Ma što bilo s lizalicom

5/11/2018 Ma što bilo s lizalicom - slidepdf.com

http://slidepdf.com/reader/full/ma-sto-bilo-s-lizalicom 1/51

Ma što bilo s lizalicom

R.J. Maybury

prevela i pripremila Karmen Lončarek

"Godine 54. denar je sadržavao 94 posto srebra.Do godine Gospodnje 218. sadržaj srebra spao jena 43 posto, a samo pedeset godina kasnije bio je manji od jedan posto. Pogledaj u svojukovanicu od pola dolara. Godine 1964. u njoj jebilo 94 posto srebra. Pet godina kasnije bilo je

samo 40 posto. Danas u njoj srebra nema uopće."

'H-alter' započinje sa objavljivanjem priručnikao povijesti američkog ekonomskog sistema'Whatever Happened to Penny Candy?',američkog publicista i izdavača Richarda J. Mayburyja. Objavljena 2004. godine u jekuneoliberalne politike Bushove administracije,

knjiga je postala omiljeno štivo naprednihameričkih studenata zainteresiranih za jednostavne i jasne odgovore na teškaekonomska pitanja poput inflacije, formiranjacijena, tržišta, ulaganja, crnog tržišta,ekonomske krize.

Maybury je priručnik napisao u epistolarnomstilu, u formi niza pisama koje njegov alter ego, Ujak Erik , šaljesvojemu nećaku. U njima mu, služeći se često usporedbama iz

antičkih vremena, objašnjava funkcioniranje suvremene ekonomije.

Objavljivanje ovoga feljtona ujedno je službeni početak 'H-alterove'suradnje sa Karmen Lončarek , uglednom analitičarkom

zdravstvenih politika, industrije zdravlja i ljepote, tržištafarmaceutskih proizvoda i ostalih zbivanja u zdravstvu i oko njega.Karmen Lončarek bila je dugogodišnja kolumnistica tjednika 'FeralTribune', danas piše za 'Novi list', a za 'H-alter' je prevela i pripremilaknjižicu koja se u hrvatskom izdanju, u svojoj virtualnoj formi,

pojavljuje pod imenom 'Ma što bilo s lizalicom'.

http://www.h-alter.org/search/index/R.J.+Maybury/author

http://www.h-alter.org/search/index/prevela+i+pripremila+Karmen+Lon%C4%8Darek/author

http://en.wikipedia.org/wiki/Richard_J._Maybury


http://www.h-alter.org/search/index/prevela+i+pripremila+Karmen+Lon%C4%8Darek/author



http://www.h-alter.org/search/index/R.J.+Maybury/author



Napomena o ekonomiji

Usprkos svojoj reputaciji, ekonomija nije ni sumorna znanost, nitipodručje teško za proučavanje. Ekonomija je fascinantna i lakorazumljiva, osim kad je netko predstavlja na dosadan i težak način.

Ne bih li ovu knjigu učinio što zanimljivijom i razumljivijom, potražiosam savjet kod desetina studenata, kao i kod mnogih rukovodilaca iulagača. Niti jedan koncept nisam uključio prije nego što su gaproglasili jasnim i lako razumljivim.

Knjiga se temelji na austrijskoj i monetarističkoj ekonomiji. Te samdiskurse izabrao zato što dobra znanost - dobra fizika, dobrabiologija, dobra kemija i dobra ekonomija - ovise o sposobnostipredviđanja.

Drugim riječima, ako fizičar točno predvidi trenutak kad će projektiludariti u cilj, ili ako biolog ispravno predvidi učinak temperaturnepromjene na populaciju buba, onda se može reći da se tu radi odobroj znanosti. Odnosno, ako su njihova predviđanja pogrešna,znanost im je nevaljana.

I ekonomija podliježe istom načinu vrednovanja: ako su predviđanjanekog ekonomista točna, znači da je njegova ekonomija „u vezi sastvarnošću"; ako su njegova predviđanja pogrešna, njegovaekonomska znanost nije prava znanost.

Pisac vjeruje da su predviđanja ekonomista Austrijske škole imonetarista najtočnija ekonomska predviđanja danas.

Dijelovi ove knjige već su se pojavili u nekim drugim mojim člancimai knjigama.

Richard Maybury

1. Novac: kovanice i papir

Dragi nećače,

U svom posljednjem pismu pitao si me neka ti objasnim inflaciju i

recesiju. Rekao si da novine raspravljaju o tim stvarima, ali da nikakoda shvatiš o čemu je zapravo riječ.



Nisi u tome usamljen. Inflacija i recesija su stvari na koje se žalivećina ljudi, ali malo tko razumije o čemu se radi. Ljudi znaju dainflacija i recesija svakodnevno i duboko utječu na njihove karijere,poslovne pothvate i ulaganja, ali ne znaju točno kako. Čak su iprofesori, novinari i političari često zbunjeni. I oni znaju da su testvari opasne, ali ne uspijevaju pojmiti kako se one dešavaju nitikamo zapravo vode.

Nastojat ću ti što bolje razjasniti o čemu se tu radi, i to tako da ćešne samo shvatiti neke stvari važne za tvoju budućnost, već ćeš ihmoći objasniti i drugima. Također, to će te učiniti uspješnijim u bilokojoj karijeri, poslovnom pothvatu ili ulaganju koje jednom odabereš.I povrh svega: osposobit će te da i ostaneš uspješan - jer ćeš naučitikoji rizici te vrebaju na tvom putu. Ne kaže se uzalud: „Znanje -imanje".

Da bi mogao razumjeti što su inflacija i recesija, najprije morašshvatiti što je novac. Zato sad prekini čitanje ovog pisma, i nenastavljaj dok ne nađeš sve ove kovanice: od jednog penija, petpenija, deset penija, četvrt dolara, pola dolara, i još papirnatunovčanicu od jednog dolara.

Metni ih lijepo ispred sebe, i pažljivo prouči.

Uočit ćeš da kovanice od jednog i od pet penija imaju gladak obod

bez ureza, a da ostale kovanice imaju nazupčan obod. Vjerovao timeni ili ne, taj nazupčani obod sudjeluje u inflaciji i recesiji.

Sad razgledaj kovanice snazupčanim obodom. Uočit ćeš dasu napravljene kao sendvič: usredini je crvenkasti metal, to jebakar, a izvana je bijeli, to je slitinanikla i cinka. Takve kovanice zovuse bimetalnim kovanicama zato što

su izrađene od dvije vrste metala,crvenog i bijelog. Prije 1965. godinekovanice nisu bile bimetalne, većod samog srebra finoće 900. Finoća

900 znači da u slitini od koje je načinjena srebrna kovanica ima 90%čistog srebra, a ostalih 10 posto čini neki drugi, neplemeniti metal,koji je dodan da bi kovanica imala potrebnu tvrdoću.

Primijetit ćeš i da niti jedna kovanica od 10, 25 i 50 centi nijeiskovana prije 1965. godine. To je tako zbog inflacije i recesije, ali to

ću ti objasniti kasnije.



I još nešto što sigurno nisi znao: niti jedna kovanica u koju gledašnije kovanica uistinu: to su zapravo žetoni. Kovanica je okruglapločica od plemenitog metala, na primjer srebra ili zlata. Ako tapločica ne sadrži plemeniti metal, onda to nije kovanica, već žeton.No ipak ću ih i dalje nazivati kovanicama jer se taj izraz uobičajio.

A sad pogledaj novčanicu od jednog dolara. Iznad Washingtonoveslike vidiš natpis: „Banknota Federalnih rezervi". Nekad je na tommjestu pisalo „Srebrni certifikat", a ja ću ti objasniti zašto je tajnatpis promijenjen u sadašnji.

Sve to što si upravopromatrao neposredno je

povezano s inflacijom irecesijom. U idućem pismupočet ću ti objašnjavatikako i zašto. Najprije ću titumačiti o inflaciji, a poslijeo recesiji.

Opisat ću ti cijeli niz različitih pojmova, a u kasnijim pismima ću svete pojmove objediniti i povezati.

Tvoj strikan

2. Ne-Be-Ru, Rimljani i mi

Dragi nećače,

Tokom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća veći dio zapadnecivilizacije, pa čak i neke istočne zemlje poput Japana, pogodila jedvoznamenkasta inflacija. Dvoznamenkasta znači da su cijeneporasle za deset (dvoznamenkasti broj) postotaka ili još i više.

Na primjer, magazin koji je koštao jedan dolar, za vrijemedvoznamenkaste inflacije je nakon godinu dana koštao dolar i desetcenti, ili još i više.

Tako ozbiljna i tako jako raširena inflacija nije pogodila SjedinjeneAmeričke Države od njenog nastanka (sa izuzetkom inflacijeKonfederalnog dolara za vrijeme Građanskog rata). Pa eto, gotovo

jednako raširena inflacija desila se prije dvadeset stoljeća, u dobaRimskog Carstva.



Ispričat ću ti kakve su nevolje zadesile Rimljane. Vidjet ćeš dainflacija i recesija nisu nikakav novitet; mučile su još stare Rimljane.Zapravo, kad su se desile Rimljanima, već tad su to bili prastariproblemi: gnjavile su stare Grke još pet stoljeća prije nego Rimljane.

U starom Rimu sve je počelo od vlade. Rimska vlada ponašala seonako kako se sve vlade ponašaju. Provodila je projekte velikih

javnih radova, kao što su gradnja cesta i mostova. Ratovala je. Itakođer je imala programe socijalne pomoći.

Program socijalne pomoći znači davanje stvari siromašnima.Moderne vlade osim toga imaju i programe socijalne pomoći zabogate; takva vrsta socijalne pomoći zove se subvencija. Naprimjer, ako si siromah, vlada ti daje hranu, novac, zdravstvenu skrbili nužni smještaj. Ako si bogataš ili velika korporacija, pa ti država

daje zemljišta, novac, ili zgrade - onda se to zove subvencija.

Nažalost, Rimsku je vladu zadesio problem: naletjela je na zakonekonomije. Zakon ekonomije je kao životna činjenica. To je nešto sačime moraš živjeti zato što to ne možeš nikako promijeniti.

Zakon na koji je naletjela Rimska vlada bio je zbilja velik. Njegovnadimak je NeBeRu, a to znači „Nema besplatnog ručka". NeBeRuznači da ni jedna stvar od vrijednosti nije besplatna. Netko moraplatiti za nju - ako ne novcem, a ono vremenom i napornim radom.

Na primjer, niti zrak nije besplatan; ljudi naporno rade i troše mnogonovca da bi zrak održali čistim i dobrim za disanje. NeBeRu je biopopularna uzrečica za vrijeme Velike depresije, i danas je opetpopularna.

Rimska je vlada htjela alat, zemljište i šljunak za svoje ceste, imorala je platiti za to. Htjela je konje i oružje za svoje vojnike da bioni mogli ratovati, i morala je platiti za to. Htjela je hranu i odjeću zasvoje programe socijalne pomoći, pa je i za to morala platiti. Nema-besplatnog-ručka, točka.

Rimska je vlada trebala mnogonovca da bi kupila sve one stvarikoje je željela. Način kojim svevlade (ubrojivo i Rimsku vladu)nabavljaju novac koji žele jestoporezivanje ljudi. Oporezivanje

je oduzimanje novca, ako treba i nasilu, i to je ono što je Rimska vladaradila: porez-porez-porez, uzmi-

uzmi-uzmi.



Ljudi ne vole kad im opale porez - ne vole da im vlada uzima novac.Ljudi mrze poreze. Svi mrze poreze. Rimljani tu nisu bili izuzetak.

Rimska se vlada ubrzo suočila s vrlo neugodnom činjenicom: kad suporezi previsoki, ljudi se toliko razbjesne da zbace vladu - kao što su

to učinili kolonisti tokom Američke revolucije.

Rimska se vlada nije usudila dalje podizati poreze, ali je i daljetrebala novac za plaćanje svih onih stvari koje je željela. Bio je togadan problem, a on muči i većinu današnjih vlada. Kako sedomognuti novca bez podizanja poreza?

Ipak, rješenje se našlo. Rimska je vlada izumila krivotvorenje.Krivotvorenje je proizvodnja lažnog novca.

Danas se krivotvoreni novac obično proizvodi tiskarskim strojevima.No prije dvadeset stoljeća tiskarski stroj još nije bio izumljen. Jedininovac bile su kovanice, i rimskoj vladi nije bilo druge nego da pravilažne kovanice. Eto, tako se to nekad radilo.

Glavni novac kojega je Rimsko Carstvo koristilo bio je denar odsrebra finoće 940 (94 posto čistog srebra). Kad bi skupljači porezadonijeli kovanice u trezor Rimske vlade, vlada je strugala obodekovanica.

Sastrugane dijelove starih kovanica koristili su za pravljenje novihkovanica. Tako je vlada imala ne samo ostrugane, već i novekovanice. I imala je mnogo više novca za kupovanje stvari koje ježeljela.

Ali rimski građani nisu bili blesavi. Uskoro su shvatili da su nekekovanice premale i prelagane. Nedostajalo je srebra. Odbijali suprimati ostrugane kovanice, ili su im smanjivali vrijednost.

Na primjer, ako želite štrucu kruha, a cijena joj je jedan denar, pekarće, ili odbiti da primi ostrugani denar, ili će tražiti dva ostrugananamjesto jednog pravog denara.

U kasnijim stoljećima ljudi su razvili jednostavnu tehniku da odrede je li kovanica ostrugana. Na obode kovanica zarezivali su sitne ureze.Ostrugane kovanice bilo je lako prepoznati zato što više nisu imalenazupčanog oboda.

Kao što možeš vidjeti na svojim kovanicama od deset, dvadesetpet ipedeset centi, nazupčani obod koristi se i danas. Kovanice odneplemenitog metala, kao što su one od jednog i pet penija, imaju

gladak obod zato da ih nikad nitko ne bi strugao.



