JAN KO MATKO

DVA ŽIVOTA JEDNE ŽENE

Osobe:LIDIJA UKRAINČEK, kći Ervina i ZlateDjed JAKOB, poljski Židov, tvorničar tekstilaBaka HELA, bečka Židovka, kći tvorničara svijećaOtac ERVIN, židovske vjere, HrvatMajka ZLATA, krojačicaDjed PALMINI OTILIO, Talijan, propali tvorničarBaka ANA, gorljiva katolikinja, Hrvatica iz Srijema saveleposjeda VukovacBOŠKO VUJASIC, sin Branka, odvjetnika iz Banata iRUŽE, pravoslavacJOSIP DE VALUN, sin posjednika, tvorničara iz Slavonije,francusko-hrvatskog podrijetlaIVANA, Josipova majka, iz ličke časničke obitelji.Imena su izmišljena i svaka podudarnost sa živima i mrtvima samo je slučajna.

U palači Jakoba Ukrajinčeka na Zrinjevcu vladala je velika uznemirenost, a najviše se uzrujavao gospodin Jakob, uzbuđeno se obraćajući prisutnima:— Moj sin mora sutra na frontu, moj jedini sin, Ervin.— Meni je žao, gospodine Ukrajinčeku, ali što mora biti, mora, nalog je došao iz Ratnoga ministarstva.— Ali, gospodine generale, čemu ste vi korpus komandant general Lipovšak, kad se više sluša jednog mađarskog kapetana, toga Šašu.— Čuješ li to, Žiga? Razumijete li vi to, gospodine Grahom? Šta ti veliš, Freind? A ti, Kenig, šutiš?— Šta ti misliš, Jakobe, da bih ja tu sjedio u tvojoj kući da moja Erna ne zdvaja i plače što Ervin mora na frontu?— Nama je žao, Kenigu, i meni ali mi imamo sreću, moj Jože mora u Gospić, a Kenigov sin u Suboticu.— Gdje je tu pravda? Moj Ervin mora na frontu radi svađe u tom prokletom Pik-baru. Shvaćaš li ti to, draga Hela?— Nemoj mi toga spominjati, Jakobe, već dva dana plačem i ne mogu se utješiti, da naš Ervin mora na ratište. — Ona se obrati generalu:— Dragi generale, spasite nam sina. Što košta da košta, nećemo žaliti, vjerujte mi. Jakob doda: — Neću žaliti pola imetka.— Gospodine Ukrajinčeku, novcem se ne može sve postići.— Evo, tu sjedi tvorničar Žiga Štern. No, reci Žiga, nisi li obećao milion kruna ako moj Ervin oženi tvoju Ernu?

— Da, obećao sam miraz mojoj kćeri.— Opet ponavljam, Ervin prekosutra mora na »Istočnu frontu« i tamo se javiti pukovniku Minihu.— Ervine, Ervine, nesretni Ervine, nazvali su te smrdljivim Židovom; kao da je sramota biti Židov. A to što su te nazvali hrvatskom svinjom, i to si morao šutke podnijeti.— Tata, ja nisam mogao dopustiti da se na mene nabacuju ovakvim porugama. Mog prijatelja Lovrića, poručnika, isto su tako vrijeđali kao i mene ti umišljeni Mađari. Onda smo se zaboravili. Moram se zahvaliti prijatelju Lovriću da mi nije sabljom posjekao glavu. Usred Zagreba nazvati nas hrvatskim svinjama, to je previše, kako velite, ono Židov bih mu još oprostio, jer Židovi jesmo, i to košeri.— Ti si zaboravio, Ervin Ukrainček, da si u carskoj kraljevskoj odori u jednom baru izazvao skandaloznu tučnjavu?Ervin je stajao uspravno pred generalom i odgovorio:— Pokorno priznajem, gospodine generale, da smo se pobunili jer nismo mogli podnijeti uvrede, a što je najgore, da nas još i tuku u glavnom gradu Hrvatske.— Kako se tamo našao onaj vol, tvoj posilni, i iznakazio tu dvojicu. Kako se ono zovu, Štancer?— Kapetan Sorg i poručnik Gabar.— Da, da, imali ste sreću, ti i poručnik Lovrić, da ste izbjegli vojnom sudu.— Gospodine generale, još je gora fronta, jer se tamo može i poginuti — zajauče Jakob.— Mogao je poginuti i u Pik-baru, da ga nije spasio poručnik Lovrić.— Oni se vole kao braća, jer su zajedno maturirali, a ako naš Ervin bude zaista morao na frontu, dodijelite ga četi koju vodi poručnik Lovrić.— Nema smisla trošiti riječi, draga gospođo Hela, on mora na frontu i mora se javiti pukovniku Minihu. Na put moraš krenuti prekosutra. Jesi li razumio, fenrih Ukrajinček?— Gospodine generale, držat ću se naloga. Molim, mogu li se udaljiti, da obavim neke poslove?— Ervine, nastoj svratiti do Erne, umiri je, reci joj da čekamo ovdje povratak prijatelja Radivoja.— Svakako ću otići do nje, striček Žiga. Utješi djevojku, reci joj, ako ne odem u Galiciju, onda ću na talijansku frontu.— Gospodine generale, vi ste danas neumoljivi!— Moram biti. A što vi mislite, Ukrajinček, kad ne bih bio prijatelj vašega doma, prvo i prvo, ne bih slušao vaše jadikovke i gospođu Helu kako plače, a drugo, koji bi general preporučio i potpisao opravdanje poručnika Lovrića i fenriha Ukrajinčeka, časnika carske i kraljevske vlade, koji su u jednom baru izazvali tučnjavu. Opet vam naglašavam, zahvalite se i poklonite mome ađutantu Štanceru, koji je pobio svaku izjavu onoga kapetana Šaše.

— Bila je to moja dužnost, kao domobrana, a naročito radi zlobne klevete kapetana Šaše, pa i uvreda kojima su se nabacili ne samo na Lovrića i Ukrajinčeka, već i na našu hrvatsku narodnost.— Gospodine kapetane, ja nemam riječi kojima bih vam izrazio našu zahvalnost.— Kad sam zamolio našega prijatelja, Radivoja Hafnera, da pokuša nešto urediti u Ministarstvu rata u Beču, on je pristao, ali je tražio da prije toga pročita optužbu kapetana Šaše, a potom opravdanje poštovanoga kapetana Štancera, ađutanta gospodina generala. Dok je čitao izvještaj ili, bolje rečeno, optužbu kapetana Šaše, nekoliko puta je ustao i rekao:»Ne zaslužuje da mu kažem magarac, svinja, vol, ne, to je smeće mađarsko. Ovako govoriti o Hrvatskoj i Hrvatima, koji su najbolja vojska cijeloga kraljevstva, a prije svega naši generali, eto, na primjer, Borojević.« Onda je pročitao vaše navode, poštovani gospodine kapetane i rekao:»Putujem u ministarstvo rata, tamo sam ja kao kod kuće. Ovo je lijepo napisano, bez mržnje, pokazuje odanost prema carskom domu, ali se tu ne dopušta vrijeđati čast hrvatske domovine. Dužnost mi je, Jakobe, odmah poći. Istina je, mnogi od nas Židova došao je u Hrvatsku još kao dijete, ona nam je pružila svu svoju gostoljubivost, i stoga je moramo poštivati.«»Svakako, Radivoje, pa ti imaš i lijepo hrvatsko ime.«Tada se nasmiješio i odgovorio:»Znaš, to sam ime dobio kad sam se pokrstio i oženio mojom Katicom. Naši sinovi, Oskar i Drago, dobri su kršćani, a još bolji Hrvati.«— Dosta si, Jakobe, govorio o Radivoju, još ima jedan sat do vlaka koji stiže iz Beča, mogu li vam, gospođo, donijeti nešto za prigristi, brže će nam vrijeme proći.— Hela, Hela, tko pita rado ne daje, zar ne, gospodine Grahoru?— Žiga, Žiga, jako si neugodan. Srce i dušu bih vam dala, ta svi ste se sakupili radi moga jedinca.Gospođa Hela je počela brisati suze, izišla iz dvorane, i za kratko vrijeme posluga je donijela razna jela i pića.Gospođa Hela je nekoliko puta opomenula sobaricu Maricu da nikome ne posvećuje toliku pažnju kao generalu Lipovšaku i kapetanu Štanceru.— Pustite me, milostiva, znam kaj delam, svi su oni najveća gospoda pri ovom stolu, oni su fabrikanti bogataši, ali za mene nisu velika gospoda.— Marice, Marice, dobra ste kao kruh, ali jezik imate kao britva.— Znam, milostiva, kaj delam, prosim vas, dajte mi mira.Među uzvanicima je zavladalo ugodno raspoloženje, kome je pridonijela dobra kapljica krašićkog vina. Jakob Ukrajinček obilazio je prisutne govoreći:— Služite, se gospodo, istina, strogo je židovski, košerski, ali je dobro, svježe, neće nikome naškoditi — i poviče:— Marice, čaša gospodina generala je prazna! — Marica pak oštro odbrusi:— To je moja briga, kaj se vi gospon u to pačate.

— Dobro, Marice, samo tiše, tiše, — govorio je, ali se svaki čas okretao vratima, kao da nekog očekuje.Kada je čuo buku na ulazu, potrčao je brzo i spretno, premda je bio debeo, međutim bio je Ervin s prijateljem poručnikom, Ivanom Lovrićem. Poručnik Lovrić odmah stane pred generala i reče:— Pokorno javljam, ja sam poručnik Lovrić.— Poznam te, poznam, a sada sam te još bolje upoznao iz događaja u Pik-baru.— Gospodine generale, pozvao me je moj prijatelj Ervin da se malo pozabavimo, jer zna da mora s mojom satnijom na frontu.— Nećemo o tome više govoriti — odmahne on rukom, kako to već čine pretpostavljeni.Uto se vrata otvore i uđe Radivoj Hafner, i stane sve bučno pozdravljati, govoreći:— Vlak je točno došao, moj sin Oskar dočekao me s našim jednospregom, evo me ovdje. — Gospođa Hela i iza nje njen muž Jakob uzbuđeno stadoše jedan preko drugoga zapitkivati:— Dragi gospodine Hafneru, dragi Radivoje, reci nam, jesi li što obavio?Hafner se uozbilji:— Imao sam dosta muke dokazujući — budući da je jučer došla dopuna Šaše — da su životi Sorga i Gabora u opasnosti.— Našem poštovanom i dragom generalu polažem raport.— Generale, Ervin Ukrajinček mora prekosutra napustiti Zagreb.— Jaoj, nama nesretnima, kakva nas je nesreća snašla jaoj, sine naš, koliko brige si nam zadao.Ervin je problijedio te uzeo čašu vina, naglo ispio i htio izaći iz sobe, ali Hafner poviče:— Čekaj mladiću, još nije sve gotovo. Kapetan Štancer otvori dokument i počne čitati: »Fenrih Ervin Ukrajinček mora se za tri dana javiti nanovu dužnost u Vinkovce, opskrbnoj komandi da strogo nadzire sve radionice koje šiju rublje za vojsku. Vinkovce, Vukovar, Mitrovicu, Zemun.«Sve je obuzela velika radost i čestitali su Hafneru koji reče:— Ti, Jakobe, zahvali gospodinu generalu, koji je odobrio ovom svom dobrom i spretnom ađutantu da napiše tako izvrsnu obranu.10— Dosta je toga Hafneru, čuješ ti, Ervine, tvoj posilni krotit će moje divlje konje, jesi li razumio, a tebi će kapetan Štancer dodijeliti drugoga.Još nije toga ni izgovorio, a pred generala klekne Marica i kroz plač počne zaklinjali:— Gospon general (pogleda Štancera) i vi gospon oficir, zemite moga brata Lojzeka Mrzljaka. Dva put je bil ranjen, sedmero dece kod kuće, spasite ga, gospon oficir. Šćera je plakal pred menom i veli:

»Marice, mislim da se više nebumo videli, jer opet moram na front. Pripazi na moje sirote.« Dajte njega, gospon general, našem mladom gosponu. On bu na njega pazil.— No, Štanceru?— Ovisi o vama, gospodine generale.— Onda neka bude.Radosna Marica, sva izvan sebe od sreće zagrlila je i poljubila generala, a onda i mladog pukovnika Štancera. Gospođa Hela poviče:— Marice, ti si poludjela!— Ne zamjerite nam, gospođo Hela, jer od ovako lijepe mlade djevojke ne dobivaju se baš tako često poljupci.— Nadam se, gospodine generale, da se niste uvrijedili. Hafner reče da ima još večeras neki važan dogovor, a onda će u povjerenju:— Talijanska fronta stoji slabo, naročito se mađarske čete ne drže reda. Car Karlo doživio je nezgodu na frontu. General Borojević drži s našim ljudima čitavu frontu. Predložio je ministarstvu veliku reorganizaciju za koju jamči da će imati uspjeha, ako se odobri, a ako ne, on pere ruke. Vama, vojnim liferantima, saopćavam u strogom povjerenju da odmah tražite novac. Rat traje već skoro če-tiri godine, travanj 1918. je na izmaku.11Pri rastanku Žiga Štern potapša Ervina po ramenima, te reče njemu i ocu:— Ne bi bilo loše, Ervine, da se zaručiš sutra s mojom Ernom, ta zar ne vidiš koliko joj udvara mladi Vladimir Freind. Govorim ti otvoreno, njemu bih radije povjerio milijune nego tebi, ali Erna hoće tebe i nikoga drugoga.— Ja sam odmah za to, dragi Žiga.— Vidiš, sine, kako striček Žiga iskreno govori s tobom. Snaći ćeš se ti, za mjesec dana se vjenčati, a sa ženom će ti biti ljepše.— Neobično sam radostan i uzbuđen, ništa ne mogu unaprijed odlučiti, sutra ću porazgovoriti s Ernom.Vlak za Vinkovce polazio je u deset sati navečer, ali je cijela obitelj bila već spremna i posilni Lojzek Mrzljak trčao je dva puta po nalogu gospođe Hele sa sestrom Maricom u palaču na Zrinjevac:— Marice, donesite onu veću posudu gušće masti, Marice — po drugi put će gospođa Hela — pokupi sve sušene guske, možda ih u Vinkovcima nema.— Hela, Hela, ti pretjeruješ, kao obično u Vinkovcima i u Srijemu jede se bijeli kruh, a kako ne bi bilo gusaka.— Da Ervin ne bi oskudijevao ni u čemu, znam da se u vojsci ne može ponašati i jesti čisto košerski, a manje će griješiti, ako ima svega u obilju.— Dobro, Hela, radi kako znaš, samo pazi da još ne bi zakasnio, jer će onda za kaznu sigurno na frontu.— Nemojte se bojati gospon, on je ostao s poručnikom Lovrićem. Gospodin fenrih donio mu je mnogo darova, jedva sam ih nosio.— Čuješ ti, Lojzek, pazi na mladog gospona. Iako te je Marica postavila za posilnoga, ja te mogu smijeniti, ako ne budeš svoju dužnost obavljao kako treba.

12— Spavajte vi mirno, gospon!— To si, stari, mogao izostaviti!— Niš ne zamerite, pazil bum i čuval ga budem kak moje oči u glavi.— Sve nam javi, što radi, kakvo društvo ima i odmah nas obavijesti ako je mnogo u ženskom društvu.— Gospon, ja budem vjeran posilni svome gosponu fenrihu, ali špijun neću biti, pa makar me odmah smenili, jeste me razmeli?— Ti budala zagorska, nije to špijunaža ako roditelji žele doznati što im sin radi.— Za mene, gospon je, i gotovo — uzvrati Lojzek odrješito.Jakob Ukrajinček ga Ijutito pogleda i upita:— Koliko djece imaš, istinu reci.— Pet dečkov i dve cure, pa vam je rekla Marica.— Mlad si za toliku djecu.— Teče mi trideset druga, gospon, ali kaj ćete, čim zagrlim Jelu, već se nadamo detetu, morti bu došlo i osmo.— Previše, Lojzek, previše!— Kad su tu, nek živiju, nedamo klati djecu u utrobi žene, kak to mnogi delaju.— Čuješ, Lojzek, budi dobar i vjeran mome sinu.— Molim vas, to mi ne spominjite. Volim ga, a kaj ne vidite da sam tak jak da bi ga mogel nositi.— Onda me slušaj.— Kaj gospon.— Vinkovci — Vukovar, to je kraj bogat pšenicom, kukuruzom, brašnom.— Cul sam, gospon, čul.— Kupuj dolje i šalji poštom na tvoju Jelicu, pa i na Maricu, pa se možeš brzo pomoći i doći do krave, konja ili volova.13— Gospon, ta vam reč vredi, ali ko će meni vjerovati i dati šenicu, za to treba peneze.— Evo ti ja posuđujem dvjesta kruna!— Neću, gospon, ak zgubim, onda sam propal.— Uzmi, izgubiti ne možeš, ti si mudar Zagorac. To ti se zove onako, dozvoljeni šverc. Poštom smiješ više paketa slati po dvadeset pet kilograma, a u Brodu će zaplijeniti sirotinji koja nosi sebi ili za trgovinu.— Gospon, dragi gospon, baš vam fala. Praf se ono veli, da ste vi Židovi rođeni trgovci, da znate novac naći i na cesti.— Ti budalo, pazi da to ne pričaš, da te je naputio industrijalac Jakob Ukrajinček.— Eto moga fenriha, ali gospon, nis se najel ludih gliv!Za časnike je zauzet dio vagona; kada je došao Ervin u vagon, i vidio što nosi sa sobom, poviče kroz prozor:

— Mama, zaboga, vi ste mi toliko toga spremili, kao da polazim na sjeverni pol, a ne u bogati Srijem.— Neka, sine, neka, od viška te glava neće zaboljeti. Odmah se javi, sine!— Ali tata, pa Vinkovce nije ratište. Već ću sutra telefonirati — poviče Ervin, a vlak je krenuo.Odsjeli su u Grand-hotelu. Ervin je uzeo dvije sobe, da bude posilni uz njega.Sutradan je pregledao što mu je to sve majka spremila. Tri staklenke gušćih jetara, nekoliko kilograma sušene guske, nekoliko kilograma gušće masti, šest kutija suhih kolačića, jabuka, krušaka, čokolade, nekoliko vrsti bombona. Pregledavajući sve to i smiješeći se, reče više za sebe: Majko, majko, previše nije niti s medom dobro, a što će mi pekmez, med?14— Gospon fenrih, burno se bar dobro najeli.— Ti Lojzek ne jedi tako naglo jer izgledaš kao da si izgladnio.— Niš se vi ne bojte za moj želudec, gospon.— Znaš što, Lojzek?— Pokorno slušam, gospon fenrih.— Nemoj tako službeno kada smo sami. Kako je ono Marica rekla, da imaš osmero ili devetero djece.— Možda bu osam, gospon.— Još danas pakuj i šalji doma ženi i djeci, ako ne pojedu, neka proda, jer mene je stid toliko toga držati u hotelu.— Gospon, dobri gospon, napišite dvije riječi, jer bi Jelica mislila da sam postal tat, da sam to fkral.— Evo ti deset kruna, pakuj, čisti, a ja se moram javiti na komandu.Lojzek je ostao sam u sobi i raznježnjeno sa sobom razgovarao:»Dobro je počelo, Bogeg nebeski. Jelo, moja mila, Je-lice, bit će brzo kravica za našu dečicu.«Pošao je u grad, nabavio tri oveće kutije, te poslao pakete Jelici.Drugi dan se raspitivao za kukuruz i pšenicu, ali nije imao uspjeha, jer je mnogo ljudi dolazilo u Srijem iz Bosne, Dalmacije, Gorskog kotara, Primorja i sa otoka.Čim se prijavio, fenrih Ervin Ukrajinček je odmah posjetio radionicu gdje se šivalo rublje za vojsku. Tamo je našao sve u neredu. Nešto je bilo započeto, skrojeno i nedovršeno, platno pomiješano, a sašite stvari po raznim kutovima soba razbacane bez reda. Mnogo šivaćih strojeva15stajalo je u kvaru. Potražio je upraviteljicu, ali nje nije bilo, a zamjenica slegla ramenima, te veli drugima:— Bilo ih je i starijih, pa nisu napravili reda, što taj mladi sebi umišlja.Ali, Ervin je ozbiljno shvatio svoj zadatak, počeo je vikati, tražeći da se odmah stvori upraviteljica: to je sabotaža, jadni vojnici bez košulja i gaća na bojištu, a vi razbacujete državno dobro. Sve ću vas dati zatvoriti, a onda baciti na frontu da njegujete ranjenike. Da ste se odmah prihvatile posla.Došla je upraviteljica, a on stade psovati:

— Zar se u to vrijeme počinje kod vas raditi? Mogao bih vas odmah dati zatvoriti, je li to pošteno upravljanje državnom imovinom? Sigurno je da nemate srca, kada ne mislite na borce na ratištu.— Gospodin fenrih, većina strojeva je pokvareno.— Smjesta zovite majstore. Dolazim za dva dana, i zlo po vas i po sve radnice, ako ne nađem sve u redu.Ervin je bio sam sa sobom zadovoljan, te je zapovjedniku podnio izvještaj o tome, kakav je nered našao u radionici. Mudro je istaknuo kako je izdao strogi nalog da se radionica dotjera u red i upita zapovjednika, kako li će tek biti u Vukovaru i Mitrovici, kad je takvo stanje zatekao u Vinkovcima, gdje se nalazi sjedište Opskrbne komande.Nakon dva dana našao je sve radnice na poslu i donekle složeno rublje.— Zašto ona četiri stroja ne rade?— Majstor je rekao da mora nabaviti dijelove.— Poručite mu da ih nabavi što prije jer će imati sa mnom posla.Radnice su međusobom govorile:16— Vidiš ti zelenaša, kako se pravi važan, lijep je kao lutka, obučen je u svoje, jer tako lijepu odoru i čizme ne daje država. Gospođo upraviteljice, nema s njim šale.— Pustite me, djevojke, u miru, još bi takav umišljeni gospodičić mogao napraviti neprilika meni, a i vama.četvrti je dan odlučio posjetiti radionicu u Vukovaru. Dobio je kočiju, uzeo sobom Lojzeka pa su došli u Vukovar oko deset sati. Radionica je bila smještena u velikoj dvorani dvorca grofa Eltza, i u još je nekim prostorijama bilo spremljeno platno i gotove stvari. Unišao je u prostoriju i našao preko sto radnica kako šiju, kroje, te slažu robu. Ostao je bez riječi ugledavši takav red, ne očekujući da će naći takvu radnu atmosferu. Neko je vrijeme stajao, a onda upita gdje je upraviteljica. — Tamo u spremištu, želite da je zovemo?— Ne, hvala, sam ću poći tamo.Stao je na vrata i promatrao kako četiri žene slažu rubeninu, a dva vojnika je vežu u snopove i čuo upraviteljicu kako govori:— Pazite, Ana i vi Tereza, da slažete točno po veličini; a ne zajedno, da se ne bi pomiješali brojevi. Idem pogledati u krojačnicu, odmah se vraćam.Pođe prema vratima te se zamalo ne sudari s Ervinom, koji je vojnički pozdravi i upita:— Imam li čast upoznati upraviteljicu ovoga pogona? Zlata, sve u žurbi, odrješito odgovori:— Imate, imate, gospodine fenrihu.— Ja sam od Ministarstva rata postavljen za upravitelja više pogona, a u taj spada i vaš u Vukovaru.

