LOVINAC POVIJEST

Prapovijest

Arheološka i paleontološka istraživanja u nedalekim Cerovačkim špiljama (kod Gračaca, samo 35 km od

Lovinca) otkrivaju nalazišta iz paleolita (starije kameno doba, oko 14000 do 12000 g.p.K). Nađene su

tisuće kostiju špiljskog medvjeda, divljeg konja, jelena... ali i kosti čovjeka, najvjerojatnije lovca na špiljske

medvjede.  U Gornjoj Cerovačkoj špilji pronađena je, u sloju pod debelom sigastom korom, zajedno s

kostima pećinskog medvjeda i jedna fosilna čovječja kost. 

To je cijela i dobro sačuvana desna tibija, koja pripada vrsti Homo sapiens fossilis, a otkrivena je u sigurno

utvrđenim slojevima pleistocena   ili ledenog doba. Ova kost uklopljena je u sediment istovremeno kada i

kosti špiljskih medvjeda. Prema tome, ona bi najvjerojatnije pripadala lovcu na špiljske medvjede iz

vremena gornjeg pleistocena. Prema dosadašnjim istraživanjima Cerovačke špilje bile su samo prolazne

lovačke postaje, a ne stalna boravišta gornjopleistocenskog čovjeka. Vjerojatno je paleolitski lovac ostao

u špilji, a njegove su kosti bile postmortalno razbacane i izmiješane sa medvjeđim kostima. To je, ujedno,

prvi nalaz gornjopaleolitskog čovjeka u Dinarskom kršu...to je i razdoblje završetka prvog ledenog doba.

Postupnom promjenom klime, tijekom nekoliko tisuća godina, došlo je do prvih značajnih promjena u

ljudskoj populaciji na lovinačkim prostorima. U to doba, paleolitske lovce (neandertalce) smijenila je

mlađa neolitska (mlađe kameno doba, 4000-7000 godina p.K.) populacija – kromanjonci . Oni su već

gradili prva skloništa i nastambe. Napredak u načinu života prastanovnika ovih prostora uvjetovala je

promjena klime radi koje se izmjenio biljni i životinjski svijet. 

Postupno su nestali vunasti mamuti, špiljski medvjedi i drugi krznaši, a umjesto njih, počeli su se razvijati

papkari, divlje koze i ovce. Oni su oblikovali stada koja su se selila po pašnjacima. Kako bi preživjeli,

paleolitski lovci počeli su sve više loviti ali i pripitomljavati životinje, tako je lovac postao stočar-nomad. Ti

stočari formirali su prve organizirane zajednice i počeli stvarati nova dobra. Pojava viška dobara dovela je

do razvoja prvih robnih razmjena i trgovine. Tako se, kao jedno od prvih sredstava razmjene na ovim

prostorima, navodi neolitska keramika koja se proizvodila u to vrijeme.

No neolitski lovci i stočari još nisu poznavali tehniku obrade zemlje. Uglavnom su se hranili mesom i...radi

nomadskog načina života, danas teško pronalazimo njihove materijalne ostatke. U Lici nisu pronađena

značajnija paleolitska nalazišta, a i ona postojeća, pronađena su pretežno u špiljskim lokallitetima. Tek

uporabom metala došlo je do značajnijeg napretka u načinu života i u izgradnji prvih naselja. Taj

revolucionarni napredak donijeli su mlađi naseljenici, iz drugih krajeva, koji su već bili u doticaju s

metalom i poznavali način njegove obrade.  Od toga vremena počinje gradnja stalnih naselja pod nazivom

gradine.

To su bila naselja na izdignutim položajima i s kružnom osnovom, omeđena kamenim zidovima. Mlađi

stanovnici su i dalje nomadski stočarili, ali su već tada ostavljali obitelji u zaštićenim gradinama.

Stanovnici ličkih gradina pripadali su naprednoj indoeuropskoj populaciji o čijem porijeklu se još uvijek

vode znanstvene rasprave.  Iz ove populacije razvile su se prve etničke skupine, a jedna od teorija navodi

da je od ovdašnjih stanovnika i doseljenika nastala prva etnička skupina koju poznajemo na ovim

prostorima – Japodi.

 

Japodi

Pripadnici Ilirskog plemena Japoda   živjeli su u cijelom prostoru Like sve doBosanske Krajine, te do

rijeka Krke   i Zrmanje, a na sjeveru do Ogulinsko-plaščanske udoline i srednjeg toka rijeke Kupe,  dok je na

zapadu, granični japodski prostor uključivao i današnju Belu Krajinu u Republici Sloveniji. Na tim

područjima razvija se njihova jedinstvena kultura.

Razdoblje života Japoda na ličkim prostorima počinje tijekom kasnog brončanog doba, traje tijekom

čitavog željeznog doba   i završava asimilacijom u rimski provincijalni ustroj.  Saznanje o Japodima, kao

najstarijim stanovnicima lovinačkog kraja, seže unazad više od dvije tisuće godina, točnije, u razdoblje od

12. stoljeća pa sve do 1. stoljeća prije Krista.

Brojni arheološki nalazi na lovinačkom području, svjedoče o vrlo velikoj naseljenosti i razvijenoj kulturi tih

plemena. Bili su stočari i hrabri ratnici. Brojne gradine (burgovi) prapovijesnih Japoda na lovinačkom

području, navode nas na pretpostavku da je ovaj kraj bio jedno od centralnih mjesta japodske kulture. 

Hrvati koji su se naselili u ovom području puno su naučili od starosjedilačkog japodskog stanovništva

poput: pokapanja mrtvaca u rakama obloženim kamenom, japodskog porijekla je i peka (crepulja) pod

kojom se peče kruh, a naši je pretci nisu poznavali u svojoj postojbini. Brončani prototip ličke kape s

resama nosili su već Japodi. 

Sve što nam je danas ostalo od Japoda tragovi su njihovih naselja. To su ostaci utvrđenih gradina

podignutih na teže pristupačnim uzvisinama koje je bilo lakše braniti od neprijatelja.

Japodske gradine u lovinačkom kraju

Drugi važan čimbenik pri izboru mjesta za gradine bio je gospodarskog karaktera. Gradine nalazimo na

obroncima brda, neposredno iznad plodnih dolina i u blizini stalnih vodotoka. Na odabranim mjestima

Japodi su dizali obrambene kamene zidove. Gradine su imale po jedan obrambeni zid kojim je bilo

opasano cijelo naselje, no znali su graditi čak i do tri obrambena zida, ovisno o veličini i značaju naselja.

Zidine su gradili od nepravilnih, neobrađenih, kamenih blokova različitih dimenzija, čiji je međuprostor bio

ispunjen sitnijim kamenjem. Koristili su i tehniku suhozida ali i zemljanih veziva.

Oblik građevine ovisio je o konfiguraciji terena i geomorfološkim karakteristikama područja, no gradine su

uglavnom imale pravilan kružni oblik. Visina zidova bila je različita i varirala je najčešće od 2-3 metra, ali

ponekad čak i do 8 metara. Veće gradine bile su naseljene, dok su manje gradine služile kao sklonište u

slučaju opasnosti, ali i za boravak odličnika ili, pak, samo za vjerske obrede. U gradine se ulazilo kroz

jedna ili više vrata, koja su uvijek bila dobro čuvana.  U japodskim gradinama često se nađu veliki

zemljani humci – tumuli, koji su imali fortifikacijsku funkciju i obično su osiguravali ulaz u naselje

(najvjerojatnije se ne radi o grobnim humcima, ali još uvijek nisu dovoljno istraženi te se ne može donijeti

konačni zaključak koja im je bila točna svrha). 

Na lovinačkom području nailazimo na gradine, uzvisine opasane s jednim, dva pa čak i tri zida. Uz prvi i

najveći zid (gledajući izvan gradine) bile su izgrađene kuće, a drugi ili treći red utvrde služio je samo kao

sklonište u slučaju opasnosti.

Gradine su bile središta aktivnog gospodarskog života. U njima je naročito bila razvijena proizvodnja

keramike, obrada metala (bronca) i drveta.

U gradinama su sjedište imali plemenski poglavari, vračevi, umjetnici i uopće svi pripadnici onog

društvenog sloja koji nije morao stjecati dobra teškim fizičkim radom.  

Japodske gradine u lovinačkom kraju

PIPLICA

Piplica je usamljena glavica apsloutne visine od 646 m.n.m. sjeverno od Lovinca i u blizini ceste Lovinac-

Udbina, s njene istočne strane.

Glavica je nepošumljen pašnjak, okružen naseljima. Na Piplici su izrazito vidljive dvije terase, vanjska, oko

20 metara više od podnožja, i unutrašnja, gornja, oko 10 metara iznad prve. Tamo gdje su danas terase s

obiljem keramike, nema ostataka suhozida jer je kamen koji je činio zidine gradine odnesen za potrebe

izgradnje nastamba ili ograđivanje njiva okolnih stanovnika. Glavica nije pošumljena i na njoj je dobro

očuvan humus, pa se ostaci keramike vide i na površini. 