No kovanice od plemenitog metala, kao što su bile one od deset,dvadesetpet i pedeset centi, i koje su do 1965. godine sadržavalesrebro, imaju nazupčan obod. Naše bimetalne kovanice imajunazupčan obod zato da bi nalikovale na srebrne kovanice.

Budući da nazupčani obod odmah razotkriva struganje kovanica,zasnovan je novi način krivotvorenja novca. Kad bi denar stigao utrezor, rastalili bi ga. Dodali bi mu malo neplemenitog metala kao što

je bakar. Od te legure proizvodile su se nove kovanice. Stari denarimao je 94 posto srebra, a novi je imao samo 84 posto srebra. Kako

je za proizvodnju denara trebalo manje srebra, moglo se proizvestiveći broj denara, pa su političari imali više novca za trošenje.

Svake godine kovanice su se talile i ponovo kovale, i svaki put bi imse dodalo još malo neplemenitog metala. To se zove obezvređivanje

novca, a trajalo je dugi niz godina.

Godine Gospodnje 54. denar je sadržavao 94 posto srebra. Dogodine Gospodnje 218. sadržaj srebra spao je na 43 posto, a samopedeset godina kasnije bio je manji od jedan posto. Pogledaj u svojukovanicu od pola dolara. Godine 1964. u njoj je bilo 94 posto srebra.Pet godina kasnije bilo je samo 40 posto. Danas u njoj srebra nemauopće.

Rimski su građani znali da njihov novac gubi srebro. Zato, kad god bi

im u ruke došla kovanica s mnogo srebra, oni bi je spremili. Trošili susamo kovanice s malo srebra. Kovanice s mnogo srebra nisu koristiliza kupovanje stvari, dok su kovanice s malo srebra koristili jakomnogo. U optjecaju su bile samo kovanice s malo srebra. Kovanice smnogo srebra su građani čuvali i gomilali. Htjeli su sačuvati dobarnovac, dok su se lošeg novca htjeli riješiti.

Na djelu je bio Greshamov zakon. Greshamov zakon je ekonomskizakon koji veli ovako: loš novac tjera dobar novac van iz optjecaja (tj.iz upotrebe). Drugim riječima, ljudi uvijek čuvaju dobar novac, a

stvari kupuju lošim novcem. Žele zadržati dobar novac, i žele seriješiti lošeg novca.

Na primjer, godine 1965. je Greshamov zakon počeo djelovati uSjedinjenim Američkim Državama. Kad su proizvedene obezvrijeđenekovanice, ljudi su spremili stare srebrne kovanice, i počeli trošitinove bimetalne kovanice. (Vladin zakon kaže da građani ne smijusmanjivati vrijednost njihovih obezvrijeđenih kovanica. Ako nakovanici piše 25 centi, onda se ta kovanica mora tržiti po 25 centi,čak ako i nije srebrna.)



Srebrne kovanice su nestale, i sad koristimo samo bimetalne.Srebrne kovanice su sačuvali ljudi koji znaju da je srebro mnogovrednije od bakra ili nikla. Možda poznaješ nekoga tko je sačuvaosrebrne kovanice. Mnogo ljudi je tako učinilo, i zato je šezdesetihgodina prošlog stoljeća zavladala nestašica kovanica.

Zapamti: rimska je vlada morala plaćati ono što je kupovala, ali niježeljela podizati poreze da bi namaknula više novca, pa su političaripočeli krivotvoriti novac.

Više o Rimljanima u mom idućem pismu.

Tvoj strikan



"Nećače, sad je dobar čas da ti objasnim kako su

ekonomski problemi samo simptomi, a da je praviuzrok zakon. Inflacija, recesija, poslovnipromašaji, nezaposlenost i siromaštvo u osnovisu uzrokovani korupcijom američkog pravnogsustava. Pravni sustav kakvog imamo danas nije onakavkakvog su utemeljitelji Amerike htjeli."

3. Inflacija

Dragi nećače,

Obezvređivanje denara dalo je loše rezultate. Svaki put kad bipolitičari iskovali više kovanica, povećali bi broj kovanica u opticaju.

Pa što s tim?

Pa eto, jesi li ikad čuo za zakonponude i potražnje? Zakon ponudei potražnje kaže da kad ponuda nekerobe raste, cijena po jedinici te robepada. Na primjer, svi koriste olovke,

ali olovaka ima tako mnogo da svakakošta samo deset centi. Kad bi nasvijetu postojala samo jedna olovka,vjerojatno bi tad vrijedila cijelobogatstvo.

Zakon ponude i potražnje zahvaćanovac upravo onako kako zahvaća iolovke, i sve drugo. Kad ima vrlomalo novca, taj novac postaje veoma

vrijedan, i njime se može kupitimnogo toga. No ako ima mnogonovca, onda on nije tako vrijedan, i može kupiti malo toga.

I baš se to desilo s rimskim novcem. Političari su krivotvorili takomnogo novca da je postao gotovo bezvrijedan. Godine Gospodnje54. jedan denar je mogao kupiti po prilici jednu štrucu kruha. No dogodine Gospodnje 268. proizvedeno je tako mnogo denara ta ih jebilo potrebno nekoliko stotina, e da bi se kupila jedna štruca kruha.Svaki put kad bi ukupan broj denara porastao, svaki pojedini denar

gubio bi nešto od svoje vrijednosti. To je inflacija.



Inflacija je povećanje količine novca. Povećavanje opskrbe novcemuzrokuje smanjenje vrijednosti svake pojedine jedinice tog novca.Kad se vrijednost novca smanjuje, trebaš više novca da bi kupio onošto želiš. Cijene rastu.

Količina novca raste.

Zato vrijednost novca pada.

I zbog toga rastu cijene.

U Rimskom Carstvu nije rasla vrijednost hrane, odjeće i drugih stvari,već je padala vrijednost novca. Kruh nije koštao tristo denara zatošto je bio tako jako vrijedan, već je tristo dinara koštao zato što sudenari bili gotovo bezvrijedni.

Godine 1968. u Sjedinjenim Američkim Državama bilo je oko 200milijardi dolara. Cijene nisu bile osobito visoke. Danas ima više od950 milijardi dolara, a cijene su visoke.Ista se stvar dešava i danas. Ine dešava se samo s dolarom, već s gotovo svim novcem:britanskim, francuskim, talijanskim... Po cijelom svijetu vladineslužbe proizvode toliko mnogo novca da novac gubi svoju vrijednost.Cijene rastu u gotovo svakom kutku svijeta.

Godine 1968. u Sjedinjenim Američkim Državama bilo je oko 200

milijardi dolara. Cijene nisu bile osobito visoke. Danas ima više od950[1] milijardi dolara, a cijene su visoke.

Taj višak novca nastao je zato što ljudi koji vode vladu koriste tajnovac za plaćanje stvari koje kupuju. Objasnit ću ti to potanje uidućem pismu.

Važno je da upamtiš kako neke cijene rastu (a neke pak padaju) čak iu vremenima kad nema inflacije. No, inflacija uzrokuje da gotovo svecijene rastu, i to je ono što nas toliko brine.

Također je važno da upamtiš kako inflacija nije isto što i porastcijena. Inflacija uzrokuje porast cijena. Neki ljudi brkaju te dvijestvari.

Osim toga, porast cijena je samo jedna od posljedica inflacije. Ima idrugih posljedica, pa ću ti ih doskora i objasniti. Prije nego sepoduhvatim toga, moram ti objasniti još neke stvari koje se tičudolara.

Zapamti: inflacija je porast količine novca. Ona uzrokuje pad

vrijednosti novca, pa zbog toga rastu cijene.

http://www.h-alter.org/vijesti/svijet/ma-sto-bilo-s-lizalicom-2-dio/print:true#_ftn1




Tvoj strikan

4. Dolari, novac i legalno sredstvo plaćanja

Dragi nećače,Što je dolar? Ako vjeruješ da je neki od onih papirnatih bonova utvom novčaniku dolar, onda si u grdnoj zabludi.

Na svom pisaćem stolu držim lijevanu pločicu od srebra težine jedneunce[2]. Ta mala srebrna pločica jest jedan dolar. Ako te to čudi, znajda nisi jedini. Nikako nisi jedina osoba u toj zabludi.

Većina ljudi misli da je papirnati bon u njihovom novčaniku dolar zatošto na tom bonu piše „Jedan dolar". Istina, to zvuči razumno, nohajdemo malo razmisliti. Kad bih dao tiskati papirnate bonove nakojima bi pisalo „Jedna košarkaška lopta", zar bi ti bonovi bilikošarkaška lopta? Pa naravno da ne bi.

Hajde da pogledamo kako je nastaodolar.

Ima već dobrih 40 stoljeća kako se

zlato koristi kao novac. Srebro služi uistu svrhu nekih 25 stoljeća. Imaitekako dobrih razloga zašto ljudi koriste ta dva metala kao novac.

No prije svega: što je novac?

Novac je roba kojom je najlakše trgovati. Naravno da trgovati možešgotovo svačime - olovkama, televizorima, loptama, stripovima,špekulama - svačim. Ali, nije lako trgovati svim stvarima. Neke supreteške za transport, na primjer kuće; drugima je teško procijeniti

vrijednost, na primjer dijamantima. Ili nema baš mnogo ljudi koji želeneku robu, na primjer limburški sir. Ili lako hrđaju i propadaju, naprimjer željezo.

Zapravo je vrlo malo stvari koje su sitne, lako se transportiraju, općepoželjne su i ne hrđaju. I vrlo je malo stvari koje su rijetke, a teške zakopiranje. No dobar novac mora imati upravo ta svojstva.

Kroz stoljeća se pokazalo da samo dvije stvari mogu dobro poslužitikao novac: zlatoKad koristiš komad zlata ili srebra kao novac, kako

da znaš koliko ga točno imaš? Kako da mu znaš težinu i čistoću?Sretni izum kovanica riješio je i taj problem. i srebro. Ljudi su





pokušavali, i još uvijek pokušavaju sve moguće, no uvijek, baš uvijekse vraćaju istome: zlatu i srebru. Nema boljega od tog dvojeg. Osimtoga, ta se dva metala odavno koriste za izradu nakita, pa im ljudipridaju osobito značenje: lijepi su i dragocjeni.

Kao novac su korištene mnoge čudne stvari. Ljudi nisu pokušavalisamo s papirom, već i s kamenovima, stokom, perlama, solju, ribom,čak i morskim školjkama. Ali zlato i srebro i dalje ostaju favoriti.

Ipak, ima jedan mali problem u vezi sa zlatom i srebrom. Kad koristiškomad zlata ili srebra kao novac, kako da znaš koliko ga točno imaš?Kako da mu znaš težinu i čistoću?

Sretni izum kovanica riješio je i taj problem. Kovanice su izumljenezato da bi ljudi mogli lako odrediti koliko zlata i srebra imaju.

Stvarna kovanica je disk od zlata ili srebra. Na njemu su utisnute ovetri stvari: težina kovanice, finoća metala, i oznaka kovnice koja jeizradila kovanicu. Oznaka kovnice zove se zlatarski žig ili punca.Punca pokazuje koliko vrijedi kovanica, baš kao što imena Cadillac,Rolly Royce i Chevrolet pokazuju koliko vrijedi automobil.

Ako je punca na kovanici Juraj, i ti znaš da kovnica novca Juraj pravidobre kovanice, onda možeš vjerovati u težinu i finoću metala tekovanice. Rado ćeš primiti Jurajevu kovanicu kad budeš trgovao

svojom robom ili uslugama.Na primjer, ako pekar za jednu štrucu kruha hoće jednu uncu srebra,kovnica Juraj je proizvela kovanice od pola unce srebra, i pekarvjeruje da su te kovanice dobre, onda će cijena jedne štruce kruhabiti dva Juraja.

Nekad davno, još u srednjem vijeku, bila je kovnica u mjestašcu Joachimthal, u Bohemiji. To je u Češkoj. Joachimthalska kovnicapravila je srebrne kovanice od jedne unce, i ta kovanica, zvana

Joachimthaler , bila je široko prihvaćena kao veoma dobra. Naziv Joachimthaler se s vremenom skratio u thaler (talir). Talir je bio takodobra kovanica da ju je svak htio. Talir je s vremenom počeo značitiisto što i unca srebra. Umjesto da kažu „jedna unca srebra", ljudi birekli „talir".

Na primjer, brijač bi u zamjenu zašišanje kose tražio jednu uncusrebra, ili bi pak tražio jedan talir.Bilo je svejedno.



Kao što vjerojatno već pogađaš, naziv „talir" s vremenom sepretvorio u dolar. Drugim riječima, dolar znači jedna unca srebra.

Nazivi mnogih drugih moneta također označavaju težinu u zlatu ilisrebru. Najbolji primjer je britanska srebrna funta, „British Pound

Sterling", koja je nekad označavala jednu funtu srebra finoće 925.Francuski franak znači jednu stotninu unce zlata. Babilonski zlatnišekel značio je pola unce zlata. Srebrni šekel, pak, pola unce srebra.

Nažalost, sa svim je novcem jedan velik problem: sigurnost ipohrana. Kad ga ne koristiš, kamo ga staviti da se ne izgubi ili nebude ukraden?

Problem je riješen izumom spremišta za novac. Kad ljudi nisu koristilisvoje zlato i srebro, pohranjivali su ga u spremište za novac. Kad bi

vlasnik novca pohranio u spremište, vlasnik spremišta dao bi mupotvrdu. Na potvrdi bi pisalo nešto kao, „Ovim se potvrđuje da je uSmithovom spremištu pohranjeno stotinu talira, koji će se nazahtjev isplatiti donosiocu ove potvrde". Dakle, bila je to neka vrstapriznanice.

Spremišta novca postala su banke, a novčanice su postalebankovne priznanice. Svatko tko ima priznanicu može je odnijeti ubanku i dobiti svoje zlato ili srebro. Novčanica od jednog dolara jezapravo priznanica za jednu uncu srebra. Novčanica od jednog

franka je pak priznanica za jednu stotninu unce zlata.