— Dobro da se netko sjetio, tu nema reda, a moj pogon ima dva vagona gotove robe. To sve stoji, a Vinkovci ne odgovaraju na dopise, a još manje na telefonske upite.— Bit će sada drugačije, ja sam fenrih Ervin Ukrajinček!— Zovem se Zlata, upraviteljica.— Tako mlada pa već upraviteljica.— Prilike su me prisilile, gospodine fenrihu. Razgledajte pogon, a ja moram do krojačica, da ne naprave zbrku.Ervin je bio oduševljen redom koji je vladao u pogonu i radnom disciplinom, sav je veseo i razdragan napustio radionicu i pošao da razgleda Vukovar. Zaustavio je kočiju pred trgovinom, kupio za 20 kruna Helerove bombone i po Lojzeku poslao upraviteljici Zlati s posjetnicom: »Savršenom krojačkom pogonu, zaslužnoj upraviteljici Zlati. Zahvalni upravitelj fenrih Ukrajinček«.Doručkovao je u Grand-hotelu čekajući da se vrati Lojzek. Postade nestrpljiv i pođe na trg, pa na znamenitu Vukovarsku ribarnicu. Našao je preplašenoga Lojzeka, koji se ispričavao:— Nemojte se srditi, gospon fenrih, uputili su me na Švabsko brdo, da ću jedino tamo dobiti kukuruza.— Ti si lud, šta će nama kukuruz?Lojzek je rekao da ga je uputio stari gospon, da se može pomoći kupujući kukuruz i šaljući ga kući da ga prodaju.— Posudil mi je dvjesto kruna.— Lojzek, kupi vreće, nosi na poštu, a ja za to ništa neću da znam. — I on ode na Dunav.Bilo je skoro podne kad je sjeo u kočiju i krenuo prema Vinkovcima kroz Novi Vukovar. Pred dvorcem zaustavi kočiju, neka sila jača od njega vukla ga je da pozdravi Zlatu. Čim ga je Zlata opazila kako ulazi sa smiješkom mu reče:— Gospodine fenrihu, hvala vam u ime svih mojih suradnica za bombone. Vidite, kutija je prazna, ali nemojte toga činiti, pa to stoji čitavi imetak, propast ćete.— To je tek mala pažnja radnicama ovako uzornog, urednog pogona, a osobito mi je drago ovako mladoj i lijepoj upraviteljici zasladiti život.— Još jednom hvala. Evo, zvoni podne, žurim se kući.— Doći ću sutra, radi otpreme rublja.— Bit će mi drago, jer ću na taj način dobiti prostora.Oprostio se vojnički i unišao u kočiju. Zatim je stao razmišljati kako ta obična djevojka neusiljeno s njime razgovara, i poviče:— Lojzek, zaustavi kočiju.— Kaj se pripetilo, gospon fenrih?Kako sam mogao biti tako neučtiv, zašto joj nisam ponudio da je odvezem do kuće. Oh, Ervine, Ervine, gdje ti je pamet.— Zakaj smo stali, gospon fenrih?— Da ti velim da staneš kod Vojne bolnice u Borovu.

— Tamo je opasno, gospon fenrih, jer su tamo sve zaraženi bolesnici.— Dobro, dobro, Lojzek, potjeraj brže.Počeo je razmišljati o domu, koliko se straha naužio radi fronte, zatim se sjetio Erne Šternove, te je nehotice glasno lanuo:— Zašto nema njezino lice.— Kaj velite, gospon?— Tjeraj, Lojzek, tjeraj.Ervin nije došao drugi dan u Vukovar, kako je obećao, već nekoliko dana kasnije. Dobio je bio naime nalog da mora u Zemun, jer u radionici nešto nije u redu.Kada je došao drugi tjedan, Zlata mu reče:— Sada ste se sami uvjerili, gospodin fenrih, da ovdje ne ide sve onako kako bi trebalo.— Morao sam u Zemun i Mitrovicu. U Zemunu sam našao strašan nered, ali u Mitrovici začudo sličan red kao i kod vas.— Izvolite vi nadzirati utovar gotovog rublja, jer ja moram izdati platno za novi posao.— Molim, molim, gospođo ili gospođice.— Djevojka sam, gospodin fenrih — odgovori Zlata, nasmiješivši se. Ona se uputi u skladište platna.Gledao je za njom, te će za sebe:»Prava Sretnica, povisoka je, ta lijepa svijetla kosa, to krasno lice, modre velike oči, a u ustima dva niza bisera.Da je Erna i malo slična njoj, sutra bih je ženio.«Zbunio ga je Lojzek.— Gospon fenrih, smijem li načas otići na Švapsko brdo po pšenicu?— Lojzek, ti si vol, što me to pitaš, već sam ti rekao, ne znam i neću da znam za tvoj šverc, gubi mi se ispred očiju.Bilo je nešto pred podne, kad se pojavio Lojzek. Sav je cvao od sreće, te se hvali Ervinu:— Imao sam sreće, dobio sam sto kilograma brašna, pedeset kilograma pšenice. Šest paketa već putuju.— Prestani govoriti o brašnu i pšenici.— Zašto se uzrujavate, gospon fenrih? Svi to rade, svi koji imaju prilike švercaju kukuruz, brašno.— Ali ja, kao časnik, neću da za to znam.— Lako je vama reći, gospon fenrih. Vi ste bogataš, a meni srce igra od milja, jer je za ovo petnaest dana Jelica kupila kravicu za našu dječicu, i tri bredje prasičice. To je za nas veliki imetak.Uto se i Zlata pojavila:— Zvoni podne. Moramo se rastati. Kako vidim, vi niste gotovi. Nastavit ćemo u tri poslije podne.

— Gospođice Zlata, ja idem na objed u Grand-hotel i možemo vas usput povesti.— Dobro, mene i moju susjedu. Katice, požuri, naš novi šef odvest će nas kočijom.Kod Grand-hotela namjeravala je Zlata s Katicom sići, ali Ervin nije dopustio. Odvest će ih do njihove kuće.— Tjeraj, Lojzek, samo recite kamo.— Na kraj grada, tamo živimo na gospodarstvu. Zlata je imala prilike duže promatrati Ervina. Bio je lijep mladić, crne oči uvijek nasmijane, pravilne crte lica, nešto jače usne s lijepim zubima. Govorili nisu ništa, jer su kola drndala po lošem putu Donje Male.Kada su kola stala pred kućom, pred Zlatu su došle dvije manje sestre i još manji brat, a Zlata reče:— Čujte, vi, vojnice Lojzek, da moja majka vidi tu rasipanu pšenicu po kolima, ona bi vas izgrdila.— Pobral bum ja, gospodična, svako zrno za drugi paket. Poštivam ja božji prirod.— Onda mi se sviđate. Govorit ću s mojom majkom, kod nje možete svega nabaviti.— Shvaćate li vi to, gospodin fenrih, za vojsku moramo dati po određenoj cijeni. Mama mora svoje vlastito sakrivati, da bi prodala, kako vi velite, za šverc.— Gospodična, kaj zna gospon kaj su potrebe. Mene je na taj šverc uputio njegov pametni otac, i još mi je posudio dvjesto kruna.— Onda, doviđenja, poslije podne. Ako još malo stojimo, doći će sva moja braća, a možda i majka.On bi bio rado pozdravio njenu majku. Ali ona neće doći, ona je poslovni čovjek, vodi cijelo gospodarstvo.Ervin je otišao u Grand-hotel na objed, a Lojzeku je dao dvije krune, da jede gdje želi.Trijezno je razmišljao i ispitivao svoju savjest, i čudio se zašto misli na tu Zlatu, kada nema baš nikakvih ozbiljnih namjera; ona švelja, a on sin bogatog industrijalca.Smijeh mu dođe sam od sebe, ali ga brzo stiša. Ona nije ni tip za zabavu, previše je samostalna i odlučna. Ne, ne, bila bi glupost i misliti na to. Sjedio je neko vrijeme poslije objeda, društva nije imao. Tada izađe pred Grand--hotel, ali Lojzeka s kočijom ni blizu. Opet sigurno kupuje kukuruz. Neka se siromah pomogne. Kako li je sretan pričao o kravici, a ja se borim u sebi da li da uzmem milijun kruna Zige Šterna.Uzeo bi Ernu bez premišljanja i bez novaca, draga je i pametna, samo da ima bar nešto od ljepote ove Zlate.Kupio je nekoliko najljepših ruža, i opet kutiju Helerovih bombona, i to poslao u radionicu za upraviteljicu Zlatu.

Unajmio je fijaker i pošao na stanicu, da vidi jesu li vagoni rublja otpremljeni.Pred dvorcem je stajala njegova kočija jer je Lojzek otišao da ga potraži u krojačnici.— Oprostite, oprostite, gospon fenrih, zakasnio sam.— Pusti me na miru, nisam te ni trebao.A Zlata je bila zatečena njegovim darovima:— Ali, gospodine, ovo ne ide, ako vi i jeste naš šef, ovako skupe bombone ne smijete više kupovati i slati, i onda još i ovo cvijeće. Zar niste vidjeli da je naše dvorište puno cvijeća?— Da, vidio sam, ali revna upraviteljica vrijedna je pažnje.— Hvala vam lijepa. Odnijet ću ga u našu crkvu. To je prvi puta u mome životu da sam od nekoga dobila cvijeće. A i što se bombona tiče, to je bacanje novca. Istina je, ni jedna od nas nije se još sladila Helerovim bombonima, dok nam ih vi niste poslali. Ali ove dvije kutije, to je skoro jedna krava, kako bi vaš posilni rekao. Više ne kupujte, ja vam to zabranjujem.— Oho, vidi, vidi, upraviteljica zabranjuje svome šefu? Ja tu ne častim sve vaše suradnice.— Onda kupujte, kad imate novaca na bacanje. Ja ih nemam.— A šta ti tu blejiš, Lojzek?— Došal sam nekaj pitati!— Sada pitajte glavnog upravitelja.— Što ste se zbunili vojnice. Evo, ja ću sve reći. Bio je kod moje majke i osam paketa je već odnio na poštu. Pomogle su mu moje sestre. Majka mu je dala i vrećice koje sam ja sašila od ostataka platna.— Gospon fenrih, skoro sam na pol jeftinije prošal.— Gospođice Zlata, ovdje ste vi upraviteljica, a ja sam upravitelj svih radionica Srijema. Da ne biste krpice bacali, korisnije je sašiti torbice. — To reče onako suho, oporo, i uputi se u spremište, gdje su ga čekali vojnici. Napravio se važan, premda je u ovo dvadeset dana zavolio brižnoga Lojzeka. Dragu je, prijašnjeg posilnoga, volio jer mu je bio vjeran, ali još više kao mladoga obješenjaka koji je rado odlazio na plesove i zabave, te potom pričao svakojake dogodovštine.U šest sati završava rad krojačnica, ali je Ervin produžio s utovarom, i naložio Lojzeku da odveze do kuće gospođicu Zlatu i Katicu.Kad se vratio u Vinkovce, morao je sutradan opet otputovati u Zemun, jer je došla pritužba generala grofa Salis-Sevisa da austrijska vojska na srpskom ratištu oskudijeva rubljem. U Vinkovcima se pogon popravio, Mitrovica nema problema, a Vukovar prednjači. Morao je učiniti neke izmjene, pa je ostao nekoliko dana, a za to vrijeme Lojzeku kao da je sjekira pala u med. Svaki drugi dan bio je u Vukovaru, a Zlatinoj majci dobro je došao. Kad vojnik kupuje, tko smije i pomisliti da je to šverc. Lojzek pak, nezasitan siromah, ponekad je poslao po deset paketa, nešto Jelici, a nešto Marici.Marica mu piše: »Crijep sam za krov dobila za tri paketa brašna, a Martin, polir, sve će napraviti za dva paketa kukuruza. Dok dojdeš, Lojzek, nebuš našal kuću

sa škopom pokritu. V nedelju sam govorila s upraviteljem baruna Vranicanija i možda se pogodimo za onu puščaru, pri našem trsju.«Lojzek je odgovorio:»Ja novac čuvam, a moj mi je gospon obećal posuditi još novca, ak mi bu sfalilo. Oh, Marice, sestrice, joj, daj ti Bog sreću da to kupiš, onda ne bu pri naši hiži sfalilo kruha i za blago sijena. Ah, da to bude moja njiva, ja ju bum prekopal, uredil kak vrt. Marice, draga sestrice, koliko smo svi plakali kad si odlazila u službu, sam te je Bog naputil.«Lojzek se već bio udomaćio kod gospođe Palmini i nastojao je biti uslužan i, ako je dospio, očistio je štale, svinjce, drva nacijepao i nanosio, napojio blago.Gospođa Ana, onako kako to već iskusne žene znadu, propitkivala se za fenriha Ukrajinčeka.— Ja znam, gospa, da je dobar kak kruh, a za mene još i bolji. Znam da mu je otac jako bogat tvorničar, a imaju kuću na glavnom trgu, to zaprav ni kuća, lepša je neg dvorac našega baruna. Ne znam kaj je, Hrvat znam da je, jer se u Hrvatskoj rodil, ali vjere ne znam, je li katolik, luteran ili židovske vjere, to vam ja ne znam. Moja sestra kod njih služi. Ona mi je pomogla da sam njegov posilni. Kad smo došli u Vinkovce, njegova mama napakirala je pol vagona jela. Bilo je tu svega, samo ne tičjega mlijeka, a sve je meni dao. »Šalji, Lojzek, doma tvojoj djeci.«Jelica je mnogo toga prodala, a moji pilići su se najeli previše, Jelica piše, »svih je sedam predrisalo, i imala sam kaj prati. Gdje su njihovi želučići navčeni na tak fine stvari«. Vidite, gospa, sam Bog me je na njega nameril.Kad se Ervin vratio iz Zemuna, drugi dan je stigao u Vukovar. Pričao je Zlati da je bio u Beogradu kod generala grofa Salis-Sevisa: — On me je zamolio da vrlo hitno pošaljem dva vagona rubenine. Molim vas, gospođice Zlata, produžite rad, najmite još radnica za prekovremeni rad, plaćajte dvostruko. U vašu radnu zajednicu polažem najviše nade, da me razumijete. Ja svim silama nastojim udovoljiti zahtijevima jer sam bio određen za Istočnu frontu i jedva su me prijatelji premjestili ovamo u Srijem.Prilikom svakog dolaska u Vukovar slao je najskuplje bombone i cvijeće.Sam je sebe korio: što me privlači toj djevojci, koja mi baš ne pokazuje naročitu naklonost...?Potkraj svibnja došao je da otpremi rublje za srpsku frontu, te je produžio svoj boravak za nekoliko dana. Svaki dan pratio je Zlatu i Katicu do kuće, a pred kućom je Lojzek skočio sa kola i rekao:— Prosim, gospon fenrih, samo čas, dva-tri paketa su mi ostala, odmah ih donesem.— Ostanite, gospođice, dok se Lojzek vrati, želio bih vam nešto važno reći.— Što mi to imate reći?— Slušajte me, Zlata. — Zlata se sva zažarila, a on nastavi: — Zlata, ja za vas osjećam više nego za ikoju djevojku koju sam dosada susreo.

— To mi vrlo godi, jer smo sve mi ženske tašte, a osobito kad to kaže tako lijepi mladić, kao što ste vi, Ervine.— Mislim da sam vas zavolio, Zlata.— Nemojte se prenagliti riječima, Ervine, još ste vrlo mlad, lijep ste, i od bogate ste obitelji.— Što me to može priječiti da vas zavolim?— Mene to smeta, Zlatu Palmini-Vukovac. Nas je osmero djece. Otac je imao ciglanu, koja je propala. Namješten je, ali mnogo troši na sebe. Porijeklom je Talijan. Majka je prodala mnogo zemlje da uzdrži ciglanu, ali nije išlo. Vodi sama veliko gospodarstvo i kako i sami vidite, prodaje vašem Lojzeku žito, zadovoljna da šverc uspijeva.— Zašto vi to meni govorite, Zlata?— Da shvatite da ja ne spadam u krug vas bogataša. Uto se vratio Lojzek.— Zlata, ostajem ovdje i u nedjelju, da u miru porazgovaramo.— Dobro, Ervine, razgovarat ćemo sutra. Kada ju je u subotu dovezao pred kuću, reče:— No onda, Zlata, za sutra.— Ako vas ne smeta pred općinom, Vukovarski korzo.— Čekam vas, Zlata.— Moja majka i otac pozivaju vas na objed, bit će zabavno, ima nas desetero.— Vrlo se rado odazivam, Zlata. Sretan sam što ću vaše upoznati.Objed je bio građanski, bogat, kako to samo Sremice znadu prirediti. Dobro domaće vino lijepo je raspoložilo Otilija Palmini, a i Ervina, pa su mu se još više oči zakrijesile.Ručak je potrajao do četiri sata poslije podne, kada je Ervin naredio Lojzeku da krenu u Vinkovce.Sav razdragan opraštao se od sviju. Bio je presretan jer je Zlata, duže nego je to uobičajeno, zadržala svoju ruku u njegovoj. Pogledala ga je u oči i tiho prošaptala.— Onda, opet do skoroga viđenja, dragi Ervine. Vozio se prema Vinkovcima te sam sebe uvjeravao, zavolio sam je, siguran sam, bit će borbe s mojima, ali ona, ili nijedna druga.Došao je sav razdragan u stan, gdje ga je čekao očev list. Vrvio je strogim nalozima i savjetima. »Prijatelj Žiga bio je osobno kod mene i neće više da čeka s Ernom. Rekao je Freindu, Vladimirovu ocu, da prihvaća s veseljem Vladimira kao prosca, ali Erna čeka tvoju odluku. Neću te, sine, moliti, nego ti kao otac zapovijedam, smjesta dođi, zaruči Ernu, a prije ljetnih odmora se vjenčajte. Ervine, sine, ovakvu partiju više nikada nećeš imati. Znaš li ti što znači biti zet najbogatijega čovjeka Zagreba?Imaj na umu, Ervine, i to da je Erna u tebe zaista zaljubljena. Njoj za volju, inače škrti Žiga, daje milijun i pol kruna, a vila je u Tuškancu već gotova, a ako Erna želi, daje joj jednu kuću u Jurišićevoj 5 ili 7.Traži dopust od nekoliko dana, te smjesta dođi.«

Ervin je sjeo za pisaći stol, a dok je tražio papir, odlučno je govorio samome sebi:Znam, dragi roditelji, da ću vas razočarati, ali drugačije ne mogu, pa i neću. U opširnom Hstu naveo je:»Erna je umiljata, prijazna, dobra djevojka, ali ja je ne ljubim. Milijuni, vile, kuće, ne mogu u meni probuditi ljubav.« Erni Šternovoj prijateljski je savjetovao neka ne odbije Vladimira Freinda.»Uvjeravam te, draga prijateljice, da ćeš imati uzornog i dobrog muža.Oprosti, Erna, ne bih te htio povrijediti. Ja tebe cijenim i poštujem, ali za brak treba mnogo više. Obostrana ljubav, koju ja ne osjećam, a lagati cijeli život ne bih htio.«Kada je poslao listove, osjećao se slobodan, veseo, te je razmišljao:Odlučio sam se za nju. Moram sve urediti. Za Zlatu je lako, ali njena majka ima glavnu riječ u kući. Kako su samo ustali svi prije objeda i glasno molili. Otac Otilio gledao je u ženu kada su se križali. Meni ne smeta pobožnost, moji roditelji su me u strogoj židovskoj vjeri odgajali. Želim ostati u mojoj vjeri, a i moram radi roditelja, ali to Zlati moram saopćiti.Opet je morao u Zemun, tamo je potpuno izmijenio osoblje. Nekoliko je dana potrajalo dok je našao novo osoblje. Skoro svaki dan pisao je Zlati, pitao ju je za savjet, kako da uredi krojačnicu, te ju je zamolio da na dan-dva pošalje svoju glavnu krojačicu i dodao:»Jedva čekam, draga Zlata, da te vidim, jer ti moram nešto važnoga saopćiti.«Zlata je bila zabrinuta o čemu se radi, jer je i ona iskreno zavoljela lijepog časnika. Odlučila je ispovijediti se pateru Đuri; rekla mu je da je gotovo sigurna da je njen odabranik židovske vjere.Zagriženi pater Đuro nije se oduševio, samo joj je govorio, neka dobro promisli prije nego se odluči.Zlata, odlučna, kao i njena majka, odgovorila je:— Kasno je, velečasni, već sam ga jako zavoljela.— Ljubav sama po sebi nije grijeh, Zlata, ali stroga katolikinja i Židov, zamisli se nad tim, Zlata.— Meni je on blizak i drag. Ne smeta me što je Židov.— Onda perem ruke, ali pamti, tvoj pater Đuro neće dopustiti da tako lako izgubi svoju ovčicu.Već poslije polovice lipnja došao je Ervin u Vukovar, toliko razdragan da umalo što nije pred svima zagrlio Zlatu, ali su se ipak suzdržali pred osobljem.— Zlata, daj iziđi malo iza posla, sjest ćemo u vrt hotela Lav, blizu je, da malo nasamu porazgovaramo.— Dobro, ako šef nalaže, poslovođa mora slušati. — Dala je neke upute Katici, te sva sretna i nasmiješena pošla s Ervinom u vrt hotela Lav, koji je bio blizu radionice.— Voliš li me, Zlata?— Volim, Ervine, iskreno te volim, svim srcem.