Zapadnije i jugozapadnije od glavice Piplica, za 300-500 metara u hrastniku i po njivama prostire

se japodsko groblje. Svaki grob je označen kamenom visine 30-40 cm. 

Grobni humci i kamene gomile najčešće se nalaze u podnožju gradinskih naselja, mogu označavati i

prostor zajednice. Grobni humci služili su i kao oznaka granice – orjentiri ili kao simbolični čuvari prostora

zajednice, ali i kao mjesta okupljanja zajednice, mjesta zajedničkog kulta.

RAZVALA

Smještena je dva kilometra južno od Lovinca.

Ova gradina zauzimala je gotovo cijelu glavicu, a bila je sagrađena s dva obrambena zida koji su bili

oslonjeni na jake prirodne kamenjare. U gradinu se ulazilo kroz udolinu sa sjeverozapadne strane. Cijela

glavica i zidine obrasli su gustom mladom šumom i šipražjem, i danas su tragovi naselja vrlo teško

uočljivi. 

 

VRKLJANSKE GRADINE

Na dva brda, u blizini ponora rječice Opsenice, u Svetom Roku nalazile su se dvije gradine, jedna pored

druge. Zidine su im bile jako blizu ali se nisu dodirivale. Od centra prve do centra druge gradine razmak

je 250 metara, a između njih je udubljeno sedlo duboko 20-30 metara i jako stjenovito. Svaka gradina ima

dva obrambena zida, a obilje keramike govori o činjenici da je ovdje bio razvijen intenzivan gospodarski

život.

Po gradinama je dobro sačuvan humus i lako je pronaći ostatke keramike. Gradine su djelomično

pošumljene i seoski su pašnjaci.

Preko gradine koja je smještena jugoistočno, danas prolazi trasa dalekovoda.

 

BRKINA GRADINA

Jugozapadno od crkve u Svetom Roku, za 1750 metara i na izdvojenoj kosi iznad zaseoka Katalinići, na

650 metara nadmorske visine, postojala je japodska gradina sa dva obrambena zida. Pristup na gradinu

je sa ceste koja vodi iz sela Sveti Rok prema Alanu. Danas je prostor Brkine gradine potpuno zarastao i

njezini ostaci su teško vidljivi.

 

 

RUKAVINSKA GRADINA

U samom Svetom Roku, na uzvisini od 650 m.n.m. nalaze se ostaci japodske gradine koja je bila utvrđena

samo jednim obrambenim zidom.  On je bio postavljen prema obliku kosine, tako da nije okruglog oblika.

S istočne strane zid je nestao i iskorišten je u okolnim naseljima za gradnju. Gradina je imala izlaz sa

zapadne strane. Radi velike obraslosti terena, prostor gradine se, bez opsežnijih raščišćavanja i

istraživanja, danas teško može vidjeti. 

 

CVITUŠA

Ova japodska gradina bila je najvećih dimenzija, opasana sa čak tri obrambena zida. Ulaz u gradinu bio je

istočno, pored današnjeg lovačkog doma LD „Cvituša“. Još danas se jasno naziru terase koje okružuju

glavicu Cvituše, a u narodu se nazivaju «tavani». Kamen od zidina je već odavno upotrijebljen za druge

svrhe tako da su danas vidljive samo terase, bez kamenih zidina.

Gradina na Cvituši zauzimala je centralni položaj u odnosu na ostale japodske gradine i najvjerojatnije je

imala upravnu funkciju u odnosu na cijelo područje.  Ova gradina imala je dobru preglednost nad cijelim

područjem i vizualnu vezu sa svim gradinama. Lako je uočiti da su sve druge gradine na ovom području

smještene polukružno u odnosu na Cvitušku te na Ličko polje, orjentirane prema sjeverozapadu. 

Ovaj lokalitet  je vrlo atraktivno arheološko nalazište i već je proglašen lokalitetom od iznimnog kulturnog

značaja, posebno i radi činjenice da su u njegovu podnožju pronađeni ostaci rimske ceste.

 

VRANIČKA ŠPILJA

Poznato je da su Japodi, izuzev gradina i gomila, tijekom čitavog željeznog doba, kao povremena naselja

koristili i speleološke objekte. U brojnim špiljama i jamama nađeni su ostaci keramike kao znakovi dužeg

ili kraćeg boravka, no uloga špilja u organizaciji života Japoda do danas nam je nepoznata.

Brojni ostaci keramike, kojom je prekriveno tlo u Vraničkoj špilji govore nam da su se Japodi njome služili, 

no do danas ne znamo da li su u njoj živjeli ili su ju koristili samo za vjerske obrede. Vranička špilja je

danas zatvorena za posjetitelje radi činjenice da ju arheolozi smatraju jednim od najzačajnijih arheoloških

lokaliteta na lovinačkom području.

 

Razdoblje rimske vladavine

Rastom  rimske države  i širenjem njezine moći došlo je do prvih sukoba Rimljana s Japodima, naime,

japodski etnički prostor (Lika, Ogulinsko-plašćanska dolina, Pounje, Gorski Kotar, Primorje do Rijeke i

Jablanca) bio je od ključnog značaja za sve kopnene puteve prema Panonskoj dolini, južnom Jadranu i

unutrašnjosti Balkana. Ratoborni i neovisni Japodi uvelike su otežavali širenje rimskog političkog i

gospodarskog utjecaja, a svojim su čestim vojnim upadima ugrožavali i rimske posjede u cisalpijskoj

Galiji(sjeverna Italija).

Prvi zapisi koji spominju Ilirsko pleme Japoda datiraju iz 171. prije Krista. Autor im je Tit Livije koji piše da

je te godine, novoosnovana Akvileja   uputila izaslanike Senatu   s molbom da utvrdi koloniju koja se

osjećala ugroženom od neprijateljskih Histra   i Ilira. Analizom njegovih zapisa vidljivo je da misli upravo na

ilirsko pleme – Japode.

No zapisi iz 129. godine prije Krista autora Livija, Apijana i Plinija, govore o prvim velikim sukobima

između Japoda i rimske vojske pod zapovjedništvom Konzula Gaja Semproniusa Tuditanusa. Rimska

vojska je u prva osvajanja japodskih područja krenula iz smjera riječkog zaljeva preko Kapele, Gackog i

Ličkog polja. Rimljani tada prodiru i u Dalmaciju do rijeke Krke i pokoravaju ne samo Japode već i Liburne.

Rimski Senat je Gaju Semproniju dopustio priznati samo trijumfalni poraz Japoda i to iz činjenice da su

upravo borbe s japodskim plemenima bile najduže i najteže, dok je s Histrima, Karnima i Tauriskima

nekako izlazio na kraj. No Gajeve pobjede nisu i pokorile japodska plemena, ona su se vrlo brzo nakon

njegovih pohoda ponovno pobunila protiv Rima.

Deset godina nakon pohoda Gaja Semproniusa Tuditaniusa, 119. godine prije Krista, antički izvori bilježe

još jedan veliki rimski prodor kroz japodske zemlje. Apijan spominje udruženi pohod konzula Lucija Kote i

legata Metela, no niti taj pohod nije uspio pokoriti borbene japode i staviti ih pod rimsku vlast.

Tijekom čitavog 2. i prve polovice 1. stoljeća prije Krista japodske su se zajednice odupirale pokušajima

Rima da uspostavi trajnu i čvrstu kontrolu nad njihovim područjima. Tek Oktavijanovim   pohodom, 35.

godine prije Krista, Japodi su konačno pokoreni i uklopili se se Rimsko carstvo kao jedinstveni japodski

etnički kompleks u vlastitom provincijalnom sustavu.

Kada su rimljani konačno pokorili i osvojili japodske i liburnijske zemlje i ujedinili te pokrajine u  jednu

veliku pod imenom Ilyricum   (Ilirik), započinje pisana povijest ovih područja. Glavno uporište i

administrativno središe te pokrajine bilo je u Saloni. No nije bilo mira na područjima pod rimskom

upravom. Japodi su se konstantno pokušavali osloboditi rimske uprave koja je za njih bila nesnosna. Veliki

porezi i stalna vojačenja bili su, do tada potpuno slobodnom japodskom narodu, nepodnošljivi. Stalni

sukobi rezultirali su velikim japodskim ustankom 6.-9. godine poslije Krista koji nije uspio, japodska

plemena tada su potpuno pokorena i polako nestaje njihova etnička prepoznatljivost.

Nakon vojnih uspjeha Rimljana, slijedila je i reorganizacija uprave. Provincija Ilyricum se dijelila na dvije

oblasti, Dalmaciju   i Panoniju. Lika, a s njom i lovinački kraj, pripala je pokrajini Dalmaciji. Ovim

pokrajinama su Rimljani vladali stoljećima, uveli su svoje uredbe, običaje, zakone,vjeru i službeni, latinski,

jezik. Stara su se japodska plemena latinizirala i zaboravila svoje plemenske običaje i porijeklo.

Sustavnom gradnjom guste mreže puteva Rimljani su širili romanizaciju.