Sve do 1960-ih godina papirni bonovi u tvom novčaniku još uvijek subili dolarske novčanice. Nisu bili „Zapisi Federalnih rezervi", već suse nazivali „Priznanice za srebro". Kad god si htio, mogao si otići uRiznicu SAD i zamijeniti ih za srebro. Starije potvrde za srebro nisuimale natpis da se radi o legalnom sredstvu plaćanja. Umjesto toga,na njima je pisalo: „Ovim se potvrđuje da je u Riznici SjedinjenihAmeričkih Država pohranjen jedan dolar u srebru, i isplativ nazahtjev donosioca potvrde".

Brijač bi u zamjenu za šišanje kose tražio jednu uncu srebra, ili bipak tražio jedan talir. Bilo je svejedno. Kao što vjerojatno većpogađaš, naziv „talir" s vremenom se pretvorio u dolar. Drugimriječima, dolar znači jedna unca srebra.

Američki je dolar sve do 1960-ih godina bio veoma dobar novac.Ljudi iz cijelog svijeta su ga željeli zato što ga se moglo zamijeniti zadragocjeni metal. No to se promijenilo. Američki dolar nije više tako

popularan. Razlog?



Priznanice na srebro su nestale. Vlada ih je naštampala previše. Dabi mogla poplaćati sve stvari koje je kupovala, Vlada je tiskala takomnogo papirnatih dolara da nije imala dovoljno zlata niti srebra zanjihovo pokriće. Zato Vlada tiska samo bili zapise Federalnih rezervi,

jer ti zapisi nisu priznanica ni za što. To su naprosto papiri, i tiska seu ogromnim količinama.

E pa, zašto ti papiri nisu bezvrijedni? Što im daje vrijednost?

Izjava o legalnom sredstvu plaćanja. Da bismo to razumjeli, moramose vratiti daleko u prošlost, u godinu 1270. . Te davne 1270. na čeluvlade koja je vladala velikim dijelom Azije bio je Kublaj Kan. KublajKan je za svoju vladu htio kupiti mnogo stvari, ali se bojao podićiporeze da namakne dovoljno novca.

Strahovito je želio zlato i srebro, pa je izmislio zamjenu, „papirnatozlato". Kad bi zatrebao dvadesetunca zlata da nešto kupi, na komadpapira bi ispisao „Dvadeset uncazlata" i potpisao se ispod toga.

Isprva su ljudi izbjegavali papirnatinovac. Zato je Kublaj Kan doniozakon o legalnom sredstvu

plaćanja. Prema zakonu olegalnom sredstvu plaćanja,

svatko tko odbije primiti papirnati novac bivao je kažnjen. Kublaj Kanbio je jako gadne naravi, svi su ga se bojali, pa su zato prihvaćalipapirnati novac u zamjenu za svoju robu. Takav novac se ponekadzove naređeni novac („fiat money").

Prije nekih 200 godina francuska je vlada učinila isto što i Kublaj Kan. To jest, tiskala je lažni novac, i poduprla to zakonom o legalnomsredstvu plaćanja. Ako bi netko odbio primiti papirnati novac u

zamjenu za svoju robu ili usluge, odrubili bi mu glavu giljotinom.

Srećom, kazne u Sjedinjenim Američkim Državama nisu tako gadne.Ako ti netko duguje novac, a ti odbiješ zapise Federalnih rezervi kaootplatu duga, tad se dug poništava. Ta osoba ti ne mora platiti višeništa.

Ipak, nije uvijek bilo tako. Prije dvije stotine godina svatko tko biprekrštio zakon o legalnom sredstvu plaćanja bio bi optužen zaizdaju i strpan u zatvor. To je bilo za vrijeme Američke revolucije, kad

je vlada stvorila inflaciju tiskajući „kontinentalne dolare". Papirnati„kontinentalci" postali su bezvrijedni (iako je, naravno, srebrni i



zlatni novac zadržao svoju vrijednost), i ljudi to nisu zaboravili dugovremena. To je dio razloga koji stoji iza prve rečenice članka prvog,odjeljak deseti, Ustava SAD.

Član 1, odjeljak 10. Ustava SAD (Samo prvi paragraf):

Nijedna država ne može ulaziti ni u kakav ugovor, sporazum ilisavez; ni izdavati dozvole za zarobljavanje neprijateljskih brodova inasilni povraćaj imovine; ni kovati novac; ni izdavati novčanice; nitiučiniti zakonskim sredstvom plaćanja dugova bilo što drugo osim

zlatnog i srebrnog kovanog novca; niti donositi zakone o lišavanjugrađanskih prava i oduzimanju imovine, niti zakon s povratnimdjelovanjem, niti zakon koji krnji obaveznost ugovora, niti dodeljivati

plemićke titule. [potcrtao autor]Prije nekih 200 godina francuska jevlada učinila isto što i Kublaj Kan. To jest, tiskala je lažni novac, i

poduprla to zakonom o legalnom sredstvu plaćanja. Ako bi netkoodbio primiti papirnati novac u zamjenu za svoju robu ili usluge,odrubili bi mu glavu giljotinom.

Ova je rečenica jedan od mnogih primjera kako su ljudi nastojalispriječiti ponavljanje povijesti.

Ako te zanima Revolucionarni rat, možda bi htio saznati što se desiloGeorgeu Washingtonu u dolini Forge. Washington je bio ljut nalokalne farmere i trgovce zato što su toliko podigli cijene da nije

mogao kupiti dovoljno hrane i odjeće za svoje ljude. Prema njegovimpismima, držao je da farmeri i trgovci zlorabe njegovu situaciju.

Washington u to vrijeme očito nije znao da je vlada za rat plaćalatiskajući ogromne količine „kontinentalaca". Cijene su rasle zato što

je vrijednost novca padala. Svak tko bi pokušao kupovatikontinentalnim dolarima ustanovio bi da nitko ne želi prihvatitinjegov novac, osim ako nije bio voljan platiti veoma mnogo.

U drugu ruku, tko god je imao zlatoili srebro, ili neki drugi neinflatorninovac, nije morao brinuti zbograsta cijena. Stoga, zima u doliniForge ne bi za Washingtona injegove ljude bila tako gadna da jetad imao bolji novac.

Vlada je u idućih dvjesto godina

nakon doline Forge izdavalamnoge vrste dolara. Kontinentalni



dolar nije jedini dolar kojeg je inflacija uništila. Zeleni dolar izCivilnog rata u 1860-im godinama izgubio je mnogo od svojevrijednosti, a konfederacijski dolar je inflacija sasvim uništila. Dolarsa zlatnim certifikatom i dolar sa srebrnim certifikatom nisu biliuništeni inflacijom, već ih je zamijenio dolar Federalnih rezervi koji jeveć bio grdno načet.

Sve do 1930-ih godina vlada je dopuštala prometovanje zlatnihkovanica, a srebrne kovanice prometovale su sve do 1960-ih. Ni

jedne niti druge nisu bile oštećene inflacijom zato što ih se, kako ti jeveć poznato, ne može proizvesti tiskarskim strojem.

Nećače, sad je dobar čas da ti objasnim kako su zapravo ekonomskiproblemi samo simptomi, a da je pravi uzrok zakon. Inflacija,recesija, poslovni promašaji, nezaposlenost i siromaštvo u osnovi su

uzrokovani korupcijom američkog pravnog sustava.

Pravni sustav kakvog imamo danas nije onakav kakvog suutemeljitelji Amerike htjeli.

Ne mogu ti dovoljno naglasiti koliko je za tebe važno razumijevanjekako današnji pravni sustav djeluje na ekonomiku.

U idućem pismu govorit ću ti o politici i tiskarskim strojevima.Upamti da je novac vrijedan zato što su ljudi voljni uzimati ga u

zamjenu za svoje robe i usluge. Ako ga ljudi ne koriste za razmjenu,onda to nije novac.

Tvoj strikan

[1] Prema M1 mjeri opskrbe novcem, koja uračunava gotovinu, tekuće račune i putničke čekove.

[2] 1 unca =28,35 grama

Diktatori stvaraju inflaciju zato što se bojerevolucija. U demokraciji, oni koji se natječu naizborima bivaju izabrani zato što ljudimaobećavaju ono što ljudi žele. To je sjajno. No,želje ljudi su neograničene, pa političari stalnomoraju obećavati sve više, i više, i više.

Revolucije, izbori i tiskarski strojevi

http://www.h-alter.org/vijesti/svijet/ma-sto-bilo-s-lizalicom-2-dio/print:true#_ftnref1








Dragi nećače,

U jednom ranijem pismu spomenuo sam da ću ti podrobnije objasnitikako vlada stvara inflaciju.

Životna je činjenica da sve vlade stvaraju inflaciju. Oduvijek su točinile. Ako i postoji nekoliko iznimaka, one su bile premale iprerijetke, a da bi bile i od kakve važnosti.

I demokracije i diktature stvaraju inflaciju, pojedine više od ostalih.

Diktatori stvaraju inflaciju zato što se boje revolucija. Poreze ne smijupodizati previše, inače riskiraju da ih se svrgne ili ubije. Stoga,umjesto dizanja poreza, tiskaju novac. Stvaraju inflaciju.

U demokracijama poput SAD revolucije nisu problem, ali izbori jesu.U demokraciji, oni koji se natječu na izborima bivaju izabrani zato štoljudima obećavaju ono što ljudi žele. To je sjajno. No, želje ljudi suneograničene, pa političari stalno moraju obećavati sve više, i više, iviše.

Pretpostavimo, primjerice, da se ti i ja natječemo za mjesto uSenatu. Ja nastojim osvojiti dovoljno glasova da te pobijedim, a tinastojiš pobijediti mene.

Ja bih biračima mogao obećati nove škole i nove autoputeve. Ti na toodgovaraš obećavanjem novih škola, novih autoputeva i novihbolnica.

Kad se učini da bi ti mogao pobijediti, ja ponudim još i više. Obećamne samo škole, autoputeve i bolnice, već i parkove i dječja igrališta ktome. Budući da sam ja obećao više, birači izabiru mene.

Zapamti da birači uvijek izabiru osobu koja nudi ono što je najbliženjihovim željama. Jedini način da se pobijedi na izborima jest

obećavati ono što ljudi žele.

Ja bih biračima mogao obećati nove škole i nove autoputeve. Ti nato odgovaraš obećavanjem novih škola, novih autoputeva i novihbolnica. Kad se učini da bi ti mogao pobijediti, ja ponudim još iviše.

E, sad sam ja na položaju, i moram dati ljudima ono što sam obećao.Ako im ne dam, ispast ću lažljivac. Ljudi će na idućim izborima

glasati protiv mene.



Naravski, ne mogu podići poreze koliko bi trebalo da se plate sveone stvari koje sam obećao. Stvorio bih si mnogo neprijatelja, i oni biizglasali da padnem s vlasti. Ako pretjeram s podizanjem poreza, čakbi mogli opozvati moj izbor.

Zato počinjem tiskati novac. Počinjem stvarati inflaciju.

Ipak, nije da moderni političari samo pogone tiskarske strojeve.Koriste oni mnogo složeniji sustav. Koriste banke i FederalneRezerve. Ne moraš znati kako to funkcionira; dovoljno je da znaš da

je to jedna te ista stvar. Povećava količinu novca, i zbog toga novacvrijedi manje. Cijene rastu.

(Ako želiš saznati više o tome kako se banke i Federalne Rezervekoriste za stvaranje inflacije, najjasnije objašnjenje koje sam ikad

pročitao jest stotinu stranica bestselera Harryja Brownea iz 1971.godine, „Kako profitirati na predstojećoj devaluaciji".)

Kamo god išao, ista priča. U Rusiji, Kini, Engleskoj, Japanu, čak i uŠvicarskoj, svagdje ima inflacije. Sve vlade stvaraju inflaciju. Uidućem pismu objasnit ću ti što je to spirala plaća i cijena.

Zapamti da je inflacija, baš kao i porezi, samo jedna od mnogihcijena koje plaćamo za veliku, moćnu vladu. Oduvijek je bilo tako, ivjerojatno će tako biti dovijeka.

Tvoj strikan

Plaće, cijene, spirale i kontrole

Dragi nećače,

U jednom si me pismu pitao na što ljudi misle kad govore o spirali

plaća i cijena. Također si me pitao o kontroli plaća/cijena.Spirala plaća i cijena je pogrešna zamisao o uzroku inflacije. Nekiljudi misle da cijene rastu zbog ovakvog slijeda događaja:

Radnici se pridružuju sindikatima i štrajkaju, pa onda dobiju većeplaće. Tad poduzeća moraju podići cijene svoje robe, eda bi smoglinovca za veće plaće.

Radnici vide da cijene rastu. Onda traže veće plaće eda bi mogliplatiti te više cijene. Onda menadžeri moraju još više podići cijene nebi li smogli još novca za još veće plaće.



Na primjer, menadžeri Forda iChryslera podignu cijene svojihautomobila. Radnici ne mogu kupitiposkupjele automobile, pazahtijevaju veće plaće. Ondamenadžeri moraju podići cijeneautomobila da bi isplatili te većeplaće. I tako u krug, prvo štrajk, paporast cijena, pa opet štrajk, panovi porast cijena... Plaće i cijenese spiralno penju.

Spirala plaća i cijena zvuči logično, ali ipak moraš postaviti ovopitanje: odakle dolazi sav taj novac?

Chrysler može tražiti koju god hoće cijenu za svoja vozila, od desetdolara do deset milijuna dolara. No dobit će ih samo, i samo ondaako taj novac uistinu i postoji. Dakle, otkud dolazi taj novac?

Odgovor je, naravno, da ga je netko tiskao.

Ako se opskrba novca nije promijenila, jedini način da netko ima višenovca jest da ga netko drugi ima manje. Kad plaće nekih radnikarastu, plaće drugih radnika morale bi padati. Kad neka poduzećapodižu cijene, druga poduzeća morala bi smanjivati svoje cijene.