— Htio bih te sada poljubiti, Zlata, ali ne ovdje u vrtu, pred ljudima.— Naći će se prilika, Ervine.— Ti kažeš, Zlata, da me voliš?— Ljubim te, Ervine.— A što ćeš reći ako ti kažem da sam ortodoksni Židov.— Slutila sam to, Ervine, već sam to rekla svome ispovjedniku. Njemu sam rekla da ljubim mladića za koga držim da je Židov.— Zlata, ti si znala, a ipak si me zavoljela.— Meni si važan ti, ne vjera.— Zlata, reci, mogu li u nedjelju govoriti s tvojim roditeljima?Zlata se nasmiješi i doda:— Misliš s mojom majkom? Tvrd je ona orah, Ervine.— Zar misliš, Zlata, da će moji roditelji to samo tako lagano prihvatiti? Da ti samo neke odlomke lista pročitam. Nabacuje se na mene svim mogućim pogrdama i veli, da sam mu pri ruci, da bi me iščuškao zbog toga što neću da se ženim bogatom djevojkom.— Ervine, Ervine, to si ti učinio meni za ljubav ...— Tebi, tebi, mila Zlata. — Htio joj je poljubiti ruku, ali ju je Zlata naglo povukla.— Jesi li lud, meni, običnoj djevojci, ljubiti ruke a da me nisi još u lice poljubio.— Svu bih te izljubio, kada bih smio.— Ervine, reci mi iskreno, jesi li toj djevojci obećao ljubav? Uvjerena sam da se u tebe mogla zaljubiti i bogata djevojka.— Nisam joj nikada rekao da je volim. Naši roditelji željeli su taj brak. Ona je bila zaljubljena u mene, ali za sve njeno bogatstvo ne bi dao tebe, Zlata.— Hvala ti, Ervine, na tom priznanju. Znam da će biti borbe, ali će u njoj otvrdnuti i ojačati naša ljubav za cijeli život.— Draga moja i pametna Zlata, a od nedjelje i moja draga zaručnica.— S moje strane već jesam, ali majčinu privolu moram dobiti. Znaš, ona je nama sve.U nedjelju, oko pola dvanaest, došao je Ervin Zlatinim roditeljima i odmah rekao da želi govoriti s njima.— Sigurno vam je Zlata rekla da smo nas dvoje odlučili da se uzmemo, ali kao dobra djeca želimo privolu roditelja.— Ali, gospodin fenrih, naša Zlata je vrlo pametna djevojka, kad ona...— Otilio, molim te, dopusti da ja kažem.— Izvoli, Ana, pa nisam mislio bez zajedničkoga sporazuma.— Gospodine Ukrajinček, sve je to lijepo, vjerujem i da bi to za našu Zlatu bilo dobro, ali vjera vas dijeli.— Ali ona naša srca ne može razdvojiti.— Molim vas, bez zamjerke, ali vi mi ama baš nimalo ne nalikujete na Zidova.

— Izrodila se naša rasa, skoro dvije tisuće godina živjeli su moji pradjedovi u Poljskoj, a ja sam se rodio u Hrvatskoj i osjećam se Hrvatom, ali židovske vjere.— Nisam dovršila što sam namjeravala reći.— Samo izvolite, nastavite.— Opet ponavljam, nemojte se uvrijediti radi ovoga što ću vam reći: dajte se pokrstiti, pređite na katoličku vjeru.Ervin naglo ustane zacrvenjevši se u licu i reče:— Uvrijedio se nisam, ali toga ne mogu učiniti, moji roditelji su nabožni, shvaćate, vrlo pobožni, njih bi to ubilo.— Onda mi je žao, gospodine Ukrajinček, ali ja bih ovim rukama zadavila svoju kćer da prijeđe na židovsku vjeru.Zlata sva uzbuđena upadne u taj razgovor:— Ali, majko, tko na to i misli. Mi svaki ostajemo u svojoj vjeri.— Onda je to brak, kao da ste se vjenčali pod vrbom.— Nemojte tako govoriti, gospođo, možemo otići u Bačku i vjenčati se sudski.— To je brak bez sakramenta.— Sakrament je, gospođo, obostrana ljubav, a ja i Zlata to u sebi nosimo.— Govorila mi je Zlata o tome i već dvije noći ne spavam. Drag ste mi postali već na prvi pogled, ali ta vjera, to me muči, zabrinjava silno.Zlata opet nastavi:— Majko, želim vašu privolu u tako važnoj odluci. Rat je još u toku. Bog zna kad ćemo se moći vjenčati. Dopustite mi da budem sretna, zadovoljna zaručnica. — Ona se nasloni na Ervina i poljubi ga.Zlatin otac iznenada ganut reče:— Ja odobravam Zlatinu odluku. Živjeli!— Otilio, moj dragi Otilio, već si omatorio u Srijemu, ali Talijan je ostao u tebi. Kamo sreće da se nisi za sve tako brzo odlučio.Ervin i Zlata držali su se za ruke, a onda Zlata pristupi majci i reče joj:— Majko, bila sam ujutro u crkvi i moj ispovjednik je pristao. »Ostanite svaki vjeran svojoj vjeri, a ja ću vas vjenčati u sakristiji.«— To ti je rekao pater Đuro?— Da, majko, njemu sam prvome povjerila da ljubim Ervina.— E, ako to pater Đuro odobrava, onda neka vas Bog blagoslovi. Isus je bio Židov.Sve ih je obuzela neobična radost i došlo je sve sedmero djece, ljubili su i grlili Zlatu i Ervina, tvrda gorda žena brisala je suze, a osjećajni tata Otilio, glasno je plačući govorio:— Budite sretni, budite sretni! — Oboje je po nekoliko puta poljubio i potapšao po ramenima.Kada se prvo uzbuđenje stišalo, Ervin reče: Zaručnica mora imati znak. Daj ruku, Zlata, da ti stavim na nju zaručni prsten. Ljepšega nije bilo u Vukovaru. Ovaj mi se svidio, pa sam ga za tebe kupio.

— Hvala ti, Ervine, ali i bez zlata ti si me za vječnost vezao uz sebe.— Sviđa li ti se, Zlata?— Već sam ti rekla. — Oboje se zagrle, te kao zaručnici poljube.Za Zlatine sestre bio je prsten pravo čudo, a sedamnaestogodišnja Vera poviče iz sveg glasa:— Poznam ga, poznam, bio je u izlogu kod draguljara Pehajma. Pet stotina kruna mu je bila cijena. Mi smo se učenice čudile.— Zlata, to si ti dobila, draga naša Zlata.— Nije moguće da ste izdali toliki novac. Shvaćate li, to je pet, šest dobrih krava.Ervin se nasmiješi, i reče:— Za moju Zlatu ništa mi nije preskupo, draga majko. Ako se nekom što daruje, ne govori se o cijeni.Ali Vera se i dalje iščuđavala: — To je taj, stoji već dugo u izlogu. Kad bi nas pater Anđelko naručio na vjeronauk u dvorsku kapelu, mi bismo učenice svaki puta stale pred izlogom, da, da, petsto kruna bila je cijena. Pisalo je — čisti briljant.Brzo je doznala cijela posluga, jer su se Zlatina braća razmilila po dvorištu i govorila:— Naša se Zlata udaje za oficira. Dobila je prsten, a oficir platio za njega petsto kruna. Tako je saznao i Lojzek, koji je slagao drva, i nosio ih u kuhinju.On stavi drva na mjesto, očisti se, poravna odjeću i uniđe u sobu ispričavajući se:— Oprostite mi na slobodi, čul sam od dece, pa i ja vam želim puno, puno sreće, moj dobri gospon fenrih, a također i vama gospodična.— Hvala Lojzek, hvala. Vjerujem da nam želiš dobro. Ali znaš, to su samo zaruke.— Kak ja ne bi razmel, se sam i ja to prošal, već sam si ja dugo mislil da bu iz te mele pogača.Popio je ponuđeno vino, i razdragano gledajući Ervina reče:— Kad mi je pred par meseci na kolodvoru vaš tatek rekel: Lojzek pazi na mladoga gospona. Piši mi sa kim se zabavlja, ja sam mu odmah rekal: Gospon, pazil bum na njega, ali rajše na ratište, neg da bum bil špijun. Dajte mi, milostiva, još jednu času.On digne čašu i nazdravi:— Bog vam dal sreću i zdravlje, a veselje si onda lahko kupite.Slavlje je trajalo do kasno popodne. Tada su zaručnici otišli ruku pod ruku na šetnju, jer će na večeru doći rođaci i prijatelji obitelji Palmini, a prije svega rođaci Vukovac.Kad su predvečer Zlata i Ervin ulicom prošli ispod ruke, nastao je šapat i mnogi su se za njima okretali, a sutradan brujio je cijeli Vukovar:

Zlata Palmini-Vukovac zaručila se za bogatog Zidova, koji je kod draguljara Pehajma kupio prsten za petsto kruna. I tako su na Zlatin račun padale primjedbe, kao:»Neće on nju ženiti, bogat je, pravo ima, nek se naužije ovako lijepe, zdrave djevojke.«»Ne zna se što je na njemu ljepše, oči, lice, nos ili stas, vitak je, otmjen, nalik je na kakvoga baruna, a Židov je. Istina, nije niska rasta, ali za Zlatu bi trebao biti barem za šaku viši.«Svim svojim suradnicima, njih preko sto pedeset, morala je Zlata pružati ruku, da vide prsten. Doduše, bilo je i nešto jala, ali većina njih se radovala sreći svoje upraviteljice.Doznale su za te zaruke i židovske obitelji Vukovara, a za nekoliko dana je bila priređena južina kod gospođe Vajs. Bila je to sposobna, odlučna žena. Posjedovala je više stotina bakrenih kotlova. Svake jeseni pošla je u Brčko, Bosnu i okolicu, kuhala pekmez za vojsku, i u ove četiri godine rata stekla golemo bogatstvo. Mnoge su se ugledale u nju. Tu su bile gospođa Oberson, rođena Gotlib, kćerka liječnika Obersona, milijunaša, trgovca žitom, zatim gospođa Landesman s krasnom kćerkom, pa Štajner, Bauman, Bier, Braun, te živahna gospođa Feferman s dvije lijepe odrasle kćeri.Na velikoj terasi, okrenutoj prema Dunavu, sabralo se otmjeno društvo vukovarskih bogataša, a gospođa Vajs se prijekornim tonom obrati djevojkama:— Gdje su vam bile oči, djevojke, ovako lijepoga mladića prepustiti jednoj Zlati, običnoj krojačici.Ali Stela Landesman odgovori:— Teta Lota, ona je sa mnom maturirala, i to s odličnim uspjehom.— Ah, draga Stela, ona ipak nije za njega, a naročito za krug njegove obitelji u Zagrebu.Opraštajući se od svojih gostiju, gospođa Vajs ih upozori:— Za deset dana dođite u što većem broju, doći će naš rabin, gospodin Diamant, i dovesti i fenriha Ukrajinčeka. Uostalom, moje dame, bio je taj časnik i u sinagozi a tko je od nas tamo bio?Skoro već potkraj lipnja sabralo se veliko društvo, na želju rabina Diamanta, kod gospođe Vajs, a došao je i Ervin.Po naravi društven, razgovorljiv, a osobito duhovit i pun dosjetaka, Ervin je okupio oko sebe ne samo sve mlađe djevojke već i starije dame.Gospođa Vajs, kao domaćica, ponudi Ervina pićem, i onako ga iz visoka upita:— Kako ste vi, Zagrepčani, upali u naš Srijem? Pazite, mladi gospodine, da se ne napijete Vuke, onda ste zauvijek vezani za Vukovar ...Gospođa Feferman nadoda:— Cesto vidim gospodina fenriha, kako u kočiji prati moje susjede. — Ervin nije rekao ništa, već u neprilici popio nešto pića.— Lijepe djevojke, je li gospodin fenrih. Tamo mi imamo ogromnu kuću i magazine. Moj suprug je veletrgovac žitom, Feferman.

— Vidio sam vašu firmu, milostiva gospođo, kad sam slučajno onuda prolazio.— No, no, gospodin fenrih, da to nije bilo možda namjerno?— Nešto slično, milostiva gospođo ... — A ona doda: — Landesman, a ovo je moja kćerka Stela.Bilo je vrlo zabavno, iako prilično vruće. Svježi zrak tek je strujio od Dunava. Ervin pogleda na sat. Bilo je deset minuta do šest i on reče:— Gospodine rabine, ugodno mi je u vašem društvu, ali sam obećao svojoj zaručnici da ću doći u šest sati kočijom pred nju, jer tada završava njen rad.Te su riječi izazvale priličnu pomutnju, neke dame ostale su zaprepaštene, kao da si ih vodom polio, a i rabin Diamant bio je razočaran. Smiješeći se upravo pr-kosno, Ervin se objesno opraštao i otišao pred Zlatu.Gospođa Vajs stane pred rabina i reče:— Mora da je lud ili zaluđen, gospodine rabine, a vaša je dužnost da javite roditeljima s kime se on vezao.— Ali, gospođo Vajs, on je punoljetan, časnik, to nije moj posao.— Vaša dužnost, a ne posao, gospodine rabine, vi ste poglavar Sinagoge.Početkom srpnja dobio je Ervin brzojav od oca: »Dođi bez odlaganja ili izgovora kući. Otac i majka«Došao je kući, a otac je bio naoko miran, ali su ubrzo zapodjeli razgovor o poslu i putovanju u Zemun, Mitrovicu, Vinkovce, Vukovar.— Spomenuo si, Ervine, Vukovar. Reci nam iskreno, kakvo tamo imaš žensko poznanstvo?— Našao sam djevojku, koju volim.— I zbog te si obične djevojke odbio milijune?— Još se nisam uz nju vezao kad sam odbio milijune.— Ervine, govorim s tobom kao s mladićem. Čujem da je djevojka zdrava, jedra i lijepa.— Nekome je to važno, tata. Meni je prije svega bliska i draga, a onda istom i lijepa.— Čuješ li, Hela, našega Ervina? Slušaj me, sine, neka ti blagajnik dade hiljadu kruna, pa budi prema djevojci darežljiv, ne škrtari, bogato nagraduj njenu ljubav.— Ali, tata. Ja vas ne razumijem, a i neću da vas razumijem.— Što želiš? Da ti još otvorenije rečem. Mlad, zdrav mladić mora se iživljavati. Znaš li ti da generalni direktor Vajnberger šalje i plaća djevojke svome sinu.— Tata, ja nisam pokvaren kao Joži Vajnberger, a vi niste čovjek kova generalnoga direktora.— Radujem se, Ervine, da nisi poput Vajnbergera. Ti si lijep, umiljat, pa se djevojka sigurno zaljubila u tebe?— Tako je, tata. Ja u nju i ona u mene.— Majka i ja putujemo u Rogašku do polovice kolovoza. Mi se nadamo da ćeš se dotle naužiti i zasititi te djevojke, zar ne, Hela?— Naš Ervin neće ništa nepromišljeno učiniti, što bi nas ražalostilo.

— Zar ja, majko, ne smijem voljeti i ljubiti?— Moj ljubljeni sine, dođi poljubi majku — time je završila razgovor gospođa Hela.— Da mi niste otac, kojega jako volim i poštujem, odgovorio bih vam grubo. Kad biste znali, tata, kako ružno iz vaših usta, zvuče riječi: udovoljiti i zasititi. Moj je odgovor nepromjenjiv i jednostavan, odreći je se neću. Eto, roditelji, odazvao sam se vašem brzojavu. Još večeras putujem na poziv generala Salis-Sevisa. Evo naloga.— A što trebaš? Dobar sam s njegovim biskupom.— Hvala, ništa mi nije potrebno.Polovinom kolovoza bio je razgovor oštar i nepomirljiv. Otac je vikao:— Ti se usuđuješ mene moliti da blagoslovim taj brak. Otkuda ti ta smjelost? Ti, sin Jakova i Hele Ukrajinček. Da ja dopustim da uzmeš prosjakinju, i još k tome katolikinju. Ti si, sine, poludio.— Tata, već sam vam govorio, mi ostajemo svaki u svojoj vjeri. Istina, nije bogata, ali nije ni prosjakinja. Dragi tata i majko, meni je prirasla srcu i kad je upoznate, odmah ćete je zavoljeti.— Nikada je ne želim vidjeti. Blagoslova ti ne dajem, a ako tvrdokorno ustraješ u toj želji, proklet ću te.— Jakobe, ne spominji kletvu.

— Šuti, Hela. Valjda sam ja prijatelj mom jedincu. — Tata dragi, e, hvala vam, ne dajete mi, dakle, dozvolu?— Ne dam, po sto puta ne dam.— Nemojte nas, tata, proklinjati.— Neće, sinko, neće.— Majko, ja to želim čuti od tate.— Neću, znaš da ja držim riječ.— Hvala, tata.Ervin je došao tužan, sav utučen pred Zlatu, i sve joj potanko ispričao, kako otac ni po koju cijenu ne pristaje na ženidbu.— Previše sam bila sretna, Ervine. Hvala ti, dragi, i na toj sreći. Mislila sam da će biti vječna, ali često nam najdraži ometaju našu sreću.— Zlata, ne zdvajaj, ljubljena moja, možda nađemo neki izlaz.Kad su se vozili prema Dolnjoj Mali, reče Zlata:— Ervine, krenimo lijevo do crkve. Sva sam utučena, htjela bih se pomoliti da dobijem okrepe.Zlata izađe pred crkvom i reče: — Ti me pričekaj. Začas ću doći.— Ali, draga Zlata, neće se crkva srušiti ako ja uniđem u nju.Zlata je bila ganuta do suza, i od dragosti ga pogladi po licu. Klekla je pred oltar sv. Antuna, zaštitnika sviju, a Ervin je razgledavao crkvu. Molitva je bila kratka; dok se Zlata križala, po leđima je potapša pater Đuro.— Zlata, moliš i plačeš?

— Ah, velečasni, grešni smo pa dolazimo moliti kad nam je teško. — Ervin pristupi, nakloni se, a Zlata reče:— To je moj odabranik, za kojega već znate.— Nećemo u crkvi razgovarati. Dođite u sakristiju. Ervin sve ispripovjedi gvardijanu, naglasivši mu:— Otac je rekao da nikada neće dati svoju privolu za taj brak, ali je obećao da me neće ni prokleti i još dodao: »Znaš da ja držim riječ.«— Kažete da imate papire u redu. Za Zlatu ne treba krštenica. Vi želite zaista Zlatu uzeti za ženu?— To je moja čvrsta odluka, velečasni.— Onda ću vas ja vjenčati tajno, da nikako ne dozna vaš otac.— Hvala vam, velečasni Đuro.Pater Đuro, visok, jak čovjek, nasmiješi se i upita:

— Onda kada, sutra, prekosutra ili za godinu dana? — Prekosutra uvečer moram urediti u Vinkovcima. I tamo ću dovesti ženu.18. kolovoza oko sedam sati vjenčali su se Ervin Ukrajinček i Zlata Plamini Vukovac. Svjedoci su im bili Lojzek Mrzljak i sam gvardijan pater Đuro Bencetić.Poslije vjenčanja mladenci su se odvezli u Vinkovce, gdje je Ervin iznajmio lijep namješteni dvosobni stan.Mjedenog mjeseca nisu imali, već samo subotu i nedjelju, jer je Zlata u ponedjeljak morala biti u radionici.Na jadnu Zlatu kojekako su se nabacivali i ogovarali je zli jezici, da je, na primjer, viđena u Borovu u kočiji sa časnikom, i da su krenuli prema Vinkovcima.Početkom rujna opet je priređena večera kod gospođe Vajs, a ona je bez ustručavanja pričala da je Zlata postala Ijubovca fenriha Ukrajinčeka.Gospođa Feferman dodade: - Znala sam da će se djevojka upustiti u odnošaj, a i gdje bi on nju ženio. Sigurna sam da će se to brzo raspasti.Rat je dalje bjesnio. Ministarstvo rata nije odobrilo Borojevićev plan. Sam car Karlo je preuzeo vrhovno vodstvo, ali bez uspjeha. Došlo je do sabotaža. Hrana nije stizala na ratište, a bjegunaca iz vojske bile su pune šume. Već je zavladao strah i trepet od zelenog kadra. Ervin nije mogao dobiti platna. Vinkovci su radili napola, a i Vukovar je smanjio proizvodnju, iako se Ervin trudio da Vukovar dobije najviše platna. Mitrovica je prestala radom. Kao da je nastala neka praznina i strah pred nečim što mora doći.Oko dvadesetoga rujna stigao je Ervin iz Mitrovice i dopremio teretnim autom nedovršeno rublje u Vukovar. Dok je pozdravljao i poljubio Zlatu, ona samo obriše suze uklanjajući mu se.— Zlata, moja Zlata, što sam ti skrivio? Reci, što se dogodilo? Zašto plačeš?— Pusti me Ervine, ne mogu ti reći.— Moraš mi reći, Zlata, tko te je ražalostio? — On je uzme za ruku i povuče u sobicu gdje nije bilo nikoga.