Najčešće su duž puteva gradili postaje u kojima su bile vojne posade koje su služile za održavanje puteva

i pratnju trgovačkih kola za obranu od pljačkaša. No te postaje su također držale u pokornosti lokalno

stanovništvo. Glavni trgovački put vodio je iz Salone preko Like u Panoniju, Karantaniju   i Norik   te dalje do

Baltičkog mora. Ishodište tih puteva bio je Burnum   (na rijeci Krki) kod Kistanja gdje je bio tabor XI Rimske

legije.

Na putu prema sjeveru, preko Like, bile su stacionirane usputne postaje, od kojih je jedna od najvažnijih

bila u Lovincu jer su se, upravo ispod brda Cvituša spajale dvije važne rimske ceste, prva iz smjera

Burnuma, te druga, iz smjera Rijeke i Senja.

Ovom cestom su se spajali i putevi koji su služili za potrebe japoda, a koji su dolazili iz

smjera Ladere   (današnji Zadar) i Aenone   (današnji Nin) preko Lovinca i dalje prema unutašnjosti. Oni su

vodili preko Maslenice i Alana za Lovinac i na njihovim tragovima izgrađena je i stara, danas, turistička,

cesta preko Velebita (Alanska cesta).

Na samoj površini tla, pronađeni su ostaci prve rimske ceste   u ukupnoj dužini od 70 metara. Ostaci ceste

širine su do dva metra, a u sredini je vidljiv kolovoz duboko urezan u žive stijene koje su činile dio ceste.

Razmak između kolovoza je 110 cm, a dubina ureza na pojedinim mjestima stijene iznosi i više od 10 cm

– što je dokaz da se ova cesta koristila stoljećima. Put se upotrebljavao tako da je zaprega vukla kola

sredinom puta i imala je pratnju od po dva reda vojnika sa svake strane. Cesta je bila popločana

kamenom i bila širine 4 – 6 metara. Sustavna istraživanja ove rimske ceste, ali i drugih značajnih atičkih

lokalliteta na području općine Lovinac, provodi Odsijek za povijest, Filozofskog fakulteta u Zagrebu u

suradnji s Muzejem Like iz Gospića.

Prema stručnjacima, to je jedini trag rimske ceste na površini tla na području Like.

Rimska cesta kroz lovinački kraj, više...

Na brdu Cvituša, na ulazu u Lovinac, bila je smještena rimska postaja sacenturijom   (postrojba sa 100

vojnika) koja se brinula upravo za ove dvije važne ceste. Ta postaja služila je za odmor i zamjenu

zaprege, ali i za kontrolu područja i lokalnih stanovnika. Ostale usputne postaje na tome putu bile su

postaje u Medku, Kvartama i dalje u smjeru Bruvna, Udbine i Korenice.  

Rimska cesta

Na putu prema sjeveru, preko Like, bile su stacionirane usputne postaje, od kojih je jedna od najvažnijih

bila u Lovincu jer su se, upravo ispod brda Cvituša spajale dvije važne rimske ceste, prva iz

smjera Burnuma, te druga, iz smjera Rijeke i Senja. 

Ovom cestom su se spajali i putevi koji su služili za potrebe japoda, a koji su dolazili iz smjera  Iadere

(današnji Zadar) i Aenone (današnji Nin) preko Lovinca i dalje prema unutašnjosti. Oni su vodili preko

Maslenice i Alana za Lovinac i na njihovim tragovima izgrađena je  i stara, danas, turistička, cesta preko

Velebita (Alanska cesta). 

Još od 18. i 19. stoljeća u literaturi se spominju tragovi rimske ceste nedaleko Lovinca (Vukasović u

Zemljopisnom i povijesnom novom opisu Karlovačkog generalata u Kraljevini Hrvatskoj iz 1777. godine).

Oni su bili dokumentirani i poslije 2. svjetskog rata (S. Szavitz-Nossan), a nakon toga padaju u zaborav

pokriveni gustom vegetacijom. Segment ceste nalazi se u podnožju prapovijesne gradine Cvituše, a

položen je okomito u odnosu na masiv Velebita. 

Općina Lovinac je 2005. godine pokrenula projekt prezentacije lokaliteta. Preduvjet prezentacije bilo je

temeljito znanstveno istraživanje prostora kojim je prolazila ova rimska prometnica. Istraživanja je vodio

dr.sc. Boris Olujić, izOdsijeka za povijest, Filozofskog fakulteta u Zagrebu   voditelj znanstvenog projekta

«Naselja i komunikacije u kontekstu veza jadranskog priobalja i unutrašnjosti u prapovijesti i

antici», Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH, koji, u suradnji s Muzejom Like u Gospiću, već

nekoliko godina sustavno i intenzivno istražuje prapovijesna i antička naselja i puteve na prostoru Like.

Budući da uopće ne raspolažemo podacima o konkretnom izgledu i tehnici gradnje rimskih puteva na

području čitave Republike Hrvatske, istraživanje dijela rimske ceste u Lovincu bilo je od goleme važnosti.

Naravno, za pravilno predstavljanje ovog izuzetnog lokaliteta neophodno je bilo temeljito istražiti barem

dio koji će biti namijenjen predstavljanju javnosti te imati turističku, ali i edukativnu funkciju.

Istraživanje je obavljeno na temelju dozvole Konzervatorskog odjela u Gospiću, Uprava za zaštitu kulturne

baštine, Ministarstva kulture RH (klasa UP/1-612-08/06-08/6003, ur. broj 532-04-13/3-06-2) od 4. rujna

2006. godine. Konzervatorski odjel u Gospiću je pokrenuo i postupak preventivne zaštite lokaliteta «Pod

Cvitušom» (KLASA: UP/I-612-08/06-05/6017). Općina Lovinac i projekt «Naselja i komunikacije u kontekstu

veza jadranskog priobalja i unutrašnjosti u prapovijesti i antici» zajednički su financirali istraživanje. 

Arheološko istraživanje tragova rimske ceste započelo je 6. rujna 2006. godine, a ekipu su sačinjavali:

Jasmina Osterman (dipl. arheolog, znanstveni novak), Vinka Bubić i Filip Matijević (studenti povijesti i

arheologije), Hrvoje Cvitanović, Igor Humjan, Petar Protić i Mario Dobrinić (suradnici projekta) te voditelj

dr. sc. Boris Olujić (docent na Katedri za staru povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu).

Geodetsku podlogu istraživanog dijela rimske ceste izradila je tvrtka Geoprojekt d.d. (PJ «Lika», Gospić). U

jedanaest radnih dana otvorene su sonde 1. i 2. dimenzija 2x8 m te segment 1 dimenzija 7x4 m. U živcu

su vidljivi tragovi kotača u širini od 110 cm. Na jedinom mjestu gdje su vidljiva oba traga otvorena je

sonda 1. Ovo je mjesto i najpogodnije za kasniju prezentaciju tijekom proljeća 2007. godine.  Ovdje su

vidljivi i ostaci jarka koji se nalazio uz rubove ceste. Između kamenog živca prostor se nivelirao najprije

slojem manjeg kamenja (većinom oblutaka i riječnog šljunka), a zatim i slojem većeg kamenja. Budući da

sloj krupnijeg kamenja počinje na relativnoj dubini od svega nekoliko centimetara, nije sigurno da li se

radi o gornjem popločanju ili je ono nestalo raznošenjem tijekom dva tisućljeća. Pretpostavku da gornji

sloj «kaldrme» nedostaje mogu potvrditi samo daljnja istraživanja.

U sondi 2 i segmentu 1 bilo je moguće utvrditi i širinu temeljnog sloja sitnog kamenja. Radi se o širini od

5,5 m što može odgovarati parametrima rimskih putova u drugim područjima Rimskog Carstva. Ipak, nije

sigurno radi li se i o konačnoj širini prometnice jer nedostaje granično kamenje.

Tijekom istraživanja otkriveno je vrlo malo pokretnog materijala.

Nađeno je nekoliko sitnih fragmenata rimske keramike te nekoliko željeznih alkica i čavala kojima je za

sada teže odrediti dataciju. 

Istraživanje je fotografski i nacrtno dokumentirano, vođen je i dnevnik istraživanja. Ustanovljeno je

nekoliko stratigrafskih jedinica. Tijekom istraživanja obavljan je i pregled okolnog terena kako bi se

ustanovio smjer rimske ceste. Rezultati su u pripremi za objavljivanje. Istraživanje bi u skladu s

financijskim mogućnostima trebalo biti nastavljeno 2007. Njime bi bilo moguće otvoriti veći segment

ceste u cilju njegove javne prezentacije. Nastavkom istraživanja pokušalo bi se pronaći i dijelove ceste

pokrivene većim slojem zemlje. Za to je potrebno predvidjeti i geofizičko snimanje. Dijelovi zaštićeni

slojem zemlje vjerojatno su bili manje izloženi odnošenju materijala i ostalim oblicima devastacije te bi

mogli biti bolje očuvani.

Nakon istraživanja pristupiti će se postupku predstavljanja lokaliteta javnosti. Izraditi će s edukativna

ploča s osnovnim podacima o samom lokalitetu, poduzetim istraživanjima i ukupnom kontekstu u kojem

je funkcionirala rimska cesta. 

