Prof. dr. Kadrija HodžićMr.sc. Edin Arnaut

MAKROEKONOMIJA II-DIO SKRIPTE

1. POJAM MAKROEKONOMSKE POLITIKE

Načinom i sadržajem aktiviranja države u privredama pojedinih zemalja bavi se naučna ekonomska disciplina pod nazivom (makro)ekonomska politika.U najopćijem značenju ova dva izraza, (makro)ekonomska politika predstavlja uticaj države na ekonomsku aktivnost, odnosno: «organiziranje i usmjeravanje tokova ekonomske aktivnosti u okviru jedne države.

Makroekonomsku politiku definiramo kao skup svih mjera usmjerenih na postizanje poželjnih makroekonomskih ciljeva izraženo u makeoekonomskim varijablamai kao što su: ukupni nivo proizvodnje i dohotka, zaposlenosti, opći nivo cijena itd.Poželjni makroekonomski ciljevi su: (1) Visoki nivo ukupne proizvodnje i dohotka,(2) Visoka zaposlenost,(3) Stabilnost cijena,(4) Međunarodna razmjena.

2. FISKALNA POLITIKA

2.1. BUDŽET I UTJECAJ BUDŽETA NA DRUŠTVENI PROIZVOD

Da bi izvršavala svoje funkcije i zadatke država (finansiranje države i državnih funkcija označavamo javnim rashodima) mora raspolagati sa odgovarajućim javnim prihodima, čije se formiranje regulira najvišim zakonima jedne zemlje. Javni prihodi se pune: porezima, raznim doprinosima, taksama (npr. za izdavanje raznih dozvola, troškovi sudskih postupaka itd.) i u određenim prilikama javnim dugom, pri čemu su porezi najvažniji izvor javnih prihoda. Sredstvo (upravni akt, zakon) kojim država iskazuje svoje planirane prihode i rashode za određeno vrijeme (obično 1 godinu) naziva se budžet (od lat. riječi bulga = kožna kesa, novčanik). Donosi se krajem jedne za narednu godinu i sadrži bilans predviđenih prihoda i rashoda. Donosi ga najviše predstavničko tijelo države i predstavlja jednu od najvažnijih odluka koje takvo tijelo donosi. Budžet iskazuje sve programe države koji imaju obilježja rashoda kao i porezne izvore koji čine prihodnu stranu budžeta.Ako su javni prihodi države jednaki njenim rashodima imamo budžetsku ravnotežu. Odstupanja su dvojaka: veći javni prihodi države od javnih rashode daju budžetski suficit ((budžetski višak), dok veći rashodi od prihodi daju budžetski deficit (budžetski manjak). Kada su nam tokom tokom datog perioda javni prihodi i izdaci jednaki imamo uravnoteženi budžet.Budžetski deficit (D) DEFINIRAMO KAO RAZLIKU IZMEĐU BUDŽESTKE POTROŠNJE (DRŽAVNE POTROŠNJE = G) I BUDŽETSKIH PRIHODA (T = POREZI).

D = G - T pri čemu promjena budžetskog dedficita (∆D) nastaje kao polsjedica promjene dudžetskih rashoda (∆G) i/ili budžetskih

1

prihoda (∆T), tj.: ∆D = ∆G - ∆T

U ekonomskoj literaturi se pravi razlika između stvarnog budžeta, strukturnog budžeta i cikličnog budžeta. Stvarni (ili realni) budžet predstavlja stvarne prihode i rashode države.Strukturni (ili aktivni) = („budžet pri punoj zapsolenosti“) registrira koliki bi bili prihodi, izdaci i deficiti države kada bi ekonomija poslovala na nivou potencijalne proizvodnje odnosno pri punoj zaposlenosti. Definirimo ga kao veličinu budžetskih rashoda i prihoda koji bi postojali pri punoj zaposlenosti („budžet pri punoj zapsolenosti“).Ciklični budžet je razlika između stvarnog i strukturnog budžeta. Razlika između strukturnog i cikličnog budžeta jednaka je razlici između diskrecionih i automatskih stabilizatora.

2.2. UTICAJ (JAVNE POTROŠNJE) NA DRUŠTVENI PROIZVOD

Državne vlade mogu pomoću budžetskog deficita i i budžetske potrošnje utjecati na veličinu društvenog proizvoda, ovisno od stanja zaposlenosti u zemlji. Javni rashodi imaju multiplikatorski efekat na proizvodnju, odnosno na veličinu društvenog proizvoda. Povećavanje svake od komponenti agregatne potrošnje (osobne-privatne i budžetske potrošnje) doprinosi povećavanju agregatne potražnje (AD). U zatvorenoj privredi (bez efekta neto izvoza NX) veličina agregatne potražnje je jednaka zbiru potrošnje (C), investicija (I) i državne potrošnje (G):

AD = C + I + GDok nije bilo I ni G, agregatna potražnja bila je AD = C, a ravnotežni društveni proizvod Y1 (vidjeti dijagram uticaja javne potrošnje na društveni proizvod). Uvođenjem investicijske potrošnje (I) u model, agregatna potražnja postaje AD = C + I, dok se ravnotežni društveni proizvod pomjera i povećava na Y2. Povećavanjem agregatne tražnje s općom (državnom) potrošnjom (G) dobijamo AD = C + I + G, pri čemu društveni proizvod raste na Y3.„Prema tome, uvođenjem novih komponenti autonomne potrošnje agregatnoj potražnji povećava se ravnotežni društveni proizvod: Y3>Y2>Y1, naravno, uz pretpostavku da potencijalni domaći proizvod Ymax nije manji od najvećeg ravnotežnog proizvoda, tj. uz uvjet: Ymax ≥ Y3.“Na slijedećem dijagramu, uz korišćenje pomoću modela AS i AD, odnosno linije koja reprezentuje, se vidi kako uvođenje novih komponenti agregatne potražnje utiče na ravnotežni društveni proizvod u situaciji nepotpune zaposlenosti.

2

2. 3. SADRŽAJ I VRSTE FISKALNE POLITIKE

Doslovno značenje izraza fiskalna politika, prema engl. Fiscal policy, je „politika javnih prihoda i javnih rashoda (javne potrošnje). Fiskalna politika predstavlja dio ekonomske politike koji se odnosi na primjenu javnih (budžetskih) prihoda i javnih (budžetskih) rashoda u cilju:

- ublažavanja makrokonomskih nestabilnosti (neutraliziranje negativnih uticaja poslovnog ciklusa, i

- poticanje ekonomskog rasta, uz visoku zaposlenost i stabilne cijene.Dakle, „fisklanu politiku možemo definirati kao svjesne promjene državnih prihoda i rashoda kojima je svrha ostvarivanje makroekonomskih ciljeva ekonmske politike: pune zaposlenosti, stabilnih cijena, zadovoljavajuće stope rasta i eksterne ravnoteže.“ Fiskalna politika se sastoji od: (1) politike javnih prihoda i (2) politike javnih rashoda (javne potrošnje).

(1) Javni prihodi (politika ubiranja javnih prihoda: poreza i drugih dažbina) koja na domaću agregatnu potražnju i agregatnu ponudu utiče na dva načina: a) Veći porezi smanjuju dohodak stanovništvu i tako ostavljaju domaćinstva sa manje raspoloživog dohotka, smanjivajući njihovu potražnju (potrošnju) za dobrima i uslugama, što na kraju smanjuje ostvareni GDP. I suprotno, smanjivanje poreza utiče na povećavanje dohotka domaćinstava. b) Porezi utiču na tržišne cijene, a time na poticaje i ponašanja ekonomskih subjekata. Npr. što su poduzetnici više oporezovani više će biti obeshrabreni da pokreću nove investicije, i suprotno tome: smanjivanjem poreskih stopa daje poticaj poduzetnicima na nove aktivnosti i proširirenje investiranja, što će dovesti do većeg GDP-a.(2) Politike javnih rashoda (troškovi državne administracije, vojske i policije; izgradnja puteva, škola i bolnica, i sl.), pomoću kojih se ostvaruje uticaj na ukupne rashode države i proizvodnju (veličinu GDP-a). Potrošnja države određuje relativnu veličinu javnog i privatnog sektora, tj. koliko se GDP-a troši kolektivno a koliko privatno.

Postoje dvije vrste fiskalne politike: - ekspanzivna fiskalna politika se primjenjuje u doba ekonomske depreseije, i odnosi se na smanjivanje poreza kako bi se povećale potrošnja stanovništva i investicije u preduzećima (domaćinstva i preduzeća plaćaju manje poreza pa će im više preostati dohotka za potrošnju i investicije);

3

- restrikivna (ili kontrakcijska) fiskalna politika se primjenjuje u uslovima prekomjerne ekspanzije i opasnosti od inflacije u zemlji, pa se putem porasta poreza smanjuje potrošnju stanovništva i obim investicija preduzeća.

2.4. OSTVARIVANJE FISKALNE POLITIKE

Ostvarivanje stabilizacionih (spriječavanje makroekonomskih nestabilnosti) i razvojnih ciljeva (poticanje ekonomskog rasta) fiskalna politika ostvaruje na dva osnovna načina: (1) automatskim stabilizatorima i (2) diskrecionim mjerama fiskalne politike.

2.4.1 Automatski stabilizatori Automatski stabilizatori su oni javni prihodi i rashodi koji služe za održavanje makroekonomske stabilnosti, bez posredovanja nosilaca ekonomske politike. Označeni su «automatskim» jer djeluju trenutno i anticiklično bez posebno preduzimanih mjera od strane državih organa (vlade). Služe kao amortizeri neočekivanih ekonomskih promjena.

Najznačajniji automatski stabilizatori su:(a) progresivno oporezivanje profita i zarada preduzeća, (b) naknade za slučaj nezaposlenosti, socijalna pomoć i ostala transferna plaćanja.

(a) Progresivno oporezivanje profita preduzeća i zarada građana je najznačajniji automatski stabilizator.

U slučaju pojave inflacije (tj. uzlaznih faza poslovnih ciklusa, naročito fazi poleta), uvođenje progresivnog oporezivanja profita i zarada utiče na smanjenje raspoloživog dohotka i potrošnje (brži rast budžetskog prihoda u odnosu na rast GDP-a), što usporava uzlaznu spiralu nadnica i cijena.

U slučaju silaznih faza poslovnih ciklusa (naročito pojave recesije, kada proizvodnja i zaposlenost opadaju) država smanjuje poreske stope (budžetski prihodi opadaju brže u odnosu na smanjenje GDP-a), što treba da ublaži pad agregatne potražnje. (b) Naknade za slučaj nezaposlenosti i ostale socijalne intervencije (programi porodične socijalne pomoći, zaštitne carine u poljoprivredi i sl.) se uvode u vremenu silaznih faza poslovnog ciklusa u kojima dolazi do rasta nezaposlenosti i drugih socijalnih problema.

2.4.2. Diskreciona fiskalna politikaAutomatski stabilizitori nisu uvijek dovoljni za održavanje pune zaposlenosti pa država koristi mjere diskrecijske fiskalne politike. Diskreciona fiskalne politika je ona u kojoj država mijenja porezne stope ili programe potrošnje kako bi neutralizirala poslovne cikluse. Osnovne mjere diskrecione fiskalne politike su:

- javni radovi (kapitalno intenzivni, dugotrajni projekti , poput onih o izgradnji autoputeva, bolnica, škola i sl.; na ovaj način u SAD su 1935. riješili problem 3 miliona nezaposlenih);

- programi zapošljavanja u javnom sektoru (za razliku od javnih radova namjenjeni za privremeno zapošljavanje nezaposlenih radnika, nakon čega bi ovi ljudi mogli preći na radna mjesta u privatnom sektoru);

- privremene promjene poreza na dohotke (njihovim smanjivanjem preostaju veći raspoloživi dohoci i spriječavamo ekonomsko usporavanje i srljanje u recesiju).

4

Za razliku od automatskih stabilizatora koji podrazumijevaju spontanu i trenutnu promjenu u nacionalnom dohotku, u ovom slučaju potrebna je određeno vrijeme kako bi se provela odgovarajuća zakonska procedura (javni radovi zahtjevaju brižljivo planiranje i osiguranje brojnih uslova za njihovu realizaciju; ili dok se, npr., donese zakon o uvećanju poreske stope privreda već može iz faze konjukture ući u recesionu fazu, kada bi trebalo učiniti suprotno – smanjiti poreske stope)Državni izdaci (javni rashodi) imaju multiplikatorski efekat na proizvodnju, slično investicijama. Inicijalna državna kupovina dobra ili usluge će staviti u pokret lanac izraženog trošenja: ako država gradi autoput (javni radovi), graditelji autoputa će trošiti dio svojih dohodaka na potrošna dobra, što će zauvrat proizvesti dodatne dohotke čiji će dio ponovno biti usmjeren u potrošnju.Ekonomisti preporučuju kombiniranu primjenu automatskih stabilizatora i diskrecionih fiskalnih mjera u obliku «formule fleksibilne politike», koja se svodi na predhodno definiranje određenih preduslova u obliku signalnih indikatora, čije dostizanje ujedno znači i mogućnosti i obavezu nosilaca ekonomske politike što se tiče preduzimanja predviđenih fiskalnih mjera.»