— Reci mi, molim te, Zlata.— Bojim se da ćeš se razljutiti.— Kako možeš to misliti, Zlata.Ona nasloni glavu na njegova prsa i plačući mu reče:— Ervine, naše vjenčanje ne može ostati tajna. Dragi Ervine, ja, ja osjećam u sebi još jedan život...— Zlata, najdraža moja, sunce je i nama sinulo i još te više volim, mila ženo. To sam i čekao, strepio sam da možda neću doživjeti tu sreću. Ali, Zlata, naše je dijete u tebi začeto...— Eto, Ervine, ti se raduješ, a ja sam se bojala priznati i već nekoliko dana nosim u sebi tu tajnu.— Mila moja, to naše dijete donijet će nam spas. To sam i čekao i zato sam želio da vjenčanje bude tajno. Za nekoliko dana to više neće biti tajna, a već sutra putujem u Zagreb.Stigao je roditeljima u predvečerje kad mu se nitko nije nadao. Pričao je o ratnim teškoćama, i opisivao ocu kako slabo stojimo na ratištu:— Tata, može doći do katastrofe. Narodi su nezadovoljni, vojska je gladna i podrapana. Zeleni kadar cvate i raste u cijeloj zemlji.— Nama naše nitko neće oduzeti.— Ne radi se, tata, o nama i o drugim bogatašima, ali ako do čega dođe, bit će onda i velikih promjena.— Neka dođe što god mu drago, ja svoje ne dam, jer sam to pošteno zaradio.— Platit ćeš više poreza, a zacijelo i na ratnu dobit.— Neću im valjda dopustiti da broje koliko sam zaradio.— Siguran sam u to, tata. Inače, oboje dobro izgledate, i to me veseli.— Sve to mene, Ervine, malo zanima, no, jesi li se opametio?— Jesam, dragi roditelji, a vaš savjet, dragi tata, ja sam poslušao.— Tako treba. Razumijem te, mlad si, zdrav, i sve ljepši.— Nije to važno, tata, ali ja imam briga. Ja sam još carski časnik.— Zašto mi to naglašavaš?— Držao sam se vaših uputa, pa su uslijedile i posljedice.— Budalo, što te za to boli glava. Novaca imaš dovoljno, odvedi je liječniku, dobro plati, riješio si se svake brige.— Sve ja to znam, tata, ali moja Zlata to neće.— Kakva, tvoja Zlata, jedna obična . . .

— Molim vas, tata, ona nosi moje dijete. Čujete li, moje dijete. Majko, što ste vi zanijemjeli?

— Nisam, sine, ne. — Ona podigne glavu i reče mužu:— Opet si htio nešto ružno reći, Jakobe. Molim te, ne vrijeđaj nam sina jedinca. Šuti.— Neću u svojoj kući valjda šutjeti.— Hoćeš Jakobe, sada govorim ja, majka i tvoja zakonita žena. Nisi dopustio da je vjenča.

— Nisam i neću.— Upućivao si ga na prostote, tako da se meni, pobožnoj Židovki, koža ježila.— To čine i drugi.— Čine, čine, razni pokvareni Vajnbergeri, ali ne sin pobožnoga Zidova košera.— Majko, draga majčice, Bog iz vas govori. — Ervin priskoči majci i stane je ljubiti. Ona je još uvijek stajala ratoborno raspoložena te strogo upita:— Voliš li je istinski, sine?— Kao oči svoje, kao život sam.— Zavrijedi li ona toliku tvoju ljubav?— Život bi dala za mene, majko.— Onda je, sine, uzmi za ženu.— Ja ne želim za nju znati niti je ikada upoznati — javi se otac.— Predomislit ćeš se, Jakobe. Još nešto važnog da te upitam: — Obećao si, Jakobe, posljednji puta, da nećeš sina proklinjati.— Jest, obećao sam.— Poznajem te, Jakobe, i znam, prema tome, da ćeš riječ održati. Ti si pobožan. Sutra je dan molitve. Pođi do prijatelja Engelsrata, pa moli za sreću našega jedinca.— Znači da ja u ovoj kući nisam više nitko i ništa. — Ostat će, Jakobe, sve kako je i bilo, ali ja sam osjetila patnju našega sina. On je na mojem srcu rastao. Ervine, otiđi u svoju sobu, odmori se, sine.— Majko, ja bih još noćas ili sutra ujutro otputovao.— Ostat ćeš do sutra uvečer, to možeš za mene učiniti, jer sam željna, sine, da te se nagledam.Kada je Ervin otišao, Jakob je uzdahnuo s riječima:— Hela, Hela, ti si mene ponizila pred rođenim sinom.— Nisam, Jakobe, ja tebe poštujem kao muža, ali sam ispravila tvoj grijeh i ublažila tvoju tvrdokornost, koja ne smije uništiti sreću vlastitog djeteta.

Završetak rata i slom Austro-Ugarske Monarhije zatekao je Ervina u Vukovaru. Promatrao je kako se ruši ono staro, a pojedinci razvlače narodno dobro. Doznao je da općina sprema građane organizirati u obranu protiv zelenoga kadra, da se osujeti još veća pljačka.Ervin se zabrinuo za Zlatino stanje, te brzo odluči da pokupi najnužnije i sa Zlatom i Lojzekom produži kočijom prema Vinkovcima, nadajući se da će uhvatiti koji vlak. Ali je to bilo nemoguće.Bio je to ružan jesenji dan sa snježnom bljuzgavicom i on produži kolima do Broda. Imali su sreću da su našli mjesta u vlaku, i stigavši navečer u Zagreb, smjestili su se u Palace-hotelu.Sutradan je Ervin pošao do kuće, presvukao se u civilno odijelo, i rekao ocu:— Ostani, tata, kod kuće, vojska se vraća s ratišta čuje se pucnjava. U revoluciji se lako izgubi život, kao i na ratištu.— Valjda neću mirno gledati ako počnu pljačkali tvornicu?

— Morat ćeš, ali čini se da u Zagrebu neće doći do toga.Narodno vijeće zasjeda, samo nisu jedinstveni u svojim stavovima. Drinković, zubar Ante Pavelić i Pribičević žele savez sa Srbijom, Stjepan Radić želi Republiku Hrvatsku, i to ne može dobro svršiti. Srbi na čelu s Pašićem hoće veliku Srbiju. Velesile su zaokupljene svojim problemima, i nema puno nade da će njihova nastojanja uroditi onim plodom koji se mogao očekivati od planova predsjednika Amerike Wilsona.— Otkuda ti sve to znaš, Ervine?— Pratim svjetske događaje, tata.— Mene sve to slabo zanima, moram ti priznati, jer sve svoje vrijeme posvećujem našem poduzeću.Otac ga nije ništa pitao je li došao sam i gdje je odsjeo, želeći na taj način te okolnosti omalovažiti. Ali, majka je željela odmah sve doznati, i užurbano je spremala s Maricom sve one stvari što će zatrebati Zlati u hotelu. Kad je sve pripremila, otvori vrata s punim rukama paketa i reče:— Ervine, sine, dođi, idemo.Jakob nije ništa pitao, nego je počeo razgledavati uzorke sukna.Ervin odlazeći reče:— Badava gledate, tata, još će trebati prilično počekati da dođe vrijeme kad Engleska bude mogla nama prodavati štofove.— Dočekat ćemo i to.— Od srca to želim, tata. Doviđenja!Jakob je promrmljao nešto nerazgovijetno i dalje gledao uzorke.Susret Hele i Zlate bio je srdačan, ne prebučan, i ne namješten.Gospođa Hela zamišljala je Zlatu skučenom, čednom, preplašenom ženicom, koja će se naći u sto neprilika i zabuna kad se sastane s njom.Zlata joj je poljubila ruku, a Hela je načas pogleda i zagrli, te je opet stane gledati progovorivši:— Nije čudo da si Ervinu zarobila srce, lijepa si, stasita, a iz očiju ti gleda poštenje. Ervine, čestitam ti, zadovoljna sam.— Zar vam nisam govorio, majko, da će vas Zlata, čim je vidite, osvojiti, a kad upoznate njene vrline, silno ćete je zavoljeti.Zlata se već bila snašla.— Nemoj me, dragi Ervine, toliko hvaliti, neka se majka sama osvjedoči.— Zao mi je, dijete, što te je Ervin doveo u hotel. Kod nas u palači bilo bi i previše mjesta, ali s tatom još nije sve uređeno. Ja sam kao majka sretna kad sam uz moga Ervina. Naš upravitelj je našao stan u Gajevoj ulici, tri sobe, za nekoliko dana će biti sve uređeno.— Zašto tolika žurba, majko?— Ja to želim i neću da čujem nikakav prigovor. Zar ću dopustiti da moj sin i snaha žive u hotelu? Ne bih se usudila na ulicu pred oči svojih znanaca.

U Gajevoj 45 gospođa Hela je s majstorima uređivala stan. Ličiti nije dala, jer je postalo hladno, ali je iz palače dala prenijeti Ervinovu sobu, skupocjene ćilime, slike, porculan, kristal, te razno posuđe; rublje, posteljinu, svega u izobilju.Zlata se branila i govorila:— Ali, majko, nama ne treba sve to. Ja na taj sjaj nisam naučila.— Pusti me, dijete, ja to želim. Zima je pred vratima, želim da imate ugodan, udoban, topli dom.— Drugo vam ne mogu reći nego od srca zahvaliti.Vrijeme je prolazilo. Ervin je radio s ocem. Svoga prijatelja Ivicu Lovrića namjestio je u njihovu poduzeću, jer nije bio primljen u srpsku vojsku. Od svih Ervinovih znanaca jedini im je Ivica dolazio u posjete.U proljeće su došli Zlatini majka i otac, koji su se jako svidjeli gospođi Heli; ona je skoro svaki dan posjećivala Zlatu.Gospođa Hela je silila Zlatu da uz sobaricu uzme još i kuharicu, ali Zlata nije htjela o tome ni čuti.— Neću, majko, ja želim za moga Ervina sama kuhati.— Ali, nije ti sila, Zlata, ta shvati u kojem si stanju. Bila je prisutna i Zlatina majka, koja reče:— Molim vas, prijo, ne kvarite mi kćer. Neka radi, baš u tom stanju. Ja sam ih osmero rodila, i do posljednjeg sam dana trudnoće radila. Moje je gospodarstvo ogromno, a svakamo sam dospjela.— Drugačije je to u vašem malom mjestu, a ovo je Zagreb. Zlata i Ervin mogu sebi držati i kuharicu.— Neću, majko, pa neću, da mi baš badava hoće raditi.— Živjela, Zlata, ti si prava moja kćer.Zlata je bila zdrava. Posjećivali nisu nikoga. Skoro svaki dan šetali su po Botaničkom vrtu, a tu i tamo uspio je Ervin da je odvede u kino. U kazalište je rado išla, i bilo joj je drago što su bili sami u loži.— Molim te, Ervine — govorila bi mu — ne upoznavaj me ni sa kim iz tvojih krugova, ne želim biti predmet radoznalosti. Ja živim samo za tebe.Potkraj svibnja osjeti Zlata trudove, te je Ervin odvede u sanatorij u Klaićevoj ulici. Tamo je bio izvrstan liječnik dr Vikerhauser, a pomoćni liječnik već poznati dr Durst.Drugi dan došla je na svijet djevojčica, četiri i pol kilograma teška. Uza svu pažnju liječnika Zlata je, inače jaka, zdrava žena, imala posljedice teškog poroda. Djevojčica se doimala kao dijete od šest mjeseci, a bila je lijepa tako da je baka Hela sva razdragana govorila:— Neobično nalikuje mom Ervinu, kad se rodio, samo je mnogo jača i ljepša. Ovako lijepog djeteta nema u cijelom Zagrebu. — Umjesto osam dana, Zlata je ostala u sanatoriju preko tri tjedna.Kad su se vratile kući, Ervin bi raznježeno promatrao ženu i dijete:— Sad osjećam potpunu sreću, Zlata,

— I ja sam sretna, kao nikada dosada. Kad nisi kraj mene, u tom djetetu osjećam tvoje prisustvo. — Ervin pomiluje ženu, onda nježno kćerku po glavi, i opet sjedne.— Ervine, nešto si mi htio reći? Ustručavaš se, vidim, radi se o maloj, kako ćemo je nazvati...— Kakogod ti želiš, Zlata. Ona je djevojčica.— Nećemo je nazvati Ana, Marija, jer se tebi ta imena ne sviđaju, a ja je ne bih nazvala recimo Lota, ili slično.— Opet ti ponavljam, Zlata, ti odluči sama.— Ako ti pristaješ, sviđa mi se pogansko ime Lidija.— Neobično mi se sviđa, Zlata, neka bude Lidija. Gospođa Hela došla je iz sanatorija sva izvan sebe od radosti i govorila Marici:— Ja sam baka, lijepom, najljepšem djetetu. — Ušla je u sobu i zatekla Jakoba u razgovoru s prijateljem Freindom, koji se došao s njim posavjetovati kako da izbjegne plaćanje poreza na ratnu dobit.— Zašto si povećao, Joži, tvornicu papka, a onda si kupio kuću u Maksimirskoj, te ste osnovali veliku proizvodnju papira?— Znaš valjda da je Vladimir dobio veliki miraz od Žige, i onda je i Erna rekla da povećamo naše poduzeće.Gospođa Hela nije mogla zadržati svoju radost za sebe: — Jakobe, dragi moj Jakobe, rodilo se najljepše dijete. Joži, postali smo djed i baka. Ona zagrli muža:— Izrezani naš Ervin, samo u još ljepšem izdanju. Zar se ne veseliš, Jakobe?— Da se po mojoj volji oženio, onda bih se veselio, a ovako me to ostavlja hladnog.— Znam, Jakobe, na što ciljaš. Vladimir i Erna su se prije vjenčali pa nikoga neće iznenaditi. Osim toga, Jakobe, sada ima Joži brige da plaća porez od miraza, a ti nemaš te brige.— Rado bih ih imao, Hela.— Dobro, Jakobe, ali kada vidiš dijete, promijenit ćeš mišljenje.— Ne zanima me osobito.— Lažeš, lažeš, pobožni Židove, vjera ti nalaže da se veseliš, a ja ću te prijaviti rabinu, pa neka te isključi iz desetorice najpobožnijih.— Čuješ, pred Jožijem ti velim, koji je modernih nazora nisam sa kruške pao da zatvaram subotom svoje prodavaonice, kako to čini Engelsrot. — No, dobro, je li muško?— Ne, nego lijepa djevojčica, da je milina gledati je.— Čestitam vam, mlađi ste od nas, pa ste već djedovi — reče Jože. — Moram ići, daj se propitaj Jakobe, čuo sam za neke poreznike.Gospođa Hela je ipak slomila Jakoba. Drugi dan su pošli oboje pogledati unučicu, a Jakob se prvi puta susreo sa Zlatom. Stojeći u predsoblju, odmjerio je Zlatu od glave do pete, i onda joj tek pružio ruku, koju je Zlata htjela poljubiti, ali ju je on povukao.Ležeći u jastuku, dijete je bilo budno a Hela reče:

— Pogledaj, najljepše dijete koje si ikada vidio.— Da, da, vrlo je ljupko.— Šta ljupko, Jakobe, to je savršenstvo od djeteta. Gledaj Ervinove oči, vidi na bradi mala sitna Ervinova jamica.Budući da je običaj darivati dijete, Jakob zagrabi u džep i izvuče šaku zlatnika, posipa ih po jastuku, a drugu šaku zlatnika dade Zlati.— Hvala, tata. Ja ne čeznem za zlatom. Ovo ovdje je moje zlato.— To je običaj, Zlata.Oboje su sjedjeli, ali su svaki čas ustajali, naročito baka Hela, koja se neprestano iznova divila djetetu.Dijete se počelo meškoljiti, a Zlata mu priskoči: raskopča haljinu, a dijete odmah počne pohlepno sisati.— Čuješ li, Jakobe, kako guta. To će biti djevojka!— Majko, vi se tako divite našoj Lidiji da bih se, kad bih bila praznovjerna, bojala uroka.— Jesi čuo, Jakobe. Naša se unučica zove Lidija.— Ima i ljepših imena, ali nije ružno, lako se izgovara. Zlata premjesti dijete na drugu grud, a Jakob reče ženi:— Pobrini se, Hela, da se čim prije nađe dojkinja. Ona će vas uništiti, taj mali gladuš.— Bože sačuvaj. Nipošto ne želim da netko drugi doji moje dijete.— A što nedostaje Ervinu? I on je imao dojkinju.— Ali, Jakobe, ja sam bila slaba. Nisam imala mlijeka. Pogledaj ti našu snahu, iz nje struji zdravlje i snaga.— Tako je, majko, o dojkinji nema ni govora.— Ali se radi o našem položaju u društvu. Govorit će da smo škrti.— Neka govori tko što hoće. Moj Ervin i ja znat ćemo živjeti svojim životom.— Vi ste veoma mladi, ali mi se čini da ste i prilično odlučni.Tako je završila prva posjeta unučici. Kada su prolazili Zrinjevcem, počela je škrapati kiša, a čim su ušli u njihovu palaču, Jakob stane i reče:— Hela, molim te da doljnje prostorije urediš za stan Ervinu, jer jednom Ukrajinčeku ne priliči da posjećuje sina u iznajmljenu stanu. Još će mlinar Margetić sebi utvarati da moramo biti osobito sretni što nam je načinio uslugu i iznajmio stan.— Nije bilo, Jakobe, stanova, a svakako sam mu bila vrlo zahvalna. Zar sam mogla dovesti Zlatu u naš stan kad si se toliko tome protivio? No, vidiš kako je to prekrasno dijete na tebe djelovalo, odmah želiš da se usele u našu palaču. Ali čuješ ti, prevejanče, ništa mi ne veliš za našu snahu?— Lijepa je, beštija.— Dakle, ipak?— Zaletilo mi se, Hela. Da, uistinu ju je milina pogledati, i onda, onaj prizor ne mogu zaboraviti, kako doji dijete. Sad vidim, nije nikakvo čudo da ju je ona naša budala od Ervina zavolio.

— Jakobe, daj je usporedi s Ernom Šternovom.— Ne spominji mi Ernu, Hela. Ona je nosila sobom milijune. Znaš li ti računati?— Prestani ti meni o tim milijunima. Imaš ih i sam više nego što možemo potrošiti.— Opet ti ponavljam, od viška glava ne boli.Hela nije na to više ništa odgovorila, a kad su opet poveli razgovor o stanu, Jakob reče:— Požuri s tim uređenjem stana jer želim da mi dijete bude u blizini, da ga mogu vidjeti kad god to zaželim.— Sad vjerujem u čuda, Jakobe, kad je tebe, tako tvrdokornoga, obratilo ovo djetence.

IVVrijeme je odmicalo, preselili su se u palaču, ali je Zlata molila Ervina da žive odvojeno:— Ja se ne bojim ljudi i ne zazirem od njih, ali se još ne mogu saživjeti s društvom što se okuplja kod tvojih roditelja.— Ne silim te, Zlata, ni na što, ali te ipak molim, radi majke, učini i njoj nešto za ljubav, jer te ona voli.— I ja sam nju zavoljela, Ervine. Prilike su se u zemlji polako sređivale.U to je vrijeme obitelj Ukrajinček, prema predviđanju Ervina, morala platiti znatnu svotu za ratnu dobit, ali bogatstvo i blagostanje nije se mnogo smanjilo.Na žalost, Zlata i Ervin nisu više imali djece i Lidija je ostala ljubimica cijele obitelji; a osobito ju je bio volio djed Jakob, koji joj je kupovao sve moguće potrebne, a još mnogo više nepotrebnih darova.Još kao djevojčica morala je dnevno po nekoliko puta dolaziti u gornje odaje baki i djedu, koji je to strogo zahtijevao.Ljetovalo se na Lidu, u Nici, Monte Karlu, Kanu. Opatija nije bila dosta otmjena za unuče Jakoba Ukrajinčeka.Zlata se u mnogu čemu nije slagala s nazorima te obitelji, ali je popuštala za ljubav mira i sloge. Djetetu je ipak znala izdaleka nagovješavati da će i ono dobiti svoje male brige kad počne škola.Lidija nije samo uzrasla u lijepu djevojčicu, nego je bila umiljata, vesela, srdačna, pristupačna, a lice joj bijaše vedro i nasmijano. Dijete koje je odmah na prvi pogled svatko morao zavoljeti.Kad je pošla u školu, došlo je ipak do promjena. Zlata je zahtijevala da najprije nauči i napiše zadaću, da sve stvari spremi, a tek onda može do djeda i bake. U drugom razredu upisala ju je u Muzičku školu i u tečaj francuskog jezika.Svekar je prigovarao Zlati:— Zašto mučite dijete, što njoj to treba, zacijelo će postati još ljepša, a i bogata će biti, za to ja jamčim, a to je glavno za djevojku.

— Zao mi je, tata, opirala se Zlata — ali tu ću ostati čvrsta, neka uči i nauči mnogo toga, ako joj bude potrebno znanje, imat će ga, a ako ne bude, neće joj škodili.— Ti se držiš onog moga, da od viška glava ne boli.— Tako nekako, tata.U desetoj godini došlo je kod pametne djevojčice do neke zbunjenosti, počela je razmišljati, i jednom kad je došla iz škole upita majku:— Šta da radim, mama, neke stvari mi nisu jasne. Premda je Zlata slutila o čemu se radi, ipak je upita:— Što to, dijete moje?— Ne znam koji vjeronauk da učim. Ti si me naučila križati se i moliti. Znam Oče naš, Anđele čuvaru, a djed me upućuje u vjeru Mojsija i Abrahama.— Dušo, ti znaš da sam ja katoličke vjere, a tata židovske. Ostavili smo tebi na volju da odabereš koju vjeru želiš kad stupiš u osamnaestu godinu života. Sada si još premalena, ali kad malo odrasteš, onda razmišljaj o kršćanskoj vjeri, a ja ti ne branim da se upoznaješ i sa židovskom.Lidija je poslušala majčin savjet i često je išla na kršćanske propovijedi, a i sa djedom u Sinagogu. Kako je bila dobre i plemenite naravi, sve dobro i lijepo što je čula na kršćanskoj propovijedi upijala je u sebe, a ništa ružnog nije mogla čuti ni u Sinagogi, pa je i to ulazilo pomalo u njenu svijest.Bila je obljubljena među svojim školskim drugaricama, a za profesore je bila uzor-đak, jer je sve razrede, a i ovaj završila s odličnim uspjehom.Došla je već bila u dob u kojoj učenici priređuju kućne zabave. Zlata nije škrtarila nego je više puta priredila zakusku za cijeli razred. Sviralo se, plesalo, djevojčice u četrnaestoj godini sa dječacima istih godina ili nešto starijim.U jesen 1933. godine bila je Lidija u četvrtom razredu liceja, dok je treći završila s odličnim uspjehom.Za glasovir nije imala mnogo dara, ali francuski i engleski učila je dobro, a njemački je naučila od djeda i bake.Sve se više razvijala u djevojku, bila je sve ljepša i umiljatija, a njene kretnje, način govora i izražavanja svakoga je osvajao.Znala je, po pričanju djeda, da je vrlo imućna, ali majčin odgoj naučio ju je čednosti, tako da je prema najsiromašnijim učenicama bila srdačna i još prijaznija nego prema onima iz krugova bogataša.Bila je uredna, uvijek lijepo obučena, kako se dolikuje učenici. Na to je strogo pazila Zlata, ali nije dopustila da se pretjerano dotjeruje kao neke druge učenice. Ako se za nešto sakupljao novac, za kakvu bolesnu učenicu ili za57neku prigodu, tada je donijela obilan prilog. Morali su novac dati otac, baka, a djed je dobro morao posegnuti u džep.Takva je bila Lidija Ukrajinček još kao učenica četvrtog razreda liceja.Početkom rujna 1933. godine doputovao je u Zagreb iz Banata odvjetnik i bogati posjednik dr Branko Vujasić sa suprugom Ružom i sinom Boškom.