Rimska cesta u Lovincu dio je jedinstvenog sustava prezentacije posebno značajnih lokaliteta povijesne

baštine na području Like.

Lovinački kraj u srednjem vijeku

Hrvati u lovinački kraj dolaze u prvoj polovini sedmog stoljeća (u razdoblju od 630.-640.) kao saveznici

bizantskog cara Heraklija (Heraclius), s ciljem da sruše avarsku moć. Živjeli su u rodovsko-plemenskim

zajednicama. No vrijeme dolaska Hrvata na ove prostore ne obiluje materijalnim ostacima, stoga je vrlo

teško danas utvrditi što se događalo u stoljećima nakon njihova dolaska. Poznato je da su na ove prostore

došli kao organizirana vojna sila, a prema predaji, vodili su ih petorica braće: Klukas, Lovelos, Kosenec,

Muhlo i Hrobatos te sestre Tuga i Buga. 

Po konačnom obračunu s Avarima, zasnovali su na osvojenim prostorima, staro patrijarhalno društveno

uređenje, u kakvom su živjeli u zakarpatskoj domovini, a ne neko jače društveno uređenje.  Smatra se da

su se asimilirali s strarosjedilačkim  japodskim plemenima   i preuzeli običaje lokalnih stanovnika, poput:

pokapanja mrtvih u rakama obloženim kamenom, preuzeli su peku ili crepulju (jer se zna da ju nisu

poznavali u ranijim razdobljima), običaj nošenja brončane kape s resama i mnoge druge. 

Tijekom naseljavanja, pojedini rodovi Hrvata zaustavljali su se na prikladnim mjestima i tu osnivali svoje

rodovske zajednice, često s utvrđenim gradom kako središtem. Postoji predaja koja govori kako je jedan

od braće, Lovelos, na području današnjeg Lovinca, utemeljio svoju rodovsku zajednicu koja je po njemu i

dobila današnje ime. 

Poznato je da su se Hrvati bavili prvenstveno poljoprivredom - stočarstvom i poljodjelstvom. Osnovna

društveno-gospodarska jedinica bilo je selo.

Selo je imalo svoje područje zvano Kotar, s određenim i jasno označenim granicama koje su ga dijelile od

susjednih sela. Stanovnici sela nazivali su se seljanima, braćom, bližnjima ili dionicima. Samo selo

sastojalo se od tri uže jedinice.

Prva je bila: ispasišta (pašnjaci), gajevi, putevi i vode, koji nisu bili podijeljeni, već su ih svi zajednički

njima gospodarili – to je bilo zajedničko dobro; područje zajedničke svojine zvalo se općina.

Drugu jedinicu činile su stambene i gospodarske zgrade s vrtom (sadom) i podvornicom. To je bila dvorna

(rodbinska) zajednica.

Treća, posebna zemljišna ustanova u selu zvala se plemenština. I danas je taj pojam poznat u pravnoj

terminologiji a znači, bona hereditaria, dobra koja su u obitelji bar dvije generacije.

Činjenica da je u prvotnim rodbinskim zajednicama postojala zajednička svojina na sredstva za

proizvodnju, proizvodna dobra i proizvode, sa zajedničkim radom i sudjelovanjem u podijeli novostvorenih

proizvoda, održala je takve jake rodovske zajednice sve do kasnog XIX stoljeća, kada se naziva “kućnom

zadrugom”. I danas se brojne nekretnine na području općine Lovinac vode na kućnim ili obiteljskim

zadrugama.

U kasnijem razdoblju razvoja rodovskih zajednica, sela se grupiraju oko utvrđenh središta – gradova

(kastela) u kojima su stolovali rodovski starješine. 

U srednjem vijeku, lovinački kraj nalazio se u stastavu Stare Ličke župe. Njezin prvi spomen nalazimo u

djelu kojeg je 950. godine napisao bizantski car i povijesničar Konstantin Porfirogenet   u djelu “O

upravljanju državom”. Od njega doznajemo da je Lika bila jedna od 11 župa i da se prostire duž rijeke

Like, Jadove, Bogdanice i Glamočnice. Ličku župu spominje i hrvatski kralj Petar Krešimir IV   kao “Licchu”,

1071. i dodjeljuje ju na upravljanje biskupu u Rabu, što mu potvrđuje 1111. godine i ugarsko-hrvatski kralj

Koloman. U jednom dokumentu iz tog vremena se također navodi kako Petar Krešimir ima dvije kćeri, od

kojih je jedna supruga Comity Like.

Stara Lika je u XI ili XII stoljeću razdijeljena na nekoliko župa, od kojih je južni dio lovinačke općine, do

Ričica, pripao župi Hotuča, dok je ostali dio ostao u sastavu župe Lika.

U srednjem vijeku, raspadom prvobitnoga rodovskog uređenja, izdvajaju se moćne feudalne obitelji koje

imaju svoje zemljišne posjede i grade utvrđene gradove. 

Ostaci sedam starohrvatskih gradina na lovinačkom području svjedoče o tom vremenu - grad Lovinac,

Novak grad sa Štulića kulom, Batinić kula, Vranik, Budak grad, Zagon i Lukavac.  

Srednjovjekovni gradovi lovinačkog kraja

Grad Lovinac 

Na vrhu krševitog brežuljka iznad zaseoka Serdari i Babići u Svetom Roku, nalaze se ruševine starog

grada Lovinca.

Utvrda je bila peterokutnog oblika, površine 650 m?, s ulazom na južnoj strani zidina. Duža strana zidina

iznosila je 33 metra, a uža strana, 19 metara. Veći dio zidova utvrde je porušen do temelja, samo ga

mjestimično nalazimo u visini od 1-3 metra. Jedini sačuvani zid utvrde debeo je oko 1 m. S unutrašnje

strane gradskih zidina nalaze se ostaci dvaju okruglih kula, od kojih je ona sa sjeveroistočne strane bila

sagrađena od žućkastog kamena, dok je kula na južnoj strani građena od plavkastog kamena, od kojeg su

i zidine. Unutar temelja te kule vidljiv je otvor prolaza, vjerojatno nekadašnjeg ulaza u kulu. Svaka kula

imala je u promjeru 5 m.

Cijeli prostor unutrašnjosti i okoline utvrde danas je zatrpan kamenjem, a cijela utvrda je gotovo potpuno

obrasla raslinjem i nije vidljiva iz veće udaljenosti.

O gradu Lovincu ima malo povijesnih podataka, no poznato je da ga je u 14. stoljeću izgradila obitelj

Lovinčića, jedna od plemićkih obitelji ličke župe. Lovinčići su u njemu boravili do prodora Turaka. Martin

Lovinčić prodao je grad Lovinac knezu Ivanu Karloviću i napustio svoj zavičaj. Budući knez Ivan

Karlović nije imao nasljednika, sklopio je 1509. godine, sa svojim nećakom,Nikolom Zrinskim (ocem Nikole

Zrinskog, hrvatskog bana), ugovor kojim je zajamčio Zrinskima nasljedstvo svojih gradova u župama

ličkoj, krbavskoj, hotučkoj, odorjanskoj i kninskoj. Ovaj ugovor izrijekom spominje i grad Lovinac koji se u

tekstu ugovora navodi kao „Lovynecz“.

Kada su turci 1527. godine osvojili Liku, Ivan Karlović izgubio je svoje gradove, pa tako i Lovinac. Što se

zbivalo s utvrdom nakon toga nije poznato ali se pretpostavlja da je u njoj bila turska posada tijekom

okupacije, sve do 1685. godine. O tom vremenu narodna predaja govori da je izvan zidina u prirodnoj

udubini u stijeni bio turski avan u kojem su turci sitnili barut.

Godine 1692. grof Adolf Sinzendorf kupio je župe Liku i Krbavu, za 80.000 rajnskih forinta od cesarske

bečke dvorske komore. Tada je kupio i grad Lovinac, ali ga niti on, niti itko drugi poslije njega, nikada nije

obnovio.

U zapisima senjskog biskupa Sebastijana Glavinića, iz 1696. godine, navodi se utvrda Lovinac, kao grad

koji je dobro uščuvan ali je vidljivo da nitko u njemu dugo nije živio. 

Jedini danas očuvani spomen na obitelj Lovinčić je spomen ploča koja se nalazi u dvorištu zgrade u

Demetrovoj ulici br. 7 u Zagrebu i glasi: Dobrotvorna zaklada barunice LUJZE BALBI rođ. PL. LOVINCSHICH

od LOVINCA i Njene kćeri BARUNICE KORNELIJE BALBI – MCMXXIV

 

Novak grad 

Na području današnjeg sela Donja Ploča, na potpuno obraslom području, nalaze se ruševine starog grada

kojeg narod zove Novak kula ili Štulića kula.