2.5. FINANCIRANJE BUDŽETSKOG DEFICITA

Kada država ostvari budžetski deficit mora ga pokriti. Načini pokrivanja - finansiranja državnog deficita (budžetske potrošnje) su:

(1) povećanje poreza(2) državni javni dug,

(3) štampanje novca.

(1) Povećanjem poreza (NAJČEŠĆE POVEĆAVANJE POREZA NA PROFITE PREDUZEĆA I POREZA NA DOHODAK GRAĐANA) DRŽAVA MOŽE SMANJITI ILI OTKLONITI BUDŽETSKI DEFICIT.

Funkcija poreza se izražva kao:

T = Ta + tY:

T = porez (tax)Ta = zbroj poreza neovisnih o veličini domaćeg dohotka (porez na naslijeđe, na imovinu)tY = dio poreza koji ovisi o domaćem proizvoda (porez na dodanu vrijednost i dr.)

U odnosu na povećavanje dohotka iskazujemo elastičnost poreza (postotno povećavanje poreza koje rezultira iz povećavanja dohotka za 1 %), temeljem čega poreze dijelimo na: (a) progresivne poreze (koji rastu brže od dohotka), (b) proporcionalne poreze (koji rastu koliko i dohodak) i (c) degresivne poreze (koji rastu sporije od dohotka)

(2) Državnim javnim dugom, tj. zaduživanjem država pokriva budžetski deficit na slijedeći način: a) izdavanjem državnih obveznica koje kupuju općine, banke, građani, stranci i itd., a kojima se država obavezuje da će u za određeno vrijeme i pri određenoj kamatnoj stopi vratiti svoje dugovanje (kamatna stopa na državne obveznice obično je veća od tržišne kamatne stope).

b) pozajmljivanjem u inozemstvu.

5

(3) Prostim štampanjem novcaNajpogubniji je ovaj treći način (ukoliko dodatno štampanje nema pokriće u dodatnim robnim fondovima). Kada država «bez pokrića» štampa novu količinu novca ona samim tim umanjuje vrijednost (kupovnu snagu) postojećeg novca koji se nalazi u kod stanovništva i preduzeća. Dohodak koji se dobija od štampanja novca naziva se senjoraž (fr. seigniorage), odnosno carina na osnovu prava štampanja novca . Država, štampajući novac za finansiranje svojih rashoda, uvećava novčasnu masu koja dovodi do inflacije, a što je svojevrsno oporezivanje, nova vrsta poreza – inflacioni porez. Njegovo uvođenje je u isključivoj kompetenciji vlade (ili centralne banke), bez odgovarajuće javne kontrole. Ekonomisti po pravilu osuđuju ovu vrsta «poreza», jer ona ne samo da ne omogućuje realno pokrivanje deficita, već i sama država postaje žrtva svoje politike. Svako zakašnjenje u prikupljanju ovakvih fiskalni prihoda, dovodi do produbljivanja deficita jer će prikupljeni novac izgubiti dio svoje vrijednosti dok ne stigne u državnu kasu, pa će država imati dodatnu potrebu da «doštampa» još jednu količinu novca, čime će samo izazvati dalji rast cijena i novi talas inflacije. U tim okolnostima nastaje pojava «bjekstva od novca», što znači da svi koji novac drže trude se da ga se što prije oslobode, a država se poslije početnog uspjeha u prikupljanju dodatnih sredstava suočava sa opadanjem realnog prihoda ostvarenog na taj način.

2. UPOTREBA DOMAĆEG PROIZVODA I POTROŠNJA

2.1. RASPOLOŽIVI DOHODAK DOMAĆINSTVA

Razumijevanje makroekonomskog poslovanja uključuje i mjerenje ukupnog dohotka koji je stanovništvo primilo. Radi se o nacionalnom dohotku (NI = National Incam), koji sadrži sve nadnice, profite, rente i kamate, kao dohotke faktora proizvodnje. Pri tome, naglašavamo da je najvažnija komponenta GDP potrošnja stanovništva (pojedinaca i domaćinstava), koja se izražava kao raspoloživi dohodak domaćinstava (Yd = Disposable Income). Sa rastom ovog dohotka raste tražnja za potrošnim dobrima i obratno, sa padom dohotka tražnja se smanjuje.Do veličine raspoloživi dohodak domaćinstava se dolazi slijedećim računanjem:

1. GDP/GNP2. - Amortizacija (Dp) 3. = Neto nacionalni proizvod (NDP – Net Domestic Product) (1. minus 2.)4. - Indirektni porezi 5. = Nacionalni dohodak (NI – national Income) (3. minus 4.)6. - Dio NI koji pripada, ali se ne isplaćuje domaćinstvima (npr. doprinosi za socijalnu sigurnost)7. + Transferna plaćanja domaćinstvima (npr. socijalna pomoć, dječiji dodaci) 8. = Dohodak domaćinstava (5. minus 6. plus 7.)9. - Direktni porezi 10. = Raspoloživi dohodak domaćinstava (Yd) (8. minus 9.)

Kako vidimo, GDP/GNP se prvo umanjuje za iznos amortizacije (iznos istrošenih ili zastarjelih stalnih sredstava). Od tako dobijenog neto nacionalnog proizvoda (stavka 3) odbijaju se indirektni (neizravni) porezi (porez na promet i sl.) jer se isplaćuju državi i dobija se nacionalni dohodak. Nacionalni dohodak je namjenjen domaćinstvima, ali im

6

on još ne pripada u cijelosti zbog odbijanja raznih oblika socijalne sigurnosti (stavka 6.) i dodavanja raznih transfernih plaćanja. Dobijeni iznos čini dohodak domaćinstva od koga još valja odbiti izravne poreze (npr. porez na dohodak) i ostatak konačno predstavlja raspoloživi dohodak domaćinstava. To je ona suma novca koju domaćinstva primaju «na ruke», ono što je moguće da domaćinstva troše ili da štede.

2. POTROŠNJA I ŠTEDNJA

Vidjeli smo da je agregatna tražnja suma trošenja potrošača, poslovnog sektora i ostalih ekonomskih subjekata, tj. Ona mjeri ukupnu potrošnju svih ekonomskih subjekata u privredi. Isto tako, u jednostavnom dvosektorskom modelu ekonomije smo vidjeli da se cjelokupni nacionalni dohodak isplaćuje domaćinstvima, a ova se odlučuju koliko će od toga potrošiti a koliko štedjeti. Keynes je primarno značenje dao raspoloživom dohotku (Yd) kao glavnoj determinanti ukupne potrošnje.Dakle, kao komponente raspoloživog dohotka (Yd) pojavljuju se potrošnja (C = Consumption) i štednja (S = Saving), odnosno:

Yd = C + S

2.1. FUNKCIJE POTROŠNJE I ŠTEDNJE

Potrošnja je najznačajnija komponenta agregatne tražnje. Potrošnja domaćinstva obuhvata svoja tri sastavna dijela: (1) potrošnju trajnih dobara (automobili, stanovi i sl.), (2) potrošnju tekućih dobara (hljeb, meso, mlijeko i sl.) i (3) usluge (zdravstvena zaštita, obrazovanje, usluge frizera, advokata, i sl.). Potrošnja stanovništva zahvata cca tri četvrtine ukupnog trošenja u posljednja dva desetljeća, te kao takva čini najveći pojedinačni dio GDP. Zbog toga je poseban zadatak makroekonomske analize da utvrdi faktore koji utiču na ponašanje potrošača. U tom kontekstu, struktura potrošnje domaćinstva tijesno je vezana s visinom dohotka, što je uočio još u XIX stoljeću njemački statističar E. Engel. Ova korelacija formulirana je u obliku tzv. Engelovih zakona: domaćinstva s manjim dohocima pretežno ili sav dohodak troše na osnovne životne potrepštine kao što su hrana i stanovanje. Povećanjem dohotka izdaci na hranu rastu (jer se kupuje kvalitetnija hrana) ali se u relativnom izrazu oni smanjuju. Daljnjim povećanjem dohotka povećavaju se i izdaci na luksuz, odjeću i rekreaciju.Jednostavno rečeno, raspoloživi dohodak (Yd) je osnovna odrednica potrošnje i štednje. Bogati ljudi štede više od siromašnih (i u apsolutnom iznosu i u postotku od raspoloživog dohotka). Sirošni ljudi ne mogu štedjeti. Iz jednačine Yd = C + S jasno je da su potrošnja i štednja međuzavisne veličine i u funkciji su raspoloživog dohotka, tj. ako je potrošnja veća štednja je manja i obratno, veća štednja podrazumjeva manju potrošnju. Veći raspoloživi dohodak podrazumijeva veću mogućnost trošenje, tj.: C = Yd - SPovećanje dohotka je ne samo pretpostavka veće potrošnje nego i veće štednje. Štednja je neutrošeni dio raspoloživog dohotka, a izačunava se tako da se raspoloživi dohodak umanji za visinu potrošnje, tj.: S = Yd - CDakle, štednja i potrošnja su međuzavisne veličine i u funkciji su raspoloživog dohotka, tj. ako je potrošnja veća štednja je manja i obratno.

7

Odnos između potrošnje i raspoloživog dohotka pokazuje funkcija potrošnje: C = f (Yd)Iz funkcije potrošnje izvodi se funkcija štednje. Ona pokazuje odnos između štednje (S = Saving) i raspoloživog dohotka (Yd), tj.:S = f(Yd)Naravno, moguća je i situacija u kojoj se troši više iz raspoloživog dohotka ukoliko se troši iz ušteđenog dohotka u ranijem periodu, odnosno ukoliko se troši na teret zaduživanja. Tada imamo negativnu štednju (C > Yd).

(1) Funkcija potrošnje ilustrira međuzavisnost raspoloživog dohotka i potrošnje domaćinstva. Ova funkcija se predstavlja na koordinatnom sistemu u kome je na apcisu nanešen raspoloživi dohodak (Yd) a na ordinatu potrošnja (C). Linija od 45° označava situaciju u kojoj se sav raspoloživi dohodak usmjerava u potrošnju, tj. u svakoj tački ove linije potrošnja je jednaka raspoloživom dohotku (C=Yd). Na grafikonu je štednja osjenčena kao prostor ispod linije od 45°, tj kao razlika linije od 45° i funkcije potrošnje, dok prostor ispod linije od 45°, tj. između linije od 45° i raspoloživog dohotka (apcise) označava negativnu štednju. Grafikon funkcije potrošnje pokazuje da je potrošnja pozitivna funkcija raspoloživog dohotka: ona raste sa povećavanjem raspoloživog dohotka. (2) Funkcija štednje ilustrira međuzavisnost raspoloživog dohotka i štednje, tako što osjenčen prostor ispod funkcije štednje do raspoloživog prostora (apcise) čini štednju, a prostor iznad funkcije štednje do raspoloživog prostora (apcise) čini negativnu štednju.Ilustracija na primjeru jednog domaćinstva pokazuje da je pri različitim nivoima raspoloživog dohotka (Yd) prelomna tačka u kojoj počinje pozitivna štednja je tačka B (na grafikonu je to stanje: Yd = C). Grafikon funkcije štednje pokazuje da je štednja jednaka raspoloživom dohotku umanjenom za potrošnju. Kada je potrošnja jednaka raspoloživom dohotku štednja iznosi 0. Kod viših nivoa raspoloživog dohotka sreće se pozitivna štednja (saving), a kod nižih, negativna štednja (dissaving).

Potrošnja i štednja domaćinstvaSituacija Raspoloživi dohodak

(Yd) u KMPotrošnja (C) (S) Neto štednja (+) ili

Negativna štednja (-)1 2 3 (1-2)

A 16.000 16.400 -400B 17.000 17.000 0C 18.000 17.500 500D 20.000 19.000 1.000E 22.000 20.500 1.500

Funkcija potrošnje i funkcija štednje

8

2.3. RASPODJELA DOHOTKA (LORENCOVA KRIVA I GINI KOEFICIJENT)

Ako pod dohotkom podrazumijevamo ukupna godišnja primanja, koja mogu poticati od nadnica (plate), vlasništva (kamate, dividende) i sl. onda su za svako društvo od velike važnosti socijalne razlike koje se pojavljuju pri raspodjeli dohodaka. Nejednakosti u sticanju i raspodjeli dohotka se mogu mjeriti na različite načine, od kojih se najčešće koriste Lorencova kriva i, njoj pripadajući Gini koeficijent..Lorencova kriva (M. Lorenz, 1905.) pokazuje neravnomjernost raspodjele ukupnog dohotka društva među različitim grupama stanovništa, odnosno odnos između procenta stanovništva i procenta dohotka koji mu pripada. Lorencova kriva se prikazuje na koordinatnom sistemu, na čijoj su ordinati nanesene intervalne grupe dohodoka, a na apcisi grupe stanovništva koji te dohotke prisvajaju (u oba slučaja intervalne grupe se protežu od 0-100%),Kada bi dohoci bili potpuno jednaki Lorencova kriva bi bila prava linija, koja se u dijagramu prikazuje kao linija koja sa apcisom zaklapa ugao od 45o (0N). To znači da su dohoci u toj makroekonomiji savršeno ravnomjerno raspoređeni: npr. 10 % stanovništva dobija 10 % dohotka, 50 % njih dobija 50 % dohotka, itd.

