MARTIN PROTIV CIA-e i KGB-a

NakladnikALFA d.d., Zagreb, Nova Ves 23a

Za nakladnika Miro Petric

Glavni urednik Božidar Petrač

Izvršna urednica Zrinka Dedić

Likovna urednica Irena Lenard

Lektura i korektura Kristina Ferenčina

Grafička pripremaStudio za grafički dizajn ALFA

Biblioteku uređuje Božidar Prosenjak

DUBRAVKO JELAČIĆ BUŽIMSKI

Ljudi i događaji u ovoj špijunskoj bajci plod su mašte. U stvarnosti su oni mnogo gori.

IlustriraoSebastijan Čamagajevac

2. izdanjemZagreb, 2010.

"Nikada više nisam vidio nikoga od svih njih - osim policajaca. Još nitko nije izumio način kako bi se čovjek mogao zauvijek oprostiti od policajaca. ”

Raymond Chandler, Dugi oproštaj

RUSI U CENTRU GRADA

Julijan Antonovič Silnikov držao je sklopljene kapke i, glavom nauznak, udobno se zavalio u sjedalu. Ruke su mu prekrižene poči­vale u krilu pa je izgledalo kao da je zadrijemao. Kroz mali, ovalni prozor aviona dopiralo je nježno crvenkasto svjetlo sunca na zalasku, a ispod aluminijskih krila čulo se samo jednolično zujanje Boeingo- vih motora. “737” plovio je zrakom u smiraj dana dok je pod njego­vim golemim trbuhom ležao pitom pejsaž brežuljaka, livada, gusti Ii bjelogoričnih šuma, polja kukuruza i ljeskave močvarne vode. Tad se začu stjuardesin glas:

- Poštovani putnici, za nekoliko minuta sletjet ćemo na zagreba­čki aerodrom. Molim vas da ugasite cigarete i vežete svoje pojaseve. Temperatura zraka iznosi 26 stupnjeva Celzija. Kapetan Ivan Šarić s posadom zahvaljuje vam na povjerenju i želi ugodan boravak u Za­grebu. Hvala!

Silnikov je otvorio oči i pogledao na sat. Premda je već prošlo 20 sati, vani je tek zamirao dan. Jasno su se još vidjeli svi obrisi u po­dnožju zaliveni crvenkastim sjajem. On zaokruži pogledom po unu­trašnjosti aviona dok je kroz zvučnike stjuardesin glas i dalje šuštao istu rečenicu na engleskom. Avion kojim je letio iz Moskve bio je na­pola prazan. Ispred njega sjedila je grupa visokih momaka, sve sami dvometraši, košarkaši koji su se pobjedonosno vraćali s neke utakmi­ce i veselo žamorili. Ostali su bili poslovni ljudi, a sjedalo je do nje­ga bilo prazno.

Vrata pilotske kabine bila su otvorena i ispred pognutih leđa ka­petana i kopilota uzdizala se komandna ploča prepuna mjernih in­

7

strumenata. Osjetio je kako avion polako gubi na visini, kako se ispod njegova sjedala jedva čujno izvlače kotači i kako nizovi prozo­ra na kućama i neboderima postaju sve bliži i jasniji. Vidjela su se sad i crvenozelena svjetla piste, a u trenutku kad gumeni kotači meko za- rulaše betonskom podlogom, pokuša se sjetiti koliko je zapravo go­dina prošlo od njegova posljednjeg posjeta ovom gradu.

“Osam, ne, gotovo devet godina! Bio je tu s nekom komisijom u svojstvu stručnjaka za uvoz hladnjaka, televizora ili tako nešto. Ne sjeća se više. Napokon, tko bi pamtio te besmislice? To ionako nije njegov posao. Ali ovo... ovo zbog čega sad dolazi? Ako uspije, bit će silna stvar!”

Prenuo se kad je vidio da košarkaši već bučno kreću prema izla­zu. Uze svoj sivi kovčežić i krene za njima. Stjuardesa ga sa smije­škom pozdravi, ali se njegovo mirno, hladno lice s dvije duboke bo­re od korijena nosa do samih usta i ne pomakne. Dok su se vozili au­tobusom od aviona do aerodromske zgrade, košarkaši su silno buči- li, glasno se smijali i tapšali jedan drugog po ramenima. Tek tada obratio je pažnju na njih prepoznavši šampionsku momčad Europe koja se vraćala u svoj grad s još jednog trijumfalnog pohoda. A da to neće proći nezapaženo, primijetio je čim su stigli do staklenih ploha čekaonice iza kojih se naguralo mnoštvo ljudi veselo mašući i dovi­kujući. Pozdravljali su svoje miljenike dok su oni nestrpljivo stajali kraj beskonačne trake kojom su klizili kovčezi i putne torbe.

On produži odmah prema mjestu za kontrolu putovnica jer je si­vi ručni koferčić bio sva njegova prtljaga. Gomila ljudi vani razdraga­no je pjevala, a dvometraši su odmahivali svojim ručetinama. Carinik mu kratko pogleda putovnicu i mutnoplave oči pa mu je bez riječi vra­ti. Silnikov krene prema izlazu. Staklena vrata automatski su se otvo­rila i topli zrak zapuhne ga sa svih strana, iz betona, iz malog drvore­da gdje su stajali parkirani automobili, iz usijanog lima autobusa koji je čekao putnike da ih preveze do grada. Raskopča košulju, osjetivši

kako mu niz pazuho klize kapljice znoja i kako će mu u tamnom odije­lu i zelenkastoj kravati biti prevruće. Premda je sunce zašlo, a nebo tamnjelo nad tisućama titravih svjetlosti grada u daljini, dani su bili izuzetno vreli jer se ni predvečer živa nije spuštala ispod 25 stupnjeva.

Stajao je nekoliko trenutaka kao da želi tijelo priviknuti na no­ve uvjete i samo preletio pogledom preko parkiranih automobila, kad osjeti iza sebe korake i lagan dodir na ramenu.

- Druže Silnikov, - rekao je čovjek s gustom bradom na ruskom, tiho kao da mu se riječi provlače kroz pamuk - ja sam Stjepan Go- ranovič. Auto je prijeko.

On pokaza rukom na veliku crnu volgu što se sjajila u polumra­ku parkirališta pod drvoredom.

- Tribusonov? - kratko nadopuni Silnikov, našto bradati čovjek samo potvrdi kimanjem. Tek tada Silnikov pruži ruku i bradonja je spremno prihvati. Znao je Julijan Antonovič tko će ga dočekati. Sve je bilo dogovoreno, znao je da čovjek radi kao kulturni ataše pri kon­zulatu, vidio je njegovu fotografiju u Moskvi, ali ga sada prvi put vi­di uživo. Laganim se korakom uputiše prema automobilu.

- Jeste li dobro letjeli? - pitao je svojim polutihim, pristojnim tonom Tribusonov, otvarajući vrata na tamnom, kao tušem prema­zanom autu.

- Ugodno, sasvim ugodno - uzvratio je Silnikov nekako odsut­no i zavalio se u meko sjedište. Tribusonov ga kratko pogleda i upa­li motor. Klizili su bešumno i brzo prema gradu. S obje strane ceste nizali su se blokovi novogradnja čiji su krovovi bili načičkani ante­nama i iza čijih su se otvorenih prozora micali ljudi i svjetlucali ekra­ni televizora u polumraku. Silnikov je pomno motrio okoliš kao da želi pogledom prodrijeti kroz neprobojne fasade.

- Dosta se izgradilo otkako sam zadnji put bio ovdje.- Oh, da - gotovo usklikne bradonja. - Vidjet ćete centar. Jedva

se prepoznaje.

9

Opet se čulo samo tiho brujanje mo­tora i zvuk zraka što se lomio na bridovi­ma poluotvorenog prozora na vozačevoj strani.

- Recite, - okrene glavu Silnikov pre­ma svom vozaču koji je s lakočom pretje­cao automobile - sve je precizno dogovo­reno? On če doči, zar ne?

- On je najvjerojatnije več tamo. Če­ka nas u “Potepuhu”.

- Gdje? - oštro upita Silnikov.- To je ime jednog kafiča gdje se sa­

kuplja mladež. On je tako htio...- On je btio}\ - povisi ton Silnikov. -

Sto on ima htjeti?- To je samo mjesto za sastanak - pla­

šljivo če Tribusonov. Auto je pod njego­vim rukama klizio, između ostalog jurečeg lima, kao po loju. - Odmah čemo otići.

- Naravno - promrmlja Silnikov i istovremeno s oba palca i kažiprsta pritisne metalnu dugmad na svom kovčežiću koji se, škljocnuvši, otvori. Tribusonov je ispod oka motrio kako njegove ruke izvlače je­dnu fotografiju i prinose je prozoru gdje je bilo više svjetla. Silnikov se zapilji u vitku figuru mladića u crnoj vjetrovci, s rukama opuštenim niz tijelo. Imao je lijepo, dugu­ljasto lice i dugačku, iza ušiju začešljanu kosu koja mu je pokrivala vrat. Jedan mu je čuperak samo vragolasto visio nad če­

lom. Mladić moderna izgleda, kakvih je na stotine njegova uzrasta, premda mu je u očima nešto što cijelom licu daje prkosan izraz.

Gledao je tu fotografiju mjesec dana od dana kad je stigla infor­macija o čudesnoj sposobnosti tog mladića i kad su odlučili krenuti u akciju. U početku je bio sumnjičav, gotovo je sve odbacio kao smije­šno i nevjerojatno, ali kako su informacije postupno pristizale, a izvo­ri bili ozbiljni, počelo ga je zanimati, da bi ga odnedavno posve obu- zelo. Zamislio je što ih sve čeka, samo ako ga privole na suradnju.

A privoljeti nekog na tako nešto, bio je dio njegova posla. Mi­lom ili silom.

Buljio je u fotografiju mladića, koja mu je od zraka, što je hujao kroz napola spušteno staklo, podrhtavala između prstiju. Prinio ju je gotovo pred lice Tribusonovu, tako da se ovaj malo uzdigao na sje­dalu kako bi bolje vidio cestu.

- To je on?Ne skidajući nogu s papučice gasa, Tribusonov svrne pogled i

potvrdi glavom.- Fotografija je nešto starija. On sad ima skoro sedamnaest go­

dina.- Sedamnaest? - ponovi jedva čujno Silnikov kao da se čudi.

- Kada ste s njim stupili u kontakt?- Onda kad mi je javljeno. Nisam imao nikakvih problema.- Živi s djedom? - znatiželjno će Silnikov.Tribusonov je upravo pretjecao žuti Renault 12, za čijim je vo­

lanom sjedio čovjek čije je lice odavalo zabrinutost i odsutnost, kao da ne upravlja jurećim automobilom, već tone u neke depresivne mi­sli. “Takvi prave nesreće”, pomisli ostavljajući Renault iza sebe, kao i nizove glomaznih blokova višekatnica u novom dijelu grada. Ušli su u stariji dio, jureći pored lijepih baroknih i secesijskih zgrada. Pro­met je bio gust. Tramvaji su, kao golemi osvijetljeni akvariji, klizili šinama, pločnici su bili zakrčeni ljudima.

- Da - napokon odgovori bradati vozač volge. - Bio sam tamo jednom na razgovoru s djedom. Vrlo vitalan starac. Morali smo po­lako pripremati cijelu stvar. Rekao sam da se radi o stipendiji za uče­nje jezika.

Silnikov se još dublje zavali u sjedalo i zaustavi pogled na brada­tom profilu svog vozača.

“Nemaš ti pojma o čemu se radi”, pomisli. “Tvoj je zadatak samo da dovedeš tog magičnog momka i ništa više. Onda krečemo u akcije.”

Zadovoljno je okrenuo glavu i pogledao kroz prozor u trenutku kad su uletjeli na posljednji titraj zelenog svjetla semafora u bočnu ulicu. Tribusonov vješto ugura auto u malo prostora između dva par­kirana golfa i otvori vrata. Izašli su i uputili se pješice prema jarkim svjetlima i bučnom trgu u centru grada. Silnikov je znatiželjno pogle­davao na izloge, svježu boju raskošnih fasada sa čijih je pročelja iska- kala cijela galerija figura, natpisa i reljefa. Što su više prilazili centru, to je svjetlo bivalo intenzivnije, titralo, palilo, gasilo se, protjecalo, kao u neprekidnom vodopadu boja s brojnih reklama i natpisa na vr­hovima kuća. A na samom trgu je vrelo.

Na visokim stupovima iz bijelih ovalnih svjetiljki, kao iz gigant­skih kapi, tekla je snažna svjetlost. Na svakom uglu trga bile su ka­vane koje je zelenilo u bijelim sanducima spajalo u gotovo nepreki­dan niz stolica i stolova. Trg je bio pokriven kvadratnim mramornim pločama i ružičastim šesterokutima što su vodili u bočne ulice pune kafića i malih dućana. Ponegdje se čuo zvuk gitare i pjesme. Ipak, najveća gužva bila je oko jedne popločene udubine gdje su ljudi sta­jali nijemi i nasmijani. Tribusonov ga odvede do niskih kamenih stu­pova, povezanih jakim lancima što su ograđivali prostor. Mramorne stepenice vodile su do zdenca preko čijeg se ruba prelijevala voda. Ali ono što je prikovalo pogled Silnikova, bila je obična kamena koc­ka u sredini zdenca na koju su ljudi, kao u nekom pobožnom tran­su, neprekidno bacali novac. I to ne samo kovanice, već i papirnate

2

novčanice, tako da je hrpa rasla sve više, prekrivši cijelu kamenu po­vršinu. Stisnut laktovima i nogama sa strane, Silnikov se nagne pre­ma Tribusonovu i šaptom ga upita:

- Stjepane Goranoviču, što je ovo? Neko sveto mjesto?U njegovom glasu bilo je dosta bojazni.- Ne, nije... premda tako izgleda. To je zdenac koji je bio zako­

pan, a sad su ga otkopali i uredili.- Nešto kao obnovljena povijest? - promrmlja u bradu Silnikov,

dok mu je ruka automatski pošla u džep i vratila kopjejku natrag. Premda je bio opskrbljen dolarima, par tih novčića ostalo mu je ra­suto u odijelu. Sakrio je dlanom sitnu kovanicu od pogleda starice što je kraj njega stajala, i onda je zavitlao preko glave nekog debelj­ka prateći kako u luku pada u vodu.

“Za naš uspjeh”, bijesnu mu kroz glavu želja prije no što je ko- pjejka dodirnula površinu, a onda gotovo grubo povuče Tribusono- va, koji je zaneseno gledao, i zapovjedničkim tonom mu reče:

- Idemo!Probijali su se kroz gomilu svijeta, dok je Silnikov osjećao kako

u njemu raste neobjašnjivo nezadovoljstvo.- Je li daleko? - upita mrzovoljno.- Za minutu smo tamo.Prošli su stubama preko mračne plohe puste tržnice. Uz rubove

tržnice bili su jedno na drugo naslagani nogari i daske štandova za prodaju voća i povrća. Kao da mu je iznenadna tmina odgovarala, Silnikov malo zastane i obrati se svom pratiocu. Bili su sami na tržni­ci, svjetlo i žamor ostali su iza njih, ali Silnikov ipak priguši ton:

- Stjepane Goranoviču, ovo što sam vidio, velika je promjena.Tribusonov upravo htjede reći kako je to zacijelo najljepši grad

u zemlji, ali ga njegov sugovornik presiječe hladnim riječima:- Ne znam kako izgleda drugi dio grada, ali ovo... ovaj trg i ove

ulice naokolo, to ima posve kapitalistički ugođaj.

Tribusonov osjeti olakšanje što je zakasnio sa svojom rečenicom, pa samo šutke potvrdi glavom. Nije znao misli li to Silnikov u pozitiv­nom ili negativnom smislu. Za sebe je bio siguran da mu je trg u cen­tru grada mjesto gdje se divno osjeća. Podigao je ruku i pokazao u smje­ru uzvisine, gdje su, stotinjak metara dalje, pod romantičnim zelenka­stim svjetlima, bili postavljeni stolovi i stolice. Nazirale su se konture rijetkih gostiju, čuo se tih razgovor, zveckanje čaša i meki šaputavi tono­vi bariton saksofona neke jazz-melodije. Znao je ime tog saksofonista, ali je smatrao pametnijim da i to zadrži za sebe. Samo je suho rekao:

- Tamo! Tamo nas čeka.

14

PRIJATELJSKO UVJERAVANJE POPRAĆENO GRUBOSTIMA

Kad su bili na desetak koraka od stola za kojim su sjedili mladić i djevojka, Silnikov rukom naglo zaustavi Tribusonova. Ljutito pro­šapta:

- Dobro, što je to sad? Zar niste rekli da će biti sam?I Tribusonov je zatečen stao. Onda tiho odvrati:- Dogovoreno je tako. Ne znam zašto je došao s djevojkom...Stajali su zaklonjeni polutminom, jer su mladić i djevojka bili

okrenuti leđima i povjerljivo razgovarali.- Odmah je se otarasite! Ona ne može prisustvovati razgovoru

- oštro će Silnikov i, dok je Tribusonov kimao glavom, on produži prema njihovom stolu. Kad su prišli, ledeno lice Silnikova malo se razvedri. Ispod dugih oštrih bora od nosa do rubova usta, izbačenih jagodica i tamnih obrva, kao da se stalno krio oprez. Tribusonov pri­đe stolu i, pruživši ruku, pozdravi. Mladič spremno prihvati ruku i ponudi im da sjednu.

- Martin - rekao je zvonkim glasom pruživši ruku Silnikovu, koji mu uzvrati, a djevojku je samo letimično ošinuo pogledom.

- Moja djevojka, Veronika - rekao je Martin kao da time traži da se ljubaznije ponašaju prema lijepoj djevojci koja se stidljivo naklo­nila. Bilo je očito da to na Silnikova nije djelovalo. Jedva primjetno kimne glavom i uperi svoj mutnoplavi pogled u mladića koji je potpu­no odgovarao fotografiji u kovčežiću. Unatoč činjenici što je bio go­dinu dana stariji, jedina promjena na njemu bila su nešto šira ramena i veća ozbiljnost na licu. Sad kad je taj momak, o kojem su stigle po­vjerljive informacije, napokon tu, najednom je postao nestrpljiv da

prijeđe na stvar. Čekao je da Tribusonov naruči piče, da djevojku pošalje kuči i da obavi razgovor u četiri oka s mladićem. Kulturni je ataše po drugi put ponudio Martina i Veroniku pićem, što su oni odbili, jer su pred njima još stajale tek napola ispijene čaše. Osjećao je potrebu da opusti atmosferu napetosti koja je u jednom trenutku zavladala. Nasmiješi se Martinu i Veroniki, a oni mu uzvrate smije­škom.

- Eto, napokon ćemo moći dogovoriti to sa stipendijom - rekao je pogledajući Silnikova koji potvrdi glavom. Tribusonov je govorio tečnim hrvatskim jezikom.

- Koliko bi trajala? - upita Martin gledajući istovremeno obojicu.- Koliko... što - zbunio se Silnikov. I on je, premda nešto slabi­

je od Tribusonova, bez teškoća govorio hrvatski. Napokon mu dopre do mozga da se mladić interesira za trajanje nepostojeće stipendije.

- Ah, da, tri do četiri mjeseca... čak do godinu dana, ovisi o an­gažmanu... o rezultatima rada, da, o tome najviše ovisi.

Martin zašuti i pogleda Veroniku u čijim je očima ugledao zbu­njenost. Te su oči bile zelene i na prigušenom svjetlu sjajile se poput mačjih.

- Tri bi mi mjeseca najviše odgovaralo - primijeti Martin i po­traži pod stolom njezinu ruku koja je bila topla i meka.

- To je stvar dogovora i zato je najbolje da odmah odemo tamo gdje ćemo na miru o tome porazgovarati.

- Zar ne možemo ovdje? - upita ga Martin, ali odmah uleti Tri­busonov:

- Martine, rekao sam ti da ćemo otići k nama da na miru sve obavimo.

Martinu zaigra mišić na licu i prsti mu automatskom kretnjom poprave pramen kose nad čelom. Osjetio je kako ga Veronikin dlan grije ispod stola.

- Mislio sam da i moja djevojka... da ne bi smetalo...

16

- Na žalost, smetalo bi! - poput britve presjekao je Silnikov. Okrenuo se Veroniki, čija je svijetla kosa pokrivala gola ramena. Ispod svilene bluze nazirale su se lijepe grudi.

- Mlada gospođice, nemojte se ljutiti, ali ovo je nešto što mi mu­škarci moramo sami obaviti.

- Shvaćam - rekla je tiho Veronika i spremila se da ustane, ali je Martin povuče na stolicu. Tribusonov diskretno pozove konobara da plati račun.

- Otpratit ću te najprije kući, pa ću se vratiti.Martinu je bilo žao zbog načina kako se ovaj čovjek u tamnom

odijelu i zelenkastoj kravati odnosi prema Veroniki. Od samog je po­četka davao do znanja da mu njezina prisutnost ne odgovara, ali se ustručavao uzvratiti mu na isti način. Nije želio pokvariti odnose pri­je no što sazna pojedinosti o toj stipendiji o kojoj su ga već prije tri mjeseca bili obavijestili. Najprije pismeno, zatim usmeno, a ovaj dru­gi i mnogo ugodniji Rus stalno ga je obavještavao kako su ga izabra­li kao jednog od najboljih učenika na školi. Sad kad je čovjek o ko­jem ovisi ta stipendija napokon tu, prisilio se da ne pokaže svoj pr­votni dojam o njemu. A taj je bio daleko od ushita.

- Odvest ćemo vas usput kolima - spremno ponudi Tribusonov, ali Veronika odmahne rukom i ustane.

- Ne, hvala, stanujem u blizini - vješto je prikrivala uvrijeđe­nost. - Brže ću stići pješice.

- Veronika... - podigne se i Martin. Ona se nasmije i prstom mu pritisne usta. Djelovala je dražesno u svilenoj bluzi i haljini iz koje su se promolile dugačke, gole noge u laganim sandalama. Sada i Silni­kov ustane i pruži joj ruku. Bilo je teško odoljeti srdačnosti s kojom se opraštala od njih.

- Vidimo se sutra - dobaci ona Martinu, uze crnu kožnu torbi­cu, prebaci je preko ramena i brzim se korakom uputi strmom uli­com pod žmirkavim svjetlom plinskih svjetiljki.

17

Oni su nekoliko sekundi gledali za njom i onda se prvi javi Sil- nikov s prijedlogom da odmah krenu. Pošli su šutke, premda je Tri- busonov nekoliko puta pokušao zapodjeti razgovor, ali je Martin re­agirao samo nijemim kimanjem glave. Oneraspoložen tijekom doga­đaja, s mukom je stišavao zlovolju i branio se šutnjom. Nastojao je u hodu srediti dojmove s ovog munjevitog susreta u kojem su se stva­ri događale kao u nekom grču. Prateći Silnikova u stopu, osjećao je kako ga prema njemu obuzima sve jača odbojnost. Smetala ga je na- busitost koja kao da je izlazila iz kože tog čovjeka.

“Ne valja nikog suditi po prvim dojmovima”, mislio je, “možda se radi o plemenitom čovjeku s pogrješnim nastupom?”

Probili su se kroz vrevu na glavnom trgu i ušli u kola. Martin se zavalio na zadnje sjedište a da nije zapravo ni znao kamo ga vode na razgovor. Htjede upitati Tribusonova koji je već vješto sustizao zele­na svjetla semafora, ali mu se to učini posve nevažnim pa se još udob­nije ugnijezdi na mekom sjedištu. Izašli su iz prometnih gradskih ulica i naglo se stali uspinjati. S lijeve i desne strane bile su male ku­će i vile s vrtovima, ponegdje ispresijecane šumom ili parkom s lju­ljačkama. Cesta je bila strma, vijugava i slabo osvijetljena, s gustim drvoredom divljih kestenova. Kola su se blago ljuljala lijevo-desno, kao da voze slalom. Kad su se napokon zaustavili pred visokom ka­menom ogradom, obraslom bršljanom, slakom i bijelim ružama, Tri- busonov zaustavi kola i otvori vrata.

- Stigli smo - reče tiho, kao da se boji poremetiti tišinu koja je tu vladala. Iza ograde uzdizala se visoka kuća s velikom terasom i tornji- ćem punim okruglih prozora, kao na nekom starom dvorcu. Fasada je bila svježe oličena žutom bojom, a iza nje su se na pozadini u mraku nazirali vršci borove šume. Tek tada Martin začu zrikavce, čiji je pjev bio toliko monoton i blag da je jedva iskakao iz ovog idiličnog ugođa­ja. Silnikov priđe visokim vratima od kovana željeza i pritisne osvijet­ljeno zvonce. Ponašao se poput domaćina ili nekog tko je navikao da

18

ga slušaju. Iza velikih hrastovih vrata kućnog ulaza naglo se pojavi ši­roko, okruglo lice i bez riječi ih propusti unutra. Čovjek je bio ogro­man. Brdo mesa, bikovska šija i ruke poput lopata. Da nije bilo glupog izraza, to bi lice čak djelovalo dobroćudno. On šutke stane u stranu, dok su oni produžili hodnikom prolazeći pored vrata u udubinama s lijeve i s desne strane. Išli su tiho jer im je korake prigušivao debeli, cr­veni tapison koji je pratio skretanje hodnika pod oštrim kutem, dok ne dodoše do velike dvorane čiji su zidovi bili iskićeni fotografijama. Bili su to motivi s polja, tvornica, cesta i gradilišta, uvijek su u prvom pla­nu bih nasmijani radnici u plavim kombinezonima i s izrazom sreće na licu. Na bočnoj strani, između velikih dvokrilnih prozora, bila su tri golema portreta bradatih muškaraca. Dobro ih je znao, jer su tim istim redom, od gušće prema rjeđoj bradi, bili poredani u njegovom udžbe­niku povijesti, u poglavlju koje se odnosi na radnički pokret.

Nakon te velike dvorane, uđoše u još uži, tamni hodnik i onda Silnikov otvori vrata i upali svjetlo. Bila je to soba, bolje rečeno so­bica, sa stolom, ormarićem, tri naslonjača i prozorom iza kojeg se nazirala borova šuma. Silnikov priđe prozoru i spusti drvenu roletu i zatvori prozor.

- Da nam ne ulaze komarči - reče. Bila je to prva rečenica koju mu je uputio nakon što su otišli iz kafića. Ponudi mu da sjedne i iz ormarića izvadi dvije čaše.

- Jesi za nešto oštro? - upita, ali Martin odbije rukom. Tek ta­da primijeti da u sobi nema Tribusonova. Kao da se izgubio u hodni­ku. Ostala su samo njih dvojica.

- Gdje je Stjepan Goranovič? - pomalo nervozno upita Martin.Tribusonov mu je ionako bio mnogo simpatičniji.- On nam ne treba za razgovor. Stvarno nećeš ništa? Votku, ko­

njak, viski?- Ne, hvala. Čujte, gospod... druže... - zastao je Martin postav­

ši svjestan da ovom čovjeku nije zapamtio ime.

- Silnikov - rekao je Julijan Antonovič nalijevajući sebi votku u veliku čašu i odmah nastavio. - Što je, Martine? Što ti smeta?

- Smeta mi što drug Tribusonov nije s nama. Čemu je potrebno toliko tajnovitosti oko jedne stipendije?

Silnikov prinese čašu ustima i otpije mali gutljaj. Martin je gle­dao njegovo mirno lice kako se razblažuje, dok mu jabučica poigra­va na vratu. Zabacio je glavu unazad kao da što duže nastoji zadrža­ti oštar okus alkohola i prošao pažljivo dlanom preko svoje sijede, uredno podšišane i uvis začešljane kose. Oblizao je debelu donju usnu preko koje su se spuštale dvije bore i onda naglo istresao cijeli sadržaj u grlo spustivši praznu čašu na stolić.

- Da - rekao je polako - za stipendiju ne treba toliko tajnovito­sti, ali ovdje se ne radi o stipendiji.

Martin poskoči i nagne se preko stoliča prema njemu.- Što hočete time reći?! O čemu se onda radi?- Sjedi, Martine, sjedi - smirio ga je glasom i pokretom Julijan

Antonovič, i sam se udobno smjestivši u drugi naslonjač. - Vrijeme je da ozbiljno porazgovaramo.

Martin zausti nešto, ali mu on ponovo dade rukom znak da šu­ti.

- Stipendija... stipendija, do vraga, ako ti je toliko stalo, imat ćeš ih pet, i to najboljih. Ono što nas zanima, nešto je drugo.

Martin je htio upitati tko su to oni, ali je Silnikov nastavio.- Ti vjerojatno ne znaš da mi znamo puno o tebi. Mi uvijek zna­

mo puno o onima koji nas zanimaju. Kad smo saznali za tvoju mo­gućnost, osupnuli smo se. 1 eto, sad smo došli da napravimo zajedni­čki posao.

Sad Martin poskoči u naslonjaču. Podigne visoko ruke kao da se čudi i upita:

- Kakvu mogućnost? Ne razumijem?- Ne pravi se naivan, Martine.

20

- Ozbiljno vam kažem, ne znam na što mislite - bunio se Mar­tin.

- Zaista ne znaš? - Silnikov strogo podigne obrve.- Ne.- Hoćeš reći - Silnikov je opet vrlo polako izgovarao svaku

riječ - da ne znaš za svoju veliku sposobnost da... - zastane i napokon dovrši - letiš?

Martin je pomno pratio svaku gestu i riječ Silnikova i najednom mu se učinio silno komičnim. Stavio je ruku na usta da obuzda smijeh.

- Da letim? - bilo je bezuspješno dalje sprječavati smijeh. Gla­sno se nasmijao. - Ne, nema tajne, druže Silnikov, ja ne letim.

- Ne letiš? - ponovi Silnikov.- Ne. Zar vam sličim na pticu?- Martine, zašto lažeš? Mi imamo pouzdane podatke, postoje

fotografije, hoćeš reći da je sve to izmišljeno?Martin se smiri. Ozbiljno je gledao svoga sugovornika koji je be­

sprijekorno vodio konverzaciju, premda ga je povremeno naglasak odavao.

- Ja ne znam što vi znate, ali vam mogu reći da su vam podaci zastarjeli. Ako sam nekad i mogao nešto slično... - on se zamisli - hoću reći, vinuti se u zrak... to je prošlo... izgubilo se, ništa više od toga.

- Mogao si? - živne Silnikov. - Priznaješ da si mogao, da si po­letio?

- Možete to i tako nazvati, kad već inzistirate. Onda sam mo­gao. Jednom. Pod posebnim okolnostima - sjetio se Martin. Proju­rio mu je cijeli film događaja od prije dvije i pol godine. Bio je još gotovo dječak. Odlazio je u šumu na kraju grada, preskakao rječicu i visoke grane stabala. Bile su to ogromne daljine, nevjerojatne za njegov uzrast, ali mogao ih je preletjeti samo u svojoj šumi. Tad su

21

se umiješali ljudi iz Državnog centra za fizičku kulturu. Pokušali su ga pridobiti da nastupi na Svjetskom atletskom kupu, ali nije išlo. S njima nije išlo nikako. Kad su ga napokon slomili, pristao je nastu­piti. I onda... tada... do danas neobjašnjivo, kad su mu sve lađe po­tonule, kad su ga doveli do ruba nevolje, zatvorili mu djeda, ubili dragog papagaja i odvojili od Veronike, kao da ga je ponijela neka divlja, tajanstvena energija, kao da se poigrao neumoljivim zakonima fizike... vinuo se u zrak iznad stadiona... visoko, visoko, jednom, ta­da i nikad više.

Mora da su mu misli poluglasno prelazile preko usnica, razgo­vijetno ali tiho ponavljao je rečenice iz svojih sjećanja, a Silnikov ga je napeto pratio kao da sluša molitvu u crkvi. Kad se Martin vratio iz uspomena, Silnikov uzvikne:

- Sto to onda znači? Kad se jednom svlada čudesna sila, može se uvijek. Priznao si da možeš.

- Velim vam, samo onda... Nije se više nikad ponovilo.- Zato što ti nije trebalo. Jer nisi više na to koncentriran. Treba

to u tebi probuditi.- Zašto? - umorno če Martin.- Zato što to treba nama.Martin ne izdrža. Tko su oni?- A tko ste vi?Umjesto odgovora, Silnikov ponovo ustane i natoči do vrha ča­

šu votkom. Slijedio je isti obred. Mali gutljaj, intenzivan doživljaj, za­bačena glava i onda naglo pražnjenje. Njegove hladne crte lica po­primile su izraz oholosti.

- Tko smo mi? - ponovio je Martinovo pitanje. - Mi možemo gotovo sve.

Martin je šutio. Sa svojih sedamnaest godina bio je pročitao do­sta knjiga, vidio mnogo filmova, redovno djedu kupovao novine či­tajući ih s njim, pristojno svladao engleski jezik. Činilo mu se da na­

22

slućuje bit tog odgovora, premda se Silnikov trudio da ostane tajan­stven.

- Zašto sam vam onda ja potreban? - upita ga mirno.- Zbog onog što možeš. To je jedinstveno u svijetu. Samo to

nam nedostaje i... tad bismo mogli zaista sve.- Ali druže Silnikov! Shvatite me, molim vas. To je iza mene.

Prošlost. Ja sam običan mladić kakvih ima na tisuće u svakom gradu, a ne Petar Pan. Ja to više ne mogu.

Silnikov se opasno namršti.- Nije vrijeme za duhovitosti, Martine. Izmotavaš se. Vidim ja u

čemu je problem. Ne želiš surađivati, a to nije lijepo. Naši su znan­stvenici proučili tvoj slučaj i mišljenja su da se takva sposobnost ne gubi. Treba samo iznova sve aktivirati.

Martin se opusti u naslonjaču. Nije se vrijedilo opirati. Ničim nije mogao uvjeriti Silnikova da su njegove riječi istinite. Sto je naj­gluplje, njihovi su znanstvenici proučili njegov slučaj. U sobi je bilo vruće i on zamoli Silnikova da otvori prozor. On mu ispuni želju, ali drvenu roletu samo malo pridigne, kao da se boji da neke tajanstve­ne oči iz šume ne zavire unutra. Djelovao je kao čovjek koji je stal­no na oprezu. Martin dlanom obrisa znoj s čela čudeći se kako tom ledenom Rusu nije vruće u odijelu, a njemu je vruće i u laganoj ko­šulji.

- Znači, stipendija je samo kamuflaža? - upita ga Martin. - Sve je izmišljeno radi ovog razgovora?

Silnikov kao da ga nije čuo.- Što vi od mene zapravo očekujete? - upita ponovo.- Da ispuniš zadatke - zadovoljno će Silnikov što ga je napokon

privolio na ovakav razgovor.- Kakve? - znatiželjno će Martin.- Različite.- Gdje?

l\

- Svuda u svijetu. Gdje god zatreba.- Po svijetu? - zaprepasti se Martin. - Ali ja moram završiti ško­

lu. Ne želim se odvojiti od Veronike, od djeda. Osim toga, kakvi su to zadaci? Želim znati. Možda ih ne mogu ispuniti.

- Znat ćeš u trenutku kad ih budeš dobio - mirno je odvratio Silnikov. - Za sve druge možda teški i neizvedivi. Za tebe, uz ova­kvu sposobnost, sitnica.

Spremao se po treći put za obred s votkom.- Znači li to... - zastane Martin - znači li to ukrasti gdje nitko

ne može... prisluškivati... oteti... ubiti?Glas mu je zadrhtao.Silnikov je već vratio praznu čašu na stol. Bijela tekućina opekla

mu je ždrijelo. Prvi je put te večeri Martin na njegovu licu vidio ne­što nalik na smiješak. Debela donja usna podigla se veselo, ali zubi su i dalje ostali nevidljivi. Lice je izražavalo zadovoljstvo i on spre­mno potvrdi glavom na svaki Martinov upit.

- Za koju cijenu, druže Silnikov? - podigne glas Martin. Sad je u njegove oči ulazio prkosan sjaj.

- Za dobru cijenu. Veliku. Novac. Putovanja... Odlikovanja... nove djevojke.

S treskom Martinov dlan udari po stoliću tako da se Julijan An- tonovič uplašeno trgne.

- Ne! - rekao je kao da zamahuje nožem. - Ne, najprije što to objektivno ne mogu. I opet ne jer, da sam i u stanju, nikada to ne bih učinio.

Stajao je napet poput mačke koja se sprema na skok. Ispod krat­kih rukava, njegove plave traper-košulje vibrirali su mišići, a oči su mu sjale u divljoj vatri. Silnikova zbuni ta nagla promjena u mladića koji se sve do tog trena pristojno i blago ponašao. Tek kad je rekao: - Molim vas, pustite da sad odem kući - Silnikov se prodere tako da je u maloj sobi odjeknulo kao ispod ogromnog zvona.

24

- Ne ideš ti nikamo! Nama nitko ne kaže ne\ Je li ti jasno? Na­učit ćemo te da se pristojno ponašaš.

U uzbuđenju je Silnikov posljednju rečenicu viknuo na svom ma­terinskom jeziku. Martin krene prema vratima, ali mu on prepriječi put.

- Ti stvarno hoćeš lekciju? - prosiktao je bijesno Julijan Anto- novič. - Odavde se može samo kad se mi s tim složimo.

- To je nasilje. Pustite me! Prijavit ću vas miliciji.- Budalo! Zar si ti stvarno tako naivan? Od koga tražiš zaštitu?- Vi nemate pravo zlostavljati ljude - vikne bijesno Martin i sti­

sne šake.- Od koje milicije? Vaše? - prijezirno je odmahnuo rukom Sil­

nikov. - To je kao da lisica zamoli zeca da kazni medvjeda zato što ju je vrijeđao.

Nacerio se svojoj dosjetki i opet naglo namrštio.- Ne budali, momče, zadnji put ti kažem. Mi ne odustajemo od

onog što smo naumili. Odluči se milom ako nećeš silom.- Ni milom ni silom - zavikne Martin i jurnu prema prozoru.Grozničavo je rukom pokušao podići drvenu roletu, ali je ona

stalno zapinjala. Julijan Antonovič Silnikov pritisne dugme na zidu pored vrata. Martin je tresao i vukao. Drvene šipke naglo poletješe u visinu. Vani je bilo mračno, vidjeli su se samo obrisi zbijenih gra­na borova. On pogleda dolje da ocijeni visinu.

Silnikov mu nije prilazio. Gledao ga je skupljenih obrva i kivno. U trenutku kad je stao na rub prozora, odlučivši se za skok u tamno podnožje, kao zahuktali buldožer, odgurnuvši s treskom vrata, dojurio je mesnati tip koji ih je bio pustio u kuću. U dva koraka našao se kraj prozora i ščepao Martina za ramena u trenutku kad se on već bio odlije­pio od daske. Grubo ga je uvukao unutra i bučno spustio roletu.

Martin je pao srušivši leđima ormarić i bijela se tekućina iz ra­zbijene boce prolila po parketu. Boljelo ga je rame, boljelo ga je na-

25

tučeno rebro, ali on poskoči i bijesnim, čvrstim udarcem pogodi vr­šak brade na okruglom licu. Normalan bi čovjek od takva udarca si­gurno zateturao, ali ova mesnata mrcina samo je malo zabacila gla­vu i savila mu obje ruke iza leđa.

Imao je osječaj kao da upada u prešu koja mu mrvi kosti i okre­če vrat. Čuo je različite glasove u sobi. Govorili su ruski. Grdosija ga je prikliještila uz svoje golemo tijelo, a nad njega se nadvilo ledeno lice i mutne oči Silnikova koji je u ruci držao velik natopljen komad gaze.

Osjetio je snažan, opojan miris narkotika koji mu je počeo pro­dirati u nosnice pomiješan s mirisom votke što je hlapjela iz parketa. Pokušao je pomaknuti glavu da se oslobodi gaze što mu je pokrivala pola lica, ali su mu trzaji bivali sve slabiji, plavi kolutovi zlih očiju nad njim sve dalji, obrisi sobe sve mutniji.

Propadao je u dubok, taman bezdan tišine.

27

AMERIKANCI DOLAZE

Sivo nebo i rasparani, olujni oblaci nad gradom bili su znak da će se vrijeme promijeniti. Dugačke, užarene dane prijetila je poremetiti nagla ljetna oluja. Vrelina je još izbijala iz betona, zgrada i vozila, po­miješana s vlagom koja je otežavala disanje. Kroz malu ulicu od niskih kuća s vrtovima i nekolicinom limarskih i automehaničarskih radio­nica, lagano je vozio elegantni, crni ford i onda se zaustavio preko pu­ta jedne deseterokatnice. U cijelom nizu tih malih kuća s vrtovima iz kojih se ponegdje čuo lavež, blok od pet novih deseterokatnica stršio je uvis narušavajući idilični pejsaž gradske periferije. Ulica je bila go­tovo bez ikakva prometa, samo je na betoniranom platou iza tih viso­kih zgrada bilo parkiralište s desetak osobnih automobila. Prilično se smračilo - neuobičajeno za ljetno poslijepodne - zbog sve tmurnijeg neba i nadolazeće kiše. U crnom fordu, koji je bešumno klizio, sjedi­la su dva čovjeka. Suvozač podigne ruku i muklim glasom reče:

- O.K. you can stop bere!- Here? - začudio se vozač, premda je istog trena nagazio no­

gom na kočnicu. - But he doesn’t live here.- I know - odmah je nastavio čovjek s muklim glasom. - But Vd

rather walk this hundred meters. Govoreći to, okrenuo se i uzeo u ru­ke crnu kožnu torbu koja je ležala na stražnjem sjedalu. Vozač ne odgovori ništa, već samo pogleda prema kućici s dvorištem u kojem je visok bor zaklanjao prozor. Počelo je puhati i prašina pomiješana s papirićima, otpacima i opušcima cigareta, kao kobra na zvuk frule, zakovitla se s jednog na drugi kraj ulice. Čovjek s muklim glasom otvorio je vrata automobila i stupio nogom na pločnik.

28

- Rick, shall I go witb you? - opet se nagnuo čovjek za volanom.- No! - bio je kratak odgovor. Čovjek mukla glasa se ispravi.

Bio je visok, koščat i širokih ramena. Lice mu je bilo preplanulo a ve­liki su zubi zasjali kad se nasmijao vozaču podigavši palac uvis, kao znak da je sve u redu. Pepeljasta, otraga nešto duža kosa, s prednje strane malo prorijeđena, bila je počešljana na razdjeljak. Na jakim četvrtastim obrazima povremeno bi zaigrao mišič, dok je svijetlopla- ve oči okruživao niz malih bora oko sljepoočnice.

On se osvrne kao da ispituje teren, i tog trenutka njegovo lice, koje je na prvi pogled djelovalo simpatično, poprimilo je opasan izraz. Samo na trenutak jer se opet nasmijao i dao znak vozaču da ode. Ford se bešumno okrenuo i izgubio u smjeru iz kojeg je i došao. On laganim korakom krene prema kuči s borom u dvorištu čije su grane podrhtavale na vjetru.

Oluja se približavala. Iza brda u daljini, na čijem se vrhu i crnom horizontu u pozadini jedva nazirao TV toranj, sigurno je več gadno pljuštalo. Zaustavio se pred željeznim rešetkastim vratima dvorišta, pričekao trenutak i bešumno ih otvorio. Uska staza, na kojoj je na­suti šljunak mjestimice bio utonuo u zemlju u koju je prodrla i trava, vodila je do ulaznih vrata kuće.

On pričeka trenutak kao da se koleba bi li pozvonio, a onda mekim korakom krene u stražnji dio dvorišta, gdje je deblo bora za­klanjalo zatvoreni prozor. On stane ispod igličastih grana nagazivši nogom na malu mramornu ploču koja je bila usađena u zemlju na­lik na minijaturni nadgrobni spomenik. Stajao je mirno, kao da osluškuje, a onda se nagne i zaviri kroz poluzastrtu zavjesu. Soba je bila prazna. Jednostavno namještena, s ležajem, malim pisaćim sto­lom i stolicom, te visećom policom na zidu punom knjiga. Na go­lom zidu nasuprot, bilo je nekoliko kazališnih plakata i velik poster Jima Morrisona, preminulog, legendarnog pjevača rock-sastava The Doors.

2^

Prestalo je puhati, ali se sasvim smračilo i prve kapi kiše šumile su na gustoj krošnji bora. Čovjek se propne na prste ne bi li pogle­dom ulovio što više detalja u unutrašnjosti sobe, kad najednom iza sebe začu miran, ali oštar glas:

- Tražite nekog?Okrenuo se munjevito i smiješkom otkrio niz velikih zubi. Ne­

koliko koraka iza njega stajao je starac srednjeg rasta, ali čvrst i na­bijen. Malo je raširio noge kao da se želi što bolje učvrstiti na zemlji, a mišićave ruke prekrižio na grudima. Počivale su mirno, premda se ispod zavrnutih rukava košulje vidjelo, po jakim, ispupčenim plavim žilama, da ih je spreman upotrijebiti. Na izboranom i neobrijanom licu, punom sijedih čekinja, svjetlucale su mu oči prodorno prateći svaki pokret neznanca.

- Tražim. I nemam nikakvih zlih namjera - rekao je čovjek bez grješke rečenicu na hrvatskom, premda ga je američki naglasak odavao.

- Tražite na čudnom mjestu - uzvratio je prijetećim tonom sta­rac. - U kuću se obično ulazi na vrata, a ne kroz prozor.

Stranac se nasmije. Prišao mu je bliže i ispružio ruku na pozdrav dok je u drugoj držao svoju crnu, kožnu torbu.

- Ne mislite valjda da bih to učinio? Zar vam izgledam kao lo­pov?

Stari se ne pomakne. Pratio je kretanje neznanca ne prihvaćaju­ći njegovu ispruženu ruku.

- Nikome ne piše na licu - reče suho. - Danas ionako najveći lopovi nose najbolja odijela.

Čovjek mukla glasa još jednom se nasmije.- Moje ime je Rick Conolly. Amerikanac sam. Nisam ovamo

slučajno nabasao. Došao sam porazgovarati s Martinom.Stari se trgne i oprezno ustukne za korak. Ruke su mu nepomič­

no prekrižene počivale na grudima. Po krovu i borovoj krošnji tukle su sve krupnije kapi.

30

- Martin vam treba? Zašto?Rick Conolly podigne pogled prema zatamnjenom nebu i prsti­

ma prijeđe preko finoga sukna svojeg odijela na kojem su se širile mokre mrlje.

- Reći ću vam ako imate povjerenja da me pustite unutra. Ili bar donesite dva kišobrana, ako želite da ovdje razgovaramo.

Nastojao je biti neposredan, ali stari nije reagirao na tu vrstu du­hovitosti. Nije se nasmijao niti izmijenio svoje oprezno držanje. Je­dino je ispružio kvrgavu ruku i pokazao prema vratima.

- Izvolite - rekao je i krenuo za tipom kojem smiješak nije sila­zio s usana. Ušli su u kuhinju. Stari neznancu ponudi da sjedne. Ame­rikanac je hitro zaokružio pogledom po prostoriji.

- Cime da vas ponudim? - upita napokon stari malo ljubaznije.- Hvala. Ne bih ništa. Bolje da odmah prijeđemo na stvar. Vi

ste, pretpostavljam, Martinov djed?Stari kimne glavom i sjedne nasuprot došljaku.- Odakle znate Martina? Kako znate da sam mu djed?- Znam i to da ste bili brodski kuhar, da ste godinama putovali

morima, da ste Martinu i otac i majka od dana kad su oni stradali u prometnoj nesreći, i da o njemu s ljubavlju vodite brigu.

- Dobro ste obaviješteni. Neću vas pitati odakle, ali recite što hoćete od Martina?

- Od Martina? - vedro će Conolly. - Sve što inače želimo pru­žiti talentiranim mladim ljudima. A on to jest. Ja radim u Sekretari­jatu za koordinaciju nacionalnih unija studenata i mi pratimo izuzet­ne mlade ljude cijelog svijeta i želimo im omogućiti...

- Ali Martin nije student - uplete se djed.- Nije važno. Bitno je da mi možemo već sada isposlovati stipendiju

za vrhunska sveučilišta u Americi. Dobili smo o njemu izuzetne ocjene.Djed je pažljivo slušao Amerikančeve riječi, iako je sve to pri­

mao s rezervom. Oprez mu je pomalo nestajao s lica. Vani je snažno

U

tukla kiša, bljeskala povremeno munja i čula se potmula tutnjava gro­ma, dok se niz prozor slijevala voda kao da ga tko zalijeva šmrkom.

- Gdje ste naučili tako dobro hrvatski?- Ah - nasmije se dobrodušno Conolly - imam ja dosta godina.

Studirao sam ruski pa mi se usput svidio i hrvatski i naučio sam ga. Znam još i poljski. Znate kako kažu: najteže je naučiti prvih pet je­zika. Poslije ide lako. A gdje ste se vi naučili onako šuljati? Kao ma- rinac. Nisam uopće čuo kad ste mi prišli.

Glasno se nasmijao, izmamivši čak i smiješak djedu, ali stari se naglo snuždi. Prešao je zabrinuto dlanom preko kapaka.

- Morate mi oprostiti na onakvom tonu, ali silno sam zabrinut. Martina nema već četiri dana.

S Amerikančeva je lica smiješak nestao kao odrezan. Mišić je za­igrao i onaj opasni izraz izbio opet na površinu kože. Pogledao je djeda oštro u oči.

- Nema ga četiri dana? Je li tako nestajao i prije?- Nikada! - brzo uzvrati djed. - Ovo je prvi put. Bojim se da mu

se nije što dogodilo. Imali smo već neprilika u životu.Rick Conolly zamišljeno pogleda u pod. Vidjelo se da mu misli

grozničavo lete glavom.- Nije se javio?- Nije. Tu nešto nije u redu, shvaćate li? On to ne bi učinio,

znam ga. Čak da je i nekamo otputovao, pisao bi, telefonirao, oba­vijestio svoju djevojku.

- Ni ona ne zna gdje je? - muklo upita Conolly.- Prekjučer mi je zabrinuto javila da ne zna što je s njim. Uosta­

lom, i danas je rekla doći. Sutra idem na miliciju prijaviti njegov ne­stanak.