Grad je izgrađen na kosi i prilagođen terenu, tako da je građevina elipsta oblika, s dužom osi od 26 m i

kraćom od 12 m. Zidine grada površine su oko 300 m?. Vanjski zidovi grada debljine su ok 1 m, na

sjevernoj strani vidljiv je zid, 6 m dužine i 3 m visine. S istočne strane također je još vidljiv jedan dio zida.

Unutar gradskih zidina, s južnim zidom u cjelini, vidljiva je kula s potpuno okruglim temeljem. Zidovi kule,

na donjem dijelu, debljine su 160 cm, dok se prema vrhu sužavaju. Ulazna vrata su sa sjeverne strane,

dok je na zapadnoj strani mali otvor veličine pola metra. Prema obliku kule može se zaključiti kako je na

vrhu bila puškarnica, dok su ostale etaže bile za boravak vojnika. 

Prema današnjim spoznajama, turci grad nisu sagradili već su ga samo koristili.

Prema povijesnim izvorima, to je stari grad obitelji Novaković, po kojima je i dobio ime „Novak“ grad.

Grad je koristila i vlastelinska obitelj Kurjaković, koja ga je vjerojatno i sagradila. Kako nisu imali

nasljednika njihov zadnji muški potomak Ivan Karlović, ostavio je grad obitelji Zrinski. 

Grad Novak, sa svojim područnim utvrđenjem, bio je na smjeru međužupskog puta koji je vodio iz župe

Krbave za Ličku župu.  

 

Vranik grad

Na izdanku grebena Budak – Krkinac nalazio se grad Vranik. Izgrađen je na planinskom grebenu i

prilagođen konfiguraciji terena tako da su mu temelji elipsastog oblika s dužom osi od 37 m, a kraćom od

15 m. Danas su vidjljivi još samo utvrđeni temelji zidina kao i temelji triju odbrambenih kula okruglog

oblika, koje su bile orijentirane prema sjeveru. Unutrašnji promjer kula iznosi je 2,5 m, a deljina zidova u

temeljima je 120 cm. Ulaz u grad je i danas vidljiv, s njegove južne strane. 

O ovom gradu nema podataka, ne zna se tko ga je, niti kada, izgradio. Senjski biskup Sebastijan Glavinić,

u svom opisu Like i Krbave iz 1696. godine spominje obitelj Vranich koja je u predtursko vrijeme držala

grad Vranik, a spominje se i u popisu utvrda koje su turci zaposjeli 1577. godine. 

 

Budak – grad 

Na vrhu usamljene glavice Visočice, na 780 m.n.m., bio je izgrađen Budak – grad. Grad je bio potpuno

okruglog oblika, prilagođen konfiguraciji terena, promjera 30 m. Još su vidljive konture temelja, no od

unutrašnjosti grada nije ostalo ništa izuzev dva okrugla udubljenja. 

Ne zna se tko ga je gradio, niti tko su mu bili vlasnici. Danas je još vidljiva staza koja je vodila u grad s

jugozapadne strane, iz sela Vagan. 

 

Zagon – grad

2,5 km južno od grada Budaka, na vrhu brda Volarica, nalazio se Zagon – grad. Njega, kao i druge

gradove u lovinačkom kraju, u svojim kartama navodi čuveni kartograf Gerardus Mercator (1512.-1594.).

Danas se ne vide niti temelji Zagon grada, pa je vrlo teško ustanoviti gdje je bio i kako je izgledao, a

izuzev Mercatorovih, nema drugih zapisa o njegovu postojanju. 

Lukavac 

Prema podacima Gerardusa Mercatora, u današnjem selu Ričice, zaseoku Gradina, nalazio se grad

Lukavac. Danas su još vidljive ruševine tog grada, ispod Resnika, uz rječicu Ričicu. U obiteljsku kuću

Šimuna Matovinovića ugrađen je i kamen s latinskim natpisom, za kojeg se smatra da je bio dio grada

Lukavca. 

Lukavac se u literaturi spominje 1509. godine kao tvrdi grad kneza Ivana Karlovića.

Lovinački kraj u vrijeme turske vladavine

Turci su na prostore Like upadali više puta tijekom 15. stoljeća, sve do 9. rujna 1493. kada je hrvatsko

plemstvo izgubilo veliku bitku protiv turaka na Krbavskom polju, od koje se nikada nije oporavilo. Turci su

lički prostor konačno zaposjeli 1527. godine, iskoristivši nejedinstvo hrvatskog plemstva koje se na

Saboru u Centingradu, nakon Mohačke bitke 1526. godine, podijelilo, tako da su jedni priznali kralja

Ferdinanda Habsburškog, a drugi velikaša Ivana Zapolju. 

Na Saboru je donesena i odluka po kojoj carski dvor preuzima zaštitu graniceKraljevine Hrvatske   od

Turaka. Uslijedilo je vrijeme vojne pomoći Hrvatskoj od strane kranjskih i štajerskih feudalaca. Štajerski i

hrvatski plemići počinju organizirati Vojnu krajinu, a u njezin sastav ulazi veći broj hrvata.

Autohtono hrvatsko stanovništvo bježi pred Turcima i sklanja se na sigurnija područja, dok Turci počinju

naseljavati novo stanovništvo - kršćane pravoslavne vjere (Vlasi, Srbi) koji su imali posebne povlastice. U

lovinačkom kraju, turci su zaposjeli Novak grad i stari grad Lovinac, te ih držali, kao svoje utvrde, tijekom

cijele okupacije. Ostale gradove nisu koristili već su ih, vjerojatnije, porušili radi vlastite sigurnosti od

napada uskoka.

Centar turske uprave za Liku i Krbavu, te dio Dalmacije, bio je u Kninu, a lovinačko područje pripadalo je

ličkom sandžakatu. Sva osvojena zemlja pripala je turskom caru, a on ju je dijelio svojim feudalcima.

Društveno uređenje turske države temeljilo se na spahijskom sustavu – spahiluk je bio feud kojeg je

dobivao spahija – feudalac. Feudi su se dijelili prema velični: zijamet je bio feud koji bi odgovarao

europskom pojmu grofovije ili barunštine i sadržavao je više sela, timariot je bio nešto manji feud koji je u

svom sastavu imao jedno selo, dok je pašaluk bio još manji posjed a njegov feudalac zvao se «paša».

Jedini objekt koji su napravili turci tijekom svog boravka u lovinačkom kraju, a koji je vjerojatno bio

vlasništvo feudalaca, tzv. Turska kula u Vraniku ili kuća Marka Kovačevića «Markine». Područje Vranika i

Gornje Ploče vjerojatno je imalo status zijameta.

Grad Lovinac bio je značajna turska utvrda. Zapovijednik utvrde zvao se dizdar. On je ujedno bio i timariot

s područnim naseljem – selom. Na području današnjeg Svetog Roka tada je bilo tursko selo koje je

pripadalo timariotu.

No lovinačko područje u vrijeme turske vladavine nije bilo mirno. Sa zadarskog područja i Senja uvijek su

upadali uskoci i nakon napada sklanjali se na Velebit.

Prve organizirane borbe za oslobođenje od Turaka počele su 1683. godine, kada su se protiv njih, s

krajiškom vojskom ujedinili i Mlečani. 1689. godine Pop Marko Mesić digao je ličane na konačni ustanak,

te su i Lika i Krbava, u mjesec dana, oslobođene od turske vlasti. Tada je u Lovincu upostavljena hrvatska

krajiška vlast, a zapovjednik straže postao kapetan Stanislav Kovačević.

Izgonom Turaka uglavnom odlazi i njihovo stanovništvo i Lika je ponovno opustjela.

Prva ponovna naseljavanja organizira pop Marko Mesić. Od 1691. do 1712. godine lovinački kraj

nastanjuju potpuno drugi stanovnici.

Hrvatski dio stanovnika, zvani «Bunjevci», porijeklom iz primorskih i sjevernodalmatinskih krajeva, naselili

su naselja u kojima žive i danas: Lovinac, Ričice, Ličko Cerje, Sveti Rok, Vranik i Smokrić, dok je srpski dio

stanovništva, koji su se još nazivali i «Vlasi», prijeklom iz Gacke doline i okolice Zrmanje, formirao naselja:

Kik, Ploča i Raduč u kojima žive i danas.

Vojna krajina

Austrija dobiva u posjed Liku 1699. godine, mirovnim ugovorom s Turskom, u Srijemskim Karlovcima.

Provodi se plansko naseljavanje: vraćaju se Hrvati starosjedioci, zatim Hrvati Bunjevci, te u velikom broju

srpsko stanovništvo.Biskup Martin Brajković prilikom obilaska Like i Krbave izvještava da se u Lovincu

nalazi 80 kuća Bunjevaca, a godinu dana kasnije već 94 kuće. Zabilježio je da je na lovinačkom području i

30 kuća Srba (što spominje i krajiški popis). 

Austrijski pokušaj civilnog organiziranja prostora nije uspio i južna je Lika 1712. godine pripojena Vojnoj

krajini   s vojnom, a ne civilnom, upravom. Polovicom 18. st. organizirana je Lička pukovnija (sa sjedištem u

Gospiću) u sklopu koje je uređena Kumpanija (satnija) sv. Mihovila sa sjedištem u Lovincu. Danas se u

Lovincu, pored centralnog parka, još mogu vijdjeti tragovi njihovih objekata i konjušnice. Upravo rušenjem

jednog dijela konjušnice probijena je cesta koja danas iz centra Lovinca, pokraj izvora Kuduzovac, vodi

prema zaseoku Smokrić.