Vrijednost tvog novca ne bi se promijenila.

Nitko ne zna točno koliko je današnje crno tržište u SAD-u. Vidiosam procjene koje kažu da se radi o 5 do 20 posto svih roba iusluga koje se kupuju i prodaju. Vjeruje se da je crno tržište uzemljama poput Britanije, Italije i Francuske još i veće.

Jedini način kojim sve plaće i cijene mogu rasti jest da netko tiskanovac. Ako se novac ne tiska, svaki porast, bilo plaća, bilo cijena,

mora se „poravnati" smanjivanjem nekih drugih plaća ili cijena.

Na primjer, ako se količina novca ne mijenja, a cijena nafte raste,onda cijene stripova, ploča, odjeće i drugih stvari moraju padati. To

je tako jer kad ljudi troše više novca na naftu, manje im ga ostaje zakupovinu drugih stvari (vidi Mit o nafti, str. 89).

Također, prisjeti se da, kad se stvara inflacija, inflatorni novac vrijedimanje. Lud bi bio svaki radnik i poduzeće koji ne bi zahtijevalo više.

Sljedeći pristup pomaže nam shvatiti zašto je spirala plaća i cijenaposljedica, a ne uzrok inflacije. Sjeti se svog djeda.



Kad je tvoj djed bio mlad, bio je voljan raditi za 25 centi na sat.Njegov novi automobil koštao je samo 400 dolara. Današnji noviautomobil pak košta 10000 dolara ili više, a radnici poput tvog djedamogu zaraditi i više od 10 dolara na sat.

Pa zašto su radnici i automobilske kompanije čekali sve do danas dapodignu plaće i cijene do tih visina? Zašto nisu ubrzano zavrtjelispiralu plaća i cijena, i odmah se domogli sveg tog novca? Zato štoposlodavci i kupci automobila nemaju novca da bi toliko platili. Anemaju ga zato što još nije proizveden. Ukupna količina novca udoba tvog djeda bila je mnogo manja nego danas.

Ako netko zahtijeva novac brže nego što ovaj može biti proizveden,naprosto ga neće dobiti. Nitko ga nema, pa mu ga ni ne može dati.Eto, zbog toga radnici ne zahtijevaju 10 milijuna dolara na sat, nitiChrysler 10 milijuna dolara po automobilu. Tolika količina novca nepostoji. Ne još.

No, nemoj da te to zavara. Neka poduzeća nastoje podizati cijenebrže nego što vlada stvara inflaciju. Kad se to desi, mnoge mušterijenemaju dovoljno novca da bi kupile njihove proizvode, pa tapoduzeća ili propadnu, ili spuste cijene na prijašnju razinu. Takođerzapamti da porasti cijena nisu uvijek povezani s inflacijom. Neodražavaju sve cijene inflaciju u istoj mjeri, niti u isto vrijeme.

I sindikati često nastoje izboritiporast plaća brže nego što vladastvara inflaciju. No tad poslodavcinemaju novca da bi plaćali sveradnike, ili pak neki radnici nemajuzaposlenja. Oni se, ili zamjenjujustrojevima, ili se njihova radnamjesta naprosto ukinu, a proizvodkojeg su nekad proizvodili više sene predaje. Ako odeš u Englesku,

Italiju ili New York, uvjerit ćeš se dase to događa često.

Naravno, moguće je da radnici dobivaju novac malo brže nego štovlada inflatira, no moraju ga zaraditi. Moraju proizvesti više robe iliusluga za prodaju, bilo da koriste bolje alate, bilo da rade više. Ne-Be-Ru.

Po nesreći, većina poduzeća, a osobito velikih korporacija, plaća takomnogo poreza da im ne preostaje dovoljno novca za kupovinu boljeg

alata za sve radnike. Zato, jedini način kako radnici mogu zaraditinovac brže nego što vlada inflatira jest da više rade.



Ponekad radnici ne razumiju sve to, pa štrajkaju za mnogo većeplaće. Tad njihov poslodavac krahira, a mnogi radnici izgube radnomjesto. Imamo i primjer željeznica, kao što je Penn Central(Američka željeznička kompanija koja je radila od 1968. do 1976.Zbog lošeg upravljanja je 1970. morala proglasiti bankrot. Bio je tonajveći korporativni bankrot u dotadašnjoj američkoj povijesti.Država ju je sanirala, da bi je 1976. konačno morala nacionalizirati.)

No mnogo uobičajeniji problem je situacija s kalifornijskimvinogradima. Radnici - berači grožđa dozvolili su svom sindikatu daubrzano podiže plaće. Pretpostavljam da nisu razumjeli da se, raste licijena njihovog rada, smanjuje potreba za njihovim radom.

Jedan vlasnik vinograda obično bi unajmljivao 40 berača. No plaće sutoliko narasle da je vlasniku bilo jefinije kupiti beračke strojeve. Tako

je vlasnicima bilo dovoljno unajmiti samo dva radnika. Naravno, ta sudva radnika uživala visoke plaće i bila vrlo zahvalna svom sindikatu,no ostalih 38 radnika nije imalo zaposlenja. Zakon ponude i potražnjenije moguće prekršiti.

Hajdemo sad porazgovarati o kontroliranju plaća i cijena. Ponekadtokom inflacije vlada zabrani ljudima da podižu plaće ili cijene. Nikadu cijeloj povijesti svijeta to nije funkcioniralo.

Još uvijek ima ljudi koji vjeruju da je spirala plaća i cijena uzrok, a ne

posljedica inflacije. Oni vjeruju da je kontroliranje plaća i cijena dobrazamisao.Ako količina novca dovoljno naraste, vrijednost po jedinicipada. Točka. To je činjenica, i nitko je ne može izmijeniti.

Ako ljudima tokom inflacije nije dopušteno podizati svoje plaće ilicijene, oni prestaju raditi. Kad vrijednost novca pada, a ljudi ga nemogu dobiti dovoljno da nadoknade svoj gubitak, oni štrajkaju. Zaštobi ljudi nastavili proizvoditi hranu, odjeću ili bilo što drugo, kadvrijednost novca koji dobiju za svoj rad stalno pada, i pada, i pada?

Za vrijeme kontroliranja plaća i cijena ljudi prestju proizvoditi hranu,odjeću, kuće, svjetiljke, olovke, i druge stvari koje inače proizvode. Javljaju se nestašice.

Na primjer, Rimska je vlada pokušala uvesti kontrolu plaća i cijena.Porast cijena hrane bio je tabu. Nakon nekog vremena, novac kojegsu poljodjelci dobivali za svoje usjeve izgubio je mnogo od svojevrijednosti zato što inflacija nije bila zaustavljena. Poljodjelci suprestali obrađivati polja. Javila se nestašica hrane. Ljudi su umirali odgladi.



Kad je Rimska vlada prestalakontrolirati plaće i cijene,poljodjelci su se vratili poslu i glad

je prestala.

Čak i u današnje vrijeme ljudipovremeno traže od svoje vlade dauvede kontrolu plaća i cijena.Rezultati su uvijek isti. Javljaju senestašice, a što je kontrola jača, tosu jače i nestašice.

Ponekad, ako kontroliranje plaća i cijena traje dovoljno dugo, razvijese „crno tržište". Crno tržište je kupovanje, prodaja ili proizvodnjanečega protiv želja vlade ili iznad cijena koje vlada dozvoljava.

Na primjer, u Kaliforniji vlada ne dozvoljava kockanje, pa ljudi koji sekockaju sudjeluju u kockarskom crnom tržištu te zemlje. Prije mnogogodina, za vrijeme prohibicije, alkohol je bio ilegalan, pa je postaoproizvod crnog tržišta. Danas je legalan, pa više nije dio crnogtržišta. U mnogim dijelovima svijeta su stvari poput marihuane,oružja i pornografije roba na crnom tržištu, i to zato što su ilegalni.

I za vrijeme kontrole plaća i cijena ljudi moraju zarađivati za život.Zato često proizvode i prodaju stvari po cijenama koje su

protuzakonito visoke: tako nastaje crno tržište.

Na primjer, tokom 1976. je u Iranu bilo protuzakonito prodavatiodređeni tip automobila po cijeni većoj od 4200 dolara. No trgovciautomobilima su ipak morali zarađivati za život, pa su ih prodavali„ispod tezge" za 5700 dolara. Morali su paziti da ih ne uhvate.

Također, tokom Drugog svjetskog rata je vlada SAD-a tiskanimnovcem kupovala mnogo oružja i druge robe potrebne za ratovanje.Kako je taj novac kolao od osobe do osobe, tako su cijene rasle - jer

je novac gubio na vrijednosti - pa je vlada pokušala kontroliranjemzauzdati rast cijena.

Ipak, političari nisu prestali tiskati novac, tako da je novac nastaviogubiti vrijednost. Razvilo se crno tržište. Sve vrste robe - gume,svilene čarape, benzin, nafta i mnoge druge, kupovale su se iprodavale na crnom tržištu.

Nitko ne zna točno koliko je današnje crno tržište u SAD-u. Vidio samprocjene koje kažu da se radi o 5 do 20 posto svih roba i usluga koje

se kupuju i prodaju.



Za velikim povećanjima u opskrbi novcem uvijek slijede povećanjaplaća i cijena. Čak i kad nema sindikata niti velike industrije, toostaje istina. Vjeruje se da je crno tržište u zemljama poput Britanije,Italije i Francuske još i veće. I, kako porezi i kontroliranje rastu, crnoće tržište rasti, jer će se više roba i usluga prodavati potajno.

Usprkos svim stvarima koje sam ti već opisao, još uvijek ima ljudi kojivjeruju da je spirala plaća i cijena uzrok, a ne posljedica inflacije. Onivjeruju da je kontroliranje plaća i cijena dobra zamisao. Kad bi se tiljudi pobliže upoznali s poviješću, mogao bih se kladiti da bi otkrili tristvari koje bi im promijenile mišljenje:

1. Za velikim povećanjima u opskrbi novcem uvijek slijedepovećanja plaća i cijena. (Mala povećanja u opskrbi novcemnisu uvijek uzrokom promjena plaća i cijena zato što imasnažnijih činilaca.) Čak i kad nema sindikata niti velikeindustrije, to ostaje istina.

2. Nakon velikih smanjenja u opskrbi novcem uvijek slijedesmanjivanja plaća i cijena. Čak i kad ima jakih sindikata ikrupne industrije, to ostaje tako. (Osim kad sindikati nedozvoljavaju smanjivanje plaća; tad neki od radnika izgubeposao zato što poslodavci ne mogu nasmagati novca za tolikeplaće. To se jednom umalo desilo i meni.)

3. Uza samo nekoliko iznimaka, nikad se nije desilo da su cijene iplaće rasle, a da netko nije proizveo veliku količinu novca.

Jedna iznimka desila se tokom 15. i 16. stoljeća, kad su španjolskikonkvistadori krali astečko i inkasko zlato i srebro. Konkvistadori sutoliko nakrali zlata i srebra, i poslali u Evropu, da je količina novca uEvropi znatno porasla. Zato su plaće i cijene u Evropi porasle. Kad jeAstecima i Inkama ponestalo zlata, evropske plaće su prestale rasti.Otkrića zlata u Kaliforniji i Australiji (nakon 1848.) i na Aljasci (1896.-1902.) također su bila inflacije i zahvatile su cijene.

Mislim da bi se ista stvar mogladesiti i danas, samo kad bi se velikakoličina novca premjestila iz jednogdijela svijeta u drugi. No ne znamza takve slučajeve, sa iznimkomnekoliko sitnih incidenata uŠvicarskoj. To bi se moglo desitiopet, bude li negdje u svijetukakvog rata ili neke druge nevoljenegdje zbog koje će ljudi prebacitivelike količine svog novca u



Švicarsku. To se Švicarcima povremeno dešava, no ne onako kako jebilo u Evropi prije 400 godina.

Zapamti da je spirala plaća i cijena posljedica, a ne uzrok inflacije.Općenito, visina plaća i cijena ne mogu rasti sve dok netko ne

proizvede dovoljno novca za to. Kontrola plaća i cijena nikad nije biladjelotvorna zato što nije mogla zaustaviti porast količine novca.

Idući put objasnit ću ti što je to galopirajuća inflacija.

Tvoj strikan



Političari inflatiraju sve dok se ne uplaše porastacijena. Potom prestanu inflatirati sve dok se neuplaše nezaposlenosti. Onda opet krenuinflatirati. Eto, zbog toga imamo inflaciju, pa

recesiju, pa inflaciju, pa opet recesiju, i tako ukrug.

Tapeta, tačke i recesije

Dragi nećače,

Sigurno si već pomislio: „Ali vlade u svijetu ne mogu dovijekaproizvoditi novac. Jednom moraju stati. Cijene ne mogu rastizauvijek!"

Još jednom se pozabavimo poviješću. Inflacija nije ništa neobično.Zapravo, vrlo je uobičajena. Gotovo bih rekao, dešava se često kao iratovi, potresi i slične nevolje.

Kad je inflacija tako velika da cijene rastu ubrzano, svakih nekolikosati, to se zove galopirajućom inflacijom. Evo popisa nekolikogalopirajućih inflacija u prošlosti:

Godina

Američke 1775.-

Francuska 1796.

SAD 1865.

Njemačka 1923.

SSSR 1924.

Mađarska 1946.

Kina 1949.Indonezija 1965.

Brazil 1971.

Meksiko 1980-te

Poljska 1990-te

Rusija 1990-te

Pazi: nisu to bile samo dvoznamenkaste, već galopirajuće inflacije.

Mnogo gore!



Na primjer, u Njemačkoj je funta maslaca 1914. godine koštala 1,4marke. Već 1918. godine koštala je 3,0 marke. Četiri godine koštala

je 2400 maraka, a iduće godine pak 6 000 000 000 000 (šestbilijuna!) mraka. Devet godina kasnije jaje je koštalo 80 000 000 000(osamdeset bilijuna maraka).