- Čudno... čudno... - mrmljao je Conolly sebi u bradu.Vani je šum kiše jenjavao i crnilo se gubilo prema istoku. Šutje­

li su zaronjeni u misli, kao da se već dugo poznaju pa ih zajedničke

32

brige vežu nekom intimnom tišinom. Trgne ih zvono. Poskočiše obojica, a djed žurno ode otvoriti vrata. Vani je stajala Veronika, sa sklopljenim kišobranom u ruci s kojeg se cijedila voda. Ugledavši Conollyja, zastala je na trenutak na otvorenim vratima. Djed je uhva­ti za ruku i uvede u kuhinju.

- Reci što je? Veronika, je li ti se javio? - nestrpljivo je uletio djed, kao da je zaboravio da mu Amerikanac sjedi za leđima i da bi ga trebalo predstaviti. Ni ona se nije suviše obazirala na gosta. Lice joj je bilo blijedo i vlažno, krajevi duge plave kose mokri od kiše, a ruke su joj drhtale dok ih je nervozno premještala u krilu.

- Djede - rekla je, a glas joj se pomiješao sa suzama - njemu se nešto dogodilo. Nema ga nigdje.

- Bože moj! - sklopio je djed šake i podigao pogled u strop.- Prekjučer nam je netko provalio u stan - uzbuđeno nastavi Ve­

ronika.- Provalio?! - zapanji se djed. - Je li što ukradeno?- Ništa - zbunjeno uzvrati Veronika. Sve smo pregledali i ništa

ne nedostaje. Samo desetak mojih fotografija. Glupo. Ne mogu shvatiti kome trebaju moje fotografije? Nešto se čudno i opasno do­gađa.

- Kad ste posljednji put bili s njim? - upade Conolly svjestan da su ga gotovo zaboravili. Tad se i djed pribere i reče:

- Veronika, ovo je gospodin Conolly, iz Amerike. Došao je ra­di Martina jer su mu htjeli dodijeliti američku stipendiju...

Na ove se riječi djevojka trgne, zelene oči bljesnuše joj kao u div­lje mačke i ona prostrijeli Amerikanca pogledom.

- I vi radi stipendije? - rekla je uzbuđeno i ljutito. - Svi su na­valili s tim stipendijama. Sto se događa? Ništa ne razumijem.

Sad i Conolly ne izdrža:- O čemu to pričate? Zar se već sastao s nekim radi stipendije?Glas mu je poprimio još tamniji ton.

- S nekim Rusima. Nisu mi se svidjeli od prvog trena.Amerikanac je problijedio i mišić mu divlje zaigrao na licu. Ste­

gnuo je šake i jedva čujno procijedio:- Oh, shit!- Otišao je s njima na dogovor. Tad sam ga zadnji put vidjela.- Kamo? Kamo je otišao s njima? - nervozno povikne djed.- Ne znam, djede. Nisu rekli, a on mi se više nije javio. Slutila

sam da će to loše završiti. Jedan od njih bio je izrazito antipatičan.- Sjećate li se kako je izgledao? - upita je Conolly.Veronika zaklopi oči i polako, u kratkim crtama, opiše Silniko­

va. Amerikanac je napeto slušao opis tajanstvenog Rusa. Oči su mu se sve više stiskale kao da žele prodrijeti u dobro skrivenu kartoteku fotografija koje nosi u glavi. Kad je Veronika zašutjela gledajući zna­tiželjno u njega, on tiho doda:

- Imao je dvije jake bore iznad usta, zar ne?Ona raširi oči u čudu i potvrdi glavom.- Poznajete ga? Tko je on?Činilo se da Conolly ne žuri s odgovorom. Duboko uzdahne i

povuče dlan preko čela.- On je netko koga bih najmanje želio vidjeti s Martinom. Kako

je, do vraga, već stigao? - Posljednju je rečenicu opet više uputio sebi i zamislio se.

- Dobro, recite nam tko je on? Sto je mogao učiniti Martinu? Ako znate, što ne govorite? - gotovo ljutito viknuo je djed.

Rick Conolly odavao je dojam osobe koja i u panici smišlja slje­deći korak. Povučen kovitlacem vlastitih misli, ustao je i odsutno se zagledao u jednu točku na zidu.

- Ako je to onaj na kojeg mislim, onda je to vrlo opasan čovjek.- Ali tko je on? Što je, u stvari, htio od Martina? - opet je kroz

suze viknula Veronika. - Što znače sve te stipendije? Kakva je to igra? Sto su mu učinili?

34

- Smiri se, djevojko - reče Conolly hladnim i strogim glasom.- Nemamo ništa od kuknjave. Ni vi ni mi.

- Tko ste to vi? Tko su oni? Ništa mi nije jasno, i zašto ste se, zaboga, svi okomili na njega? - njezin je glas poprimio opasnu rezo­nanciju prijeteći da se pretvori u histeričan plač. Conolly naglo ša­kom udari po stolu. Nepristojna gesta za nekog tko je prvi put u tu­đoj kući. To ju je smirilo, a on se brzim pogledom ispriča djedu:

- Rekao sam da ne treba plakati. Treba brzo djelovati.- Čujte, gospodine Conolly - poče opet djed kao da ga je ipak

povrijedilo Amerikančevo ponašanje - mene se ne tiče što ćete vi, ali mi iz ovih stopa odlazimo na miliciju. Ipak vas molim da i vi pođe­te s nama, kako biste dali podatke o tom čovjeku.

Rick Conolly se uspravi. Najednom se doimao silno visoko. Kao da je u stanju jednom kretnjom pomesti sve stvari koje su mu pod rukama. Ustali su i djed i Veronika. On ih pogleda odozgo i prijezirno reče:

- Vi biste na miliciju? Ovu vašu? Ne budite smiješni! Nije to krađa lubenica na tržnici niti pijano pjevanje u gostionici. Ako je to ono što slutim da jest, onda je to ozbiljna stvar za ozbiljne ljude.

Jako mu se osjećao naglasak. Bilo je očito da je uzbuđen i da se trudi riječi izgovarati pravilno, ali da se one otimaju i izlaze iz usta kao da ih drobi zubima.

- Nema ovdje milicije koja je u stanju uhvatiti se s njima ukoštac- završio je mirnijim glasom.

- Dobro, tko su oni? Recite nam konačno - gotovo istovremeno povikaše djed i Veronika.

Rick Conolly opet je na trenutak opasno izgledao.- Oni su moćno zlo. Gospodari tuđih sudbina. Slijede ljude po

ulicama, drže straže pred tuđim vratima, potajno fotografiraju i kon­troliraju poštu, putnike u autobusima, avionima, vlakovima, brodo­vima, podmeću lažna pisma i pakete opasnih sadržaja, sve živo pri­sluškuju, telefone i razgovore u kavanama i uredima, potkupljuju i

ucjenjuju umjetnike, sportaše, političare, znanstvenike, organiziraju kaznene odrede za zastrašivanje, lansiraju lažne vijesti, prijete, tuku, muče i, naravno... - tu je duga tirada nanizanih strahota bila preki­nuta. On pogleda njihova zabezeknuta lica, pa kao da uživa u ovoj situaciji, polako izgovori i posljednju riječ - ... oni i ubijaju.

Djed i Veronika stajali su blijedi i nijemi, kao da vide smrt pred sobom.

- Komitet Gosudarstvenoj Bezopasnosti! Sovjetska služba za obavještajnu djelatnost, ili kraće KGB! Eto, to su oni!

Nakon kraće šutnje javi se djed. Glas mu je drhtao.- Gospodine Conolly, ne mogu vjerovati. Što će njima Martin?

Zašto bi se netko tako moćan bavio jednim običnim mladićem?Rick Conolly je šutio. Vidjelo se da želi otići. U ruci je držao

svoju crnu torbu i gledao prema vratima. Veronika zdvojno sklopi ruke.

- Dobro, što da radimo? On je u njihovim rukama, a ne znamo zašto. Ako nam nitko, ni milicija, ne može pomoći, što ćemo? Sjediti skrštenih ruku?

- Ne! - bio je kratak Conolly. Nasmiješio se, premda je to u ovom trenutku djelovalo neumjesno, kao da je smiješak bio dio nje­gova uvježbanog nastupa pred ljudima.

- Nego što? Tko nam može vratiti Martina? Tko će nam pomoći?Veronika je po treći put bezuspješno pokušala zaustaviti suze.

Kotrljale su joj se jedna za drugom niz obraze i padale na ovratnik bluze. I djed je djelovao turobno i slomljeno.

- Mi - bio je ponovo kratak Conolly. - Samo mi.Vidio je da Veronika očajnički diže glavu i sprema pitanje pa za­

to hitro podigne ruku sa željom da je zaustavi.- Ne pitajte tko smo mi - završio je svojim muklim glasom.

Opet mu je namješteni smiješak na brzinu ukrasio lice. On pruži ru­ku na pozdrav. Veronika i djed uzvratili su automatski, beživotnih,

36

tromih ruku. Prije no što su se snašli, on je već bio na ulici. Kiša je sasvim prestala i oni priđoše prozoru prateći ga pogledom. Vidjeli su kako uspravno hoda, kako hitro zaobilazi velike lokve vode na ploč­niku i skreće udesno od automehaničarske radnje, u ulicu kojom je upravo projurio tramvaj. Nijednom se nije okrenuo. Veronika pogle­da djeda i jedva čujno upita:

- Djede, tko su oni?Stari je brodski kuhar buljio kroz prozor, misli su mu se polako

sređivale. Činilo se da zna odgovor na njezino pitanje, ali ne reče ni­šta. Ako su prvi onakvo zlo, onda ni oni koji im se mogu suprotsta­viti ne mogu biti mnogo bolji. A Martin se našao između njih. Bilo je to dovoljno da osjeti kako u njemu raste jeza poput plimnog vala.

37

SOBA S POGLEDOM NA CRVENI TRG

Martin je polako otvorio oči kao da se budi iz olovnog sna. Nad glavom mu je visjela bijela ploha stropa i neko mu je vrijeme pogled na njoj mirovao. Onda spuzne niz bočni zid i zaustavi se na ormari­ću uz koji je stajala lijepa starinska stolica. Ormarić je bio prazan baš kao i cijela soba po kojoj mu je bludio pogled. Jedino je na zidu, po­nad kreveta na kojem je ležao, visjela velika slika s poljem jarkocrve- nih makova. Pod je cijelom dužinom bio pokriven debelim, mekim sagom, a u kutu sobe nalazio se mali umivaonik s dva čista ručnika na držačima što su virili iz zida. On se zbunjeno podigne na lakat i još jednom preleti cijeli sadržaj ove male i nepoznate prostorije.

Na prozor su bile navučene neprozirne zelene zavjese i on po­skoči da ih odmakne. Zavrtjelo mu se u glavi od nagla skoka, kao da mu je tko flešom bljesnuo pred očima. Stao je pred staklenom plo­hom prozora i zagledao se van. Prozor je izvana bio uokviren reše­tkama, bez kvake za otvaranje, ali se kroz njega sve jasno vidjelo.

Zagledao se Martin u nepoznatu panoramu ogromnog trga, ta­ko velikog da su brojne skupine ljudi na njemu izgledale sitno i izgu­bljeno. Trg je na rubovima prelazio u širok kolnik kojim su jurili ma­hom autobusi i kamioni, rjeđe osobna vozila. Pažnju mu je privukla glomaznost, sivilo i jednoličnost tih vozila koja su ipak bila predale­ko da bi im odredio tip i porijeklo. Ipak, činilo mu se da u gomili ju- rećih autobusa i kamiona prepoznaje volge, vvartburge i trabante.

Ono što je najviše zaokupljalo njegovu pažnju, od čega nije mo­gao odvojiti zaprepašten pogled, bila je skupina prekrasnih tornjeva raskošne crkve s desne strane. Tornjevi su završavali kupolama nalik

38

1 1 a obojene smokve, a na vrhovima su im se zlatili križevi. Šare koje su obavijale kupole bile su raznih kombinacija: plavo-bijele, plavo- žute, crveno-bijele, crveno-plave, a između njih dominirao je smeđi zvonik. I on je bio ukrašen brojnim bijelo-plavim lukovima i zlatnom kupolom na vrhu, koja je kao ogromna suza blještala na suncu. Dan je bio lijep i velika površina trga kupala se u svjetlu. Od nje su se, kao od ogledala, odbijale zrake na niz ogromnih, monumentalnih zgra- durina. Prekrasna crkva ispunjavala mu je vizuru prozora i, premda se u cjelini nije vidjela, bilo je dovoljno da se ukočiš od zaprepaštenja. Znao je za nju. Vidio ju je na nekim prospektima, razglednicama, a nerijetko i u televizijskim vijestima iz svijeta. Odmakne se od prozora i prošapće kao u bunilu:

- Zar sam poludio? Gdje se to nalazim? Pa ovo... ovo je crkva u Moskvi!

Prešao je dlanom preko lica kao da će time odmaknuti priviđe­nje, ali crkva je stajala u daljini nepomična i obasjana suncem.

On se hitro baci na vrata i tek onda ustanovi da na njima nema kvake. Stao je bjesomučno udarati šakama sve dok ga nije zaboljelo. Mukla tišina bila je jedini odgovor. Opet pojuri prema prozoru. Tra­žio je način kako da ga otvori, premda je i on bio bez kvake i neka­ko zatamnjen i masivan. Pipao je po rubovima ne bi li naišao na ka­kav otvor, ali onda je dlanom neoprezno povukavo po oštrom rubu i porezao se. Bijesno je, ne razmišljajući o posljedicama, udario no­gom o staklo, ali je na njegovo zaprepaštenje, krhka silicijska smjesa izdržala silovit nalet - kao da je od čelika. Ispod prozora pružao se pločnik obrubljen drvoredom po kojem su u jednom i drugom smje­ru brzali ljudi. Pokušao je odrediti visinu svog položaja. Sigurno je bio treći ili četvrti kat. Stao je skakati, mahati rukama i vikati iz sveg glasa ne bi li privukao pažnju nekog iz svjetine što je prolazila u po­dnožju, ali je i to bilo bez uspjeha. Udario je još jednom nogom ko­ja se odbila od čudnog stakla kao od gume i onda bespomoćno sjeo

na pod i zario glavu u dlanove. Trgnuo ga je glas koji mu je bio do­bro poznat i koji je ispunio cijelu sobu.

- Martine, ne možeš ništa silom. Staklo se ne može razbiti jer je neprobojno, a izvana te nitko ne može vidjeti jer to ti je samo iznu­tra prozor, a izvana ogledalo. Čemu taj bijes, Martine?

On očajno zaokruži pogledom po zidovima. Iz njih je dopirao taj glas.

- Odakle zovete, druže Silnikove, gdje sam ovo ja? Gdje ste me zatvorili?

- Dobro si maloprije pogodio.- Moskva!? - ponovi on zaprepašteno.- Da, a ona crkva koju si prepoznao zove se katedrala Vasilija

Blaženog.- Ali kako... kako ste me ovamo doveli?- Rekao sam ti da možemo skoro sve.- Zar ste me prebacili avionom? - upita on tražeći pogledom

nevidljivog Silnikova po zidovima.- U lijepom limenom sanduku, s dovoljno zraka, koji nitko ne

smije otvoriti i na kojem je pisalo: Specijalni teret - pažljivo rukovati.Sad se Martinu učini kao da se netko pored Silnikova nasmijao,

pa hitro upita:- Vi me vidite, zar ne?- Da, preko lelujavog polja makova moj pogled dopire do tebe.Martin ustremi pogled na sliku koja je visjela iznad njegova le­

žaja.- To je samo s tvoje strane slika, a s naše prozor, ali ako obećaš

da nećeš galamiti i biti nepristojan, doći ćemo ti u posjet. U protiv­nome, ostat ćeš opet sam u tišini.

- Dođite! - reče Martin zdvojno.Nekoliko trenutaka nakon toga otvore se vrata i na njima se po­

javiše dvojica, od kojih je jedan bio Silnikov. Onaj drugi bio je čo-

40

vjek velike okrugle glave, niska čela i zalizane, crne kose koja se sja­jila kao da je namazana uljem. Izgledao je tromo i dobroćudno, premda je Martin sumnjao da u prostoru u kojem se zatekao može biti takvih ljudi.

Silnikov je stajao pred njim držeći u ruci žutu kožnu mapu, dok je drugu ispružio prema njemu. Martin se začudi. Gledao ga je taj tip svojim mutnoplavim očima i nudio mu pozdrav kao da su dobri znanci. Kakav je to čovjek koji te najprije prevari, otme, tajno odve­de na tisuće kilometara daleko, prisiljava te na nemoguće stvari, a nakon svega želi se rukovati kao da se ništa nije dogodilo? Što li će još doživjeti, i može li pružena ruka takve osobe biti garancija da mu je život izvan opasnosti?

Dok je to mislio, nevoljko priđe i, susprežući strah i gađenje, pru­ži ruku. Pružio ju je i onom drugom s nauljenom kosom, našto ga Sil­nikov odmah predstavi. Nauljeni je šutio i dobroćudno se smješkao. Djelovao je kao čovjek koji samo misli na jelo i dobru kapljicu.

- I drug Ksantipov te želi upoznati. Doduše, on ne zna hrvatski, tek pokoju riječ, ali ja ću sve prevesti, jer bi i on volio s tobom po­razgovarati.

“Tko zna jesu li im to prava imena?” pomisli Martin. Dočekao ih je oprezno i hinio mirnoću. Ksantipov sjede na stolicu pored or­marića, a Silnikov se zagleda kroz prozor u obasjane kupole crkve. Kožnu je mapu spustio na prazni ormarić. Martin je čekao da ga poč­nu ispitivati, uvjeravati i obrađivati. Spremno je čekao.

- Ne smiješ nam zamjeriti način koji smo primijenili prema tebi- pokušao je blagim tonom Julijan Antonovič opustiti atmosferu.- Rekao sam ti da moramo silom kad drugi neće milom, ali uvjeren sam da to više neće biti potrebno.

Martin je šutio. Sjeo je na rub kreveta i gledao mirno preda se.- Da ne bih ponavaljao sve ono što sam rekao, rezimirat ću

ukratko naš dosadašnji razgovor. Ti tvrdiš da ne možeš nešto za što

41

mi imamo dokaze da možeš, i što si učinio pred tisućama svjedoka. Tvrdiš da je bilo jednom i nikad više. Dobro, nitko i ne očekuje od tebe da letiš naokolo kao muha. Ali jedno je jasno. Ti to možeš! Po­trebno je da tu energiju ponovo aktiviraš. Ali ti ne želiš. Ne želiš su­rađivati s nama, premda bismo mi to znali cijeniti, i nagraditi.

Martin podigne ruku. Odupirao se dugo šutnjom, ali mu je na to htio odgovoriti. Silnikov je prozreo njegovu namjeru i ledenim glasom ga zaustavio.

- Ili kazniti.Martin skrene pogled s njega na Ksantipova koji mu se smješkao

zavaljen na stolicu.- Smatram da je bolje da surađujemo na obostrano zadovoljstvo.- Sto čovjek mora učiniti da bi vas zadovoljio? - procijedi Mar­

tin kroza zube.Ksantipov blago mahne rukom i Silnikov mu prevede rečenicu.

Reakcija je bila osmijeh na okruglom licu i dobrohotno kimanje gla­vom.

- Da ispuniš naše želje - omekšale su se bore na licu Julijana An- tonoviča, kao dvije skijaške staze na koje je napadao svjež snijeg.

- U skladu sa svojim ljudskim mogućnostima? - jetko će Mar­tin.

- Upravo tako.- Znači, vi uporno vjerujete da ja mogu nešto jedinstveno, ne­

što što drugi ne mogu? Pa dobro, zar vi nemate oružje koje je jače od toga?

Silnikov potvrdi glavom. Prethodno je obje rečenice preveo Ksantipovu.

- Naravno da imamo, ali za neke stvari nema efikasnijeg oružja od tvojega.

Martin pomisli kako je sve to ludo, a cijeli događaj oko njega ne­vjerojatan. Izdržao je šutnjom novu navalu Silnikovljevih rečenica.

42

- Što bi to konkretno značilo, reći će ti drug Ksantipov, to jest ja, jer ću ti sve prevesti.

On se okrene bucmastom tipu niska čela koji je očito, po nači­nu kojim mu se obraćao, pripadao višoj hijerarhijskoj ljestvici.

- Oleg Mihailovič, izvolite - ljubazno se obrati Silnikov i Ksan­tipov se javi meketavim glasom. Izgovorio je cijelu monotonu tiradu riječi gledajući više kroz prozor nego u Martina, a kad je podigao ru­ku u znak da je spreman na pauzu, Silnikov se trgne iz pažljiva slu­šanja i prevede.

- Drug Ksantipov zadovoljan je što si prihvatio naš poziv i što si spreman svoje mogućnosti upotrijebiti za neke općekorisne stvari.

“Nisam uopće prihvatio, već sam kidnapiran i ne znam koje su to općekorisne stvari”, pomisli Martin, ali je Silnikov već nastavio:

- Drug Ksantipov nalazi se na čelu jednog našeg važnog sek­tora i njemu je u interesu da ti obaviš konkretan zadatak. Vjero­jatno ti je poznato da je naša zemlja na prijateljski poziv afgani- stanskoga naroda uputila već odavno vojsku u tu zemlju. Naime, prijetila je ozbiljna opasnost da ondje vlast preuzme kontrarevolu- cionarna, prokapitalistička klika, koja ne bira sredstva. Naša in­ternacionalistička dužnost nagnala nas je da pomognemo i sad se nalazimo tamo. Naš je kontingent vojske ograničen, ali na žalost stalno izložen napadima odmetničkih skupina. Zbog toga u zemlji nema mira. Te grupe dušmana, koje se bore za restauraciju kapi­talističkih odnosa u nama prijateljskoj zemlji, potpomognute su izvana. Najveća pomoć u opskrbi oružjem i opremom za borbu, dolazi iz SAD-a, i to preko Pakistana, uz pomoć američke tajne službe koja se zove CIA.

Martin je pomno pratio izlaganje Silnikova sve dok ovaj nije za­stao i značajno podigao ruku, kao da želi nešto posebno naglasiti:

- Znaš li što je, i čime se bavi, CIA?

■ I \

I ne dočekavši odgovor, nastavi rafalnim rečenicama koje je pra­tila sve jača mržnja na licu.

- Central Intelligence Agency ili Središnja obavještajna američka agencija je opasna, opaka i ogavna organizacija. Ne prežu ni od če­ga. Slijede ljude po ulicama, drže straže pred tuđim vratima, potajno fotografiraju i kontroliraju poštu, putnike u autobusima, avionima, vlakovima, brodovima, podmeču lažna pisma i pakete pune opasnog sadržaja, prisluškuju telefone i razgovore u kavanama i uredima, po­tkupljuju i ucjenjuju sportaše, umjetnike, političare, znanstvenike, organiziraju dobro opremljene kaznene odrede za zastrašivanje, lan­siraju lažne vijesti, prijete, tuku, muče i, naravno - ubijaju one koje drže svojim protivnicima.

Hladne crte na licu Julijana Antonoviča kao da su se otopile. Plamtio je mržnjom. Martinu se učini da sve to Ksantipov i nije re­kao, ali je očito tako mislio. Nastala je tišina u kojoj se čulo uzbuđe­no disanje čovjeka mutnoplavih očiju. Okrenuo se Ksantipovu koji je gledao kroz prozor u kamenu plohu Crvenog trga, čekajući da mu Silnikov prevede svaku riječ. Onda je opet prozborio svojim meke- tavim glasom, kao iznemogli dobroćudni jarac. Martin je napeto slu­šao, shvaćajući da mu je mnogo riječi poznato, da po smislu može povezati i poneku rečenicu i da bi već za godinu dana uspješno svla­dao taj melodični jezik. Naravno, ne od takvih učitelja. Opet je Ksantipov zašutio, namjestio svoj dobroćudni smiješak i nezaintere­sirano odlutao pogledom. Na redu je bio Silnikov.

- Premda legalne vladine snage i sovjetski vojnici drže stvari pod kontrolom - micale su se bore nad krajevima usana u ritmu riječi - ipak je u pojedinim dijelovima zemlje ojačala aktivnost tih bandit­skih grupa. To se naročito odnosi na dolinu Panšir.

Silnikov zastane, priđe ormariću i iz odložene kožne mape izvu­če zemljopisnu kartu Afganistana. Otvorio ju je i prstom prešao pre­ko dijela uz pakistansku granicu između masnih slova kojima je bio

44

ispisan grad Kabul i duguljasta natpisa Hindukuš, koja su se proteza­la duž gigantskih planina.

- Tu oni napadaju iz zasjeda i mraka, pucaju s visinskih prijevo­ja terorizirajući stanovništvo i paleći sela. Kao što veli drug Ksanti- pov, mi izlazimo s njima na kraj, jer do vitalnih dijelova zemlje ne dopiru, ali su uporni i opasni.

Silnikov je zastao na trenutak, što Martin iskoristi i uleti nasto­jeći da mu se ne osjeti ironičnost u glasu:

- Koliko mi je poznato, nedavno su dočekali cijeli konvoj vaših vozila u tunelu i zapalili ih. Bilo je mnogo žrtava, zar ne?

Silnikov se trgne kao oparen. Čak je nestao i dobroćudni smije­šak s okruglog lica Ksantipova, kao da je sve razumio.

- Otkud ti znaš za tunel Salong? - gotovo je viknuo Silnikov. U uzbuđenju gubio se njegov dobro naučeni hrvatski i pravilan nagla­sak.

- Čitam novine, druže Silnikove - mirno odvrati Martin.- Da... da, ne sumnjam.Bio je smrknut. Izmijenio je brz pogled sa Ksantipovom koji se

više nije smješkao. Krene dalje, kao da mu Martinova primjedba ni­je mnogo značila.

- Bila je to tragedija koju su banditi izazvali, ah slijedila je ubr­zo snažna protuofenziva pa su odbačeni natrag u planine. Oni su uporni, to je jedino što ih drži. Među najupornijima je svakako ovaj čovjek.

Opet se Silnikov maši žute kožne mape i iz nje izvuče pet razli­čitih fotografija, od kojih je jedna bila u boji, a ostale crno-bijele. Prinese ih bliže Martinu. Na svakoj je u prvom planu bio visok, vi­tak mlad čovjek s brčičima i dugim zaliscima. Glavu mu je pokrivala široka smeđa kapa tanjurasta oblika, a ruke mu se gubile u džepovi­ma široke vojne vjetrovke. Djelovao je nježno i simpatično pa se Martin zbuni kad mu Silnikov sasvim uz uho prosikta:

45

- To je glavni zločinac. Zapamti dobro to lice. Zove se Ahmed Šah Mahud.

Gurnuo je fotografije u ruke Martinu i pomaknuo se korak bli­že prozoru.

- Zašto da mu pamtim lice? - uzbuđeno odvrati Martin, ali izgleda da Silnikov to nije želio čuti. Nastavio je dalje, vjerojatno još uvijek prevodeči tekst Ksantipova, ili je to več sad bio njegov:

- On se krije u dolini Panšir. To je njegova zona zla. Pristup je težak jer je dolina dugačka, uska i sa svih strana okružena planina­ma, a po sredini teče rijeka. Jedini pravi ulaz u dolinu je most koji su ti dušmani porušili.

- Druže Silnikove, - opet če nervozno Martin kad mu se učini­lo da je mutnooki malo zastao - niste mi odgovorili zašto da zapam­tim lice toga čovjeka? Kakve ja imam veze s njim?

- Polako, Martine. Mirno slušaj i dalje gledaj fotografije, jer češ sve na vrijeme saznati. Dakle, on sa svojim opakim ljudima hara tim prostorom i teško mu je uči u trag. Čini nam veliku štetu i, unatoč mnogim naporima, nismo ga u stanju uloviti. Posljednji put viđen je kod mjesta Rukha - opet Silnikov spusti ispruženi prst na zemljopi­snu kartu Afganistana - ali je onda nestao. Po svoj se prilici krije u nekoj špilji u ovim planinama.

- Još uvijek ne znam kakve to ima veze sa mnom?Martin je potražio pogledom i Ksantipova, ali ovaj kao da se pot­

puno isključio. Silnikov još nije bio spreman odgovoriti:- Ni najbolji helikopteri, ni najbolje desantne jedinice, nikakva

vozila, nisu u stanju doprijeti do tih mjesta. Cijevi topova ne mogu se toliko podignuti. A mi znamo za tri moguče špilje u kojima se on nalazi.

- Ne mislite valjda... - zastane Martinu riječ u grlu. S jedne stra­ne gledale su ga dvije mutnoplave zjenice, a s druge strane zaleđen smiješak na okruglu licu.

46

- Reci! Reci do kraja - hrabrio ga je Julijan Antonovič.- Zaboga, ne mislite valjda da ja mogu doprijeti onamo kamo ne

može vaše oružje?! - zaprepašteno reče Martin i ustukne od njih pre­ma vratima.

- Da, možeš! - spremno potvrdi Silnikov, a Ksantipov također zakima glavom.

- Ali to je ludost! Čista ludost! Ja nisam orao. Nemam krila i ne letim. Zar ste vi stvarno pomahnitali?

Bio je uzbuđen, glas mu je drhtao.- Martine, nemoj da stvari vraćamo na početak. Znamo da mo­

žeš ako želiš. Ali se ne trudiš. Odbijaš.- Sve je to čista ludost. Molim vas, druže Silnikove, vratite me

kući.On sklopi ruke. Bio je to njegov posljednji pokušaj.- Vratit ćeš se kad obaviš zadatak. Vratit ćeš se s novcem i odli­

kovanjima.- Ne treba mi, ne, ne treba mi ništa - vikne Martin, a onda kao

da se otrijeznio, jedva protisne: - Kakav ste mi zadatak namijenili?- Ubit ćeš Šah Mahuda!Te su riječi pale kao komadi leda na mramornu ploču.Martin s užasom pogleda onu dvojicu.- Vi ste ludi! - rekao je u dahu.- Dobit ćeš najkvalitetniji eksploziv, lagan poput olovke, razo­

ran poput groma. Naši će te ljudi iskrcati na najboljem mjestu. On­da ćeš se koncentrirati i u sumrak vinuti prema označenim pećina­ma. U sve tri ubacit ćeš eksploziv. To je sve. Za tebe puka igra. Za nas ogroman posao.

Pokušao je proniknuti u glave tih ljudi, da vidi kakvi se mračni svjetovi u njima kriju. Zar oni zaista vjeruju da on to može? Ako su tako moćna organizacija, zar je moguće da se upuštaju s njim u ne­što što nalikuje na san ili, najblaže rečeno, na dječju igru? Ne, očito

47

u tim glavama nešto nije u redu, ili je želja za moći i vlašću nad lju­dima toliko jaka da gube smisao za realnost. Kad sve to ne bi bilo to­liko ozbiljno i kad mu ne bi mogli opasno nauditi, grohotom bi im se nasmijao. Unatoč svemu, skupio je dovoljno snage i odvažnosti da kaže:

- Druže Silnikove, ma kako vi to zamislili, od toga neće biti ni­šta. Posljednji put vas molim da me shvatite. Prevedite drugu Ksan- tipovu da ja nisam za to i da želim kući.

Ali Silnikov nije prevodio niti je pokazao da te riječi prihvaća. Po treći put mašio se žute kožne mape i izvukao još dvije fotografi­je. Dugo ih je držao pokrivene dlanom i mrko mjerio Martina. I Ksantipov ga je gledao natmurena lica. Preobrazio se iz dobrodušnog meketavca u prijeteća bivola.

- Nećeš? - polako je pitao Silnikov. - E, kad nećeš, onda dobro pogledaj i ove dvije fotografije koje smo jučer snimili u Kabulu, glav­nom gradu Afganistana.

On mu pruži fotografije i Martin ih, oklijevajući, uzme. Onda mu se lice zgrči. Bacio je slike na pod kao da su užarene. Šake mu se stegoše i gotovo zamahne na Silnikova, ali se u posljednji čas savla­da i izbezumljeno uhvati za glavu.

- Što ste joj učinili, životinje?! - kriknuo je. - Kamo ste je odve­li? Zašto?

Oni su stajali nijemi i ledeni, dok se Silnikov nije sagnuo i podi­gao odbačene fotografije. Poigravao se s njima u ruci.

- Ona je na sigurnome. Zasad - reče i ponovo mu ih pruži.Martin ih drhtavom rukom prinese očima. Nije mogao vjerova­

ti. Između dva mlada vojnika u sovjetskim uniformama, Veronika je stajala mirno, a iza nje se pružala panorama njemu nepoznata grada s kockastim bijelim kućama na padini brda. Izraz lica bio joj je do­duše miran, kao da nije previše uzbuđena i, da nije tu gdje jest, go­tovo bi mu se činilo da se neprimjetno smješka. Sve troje stajali su na

48

nekoj terasi ispod koje se vidjela ulica kojom prolaze bradati ljudi u turbanima, a vidio se i dio nekog dudana s natpisom čija slova nije mogao pročitati.

- Zar ste je oteli i odveli u Kabul? - pitao je kao da se čudi svom glasu. Dodirnuo je nesvjesno pramen kose koji mu je visio nad če­lom.

- Morali smo se osigurati, za slučaj da odbiješ suradnju.- Što ćete joj učiniti?- Ništa. To jest, ništa ružno, ako ti sve lijepo obaviš.- To je grozna ucjena. Vi ste monstrumi!- Martine, nalaziš se pred ljudima koji ti neće dopustiti da dalje

tako govoriš - zaprijeti mu Silnikov. - Da čujem, pristaješ li ili ne? Posljednji put te pitam.

Bio je stjeran uza zid. Oni su, dakle, u stanju sve učiniti. Oteli su njega i doveli ga u Moskvu, oteli su Veroniku i odveli je čak u Afga­nistan: tko zna nisu li i djeda negdje strpali? Možda u Sibir? Kako sa­mo brzo i djelotvorno postupaju s ljudima! Moćni su i beskrupulo­zni. Nema više kamo. I da hoće, nije u stanju ispuniti njihov zahtjev, ali tada...

Tu mu je bol u glavi prekidala misli i on kao navijena igračka podigne ruke prema njima i spremno reče:

- Pristajem.Obojica su se nasmijala i oduševljeno ga potapšala po ramenima.

Lica su im mijenjala raspoloženje kao što kameleon mijenja boju ko­že prema okolini!

- Bravo! - veselo će Silnikov. - Znao sam da si razuman mo­mak. Sad ćemo te ostaviti. Bit ćeš i dalje ovdje, jer je ovako sigurni­je. Reci što želiš jesti i sve će ti donijeti. Potrebno je da se dobro odmoriš, jer za dva dana letimo specijalnim avionom u Kabul.

- Za dva dana? - usklikne u čudu.- Sto prije, to bolje za sve nas.

49

Izašli su brzo, kao da ga ne žele više uznemiravati. Vrata su se za njima bešumno zatvorila. Nenadana tišina mu je godila. Prišao je prozoru i pogledao van. Koliko je vremena prošlo u razgovoru s ovim čudnim i opasnim ljudima? Na trgu je bila gomila svijeta. Odrasli su šetali, čitali novine, a djeca trčkarala naokolo. Kupole na crkvi Vasilija Blaženoga zlatile su se poput oblih prstenova. Nebo je bilo vedro, plavo, bez ijednog oblačka. Tamo negdje iza još tisuču ki­lometara, stežu se planine nad Kabulom u kojem je zatočena Vero­nika. Ta mu činjenica još uvijek nije sjela u glavu. Dogodilo se sve suviše brzo, zastrašujuće brzo i na rubu nevjerojatnog, kao u špijun­skom romanu. Do prije nekoliko dana živjeli su mirno i zadovoljno u gradu koji vole, a sada ih je ova strašna organizacija razbacala po svijetu kao papiriće. Oh, kad bi bar bio ono za što ga drže, pa da se za dva dana, kad otvore ova vrata, poput Petra Pana vine u visinu izvan njihova domašaja.

Primijetio je muhu na prozoru s unutrašnje strane kako nožica­ma hitro klizi po staklu. Vještim pokretom ruke je uhvati. Držao ju je pažljivo da joj ne slomi krila i razgledavao prozor ne bi li našao kakvu pukotinu da je pusti van. Napokon! Ugledao je jednu jedinu pukotinu, na mjestu gdje se spajaju vodoravna i vertikalna stranica prozora, malu, ali dovoljno veliku za dlakavo tjelešce s krilima. On pažljivo progura muhu.

- Leti! - šapnuo je gledajući kako hita prema svjetlu i slobodi.

51

LET IZNAD AFGANISTANSKIH GUDURA

- Nećemo te vezati, niti omamljivati. Zato nemoj ništa izvoditi. Pobjeći ionako ne možeš. Vjerujemo ti na riječ, i u tvoje osjećaje pre­ma Veroniki. Rekao sam da ćemo letjeti specijalnim avionom, ali le­tjet ćemo ipak redovnim avionom za Kabul. Ali to ništa ne mijenja na stvari, jer to ne znači da si i ti redovan putnik. Ni s kim nemoj razgo­varati, niti će ti se tko obratiti. Ako želiš nešto upitati, šapni mi na uho, premda bi bilo bolje da tih pet i pol sati leta izdržiš bez riječi - izgovorio mu je ozbiljnim i pomalo zapovjednim tonom Silnikov.

Ušli su u vitki trup Tupoljeua. Doveli su ga vozilom do samog ulaza u avion. Sjeli su jedan do drugoga. Martin je izabrao mjesto kraj prozorčića. Avion je bio gotovo pun, a među putnicima koji su diskretno razgovarali ruski, vidio je i nekolicinu tamnoputih koji su izmjenjivali španjolske rečenice. Dosta ih je bilo i u vojnim unifor­mama, ali su ispred i iza njega sjedala bila prazna. Držao se upute ko­ju je dobio i samo je znatiželjno motrio beskrajni pejsaž koji se smje­njivao ispod aluminijskih krila u zraku.

Kao na traci prolazile su guste, beskrajne šume i polja, rijetke ce­ste i vijugave, široke trake rijeka. Povremeno bi se pojavile zbijene hrpe gradova i suri planinski vrhunci zatrpani snijegom. Cesto je sve zastirala vunasta masa oblaka. Onda se pod njima prostrla ogromna plava površina vode, nalik na more i, dok je sunce osvjetljavalo cije­lu unutrašnjost aviona, Silnikov se nagne prema njemu i prošapta:

- Kaspijsko jezero.Nije vidio obalu i činilo se da će let nad tom nepreglednom vo­

dom vječno potrajati. Onda je sunce još jače sinulo, osjećao je topli-

52

nu na koži. Plavu je vodenu površinu polako zamijenila beskrajna žu­ta masa pijeska.

Opet se Silnikov nagnuo bliže i tiho rekao:- Pustinja Karakum.Ma koliko bio monoton i dosadan krajolik, Martina je smirivao.

Zaklopio je oči i pokušao drijemati. Putnici u avionu su razgovarali, ponegdje se čuo smijeh, prolazili su pored njih prema WC-u. Bili su tu i stjuard i stjuardesa, ali mu se nitko nije obraćao, niti ga pogle­dao.

Silnikov nije ni s kim razgovarao. Martin nije znao je li oni doista ne znaju tko je on ili se samo prema dogovoru pretvaraju. Slutio je da su svi dio istog mehanizma i da su upoznati sa svrhom njegova puta. U mozak mu se zavukao strah i sumnja da je sve oko njega lažno. Po­misao da i najnevinije oči običnih ljudi nekoga motre i kontroliraju na­prosto izaziva paniku u glavi. Zato je sklopio oči da ništa ne vidi.

Ali, osim buke, i tišina može probuditi čovjeka. Upravo onakva kakva je najednom zavladala u avionu i prisilila Martina da opet po­gleda kroz prozorčić. Nije znao koliko je drijemao, ali pustinje dolje više nije bilo, nego samo šiljasti, mrki lanci planina s bijelim kapama snijega, tako visoki, kao da prijete da će zaparati metalni trbuh avi­ona. A u avionu - tišina. Svi su putnici zaronili u tmurne misli, to im se na licima i vidjelo. Oni kraj prozorčića gledali su ispod sebe puni napetosti. Martin pogleda Silnikova i ustanovi da se i on smrknuo. Nagnuo mu se do uha i upitao:

- Afganistan?Bojao se da u ovakvoj tišini i šapat ne bude preglasan, ali ljudi

su samo buljili preda se. Silnikov kratko tržne glavom, što je bila po­tvrda da ni Martinu više ne treba poduka iz zemljopisa. Šutnja u avi­onu odražavala je osjećaj kolektivne nelagode koja je kao plima ušla u njega, i on s grozom pomisli o zadatku koji ga čeka. Strijeljao je očima po tim nepomičnim, nazubljenim stijenama na kojima se ništa

5.1

ne vidi, a koje u svojim kamenim njedrima skrivaju smrt. Na tisuće smrti. Ne, planine se ne mogu pobijediti. Posijale su strah i šutnju u ove ljude u avionu. Grozna je ludost koju mu je nametnuo ovaj hla­dni tip kraj njega i ta okrutna organizacija. On da savlada te afgani- stanske gudure? Zar stvarno vjeruju da on to može učiniti?

“Moja brza i neminovna smrt će ih otrijezniti, ako im uopće to nešto znači. Ali što će biti s Veronikom?” - mislio je sa zebnjom, je­dnako uplašen za nju kao i za sebe. Došlo mu je da krikne, grčio mu se želudac, vlažili dlanovi, a srce divljački udaralo. S mržnjom pogle­da Silnikova i pomisli kako bi ga bez žaljenja i sa zadovoljstvom mo­gao sunovratiti u dubinu, pa neka sam pronađe Ahmeda Šah Mahu- da, kad toliko čezne za njim.

Najednom je iznova začuo razgovor, atmosfera napetosti malo se razblažila, sve dok stjuardov glas na ruskom nije zakrčao u zvučni­cima: neka putnici vežu pojaseve, jer će se uskoro avion spustiti. U potpunoj tišini, koja je iznova zavladala, čuo se samo rad motora. Vrijeme je užasno sporo protjecalo.

Avion se lagano spuštao i brda se bližila. Silnikov se okrene pro­zoru i nijemo zagleda van. Avion je neko vrijeme blago ponirao, da bi se opet na jednom mjestu uzdigao, a tek kad su se počele nazirati konture grada nalik na rasuto pčelinje saće, počeo se, kljunom nado­lje, poput orla, naglo spuštati. Bio je to neobičan manevar i Martin upitno pogleda svog pratioca. On mu očima dade znak neka se strpi do kasnijeg objašnjenja.

Aerodrom je naglo iskrsnuo. Što je Tupoljev bio bliži pisti, gla­sovi su postajali sve bučniji, vedriji, a kad su se kotači meko prize­mljili, začuo se i smijeh. Dobro se raspoloženje vratilo. Avion se smi­rio nedaleko od aerodromske zgrade, a putnici su krenuli prema izla­zu. Silnikov se nagne Martinu i šapne:

- Banditi koji put pucaju i na civilne avione. Zato je svako spu­štanje ovdje velik rizik.

54

Ostali su sjediti. Tek kad se avion već sasvim ispraznio krenuše i oni. Silnikov zastane na stepenicama i pogledom zaokruži po pisti na kojoj su, osim prispjelog Tupoljeva, stajala još dva aviona s istim oznakama, a malo podalje mirovalo osam velikih vojnih helikoptera. S desne strane aerodromske zgrade bio je ogroman hangar čija su vrata bila spuštena, a pred njima je stajala crna volga, gotovo identič­na onoj kojom su ga vozili u Zagrebu. Polako im je prišla i zausta­vila se, a nečija je ruka otvorila vrata. Ukrcali su se bez riječi. Vozio je velik, debeo čovjek, čije su lice krasili ogromni brci spušteni sve do ruba brade. On kratko pogleda Martina i upita Silnikova na ru­skom:

- Kako ste putovah?Silnikov samo kimne glavom umjesto odgovora. To je bio jedi­

ni razgovor za sve vrijeme vožnje. Auto je krenuo natrag prema han- garu odakle je i došao, zaobišao ga i, kroz dugi koridor ograđen ži­com, na čijem su ulazu i izlazu bila po dva vojnika s mašinkama u ru­kama, uputio se uskom i prilično oštećenom cestom koja je vodila u grad. Vojnici su se samo nagnuli malo prema prozorima i zavirili. Spremno su prinijeli ruke na pozdrav.

Brkati vozač bio je udaljen od volana za svu debljinu svoga gole­mog trbuha i vješto provlačio auto između rupa. Cesta je skretala po­red bloka novoizgrađenih, jednoličnih i sivih kuća, gdje su se na be­toniranom prostoru između zelenila natjeravale gomile djece. Neda­leko od tih betonskih gomila, tamo gdje su još ležali porazbacani osta­ci gradnje, bilo je razapeto nekoliko šatora. Na konopcima, koji su ih držali, sušili su se komadi mesa. Iz jednog je šatora izašlo malo dije­te, ali ga Martin izgubi iz vida jer je vozilo skrenulo u drugu ulicu.

Našli su se sred gustih kolona kamiona, bicikla, narančastih au­tobusa i glomaznih vojnih vozila iz čijih su ispušnih cijevi izlazili oblaci sivog dima. Sva ta rijeka vozila bučno se miješala s gomilom ljudi koji su hodali, zastajkivali i razgovarali na pločniku uz koji su

55

tekle prljave vode. Iz niskih, pretrpanih dućana izlazili su muškarci gustih brada, glava pokrivenih turbanima i rukama punim zavežlja­ja. Tu i tamo protrčala bi kakva životinja pletući se između nogu: ko­koš, pas, mačka, pa čak i koza. Martinu se učini da su u svih njih smrknuta lica i da njihova volga privlači poglede pune mržnje. U vre­vi su se vidjele i zelene uniforme afganistanskih vojnika.

Dugo su vozili tim dijelom grada jer za bržu vožnju nije bilo pro­stora. Onda su se skupine ljudi i vozila prorijedile, cesta proširila, pločnici i kuće proljepšali, a pojavili su se i dućani sa sagovima i an­tikvitetima, te kuće s vrtovima. Glavna se ulica račvala u mnoštvo malih koje su se penjale uzbrdo između vila i lijepih niskih zgrada. Oni skrenuše u jednu uličicu.

Stali su pred visokom betonskom ogradom i željeznim vratima pred kojima je stajao naoružan vojnik u sovjetskoj uniformi. On de­taljno razgleda unutrašnjost auta. Vozač mu pruži savijen papir, a Sil- nikov se maši za džep i izvuče nešto nalik na legitimaciju jarkocrvene boje sa zlatnim obrubom. Martinu se učini da je na sredini vidio znak sa zlatnim mačem položenim preko štita, ali je Silnikov hitro spremi. Vojnik odmjeri Martina od glave do pete i onda šutke pozdravi i ma­kne se u stranu. Istovremeno je ruku s kundakom podigao uvis, što je bio znak vojniku s unutrašnje strane da otvori vrata.

Cesta je ušla u kompleks zgrada okruženih zidom i drvoredom. Debeli je brkonja vozio pored zgrada koje su djelovale pusto, prem­da je bilo sigurno da se u njima netko nalazi. Zaustavi se pred lije­pom jednokatnicom sa smeđim, masivnim vratima. Napola su je skrivala dva drveta nalik na orah, kroz čije su se krošnje jedva pro­bijale zrake popodnevnog sunca.

Oni izađoše i Martin protegne udove. Visoki kameni zid skrivao je cijeli unutrašnji kompleks zgrada i drveća od pogleda vanjskog svijeta. A taj vanjski svijet bila su strma, gola brda, kao da ih je tko ucrtao u pozadinu.

56

Vozač bez riječi okrene auto i vrati se istim putem, a Silnikov stane pred vrata i pritisne dugme. Nije se čulo zvono, ali su se teška vrata odmah otvorila. I tu je stajao naoružan mladić u uniformi bez­izražajna lica i propustio ih unutra. Iz malog popločanog hodnika stepenice su vodile na kat i Martin je u tišini mehanički, kao igračka, slijedio Silnikova. Smatrao je da pitanjima ne bi olakšao svoj pložaj, ali kad su ušli u lijepo uređenu sobu s ležajem, televizorom i noćnim ormarićem, u kojoj će očito provesti posljednje dane prije nego ga pošalju u planine, on nestrpljivo upita:

- Mogu li vidjeti Veroniku?- Ne! - odvrati Silnikov trudeći se da mu glas ne bude grub. - To

bi te opteretilo prije akcije. Poslije ćeš je se nagledati do mile volje.“Neće biti poslije'''', pomisli Martin, ali pokuša iznova:- Druže Silnikove, molim vas. Samo na trenutak, da vidim je li

s njom sve u redu.- Ne! - bio je ovaj put odrješitiji. - Nemoj brinuti jer je s njom

sve O.K.Rekao je baš O.K., kao da je na trenutak zaboravio kojoj strani

pripada. Martin bezvoljno sjedne na krevet. Prozor je bio isti kao i u Moskvi, samo mnogo manji.

- Jesi li gladan? Reci što želiš?- Ništa. Ono što želim ne želite mi dati.- O! - uzvikne Silnikov. - Nema štrajka glađu, mladiću. Hrana

će stići odmah, nemoj tjerati mak na konac. Za akciju moraš biti u formi. Ovdje u ormariću imaš knjigu o Afganistanu. Na engleskom je, ali ti znaš engleski. Prouči je malo. Na televiziji možeš pogledati film0 Afganistanu. Na kaseti je. Njihov je program loš, a i ne razumiješ ga. Odmaraj se, opusti, saberi i skupi potrebnu energiju. Ona ti je io­nako najpotrebnija. Ako sve ispadne kako treba, nećeš požaliti.

Silnikov je stajao na vratima. Spremao se otići. Nije rekao kada1 gdje će biti akcija. Bio je vješt u svom poslu. Umoran od putovanja,

57

zatočen, pomiren sa situacijom, Martin je najednom postao neobič­no drzak.