Lovinačka satnija broj 8 imala je tada 662 kuće i 6.660 žitelja. Na svom području imala je 5 župnih crkava

u Lovincu, Ričicama, Svetom Roku (katoličke) i Ploči i Kiku (pravoslavne), te dvije kapelice.  

Od 1779.  područje satnije imalo je i trivijalnu školu (zvala se trivijalna jer su se u njoj učila samo tri

predmeta: vjeronauk, čitanje i pisanje te računovodstvo) sa sjedištem u Lovincu, a 1816. godine otvorena

je i narodna ilirska škola. U Svetom Roku je ilirska škola osnovana 1854., a 1869. u Ploči i Štikadi. 

Na području satnije bile su i dvije pošte, u Svetom Roku i na Malom Alanu. Glavna lovinačka pošta

otvorena je u selu Ličko Cerje 1789. godine (u danas napuštenoj zgradi osnovne škole), koja je radi

potreba prometa Alanskom cestom, 1832. premještena u Sveti Rok. 

Lovinačka satnija imala je svoje ispostave. U selu Sveti Rok bila je natporučnička postaja, a u selu Ploča

poručnička i zastavnička postaja. U Lovincu je bio glavni štab i središte satnije. Vojna obveza graničara

(krajišnika) trajala je od 16 do 60 godina starosti. Za svakog graničara kupovala se stara odora isluženih

graničara, a nova se morala naručivati iz Pešte. Odoru za graničara plaćala je kućna zadruga, obitelj iz

koje je graničar. 

Kažnjavanje graničara bila je česta pojava, a pobune graničara radi surovosti i maltretiranja bile su česte.

Lički je pukovnik Antun Losy 1751. uveo batine i njemačku komandu. Lovinački kraj bio je nemiran i u

vrijeme vrijeme vojne uprave, jer lokalni stanovnici nisu podnosili njemačko maltretiranje. Uzbuđenost

stanovnika se još više povećala kada su neki krajiški časnici počeli graničare preoštro suditi te i manje

prekršaje kažnjavati s 50 pa i 100 batina. Napokon je u lipnju 1751. godine planula otvorena buna

graničara u Lovincu i Bruvnu. Bunu je ugušilo 500 vojnika iz Otočca, a vodio ih je general Petazi. Kazne za

pobunjene graničare bile su drastične. Na smrt je osuđeno 7 buntovnika, na 3 godine robije 8 graničara, a

njih 8 moralo je trčati kroz špalir šiba kojima ih je tuklo 300 vojnika. Spaljeno je 9 kuća, čije stanare su

protjerali iz Like. S tornjeva u Lovincu i Bruvnu skinuta su zvona kojima je narod zvonio na uzbunu.

Dotadašnja imena sela su izbrisana i dobila su nove, njemačke nazive, po zaštitnicima župnih crkvi.

Lovinac je tada dobio ime „Sankt Michael“ koje je nosio sve do 19. srpnja 1861. godine kada mu je

vraćeno staro ime.

U krajiškom razdoblju formiraju se nova manja naselja uz postojeća starija (Lovinac, Cerje, Sv. Rok, Ploča,

Ričice, Vranik, Smokrić, Kik). Grade se nove ceste i popravljaju stare. Godine 1789. izgrađena je cesta

Gospić-Lovinac-Gračac (dio "dalmatinske ceste" koja povezuje Žutu lokvu preko Like s Kninom). 

Godine 1832. sagrađena je cesta Sv. Rok - Mali Alan - Obrovac i tako je ostvarena najkraća veza između

Like i Sjeverne Dalmacije. Grade se i crkve: Sv. Mihovila u Lovincu, Sv. Rok isposnik u Sv. Roku, Sv. Marije

Magdalene u Ričicama.

Vojna je krajina razvojačena 1873., a konačno ukinuta 1881. godine. kada je sjedinjena s civilnom

Hrvatskom. Tada je osnovana Ličko-krbavska županija u čiji sastav je ušla i općina Lovinac.

Vrijeme francuske vladavine

Dolaskom Napoleona, austrijski car Franjo bio je prisiljen ustupiti Francuzima Liku i Krbavu. Ličani su tada

pružili rijetko viđen otpor Francuzima. U čuvenoj bitci između austrijske i Napoleonove vojske, ličkim je

postrojbama zapovijedao pukovnik Rebrović, a francuskim, general Marmont, koja se odvila 17. svibnja

1809. kod Gračaca, sudjelovalo je puno lovinčana. Bili su poraženi (rat je završio mirom u Schönbrunnu,

14. listopada 1809.) i Francuzi preuzimaju vlast u Lici sve do poraza napoleonove vojske 1814. godine. i

njihova povlačenja iz Like koja ponovno potpada pod Austrijsku vlast.

Brojni ličani ratovali su u postrojbama Napoleonove vojske, koji je rekao kako su ličani najbolji vojnici na

svijetu. On je nakon borbe kod Arkole (Italija) 1796. godine izjavio: «Osvojio bih čitav svijet, kada bi imao

takvih vojnika, kakvi su ličani i drugi hrvatski graničari.»

Kratak boravak Francuza u lovinačkom kraju nije ostavio mnoge tragove, iako su u to vrijeme obnavljane

ceste, mostovi, škole. Francuska vlast pozvala je pobunjenike da se vrate kućama bez odmazde. Vraćena

je samouprava u lička sela, pa su stanovnici ponovno mogli birati svoje seoske starješine.

Iz vremena francuske vladavine na lovinačkim prostorima ostali su kameni putokazi koji su na sebi imali

reljefnu oznaku pružene ruke koja je pokazivala smjer i natpise mjesta. Po jednom takvom putokazu,

najveće raskrižje, gdje se lokalne ceste prema Lovincu i Svetom Roku križaju s cetom Gospić-Gračac, i

danas narod zove «ruka».

Vladavina Austro Ugarske Monarhije

Nakon razvojačenja Vojne krajine, 1873. godine, lovinački kraj ušao je u sastav banske Hrvatske 1881.

godine. Tada je napokon dobio civilnu upravu na čelu s načelnikom Antom Smolčićem. No to nije

zaustavilo odlazak stanovništva iz lovinačkog kraja, ovog puta selili su se na područja koja su ostala

prazna povlačenjem Turaka – Karlovac, Sisak, Petrinja, Brod, Prijedor, Jajce, Kostajnica i područja

Bosanske krajine. Mnoge od njih, pogotovu stručne i obrazovane, slala je i Austrija, jer je na području

Bosanske krajine trebalo urediti upravu.

Uspostavljanje civilne vlasti za stanovnike nije mnogo značilo jer se i dalje teško živjelo. Od 1891. godine

stanovnici lovinačkog kraja počinju se, radi zarade, seliti i u Ameriku. Mnogi su tamo i ostali, a njihovi

potomci čine veliku i jaku dijasporu lovinačkog kraja.

Organizacija vlasti u vrijeme Austro-Ugarske bila je takva da je općinska uprava imala oružnike, pandure,

poštu i školstvo, a od gospodarstva, šumarstvo i cestovni promet. Ostali izvori prihoda stanovnika svodili

su se na obradu zemlje i stočarstvo. Neki su se bavili kirijanjem (transportom konjskom zapregom),

usitnjavanjem kamena za popravak cesta, bature, te prodajom drvene mase ili drvenih obrtničkih

proizvoda.

U Svetom Roku bila je nadšumarija i nadcestarija. Prva zgrada šumarije bila je na mjestu stare škole

odnosno današnjeg Centra za pomoć u kući za starije osobe. Još 1765. godine austrijska vlast donijela je

propise o gospodarenju šumama Šumski red, a Sveti Rok dobio je 1877. šumsku upravu za gospodarenje

šumama južne Like.

U razdoblju od 1892. do 1902. zemljište na općinskom području izmjereno je i klasirano. Tada je

ustanovljeno 8 katastarskih općina: Lovinac, Sveti Rok, Ričice, Ličko Cerje, Ploča, Smokrić, Vranik i Kik.

Uređene su zemljišne knjige i predane u katastar u Gračacu koji je preuzeo njihovo vođenje. Danas se

zemljišne knjige nalaze u katastru u Svetom Roku.

Prvi poštanski ured u lovinačkom kraju otvoren je u Ličkom Cerju 1789. godine, no radi važnosti Alanske

ceste, premješten je 1832. u Sveti Rok. Tada se otvara pošta i na Malom Alanu. 1892. poštanski ured je iz

Svetog Roka premješten u Lovinac. 1896. godine u Lovincu je otvoren i brzojavni ured.

1885. godine u Lovincu je otvorena i prva čitaonica.