Ravnomjerna raspodjela Neravnomjerna raspodjela

9

Međutim u slučaju kada 99 % stanovništva ne raspolaže nikakvim dohotkom, što znači drugim riječima, kada samo 1 % njegovog dijela posjeduje 100 % primanja, onda se radi o tzv. potpunoj nejednakosti u raspodjeli dohotka.Kako se vidi na dijagramu 4 linija potpune nejednakosti ide od koordinatnog početka (0) horiznontalnom osom X i zaustavlja se u tački (M) koja odgovara 100% stanovništvu. Ona se penje pod uglom od 90º vertikalno naviše sve do nivoa koji odgovara 100 % dohotka (linija OMN). Oba ova slučaja su isključivo hipotetička i prema tome ni u kom slučaju ne odražavaju stvarnost, koja pokazuju neku vrstu neravnomjerne nejednakosti. To znači da savremena društva pokazuju socijalnu nejednakost, odnosno odstupanje od jednake raspodjele dohotka (npr. 5 % stanovništva raspolaže sa 30 % dohotka), te Lorencova kriva pokazuje data odstupanja. U ovom slučaju Lorencova kriva ima lučni oblik, pri čemu što se luk (Lorencova kriva) više udaljuje od linije 45o time je veća nejednakost raspodjele dohotka.

Lorencova kriva

Ako se stavimo u odnos (a) površinu koju zatvara Lorencova kriva sa linijom ravnomjerne raspodjele dohotka i (b) ukupne površine trougla ispod krive ravnomjerne

10

raspodjele dohotka, dobija koeficijent koncentracije dohotka, kasnije nazvan Gini koeficijent (konstruisao ga italijanski statističar Corrado Ginni,1884-1965). Gini koeficijent ima vrijednost od 0 do 1 u zavisnosti od visine nejednakosti u raspodjeli dohotka u jednoj zemlji. Gini koeficijent mjeri nejednakost rasporeda dohotka u zemlji u rasponu od situacije kada je perfektna jednakost tada je gini koeficijent nula (svi pojedinci u zemlji imaju jednak dohodak), do potpune nejednakosti kada je gini koeficijent jedan (jedna osoba u zemlji prima sav dohodak). Ukoliko je gini koeficijent manji od 0,34 imamo malu nejednakost u dohocima stanovnika, a ako je veći od 0,55 nejednakost je visoka.Pošto visoke nejednakosti mogu biti uzrok političkih i socijalnih nestabilnosti, država provodi s jedne strane, odgovarajuću redistribuciju dohotka, a s druge mjere za ublažavanje socijalnih nejednakosti, uključujući i mjere jačanja socijalne sigurnosti (javni penzijski sistemi, zdravstveno osiguranje, lakši pristupi obrazovanju i sl.).

3. POTROŠNJA I INVESTICIJE (PONAŠANJE AGREGATNE POTROŠNJE)

3.1. PONAŠANJE AGREGATNE POTROŠNJE I AGREGATNE ŠTEDNJE

Ponašanje agregatne potrošnje i agregatne štednje je ključno za razumijevanje ekonomskog rasta i poslovnih ciklusa. GDP određenog perioda može se potrošiti ili štediti, pa je njegova struktura jednačina odnosa potrošnje i štednje.

GDP = C + SC = PotrošnjaS = štednja

Pošto su, dakle, potrošnja i štednja dva namjenska dijela GNP-a, to povećanje jednog dovodi do smanjenja drugog i obratno: povećanje (smanjenje) potrošnje dovodi do smanjenja (povećanja) štednje, i obratno: povećanje (smanjenje) štednje dovodi do smanjenja (povećanja) potrošnje.Sve što se od GDP u određenom periodu ne potroši, neizbježno se uštedi pa su uštede jednake razlici između GNP i potrošnje, tj.:

S = GDP – C, a također i C = GDP – S.Kao dio GDP, štednja se u određenom periodu pretvara u imovinu, odnosno u investicije (I), tj.: I = GDP – C, što znači da su uštede identične s investicijama (S = I).

Formiranje kapitala dugoročno je određeno stopom štednje. Sasvim je jasno da veća štednja na nivou makroekonomije doprinosi povećavanju visine kapitala kojim se ostvaruje brži rast potencijalne proizvodnje. U suprotnom, ako je stopa štednje niska, manji je i poticaj rastu proizvodnje. Odnos između potrošnje (danas) i investicija (u budućnosti) od ključnog je značaja za određivanje blagostanja zemalja.

4. INVESTICIJE

4.1. ULOGA I STRUKTURA INVESTICIJA

Investicije su druga sastavnica agregatne tražnje. One u ekonomiji igraju dvostruku ulogu: (1) u kratkom roku utieču na proizvodnju preko agregatne potražnje, (2) u dugom roku utiču na agregatnu ponudu kroz povećanje kapitala, čime utiču na rast proizvodnih

11

kapaciteta i potencijalnog proizvoda.Investicijama (investment) nazivamo ulaganja u proširenje ili obnovu proizvodnog potencijala, pretvaranje finansijskih sredstava u elemente realnog kapitala (ulaganja u buduću proizvodnju).Razlikujemo bruto i neto investicije.Bruto investicije su ukupna kapitalna ulaganja namjenjena zamjeni izrabaćenog (iskorištenog) fizičkog kapitala i proširenju postojećeg. Financiraju se iz amortizacije i akumulacije. Kad se od bruto investicija oduzme iznos amortizacije dobijaju se neto investicije. Neto investicije su namijenjene proširenju postojećeg fizičkog kapitala, a financiraju se iz akumulacije. Za ekonomiste investicije uvijek znače «proizvodnju trajnih kapitalnih dobara», to jest investicije «postoje samo onda kada se stvara realni kapital. Investiranje, označava ulaganje materijalnih dobara, novca i znanja (know how, licence, patenti) u investicijske objekte radi ostvarenja neke zarade (profita, dohotka, dividende) ili postizanje nekog drugog interesa ili cilja. Investiranje, pritom, uvijek podrazumijeva žrtvovanje tekuće potrošnje da bi se povećala buduća potrošnje.

4.2. PONAŠANJE INVESTICIJA

Faktori koji opredjeljuju ekonomski razvoj izražavaju se upravo kroz investicije. Efekat investicija se najdirektnije odražava na rast GDP, odnosno nacionalnog dohotka, jer investicije podižu proizvodnju i zaposlenost. Izvor investicija je štednja. Ukupnu štednju čine: lična štednja, bruto štednja preduzeća i štednja države, pa investicije i štednja moraju biti u ravnoteženi. Ukupna štednja je jednaka nacionalnim investicijama (domaće bruto investicije i neto izvoz).Investicije su određene: (a) veličinom prihoda, (b) veličinom troškova i (c) očekivanjima.(1) Veličinom očekivanog prihoda koji će donijeti investicije (profitabilnost investicija). Do investiranja će doći samo ako je očekivana profitabilnost investicija visoka i obratno, ukoliko je ona niska neće doći do investiranja.(2) Veličinom troškova investiranja među kojima su najznačajniji kamate i porezi. Ukoliko su kamatna stopa i porezi veći manji su poticaji za investiranje i obratno, za stumuliranje investiranja neophodni su manje kamatne stope za investicione kredite i manji porezi. U suprotnom za investitora (ulagača) je bolje da kapital uloži u banku. Otuda se kapital aktivira u vidu investicija onog momenta kada visina očekivane stope profita premašuje kamatnu stopu.(3) Ukoliko su očekivanja o stanju privrede povoljnija (stabilnija politička i makroekonomska situacija, stimulativnija ekonomska politika i sl.) doći će i do većih investiranja. Suprotno tome, ako se očekuje ekonomska depresija neće doći do investiranja.

Razumijevanje faktora koji utiču na investicije podrazumijeva shvatanje odnosa između kamatnih stopa i investicija. Ovaj odnos je posebno važan jer država utiče na investicije, prije svega, preko uticaja monetarne politike na visinu kamatnih stopa. Odnos investicija i kamatnih stopa prikazujemo krivom tražnje za investicijma.

12

Kriva tražnje za investicijaVeličina investicija se mjeri u odnosu na izvore sredstava i izražava stopom ulaganja, pri čemu se stopa bruto investicija izražava u odnosu na GDP, a neto investicija u odnosu na nacionalni dohodak, što se može iskazati kao:

Ib=I∑:GNP In = A∑ :ND

pri čemu su:Ib = stopa bruto investicijaIn = stopa neto investicijaI∑ = investicijeA∑ = AkumulacijaND = nacionalni dohodak

4.3. RAVNOTEŽA ŠTEDNJE I INVESTICIJA (KLASIČNI I KEJNZIJANSKI PRISTUP)

Iz značaja investicija u određivanju nivoa ekonomske aktivnosti (investicije podižu proizvodnju i zaposlenost, odnosno utiču na rast GDP, odnosno nacionalnog dohotka) proizilazi potreba za dovoljnom veličinom investicija, što keynesijanska teorija svodi na potrebu izjednačavanja veličine investicija i štednje. Problem proizilazi iz toga što štednja nije sama po sebi jednaka investicijama. Štednja je dio raspoloživog dohotka (Yd) koji preostaje nakon lične potrošnje (C). To znači da štednju ostvaruju domaćinstva, a investicije realiziraju preduzeća. Pri tome, interesi štediša i investitora mogu biti različiti (izuzetak je štednja koju u obliku akumulacije ostvaruju sama preduzeća), budući da domaćinstva štede iz raznih razloga (npr., za kupovinu luksuznih sredstava, obezbjeđenje socijalnu sigurnost i sl.). Nepodudaranje štednje i investicija se sagledava iz različitog uticaja visine kamatne stope na veličine štednje i investicija.Naime, i investicije i štednja su u funkciji kamatne stope, ali u obrnutim srazmjerama. Dok su investicije (I) opadajuća funkcija kamatne stope (više kamatne stope obeshrabruju, tj. smanjuju investicije), dotle je štednja (S) rastuća funkcija kamatne stope (više kamatne stope podstiču veću štednju):

I = - f(i) S = + f(i) i = kamatna stopa

To znači da sva štednja domaćinstava neće biti pretvorena u investicije. Keynesijanska ekonomska teorija ističe ovaj problem kao uzrok značajnih neravnoteža u makroekonomiji. (1) Po klasičnom pristupu se kamatna stopa prilagođava kao cijena na bilo kom drugom tržištu i osigurava ravnotežu (jednakost) štednje i investicija. Grafička prezentacija ravnoteže štednje i investicija po klasičnom pristupu daje se na slijedećoj slici:

Ravnoteža štednje i investicija po klasičnom pristupu

13

kamatna stopa I S i1

E io

i2

So=Io S,I

Na apcisi su označeni štednja (S) i investicije (I), a na ordinati kamatna stopa (i).Kriva I predstavlja investicije a kriva S štednju.Ravnoteža štednje i investicija se uspostvlja u

tački E, pri kamatnoj stopi io, koja istovremeno stimulira i štednju i investicije.

Nivoi kamatne stope i1 i i 2 udaljavaju od stanja ravnoteže.

Ako je kamatna stopa visoka (na našoj slici je to i1) ponuda novca na kredit (tj. štednja) je

veća od tražnje novca za investicije, pa će kamatna stopa padati prema nivou io. U suprotnom, pri manjoj kamatnoj stopi (na slici je to i2), planirane investicije veće su od

štednje pa se kamatna stopa diže prema nivou io. Dakle, prilagođavanje kamatne stope prema klasičnim ekonomistima vodi jednakosti štednje i investicija, zbog čega privreda može proizvoditi output pune zaposlenosti bez potrebe smanjivanja cijena i najamnina prouzrokovanih štednjom domaćinstava. Iz ovoga proizilazi teza klasičara da privreda i ako izađe iz ravnoteže ima samoregulatornu tržišnu sposobnost vraćanja u ravnotežu, pa je trajna nezaposlenost nemoguća. Ova teza je postala problematična za vrijeme Velike ekonomske krize (1929-33), na osnovu čega je i proizašla kritička reakcija J. M. Keynesa.(2) Po keynesijanskom pristupu tržište samo po sebi nema samoregulatornu sposobnost kako su pretpostavljali klasičari. Keynes je tvrdio da cijene i najamnine nisu fleksibilne da se brzo mogu vratiti u ravnotežu (pa ni kamatna stopa kao cijena novčanog kapitala to nije u stanju). Zbog toga kriva agregatne tražnje nije vertikalna kako su tvrdili klasičari, već je pozitivnog nagiba, pa se ravnoteža može postići samo izjednačavanjem agregatne tražnje i agregatne ponude uz veću ili manju nezaposlenost. Usto, Keynes je tvrdio da je raspoloživi dohodak (Yd), a ne kamatna stopa, glavna determinanta štednje, pa kamatna stopa nema automatsku sposobnost da izjednačava štednju i investicije. U keynesijanskom pristupu investicije su (kao i u klasičnom pristupu) funkcija kamatne stope, ali (za razliku od klasičara) štednja je funkcija dohotka. To znači da je obim investicija funkcija visine kamatne stope, dok je štednja funkcija veličine dohotka, odnosno proizvodnje.