- Požalio sam več što sam vas ikad sreo - reče mirno i bez straha.Silnikov zastade. Njegove mutne oči sukobile su se s Martino-

vim koje su isijavale prijezir i mržnju.- Vi ste odvratna osoba, druže Silnikov.Trgnuo se Julijan Antonovič na vratima. Takve riječi vjerojatno

mu nije mnogo ljudi uputilo. Gledali su se netremice, a onda on bez riječi zatvori vrata za sobom i prepusti Martina samoći. Tu je vrstu samoće najteže podnosio. Ispružio se na ležaju i sklopio oči. Opustio je mišiće, ali su mu se glavom kovitlale misli. Mučila ga spoznaja da je u ovom kompleksu negdje zatočena i Veronika, i to ga je ispunja­lo nemoćnim bijesom. Baš je u knjizi jednog ruskog pisca, ne sjeća se kojeg, naišao na tu rečenicu kako je “najteži bijes iz nemoći”. Ništa nije bio u stanju učiniti, čak mu je i smrt najednom postala posve normalna. U svemu ga je smetala samo užasna količina nasilne glu­posti i tvrdoglavost od koje se nije mogao obraniti. Klizila su mu kroz glavu lica djeda, Veronike, prijatelja i znanaca njegova rodnoga grada, sad tako dalekog. Veronika je tako blizu, mada jednako nedo­stižna. Prenu ga iz snatrenja zvuk vrata koja su se otvarala. Unutra stupi vojnik noseći u ruci pladanj s jelom. Kraj dovratka stajao je drugi, onaj isti koji im je bio otvorio vrata na ulazu. Šutke su, izbje­gavajući njegov pogled, ostavili hranu na noćnom ormariću i izašli. A i nije ih imao namjeru ništa pitati. Donijeli su mu toplu juhu, tele­ći odrezak s krumpirom i zelenu salatu. Kraj svega je stajala i boca pepsi-cole čija je naljepnica bila na ćirilici. Prepoznao ju je po etike­ti prije nego po nečitljivim slovima. Odjednom osjeti glad jer cijeli dan nije gotovo ništa jeo osim groznog obroka u avionu. Ovo je izgledalo ukusno pa navali s velikim apetitom.

“Sigurno su i djeda kidnapirali, pa im kuha” pokušao se u sebi našaliti, “jer ovo je sasvim ukusno”.

58

Prišao je s tanjurom prozoru i jeo razgledajući okolicu koliko je to okno dopuštalo. Sunce je nestalo iza visokih, sivih stijena, ali je hi- lo još dovoljno svjetlosti. Nebo je poprimilo zagasitu, ljubičastu bo­ju. Sjeo je na pod, naslonio glavu na zid i gledao kako se konture kra­jolika postupno gube, kako ljubičasta boja prelazi u tamnoplavu i ka­ko se u gradu pale svjetla.

Uzeo je knjigu o Afganistanu, površno je prelistao i bacio. Osim malobrojnih slika prirode i gradova, ostalo su bile uglavnom slike tvornica, škola, proslava, parada, političara i oficira, a to ga nije za­nimalo. Televizor nije imao namjeru uključiti. Znao je da je film na kaseti ista gnjavaža. Opustio se na krevetu uživajući kako se tama sve više uvlači u sobu. Kao da će i njega prekriti. Nije htio paliti svjetlo. Sjedio je u potpunom mraku.

Nad padinama je blistao mjesec i njegova srebrna prašina dava­la im je još tajnovitiji izgled. Učini mu se da je odande doprlo štekta- nje mitraljeza, slično muklom psećem lavežu, i nekoliko uzastopnih detonacija. Na dvorištu ispred zgrade čuli su se užurbani koraci, uda­ljeni zvuk automobila, ali ne i ljudski glasovi. Nije se želio svući, ia­ko je već bio zamijetio da su mu pod jastukom na krevetu bili osta­vili pidžamu. Ležao je obučen, s rukama pod glavom, i čekao da ga svlada san. Bio je umoran od tolikih događaja. Prije nego su mu se oči sklopile, ugledao je crveni luk na nebu za koji nije znao je li zvije­zda u padu ili raketa koju je ispalila neka ruka iz tamnih gudura - kao posljednju opomenu.

BIJEG UZ NOĆNU PUCNJAVU

Iz dubokog sna probudila ga je krupna ruka tresući mu blago ra­menima, a kad je uplašen poskočio s ležaja, nečiji dlan poklopio mu je usta. U sobi je bio mrak i nije mogao razabrati jesu li na njemu ru­ke više osoba, ali onda začuje prigušeni psssst i dlan se povuče. Di- sao je opet normalno, a oči mu se privikavale na mrak. Kroz prozor je ulazila mjesečina. Čovjek koji je stajao nad njim bio je širok i de­beo, njegov mu se trbuh poput brda bio nadvio nad glavu. Razabra lice s velikim brčinama što preko usta padaju na bradu, i u čudu pre­pozna vozača koji ga je bio dovezao s aerodroma.

- You go with me - šapnuo je vozač, sa strašnim naglaskom. - No talk, just go! We must run away. Bio je to loš engleski, ali dovoljan da ga zaprepasti. Sovjetski vozač, njihov službenik, čovjek povjerenja, ko­ji je ulazio i izlazio slobodno u ovaj zidom opasani kompleks zgrada, stajao je nad njim i pozivao ga da pobjegne. Ništa više nije shvaćao. Uzbuđeno je poskočio i krenuo za njim. Ali kod vrata zastane.

“Sto ako je to neka provokacija?” naglo mu proleti kroz glavu, ali ga debeli povuče za sobom i dvaput tiho šapne:

- Go! Go!Cijela je kuća bila u mraku pa vozač uperi malu bateriju ispred

sebe. Uzak trag svjetlosti pade po stubama, tek da im pokaže put. Premda je bio težak najmanje sto dvadeset kila, brkati je vozač ho­dao neobično tiho i gipko. Oprezno je otvorio ulazna vrata. Tek ta­da Martin primijeti na podu u kutu dva nepomična tijela sapeta ko­nopcima. Bila su to ona dva mlada vojnika. Sad su ležali vezanih ru­ku na leđima, u dubokom snu ili nesvijesti.

60

Opet je zbunjeno zastao dok ga teška ruka nije povukla za sobom. Stajali su ispod krošnje drveta nalik na orah. Vozač je osluškivao okre­ćući glavu lijevo-desno, kao morž koji oprezno njuši opasnost.

Prozori najbliže zgrade bili su u mraku, ali je na drugoj, do nje, sve bilo rasvijetljeno. Vladala je tišina. Vozač ga hitro povede prema zidu koji je u luku okruživao cijeli prostor. Bio je najmanje četiri me­tra visok i izložen jakim snopovima reflektora. Samo je jedan bio ugašen, i to upravo onaj ispod kojega su stajali. Šuljali su se da ne na­gaze na nešto što bi izazvalo šum.

Martin primijeti pletene ljestve prebačene preko zida. Sve je, da­kle, pripremljeno za njegov bijeg. To ga je potpuno zbunilo. Ništa vi­še nije shvaćao. Zašto ga taj brkati debeljko oslobađa, i kamo ga vo­di? U kakvu je to paklensku igru opet uletio? Nije se stigao dugo ba­viti tim pitanjem, jer ga je vozač podigao u zrak i on se uhvati za do­nju prečku. Dobio je znak pa se poput vjeverice uspne na zid, priče­ka trenutak i hitro se stade spuštati na drugu stranu. Skočio je osje­tivši kako mu trnje para kožu.

Pred njim su stajala dva čovjeka mračnih, bradatih lica, u tam­nim majicama dugih rukava. Rukom su mu dali znak da bude što tiši. Bili su naoružani malim automatima i bez riječi se naslonili o po­dnožje zida držeći čvrsto krajeve prebačenih ljestava od konopa. S druge se strane penjao debeli vozač. Martin se strese. Bilo je hladno i puhao je neugodan vjetar. Za razliku od dana, noću se ovdje živa naglo spuštala i po deset, petnaest stupnjeva. Vozač vješto i bešumno spuznu niza zid. Krenuše hitrim koracima puteljkom koji je vijugao prema čistini.

Na tom je mjestu, kao mamutsko jaje, stajao ogroman elipsast kamen iza kojeg je bio parkiran džip. Bez oznaka, izgreben, udubljen na blatobranima, kao da je prošao kroz minsko polje. Dva mrka i šut­ljiva tipa hitro navukoše platnenu ceradu, uguraše Martina i sami posjedaše, a brkati vozač zauzme svoje mjesto za volanom.

- Where do we go? - šaptom će Martin kad je džip poskočio kao ždrijebe i zagrabio uzbrdicom.

- Don’t talk! Don’t talk! - ponovi dva puta nervozno brkajlija ne okrećući se, jer je pažljivo pratio uzak put, vozeći s ugašenim svje­tlima. - Everytking is under control - dodao je brzo.

Premda je džip bio prekriven, Martin se skutri jer je bivalo sve hla­dnije kako su zamicali u brda. Vjetar je zviždao kroz sve rupe i pukoti­ne na ceradi. Čovjek do njega sagne se i iz jedne vreće na podu izvuče tri vjetrovke. Jednu pruži svom kolegi na mjestu suvozača, drugu Mar- tinu, a treću poče odmah navlačiti na sebe. Vozaču nije ništa trebalo. Bio je obučen toplije, a štitile su ga i njegove kile. Martin je bio u odje­ći koju je ponio sa sobom iz Zagreba i zato mu je ta vjetrovka došla kao spas. Počeo je drhtati, izložen svježem zraku afganistanskih brda.

Kako su odmicali, tako su pod njima sve dalje ostajala žmirkava svjetla Kabula. Grad je bio zapravo bijedno osvijetljen s obzirom na to da je imao milijun stanovnika, kako je pisalo u knjizi koju mu je bio ostavio Silnikov.

Kako li će se taj zaprepastiti kad ustanovi da Martina nema!Pokušao je odgonetnuti tko je ovaj vozač zapravo, i zašto to ra­

di, naumio ga je nešto i upitati, ali znao je da će ga dočekati riječi: “Dont’t talk!” i da nije vrijeme za razgovor. Neprimjetno je promo­trio druga dva suputnika i po njihovim fizionomijama zaključio da su Afganci.

Stalno su se uspinjali. Put je bio krivudav, pun rupa i kamenja, tako da su poskakivali, a ponegdje bi se toliko suzio da nije vjerovao da mogu proći. Možda je bolje da se voze noću, da ne vidi provalije iznad kojih prolaze. Sigurno su prilično odmakli, jer je od svjetla u Kabulu ostalo samo nekoliko dalekih titravih krijesnica. Vozač je do­bro poznavao put i džip nije gubio na brzini. Vozili su se gotovo dva sata, neprekidno se uspinjući, nijednom ne paleći svjetla, putem nad kojim je sjao samo mjesec.

62

Brkati vozač skrene s puta vozeći pažljivo po neravnom, kame­nom terenu. Napokon zaustavi džip pred niskom kućom ravna kro­va, s jednim vratima i dva mala prozora. Bila je nalik na praznu ku­tiju cipela koju je netko bacio u ovu pustoš. Vozač osluhne i odmah, tri puta dugim, zatim kratkim svjetlima, uputi signal prema kući. Ni­šta se ne pomakne. Tek nakon minute zacvile vrata i pojavi se starac umotan u deku, s fenjerom u ruci. Na glavi je imao turban. Lice kao da mu je sasušeno u dimu, a brada mu je bila bijela i dugačka.

Oni iskočiše, vozač pokaza Martinu rukom da krene s njima prema kući. Tu je bilo još hladnije. Svuda naokolo uzdizale su se pla nine na čijim je vrhovima svjetlucao snijeg, dok je vjetar na mahove prodirao do kostiju. Nastamba je bila na osami, okružena niskim žbunjem i kamenjem prošaranim zemljom. On razgiba udove ne bi li se zagrijao. Svi krenuše za starcem u kuću. Bila je više nalik na oči šćenu štalu s mirisom ovčetine, i s nekoliko ležaja od slame. U je­dnom kutu bilo je kameno ognjište na kojem je tinjala vatra. Uz fe njer, to je bila jedina svjetlost. Starac poslaže niske drvene tronošce uokolo ognjišta i baci nekoliko suhih gruda životinjske balege na va tru. Plamtjele su kao drvo. U kotliću, što je visio o lancu, pristavi im vodu za čaj. Vatra se rasplamsala. Sjedili su unaokolo, osvijetljeni pa- lucavim, crvenim jezicima, izloživši promrzla tijela ugodnoj toplini. Martin primijeti da ga debeli vozač gleda, pa shvati da je prilika da ga napokon nešto upita.

- Where do we go? What does ali that mean? - rekao je nadaju­ći se da je pitanje jednostavno i razumljivo. Vozač posegne u džep svoje bluze i izvuče paketić cigareta. Ponudi onu dvojicu, ponudi i Martina, ali on rukom odbije. Zatim prinese komad suhe grane va­tri i njome pripali cigaretu. S užitkom otpuhne dim i tek tad odgo­vori:

- lt’s secret. You hear later.- But, please, teli me ivhere we go? - htio je znati Martin.

- Pakistan - kratko odgovori vozač i baci grančicu koja mu je sasvim bila dogorjela među prstima. Starac se kao sjena šuljao izme­đu zidova. Pruži im limene šalice s crnom tekućinom koja je intenziv­no mirisala. Martin mu zahvali, ali starčeve su oči bile odsutne, da­leke, kao da do njega ništa ne dopire. Čaj je bio sladak, a oni su mu dodavali još mlijeka u prahu i ispijali ga u malim gutljajima. Martin se odjednom strese od užasa. Shvatio je da je u ovoj nenadanoj jur­njavi zaboravio na Veroniku. Sto znači oslobođenje i bijeg ako ona ostaje ondje dolje? Kad Silnikov ujutro spazi da ga nema, učinit će joj neko zlo. Kakav vražji Pakistan, kad mu je već i Afganistana do­sta!? Kamo i zašto ga vodi taj brkati Rus koji je izdao svoje? Za čiji on račun sve to radi?

Skočio je na noge od uzbuđenja i viknuo:- Veronika! Ona je dolje! My girl! Please, bring me back... vra­

tite me... vratite, ja moram natrag. I bave to go back!I oni odmah poskočiše, a vozač mu oštim glasom zapovjedi da

sjedne.- Ali Veronika, my girl, ubit će je... Silnikov will kili her. Oh,

Bože, što se to događa? - Izbezumljen, poput pijanca, krenuo je prema vratima, ali mu put prepriječi jedan od onih šutljivih pratilaca. Upe­rio mu je cijev automata u grudi, gotovo ga se dotičući.

- Sit down! - prodere se vozač i gotovo ga gurne rukom prema tronošcu. Martin se kao paraliziran ukipi pored vatre. Tupo se za­gleda u plamen. Bilo mu je svejedno što će se dogoditi. Uletio je me­đu nasilnike, luđake i opasne tipove koji se međusobno nadmudruju i igraju prljave igre, koje on do sada naprosto ne može shvatiti. Za­što su samo njegov i Veronikin život uzeli kao zalog u tom hazardu? Ostati tu ili vratiti se - jednako je užasno. Ovime je samo produže­na neizvjesnost, bar što se njega tiče. Onda mu se brkonja približi i sasvim unese u lice. Oči su mu iskočile kao u zaklana bivola.

- There is no girl doivn tbere.

64

- Dolje nema nikakve djevojke? - ponovi za njim Martin kao u transu.

- No! - odreže vozač. Be normal, man!Martin pomisli da ga vara, da ga nije razumio. Napokon, otkud

on kao vozač može imati pojma o tome? Možda su je smjestili ne­gdje drugdje? Zar mu Silnikov nije pokazao njezine fotografije? Ne, vozač ga želi smiriti da ima mira na putu koji ih još čeka. Ako je uop­će vozač!

Pucala mu je glava od pitanja i nemoći da na njih dobije odgo­vor. Starac je stajao nad njim i dolijevao mu još čaja u šalicu. Opet posjedaše ukrug oko vatre, srčući toplu, crnu tekućinu, kad naje­dnom noćnu tišinu presiječe brza paljba. Po svemu sudeći, to nije bi lo u blizini, ali je u brdima noću snažno odjekivalo. Na prve rafale odgovorilo je desetak novih, uzastopnih i dugačkih, zatim odjeknu šištanje granata, reske detonacije, kratki štucavi pucnjevi pištolja, je­dan dug rafal - i naglo sve utihnu. Ona dva šutljiva pratioca skočiše prema vratima napetih lica, sa spremnim automatima u ruci. I vozač je ustao. Martin primijeti u njegovoj šaci revolver koji je sad tek odnekud izvukao. Jedino je starac štapom razmicao žeravicu na ognjištu kao da ga se sve to ne tiče. Jedan pratilac oprezno otvori vrata, izađe i nakon pola minute se vrati. Lice mu je bilo mirno, a po njegovoj se gestikulaciji vidjelo da je ta pucnjava daleko. Opet su sje­li oko ognjišta.

- What’s your name? - okrene se Martin brkonji, koji ne odgo­vori odmah, već ga samo značajno pogleda. Onda se nasmije, kao da se ispričava što se dosad ružno ponašao i pruži mu svoju šačeti nu.

- Bregešvilis.Martin uzvrati svojim imenom, iako je bio siguran da ga brkati

Bregešvilis dobro poznaje. Rukovao se i s oba šutljiva pratioca. Vo­zač ih predstavi:

- Abdul i Farid.Na njihovim mrkim, bradatim licima zasja osmijeh. Doimali su

se najednom nekako mlađi i pristupačniji. Starac se šuljao po kuto­vima i prostirao im slamnate ležajeve. Bregešvilis ustane, zijevne i protegne noge. Na malom je tronošcu bio nalik na dresirana slona u cirkusu, koji balansira na jednoj nozi. Uputi se prema slamarici po­red prozora, a Abdul i Farid potražiše svoje.

- Let’s go sleep - reče on pokazujuči Martinu onu najbližu do ognjišta. S jednog klina skine žućkasti pokrivač nalik na oderanu de­vinu kožu i prebaci mu je preko ramena.

- Take pattu! - reče on nazivajući valjda tako ovo pokrivalo. - Nights are cold bere.

Martin mu zahvalno kimne glavom i zavali se na slamu umotav­ši se sve do vrata. Abdul i Farid ležali su s automatima kraj uzglavlja, a vozač Bregešvilis spusti svoje ogromno tijelo na ležaj koji zašušti pod tolikom težinom. Samo je starac ostao sjediti pored vatre, zagle­dan u komade koji su dogorijevali, nijem kao sfinga i odsutan kao netko koga je već posjetila smrt.

66

PAKLENSKA VOŽNJA DŽIPOM

Kad je otvorio oči, već su svi sjedili na starim mjestima oko ognjišta. Nova je vatra veselo pucketala i starac ju je stalno održavao. Srkali su isti tamni čaj od jučer i prijazno mu kimnuli glavom u znak pozdrava. On im uzvrati pozdrav, zahvalan što su ga pustili da se ispava. Skoči i protegne ukočene udove. Protrlja ruke. Jutro je još lu­lo hladno. Sjede za slobodni tronožac i prebaci pattu preko ramena. Starac mu bez riječi pruži šalicu sa čajem i na lanac iznad ognjišta objesi posudu s rižom i komadima ovčetine. Dugačkom je kuhačom miješao ulijevajući mirišljiv, žućkasti umak.

Bregešvilis nervozno pogleda na sat. Abdul i Farid netremice su mu pratili svaki pokret. Martin otpi nekoliko velikih gutljaja i toplina mu se proširi po cijelom tijelu. Osjećao se bolje. Nije znao što će biti s njim, ali ta mu je neizvjesnost lakše padala od zatočeništva kod Silnikova. Sta­rac je skinuo lanac s vatre i podijelio im limene tanjure koji su bili na­lik na prerezane šljemove. Svakom izvadi po dvije šake riže i komad mesa s rebara. Svojski su se prihvatili jela, a Bregešvilis je neprestano pogledavao na sat, kao da ga zadržavanje ovdje sve više nervira. Priče­kao je da strpaju zadnji zalogaj u usta, a onda je naglo ustao.

- We mustgo! - zapovjedi i oba momka skočiše. Skočio je i Martin. Bregešvilis pruži ruku starcu i pozdravi ga nerazumljivim riječima. Oba mladića ga zagrle, a Martin se posljednji s njim rukova. Ali iz starca riječi više nisu izlazile. Samo se negdje u dnu njegovih očiju nazirao ledeni užas.

Oni izađoše. Prizor je pred njima bio veličanstven. Beskrajni niz planina bio je metalno plav i sunce na izlasku obasjavalo je vrhunce jarkim rumenilom.

67

- Pobili su mu cijelu obitelj. Petnaest članova. Sada je sam - re­kao je Bregešvilis tečnim engleskim i pokazao na kuču iza njih.

Martina začudi kako on vrlo dobro vlada jezikom kojim se jučer onako teško služio. Dok su išli prema džipu, on ponovo osjeti boja­zan pred tim čovjekom. Pretvarao se, znači! Valjda da izbjegne suvi­šna pitanja? On je, u stvari, lukav čovjek koji doista ima “everything under control”, premda je samo vozač. Ako jest?

Uvjeren u znanje Martinova engleskog, Bregešvilis je nastavio govoriti u vozilu kad su se več tresli na pustoj, strmoj cesti. I Marti- nu je bilo drago što će moći normalno razgovarati.

- Moramo se do noći dočepati Khyber-Passa, to jest pakistanske granice. Čeka nas gadan put. Jesi li umoran? - upita gotovo nježno.

Martin prvi put osjeti simpatiju prema tomu čovjeku. Odmahne glavom i Bregešvilis, ne smanjujući brzinu, vješto uleti u zavoj ispod kojeg se prostirala provalija dublja od trista metara. Džip je grabio kilometre dok su Abdul i Farid poput nakostriješenih kobaca motri-

68

li okolinu. Sunce se visoko diglo. Postalo je ugodno, čak i toplo, pa Martin raskopča vjetrovku. Cesta je bila šira i spuštala se naglo pre­ma zaravni gdje se vidjela rijeka puna stijena i zapjenjenih brzaka. Bregešvilis poveča brzinu. Džip je poskakivao na neravninama dok su rubovi cerade vijorili na vjetru u oblaku prašine.

Farid, koji je sjedio kraj njega, dotakne mu rame i pokaza rukom na hrpu željeza stotinjak metara daleko. Bili su to ostaci srušenog so­vjetskog helikoptera. Sve upotrebljivo bilo je skinuto, što znači da je davno bio oboren. Čelična olupina bila je nalik na kostur pretpotop­ne ptice koja je zalutala u taj kamenjar i krepala od gladi. Farid plje­sne radosno rukama po koljenima i kroza smijeh vikne:

- Helikopter MI-24! Buuuummm!!Radovao se kao dijete. Na njegovu licu, potamnjelom od planin­

skog vjetra i sunca, zasjali su zubi. Razveselio se i Abdul, a Bregešvi­lis zadovoljno kimajuči glavom promrmlja:

- Jedno đubre manje.

6 l>

Martin nije mogao dokučiti tajnu tog neobičnog vozača. Najpri­je ga je oslobodio (iz njemu zasad nepoznatih razloga), vozi ga u Pa­kistan, ali ne želi reči komu. Pretvara se da natuca engleski, a govo­ri ga vrlo dobro i sad se raduje s Afgancima što je srušen sovjetski he­likopter.

- Zar nije čudno što vi kao Rus možete...Vozač je zaurlao i okrenuo glavu u vožnji:- Kakav Rus, do vraga?! Ja sam Litvanac, i da se nisi više zabu­

nio, je li jasno?- Oprostite, mislio sam... - zbunjeno slegne ramenima Martin.- Mislio si ako živim u Sovjetskom Savezu da moram biti Rus?

Zar je moje ime rusko? Doduše, ti si mlad, ali bi morao to znati. I ti živiš u Jugoslaviji, pa jesi li Srbin ili Albanac?

- Nisam - hitro uzvrati Martin - ja sam Hrvat.- Onda? - uzvikne Bregešvilis stiščući papučicu gasa.Jurili su velikom brzinom cestom koja kao da je bila samo za

njih. Bez prometa, bez naselja, bez ljudi.- Razumijem - potvrdi Martin i ruka mu sama od sebe krene

prema širokim ramenima da ih potapša. Brkata glava vozača Litvan­ca okrene se i udijeli mu dobroćudan smiješak.

U daljini se naziralo nešto nalik na selo. Abdul i Farid sakriše au­tomate pod vjetrovke. Martin osjeti kako mu uzbuđenje raste. Brege­švilis je vozio oprezno kao mačka. To na što su naišli možda je nekad bilo selo. Sad više nije bilo nalik ni na što. Od kuća u nizu ostale su sa­mo hrpe zemlje, smrvljene žbuke i opeke, betonskih gruda, zgnječene žice i drvenih greda što su kao polomljene kosti virile iz otvora sruše­nih kuća. Razbacani sirotinjski namještaj i komadi poderane odjeće. Ulice i nije više bilo. Samo brežuljci ruševina. Ali selo nije bilo prazno. Kad su zaustavili džip, prvi poskočiše Afganci. Lica su im bila ukoče­na od bijesa i boli. Bilo je očito da su ruševine stare najmanje tje- dan-dva, jer su već bile dobile pepeljastu boju zaboravljene smrti.

70

Martin se začudi što se njegovi suputnici tako slobodno kreču kroz srušeno selo. Na jednoj čistini, kao pauci iz srušenih rupa, na­jednom izmigoljiše ljudi. Uglavnom starci i djeca, s turbanima i ka­pama nalik na tanjure od vune, odrpani, šutljivi i uplašeni. Abdul im nešto vikne i oni se okupe oko njega. Živo su mahali rukama i po­kazivali čas na jednu, čas na drugu stranu ceste. Abdul je brzo izvije­stio Bregešvilisa, a Martin zaključi da Litvanac zna i njihov jezik, premda se Afganac donekle služio i engleskim. Farid je punio rezer­voar džipa benzinom, ispraznivši jedan od tri kanistra koji su bili slo­ženi iza zadnjeg sjedala. Brkati Litvanac okrene se Martinu.

- Vidiš i sam. - Lice mu je bilo tužno. - Prije petnaest dana, So­vjeti su im helikopterima uništili selo. Sve se dogodilo iznenada, u nekoliko minuta. Istresli su bombe i nestali. Pola ih je pobijeno. Sad žive kao stoka u tim rupama. Vele da čekaju mudžahedine koji su no- čas imali okršaj kraj susjednog sela. Mislili su da smo njihovi.

- Zar Farid i Abdul nisu mudžahedini? - upita Martin.- Jesu - potvrdi Bregešvilis - oni su vojnici Ahmed Šah Maliuda.Martin osjeti kako ga prolaze trnci. Što bi bilo da ga je Silnikov

zaista ostavio u podnožju velikih stijena? Možda bi od užasa i poletio!- Je li i on tu? - prošapta.- To nitko nikad ne zna. Čas je tu, čas je u Panširu, na sasvim

suprotnoj strani, stotine kilometara daleko. To ti je lukav i hrabar čovjek. Neuhvatljiv.

- Zar se ne boje nas?- Abdul i Farid jamče za nas. Da nismo pouzdani, oni ne bi bili

s nama.Martin ga je htio upitati odakle i koliko dugo poznaje njih dvo­

jicu, ali je slutio da mu na to pitanje čudnovati Litvanac ne bi odgo­vorio.

U daljini, s druge strane ceste koja je vodila iz sela, začu se bru- janje motora. Bila je to duga kolona vozila i ljudi. Opet se svi posa-

■ i

krivaše među ruševine. I Bregešvilis brzo uveze džip u širok otvor od bombe na niskoj kući, sklonivši se iza zida. Već su čuli glasove i viku.

Nadomak selu nekoliko ljudi s kalašnjikovima uputi se prema či­stini. Opet ljudi iznikoše, a selom se prolomiše radosni uzvici. Slavi­li su pobjedu. Ostatak kolone priključi se onima na čistini. Bili su to mali kamioni, toyote i fordovi, na kojima su kao sardine, jedni do drugih, s oružjem u ruci i uzdignutih prstiju u slovo V, stajali mudža- bedini. Neki su bili gologlavi, neki u sivim turbanima. Izađoše i Abdul i Farid iz džipa da ih pozdrave. Tek tada Martin primijeti na kamiončiću petnaestak mladića, vezanih ruku i prestrašenih lica, ka­ko stoje stisnuti jedan kraj drugog u bijelim potkošuljama nalik na pregače i hlače. Bespomoćno su gledali kako im narod iz ruševina prijeti, viče i pljuje prema njima. Od linča čuvalo ih je pet naoruža­nih stražara.

- Tko su oni? - upita Martin.- Zarobljeni Sovjeti - odvrati Bregešvilis.- Sto če biti s njima? - sa zebnjom u glasu će Martin.- Kao uvijek. Nema u ovom ratu suđenja ni na jednoj strani -

pritom Bregešvilis prijeđe kažiprstom ispod vrata kako bi zorno ilu­strirao tužnu sudbinu mladića.

Martinu se stegne srce. Vidio ih je kako stoje uplašeni, pokorni, poput ovaca koje vode na klanje. Bili su to momci pet-šest godina stariji od njega, i oči mu se ispune suzama, a glava užasom. Osjetio je sućut prema njima. I njih je Silnikov poslao u smrt, a oni su prije toga morali posijati smrt među ovim siromašnim i ponosnim ljudi­ma. Napokon, i Martinu je bio namijenio istu sudbinu. Smrt je nešto čime Silnikov, Ksantipov i slični barataju na isti način kao što se ba­rata novcem ili odlikovanjima.

Abdul i Farid su se vratili. Čistina je još uvijek brujala od gala­me i pobjedničkih uzvika.

72

- Ne smijemo više gubiti vrijeme - vikne Bregešvilis i upali ma­šinu. Dobri, stari, prekaljeni džip brujao je besprijekorno. - Osim to­ga, moramo zaobići grad Džalalabad, što je trideset kilometara više. Do Landi Kotala moramo biti prije mraka.

- Gdje je Landi Kotal? - upita ga Martin dok je džip prolazio pored gomile koja im je mahala, a dvojica mudžahedina u džipu joj otpozdravljala. Prazna cesta bila je pred njima.

- U Pakistanu - odgovori Litvanac držeći volan jednom rukom a drugom pripaljujući cigaretu.

- A onda? - ne izdrža Martin. Bregešvilis se nasmije i otpuhne mu dim u lice. Martin se namršti.

- Onda ćeš vidjeti - rekao je tonom koji je značio kraj razgovo­ra na tu temu.

Vozili su neko vrijeme uz rijeku, koja se zatim naglo gubila, jer su ponovo skretali u brda. Bilo je toplo, mirno i pusto. Bilo bi divno kada bi ovo bio turistički izlet, a ne vožnja u nove neizvjesnosti. Ušli su u prostor niskog raslinja koje je bivalo sve gušće, dok nije prešlo u borovu šumu kroz koju se više nisu ni probijale sunčeve zrake. Ce­sta je na ovom dijelu puta bila mnogo lošija nego u prethodnim dio­nicama, i to je usporavalo vožnju. Bregešvilis je pušio cigaretu za ci­garetom vješto izbjegavajuči rupe i izbočine. Farid i Abdul opustili su se na svojim sjedalima, a Martin je utonuo u misli. Izranjali su mu pred očima djed i Veronika, obnavljali se u strjelovitim slikama broj­ni događaji u ovom kratkom vremenu, sve dok se borovi nisu prorije­dili, sjene nad glavom omekšale i sunce opet zasjalo na prašnoni vozačkom staklu.

Abdul, koji je sjedio naprijed uz vozača, ustane i sve u vožnji po­makne ceradu na krov da uđe još topline. Šuma je bila iza njih. Ce­sta se iznova spuštala. Bregešvilis pruži ruku kroz plastični pokrov na ceradi, koji je služio kao prozor, i pokaza rukom spram zapada.

- Tamo je otprilike Džalalabad.

7.1

Jednom rukom pridržavajući volan, drugom izvuče mapu Afga­nistana i, motreći jednim okom cestu, drugim je klizio prstom po ze­lenoj liniji, koja je označavala granicu s Pakistanom. Složio ju je, spremio i zafućkao veselu pjesmicu.

Na pomolu je opet bilo neko selo. On izmijeni poglede sa svo­jim pratiocima i oni potvrdiše da su spremni na sva iznenađenja. Selo je bilo veliko, prilično raštrkano. Činilo se, na prvi pogled, da ga je rat poštedio. Kuće čitave, muškarci i žene zaposleni, bar ko­liko se vidjelo uz cestu. Djeca prašna, prljava i u dronjcima, ali ve­drih lica. Tamne oči odraslih muškaraca s nepovjerenjem su ih pra­tile bez pozdrava. Džip je lagano klizio. Djeca su vičući trčala uspo­redo s njim.

Osjećao se težak miris. Opaziše dva zidana kotla, slična niskim bunarima, kraj kojih je stajao čovjek u zamazanoj bijeloj pregači i drvenom lopatom dizao i potapao vunu u crvenu tekućinu iz koje se pušilo. Crvena vrela voda prelijevala se preko rubova, jer je je­dan čovjek ritmički potapao lopatu, dok je podalje, na motkama uglavljenim između dva kotla, drugi rukama cijedio mokru vunu. Druga dvojica odnosila su je na povišene rašlje gdje se sušila na suncu.

Martin se znatiželjno zagleda, jer ovako nešto još nije vidio. Očito su i oni bili zanimljivi domaćima, koji su prekinuli posao i za- buljili se u džip. Bregešvilis potjera vozilo i okrene se Martinu.

- Pripremaju vunu za tkanje. Od ovog nastaju divni sagovi.Abdul i Farid s nepovjerenjem su motrili u svaki kutak sela. Nji­

hovi automati bili su im pod vjetrovkama. Nešto im se očito ovdje nije sviđalo. Mještani su se doimali hladno i nepovjerljivo. I Brege­švilis je nervozno lupkao prstima po volanu dok je džip jurio ostav­ljajući iza sebe zadnje kuće u oblaku prašine. Nakon dvadesetak mi­nuta vožnje napetost je popustila, zavalili su se u sjedala gledajući ce­stu ispred sebe.

74

Sunce je polako tonulo u smjeru u kojem je Bregešvilis pokazao da se nalazi Džalalabad. Nakon relativno udobne vožnje čekao ih je novi, posljednji uspon. Osamdesetak kilometara serpentina nalik na zmiju savijenu iznad provalija. Čekala ih je pakistanska granica i to­liko dugo priželjkivani Landi Kotal.

Litvanac je opet rukom posegnuo za cigaretom, ali u trenutku dok mu je Abdul pripaljivao, reski zvuk hica razbi tišinu. Odjeknu zvuk udarca metala u metal i lom stakla. Jedan je metak zaustavio stražnje pozicijsko svjetlo džipa. Drugi su im fijuknuli iznad glava probušivši ceradu. Ostali su ih vjerojatno promašili. Bregešvilis odbaci cigaretu i, osvrćući se iza sebe, svom snagom pritisne papuči­cu gasa. Martin i Farid su se, kad padoše hici, naglo sagnuli koliko im je to prostor dopuštao. Abdul je jednim potezom izvukao auto­mat.

Iza njih, na udaljenosti od kojih tri stotine metara, jurio je džip, veći i moderniji od njihovog, i iz uperenih cijevi rigao vatru. Sve se dalje odigralo munjevito. Nastala je paklenska jurnjava.

- Glavu dolje! - zaurlao je Litvanac na Martina, premda se on već bio skutrio.

Novi je rafal odjeknuo. Abdul jaukne. Njegova se vjetrovka na leđima propara i kroz nju poteče krv. Litvanac izbezumljeno pogle­da, ali Abdul opipa ranu i mahne okrvavljenim prstima. Metak je sa­mo oderao kožu. Njegove oči ispuni nešto nalik na ludilo. On izba­ci ruku s automatom kroz prozor i ispali dug, bijesan rafal prema džipu koji ih je gonio. I tamo su meci udarili o tvrdu podlogu i pro­bijali lim, ali je razmak među vozilima ostao isti.

- Sarandoj - vikne s mržnjom Farid hvatajući se svojeg automa­ta. Martin je još uvijek bio sagnut. Meci su fijukali. Ovo je bila naj­grublja stvarnost. Opasnost za život više nije prijetila iz neke apstrak­tne daljine, bila mu je za vratom. Uspio se pribrati i viknuti Brege- švilisu koji je vozio kao sam vrag.

75

- Tko su ovi?- Sarandoj. Narodna milicija. Vidjeli su nas u selu. Prokleti psi!

- odvrati on urlajući. - Samo da mi se dočepati brda prije nego nam probuše gume.

Grčevito je stezao volan vozeći u blagom cik-caku da se džip ne zanese i prevrne, a da im izmakne s nišana. Za to je trebalo puno vje­štine, ali brkati Litvanac ju je imao. Farid se uzdigao, pomaknuo je­dnom rukom ceradu i ošinuo rafal. Čuo se prasak stakla. Prednji su fa­rovi progonitelja bili uništeni, ali još je bio dan i svjetla im nisu bila po­trebna. Uzvratili su s nekoliko kratkih pucnjeva, na sreću netočnih.

- Izdrži, izdrži, stara mrcino - šaptao je, okupan znojem, Brege- švilis gladeći volan i željno iščekujući brda koja su se približavala. Martin ga udari dlanom po leđima i vikne:

- Dajte mi svoj pištolj!Odluka da se bori sijevnula mu je poput munje. Činilo mu se bije­

dno i kukavički čučati na podu džipa dok se ova dva mlada Afganca hrabro bore.

- Ne luduj, lezi, moram te dovesti živog - drekne strogo Brege- švilis i rukom mu spusti glavu, ali je Martin bio uporan.

- Molim vas, ionako me može pogoditi.Osjetio je mržnju prema nepoznatim goniteljima koji su im s le­

da slali ubojite metke. Htio im je uzvratiti.- Želim se boriti - ponovi Martin odrješito, premda je pištolj sa­

mo jednom bio držao u ruci. Litvanac je gledao samo preda se. Otra­ga su zazviždali meci i nove se rupe pojaviše u ceradi, nekoliko cen­timetara nad njegovom glavom. Izvukao je naglo pištolj iz pasa i, gle­dajući sveudilj ispred sebe, pružio ga Martinu:

- Hoćeš li znati? - upita ga zabrinuto.- Ne brinite - odvrati Martin, čvrsto obuhvati držak, podigne

se pored Farida, nanišani prema džipu i opali dva puta. Opet se šću­ćuri, a Litvanac mu vikne:

76

- Predaleko su. Ne troši metke. Trebat će ti možda izbliza.Džip se počeo uspinjati. Počinjale su serpentine koje su vodile u

visinu. Bregešvilis odahne i udari dlanom po volanu od zadovoljstva. Ali džip progonitelja uporno im je brujao za vratom. Prasnuše opet pucnji s leđa, ali su svi prohujali u prazno. Na ovom su terenu bili teža meta. Kotači njihova džipa cvileći uletješe u prvu serpentinu. Na trenutak su ih izgubili iz vida, da bi ih novi rafal podsjetio da nisu odustali. Dvojica mudžahedina štedjeli su municiju. Ni jedan ne uz­vrati vatrom. Potjera je bila uporna, poput psa koji zagrize kost i vi­še je ne ispušta. Serpentine su učestale, a visina provalija ispod njih se produbila.

- Odlučili su ići za nama sve do Pakistana - bijesno će Bregešvilis. - Na ovoj uzbrdici mogli bi nas i stići. Imaju bolji džip.

Martin pomakne nogu koja mu je bila utrnula i cipelom zapne za kanister s benzinom. Mozak mu je grozničavo radio. Spasonosna ideja pala mu je na pamet pa odluči da je bez najave odmah primije­ni. Zgrabio je kanister u ruke i doviknuo Bregešvilisu:

- Na prvom zavoju ja iskačem. Dajte mi samo šibice.- Jesi li poludio? Ostani tu!- Dajte mi šibice. Imam rješenje. Nemojte me ništa pitati. Svaka

je sekunda dragocjena. Učinite što vam kažem.- Sto si naumio? - bunio se brkati.- Vidjet ćete. Dajte šibice!Bregešvilis mu dadne šibice i Martin ih spremi u džep. Abdul i

Farid netremice su ga gledali.- Kad ja iskočim, vi se zaustavite nešto dalje, a kad oni nalete,

otvorite vatru.-A ti?- Ne brinite.Zavoj se približavao, a i opasne izbočene stijene. Kotači su cvi-

ljeli. Dva zavoja niže čula se ista škripa i brujanje motora.

77

Bregešvilis uspori i Martin se u sekundi nađe na zemlji. Dok je iskakao, teški kanister poremetio mu je ravnotežu, ali je on ostao na nogama. Istog trena otvori ga i obilato počne prolijevati benzin. Ve­liki koridor svijetlozelenkaste tekućine prepolovi cestu. Na donjem zavoju, stotinjak metara niže, kotači su se propinjali da održe ravno­težu. Bregešvilis je džipom bočno zagradio prolaz, dok su iznad bla­tobrana virile dvije cijevi spremne na ubojitu paljbu.

Martin je osluškivao. Litvanac mu bijesno mahne, ali on je če­kao da se zvuk automobila približi. Onda upali šibicu, baci je na rub tekućine i pojuri. Da ga je kojim slučajem Silnikov sada vidio, teško da bi ga Martin razuvjerio da se iz ovakvog trka ne može vinuti u zrak. Gotovo da nije doticao zemlju. Trčao je za goli život.

Vatra je buknula i zatvorila cestu visokom ogradom plavičastog, palucavog plamena. U trenutku kad je začuo šum motora koji se bo­rio s oštrim zavojem, cvilež i jauk kočnica koje su uzaludno nastoja­le savladati ono malo prostora do goruće barijere, uspio je krajičkom oka, prije no što se skokom bacio iza džipa, ugledati zapanjena^lica njihovih progonitelja. Njegov se skok stopio s gromkim nizom puc­njeva iz Faridova i Abdulova oružja, koji ovaj put nisu fijukali u pra­zno. Udarali su o metal, staklo i meso. Sve je prštalo u plamenim je­zicima. Džip progonitelja poskakivao je čas lijevo, čas desno, zano- seći se bez kontrole i udarajući u stijenu na zavoju, koja ga je napo­kon odbacila prema mjestu gdje nema ceste. Samo duboka, strašna provalija puna šiljasta kamenja.

Kao plamena kugla, kao meteor koji naglo nestaje na tamnom nebu, stropoštala se goruća, šištava masa željeza odnoseći u utrobi nesretni ljudski teret. Odjeknula je najprije jedna snažna eksplozija, zatim još dvije male, a onda je sve obavila tišina.

Sva četvorica stajala su nepomično uz rub ceste gledajući stup tamna dima. Farid i Abdul uzviknuše od veselja i ispališe u nebo svaki po dva kratka rafala. Zagrlili su Martina.

78

Ali on se najednom snuždi. Žar koji ga je nagnao da se bori, kao da se istog časa ugasio. Prvi je, posredno, izazvao tuđu smrt i nije mogao podijeliti radost dvojice mudžahedina. Podlegao je istovre­menom olakšanju i kajanju.

Trgla ga je šaka koja mu se spustila na rame i zadovoljno ga po­tapšala. Osjećao je na laktu golemi trbuh Bregešvilisa.

- Nisam imao pojma da vozim komandosa. Odlično si to izveo. Čestitam!

Prečuo je taj kompliment smatrajući da se nije potrebno rukova­ti. Ali Litvanac mu je pružao ruku zbog drugog razloga.

- Možda je bolje da mi ga vratiš - rekao je pokazujući na pištolj koji je Martin bio zatakao za pojas - snalaziš se sjajno i bez njega.

Mašio se pojasa i, uz kiseo osmijeh, vratio Bregešvilisu njegovu ubojitu spravicu. Ovaj ju je opet zatakao na neko nevidljivo mjesto na širokoj jakni i sjeo na vozačko mjesto. Okrenuo je kotače u pra­vom smjeru i pričekao da se svi uspnu na svoja mjesta. Abdul je ski­nuo vjetrovku i majicu dugih rukava, da mu pogledaju ranu. Brege- švilis izvadi pribor hitne pomoći iz pretinca s alatom. Na čistu gazu prosuo je žutog praška i prilijepio je na ranu ljepljivom trakom. Abdul navuče odjeću i zahvalno se nasmiješi.

Krenuli su dalje uzbrdicom, utonuvši u tišinu, jedino su Afganci očima šarali naokolo. Bili su neumorni. Za njih je borbena napetost trajala dvadeset i četiri sata dnevno. Martin se zavalio najudobnije što mu je sjedalo dopuštalo i nastojao očistiti glavu od svih misli. Hvatao ga je umor, ali se slika plamtećeg vozila koje nestaje u pro­valiji vraćala i mučila ga. Kilometri uspona nestajali su pod neumor­nim gumama “stare mrcine”, kako je Litvanac tepao džipu. Visoko u brdima cesta se čak izravnala, a onda je iznova počeo blag nagib. Od vožnje ovim predjelima najmanje što čovjek može zaraditi jest glavo­bolja s vrtoglavicom. Upalili su svjetla iako su se svi vanjski obrisi još jasno ocrtavali.

Najednom Farid, koji se zamijenio s Abdulom i sjedio naprijed, vikne: - Stop! - Svi se trgnuše kao opareni, a džip se od kočenja za- nese u stranu. Farid je upirao prstom u mali okrugli predmet koji je ležao na cesti, pet-šest metara od njihovih prednjih kotača.

- Što je? - nervozno vikne Bregešvilis.- Two mine! - uzbuđeno reče Farid. Za razliku od Abdula, on

je znao poneku riječ na engleskom.- Bravo, Faride! Imaš oko sokolovo - pohvali ga Bregešvilis i hi­

tro skoči sa svog sjedala.Polako je prilazio minama. Oprezno je podigao prvu, kao da no­

si porculansku šalicu, i stavio je na rub ceste. Zatim drugu. One su tu kao dva slijepa oka samo čekale pritisak da planu i raznesu sve oko sebe u komadiće. Litvanac se vrati i lagano proveze džip pored njih. Pljesne Farida po leđima, a on se radosno nasmije.

- Spasio si nas, momče. Da si se oglasio pet metara dalje, našli bismo se tamo gdje i oni što su nas još progonili. Nadam se da je to posljednja nevolja prije cilja. - Okrenuo se Martinu: - Nemamo još mnogo.

- Jeste li sigurni? - nestrpljivo će Martin.- Naravno da jesam. Poznajem ovaj dio puta.- A granica? Kako ćemo je prijeći? Hoće li biti neprilika?- Tamo gdje ćemo mi, neće ih biti! Zar ih nije bilo dosta?- I preko glave - otpuhne Martin. - Nisam pitao zato što mi ne­

dostaju, već zato što sam željan saznati komu me vodite.Bregešvilis kao da je ponovo prečuo to pitanje. Nije želio otkri­

ti karte koliko god da ih je zajedničko putovanje zbližilo. Svjetla su probijala sve gušći mrak. Umor je ušao u sve. Valjalo se ovim zgu­žvanim džipom probiti kroz ove posljednje kilometre i dokopati se sigurnog pakistanskog teritorija. Farovi su osvjetljavali sablasni pej- saž kamenja i niske makije, prošarane pokojim visokim borom ili drugom crnogoricom. Tišinu je remetio samo rad motora. Vozili su tim mjesečevim pejsažom utonuli u misli i muk.

80

Martina je najviše mučilo što ne zna što je s Veronikom, ni gdje se nalazi. Pomisao da je ostala u rukama Silnikova ispunjala ga je go­tovo fizičkim bolom, ali nije preostalo drugo do prepustiti se sudbi­ni. Napokon, blizu je trenutak kad če se predati onima za koje radi brkati Litvanac.

Ali tko zna je li doista kraj nedačama? Bregešvilis je najednom uga­sio svjetla, usporio vožnju i napeto se zagledao u tamu. Cesta se izgubi­la u mraku. Za razliku od prošle noči, sad su mjesec zastirali oblaci.

- Nešto nije u redu? - bojažljivo ga upita Martin. Bregešvilis nm dade znak da šuti, upali pozicijska svjetla i jednako usporenim rit­mom nastavi voziti.

- Sve je u redu. Samo malo opreza.On rukom upre u veliki kamen što se bijelio na rubu ceste, sto­

tinjak metara dalje.- Ono je granica.- Ima li vojske u blizini? - zabrinuto ga pogleda Martin.- Na ovom prijelazu nema nikoga, ali valja pripaziti - odvrati

Bregešvilis pomno zureči ispred sebe. Zar je moguče? Još samo sto­tinjak metara. Bili su napeti kao strune. Nigdje ni glasa. Ništa se ni­je micalo. Osim njih. Osvajali su oprezno posljednje metre afgani- stanskog teritorija. Bijeli je kamen ostao iza njihova vozila i kotači se počeše brže okretati na novoj zemlji. Bili su u Pakistanu.

Bregešvilis potjera auto iz sve snage, čak hrabro upali svjetla i glasno se nasmije. Bio je nalik na čovjeka koji je dobio na lutriji.

Kada se malo bolje sagleda sve što su proživjeti u protekla dva­deset i četiri sata, svi su oni bili izvukli dobre brojeve. Proči kroz ze­mlju u ratu, mimo svih provalija još i pod kišom metaka, značilo je neprekidno se poigravati sa životom.

U daljini su vidjeli svjetla nekog mjesta.- Landi Kotal? - pokaže Martin prema svjetlima.Bregešvilis nijemo potvrdi.

8 1

Landi Kotal bio je gradić uz samu granicu. Malen, neuredan, s nizom dućana koji su u ovo doba bili zatvoreni. Vozili su glavnom ulicom, a iz pokrajnjih su kao sjene nailazili ljudi i opet u njima ne­stajali.

Nije bilo suviše bučno. Napokon se zaustaviše pred trokatni­com, nad čijim su ulazom stajala isprana slova imena bivšeg hotela. Čemu je sada služila, nije bilo jasno, jer je fasada bila oljuštena. Sa­mo su dva prozora bila osvijetljena. Ono što je od svega najviše odu­daralo bio je crni Cadillac starijeg tipa, ali još uvijek suviše otmjen za mjesto gdje se nalazi. Martin primijeti da u njemu sjede dva čovjeka. Čim je Bregešvilis stupio nogom na tlo, oni bešumno otvoriše vrata automobila i pridoše im. Pod njihovim su se jaknama jasno ocrtava­le izbočine. Bili su naoružani. Ljubazno kimnuše glavama na pozdrav i Bregešvilis im isto tako bez riječi uzvrati. Krenuli su prema ulazu hotela. Afganci su ostali u džipu. Prije nego je Martin izašao, oni mu snažno stegnuše ruku, kao da ga više neće vidjeti.