Vrijeme je donosilo promjene i u lovinačkom kraju živjelo se sve bolje. Otvorili su se putevi, veze, ljudi su

razmjenjivali iskustva, a iz Amerike su dobivali pomoć od svojih obitelji. Počeli su se otvarati obrti i

trgovine. Od većih gospodarskih objekata tada je radila ciglana na Dočinama iz čije su se prozvodnje

mogli naći crijepovi sve do Domovinskog rata. Lovinac je tada postao upravni centar, a i sva druga mjesta

počela su oko župnih crkava formirati svoja središta. Radi prometnica i trgovine razvilo se i ugostiteljstvo

i prva prenoćišta. Razvijali su se prvi i obrti – kovači, zlatari, zidari, opančari...

Uredbom iz 1892. godine uvedena je i lička diližansa koju su ličani zvali «deležane», a sastojala se od

četvero otvorenih kola  za ljeto i zatvorenih za zimu. Lička diližansa počela je prometovati 10. travnja

1892. i vozila je na liniiji Zagreb-Zadar, preko Malog Alana. Upravo je ona imala ključnu ulogu u

gospodarskom razvoju lovinačkog kraja. Svoju važnost izgubila je izgradnjom željezničke pruge Zagreb -

Split, 1925.

Alanska cesta   bila je žila kucavica lovinačkog kraja. Gradnja ceste povjerena je krajiškom majoru Josipu

Gaetanu Kneziću (1786.-1848.) već priznatom graditelju. Gradnja je započela 1827. i trajala je sve do 04.

listopada 1832. kada je svečano puštena u promet. Uz cestu i banas stoje brojne ruševine postaja i

konačišta. Još uvijek je, na prijevoju, očuvan granični stup koji je dijelio područje Dalmacije i Hrvatske, jer

je cesta imala i pogranično značenje. Lovinačkoj Općini pripada 12 km ove ceste.

Početkom Prvog svjetskog rata, mnogi stanovnici lovinačkog kraja odlaze na ratišta budući su imali vojnu

obvezu. Opet su se proslavili svojom hrabrosti i junaštvom. No mnogi su izginuli na stranim ratištima.

Poraz Krune i teški uvjeti zarobljeništva, teško su pogodili hrvate lovinačkog kraja.  Za njih je bilo poznato

da se nisu predavali Rusima, niti su spas tražili bježanjem ili skrivajući se u zelenim kaderima.

No bez obzira na stradavanja i težak život pod Austro-Ugarskom vlasti i danas stari ljudi lovinačkog kraja

govore o toj državi s velikim poštovanjem, zaboravljajući patnju i sjećajući se napretka koji je donijela

njihovim obiteljima i cijelom kraju.  

Lovinački kraj u vrijeme Kraljevine SHS

Završetkom  Prvog svjetskog rata  raspala se i Austro-Ugarska Monarhija. Područje Like i cijela Hrvatska

ulaze u sastav Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) kasnije,  Kraljevine Jugoslavije , u kojoj je 1929.

godine uvedena diktatura.

Ličko-krbavska županija   zadržala je svoj kontinuitet sve do 1921. godine iVidovdanskog Ustava kada su

stvorene oblasti među kojima i Primorsko-krajiška, u koju je uključeno i područje Ličko-krbavske županije.

Na čelu oblasti nalazi se veliki župan sa sjedištem u Karlovcu, a dva okružna načelništva nalaze se u

Gospiću i Ogulinu. Novim ustrojem 1929. sada već u Kraljevini Jugoslaviji, ustrojene su banovine. Područje

Ličko-krbavske županije ulazi u sastav Savske banovine.

Lovinački kraj sve je teže podnosio velikosrpsku diktaturu i ponovno se masovno iseljava u druga

područja Hrvatske i u Ameriku. Iako je kraj imao svoju samoupravu, ovlasti žandara iz žandarmerijskih

postaja i Lovincu i Svetom Roku bile su veće od ovlasti općinskih vlasti.

1932. godine Lovinac dobiva i prvu telefonsku mrežu. Izgradnja pruge i njezin završetak 1925. donio je

novi gospodarski zamah lovinačkom kraju. U to vrijeme buja i društveni život na lovinačkom području. U

Lovincu je djelovao šporstki klub „LOŠK” a osniva se i kulturno-umjetničko društvo „Hrvatski sokol” u

kojem su djelovale tri sekcije: glazbena, folklorna i književna. Program kulturnog djelovanja pomagali su u

to vrijeme najpoznatiji i najutjecajniji ljudi lovinačkog kraja, ali i čitav niz intelektualaca, naprednih

studenata i gimnazijalaca od kojih su kasnije mnogi postali političari, poznati profesori, liječnici i

gospodarstvenici. Daroviti ljudi postali su konstanta lovinačkog kraja. 

U narodu se govori da su tijekom svoje povijesti Lovinčani pokazali više umijeća u trgovini i politici, dok su

se Ričićani i Svetoročani isticali kao visoki časnici i znanstvenici.  Umjetničko društvo „Hrvatski sokol”

djelovalo je sve do početka Drugog svjetskog rata. U to vrijeme, u lovinačkom kraju, bilo je čaš 6

osnovnih škola i 13 učitelja.

Lovinčani su često sudjelovali i na najvećem sajmu gospodarstva Hrvatske u to vrijeme,  Zagrebačkom

velesajmu. Tradicija sudjelovanja i prezentacije kraja na Zagrebačkom velesajmu obnovljena je prije

nekoliko godina.

I danas su starim stanovnicima u sjećanju nezaboravni športski susreti na koje se odazivalo mnogo

svijeta. Natjecalo se u penjanju na stup visine 15m, u bućanju, kuglanju, bacanju kamena s ramena,

skokovima, vučenju klička i kukice, mulanju, krivanju, palanju, hrvanju... Natjecanja su se održavala u

središtima sela, nedjeljom i blagdanom. Upravo bućanje su svi stanovnici prihvatili kao najrašireniji sport,

bućalo se u rundu pića, janje...a tradicija je neprekinuta do danas.

U Lovincu je izlazio i informativno-humoristički list „Ožeg” koji je izlazio jednom mjesečno i bio neizmjerno

popularan u narodu. Objavljivao je novosti iz lovinačkog kraja, šale i humoreske.

U lovinačkom kraju standard stanovnika je i dalje rastao, kao i broj stanovnika, 8.000. Lovinac je postao

značajno gospodarsko i društveno središte i mjesto sastajanja različitih ljudi, od trgovaca do političara, od

obrtnika do prijevoznika. U njemu je bila velika placa, svakog utorka, do 1923. godine (kada je radi place

u Obrovcu promijenjena na četvrtak),  na kojoj se mogla kupiti svakojaka roba. Ta tradicija se i danas

održala.

No bile su to i godine buđenja nacionalne svijesti. Stanovnici su osjećali da žive u pseudoparlamentarizmu

u kojem se moraju organizirati žele li opstati. Dio ih već 1936. godine odlazi u Španjolski građanski rat,

dok ih se dio organizira u borbi za hrvatske interese u čemu je ključnu ulogu imao dr.Mile Budak rodom iz

Svetog Roka, koji je bio izuzetno cijenjen u narodu. Nasuprot njemu i njegovim pristašama, bili su

malobrojni članovi Komunističke partije Hrvatske na području Općine Lovinac.

U takvom ozračju lovinački kraj i njegovi stanovnici dočekali su 10. travnja 1941. godine kada je  Slavko

Kvaternik   proglasio Nezavisnu Državu Hrvatskuna čelu s poglavnikom dr.Antom Pavelićem, kao i 17.

travnja kada je Kraljevina Jugoslavija potpisala kapitulaciju.

Lovinački kraj u razdoblju Drugog svjetskog rata i Nezavisne Države

Hrvatske

Prvih dana NDH u puku lovinačkog kraja osjećalo se veliko olakšanje i zadovljstvo državom koju je tada

narod dobio. U vrlo kratkom roku narod je razoružao žandarmerijske postaje u Lovincu i Ploči, koje nisu

pružile veći otpor, a zatim su se organizirale stalne patrole po selima. Lokalni stanovnici formirali su

seoske jedinice zaštite koje su pristupile ustaškoj vlasti.

Već 12. travnja 1941. u Lovinac ulaze talijanske postrojbe koje se raspoređuju po željezničkim stanicama

duž cijele pruge Karlovac – Split. U Gračacu se od žandarmerijskih snaga formiraju prve četničke

postrojbe koje su već 11. travnja napale Hrvate na lovinačkom području. S talijanskim snagama u Lovinac

dolaze i prvi ustaški vojnici noseći preporuku župana Jurice Frkovića da narod prihvati talijansku vojsku

kao saveznike. No niti narod niti ustaške postrojbe nisu ih cijenili kao vojnike. Ustaške postrojbe bile su

dobro prihvaćene u narodu lovinačkog kraja već iz same činjenice da je dr. Mile Budak, imenovan

ministrom bogoštovlja i nastave i doglavnikom Vlade NDH. Dr Budak je vrlo brzo iskazao privrženost

lovinačkom kraju i Lovinac je već 1941. godine dobio nižu gimnaziju – realku (koja se održala samo do 25.

prosinca 1942.). Dr Budaka, Pavelić je 1943. godine imenovao ministrom vanjskih poslova. On je već tada

Poglavnika upozoravao na opasnost pada Hrvatske države, no ovaj ga je potpuno ignorirao.