U dogovoru s ocem Boško je trebao studirati medicinu na Zagrebačkom sveučilištu. Tu katedru držao je poznati profesor Perović, uz kojega je bio profesor Sučić, Šercer, Bogičević. Profesor Perović bio je jamstvo da diplomu Zagrebačkog sveučilišta ne treba nigdje u svijetu nostrificirati.Boško je odvraćao roditelje da ne putuju s njime u Zagreb govoreći im:— Ako sam uspio maturirali s odličnim uspjehom, znat ću se valjda i upisati na sveučilište. Novaca imamo dosta, lako je onda i za stan.— Nemoj se braniti, Boško, jer majka još nije bila u Zagrebu, a mi želimo, ako nam uspije, naći pristojan stan za tebe. Nećemo uzeti bilo što i ostat ćeš u hotelu dok se nešto čestito i lijepo ne nađe.Došli su ujutro i odsjeli, naravno, u najskupljem hotelu, Palaču. Kad su se uredili i doručkovali, otac će:— Nazvat ću svoga znanca, profesora glazbe Stančića, možda zna za kakav prikladan stan. Dobro sam se sjetio. Pozvao nas je poslije podne na razgovor, ali mi je telefonom rekao i adresu gospode Flore Betelhajm, udovice odvjetnika, koja ima kuću u Mihanovićevoj ul. 14. Boško, položaj je lijep, blizu Botaničkog vrta, jedino je prijatelj Stančić rekao, da starija gospođa fanatično voli glazbu.Pošli su pješke, jer im nije bilo daleko od hotela i srećom gospođu našli kod kuće. Kad su rekli da ih šalje profesor Stančić, gospođa Flora je bila počašćena jer je za nju profesor Stančić bio pojam u glazbi. Primila ih je srdačno, ali je ubrzo počela jadikovati:— Kuću sam dobila kao miraz, a i ne znam koliko vrijedi. Moj suprug bio je odvjetnik, ali nije znao za sitne parnice. Na našu žalost, spekulirao je na burzi i bio prevaren. Kupio je iz Budimpešte veliki broj dionica nekog rudnika, koji nije ni postojao. To je i bio glavni uzrok njegove smrti, udarila ga je kap, a ja ostala u dugovima. Nespretna sam u poslovima. Srećom, imam udatu kćerku, pa je zet preuzeo tu brigu. Ali šta ja to vama dosađujem, treba da vas nečim počastim — i zovne:— Lojzika, dajte rakiju, liker. Šta gospoda žele?— Hvala, gospođo. Malo prije smo doručkovali. Nudeći ih, ona ih sve odmjeri, a pogled zaustavi na Bošku:— Gdje ste vi to, mladiću, takav lijep uzrasli?— U Banatu, gospođo.— Volite li glazbu?— Sve volim što je lijepo, gospođo.— Ja obožavam glazbu, upravo sam luda za klasicima.— Gospođo, evo, reda radi smo nešto popili, a sada bismo htjeli prijeći na stvar. Možete li vi primiti na stan našega sina?— Najprije pogledajte, a onda ćemo razgovarati. Opet je pozvala Lojziku i rekla: — Ona mi vodi kuću, ja ni za to nisam sposobna.Sve je bilo ukusno, soba s pogledom na ulicu, a radna soba je gledala na dvorište, radi mira potrebnog za rad.

— Sviđa nam se, gospođo, ali mi bismo željeli da naš sin ima i svu opskrbu kod vas.— No, kaj vi velite, Lojzika?— Može, milostiva. Kak ne, kak je imal onaj Englez iz konzulata.— Kada Lojzika veli da može, onda je sve u redu, znate, meni je mladi gospodin bio odmah simpatičan, čim sam ga vidjela. Vjerujte, onaj Englez je bio pristojan, ali niste znali kada je veseo, a kada neraspoložen, a o glazbi ni pojma. Tako sam jedno veče svirala moga Chopina, Brahmsa, Handla, Liszta. Slušao je pažljivo, a znate što mi je na kraju rekao:»Molim vas, gospođo, zasladite mi ovo s nekoliko odlomaka Verdijeve ,Traviate'.« Skoro sam razbila glasovir od jada i zalupila svom snagom poklopac glasovira.— Budite uvjereni, gospođo, da vas ja time neću uznemiravati.— Ali, mladi gospodine, mene će veseliti da vam sviram.— Gospođo, mi bismo htjeli pogledati Zagreb, samo bismo željeli još znati, šta će moj sin plaćati za sve to?— Kod nas će imati sve, kao kod kuće. Moja Lojzika dobro kuha, uredna je. — Ona pozvoni Lojziki i upita je:— Lojzika, koliko će plaćati mladi gospon?— Onak, milostiva, kak i Englez. Šest tisuća dinara.— Svota je velika, to je već plaća visokog činovnika, ali meni nije žao za našega sina. Samo neka točno polaže ispite.— Kod nas će gospodin biti kao kod kuće, ali ja vam nisam sposobna da ga nadgledam, ne, to od mene ne tražite.Boško je bio malo povrijeđen:— Ali, gospođo, ja bih se smrtno uvrijedio da mene netko kontrolira. Znam svoju dužnost, ne samo prema roditeljima nego i prema samom sebi.Lojzika je pomno pazila na svaku Boškovu riječ:— Mladi gospon, još ste mi takav draži pa vas molim da se odmah uselite.— Želimo najprije razgledati Zagreb.— Ako dopustite — reče gospođa Flora — ja bih vam pokazala Akademiju, Obrtni, Etnografski muzej, a možemo otići i u Šestine, da gospođa upozna naše selo. — Zatim poviče:— Lojzika, spremite objed za sve nas.— Nipošto, gospođo, vi ste naš gost u hotelu Palače — reče dr. Branko.— Ali, sutra ste kod mene — nije se dala odbiti gospođa Flora. — Dakle, možete se preseliti.— Hvala, gospođo. Neka se Boško preseli, a mi ostajemo u hotelu, jer sutra uvečer putujemo kući.Boško se udomio kod gospođe Flore, a ona je nastojala da mu boravak kod svoje kuće učini prijatnim i zahtijevala da je zove »teta«. Odlazio je točno na predavanja, učio je, a navečer bi izlazio najčešće u kazalište, i tu i tamo u kino.Jednog dana, došavši kući Boško joj reče:

— Teta Flora, kupio sam dvije ulaznice za predstavu Turandot, u loži, večeras se daje, i bit će mi čast ako pođete sa mnom, vi ćete mi znati protumačiti pojedine partije te opere. Kočijom ćemo do kazališta i natrag.— To bum ja platila, mladi gospon.Kazalište je bilo dupkom puno, a teta Flora se svečano obukla i stavila svoj skupocjeni nakit, velike briljantne nausnice, broš, narukvicu, niz bisera oko vrata. Bila je u društvu mnogo poštovana i cijenjena, ali su je neki opet smatrali zanesenjakinjom, jer nije bilo koncerta kojem ona nije prisustvovala. Njene su znanice govorile:»Flora je pod stare dane pošašavila za glazbom.« Mnogi su upirali dalekozore u njenu ložu iz radoznalosti, tko je ta lijepa žrtva, takav pristao mladić. Za vrijeme odmora prilazili su im da je pozdrave, i tako joj pristupi i Mira Juzbašić, rođena Aleksander, daljnja njena rođakinja, i predstavi joj svog supruga:— Teta Flora, ovo je moj muž, dr. Juzbašić.Lijep mladi par. Mira Aleksander slovila je kao ljepotica, a bila je kćerka vlasnika Zagrebačke pivovare i uljare.— Ovo je student medicine, Boško.— Teta Flora, u svatove mi niste došli, i neću vam to uzeti za zlo; ali vas nešto drugo molim: obećala sam mojoj najmilijoj nećakinji, Brankovoj kćerki, da ću u mom novom velikom stanu prirediti zakusku za cijeli četvrti razred liceja. Smijem li pozvati mladog gospodina? — Pružila mu je ruku, te je skoro podigla do visine njegovih usta, ali Banaćanin nije bio naučio gospođama ljubiti ruke, nego je odgovorio:— Još ne pozajem nikoga u Zagrebu, gospođo.— Neka vas to ne smeta, neće vam se ništa dogoditi, sve su to kulturne djevojčice; doduše, malo umišljene licejke, ali ima među njima vrlo lijepih.— Dobro, Mira. Zvoni na predstavu. Ja ću nastojati gospodina nagovoriti.— Držim vas za riječ, teta Flora — opraštala se njena rođakinja.Drugi dan upita teta Flora Boška:— No, Boško, jeste li razmišljali o pozivu moje Mire?— Razmišljao sam o tome, teta Flora, ali me ništa ne privlači, tek sam nekoliko mjeseci u Zagrebu, a predavanja i učenje prilično su me zaokupili. Često se rastreseni u kazalištu i kinu, a plesovi me mnogo ne privlače. Uostalom, teta Flora, to su zapravo šiparice, četrnaest, petnaest godina.— A šta vi mislite, Boško, tražiti društvo vaših kolegica sa sveučilišta? Čuvajte se, sinko, vi ste prenaivni za to društvo. Ove su djevojčice neopasne, to je za neiskusnoga mladića.U četvrtak, oko pola pet, uđe Boško u Florin salon i upita:— No, teta Flora, izgledam li pristojno za te vaše licejke?— Boško, neodoljivi ste, ovako vitak i elegantan, i taj vaš umiljati smiješak, to je ono što djevojke privlači.— Samo ću se pokazati, teta Flora, ali neću dugo tamo ostati.

— To i ne traje dugo, do sedam, najviše do pola osam, jer su to skoro sve učenice.— Teta Flora, recite mi kućni broj. Tu na kolodvoru uzet ću fijaker.Nova kuća Aleksander građena je 1923. godine na nekadašnjem sajmištu, a kćer Mira dobila je veliki stan od šest soba.Boško je ušao u sobu za primanje pošto ga je najavila sobarica s bijelom čipkom na glavi. Zatim mu je pristupila domaćica Mira, a Boško joj, po uputi tete Flore, poljubi ruku. Mira ga uvede u ogromnu jedaću sobu, te glasno najavi:— Puce, pozvala sam gospodina Boška, studenta medicine, znanca tete Flore. — Uzela ga je pod ruku i predstavila mu uzvanice:— To su skoro sve učenice. Ovo je moja nećakinja Branka.

— Morate najprije nešto prigristi, gospodine Boško — reče mu Branka Aleksander, prilično umišljena djevojka, zapravo domaćica u tetinoj kući. Noseći tanjur s jelom, ona će podrugljivo Lidiji kad je uhvatila jedan njen pogled upućen Bošku.

— — Šta ti, Lidija, toliko blejiš u gospodina Boška?Lidija se malo zbunila, ali joj brzo uzvrati: — Samo ga ti dvori, Branka, ti si domaćica. I ne boj se, neću ti ga preoteti.Boško je pogleda, a Lidija ga odmjeri od glave do pete te se uvrijeđeno udalji u drugi kut dvorane.Boško ju je pratio očima.Dok mu je Branka nudila piće, Boško joj malo polaska:— Istinu je govorila vaša teta da vas ima ovdje lijepih djevojaka.— Ako želite zaplesati, gospodine Boško, sve znamo tango, fokstrot, valcer ...— Hvala, još ne bih.Ustao je i pošao nekoliko koraka dalje, a kad je opazio Lidiju, nasmiješi joj se i pogledi im se sretnu.Nije se mogao suzdržati nego pođe do nje i zamoli je za ples. Bio je prilično zbunjen, nenaviknut na plesove, priredbe i društvo djevojaka, te su tako neko vrijeme šutke plesali, dok se ipak malo ne osmjeli:— Vrlo mi je žao što sam ja bio razlog da vas je gospođica Branka onako neprijatno opomenula.— To je Brankin rječnik, ona sebi takve izjave dopušta, a mnogi kažu da joj to dobro stoji.Branka se našla uz njih sa svojim plesačem, i ona dobaci Lidiji kroz smijeh, ali sa prilično jala:— Ipak si ga baš ti upecala.— Ali, gospođica Branka, ja sam gospođicu Lidiju tražio za ples.Kada je ples završio, Boško je Lidiju odveo na mjesto gdje je prije sjedjela, a onda stao u krug djevojčica, te nesmetano s njima zapodjeo razgovor. Ne samo što je na prvi pogled obratio na sebe pozornost svojim lijepim izgledom već je postao središte svačije pažnje jer je počeo sipati dosjetke kao iz rukava.Započeo je opet ples. Sad žene biraju. Branka stane pred njega i reče:

— Sada ste moj zarobljenik.— Da znate kako mi je drago to zarobljeništvo, gospođice Branka!— Lijepo plešete — laskala mu je Branka.— I vi odlično plešete, iako ste tako mladi.— Pa i vi ste mlad.— Nisam toliko. Navršio sam devetnaest godina.— I vi se ne smatrate mladim?— To ne, ali već nešto ozbiljnijim.— Pogledajte onu glupu gusku Lidiju, kako nas svaki čas pogledava. Baš joj neću priuštiti, plešimo dalje.— Nepravedni ste prema njoj, gospođice, zbog čega se toliko ljutite na nju?— Kako ne bih, samo nam nju profesorice daju za primjer: »Lidija je pametna, dobra, umiljata, i lijepa je, a nimalo umišljena.«— I vi ste lijepi, gospođice Branka, ali Lidija je uistinu privlačno biće.Vukla ga je u plesu prema mjestu gdje je stajala Lidija, a kad su stigli do nje, Branka ga gurne prema Lidiji i reče:— Evo vam to privlačno biće.Neočekivano su se našli u plesnom zagrljaju. Zbunjeni, jedva su smagali riječi. Poslije plesa Boško je upita, gdje se nalazi licej. Doznao je do kada traje nastava i reče joj:— Stranac sam u Zagrebu, smijem li koji puta doći pred vas kad završi nastava, da vas pozdravim i da malo popričamo?— Zašto ne, gospodine Boško, to je svakome dopušteno.— Zapamtili ste moje ime, to mi je drago.— I vi moje također.— Ono lijepo zvuči — Lidija ...Poslije sedam sati raspusti gospođa Mira društvo, a mladež se razbježi. Netko je još pograbio kakav preostali sendvič da ga pojede trčeći stubama, i tako su se rastali u ciki i smijehu.Boško je čekao da pozdravi gospođu Miru, i tako se našao među posljednjima koji su napuštali kuću.Mira ga otprati do vrata riječima:— Gospodine Boško, uvijek ćete biti rado viđen u svakom našem društvu. Naša Branka je oduševljena vama.— Hvala, milostiva gospođo. — Stao se ogledavati, ali nije više bilo onoga koga je želio vidjeti.Sutradan se u školi naveliko prepričavalo svaki događaj sa zabave, a najviše se govorilo o Bošku. Lidija onako naivno lane:— Rekao je da će doći, da nas pozdravi pred školom. Taj dan nije došao, a drugi dan su se djevojke počele rugati Lidiji govoreći:— To je bila samo tvoja želja, Lidija. Što ti sebi umišljaš? Ako si osvojila simpatije svih profesorica da i kod mladića također imaš najviše od svih nas uspjeha?

— Nisam rekla da će doći radi mene. On je tako rekao, ako uhvati vremena, zanima ga taj znameniti licej.Treći dan, kada su učenice izlazile, šetao je Boško Katarinskim trgom, te kada je izlazio četvrti razred, pozdravljao je mnoge kojih se sjetio sa zabave. Čim je izišla Lidija, prišao joj je i rekao:— Vidite da sam održao riječ. Došao sam da vas pozdravim.Lidija se zbunila, pocrvenjela, pružila mu ruku i sva sretna odgovorila:— Bila sam nesmotrena, gospodine Boško, jer sam još prekjučer rekla kolegicama da ćete nas doći pozdraviti, pa su mi se već rugale.— Vi me niste razumjeli. Ja sam naglasio da ću vas doći pozdraviti.— Zar ste, uistinu, samo radi mene došli? Pogledala ga je svojim nevinim pogledom, a na usnama joj je titrao smiješak.Pošli su Katarinskim trgom prema Uspinjači, te krenuli nalijevo do Duge ulice, onda preko Jelačićevog trga prema Zrinjevcu do palače Ukrajinček.Sastali su se još nekoliko puta, a njihova je srca obuzeo osjećaj tako lijep, tako snažan, tako iskren, da nije bilo sumnje da se rodila ljubav.Lidija je priznala Zlati da se upoznala s jednim studentom medicine, Boškom, ali još nije nikome odala da je u njega zaljubljena. Ipak joj je Zlata govorila:— Ti si još gotovo dijete. Nemam ništa protiv toga da te on prati, ali dijete moje, to je sve prolazno, takve mladenačke simpatije. Uči, Lidija, kao i dosada, molim te, dijete moje, ne pomišljaj još na kakvu ozbiljnu ljubav.Lidija je slušala pozorno majčine riječi, ali njene misli, njeno srce i duša bile su kod Boška, a naročito poslije prvoga poljupca u Botaničkom vrtu.Godine 1935. slavila je Lidija šesnaesti rođendan. Zlata je tada priredila zakusku. Tom je prilikom prvi puta bio pozvan i Boško.Već su dosta čuli o njemu, sve samo dobro i lijepo, ali je sada sasvim osvojio Ervina, a i brižna Zlata je morala popustiti u svojoj strogosti.Iduće godine dolazeći stalno u kuću pridobio je za sebe djeda Jakoba i baku Helu.Ispite je polagao točno. Pod konac školske godine došli su mu otac i majka i on im je toliko napričao o svojoj velikoj ljubavi da je strogi otac pristao da posjeti Zlatu i Ervina.Boškovi su roditelji bili iznenađeni iz kakve je otmjene kuće Lidija. Majka Ruža odmah je zagrlila i poljubila Lidiju govoreći:— Vidi, vidi, kako si lijepa, kao vila. Ne mogu te se nagledati. Branko, pogledaj dobro našu buduću snahu. Vjerujem da je u tako lijepom tijelu dobra duša, te da to srce bije za našega Boška.Lidija se u prvi čas zbunila, ali se opet brzo snašla:— Ljepota je prolazna, gospođo, ali moje srce sam nebrojeno puta ispitivala, ono će vječno kucati za Boška.Boško ganut zagrli Lidiju:— Nikada ove tvoje riječi neću zaboraviti.

Ervin, videći o čemu se radi i kad je Boško zamolio oca da odmah sada i službeno isprosi Lidiju, blagoslovi njihovu ljubav i tako još istu večer proslaviše zaruke.Za dvije godine Boško će diplomirati, a Lidija maturirati, i onda ih ništa više neće priječiti da postanu zauvijek svoji.Sutra uvečer otputovali su Boškovi roditelji, a na stanicu su ih pratili sretni zaručnici.Djed Jakob je zakupio međutim mjesto za ljetovanje na Lidu u Veneciji, i cijela je obitelj, sad već u pratnji zaručnika, otputovala polovicom srpnja.Svršetkom kolovoza vratili su se u Zagreb, gdje ih je čekao poziv Boškovih roditelja da posjete Banat, Boškov rodni kraj. S mladima su pošli Zlata i Ervin. Bili su dočekani onom srdačnom otvorenošću koja je svojstvena Banaćanima. Lidija je bila u središtu pažnje, obasipali su je usrdnošću, a naročito majka Ruža, starija Boškova sestra i mlada dva brata. Boško je bio neobično ponosan na Lidiju.Vodio ih je nekim bližim rođacima, koji su govorili:— Ako si ti momak od oka, bome djevojka je još bolja.Morali su pregledati cijelo gospodarstvo i ono što ih baš nije zanimalo. Otac ih je vodio u svoju odvjetničku pisarnu. Predstavio im je dva pravnika, dva činovnika, dvije pisarice i dodao s prizvukom hvalisanja:— Tamo, gdje živimo, ono je Ruža dobila kao miraz, a ova je kuća nova, ja sam je dao sagraditi. Dvije kuće imamo u Novom Sadu i jednu veliku na Terazijama u Beogradu. Pogledat ćete i naš salaš, ali je, na žalost, smanjen uslijed agrarne reforme.Ostali su tri dana u gostima i onda ih Zlata pozove:— Moramo poći u Vukovar do mojih roditelja, donekle smo susjedi. Banaćani i Srijemci. — Pošao je s njima i Boško i oprostio se sa svojima jer da će ravno iz Vukovara u Zagreb.— Moram početi opet ozbiljno učiti, čeka me više teških ispita — morao je priznati Boško usred plandovanja u sreći i bezbrizi.Došavši u Vukovar baki i djedu, zatekli su tu još dvije Zlatine sestre i braću.Kuća je bila velika. Istina, ne tako raskošno uređena kao Boškova, ali je bila na kraju Vukovara, a uz nju ogroman voćnjak, iza njega vinograd na brijegu otkuda se otvarao pogled na Dunav.Po cijeli dan hodali su po voćnjaku, penjali se i krali jabuke i kruške, pa otišli u vinograd s mladim tetkama i tečevima, cupkajući obijesne po grozdovima najljepše bobice.Ali baka je još prvi dan strogo naredila:— Gdjegod bili, kad zazvoni podne, a to se svugdje čuje, odmah da ste krenuli kući.Kod objeda je bilo veselo, pričalo se o putu po Italiji, o Zagrebu, te o Banatu, a baka upita:Kako ti se svidjelo, dijete, u Banatu kod Boškovih?