Ulazna vrata bivšeg hotela otvoriše se i pojavi se treći čovjek. I on je imao izbočinu na istom mjestu. Propustio ih je pa se uspeše ste­penicama na prvi kat. Martin je nastojao uhvatiti Bregešvilisov po­gled, ali je on to uporno izbjegavao. Prije nego uđoše u sobu, na vra­ta na koja je bio pokucao jedan od tipova iz cadillaca, on mu ipak uputi ohrabrujući znak glavom. Martin zastane na pragu.

Prvo je ugledao visoka koščata čovjeka širokih ramena. Imao je pepeljastu kosu, počešljanu na oštar razdjeljak, koja mu je iznad če­la bila malo prorijeđena. Lice preplanulo, razvučeno u širok osmijeh na ustima iz kojih su virili veliki zubi.

- Uđi, Martine, nestrpljivo te čekamo - rekao je on besprijekor­nim hrvatskim jezikom i povukao se malo u stranu.

Ali Martin nije ušao. Kao gromom ošinut, zastao je ne vjerujući da je ono što vidi - stvarno. Iza tog je čovjeka stajala Veronika. Ona pojuri prema njemu i, sva u suzama, snažno ga zagrli.

82

- Martine, ljubavi, živ si... živ si... oh, Bože, živ si...Tek kada je osjetio kako ga pomamno ljube njezina meka usta,

shvati da ne sanja, da je ona doista tu. Veronika od krvi, mesa i suza.Pripio ju je uza se i, ne stideci se svih tih nepoznatih ljudi, iz nje­

ga provali grčevit plač, a njihova uplakana lica zasjaše od sreće i olak­šanja.

SUSRET U NAPUŠTENOM HOTELU

- Iz ovih stopa krećemo dalje. Na sigurnije i ljepše mjesto - re­kao je uredno počešljani čovjek Martinu dok je očima dijelio nared­be ostalima. Glas mu je imao muklu boju, kao da izlazi iz šalom umotana vrata. Prišao je Bregešvilisu, čvrsto se i dugo s njim ruko­vao i oduševljeno ali tiho dva puta ponovio:

- FantasticiLitvanac je pogladio povijene brkove i umorno kimnuo glavom.Držeći se čvrsto za ruke, Martin i Veronika, krenuše za njima niz

stepenice. Tek što su stigli, već idu dalje. Valjda je i to dio konspiraci­je. Nisu ni primijetili kako su se dva oboružana tipa izgubila u polu­mraku hotelskog predvorja. Vani je još uvijek stajao džip kojim je bio prevalio tolike kilometre kroz opasne afganistanske planine. Bio je prazan. Martin mu uputi nježan pogled, kao prijatelju s kojim se zau­vijek oprašta. Abdul i Farid već su se bili izgubili nekim tajnovitim mu- džahedinskim stazama na kojima borbena napetost nikad ne prestaje.

Pepeljasti ih je čovjek doveo do cadillaca. Bregešvilis je išao ko­rak iza njih. Tip s izbočinom na sakou, koji je ostao s njima, odmah zauzme vozačko mjesto i otvori im vrata.

Na trenutak Martin ispusti Veronikin užareni dlan i okrene se. Bregešvilis je stajao kao nijemi brijeg i čekao. Martin se zaleti i sna­žno ga zagrli. Osjetio je kako ga krupne ruke privijaju na trbuh i mi­luju po kosi.

- Hvala za sve - prošapta dok mu je knedla poigravala u grlu. t- I tebi - odvrati brkati Litvanac glasom koji je podrhtavao. On­

da žurnim koracima zagrabi prema džipu, upali motor i, u oštrom lu-

84

ku od kojeg su kotači zacviljeli, izgubi se u smjeru pustih uličica Lan- di Kotala. Martin htjede upitati kamo je krenuo, kamo su nestali Abdul i Farid, i ona dva tipa s oružjem ispod sakoa, ali shvati da je to suvišno, jer je očito da se sve događa po nekom dogovorenom ra­sporedu te da sve konce šutke i precizno povlači ovaj uredno poče­šljani čovjek.

Sjeo je na stražnje sjedalo pored Veronike koja mu se pripila uz rame, a pepeljasti čovjek zauze mjesto pored vozača. Cadillac tiho zabruji i kotači mu se bešumno pomaknuše. Dugi jaki farovi obasja­li su pustu cestu. Nakon one vratolomne vožnje džipom ova je sliči­la na večernju uspavanku. On se opusti na sjedalu zaboravivši na tre­nutak da je Veronika zapravo tu kraj njega.

Njegova djevojka, koju je posljednji put bio vidio u zagrebač­kom kafiću i čiju mu je fotografiju zatim pokazao Silnikov, sad je odjednom tu, u ovom čudnom društvu i u - Pakistanu!

Trgnuo se i pogledao je kao da još uvijek ne vjeruje. Gledala su ga dva zaljubljena, zelena oka. Ruka koja ga je čvrsto držala bila je stvarna. Pitanja su mu navrla na usta kao pjena.

- Gospodine - reče nagnuvši se naprijed i taknuvši pepeljastog po ramenu.

- Conolly - spremno odvrati čovjek i otkrije velike zube. - Rick Conolly. Znam što te muči. Zanima te tko u Pakistanu govori tvo­jim jezikom.

- Zanima me mnogo više, gospodine Conolly - reče Martin.Auto je grabio pustom cestom. Povremeno bi pored njih sijevnu­

la svjetla kamiona ili osobnog automobila, a onda se opet pružio mo­notoni asfalt.

- Ja sam Amerikanac.- U redu - gotovo uzvikne Martin - ali što znači sve ovo?

Otkud Veronika ovdje? Kamo sad idemo? Recite, zaboga, kakva je sve to igra oko nas?

85

- Uf - puhne Conolly i dalje s osmijehom na licu. - Previše pi­tanja odjednom. Polako. Opusti se. Nakon toliko muke zavrijedio si malo odmora.

- Molim vas, ne mučite me, recite o čemu se radi? - inzistirao je Martin. Bespomočno je pogledao Veroniku, kao da i od nje oče­kuje odgovor, ali se ona samo još više privije uz njega.

- O čemu se radi - ponovi Conolly. - Zar te ne raduje što si na slobodi? Što si uz svoju djevojku?

- Naravno - usklikne Martin - ali kakva je to sloboda, i kad če- mo kući?

- Uskoro, uskoro - dobrodušno uzvrati Conolly i, okrenuvši se sasvim na sjedalu, potapša ga po ramenu. - Oslobodili smo te iz ve­like opasnosti. Bio si u rukama grozne organizacije koja se zove KGB. Tko zna što bi se dogodilo da se nismo mi zauzeli.

Martin nije imao namjeru pitati tko su to oni. Predobro je znao. Silnikov se ionako potrudio da mu ih detaljno opiše. Zanimao ga je njegov osloboditelj, brkati Litvanac.

- Znači, Bregešvilis je vaš čovjek?Conolly potvrdi glavom:- Jedan od naših.- Kako ste saznali gdje sam, i kamo su me odveli? - znatiželjno

će Martin.Conolly ne odgovori odmah. Gledao je u cestu kojom je jurio

Cadillac. Onda se okrene, a Martinu se učini da njegovim licem pre­leti opasna grimasa.

- Bili smo obaviješteni o svakom tvom koraku. Naša veza u Mos­kvi sve nam je javila. Znali smo kamo te vode i odmah stupili u akciju.

“Ako vi imate ljude u njihovim redovima”, pomisli Martin, “on­da sigurno nekakav Bregešvilis čuči i u vašim. Kakve su to tajne služba u kojima svatko o svakom toliko zna? Ili je sve to vrhunska kombina­torika, ili neozbiljna dječja igrarija? A ljudski su životi stalno na kocki”.

86

- A Veronika? - reče Martin i obrati se njoj: - Kako su tebe oslobodili?

- Mene? - zaprepasti se Veronika. - Mene nitko nije ni zarobio.Martin se zavali na sjedalo. Mislio je da će mu glava puknuti.

Gledala su ga začuđeno lica njegove djevojke i Amerikanca.- Veronika, ne pravi me ludim? Sto to znači?- Što bi značilo? - raširila je u čudu ruke. - Došla sam avionom

u Pakistan. Najprije od Zagreba do Rima, zatim iz Rima do Islarna- bada. Do granice smo stigli ovim autom.

Martin je grizao usnu. Pred očima su mu plesale fotografije u ru­ci Silnikova na kojima je Veronika okružena ruskim vojnicima. Zar je poludio? Zar je bio pod utjecajem nekog opojnog sredstva?

- Oni te, znači, nisu oteli? - govorio je polako, kao da se budi iz sna. - Ali... vidio sam tvoju fotografiju. U Kabulu, uz ruske vojni­ke... vidio sam dobro.

Veronika ga je gledala sa strahom i nevjericom. I Amerikanac se namrštio. Pored njih je protutnjala ogromna cisterna i od naleta vje­tra auto se malo zaljuljao.

- Pokazali su ti njezinu fotografiju s vojnicima u Kabulu?- Time su me ucijenili. Silnikov... tako se zvao taj čovjek - uzbu­

đeno reče Martin, a Conolly kimne glavom kao da mu je to ime po­znato. - Rekli su da moram obaviti jedan zadatak za njih, jer če ina­če njoj učiniti nešto nažao. Ti si bila na fotografiji! - obrati se opet Veroniki. Siguran sam da si to bila ti!

- Možda ipak samo netko jako sličan? - reče Conolly zamišlje­no gladeći bradu.

- Ne, bila je Veronika! Siguran sam sto posto!Šutjeli su dok je Cadillac jurio pustim pakistanskim predjeli­

ma. Vozač se ponašao kao da ih nema. Buljio je preda se u cestu ne mičuči glavu ni lijevo ni desno. Iznenada Veronika poskoči i vikne:

87

- Čekaj! Nešto je čudno. Ti i ne znaš da je neposredno nakon tvog nestanka netko provalio u moj stan.

- Provalio? - zaprepasti se Martin. - Ali kakve to ima veze stim?

- Možda ima - zamisli se Veronika. - Ništa nije ukradeno. Ni­šta osim mojih fotografija.

- Stvarno? - Martin bespomoćno pogleda Amerikanca kojemu smiješak opet preleti licem.

- Naravno - reče slavodobitno - znaju oni svoj posao. Ako su ti ukrali fotografije, onda je ostatak bila rutinska stvar. Snimili su ne­ku djevojku slične građe i fotomontažom dodali tvoju glavu. Efika­sno sredstvo za ucjenu onog komu si toliko prirasla srcu. Tako si do­spjela i do Kabula, premda ga nećeš nikad vidjeti.

- I ne želim. Samo nas vratite kući što prije, kao što ste obećali, gospodine Conolly.

Ona ga molećivo pogleda, ali Amerikančev pogled odluta kroz prozorsko staklo u tamu što je zastirala krajolik.

- Kamo nas vodite? - upita Martin.- U Pešavar - odvrati Conolly.- Zašto baš tamo? - neznatno povisi Martin ton.- Jer je tamo ljepše i sigurnije. Tamo je već za vas rezervirana

soba u dobrom hotelu.- I? - nagne se Martin prema njegovu potiljku.Conolly samo malo pomakne profil. Nasmije se kratko i nami­

gne kao sudionik u nekoj podvali.- Martine, zar očekuješ od dobro odgojenog čovjeka da ulazi u

detalje? Ti najbolje znaš što te čeka u toj sobi.Takav odgovor nije očekivao. Taj Amerikanac uigrana smiješka

odavao je dojam lukave i opasne osobe, unatoč ljubaznosti. Martiq se zavali na sjedalo i potraži Veronikinu ruku. Učini mu se još mek­šom i podatnijom. Nagne se prema njoj i usnama joj dotakne vrat.

88

Gotovo je i zaboravio njezine mirise. Napetost i uzrujanost nestajali su iz njega. Osjetio je uzbuđenje zbog blizine njezine kose i kože, nje­zinih dugačkih, lijepih nogu koje su virile iz lagano zadignute haljine. Koljena su joj bila gola i on ih nježno dodirne vršcima prstiju. Kao na­elektrizirana, okrenula je glavu i priljubila lice sasvim uz njega. Sklo­pila je oči i jezikom ovlažila usne. Njezin je dah bio sasvim blizu, a grudima mu se naslonila na ruku. Očekivala je poljubac, koji joj je on uskratio, ne iz obzira pred strancima u autu - dapače, njezina blizina davala mu je još više samopouzdanja - več zato što je htio da taj uži­tak što više odgodi. Otvorila je oči. Vlažne usne svjetlucale su kao premazane lakom. Ona mu ih prisloni uz uho. Čuo je uzbuđen šapat:

- Želim te, Martine!- Želim te upozoriti, Martine - prenuo ga je iznenada Ameri-

kančev glas - da smo platili visoku cijenu za tvoju slobodu.- Kako to mislite? - uzvrati Martin.- Žrtvovali samo jednog od svojih najboljih ljudi - nastavi

Conolly.- Žrtvovali - sad se Martin primakne bliže njegovom potiljku.- Da, tvog vozača Bregešvilisa. On je na neki način žrtvovan, jer

natrag više ne smije. Aktivirali smo ga samo radi tebe, prije vreme­na, premda nam je tamo bio potreban.

- Zašto? - i Martinov glas zazvuča muklo, kao u njegova sugo­vornika. - Zašto ste to učinili?

Amerikanac je šutio. Osvijetliše ih farovi vozila koje im je dola­zilo u susret.

- Gospodine Conolly, pitao sam vas zašto? Molim vas da mi odgovorite.

- Ima vremena. Pričat čemo u hotelu - reče mirno Conolly pro­matrajući cestu koja je s obje strane bila obrubljena šumom.

- Hoću sad! - ote se oštro Martinu, ali istog trena Amerikanac okre­ne glavu prema njemu. Opasan izraz zračio mu je iz svake pore lica.

- U hotelu - zareža. - I neću treći put to ponavljati.Prijetnja je bila jasna i izričita tako da je Martin ušutio. Preosta­

lo mu je da čeka i da se vozi sa čovjekom koji mu je bivao sve nesim- patičniji. Hrabrila ga je samo Veronikina ruka i njezin grčevit stisak. Jedino je njoj mogao vjerovati. Uz nju se sjećao zajedničkoga grada i domovine, to mu je vraćalo samopouzdanje i mir. Naslonio joj je gla­vu na rame i sklopio oči. Uspavljivao ga je tihi zvuk motora i jedno­ličan pejsaž osvijetljen dugim svjetlima cadillaca, pa se prepusti sla­tkom drijemežu koji ubrzo preraste u čvrst san.

Kad je ponovo otvorio oči, auto je mirovao pred osvijetljenim ulazom u lijepi hotelčić. Iz niskog betonskog podnožja oko njega se pružala, sve do visine od dva i pol metra, ograda od kovana željeza.

Na parkiralištu, među mnoštvom luksuznih automobila, nalazi­lo se i nekoliko vojnih džipova, a kroz staklena vrata vidio je ljude u predvorju.

Nije bio siguran jesu li u Pešavaru, ili je ta zgrada na osamljenom mjestu? Je li to samo hotel ili nešto više od toga? Conolly mu se osmjehnuo i pokazao da izađe, dok je vozač ostao sjediti u vozilu kao mumija, gledajući samo ispred sebe. Popeli su se uza stube. Conolly je išao ispred njih.

“On se tu ponaša kao kod kuće”, pomisli Martin dok su ulazili u čisto, tiho i osvijetljeno predvorje. “Ako je to hotel, onda on u nje­mu često odsjeda.”

Gosti, koji su ih mimoilazili, diskretno su ga pozdravljali. Nisu se čuli nikakvi glasovi, žamor ili glazba, tipični za hotelsku atmosfe­ru. Cijela se zgrada doimala polupraznom. Čovjek na recepciji kru­to je pozdravio, gotovo po vojnički, iako je bio samo u hotelskoj uni­formi. Conolly mu jedva uzvrati i, uzevši dva ključa, krene stubi­štem. Martin i Veronika su zastali, ali ih on pozva oštrim pokretojn ruke i uz neizbježan smiješak. Martin je bio siguran da u tom hotelu ne odsjedaju obični turisti.

90

- Ovo je vaša soba - reče pružajući im ključ.- A ovo je očito vaš hotel - ne izdrža Martin da ga bar malo ne

pecne. Nije pomoglo. Conolly je imao uvijek smiješak u pripremi.- Sutra ćemo o svemu porazgovarati - reče. - Želim vam laku

noć.Zubi su mu iskočili, a rubovi se očiju namreškali. Lagano je

okrenuo na petama svoju koščatu, vitku priliku i bešumno zatvorio vrata za sobom. Njih dvoje ostali su još nekoliko trenutaka kao zate­čeni, a onda uđoše u sobu.

Bila je udobna, gotovo luksuzno namještena. Blistala je i mirisa­la od čistoće.

- Kakav je ovo hotel? - upita on više sebe nego nju. - Gosti se ponašaju kao znanci koji međusobno ne govore. Kakva je ovo nova igra posrijedi?

Ona mu se baci u zagrljaj i daljnja pitanja zaustavi dugim, stra­stvenim poljupcem. Prepustio se užitku nastojeći bar nakratko žabo raviti kamo ih je hir sudbine bacio. Tisuće kilometara daleko od ro dnoga grada, u Pakistan, zemlju o kojoj ne znaju gotovo ništa, u luk suznu sobu čudnog hotela - ako je to hotel - u koji ih je doveo još čudniji tip imenom Conolly - ako se uopće tako zove. A oni se lju­be kao da su u njegovoj ili njezinoj sobi u Zagrebu. Osjetio je kako se u tom poljupcu miješaju strah, užitak i slatka jeza, kao u grčevitoj igri zaborava pred opasnim ponorom. On joj nježno odmakne glavu.

- Veronika - reče joj uzbuđeno - ja još ne znam kako i zašto su te doveli?

- Tražili su te kod djeda, a kad si nestao, Conolly je rekao da te samo on može izvući. Htio je da pođem s njim.

- Znaju li tvoji gdje si?- Ne, nisam im ništa rekla. Otišla sam kradom, jer me ni u snu

ne bi pustili na tako dalek put.On zdvojno pogladi dlanovima kosu.

- Baš lijepo. Umrijet će od straha.- Ostavila sam im pismo. Naravno, nisam rekla kamo idem, sa­

mo tako, da ću otputovati do jedne prijateljice na moru.- Uskoro će saznati da nisi tamo. Zašto si uopće pristala?- Conolly je to tražio. Rekao je da ćemo se oboje brzo vratiti ku­

ći. Tvoj je djed bio u panici.Martin se zagleda kroz prozor, kao da u mraku nazire nabora­

no i zabrinuto djedovo lice.- Sad su već i tvoji roditelji u panici. Lijepu su nam kašu skuha­

li ti tipovi.- Zar sumnjaš u Conollyja? Pa zar nije sve dobro završilo? Go­

rim od nestrpljenja da mi ispričaš što se tebi dogodilo.- Ne vjerujem da je ovo kraj, Veronika - reče Martin i licem mu

preleti sjenka straha. - Taj Amerikanac nešto mulja. Želi nekakav raz­govor. O čemu? Zašto? Zbog čega je sve to poduzeo?

Ona bespomoćno slegne ramenima i htjede ga zagrliti.- Fućka mi se. Važno mi je da si živ i uz mene, bez obzira na ko­

jem dijelu kugle zemaljske.Ali on se već uzrujao. Šetao je po sobi od vrata do prozora, kao

jaguar u malom kavezu. Najednom zastane i dohvati kvaku.- Ne mogu podnijeti tu neizvjesnost do jutra. Želim saznati o

čemu se radi. Moram porazgovarati s njim. Odmah!- Martine, rekao je da neće... - pokuša ga ona zaustaviti, ali je

on već bio na hodniku i zatvorio vrata za sobom.Stao je ispred Conollyjeve sobe i tri puta tiho ali odrješito poku­

cao. Kao da je Conolly očekivao njegov posjet, otvorio je brzo i pro­strijelio ga pogledom.

- Gospodine Conolly, - hitro će Martin - ne ljutite se što vasgnjavim, ali ne mogu čekati do jutra. ,

Samo na trenutak Amerikanac se doimao opasno, a onda mu se osmijeh raširi licem.

92

- Što je - reče svojim muklim glasom - ne možeš spavati? Muči te znatiželja?

Propustio ga je unutra i zatvorio vra­ta.

- To možda vi tako zovete, ali muči me mnogo više od toga.

Krenuo je za Conollyjevom rukom koja mu je ponudila da sjedne pored stoli­ća sa staklenom pločom i buketom ruža u plavoj vazi. On otvori vrata malog hlad­njaka i izvadi dvije boce coca-cole. Jednu stavi pred sebe, a drugu pred njega.

- Jednom riječju - zagleda se Conolly u njega točeći piće u čaše - ti hoćeš od me­ne čuti sve ono što sam ti obećao reći su­tra?

Martin spremno potvrdi. Conolly s užitkom iskapi čašu i popravi prorijeđene pramenove kose na čelu.

- Opasno si uporan - sa smiješkom će Conolly - ali tako i treba za ono što se očekuje od tebe.

- Što se očekuje?- Nešto važno, što ćemo mi znati ade­

kvatno nagraditi.- Mi, to jest vi, to jest CIA! - reče

Martin nagnuvši se preko stolića bliže nje­govim svijetloplavim očima oko kojih su se odmah namreškale bore. U sobi je vla­dala tišina. Čulo se samo muziranje mje­hurića u čašama.

- Oni su ti tamo, čini se, na brzinu napunili glavu glupostima?- Mogu vam reći da nemaju baš dobro mišljenje o vama.- Do tog mi je mišljenja stalo kao do lanjskog snijega. To što o

tipovima iz odjela mokrie dela mi mislimo, ne da se izreći.- Mokrie dela?! - pažljivo ponovi Martin.- Da, “mokra posla”, tako se zove taj najmračniji odsjek

KGB-a, čiji su te ljudi držali u rukama. Okrutni, hladni, bezosjećaj­ni i beskrupulozni. Imao si sreću da im izletiš iz ralja. Ali neću više o njima.

- Ne znam mogu li to zvati srećom? Barem dok mi ne kažete što želite od mene.

Conolly je opet zašutio kao da traži najbolju rečenicu.- Mladi, zgodni, pametni i hrabri momci poput tebe zaslužuju

drukčiji život od svojih prosječnih vršnjaka. Život pun putovanja, luksuznih hotela i vila, lagodnih krstarenja po morima i susreta sa zanimljivim ljudima iz cijelog svijeta. Bezbrižan život u kojem se u novcu nikada ne oskudijeva.

- Govorite li o životu koji ste možda meni namijenili?- Upravo tako. Mislim da ti je nadohvat ruke - šuštao je svojim

promuklim glasnicama Conolly izgovarajući hrvatske riječi gotovo bez grješke, premda s naglaskom.

- Niste mi još samo rekli cijenu za to - zaustavi ga Martin u tre­nutku kad je on htio još nešto dodati.

Istočio je do kraja coca-colu i otpio gutljaj.- Cijena je onaj zadatak koji ćeš ti lako obaviti.- Kada? Gdje? - bio je kratak Martin.- Za tri dana. U Nikaragvi.- Gdje?! - uzviknuo je glasno Martin tako da je soba, obavijena

noćnom tišinom, silno odjeknula. Conolly mu prstom na ustima daj de znak da bude tiši. Martin se napola uzdignuo nad stolicu kao da još uvijek ne shvaća. Conolly je odlučio krenuti dalje:

94

- U Nikaragvi imamo delikatan slučaj koji treba hitno riješiti. To jest, treba se riješiti čovjeka, bolje rečeno pukovnika, po imenu - Ernesto Ortez. Velim, stvar je delikatna jer se on nalazi na prilično nedostupnom mjestu. To je stari zatvor u Managui, glavnom gradu, uz samu obalu jezera Managua. Čuvaju ga u čeliji na šestom katu do koje je teško doči, ali... - tu Conolly zastane jer je primijetio da ga Martin gleda širom otvorenih očiju.

- Gospodine Conolly, - upita ga kao da se boji za zdravlje svog sugovornika - govorite li vi sve to ozbiljno?

- Zar bi se nakon svega što smo poduzeli šalio? - smrknu se on. - Martine, sve je to ozbiljno, kao što je i operacija za tvoje osloba­đanje bila ozbiljna.

Martin automatskom kretnjom popravi pramen kose i spusti se natrag na stolicu. Conolly je nastavio:

- Prebacit čemo te avionom do Tegucigalpe.- Kamo? - opet u panici poviče Martin. U kratko vrijeme čuo je

toliko nevjerojatnih stvari i imena nepoznatih i dalekih gradova da je reagirao kao u bunilu.

- Tegucigalpa, to ti je glavni grad Hondurasa. Tamo če te doče­kati naš čovjek i prebaciti malim avionom preko granice do Matagal- pe u Nikaragvu. Čovjek se zove Kurt Nagel, ali sa svime čemo te još detaljnije upoznati. On je naša veza s contrasima koji će te dovesti do jezera Managua.

- Contrasi su kontrarevolucionari koji se bore protiv vlasti san- dinista? - upita Martin prisjećajući se novinskih članaka koje je čitao o ratu u tom dijelu svijeta.

- Contrasi su borci za slobodu zemlje u kojoj je sloboda ukinu­ta - ispravi ga Conolly. - Ja znam da si takve stvari vjerojatno pro­čitao u novinama u svojoj zemlji, ali to nema veze s istinom. Sandi- nisti su srušili jedan teror da bi zaveli svoj. Zatvori su puni političkih protivnika, narod je gladan, siromašan i nepismen, kao što je i bio.

95

Jedino su uložili novce u oružje. Zato su oni, koji se bore protiv njih, borci za slobodu, a ne kontrarevolucionari. I njima treba pomoći.

Martin je šutio. Lekciju te vrste već je jednom čuo iz usta Silni­kova, samo se onda odnosila na mudžahedine. Rus je pio votku i gu­dio svoju naučenu pjesmu, a ovaj Amer, kao u nekom tipičnom vicu0 razlikama među narodima, uz coca-colu - pjeva svoju.

- U redu - nastojao se razabrati Martin u ovomu što je čuo - ali što očekujete od mene? - Conolly ga strogo pogleda. Kao da se mal­ko naljutio.

- Rekao sam ti. Želimo se riješiti pukovnika Orteza.- Riješiti se?... - Martin zastane i ispruženim kažiprstom povu­

če ispod vrata.- Da.- Sto je skrivio taj čovjek?- U cijeloj ovoj akciji to za tebe nije važno. Samo da se što hit­

nije obavi.- I to bi trebalo da ja učinim? - zaprepašteno ga upita.- Stvari tako stoje da to možeš jedino ti izvesti. Dva su nam po­

kušaja propala, a taj nam je čovjek opasan. Nalazi se na takvom mje­stu i pod takvom stražom da mu je moguće prići jedino s jezera.

- Kako? - kao da se budi iz sna progovori Martin.- Letom! - mirno odvrati Conolly i prekriži ruke na grudima. Martin pomisli na trenutak da su mu udovi obamrli jer ih nije

osjećao. Zar glupost nema kraja ili je sve to mahnita i luda igra? Zar doista nema načina da ih sve uvjeri da je to nemoguće? To su ozbiljni1 odrasli ljudi!

- Ja ne mogu letjeti - rekao je napokon mirno nastojeći da mu glas zvuči što uvjerljivije. Conolly se nasmijao.

- Naravno - reče - ni ja ne mislim da si vrabac. Ali, da si u staj nju svladati visinu protiv svih fizikalnih zakona, to ne možeš opovr­ći. O tomu postoje dokazi. To si već učinio.

96

- To je prošlost.Conolly priđe hladnjaku i izvadi dvije nove ledene coca-cole.

Tisuće mjehurića proizvelo je umjetan zvuk svježine u sobi.- Da je to samo prošlost, zar bi se oni toliko polomili oko tebe?

Nikad se nisu trudili oko nečega nevažnog.- Griješe, kao i vi. I njih sam uzalud uvjeravao. Zar je to slobo­

da koju ste mi obećali?- Mnogo smo za tebe učinili. Sad nam se moraš odužiti.- Učinili ste za sebe.Prečuo je njegov odgovor.- Ti to možeš, ali u tebi nema želje, to je osnovni razlog. Opireš

se. A zna se, kad netko jednom svlada silu teže, svladat će je uvijek. To je sposobnost koja se ne gubi.

Kao da sluša Silnikova. Gotovo iste rečenice, samo što je u oni­ma bilo više ruskog, a u ovima više američkog naglaska. Ne, ni ovdje neće ništa postići ako se suprotstavi.

- Zar nije bolje da odmah preletim cijelu daljinu odavde do Ni­karagve, umjesto da me vozite avionom? - upitao je jetko, ali Conolly se samo nasmijao.

- Trebaš samo preletjeti od jezera do ćelije na šestom katu u ko­joj je Ortez. Sitnica.

Martin sijevne očima i unese se Conollyju u lice: - Ali ja ne že­lim nikog ubiti! Je li vam jasno? I ničim me ne možete na to prisiliti.

- Ničim? - podigne značajno obrve Conolly.- Ne! Dosta mi je ucjena i s jedne i s druge strane!- Točno - potvrdi Conolly. - Ucjene su iste.Pogledao je prema vratima kao da ga želi očima upozoriti da ni­

je ovdje sam.- Veronika! - ote se Martinu. - Zar ćete joj nešto učiniti?- Ne dao Bog - trgne se Amerikanac. - Nikomu ne želimo zlo.

Tvoja i njezina sigurnost, bolje rečeno, sreća, ovise samo o tebi.

- Zato ste je i doveli da imate oružje protiv mene, zar ne? Reci­te samo! - reče Martin stisnuvši šake i usnice. Počeo je osjećati mr­žnju prema tom koščatom i uglađenom pokvarenjaku. Ali Conolly nije odgovarao. Srknuo je samo svoj napitak.

- Stavljate mi nož pod grlo. Što ćete učiniti ako odbijem?- Vidjet ćeš - uzvrati mirno i muklo Conolly.Suluda igra oko njega još nije završila. Stjerali su ga u kut. Pre­

ostalo je jedino, prepustiti se struji tog organiziranog ludila. On zari glavu u dlanove kao da razmišlja. Conolly ga je mirno, gotovo bla­go, motrio svojim plavim očima.

- Hoćete li je vratiti kući, u Zagreb, ako pristanem?- Samo se po sebi razumije.- Što ću joj reći, zašto ne idemo skupa?- Ništa. Ja ću joj reći da moraš ostati još jedan dan jer, napokon,

mi se ionako moramo dogovoriti oko toga. Sve ćeš ovo prešutjeti.- Zvuči blesavo. Neće mi povjerovati.- Mora. Nema druge.- Kada ćete je vratiti?- Već sutra.- Sutra? - strese se Martin.- Stvari su hitne. Ti avionom u Nikaragvu, a ona kući. Lijepo i

udobno, istim putem kojim je i došla. Vidjela je malo svijeta. Nakon obavljena zadatka opet ćete biti zajedno.

Martin ustane. Nije znao što bi još rekao. Kao da su mu se riječi skupile u dnu želuca. Osjećao je umor i mučninu. Pred njim je stajao Rick Conolly, ciaš, koji ga je spasio iz ruku Silnikova, kagebeovca, samo zato da ga se dočepa i da ga vrati u taj budalasti kovitlac. Opet je treba­lo nekoga ubiti, ali ovaj put za drugu stranu. A tko je taj nesretni pukov­nik Ortez, to ionako nije važno. Njima je samo važno da on nestane. #

U tim mislima prišao je vratima. Noge su mu bile kao od olova. Okrenuo se, a Conolly se smješkao i kimao mu glavom: laku noć.

98

- You are bastard, Mr. Conolly, and I hope youll go to bell! - rekao je. Smiješka je isti čas nestalo. Opasan izraz na licu Ricka Conollyja nije više vidio, jer je već otvarao vrata svoje sobe. Otišao je u kupaonicu i pustio snažan mlaz vrele vode, na tijelo. Sve dok ga nije počelo peči. Naglo je okrenuo na hladno i koža se stegnula i na­pela kao da je ispod nje tisuće malih pribadača. Godila mu je bol. Ve­likim frotirnim ručnikom istrljao se i ušao u sobu.

Uz Veronikino uzglavlje gorjela je lampa. Oči su joj bile skloplje­ne. Bila je napola pokrivena i ravnomjerno je disala. Gledao ju je nje­žno misleći da ju je shrvao san. Onda on pomakne plahtu s njezinih golih nogu, a njoj se oči otvoriše, kao u velike lutke. Bile su vlažne i sjajne, baš kao i kutovi njezinih usana. Pod bijelom bluzom grudi su joj se ubrzano dizale i spuštale. On se nagne nad nju i osjeti vreo je­zik i zube na vratu.

- Želim te - rekla je još jednom u tom nepoznatnom, dalekom gradu kao što mu još nikad nije kazala u Zagrebu. Bio je siguran da ga ni stotine Conollyja ne bi moglo zaustaviti.

- I ja tebe - uzvratio je gubeći dah na njezinim usnama.Snažno ju je zagrlio. Znao je da od ove prve i posljednje zajedni­

čke pakistanske noći neće ostati mnogo za san. Poželio je da vode ljubav dugo, beskrajno dugo, sve dok se smrt, koju mu ti odvratni ti povi stalno nude, napokon ne umori od čekanja.

ŠUTLJIVI PLAĆENIK

Činilo mu se da je već cijelu vječnost po avionima. Ulazio je i izlazio tri puta u gigantske čelične ptice, gotovo izgubivši osjećaj za vrijeme. Conolly je bio neprekidno uz njega.

Ukrcali su se najprije u Islamabadu i spustili u Rimu. Ali dalje od aerodromske zgrade nisu išli. Čekao ih je odmah novi DC-10 - za New York. Neposredno nakon uzleta, čeznutljivo je skrenuo pogled prema neodređenim daljinama sjevera, kamo se jučer Veronika vra­tila. Amerikanac je održao obećanje. Martin ju je zamolio da poruči djedu kako je s njim sve u redu, ma koliko se to starom brodskom kuharu bude činilo neuvjerljivo. O svemu ostalom zamolio ju je da šuti.

Otpratili su je do aerodroma i njegovo uvjeravanje da će krenu­ti već sutradan ona je primila s olakšanjem. Napokon, to i nije bilo daleko od istine. Bilo je jedino daleko od njihova zajedničkog odre­dišta, i to tisuće kilometara daleko.

Prespavao je let do New Yorka, let iznad beskrajne, dosadne mo- drine Atlantskog oceana: tek su ga probudila bezbrojna svjetla nebo­dera i ulica, u produženoj noći kroz koju je sve vrijeme putovao.

Iskrcali su se na aerodromu Kennedy i on se prepustio Conollyju da ga povede kroz metež i gužvu do restorana i naruči dvi­je porcije ukusne pečene piletine i neizbježne coca-cole. Kao da ni­je bio svjestan daljina koje prevaljuju u tako kratkom vremenskom periodu. Mirno je i s tekom jeo motreći lica putnika što su sjedili na­okolo. Conolly se smješkao, ali ga nije puštao s oka. Bio je kod ku­će, a Martinu nije bilo ni na kraj pameti da pokuša bijeg ili da se

100

obrati nekomu za pomoć. Znao je da mu mogu nauditi mnogo više ako se bude opirao, a sudbinu je, kao i do sada, mirno iščekivao.

Od New Yorka nije mnogo vidio. Samo zastrašujuću količinu blještećeg neona u nizovima nebodera ispod krila novog boeinga ko­jim je odletio dalje prema Hondurasu. Sve manja su bivala svjetla za leđima. Od toga se trena u nj uvukla napetost pomiješana sa stra­hom. U kabini je bila tišina. Putnici su spavali ili čitali, a i njegov se pratilac opustio na stolici i sklopio oči.

Honduras! Nikaragva?! Kakve su to zemlje? Čuo je da ih nazi­vaju još banana-republikama, da ih muče rat, gerila, siromaštvo i ne­miri. Čuo je ono što se čuje i vidi na televiziji i pročita u novinama, čemu se Conolly bio narugao. Pa premda je djed gledajući TV dnev­nik i listajući novine često odmahivao rukom govoreći kako je po­la toga izmišljeno ili prešućeno, iz prkosa prema tom Amerikancu bio je sklon trenutno povjerovati u onu preostalu polovicu. Kako se život iznenada nevjerojatno izmijeni! Još nedavno mu je cijeli svijet bio jedino njegov rodni grad, a sad je, u kratko vrijeme, preletio go­tovo cijeli globus. Neprekidno bježi iz jednog zatočeništva u drugo. Jedino je stalna neizvjesnost u kojoj mu je život.

Kad je čovjek obuzet mislima, gotovo i ne primjećuje hitar pro­tok vremena. Izašavši iz guste nakupine bijelih oblaka, avion je letio nad kilometarski dugim pješčanim plažama i šumarcima palmi. Vi­djelo se ušće široke rijeke i ograđeni kompleksi zemljišta puni zele­nih krošnji.

“To su sigurno plantaže banana”, pomisli Martin, znatiželjno motreći krajolik koji je postao brežuljkast, pa brdovit, da bi u neko­liko navrata zijevnula i otvorena grotla ugaslih vulkana.

Osjeti dodir ruke na ramenu. Conolly se probudio iz drijemeža i pogledao na sat:

- Za manje od sat vremena slijećemo.- Gospodine Conolly, gdje nas čeka vaš čovjek... taj Kurt Nigel?

- Nagel - tiho ga ispravi Conolly i nagne se bliže. - Nećemo o tomu ovdje razgovarati.

- Oprostite, moram. Ionako nas nitko ne razumije.Conolly se nehajno osvrne, kimne glavom i vrati u staru poziciju.- U redu, ali sasvim tiho. Čeka nas na aerodromu. Spreman je

odmah poletjeti.Martinu se zacrveni lice od nagle navale krvi u glavu.- Kako odmah, zaboga? Zar se neću odmoriti?- Na žalost, vrijeme nam je dragocjeno. Ti si izdržljiv momak.- Ukočio sam se od dugog leta. Bilo bi dobro da prespavam.- Možeš spavati za drugog leta.- U malom avionu? Bit ću krepan od umora. Zar vam nije stalo

da obavim zadatak? - prosiktao je kao da se ruga sam sebi.- U to ne sumnjam - veselo prošapta Amerikanac i blago ga po-

tapše po ramenu. - Sigurni smo da hoćeš.“Lud je!” pomisli Martin. “I Sovjet i on su ludi. U svojim bole­

snim, paklenskim maštama pretvorili su me u supermena...”Odluči ga testirati ne bi li pokrenuo kotač razuma u njegovoj

glavi. Unio mu se u lice i jedva čujno, ali razgovijetno upitao:- U redu. Recimo da se mogu vinuti u zrak. Ako je tako, zar vas

nije strah da ćete me, puštajući me izvan kontrole i vašeg domašaja, izgubiti? Da ću vam naprosto odletjeti... nekamo...

- Ne, bit ćeš pod kontrolom. S tobom će biti Kurt, a onda će te preuzeti... - tu stiša glas u mukli šapat - contrasi, a kad sve obaviš, ponovo će te vratiti.

- Za ime Boga - pojača glas Martin, ali mu on strogo očima da­de znak da ne govori - zar nema sposobnijeg čovjeka u vašim redo­vima?

- Ima odličnih. Ali tu su izuzetni uvjeti. Svako drugo rješenje užasno je skupo i diže veliku prašinu.

- Kako ste mislili da ga... mislim, da to...

102

- Ništa o tomu ovdje. Kurt Nagel će ti sve objasniti.Martin se odmakne od njega i prostrijeli ga pogledom.- Sto ako ipak pobjegnem i sve propadne?- Nećeš - uzvrati mu jednakim pogledom Conolly. - Za nas bi

to bila nesaglediva šteta, ali i za tebe. Osim toga, do Zagreba ćemo stići prije tebe, a tamo su - tvoji.

Martin klone u sjedalu. Sigurnosni pojas stezao ga je oko ošita.- Znam da nećeš pobjeći, jer nemaš kamo. Bio bi izgubljen.

Znam da nisi vrabac, kao što sam već jednom rekao. Isto tako znam, kad hoćeš i kad silno želiš, da se možeš vinuti u zrak. A to je dovolj­no. Dovoljno da dosegneš prozor šestog kata, jedino dostupno mje­sto u toj zgradi.

- Sigurni ste da nema drugih načina? - molećivo pokuša Mar­tin.

- Ima, ali ovaj je najjeftiniji, najdjelotvorniji i najtiši.U nevidljivom zvučniku iznad njihove glave Martin začuje meki

ženski glas koji ga je na španjolskom, pa na engleskom, upozorio da je cilj njegova beskrajna putovanja napokon tu.

Tegucigalpa! Čudno ime za koje još do neki dan nije bio ni čuo. Conolly je opet nehajno zaokružio pogledom oko sebe, kao da pro­vjerava lica putnika, ali bilo je očito da njihov razgovor na hrvat­skom, čak da je i bio glasniji, ne bi ni za koga ništa značio. Martin pogleda ispred sebe. Sigurnosni pojas ionako nije za leta skidao. Uskoro se iznad zelenih visoravni ukaza raštrkan grad. U sredini je dominiralo gusto pošumljeno brdašce u čijem je podnožju bio nogo­metni stadion pored kojeg je tekla rijeka. Vidjela su se i tri mosta što su spajala dio visokih stambenih blokova sa starim dijelom uskih uli­čica i kuća. S druge strane brdašca prostirao se najgušći dio grada gdje je očito centar svih događanja.

“Još jedan od mnogih gradova koji neću vidjeti”, pomisli Mar­tin. “Možda neću više ni svoj”, sine mu. Dok se avion približavao pi­

lo

sti, Conolly mu dobrohotno stegne ruku, kao što se hrabre prijatelji. Ali se Martin nije dao na tanak led. Stegnuo je usne ne uzvrativši pri­jateljskom kretnjom. Avion se zaustavio kraj male aerodromske zgra­de. Conolly ga upita:

- Jesi li gladan?Martin odvrati:- Odlučili ste mi ipak dati vremena za jelo?Prvi put Conolly nije uzvratio svojim uglađenim mehanizmom

duhovitosti. Oči su mu se stisle, mišič zaplesao, muklo i prigušeno reče:

- Mogao bi stvarno poletjeti prazna želuca.Ali Martin nije popuštao.- Ne smeta. Možda je tako i bolje. S punim trbuhom mogao bih

se vinuti najviše do trećeg kata.Conolly zastane i ošine ga pogledom punim otrova. Usta su mu

se zgrčila u ljutnji i, zaboravivši na trenutak da je sve vrijeme govo­rio hrvatski, bijesno sijevne:

- Shut up!Martin zatomi zadovoljan osmijeh na usnama. Krenuli su prema

kontroli putovnica. Conolly je, kao i do sada na svim aerodromima, uz svoj, pokazivao i njegovu putovnicu. Naravno krivotvorenu. Američku. Pokazao mu ju je samo na početku puta, s fotografijom koju su bili izradili preko noći u Pakistanu. Ime je ostalo isto.

- Nema smisla mijenjati - rekao je Conolly - to je ionako inter­nacionalno ime.

Tako je Martin prošao kroz tri aerodromske zgrade kao Ameri­kanac, voden sigurnom rukom svog pratioca. Nigdje nije izazvao po­zornost. I ovdje su prošli pored čovjeka u uniformi, s gustim crnim brcima, koji ih je samo letimično okrznuo pogledom. Conolly ubrza korak kao da ga još uvijek nije prošla ljutnja zbog Martinove zajedlji- vosti. Uđe u malu, urednu, polupraznu prostoriju aerodromskog re-

104

storana i hitro zaokruži pogledom. Spazivši u kutu čovjeka okrenu­ta leđima, nagnutog nad tanjurom, odmah krene prema njemu. Čo­vjek je imao široka ramena, jak vrat i okruglu glavu s kratko podši- šanom, crvenkastom kosom. Stavljajući velik zalogaj u usta, on, ne okrećući se, malo podigne ruku i dade im znak da ih je vidio i da sje­dnu do njega.

Premda okrenut leđima ulazu, on je imao sjajan pregled cijelog restorana u duguljastom ogledalu iznad šanka. Conolly se nasmije i dvaput ga pljesne po mesnatim plećima. Primaknuvši stolicu i za Martina, on se obrati čovjeku na engleskom:

- Tebe se ne može iznenaditi, Kurt.Umjesto odgovora, riđi glavonja pogleda oštro u oba došljaka i

nastavi žvakati zalogaj, zalivši ga obilatim gutljajem piva. Rukom obriše rubove šiljastih, crvenih brkova, na kojima je ostalo malo pje­ne, i pruži im ruku. Martin pogleda u ispruženu, tešku ruku, za ko­ju je bio siguran da je u stanju slomiti orah palcem i kažiprstom. Čo­vjek je djelovao opasno, ali istovremeno i ležerno.

- To je Martin. Tvoj čovjek. Govori engleski - nastavio je Conolly kao da štuca u kratkim uzdasima, a onda se odmah okrene Martinu i reče na hrvatskom: - Nećeš se previše napričati. On je šutljiv.

Ali Martinu se otprve svidio, unatoč hladnoći i odbojnosti koja je djelovala kao maska prepotencije. Taj čovjek ulijevao je sigurnost i Martinu se vrati dobro raspoloženje. Kurt Nagel nije se dao smesti. Nastavio je jesti zovnuvši rukom konobara koji se odmah stvori iza njih da preuzme narudžbu. Naručili su obilate porcije ramsteka sa sa­latom, krumpirom i kuhanom jabukom. Jeli su u tišini jer se resto­ran gotovo sasvim bio ispraznio. Air-condition je besprijekorno ra­dio. Vani je bilo vruće. Sunce je visoko odskočilo i zrake su se presi­javale na prašnom, staklenom zidu restorana, kojim je bio odvojen od hodnika kuda su prolazili putnici. Martin uoči, pored tri boeinga

i jednog DC-9, sa strane, na betonskom odvojku, mali avion. On di­skretno gurnu Conollyja.

- Je li to naš?- Da. Cessna. Njome ćete letjeti.- Može li se s tim tako daleko?- I dalje. Što se njega tiče, on bi mogao i na papirnatom zmaju

- reče Conolly, uprvši pogled u Kurta koji je već bio iskapio kriglu piva i naručio novu.

Martin htjede upitati zašto onda takav čovjek ne obavi sam cije­li zadatak, jer doista djeluje kao netko tko bi to bio kadar. Ali samo duboko uzdahne. Jelo je bilo ukusno. Zavalio se na stolicu dok mu je sunce grijalo dlanove i lice. Osjećao se dobro. Osjetio je želju da što prije krenu. Nije više želio gledati tu isturenu bradu, te velike zu­be i prorijeđenu kosu. Nastojao se što prije s ovim simpatičnim i opasnim neznancem vinuti u zrak i upustiti u nove opasnosti, pa ma­kar bile i kobne. Kao da mu je u jednom trenutku čak i godilo. Ži­veći s opasnostima, čovjek se toliko na njih navikne da ih prestane primati odbojno i sa strahom.

Mamila ga je nepoznata daljina, prašuma i jezero koje mora prije­ći, a o kojem ništa ne zna, neizvjesnost i mahnitost zadatka koji su mu bili namijenili ciaši: osjetio je u sebi divlju snagu, samoubilački nagon da se baci naglavačke u najdublji bezdan.

- Shall we go? - obrati se iznenada riđem koji je jagodicama prstiju frkao vrhove brkova. Kurt Nagel pogleda ga malo iskosa: po­mičući šarenice u stranu, pogleda kratko Conollyja i spremno odgovori:

- Why not?Ustane, pogladi širokim dlanom trbuh i pozove konobara da

plati. Istresao je novac za svu trojicu, ostavljajući bogatu napojnicu konobaru koji se savio do pasa pozdravljajući ih. Ustao je i Conolly, premda namrgođen zbog toga što taj momak drskih očiju stalno po­kazuje prema njemu otvorenu nesnošljivost. Izišli su laganim kora-

106

kom. U jedan od boeinga upravo su ulazili putnici. Njih su trojica lije­no vukli noge po zagrijanoj pisti. Martin raskopča košulju osjećajuči kako mu toplina prodire u kosti. Prišli su malom avionu.

- To je Cessna 414 za. sedam putnika, ali je malo preuređena - reče Conolly Martinu, kao da mu na taj način želi pružiti ruku po­mirbe prije rastanka.

- Lijep avion - kratko odvrati Martin, dok je Kurt obilazio, za­gledao i provjeravao je li s vanjske strane sve u redu.

- Martine, on će te odvesti u blizinu grada Matagalpe, gdje će te preuzeti trojica contrasa. Njihov vođa zove se Onofre. To su Mi- skito Indijanci. Oni će te provesti do jezera Manague i dalje čamcem do mjesta za akciju. Bit će sve vrijeme s tobom. Kurt će ti još putem objasniti. Sve je precizno dogovoreno.

- Nije sve - presiječe ga Martin. Conolly ga začuđeno pogleda. Kurt Nagel popeo se u avion i, nagnut nad komandnom pločom, obavljao posljednju kontrolu. Oni su još stajali vani pod jakim sun­cem. Lica su im se orosila znojem.

- Niste mi rekli čime ću smaknuti pukovnika Orteza? Niti ste mi to nepoznato sredstvo još dali.

Conolly ustukne za korak, zapilji se u njega i pokaže kao i uvi­jek velike zube.

- Nisam, ali ne brini, sve je dogovoreno. Kurt će ti dati kolt s prigušivačem.

- Znači, revolverom?- Da, i to najboljim. Ništa se ne čuje. Ali čuvaj ga, to je skupa

igračka.- Gospodine Conolly, - nasmije se sad Martin, našto se Ameri­

kanac uozbilji - od samog početka imam dojam da ste velik škrtac. Stalno nešto štedite. Em sam vam ja najjeftiniji, em je kolt skupa igračka, a i Kurt je maloprije platio ručak za svu trojicu. Slušajući vas, čovjek bi pomislio da ste na prosjačkom štapu.