U mađarskoj inflaciji 1946. godinenovac je izgubio svu svoju vrijednost.

Jeftinije je bilo oblijepiti sobunovčanicama nego tapetama. Zakupovinu stvari trebalo je takomnogo novca da su ljudi svojugotovinu vozili na tačkama.

Ponekad vlade čak koriste

galopirajuću inflaciju kao ratnooružje. Tokom Drugog svjetskog ratanjemačka je vlada krovotvorilamilijune britanskih funti, a bilo jeglasina da britanska i američka vladatiskaju njemačke marke, kao i daRusi tiskaju američke dolare.

No galopirajuće inflacije se običnodešavaju zato što, kad inflacija

jednom krene, teško ju je zaustaviti. Da bi razumio zašto je tako,pogledaj ovaj jednostavan primjer. Sad izmišljam. Da bihpojednostavnio stvar, pripovijedat ću ti kao da se radi samo o tvomrodnom gradu, i kao da inflaciju ne stvara vlada, već krivotvoritelj.

Zamisli da si vlasnik trgovine gramofonskim pločama u svom gradu,a ja, tvoj prijatelj, sam lokalni krivotvoritelj. Počinjem tiskati novac dabih platio svoje račune, kao što to inače čini vlada, i toliko samvelikodušan da dijelim taj novac sa svojim prijateljima, baš kako točini i vlada.

Moji prijatelji počinju mijenjati svoje potrošačke navike. Sve dokproizvođači i/ili ljudi izvana nastavljaju opskrbu proizvodima, mojiprijatelji nisu više zadovoljni hamburgerima i Volkswagenima.Umjesto toga, kupuju bifteke i Cadillace. Također, svoje novčaneviškove koriste za kupovinu mnogo gramofonskih ploča.

Kratko nakon što sam počeo tiskati novac, primijetio si da jepotražnja za gramofonskim pločama porasla. Budući da si pametantrgovac, koristiš priliku koja ti se tu pruža. Širiš svoj posao. Kupuješ

mnoštvo gramofonskih ploča. Unajmljuješ više službenika. Kupuješveći poslovni prostor.



Svaka runda inflacije uzrokuje da poduzetnici čine više grešaka.Potrebno je više korekcija. Tako je svaka iduća recesija nužno težaod prethodne. Svi su sretni - sve dok cijene ne počnu rasti. Kaosavjestan građanin, uznemiruje me činjenica da moja inflacijauništava vrijednost novca mojih prijatelja. Zato prestajem tiskatinovac. Do tog časa su i dobavljači izbjegavali dalje prihvaćatipapirnati novac.

Iznenada, potražnja za gramofonskim pločama opada. Kupuje ih svemanji broj ljudi. Dodatno zaposleni službenici više nemaju tolikoposla, pa ih moraš otpustiti. Imaš previše gramofonskih ploča, pa ihmoraš prodati s gubitkom. Moraš prodati svoj veliki poslovni prostor ipreseliti se natrag u onaj manji, a ta te selidba košta mnogovremena i novca.

Nezaposlenost raste dok se službenici obučavaju za neko drugozanimanje i traže druga zaposlenja. Gubiš novac. Tvoj grad pogodila

je depresija.

Drugim riječima, moja inflacija navela te da činiš pogreške. Zaposliosi previše radnika. Nerazumno si potrošio novac na novi poslovniprostor i veliku zalihu gramofonskih ploča.

Ispravljanje tih pogrešaka značilo je otpuštanje radnika. Izgubio sinovac. Desila se depresija.

Depresija je korekcijsko razdobljekoje slijedi nakon inflacije. Zavrijeme depresije poduzećapropadaju, a ljudi gube zaposlenja.Mnogi osiromašuju. Sve je touzrokovano inflacijom.

Ponekad vlade prestanu inflatirati,ali onda se zabrinu zbog depresije.

Vide kako ljudi ostaju bez posla, paopet krenu inflatirati. To zaustavljadepresiju na neko vrijeme.

Ako vlada zaustavi depresiju prije nego se razvije, to je ondarecesija. Recesija je početak depresije koja se nije razvila u punomzamahu.

Eto, zbog toga imamo inflaciju, pa recesiju, pa inflaciju, pa opetrecesiju, i tako u krug. Političari inflatiraju sve dok se ne uplaše

porasta cijena. Potom prestanu inflatirati sve dok se ne uplaše



nezaposlenosti. Onda opet krenu inflatirati. To muvanje gore-dolje-gore-dolje zove se ekonomski ciklus.

Svaka runda inflacije uzrokuje da poduzetnici čine više grešaka.Potrebno je više korekcija. Tako je svaka iduća recesija nužno teža

od prethodne.

Zato svaka recesija zahtijeva još malo više inflacije da bi sezaustavila, pa svaka iduća inflacija nužno mora biti malo gora odprethodne.

Težina depresije ovisi o tome koliko je usporila inflaciju. Primjerice,recesija 1975. godine bila je vrlo gadna zato što je veoma usporilainflaciju. Proizvodilo se vrlo malo novca. No recesija 1970. godinebila je vrlo blaga zato što je tek malo usporila inflaciju. Recesija

1982. godine bila je grozna.

Kako da razlikuješ depresiju od recesije? Jedan bradati vic veli da,ako tvoj susjed izgubi posao, to je recesija; ako posao izgubiš ti, onda

je to depresija.

Recesije ili depresije nastaju zbog loše politike inflacije. One otkrivajuposlovne pogreške i loša poslovna ulaganja učinjena pod utjecajeminflacije. Stoga su recesije i depresije korekcijska razdoblja u kojimapoduzetnici nastoje proizvodnju i cijene bolje prilagoditi željama

potrošača.No zapravo je lako razlikovati ih. Ako je inflacija usporenaili zastala na nekoliko mjeseci, to je recesija. Ako je inflacijazaustavljena godinama, onda je to depresija. Inflacija se mora trajnozaustaviti kako bi se ekonomija mogla pridići na zdravoj ilidugotrajnoj osnovi.

U osnovi, u depresijama obično dolazi do deflacija. Deflacija je kadse količina novca smanjuje, što uzrokuje da vrijednost novca raste.Cijene padaju.

Za sad, upamti da recesije ili depresije nastaju zbog loše politikeinflacije. One otkrivaju poslovne pogreške i loša poslovna ulaganjaučinjena pod utjecajem inflacije. Stoga su recesije i depresijekorekcijska razdoblja u kojima poduzetnici nastoje proizvodnju icijene bolje prilagoditi željama potrošača.

Iako se čini da vlada spašava ekonomiju kad još jednom pokrećeinflaciju, te tako recesiju odnosno depresiju privodi kraju, time sezavršetak inflacije samo odgađa. Time se samo gomila još višedevijacija i pogrešnih investicija, a povratak zdravome novcu još više

otežava.



Prije mnogo godina nitko nije razumio ekonomski ciklus. Nitko nijeznao što ga izaziva, a neki ljudi davali su svu silu glupih sugestija. Naprimjer, neki su ljudi mislili da ekonomske cikluse izazivaju Sunčevepjege.

No, danas znamo da je ekonomski ciklus uzrokovan porastom ismanjenjem količine novca.

Važno je da upamtiš kako političari žele zaustaviti inflaciju. Oni mrzeporast cijena ništa manje od nas. No, inflatirali su kroz mnogadesetljeća i, ako sad prestanu, nastat će depresija. Jednom ćekonačno morati usporiti inflaciju, ili je privremeno zaustaviti. Touzrokuje recesiju, kao što je to bilo 1970., 1975. i 1982. Sve usvemu, boje se zaustaviti inflaciju. I ja bih se bojao da sam nanjihovom mjestu.

Ekonomija je danas tako dezorganizirana da je količina dolara kojudužnosnici tiskaju da bi spriječili depresiju vjerojatno veća od količinekoju tiskaju da bi financirali svoju potrošnju.

Ako želiš pročitati nešto o stvarnom primjeru kako ljudi donose lošeodluke - odluke koje su morale biti ispravljene - zato što je naraspolaganju bilo previše novca, jedan takav primjer opisan je u WallStreet Journalu 3. ožujka 1978.

Radi se o tome da je tokom ranih sedamdesetih godina, kad je vladaproizvela mnogo novca, mnogo ljudi u Atlanti, u Georgiji, uistinu loše



investiralo mnogo novca u nekretnine. Čak je i nekolicinu bankarazahvatila ta groznica brzog bogaćenja.

A onda, 1974. godine, kad je vlada prestala inflatirati, sva ta lošaulaganja došla su na vidjelo. Mnogi su ljudi požalili što nisu bili

oprezniji. Neke velike tvrtke su propale.

Kao što su ljudi u Atlanti otkrili, inflacija je kao ovisnost o heroinu.Kad se jednom navučeš na inflaciju, prestati možeš jedino krozapstinencijsku krizu, ekonomsku depresiju.

Kako gadne moraju biti te apstinencijske krize? O tome ćemokasnije.

Do tad, upamti da inflacija uzrokuje recesije i depresije. Jedini način

da se nikad ne upadne u recesije i depresije jest da se nikad neinflatira.

Također upamti da je inflacija poput poreza. Ona je naprosto jednaod cijena koje plaćamo za velik državni aparat.

Tvoj strikan



Svaka osoba, bez obzira na rasu, vjeru ili boju,dnevno donosi odluke kako će trošiti svoj novac.Zato, iako nismo svjesni, svaka osoba donosi

dnevne odluke o brzini kruženja novca. Ako osobatroši svoj novac brže nego obično, brzina raste; ako svojnovac troši sporije nego inače, brzina kruženja novca pada.No, ljudi malo mijenja svoje potrošačke navike, osim akoimaju jak razlog, pa se brzina kruženja novca rijetko mijenja.

Brzi novac

Dragi nećače,

Jedan od aspekata inflacije kojega gotovo nitko ne razumije,uključujući i neke ekonomiste, jest brzina kruženja novca. Posljednjihsu godina dužnosnici postali veoma zabrinuti zbog brzine kruženjanovca. Ekonomisti u Federalnim Rezervama i sad neprestanoraspravljaju o tome. Neki pak raspravljaju o srodnoj temi zahtjeva zanovcem.

Najprije ću reći nekoliko riječi o brzini, a onda o potražnji za novcem.

Kao i sve drugo u ekonomiji, brzinu kruženja novca može se lako

razumjeti ako se zanemare sve složene teorije. Razmišljaj naprostokao obični ljudi. I, razmišljaj o načinu kako se ljudska bića kaopojedinci ponašaju.

Prije mnogo godina, još dok sam bio student, zamolio sam jednogekonomista da mi objasni što je to brzina kruženja novca. Rekao mi

je: „Brzina kruženja novca je dio jednadžbe razmjene koja se dobijetako da se M1 podijeli s PQ". Nastojat ću biti nešto jasniji od togekonomista.

On je zapravo htio reći da je brzina kruženja novca ona brzina kojomnovac putuje iz ruke u ruku. Na primjer, ako dolarska novčanicapromijeni vlasnika jednom u godini, onda je brzina jednaka jedan.Ako je ta novčanica prešla iz ruke u ruku pet puta u godini, onda jebrzina jednaka pet.

Zamisli deset ljudi koji sjede u krugu. Svaki od njih ima u rukamadvije stvari: dolarsku novčanicu i sličicu sportaša. Sad zamisli dasvaka osoba proda sličicu za jedan dolar osobi koja joj sjedi zdesna.Svaka sličica je prodana, a svaki dolar promijenio vlasnika jedanput.

Brzina kruženja novca je jedan.



Sad zamisli isti taj krug od deset ljudi. Svaki ima sličicu sportaša, alisamo jedna osoba ima dolarsku novčanicu. Sad zamisli da je osoba sdolarom kupila sličicu od susjeda u krugu. Susjed je onda upotrijebiotaj dolar da kupi sličicu od drugog susjeda. Taj je pak upotrijebiodolar da kupi sličicu od četvrte osobe u krugu, i tako redom. Dolar jeobišao puni krug, i svaka osoba je njime kupila sličicu.

Taj jedan dolar obavio je isti onaj posao kojeg je obavilo deset dolarau prvom primjeru. Svesu karte prodate za

jedan dolar. No, novac je putovao iz ruke uruku ne jednom, većdeset puta. Brzinakruženja novca bila jedeset.

Drugim riječima, malakoličina novca može obaviti isti posao kao i velika količina. Može sekoristiti za isti broj transakcija i imati isti učinak na cijene, samo akodovoljno brzo putuje iz ruke u ruku.

Zašto bi ljudi brže koristili svoj novac? Što bi ih naveli da ga brže

koriste?

Smanjenje u potražnji za novcem. Kad sam u jednom ranijem pismunapisao da novac odgovara na zakon ponude i potražnje, mislio samupravo na ovo. Postoji potražnja za novcem, kao što postoji i ponudanovca. Uostalom, ti želiš novac, zar ne? Kao i većina ljudi.

Kad potražnja za dolarom pada, to znači da ljudi radije troše novacnego da ga čuvaju. Kupuju više roba i usluga, i čuvaju manje dolara.

To ima isti učinak na cijene kao i porast ponude novca. Ljudi troše

brže, pa se svaki dolar koristi za više razmjena i ima veći utjecaj nacijene.

Ako potražnja za novcem raste, ljudi radije čuvaju svoj novac i manjesu skloni da ga troše. Kupuju manje, a to ima isti učinak kao ismanjenje ponude novca. Dolari postoje, ali se ne koriste baš mnogo,i ne utječu mnogo na cijene.

Ovdje je vrlo važna točka u kojoj je potražnja za novcem uzrok, abrzina kruženja novca pak posljedica. Ako potražnja za novcem

pada, novac brže mijenja vlasnika, a „brzina kruženja novca" raste;ako potražnja za novcem raste, brzina kruženja pada.



Mnogi ljudi govore tako kao da je brzina kruženja novca nekakva silasama za sebe, međutim, ona to nije, već je samo simptom. Kadželimo znati je li potražnja za dolarom u porastu ili u padu, samotreba pogledaki kako brzo dolar putuje iz ruke u ruku.