(2.1.) Određivanje ravnotežnog nivoa ND pomoću metoda štednja – investicijeUticaj štednje i investicija na obim nacionalnog dohotka i zaposlenost prikazujemo na na dijagramu 21, koji predstavlja koordinatni sistem na čiju apcisu je nanesen nacionalni dohodak (ND), a na ordinatu iznos štednje i investicija (S,I). U ovaj koordinatni sistem unosimo liniju investicija (u obliku prave I ) koja predstavlja konstatni nivo investicija, bez obzira na nivo dohotka (linija investicija je, dakle, horizontalna odnosno paralelna sa linijom nacionalnog dohotka). Linija štednje (S) nam je poznata iz dijagrama o marginalnoj sklonosti štednji i potrošnji.

14

Radi pojednostavljenosti pretpostavljamo da investicije ovise samo o egzogenim faktorima (formiraju se neovisno od dohotka). To je automna veličina, što odgovara veličini investicija koju domaćinstva planiraju da štede neovisno od veličine dohotka.Ključno pitanje je na kom nivou dohotka dolazi do uravnoteženja štednje i investicija? Na dijagramu je to tačka E, u kojoj se sijeku linije I i S. Ravnotežni nivo dohotka, odnosno dohodak koji obezbjeđuje ravnotežu između potrošnje i investicija je tačka N na apsici koja predstavlja nacionalni dohodak. Ovaj nivo dohotka, međutim, ne garantuje punu zaposlenost, koju reprezentuje vertikalna prava F, što znači da, po Keynesu, ravnoteža može biti ostvarena i u tački nepotpune zaposlenosti.

Određivanje ravnotežnog nivoa ND pomoću metoda štednja – investicije

S,I S

I E

O N Nacionalni dohodak

Samo u tački ravnoteže investicija i štednje, vrijednost ukupne proizvodnje (veličina GDP) jednaka je zbiru potrošnje (C) i investicija (I). U bilo kojoj drugoj tački, željena se štednja domaćinstava ne podudara s željenim investicijama preduzeća. Ako bi nacionalni dohodak (ND) bio lijevo od tačke N, odnosno ako je štednja domaćinstava manja od investicija preduzeća bila bi veća potrošnja a time i tražnja za robama. Veća prodaja stimuliše preduzeća da povećaju proizvodnju i zapošljavaju više radnika, pa se ND kreće prema N, što povećava dohodak stanovništva i ukupnu štednju na nivbou investicija (dakle, do ravnoteže S i I).Ako je ND desno od tačke N, odnosno štednja veća od investicija, potrošnja će biti manja, što negativno utiče na prodaju preduzeća. Povećavaju se zalihe roba, smanjuje se proizvodnja i zaposlenost pa se ND kreće prema E, što smanjuje dohodak stanovništva i ukupnu štednju na nivo investicija (ponovno izjednačavanje S i I).Zaključujemo da samo u tački (E) domaćinstva žele štedjeti tačno onoliko koliko preduzeća žele investirati. Ravnotežni nivo ND podrazumijeva da je štednja domaćinstava upravo na nivou unosnog investiranja. Investicije dovode do porasta ili smanjenja ND sve dok im se štednja ne prilagodi, što znači da investicije dovode do povećavanja ND, a ND do povećavanja štednje koja osigurava dalje investicije.

(2.2.) Određivanje ravnotežnog nivoa ND pomoću metoda potrošnja plus investicijeDrugi način za izražavanje ravnotežnog nivoa dohotka i investicija je metoda potrošnja plus investicije (ili model 45°). U ovom slučaju ravnotežni nivo ND se određuje presjekom krive potrošnje + investicije s linijom 45° koji daje jednaki ravnotežni dohodak kao i prva metoda, a ravnoteža nastaje kada se oba iznosa potrošnje (C, I)

F

15

izjednače s vrijednosnim izrazom proizvedenog nacionalnog dohotka (što je na dijagramu označeno tačkom N1).U ovom slučaju nacionalna proizvodnja je usmjerena na dva oblika potrošnje: (1) potrošnju i (2) investicije, tj. ND = C + I.

Određivanje ravnotežnog nivoa ND pomoću metoda potrošnja plus investicije

C,I

C+I E1

C Eo

45°O No N1 Nacionalni dohodak

U tački ravnoteže E1 kriva ukupne potrošnje (C+I) siječe pravac 45°, što predstavlja ravnotežni nivo ND, odnosno proizvodnje. Ako bi proizvodnja bila manja i dohodak bio lijevo od niva N1, pravac ukupne potrošnje C+I bi bio iznad pravca 45°, pa bi potrošnja bila veća od proizvodnje. Ovakva potrošnja bi povećala tražnju, a preduzeća bi odgovorila povećanom proizvodnjom i zapošljavanjem, te bi se ND kretao prema ravnotežnom nivou N1. U slučaju da je proizvodnja veća od potrošnje (ND desno od nivoa N1) povećala bi se zaliha neprodatih roba, te bi preduzeća bila prinuđena smanjivati proizvodnju i otpuštati radnike, što bi ND usmjerilo prema ravnotežnom nivou N1.

4.4. PODVOJENOST ŠTEDNJE I INVESTICIJA (nepredvidljivost investicija)

Pošto su investicione odluke određene objektivnim i subjektivnim faktorima – očekivanjima i predviđanjima, to su investicije najnestabilniji i najnepredvidljiviji dio agregatne tražnje. Otuda investicije i štednja moraju biti uravnoteženi, budući da svaka štednja ne mora dobiti oblik investicija.Vidjeli smo da se ravnoteža štednje (S) i investicija (I), koja određuje nivo nacionalnog dohotka može uspostaviti ispod, odnosno iznad pune zaposlenosti. Posljedice ovako uspostavljene ravnoteže ispod ili iznad pune zaposlenoisti su inflacioni jaz (investicije veće od štednje) i deflacioni jaz (štednja veća od investicija).Na dijagramu ravnotežni nivo dohotka (N) dobija se presjecanjem krivih potrošnje (C+I) i linije 45°. Pod pretpostavkom da je nacionalni dohodak jednak nacionalnoj proizvodnji, agregatna ponuda se može predstaviti ovom linijom 45°. U zavisnosti od rasta dohotka raste i veličina agregatne ponude. Agregatna tražnja je, također, poznata linija C+I, tj. Nacionalni dohodak upotrebljen za investicije i ličnu potrošnju. Presjek agregatne tražnje i agregatne ponude pokazuje nivo ravnoteže nacionalnog dohotka (tačka E, pri kojoj je visina nacionalnog dohotka ON). Problem je u tome što se nivo pune zasposlenosti ne poklapa uvijek sa nivoom ravnoteže ON. Linija pune zaposlenosti (linija F) može biti lijevo ili desno od tačke E.

F

16

(a) Kada su investicije veće od štednje, na nivou pune zaposlenosti, onda će se u tom slučaju potrošnja (C+I) biti veća od agregatne ponude; ova potrošnja generira veću agregatnu tražnju pa će cijene, stoga, početi vrtoglavo da rastu (privreda zemlje nije u mogućnosti da proizvede proizvode za kojima je tražnja velika).

Dakle, agregatna tražnja je veća od agregatne ponude, a investicije su veće od štednje. U ovakvim okolnostima pojavljuje se inflacija tražnje (tražnja vuče cijene naviše) u uslovima pune zaposlenosti. Na ovaj način nastaje inflacioni jaz.

(b) Drugi je slučaj kada je visina štednje koja odgovara nivou pune zaposlenosti na višem nivou od potreba za investiranjem (štednja veća od investicija). U ovoj situaciji domaćinstva veći dio svog dohotka usmjeravaju ka štednji. Agregatna ponuda (AS) postaje time veća od potrošnje (linije C+I), pa se zalihe povećavaju iznad željenog nivoa. Stoga privreda vrši smanjenje proizvodnje, a samim tim i zaposlenosti i dohotka. U toj situaciji privreda je u stanju deflacionionog jaza.

Inflacioni i deflacioni jaz

AS, AD AS (linija 45° ) Deflacioni jaz E (C+I) Inflacioni jaz O 45°

Nacionalni dohodak F1 N F2

4.5. PARADOKS ŠTEDNJE

Prema keynesijancima, izjednačavanje štednje i investicija pretpostavlja da se proširivanje tražnje ostvaruje preko rasta investicija. Međutim, u prilog tezi da štednja nije dovoljna i da nije uvijek pozitivna i dobrodošla za oporavak i izlaz iz krize, keynesijanci uvode tzv. paradoks štednje, koji govori o tome da na pojedinačnom nivou štednja danas obezbjeđuje veću potrošnju sutra, ali na nivou cjelokupne privrede veća štednja smanjuje potrošačke izdatke i ima negativne posljedice na dohodak, uključujući njegove dijelove – potrošnju i štednju.

(a) Naime, u situaciji pune zaposlenosti i maksimalnog nivoa nacionalnog dohotka (period ekonomskog napretka društva), ako se veći dio dohotka namjeni tekućoj potrošnji, manji dio ostaje za investicije. Samo u tom slučaju je korektno tradicionalno tumačenje štedljivosti po kojem je štedljivost korisna i za pojedinca i za društvo u cjelini.

(b) U situaciji nepotpune zaposlenosti (odnosno neiskorištenosti resursa, niske potrošnje i investicija) štednja bi postala štetna. Istina, štednja tada može biti korisna za pojedinca (povećava njegovo bogastvo i njegovu socijalnu sigurnost), ali za privredu u cjelini ona tada postaje štetna, jer pokušaji štedljivosti dovode do manje (a ne više, kao u slučaju pune zaposlenosti) štednje i investicija. Ovo je razumljivo ako se zna da pojedinci u toj situaciji štednjom smanjuju svoju potrošnju, a time i efektivnu potrošnju, što će

17

prouzrokovati smanjenje prodaja roba, a to će primorati proizvođače da smanje proizvodnju i otpuštaju radnike. Na nivou privrede u cjelini to samo povećava nezaposlenost i smanjuje nacionalni dohodak.

Iako je, dakle, štednja poželjna sa stanovišta pojedinca, ona u uslovima nepotpune zaposlenosti može imati štetne posljedice na ukupnu zaposlenost ako čitavo društvo počne povećano štedjeti (i manje trošiti, što će smanjiti proizvodnju, povećati zalihe i u krajnjem smanjiti zaposlenost i dohodak).

4.6. TEORIJA AKCELERATORA

Međuovisnost rasta domaćeg proizvoda i nivoa neto investicija označavamo kao princip akceleratora. Naziv mu potječe otuda što on sugeriše da je povećanje nivoa investicija moguće samo kad se povećava stopa rasta proizvodnje, tj. kad se porast proizvodnje akcelerira.

5. KOMPOMENTE AGREGATNE POTRAŽNJE I MODEL MULTIPLIKATORA

5.1. POJAM MULTIPLIKATORA

Promjene pojedinih komponenti agregatne potražnje (potrošnja domaćinstva, investicije, potrošnja države, neto izvoz) utiču na promjene GDP. U tom smislu se može izmjeriti uticaj jedinične promjene svake od ovih komponenti agregatne potražnje na višestruku promjenu i veličinu GDP. Mjera učinka ove jedinične promjene na visinu GDP naziva se multiplikator. Model multiplikatora je teorija koja objašnjava uticaj komponenti agregatne potražnje (AD) u kratkom roku na obim proizvodnje. Matematički iskazano, multiplikator je koeficijent (broj) kojim treba pomnožiti prvi efekat varijabilne veličine da bi se dobio (puno veći) efekat na kraju beskonačnog niza perioda. Odnosno, multiplikator je množitelj koji bilježi za koliko se mijenja GDP ovisno o promjeni komponenti agregatne potražnje.Postoji dva modela multiplikatora: a) osnovni ili jednostavni model i b) razvijeni ili Keynesov model. Osnovni ili jednostavni model analizira uticaj potrošnje (C) i investicija (I) na kretanje proizvodnje, a Keynesov model uz ove i uticaj državne potrošnje (G) i neto izvoza (NX).