— Bilo mi je prekrasno, bako. Svi su me primili kao svoju. Jedino su nas previše častili i uporno silili da puno jedemo.— Banat je bogat svime, jer je zemlja blagoslovljena, ali dosadna ravnica.— Ima bako, i to svojih cara.— Nema, sinko, to cara kao ovaj moj lijepi Srijem. To je najljepši kraj u našoj zemlji.— To vam, bako, ne bi priznao naš Lojzek. On tvrdi da nema ljepšega kraja od Hrvatskoga zagorja.— Promatram vas, djeco, oboje ste dragi i lijepi. A ti to, Lidija, dakle, izabrala baš Banaćanina ...— Kada ljubav, bako, ne pita za narodnost, ni za vjeru, ni...— Da, da, dijete, pravo veliš. Da nije tako, ne bih zacijelo ja imala djeda Talijana.Zlata koja je sjedjela kraj oca pomiluje ga po glavi i reče:— Dragi i dobri naš tatica.— Dobar, dobar, djeco, i previše dobar, ali u životu nikada nije naučio računati.— Ali to je svojstveno i vama, majko.Poslije objeda ona ih opet istjera iz kuće. — Uzmite košare i idite brati jabuke i kruške, a ti, Jozo, znaš u koji se badanj sipaju.Veselo su otrčali a tetak Jozo veli:— Vidite, Boško i Lidija, nema kod bake Ane dugog plandovanja.— Pa, i to će biti zabavno, brati voće.— Gledat ću ja vas, kako dugo će vam to biti zabavno. Nakon tri dana vratili su se u Zagreb, Lidija u školu, a Boško se prihvatio knjige.Nije prošao dan da se ne bi vidjeli, a ako je Boško bio spriječen predavanjem te je nije čekao pred školom, onda je bio kod Lidije na večeri.Nedjeljom ili blagdanom nisu se razdvajali. Bila je to posebna ljubav, kako je rekao Lidijin otac, i zato bi grijeh bio braniti je.Kao zaručnici nisu se ustručavali ni pred kime poljubiti se, jer je taj poljubac bio nježan, suzdržan i lišen požude i strasti.Boško je godine 1937. opet položio više ispita nego je bilo propisano, te je bio siguran da će u godini 1938. diplomirati.Početkom srpnja 1937. došli su u Zagreb Boškovi roditelji sa svoje troje djece da proslave sretno položene Boškove ispite. Ovaj puta morali su svi odsjesti kod Zlate, koja je govorila:— Mi smo bili vaši gosti, ali i da nismo, nekako se već smatramo rođacima.Na želju dr. Branka pristao je i Jakob da ovaj puta provedu ljetne odmore u Crikvenici. Zauzeli su nekoliko soba u hotelu Miramar. Čitavo vrijeme je Jakob ponavljao:— Tu je ljepše nego na Lidu u Veneciji. Cijeli dan sije sunce, ta prekrasna naša obala sa tolikim prirodnim bogatstvima. Baš sam vam zahvalan, prijatelju Branko, da ste nas nagovorili da ovdje ljetujemo.

Cijele iduće godine Boško je marljivo učio i polagao ispit za ispitom. Znao bi reći Lidiji:— Nije mi ništa teško, sve mi polazi za rukom kad pomislim da ćemo onda, poslije vjenčanja, biti posve, posve svoji i time združeni za vječnost.— Neću da ti krijem, Boško — odgovorila bi Lidija — da ima još nekih momenata, u tom posvemašnjem združenju, koje ne mogu sasvim jasno zamisliti, ali u našu ljubav, u to vjerujem i ni tračak sumnje ne postoji u meni.Već koncem svibnja 1938. godine položila je Lidija maturu, i to sa odličnim uspjehom.Boško je imao još neke male ispite, tako da će biti promoviran za liječnika potkraj lipnja. Na promociju je došao samo otac i mlađi Boškov brat, a otac je ispričao majku da je sva zaokupljena šivanjem svečane haljine za vjenčanje, za nju i za sestru.— Čudi me, tata — malo će uvrijeđeno Boško — da majka još nije spremna, jer ja i Lidija smo se namjeravali odmah vjenčati.— Zašto tako žurite, sine — primijetio je otac. — Odgodite vjenčanje za potkraj srpnja, jer ja imam jednu veliku i za mene značajnu parnicu. Ako je ne bih dobio, moj bi ugled bio prilično poljuljan. Možete li ipak malo pomaknuti dan vjenčanja?— Iskreno moram priznati, nije mi drago, ali učinit ću to vama za ljubav.Sporazumjeli su se da se vjenčanje održi 28. srpnja godine 1938.Zlata i Ervin su predložili da za sada u njihovoj novoj kući urede za sebe stan od tri sobe, a poslije, kako Boško odluči. Gdje uzme mjesto, onamo će ga Lidija pratiti.Otac Branko je sve odobravao, na sve je pristajao, ali bez nekog oduševljenja, često odsutan mislima.Na svečanoj večeri je nazdravio sinu, izrazio svoju radost, čestitao je i Lidiji, ali je odlučno odbio da bi ostao duže nego do vlaka, koji polazi oko jedanaest sati. Nije dopustio da ga bilo tko prati osim Boška. Kada su išli prema kolodvoru, Boško ga upita:— Tata, što se to s vama događa, vi se uopće ne radujete sa mnom.— Ne radujem se i ne mogu, jer sam jako, jako zabrinut.— Zašto, zaboga, tata?— Radi tebe, sine.— Radi mene, zašto? Ja sam sretan, a za kratko vrijeme bit ću najsretniji čovjek na svijetu s mojom Lidijom.— Zar si slijep i ne pratiš šta se događa u svijetu? Hitler je pripojio Austriju, okupirao Češku, proganja Zidove, a ti, sine, ženiš polužidovku.— Tata, vi ste u zabludi. Lidija je kršćanka, vjenčat ćemo se u našoj i katoličkoj crkvi.— Ipak je, sine, kćer Zidova.— Ta vi ste to, tata, odmah saznali, i nikada mi niste dali ni naslutiti da vam to nije po volji.

— Prilike su se, sine, izmijenile.— Za mene, dragi tata, nisu. Lidija je ostala za mene isto ono što je bila, izvanjske okolnosti ne mogu promijeniti moje osjećaje, shvaćate li me, tata?Jedva su stigli na vrijeme i dr. Branko još zagrli sina, poljubi ga i vlak je već krenuo.Dugo je stajao Boško na mjestu i gledao za vlakom, a onda se trgne iz misli i krene kući.Ostao je uz Lidiju sve dok se počelo daniti nalazeći uvijek dovoljno nježnih riječi, izljeve svoje ljubavi. Ostali bi još i duže da nije došla teta Flora uvijek zanesena glazbom:— Boško, više ne mogu, iscrpljena sam. Samo mi je žao da nije čuo tvoj tata kako sviram moga Chopina, pa Brahmsa i Liszta. No, jesam li dobro svirala, gospođo Zlata?— Ja vam, milostiva gospođo, ne znam prosuditi, jer nisam tako glazbena, ali zar niste čuli što vam je rekao profesor Stančić kada je odlazio, kako se pohvalno izrazio o vašem načinu sviranja?— To mi je dalo toliko snage da sam mislila svirati cijelu noć i dan. Ali Boško, ja sam na kraju snaga, stara sam, pođimo Boško kući.Boško se po čitave dane nije odvajao od Lidije. Odlazili su i po dva puta dnevno u budući stan, te jednog dana Boško primijeti:— Tvoji su roditelji vrlo pristupačni i razumni. Vjerujem da bi tebi bilo ugodno živjeti s njima, ali u njihovu domu nećemo moći provesti prve dane bračnoga života.Pokućstvo je bilo u stilu Ljudevita XV, a spavaća soba u trešnjevoj boji. Sagovi sve sami perzeri, skupocjeni zastori, slike i svakojaki ukrasi. A Zlata je obećala iznenađenje za njih kad se vrate s bračnog puta iz Dubrovnika. Namjeravali su otputovati u Pariz, ali zbog neizvjesnih političkih prilika odlučiše ostati u domovini.Bližio se 28. srpanj, a Boško i Lidija brojili su dane i sate. Vjenčanje je bilo dogovoreno za četiri sata, pravoslavni obred u pet sati u Blaževoj crkvi, jer tamo je Lidija polazila poslednju obuku, a baka Palmini-Vukovac položila je zakletvu da je ona sama obavila krštenje mjesec dana poslije poroda, a držala je to u tajnosti radi obitelji Ukrajinček.Svećenik dr Selec izdao je Lidiji krsni list iz godine 1919. Bio je to onaj isti svećenik koji je godine 1941. i još početkom 1942, na molbu mnogih Židova, primio nepripravne u krilo crkve, davao im krsne listove, i time omogućio bijeg u inozemstvo.Teta Flora Betelhajm brzojavila je već 25. srpnja Boškovim roditeljima da je kod nje sve pripremljeno da se primi čitava obitelj.Zlata je javila svojoj rodbini da će svi biti kod bake i djeda, jer će večera biti u njihovu stanu. Svima je bilo žao da radi bolesti djeda Otilija neće doći ni baka Ana.

Ujutro na dan vjenčanja došao je Boško u devet sati Lidiji i rekao da je dobio brzojav u kojem ga roditelji mole da ih dočeka na kolodvoru, a vlak dolazi poslije 11 sati. U to vrijeme donesena je prekrasna vjenčana haljina. Lidija ju je htjela pokazati Bošku, ali Zlata nije dopustila, a i Boško je želio da taj dojam doživi neposredno u času kad je bude vodio na vjenčanje.Stizali su već mnogi vjenčani darovi, cvijeće. Svi su bili uzbuđeni i radosni. Lidija i Boško raznježeno su promatrali pažnju svojih prijatelja i rođaka u tim darovima, a onda je Boško morao otići pred roditelje.— Dakle, mila moja, pristaješ li da idemo brzim vlakom u sedam sati u Sušak, a onda brodom u Dubrovnik? Držao je Lidiju oko vrata, i ljubio joj oči koje su se zasuzile od sreće.— Jasno, ali pođi brže, dragi, pred mamu i tatu da ne zakasniš. I onda, nećemo se više vidjeti, dok ne dođeš po mene i povedeš me na vjenčanje.Lidija ga je ispratila do predsoblja i tu su se rastali.Kad je došao na kolodvor, pošao je odmah na peron. Dok se šetao gore-dolje, javljao mu se na licu sretan smiješak i sam je sebi govorio:— Često sam znao biti nestrpljiv, ali, eto, još koji sat i ostvarit će se moj životni san.Čulo se šištanje stroja, on pogleda prema vlaku koji je ulazio u stanicu, tražeći spavaća kola i govoreći u sebi: Tu su zacijelo svi moji. Uto opazi oca kako silazi i prišavši mu upita se zaprepaštenjem:— A gdje je mama?— Doći će, Boško, doći.On pogleda pun nade na prozore, ali ga otac uhvati za rame i povuče:— Hajdemo, Boško.Izišli su bez riječi na glavni peron, a otac primijeti:— Boško, ti si blijed, dršćeš, a i ja se ne osjećam najbolje, uđimo u restauraciju da popijemo konjak.Konobar donese dva veća konjaka, Boško svoga naglo popije i strepeći od neke zle slutnje reče:— Najviše sam se veselio majci, da ona bude prisutna najsretnijem času mog života.— Bit će, Boško, bit će, samo se vjenčanje odgađa.— Što to govorite — poviče Boško, udari po stolu, uhvati se za glavu, sav u jednom bolnom grču.— Nemamo mi, sinko, ništa protiv Lidije, samo se vjenčanje odgađa radi ovih nesređenih prilika i opasnosti koje prijete.Boško se još jače prodere:— Onda me ubijte, tata, čujete, ubijte me ...!Gosti u restaurantu su se stali okretati prema njima, čak i konobari.Doktor Branko ostavi novac na stolu, uzme Boška pod ruku te iziđe na ulaz pred kolodvor, mahne rukom, dozove taksi i ugura Boška u kola. Zaustavi ih pred

poštom boj 2, nešto napiše, preda šoferu, koji se začas vrati i dr Branko mu tiho dobaci:— Kako sam već rekao, što brže prema Banatu.Kao ošamućen Boško je zabacio glavu, zatvorio oči. Kada je auto naišao na neravan put, potresli su se, a Boško je znao kao u snu ponoviti:— Ubijte me, ubijte.Branko je gledao u sina, brisao hladni znoj s njegova čela, te preplašeno govorio šoferu:— Što brže možete, dobro ću vas nagraditi.Oko osam sati navečer, stala su kola pred kućom. Svi iziđu pred njih, a otac naredi:— Brzo, Boška u krevet i još brže zovite liječnika. Majka Ruža pogleda Boška te kroz plač poviče:— Branko, Branko, upropastio si našega sina.— Sve će biti dobro, Ružo, njegova je sreća samo odgođena radi ovih nesretnih prilika.U kući Ukrajinček sve je bilo u pripremi, jeo je tko je kako htio, a čitava je kuća bila na brizi Marice, čiji muž je opet bio kod njih pazitelj.Došao Lojzek iz Zagorja. On je bio zadužen za piće, a djed Jakob dao mu je na čuvanje deset flaša francuskog šampanjca:— Pazi, Lojzek, to otvori kada mladenci dođu sa vjenčanja, kako šampanjac bude »kipio«, tako neka im bukti sreća.Lidija je bila zauzeta oko vjenčane haljine, oprobavala je veo i usput govorila majci:— Čudi me da se Boško nije javio telefonom, da mi kaže kako su njegovi stigli.— Znaš, dijete moje, da je i on uzbuđen. Ja ću nazvati tetu Floru. — Odande je dobila odgovor:— Sve čeka, stol je prostrt, a Lojzika se ljuti, nema još nikoga.— Znaš ti njegovog tatu, sigurno su u Esplanadi.Oko jedan sat donese poštar nekoliko brzojava — čestitke, a jedan brzojav na Ervina Ukrajinčeka. Zlata otvori brzojav i čitajući promrmlja:— Tko se to zabunio? — Ponovno ga pročita, problijedi te zovne:— Ervine, Ervine, dođi brzo.— To je nečija neslana šala — reče on Zlati.— Dao Bog da je tako, Ervine. Lidija uto uđe s novim brzojavima.— Sada ću ja nazvati Palače i Esplanadu, da umirim tetu Floru — reče ona, ali je dobila odgovor da nitko nije odsjeo, a niti je dan prije rezervirao sobu.Ervin nazove poštu, i tamo su mu potvrdili da je brzojav predao dr Branko Vujasić.Zlata se svali u fotelju, zgrči prste i očajno zavapi:— Jadno, jadno naše dijete, što je ono skrivilo . ..! Više nije ni časa mogla pred Lidijom tajiti. Ona je preplašeno pogleda i drhtavim glasom reče:— Daj, pročitaj, Ervine.

»Vjenčanje se odgađa, radi opasnih prilika u svijetu,Branko«Lidija zastane kad je čula majčin očajni vapaj, onda sasluša tekst brzojava i u stravi i zaprepaštenju izleti iz sobe.... Umrijeti, umrijeti, samo to je izlaz.Uniđe u svoju sobu, pograbi škare, nož, otvori prozor, pogleda i reče za sebe:»Prenisko.« Odjuri prema vratima i sporednim izlazom na Zrinjevac prema ljekarni. Kupi dvije kutije sedativa i odmah napusti ljekarnu, a da nije ni platila, a blagajnica reče gledajući za njom:— Nije ni čudo, danas joj je vjenčanje, lako ćemo za novac.Krenula je prema kući i usput grizla i gutala tablete. Pred palačom baci drugu praznu tubu, klone na stube i poviče:— Vode, vode.Lojzek je prvi opazi i on se prodere:— Gospodični je pozlilo, brzo vode.Uzme je u naručaj, uznese uza stube, a Maričina kćer već je nosila vodu.Još je pijući vodu bila pri svijesti, a onda klone na Zlatinim rukama.Sve se uzbunilo, uskomešalo. Zlata ridajući zavapi:— Ervine, umrijet će nam, jadno naše dijete, brzo dozovite auto. — Lojzek je opet odnese na rukama u auto, onda u sanatorij. Ali tu nisu imali sredstava za takav slučaj i morali su je prevesti u Vinogradsku bolnicu.Bilo je prošlo dva sata, glavni liječnici završili su svoj posao, a ostao je samo dežurni.On joj posluša bilo i reče: — Otkucaji su neprirodni, ali nemojte zdvajati, sve ćemo poduzeti da spasimo ovaj mladi život.Zlata je svaki čas otkrivala Lidiju, gladila joj čelo i kroz plač ponavljala:— Ah, dijete, drago naše dijete, kakve strašne boli si nam zadala.Naglo uđe profesor dr Marković u pratnji svog asistenta dra de Valuna, te reče:— Molim vas da ostanu samo najbliži, a drugi neka se raziđu. — Pođe prema nosilci, otkrije Lidiju, uzme je za ruku i naredi asistentu:— Brzo pripremite injekciju za srce. Okrene se prema Zlati i Ervinu i upita:— Znate li što je uzela?— Doznali smo da je u ljekarni kupila dvije tube nekog sredstva za spavanje.Pošto su je odvezli, za Zlatu i Ervina pretvorile su se minute u duge sate čekanja.— Samo da ostane živa. Možda će je ipak spasiti... Poslije pet sati dođe profesor Marković i reče:— Za sada smo učinili sve što je u našoj liječničkoj moći. Smještena je u posebnoj sobi. Shvaćam vašu brigu pa sam dopustio da ostanete uz nju — reče profesor Marković. — Ja ću opet doći, a uz nju će neprestano biti moj asistent, dr Josip de Valun.

Profesor Marković već je saznao kako se to dogodilo a dr de Valun pozorno je hvatao Zlatinim plačem isprekidano pričanje o tužnom, nesvakidašnjem događaju.Pošli su u sobu gdje je ležala Lidija. Bili su zaprepašteni njenim izgledom jer je sva bila izobličena. Modra natečena usna, nos proširen, veliki modri podočnjaci.Već šesti dan Lidija leži bez svijesti. Profesor Marković poduzima sve da bi je spasio.Sedmog dana je bitka za njen život dobivena.Još punih mjesec dana ostala je Lidija u bolnici pod paskom profesora Markovića i njegova asistenta dra de Valuna. Oslabila je tako da je bila još samo sjena one lijepe djevojke. Oči su joj bile prve živnule i zadobile svoj nekadašnji sjaj i ljepotu.Čim je smjela hodati, dopustio je profesor da ode u kućnu njegu.Prve dane posjećivao ju je redovito profesor Marković a dr de Valun i dva puta na dan, do podne i pred večer, jer je još svaki dan morala dobivati injekcije za jačanje.Obitelj Ukrajinček bogato je nadarila cijelo osoblje odjeljenja u kojem je ležala Lidija, što je bila naročita želja djeda Jakoba.Djed Jakob nije mogao shvatiti zašto je dr de Valun tako odlučno odbio da primi nagradu u novcu i upitao je Zlatu:— Možda si doznala otkuda je i tko su mu roditelji?— Rekao mi je profesor Marković da je sin vlastelina iz Slavonije, djedovi su mu porijeklom francuski plemići, ali se već nekoliko pokoljenja svi smatraju Hrvatima. Dok je djed Jakob razmišljao kako je moguće da netko odbija novčanu nagradu koju je pošteno zaradio, Zlata mu reče:— Vidite, tata, da ljudi ne pridaju novcu takvu vrijednost kako vi to mislite.— Nećeš ti mene, Zlata, uvjeriti u protivno. Taj novac ipak otvara mnoga vrata, i ona željezna. Zato ja neću mirovati dok se ne dosjetim kako bih se odužio tome valjanome liječniku, koji je bdio nad životom moje unuke.— Hvala vam, oče, ali vas molim da se ne prenaglite s tim novcem, da ga ne povrijedite.— Moram do Lidije, jer vjerujem da će svaki čas doći dr de Valun.VILidija se kod kuće oporavljala. Znala je da je izvan životne opasnosti, ali se nije tome radovala i u tom smislu govorila majci:— Radi vas svih, majko, drago mi je da nisam umrla, ali je u meni zapravo zamrla svaka želja za životom.— Dijete milo, ti si tek počela živjeti, a resi te mladost, dobrota i plemenitost, a da i ne govorimo o ljepoti.Nitko nije ni jednom riječju spominjao nesreću, koja se svalila na njihov dom, a pogotovo se nitko nije usudio izreći Boškovo ime.Dr de Valun dolazio je dva puta dnevno Lidiji. Prve dane davao joj je injekcije, a poslije mjerio samo temperaturu, kontrolirao rad srca, a svaki drugi dan

pritisak krvi. Ujutro bi ostajao vrlo kratko, ali pred večer se zadržavao duže, osobito kad se Lidija već bila bolje oporavila.Svi su ga u kući zavoljeli i zabrinuli se, kako li će se Lidija ponašati prema njemu kad posve ozdravi.Jednog dana, kad su ostali neko vrijeme sami, dr de Valun zbunjeno reče Lidiji:— Kad sam vas vidio na nosiljkama, pokritu skupocjenim svilenim šalom, u brokatnoj kućnoj haljini, osudio sam vas u sebi, Lidija, osudio ...— Zašto, doktore?— Mislio sam, bogata, razmažena djevojka. Ali poslije sam promijenio mišljenje o vama, postali ste mi čak neobično dragi.— Zar sam vam istinu postala draga i zar ste me doista sažalijevali?— Jako, jako, drhtao sam za vaš život, ali draga gospođice, prekinimo taj razgovor.Doktor de Valun bio je vrlo naobražen, mnogo je čitao i putovao. Poslije diplome roditelji su mu omogućili da putuje u Italiju, Francusku, Španjolsku, Njemačku i Englesku. Mnogo je toga vidio, i svojim pričanjem pobudio kod Lidije veliko zanimanje. Zatim joj je donio i medicinske knjige, jer je Lidija bila odlučila studirati medicinu.Zamolila ga je da je pokuša upisati na fakultet iako je rok već bio prošao.Nakon dva dana dođe doktor Valun veseo i reče:— Gospođice Lidija, sutra ujutro budite spremni da pođemo na fakultet.Svi su bili radosni samo je djed Jakob gunđao:— Što će to njoj, da se muči učenjem, sve što imamo, bit će njezino, a imamo toga dosta.— Dragi djedice, ja učenje neću osjetiti kao teret jer me taj studij jako zanima i veseli.— To je već nešto drugo, dijete moje, ja sam mislio da te na to nagovara naš simpatični doktor.— On mi je samo omogućio upis i donio knjige.U domu Ukrajinčeka zavladalo je opet dobro raspoloženje kad je Lidija prvi puta izišla na ulicu u pratnji dra de Valuna, da se upiše na Medicinski fakultet.Zdravlje joj je vratilo prijašnju ljepotu, a ta je još više došla do izražaja u sjetnom pogledu.Doktor de Valun bio je neobično sretan što je Lidija pristala da je on prati na fakultet.A bilo ih je i lijepo vidjeti, jer su se oboje odlikovali izuzetnom ljepotom. Doktor de Valun bio je visok, vitak, tamne kestenjaste kose, crnih očiju, a svaki je njegov pokret odavao otmjenost i smirenost.Kada je prihvatio mjesto u bolnici, mnoge su se mlade liječnice zainteresirale za njega. On je bio prema svakoj jednako pažljiv, tako da se nijedna nije mogla pohvaliti njegovom posebnom simpatijom. Neka mlada liječnica pokušala je sve moguće da na sebe obrati njegovu pažnju, ali nije u tome uspjela, pa ga je od nemoćne ljutnje nazvala »lijepim mladim konjem«. On ni na Lidiju ne bi bio ob-