10

- U zadnje vrijeme nastojiš biti duhovit - stisnutih usana će Conolly.

- To je vaš stil. Bili ste mi dobra škola - odvrati Martin gleda­jući ga drsko u oči.

- Penji se! - oštro zapovjedi Conolly.Martin je pred ovim čovjekom osjećao sve manje straha. Goto­

vo hi ga bio u stanju uhvatiti za nos i dobro istrljati. Pogleda gore gdje je iza prednjeg pilotskog stakla u njega motrio ridokosi tip veli­ke glave i šiljastih brkova - kao u francuskih grenadira. On se popne i sjedne na sjedalo do njega. U kabini je bilo toplo. Kurt Nagel bio je nagnut nad avionskim instrumentima. Conolly je stajao dolje i, kad motori zabrujaše, on se makne nekoliko koraka u stranu. Sa svake strane prednjih krila sve brže su se okretale elise. Martin se nagne bliže da preko široka ramena zaviri u instrumente za upravljanje, na­vigaciju, kontrolu goriva, gdje je Kurt pritiskao neku dugmad i pre­kidače, tražeći preko radioveze dozvolu za polijetanje.

Usmjerio je avion na praznu pistu i zastao na trenutak, a onda su se elise zavrtjele takvom brzinom da se više nisu ni vidjele. Kota­či su poletjeli tvrdom podlogom i, odlijepivši se lagano, podigli ma­li avion pod širokim kutom u vedro, sunčano nebo. Tek tada Mar­tin se okrenuo i ugledao Conollyja kako stoji dolje i gleda zakloniv­ši dlanom oči.

“Nadam se da vas nikad više neću vidjeti, gospodine Conolly”, pomisli Martin i toga mu trenutka strah, kao gust dim, iznova pro­struji tijelom.

108

VRATOLOMIJE U ZRAKU

Bili su već visoko u zraku, ali sve se ispod njih ocrtavalo kao na dlanu. Ostavili su posljednje kuće raštrkane Tegucigalpe i letjeli go­tovo okomito iznad široke ceste kojom je tekao prorijeđeni promet. Kurt je odnekud izvukao sivi tropski šešir i nabio ga na glavu da se zaštiti od okomitih i jakih sunčevih zraka. Martin se osvrne. Avion je bio malen, s pet okruglih prozorčića sa svake strane i četiri sjeda­lice. Preostale su bile izvađene. Pored njega ležao je mali drveni san­duk, a na njemu dvije automatske puške. Zatim četiri velika kaniste- ra na kojima je velikim slovima pisalo GASOLINE. Pet plastičnih bo­ca s vodom bilo je u pletenoj košari privezanoj uz sanduk, a do no­gu crvenokosog pilota ležalo je dvadesetak limenki na kojima je pi­salo Carlsberg Beer. On vičnom kretnjom dohvati jednu i noktom ot- čepi poklopac. Ispio je čitavu u dva velika gutljaja i praznu bacio s druge strane sjedalice. Martin se u sebi tiho nasmije. Ovo je vjerojat­no jedini pilot koji u zraku, jednom rukom upravlja sportskim avi­onom, a drugom nemilosrdno ispija pivo. Kurt dohvati i drugu li­menku i, ne okrećući se, pruži je Martinu.

- Hoćeš? - bile su prve riječi nakon dobrih pola sata leta. Ako je Conolly bio škrt općenito, onda je Kurt Nagel doista bio škrt na riječima. Martina to nije suviše smetalo. Prekrasan, sunčan dan, umjerena visina i brzina, fantastičan pogled na tlo u podnožju.

Napustili su cestu i letjeli nad gustim, prepletenim krošnjama koje su mijenjale boju od sivoplave do tamnozelene. Ugledaše kanjon rijeke i Kurt malo spusti avion kao da želi Martinu omogućiti što bo­lji pregled pejsaža.

- Rijeka Choluteca - reče i upre dolje prstom pa dohvati usput drugu limenku piva.

- Do Nikaragve ima još dosta? - upita Martin ispijajući posljed­nje gutljaje.

- Nešto više od pola sata.Martin se primakne njegovu sjedalu. Dolje su se vidjela velika,

prostrana polja duhana.- Gledaj, sve će to biti cigarete! Pušiš? - upita prazneći dugim

gutljajem limenku.- Ne.- Pametno. Cigarete su opasne za organizam. Pivo ga jača. Ho­

ćeš li još jednu?- Ne, hvala - odbi Martin gledajući crvenkasti, visoko ošišani po­

tiljak svog pilota, koji se gubio ispod širokog oboda tropskog šešira.- Ja hoću - reče on veselo i, zgrabivši novu limenku Carlsberg

Beera, pogleda ga svojim karakterističnim kosim pogledom.- Nije li opasno preletjeti granicu? - oprezno upita Martin.- Opasno je - nasmije se Kurt. Martin se nasmije prihvaćajući

luckastost svog pilota kao neku bezbrižnu igru.“On je ćaknut, ali simpatičan. Možda je najbolje sve prihvatiti

kao i on”, pomisli Martin i nagne se preko sjedala da dohvati limen­ku koju je maločas bio odbio. Kurt Nagel nasmije se dubokim, grle- nim smijehom.

Pojavila su se brda i on podigne avion uvis.- Vi ste Amerikanac, Kurt? - upita Martin udobno se zavalivši

na svom mjestu. Avion se lagano tresao suočen s laganim vjetrom.- Tamo sam samo rođen. Otac mi je Nijemac.- Ali ste ipak Amerikanac, zar ne?Kurt okrene znojni potiljak. Vršci njegovih šiljastih, crvenih br­

kova bili su vlažni od piva i svjetlucali su na suncu. Ispod oboda si­vog tropskog šešira blistale su oči.

110

- Ja sam plaćenik - reče, a glas mu poprimi metalni zvuk. - Ra­dim za novac.

Martin ušuti i zamišljeno se zagleda kroz prozor. Imao je osjećaj kao da mu se glava najednom ispraznila. Bez misli, uspomena, želja. Vani je još uvijek sjalo sunce i u kabini je bilo ugodno, premda je zrak bio natopljen mirisom piva. U ovakvom stanju omamljenosti vjerojatno ni smrt ne bi bilo teško dočekati. Obriše dlanom kapljice znoja što su mu se skupile na čelu i podbratku i ponovo se nagne pre­ma plaćeniku Kurtu:

- Ovdje ste već dugo? Mislim, u ovim krajevima?- Tri godine. Bio sam prije toga u Eritreji. To je pokrajina u Eti­

opiji, u Africi.- Da, znam - potvrdi Martin. Sjetio se potresnih slika gladi iz te

zemlje što ih je bio vidio na televiziji. - Sto ste tamo radili?- Borio sam se protiv onih simpatičnih momaka, pobunjenika,

Eritrejaca. Sjajni i hrabri ratnici!Martina zbuni taj odgovor.- Na čijoj ste se strani borili?Ruka Kurta Nagela posegnula je uvježbanom kretnjom za limen­

kama piva Carlsberg.- Na čijoj? - ponovi on kao da se čudi, a lice mu poprimi izraz

gađenja. - Za onog odvratnog tipa, etiopskog predsjednika. Narod mu krepava od gladi, stotine i stotine tisuća svake godine, a on tro­ši lovu na oružje. Tiranin!

- Ali zašto onda...- Dobro je plaćao.Kurt Nagel pljune u stranu i lagano nakosi avion. Prazne su se

limenke zakotrljale po podu. Martin se zavali natrag na sjedalo i po­kuša logično razložiti ove rečenice, što ih je riđokosi, krupni tip u tropskom šeširu bio izrekao. Ma koliko bile apsurdne i strane njego­vu uhu, bile su mu draže i prihvatljivije od onih kojim su mu se obra-

cali Silnikov i Conolly. Bilo je nekog ledenog poštenja i reda u izo­krenutoj slici koju mu je nudio taj čovjek, s kojim sad lebdi, obavi- jen pivskim parama i sunčanim zrakama, neposredno uz opasnu gra­nicu Hondurasa i Nikaragve.

- Tu smo - pokaza palcem Nagel na malo zbijeno mjesto iz ko­jeg su izronila dva visoka zvonika crkve. - Las Monos, zadnje mje­sto u Hondurasu. Tamo je granica i Cordiljeri de Dipilto. Ulazimo u Nikaragvu.

Slično naglo otrježnjenje pomiješano sa strahom osječao je kad se Bregešvilis džipom lagano primicao bijelom kamenu pakistanske gra­nice. Ali nehajnosti je nestalo i iz kretnji crvenokosog plaćenika. Na­gnuo se bliže pilotskom staklu i očima pažljivo ispitivao tlo ispod njih.

Letjeli su nad teritorijem na kojem su se svakog časa mogli suo­čiti s opasnošću. Kao lako uočljivi uljezi - premda je mali avion bio nalik na ptičurinu što oprezno lebdi nad beskrajnom zelenom povr­šinom gustih šuma - ušli su u prostor zahvaćen krvavim ratom.

Iako mu je Conolly još u avionu rekao da je teritorij nad kojim će letjeti pod kontrolom contrasa, to nije jamčilo nikakvu sigurnost. Dapače, tu se vode stalne bitke sa sandinistima i trebat će im sreće i vještine da se dokopaju Matagalpe. Imao je povjerenje u Kurta Na- gela, u njegov plaćenički i ratnički instinkt, i gotovo se nasmijao po­mislivši kako je on sam bespomoćan i slab, a smatraju ga ključnim čovjekom cijele akcije.

Letjeli su u potpunoj tišini punih dvadeset minuta. Gledao je sat na Kurtovoj znojnoj ruci koja je držala pilotsku ručicu. Otkako su preletjeli granicu, nije dirao pivo. U daljini se vidjela rijeka, kao tan­ka plava crta obavijena šipražjem i srušenim stablima.

- To je rijeka Coco - upozori ga Kurt.Podigao je kljun aviona i usmjerio ga prema zlatnoj kugli iz ko­

je su još uvijek vrele zrake grijale unutrašnjost kabine. Martin je sklo­pio oči. Nije znao je li mu se pričinilo, ali čuo je nešto nalik na otku-

112

caje telegrafa ili pisaće mašine, a po stropu kabine zapraštalo je ne­koliko reskih udaraca. Sigurno ih je prigušio zvuk avionskog moto­ra, jer nisu bili suviše snažni, ali vidio je kako se Kurt svom težinom naginje na desnu stranu povlačeći za sobom upravljačku polugu. Čuo je iznova, ali mnogo glasnije štektanje nalik na mitraljeski rafal, mo­žda i zbog toga što više nije čuo motor.

A nije ga ni mogao čuti, jer on više nije radio i avion se okomi­to okrenuo svom dužinom oko vlastitih krila i počeo padati kao ka­men. Nije stigao kriknuti, stigao je tek ponovo zaklopiti oči i prepu­stiti se strašnom kraju koji dolazi. Užas ga je paralizirao. Grčevito je objema rukama obuhvatio sjedalo dok su oko njega letjele stvari udara­jući ga u glavu, rebra i butine. Opet otvori oči. Zelene krošnje bi le­su sve bliže, glava crvenokosog plaćenika, s koje je bio sletio tropski šešir, tik uz njegovu. I onda ponovo zabruji motor i mali avion po­skoči kao izbačen oprugom. Brzo i okomito penjao se uvis i srljao, čas lijevo, čas desno. Nije vjerovao svojim ušima. Kabinom je odzva­njao gromoglasni Kurtov smijeh.

- Sranje! - zaurlao je. - Mislili ste srušiti Kurta Nagela!Okrene se Martinu. Oči su mu luđački sjale: bio je obliven zno­

jem.- Jesi li čitav? - iskesi se. - Dobro je, čitav si.Martin opusti ruke koje su bile pobijeljele od grčevita stiska na­

slona, još uvijek ne shvaćajući što se dogodilo.- Svinje! - prodere se još jednom crvenokosi i rukom potraži pi­

vo. - Jesi li vidio kako vrebaju iz zasjede?- Tko je to bio? - slabim glasom upita ga Martin pipajući čvo­

rugu na glavi, gdje ga je udario kundak automatske puške. Stvari su bile razbacane po kabini.

- Sandinisti! Svinje! Mislili su da je sve gotovo kad je avion po­čeo padati.

- I ja sam mislio.

- Ali nije padao - reče Kurt nakon što je dobro potegao. - Ja sam ugasio motor i pustio da pada čim sam čuo pucnjeve, da pomi­sle kako su obavili posao. Zato su prekinuli paljbu. Oni će Kurta Na- gela!

Martin se sve više divio tom čovjeku. Toliko prisebnosti nije imao ni Bregešvilis vozeći džip pod kišom metaka milicije Sarandoj.

- Ali pogodili su - reče Martin i pokaza na sitne rupice u kabi­ni iznad svoje glave. Podigao se i pokušao složiti razbacane stvari.

- To je nevažno. To ćemo srediti - odvrati Kurt, ali onda zabri­nuto pogleda u instrumente ispred sebe. - Morat ću se ipak spustiti. Oštećene su mi neke instalacije, a ni kompas mi više ne funkcionira.

- Spustiti?! - poviče Martin. - Gdje?- Moram. Na prvom mogućem mjestu.Kurt je poput kopca motrio okolicu. Najednom iz mora zeleni­

la izroni bijela, vijugava traka ceste. Bila je pusta. Avion se naglo po­če spuštati. Kad su krošnje drveća već bile toliko blizu da je vidio i poneke ptice, Martin ga uzbuđeno upita.

- Zar ćemo na cestu?- Boljeg mjesta zasad ne vidim.- Ako naleti kakvo vozilo... ili zapnete za krošnju... ili su možda

oni u blizini... možda vas vide... zapucaju...- To još nije moj problem, momče - reče crvenokosi njemačko-

-američki plaćenik, nataknuvši opet tropski šešir na glavu. Avion je letio paralelno s cestom, približavajući se bijelom asfaltu koji je bu­jao ispod izbačenih kotača.

- Moj je trenutni problem samo da spustim ovo malo čudo, a onda ćemo vidjeti.

Dijelilo ih je još svega pet-šest metara od zemlje. Cesta je bila prazna, ali je oštro zavijala ulijevo. On podigne avion za petnaestak metara, leteći u visini krošanja koje su obrubljivale cestu. Cesta se naglo izravnala i on oštrim manevrom vrati avion uvis. Zatim metar

po metar, sve niže. Martin pogleda sa strane. Grane su fijukale po­red prozora kao da sjedi u bolidu. Kurt je bio nagnut nad polugom i napet kao struna. Kotači udariše o podlogu, avion poskoči dva pu­ta i nastavi juriti cestom, udaljen otprilike pola metra sa svake stra­ne vršcima krila od gusta drveća.

Zaustavio se nedaleko od mjesta gdje se šuma prorijedila i gdje je bila prostrana čistina iz koje su na mnogim mjestima izvirivali panje- vi. Dok je Kurt lagano vozio dalje, Martin ga oduševljeno pljesne po ramenu i zaurla od oduševljenja. Avion je skrenuo s ceste i pažljivo i polako prošao između hrpa granja, panjeva i visokih mravinjaka. Za­ustavi se iza stotinjak metara. Ispriječila se šuma slična džungli.

Otvoriše vrata kabine i obojica iskočiše. Kurt je neko vrijeme oprezno osluškivao, a onda zadovoljno kimne glavom:

- Nije moglo bolje - reče.- Nije - potvrdi Martin.- Morat ćemo ga malo sakriti - reče Kurt i poče skupljati polo­

mljene grane i trgati golemo lišće s drveća i žbunja. Martin prione skupa s njim. Za petnaestak minuta avion se stopio s okolišem. Mar­tin otrča do ceste kojom još uvijek nije bilo prošlo ni jedno vozilo, pažljivo pogleda lijevo-desno i ocijeni da se avion gotovo i ne pri­mjećuje.

Sunce koje je cijeli dan neumoljivo peklo ovdje se jedva osje­ćalo. Bili su okruženi šumom. Tek kad se opustio i smirio, Martin začu bogatstvo njezinih zvukova. Iznutra, iz zelenog gustiša, ro- monilo je, pijukalo, šušketalo, kliktalo, pucketalo, žuborilo na stotine, tisuće različitih glasova, stopljenih u raskošnu prašumsku simfoniju.

Kurt je sjedio na panju i zadovoljno ispijao tko zna već koju po redu limenku Carlsberga. Onda se naglo digne, priđe avionu i izvuče kutiju s alatom.

- Ja ću na posao. Ti pripazi da nas ne iznenade nezvani gosti.

116

Na trenutak je zastao kao da razmišlja, onda hitro uđe u kabi­nu i vrati se s puškom u kojoj je s donje strane bio usađen zavinut šaržer. U nekoliko vještih poteza on mu pokaza kako će njome ru­kovati.

- To je AK-47. Odlična je. Nećeš imati problema u rukovanju. Osim toga, čovjek je sigurniji.

On je baci prema Martinu koji je vješto u zraku dohvati. Bila je lagana, sa širokim kožnim remenom. Ponovi sve Kurtove kretnje i prebaci je preko leđa. Osjećao se tako mnogo sigurnije.

Kurt se vrati u avion. Čuo je kako iznutra kucka i puše. Martin je sjedio cijeli sat, opruživši noge, prepustivši se prašumskim glasovi­ma. Mamilo ga je da dublje zaviri u to zeleno i neprohodno tajan- stvo, već ustade potražiti mjesto kroz koje bi mogao ući, kad naje­dnom nesta svjetlosti, kao da je netko naglim potezom ugasio sunce. Nebo se zatamnjelo, crna gusta koprena pala je s visine po krošnja­ma drveća. Kao da je malo i zahladnjelo.

Kurt se pojavi na vratima aviona. Pogledom potraži Marti na. Zabrinuto je gledao u potamnjelo nebo.

- Popravio sam, ali se bojim da ćemo morati prenoćiti.- Ovdje?- Da. Uskoro će gadna kiša.Njegove posljednje riječi stopiše se s prvim glasnim kapima na

plohama listova. Martin se pope u avion. Tuklo je sve brže i žešće. One sitne rupe od metaka na krovu kabine bile su začepljene. Kurt mu pruži limenku i odmah otvori novu. Nazdravili su jedan drugo­me. Vani je lijevalo. U potocima se slijevalo niz oblu avionsku opla­tu i prozore pokrivene granama i lišćem. Drveće džungle stopilo se u golemu, crnu masu, po kojoj je hučala voda svom silinom.

- Imamo i malo sreće - nasmije se Kurt. Izgleda da ga je hvatao umor, jer su mu se kapci lagano sklapali. A sigurno je i pivo učinilo svoje. Martin je zamišljeno zurio kroz zaobljeno pilotsko staklo po-

kriveno velikom granom punom zelenog lišća, koju je obilna kiša bi­la spustila i kroz koje su se jedva nazirale konture visokih stabala.

- Mislim da si dobar momak - reče već pomalo mlitavim jezi­kom Kurt. - Volio bih te još koji put sresti u životu.

Onda razmakne kanistere i drveni sanduk pa se ispruži preko ra­širene cerade na podu.

- Spavaj. Ovo će padati do jutra.Martinu zaigra zahvalni smiješak na ustima, ali osta sjediti na

svom mjestu. Bile su mu drage riječi tog čovjeka koji već tone u čvr­sti san isprekidan hrkanjem. Ah njemu se nije spavalo. Sjedio je zao­kupljen kišom, džunglom i naglom sentimentalnošću. Pokušao je mi­sliti na Veroniku, djeda, svoj grad, ali istog trena niti su mu pucale i osjećao se beskrajno slab i nemoćan. Zario je glavu u dlanove i saža- lio se nad samim sobom. Sva meka mjesta njegove duše bila su otvo­rena i kao da se u njih slijevala ova turobna, tropska kiša. Crvenoko­si Kurt Nagel hrkao je ležeći na boku, a iz cijelog njegovog tijela ispa­ravalo se pivo.

Martin je sjedio s glavom medu dlanovima, puštajući na volju očima da se u mraku isplaču.

118

OKRŠAJ NA RUBU DŽUNGLE

Kad se probudio, unutrašnjost kabine bila je već osvijetljena jutarnjim suncem. Kiša je bila prestala, premda je osjećao kako mu je tijelo prožeto vlagom sve do kostiju. Protegne se i zijevne, pazeći da ne podigne preveliku buku, jer je Kurt još spavao. Otvorio je vrata kabine i stresao se od naglog dodira sa svježim zrakom. Prebaci auto­matsku pušku preko ramena i krene preko čistine do ruba ceste. Noge su mu upadale u raskvašenu zemlju koja je intenzivno mirisala. Cesta je bila prazna, baš kao da je u ovoj divljini bila nepotrebna. Iz tamno- zelenog guštika šume dopirala je živahna pjesma ptica.

“Prošetat ću malo dok se Kurt ne probudi. Bila bi grjehota ne zakoračiti u džunglu kad je već tu, nadohvat ruke”, pomisli i, razma- knuvši vlažnu, isprepletenu paprat i šiblje, krene laganim korakom pazeći da nigdje ne zapne puškom.

Kročio je bez poteškoća između ogromnih stabala opasanih gu stim lijanama, preskačući žilavo korijenje i grmlje prekriveno razno­bojnim cvjetovima koji su opojno mirisali. Krošnje su bile tako gusto urasle jedna u drugu da se kroz njih jedva probijala svjetlost. Iz ze­mlje je izbijala sumaglica.

Probijao se pamteći orijentire s pomoću kojih će se znati vratili. Nije imao namjeru dublje zalaziti u guštik. Iznad glave mu kriješteći proleti velika, dugorepa papiga, jarkih crvenih, plavih i žutih boja.

“To bi mogla biti ara”, pomisli gledajući za njom dok joj je rep nestajao iza golemih, duguljastih listova susjednog drveta. Tada mu je pažnju zaokupio prekrasan, čudan leptir, na čijim se krilima jasno ocrtavao broj 88. Zadivljeno je gledao kako taj lelujavi broj poska-

kuje gore-dolje, dok nije nestao ispod guste paprati. Što je dublje ulazio, to su glasovi bivali brojniji i ljepši, ptice raznolikije, tajanstve­ni prostor sve opojniji. Nogom zape za visok humak iz kojeg odmah pokuljaše tisuće crvenih mrava kao izbezumljene horde vojnika.

Zastao je kraj polomljenog debla iz kojeg je izbijao jak smrad truleži. Pogleda odozgo u duplju i ugleda cijelu gomilu velikih žaba koje su ga uplašeno motrile.

- Žabe u drvetu? - začudi se.Onda zastane na trenutak, oprezno se okrene i pokuša u glavi

rekonstruirati put kojim je došao. Nije bilo problema. Znao je kuda se mora vratiti. U krošnjama iznad glave najednom začu lomot gra­nja. Nešto se krupno pomicalo. Nesvjesno je obujmio kundak puške. Glavom su mu prohujale slike svih životinja za koje je čitao da žive u tom podneblju.

“Da nije jaguar?” pomisli nadajući se da taj stanovnik južnoam- eričkih prašuma ipak živi nešto južnije. “Možda su majmuni, a da nije...” zaustavi dah s užasom oživljavajući u glavi sliku zmijskog ca­ra ili udava. Napeto je zurio u neprozirnu barijeru lišća iz koje više nije ništa čuo. “Ako je udav, pretvorit ću se u kip soli”, pomisli po­digavši malo cijev puške. “Ali on rijetko napada čovjeka i nije otro­van”, obnavljao je u sebi sve što zna o tom golemom gmazu iz sliči­ca životinjskog carstva koje je bio sakupljao u djetinjstvu.

Gore je opet nešto zašuškalo, kao da se netko premjestio s gra­ne na granu. On se tiho sagne i dograbi komad debele grane. Zavi­tla ga iz sve sagne u krošnju i istog trena uperi pušku, spreman da je upotrijebi. Nije bilo potrebno, čuo je šum nalik na lepet krila i iz li­šća proviri velik, nazubljen, žut kljun, nasađen na isto tako veliku žu­tu glavu. Ostatak ptice bio je crn, nalik na gavrana. Djelovao je smije­šno: tolika glava i kljun na malom, zdepastom tijelu. Martin se na­smije kad spazi da ptica otvara kljun i kriješti kao da se ljuti, pa za­mahne krilima i nestane u dubljem guštiku.

120

- Znam ga! - veselo uzvikne Martin. - To je tukan! Nisam vje­rovao da ću ikad vidjeti tu pticu u njezinom zavičaju.

Produžio je dalje. Udisao je zrak punim plućima uživajući u sa­moći i divljem okolišu. Opet su proletjele neke ptice, a nogom uma­lo da nije stao na velikog puža iza kojeg se vukao dugačak, balav trag. Znao je da mora paziti da ga čarolija šume ne odvuče predale­ko, da ne pozaboravi orijentire, jer je već bio prilično duboko zašao. Umalo da nije upao u veliku udubinu s vodom, nalik na malu baru, pokrivenu gigantskim lopočima. Noćašnja kiša sigurno ju je poveća­la. Zastane jer se dalje nije moglo.

Očistio je rukom podnožje stabla i naslonio se leđima na koru obraslu mekom mahovinom. Nad lopočima koji su mirovali titrale su tisuće mušica i raznobojnih leptira, bućkale žabe i zalijetale se pti ce u niskom letu. Gledao je kao opijen bujnu ljepotu prirode, i nije znao je li nestvaran on ili prizor koji ga okružuje.

Kako je sve to daleko od Silnikova, Conollyja, pucnjave, jurnja­ve i smrti! Kad bi se samo mogao sakriti neko vrijeme u tom divnom zelenom svijetu izvan opasnih domašaja. Vjerojatno bi jaguara, pu mu i udava lakše podnosio od svih onih njuškala i mračnjaka u čije se mreže bez svoje volje zapetljao. Ali sanjarenju nije smio dati ma­ha. Sjetio se Kurta koji ga tamo čeka, i možda je već zabrinut što to­liko izbiva: sjetio se sumanutog zadatka koji su mu namijenili, i ne­izvjesnosti koja ga neumoljivo čeka.

Skočio je na noge i krenuo natrag, pazeći da slučajno ne napra vi pogrješan korak i skrene s puta. Kad je došao do mjesta gdje je no­gom nehotice bio srušio mravinjak,,zastane jer je pred njim stajala velika životinja, smiješna oblika. Obrasla crvenkastom dlakom ra­skošna, kitnjasta repa i duguljaste glave iz koje je kao odmotan ko­nop virio jezik. Načičkana mravima, poput ljepljive trake, životinja je neprestance uvlačila jezik i ponovo kao bičem zamahivala njime po mravinjaku. Kad se Martin pojavio, podigla se na stražnje noge i

12

ispružila prednje s prijetećim, oštrim pandžama. Premda je bila go­lema, dugačka gotova dva metra, Martin je se nije bojao, već ju je za­obišao mirna koraka i u velikom luku.

- Jedi, samo jedi - rekao je blago, sluteći da je to mravojed. Ži­votinja je naćulila uši, znatiželjno piljeći u njega sitnim očima.

Obišao je dva stabla i ponovo se vratio na svoj put. Mravojed je ostao na svom mjestu. Nakon desetak koraka Martin zastane i okre­ne se. Mravojed je palucao svojim ljepljivim jezikom obilno se goste- ći crvenim mravima.

Martin otrgne veliku stabljiku duguljastih, nazubljenih listova. Bio je već blizu izlaza iz šume kad najednom zastane i naćuli uši. Uči­ni mu se da čuje neke glasove koji dopiru s mjesta gdje se nalazi avi­on. Sagne se, pretrči desetak koraka i skloni se za drvo. Sad je čuo mnogo jasnije kako se nekoliko nepoznatih glasova divlje dere. Kur- tova glasa nije čuo, a i jezik mu se učinio da je španjolski. Skinuo je pušku i, s prstom na obaraču, počeo se lagano primicati. Prizor koji je ugledao sledi mu krv u žilama.

Nasred čistine stajao je žut kamionet, a pored aviona šest uni­formiranih ljudi okružili su Kurta kojemu su sprijeda bile vezane ru­ke na trbuhu. Jedan od njih, kovrčave kose i crnih brčića, urlao je na Kurta, s uperenom puškom u jednoj ruci, dok ga je drugom udarao po licu. Kurtu je lice već nateklo, dok mu se iz nosnica i arkade ta­nak mlaz krvi slijevao na crvenkaste brkove. Šutio je dok je kovrča- vi vojnik neprekidno vikao, pokazivao rukama na avion i obnavljao udarce. Drugi do njega, nizak i zdepast, također je uperio pušku na Kurta, a ostali su stajali s oružjem o ramenu.

Martin se ispruži po zemlji dok mu je mozak u panici tražio spas. Jedno je sigurno. Nisu ga vidjeli i ne znaju da Kurt nije sam. Da ustane i jednostavno ih pokosi rafalom.

Zgrozila ga je pomisao da nekog mora ubiti, i to još s leđa. Šesto­ricu! Ne, to nije kadar učiniti, a osim toga, mogao bi pogoditi i Kurta.

122

Podigao se. Sad su se svi derali. Jedino je kovrčavi udarao Kurta. Sa stražnje strane hlača Martin ugura onu otrgnutu stabljiku s listovi­ma i onda pognut i sa zapetom puškom krene prema njima. Izgledao je kao pokretna biljka ili ratnik u samurajskim filmovima. Pazio je da ne zapne i polomi i najmanju grančicu, jer bi to bilo kobno.

Ali oni su bili suviše zauzeti crvenokosim plaćenikom. Zastao je uz posljednje drvo ispred čistine. Bili su dvadesetak koraka od njega. Zaklonjen deblom, gledao je u njihova leda u crnim majicama, s cr­venim rubom na kratkim rukavima. Sa stražnje strane bila im je nacr­tana žuta, razjapljena glava lava ili jaguara, nije dobro vidio s tog mje­sta. Svi osim kovrčavog imali su na glavi šešire široka oboda i zelene vojničke hlače s velikim, preklopnim džepovima. Tad se jedan od njih napola okrene prema šumi i Martin spazi da s prednje strane majice ima otisnutu sliku žućkastog šešira, istog onakvog oblika kakav im je na glavama. Bijela slova ispod šešira bila su nečitljiva s te daljine.

Osjetio je kako su mu dlanovi mokri kao da ih je taj čas izvadio iz vode. Kovrčavi je ponovo zamahnuo nogom prema Kurtovu trbu­hu i crveni je plaćenik zastenjao, ali se nije sagnuo.

Trebalo je odmah djelovati. Napeo je mišiće i nanišanio noge kovrčavog razbijača. Iskočio je kao izbačen katapultom i pritisnuo obarač. Pritom je zaurlao da je cijela šuma zaorila. Kratki rafal po­sjekao je kovrčavog i on pade zajedno s oružjem. Nisu se stigli ni okrenuti, jer je Martin trčao prema njima s uperenom cijevi i prašio im nizove metaka ispred nogu, tako da je zemlja frcala na sve strane. Nisu ni posegnuli za oružjem. Uplašeno su podigli ruke u zrak, nije­mi i zaprepašteni. Onaj koji je imao pušku na gotovs pokušao se okrenuti prema Martinu, ali strahovit udarac Kurtove noge okrenuo mu je glavu na drugu stranu, tako da mu je šešir u luku odletio, a pu­ška pala pred noge. U drugoj sekundi nad njim je, onako vezanih ru­ku, već stajao Kurt držeći mu njegovu pušku pod grlom. Kovrčavi je stenjao na zemlji držeći se rukama za potkoljenicu. Kurt nagazi no-

gom na onog kojeg je bio oborio udarcem, i zubima razveza konop kojim su mu ruke bile sputane. Učinio je to nevjerojatno brzo. Mar­tin je držao ostalu četvoricu na nišanu. Vojnik pod Kurtovim noga­ma dolazio je k svijesti, ali ga novi, snažni udarac vrati u stanje mi­rovanja.

Tad Kurt priđe ranjeniku i prisloni mu cijev puške na grudi. Ko- vrčavi sklopi ruke i zajauče.

- Nemoj ga ubiti, Kurte, molim te, nemoj! - zdvojno poviče Martin ne ispuštajući ostale s nišana.

Kurt ga kratko pogleda. Oči su mu bile iskošene, lude i surove. Opipao je prstima otečeno lice, nasmijao se opasnim smijehom i ispa­lio cio rafal metaka oko kovrčave glave na zemlji. Uokvirio ga je me­cima kao cvjetnim vijencem, nanizavši uokolo duboke rupe u zemlji. Glava kovrčavog vojnika klonula je više od straha nego od boli.

- Ti si sjajan momak - dobaci Kurt Martinu, koji mu zahvalno kimnu glavom što ga je poslušao i poštedio ranjena čovjeka.

- Oni će u šumu - reče Kurt i oduzme im svima oružje. Onda ih udarcem kundaka zbije u grupu i gurne ispred sebe. Išli su kao pija­ni od straha. Martin ih je sa strane držao na nišanu.

- Stvarno si sjajan. To ti neću zaboraviti - još jednom reče Kurt i odgura vojnike do prvih stabala. Na španjolskom im zapovjedi da otkopčaju remene na hlačama. Učinili su to kao poslušni psi. Hlače su im spuzle na gležnjeve. Bili su smiješni i bespomoćni. Dok ih je Martin držao na nišanu, Kurt svakome kožnim remenom zaveže ru­ke i povuče krajeve oko debelog korijenja zabijajući ih u zemlju kao šatorsko krilo. Nogavicama spuštenih hlača sputao im je noge, pa su ostali ležati kao četiri duguljasta zamotka.

- Sto ćemo s ranjenikom? - bojažljivo će Martin dok su se vra­ćali onoj dvojici što su nepomično ležali na čistini.

- A što bi ti? - zažmiri na jedno oko Kurt.- Iskrvarit će.

124

- Neće. Rana nije suviše opasna.- Iskrvarit će, molim te, povij mu nogu, Kurte. Crvenokosi za­

stane kao da ne vjeruje svojim ušima.- Ti si lud! Oni bi nas pobili bez milosti.- Molim te! Učini to za mene.Kurt bijesno pljune u stranu i nešto promrmlja sebi u bradu.- Ti si za Crveni križ, a ne za rat. Kako ćeš onda obaviti zada­

tak?- To je moja stvar, ne brini.Prišli su ranjeniku koji je ležao u nesvijesti. Obje su mu noge kr­

varile, ali je na desnoj rana bila dublja. Kurt uđe u avion i vrati se s pri­borom za prvu pomoć. Nožem razdere tkaninu oko noge i obavije čvr­sto zavoj. Zatim mu podveže nogu iznad koljena da zaustavi krvarenje pa obojicu zgrabi za ovratnik majice i stane ih vući prema šumi.

- Tko su oni? - upita Martin.Kurt ispusti onog kojem je bio zadao dva snažna udarca nogom

pa prstom pokaže na slova ispisana na prsima ispod oslikanog šešira.- Vidiš. Tu cachorro. Nije regularna, ali je sandinistička vojska.

A ovo je njihov usrani, sandinistički šešir, kakav je nosio legendarni revolucionar Augusto Cesar Sandino, prije više od pola stoljeća.

- Sto znači cachorro} - opet će Martin pomažući mu odvući onesviještene u šumu.

- Štene. Pas. Ono što i jesu.Dvojicu onesviještenih Kurt je privezao kao i onu četvoricu, a

onda se uputi prema žutom kamionetu na sredini čistine.- Starim, Martine - prvi put ga crvenokosi plaćenik nazva ime­

nom - starim. Zatekli su me na spavanju a da nisam čuo to njihovo prokleto vozilo. Tko bi im se nadao u ovoj pustoši? Sam Bog te po­slao u šumu, jer bi sad tamo, ali pod zemljom, bili nas dvojica.

- Siguran si da bi nas ubili?- Budi sretan što to nisi morao provjeriti.

12

Kurt se pope u kamionet. Bio je to renault. Upalio ga je i odve­zao prema šumi. Krenuo je prema drvetu, otvorio vrata i iskočio, a vozilo se s treskom zabilo u stablo. Podigao je poklopac i počupao žice i kablove, bacivši ih daleko u guštik. Uperio je jednu od otetih pušaka u rezervoar i ispalio nekoliko metaka. Benzin je ostavio tam­nu mrlju na zemlji. Ponovo se popeo u kabinu. Čulo se kako rešeta po instrumentima i po motoru. Izašao je zadovoljna lica.

- Poslužit če još jedino kao dobro skrovište za životinje. - On­da strogo podigne ruku. - Ne pitaj što če biti s njima. Ne tiče me se. Niti tebe. Dok su me mlatili, nije se ticalo ni njih. Živi su, pa nek se snalaze!

Martin ne reče ništa, več se uputi s njim u avion. Pokupili su za­plijenjeno oružje i složili ga pored sanduka. Kurt sjede na pilotsko mjesto. Provjeravao je instrumente.

- Hočemo li se odavde izvući?- Naravno. Samo prije makni granje i lišće s aviona. Ionako ka-

muflaža nije uspjela.Martin izađe i razbaca granje unaokolo. Pomisli kako je, nepre­

kidno razgovarajući engleski s Bregešvilisom i Kurtom, popravio znanje tog jezika. Nije se odmah vratio u kabinu, već je potrčao pre­ko čistine i pogledao je li cesta prazna. Bilo bi nezgodno da ponovo naleti kakvo vozilo s cachorrosima. Rukom je mahnuo Kurtu da je zrak čist pa mala Cessna klimajući krene preko čistine.

Užasno brzo i užasno mnogo toga dogodilo se u kratko vrijeme. Na trenutak uplašeno pomisli da mu se počeo sviđati suludi tempo u kojem život neprekidno visi na oštrici noža. To je život kakav živi ovaj plaćenik s ušiljenim brcima, čija velika glava sad viri iz male pi­lotske kabine.

126

TOPLA TROPSKA KIŠA

Opet su bili u zraku. Kurt je pjevušio:- I’am just a lonely boy, lonely and blue.Očima je odozgo pažljivo ispitivao sve ispod sebe. Letjeli su nad

pustim, šumovitim predjelima, izbjegavajući naselja i gradove. On je gledao u kompas, a ispred sebe je držao slijepljenu mapu Nikaragve na koju je povremeno bacao pogled. Lice mu je bilo otečeno, pod okom je otjecao plavi podljev. Ali dobro ga raspoloženje nije napu­štalo. U ruci mu je bila neizbježna limenka piva.

- Kurte, - najednom ga upita Martin - zanima li te kako sam se našao ovdje, otkud i zašto dolazim?

- Ne - suho odreže Kurt - to je tvoja stvar. Ne tiče me se.Nije očekivao takav odgovor, pogotovo nakon svega što su za­

jedno doživjeli. To ga je vrijeđalo.- Htio bih znati jesi li upoznat s cijelim zadatkom?- Upoznat sam onoliko koliko ja u njemu sudjelujem.- Znaš za pukovnika Orteza? - oprezno ga upita Martin.Kurt je šutio i lagano povukao ručicu, podigavši blago avion.

Ispod njih su bila brda. Umjesto bilo kakva odgovora, prinese limen­ku ustima i otpi velik gutljaj.

- Glupo pitanje - prizna Martin. - Naravno da znaš kad mi mo­raš dati upute i oružje.

- Sve si rekao - tiho će crvenokosi. Bilo je očito da ne želi o tom raspravljati.

- Nisam sve rekao. Ne želim ubiti tog čovjeka.

12’

Kurt nije reagirao na Martinovu rečenicu. Nagnuo se nad mapu i prešao prstom preko označenog mjesta, skrečuči avion prema vo­denoj površini koja se plavjela u daljini nalik na jezero.

- Ja to nisam u stanju učiniti. Conolly me šalje u smrt.- A što bi ti htio? - gotovo gnjevno poviče Kurt. Lice mu se za-

crvenjelo poput korijena njegove kratke kose. - Gdje je čovjek uop- če zaštičen od smrti? Htio bi pobječi? Kamo?

Martin ušuti. Kad malo bolje razmisli, Kurt ima pravo.- Za manje od sat vremena čemo sletjeti. Preuzet će te drugi lju­

di. To je cijeli moj zadatak. Tko zna gdje ćemo se opet sresti.- Nigdje - staloženo će Martin i potapše ga po širokim plećima.

- Nigdje i nikad više. Moj je kraj blizu.- Ne govori gluposti - obrecne se Kurt.- Mislim to ozbiljno.- Sve će se dobro završiti. Izvući ćeš se živ - rekao je sigurnim

glasom, tako da se Martin sagne i promotri mu lice. Učinilo mu se da zatomljuje smiješak.

- Otkud znaš? Kako možeš biti tako siguran?Letjeli su iznad jezera. Obasjana suncem, voda se prelijevala u

svijetlozelenim tonovima.- Moj me osjećaj nikad ne vara.Martin se nasloni na sjedalo. To krhko ohrabrenje primi kao je­

dinu moguću utjehu u ovom trenutku. Pogleda dolje. Jezero je bilo maleno i već su ga gotovo preletjeli.

- Jezero Managua je veće, zar ne?- Deset puta. Ovo je bara prema njemu. Zaobići ću mjesto Jino-

tegu. Letjet ćemo malo zapadnije, jer bi tu moglo biti opasno.- Sletjet ćemo u Matagalpu? - upita ga Martin. Kurt se glasno i

od srca nasmije. Dohvati rukom dvije limenke i jednu pruži Marti- nu. Zaliha mu se smanjila na svega nekoliko komada.

- Ne baš u sam grad. Sletjeli bismo im ravno u ralje.

128

- Sandinistima?- Naravno. Oni su u gradu, a desetak kilometara dalje je mjesto

gdje te čekaju contrasi. Cijelo je ovo područje je manje-više pod njiho­vom kontrolom.

- Čovjek se zove Onofre? - nesigurno če Martin.- On je glavni - doda Kurt.- Kako češ se spustiti? Gdje?- Vidjet češ. Znaš da to za mene nije velik problem.Martin se nasmije. Hladnokrvnost, ležernost i vedrina tog čovje­

ka otvarala je pukotinu svjetla u zatvorenim zidovima klopke iz ko­je nikako da izađe. Odčepio je limenku, nagnuo se preko pilotskog sjedala i kucnuo se s polupraznom limenkom u Kurtovoj ruci. Odlu­čio je u tišini provesti ostatak leta. Toliko je navikao biti u zraku posljednjih dana da se čak pitao neče li mu još nedostajati avioni.

Dan je bio lijep, sunčan, premda je nočašnja kiša bila spustila temperaturu. Zagledao se u bijelu, rastresitu skupinu oblaka prema kojima su letjeli, i opet ga misli odvedoše kući. Shvaćaju li oni tamo kroz što je sve prošao i kroz što još mora proći? Jedino ako taj šesti kat zatvora u Managui nije kraj njegove igre sa srećom. Sklopio je oči i opustio mišiće. Avion je neko vrijeme podrhtavao, a onda se opet smirio u jednoličnu letu. Tek kad je osjetio da se počinju spuštati, on ponovo otvori oči.

Kurt je usmjerio cessnu prema šumi zimzelenih stabala i grmova koji su odozgo izgledali kao zeleno more bez valova. Letjeli su dese­tak metara više tih krošanja, gdje su obli, kožnati listovi bili prošara­ni bijelim cvjetovima. Povijale su se i treperile grane. Tek tad, usred te brižljivo uređene plantaže, Martin spazi bijelu, betoniranu traku, nešto širu od ceste koja im je dan ranije poslužila kao prisilni aero­drom.

- Pogledaj, sve je to kava! - veselo vikne Kurt, premda je Mar­tin bio uvjeren da bi Kurtova radost bila mnogo veća da je sletio na

I2l

farmu hmelja. Kurt se očito radovao što je njegov let uspješno prive­den kraju i što ga još od doticaja kotača s tlom i gašenja motora dije­li tek koja minuta.

Sletjeli su meko, kao da su uklizali u maslac, na sam početak ču­dno smještene piste, i zaustavili se tridesetak metara prije njezina kraja. Tamo je, gotovo stopljena s drvečem, stajala lijepa jednokatni­ca zelene boje, s prostranom verandom i stupovima uz ulazna vrata. Kurt zaustavi motor i osta sjediti dajući rukom znak Martinu da se ne miče. Svuda je vladala idilična tišina, kao da nigdje nema žive du­še. Onda se otvoriše vrata na verandi i pojavi se čovjek u panama še­širu. Pogleda pažljivo avion i, dohvativši rukom šešir, mahne im da priđu. Kurt oštrim pogledom pretraži okolicu i, sagnuvši se ispod sjedala, izvuče kožnatu futrolu iz koje je virio držak revolvera.

- Ovo je sad tvoje - reče i pruži ga Martinu. Bio je lagan i Mar­tin primijeti da je na njemu već montiran prigušivač. Trudeći se osta­viti dojam čvrste osobe, on ga priveza s unutrašnje strane prsa i za­kopča dva gumba na jakni da ga sakrije. Crvenokosi se nasmije i plje­sne ga prijateljski po ramenu. Tek tad otvorio je avionska vrata pa obojica vješto iskoče da protegnu udove.

- Je li sve u redu? - upita ga Martin gledajući prema kući.Kurt podigne palac u zrak, što je bio znak da bez straha krenu

prema čovjeku koji je još uvijek stajao pred ulaznim vratima.- Je li to Onofre? - tiho će Martin.- Ne, to je vlasnik ove plantaže kave. Bogataš. Senor Lamayo.- On potpomaže contrase?Kurt samo kratko kimne glavom, jer su se već bili približili čovje­

ku koji im je pružao ruku i maramicom brisao znojno čelo. Kratko se predstaviše i uđoše u kuću. Prostorija je bila popločena mramornim pločama, s kompletom pletenih stolica i niskim stolićem na kojem je bilo nekoliko boca pića. Na policama uza zid stajalo je mnoštvo ke­ramičkih figurica životinja i jedna starinska crna komoda u kutu.

130

Gospodin Lamayo bio je u kratkim, smeđim hlačama i raskopča­noj košulji kavene boje. Bio je sijed, proćelav i neprekidno je u ruci okretao svoj panama šešir. Sjedoše i on ih ponudi pićem. Istog tre­na, na drugom kraju prostorije, otvoriše se vrata i na njima se poja­ve tri muškarca.

Martin zadrhta i zaprepašten osta sjediti u stolici. Prema njima su išla tri uniformirana čovjeka čiju je vojnu odjeću predobro poznavao. Kao paraliziran, gledao je kako mu prilaze tri zelenkasta šešira široka oboda ispod kojih je na majici bijelim slovima pisalo Tu cachorro. Iste crne majice crvenih ovratnika, iste hlače s džepovima, jedino što su bili gologlavi. Pomisli kako je uletio u klopku i ruka mu krene prema unutrašnjosti košulje. Ali Kurt je mirno sjedio. To ga smiri.

Najviši među njima, zagasite, glatke puti, bujne, dugačke crne kose i visokih, izbočenih jagodica, što su očima davale egzotičan izgled, nasmije se i otkri red blistavih zubi.

- Onofre! Drago mi je što ste sretno stigli - reče na odličnom en­gleskom. Martin nesigurno ispruži ruku pogledajući neprestance na Kurta. Plaćenik se smješkao. Glas mu je zvučao kao da se ispričava.

- Moj mladi prijatelj je zbunjen, jer smo jutros imali opasan su­sret s ljudima koji su bili isto ovako obučeni. Teško je povjerovati da prijatelji i neprijatelji nose iste uniforme.

Onofre i gospodin Lamayo glasno se nasmijaše. Ostala dvojica šutke su i mirno stajala. Bilo je očito da ništa ne razumiju.

- I nisu - veselo objasni gospodin Lamayo. - To je samo nužna kamuflaža da se sigurno stigne do Manague.

- Znači, i ja ću to dobiti? - upita Martin gledajući više u Kurta nego u ovu dvojicu. Na Onofreov znak, jedan od njegovih pratilaca spusti malu naprtnjaču na pod i iz nje izvuče kompletnu odjeću ko­ja se Martinu već bila urezala u pamet.

- Moram li se odmah obući? - upita držeći uredno složenu uni­formu.

132

- Već kasnimo. Čekali smo vas jučer. Na žalost, vrijeme leti. Re­čeno je da se akcija predviđa noćas.

- Noćas? - uplašeno ponovi Martin, ali ga smrknut pogled cr- venokosog pilota upozori da ne pokazuje strah i neodlučnost. - U re­du. Ako je tako - nastojao je da mu glas ne zadrhti - krenimo odmah! Nisam umoran.

Dočekali su njegove riječi smiješkom i vedrim licima. Gospodin Lamayo odvede ga u jednu sobicu da se presvuče. Stajao je pred ogledalom koje je pokrivalo pola zida. Okrenuo se kao da ne prepo­znaje vlastiti lik. Još jutros pucao je u ljude s jaguarovom glavom na leđima, a sada u istoj odjeći kreće na posljednju etapu svog nemogu­ćeg zadatka.

“Možda više i ne znaš tko si?” pomisli okrećući se ispred ogle­dala. “Sve ovo već odavno nije normalno i nema veze s tvojim živo­tom.”

Učinilo mu se doista da momak u ogledalu, čije je lice preplanu­lo i smršavjelo, s neumornim pramenom iznad čela, nije više onaj momak koji ga je gledao iz ogledala u hodniku djedove kuće. Nije bio siguran koliko su novi, nepredviđeni i burni događaji kroz koje je prošao u luđačkom tempu, ostavili pečat na njegovoj svijesti. Sku­pi odjeću i iziđe. Dočekali su ga s odobravanjem.

- Odlično! - usklikne Lamayo. - Sad možete mirno na put.Martin ga samo ošine pogledom. Smatrao je tog čovjeka još jed­

nim od onih koji iz pozadine vuče konce dok drugi za njih vade ke­stenje iz vatre.

- Nazdravimo prije odlaska - natoči svima čaše senor Lamayo i visoko podigne svoju. Bilo je to neko slatkasto piće u kojem se osje­ćao alkohol. Martinu nije naročito prijalo nakon piva. I Kurt je ne­voljko podigao čašu, ali onda svi iskapiše i krenuše van, na verandu.