5.2. MULTIPLIKATOR INVESTICIJA

Pod multiplikatorom investicija se podrazumijeva broj koji množeći promjenu investicija daje promjenu proizvodnje i GDP. Porast investicija uslovljava porast proizvodnje i zaposlenosti (GDP-a) u iznosu koji je veći od inicijalnog ulaganja investicija. Kao što kamen bačen u vodu izaziva koncentrične krugove po površini vode, tako i investicije «ubačene» u ekonomiji izazivaju lančane reakcije u obliku rasta GDP-a (proizvodnje i zaposlenosti). Veličina multiplikatora investicija zavisi o marginalnoj sklonosti potrošnji (MPC) odnosno marginalnoj sklonosti štednji (MPS), a izražava se slijedećim obrascem:

18

Iz predhodne jednačine MPC + MPS = 1 slijediMarginalna sklonost potrošnji

MPC = ∆C/∆GNP, odnosno MPC = 1- MPSMarginalna sklonost štednji

MPS = ∆S/∆GNP, odnosno MPS = 1- MPC

Primjena investicionog multiplikatora ograničena na stanje depresije, kada u privredi postoje neiskorišteni proizvodni resursi. Kada realni GDP pređe potencijalni GDP multiplikatorski učinak investicija nestaje i pretvara se u inflacijsku potražnju.U stvaranju početnog «investicionog posticaja» poslužićemo se Kejnsovim pristupom – državnim poticajima javnih radova (izgradnje puta, mostova i sl.). pretpostavimo da je početni porast investicija 100 milijardi novčanih jedinica (NJ) koje se finansiraju iz državnog budžeta. Za novouposlene radnike u javnim radovima to znači ostvarenje dohodaka u iznosu date investicije, od kojih će oni jedan dio usmjeriti na tražnju potrošnih dobara (npr. kupovaće namještaj), a drugi dio će štedjeti. Proizvođači namještaja će, u daljem toku, dio svog raspoloživog dohotka utrošiti, npr., na ime kupovine odjevnih predmeta, a preostali dio će štedjeti. Proces počinje da se širi na nove slojeve stanovništva, koji svaki put kada dobiju svoj dohodak jedan njegov dio troše a drugi štede. Nastupa lančana reakcija: 100 mljrd. NJ u obliku početnih investicija usloviće multiplicirani rast agregatne tražnje za više od 100 mljrd. NJ. Odgovor na «tajnu» uvećanog dohotka nalazimo u funkciji potrošnje domaćinstava, za koju smo konstatovali da se dio raspoloživog dohotka (Yd) troši a dio štedi. Ako pođemo od pretpostavljenih 100 mljrd. NJ, jasno je da vlasnici tog početnog dohotka troše samo jedan njegov dio. Ako je MPC = 0,8 tada će 80 mljrd. NJ biti potrošeno, a preostalih 20 mljrd. će ići u štednju (MPS = 0,2). Dalji proces je slijedeći: investicije od 80 mljrd. NJ pomnožene sa 0,8 daju 64 mljrd. NJ koje će biti iskorištene za uvećanje potrošnje, i tako redom, proces će se širiti na nove slojeve stanovništva. Polazeći od predhodnog početne investicije od 100 NJ će izazvati rast dohotka na slijedeći način = 100 + 80 + 64 + 51,2 + ......n = 500 mljrd. NJ.Ovaj broj je dobijen pomoću formule:

100 x (1 + 0,8 + 0,8² + 0,8³ + .......) = 100 x 1/1-0,8 = 1000 x 1/0,2 = 500.

Algebarski iskazano, multiplikator predstavlja beskonačnu geometrijsku progresiju – beskonačnog niza članova (označimo ih sa r) pri čemu je svaki od njih determinisan vrijednošču predhodnog člana:

k = 1 + r² + r³ + ...r', pri čemu je r vrijednost progresije.Proizilazi da investicije od 100 mljrd. NJ izazivaju petostruki rast dohotka, tj,. proizvodnje, što znači da je multiplikator u ovom slučaju jednak 5. Dakle, multiplikator je koeficijent s kojim treba pomnožiti investicije po predhodnoj formuli:

k = 1/(1 – MPC), odnosno k = 1/MPS, tj: 1/0,2 = 5.Proizilazi da što je veće dodatno trošenje na ličnu potrošnju da je veći multiplikator.Efekat multiplikatora ima kratkoročni karakter, i u ovom slučaju vezan je Kejnsovu politiku stimuliranja efektivne (agregatne) tražnje aktiviranjem javnih radova. Ova dopunska tražnja se obezbjeđuje preko javnih radova a ne putem plasiranja novih roba na tržištu budući da bi nove robe samo povećale već formirane ogromne stokove neprodate robe.

19

3. MONETARNA EKONOMIJA

3.1. MONETARNI (NOVČANI) AGREGATI

Novac je sredstvo za olakšavanje razmjene roba/usluga i zakonsko sredstvo plaćanja u jednoj zemlji. S obzirom da se kao sredstva plaćanja mogu pojaviti sva ukupna novčana sredstva nekog valutnog područja, uz pojam novca govorimo i o novčanoj masi nacionalne ekonomije, koja sva novčana sredstva strukturira u monetarne (novčane) agregate, skračenih izraza: M1, M2, M3, koji se nazivaju još i novčani volumen, a uz njih postoje još i nelikvidna sredstva, koja uz novčani volumen čine novčani potencijal, tj. ukupna novčana sredstava – M4.

M1 - Novčani agregat u užem smislu. U načelu, novčana masa se izjednačava sa izrazom M1 (ili novčanom masom u užem smislu). Radi se likvidnim sredstvima za obavljanje tekućih plaćanja, odnosno likvidnim potraživanjima nebankarskih subjekata (preduzeća i ustanove, stanovništvo, nebankarske finanijske institucije) prema bankarskom sistemu.M1 čini ukupni papirni i kovani novac, koji funkcionira kao: (1) gotov novac u opticaju i (2) depozitni novac po viđenju (sredstva na žiro računu, tekućim i drugim računima sa kojih se vrše plaćanja, novčana sredstva na zbirnim računima državnog budžeta i drugim sličnim izvorima, i izdvojena novčana sredstva na posebnim računima za investicije, finansiranje zajedničke potrošnje i stambenu izgradnju)M2 - Novčani agregat u širem smislu (M1 + kvazi novac). M2 proširuje pojam novčane mase M1 sa kvazi novcem. Kvazi novac čine drugi depoziti u bankama koji ne služe za tekuća plaćanja (kao što su depoziti po viđenju u sadržaju M1), ali mogu da se pretvore u novčana sredstva plaćanja.M3 – Ukupna likvidna sredstva (najširi novčani agregat). Novčani agregat M3 obuhvata novčani agregat M2, uvećan za ostala likvidna sredstva. U ostala likvidna sredstva spadaju oročeni depoziti - sredstva rezervi, sredstva za kupovinu deviza i sredstva za pokriće po akreditivima (garancije kredita za izvozna preduzeća). M4 - Ukupni depoziti. Novčani agregat M4 sastoji se iz novčanog agregata M3 i Dugoročnih obaveza bankarskog sistema prema nebankarskim subjektima u domaćoj valuti i devizama.

3.2. INFLACIJA; DEFLACIJA, STAGFLACIJA

INFLACIJA: POSLJEDICE, MJERENJE I TEORIJE INFLACIJE

Posljedice (nekontrolisane) inflacije su: (1) Preraspodjela dohotka i bogatstva između različitih socijalnih grupa, pri čemu najviše strada srednji sloj (uključujući one koji žive od plata i drugih fiksnih dohodaka: renti, mirovina, stipendija), a manje bogati, zbog čega i nastaju politička i socijalna previranja. Isto tako vrši se preraspodjela bogatstva od povjerilaca na dužnike (gube oni koji su posudili novac).

20

Na sličan inflacija utiče na to da izvoznici više prodaju u zemlji (zbog viših cijena), a manje izvoze, dok s druge strane, uvoznici više uvoze i prodaju u zemlji. Time se pogoršava bilans vanjske trgovine, što stvara probleme u bilansi plaćanja.(2) Manja kupovna moć novca («jeftiniji novac») i distorzija relativnih cijena i outputa (što za posljedicu ima pogrešnu alokaciju faktora proizvodnje), što direktno slabi ekonomske aktivnosti u zemlji i izvoz. Nasuprot ovih negativnih dejstava, dozirana i kontrolisana inflacija djeluje stimulativno na ekonomski razvoj (povećavanje investicija, zaposlenosti, bolje korišćenje ekonomskih potencijala i sl.). Obično se to kaže za stopu inflacije od 3-4 % godišnje.Mjerenje inflacije može biti izvršeno na dva načina: (1) godišnjom ili mjesečnom stopom inflacije i (2) indeksima cijena (1) Stopa inflacije se izračunava kao:

nivo cijena (godina t) – nivo cijena (godina t-1)St. inflacije = ------------------------------------------------------------- ; Nivo cijena (godina t-1)

Npr. stopa inflacije za 2009. god.:

nivo cijena 2009 .– nivo cijena 2008. ------------------------------------------- nivo cijena 2008.

(2) Indeksi cijena predstavljaju ponderisani prosjek cijena određenog broja roba i usluga u skladu s njihovim značajem u strukturi potrošnje.

Koriste se različiti indeksi cijena: indeks cijena na malo , indeks cijena na veliko , indeks troškova života, implicitnim deflatorom društvenog proizvoda, itd. Najčešće se kao pokazatelj općeg nivoa cijena koristi indeks potrošačkih cijena (CPI – Consumer Price Index), koji se obračunava na osnovu fiksne potrošačke korpe prosječne gradske (četveročlane) porodice (u koje ulaze: artikli hrane, odjeća, stanovanje, obraovanje i kulturne potrebe). Ovaj indeks koristimo i za izračunavanje stope inflacije, i to:

CPI (tekuće godine) – CPI (prošle godine) x 100Stopa inflacije = -------------------------------------------------------------

CPI (prošle godine)Kao monetarni fenomen (povećavanje novca u opticaju kreditnom i monetarnom politikom) inflacija je u razvijenim tržišnim ekonomijama obično vezana za stanje blisko punoj zaposlenosti, budući da se većom količinom novca mogu poduzimati nove investicije i otvarati nova radna mjesta. Otuda, ponuda i tražnja rastu, pri čemu profit i nadnice rastu često brže nego troškovi života. Dakle, inflacija redovni je pratilac konjukturnog kretanja i stanja pune zaposlenosti. Međutim, poslije perioda poleta i inflacije dolazi period depresije, koji se karakteriše neuposlenošću kapaciteta..

TEORIJE INFLACIJEPolazeći od prethodne konstatacije da inflacija predstavlja posljedicu neravnoteže između agregatne ponude i agregatne tražnje, sve uzroke inflacije možemo svesti na one koji podstiču povećanje potražnje i na one koji direktno ili indirektno utiču na smanjenje ponude. Na osnovu toga moderne teorije inflacije dijelimo na tri osnovne grupe: (1) inflacija tražnje, (2) inflacija troškova i (3) strukturna inflacija.

INFLACIJA TRAŽNJE

21

Inflacija tražnje (naziva se i klasični tip inflacije) dolazi usljed prevelike efektivne tražnje u odnosu na ponudu, pri čemu je rast tražnje uzrokovan prekomjernim rastom novčane mase ili rastom lične i investicione potrošnje. Kod ispoljavanja inflacije tražnje dolazi do pomjeranja krive agregatne potražnje (AD), dok kriva agregatne ponude (AS) ostaje ista (ili se i ona pomjera ali znatno sporije od krive AD). Inflacija tražnje se grafički može predstaviti uz pomoć osnovnog makroekonomskog AS-AD modela (na koordinatnom sistemu apcisa predstavlja realni društveni proizvod (Y), a ordinata nivo cijena).

Inflacija tražnje

Povećavanje agregatne potražnje se ispoljava kao pomjeranje krive AD udesno i naviše (sa AD na AD1), što podiže opći nivo cijena sa p na p1.

Povećavanje agregatne tražnje u odnosu na nepromjenjenu agregatnu ponudu može se opisati i kao stanje u kome mnogo novca juri za malom količinom roba.

Prema, danas vladajućoj, monetarnoj teoriji inflacija je isključivo monetarni fenomen, jer sam proces inflacije predstavlja opadanje vrijednosti novca. Porast ponude novca (npr. doštampavanjem) povlači rast agregatne tražnje, a preko nje i opći nivo cijena (inflacije).

INFLACIJA TROŠKOVAInflacija troškova dolazi usljed dva razloga: povećavanja troškova proizvodnje i pojave monopolskih cijena.(a) Povećavanja troškova proizvodnje, odnosno cijene inputa (stoga se naziva još i inflacijom ponude), i to:

- povećanja materijalnih troškova i energenata – npr. naftni šok 1973. i 1979. (njihovo povećanje kompenzira se povećavanjem prodajnih cijena),

- poreza i doprinosa,- povećanja plaća iznad nivoa povećanja produktivnosti rada (povećavanje plaća

može biti uslovljeno i pritiskom sindikata).Bez obzira na koji način nastali, porast troškova vrši pritisak na cijene i tako kreće uzlazna spirala troškova i cijena. Inflacija troškova je posljedica rasta troškova u periodu visoke nezaposlenosti i nedovoljne iskorištenosti resursa

(b) Usljed sve prisutnije pojave nesavršene konkurencije - monopolskih i oligopolskih struktura nakon Drugog svjetskog rata (budući da su znatno više u odnosu na cijene formirane u uslovima potpune konkurencije, monopolske cijene uzrokuju nastanak inflacije u uslovima nepotpune zaposlenosti.Kao i kod inflacije tražnje, i inflacija troškova se grafički može predstaviti uz pomoć osnovnog makroekonomskog AS-AD modela.