ratio toliko pažnje da mu Zlata nije ispričala okolnosti pod kojima se odlučila na onaj sudbonosni korak. Sama činjenica da ju je voljeni čovjek napustio zbog toga što je kćer Zidova ne bi je se bila tako kosnula da joj je on bar pisao i razložio zašto odgađa vjenčanje, ali od njega ni riječi, već samo brzojav od oca.Svega je toga bio svjestan doktor de Valun kad je, onakav kakav je bio, strogo odgojen i suzdržljiv sebi govorio da tu djevoku ima smatrati zaručnicom drugoga. Posvećivao joj je puno liječničke pažnje s naročito nježnim postupkom.Još u bolnici, kad je Lidija prizdravila, u njemu su se budili neki osjećaji koji su prelazili liječničku pažnju.— Morat ćemo ponovno izmjeriti temperaturu, da pogledam zjenice, pokažite jezik, dajte da popipam bilo — sve same izlike da je se dotakne i dulje ostane uz nju.Kako je bio široko obrazovan i mnogo putovao po svijetu, našao je mnogo predmeta razgovora. U njemu je, međutim, nastala borba.Kad ju je jednom, opet sa željom da joj dotakne lice i ruke, pregledavao, naglo se trgne i napusti sobu.Sjeo je u svojoj sobi sav zbunjen i sam sebe počeo ispitivati.»Josipe, Josipe, što ti to radiš, ne, to je nemoguće, to ne smije biti, da si se ti zaljubio, ne, ti se ne smiješ u nju zaljubiti, to ti zabranjuje tvoja čast.« Cijelo vrijeme dok je Lidija bila u bolnici ostao je gospodar svojih osjećaja, svladavao se i čak joj rekao:— Vi ste već zdravi i čudi me da vas profesor ne pušta u kućnu njegu.— Zamolit ću ga sama, a reći ću i roditeljima da ga mole, ali vas, doktore, molim već sada, nemojte me napustiti, dok sasvim ne ozdravim. Možete li mi to obećati?Ta je molba toliko djelovala na dra de Valuna da je sav razdragan napustio sobu.Kad se Lidija vratila kući, zaboravio je na opomene što ih je uputio samom sebi, i marljivo ju je posjećivao.Iako su Lidiju posjećivali mnogi rođaci, prijatelji i znanci, nitko nije ni jednom riječju spomenuo žalosni dogadjaj. Jedino su živci malo popustili staroj teti Flori Betelhajm, koja bi napadno ljubila i grlila Lidiju i govorila:— Milo, drago, lijepo moje dijete — i odjednom bi se trgnula jer je očito htjela nešto drugo reći, pa bi završila riječima:— Sve si ljepša i ljepša, mila moja Lidija.Zlata i Ervin su primijetili da dr de Valun za Lidiju osjeća mnogo više nego li što je to liječnička briga.Jer profesor Marković, koji je dolazio na početku skoro svaki dan poslije nekog vremena nalazio je za potrebno da dolazi jednom tjedno, dok su posjeti dra Valuna bili sve češći, i bez obzira na to što je uzorni profesor svome asistentu naložio da i dalje bdije nad svojom pacijenticom. Zlati i Ervinu je bilo drago vidjeti Lidiju kako bez ikakvih predrasuda otvoreno i veselo razgovara s

doktorom. Zabrinuti ne samo za njeno zdravlje, nego i za njeno duševno stanje, radovali su se kad su opazili da je dr de Valun srcem naklonjen njihovoj Lidiji.Zlata je prva rekla: — Ervine, taj mladi čovjek mogao bi biti spas našega nesretnoga djeteta.— Primijetio sam, draga Zlata, ali toliko strahujem za nju da se ne usudjujem ni pomisliti da započne novi život.— Nemoj, Ervine, gledati sve tako crno. Moramo doduše biti jako oprezni, ali i razboriti, i promisliti sada kako bismo joj pomogli da nađe opet svoju sreću.Kad su Lidija i doktor krenuli jednog dana od kuće, dugo su svi gledali za njima, djed i baka i sva posluga kuće.Pazikuća, Maričin muž reče Zlati:— Znate, milostiva, moglo bi se reći da je skoro ljepši od one nesreće, Boška, jedino što ju je on držao, kao u mreži, samo za sebe, a za našu Lidiju postojao je samo on na svijetu.— Franjo, molim vas da više nikada ne spomenete Boškovo ime pred nama, a svi sveci neka vas čuvaju, da ne biste što slično rekli pred Lidijom.— Neću, milostiva, ali takva misao došla mi je kad sam ih promatrao.— Osim toga, hoću da vam naglasim da je dr de Valun samo njen liječnik, dobar prijatelj i ništa više.Upis na fakultet bila je još samo stvar formalnosti jer je dr de Valun sve već prije uredio. Zajedno su prošli kroz prostoriju za seciranje i nekoliko predavaonica i onda se sa Šalate preko stuba vratili kući. Tu su zatekli profesora Markovića, koji veselo pozdravi Lidiju:— Draga kolegice, smatrajte moj predmet vrlo važnim, i ja sam vrlo strog kod ispita.Lidija je marljivo polazila na predavanja, a dr de Valun je vodio računa o tome da joj uvijek bude od pomoći.Jednom prilikom će dr Marković Lidijinim roditeljima:— Moj asistent nije za prepoznati, nema sumnje da je ovom preokretu uzrok vaša kćerka.— Dragi gospodine profesore — obradovali su se Ervin i Zlata — mi smo zadovoljni, jer tko bi više želio sreću našem djetetu nego mi sami.— Mogu vam reći da je to mladić koji je uistinu u stanju usrećiti vaše dijete.— Mi smo oboje još uvijek toliko preplašeni da se bojimo čak i međusobno razgovarati o budućnosti našeg djeteta.— Prepustite to, draga gospođo, vremenu, ali ja opažam da ga Lidija rado susreće i srdačno s njime razgovara.Lidija je marljivo polazila na predavanja i položila nekoliko manjih ispita. Vratila joj se opet ona njena prijašnja svježina i ljepota, a postala je i susretljivija i otvorenija prema ljudima.Dru de Valunu bila je otvoreno iskrena, kao najintimnijem prijatelju, i svaki svoj dnevni događaj prepričavala je s njime, a naročito im je draga tema bila studij.

Iako po naravi miran i staložen, dr de Valun živnuo je kraj Lidije i nije mogao sakriti svoje osjećaje. Kad je bio uz nju, svaki pokret odavao mu je pažnju, glas mu je zvučao nježno, zaneseno, a pogled ga je najviše izdavao. Lidija je opažala i osjećala njegovu ljubav, iako joj on nikada ništa nije spominjao. Nije povlačila ruke, kad bije on nakon mjerenja bila duže zadržao u svojoj ruci, dala je da joj poljubi ruku. Jednom joj je pomilovao ruku gledajući je zaljubljeno u lice i rekao:— Kako vam je lijepa, i ugodno topla — zatim je zastao, htio je još nešto reći, pogledi su im se susreli; a on kao da se preplašio promuca:— Presretan sam, bilo vam je potpuno pravilno.— Znači da sam zdrava?— Jeste, draga Lidija.Sav se zbunio, jer ju je prvi puta tako intimno oslovio.Djed Jakob je želio da te godine ljetuju na moru, jer prošlog ljeta nisu išli nikuda, a Lidija je sve odgađala dok ne položi neke ispite.Početkom srpnja osjeti Lidija neke smetnje u stopalu desne noge, što ju je jako zabrinulo. Izvršeni su pregledi, koji su otkrili da je to poslijedica otrovanja i profesor Spišić odredi more i sunce, blagu masažu noge, a naročito poslije plivanja, i neku mast.Odlučeno je radi prilika u svijetu da se ljetuje u zemlji, i odabran je Novi Vinodol. Crikvenicu nitko nije spomenuo radi Lidije, da je ne podsjeti kako je prošle godine trebalo da onamo otputuje poslije vjenčanja. Iznajmili su nekoliko soba u hotelu Lišanj, gdje se zatim smjestila cijela obitelj.Dva dana prije polaska na more zamolila je Lidija dra de Valuna da i on uzme dopust i pođe s njima. Bio je neobično radostan nadajući se da će mu Lidija ipak uzvratiti nešto od ljubavi koju za nju osjeća.U Novom je obitelj bila na okupu samo kod jela, a na plaži je Lidija provodila vrijeme u društvu dra Valuna.Jednoga dana su isplivali daleko na pučinu, a Lidija odjednom osjeti neku mutnu bol u nozi. Kad je to rekla dru Valunu, on je preplašeno privuče k sebi:— Metnite ruku meni na leđa, vratimo se natrag, jer smo ovdje naišli na hladnu struju. Boli vas još, Lidija?Bol je popustila a dr de Valun je stekao hrabrosti:— Ja vas volim, Lidija, neizmjerno vas volim.— Osjetila sam to već, dragi, plemeniti Josipe, odavno sam to već opazila.— Ah, draga Lidija, zašto toliki uvod. Ja sam već zreo mladić, vi ste prvo žensko biće koje sam zavolio.— O, dragi Josipe, vi ste mi jako, jako blizak, ali ne tražite od mene još odgovora.— Bit ću strpljiv, Lidija, ali vas molim, mogu li gajiti barem tračak nade?— Još vas jednom molim, Josipe, budite strpljivi. Ispružili su se na šljunku, a Lidija je izložila suncu nogu koja ju je boljela.Josip joj je dugo trljao nogu, a i toplo sunce je djelovalo, pa su bolovi popustili.

Do zalaza sunca ležali su na plaži, razgovarali o svemu i svačemu, ali više ni jedne riječi o prije načetoj temi.Dočekali su zalaz sunca koji se lijepo vidi iz Hrvatskoga primorja. Zatim su pošli da se presvuku za večeru. Lidija je otišla u svoju sobu, sjela kraj prozora, te stala promatrati more i pogled joj se zaustavi na pučini: dozivala je u sjećanje Josipove riječi ljubavi, a onda joj se otme uzdah:»Zašto me je zavolio, taj dobri, plemeniti mladić, a i priroda ga je, osim toga nadarila posebnom ljepotom.« Zanijela se u misli, ali je sjećanje brzo prenese u njenu tužnu prošlost i suze joj navru na oči, tako da nije ni čula majku kad je ušla u sobu. Sva preplašena poviče:— Dijete drago, mi te svi čekamo, a ti sjediš ovdje i plačeš.— To je došlo, mama, i protiv moje volje. Nešto sam doživjela danas što me je ponukalo na razmišljanje, ali tu moju tužnu prošlost ne mogu izbrisati iz sjećanja.—. Obećala si mi da ćeš se kloniti tih misli.— Ali, majko, doktor Valun je danas smogao hrabrosti da mi kaže koliko me ljubi.— Vjerujem u tvoju pronicljivost, i sigurna sam da si to već dugo opažala.— Naravno da jesam, i to me je održalo na životu u tom mom očaju, ali majko, draga majko, kako ću ja nevoljna prisiliti moje srce da drugoga ljubi?— Bog je dao čovjeku razum kad se ne možemo osloniti na srce, podložno osjećajima, ranjivo.— Pođimo majko, da tako dugo ne čekaju. Molila sam ga da bude strpljiv što se mog odgovora tiče.— Dobro si učinila, a sad idemo.Večera se dugo zavukla, jer je djed Jakob bio neobično raspoložen, naručivao je najskuplja pića, nagrađivao glazbenike da sviraju po više puta plesne melodije, jer je s veseljem promatrao kako Lidija pleše s doktorom de Valunom.U Novom su ostali do kraja mjeseca. Pošto su se vratili, potekli su opet uobičajeni dani iako su se tamni oblaci rata nadvili nad Evropom.Na staru godinu 1939. bilo je više uzvanika kod obitelji Ukrajinček, odazvao se i profesor Marković s obitelji, a bio je tu, razumije se, i doktor de Valun.Prije večere, kod čašice konjaka muško je društvo razgovaralo o svjetskim događajima, o opasnosti rata, i o Hitlerovim progonima Zidova.Profesor Marković prekine taj neugodan razgovor, jer je znao kako to teško djeluje na starog Jakoba i još neke uzvanike.— Gospodo, danas je staro ljeto, a sve nevaljano zaboravimo.Svi su zadovoljno odahnuli, prazneći svoje čaše, a domaćica pozove na večeru.Nešto poslije jedanaest sati ustane profesor Marković te zaželi svima sreću u budućoj tisuću devetsto četrdesetoj godini, a naročito cijeloj obitelji Ukrajinček, za koju se osvjedočio da je veoma čestita. — Radi toga — nastavi profesor Marković — predlažem da se prije stupanja u novu godinu svi pobratimo, ali po križevačkim statutima.

Svi to prihvatiše, a Lidiji i doktoru Valunu kumovao je profesor Marković i supruga tvorničara Grahora. Marković reče:— Draga moja Lidija i Josipe, ja zahtjevam od vas, strogo po statutima, da ispijete vino i tri puta se poljubite.Zagrlivši Lidiju, doktor Valun je bio duboko uvjeren da je to bratimstvo upriličeno samo radi njega. Već se jednom prilikom u bolnici povjerio dru Markoviću, a i ovaj mu je savjetovao da bude strpljiv i pažljiv prema njoj s obzirom na prošlost koju zacijelo još nije mogla zaboraviti.Lidija je u posljednje vrijeme često razgovarala s majkom, a i s ocem, o Josipu i njegovoj naklonosti i ljubavi.— Vjeruj, Lidija, da ga volimo, kao da nam je sin — govorila bi joj majka — a naš osjećaj nas ne vara. Čini mi se da je taj mladić u stanju tebi nadoknaditi sve što si izgubila.— Majko, mila majko, molim vas ne spominjite mi nikada više prošlost. — Jednom prilikom je ocu rekla: — Neću, tata, neću moći dugo više zavlačiti s odgovorom. Teško ću ga pogoditi ako ga sasvim odbijem, drag mi je, ali vama mogu povjeriti, to nije ona ljubav koju bih trebala za njega osjećati. To je veliko i iskreno prijateljstvo, i on je čovjek kojemu mogu sve povjeriti.— Lidija, ti si student medicine, a mi smo ljudi sa životnim iskustvom; čuj, dijete drago, bračni život budi ljubav i u onom drugu koji je prije braka nije osjećao.— Kad bih ja u to mogla vjerovati! Razmislit ću o tome, dragi roditelji, jer dugo više ne mogu zatezati s odgovorom.Početkom mjeseca svibnja bio je Lidijin rođendan, upravo je navršila 21. godinu i postala punoljetna. Josip je zamolio kolegu da ga zamijeni i došao sa cvijećem prije jedanaest sati da joj čestita. Ulazeći u njenu kuću, osjećao je u sebi neku odlučnost, koja mu inače nije bila svojstvena. Kad joj je zaželio sve najbolje, zagrli je i bez ustručavanja poljubi, i držeći je oko vrata reče:— Lidija, ljubljeno biće, danas na tvoj dvadeset i prvi rođendan pred tvojim te roditeljima molim, budi moja žena.Lidija problijedi, roditelji se zbune, oboje ustanu iz fotelje, a Lidija im pokaže rukom da sjednu, isti znak dade Josipu i sama sjedne kraj njega. Držali su se za ruke, gledajući jedan drugoga. Lidija je bila očigledno uzbuđena, Josip još više, a smeteni roditelji upru oči u kćer — šta li će sada Josipu odgovoriti.— Dragi Josipe — pribere se napokon Lidija — neću sada govoriti o tvojim odlikama, nego ću ti reći kako je sa mnom, a ti se odluči. Ja tebe volim, neobično te cijenim i poštujem, ali strasne ljubavi još ne osjećam za tebe. Ako me hoćeš takvu, onda ću ti biti vjerna drugarica života.— Takvu te hoću, takvu te još više želim, ljubljena moja Lidija.Razdragani roditelji zagrliše oboje. Zlata je plakala od sreće, a i Ervin je brisao suze.Odmah su proslavili zaruke i Josip predloži da druge subote pođu do njegovih roditelja.

— Želim, draga, da te vide. Vjerujem da će te odmah zavoljeti, jer ti svakoga brzo osvojiš.Doktor de Valun je bio izvan sebe od sreće, koju nije mogao zadržati za sebe nego je svakome pričao o svojim zarukama, i o skorom vjenčanju. Mnogi su mu iskreno čestitali, ali je bilo i zlobnih primjedaba, naročito ženskog osoblja bolnice.»Istina je, lijepa je, ali i njemu, iako je vlastelinski sin, mirišu njeni milijuni.« Neka liječnica, koja nije krila svoju naklonost prema njemu, još je dodala:»Šteta za tog lijepog, otmjenog čovjeka, vlastelinski sin je, iz stare francuske plemenite obitelji, a eto, ženi kćerku Židova jer joj je otac tvorničar.«Nekoliko dana iza zaruka dobije Josip dugačko pismo od majke, puno prijekora.»Naš dragi, ponosni sine!Saznali smo da se družiš s djevojkom veoma lijepom, a osim toga i bogatom. Mi smo već bili nestrpljivi, dapače i žalosni što se ti nisi i prije oženio, ali ova veza nije nam draga, osobito iz razloga što bi u našu staru plemićku obitelj došla jedna Židovka. Tvoji djedovi po ocu stari su plemići iz Francuske, starosjedioci smo Slavonije i vlastelini, a dobro znaš i to da novac kod nas ne igra nikakvu ulogu jer smo imućni.Moje plemstvo stečeno je na slavi, pradjed mi je bio general, dobio je plemićki naslov i viteštvo, moj otac general, podmaršal, a i to znaš da smo stara hrvatska lička korjenika, i da smo na to vrlo ponosni.Sine, ti znaš da sam ti uvijek željela pobuditi ponos na tvoje porijeklo i probuditi osjećaje za našu dragu Hrvatsku. Kad sve to promisliš, nećeš zacijelo ni časa oklijevati da raskineš tu vezu.«Kada je bio pročitao to majčino pismo, nije se nimalo uzrujao nego je sa smiješkom na licu govorio:»Ah, majko, majko, da vi znate kako sam ja sretan što je ona pristala da mi bude žena.« Odmah je javio da je primio pismo, ali neće na njega odgovoriti, već dolazi u subotu kući sa zaručnicom. Lidiji nije spominjao majčina pisma jer nije želio da je upozna s njegovim sadržajem.Lidija je nabavila darove za Josipove roditelje i braću, ali nije bila baš ushićena što putuje k njima, kao da je nešto predosjećala. Pristala je samo stoga što je to bila Josipova želja.Na stanicu su je otpratili roditelji. Izravni vlak išao je do podne do gradića, a onda je trebalo kolima do vlastelinstva de Valuna.Josip je bio sav raznježen, i govorio je Lidiji:— Ne mogu ti reći, mila moja, kako se veselim što si odmah pristala da posjetiš i vidiš moje roditelje i naš dom, koji će biti i tvoj, kao i lijepa naša Slavonija.— Kako ti ne bih tu želju ispunila, Josipe dragi, s tobom ću dobiti još jedne roditelje, a tvoja braća bit će i moja, a osim toga, zanima me kako izgleda jedno pravo vlastelinstvo. Znaš, moji djedovi po majci u Vukovaru posjednici su jednoga dijela sada propaloga vlastelinstva.