- Ponijet ću svoju odjeću - obrati se Martin Onofreu. Zelenka­stu je jaknu ostavio, jer je ispod nje i dalje nosio kolt s prigušivačem

u futroli. Miskito Indijanac preda uredno složenu košulju i hlače je­dnom od svojih pratilaca da ih stavi u naprtnjaču. I oni su izgledali kao Onofre, premda niži, divljijih, opasnijih lica. Skrenuli su za ku­ću i Martin još jednom čeznutljivo pogleda malu letjelicu koja je mi­rovala tridesetak koraka dalje. Obuzeo ga je isti osjećaj s kakvim se oprostio od džipa u Pakistanu, shvativši da se uz neke predmete la­ko možeš vezati kao uz žive osobe.

S jednom od tih živih i njemu dragih osoba trebalo se oprostiti. Crvenokosi Kurt Nagel, američki plaćenik njemačkog podrijetla, pi­vopija, stajao je pred njim i gledao ga svojim iskošenim pogledom u kojem se nazirao tračak sjete. Vlažnih očiju od piva i sunca koje im je tuklo u zjenice, pružiše jedan drugome ruku. Dok se Kurt naginjao prema njemu da ga zagrli, čuo je sasvim tiho uz uho:

- Ne brini. Dajem ti riječ da ćeš se izvući.“Tješi me”, pomisli Martin, ali prihvati od srca takav oproštaj,

jer je osjetio da u tim riječima ima prave iskrenosti.S gospodinom Lamayom samo se hladno rukovao dok se ovaj

smješkao vrteći svoj panama šešir i brišući znojno čelo. S druge stra­ne kuće bila je utabana staza, dovoljno široka da kroz nju prođe sta­ri peugeot 404, kojem je na nekim mjestima hrđa bila progrizla lim.

- Ovim ćemo? - začuđeno upita Martin gledajući krntiju koja je bila parkirana ispod velike palme. Dalje su se opet protezale nepre­gledne plantaže kave osute bijelim cvjetovima, a staza je vijugala i gu­bila se u daljini.

- Tako ćemo biti neupadljiviji. Vraćamo se s fronte kući - reče Onofre.

Otvorio je vrata i rukavom obrisao prašno staklo ispred vozača. Dva šutljiva, mrka Miskito Indijanca sjedoše straga, a Martin na su­vozačevo mjesto. Onofre će vozilo dovesti do cilja. Kurt i Lamayo stajali su otraga, obojica sa šeširima na glavi. Vozilo polako krene i Martin se još jednom okrene i mahne rukom, nastojeći očima ulovi­

134

ti pogled svog pilota. Mahao je samo Lamayo, ali on ga nije zani­mao. Znao je da se u crvenokosom plaćeniku pokreću zahrđali zupčanici nježnosti, tako rijetko podmazivani u surovom i opasnom životu. Slutio je to po tomu kako on češka bradu i skreće pogled na kožnate listove kavina drveća.

Utabana je staza naglo skretala ulijevo i on ga izgubi iz vida.“I to je svršeno”, pomisli. “Još jedno poznanstvo gotovo je prije

no što je i započelo. Vrijeme je da se priviknem na nove pratioce.”Vozili su se petnaestak minuta kroz plantažu kave u grobnoj ti

šini. Sunce je grijalo lim starog peugeota i Martin osjeti kako mu se vrat i čelo znoje. Otvorio je prozor sa strane ne bi li rashladio ugri- janu unutrašnjost. Okrećući se, spazi na podu iza svog sjedala dvije puške AK-47 kojima je već uspješno baratao. Pripadale su onoj dvo­jici otraga. Blago ime se nasmije, ali su njihova lica ostala ozbiljna, iako prijateljska.

- Oni ne znaju ni riječi engleskoga - reče Onofre primijetivši njegovu zbunjenost.

- Gdje si ga ti tako sjajno naučio? - iskreno ga upita Martin. Onofre je mogao imati sedam-osam godina više od njega, ali je ostav­ljao dojam starije osobe.

- Studirao sam arheologiju u Los Angelesu, u SAD-u.- Čak tamo? - začudi se Martin. Onofre se nasmije. Bljesak bije­

lih zuba davao je njegovom licu neku dječačku blagost. - Zašto... zašto si se vratio?

- Zašto? - ponovi Indijanac. Gledao je neodređeno u daljinu. Sišli su s uske staze na cestu kojom nije prolazilo nijedno vozilo. - Hoćeš reći, zašto sam se vratio boriti?

Martin šutke potvrdi. Onofre duboko uzdahne. Njegovim licem proleti bolna grimasa.

- Jer moj narod stradava. Ja sam Miskito Indijanac. Živimo go­re, na zapadu, na ušću rijeke Coco, koju mi zovemo Wangki, uz Ka-

ripsko more. Otkad su sandinisti na vlasti, nama nije dobro. Deset tisuća Miskito Indijanaca pobjeglo je u Honduras. Naše su kuće spa­ljene, zemlja oduzeta. Imamo svoj jezik kojim nam ne daju govoriti. Zar to nije dovoljno da se vratim?

Martin je šutio. Premda je oprezno prihvatio te riječi, dirnule su ga i suosjećao je s tim čovjekom.

- Zar se ti ne bi vratio da tvoj narod stradava?- Odmah! - spremno uskoči Martin, zatečen i sam što tako br­

zo pristaje na njegove razloge.- Eto, zato sam odbio biti profesor u bogatstvu i sigurnosti i bo­

rim se ovdje, jer to smatram značajnijim za svoj život.- Dokle? - upita ga Martin. Pored njih je projurio velik kami­

on. Ušli su opet na veću, širu i prometniju cestu.- Dok se ne vrati ono što nam je oduzeto. Sandinisti se naoru­

žavaju. Pod oružjem je sedamdeset tisuća ljudi. To je najveća vojska u Srednjoj Americi. Prije pet godina bilo je dvadeset i četiri tisuće vojnika. Umjesto da se kupuje hrana, grade kuće, obrađuju polja, na­bavljaju se sredstva za rat. U luku Corinto stalno stižu ruski brodovi puni oružja. Rusi su im glavni savjetnici i prijatelji.

Koliko god imao razumijevanja i sućuti za Onofreov problem, po­sljednje su riječi zazvučale kao da ih kroz Indijančeva usta šapće zao duh Conollyja. Premda nije imao razloga sumnjati u njegovu iskrenost, smetalo ga je što te tvrdnje toliko podsjećaju na riječi čovjeka kojem nije vjerovao. Uostalom, Conolly vuče sve konce, on je organizator cije­le akcije, svi su oni figure u njegovu planu, pa zašto onda ne bi s re­zervom primao riječi čak i od nekog tko mu se dopada?

Onofre je ušutio kao da osjeća kako gubi Martinovo povjerenje i gledao je u cestu. Vozila su promicala ili ih prestizala. Vozači nisu obraćali pažnju na njih. Djelovali su uvjerljivo. Stari je peugeot pri­stojno grabio. U daljini ugledaše kuće nekog sela. Onofre smanji br­zinu. Martin svrnu pogled iza sebe. Šutljivi par nezainteresirano je

136

gledao kroz prozor. Na samom ulazu u mjesto stajala je na stupovi­ma dugačka tabla na čijoj su bijeloj podlozi iskakala krupna slova: Carlos, cumpliendo el servicio militar te decimos presente. Kraj slo­va u kutu bilo je nacrtano zvono s dva bijela goluba u letu i vojnik u zelenoj uniformi u poluklečečem položaju, s puškom u ruci. Na gla­tkoj, tamnoj koži Onofreova lica, oči se stegnuše u dvije kose crte mržnje.

- Vidiš - reče tiho, kao da se boji neče li ga tko čuti - to je nji­hova propaganda za rat. Na svakom koraku ubijanje, umjesto rekla­ma za dobar namještaj ili piče.

Martin ga htjede zamoliti da mu prevede što tamo piše, ali je on več skrenuo s glavne ceste i vozio između kuča i dvorišta u kojima su se vidjeli muškarci, žene i djeca. Nosili su bijele bluze i košulje krat­kih rukava, a djeca su se igrala bosonoga i polugola. Nisu na njih obračali pažnju. Sunce je peklo i, kao omamljene muhe, ljudi su sje­dili ili se lijeno vukli unaokolo.

Onofre zastane pred ulazom u malu, trošnu crkvu, isprane i oštečene fasade, okružene s desetak razgranatih stabala. Ulovivši Martinov začuđen pogled, on pokaza rukom na drvena vrata ulaza.

- Idemo se pomoliti. Ti možeš ostati u kolima.Prije no što je stigao upitati nije li neoprezno da vojnici ulaze u

crkvu, i neče li izazvati nečiju pozornost, oni su več izašli. Nije bilo razloga za zabrinutost. Nitko na njih nije obračao pažnju. Pobožnost je ovdje normalna stvar.

Nakon što je sjedio nekoliko minuta u autu, ustane i krene za njima. Na vedrom nebu najednom su se opet, baš kao i jučer, poja­vili oblaci.

Otvorio je škripava vrata i zatekao ih kako kleče spuštenih gla­va i kako skrušeno mole. Crkva je djelovala siromašno, s dva reda klupa u kojima je klečalo nekoliko nepomičnih starica. Pod je bio pokriven crvenim, kockastim pločama, dok su zidovi bili goli. Samo

je sprijeda, ispod golemog, tamnog drvenog križa, stajao visok kip Krista odjevenog u bijelu haljinu. Martin zastane zatečen tim prizo­rom. Obično je Krista po crkvama viđao razapetog na križu. Ovaj se doimao poput žive osobe, u ljudskoj veličini. Raspuštene, crne kose, s rukama naslonjenim na drveni pult kao u sudnici. Oči su mu bile prekrivene bijelom krpom, a oko drvene ograde nosiljke za procesi­ju, na kojoj je stajao, visjeli su brojni vijenci cviječa što je mirisom ispunjavalo cijelu crkvu. Krist je stajao na podnožju nosiljke, kao da če svaki tren krenuti prema izlazu, a nedaleko od njegovih nogu, uz drvenu klupu, bio je privezan pijevac.

Martin klekne do njih, zadivljen prizorom, premda oni nisu po­micali glave. Osjetio je neku vrstu svečane, uznosite tišine koja je vla­dala u ovom jednostavnom i siromašnom Božjem hramu, pa se odlu­či pomoliti, premda riječi molitve nije znao. Zahvaljivao je u misli­ma tom patničkom liku Krista vezanih očiju što je kroz sve opasno­sti dosad prošao čitav, i molio je za svoj život koji če opet nočas sta­viti na kocku. Kad se digoše vojnici, ustade i on i šutke iziđe. Sunce je oslabilo. Onofre i njegovi pratioci gledali su u nebo.

- Bit če opet kiše - pokaza Onofre rukom u široko plavetnilo na kojem su se gomilali oblaci.

- Neka bude - odvrati mirno Martin, našto ga Onofre začuđe­no pogleda i nasmije se svojim bijelim smiješkom. Stari peugeot opet je jurio cestom.

- Onofre, - upita ga Martin okrečuči se na sjedalu - što znači onaj kip Krista i pijevac do njega?

Umjesto odgovora, Onofre se obrati svojim ljudima otraga. Je­zik nije razumio, ali je vidio po gestama da zadovoljno kimaju gla­vom. Ali lica su im ostala zategnuta.

- On predstavlja nevino osuđenog Isusa na smrt, pred sudom. A pijevac je znak za svetog Petra koji ga je zanijekao.

- Hvala - reče i zavali se zamišljen na svoje sjedalo.

138

Opet su vozili dobrih pola sata u tišini, koju iznenada poreine- tiše krupne kapi kiše na krovu automobila. Baš kao i prethodne no­ći, počelo je naglo, u sve jačim i gušćim mlazevima. Tekla je topla, tropska kiša po prašnom i ugrijanom limu, po polupraznoj cesti, pal­mama i električnim stupovima sa strane, a oni su se probijali kao kroz gustu zavjesu duguljastih, sivih niti, bližeći se sve više rubu ogromne plave površine.

- To je jezero Managua? - upita Martin. Onofre potvrdi, priti- šćući jače gas dok su brisači pomamno brisali vodu koja se slijevala niz staklo. Projurili su preko mosta, upravo na mjestu gdje se mala rijeka ulijevala u jezero.

- To je rijeka Tipitapa - upozori ga Onofre dok su jurili dalje, ulijećući u velike lokve koje su se bile skupile na pojedinim udubina­ma ceste. - Ona povezuje jezero Managuu s najvećim jezerom u ze­mlji, jezerom Nikaragvom.

- Mi smo, znači, već vrlo blizu? - upitao je osjetivši da mu je, unatoč obilnoj kiši, grlo suho i hrapavo.

- Još deset kilometara pa ostavljamo auto.- A onda? - upitao je premda je znao da ih čeka čamac.- Gumenim čamcem sve do mjesta gdje ti izlaziš.Zatamnjelo je i vozač upali svjetla. I dalje je teklo kao iz otvorene

cijevi. Vozili su se blizu jezera, čija je uzbibana, tamna površina djelovala opasno i prijeteći.

Da suzbije strah koji ga je sve više obuzimao, on htjede postaviti Miskito Indijancu isto pitanje kao i Kurtu Nagelu u avionu. Zanima li ga zašto je on poslan? Htio je od nekog čuti da se sve to može još izbjeći. Dobro je znao da je pitanje slično potezu noja koji pred lov­cem zabija glavu u pijesak. Glava, na žalost, više ne može u pijesak, ionako će dobro pokisnuti prije nego priđe užasnom zdanju zatvora.

Kao da je osjetio s kakvim se mislima nosi, Onofre se okrene njemu i gotovo mu nježno reče:

- Ja, u stvari, ne znam tvoj zadatak. Izgledaš mi strašno mlad. Rečeno mi je samo da te dovezem i odvezem. Radi se sigurno o opa­snoj stvari?

Bio mu je zahvalan na tom pitanju. Iščupao je iz njega odgovor natopljen strahom.

- Vraški opasnoj. Lako je moguče da čete se vratiti bez mene.Onofre uvuče glavu u ramena, kao da se brani od nevidljivih

udaraca. Opet se uspravi. Oči su mu sjale kao u čovjeka kojeg je spo­pala groznica.

- Nećeš se ljutiti ako te pitam je li to korisno za našu stvar?Martin je grozničavo tražio odgovor. Kroz slabo zatvoreni pro­

zor kiša mu je smočila rukav. Pogleda tog lijepog, obrazovanog Mi- skito Indijanca, profesora arheologije, i shvati da bi svaki drukčiji odgovor bio besmislen.

- Važno je. Užasno važno za vašu stvar.Onofre nagazi na gas tako da je stari peugeot gotovo poskočio

na poplavljenoj cesti. Od silne kiše izgledalo je kao da jure površi­nom jezera uz čije su uzbibane vode prolazili. Stegnuo je volan kao da će ga iščupati. Neka neobuzdana, divlja energija prijetila je da ga iznutra raznese na komade.

- Nećemo se vratiti bez tebe. Ako je potrebno, poginut ćemo svi zajedno.

On se uzbuđenim riječima, koje Martin nije razumio, obrati svo­jim ljudima, a kad je završio, Martin osjeti kako mu dva snažna dla­na prijateljski stišću ramena. Okrenuo se i u mraku ga dočekaše zje­nice s opasnim svjetlom - kao u jaguara. Nije očekivao tako nenada­nu solidarnost tih ljudi. Bio je svjestan da ništa još ne zna o beskraj­nim mogućnostima ljubavi, prijateljstva i žrtvovanja i da su mu ova iskustva dragocjena. Čak je i požalio što nema u njemu te čudesne energije u koju tako vjeruju Conolly i Silnikov pa da se vine iznad še­stog kata i obavi nešto stvarno važno za ove ljude u vozilu.

140

Onofre skrene vozilo s ceste. Teško se probijao kroz raskvašenu zemlju. Bili su gotovo uz samu vodu jezera. Tad zaustavi vozilo po­red male drvene kuće, okružene stablima i grmljem. Padalo je ne­smanjenom žestinom. Topla i uporna kiša. Izađoše svi iz auta. Indi­janci su ponijeli svoje oružje. Mokri kao miševi, nisu se previše zbog toga zabrinjavali. Bilo je mračno. U daljini, nasuprot drvenoj kućici, uzdizale su se tamne konture brda, a u produžetku obale nazirala su se svjetla grada.

Znao je da je to konačan cilj njegova putovanja. Ostatak je tre­balo prevaliti čamcem. Upravo su ga iznosili, pazeći da ne dignu pre­veliku buku. Vrata su stravično škripala. Čamac je bio gumen, pro­stran, s montiranim motorom na krmi.

Onofre sjedne straga, Martin do njega. Dva Miskito borca sje­doše na prednja sjedala. Onofre pokrene motor koji je tiho zazujao. Krenuli su uz obalu da bi se nakon nekog vremena otisnuli malo da­lje. Svjetla Manague postajala su sve veća, kao mnoštvo zapaljenih svijeća u tami crkve. Povremeno bi ih zalio jači val, ali na to nitko nije obraćao pažnju. Ukočeno su zurili u ono što se sve jasnije i veće pred njima pojavljivalo. Vidjele su se već najveće zgrade, premda se Martinu učini da Managua i ne izgleda kao grad. Onako iz mraka i jezera, pod neprekidnom kišom, djelovala je raštrkano i prazno. Ugledaše dva zvonika crkve. Svjetla sa strane pokazivala su da je cr­kva prilično oštećena.

- Katedrala. Uništena u potresu - na samo uho šapne mu Ono­fre. - Ispred nje je Nacionalna palača, ona velika bijela zgrada.

Zgrade su se jasno vidjele. Bile su puste, okružene praznim pro­storom livada i cesta, kojima su jurili malobrojni automobili.

Bili su na dvjesto-tristo metara od cilja. A on se jasno vidio. Si­va, visoka, bezlična zgrada, uz samu obalu jezera na kojoj je bilo sa­mo nekoliko osvijetljenih prozora. Martin pogleda Onofrea kao da od njega traži posljednju potvrdu.

1 4 1

- Da, to je zatvor. Mi idemo s tobom, znaš.Znao je, premda ništa više nije znao. Sto da radi? Primicali su se

sve bliže, tiho i sigurno, a u Martina je rastao užas. Iako ogrnuta tmi­nom, zgrada zatvora jasno se vidjela. Ispred nje bio je zid i niz grmo­va i palmi. Kako će se prebaciti? Sto radi taj pukovnik Ortez, i gdje je ta njegova prokleta ćelija? U glavi mu se pušilo, kao da mu u vra­tu gori vatra. Rukom je opipao futrolu s pištoljem koji ga je naje­dnom počeo žuljati vrškom prigušivača.

- Sve je to ludo... sve... sve... sve je to apsolutno ludo... - goto­vo su mu izbile misli na usta. Čamac je dotakao dno. Dva Miskito Indijanca skočiše s puškama i stadoše sa strane čamca, s nogama u vodi. Onofre mu stisne ruku i on mu kao pijan uzvrati stisak. Onda krene čistinom između grmova i stabala prema zidu koji je ograđivao zatvor. Trebalo je prebaciti tridesetak metara. Hodao je poput zača­ranog princa. Prazne glave, prazna srca, bez osjećaja da posjeduje tije­lo. Napola lud. Zastao je malo i okrenuo se. Oni su čekali kraj čamca. Onda Onofre iskoči i jedan za drugim krenuše za njim.

Planulo je naglo. Kao da je iz svakog grma, drveta, rupe na zidu poletjelo bezbroj ubojitih metaka, u strašnoj grmljavini koja se stopi­la s jaucima. Ostao je ukočen. Tri tijela iza njega ležala su na zemlji i u njih su neprekidno udarali meci iz tame, praćeni povicima nevid­ljivih strijelaca.

On je stajao uspravno u cijelom tom paklu i vatrometu. Bez ije­dne ogrebotine. Ukočen.

Tad je očajnički kriknuo tako da je nadjačao buku i povike ne­poznatih glasova sa strane. Urlajući kao lud, potrčao je prema svo­jim pratiocima. Miskito Indijanci ležali su nepomično dok je kiša ispirala njihove brojne rane, iz kojih je tekla krv nestajući u raskva- šenoj zemlji. Do njih su ležale njihove puške koje nisu stigli upotrije­biti. Pao je na koljena, a urlik mu je zvučao kao sirena koja oglaša­va podne i utihne. Kad je nastao muk, takav da je opet čuo kišu, nje-

142

govo lice osvijetli snažan snop svjetla i on opazi cio niz nogu oko se­be. Odozgo je do njega dopro glas koji je tako dobro poznavao, ta­ko strašno dobro da je bio siguran da je zbilja lud.

- Smiri se, Martine - čuo je razgovijetno kako netko govori hr­vatski - sve je u redu. Sve je u najboljem redu.

Lica ljudi iznad njega bila su u mraku. Nije znao tko su, ali nije trebalo podizati pogled. Znao je dobro da se čovjek koji mu se obra­da zove - Julijan Antonovič Silnikovi

U RUKAMA STAROG NEPRIJATELJA

Drhtao je dok su ga uvodili u automobil. Okretao se sve vrijeme tražeći pogledom mrtva tijela svojih suputnika, ali ga je Silnikov čvr­sto držao za lakat, a drugom mu rukom pridržavao kabanicu koju su mu bili prebacili preko ramena. Htio je nešto reći, ali su ga ugurali na zadnje sjedalo.

Smjestio se između Julijana Antonoviča i nekog mrkog, unifor­miranog tipa, za kojeg je slutio da pripada domaćoj policiji. Nije se ni snašao, a već su ga oslobodili oružja, koje je Silnikov predao dru­gom mračnom čovjeku na sjedalu do vozača. Stisnut između dvojice, mokar do kože, slomljenih živaca, zgromljen strašnim prepadom, utonuo je u tupu šutnju. Vozilo se kretalo brzo ulicama mračnoga grada koji je djelovao pusto. Nije bilo čak ni stambenih blokova, ku­će su se izdizale pojedinačno, okružene praznim poljima na kojima su ponegdje ležale gomile smeća.

Ali ga to nije zanimalo. Nije ga ništa više zanimalo. Smrt bi mir­no primio, upravo sad kad je cijeli užas prošao i kad mu krv normal­no struji tijelom. Pogledao je svoje ruke i noge i sjetio se da je njego­va odjeća ostala u naprtnjači jednog od onih mladih Miskito Indija­naca. Pokrene se u želji da to kaže Silnikovu, ali shvati da je odjeća sigurno uništena. Bio je na neki način zahvalan tom sijedom, kratko podšišanom tipu, oštrih bora i debelih usnica, što ga ne muči nika­kvim pitanjima. Sumnjao je da bi mogao zapodjenuti bilo kakav ra­zgovor. Mutnooki kagebeovac to je dobro osjetio.

Vozili su se ulicama Manague da bi najednom opet izbili na ce­stu koja je išla uz jezero. Pred njima se ukazala divna, osvijetljena

144

zgrada, nalik na piramidu odsječena vrha, prema kojoj je skretala ce­sta ukrašena drvoredom. Pročitao je blješteća slova Hotel-Interconti- nental. Neobična arhitektura hotela doista je podsjećala na čudesne egipatske građevine. Bočne strane bile su zapravo balkoni s kaskada­ma, premda su ovako u mraku izgledali kao mamutske stube. Prodo- še pored jarko osvijetljena ulaza gdje se vidjelo mnoštvo elegantno obučenih ljudi. Martin tek tada upitno skrene pogled na Silnikova, ali ovaj nije ničim pokazao da želi objasniti kamo i zašto ga vode. Pri­šli su mjestu gdje je bio ulaz u garažu i vrata se otvoriše. Uvezoše se pored parkiranih vozila i zaustaviše kraj lifta. Silnikov iziđe i priče­ka Martina da se iskobelja sa svog sjedala. Ispao je i mrgodni tip u uniformi koja nije bila vojnička.

- Nema smisla da ovakav ulaziš na glavni ulaz. Ipak je to vrhun ski hotel, a soba nas ionako čeka na šestom katu - reče Silnikov i ru­kom pozove lift.

Šesti kat! Zatvora ili hotela? Je li to odabrao slučajno, ili se po­igrava s njim? Naučio je da kod tipova kao što su Conolly i on goto­vo ništa nije slučajno. Uniformirani tip zakorači prema liftu u namje­ri da krene s njima, ali mu Julijan Antonovič dade znak da ih ostavi same. Tip se disciplinirano i mrgodno vrati u kola.

Lift se munjevito obreo na šestom katu. Hodnik je bio prazan i Sil­nikov brzo otključa sobu. Martin zadivljeno pogleda. U ovako raskošnoj sobi nije nikad bio. Pod pokriven debelim, smeđim tapisonom, s dva udobna kreveta, sa žutim pokrivačima i s teškim smeđim zavjesama žuć­kastih cvjetova. Zavjese su bile napola navučene i vidjelo se jezero s br­dima u daljini. Martin se sa strahom sjeti da je još nedavno, pod jakom kišom, jurio onuda u gumenom čamcu. U kutu pored prozora stajala je palma, a odmah do nje udobna stolica i stolić sa zdjelom punom svježeg voća. Između kreveta stajao je ormarić s telefonom, ukrasnom lampom i bocom votke. Martin se zbunjeno ogledavao. Silnikov posegne rukom u ormar i izvadi pidžamu boje kreveta. Baci mu je u ruke i reče:

1 4

- Idi, okupaj se i presvući.- I vi... vi ćete ovdje noćas spavati? - zbuni se Martin.- Naravno. Nakon loših iskustava, više te ne ostavljam samog.Martin zatvori vrata kupaonice i napuni kadu do vrha. Stavio je

mirisnu pjenu i s užitkom se prepustio toploj vodi. Nakon stalne na­petosti, jurnjave, letova, kiša i kiše metaka, bilo je to prvo pravo opuštanje, pa sklopi oči. Ali ružne se slike nisu dale izbrisati. S uža­som je pomislio na pogibiju Miskito Indijanaca i grlo mu se steglo od boli kad mu je kroz glavu prošla Onofreova rečenica:

- Poginut ćemo s tobom ako treba.Doista su poginuli, premda nije trebalo. Ništa od toga nije tre­

balo. Njega je iznova slučaj spasio. Je li slučaj? Silnikov je znao da dolazi, spremio mu klopku i samo njega poštedio. Zašto?

Nemir mu se vratio. Iskočio je iz kade i snažno se istrljao ručni­kom. Obukao je pidžamu i ušao u sobu da nešto sazna. Zatekao ga je zabačene glave, kako ispija prvi gutalj votke. Drugu čašu ponudio je njemu. Martin je istrusi jednim gutljajem. Spalila mu je ždrijelo i želudac, ali mu je godila. Premda je bilo ljeto, toplo vrijeme, njego­va unutrašnjost bila je okovana ledom, i votka ga je dobro razdrma­la. Silnikov je sjeo na krevet, a njemu pokazao da sjedne nasuprot.

- Pričaj - reče mu mirno upiljivši se mutnoplavim pogledom u njega. - Sve od samog početka.

- Zbunio se.- Mislite o mom dolasku ovamo?- Ne, o tom ću ja pričati tebi. O tvojem bijegu kroz Afganistan.Ulovio je grč ljutnje na njegovu licu. Očito ga je pekao taj doga­

đaj koji je doživio kao svoj poraz.- Ne znam što vi o tomu još ne znate?- To se tebe ne tiče. Želim čuti sve.Bio je siguran da je o cijelom slučaju dobro obaviješten. Ipak,

neke su mu karike očito nedostajale i htio je sve čuti. Martin je znao

146

da osnovni događaj ne smije izmisliti, jer bi ga vrlo brzo ulovio u la­ži, ali odlučio je sve izmijeniti, dodati nove detalje, kriva imena i kri­ve opise u stvarnoj priči.

Počeo je polako i točno, ali je izmislio imena mudžahedina. Zvao ih je Fuad i Adil, izmijenio je mjesto starčeve kuče, izmislio di­jelove pejsaža, susret s mudžahedinima smjestio u selo gdje ili je progonila milicija Sarandoj. Silnikov ga je napeto slušao. Širile su mu se krupne nosnice i provlačio je dlan kroz uvis začešljanu kosu.

- U tom smo selu sreli Ahmed Šah Mahuda.Silnikov se trgne.- U tom selu? To je nemoguče.- Kažem vam - ne trepćući reče Martin. - Bio je tamo sa četom

svojih vojnika.- Ali to... to je neka grješka. Po našim podacima, bio je na sa­

svim drugom kraju.- Rekli ste da vam kažem ono što sam vidio - uporno je nastav­

ljao Martin.- Dobro, dobro, nastavi!I Martin je vezao dalje. Dodavao, premještao, kombinirao, ostav­

ljajući glavnu priču netaknutu. Kad je završio, Silnikov je sjedio na­mršten i gledao u vrh svojih cipela. Dohvati bocu s votkom, natoči i, kao i uvijek, sve obavi u dva gutljaja.

- A Bregešvilis? - procijedi kroza zube.- Rekao je da se vraća u Afganistan - hitro šlaga Martin.Silnikov poskoči.- Rekao je da se vraća? Lažeš!- Kažem vam što mi je rekao.- Samljet ćemo ga - s bijesom izleti Silnikovu. Martin je odlu­

čio da mu pusti još malo krvi.- Mislio sam reći što je rekao o vama, ali neću kad vidim kako

vas to uzrujava.

- Reci - stisnutih zuba naredi Julijan Antonovič. Martinu je sr­ce igralo od radosti, ali zadržao je ozbiljnost na licu. Rukom popra­vi pramen kose i, kao da se ispričava, kaza ono što Bregešvilis nije rekao, ali je on već dugo želio reći.

- Rekao je da ste odurna, pijana i pokvarena mrcina što radi lju­dima o glavi, a završit će s rupom od metka u lubanji.

Nije bio siguran da Silnikov ne primjećuje zadovoljstvo s kojim su te riječi tekle iz njegovih usta. Kao da mu nije sasvim povjerovao, prostrijelio ga je mutnim zjenicama i stegnuo šake ne rekavši ni rije­či. Ustao je s kreveta i prišao prozoru.

Kiša je prestala i vlažan miris mokre trave i drveća ulazio je u so­bu. Jezero je mirovalo, tamno i veliko, a u njemu su se zrcalila svje­tla Manague. Martin ga je gledao u leđa. Hoće li ga se ikad otarasi­ti?

- A vi? - upita napokon. - Vi ste, druže Silnikove, točno znali kad i kamo ću doći?

Leđa su ostala nepomična. Odgovora nije bilo.- Dosta se slobodno krećete po ovoj zemlji. Oni prijeko u Hon­

durasu, a vi ovdje. Izgleda da ste po cijelom svijetu u susjedskim odnosima - još jednom će Martin, našto se Silnikov naglo okrene i pogleda ga zlim pogledom.

- Ti si drski, mali pokvarenjak kojem ćemo mi stati na rep.- Pristao si, dakle, obaviti za njih ono na što smo te mi morali toliko nagovarati. Kad malo bolje razmislim, trebao sam pustiti da te srede kao onu trojicu.

- Ni na što nisam ja pristao! - poviče Martin i ustane s kreveta.- Prisilili su me... vi već znate tko, prisilili i ucijenili isto kao i vi. Do­šao sam ovamo protiv svoje volje.

- Protiv svoje volje? Hoćeš reći da nisi mislio smaknuti pukovni­ka Orteza?

- Smaknuti, zaboga, kako?

148

- Kako? - drekne Silnikov. - Zar nisi došao s pištoljem? Zar se nisi spremio za let? U posljednji čas smo te spriječili.

Martin klone. “Znači, on još uvijek vjeruje da sam to doista mo­gao učiniti?” pomisli s užasom.

- Bio si pred zidom - nastavi Silnikov. - Naredio sam da paze kako te u pucnjavi ne bi dohvatio metak. Dobro je što su ona troji­ca zaostala iza tebe.

- Strašno - tiho će Martin. - Zar je to trebalo?- A pukovnika Orteza? To je trebalo, ha? - oštro odvrati Silnikov.- Niti sam mogao, niti sam htio. Kunem vam se.- Lažeš! Došao si potpuno opremljen.- Ja i ne znam tko je pukovnik Ortez.- Lažeš! Zar ti nisu rekli?Martin sklopi ruke.- Vjerujte mi, molim vas. Pojma nemam tko je taj čovjek i zašto

ga je trebalo smaknuti.Silnikov je obilazio oko njega kao pas oko svježe kosti. Ne ski­

dajući pogleda, natoči votku i otpi. Više ga nije nudio.- Zašto je trebalo ubiti tog čovjeka? - tiho ga upita Martin.Silnikov ponovo sjede na svoj krevet, prebaci nogu preko noge

i nervozno poče cupkati.- Pukovnik Ortez njihov je čovjek.- Njihov? - zabezeknuto će Martin. - Mislite čovjek CIA-e?- Da.Martin je zbunjeno grickao usnicu, a Silnikov tresao nogom pre­

ko koje je bio prebacio drugu.- Pukovnik Ortez bio je časnik u nikaragvanskoj vojsci. Ali on je

njihov čovjek. Mi smo ga uhvatili i spremili na sigurno mjesto.- Ne razumijem. Htjeli su smaknuti vlastitog čovjeka?- Stvarno ne razumiješ? - blago se čudio Silnikov. - Možda to

ne bih trebao pričati, ali slučaj je ionako riješen.

1 4

- Riješen?- Da. Dobro smo pritegnuli pukovnika Orteza. On je mala

zvjerka, ali je znao za nekog tko nije. On je jedini znao ime krtice u samoj sandinističkoj vladi, jer je bio veza.

- Krtice? - začudi se Martin.- To je izraz za nekog tko je dobro ukopan na visokom mjestu

i otkucava najvažnije stvari. Čovjek u vladi godinama je radio za CIA-u.

- Ali to je ludo, druže Silnikove, zašto bi oni svog čovjeka...?- Jesi li ti glup ili se praviš naivan? - dreknu Silnikov. - Re­

kao sam ti da smo ga uhvatili. Smjestili smo ga odmah na sigurno i kvalitetnim i efikasnim metodama prisilili ga da kaže ono ime. Dugo se opirao, ali je na kraju ipak propjevao. Pokušali su ga dva puta maknuti, ali nisu uspjeli. Mrtva usta najpouzdanija su usta. Na kraju su poslali tebe, ali, vidiš, na sreću im se i treći put izja­lovilo.

Martin dlanom obriše kapljice znoja koje su mu se skupile ispod kapaka. Bio je zgromljen.

- Znači, oni su u stanju ubiti svog čovjeka da zaštite nekog do koga im je osobito stalo?

- Velike ribe jedu male - nasmiješi se Silnikov. Bio je to njegov prvi smiješak u Nikaragvi.

- To je strašno. Zar ljudski život tako malo vrijedi? - upita ga Martin, ali Silnikov to pitanje nije čuo. Digao se i opet prišao prozo­ru. Zagledao se u noćne obrise jezera.

- Sada imamo obojicu. U cijelom slučaju Ortez je nevažan. Do­sta dugo i dobro se opirao. Ali ovaj kojega smo se dočepali, taj stvar­no nešto vrijedi.

- Tko je taj?- E, pa sad još i to! - okrene se Silnikov. - Tko si ti da bi to mo­

rao znati?

150

“Znam tko sam bio, ali pored vas ću i to sigurno zaboraviti”, po­misli Martin i spusti glavu u dlanove. - Zašto ste ubili one Indijan­ce? Mogli ste ih zarobiti.

- Ne govori gluposti. Dobro znaš tko su oni. Osim toga, Onofre, tako se zvao glavni, zar ne, bio je važan čovjek. Sandinisti ga već du­go love. Sve u svemu, s tobom smo, zapravo, obavili krupan posao.

- Znali ste da dolazim. Tko vas je obavijestio?Silnikov mu ne htjede odgovoriti, već sjede na rub kreveta i izu

je cipele. Zatim svuče hlače i lagano svileno odijelo. U košulji i gaća­ma djelovao je kao dobroćudan stric s kojim je krenuo na logorova nje. Ali ispod ovčjeg runa krio se vuk.

- Recite, tko je vaš čovjek tamo?- Ti nisi pri zdravoj pameti. Što ti je? - naljuti se Julijan Anto-

novič.Martin se opruži na krevetu. Isto je tako učinio i Silnikov.- Druže Silnikove, - oprezno će opet Martin, nakon kraće šutnje

- kako ćete me vratiti kući?Julijan Antonovič nasmije se i nalakti.- Avionom, naravno, osim ako nisi poželio putovati brodom?- Avionom! Zaželio sam se da ovo svrši i da budem medu svojima.- Sigurno te nestrpljivo čekaju - zabrinutim će glasom Silnikov.- Izludjeli su.- I još će čekati neko vrijeme - mirno doda sjedokosi i opruži se

svom dužinom po krevetu.Martin skoči kao uboden. Stao je iznad njega.- Što to znači?! - viknuo je.- Ne deri se. Ovo je pristojan i skup hotel.- Pitam vas što to znači?- Znači to što znači, da ćeš kući nakon što obaviš mali zadatak

za nas.Srušio se kao pokošen na krevet.

- Pa, vi niste... kakav zadatak, što još hoćete od mene?- Bez uzrujavanja. Stvar je jednostavna i lagana.- Sve je vama jednostavno, a naokolo leže sami mrtvaci! - povi-

kao je Martin.Silnikov skoči i zatvori prozor. Prišao mu je kao da će ga udari­

ti, ali je zastao i sjeo na krevet. Dohvatio je svoju votku, čija je razi­na bila već pala ispod polovice.

- Rekao sam: ne deri se! Mirno slušaj, a onda komentiraj, iako to ništa ne mijenja na stvari.

- Dobro, o čemu se radi? - prigušujući bijes upita ga Martin.- Odlazimo u Europu. U Njemačku. U Miinchen. Bit ćeš bliže kući.- A što ću tamo?- Postoji jedna instalacija u Miinchenu, bolje rečeno radiostani­

ca po imenu Radio Sloboda, koja svojim lažima uznemiruje građane naše zemlje.

- Iz Njemačke?- Da, jer se program daje na ruskom i ostalim jezicima sovjet­

skih republika.- Sto bih ja tamo trebao učiniti?- Malu, jednostavnu stvar. Onesposobiti, to jest uništiti ta po­

strojenja, koja su inače dobro čuvana.- Uništiti? Kako?- Specijalnim bombama.- Nisam mislio čime, već kako?Silnikov se nasmije. Priđe mu i pljesne ga po ramenu.- Neumjesno pitanje. Kompleks je izuzetno čuvan specijalnom

službom koja se zove WWST. Zovu ih još i crni šerifi. Kroz ulaze je nemoguće ući, ali kompleks je okružen šumom, a odatle...

- Ptice lako lete - srditim glasom uskoči Martin, što ponovo iza­zove veselost u Silnikova.- Znači, tomu nema kraja? - shrvano ga upita Martin.

152

- Ima. Ali vrijeme je da već nešto i obaviš kako spada. Ovog pu­ta nema ubijanja. Nema izgovora s te strane. Ići ćeš noću. Dobit ćeš plan zgrada i instalacija kojima se može prići preko krova, pa ćeš sve dići u zrak.

- Nema ubijanja? - jetko će Martin i prkosno ga pogleda. - To onda nije vaš resor. Mokrie dela ne bave se takvim sitnicama.

Silnikov je skočio kao uboden. Prišao je Martinu i unio mu se u lice. Njegove mutne šarenice kolutale su kao da će iskočiti.

- Primio si poduku od onih govnara. Neka! Ovaj put ćeš obavi­ti sve kako treba, ili... - odmaknuo se Silnikov i pogledao ga lede­nim pogledom, kao da para žiletom.

- Ili ćete oteti Veroniku, ubiti djeda, što...- Ne! - sijevne Rus i stisne šaku. - Ili ćemo ubiti tebe.Vjerovao mu je. Ova je prijetnja u sebi nosila pečat nečega ko­

načnog. Sjeo je mirno na krevet, kao da želi još prije konačnog odla­ska složiti svoje stvari i srediti misli. U sobi je vladala tišina. Kroz prozor, iz restorana, dopirala je nježna svirka orkestra koji je svirao Tango smrti.

Dok se melodija tanga penjala uz piramidalne zidove hotela, on se tiho prikrade Silnikovu koji je buljio u noć. Blago ga dotakne po ra­menu, a kad je Silnikov okrenuo prema njemu svoje duguljaste bore i uvis počešljanu kosu, Martin se lagano nakloni i umiljato ga upita:

- Plešete li, druže Silnikove?Umjesto odgovora, Silnikov mu je zalijepio strašan šamar, od

kojeg je zazvonilo u cijeloj sobi. Otisak pet prstiju na njegovu licu najprije je dobio žutu, a zatim jarkocrvenu boju. Stisnuo je zube i za­žalio što mu kolt s prigušivačem nije više pod pazuhom. Vjerojatno bi prvi put mogao nekom sasuti pet metaka u tijelo.

Silnikov bijesnim korakom ode u kupaonicu. Zalupi vratima, a mlaz vode bio je znak da se smiruje pod tušem. Iz restorana su dopi­rali posljednji akordi Tanga smrti, nevjerojatni u ovom ambijentu, u

15

kojem životi gasnu baš kao zvijezda koju je bio ulovio krajičkom oka dok je padala u tamnu vodu jezera. Možda je to proletjela Onofreo- va duša, duša plemenitog Indijanca, profesora arheologije, koga je lju­bav prema svome narodu dovela pred cijevi Silnikovljevih ubojica.

- Zbogom, Onofre, osvetit ću te - reče Martin i osjeti kako ga guše suze koje ne udaraju na oči, već teku unutrašnjom stranom obraza, kroz vrat, prema srcu.

“Moram saznati tko nas je izdao”, pomisli odlučno, premda ni­je znao čemu mu može poslužiti ta informacija. “Ipak, želim znati tko je njegov Bregešvilis u Conollyjevim redovima?”

Priđe kupaonici i pokuca. Umjesto odgovora, začuo je šum vo­de. On ponovo jače pokuca.

- Sto je? - otrese se ljutito glas iznutra.- Obavit ću zadatak, obećavam - reče odlučnim glasom. Čulo se

kako šum vode slabi i prestaje, kako noge šljapću po pločicama i vra­ta se polako otvaraju. Provirio je Julijan Antonovič. Omotao je bio svoje salasto tijelo ručnikom. Lice mu bilo poprskano vodom.

- Što to sad znači?

154

- Ništa. Rekao sam da to želim obaviti što prije.- U redu. Moraš. Argumenti su vrlo uvjerljivi. Samo što ja ne

vjerujem da tek tako pristaješ. Sigurno ima neko ali...- Ima. Obavit ću zato što to hoću. Ali sam naučio, družeći se s

vama, da se argumenti uvijek mogu pobiti i zato me pažljivo saslu­šajte. Već sad me možete ubiti, jer sigurno ništa neću obaviti ako mi ne kažete tko je javio da dolazimo.

Silnikov dlanom obriše kapljice s lica. Zakimao je glavom kao da negoduje.

- Stvarno si mazga. Tvrdoglava, opasna mazga! Kad zapneš, gri­zeš do kraja.

- Fućka mi se za sve. 1 sad ja vama kažem, neće biti ništa ako mi ne kažete ime.

- Pa da javiš tamo gdje treba?- Do vraga i oni. To se tiče samo mene. Stvar je ionako okon­

čana. Svi koje je trebalo uloviti i pobiti, već su na svojim mjestima. Recite mi, tek za dušu, jer koristi ionako neću nikakve imati.

Silnikov stisne oči. Stajali su jedan nasuprot drugomu ispunjeni mržnjom.

- Ne slutiš?- Otkud? Zar ga poznajem? - zapanji se Martin.- S njim si prošao pola puta u malom avionu.- Oh, Bože! - gotovo je ostao bez daha. Zacrnjelo mu se pred

očima. - Kurt Nagel?! Ne, to nije moguće.- On. Crvenokosi plaćenik.- Ali nas su skoro pobili sandinisti... a on je njih ostavio u šumi

da umru...- Sto je nekoliko običnih vojnika da bi sve bilo uvjerljivije?- Znači, on je vaš?- Nije on ničiji. Platili su ga oni, ali smo mi platili više. To je sve.On zatvori vrata za sobom i opet se iznutra razlegao jak šum vode.

15

Martin otetura do prozora. Pogleda opet vedro nebo puno zvijezda.“Ako duše nekamo putuju”, pomisli “hoće li se opet na istom

mjestu naći Onofreova i Kurtova?” Postalo mu je jasno zašto je nje­gov pilot bio onako siguran da će on ostati na životu. Sve je znao. A možda je ipak samo nagađao?

“A ja sam mu spasio život!”- Dao Bog da se survaš s onom cessnom naglavačke na neku

banku i da se zabiješ u trezor. Neka te zakopaju hrpama novčanica, prokleti plaćeniče! - glasno i bijesno uputi Martin riječi u zvjezdano nebo, kao da je tamo negdje sakriven crvenokosi Kurt.

“A bio mi je tako simpatičan, sjajno smo se slagali”, doda u mi­slima. “Oh, kako bih te volio još jednom sresti, Kurte Nagelu”, upu­ti svoje misli u svjetlucavo nebo.

Nagne se preko prozora i očima u daljini potraži bijelu zgradu Nacionalne palače, sivog zatvora i onog kobnog mjesta. Uzalud.

- I tebe, Onofre - prošapta i navuče zavjesu da više ne gleda ta­mnu površinu smrtonosnog jezera.

156

RADIO SLOBODA

“Ako ovo dulje potraje, zaboravit ću koje sam nacionalnosti”, pomislio je Martin pružajući meksičku putovnicu na kojoj je pisalo njegovo ime i prezime Martinez.

Martin Martinez, zvuči kao šala. Kao što je preko noći, uz Conollyja, postao Amerikanac, preletjevši tri kontinenta, sad se vra­ćao u dobru, staru Europu u pratnji Silnikova koji ga je lažnom pu­tovnicom pretvorio u Meksikanca. Smatrao je to očito najsigurnijim, jer su poletjeli s aerodroma Augusto Sandino u Managui, a prvi put sletjet će tek u Lisabonu.

Uživao je kratko u predivnoj panorami grada dok se avion bla­go spuštao iznad brojnih palača, spomenika, fontana, tvrđava i mo­stova. Osjetio je uzbuđenje pri prvom dodiru golemih kotača sa tlom starog kontinenta. Bio je opet nadomak svojima.

Ali Rus nije imao namjeru da se udalje s aerodroma. Šutke su, ne prozborivši ni jedne riječi, proveli dva sata u restoranu ispijajući svaki svoje piće, sve dok ih pokretna slova na obavještajnoj ploči ni­su upozorila da počinje ukrcavanje u avion za Mtinchen.

Nakon dva sata leta stao je u red iza Silnikova i ostalih putnika i pružio putovnicu mladom njemačkom cariniku s plavim brčićima. On ju je pogledao uvježbanim pogledom koji prodire kroz tijelo di­skretno zavirivši u malu zelenu knjigu u kojoj se očito nalazio popis sumnjivih i traženih osoba, i ljubazno mu vratio putovnicu. Samo u jednom času uplašio se Martin pomisli “Što bi bilo da ga nešto upi­ta na španjolskom?”. Gotovo je i poželio jer to bi sigurno i Silnikova dovelo u neugodnu situaciju. I njegova je putovnica bila meksička.

157

Ali rutiniranom Julijanu Antonoviču nije se pomakla ni jedna žilica na ledenu licu. Pričekao je da Martin obavi formalnosti i nastavio ukorak s njim, kao da su iz iste obitelji. Očito nikomu nije upadalo u oči što ta dva Meksikanca međusobno ne govore.

Prve riječi izgovorio je Silnikov kad su se našli pred dugačkim redom taksija ispred aerodromske zgrade. Rukom pozove prvog i ti­ho reče:

- Najprije ćemo u hotel, a kad padne mrak, krećeš!- Što, zar već noćas!? - pobuni se Martin. - Ne mogu, umoran

sam.- Ne smijemo se tu duže zadržavati. Tako je isplanirano. Osim

toga, let je bio ugodan, spavao si cijelim putem do Lisabona. Ne znam od čega si umoran?

- Samo jednu noć...- U našem poslu brzina je ključni dio efikasnosti. Važan je psi­

hološki moment. Dok si napet, čula ti bolje rade.- Ali još ne znam ni kada, ni gdje, ni kako ću to izvesti - uspro­

tivi se Martin.- Za sat vremena sve će ti biti jasno, a sad šuti! - reče Silnikov

dok je taksist otvarao vrata da udu.- Odeonsplatz, hotel Crystal.Vozač kimne glavom i krene širokim, ali pretrpanim ulicama.

Bilo je još dosta dnevnog svjetla i Martin je zadivljeno motrio dijelo­ve tog bučnoga grada, koji je izgledao kao da diše na sve pore svojih zgrada. Vozač je šutio vješto se probijajući između vozila, ali kad se približiše crkvi s dva tornja i dvije oble kupole na njima, te raskošnoj građevini u pozadini na čijem je vrhu bila statua raširenih ruku, vo­zač s neskrivenim ponosom reče:

- Marienplatz!Martin se divio arhitekturi dok je Silnikov nezainteresirano bu­

ljio preda se, kao da ga sve to previše ne impresionira. Vozač se

158

opet nagne nad volan i nakon pet minuta vožnje zaustavi taksi pred malom trokatnicom žutih boja, na kojoj su tek slova iznad osvijetlje­nog ulaza otkrivala da se radi o hotelu. Blistao je zeleni natpis Crystal.

Silnikov plati taksi i oni uđoše. Recepcija je bila malena, a iznad glave recepcionara visjela je velika slika nogometnog kluba “Bayern”. On se ljuljao na stolici, lupkajući prstima po naslonu, oči­to u ritmu melodije koju je slušao na ivalkmanu. Kad ih spazi, uspra­vi se, skine slušalice s ušiju i pruži im ključ od sobe.

Silnikov mu preda obje putovnice, koje on gurne u mali preti­nac s brojem njihove sobe. Martin se začudi kako je sve već rezervi­rano, ali onda shvati da su Silnikov i Conolly ljudi koji imaju pomoć­nike kud god se kreću. Uspeli su se stubama na najviši kat. Soba je bila mala, ali neobično uredna, s dva gotovo spojena kreveta.

