dokazano i opisano 75 različitih bolesti koje se javljaju kao posljedica

uživanja nikotina i to ne samo u starijoj dobi, što je krivo uvjerenje. Sve više

stradavaju mladi ljudi.

Najvažnija je volja i ODLUKA pušača. Nikada nije kasno, a već nakon nekoliko

mjeseci prestanka, organizam se može oporaviti.

28

Natjecanje školskih športskih klubova srednjih škola u košarci za mladiće za

2011./2012. školsku godinu.

Poredak u skupini „A“

1. ŠŠK „Gimnazijalac“ Gimnazija Dubrovnik -plasman na županijsko

2. ŠŠK „Crvena Hrvatska“ Ekonomska i trgovačka škola Dbk

3. ŠŠK „Pomorac“ Pomorsko-tehnička škola Dubrovnik

Za našu školu igrali su: Ivan Raguž, Maroje Miloglav, Josip Kristić, Marin

Mačinković, Matej Prlenda, Maro Franušić, Ante Arbanasin, Mario Mijalić, Mario

Sekondo, Leo Raguž, Alen Rapajić i Niko Kuliš.

Voditelj Jakup Selmanović

Županijsko prvenstvo školskih športskih klubova

srednjih škola u odbojci za mladiće održano je 10.

veljače 2012.g. u Športskoj dvorani u Dubrovniku. Postignuti su sljedeći

rezultati:

Polufinale: Gimnazija Dbk bk - Muški učenički dom Dbk 2 : 0

Muški učenički dom Dbk - Pomorsko-tehnička škola Dbk - 0 : 2

Gimnazija Dbk - Pomorsko-tehnička škola Dbk 2 : 0

Tablica poretka: 1. ŠŠK "Gimnazijalac" Gimnazije Dubrovnik

2. ŠŠK "Pomorac" Pomorsko-tehničke škole Dubrovnik – Za nas su

igrali: Stjepan Mandić, Bruno Obradović, Maroje Franušić, Pero Miljas, Karlo Grbin,

Božo Džamarija, Zvonimir Kutija, Marin Žanetić, Ante Arbanasin i Ivan Michael Sutić.

Voditelj Antonio Lučić.

3. ŠŠK "Dom" Muškog učeničkog doma Dubrovnik

29

Grupa „A“ Sportska dvorana Dubrovnik – Gospino polje

06. 02. 2010.

Ekonomska i trgovačka škola - Gimnazija Dbk 17 : 10

Pomorsko-tehnička škola Dbk - Gimnazija Dbk 11 : 10

Pomorsko-tehnička škola Dbk - Ekonomska i trgovačka škola 15 : 19

Poredak: 1. ŠŠK „Crvena Hrvatska“ Ekonomska i trgovačka škola – plasman na

županijsko

2. ŠŠK „Pomorac“ Pomorsko-tehnička škola Dubrovnik – plasman na županijsko

Za našu školu igrali su: Tomislav Radić, Ivan Bender, Mateo Braica, Joško Didović,

Krešimir Kolundžija, Maro Peručić, Nikola Violić, Pavo Slavić, Robert Čokljat, Nikola Mijalić,

Ante Smoljko, Petar Šunjić, Perica Bjelokosić, Ivo Šuperak

3. ŠŠK „Gimnazijalac“ Gimnazija Dubrovnik

Županijsko prvenstvo školskih športskih klubova srednjih

škola u atletici održano je 26. listopada 2011.g. na

Gradskom stadionu u Makarskoj. Na natjecanju su sudjelovale 4 ekipe školskih

športskih klubova u konkurenciji mladića, a postignuti su sljedeći rezultati:

Ukupni poredak

1. ŠŠK „Škoj“ Srednje škole Blato 81

2. ŠŠK „Gimnazijalac“ Gimnazije Dubrovnik 67

3. ŠŠK „Dupin“ Srednje škole Vela Luka 52

4. ŠŠK „Pomorac“ Pomorsko-tehničke škole Dubrovnik 37

Na županijskom prvenstvu školskih športskih klubova

srednjih škola u krosu koje je održano 16. studenog 2011.

godine na Gradskom stadionu u Lapadu postignuti su sljedeći rezultati:

Poredak u konkurenciji mladića:

1. ŠŠK „Narona“ Srednja škola „Metković“ 82 boda.