22

Inflacija troškova

Povećavanje troškova se ispoljava kao pomjeranje krive AS ulijevo (sa AS na AS1), što, s jedne strane podiže opći nivo cijena sa p na p1, a s druge smanjuje realni društveni proizvod sa Y na Y1.

STRUKTURNA INFLACIJAStrukturna inflacija je izvedena iz inflacije tražnje. Proizilazi iz strukturnih neusklađenosti, a njen osnovni pokretač je višak tražnje u onim sektorima, koji zaostaju u odnosu na ukupni razvoj. Strukturna inflacija dolazi i zbog porasta ukupne tražnje koja se ne može zadovoljiti, jer nema dovoljno kapitalnih dobara da se aktivira sva raspoloživa radna snaga.

4. FILIPSOVA KRIVA – ODNOS INFLACIJE I NEZAPOSLENOSTI

Funkcionalna međuzavisnost između povećanja nadnica i porasta nezaposlenosti u ekonomskoj teoriji naziva se Filipsova kriva. Osnovni zaključak izveden iz ove krive je da stopa nezaposlenosti opada u godinama povećavanja nadnica, i obratno, ona opada u vrijeme kada se nadnice smanjuju. Drugi ekonomisti (Samuelson i Solow) su modifikovali ovu krivu, zamijenivši najamnine kretanjem cijena (odnosno stopom inflacije), što se u makroekonomiji koristi za preciziranje uslova koji pogoduju ostvarenje visoke stope zaposlenosti i stabilnih cijena, kao što je ono da (državno) smanjenje nezaposlenosti ispod prirodne stope nezaposlenosti izaziva ispoljavanje inflacije, i obratno, nizak nivo nezaposlenosti se plaća višom inflacijom.Kao poseban oblik Filipsove krive može poslužti grafika koji iskazuje povezanost tri faktora: nivoa inflacije koji je nanesen na lijevoj vertikalnoj osi, nivoa nezasposlenosti na horizontalnoj osi i godišnjeg rasta najamnina na desnoj vertikalnoj osi. Pretpostavlja se da izmerđu nivoa inflacije i rasta najamnina postoji sljedeća veza:

% inflacije = % rasta najamnina - % rasta produktivnosti rada.Na dijagramu se vidi da smo na apcisu nanijeli postotak nezaposlenosti. Na lijevoj vertikalnoj osovini naznačili smo porast cijena, a na desnoj povećanje nadnica. Primjećuje se da postoji neskladnost između porasta cijena i porasta najamnina. Osnovni razlog ove neskladnosti jeste pretpostavka o permanetnom porastu produktivnosti rada. Tako npr. na dijagramu se vidi da porastu cijena od 0 % odgovara porast ličnih dohodaka od 3 %, i to stoga što se ovdje radi o pretpostavci da porast produktivnosti rada bude 3 %. Ako se i dalje posmatra porast cijena i porast ličnih dohodaka, onda nije teško zaključiti da je riječ o pretpostavci da je taj porast cijena u cijelosti apsorbiran povećanjem ličnih dohodaka, pri čemu je rast produktivnosti rada uvijek 3 %.UKOLIKO JE VEĆI NIVO NEZAPOSLENOSTI, ONDA JE I MANJI PROCENAT

23

PORASTA CIJENA, ALI UJEDNO I NAJAMNINE U TAKVIM OKOLNOSTIMA SU NIŽI.

Filipsova kriva Dinamika efekata monetarne i fiskalne politike

Prikaz situacija kada je kriva N manje elastična na promjene monetarne politike nego kriva stabilnosti cijena P

Zaključujemo da je povećanje nezaposlenosti obrnuto srazmjemo povećanju cijena, a upravno srazmjerno sa stepenom stabilnosti. Međutim, treba posebno podvući da je porast nezaposlenosti obrnuto srazmjeran brzini rasta privrede. Upravo radi toga postoji opravdana dilema svakog savremenog društva koja se odnosi na pitanje izbora između npr. veoma visoke stope zaposlenosti s maksimalnom stopom rasta i samim time uslovljenim povećanjem cijena i stupnja stabilnosti, odnosno nestabilnosti, i relativno stabilnih cijena uz prisustvo velike nezaposlenosti.Po svoj prilici danas ne postoji jedno opće pravilo koje bi omogućilo optimalnu kombinaciju između prisutnog nivoa nezaposlenosti i prisutne nestabilnosti za sve zemlje. Stoga se ta kombinacija mora posebno određivati za svaku zemlju ponaosob. Postizanje optimalne kombinacije nezaposlenosti i stabilnosti zavisi od specifičnih prilika i problema koji su prisutni u svakoj zemlji.

5. POJAM I VOĐENJE MONETARNE POLITIKE

24

Monetarna politika čini sastavni dio ekonomske politike koju kreira i provodi centralna banka, a kojom se regulira ponuda i tražnja za novcem u skladu sa potrebama ekonomskog života (određivanje količine novca u opticaju, visine kamatnih stopa, deviznog tečaja i uslova kreditiranja). Dakle, monetarnom politikom se snadbjeva privreda odgovarajućom količinom novca koja neće izazvati nikakve poremećaje, ili koja će onemogućiti/umanjiti posljedice nedovoljne ili pretjerane količine novca u opticaju.Oko uloge novca u privredi makroekonomisti su podijeljeni i njihova gledišta kreću se od jedne krajnosti da je novac potpuno neutralan (za klasičare je to samo sredstvo koje olakšava razmjene) do druge (monetaristi na čelu sa nobelovcem M. Fridmanom), po kojoj promjena novčane mase u opticaju snažno utiče na ekonomski razvoj: povećavanje novčane mase izaziva ekonomsku ekspanziju, a njeno smanjenje vodi ekonomskom zastoju). Ono što je sigurno jeste da novac utiče na ekonomska kretanja na kratki rok i u situaciji kada je stvarni GDP ispod potencijalnog GDP. U savremeno doba monetarna politika je najvažnije područje makroekonomske politike.Monetarnu politiku u svakoj zemlji neposredno provodi centralna (ili narodna) banka, koja jedina može emitirati novčanice. Zbog značaja koji novac ima u privredi svake zemlje, centralna banka obično ima veliku autonomiju prema izvršnoj vlasti (vladi). Centralnom bankom upravlja vijeće ili savjet guvernera (na čelu je guverner banke) čije članove obično predlaže šef države, a potvrđuje Parlament. Centralna banka je odgovorna jedino zakonodavnoj vlasti (parlamentu).

Vođenje monetarne politike

Vođenje monetarne politike, tj. način na koji centralna banka kontroliše ponudu novca, te odnos novac-proizvodnja-inflacija jedno je od najvažnijih pitanja moderne makroekonomije. U tom smislu Centralna banka može (pri konstantnoj brzini opticaja novca) voditi restriktivnu, ekspanzivnu i neutralnu monetarnu politiku.

(1) Restriktivna monetarna politika (ili politika «skupog novca») se provodi u uslovima ekonomskog prosperiteta, koji je potaknut monetarnim finansiranjem razvoja (nove investicije i nova radna mjesta su finansirana većom količinom novca na osnovu poticajne monetarne i kreditne politike), što dovodi do «pregrijavanja» privrede i problema povišene inflacije. Centralna banka tada ograničava novčanu ponudu (vrši restrikciju emitovanja novca) preko viših kamatnih stopa. Ovom politikom se usporava rast novčane mase odnosno ponude novca ispod rasta GDP-a.Stabilizacijski uticaj na privredu biće slijedeći: više kamatne stope će obeshrabriti nove investicije i djelovati na smanjenje inflacije ali i pad GDP-a.

(2) Ekspanzivna monetarna politika (ili politika «jeftinog novca») se sprovodi u suprotnom slučaju, kada bilježimo pad ekonomske aktivnosti u zemlji (stanje recesije, depresije). U tom slučaju, centralna banka vodi politiku povećanja ponude novca preko niske kamatne stope (novčana masa se povećava po stopi većoj od rasta GDP-a) i time stimulira ekonomska aktivnost (poduzetnici lakše dolaze do novca i više investiraju, što u krajnjem ishodu povećava GDP).Sniženje kamatnih stopa, izazvano porastom ponude novca, će imati izrazite stabilizacijske učinke – stimuliraće investicije i potrošnju, što u krajnjem vodi porastu ukupne proizvodnje i zaposlenosti.

25

(3) Neutralna monetarna politika se provodi u stabilnim uslovima, a centralna banka je vodi tako što ujednačava rast novčane mase sa rastom GDP-a.

Iako se vođenje monetarne politike sprovodi, kako smo vidjeli, restriktivnim i ekspanzivnim mjerama, nema preciznog odgovora o tome koja je idealna količina novca u opticaju. Ovo stoga što mnogobrojni faktori različito, i prostorno i vremenski, reagiraju na promjene količine novca u privredi, te predhodne mjere više djeluju kao korektivne. Monetarnom politikom se, dakle, podstiču pozitivne ili suzbijaju negativne tendencije u privredi, što monetarnu politiku prikazuje kao stabilizacijsku politiku.

6. CILJEVI I INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE

9.1. Ciljevi monetarne politikeMeđutim, održavanje monetarne stabilnosti nije i jedini cilj monetarne politike, budući da monetarna politika «pokriva» i druge makroekonomske ciljeve, kao što su puna zaposlenost i uravnoteženi ekonomski rast.Otuda, glavni ciljevi monetarne politike su:

1) osiguravanjei privredi potrebne količinu novca u opticaju, tj. vođenje monetarne politike u zemlji kontrolom novčane mase;

2) uspostavljanje monetarne ravnoteže, tj. jednakosti agregatne ponude i agregatne potražnje novca, koja obezbjeđuje stabilnost općeg nivoa cijena;

3) stabilnost domaćeg novca (uključujući kontolu izdavanja novac u zemlji) i njegovog deviznog tečaja;

4) drugi ciljevi kao što su: povećanje zaposlenosti, porast proizvodnje i realnog GDP-a, uravnoteženi ekonomski rast.

Centralna banka drži zlatne i devizne rezerve (strana valuta + mjenice + depoziti u stranim bankama + rezerve pozicije u IMF) i na taj način vodi politiku međunarodne likvidnosti. Intervencijom na deviznim tržištima utječe na stabilizaciju domaće valute.

BILANCA CENTRALNE BANKE IZGLEDA OVAKO:Aktiva (sredstva) Pasiva (izvori sredstava)

1. Zlato i devize (međunarodne rezerve neto)2. Krediti bankama3. Krediti vladi (državi)

1. Novac u opticaju2. Depoziti ostalih banaka3. Depoziti vlade (države)4. kapital i rezerve

Ukupno Ukupno

9.2. Instrumenti monetarne politike

Glavni instrumenti pomoću kojih centralna banka ostvaruje ciljeve monetarne politike su: (1) politika otvorenog tržišta, (2) politika obaveznih rezervi i (3) politika diskontne stope.(1) Politika otvorenog tržišta (odnosno operacije na otvorenom tržištu – Open market

26

oparations) čini primarni način reguliranja novčane mase, odnosno najvažnije sredstvo u provođenju stabilizacijske politike u tržišnim ekonomijama. Centralna banka provodi operacije na otvorenom tržištu kupujući i prodavajući vrijednosne papire (najčešće državne obveznice) ili devize na slobodnom tržištu. Radi se o operacijama kojima centralna banka kupuje ili prodaje državne vrijednosne papire na finansijskom tržištu, te na taj način pušta ili povlači novac iz opticaja.Prodajom kratkoročnih i/ili dugoročnih državnih obveznica ili deviza centralna banka povlači novac iz opticaja i tako smanjuje agregatnu ponudu novca, kako bi uklonila višak novca u opticaju i spriječila moguću inflaciju. Kupovinom kratkoročnih i/ili dugoročnih vrijednosnih obveznica ili deviza od građana, preduzeća ili finansijskih instutucija, centralna banka povećava količinu novca u opticaju (što je ravno emisiji primarnog novca) čime se smanjuju kamatne stope, te povećavaju investicije i likvidnost privrede. (2) Politika obaveznih rezervi banaka se provodi preko stope obaveznih rezervi koja predstavlja minimalnu stopu rezervi gotovine koju poslovne banke moraju držati u odnosu na depozite, čime se direktno utjeće na količinu novca u opticaju.. Centralna banka mijenja stope obaveznih rezervi i time regulira ponudu kredita poslovnih banaka. U slučaju da privredi prijeti opasnost od inflacije, stopa obaveznih rezervi se povećava, što smanjuje kreditni potencijal poslovnih banaka, tj. smanjuje navčanu masu u opticaju. Povećavanje rezervi odraziće se na smanjenje bankarskih depozita po viđenju, što znači da se smanjuje novčana masa za kredite, a kamatna stopa se povećava. Poslovni sektor teže dolazi do kredita od poslovnih banaka, pa se smanjuju investicije, što će smanjiti zaposlenost, cijene i dohodak. (dakle, smanjiće se pritisak na inflaciju) U suprotnom slučaju, kada je privreda u recesiji, centralna banka smanjuje stopu obaveznih rezervi i time djeluje u pravcu povećavanja ponude novca (povećava se novčana masa u opticaju), što će pozitivno djelovati na rast investicija, a time i na povećavanje zaposlenosti i dohotka.(3) Politika diskontne stope se danas samo povremeno upotrebljava u regulisanju ponude novca, i to kako bi se monetarna politika uskladila s politikama drugih zemalja. Diskontna stopa predstavlja kamatnu stopu po kojoj centralna banka pozajmljuje novčana sredstva poslovnim bankama. Kad poslovnim bankama nedostaju rezerve (u slučaju da dođe do povećanog povlačenja depozita iz poslovne banke, ove banke mogu uzeti zajam kod centralne banke uz odgovarajuću diskontnu stopu. Ako je ta stopa na nivou tržišne kamatne stope, to daje sigurnost poslovnim bankama da plasiraju svoja sredstva sve do visine obaveznih rezervi. Ako bi centralna banka željela da smanji ponudu novca (u situacijama «pregrijane privrede») odredila bi diskontnu stopa na višem nivou od tržišne kamatne stope, što bi primoralo poslovne banke da drže drže dodatni iznos rezervi gotovine, što utiče na smanjenje ponude novca.