Inflacija se obično razvija u tri stadija. Svaki stadije je uzrokovanpromjenom u potražnji za novcem. Evo nekoliko primjera:

Prvi primjer: Pretpostavimo da sizaradio 20 dolara, i da želiš kupitiradio-aparat. Prošle je godine tajradio koštao 10 dolara, no vlada jetiskala novac tako da je cijenaradio-aparata porasla na 12 dolara.Odlučio si zadržati svoj novac, i

sačekati da se cijena radio-aparatavrati na 10 dolara.

U ovom prvom primjeru nisipotrošio svoj novac. Čuvaš svoje

dolare, i oni ne kruže. Tvoja potražnja za dolarima je visoka, a brzinakruženja tvojih dolara je niska.

U prvom stadiju inflacije ljudi štede svoj novac i čekaju da cijenepadnu. Budući da zadržavaju svoj novac, on ne dolazi na tržište kako

bi izlicitirao više cijene. Troši se malo tiskanog novca, pa cijene nemogu brzo rasti.

Drugi primjer: Pretpostavimo da još uvijek imaš svojih 20 dolara, ida vlasti i dalje tiskaju novac. Cijena radio-aparata porasla je na 15dolara, i odlučio si kupiti ga prije nego što još poskupi. Tvoj brat, koji

je namjeravao kupiti ga dogodine, također odlučuje kupiti ga prijenego opet poskupi.

Skrećem ti pažnju na to da je tvoj brat ubrzao svoju kupovinu.

Rješava se svog novca brže nego što je namjeravao. Novac kružibrže. Potražnja za dolarima je pala, a brzina kruženja novca jeporasla.

U drugom stadiju inflacije novac mijenja vlasnike brže. Mala količinanovca obavlja isti posao kao i velika količina. Cijene počinju rasti brženego što se novac tiska.

Treći primjer: Pretpostavimo da si zaradio još 20 dolara. Cijenaradio-aparata porasla je na 20 dolara. Ne želiš još jedan radio-aparat,

ali tvoj novac gubi vrijednost. Ti znaš da radio-aparati ne gube navrijednosti. Zato mijenjaš svoj novac za još jedan radio-aparat, jer



više vjeruješ u vrijednost radio-aparata negoli u vrijednost dolara. Tvoji prijatelji i susjedi čine to isto. Kupuju što god mogu, samo da seriješe svog novca prije nego što postane bezvrijedan.

U trećem stadiju inflacije novac prelazi iz ruke u ruku velikom

brzinom. Ljudi ga ne žele, pa nastoje da ga se riješe. Potražnja zanovcem pada kao kamen, a brzina kruženja novca uspinje se kaoraketa.

U trećem stadiju više nitko ne može spriječiti da novac gubi svojuvrijednost. Čak i da se zaustave tiskarski strojevi, novac postajebezvrijedan jer ga nitko ne želi.

Treći stadij je krajnji, galopirajući stadij inflacije. On završava tako daljudi sasvim odbace sav novac, i kao novac počnu koristiti nešto

sasvim novo. Obično se prebace na dobru stranu valutu, ili pak nazlato ili srebro. Tokom američkih galopirajućih inflacija u pravilu suljudi prelazili na zlato ili srebro.

Ako si ikad dulje vrijeme boravio u latinoameričkim zemljama,mogao si vidjeti kako inflacija prolazi kroz sva tri stadija. Odmahnakon toga nastupa depresija ili recesija. No u latinoameričkimzemljama inflacija prođe sve tri faze prije nego što je dopuštenootpočeti s korekcijama.

Sad kad znaš što je brzina kruženja novca, možda će te to malozabrinuti. Možda ćeš se pitati što zadržava brzinu kruženja novca odiznenadnog divljanja i uništavanja vrijednosti novca. Što brzinukruženja novca drži pod kontrolom?

Odgovor glasi da ljudi - ti, ja, i svi ostali, držimo brzinu kruženjanovca pod kontrolom. Točnije, vjerojatno nema ni jednog drugogdijela ekonomije koji je tako demokratski kontroliran kao što je brzinakruženja novca.

Svaka osoba, bez obzira na rasu, vjeru ili boju, dnevno donosi odlukekako će trošiti svoj novac. Zato, iako nismo svjesni, svaka osobadonosi dnevne odluke o brzini kruženja novca. Ako osoba troši svojnovac brže nego obično, brzina raste; ako svoj novac troši sporijenego inače, brzina kruženja novca pada. Vjerojatno nema ni jednogdrugog dijela ekonomije koji je tako demokratski kontroliran kao što

je brzina kruženja novca

No, ljudi malo mijenjaju svoje potrošačke navike, osim ako imaju jakrazlog, pa se brzina kruženja novca rijetko mijenja. Ili netko petlja s

ponudom novca (primjer 1), ili država tiska novac i dokida zakone oslužbenom sredstvu plaćanja (primjer 2).



Dobra demonstracija primjera 1 desila se u SAD između 1915. i1929. godine. Tokom Drugog svjetskog rata i 1920-ih godina država

je uzrokovala velik porast ponude novca. Novostvoreni dolari bili suglavni uzrok zašto su „Lude dvadesete" bile lude. Inflacija jeuzrokovala da su cijene dionica porasle nebu pod oblake, tako da suse milijuni ljudi osjetili bogatima, privremeno. Tek nekoliko ljudishvatilo je da inflacija koja im je davala takav utisak prosperitetapriprema pozornicu za Veliku depresiju.

Inflacija je navela ljude da troše svoj novac brže, tako da je tokom1920-ih brzina kruženja novca rasla. Tokom ranih 1930-ih, u vrijemeDepresije, država je zaustavila ekspanziju ponude novca, pa sucijene pale. Ljudi su se uplašili gubitka zaposlenja, pa su izbjegavalitrošenje novca, tako da je brzina kruženja novca pala.

Dobra demonstracija primjera 2 desila se u Vijetnamu tokom 1970-ih. Kad je sjevernovijetnamska vojska napala Južni Vijetnam, svi suznali da će južnovijetnamska vlada ubrzo pasti. Južnovijetnamci sushvatili da uskoro neće biti nikoga tko bi pazio na poštovanje zakonao sredstvima plaćanja. Činjenica da inflacije prolaze kroz tri faze neznači da one nužno, mehanički moraju proći kroza sve tri. Moguprijeći iz prve u drugu fazu, potom se vratiti u prvu, ako je vladavoljna pokrenuti recesiju

Vijetnamski novac zvao se pijaster. Potražnja za njim je potonula.

Vijetnamci su počeli trošiti svoje pijastere što su brže mogli, i brzinakruženja novca silovito je porasla.

Cijene su podivljale, a ljudi su nastojali zamijeniti svoje pijastere zabilo kakvu robu. Najradije su kupovali zlato, i neki od njih pobjegli suu SAD noseći sa sobom mnogo žutog metala, no željeli su kupiti štogod su uopće mogli. Nije bilo neuobičajeno za američke zrakoplovcekoji su letjeli u Vijetnamu da im se nude ogromni svežnjevi pijasterau zamjenu za nekoliko američkih dolara.

Krajnja točka. Činjenica da inflacije prolaze kroz tri faze ne znači daone nužno, mehanički moraju proći kroza sve tri. Mogu prijeći iz prveu drugu fazu, potom se vratiti u prvu, ako je vlada voljna pokrenutirecesiju.

Primjerice, kasnih 1970-ih SAD subile u drugoj fazi inflacije inapredovale prema trećoj. Država

je obuzdala ponudu novca, i takoizazvala dvije recesije jednu za

drugom, 1980. i 1982. godine.Recesija '82. bila je najgora nakon



Velike depresije 1930-ih. Potražnja za novcem se stabilizirala, abrzina kruženja novca prestala je rasti. Zapravo, statistika pokazujeda se brzina kruženja novca čak počela padati. Nesumnjivo, vratilismo se u prvu fazu inflacije.

Tih 1980-ih po prvi put nakon Drugog svjetskog rata desilo se da jebrzina kruženja novca pala, a državni ekonomisti su se zbog togaprilično zabrinuli. Mnogi od njih prebacili su svoju pažnju s ponudenovca na potražnju za novcem.

Nećače, o brzini kruženja novca i potražnji za novcem objasnit ću titemeljitije u idućim pismima. Za sad, upamti da inflacija prolazi kroztri faze, i da su te faze uzrokovane promjenama u potražnji zanovcem. Brzina kruženja novca je pokazatelj koji nam govori kako semijenja potražnja za novcem.

Tvoj strikan



Kad udari inflacija, mnogi ljudi traže dobromjesto za ulaganje svojih dolarskih viškova;prirodno je da se sjate tamo gdje cijene već jesu

u porastu. To uzrokuje da te cijene rastu još ibrže. Još više ljudi ulaže, pa cijene rastu još i više. Cijene idunebu pod oblake sve dok ponuda novca ne presuši.

Brzo bogaćenje

Dragi nećače,

Jedna od najčudnijih i najopasnijih stvari u vezi s inflacijom je da jeobično praćena modom bogaćenja preko noći. Razlog nije teškorazumjeti ako razmotrimo jedan primjer.

Zamisli da živiš u području gdje je neki moćan političar obećaoizgraditi veliku tvornicu oružja. (Političar je pobijedio na izborimazato što je njegov protivnik obećao izgraditi samo malu tvornicuoružja.)

Nova tvornica je izgrađena, i država je odlučila financirati izgradnjutako što će tiskati novac. Napuštaš svoj posao na kojem zarađuješ 10tisuća dolara godišnje i prelaziš na jedno od zaposlenja u tvornicigdje dobivacš 20 tisuća dolara godišnje. Sad dobivaš tisuće dolaranovostvorenog novca - to je tvoja nagrada što si glasao za dotičnogpolitičara.

Sad kad su tvoji prihodi narasli, odlučio si negdje uložiti 5 tisućadolara. Osvrnuo si se za dobrim ulaganjem, i otkrio si da ususjednom mjestu, Propadalu Gornjem, vlada nestašica stanova.Najamnine i cijene gradilišta u tom području rastu (sjeti se zakonaponude i potražnje), pa odlučuješ uključiti se u igru. Postaješvlasnikom stana.

Mnogi tvoji susjedi koji su se kao i ti okoristili novom tvornicomoružja također počinju kupovati nekretnine u Propadalu Gornjem.Uskoro se cijene nekretnina u Propadalu Gornjem penju nebu podoblake. Stvari su ispale još bolje nego što si se nadao. Tvojih 5 tisućadolara sad se pretvorilo u 50 tisuća dolara. Kupci nekretnina koji supočeli pristizati u Propadalo Gornje ustanovili su da se tamo višenema što kupiti. Nitko ne prodaje nekretnine zato što svi očekuju daće cijene još više narasti.



Novi vlasnici gradilišta počinju graditi vlastite stanove. Uskoro senestašica stanova pretvorila u suvišak. Nekolicina pesimista ističe daviše nema pravog razloga da cijene nekretnina nastave rasti, nonitko ne želi slušati one koji kvare zabavu. Svi su bogati i postaju jošbogatiji, dakle, nema razloga za brigu. Pa ne mogu valjda svi ti ljudibiti u krivu?

Naravno da mogu. Sve dobre stvari imaju svoj kraj. Država jeodlučila da na neko vrijeme prestane tiskati novac zato što jeinflacija uzrokovala dvoznamenkasti porast cijena. Više se neproizvodi novi novac, pa ga nema ni na raspolaganju za tržištenekretnina u Propadalu Gornjem. Cijene su prestale rasti.

Ti se, naravno, ne zabrinjavaš zbog kratkotrajnog zahlađenja uposlovanju. Stekao si debeo i mastan profit, i rado ćeš pričekati dok

država opet ne počne tiskati novac.

Ipak, posljednja grupa ljudi koja je kupila nekretnine nije zaradilaništa. Kupili su kad su cijene već bile visoke, i nisu zaradili ni prebitepare. Zaključili su da Propadalo Gornje i nije baš neko mjesto zainvestiranje, pa su počeli prodavati svoje nekretnine.

Sad se panično ulaženje u posao u Propadalu Gornjem pretvorilo upanično bježanje iz tog posla. Primjećuješ da cijene počinju padati,ali ti ne brineš jer si možeš dozvoliti malen gubitak. No cijene padaju

i dalje, pa konačno i tebe zahvati panika. Nažalost, u to vrijeme višene možeš prodati svoje nekretnine; nitko nije dovoljno blesav da bikupovao kad cijene padaju. Također, broj novih stanova je tako velik

da je polovica njih neiznajmljena,pa cijene najamnina padaju (opet,ponuda i potražnja).

Ma koliko ti spustio cijenu svojihnekretnina, nitko ih neće kupiti, ikonačno shvaćaš da je tvoja

imovina bezvrijedna. Ne samo da siizgubio svojih 45000 dolara profita,već si izgubio i onih početnih 5000dolara.

I eto te zaglavljenoga sa svojom bezvrijednom imovinom na kojumoraš i dalje plaćati poreze, nadajući se da će država jednog danareinflatirati dovoljno da povratiš svojih 5000 dolara.

Nakon nekoliko godina shvatiš da se tržište nekretnina u Propadalu

Gornjem vjerojatno više nikad neće oporaviti. Prodaješ svoje stanove



po cijeni od 200 dolara lokalnom farmeru koji ih sruši da bi na tomzemljištu uzgajao kukuruz.

Naučio si (na teži način) da je brzo bogaćenje obično praćeno brzimosiromašivanjem. No nemoj se osjećati usamljenim. Svaki put kad

političari inflatiraju, milijuni ljudi se navuku na tu shemuprekonoćnog bogaćenja.