2.ŠKK „Dupin“ Srednje škola „Vela Luka“ 73 boda

3. ŠŠK „Viktorija“ Turističke i ugostiteljske škole Dubrovnik 69 bodova

4. ŠŠK „Dom“ Muški đački dom Dubrovnik 51 bod

5. ŠŠK „Korčula“ Srednje škole „Korčula“ 42 boda

6. ŠŠK „Pomorac“ Pomorsko-tehnička škola Dubrovnik 37 bodova

7. ŠŠK „Škoj“ Srednje škole „Blato“ 36 bodova

8. ŠŠK „Gimnazija“ Gimnazija Metković 33 boda

30

Š A L E, ZABAVA, ZANIMLJIVOSTI

Tko je važniji na brodu?

Kapo i barba na jednom se brodu stalno prepiru oko toga tko je od njih dvojice

važniji na brodu. Nisu se nikako oko toga mogli složiti, pa su se jednoga dana

dogovorili da zamijene pozicije.

Tako se kapo popeo na zapovjednički most , a barba se spustio u makinju.

Nakon nekoliko sati barba se sav šporak pojavi na špirajama. Bio je sav oznojen i

uspuhan, a u ruci je držao francuski ključ. Povikao je iz sveg glasa:

-Kapo, siđite odmah doli, makinja je fermala i ne mogu je više startat!

Kapo s mosta sav isprepadan odgovori:

-Ma nije ni čudo barba, nasukali smo se!

Tko je oprezan?

Onaj koji prije grmljavine

opere kosu šamponom od

koprive.

Pričaju dva štrebera:

-Čuj, starci su mi otputovali, imam praznu

kuću.

-Blago tebi, možeš učiti naglas !

Zakasnio Ivica u školu.

Učiteljica ga pita za razlog,a Ivica će na to:

-Učiteljice, vi ste nas učili da moramo

poštovati znakove.

-Pa da, ali kakve to veze ima?

-Na jednom je pisalo: uspori škola.

31

VITAMINI ZA DUŠU

OGLEDALCE

Kada je profesor završio s predavanjem, upitao je iz navike: "Ima li pitanja?" ne

očekujući nikakvo pitanje. Stoga je bio silno iznenađen kada ga je jedan od učenika

upitao: "Profesore, koji je smisao života?"

Neki od učenika koji su već bili izlazili podsmjehnuli su se na pitanje svog kolege i

nastavili svojim putem. Zatečen, profesor je dugo vremena promatrao učenika pitajući se je li pitanje bilo

ozbiljno ili samo neka šala. Shvatio je da je učenik ipak ozbiljno postavio pitanje

stoga reče: "Odgovorit ću ti." Posegne u džep i izvuče novčanik iz kojega izvadi komadić ogledala veličine novčića. I započne svoju priču: "Bio sam dječak u vrijeme rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića

ogledala koje je netko razbio. Kako nisam imao igračaka uzeo sam jedan od tih

komadića da se poigram. Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u

neka mjesta i kutove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamne

prostorije na sjevernoj strani zgrada... Kada sam odrastao, shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što

bih mogao činiti u životu.

Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u cijelosti i svoj njegovoj

veličini. Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu unijeti bar malo svjetla, istine,

razumijevanja, dobrote i nježnosti u tamne i skrivene kutke ljudskih srdaca i možda

promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno. Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto – unijeti svjetlo

tamo gdje ga nema.

Eto, u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić zrcala jer

mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put."

N.N.

32

33

34

35