9.3. Utjecaj monetarne politike na kamate

Dva su osnovna mehanizma na koji promjena novčane mase (tj. monetarna politika) utječe na veličinu AD, a samim tim i na GDP i nivo cijena:

a) preko kamatne stope (Interest rate Channel),

27

b) preko deviznog tečaja (Exchange rate Channel)a) Povećavanje (smanjivanje) novčane mase uz nepromijenjenu potražnju za novcem vodi padu (rastu) kamatne stope. Posljedice pada kamatne stope dovest će do povećavanja potražnje za dobrima čija je potrošnja osjetljiva na veličinu kamatne stope. (dugotrajna potrošna dobra, kao što su: kuće, stanovi, automobili, bijela tehnika, namještaj itd.), te svih vrsta investicijskih dobara. Rast kamatne stope dovodi do suprotnog procesa – smanjivanja potražnje za ovim dobrima.. Prema tome, pad ili rast kamatne stope vodić će do rasta ili pada investicija i osobne potrošnje te samim tim i do rasta ili pada AD.b) Povećavanje (smanjivanje) novčane mase uz nepromijenjenu potražnju za novcem vodi padu (rastu) kamatne stope. Posljedice pada (rasta) kamatne stope dovest će do povećanja odljeva kapitala iz zemlje. Naime, padom domaće kamatne stope ekonsmkim subjektima postaje isplativije ulagati novac u inozemstvu jer je stopa povrata (kamatna stopa) sada tamo većaKako bi se novac investirao u inozemstvo potrebno ga je prvo konvertovati u strana sredstva plaćanja, npr. u eure. Dakle, pad domaće kamatne stope dovest će do povećavanja potražnje za eurima i povećanja ponude domaće valute, što će za posljedicu imati deprecijaciju (smanjenjenje) vrijednosti domaće valute. Deprecijacija domaće valute će učiniti domaći izvoz jeftinijim, npr., na tržištu EU, te proizvode EU učiniti skupljim za domaće potrošaće. Zajedno, ovo će voditi rastu izvoza u EU i smanjenju uvoza iz nje, tj. povećanju neto izvoza a samim tim i AD.

4. EKONOMSKI RAZVOJ I MODELI RASTA

1. EKONOMSKI RAST I RAZVOJ

Proučavanje ekonomskog rasta kao makroekonomskog fenomena novijeg je datuma i biva intenzivirano tek nakon Drugog svjetskog rata. Od tada ekonomska teorija razlučuje pojmove ekonomskog rasta i ekonomskog razvoja.Ekonomski rast je dugoročno povećanje proizvodnje, odnosno, uvećanje realnog bruto društvenog proizvoda. Postojanje ekonomskog rasta pretpostavka je zadovoljavanja stalno rastućih potreba ljudi, pa je ekonomski rast osnovni ekonomski i politički cilj svake zemlje. Ekonomski rast se kvantitativno izražava na različite načine, a najčešće pomoću pokazatelja stope rasta GDP per capita u određenom razdoblju. U dugom roku (10-20 godina), ekonomski rast govori o napredovanju nacionalne ekonomije, odnosno „ekonomski rast, dugoročno, najznačajniji je faktor ekonomskog uspjeha nacije.“ Drugačije rečeno, ekonomski rast se ostvaruje kada se granice proizvodnih mogućnosti pomiću naviše kao izraz povećavanja kapaciteta za proizvodnju u nekoj nacionalnoj privredi. Stopa rasta proizvodnje određuje stopu kojom raste standard stanovništva jedne zemlje.Godišnje povećavanje GDP u odnosu na baznu godinu pokazuje stopu ekonomskog rasta. Grafički se to prikazuje na slijedeći način:

Ekonomski rast kao pomak GPM udesno

28

Ekonomski rast se grafički predstavlja pomakom udesno granice proizvodnih mogućnosti, što je na grafikonu prikazano kao pomak krivulje od GPM1 do GPM2.

Prve analize ekonomskog rasta u 1940-im i 1950-im godinama imale su za predmet isključivo kvantitativan rast nacionalne privrede (proizvodnje i GDP-a). Nakon toga je u ekonomsku teoriju uveden pojam ekonomskog razvoja, pod kojim podrazumijevamo «ekspanziju privrede popraćenu strukturalnim promjenama u sistemu proizvodnje i promjenama u kvaliteti i sastavu finalnog proizvoda.» Dakle, ekonomski razvoj je širi i kompleksniji ekonomski i društveni proces od ekonomskog rasta.Drugim riječima, pojam ekonomskog razvoja, pored toga što obuhvata kvantitativne promjene u obimu proizvodnje (ekonomski rast), objašnjava i složene transformacije u kompoziciji i strukturi privrede koje doprinose rastu životnog standarda i kvalitetu života ljudi uopće, uključujući i kvalitetu okoliša. Pri tome kažemo da je ekonomski rast najvažnija komponenta ekonomskog razvoja (nema ekonomskog razvoja bez ekonomskog rasta). U posljednje vrijeme se naglašava da ekonomski razvoj treba da bude i održiv. Održivi razvoj se definira kao onaj razvoj u kome svaka generacija slijedećoj predaje stok „neto resursa“ (tj. prirodni resursi, okoliš, znanje, tehnologije, fizički i ljudski kapital) koji u per capita terminima nije manji od onoga koji je naslijedila.

2. DUGOTRAJNOST EKONOMSKOG RASTA

Među osnovnim karakteristikama ekonomskog rasta su sporost i dugotrajnost, s jedne strane i razlike od zemlje do zemlje, s druge strane.U prvom slučaju, kako je vidljivo u narednoj tabeli, uzeli smo smo period od oko 100 godina. Prosječna stopa ekonomskog rasta u tom periodu (posljednja kolona tabele), npr., za Japan je 2,8 % a za Pakistan 1,2 %. To znači da je realni GDP Japana sa 1.256 USD u 1870-oj godini po datoj stopi ekonomskog rasta porastao na 26.460 USD 2.000-e godine, a Pakistana sa 616 na 1.960 USD.Tabela, također, pokazuje da je GDP per capita u USA, npr., čak preko 17 puta veći od onog u Pakistanu. Realni GDP prosječnog Kineza u 2000-oj godini ravan je GDP prosječnog Britanca od prije 130 godina, a GDP prosječnog Pakistanca je 2000. godine je iznosio polovinu realnog dohotka proječnog Amerikanca.

Stope ekonomskog rasta izabranih zemalja Zemlja Period GDP p.c

(na početku perioda)GDP p.c (na kraju perioda)

Stopa rasta(godišnja, u %)

Japan 1890-2000 1.256 26.460 2,8Brazil 1900-2000 650 7.320 2,5

29

Meksiko 1900-2000 968 8.810 2,2Kanada 1870-2000 1.984 27.330 2,0Njemačka 1870-2000 1.825 25.010 2,0Kina 1900-2000 598 3.940 1,9USA 1870-2000 3.347 34.260 1,8Indija 1900-2000 564 3.390 1,5V. Britanija 1870-2000 4.107 23.550 1,4Pakistan 1900-2000 616 1.950 1,2Izvor: N.G. Mankiw, ibid, str. 543. (napomena: realni GDP izražen je u vrijednosti USD iz 2000-e godine)U drugom slučaju, moderne privrede pokazuju tendencije dugoročnog rasta. Taj se dugoročni rast često prikazuje krivuljom koju zovemo razvojni trend ili samo trend.

Stvarne i trend vrijednosti domaćeg proizvoda u dugom roku prikazuju se kao na sljedećoj slici: Kao što vidimo putanje privrednog razvoja nisu pravolinijske. Od dugoročnog trenda razvoja privrede postoje odstupanja. Odstupanja su uzrokovana različitim faktorima, pa ih dijelimo na ciklička, sezonska i neregularna. Ona se očituju u odstupanju ekonomskih aktivnosti, a to znači proizvodnje, dohotka, zaposlenosti, cijena itd. Zato stvarna kretanja agregatne privredne aktivnosti pokazuju cikličnost, a upravo utvrđivanje razloga cikličnih fluktuacija u privredi spada u temeljne zadaće makroekonomije.

1.3. FAKTORI EKONOMSKOG RASTA I RAZVOJA

Predhodne razlike u životnom standardu (ostvarenim stopama ekonomskog rasta, odnosno visini GDP) različitih zemalja objašnjavaju se razlikama u dostignutom nivou produktivnosti, a time i konkurentnosti ekonomije jedne zemlje. Produktivnost izražava sposobnost da se određena količina dobara i usluga proizvede u određenom vremenu. Budući da ova proizvedena količina dobara i usluga određuje životni standard stanovništva, to znači da, npr., Amerikanci bolje žive od Pakistanaca jer su američki radnici produktivniji od pakistanskih. Produktivnost (odnosno ekonomski rast i razvoj) je određena sa četiri faktora, koje čine: ljudski kapital, prirodna bogatstva, fizički kapital i tehnologije

(1) Ljudski kapital «je ekonomski izraz za znanje i vještine koje radnici stiču kroz obrazovanje (spretnost, znanje i motivacija radne snage); obično se uzima za najvažniji faktor ekonomskog rasta.

30

(2) Prirodna bogatstva (zemlja i uopće svi prirodni izvori) su nekada bila prvi preduslov ekonomskog napretka. Danas prirodna bogastva ne određuju je li neka zemlja uspješna ili ne: primjer su zemlje poput Japana i Hong Konga, koje su napredovale i pored toga što nemaju prirodna bogastva, svoj brzi rast su bazirale na sektorima koji više ovise o radu i kapitalu. Zemlje bogate naftom (kao S. Arabija, koja na osnovu toga ostvaruje visoke dohotke) su, pri tome, izuzetak a ne pravilo.

(3) Fizički kapital (ili samo: kapital) je izražen u obliku kapitalnih dobara (oprema, mašine, zgrade, infrastruktura i sl.) i investicija za izgradnju kapitalnih dobara. Raspolaganje sa više kapitalnih dobara obezbjeđuje bržu i obilniju proizvodnju dobara i usluga.

(4) Tehnologija (tehničko-tehnološki progres, inovacije) podrazumijeva najbolje/najbrže tehnološke načine proizvodnje dobara i usluga.

Produktivnost (determinirana s predhodna četiri faktora), dakle, generira nivo dohotka, koji pored podmirivanja potreba potrošnje omogućava i određeni nivo štednje (akumulacije). U makroekonomiji je štednja ključno pitanje formiranja investicija kao neophodhog uslova za postizanje ekonomskog razvoja. Visoke investicije omogućavaju nove tehnologije, a ovima se osvajaju nova tržišta i usvajaju nova znanja (uvećava se fizički kapital i nivo znanja). Na ovaj se način zaokružuje «razvojni krug», na novom i višem nivou razvijenosti od predhodnog.

1.4. MODELI EKONOMSKOG RASTA

Makroekonomska politika mora biti i kvantitativno određena (ekonometrijski, matematički, statistički). U tom kvantitativnom pristupu naglašeno mjesto imaju ekonomski modeli, koji dinamičkom analizom opisuju promjenu pojedinih makroekonomskih varijabli u vremenu, pri čemu su modeli rasta instrument makroekonomske analize. Ekonomski rast oduvijek je izazivao veliki interes i kontraverze kod ekonomista. Uz one rane (A. Smit, T. Maltus, K. Marks), moderne teorije ekonomskog rasta nikle su pod uticajem makroekonomskih modela, a imaju korijene u keynesijansko-neoklasičnoj teoriji. Među najcitiranijim radovima o ekonomskom rastu su modeli Haroda (Rey Harroda, 1948) i neoklasični model Soloua (Robert Solow, 1970.)