“Bože”, pomisli Martin, “još ću morati spavati uz njega?”Silnikov otvori kovčeg srednje veličine koji je bio jedina njego­

va prtljaga, izvadi pidžamu i položi je na jastuk. Onda pritisne du­gme i otvori duplo dno u kojem je bila crna kožna mapa. Rastvori je pred Martinom i poslaže desetak fotografija. Sve su prikazivale zgra­de u nizu okružene šumom.

- Eto, to je! Iz desetak različitih rakursa isti objekt. Radio Slo­boda. Izvor dezinformacija i laži koje se emitiraju dvadeset četiri sa­ta dnevno, od ruskog do turkmenskog. Još jedan punkt CIA-e u Eu­ropi. Sutra će ušutjeti.

- Kako ste to zamislili? - nervozno će Martin, svjestan da se vrije­me akcije bliži. Silnikov iz džepa izvuče mapu s planom Munchena i otvori je.

- Mi smo tu, - upre prstom na mjesto gdje je pisalo Odeons- platz - a Radio Sloboda je ovdje, u Oettingenstrasse, što će reći go­tovo u susjedstvu. Odvest ćemo se onamo taksijem. Kad te iskrcam, jer ja ću ostati u vozilu, produži prvom bočnom uličicom u kojoj je

159

svega dvadesetak kuća i naći ćeš se u šumi. Ići ćeš putem koji će te dovesti do zida koji okružuje cijeli kompleks zgrada. Zid je visok, ali tebi je to upravo smiješno reći.

Uzeo je u ruke jednu od slika i zaokružio kažiprstom određenu zgradu.

- Ovdje su smještene sve vitalne instalacije. Vidiš ova dva pro­zora na vrhu? Zaštićena su, doduše, rešetkama, ali kroz njih ćeš se provući.

- A kroz staklo?- Kroz staklo ćeš proći ovim - Silnikov mu pruži mali dijaman­

tni rezač koji je također bio pohranjen u duplom dnu kofera. - Na­pravit ćeš krug u staklu, dovoljno da ti prođe ruka i da iznutra otvo­riš prozor.

- Dosta posla. Sto ako me primijete? - upita ga Martin kao da je već pristao.

- Neće. Oni su svi oko glavnog ulaza na Oettingenstrasse, oko zgrade i parkirališta, kao i na svakom pojedinačnom ulazu. Kad se dočepaš željenog mjesta, ostavit ćeš tamo tri male bombe...

- Stvarno mislite...- Ne boj se, neće ti se ništa dogoditi. Kad ih aktiviraš, one dje­

luju tek nakon sat vremena.- Druže Silnikove, zar vi vjerujete da ja to...- Dosta! Ne želim slušati tvoje izgovore. Stalno se izvlačiš. Ulo­

vili smo te u trenutku kad si se bio spreman vinuti na šesti kat zatvo­ra. Ovdje su samo tri.

- Zar ne mislite da bih se pokušao spasiti letom da sam to u sta­nju? Da bih pobjegao?

- A kamo? U Zagreb? Znaš dobro da bismo došli po tebe i ka­znili te, kao što sam ti i obećao.

Po stoti je put shvatio da je sve uzalud.- A bombe? Gdje su? Niste valjda i njih sa sobom nosili?

160

- Zar si lud? Otkrili bi ih na carini. - On pogleda na sat. - Za dva sata donijet će ih jedan čovjek dolje na recepciji. Ti lezi. Možeš malo i odspavati. Prouči samo još zgradu, premda vjerujem da nećeš imati problema.

- A poslije?- Dat ću ti novac. Pozvat ćeš taksi i vratiti se istim putem, efika­

sno, brzo, elegantno.Martin odgurne slike od sebe i ispruži se na krevetu sklopivši

oči. Žudio je da barem kratkim snom odagna od sebe užasnu situa­ciju. Začudo, uspjelo mu je. Oči se sklopiše kao od olova. Kad ih je otvorio, drmale su ga ruke Silnikova, a njegova glava visjela je nad njim kao golema lampa. Pogledao je kroz prozor na ulicu koja se ku­pala u svjetlima. Bila je noć.

- Vrijeme je da krenemo - neobično ga blagim glasom pozove.Martin bez riječi ustane i otklima u kupaonicu. Polijevao se hla­

dnom vodom i gledao u svoje mokro lice kao da se ne prepoznaje.“Vrijeme je da svemu ovom dođe kraj”, pomisli i oštro ručni­

kom istrlja lice.Obuče laku košulju, hlače i jaknu s podvinutim rukavima, koju

mu je Silnikov bio nabavio u Nikaragvi. Njegova odjeća ostala je za­uvijek u naprtnjači izrešetanog Miskito Indijanca.

Kad se vratio u sobu, sve stvari koje je trebao ponijeti ležale su na krevetu, a Silnikov je okretao telefon da pozove taksi. Prošli su pored recepcionara sa slušalicama ivalkmana na ušima. Čim su iza­šli na svjež zrak, a ovdje ljeto nije bilo tako vrelo kao u banana-drža- vama, pred njima se zaustavi taksi.

- Oettingenstrasse - mirno reče Silnikov. Vozač ga odmjeri od glave do pete i krene kroz buku i svjetla velegrada. Nakon pet minu­ta stigli su u željenu ulicu. Silnikov je pažljivo motrio kuće s jedne i s druge strane, a onda vozaču naredi da stane. Stisnuo je Martinu ru­ku, a ovaj nije znao je li ga time upozorava ili ohrabruje.

16

Nisu se opraštali, nastojeći pred vozačem prikriti činjenicu da su stranci. Izašao je iz kola i podigao ruku na pozdrav. Silnikov mu uz­vrati i taksi se začas izgubi u prvoj ulici.

Osjećao se kao svemirac kojeg je njegov brod žrtvovao i nestao u tamnom beskraju. Deset koraka niže, na suprotnoj strani, bila je ulica kojom će izbiti na šumski put.

“Zašto mi nije dao bateriju? Kako ću proći kroz taj dio? Osim što misli da letim kao sova, valjda misli da i vidim noću.”

Nepomično je stajao na mjestu gdje ga je ostavio njegov nasilni poslodavac, a onda mu pogled zape za glavni, osvijetljeni ulaz u zgra­du Radio Slobode. Vidio je čovjeka u crnoj bluzi i šilt-kapi kako mir­no šeta s noge na nogu s unutrašnje strane ulaza.

“Jedan od crnih šerifa, kako ih je nazvao Julijan Antonovič”, po­misli sa strahom. “Očito pucaju na uljeze koji dolaze sa stražnje stra­ne, kroz šumu. I na one koji lete.”

Nasmijao se ovoj posljednjoj pomisli. Automobili su jurili pored njega dok je odmjeravao čas glavni ulaz, čas bočnu ulicu za šumu. Učinilo mu se da je lako i naglo donio odluku.

“Zato ja neću letjeti, već ću se lijepo odšetati do glavnog ulaza.”Krenuo je odlučnim korakom, ali iza nekoliko metara stane, jer ga

zgrozi pomisao što će se dogoditi kad čuvar otkrije da je natrpan bom­bama. Ugledao je sa strane košaru za otpatke. Zastane kao da popravlja cipelu i neprimjetno istrese ubojiti teret unutra. Zatim produži dalje, primijetivši da je već privukao čuvarevu pažnju. Približio se vratima. Kimnuo je dva puta uljudno glavom u znak pozdrava, i glasno upitao:

- Do you speak Englisb?Čuvar je zastao na trenutak, začuđen, a onda se nasmijao, prišao

i rekao:- Yes!- Molim vas da me odvedete do direktora Radio Slobode - na­

stavio je tečno na engleskom.

162

- Komu?- Direktoru!- U ovo doba? - začudi se čuvar.- Molim vas, strašno je važno i hitno. Od životne važnosti.I dalje je čuvar gledao s nevjericom, kao da očekuje neki njegov

nagli pokret. Onda iz džepa na uniformi izvadi voki-toki, udalji se nekoliko koraka i počne brzo govoriti na njemačkom. Martin je čuo kako mu netko s druge strane odgovara. Nastupila je pauza i pono­vo se javio glas s druge strane. Čuvar priđe.

- A tko ga treba?- Ime nije važno - brzo odvrati Martin. - Važna je vijest koja se

tiče Radio Slobode.Čuvar ga opet sumnjičavo pogleda, ponovo se javi, ovaj put go­

tovo šapčuči. Nastala je pauza koja je Martina činila nervoznim, pa dohvati rukama ulazna vrata. Čuvar ga presiječe pogledom oslušku­jući aparat. Bojao se Martin da Silnikov još jednom ne prođe taksijem i ugleda ga kako poskakuje ispred glavnog ulaza. Možda bi ga iz au­ta skinuo pištoljem s prigušivačem i izgubio se u minhenskoj vrevi.

Napokon mu čuvar priđe, otvori vrata i, držeći ga na oku, pro­pusti unutra.

- Imate sreću. Direktor je još tu i primit će vas. Samo trenutak - reče i oprezno mu opipa džepove i pazuha.

Da je znao da samo podesetak metara dalje u košari za smeće le­že tri neaktivirane bombe, vjerojatno bi dignuo uzbunu i odveo ga na neko ružno mjesto. Ovako je krenuo ukorak s njim.

Uđoše u najbližu zgradu i stubama se uspeše na prvi kat. I tu je na ulazu stajao jedan crni šerif. Pozdraviše se u prolazu i Martinov čuvar zakuca na vrata. Čuo se glas koji ih je pozvao da uđu pa Mar­tin zakorači u prostranu sobu prepunu slika, grafika i malih skulptu­ra. Nasuprot prozoru stajao je velik ormar natrpan knjigama i jedan stol pun ispisanog papira.

16

Čovjek koji je ustao iza stola bio je vrlo visok i pomalo mršav. Bio je kratko podšišan, crne brade i brkova i sivih očiju koje su ga znatiželjno pogledale kroz naočale.

- Uđite! Ja sam John Hott, direktor Radio Slobode. Čujem da me nešto važno trebate?

Martin potvrdi glavom i zbunjeno odmjeri čuvara, kao da ne že­li pred njim zapodjenuti razgovor. John Hott očima dade znak i ču­var se izgubi. Očito je stao pred vrata, za svaki slučaj.

- O čemu se radi, mladi čovječe? - srdačno če direktor Hott ru­kama mu pokazujuči da sjedne. Martin se spusti na udobnu stolicu i zaokruži pogledom po sobi. Kolebao se između mogućnosti da kre­ne izravno u glavu, ili da priđe polako, okolišajući. John Hott doi­mao se kao čovjek koji je spreman na iznenađenja, kojeg ništa ne izbacuje iz sedla. Martin se nagne povjerljivo:

- Radi se o diverziji koja prijeti Radio Slobodi. Visoki direktor pažljivo ga odmjeri i onda kaza s dobrohotnim podsmijehom:

- Opasnost? Ma nemojte! I vi ste je uočili?- Ne. Ja sam poslan da je izvršim.John Hott veselo se nasmije. Doživio je ovaj nagli iskaz kao ma­

štanje zgodnog i otkvačenog momka. U njegovom glasu osjećala se podrugljivost:

- Vi? Zaista? Čime? Pištoljem za vodu?- Gospodine Hott! Nikakvim igračkama, već pravim bombama.- Oh, bombama! - veselo će visoki ravnatelj slobodnog radija.

- Ma što ne kažete? Čestitam! - hinio je ozbiljnost i dobro se zabav­ljao. - Jesam li dobro čuo: bombama ili bombonima?

Martin se namršti. Ljutio ga je šaljivi ton čovjeka, za kojeg je pretpostavljao da će pokazati više ozbiljnosti kad čuje ovakve stvari. Zato ustane i reskim ga tonom presiječe:

- Nije mi do šale, gospodine Hott. Došao sam vas obavijestiti o najozbiljnijim stvarima. Ako ne vjerujete, molim vas da nazovete go-

164

spodina Conollyja, pretpostavljam da znate o komu se radi i gdje se nalazi. Ricka Conollyja. Recite mu da ga treba Martin.

Ove su riječi djelovale kao sumporna kiselina na meku kožu. John Hott sjeo je na svoje mjesto. Još uvijek je bio visok. Kroz svje­tlucava stakla naočala uperio je zaprepašten pogled u Martina.

- Kojeg Ricka Conollyja? Ponovite!- Razumijem vaš oprez, ali siguran sam da ga znate. Pogotovo

što ne trebate preda mnom kriti pripadnost zajedničkoj službi. Ali, ako treba, opisat ču vam ga.

Brzim riječima Martin opiše svog starog znanca. John Hott slu­šao ga je otvorenih usta. Izgledao je kao netko komu se ukazao duh.

- Ako je to čovjek na kojeg obojica mislimo, molim vas, pozo­vite ga odmah.

- Odakle poznajete... mislim, toga gospodina Conollyja? - po­kušao je još manevrirati Hott.

- Reći ću vam to drugom prilikom. Vrijeme nam je užasno bit­no. Molim vas, pozovite ga da mu priopćim važne stvari.

- Možete i meni.- Hoću, ali on je više upoznat sa svime.- Ah, tko zna gdje je?!- Vi to možete saznati. Učinite to! Radi se o sudbini vašeg Radija.John Hott nagne se nad stol, pritisne dugme i hitno zatraži in­

formaciju o zubatom Amerikancu.Nakon stanovite šutnje začuje se muklo iz zvučnika riječ: Lon­

don.- U Londonu je - ponovi glasno Hott.- Nije daleko. Molim vas, pokušajte ga odmah dobiti.- Bit će teško u ovo doba. Tko zna gdje je?- Pokušajte, molim vas! - navaljivao je Martin. Opet se direktor

Radio Slobode nasloni na svoju dugmad i brojke na stolu. Nakon ne­koliko minuta lice mu se ozari.

16

- Imamo sreću. Tu je. - Čekao je neko vrijeme kao da sugovor­nik s druge strane tek prilazi telefonu, a onda se uozbilji. - Gospo­dine Conolly... ovdje John Hott... ne, iz Miinchena, direktor Radio Slobode... da...da... - lice mu se razvedri - imam jedan hitan poziv za vas... poziv, jedan mladić... dat ću vam ga - on pruži slušalicu Martinu, koji je nestrpljivo zgrabi i pozdravi svoga starog znanca.

- Gospodine Conolly, ovdje Martin - javio se na hrvatskom. Si­gurno je s druge strane nastao pravi šok i grobna tišina, jer Martin četiri puta zazva glasno: - Halo, ali odgovora nije bilo. Kao da do­pire iz groba u slušalici odjekne potmuli glas:

- Do vraga, gdje si, i što radiš u Miinchenu?- Nevjerojatna priča. Znate da je akcija propala.- Znam - bio je kratak.- Prisiljen sam od druge strane na novi zadatak.- I izvršit ćeš ga? Za njih si spreman, zar ne?- Ne! - prodere se Martin. - Nisam, i zato vas zovem.- Sutra ću doći u Miinchen pa ćeš mi sve reći.- Neke su stvari važne već sada. Bit ću kratak. Poslan sam da dig­

nem u zrak instalacije Radio Slobode. Kao i obično, ja to ne mogu, niti želim učiniti.

- Sto hoćeš od mene? - mrzovoljno ga upita Conolly.- Hoću malu uslugu - mozak mu je radio kao satni mehanizam.- Hoćeš uslugu? Nakon svega? - cinično će Conolly.- Da. Recite gospodinu Hottu da sutra objavi lažnu vijest da je

na stanici izvršena diverzija i da je privremeno onesposobljena.S druge strane bio je muk.- Hoćeš im prodati maglu? Lukav si. Tražiš našu pomoć? O.K.

Sto nudiš zauzvrat?- Sto nudim? - bio je iznova zatečen. Najednom mu sijevne kao

bljesak u tamnoj komori: - Dat ću vam ime čovjeka koji je upropa­stio vašu akciju.

166

- Ti ga znaš? - začuje zaprepašteno pitanje.- Znam.- Ne blefiraš?- Nije mi ni na kraj pameti.- Reci.- Obećajte što vas molim.- U redu. Tko je?- Kurt Nagel!Šutnja su bile jedine logične pauze kojima je Conolly uzvraćao

na nevjerojatne Martinove vijesti. Tek nakon dužeg vremena zašu- štao je mutni ton pun pritajena bijesa:

- Oh? Ako lažeš, to ti je posljednja laž u životu.- Doznao sam iz prve ruke. Indijanci su mrtvi, to znate?- Znam. Ali neće ni on dugo - drugi dio rečenice rekao je više

sebi nego njemu.- Dočekali su nas iz zasjede vatrom.- Znali su koga će poštedjeti.- Još nešto - doda Martin kao da je prečuo njegovu zlobnu pri­

mjedbu. - Znam da to ne volite čuti, ali zamolite gospodina Hotta da mi posudi tisuću maraka.

- Tisuću maraka? - uzvikne glas s druge strane. Direktor Hott cijeli je razgovor pratio prekriženih ruku i u čudu, shvativši da ovaj momak, čiji jezik ne razumije, očito nije baš tako bezazlen.

- Što će ti taj novac? Zar si sam u Miinchenu?- Zasad jesam... a potrošio sam sve što su mi dali. Poderao sam hla­

če i košulju... moram kupiti odmah novu - lagao je nevjerojatno lako.- Dat ću ti sutra kad dođem - nećkao se Conolly.- Zar je to takav problem?- U redu. Dobit ćeš i to. Ali nemoj misliti da mi je informacija

o Kurtu dovoljna. Za to što ćemo učiniti za tebe, dužan si nam uz­vratiti mnogo konkretnije.

16

- Kako? - znao je da slijedi stara igra.- Jedna zanimljiva akcija.- Opet? - uzdahne umorno.- Čekaj! - vikne Conolly. - Ne treba više letjeti, ne treba puca­

ti, ali palo mi je na pamet da iskoristimo njihovo povjerenje koje ćeš steći kad čuju da si dobro obavio zadatak. Zamolit ćeš ih da odeš s njima u Moskvu.

- To ne želim - gotovo je poskočio. Pramen mu je pao na oči i on ga drhtavim prstima odmakne. - Ni k vama ni k njima. Želim kući.

- Ne viči! Želiš, naravno da želiš, jer inače ništa od naše usluge.- To je opet ucjena.- Ne, to je cijena za naš trud. Dosad ionako nisi ništa obavio.- Oh, Bože! A u čemu je zadatak?- Sutra ćeš čuti. Preko telefona je nezgodno. I nemoj nam poku­

šati podvaliti jer ćemo te naći. Znam gdje te treba tražiti, a znaš da nam ništa nije daleko. Daj mi još direktora Hotta.

Martin pruži slušalicu dugonji koji se igrao olovkom među pr­stima. Taj razgovor je bio vrlo kratak, samo: da... da... - i veza se prekinula. Hott je sa zanimanjem promatrao momka kojeg je onako loše na prvi pogled procijenio.

- Sve ćemo obaviti - reče napokon.- Obavijestit ćete javnost o diverziji?- Sve otišlo u zrak. Buuuum! - napravi krug rukama i nasmije se.“U to ne sumnjam”, pomisli Martin, “vi ste ionako stručnjak za

dezinformacije.”Ustao je, prišao stolu i ispružio ruku na pozdrav. Nije mu se

ovdje više ostajalo. Imao je u glavi gotov plan i želio ga je što prije ostvariti.

- Gospodine Hott - reče na kraju - pošaljite nekog od vaših ču­vara da iz košare za smeće, pedesetak metara od glavnog ulaza, po­kupi tri bombe koje još tamo leže.

168

Direktor Radio Slobode poskoči kao uboden.- Bombe? O čemu to govorite?- Ostavio sam ih tamo jer me inače ne bi pustili do vas. Nisu

opasne dok se ne aktiviraju. Vaši če ljudi znati s njima.- To je ludost! Ludost - bio je uzrujan John Hott. Prišao je vra­

tima. Onaj čuvar doista je stajao pred njima za sve to vrijeme. Na munjevitu zapovijed koju mu je direktor izdao, on odjuri. Hott je već zatvarao vrata kad se Martin okrene njemu kako bi ga podsjetio:

- Gospodin Conolly vam je rekao za novac?- Novac? - začudi se Hott, ali onda naglo priđe stolu i pruži mu

dvije crvene novčanice od po petsto njemačkih maraka.Martin spremi novac i krene sa čuvarima koji su se opet bili po­

javili. Bili su smrknuti i hodali dva koraka iza njega. Čuo je kako ti­ho razgovaraju na njemačkom. Kroz Oettingenstrasse hujali su auto­mobili, ali prolaznika nije bilo. Priđoše košari za otpatke. Dok su oni stajali kao da tijelima žele spriječiti eventualne poglede, on zavuče ruku i napipa prvu bombu. Zatim im preda i ostale dvije.

Gledali su ga s uvažavanjem i oprezom spremajući bombe u ko­žnatu vrećicu. U daljini se pojavi taksi. Bio je prazan i Martin digne ruku. Još jednom mahne čuvarima na pozdrav.

- Odeonsplatz, hotel Crystal - reče onako kako ga je Silnikov bio uputio.

Znao je da ulazi u lavlje ralje, ali morao se vratiti samo radi je­dne stvari. Za plan koji je već imao u glavi nedostajala mu je putov­nica. Makar se u njoj zvao Martin Martinez, Meksikanac, bez nje­ga je bio nepostojeća osoba. Izašao je iz vozila i zamolio vozača da ga na trenutak pričeka. Udahnuo je duboko kako bi prekrio nemir i ušao. Predvorje malog hotela bilo je pusto. Smišljao je laž za recepci­onara, ali izgleda da mu je sreća ove večeri odlučila biti na usluzi. I recepcija je bila prazna. Mladić s ivalkmanom bio se negdje izgubio. Martin se sagne preko sjajnog, crvenog pulta od orahovine i vrhovi-

16

ma prstiju dohvati svoju putovnicu. Potrči prema taksiju koji je upa­ljenog motora čekao pred ulazom.

- Hauptbahnhof - reče vozaču jednu od rijetkih njemačkih rije­či koju je znao.

Auto odmah zaroni u gusti i bučni promet nočnog Miinchena.“Poludjet će i jedan i drugi”, mislio je veselo, ali ne i bez straha,

prisjećajući se njihovih prijetnji. “Radio Sloboda objavit će vijest o di­verziji, ali Rus će ubrzo saznati istinu. Bit će bijesan. I Conolly će bi­ti bijesan jer sam ga prevario i otišao. Svejedno mi je. Rekli su da će me pronaći, ma gdje se sakrio. A ja želim otići samo na jedno mje­sto...”

Taksist zaustavi auto i Martin plati.Stanica je bila prepuna. Na velikom panou stalno su se izmjenji­

vali rasporedi vožnje, dolasci i odlasci vlakova. Letio je očima preko slova koja su se stalno okretala. Tad mu srce brže zalupa. Za dvade­set i pet minuta kreće vlak za Atenu, a jedna od stanica kroz koju će proći jest njegov grad. Izvadio je novčanice koje mu je dao John Hott, i stao u red kako bi kupio kartu. Bio je bez prtljage i pomisli da bi to moglo izazvati pozornost na carini. Istupi iz reda i na otvo­renom kiosku kupi malu, plastičnu torbu i napuni je sendvičima, pi­vom, kutijom keksa i tri džepne knjige kojima nije pogledao naslo­ve. Trebalo mu je sve to samo poslužiti kao pokriće za kakvu-takvu prtljagu.

Vratio se u red. Putnici su već ulazili. Neprekidno je pogledavao na kazaljke velikog sata nad glavnim ulazom dok se red pred njim smanjivao. Stao je pred otvor, izrezan u mutnom staklu, kroz koji ga je gledala žena pospana lica. Drhtavim glasom reče:

- Fur Zagreb, bitte!

170

POVRATAK KUĆI

Smjestio se do prozora i zaklopio oči. U odjeljku s njim bile su dvi­je mlade Njemice s naprtnjačama i vrećama za spavanje, koje su ga znatiželjno mjerile pogledom. Jedna mu se čak i nasmijala, na što on uzvrati umornim smiješkom. Bio je tu još jedan tamnoputi, mali čo­vjek, gustih brkova, Grk ili Turčin. I napokon jedan kojeg je mogao nazvati zemljakom, ali taj je izuo cipele i svoje mu smrdljive čarape tut- nuo pod nos, tako da nije imao volju prozboriti ni jednu riječ s njim. Samo mu je mirnom, ali odrješitom kretnjom, spustio noge pokazavši izrazom lica da proizvodi neugodan miris. Čovjek ga je smrknuto po­gledao, ali nije protuslovio. Spustio je noge, ali cipele nije obuo.

Noć je bila ugodna i zvjezdana. Odškrinuo je prozor da u odjelj­ak uđe svježi zrak. Dok su kotači kloparali pronoseći kompoziciju pored osvijetljenih kuća, automobilskih farova na cesti i osamljenih željezničkih postaja, on je nastojao u sebi obnoviti cjelokupnu sliku događaja. Osjećao se blaženo i sigurno, prvi put izvan domašaja i ucjena tih paklenih službi koje su mu zagorčale život. Provezli su ga svijetom kao paket, stavljajući mu neprestano glavu na panj.

Koliko samovolje i zla u tim ljudima! Pokušao je dokučiti koji je konačni smisao njihova postojanja, ali nije našao ni jednog pozitiv­nog opravdanja. Oni su odista ono što jedni za druge tvrde.

Koga predstavljaju? Nikoga.Koliko je mogao upoznati krasnih Rusa i Amerikanaca čije su

želje i svjetovi slični njegovim! Silnikov traži glavu pobunjenika Šah Mahuda jednako okrutno kao što Conolly želi smaknuti vlastitog čo­vjeka zbog “viših” interesa. Julijana Antonoviča smeta Radio Slobo-

17

da, a njegova zemlja tako vidljivo mijenja svoju politiku i ponašanje! A ako se otvara prema svijetu, zašto bi joj smetala radiostanica, pa makar emitirala i dezinformacije? Ili možda Silnikova i njegove isto­mišljenike upravo i smeta otvaranje vlastite zemlje prema svijetu?

Zašto Rick Conolly želi da se pročuje kako je netko od ugrože­nih razorio tu istu radiostanicu? Možda je njemu i njegovoj službi stalo do toga da se stekne uvjerenje kako je postojeće stanje uvijek nepromjenjivo?

A po svemu se čini da se jedino oni ne mijenjaju. Uzeli su sebi pravo da nose osobnu kartu vlastitog naroda. Koja tajna ili javna po­licija ima uopće pravo zastupati svoj narod? Sve su ionako jednake, gdje god se u svijetu nalazile, samo što su neke moćnije.

Osjetio je kako ga silan osjećaj mržnje prema poslu i ljudima ko­ji se time bave dovodi do toga da bi ih najradije sve pretvorio u go­milu jaja i onda skočio na njih s velike visine. Ponesen mislima uda­rio je nogama o pod i iz sve snage prignječio palac zemljaku u čara­pama, koji je glasno jauknuo. Njemice su se nasmijale, Grk ili Turčin sakrio je glavu u dlanove da se ne primijeti kako se smijulji, a Martin se skrušenim očima ispričao, premda je dobro razumio kletvu koja je odjeknula u odjeljku. Zemljak je još neko vrijeme gunđao bijesno ga gledajući, a onda je ipak obuo cipele. Odmah se lakše disalo.

Martin zaroni glavu u naslon, sklopi ponovo oči i osjeti kako ga svladava umor. Posljednje što je vidio bili su zubi mlade Njemice ko­ja mu se slatko nasmiješila. On usne s uzbuđenim mislima na Vero­niku i djeda.

Budio se samo dva puta na graničnim prijelazima, kad je mogao pokazati svoju lažnu, meksičku putovnicu. Nikakvih većih problema nije bilo. Bilo je ljeto i mnogi su ljudi putovali bez velike prtljage.

Osjetio je kako u njemu raste uzbuđenje kad je vlak ušao na ju­goslavenski teritorij. Svi su u odjeljku spavali, a on je očima gutao krajolik koji mu je svakim novim kilometrom postajao sve bliži srcu.

172

Još su u Sloveniji, ali uskoro će u Hrvatsku. Brojao je telegrafske stu­pove pored kojih su hujali.

Jedna od Njemica, ona koja mu se bila osmjehivala, otvorila je oči i nježno ga pogledala. Uzvratio joj je, bez namjere da se upusti u razgovor u ovim zadnjim kilometrima puta. Ruke su mu se tresle, u želucu je osjetio blage grčeve, još uvijek nije mogao vjerovati da se približava svom voljenom gradu iz kojega je bio nasilno odveden.

Pade mu pogled na zemljaka koji je, zabačene glave nauznak, bio utonuo u težak san. Vidio je njegove grube, ispucane ruke, premore­no i prerano ostarjelo lice, i osjetio grižnju savjesti što je u jednom trenutku prema njemu bio suviše strog. Čarape su mu smrdljive, ali taj čovjek očito teško zarađuje kruh u inozemstvu. Na nekoj građe­vini, cesti, glomaznom stroju ili u blatnom kanalu. Tko zna koliko usta hrane ti izbrazdani dlanovi? Kad se taj čovjek posljednji put nor­malno naspavao?

Na leđima takvih parazitski čuče tipovi poput Silnikova, Conollyja i ostalih bližih i daljih njuškala i otkidaju od njihove mu­ke za svoje mračne kombinacije. Želio mu se ispričati prije izlaska.

Prve kuće Zagreba već su bile tu i srce mu je tuklo kao da će iskočiti. Poznati plavi tramvaji, ulice, raskršća, kuće i crkveni tornje­vi. Nije više mogao sjediti. Ustao je, izašao na hodnik i ushodao se od jednog do drugog prozora.

Vlak je ulazio na Glavni kolodvor. Bio je ispunjen ljudima koji su čekali na peronu. Po odjeći se vidjelo da mnogi putuju na more. Uzbuđen se vratio u odjeljak, uzeo vrećicu s knjigama kupljenu na miinchenskoj stanici i pružio ruku u želji da se sa svima pozdravi. Nje­mice mu veselo odzdraviše, pogotovo je osjetio jači stisak one nasmije­šene, Grk ili Turčin također mu uzvrati pozdrav, a onda pažljivo prodrma zemljaka i pruži mu ruku. Čovjek ga je sneno pogledao. Za njega se putovanje nastavlja. Uzvrati tvrdim dlanom i Martin ga iskreno i snažno stegne.

1

- Nemojte što zamjeriti - reče.Čovjek se tek sad začudio smatrajući ga očito strancem, pa samo

odmahne rukom.- Ma, ništa - promrmljao je i namjestio se da udobnije nastavi

san.Martin skoči na peron. Beton pod nogama bio mu je nestvaran

kao da je nagazio na oblak.- Opet sam tu - šapnuo je pažljivo, odmjeravajući prve korake.

U džepu, pod prstima, napipa meksičku putovnicu.“Neće mi više nikad trebati”, pomisli veselo i krene prema tram­

vajskoj stanici. Dok je ulazio s ljudima koji su odlazili na posao, sva su mu se lica, kao nikad ranije, činila bliskima. Uplašio se pomisli da će njegov iznenadni dolazak suviše uzbuditi djeda. Bilo bi najbolje da mu se nekako javi, ali nemaju telefon. Ili da najprije ode do Veroni­ke? Ali suviše je rano i ona sigurno još spava.

Kako li su podnijeli što ga nema? Jesu li prijavili njegov nesta­nak miliciji? Sluti li uopće netko kroz kakve je užase prošao? Ovi lju­di što mirno i u tišini, zgurani, stoje jedan pored drugog i bulje kroz prozor, sigurno mu ne bi povjerovali ni jednu riječ. U posljednji je čas primijetio da je stanica na kojoj mora sići već tu. Izletio je kao niz tobogan. Projurio je pored bloka deseterokatnica, niza kućica s vrto­vima, pored mehaničarske i limarske radionice, iz kojih se čula buka alata, i gotovo bez daha stao pred željeznim, rešetkastim vratima dvorišta. Uska staza posuta šljunkom, mala kuća i visok bor uz pro­zor njegove sobe. Sve je bilo na svom mjestu.

A njemu je igralo u grlu i grudima dok je prilazio vratima.Sto ako se djed toliko uzbudi da mu pozli? Neće.Navikao je na svašta, stara vučina, ali ovako njegovo dugačko

izbivanje sigurno ga je strašno uznemirilo. Treba sve pažljivo izvesti.Stajao je pred vratima dok mu se ruka dizala i spuštala u nedo­

umici. Napokon je svom snagom pritisnuo zvono. Začu korake koji

174

zastadoše pred vratima. Kako ih je dobro poznavao! Još malo, još sa­mo nekoliko centimetara drvene pregrade i bit će u njegovom zagr­ljaju.

- Tko je? - čuo je glas kojeg se toliko bio uželio.- Djede, ja sam, Martin!S druge strane vrata sve je zamrlo. Muk koji ga je uplašio.- Ne brini, živ sam i zdrav. Zaboga, otvori!Vrata su se širom otvorila i on se našao u čvrstom zagrljaju, dok

mu se uz lice pripio obraz pun sijedih čekinja. Djed ništa nije govo­rio, samo ga je stiskao, do boli. Podigao ga je u zrak i unio u kuhi­nju, posjeo na stolac i razgledao sa svih strana, kao neki vrijedan pred­met. Onda padne na koljena i podigne oči prema stropu.

- Mislio sam da te više nikad neću vidjeti.Martin klekne pored njega i zagrli ga.- Vidiš da sam tu.- Vidim, ali gdje si bio dosad?! - uzbuđeno uzvikne djed.Ustali su i sjeli za stol.- Ako ti kažem, mislit ćeš da sanjam, ili da mi nisu svi kotači na

mjestu. A ni ja ne znam jesu li još uvijek.- Bio sam na miliciji.- Ipak si otišao?- Onaj Amerikanac koji te tražio tvrdio je da je bismisleno, ali

ja sam prijavio tvoj nestanak. Zapisali su ti ime i opis, i rekli da će me obavijestiti kad nešto saznaju.

- Jesi li im sve rekao?- Sve što zam znao. Rekli su da mladići u tvojoj dobi često odu

od kuće pa se skiću. Rekao sam da si ti drukčiji, da se bojim da se ra­di o nekim opasnijim stvarima, ali dosad me nisu zvali.

- Zovni ti njih i reci im da se više ne trude, jer sam opet tu. Sa­mo to i ništa više. Ostalo je ionako izvan njihova dometa. U jednom ipak imaju pravo. Doista sam se naskitao po svijetu.

175

- Gdje se bio? Veronika mi je rekla...- Gdje je ona? Javlja li se? - prekine ga naglo Martin.- Svaki dan. Dolazi prije podne ovamo pa zajedno plačemo. I

danas če doći.- Ja ću joj otvoriti vrata - veselo će Martin.- Ne smiješ. Mogla bi se uplašiti.- Ako si ti izdržao, i ona će. Molim te, spremi mi nešto za jelo,

izgladnio sam. Kad malo bolje promislim, sve ovo vrijeme jedem u nekoj strci i jurnjavi. Kad ona dođe, sve ću vam potanko ispričati.

Uputi se u svoju sobu. Stvari su bile na svojem mjestu kako ih je bio ostavio. Primijeti da se na njima uhvatio tanak sloj prašine. Ru­kom je dodirnuo svaki predmet, zid i okvire prozora. Htio je u pr­stima vratiti osjećaj za svijet koji je tako bio izgubio. Ispružio se na krevetu i s osjećajem olakšanja zaklopio oči. San ga je istog trena svladao.

Nije znao koliko je spavao, ali kad je polako podigao kapke, ugledao je uz rub kreveta djeda i Veroniku. Sjedili su kraj uzglavlja i s uživanjem ga gledali. Kad se uspravio na laktove, Veronika skoči i baci mu se u zagrljaj. Djed je ostao sjediti vlažnih očiju, gledajući taj nijemi, dugački zagrljaj i poljubac.

- Znala sam da će sve dobro završiti - tiho mu je kroz suze go­vorila Veronika. - Bilo mi je užasno što ne dolaziš, ali stalno sam se nadala. Još ne vjerujem da si tu.

- Moglo se dogoditi da nikad i ne dođem - ozbiljna lica odvra­tio je držeći je za ruke. - Nisam ti ništa stigao ispričati. Brzo su nas rastavili u Pakistanu.

- Ono mi još i sad izgleda poput sna.- Sto su ti rekli tvoji nakon povratka?- Ne znaju gdje sam bila. Nisam im otkrila. Iz putovnice sam

istrgla stranicu s vizama. Samo djed zna sve.- Nisi im rekla? - začudi se Martin. - Zar nisu ništa posumnjali?

176

- Tata je bio na službenom putu, a mami sam prodala priču o prijateljici na moru. Djedu sam rekla da si s Conollyjem i da ćeš se vratiti odmah nakon mene. Od tog dana živimo u strahu.

Gledao ih je, svjestan da oni ne mogu ni naslutiti što je sve do­živio. Ima li smisla uopće pričati?

Zvučat će ludo i nevjerojatno.- Nisam znala zašto me je Conolly prevario, i da li ti se nešto

ružno dogodilo?- Dogodilo mi se mnogo toga ružnog. Više nego u cijelom živo­

tu. Ne znam želite li to čuti?- Zaboga - vikne djed - kakvo je to pitanje? Naravno da želi­

mo. Dosad sam ja pričao tebi o putovanjima morem, a sad je red na tebe. Gorim od nestrpljenja da saznam gdje se skitao moj nemirni unuk - pokušavao je djed unijeti vedrine.

- Najprije ručak - u istom tonu odvrati Martin.- Već je gotov, ali te nisam htio buditi.- Nisam dala ja - nasmije se Veronika. - Bio si divan u snu.Njezine su zelene oči blistale.- U zadnje vrijeme bio je to jedini način da budem s tobom.Ustao je i privukao je sebi. Usnama mu dodirujući uho, šapnula

je uzbuđeno:- I ja bih sve ove dosadašnje noći u Zagrebu promijenila za onu

u Pakistanu.- Ručak! - vikne djed i lupi nožem po čaši.Nasmijali su se i prišli stolu. Djed je dijelio jelo. Stari brodski ku­

har bio je u stanju ni od čega u kratkom vremenu pripremiti kulinar­sku svečanost. Lovačka juha mirisala je na provansalske trave i ru­žmarin, a zagrebački odrezak bio je obložen krumpirom, celerom i mrkvom. Jeli su s užitkom. Djed odčepi bocu crnog vina i svima na­toči po čašu. Podigne čašu visoko i nazdravi.

- A sad pričaj - reče i iskapi pocnuvši jezikom.

78

- Zvučat će nevjerojatno - pokuša se izvući Martin.- Ja bih ti vjerovao čak i da sve izmisliš. Zato pričaj!Martin se namjesti na stolici i kao iz debelog klupka vune počne

odmatati svoje čudesne pustolovine. Slušali su ga bez riječi, širom otvorenih očiju. Kad je završio, u kuhinji je bilo mračno. Djed usta­ne i upali svjetlo. Lice mu više nije bilo vedro.

- Bojim se da će te ti tipovi opet potražiti - glas mu je podrhta­vao dok je govorio.

- Misliš da će me kazniti} - zamisli se Martin.- Da, toga se i ja bojim.- Moraš se odmah negdje sakriti - uzbuđeno vikne Veronika.

Ustala je sa stolice, spremna da ga odmah nekamo povede. - Ne smi­ju te naći.

- Kamo ću? - snuždi se Martin. - Jedino da se zakopam u ze­mlju.

- Tu će te najprije tražiti - nastavi uzbuđeno Veronika. - Prese­li se k meni.

- Potražit će me i tamo. Tražit će me, ako tako odluče, kamo god otišao.

- Zar pred njima nema zaklona? - uplašeno ga upita Veronika. - Hoće li... hoće li onda sve krenuti iz početka?

- Ne! To nikako. Ne bih više izdržao. Bolje da me odmah ubiju.- Ne govori gluposti - razljuti se djed. - Otići ću opet na mili­

ciju.Martin samo odmahne rukom.- Sto? Da im kažeš da mi prijete CIA i KGB? Mislili bi ne samo

da sam sklon skitnji, nego i zreo za ludnicu. Ništa od toga.- Što onda? - očajno vikne Veronika.- Nešto ćemo smisliti - odgovori premda nije imao pojma što i

kako. Znao je samo da im u ruke više ne smije pasti. Šutjeli su gle­dajući u pod. Ne podižući pogled, Martin tiho reče:

17$

- Najgore je što bi oni već za nekoliko dana mogli biti ovdje.- Jesi li siguran? - uhvati ga ona za ruku.- Toliko ih, na žalost, poznajem. Ali moj je trenutni problem -

reče on sjetivši se riječi crvenokosog Kurta Nagela - što moj problem tek tada počinje, a onda ćemo vidjeti.

Pritom se pokušao nasmijati dok su ga oni gledali u čudu, kao da ne vjeruju da je izabrao ovakav trenutak da zbija šale.

50

DVOSTRUKA ZAGREBAČKA SMRT

Martin je imao pravo. Za kratko vrijeme dobro ih je bio upo­znao.

Dane koji su slijedili proživio je u velikoj napetosti. Iz kuće nije izlazio, plašeći se da ga ne primijete iz neke zasjede. Kad bi netko po­zvonio, a osim poštara je to uglavnom bila Veronika, djed bi odlazio otvoriti i oprezno uvijek zapitao tko je. Navukli su zavjese i zatvori­li prozor na njegovoj sobi, premda su bili vrući, ljetni dani. On je ra­dije sjedio u polumraku i navečer palio svjetlo i čitao. Kad bi se ne­ki auto zaustavio u blizini, naćulio bi uši i osluškivao hoće li se ko­raci uputiti prema njihovoj kući. Trzao bi se na zvuk dvorišnih vra­ta u susjedstvu, koji je bio identičan njihovom, a katkad bi mu se i od potpune tišine ubrzao rad srca i oznojili dlanovi. Čitajući u kre­vetu, nagnut nad knjigom, koji put užasnuto bi poskočio, jer mu se učinilo da čuje šuškanje pored bora nakon čega će iznenada prsnuti staklo i bešumni metak prikovati ga uza zid.

Nije znao dokle će trajati ta zamorna igra straha i iščekivanja, a onda se jednog jutra zaustavio auto ispred njihove kuće. Djed i on sje­dili su u kuhinji, zavjesa je bila spuštena, a oni su tiho razgovarali. Zvuk automobilski ! vrata trgnuo ih je i obojica ustadoše sa stolice.

- Sakrij se u svoju sobu - brzo će djed kad je čuo korake koji su se približavali stazom kroz vrt. Martin šmugne u sobu, legne pod krevet i gotovo zaustavi disanje. Djed je napeto čekao. Koraci su se zaustavili pred ulaznim vratima, kao da na trenutak neznanac oklije­va, a onda se začu zvono. Mirna, ravnodušna izraza djed je otvorio vrata. Prvo što je ugledao bilo je lice iz kojega su ga motrile mutno-

181

plave oči. Sijeda kosa bila je počešljana uvis, a dvije oštre bore se pre­kinule kad je čovjek uz smiješak rekao:

- Dobar dan, oprostite, stanuje li ovdje Martin?- Da, stanovao je - sumorno če djed. - A tko ga treba?- Vi ste mu sigurno djed? - umjesto odgovora uzvrati pitanjem

Silnikov.- Jesam, ali još mi niste rekli tko ste vi?Silnikov se nagne preko djedova ramena, kao da želi pogledom

uloviti dio unutrašnjosti.- Ja sam čovjek koji mu je sredio stipendiju u Moskvi. Sigurno

vam je pričao. Zar ga nema?Djed se još više pokunji! Odlično je igrao svoju ulogu.- Nestao je i ne znam gdje je, i zbog toga sam strašno zabrinut.- Nestao? - odglumi čuđenje Silnikov. - Jeste li obavijestili mi­

liciju?- Jesam, ali zasad nema ništa. Samo se jednom javio.- Javio? Kako se javio kad vi nemate telefon?- Kako znate? - naglo če djed.- Pa... znam - zapetlja se Silnikov - rekao je... rekao je još u po­

četku, dok smo se dogovarali, da mu se javimo pismom ili direktno, jer nema telefon.

Djed nije želio da Silnikov pomisli kako mu je sumnjiv. Mirno je nastavio:

- Javio se Veroniki, svojoj djevojci. Ali nije htio reći gdje je, ni kad će doći. Rekao je samo da je živ i zdrav, ali ja sam svejedno za­brinut.

- Fino, fino - zadovoljno će Silnikov opet provirujući preko dje­dova ramena, jer se djed bio napadno uspravio na vratima, dajući mu do znanja da ga nema namjeru pustiti unutra.

- Kada je to bilo? - opet će Silnikov.- Neki dan.

82

- Čudno se ponaša.- I meni je to čudno. Kao da od nečeg bježi. Kao da se boji.- Da...da... - kimne Rus svojim licem od voska - a nema razlo­

ga. Ako se opet javi, recite mu, molim vas, da dođe kuči jer se ne tre­ba ničega bojati. Imali smo jedan mali nesporazum u vezi sa stipen­dijom, ali mu poručite da mu Julijan Antonovič sve oprašta i da želi s njim ozbiljno porazgovarati.

- Sve oprašta?! Sto to znači? - začuđeno će djed.- Ništa opasno. On zna o čemu se radi. Samo mu tako prenesi­

te. Čut ćemo se ponovo. Doviđenja.Okrenuo se na peti i po utabanoj stazi izašao na ulicu. Tek tada

primijeti djed da ga je tamo sve vrijeme čekao taksi i da se na stra­žnjem sjedalu nalazi još jedan čovjek. Prije no što je stigao do želje­znih vrtnih vrata da bolje pogleda, auto se već izgubio u pokrajnjoj ulici. On se vrati, zaključa vrata i pozove Martina. Uplašenim, tihim glasom djed mu prenese Silnikovljevu poruku.

- Oprašta? - ponovi Martin. - Sumnjam da je on u stanju meni oprostiti nakon onog što sam učinio.

- Martine, možda ipak...- Djede, - podigne on glas - upoznao sam te ljude, i naučio sam

osnovno pravilo: njima ne vjeruj! Znam kako misle i čime su opsje­dnuti. On je uvrijeđen. Došao se osvetiti. Oprost i novi razgovor o stipendiji samo je stari trik. Sjećam se vrlo dobro što mi je obećao.

- Ali, što ćemo? Rekao je da će ponovo doći.- U to sam siguran. Oni nikad ne odustaju.- Ja ću na miliciju, pa ti reci što hoćeš - odrješito će djed i usta­

ne, ali ga Martin zaustavi rukom.- Ne, još ne, dok nešto ne smislimo.- Ne možeš vječno čamiti u kućnom pritvoru.- Mogu još neko vrijeme. Zanima me samo kad će doći Conolly?

A doći će, u to sam siguran. Reći ćeš mu isto što i Silnikovu.

183

Dobro je predosjećao. Tek što su poručali, prethodno temeljito prekrivši prozore, tihi šum vrtnih vrata bio je ipak dovoljan da ih upozori na nečiji dolazak. U hipu se Martin našao na svojem starom mjestu pod krevetom. Istog trena začuo je zvono.

Djed ne otvori odmah. Pokupio je tanjure i ostatke jela, kako ne bi iskusnom oku ostavio nikakav trag. Zvono se iznova oglasi. Lije­nim korakom dovuče se do vrata i otvori ih. Susreo se sa smiješkom, velikim zubima i prorijeđenom kosom nad čelom, svim onim što je već jednom vidio. Ustukne zbunjeno gledajući pruženu ruku Conollyja, dok mu je noga istovremeno učinila onaj presudan korak nakon kojega više gosta ne može ostaviti pred vratima.

- Kako ste? - srdačno će Conolly, ulazeći kao da je ovdje stalan gost. Djed zatvori vrata dok je Amerikanac hitrim pogledom pregle­dao sve što ga je zanimalo.

- Nisam dobro - turobnim glasom odvrati djed nudeći mu da sjedne. - Zabrinut sam, i to jako. Nema mog Martina.

- Nema ga? - začudi se Conolly. - Kako nema? Zar se nije vra­tio kući?

- Nema ga od dana kad je prvi put nestao. Vi ste ga obećali vra­titi i Veronika mi je donijela poruku da će to biti uskoro. Ali ništa. Ne dolazi.

- Čudno? Mi smo ga uputili avionom natrag, kao i Veroniku. Ona vam je sigurno sve ispričala. Morao je odavno biti tu.

- Kući još nije došao.- Jeste li prijavili njegov nestanak? Kasnije, mislim, jeste li otišli

na miliciju?- Spremam se svaki dan, premda ste vi bili protiv toga. Ipak, javio se.- Javio? - poviče Conolly. - Zašto onda kažete da ga nema?- Javio se telefonom Veroniki.- Telefonom? - ustao je sa stolice Conolly. Mišić na licu neumor­

no mu je poigravao. - Znači, tu je negdje? Je li rekao odakle zove.

184

- Ne. Rekao je samo da se boji vratiti kući, što uopće na razu­mijem.

Conolly se zagledao u vrata Martinove sobe. Bio je to toliko ispitivački pogled da djed osjeti trnce na koži.

- A čega se ima bojati? - podigne ruku Conolly.- Bili ste s njim, možda vam je rekao?- Nije. Vratili smo ga avionom kući. Zato me sve to čudi. On je

snalažljiv, pametan i lukav momak.- Neke su se čudne stvari oko njega počele događati. I sami znate.- Naravno, naravno - brzo će Conolly ne skidajući očiju s vra­

ta Martinove sobe - ali kad opet nazove, poručite mu da se svakako što prije vrati, jer želim s njim dogovoriti nešto korisno. Recite da ga Conolly želi vidjeti i zaštititi ako je potrebno.

- A što ako se ne javi?- Javit će se - reče Conolly i ustane. - Recite - nastavio je gle­

dajući djeda - jesu li ova vrata od WC-a?- Treba vam? - odvrati djed dok su mu trnci na koži opet zai­

grali. Conolly potvrdi glavom. Djed je znao da njegov odgovor mo­ra biti drskiji od toga podmuklog pitanja. Rukom pokaže na vrata kraj ulaza u kuhinju.

- Tamo je. Ovo je Martinova soba, gospodine Conolly. Vidim da ste sumnjičavi.