Hajde da to malo izbližega proučimo. Prije nego što je inflacijapočela, neke cijene su već rasle (kao što su neke druge padale).Svaka zdrava ekonomija ima neke cijene koje rastu zato što nekihroba i usluga uvijek ima manje nego nekih drugih. Rastuća cijena jesignal poduzetnicima da je potrebno više nekog određenogproizvoda, i da je profit na raspolaganju svakome tko zadovolji tupotrebu.

Kad udari inflacija, mnogi ljudi traže dobro mjesto za ulaganje svojihdolarskih viškova; prirodno je da se sjate tamo gdje cijene već jesu uporastu. To uzrokuje da te cijene rastu još i brže. Još više ljudi ulaže,pa cijene rastu još i više. Cijene idu nebu pod oblake sve dok ponudanovca ne presuši.

Drugim riječima, ako, primjerice, upočetku inflacije vlada nestašica

jabuka, možeš očekivati da će

cijena jabuka još više rasti, više odsvih razumnih očekivanja. Te će

jabuke privlačiti novac onako kakomagnet privlači željeznu piljevinu.

Ako se inflacija podigne za pet dodeset posto, za očekivati je da ćecijena jabuka porasti za pedeset ilisto posto, ako ne i više. To je zatošto su jabuke vidljive, porast njihove cijene čini ih iznimnima. Čini se

da su one bolje ulaganje od drugih stvari, pa postaju pomodne,investicijski modni hir.

Naravno, jabuke mogu biti zaista dobra investicija ako - i to je veliki„ako" - si pogodio pravo vrijeme. Moraš kupiti u pravo vrijeme, i upravo vrijeme prodati. I to je moguće. Neki ljudi pristojno zarađuju nečineći ništa drugo nego kupujući i prodajući u pravo vrijeme. Oniznaju kako zaraditi na ciklusu napuhavanja i srozavanja cijena.

Po nesreći, mnogi drugi ljudi na takvim pokušajima zarade kartu za

ubožnicu. Moraš izvanredno precizno pogoditi vrijeme.



Jedan od najboljih povijesnih primjera napuhavanja i srozavanjacijena bio je veliki slom burze 1929. godine. Tokom kasnih 1920-ihljudi su ulagali ogroman novac u tržište dionica. Onda je vladaprestala proizvoditi novac, i priljev novih dolara je presušio. Isti oniljudi koji su jurišali na tržište dionica, sad su bezglavo bježali van. Usamo nekoliko dana tisuće bogatih ljudi spalo je na prosjački štap.

Sličan incident, i to jedan od najčudnijih, desio se u Holandiji prijenekih 350 godina. Zvao se tulipomanija.

Tisuće Holanđana htjelo se obogatiti na brzinu, i dosjetili su se dainvestiraju u tulipane. Bilo je tako mnogo ljudi koji su kupovalitulipane očekujući da će ih preprodati s dobitkom, da je cijenatulipana sasvim podivljala. U jednom času netko je za jednutulipanovu lukovicu platio 5200 dolara.

Naravno, nakon nekoliko godina tulipomanija je jenjala, a cijene suse vratile na razumnu razinu. Ljudi koji su prodali svoje tulipane prijenego što je ludilo prestalo stekli su bogatstvo. No većina ulagačaimala je velike gubitke.

Ako ne želiš proći kao žrtve burzovnog kraha 1929. ili tulipomanije, ilise drži dalje od pomodnih ulaganja, ili budi veoma pažljiv. Nauči svešto uopće možeš naučiti o svom ulaganju. Postani ekspert za topodručje, i zapamti da veliki dobitci uvijek nose i velike rizike. A

naročito: nikad ne vjeruj nikom drugom da nadzire tvoja ulaganja -nikome nisu važnija više nego tebi samome, i zato nitko njima nećebrinuti bolje od tebe.

Naravno, trebat će ti hrabrost kockara na riječnom brodu, jer upravo je to pothvat u kojeg ćeš se upustiti: kockanje.

Kad je riječ o poslovanju i ulaganjima, možda ćeš odlučiti pokrenutivlastito poduzeće. Mnoge vrste poduzeća zahtijevaju vrlo malogotovine kao početno ulaganje. Budi svoj vlastiti gazda. Ako to učiniš

pametno, tvoji rizici bit će niži, a dobici mnogo veći nego u bilo kojojdrugoj vrsti ulaganja.

Većinu poduzeća i investicijskih portfelja može se učiniti imunim naefekte inflacijsko-recesijskog ciklusa napuhavanja i srozavanjacijena. U stvari, kad se primijeni prava strategija, iz tog ciklusamožeš izvući ogromnu dobit. Taj se sustav zove „menadžmentposlovnog ciklusa" (Business Cycle Management, BCM). Kad završimovaj ciklus pisama o ekonomiji, detaljno ću ti opisati što je BCM.



Razmisli o tome da pokreneš vlastito poduzeće. Previranje u privredisve je veće, i vlastiti poslovni pothvat je vjerojatno najbolji način damlad čovjek napreduje. Sretno!

Tvoj strikan



Mnogi ljudi vole za inflacije i recesije kriviti svojeneprijatelje. Republikanci krive demokrate,radništvo krivi menadžment, bijelci krive crnce,siromasi krive bogatune i tako dalje. Kad cijene inezaposlenost porastu, proširi se mržnja. Čovjek počne mrziti ljude koje nikad nije ni vidio. Takvese stvari dešavaju uvijek iznova. Razlog je taj što ljudi mislekako je ekonomija preteška da bi je se razumjelo.

Ciklus napuhavanja i srozavanja cijena

Dragi nećače,

Budući da su zlato i srebro odstranjeni iz našeg novca, nitko više nezna točno što novac jest, a što nije. U upotrebi su mnoge definicije.

Jedna, M2, definira novac kao valutu, tekuće račune, putničkečekove, štedne račune, zajedničke fondove tržišta novca, teodređene transakcije između banaka.

Ako od M2 oduzmemo povećanja cijena za krajnje korisnike, dobitćemo „stvarnu" M2 ponudu novca.

Svaki put kad država usporava stvaranje realnog M2, recesija udara.

Recesija 1982. godine bila je najgora od Velike depresije. Da bi je

okončali, dužnosnici su strahovito inflatirali ponudu novca između1983. i 1986. Nešto od tog novog novca otišlo je u dionice, teuzrokovalo porast tržišta vrijednosnim papirima. To je privuklopažnju milijuna ulagača. Uskočili su u zadnji vagon, a dionice supostale pomodne.

Mnogo od tog novog novca kanalizirano je u tržište vrijednosnimpapirima uzrokujući nevjerojatan rast; tržište je skočilo sa 800 u1982. godini na 2722 u 1987.

Kad je inflacija M2 godine 1987. usporena, ponuda novog novca zatržište vrijednosnim papirima je presušila. Imali smo jedan odnajgorih slomova burze u povijesti, i na kraju, recesiju.

Tvoj strikan

Koliko je velik bilijun?

Dragi nećače,



Pisao si mi da učiš o federalnom dugu (takozvani nacionalni dug) i dati je problem shvatiti njegovu veličinu od 4 bilijuna dolara, to jest $ 4000 000 000 000,00.

Pravo govoreći, vjerujem da jedini ljudi koji mogu razumjeti federalni

dug jesu astronomi. Mislim to ozbiljno, jer federalni dug je takoogroman da ga shvatiti mogu samo osobe koje se dobro snalaze uraspravi o veličini naše galaksije mjerene svjetlosnim godinama. To

je razlog zašto je tako mali broj političara zabrinut zbog duga. Učinilisu ga toliko velikim da im više uopće ne izgleda stvarno, već su tosamo besmisleni brojevi. No ja ću ti ipak pokušati da ga shvatiš.

Misliš li ti da je milijun dolara mnogo novca? Zamisli što bi svemogao kupiti jednim milijunom. Napravi popis želja.

Sad zamisli milijun dolara u novčanicama od po sto dolara složenima jedna do druge. Trebalo bi ti oko dvadeset minuta pješačenja duž telinije gotovine, jer je duga oko jedne milje. Da bi propješačio cijeluduljinu federalnog duga složenog od stodolarskih novčanica, trebalobi ti 137 godina. Ta linija od stodolarskih novčanica opasala bi našuplanetu ravno 144 puta.

Da je Kolumbo počeo posuđivati novac čim je stupio na američkotlo, i to brzinom od deset tisuća dolara u minuti, do godine 1993. jošne bi isposuđivao ekvivalent današnjeg federalnog duga.

Ranih 1980-ih nešto se desilo. Očito su dužnosnici donijelisvojevoljnu odluku da posuđuju bez ikakve granice, i da cijeli svijetistapetiraju svojim priznanicama.

Kako će oni isplatiti svoje priznanice?

Kako će isplatiti pripadajuće kamate?

Što ti misliš?

Tvoj strikan

„Čuvaj svoj javni kredibilitet. Jedan od načina da ga sačuvaš je da gakoristiš što je manje moguće." George Washington, prvipredsjednik SAD.

Tokom 1980-ih nekontrolirana oporezuj-pa-troši politika federalne

vlade pretvorila se u nekontroliranu oporezuj - posudi - troši politiku.Vlastima je trebalo 194 godine da akumuliraju svoj prvi bilijun dolara



duga, a samo pet godina da akumuliraju drugi. Godine 1990. uspjelisu zadužiti se i za treći biljun federalnog duga, a 1992. i četvrti.

Trenutno rade na petom.

Godišnje kamate koje se otplaćuju za taj dug iznose po prilici 1100

dolara po glavi stanovnika godišnje, što znači da prosječnačetveročlana obitelj godišnje plaća 4400 dolara samo za kamatefederalnog duga. Jasno je da to neće moći tako dovijeka. Što misliš,što će vlada učiniti?

Upamti: vlade nemaju vlastite imovine, već imaju samo ono što suuzele od drugih.

Što je to tako jako loše u federalnom dugu?Dragi nećače,

„Mora da ste pesimistični", rekao mi je voditelj talk-showa koji menedavno intervjuirao.

Da, naravno da sam pesimističan uvezi budućnosti Amerike u idućihdesetak godina, no to ne znači da nemože biti iznimaka za nekepojedince. Ti pojedinci mogu naučitidovoljno povijesti i ekonomije dashvate što će se desiti i pripreme seza to, pa čak i da profitiraju.

Najviše sam pesimističan u vezi budućnosti i imovine mladih. Za njihsu dobra zaposlenja velika rijetkost.

Zašto? Zaposlenje je prije svega alat potreban za proizvodnju svega

što drugi žele kupiti. Čovjek s hidrauličkim rovokopačem od 50000dolara može iskopati neusporedivo više jaraka od onoga s lopatomod 20 dolara. Također, može zaraditi mnogo veću plaću i više učinitiza svoju obitelj.

Otkud dolazi novac za alat? Od ušteda. Netko uštedi 50000 dolara istavi ih u dionice, obveznice ili ih oroči u banci, gdje je taj novaconda raspoloživ za poduzetništvo. Poduzetnici posuđuju taj novac,kupuju opremu i unajmljuju radnike. Ako 50000 dolara nije ušteđeno,ili je pak taj novac posudila i potrošila vlada, onda on nije na

raspolaganju poduzetnicima. Rovokopač neće biti kupljen, već ćeradnik zaglaviti s lopatom od 20 dolara i malom plaćom.



Danas prosječni radnik u SAD koristi alata u vrijednosti od oko 71000dolara. No vladina potrošnja je sad mnogo veća od njenih prihoda,toliko veća da svake dvije minute posuđuje 1,4 milijuna dolara. Takousisava noac koji bi inače išao u dionice isl. čime bi se kupovao alatza stvaranje radnih mjesta.

Podijeli 1,4 milijun dolara s 71000 dolara. Vladin deficit potroši 20radnih mjesta svake dvije minute; godišnje, to je 262800 uništenihradnih mjesta.

Pazi: to je šteta koju prouzročuje samo deficit . Ne možemo znatikoliko je ušteđevine neposredno pojedeno porezima, no sigurno jetoga još mnogo više. Štednja je u padu. Siguran sam da je državnauprava sad toliko velika i snažna da uništava više od milijun radnihmjesta godišnje.

Bivši američki ministar financija William Simons naziva ovo„velikim američkim banketom od sjemenskog kukuruza". Kad seljakpožanje usjeve, spremi dio sjemena da bi njime dogodine zasijao zanovu žetvu. Ako se to sjeme pojede...

Mi, imućni pripadnici starijih generacija nećemo biti osobito pogođenitime, ali mladi su potpuno ovisni o stvaranju novih radnih mjesta, anaša proždrljiva vlada guta ta radna mjesta.

Tvoj strikan

Vesela matematika

Sve do 1970-ih, većina obitelji bila je kadra poboljšavati svoj životnistandard ako je samo jedan odrasli član radio izvan kuće. U 1970-ima, 1980-ima i 1990-ima supruge i majke zapošljavale su se u

dobroj vjeri da će tako doprinijeti izdržavanju obitelji. Iskušaj sadovo. Zbroji sve poreze koje plaća tvoje kućanstvo: državni i federalniporez na dohodak, porez na promet, porez na imovinu, nekretnine, isve ostale koje nađeš (ne zaboravi da su mnogi porezi „skriveniporezi", pa ih nije lako prepoznati). Usporedi ukupan zbroj plaćenihporeza i ukupan zbroj zarađenih plaća. Sva je prilika da ćeš otkritikako jedan od supružnika izdržava kućanstvo, a drugi izdržavavladu.

Sažetak

Dragi nećače,



Moje iduće pismo bit će posljednje, i zato želim sažeti što sam ti biorekao o inflacijama i recesijama.

1. Inflacija je povećanje količine novca. Kad se količina novcapovećava, njegova vrijednost se smanjuje. Kad mu se vrijednost

smanjuje, ljudima treba više novca. Porast cijena nije inflacija, već jerezultat inflacije. Jednako tako, spirala plaća i cijena je rezultat, a neuzrok inflacije.

2. Inflacija navodi poslovne ljude da čine pogreške. Kad se inflacijazaustavi, poslovni ljudi uvide svoje pogreške i počnu ih ispravljati.Moraju otpustiti svoje radnike, pa nezaposlenost raste.