Keynesov modelKeynesov prvenstveni doprinos u ekonomskoj teoriji je postizanje pune zaposlenosti pri stabilnim cijenama. Osnovni predmet Keynesovog istraživanja je pitanje modaliteta makroekonomskog procesa prilagođavanja u situaciji u kojoj je poremećena opća ravnoteža. Dokazujući da je ravnoteža moguća i kad nema potpune zaposlenosti, Keynes je analizu određenja dohotka podredio kratkom roku, dok dugoročnu analizu određenja dohotka, odnosno teoriju rasta, nije razmatrao. Keynesov model ekonomskog rasta pokazuje osnovne odrednice formiranja i raspodjele dohotka te nivoa zaposlenosti. Keynesov model razrađuje prtoces formiranja ponude i tražnje, kao i njihovo usklađivanje na tržištima roba, rada i kapitala. Model ima sljedeći izraz:

Y = C + I S = I

Y, y = nominalni i realni dohodak,

31

S = S(Y)I = I(i)M = L1 (Y) + L2 (i, P)Y = Y(n)W = Y'(n)W = Wo + W(n)Y = PyW = Pw

n =zaposlenost,M = ponuda novca,i = kamatna stopa,W, w = nominalne i realne nadnice,P = nivo cijena,C = lična potrošnja, I = investicije,L1 = spekulativna tražnja novca,Wo = donja granica nominalne nadnice

U modelu je nivo dohotka, zaposlenosti i ukupne ekonomske aktivnosti određena funkcijama potrošnje, investicija i likvidnosti. Oblik tih funkcija određen je na osnovu tri «psihološka zakona», koji čine okosnicu Keynesove makroekonomske teorije:

(1) zakon potrošnje, iz kojeg je izveden multiplikator dohotka prema kojem se povećanje potrošnje multiplikatiovno odražava na porast dohotka;

(2) zakon podstreka investiranja prema kojem nivo investicijske aktivnosti određuju odnos između marginalne efikasdnosti kapitala i tržišne kamatne stzope,

(3) zakon potrebe za likvidnošću prema kojem tražnja za novcem zavisi s jedne strane o potrebi u tekućem poslovanju i određenoj predostrožnosti, a s druge o određenoj spekulativnoj pobudi.

Po Keynesu glavni uzrok poremećaja leži u odstupanju efektivne tražnje od realnog nivoa ponude pri punoj zaposlenosti. Otuda osnovni instrument ekonomske politike trebeju biti mjere porezne i monetarne politike koje direktno utiču na veličinu, raspodjelu i upotrebu dohotka, usklađujući tražnju s danom ponudom. Time makroekonomska politika treba u kratkom roku biti usmjerena na osiguranje stabilne ravnoteže uz punu zaposlenost faktora proizvodnje i stabilne cijene, čime je Keynes definirao i stabilizacijsku ulogu makroekonomske politike.

Harrod-Domarov model rastaHarrod-Domarov model rasta (neovisno su ga oblikovali R.F. Harrod i E. Domar, 1946-48.), razmatra pitanja pod kojim uslovima je privreda sposobna ostvariti outpout po nekoj konstatnoj stopi i odgovor nalazi u jednakosti – stope štednje sa produktom kapitalnog koeficijenta i stope rasta stvarne radne snage. «Tada i samo tada privreda će imati ravnotežu kapitala i ponude radne snage, da bi postigao (dugoročni) uravnoteženi rast».Model se temelji na sljedećim pretpostavkama: (1) Proizvodnja je funkcija dvaju faktora - rada i kapitala, i njihovo ulaganje podložno je konstantnim prinosima – kapitalni koeficijent (v) je konstantan, jer se zanemaruje uticaj monetarne politike i nema promjena u tehničkom progresu; (2) elastičnost suptitucije tih dvaju faktora jednaka je nuli; (3) faktor rad raste konstatnom stopom, koja se zove prirodna stopa rasta; (4) udio štednje je u fiksnom odnosu s realnim nacionalnom dohotkom privrede.Na osnovu ovih pretpostavki izgrađen je model koji dokazuje da je stopa ekonomskog rasta funkcija štednje i dohotka, pri čemu povećavanje investicija putem multiplikatora utiče na multiplikativno povećavanje dohotka i potrošnje. U situaciji pune zaposlenosti, ovo povećavanje potrošnje i potrebne proizvodnje preko marginalnog kapitalnog koeficijenta (koji ima ulogu akceleratora), izaziva dodatno povećavanje (akceleriranje) investicija. Stopa ravnotežnog rasta povećava se za rast produktivnosti rada, odnosno

32

povećanje produktivnosti rada u procesu ekonomskog razvoja dzgoročno povećava stopu rasta.

Neoklasični model rasta SolouaNeoklasična teorija nastaje kao reakcija na keynesijansku (Keynesov model) i neokeynesijansu (Harod-Domarov model) teoriju. Bavi se problemom uslova ravnotežnog rasta koje neokeynesijnska škola nije do kraja utvrdila. Prema neoklasičnoj teoriji, tržišni mehanizam pune konkurencije u teorijskim okvirima dugoročno samoregulativan (vraća proces ekonomskog rasta na dugoročnu ravnotežnu putanju ukoliko je on zbog nekih razloga iz nje izbačen). Neoklasični pristup, kojega je razvio nobelovac R. Solou (Robert Solow), pretpostavlja da su cijene faktora proizvodnje u dugom roku fleksibilne te da reaguju na višak tražnje (dakle, moguća je supstitucija faktora , što znači da je u funkciji proizvodnje kapitaslni koeficijent varijabilan).Prema Solou, uz varijabilni kapital koeficijent (v) i uz pretpostavku konstatnih prinosa, funkcija nacionalnog dohotka (Y), proizilazi iz zaposlenosti (L) i kapitala (K), tj:

1/v = Y/K = F(L/K)=f(L/K)=f(z) (a)gdje je f = funkcija proizvodnje, z = zaposlenost po jedinici kapitala, Y = GDP, pri čemu je prirodno pretpostaviti da je F(0)=0. Ako Y interpretiramo kao neto proizvod tada bismo pretpostsavili da je f(0)<0.Označimo li sa k=K/L, uz homogenost funkcije F i početne relacije (a), slijedi da je kF(L/K)=F(1,k). Ako uvedemo oznaku F/k) = F(1,k), slijedi da je 1/v=F/K)/k. Uz ovu transformaciju iz osnovnog modela mogu se izvesti relacije: funkcija investicija i štednje, ravnoteža na tržištu roba, agregatna funkcija proizvodnje, funkcija ponude radne snage u dugom roku, tražnja za kapitalom i tražnja za radnom snagom, od kojih prikazujemo:

Funkcija investicija

Ravnoteža na tržištu robaAgregatna funkcija proizvodnje

dK1/L = 1/L----- dtI/L = S/LY/L = F(k)

U dugom roku ravnoteža ustaljenog rasta, čemu zapravo neoklasična teorija teži, nalazi se u prilagođavanju zajamčenoj prirodfnoj stopi. Rješenje modela za ravnotežni rast glasio bi: Y = (µ/s)kL*L0eut gdje je k* izvedeni ravnotežni kapitalni koeficijent.Ekonomski rast tokom XX stoljeća u razvijenim je zemljama, uglavnom, potvrdio opće zaključke neoklasičnog modela, i to zbog:● zbog rasta tehničke opremljenosti što je povećalo realne nadnice, ali ne i udio nadnica u nacionalnom dfohotku jer su srazmjerno rasli i dohoci od drugih faktora proizvodnje;● odsustva dramatičnih dugoročnih promjena realnih kamatnih stopa, ali i značajnih kratkoročnih fluktuacija,● kapitalni koeficijent pokazivao je tendenciju pada dok su odnosdi između investicija i štednje te GDP bili manje-više stabilni,● prosječnom padu GDP od 3 % na godinu najviše su pridonijele tehnološke inovacije. Pri toj stopi. Za udvostručenje GDP-a, prema pravilu 72, potrebne su 24 godine.

2. CIKLIČNE MAKROEKONOMSKE FLUKTUACIJE

33

Osnovna karakteristika ekonomskih veličina u realnom svijetu je njihova stalna promjena. Zato se kaže da je tržišna privreda podložna poslovnim (konjukturnim) ciklusima, koji se međusobno smjenjuju većom ili manjom pravilnošću.Pod poslovnim ciklusima podrazumijevamo fluktuaciju ukupne proizvodnje, nacionalnog dohotka i zaposlenosti. Prema savremenim određenjima, poslovni ciklusi predstavljaju rekurentnu ekspanziju i kontakciju nacionalne privrede Poslovni ciklusi mogu biti:

- kratkoročni poslovni ciklusi(u trajanju do dvije godine)- dugoročni (u trajanju do deset godina ili do dvanaest godina)

Poslovni ciklusi se sastoje od četiri faze: (1) vrh poslovnog ciklusa, (2) kontrakcija ekonomskih aktivnosti, (3) dno poslovnog ciklusa i (4) ekspanzija ekonomske aktivnosti. Dužina ciklusa se određuje protokom vremena od početka bilo koje od faza cilkusa do početka te faze u narednom ciklusu (na našem dijagramu vrijeme t1 – t2).Iako su ove faze zajedničke svim ekonomskim ciklusima, one su i po trajanju i po intenzitetu različite kod pojedinih ciklusa (zato kažemo da su promjene rekurentne ali ne i periodične). Zato su i objašnjenja, ali i predviđanja ekonomskih ciklusa nepouzdana.

Poslovni cilkus

10 godina(1) Vrh (peak) poslovnog ciklusa karakteriše puna zaposlenost kapaciteta. U

ovom periodu privreda bilježi polet: rastu investicije, proizvodnja i zaposlenost, dostiže se najveća nivo GNP-a (boom). Agregatna ponuda može nadmašiti agregatnu tražnju («pregrijavanje privrede»).

2) Kontrakcija predstavlja blagi pad ekonomskih aktivnosti. Pošto je u vrhu zabilježena povećana agregatna ponuda i pad agregatne tražnje - smanjuju se prodaje, to s jedne strane, povećava zalihe, a s druge, smanjuje proizvodnju, zaposlenost i cijene. Profiti padaju i sve više preduzeća dolaze u teškoće. Očekivanja su pesimistična, investicije minimalne i postojeći kapaciteti neiskorišteni, dolazi do otpuštanja radne snage. Veću nezaposlenost slijedi pad dohotka domaćinstava, što dalje ugrožava tražnju. Opadanje realnog GNP u dva ili više uzastopnih kvartala označavamo recesijom (recession). Produbljavanje problema u nekim slučajevima dovodi i do krize hiperprodukcije (od kojih je najveća bila Velika ekonomska kriza 1929-33).

3) Dno (trough) je najniži nivo ekonomskih kretanja. Obilježena je najnižom proizvodnje, najnižim cijenama i visokom nezaposlenošću, kao i najnižom tražnjom u odnosu na proizvodne kapacitete. Profiti su niski. Očekivanja za buduću prodaju su slabija, pa su kompanije nespremne izlagati se riziku novih investicija. Ako je dno

34

duboko naziva se depresijom (depression).4) Ekspanzija - oporavak (recovery) označava fazu ponovnog povećavanja

proizvodnje i zaposlenosti. Prepoznatljivi znaci oporavka su: zamjena dotrajale opreme, povećavanje zaposlenosti, dohotka i izdataka potrošača, optimističnija očekivanja zbog povećavanja prodaje...

Unutar jednog ciklusa govori se također o fazama poleta, stagnacije i recesije. O recesiji se govori kada je privredni rast u dva uzastopna tromjesečja negativan, dakle kada se u tom razdoblju smanjuje GDP. Neki ekonomski stručnjaci smatraju, međutim, da se o recesiji može govoriti tek kada je pad zabilježen u razdoblju od najmanje godinu dana. Kada zavlada recesija onda se smanjuju kako obim investicija poduzetnika, tako i njihova zarada. To dovodi do manjih plaća, povećanja broja nezaposlenih i ukupnog smanjenja osobne potrošnje.

Odgovore na pitanja zašto ekonomska kretanje poprimaju ciklične oblike, odgovore daju dvije grupe teorija o poslovnim ciklusima:

Prva grupa teorija se oslanja na argument slučajnih, iznenadnih udara u agregatnoj tražnji (vanjske teorije) što utiče na promjene u dohotku i zaposlenosti. Ove teorije uzrok poslovnim ciklusima nalaze u faktorima izvan ekonomskog sistema – ratovima, prirodnim katastrofama, političkim prevratima, otkrićima novih izvora sirovina, čak i uticaju sunca (teorija «sunčanih pjega») i td.

Druga grupa teorija polazi od teze o sistematskim promjenama koje izazivaju promjene unutar ekonomskog sistema. Ovdje se tvrdi da nakon svakog oživljavanja slijedi kontrakcija, a nakon svake kontrakcije slijedi ponovno oživljavanje.

Najvažnije teorije o poslovnim ciklusima su:(1) Monetarna teorija koja cikličnost objašnjava ekspanzijom i kontrakcijom

novca i kredita u privredi, pa je upravljanje novčanom masom jedini i dovoljni instrument upravljanja privredom;

(2) Model multiplikatora i akceleratora koji cikličnost tumači teorijom investiranja (akceleratorom);

(3) Političke teorije ekonomsku cikličnost pripisuju političarima koji prilagođavaju fiskalnu i monetrne politiku da bi ponovo bili izabrani.

(4) Teorije ravnotežnih poslovnih ciklusa tvrde da pogrešne predstave o kretanjima cijena i nadnica navode ljude da premalo nude ili da premalo rade.

35