On priđe vratima i širom ih otvori. Unutra je bilo tamno.- Evo, izvolite, uvjerite se i sami da je prazna.Conolly se nasmije i odmahne rukom.- Ah, nema potrebe. Znam da govorite istinu.Krenuo je prema izlazu. Djed pođe za njim.- A što ako se ipak ne javi tako skoro?- Javit će se, a vi ćete mi reći što je odgovorio, jer ću opet doći.- Opet? - bezuspješno je pokušao djed prikriti iskreno čuđenje.- Dolazit ću stalno dok ne javi gdje da se nađemo.

Ispružio je ruku smiješeći se kao i na dolasku. Čovjek bi pomi­slio da negdje u džepu ima mali programator kojim po želji mijenja maske na licu.

- Niste li htjeli još na WC? - zlobno će djed.- Hvala. Strpjet ću se do hotela.- Ispratit ću vas.- Nije potrebno - rekao je kao da to smatra suvišnim, ali je djed

išao ukorak s njim sve do vrata. Tada primijeti da tamo stoji crni ford. Vozač odmah upali motor. I tu je na zadnjem sjedalu bio tip ši­rokih ramena i bikovske glave. Conolly hitro uđe, ne okrećući se vi­še prema kući. Očito se ljutio što je stari htio vidjeti s kim je došao. Ulična su svjetla bila upaljena. Sivi raster sutona nadvio se nad grad. Djed zaključa vrata, spusti sve zasune i zastore i pozove Martina. Izi­šao je trljajući udove.

- Ako ovako nastave dolaziti, provest ću pola života pod kreve­tom.

Djed se nasmije, iako su mu oči bile i dalje zabrinute.- Eksperimentiraš mojim živcima - opet će živo Martin. - Sle­

dio sam se kad su se vrata otvorila. Što bi bilo da nije nasjeo na blef i da je pretražio sobu?

- To više nije naš problem - našali se djed koristeći rečenicu po­suđenu od crvenokosog Kurta. - Taj problem je iza nas i o tomu vi­še ne treba diskutirati.

I Martin se nasmije, ali onda zabrinuto turi glavu među dlanove.- Znao sam da će doći. Opasni su to ljudi.- Misliš da ti stvarno žele nauditi?- Ne mislim. Znam.- Što ćeš učiniti? Ovo skrivanje nije rješenje. Osim toga, mogu

opet zaprijetiti Veroniki, ili pokušati sa mnom...Martin ustane i nervozno se ushoda po kuhinji.- Neće. Ovaj put žele samo mene.

Ostatak večeri proveo je nad knjigom Bulgakova Majstor i Mar- garita, ali tek nakon sat vremena ustanovi da je na istoj stranici. Slo­va su mu plesala pred očima, mutila se pod težinom misli koje su mu stakleni pogled skretale s knjige. Veronika nije tog dana došla. Do­govorili su se bili da dolazi svaki drugi dan, da ne izazove sumnju. Znao je da bi kuča mogla biti pod paskom, da su njegove šanse da pobjegne minimalne, a i da nema kamo. Suočenje s njima jest nemi­novna činjenica. Bio je uvjeren da ishod tog susreta za njega može bi­ti koban i da su ovaj put došli smaknuti ga.

Odložio je knjigu.Prevrtao se s boka na bok u sobi u kojoj je bilo prevruče, ali u ko­

joj je jedino bio siguran. Okupan znojem, utonuo je u bunovan san. Bu­dio se trzajući nogama i rukama, kao da se štiti od udaraca iz tame. On­da je ležao otvorenih očiju u tišini dok ga ponovo umor ne bi svladao.

Prošla su još dva mučna dana.Trečeg je dana, nekoliko minuta nakon podneva, zvono resko za­

zvonilo. Uobičajenom brzinom sklonio se pod krevet dok je djed uklanjao sumnjive tragove njegove prisutnosti, i duboko uzdišuči smi­rio uzbuđenje i otvorio vrata. Programirani smiješak Ricka Conollyja i pružena ruka bila su ulaznica s kojom je zakoračio unutra.

- Nadam se da ne smetam. Došao sam nakratko. Je li se javio vaš unuk?

Premda ga nitko nije ponudio, on se spremno zavali na svoje sta­ro mjesto odakle je mogao motriti vrata Martinove sobe.

- Javio se - mirnim, staloženim glasom odvrati djed. Rick Conolly ukoči se u zraku nad stolicom i naglo se uspravi. Licem mu je proletio trzaj.

- I ?

- Prenio sam mu vašu poruku - nastavio je u istom tonu.- Kako ste mu prenijeli kad ovdje nema telefona? - Rick oštro

prostrijeli pogledom vrata.

18

- Nazvao je Veroniku, koja me odmah obavijestila. Njega je za­molila da ponovo nazove kad ja dođem. Eto, tako!

- Da, u redu, jasno, jasno - nervozno se Conolly ugrizao za usnu. - I što je odgovorio?

- Želi se vidjeti s vama.Nije odmah odgovorio. Skrivao je reakciju, premda ga je ludi

mišić na obrazu izdavao.- Pametno - napokon će zadovoljno. Odsjeo sam u hotelu

Esplanade. Ostavit ću broj sobe, pa neka dode tamo.- On želi na drugom mjestu. Rekao je da je najbolje na Gornjem

gradu. To vam je stari dio...- Znam - prekine ga Conolly. - Gdje?- Na Strossmayerovu šetalištu. To je tamo pored bijele kule ko­

ju zovu Lotrščak. Malo dalje je skulptura, to jest klupa od bronce sa čovjekom koji na njoj sjedi. Spomenik našem velikom pjesniku, An­tunu Gustavu Matošu. Tamo će vas čekati, na toj klupi.

- Dobro, kakve su to gluposti? - vikne Conolly. - Zbog čega da se sastajemo vani, na nekakvoj smiješnoj klupi s pjesničkim spome­nikom, kad je u hotelu udobnije i mirnije?

- Gospodine Conolly, ja vam samo prenosim njegove riječi.- To je idiotizam! - zaječao je Amerikanac svojim muklim gla-

snicama, ali onda se smiri i rukom popravi revere svijetlog sakoa. - Kada je to zamislio? - Koji dan?

- Noćas. Petnaest minuta prije ponoći.- Prije ponoći? Na klupi? Pa on je lud! Kao neki satanisti, vraž­

ji sljedbenici! Kakve su to smicalice?Djed je šutio. Čekao je da utihnu gromovi. Onda se Amerikanac

naglo uozbilji, bore mu se oko očiju namreškaše i on potmulim gla­som upita:

- A tko će njega obavijestiti da sam primio poruku?Djed je bio spreman na sva pitanja.

188

- Nazvat će ponovo Veroniku da provjeri. Rekao je da se dogo­vorim za ponoć istog dana kad se javite.

Conolly je vagao djedove riječi. Jedva je svladavao bijes.- Imate bezobraznog, umišljenog unuka. Ne znam... ne sviđa mi

se taj prijedlog... nisam siguran da ću doći.- Prenio sam vam ono što sam čuo. Rekao je da će biti tamo, a

vi učinite kako želite - slegne ramenima djed i kretnjom zorno po­kaže da bi ga htio ispratiti do vrata. Bilo je to suvišno, jer je Conolly ionako već bio krenuo. Zaustavio se još jednom kraj dovratka i smr­knuta lica ponovio kao da uči napamet:

- Petnaest minuta do ponoći. Na Strossmayerovu šetalištu, klu­pa s pjesnikom. To je sve, zar ne?

Djed potvrdi malim pomakom glave i Amerikanac u nekoliko hitrih koraka prođe kroz vrt i zalupi željeznim vratima. Razleglo se oštro struganje guma i crni ford odjuri u smjeru grada.

- Zrak je čist! - vikne djed, ali je Martin već zamišljena, ali za­dovoljna lica hodao oko stola.

- Jesi li siguran da si dobro sve to zamislio? - zabrinutih očiju će djed trljajući prstima sijede čekinje na licu.

- Nadam se. U stvari... ne znam. Znam jedino da se ne smijem s njim naći u hotelu. Ni s njim, ni sa Silnikovim.

- Hoće li uopće doći? - Martin ne odgovori. Nemirno je hodao oko stola. - Dobro, reci mi zašto baš tamo? - uporno je nastojao djed saznati nešto više o njegovoj zamisli. - Na klupi s Matošem, u ponoć! Zaista zvuči čudno. Conolly se jako naljutio.

- I Silnikov će se naljutiti - ako dođe. Želim da se sretnu na pu­stom slabo osvijetljenom mjestu. Ta dva neprijatelja što se sa mnom igraju blesave i smrtonosne igre. Od samog početka manipuliraju mojim životom, a sad kad su me odlučili kazniti, ja ću se poigrati njima.

- A poslije? Što ćeš s njima?

1

- Ti znaš što moraš red Silnikovu? - naglo ga upita Martin kao da želi zaobid njegov upit.

- Ako dođe?Nedoumica je bila nepotrebna. Dva sata nakon Conollyjeva do­

laska zvono na vratima dva puta se brzo oglasilo. Kao munja, Mar­tin je spuznuo na svoje staro mjesto, vrata njegove sobe su se zatvo­rila, a ulazna otvorila. Djed i Silnikov stajali su jedan nasuprot dru­gomu nijemo se gledajući. Djed stane u stranu i rukom ga propusti.

- Izvolite ući.Silnikov se zahvali blagim naklonom i sjede na istu stolicu na ko­

joj su nedavno još sjedili njegov suparnik iz CIA-e i mladić oko ko­jeg su se toliko pograbili, a sad bi ga tako rado dograbili. Čudesno je kako se mimoilaze u kratkom vremenu, na uskom prostoru, kao vla­kovi na ranžirnom kolodvoru. Djed sjede nasuprot njemu i znatiželj­no odmjeri ledeno lice gosta. Šutio je kao da očekuje prave vijesti.

- Gospod... druže Silnikove...- Otkud znate moje ime? Mislim da vam ga nisam rekao - sum­

njičavo ga pogleda Julijan Antonovič.- Rekao mi je moj unuk s kojim sam razgovarao telefonski i ko­

ji je poručio da se želi vidjeti s vama.Silnikov rukom snažno obuhvati rub stola. Šutio je čekajući da

djed nastavi, ali kad je stari brodski kuhar pošutio, on mirno reče:- Dobro. Neka dođe u moj hotel. Odsjeo sam u Intercontinentalu.- On je već odredio mjesto sastanka.- On je odredio mjesto! - prodere se uvrijeđeno Silnikov i po­

skoči. Djed ga prijekorno odmjeri, ali je on teško gušio ljutnju. - Stalno nešto muti, balavac bezobrazni!

- Druže Silnikove, ako želite čuti, dobro, ako ne želite, ja neću dalje govoriti.

- Izvolite, recite - ispričao se Silnikov mahnuvši dva puta po­mirljivo rukom. Djed je nastavio.

90

- Dakle, on želi da se nađete na šetalištu Gornjega grada koje se zove Strossmayerovo. Možete doći pješice ili uspinjačom. Tamo je jedna klupa, to jest spomenik podignut velikom hrvatskom piscu Matošu. Lako ćete ga naći. Na toj klupi on će vas čekati u ponoć. Točno u ponoć.

Silnikov se polako dizao sa stolice, a usta su mu se sve više otva­rala. Posljednje je riječi dočekao uspravno, zabezeknut, s rukama u položaju ispred sebe kao da u njima drži nevidljivu štrucu kruha.

- Kako? - jedva je protisnuo kroz usnice. - Je li on poludio, ili je stvarno prevršio svaku mjeru drskosti? On će meni određivati takva lu­da mjesta za sastanak?! - opet se prodere bez kontrole i udari raširenim dlanom po stolu. Djed naglo ustane. Lice mu je bilo uvrijeđeno i ljuto.

- Druže Silnikove, oprostite, ja u vašoj kući to ne bih učinio.Zbunile su stranca te riječi, čak malo i postidjele, i on se svali na

stolicu mrzovoljno se ispričavši.- Imate vrlo... vrlo... - tražio je pravu riječ - gadnog unuka. Ne­

će dobro proći.Djed je šutio. Gledali su se kao da je među njima sukob neminovan.- Pored udobnog, komfornog hotela, on za sastanak određuje

nekakve brončane klupe s pjesnicima! I to još u ponoć? Mali gad!Posljednje riječi promrsio je u bradu, kao da se boji da ih djed

ne čuje. Ali djed je šutio kao zaliven, jer sve što je imao reći već je rekao. Silnikov ustane, svjestan da je ovdje suvišan, pa natmuren krene prema izlazu. S vrata prijeteći upita djeda:

- Na koji dan on misli, i tko će ga o tomu obavijestiti?- Rekao je isti dan kad se pojavite, a to znači noćas. Obavijestit

ću ga ja, jer je rekao da će svaki dan nazvati.Tu djed doda:- Veroniku, naravno.Silnikov je rukom nekoliko puta prošao kroz kosu, široke nosni­

ce su mu se širile i sužavale, a oko mutne boje očiju iskočile su crve-

19

ne žilice. Djed ga je gledao misleći s užasom da je to čovjek koji bi, kao i onaj Amerikanac, njegovom unuku mogao nanijeti zlo. Stajao je pred njim i kipio od bijesa. Odjurio je bez pozdrava.

Kao i prvi put, čekao ga je taksi. Opet je na stražnjem sjedalu sje­dio pratilac s licem koje ne bi valjalo sresti u noći. Djed zatvori vra­ta i pričeka da se zvuk automobila udalji.

- Možeš! - vikne prema vratima koja se istog časa otvoriše.Napet kao struna, Martin je uletio u kuhinju i započeo uobiča­

jenu šetnju oko stola. Djed je šutke pratio njegove nervozne pokrete i naglo ga zaustavio rukom.

- Reci mi napokon što smjeraš sa svim tim dogovorima?- Rekao sam ti - odvratio je Martin.- Misliš da je dovoljno da se sretnu. A što onda? Tek će onda

pobjesniti i navaliti na tebe.- Dobro, što ti hoćeš?! - vikne Martin, crven u licu. - Imaš li

neko bolje rješenje?- Martine! - uvrijeđeno ga pogleda djed. - Zašto vičeš? Brinem

se za tebe.Poletio mu je u zagrljaj. Bio je viši od djeda za pola glave, premda

su ruke starog brodskog kuhara dokazivale da ga snaga nije ostavila.- Oprosti - rekao je Martin - oprosti, djede.Stari ga bez riječi pomiluje po kosi.- Nisam ni mislio da ih prepustim jednog drugomu. Između dva

sastanka razlika je od petnaest minuta. Ako obojica dođu, nazvat ću miliciju, reći o čemu se radi i kakvi su to ljudi.

- Odakle ćeš nazvati? Kako ćeš znati da su došli?- Bit ću tamo.Djed skoči kao uboden. Gledao ga je zaprepašteno.- Bit ćeš tamo? Zar si lud? Ako te primijete...- Neće. Sakrit ću se. Kad dođu, iz telefonske govornice nazvat

ću miliciju.

92

- I onda?- Onda ću zajedno s milicijom doći da ih uhapse.Djed privuče stolicu, sjede i zabrinuto podboči glavu dlanom lije­

ve ruke.- To je nekako naivno i ludo, ne znam, mislim da je to suviše

opasno.- Ništa bolje ne znam, a pod krevetom više ne želim ležati. Ho­

ću živjeti kao normalan svijet.- Možda je najbolje da i ja krenem s tobom - predloži stari stru-

žući prstima oštru sijedu bradu na obrazima.- Ne! - usprotivi se Martin. - Nema potrebe. Nisi ti više u sna­

zi da se mlatiš, a najmanje s njima. Ni Veronika ne smije ništa znati.- Ali oni nisu sami. Obojicu je pratio po jedan mračan tip. A

možda ih je i više.Martin ne odgovori. Prsti su mu se grčevito stezali u šaku i opu­

štali.- Dušo moja, - nježno će djed - kako ćeš ti s njima?Martin priđe televizoru i pritisne dugme. Upravo je bila emisija

za mlade i spiker je najavio grupu Europe. Visoki, polugoli momci prašili su užarenim kretnjama po instrumentima, ljuljajući ogromne, kovrčave kose kao perjanice pod snopovima raznobojnog svjetla. Ispod pozornice gomila uskomešanih glava ljuljala se u ritmu melo­dije Final Countdoivn.

Zvuci su mu kao toplina prodirali u tijelo, puneći ga energijom, odlučnošću i željom za posljednjim obračunom. Sve jače udarao je takt nogama i rukama puštajući da ga rockeri Europe ponesu svojim čarobnim zvucima. Imao je osječaj da bi se uz povišeni naboj te pje­sme doista mogao odlijepiti od zemlje, vinuti u zrak, i kao anđeo osvetnik sjuriti se na Silnikova i Conollyja dok sjede na klupi kraj Matoša i jednim zamahom mača odrubiti im glave. Naravno, ne do­dirujući brončano, brkato lice pjesnikovo.

19.

Kad je glazbeni spot završio, on ugasi televizor, ne želeći da mu druge melodije razvodne blaženost i sigurnost što ih je tako intenziv­no bio osjetio. Djed ga je netremice motrio ne shvaćajući sasvim njegovo ponašanje, ali nije htio ništa pokvariti suvišnim pitanjima.

- Citat ću do jedanaest sati, a onda idem. Sam.I povukao se u svoju sobu. Djed je umirio ruke u krilu, okre­

nuo se okruglom zidnom satu, mutnom od plina sa štednjaka, i tu­robnim pogledom stao motriti kako se crvena kazaljka za sekunde brzo okreće.

Točno u jedanaest otvorila su se vrata Martinove sobe. Stajao je obučen, blijed u licu, spreman za polazak. Djed je lovio svaku njego­vu kretnju, svaki pogled. U trenutku kad stari htjede nešto zaustiti on strogo podigne ruku uvis i ledenim glasom reče:

- Samo pozdrav i ništa više!Djed proguta riječ i čvrsto ga zagrli. Martin ga nježno poljubi u

tjeme i tiho šapne:- Odrastao sam i moram sam.Djed zakima glavom dajući mu do znanja da se slaže. Grizao je

usnice kako bi prevario suze koje su navirale. Vrata se zatvoriše. Laga­ni koraci po stazi i šum vrtnih vrata bili su znak da je izašao na ulicu.

Bilo je toplo, ne onako vruće kao u noći prvog susreta s njima, ali dovoljno da krene raskopčane košulje. Odlučio je propješačiti cije­li put. Prolazio je ulicama zagledajući svaku kuću kao izloške na značajnoj izložbi. Sve se u njemu miješalo poput kaotičnog mozaika. Nizala su se lica ljudi koje je bio sreo u ovom kratkom, tako nevje­rojatnom razdoblju svog života.

Smiješili su se debeli Bregešvilis, Abdul i Farid sa svojim malim automatima, starac što mu je točio crni čaj u pustoj kući afganistan-

94

skog kamenjara, crvenokosi Kurt Nagel s limenkom piva Carlsberg i vlažnim brcima, gospodin Lamayo s panama šeširom u ruci i nasmi­jani, lijepi i hrabri profesor arheologije Onofre. Zatim su se ispreple- tala lica Miskito Indijanaca, Cachorrosa, i užasnute oči milicajaca Sa- randoj u plamenu. Sve je plesalo, kovitlalo se, raspadalo i iznova vra­ćalo, kao dijelovi rasprsnutog sna. A iza tog kaleidoskopa lica i do­gađaja odzvanjali su zvuci melodije Final Countdoivn, kao da mu je tko u glavu usadio ploču koja se automatski vraća na početak. Opet bi izronile fasade, s osvijetljenim ili zatamnjenim prozorima, ljudi i promet na ulicama kojima je prolazio.

Jedino su dva lica bila izvan toga okvira. Lice Julijana Antono- viča Silnikova i Ricka Conollyja.

Za nešto više od pola sata ugledat će ih u strašnoj realnosti. Sti­gao je do podnožja uspinjače. Dvije plave kabine upravo su se mimo­ilazile na sredini puta i u njihovim osvijetljenim unutrašnjostima nazi- rale su se crne figure ljudi. Stube koje su paralelno s uspinjačom vodi­le prema bijeloj kuli Lotrščaka na vrhu, i opustjelom Strossmayerovu šetalištu, bile su mračne i tihe.

Kretao se na vršcima prstiju. Poput mačke, došuljao se do ulaza restorana čija su vrata bila zatvorena, a iza zidića je bila padina s dr- većem i grmljem. Zastane i oslušne. Doista je bilo tiho i pusto.

Put se račvao stubama prema šetalištu i uskom asfaltiranom str­minom prema centru. Preskočio je zidić i šuljajući se produžio dalje. Nagazio je na bocu i umalo da se nije skotrljao niz padinu. Zastane da mu se oči priviknu na mrak. Zatim oprezno nastavi sve dok mu se u ravnini glave, pedesetak metara poviše, ne ukaza izlivena klupa s kipom pisca naslonjenog rukama na naslonu. Noge je prebacio je­dnu preko druge. Osjeti kako mu srce brže lupa.

To je mjesto gdje će oni uskoro stići. Najprije Conolly, zatim Sil- nikov. Stotinu metara dalje jest telefonska govornica iz koje će na­zvati miliciju. Još jednom provjeri jesu li mu kovanice u džepu i pri-

195

bliži se deblu visoka stabla koje je bio odabrao kao motrište. Uhvati se rukama za prvu izbočinu, brzo i spretno dočepa se čvrstih grana. Sjeo je u rašlje, potpuno zaklonjen mrakom i gustom, zelenom zavje­som lišča. Klupa s Matošem bila je u ravnini s očima i po njoj je pa­dalo zagasito, zelenkasto svjetlo s plinske laterne u blizini. Još samo da u tišini pričeka da prođu posljednje minute.

Rick Conolly stajao je pred velikim ogledalom svoje luksuzne sobe u hotelu Esplanade. Popravljajući razrijeđene pramenove nad čelom i oblačeći lagan sako krem boje, još je jednom u mislima po- navaljao detalje plana. Znao je kamo treba otići, jer je još istog dana nakon posljednjeg posjeta Martinovoj kući obišao dogovoreno mje­sto sastanka. Pratio ga je šutljivi tip širokih ramena i bikovske glave. Na licu mjesta sve su precizno odredili. Krenut će zajedno u pola dvanaest. Za deset minuta su tamo. Doći će nešto prije da bi se šut­ljivi tip smjestio u udubinu iza gornjeg zida šetališta, gdje su dva ve­lika kontejnera za smeće. Conolly će krenuti puteljkom kroz drvo­red, pored kule Lotrščak, do klupe na kojoj sjedi brončani pjesnik. Sjest će pored njega i pričekati Martina.

Pratilac će se sakriti iza kontejnera, dvadesetak metara dalje, dr­žeći u ruci revolver s prigušivačem. Njegov je jedini zadatak da, u trenutku kad naiđe taj bezobrazni mladić koji ga je prevario i priu­štio mu veliku neugodnost objavljivanjem lažne vijesti o uništenju Radio Slobode, bude napokon kažnjen.

Bez mnogo riječi i sentimentalnosti. Čovjek širokih ramena pa­žljivo će nanišaniti, to mu je osnovni posao, i povući okidač čim Martin sjedne na klupu. Sve će se dogoditi bešumno, kao da je tko brzom kretnjom izvukao čep iz boce s vinom, a jedini svjedok bit će

196

treći čovjek od bronce, taj njihov pjesnik čije se ime nije ni trudio za­pamtiti.

Gledao je Conolly svoje lice na kojem je vibrirao mišić i zado­voljno se smiješio. Okrenuo se, a šutljivi tip širokih ramena, koji ga je poput sjene čekao, poskoči sa stolice. Conolly još jednom oštro pogleda pratioca koji glavom potvrdi da je spreman za pokret.

- Let’s go! - reče, utrne svjetlo i zatvori vrata za sobom.

Julijan Antonovič Silnikov nervozno je koračao po mekom sagu luksuznog apartmana u hotelu Intercontinental. Bilo je već pola dva­naest, a on još uvijek nije donio definitivnu odluku hoće li krenuti na taj sastanak. Premda je razgledao mjesto i razradio plan, još se ko­lebao je li pravi trenutak. Što se nauma tiče, ostao je nepromijenjen. Nakon svega što im je učinio taj mladi drznik, nakon prijevare i bije­ga iz Miinchena, odlučio je ispuniti prijetnju još iz Nikaragve. Ko­liko god bio bijesan zbog Martinova neobjašnjiva nestanka, zadovolj­no je javio da je zadatak izvršen, jer su naslovi u sutrašnjim novina­ma to potvrdili. Tek nakon dva dana, tajnim kanalom, saznala se isti­na. Pozvali su ga hitno na odgovornost i korili, a njegov se bijes pre­lio poput uskipjela mlijeka.

Ne obavještavajući nikoga, poveo je povjerljiva čovjeka sa sobom i odletio u Zagreb. Pratio ga je tip koji je govorio deset riječi dnevno, ali je bio u stanju deset metaka u deset sekundi istresti u desetku. Sje­dio je sad za malim stolićem, s pištoljem na kojem je bio namješten prigušivač, i očima pratio nervoznu šetnju svoga šefa po apartmanu.

Minute su tekle, a Silnikov je kružio kao škorpion u loncu. Po­gledao je na sat. Bilo je još vremena da stignu. Znaju što treba učini­ti. Prići šetalištu s druge strane, preko platoa iza crkve, gdje se nala-

19'

zi čudan, plavi paviljon. Izgleda kao šator od stakla i keramike. Bio je to izložbeni prostor, ali što je najvažnije, pružao je sjajan zaklon i pogled na klupu gdje če se u ponoć pojaviti taj dripac.

A onda ga čeka kazna. Jednostavna i bez buke. Nema više nika­kva razgovora. Previše je štete nanio. Njegov će čovjek izvući pištolj i s dvadesetak metara udaljenosti nanišaniti i opaliti. Sve će biti go­tovo za nekoliko sekundi. Jedini zvuk bit će sličan onomu kad se ba­ci kamen s velike visine na mirnu površinu vode. Izgubit će se istog časa iz grada i staviti točku na taj slučaj koji ih je stajao deset puta vi­še no što vrijedi.

A njega će ostaviti da sjedi u društvu sa svojim pjesnikom, kao opomena da se s njihovom službom nitko nekažnjeno ne može poig­ravati.

Jedino se bojao da ne odlazi tamo uzaludno. Da ga drski mladić opet ne prevari i ne dođe. U tom slučaju, stavit će mu vječnu stražu pred vrata kuće, sve dok se ne pojavi. Napravio je još jedan krug po cijelom apartmanu, prišao prozoru i zagledao se u daljinu. Vidio je jasno osvijetljeni, prednji dio kule Lotrščak i plave kabine uspinjače u pokretu. Dvadeset minuta do ponoći.

Dovoljno, sasvim dovoljno, ako odmah krenu. Rukama je po­pravio sijedu kosu, očima dao znak šutljivcu koji vičnom kretnjom odmah strpa pištolj pod pazuho, i krene za njim prema vratima.

Zaboravio je utrnuti svjetlo i ostavio je vrata apartmana otključana.

Sa svojeg tamnog, skrivenog mjesta u rašljama drveta, Martin je dobro vidio osvijetljeni sat na trgu u središtu grada. Bilo je pet­naest minuta do ponoći. Šetalište je bilo prazno, samo su nedaleko od govornice mladić i djevojka, zagrljeni, stajali uza stablo. Klupe

198

na šetalištu bile su prazne, osim one na kojoj je sjedio nepomični Matoš.

Čvrsto je zgrabio rukama granu pod sobom. Pored kule Lotrščak, iz mraka u donjem dijelu šetališta, kao dvije opasne sjene, prilazila su dva čovjeka. Prođoše pored mladiča i djevojke, oštro ih odmjerivši, ali oni su bili suviše zaneseni da bi na njih obraćali pažnju. Mekim, ne­čujnim koracima prišli su klupi s pjesnikom. Pod zelenkastim svje­tlom, gotovo nadohvat ruke, stajao je Conolly. Njegov je pratitelj pro­motrio okolinu i žurno se uputio prema rubnom zidu gdje su stajala dva kontejnera. Vještim skokom prebacio se na drugu stranu i nestao.

Martin osjeti kako mu se ledi krv u žilama, premda je bila ugo­dna, ljetna noć. Conolly je nehajno sjeo s desne strane kipa, kao da je slučajno zastao kako bi promotrio grad s romantična položaja. Ra­zgledao je znatiželjno kip i prebacio ruku Matošu oko vrata pa se či­nilo kao da tu sjede dva dobra prijatelja. Ali nervozno se ogledavao. Minute su se vukle kao na puževim leđima. Conolly je cupkao no­gom, ustao, prišao zidiću i zagledao se u mrak. Pogledao je lije- vo-desno i trgnuo se začuvši korake. Bili su to mladić i djevojka. Udaljavali su se prema Markovoj crkvi. On strpa ruke u džepove i nervozno obiđe klupu. Napokon sjede i opet zagrli Matoša.

Martin pogleda sat na trgu. S malom kazaljkom na dvanest već se gotovo sljubila i velika. Srce mu je tuklo u grlu. Sad će Silnikov. Bože, kako li će izgledati taj njihov susret, i hoće li on imati dovolj­no snage da pozove miliciju? Ta mu se ideja činila sve besmislenijom. Postalo mu je jasno da je smiješno sa zecom u hajku na medvjede.

1 telefonska je govornica suviše blizu. Ako ga ne vide, čut će ga sigur­no. Ostao je prikovan uza stablo s ludom željom da tu zauvijek ostane.

S dva velika zvonika katedrale oglasiše se zvona. Ponoćno od­brojavanje.

I Conolly okrene glavu u tom smjeru, kao da mu je dosta čeka­nja. Čak se malo pridigao, ali mu glava naglo poleti naprijed, zatim

se svine u trbuhu kao da ga je spopao bol. Grčevito je obuhvatio Ma- toševu ukočenu glavu. Ostao je nepomičan u tom položaju, dok mu je druga ruka spuznula niz tijelo.

Martin osjeti kako mu se srce seli iz vrata u vrškove prstiju i div­lje tuče na mekoj koži jagodica. Conolly se nije micao. Izgledao je kao da če poljubiti obraz mrtvog pisca. Neko je vrijeme vladala uža­sna tišina. Činilo mu se da čuje kako drhti lišče iako nije bilo ni da­ška vjetra. Jedino su još ječali posljednji udarci zvona s katedrale. Iznenada su zaškripale cipele. Iz mračne pozadine, u kojoj se nazirao samo okvir čudnog izložbenog paviljona, pojavio se čovjek. Išao je ravno prema klupi.

Prepoznao bi taj korak i na pustinjskom pijesku. Nije bilo sum­nje. Dolazio je Julijan Antonovič Silnikov. Kad je stao na korak od klupe, zelenkasta je svjetlost sablasno obasjala njegovu figuru. Če­kao je desetak sekundi, kao da se pribire, prije nego če pristupiti da na jačem svjetlu još jednom vidi mladiča kojeg če zauvijek srediti.

Nagnuo se bliže licu sljubljenom uz brončani obraz, a tad mu se oči ispuniše užasom. Učinilo se Martinu da mu je pogled kao dvije laserske zrake. Ali bio je to doista posljednji pogled, jer se več i sljedeći pokret zaustavio u zraku. Ruka, koja je krenula prema glavi Conollyja, trznula se kao da ju je nevidljiva opruga povukla unazad. Obje su noge istovre­meno klecnule. U toj komičnoj pozi, napravio je još jedan korak, uda­rivši trbuhom u naslon klupe, i pognuo se s glavom nadolje. Nalik na kazališni naklon koji više ni najsnažniji pljesak ne može uspraviti. Ostao je pognute glave i s jednom rukom na sjedalici dok je drugom zagrlio pisca oko vrata sa slobodne strane. Martin je sve ovo pratio bez daha. Odigralo se to u potpunoj tišini kao kratka vježba pantomime.

Učini mu se da iza izložbenog paviljona čuje kako se brzi koraci gube u daljini. Odmah nakon toga spazio je Conollyjeva čovjeka ka­ko se vješto prebacuje preko zida i hita strminom prema centru ne osvrćući se za sobom.

.00

Još je teško sve povezivao u glavi, premda se situacija bistrila. Noge su mu utrnule, ruke ga boljele. Pustio je najprije dovoljno zra­ka u pluća. Sve se opet smirilo. Spuzne niz drvo.

“Bože”, pomisli dok se oprezno uspinjao prema Lotrščaku, “oni su se međusobno poubijali!” Zastao je uza zid uspinjače odakle se lije­po vidio Zagreb. Kolebao se da priđe klupi. Što ako se vrate tipo­vi čiji su se koraci maločas izgubili u mraku? “Oni su htjeli smaknu­ti mene. Ispalo je nevjerojatno. Kobna zabuna za njih. Neće se više vratiti. Odjurili su kao vjetar, uplašeni jedni drugih. Šefovi su im mr­tvi i za njih je najbolje da nestanu”, mislio je. Nije želio prići bliže. Bili su nepomični, pogođeni supermecima. Odavde djeluju gotovo veselo. Poput trojice prijatelja što su previše zavirila u čašu pa se, za­grljeni, trijezne gledajući grad.

- Ne, neću tamo. Nemam želje vidjeti ih - uvjeravao se polugla­snim šaptom Martin. Naslonio se na zid i zagledao u Zagreb. Bio je lijep kao i uvijek, u svojim noćnim titrajima i zvucima što su pristi­zali iz donjih ulica. Svrne pogled na klupu. Matoševa se glava uzdi­zala iz njihovih zagrijala. Najednom mu padoše na um stihovi tog nesretnog pisca čiju je pjesmu napamet govorio na jednoj školskoj priredbi. Sabrao se te je u mislima svu ponovi:

Ja vučem čemer magle tvojih gorah Očajnost zvijezdah, što nad tobom niču,U meni jeca sjena tvojih dvorah,Moj otrcani, kraljski, banski Griču!

Ja nosim Gospe staromodnu priču,Na kuli Vrata, Svijeću gorkih Morah,Pa pjesmu, što pod starcem tramom kliču Dijaci, zvona preporodnih zorah.

2(

Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih, U gradu tom je vilovo Lisinski U gradu tom je susto Vraz i Gaj.

Dijetenklasnih pokraj ovih uzah Bje krv Ilirah, Mate Gupca suza: Ta žuhka suza, slatka kao k a j.

Baš kao da mu se skupio čemer oko srca. Naprasnu smrt svojih progonitelja uzeo je kao logičan, ne baš željan kraj svih svojih pusto­lovina. Nije osjećao zadovoljstvo, niti sreću, strah ili mržnju, već sa­mo veliko olakšanje.

Osjeti dodir ruke na ramenu. Srce mu stalo i ustrašena se lica na­glo okrenuo. Pred njim je stajao milicionar u uniformi, držeći u ruci voki-toki.

- Je l’de, drug, što ti tu radiš? - pitanje nije bilo previše srdačno.Toliko se zbunio, paraliziran strahom od pomisli da se vratio

koji od onih bešumnih revolveraša, da nije odmah odgovorio.- Čuješ što te pitam, je s’ gluv? Druže, pokaži legitimaciju!Martin mehanički zavuče ruku u džep i osjeti putovnicu pod ru­

kom. Meksičku putovnicu koju mu je Silnikov nabavio u Nikaragvi i za koju je mislio da mu više neće trebati. Nije znao da mu je još uvijek u džepu. Istog trena javi mu se spasonosna ideja. Slegne rame­nima kao da ne razumije i zbunjeno odvrati:

- I don ’t understand.Milicajac ga strogo odmjeri od glave do pete.- Što, stranac? Da vidim onda pasoš. Pa-se-port! - izgovorio je

rastavljajući polako slogove.

)2

Martin izvuče putovnicu i pruži mu je. Milek se odmakne ko­rak, otvori je, zagleda se u sliku, zatim u Martinovo lice koje ga je naivno gledalo. Pritisne dugme na voki-tokiju i prinese ga ustima. Začuo se glas s druge strane.

- Čuj - vikne on držeči putovnicu nagnutu malo prema svjetlu lanterne da mu bolje pročita ime - imam ovdje kod uspinjače nekog Meksikanca. Zove se Martin Martinez... ne... nije... što?... Ništa... stoji tu i bulji u grad... ne, ništa drugo... ništa sumnjivo... da... i ina­če sve mirno... u redu, dobro, zdravo!

Isključio je aparat i vratio Martinu putovnicu.- Do you speak English? - upita ga Martin pristojno. Čovjek u

milicijskoj uniformi samo strigne obrvama i kratko odbrusi:- Ne.Martin se htjede još malo poigrati. Pretvarajući se kao da natu­

ca hrvatski, zaokruži rukom po noćnoj panorami Zagreba.- Ja student. Daleko... tamo... iz Managua u Meksiko. Prvi put

Zagreb. Vi ima divno grad.Ali milicionar kao da nije suviše mario za njegovo oduševljenje.

Spazio je čudno zagrljenu trojku na klupi i oni su ušli u fokus njego­ve pažnje. Ispruženim je dlanom odmahnuo pored oboda svoje ka­pe, kao da pozdravlja i, s rukama na leđima, samouvjerena koraka, lagano se odgegao prema klupi.

Gledao je Martin za njim bez želje da se nasmije. Neobjašnjiva sjeta obuzela ga je čitava.

Milicionar se približavao klupi sigurnim korakom i zaustavio iza leđa pokojnika na nekoliko koraka. Martin pođe korak naprijed da vidi što će učiniti.

Milicionar im je još uvijek stajao za leđima kao da se sprema na skok. Sigurno su mu bili temeljito sumnjivi. Onda popravi kapu, na­mjesti pendrek i futrolu s pištoljem, prekriži ruke na leđima, pođe još dva sigurna koraka i oštro reče:

20.

- Drugovi, vaše legitimacije!Tog trenutka, u Martinovo je srce opet ušla radost. Osjetio je

silno zadovoljstvo što se nitko od zagrljene trojke nije okrenuo, kao da poziv tog noćnog milicionara smatraju toliko beznačajnim da na njega ne treba ni odgovoriti.

04

Bilješka o piscu

Dubravko Jelačić Bužimski rođen je u Zagrebu 25. ožujka 1948., gdje je i diplomirao na Pravnom fakultetu.

Objavio je zbirke pripovijedaka: Okus mesa (1972.) i Surove kazališne priče (1975.). U to vrijeme zaokuplja ga kazalište pa se okreće pisanju drama: Izložba ptica (1973.), Preludij za dobre ljude s trga (1974.), Surove kazališne priče ili Priče iz naše šume (1978.), Gospodar sjena (1978.), Donadinijeva smrt (1982.), Poštar zvoni samo jedanput (1983.), Ponoćna igra (1985.), Osvajanje kazališta (1985.) i Mafija (1995.). Sve su te drame igrane u brojnim hrvatskim kazalištima, ali i u inozemstvu, a neke su i tiskane u knjizi pod naslovom Sjene. Uz kazališne je drame, pisao i radiodrame, filmske scenarije i scenarije za televizijske drame te za dvije televizijske serije: Troje u dvorcu i Razgovor sa sjenama.

Književnost je njegova velika ljubav, a možda su mu najdraži dio vlastitog stvaralaštva tri romana za mladež: Sportski život letećeg Martina (1984.), Balkanska mafija (1986.) te Martin protiv CLA-e i KGB-a (1988.), koji čine poznatu trilogiju o Martinu koja je ušla u školsku lektiru.

U novije je vrijeme objavio zbirku priča Plava krvna zrnca (Alfa, Zagreb, 2007.). Živi i radi u Zagrebu.

2(

Bilješka o ilustratoru

Sebastijan Čamagajevac rođen je u Zagrebu 1972. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je

smjer primijenjene grafike u klasi prof. Tišljara.Bavi se ilustracijom, stripom, grafičkim dizajnom, fotografijom.

Objavljivao je za mnoge nakladnike u Hrvatskoj, Sloveniji i SAD-u.Dobitnik je više nagrada na natječajima u Hrvatskoj i u inozem­

stvu; “L. Ron Hubbard’s Illustrators of the Future” u Los Angelesu, prvu nagradu “Salona stripa” u Vinkovcima, prvu nagradu za strip “Salona mladih” te prvu nagradu za strip od jedne table “Top Secret”, “Crtani Romani šou” u Zagrebu.

06

SADRŽAJ

RUSI U CENTRU GRADA .......................................................................... 7

PRIJATELJSKO UVJERAVANJE POPRAĆENO GRUBOSTIMA . . 15

AMERIKANCI DOLAZE .......................................................................... 28

SOBA S POGLEDOM NA CRVENI TRG.................................................38

LET IZNAD AFGANISTANSKIH GUDURA ........................................ 52

BIJEG UZ NOĆNU PUCNJAVU .............................................................. 60

PAKLENSKA VOŽNJA DŽIPOM ............................................................67

SUSRET U NAPUŠTENOM HOTELU .................................................... 84

ŠUTLJIVI PLAĆENIK .............................................................................. 100

VRATOLOMIJE U ZRAKU ..................................................................... 109

OKRŠAJ NA RUBU DŽUNGLE .............................................................119

TOPLA TROPSKA KIŠA ..........................................................................127

U RUKAMA STAROG NEPRIJATELJA ............................................... 144

RADIO SLOBODA ................................................................................... 157

POVRATAK KUĆI ................................................................................... 171

DVOSTRUKA ZAGREBAČKA SMRT .................................................. 181

Bilješka o piscu ..........................................................................................205

Bilješka o ilustratoru .................................................................................206

2(

DO SADA IZAŠLO U ALFINOJ BIBLIOTECI ZA DJECU I MLADEŽ (*Alfina lektira)

Begić, IrenaDOLORES I ŠUMSKE SJENE

Bilopavlović, Tito FILIPINI IZA UGLA ‘PAUNAŠNagrada „Crigor Vitez" 1978.

"BISERNO URESJEHrvatska usmena ljubavna poezija(Priredio: Stipe Botica)

Bitenc, Jadranko*TWIST NA BAZENU

Bjažić, MladenOPASNO PO ŽIVOT - rasprodano Nagrada „Ivana Brlić-Mažuranić" 1993.

Boždar, IvanPISMA SUNCU — rasprodano

BOŽIČNE PRIČE (Priredio: Božidar Petrač)

Brajko-Livaković, Maja‘FINKA Fl"KAD POBIJEDI LJUBAVNagrada „Mato Lovrak“ 1997.NIJE FER — rasprodanoNagrada „Alfa - knjiga za mladež" 1999.

SIRENA I OBLAK — rasprodano STAKLENI DVORAC

Brlić-Mažuranić, Ivana‘ČUDNOVATE ZGODE ŠEGRTA HLAPIĆA

Budak, MileOPANCI DIDA VIDURINE - rasprodano (Priredio: Josip Kekez)

BUDI SVOJ‘Hrvatska lirika 19. stoljeća (Priredio: Vinko Brešić)

Čuić, Stjepan TAJNOVITI PONOR

Čunčić-Bandov, Jadranka»IGRE SA ZMAJEVIMA ‘ŠALE, TRICE, ZVRNDALICE

Daudet, Alphonse‘PISMA IZ MOG MLINA (Priredio: Vlado Pandžić)

Ezop»BASNE(Priredio: Josip Kekez)

Gardaš, Anto‘BAKRENI PETAR ČOVJEK S CRVENIM ŠTAPOM ‘DUH U MOČVARI ‘IZUM PROFESORA LEOPOLDA KRAĐA U GALERIJI ILI SVE SE UROTILO

PROTIV MALOG TERZIĆA LJEPŠI ĆE POSTATI SVIJET »MIRON U ŠKRIPCU TAJNA JEDNOG VIDEOZAPISA

Gjalski, Ksaver ŠandorDOLAZAK HRVATA - rasprodano ‘POD STARIMI KROVI(Priredio: Vinko Brešić)

Gjerek, Anica — Gjerek-Lovreković, MajaZVJEZDANA KOŠULJA - rasprodano

Gluščević, Maja‘BIJEG U KOŠARIIVIN VUČKO — rasprodano Nagrada „Crigor Vitez" 1995.

‘KLOPKA ZA MEDVJEDIĆATKO JE OTEO DOLORES - rasprodano

Hercigonja, Želimir*BAJKOVNICA - PRAŠNJAVKO

KJEL - CRNA LABUD PTICA TAJNI LEKSIKON

Horkić, DragutinLJEŠNJAK U VITRINI - rasprodano

Horvat, RudolfNA BEDEMIMA STARE HRVATSKE - rasprodano (Priredio: Ivo Zalar)

"HRVATSKA LAĐA 1. - rasprodano (Priredili: Vlado Pandžić i Božidar Petrač)

"HRVATSKA LAĐA 2.(Priredili: Vlado Pandžić i Božidar Petrač)

"HRVATSKE BAJKE I BASNE (Priredio: Ivica Martičević)

HRVATSKE USMENE LIRSKE PJESME— rasprodano

(Priredio: Stipe Botii .t)

HRVATSKE USMENI P|[ SMI I BROJILICE— rasprodano

(Priredili: Josip Keke/ i Vlado Pandžić)

Iveljić, NadaŠESTINSKI KIŠOBRAN rasprodano Nagrada „Crigor Vite/'1 I1)/.’

Jelačić Bužimski, Dubravko"BALKANSKA MAI l|A "MARTIN PROTIV ( IA <■ I KOB . 1

Jurkić, ŠtefaNEVIDLJIVA KRAI |l< A(Priredio: Božidar Potr,«')

Kanižaj, Pajo ČUDO U DJETETU3ČAVE PJESME raspmdano Nagrada „Crigor Vito/" I1)’ti

ZAPISI ODRASLOU IIMAČA i.opiodano

KIP DOMOVINEAntologija hrvatske rodoljubne poezije 19. i 20.

stoljećaj (Priredio: Božidar Petrač)

Kolumbić, TinPRIČE IZ PETROVA UHA

Kopjar, MladenŽCANCI OD VANILIJE

Kozarac, Josip"SLAVONSKA ŠUMA (Priredio: Dubravko Jelčić)

Krilić, Zlatko"ČUDNOVATA ISTINA "KRIK"VELIKI ZAVODNIK NA PRVOM SUDARU "ZABRANJENA VRATA ZAGONETNO PISMO

Kušan, Ivan KOKO U PARIZU Nagrada „Crigor Vitez" 1972.

UZBUNA NA ZELENOM VRHU

Kušec, MladenKRIJESNICE PREDGRAĐA - rasprodano

MAMA, TATA I JA — rasprodano Nagrada „Mato Lovrak" 7992.

Lovrak, MatoANKA BRAZILIJANKA — rasprodano DOBRA OLUJA — rasprodano DRUŽBA PERE KVRŽICE — rasprodano VLAK U SNIJEGU — rasprodano

Majer, VjekoslavŽIVOT PUŽA - IZ DNEVNIKA MALOG PERICE

— rasprodano (Priredio: Vinko Brešić)

Mandić, Milena"POKAJNIK

Marušić, MatkoŠKOLA PLIVANJA

Matoš, Antun Gustav*OKO LOBORA I DRUGI PUTOPISI(Priredio: Vlado Pandiić)

Mažuranić, Fran*LIŠĆE I MLADOST-RADOST (Priredio: Vlado Pandžić)

Mayer, MilutinTATARI U HRVATSKOJ — rasprodano (Priredio: Ivo Zalar)

Mihoković-Kumrić, Nada* LASTI N REPNagrada „Mato Lovrak" 1995.

Nazor, Vladimir* VELI JOŽE, VODA I DRUGE PRIČE (Priredio: Vinko Brešić)

Pilić, Sanja»MRVICE IZ DNEVNOG BORAVKANagrada „Ivana Brlić-Mažuranić" 1995.

»NEMAM VREMENA

Primorac, Branka»LJUBAVNI SLUČAJ MAČKA JOJE MAMA, PAZI PAS — rasprodano »MATURALACNagrada „Mato Lovrak" 1993.

Prosenjak, Božidar»SIJAČ SREĆE

Pulić, NikolaČUVARI AMFORA — rasprodano KORMORANKRKOM UZVODNO — rasprodanoKLJUČIĆ OKO VRATA - rasprodano Nagrada „Grigor Vitez" 1985.

Ramljak, Ivan Ićan»KRUH SVETOGA ANTENagrada „Serra International - Venezia" 1992.

»POVRATNIKSAN BEZ UZGLAVLJA - rasprodano Nagrada „Grigor Vitez" 1986.

SUZA I RADOST DIDOVA - rasprodano Nagrada „Grigor Vitez" 1992.

ŠKOLARAC

Rodari, GianniČI PO LI NO — rasprodano

Rundek, MelitaHAJ, JA SAM ONLINE

Storić, ŠimeJANA, VOLIM TE, AL' STVARNOMAČKA SE UVIJEK DOČEKA NA NOGENagrada „Anto Gardaš" 2006.

»POLJUBIT ĆU JE USKORO, MOŽDA Nagrada „Alfa - knjiga za mladež" 1999. Nagrada „Mato Lovrak" 2000.

»SUVREMENA HRVATSKA NOVELA (Priredio: Tomislav Sabljak)

»ŠALJIVE NARODNE PRIČE (Izbor i obrada: Zlatko Krilić)

Šenoa, August»BRANKA(Priredio: Vinko Brešić)»PROSJAK LUKA

Šimunović, Dinko»ALKAR I DUGA(Priredio: Josip Kekez)

Škrinjarić, SunčanaKAKTUS BAJKE — rasprodano Nagrada „Grigor Vitez" 1970.

Taritaš, MilanGDJE IZVIRE POTOK

Todorovski, Zvonko♦MIRAKUL OD MORA MRLJANagrada „Mato Lovrak" 2004.PLAVI TRUBAČ

Tomaš, StjepanMALI RATNI DNEVNIK - rasprodano

Tomičević, IvanPASJA POSLA — rasprodano

Turić, ĐuroZNAMENITI HRVATI - rasprodano

VILA HRVATICAAntologija hrvatskoga pjesništva humanizma i

renesanse(Priredio: Rafo Bogišić)

VISOKI JABLANI — rasprodano Hrvatska lirika 20. stoljeća (Priredio: Vinko Brešić)

ZABREG — rasprodanoAntologija suvremenoga hrvatskog pjesništva o

Zagrebu(Priredio: Vinko Brešić)

Zemunić, VeraLJUBAVI OBIČNE I NEOBIČNE

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 729092.

TisakZrinski d.d., Čakovec

Tiskano u veljači 2010.