3. Ako inflacija opet krene, ispravke je zaustave, i radnici se vrate naposao. Desila se recesija.

4. Ako inflacija ne krene opet, ispravke su bile djelotvorne.Nezaposlenost traje dulje vrijeme jer se radnici ne mogu vratiti nasvoje stare poslove, već moraju pronaći nove. To je depresija.

5. Inflacija uzrokuje recesije i depresije. Jedini način da se nedešavaju recesije i depresije jest da se nikad ne otpočne inflacija.Kad se jednom krene s inflacijom, nema poznatog načina da seizbjegnu njeni rezultati.

Nadam se da je jedna od stvari kojima su te poučila pisma to dapovijest nije samo zbirka imena, datuma, ratova i revolucija. Povijest je logičan slijed događaja. Ne moraš biti povjesničar od zanata da bito shvatio, a kad to jednom shvatiš, mnogo ćeš se bolje nositi sdogađajima u sadašnjosti.

Po mom sudu, najbrži i najlakši način da se razumije povijest jestproučavanje povijesti novca, a osobito zlata i srebra. Jer, novac jeogledalo civilizacije. Kroz cijelu povijest, kad god naiđemo na dobar,pouzdan i neinflatiran novac, gotovo bez iznimke nalazimo i snažnu,

zdravu civilizaciju. Kad god naiđemo na nepouzdan, inflatiran novac,gotovo uvijek ćemo naći civilizaciju u propadanju.

Najveći i najbolji primjer kojeg znam jest evropski „mračni srednjivijek". Za vrijeme mračnog srednjeg vijeka cijela je Evropa bilapogođena groznom bijedom; mogli bismo to vrijeme nazvatinajjačom i najduljom (po prilici, od godine Gospodnje 500. do 1000.)depresijom u povijesti ljudskog roda. Najvažniji razlog zbog koga jeto doba mraka toliko trajalo jest da nije bilo novca dovoljnopouzdanog da bi bio naširoko prihvaćen - novac Rimskog carstva

propao je zajedno s Carstvom. Nepostojanje pouzdanog novca činilo



je proizvodnju i trgovinu veoma teškom, tako da su ljudi bili nemoćniizdići se iznad ruba siromaštva.

Sve dok se u opticaju nije pojavio dobar, pouzdan novac kao što jebio talir, Evropa nije izašla iz doba mraka.

Budeš li putovao svijetom, uvjerit ćeš se da zemlje koje imaju najboljinovac, poput Njemačke i Švicarske, također imaju i najzdravijeekonomije. Te su zemlje dobro mjesto za život. Zemlje koje imajunajgori novac, kao što su Čile, Meksiko i Argentina, također imaju unajslabije ekonomije. Ne bih rado tamo živio.

To nas vodi k jednom zanimljivom pitanju. Stvara li dobar novaczdravu civilizaciju, ili pak zdrava civilizacija stvara dobar novac? Što

je bilo prije, kokoš ili jaje?

Mislim da je prije bilo Ne-Be-Ru. Primijetio sam da, kad god i gdjegod se novac počinje kvariti, netko je - glasači, političari, ili i jedni idrugi - zaboravio da ne možeš dobiti nešto za ništa.

Kad god se to desi, ti ljudi prestanu s nastojanjem da proizvode onošto im treba. Počinju se osvrtati za trikovima i obmanama - štoobično znači krađu ili inflaciju - ne bi li dobili ono što im treba.

S druge strane, kad god i gdje god ljudi poštuju činjenicu da ne

možemo imati više ako ne proizvedemo više, novac ostaje solidan, acivilizacija pak ostaje zdrava. To je zato što specijalizacija, to jestpodjela rada koja civilizaciju čini mogućom, može postojati samo akopostoji pouzdan novac.

Drugim riječima, ne nasjedaj staroj izreci da je novac korijen svihzala. Upravo suprotno: novac je temelj cijelog našeg svijeta. Akopoštujemo taj temelj i učinimo ga čvrstim, ono što možemo postićigotovo je neograničeno.

I ne pretjerujem kad kažem da je gotovo neograničeno. Jesi li čuo za„njemačko čudo"? To „čudo" je živ dokaz da možemo postići gotovosve, samo ako donosimo pametne ekonomske odluke.



Na kraju Drugog svjetskog rata Njemačka je bila u ruševinama,mnogo toga bilo je bombardiranjem bačeno natrag u Mračno doba.Velik dio stambenih objekata bio je razoren, milijuni radnika bili suubijeni, a transportna i komunikacijska infrastruktura bila je teškooštećena. Čitavi gradovi bili su sravnjeni sa zemljom, a cijele

industrije sasvim iščeznule. Novac je bio tako hiperinflatiran da je biobezvrijedan.

Kontrola plaća i cijena koju sunacisti bili započeli, a Gestapostrogo nametao tokom rata, tevojna uprava nakon rata, stvorilesu crno tržište. No čak ni crnotržište nije moglo oskrbiti ljudedovoljnim količinama hrane, odjećei ostalih potrepština.

Ljudi su se vraćali trampi, napuštali gradove i odlazili na selo gdje bimogli napabirčiti nešto hrane. U nekim dijelovima Njemačke bijeda iglad bile su tako teške kao da su se ljudi vratili u kameno doba.

I kao da sve te nedaće nisu bile dovoljno gadne, Njemačku supreplavili imigranti, njih osam i pol milijuna, koji su dobjegli izzemalja što ih je bila dograbila ruska vlast.

Jednom sam sreo ženu koja je u to doba bila u Njemačkoj;pripovijedala mi je o nekim stvarima koje su joj se tad desile. Pljačke,ubojstva, bijeda i glad bili su užasni baš koliko i rat sam. Većinanjene obitelji pomrla je, i imala je mnogo sreće što je uopćepreživjela.

Nitko nije znao kako riješiti probleme Njemačke; to jest, nitko osimmale skupine ekonomista predvođenih čovjekom po imenu LudwigErhard. Erhard je uspio uvjeriti ljude koji su upravljali Njemačkom da

plaće/cijene i sve ostale oblike kontrole treba ukinuti. Također ih jeuvjerio da poreze treba smanjiti, a inflaciju zaustaviti.

Većina kontrola je ukinuta, porezi su drastično smanjeni, a nova,tvrda (neinflatirana) valuta, Deutschmark, puštena je u opticaj.Gotovo preko noći, stvari su se popravile. Ljudi koji su dotad krali iubijali počeli su raditi, a oni koji su napustili gradove počeli su sevraćati natrag. Svak je znao da će njegov težak rad biti nagrađentvrdim novcem i stvarima koje se tvrdim novcem mogu kupiti. Jedan

je očevidac pripovijedao:



Trgovine su iz dana u dan bivale sve popunjenije robom; tvornice su počele raditi. Večer uoči reforme valute Nijemci su besciljno lutalisvojim gradovima u potrazi za komadićem bilo čega za jelo. Idućegdana nisu mislili ni o čemu drugome nego kako da to proizvedu.

Jednog se dana na njihovim licima zrcalilo beznađe, a već idućega jecijela nacija s nadom gledala u budućnost.

Ne samo da je Njemačka izašla iz doba mraka, već se do 1960.sasvim oporavila. Danas je Njemačka jedna od najnaprednijihzemalja na svijetu. U kratkom razdoblju od dvadeset godinanjemački je narod od barbarske bijede i kaosa dospio do vrlo visokogživotnog standarda, niske stope inflacije i niske stope

nezaposlenosti. Za to sunajzaslužniji Ludwig Erhard injegovi kolege ekonomisti.

Nažalost, „njemačko čudo" desilose samo u Njemačkoj. Drugezemlje, poput Velike Britanije, nisuslijedile Erhardov savjet. Iako sukraj rata dočekale u mnogo boljemstanju od Njemačke i primile

jednako mnogo inozemne pomoćikao i ona, danas se u tim zemljama

živi mnogo lošije nego u Njemačkoj. Imaju mnogo veće stope inflacijei nezaposlenosti, a njihovi stanovnici ne žive u takvom blagostanjukao Nijemci. Zbilja je to sramota.

A što je s našom budućnošću? Iduće pismo.

Tvoj strikan

Kamo ćemo odavde?

Dragi nećače,

Kao što sam ti već ranije ispripovijedao, niti jedna inflacija u povijestinije bila tako raširena kao ova sadašnja - gotovo po cijeloj planeti. Neznamo točno što možemo očekivati, ali malo nagađati možemo.

Po nevolji, premalo ljudi razumije što se dešava, pa je za očekivati daće ovo stanje potrajati jako dugo. Moguće je da ćemo nastaviti ovominflacijskom nizbrdicom sve dok nas ne spopadne galopirajuća

inflacija. To bi moglo trajati mnogo godina, možda i desetljeća, jer testvari naprosto idu svojim tokom.



Ipak, ako dovoljan broj ljudi shvati što se dešava, onda imamo dobrihšansi da se iz toga izvučemo bez veće štete.

Vjerujem da su moderna komunikacija i promet dovoljno brzi da bi seneophodne korekcije mogle izvesti veoma brzo i lako. Ako građani

zatraže od svojih vlada da prestanu inflatirati, mogli bismo prebroditidepresiju vrlo brzo, za godinu-dvije.

Najveću opasnost nosi nestrpljivost. Ako građani počnu brzati, moglibi zahtijevati od političara da se umiješaju u korekcije koje izvodeprivrednici. To se već desilo 1930-ih, i zbog toga je Velika Depresijatrajala tako dugo. To je uzrokovalo pogrešne korekcije; onda se pakmoralo korigirati te korekcije. Bio je to gadan rusvaj. Godine 1940.bilo je više nezaposlenih nego 1931. Eto, toliko je dobranačinio Rooseveltov „New Deal".

Primjerice, građani su tražili od gospodina Franklina Roosevelta nekaspriječi poslodavce da otpuštaju radnike. I gospodin predsjednik ih jeposlušao. No, neki poduzetnici nisu imali dovoljno novca da plate svesvoje radnike. Umjesto da samo neki radnici izgube posao, poduzećasu propadala, a svoj posao je izgubilo mnogo radnika.

Građani su također tražili od vlade da spriječi da strana poduzećaprodaju svoju robu u SAD (a građani tih stranih zemalja zatražili suistu takvu uslugu od svojih vlada). Vlada je učinila što su građani od

nje zahtijevali, pa strane tvrtke nisu mogle prodavati svojeproizvode. Morale su otpuštati svoje radnike, pa se depresija proširilapo cijelom svijetu, i bivala sve gora i gora.

Srećom, sad nismo u 1930-ima. Bolje razumijemo što se sad dešava.Ako dovoljno ljudi poučimo o tome što uzrokuje ekonomski ciklusnapuhavanja i srozavanja cijena, možda ćemo ga moći zaustaviti, pamakar na neko vrijeme.

Možemo učiti i na primjeru antičke Grčke. Kroz mnoga desetljeća

glasači u Ateni birali su samo one političare koji su bili spremnizakleti se da neće obezvređivati novac. Zakletvu su polagali svakihdvanaest mjeseci. To je zaustavilo inflaciju i depresije, a Atena jepostala veoma bogatim gradom. Život je bio ugodan kroz mnogaljeta.

U Bizantskom carstvu su se ljudi toliko bojali inflacije i depresije dasu svakoga tko je strugao rubove kovanica kažnjavali odsijecanjemšake. Bilo je to okrutno, ali djelotvorno. Inflacije nije bilo. Zapravo,bizantska kovanica, zlatni solidus, ostala je vrijednom kroz tisuću

godina. Bio je to vjerojatno najbolji novac u povijesti; ljudi su gavoljeli imati jer su znali da mu vrijednost neće padati.



Prije nego završim s pisanjem, želim s tobom podijeliti nešto što sam jednom naučio.

Primijetit ćeš da mnogi ljudi vole za inflacije i recesije kriviti svojeneprijatelje. Republikanci krive demokrate, radništvo krivi

menadžment, bijelci krive crnce, siromasi krive bogatune i takodalje. Kad cijene i nezaposlenost porastu, proširi se mržnja. Čovjekpočne mrziti ljude koje nikad nije ni vidio.

Pamet u glavu da i ti ne upadneš u tu zamku. To je uništilo mnogeljude i mnoge zemlje.

Na primjer:

U nekim dijelovima Evrope su

posuđivanje novca, bankarstvo idruge financijske poslove obavljalivećinom Židovi. Bilo je to zato štosu kršćani u tim krajevima vjerovalida im Biblija brani raditi takveposlove. Zato su u nekimgradovima jedini ljudi koji surazumijevali novac bili Židovi.

Tokom Prvog svjetskog rata, kad je

krenula jedna od njemačkihgalopirajućih inflacija, samo je nekoliko Nijemaca znalo dovoljno onovcu da bi razumjelo što se događa. Većinom su to razumjeli samoŽidovi. U usporedbi sa svima ostalima, bili su imućni.

Kad se Hitler uzverao na vlast, držao je govore o tome kako suŽidovi jedini bogatuni u Njemačkoj. Rekao je da su Židovi uzrokovalinevolje Nijemcima e da bi se na tome obogatili. Eto, tako je Hitleruspio započeti progon Židova. Takve se stvari dešavaju uvijekiznova. Razlog je taj što ljudi misle kako je ekonomija preteška da bi

je se razumjelo. Umjesto da ispitaju što se dešava i kako tomedoskočiti, oni naprosto siđu s uma. Pa se počnu osvrtati naokolokome da se osvete. Onda krene „lov na vještice".

Budući da zadnju od svih inflacija, recesija ili depresija još nismovidjeli, dobro pazi da se ne upetljaš u kakav lov na vještice. Radijenastoj više naučiti o ekonomiji.

Zapamti: Ne-Be-Ru. „Nema besplatnog ručka". I proširi glas o tome.

Tvoj strikan

Documents

Ma što bilo s lizalicom