Nakon Budakovog govora 1941. godine, prilikom otvorenja škole, ohrabreni pojedinci, pristalice ustaške

vlasti, digli su se protiv četničkih postrojbi iz Gračaca koji su stalno upadali na lovinačko područje, ali i

protiv svojih susjeda Srba, koji su bili njihovi simpatizeri. Sukobi su se pojačali od 1. lipnja 1941. Četnici

su iz Gračaca upali u Ričice, palili kuće i ubijali Hrvate, no slično su učinili i partizani kada su 05. lipnja

1941. ubili dva čobana koji su čuvali blago u Resniku, kasnije su taj zločin tumačili kao pogibiju dva

čobana od zalutalog metka.

Kao odgovor na spomenute zločine uslijedio je ustaški upad u zaselak Rončević, gdje su ubili dvadesetak

srpskih seljaka, a potom, 18. lipnja i u zaselak Rasoja, gdje su ubili desetak osoba. Nakon toga uslijedili su

srpski napadi, odnosno izmjenični napadi u kojima su stradavali nedužni ljudi, pljačkane su i spaljivane

kuće, a narod je živio u stalnom strahu od odmazde.

U Hrvatskoj je u to vrijeme već počeo partizanski   ustanak pod nazivomNarodno-oslobodilačka borba u

kojem su sudjelovali pripadnici svih nacionalnosti pod vodstvom pripadnika Komunističke partije i boraca

za radnička prava. U Kiku, u studenom 1941. godine održan je sastanak na kojem je glavnu riječ

vodio Jakov Blažević, visoki partizanski funkcioner, rodom iz Bužima kod Gospića. Tada je započelo

osnivanje tzv. narodnooslobodilačkih odbora čiji je zadatak bio prikupljanje oružja i dizanje ustanka protiv

NDH. Takvi odbori su kasnije osnivani i u hrvatskim selima, velik broj stanovnika lovinačkog kraja

sudjelovao je i u NOB-u.

Takva politika Hrvatima je nametnula teški i prljavi rat na dvije strane u kojem je proživio velika stradanja

i patnje. A narod lovinačkog kraja, porazom NDH, još je desetljećima patio radi svojeg simpatizerstva

prema ustaštvu. 

1944. nakon povlačenja 35. ustaške bojne, Lovinac osvajaju partizani, čime je u lovinačkom kraju prestala

vlast NDH.

Poslijeratno razdoblje

Nakon rata, područjem upravljaju narodni odbori u dva stupnja, općinski i seoski. U rujnu 1945. ukinuti su

odbori Cerje, Kik, Smokrić i Vranik, a u svibnju 1952. i narodni odbori u Lovincu, Ploči, Ričicama i Svetom

Roku. Tada je formirana Općina Lovinac koja je samostalno djelovala do kolovoza 1955. kada se ukida i

ulazi u sastav Općine Gračac. Nakon ukidanja općinske uprave, u Lovincu je otvoren mjesni ured, a

desetak godina kasnije formirane su i mjesne zajednice Ličko Cerje, Sveti Rok, Lovinac i Ričice. Mjesni

odbor u Lovincu jedini je koji je zaista egzistirao do 1991. godine.

Odmah nakon rata, radnim akcijama, započela je obnova sela. Školska nastava počela je u školama već

1945. a 1948/49 napravljena je i škola u Poljani od koje su danas vidljivi samo temelji. Lovinački kraj je

tada imao 9 škola u to u: Lovincu, Poljani, Cerju, Svetom Roku, Donjoj Ploči, Gornjoj Ploči, Kiku, Ričicama i

Smokriću.

U to vrijeme, NO Karlovac utvrdio je područja na kojima se može loviti divljač, što je dovelo do osnivanja

lovačkog društva koje je dobilo ime „Cvituša” sa sjedištem u Lovincu. Ono postoji i do danas. LD

„Cvituša” vlastitim sredstvima uredilo je i jedini lovački dom u lovinačkom kraju.

Kako je vrijeme prolazilo, ponovno se obnavljalo gospodarstvo, ali i društveni život. Tako je obnovljeno

kulturno-umjetničko društvo koje je djelovalo sve do 1958. godine, kada se, radi premalo mladeži i

nedostataka interesa, ugasilo. Ponovno je obnovljeno 1985. pod nazivom KUD „Vrilo” i uspješno djeluje i

danas. Izgrađeni su i prvi društveni domovi. Tako je prvi Dom kulture otvoren 1950. u Lovincu, nakon

kojeg su vrlo brzo otvoreni i domovi kulture u Svetom Roku i Ploči.

Sedamdesetih godina, u vrijeme „hrvatskog proljeća” i u lovinačkom kraju bilo je vrlo burno. U Lovincu je

po prvi puta u bivšoj Jugoslaviji   (SFRJ) javno izvedena hrvatska himna  „Lijepa naša”.

Nakon Drugog svjetskog rata broj stanovnika lovinačkog kraja stalno se smanjivao. Uglavnom radi

odlaska u druge krajeve gdje im je bilo lakše naći posao, posebno u razdoblju 1946. do 1950.  kada ih se

velik broj odselio u gradove. Sedamdesete su donijele novi val iseljavanja stanovnika i inozemstvo,

uglavnom radi političkih neslaganja s režimom, ali i iz ekonomskih razloga. Pad broja stanovnika doveo je

i do zatvaranja škola. Vlasti su već 1950. ukinule škole u Donjoj Ploči i Kiku, 1953. škola u Smokriću, a

1962. godine u Poljani. U razdoblju od 1961.-1964. izgrađena je nova škola u Lovincu.

U godinama nakon rata započela je i obnova gospodarstva lovinačkog kraja. Osnovna gospodarska grana

bila je poljoprivreda i u njoj je lovinačko stanovništvo bilo vrlo uspješno, primjerice, sedamdesetih godina

XX stoljeća u lovinačkoj općini bilo je čak 200 traktora. Nabavno-prodajna zadruga u Lovincu osnovana je

15. prosinca 1945. a do 1955. djeluje kao poljoprivredna zadruga. Zadrugarstvo lovinačkog kraja

obnovljeno je 1977. godine kada je ponovno otvorena Poljoprivredna zadruga u Lovincu. Ona je bila vrlo

uspješna i već 1984. godine je imala 15 zaposlenih i oko 200 kooperanata. Bavila je vlastitom

proizvodnjom, kooperacijom i uzgojem plemenite stoke. Držala je farme muznih krava, koza, ovaca,

pčela   a izrađivala je i pedološku kartu cijelog područja. Obrađivala je preko 100 ha zemljišta s dva

vlastita traktora i kombajnom, a otkupljivala je i mlijeko. Ova poljoprivredna zadruga djelovala je do

Domovniskog rata. Povratom stanovnika, nakon 1995., ponovno se obnavlja Poljoprivredna zadruga

Lovinac, 2001. godine, koja počinje uspješnu revitalizaciju poljoprivredne proizvodnje u lovinačkom kraju i

to prvenstveno uzgojem ličkog krumpira kao proizvoda s geografskim porijeklom.

Veterinarska ambulanta u Lovincu izgrađena je 1974. godine. U Domovinskom ratu je razorena i do danas

nije obnovljena.

Nakon Drugog svjetskog rata ponovno su se pokrenuli obrti – kovači, zidari, rezači građe, kolari, bačvari,

stolari...a otvorene su i mesnica i pekarnica.

1947. godine osnovano je poduzeće „Lički rudnici metala i nemetala”, koje 1951. mijenja ime u „Lički

rudnici nemetala”. U rudniku se kopao barit koji se zatim vagonima prevozio na željezničku postaju u

Ričicama. Ostaci tog rudnika i danas se nalaze na Pilaru, dok se u Ričicama još mogu vidjeti ostaci

pogona.

Elektrifikacija lovinačkog kraja počela je malom potočnom električnom centralom u mlinu Travić 1961.

godine. Od 1962. godine uslijedila je i elektrifikacija okolnih sela koja je trajala deset godina. Sve radove

na postavljanju stupova izvodili su lokalni stanovnici.

1973. – 1976. godine izgrađena je zdravstvena stanica u Lovincu, u čemu su sudjelovali donacijama

mnogi lovinačni iz inozemstva i iz Zagreba. Ljepota njezine arhitekture i danas pijeni pogled, budući su u

njezinoj gradnji sudjelovali arhitekti koji su gradili objekte u Nacionalnom parku Plitvička jezera, što je

svom rodnom kraju omogućio Petar Vidaković, rodom iz Lipaća, koji je bio dugogodišnji ravnatelj

Nacionalnog parka Plitvička Jezera i tamo izgradio prve staze, mostove i hotele jedinstvene arhitekture.

1986. godine u zgradi nekadašnjeg Doma kulture u Lovincu otvoren je pogon Šimeckog koji je radio sve

do 1991. godine.