Josip je pričao o šumi gdje su se kao dječaci igrali, a kao odrasli išli u lov, onda o vinogradima, o lijepim konjima, o velikom domaćinstvu i o tvornici raznovrsnog pića.Objedovali su u vlaku i dosta rano popodne stigli na stanicu u gradić S.Kad su se našli na stanici, Josip se zbunjeno okretao na sve strane, neće li ugledati njihova vlastelinska kola, koja su ga uvijek čekala, a sada ih nigdje ne vidi.— Sigurno nisu primili vijesti, pa nećemo čekati, uzet ćemo fijaker. — Smjestili su se u kočiju, i krenuli prema vlastelinstvu.Vrijeme je bilo lijepo, sve u cvatu, a miris se odasvud širio i opijao ih. Uz cestu su se dizali redovi visokih jablana, koji će ih voditi sve do Valunova vlastelinstva. Još im je preostao mali dio puta kad će Josip: — Vidiš, lijepo bismo se mi načekali, evo tek sada dolazi naša kočija pred nas. — Kada su joj već bili blizu, prvi zaustavi konje kočijaš njihove kočije. Iz vlastelinske kočije siđe Josipov otac, zagrli Josipa, a onda i Lidiju. Dade nalog svome kočijašu da krene kući, a on sjede u kočiju do Lidije i Josipa.Vlastelin de Valun bio je nadaleko poznat kao širokogrudan, dobar i gostoljubiv čovjek, ponosan Slavonac. Taj veleposjednik, koji živi među seljacima, bio je viđen član Hrvatske seljačke stranke, radićevac, što baš njegovoj supruzi nije bilo po volji.Često je morao slušati svoju umišljenu ženu:»Čemu ti tvoje staro plemstvo, naobrazba, bogatstvo, kad ne znaš držati odstojanje prema nižima od sebe? Ne praviš nikakve razlike upustiš li se u razgovor s liječnikom, kotarskim predstojnikom, župnikom, ili s radnikom, ko-čijašem, a od seljaka se daš gnjaviti do iznemoglosti.«»Ne griješi, draga Ivana — odgovorao bi poštenjačina Ivan — vidiš i sama sa svačim obilujemo, i šta nam više treba?«»Znam ja to bolje od tebe, jer strogo bdijem i pazim na sve, ali ja bih željela da ti, ako si plemić, do toga i držiš, da to dadeš do znanja radnicima, seljacima, a najviše me smeta to što nemaš hrabrosti da skrešeš svakome u brk što ga ide.«»Što mogu, Ivana, kad sam takve naravi. Zadovoljan sam svojim životom i želim svakome ugoditi; istina je da često ne smognem hrabrosti da kome rečem što neugodno, i ako se uvjerim da nije u pravu.«Prije Josipova dolaska došlo je u nekoliko navrata do sukoba među njima jer je Ivan govorio ženi da je Josip zreo čovjek, liječnik osim toga, pa zna što radi.Ona bi mu govorila: »On je isti kao ti, previše fin, glupavo dobar, bez one prave muške hrabrosti.«»Nemoj se miješati, Ivana, u njegov izbor. On je sigurno dobro upoznao tu djevojku.«»Lijepo sam mu pisala i obrazložila da u našu obitelj ne pristaje Židovka, a on se jednostavno na to i ne osvrće, već dolazi s njom u naš dom. Ja je neću ni pogledati.«»Ali, Ivana, za ljubav našega sina nemoj toga činiti.«

»Baš ću zato to učiniti jer ga više volim nego ti, i uvjerena sam da će je onda napustiti.«Došlo je do svađe jer gospođa Ivana nije nipošto dopustila da se pred njih pošalje kočija.»Ne dopuštam da se šalje kočija, neka ona odmah osjeti da nam nije draga njena posjeta.«Da je gospodin de Valun imao i malo odlučnosti i hrabrosti, ne bi popustio zahtjevu svoje žene, a ovako je uzeo pušku i umakao u šumu. Tu nije imao mira, ljubav prema sinu tjerala ga je natrag jer se bojao kako će se svršiti susret s majkom.Došao je po podne kući, nije htio okusiti ništa od jela, već je popio nekoliko čašica rakije, i onda odlučno izdao nalog da se spremi kočija. Pošao je pred Josipa i Lidiju sa čvrstom namjerom da kaže barem Josipu što se zbilo.Josip je znao očevu blagost i njegovu dobrotu i nije se nimalo začudio što je otac s toliko nježnosti presreo Lidiju. A kako je i sam bio dobroćudan, vjerovao je da će se i s majkom sve dobro svršiti.Otac nije smogao snage da Josipa obavijesti o raspoloženju majke, i tako su došli pred glavni ulaz. Tu je stajala gospođa de Valun koja iz sveg grla poviče na muža:— Ti kukavče, mlakonja, požurio si se pred njih! Josip zbunjeno promuca!— Majko, došao sam sa ...Još nije stigao izreći do kraja, a majka se prodere:— U moj katolički i hrvatski dom neće ući Židovka! Jesi li čuo, samo preko mene mrtve!— Ta, majko, ona je moja zaručnica...— Ali ti neće biti žena, jesi li razumio, Josipe!— Ne mogu više promijeniti svoje odluke, majko ...— A ja ti opet ponavljam, Židovka neće pod moj krov i neće postati tvojom ženom.Sjedeći u kočiji, Lidija je čas blijedjela, onda joj krv udari u glavu. Brisala je hladan znoj.Posljednje Josipove riječi dale su joj snage, jer je odlučnim glasom rekao:— Pa i da je Židovka, ona će biti moja žena, tako mi života i časti!Zatim skoči u kočiju, sjedne kraj Lidije i poviče:— Okrenite kola, vozite natrag u grad.Opet se otac de Valun očitovao u svojoj neodlučnosti. Samo je jadikovao:— Ovako nešto nije se valjda nikad dogodilo, otjerati rođenoga sina i njegovu buduću ženu iz njegova rođenog doma. Ivana, Ivana, ti si velika grešnica. Kako ćeš ti to opravdati pred Bogom! A pred ljudima, vjerujem, nikada.__ Da ti misliš dalekovidnije, kao ja, onda bi bio uz mene, ah' gdje bi ti, kratkovidan kakav jesi, gledao u budućnost! Zar ti ne vidiš što se u svijetu događa? Zar ti ne razmišljaš kako će ti se provesti sin sa ženom Židovkom?

— Ivana, trebala si je primiti i razgovarati s njom, da vidiš kakvo je to anđeosko biće. Ona je kćer Zidova, ali joj je majka kršćanka, Hrvatica.— Židovka ili polužidovka, svejedno, nije za našega sina. Ja se ne kajem i neću da nam ona postane snaha.Drugi dan popodne vratili su se Lidija i Josip u Zagreb, na čudo roditelja. Putem je Josip molio Lidiju da o tom neugodnom susretu nikome ništa ne govori, da roditelje ne ražalosti. Rekli su samo toliko da ih Josipova majka nije srdačno primila, tako da je Josip odlučio da se odmah drugi dan vrate u Zagreb.Josip je Lidijinim roditeljima saopćio da bi želio da se oko polovice lipnja obavi vjenčanje.Dogovorili su se također da će Josip promijeniti svoj jednosobni stan za dvosobni, jer je i Lidija željela imati poseban stan.Zlata je odmah počela uređivati stan, ličiti, nabavljati stvari. Htjela je da se vjenčanje proslavi u uskom obiteljskom krugu, što je i skromnom Josipu bilo po volji. Nekoliko dana prije vjenčanja predloži Lidijin otac Josipu da u njihovoj kući otvori svoju ordinaciju. Josip se posavjetovao s profesorom Markovićem, kojem se to činilo vrlo prihvatljivo. Stoga je Zlata dala isprazniti dvije sobe sa ulice, jer je u jednu bio ulaz iz stubišta.Vjenčanje je proslavljeno vrlo svečano, ali ne bučno. Josipu je bio kum profesor Marković, a Lidiji stari prijatelj njezina oca, kapetan Ivan Lovrić.Svojim roditeljima Josip je poslao tiskanu vjenčanicu, bez ijedne riječi da bilo koga poziva.Nije mogao vjerovati svojim očima, kad je ugledao na vjenčanju oca i brata. Raznježio se, radostan, ne toliko radi sebe, nego više radi Lidije i njenih roditelja.Mnogo vrijednih darova poslali su prijatelji i znanci, a djed Jakob, zaželjevši mladencima sreću, i predajući im oveći omot, reče ganut:— Djeco draga, nisam rođen u Hrvatskoj, ali ću se držati hrvatskog narodnog običaja, kako se daruje na selu. Ovaj novac neka vam bude početna svota za vaše kućanstvo.Dao im je ogromnu svotu — pola milijuna dinara.Odmah poslije vjenčanja Josip je nabavio rontgen i mnoge potrebne medicinske instrumente.S ponosom je promatrao ploču na zidu kuće:Dr Josip de Valun, liječnik za unutrašnje bolesti.Ordinira od 3—7 popodne.Namjestio je medicinsku sestru, koja je uzimala osobne podatke i povijest bolesti, a bolesnike je pregledavao uz pomoć Lidije, koja je to po svaku cijenu željela.Među mladencima vladao je uzoran sklad, on je bio nježan suprug, a ona mu je u svakom pogledu ugađala.Živjeli su u prostranom i udobnom domu kod Lidijinih roditelja, jedino su navečer odlazili u svoj stan na spavanje.

Za svu udobnost u domu brinula se Zlata, koja je neprestano strepila za sreću svog djeteta, ali osim toga nadasve nastojala pogoditi misao i želju svoga voljenoga zeta.Već u prvim mjesecima kako je otvorio ordinaciju, dr de Valun je imao mnogo pacijenata, koji su tražili njegov savjet i onda se i potpuno povjerili njegovu liječenju. Bio je na to ponosan, pa je pratio svu najnoviju znanstvenu literaturu tako da su cijelo slobodno vrijeme Lidija i on provodili uz knjige. A Lidija se usput spremala za ispite na fakultetu.Ordinacija je donosila lijepu dobit, jer je dr Valun bio neobično savjestan liječnik, a bolesnici, među njima mnogi imućni, nastojali su mu se odužiti.U radu, slozi, miru i zadovoljstvu, te bezbrižnom blagostanju, iznenadio ih je i preplašio rat godine 1941.Prvih dana nije bilo većih potresa u cijeloj obitelji, ali nekoliko tjedana kasnije nastupili su očajni dani. Ervin je bio zaštićen, jer je Zlata bila Hrvatica, ali njenim roditeljima je zaprijetila opasnost.Prijatelj Ivica Lovrić prijavio se u domobrane i sve je poduzeo da zaštiti Jakoba i Helu Ukrajinček. Marica, koja je još uvijek vodila Ukrajinčekovo kućanstvo, imala je dva zeta, Juru i Marka, koji su bili pozvani u vojsku, i hrabrila ih:— To ćemo vidjeti, tko će se usuditi dirati u tako dobre i čestite ljude.Muž Zlatine mlađe sestre preuzeo je veliku trgovinu. Tvornicu je odmah uzela vojska, ali je kapetanu Ivici Lovriću uspjelo da Ervina namjesti kao stručnog voditelja tvornice.Nakon nekoliko tjedana djed i baka Ukrajinček dobiju poziv da dođu na redarstvo. S njima je išla Zlata, a i Lidija, jer je suosjećala s bakom i djedom. Vratili su se natrag, ali su morali nositi žutu traku sa židovskim znakom.Kapetan Lovrić kao časnik dobro upućen u prilike, savjetovao ih je da se povuku u dvije sobe, a druge prostorije da iznajme. Tako se u jedan dio uselio Maričin sin sa ženom i troje djece, i zet Marko sa ženom i djetetom. Marko je slovio kao čuvar obitelji Ukrajinček. Supruzi Ukrajinček bili su također pozvani da predaju dragocjenosti. Oskudica se nije osjećala u njihovu domu, jer je trgovinu vodio rođak. Ervin je dobivao plaću. Najviše je nosila ordinacija, a Josip se dogovorio s Lidijom da majci daju veliku svotu za kućanstvo, a ako ne potroši, neka sprema za njih. Premda su uvijek voljeli Josipa, sada je još više porastao u njihovim očima.Početkom 1942. godine mnogi Zidovi napuštali su zemlju i otputovali prema Italiji.Prijatelj njihova doma, Ivica Lovrić, postao je major i govorio im je da će ih on sa sigurnošću odvesti do Rijeke, premda je to polovicom 1942. godine već bilo opasnije, jer su već u Karlovcu ulovili mnoge bjegunce.Kad su se napokon odlučili, i dogovorili se za nedjelju do podne, bilo je kasno. Hitlerov povjerenik, vojni okupator u Hrvatskoj Kasche, izdao je u petak nalog da se svi Zidovi u Hrvatskoj zatvore. I tako su rano ujutro u petak došli po Jakoba i Helu Ukrajinček. U kući je nastalo zaprepaštenje, a Zlata se borila kao

lavica i dokazivala da ih je ona dala pokrstiti. Marica je plakala i govorila, vodite mene umjesto njih, jer su oni meni bili više nego roditelji.Maričin zet Marko skoro je izgubio život, jer je nastojao spriječiti da ih odvedu. Bio je svladan, okovan i odveden u zatvor. Sve je dakle bilo uzalud, plač, jauk i svako dokazivanje. Odveli su dvoje starih, preplašenih ljudi, koje više nikada nitko nije vidio. Kasnije se govorilo da su strpani sa još mnogima drugima u vagone za životinje i odvezeni u Dachau.Razumljivo je da je u njihovu domu zavladala tuga, osobito je jadikovala Lidija govoreći:— Zašto me niste zvali, majko, da ih još posljednji puta vidim i pozdravim?— Milije mi je da nisi bila prisutna, jer je njihov izgled bio očajnički, a ti ih zadrži u sjećanju onakve kakvi su uvijek bili.U ratnoj strahoti vrijeme ipak nije stalo. Josip i Lidija radili su u ordinaciji, a Lidija je pored toga točno polagala ispite.Godine 1944. Lidija je diplomirala. Bila je ponosna, jer je u najkraćem roku završila fakultet. Odmah je dobila mjesto u Vojnoj bolnici, gdje će stažirati, a svako popodne pomagala je Josipu, koji je došao na glas kao dobar liječnik.Trebalo je još nekoliko dana pa da Lidija završi staž u bolnici, a uto je i došao kraj ratu.U novoj državi, ratom opustošenoj, trebalo je mnogo radne snage i liječnika, i Josip i Lidija su bili pozvani da preuzmu ranjene i oboljele vojnike. Oboje su radili od jutra do kasne noći, toliko naporno da nisu mogli ni pomisliti na svoju ordinaciju.Ervin je dobio još u prvim danima nove države tvornicu i trgovinu, a trgovinu je njihov rođak i proširio.Kad je privatna imovina prešla u državno vlasništvo, Ervin je postao upravitelj svoje tvornice, u kojoj i danas uspješno radi.Početkom 1946. godine Josip i Lidija su završili vojnu službu. Josip je preuzeo mjesto u Vinogradskoj bolnici, a poslije podne je radio s Lidijom u njihovoj ordinaciji. U domu Ukrajinčeka nije više bilo prihoda od tvornice i trgovine, nego se živjelo od Ervinove plaće, a glavni je prihod bila Josipova ordinacija.Na vlastelinstvu de Valuna došlo je također do velikih promjena. Kuća im je ostala, i svakom članu po pet jutara zemlje, a preostala zemlja, goveda, konji i tvornica, sve je prešlo u državne ruke.Vlastelin de Valun i njegova žena nisu bili vični teškom radu, pa se brzo osjetila oskudica u njihovu domu. Posluga ih je napustila, jer je nije bilo čime plaćati, tako da je sam Ivica de Valun hranio i pojio krave. On je bio dobre naravi, pa se s time pomirio, ali gorda gospođa de Valun, kćerka generala, svemu je prigovarala i često optuživala muža:»Baš sam bila luda da se nisam udala za onoga časnika, sigurno ne bih to doživjela, ali ja luda, zaljubila se baš u tebe.«Kad je Josip saznao da su mu roditelji počeli oskudijevati, postade mu žao, naročito dobrog oca. Odmah im je Lidija poslala pomoć, i neprestano vodila

računa o tome da Josipovi roditelji imaju sve što im treba. Josip ju je zato još više volio i neobično cijenio njenu plemenitost, to više što je prešla preko tako teške uvrede, kakvu joj je nanijela njegova majka. Štedjela je na sebi govoreći:— Ti, Josipe, daješ za ovo kućanstvo, a mi smo se oboje dužni brinuti i za tvoje roditelje.Ali joj Josip onda otkrije da on štedi jer je želi odvesti na more da liječi nogu.VIIJedno prijepodne oko polovine mjeseca lipnja 1945. godine, mjesec dana poslije oslobođenja, došao je na Zlatino ime omot s natpisom: rontgen — snimke. Bila je uvjerena da je to nečiji nalaz, ali svrne pogledom na žig pošte, te sva protrne. Bilo je to mjesto u kojem su živjeli Boškovi roditelji i ona za sebe promrmlja:»Kakva je to drskost, kako se usuđuje, ta ništarija.« Uđe u sobu i sjedne, sva smetena.»Što da učinim? Kako da to vratim? Jaoj, mene, samo da ne dozna Lidija, moram reći Ervinu.« Spremi omot duboko u ormar. Toliko ju je to uznemirilo da se nije mogla prihvatiti nikakva posla.Lidija i Josip su bili u Vojnoj bolnici, koja je bila puna ranjenika i bolesnika, te su vrlo rijetko dolazili na objed, a Ervin je dolazio poslije dva sata.Kad je Ervin završio s objedom, pogleda Zlatu i primijeti:— Sada tek vidim da ti nisi skoro ništa jela. Tebi nije dobro, Zlata. Reci mi, što ti je?— Uznemirena sam Ervine. Dobila sam neki omot, kojeg se sama nisam usudila otvoriti.— Kakav omot, Zlata?— Odmah ću ga donijeti, samo moramo paziti da ne bi kojom nesrećom djeca naišla.Sada je i on postao nemiran i pošao je za ženom u sobu.Kad je uzeo omot u ruke, odmah mu je bilo jasno:— Sada shvaćam, Zlata, tvoje uzbuđenje. Kako se, nitkov jedan, to usudio poslati, nakon toliko godina.— Slično sam i ja pomislila. Što da uradimo? Samo strepim od straha da ne bi uznemirivao Lidiju ...— Otvorit ćemo omot, Zlata, i onda ga odmah poslati natrag s nekoliko riječi ukora, grožnje, bez potpisa.Slike pluća bile su snimljene u Pešti godine 1939. s nalazom početne zaraze, a između slika list papira bez kuverte.»Mnogo poštovani Lidijini roditelji!Onoga strašnoga, nikada zaboravljenoga dana, kad mi je moj nemilosrdni otac rekao: Boško, odgodi vjenčanje! dobio sam živčan slom, pa me je bolesnog, slomljenog, u autu dovezao kući. Dugo sam bolovao kod kuće, onda su me odveli u neki sanatorij u Mađarsku. Kad sam prizdravio, bio sam kao kostur. Bojao sam se svoga izgleda. Pošao sam na pregled, a rontgen je pokazao da sam bolestan na plućima. To je umirilo moju bol i moju savjest, pa sam se tješio:

Providnosti, kako si dalekovidna, možda sam ja i prije nosio tu klicu bolesti u sebi, a njome bih sigurno zarazio ljubljeno biće, čije ime spomenuti ne smijem. Umri Boško čim prije, vinuo mi se iz grudi bolan uzdah, a na ono nevino biće ne smiješ više ni misliti, tako bolestan. Ona neka ostane zdrava i živi, iako znam da nikada neće biti sretna bez mene.Nisam umro, polagano sam se oporavljao, a to je bilo za moje živce, za srce, užasan napor, gonio sam misao, ali kad sam sabrao više tjelesne snage, osjećaji su nadjačali. Nebrojeno puta dolazila mi je pred oči.Snatrenje me je znalo toliko zanijeti da sam čuo njezin glas, razabirao riječi. Onda sam se trgao i, sramota je priznati, ali sam, dugo, dugo, lio gorke suze nad svojom nesrećom.«Ervin je čitao sa suzama u očima, a Zlata se dugo uzdržavala, ali i njoj navru suze na oči i kroz plač reče:— Ervine, Ervine, ako je to istina, onda je taj mladić doživio strašnu tragediju. On sigurno i nije doznao za Lidijinu nesreću i naše patnje.— Budi uvjerena, draga Zlata, da je teta Flora već sve dojavila.— Vjerujem, Ervine, ali su oni to krili pred njime, u to sam sigurna.— Možda bi ipak bilo bolje, Zlata, da smo neotvoreno poslali natrag.— Ne znam što je bolje, ali sada ne možemo prijekorima i grožnjom, već kratko i odlučno zamoliti da ostavi u miru naše dijete, koje je tako sretno udano.— Zlata, Zlata, pazi budno da ne bi doznala djeca. Dobri Josip bio bi izvan sebe.— Dakle, Ervine, pišimo odmah.— Ti piši, ja neću i ne mogu. Ljutim se sada na našu slabost, što smo omot otvorili. Volio bih da ga u mislima imam, kao do sada, prezrenog. Ah, kako je to strašno, čas sumnja, a onda opet svijest da ima istine u tome.— Dosta, Ervine, razgovora i razmišljanja, pišimo na stroju, bez potpisa.»Primili smo slike pluća i list, što je na nas djelovalo sa sažaljenjem, ali ne možemo zaboraviti strahotu koja se srušila na naš dom voljom drugoga, a radi vašeg labavog držanja.Žalimo našu znatiželju, što smo pročitali pismo, jer bi naš odgovor zacijelo završio kletvom i prezirom.Naše dijete je već pet godina udano za dobrog, nada sve plemenitog čovjeka, koji je obožava i ljubi, a uložio je kao liječnik najviše napora da je zadrži na životu.Molimo vas i zaklinjemo, ne dirajte u sreću i mir naše drage djece.Zabrinuti roditelji, koji su radi vas mnogo, mnogo prepalili.«Potkraj rujna 1945. godine dobila je Zlata sličan omot, čak iz. Kičeva na sjeveru Makedonije. No nije je toliko uznemirio kao ono prva pošiljka, nego je čekala muža dok se vrati s posla.Poslije objeda opet su se dobro zaključali u sobu od straha da ne bi kojim slučajem došla Lidija prije vremena iz bolnice. Tu je bilo snimaka pluća iz

Mađarske, a najnovije su bile iz liječilišta Klenovnik iz Hrvatskog zagorja. Pismo je bilo priloženo i glasilo je: »Poštovani Lidijini roditelji!Tijelom sam ozdravio, što dokazuju nove slike napravljene u lječilištu Klekovnik.Naš kraj je pripojen novoj državi, a ja radim kao vojni liječnik u malom mjestu Kičevo u Makedoniji. Na proputovanju kroz Zagreb doznao sam za strahotu što ju je pretrpjelo ljubljeno biće.Lagao nisam, jedino sam kriv što sam poslije očevih riječi pao u očaj i dobio živčani slom. Vjerujem da je to dobro, milo biće, obožavano, cijenjeno i ljubljeno. Sretan je čovjek koji je ima za ženu. No, ona neće moći nikoga ljubiti kako je ljubila mene, jer je to bila ljubav iz dna bića, ljubav duša i svakog djelića tijela. Pamtite roditelji! Znam da moram moju tužnu sudbinu sam snositi do kraja života i trpit ću, ah' će moje srce i posljednjim kucajima kucati samo za nju.Nitko nema te moći da mi zabrani da je obožavam, veličam, grlim i ljubim u snu i na javi, i već sam se zakleo, da nema te žene koja bi mene predobila, njoj ću ostati vjeran do kraja moga života.«— Ervine, mene jeza hvata od sadržaja toga pisma, i ne dao Bog da dođe u ruke naše djece.— Mene ovo isto strašno uzrujava. Moramo pismo odmah uništiti, vratiti slike, a tebe, Zlata, savjetujem upozori listonošu, neka strogo pazi da više nikome ne uručuje poštu nego samo tebi u ruke.— Dobro si se sjetio, Ervine. To je potrebno i zbog toga što će poslije Nove godine oboje završiti rad u Vojnoj bolnici, i samo raditi u svojoj ordinaciji.Još isto poslije podne vratili su slike sa slijedećim sadržajem lista:»Primili smo slike i veselimo se da ste potpuno zdravi. Nećemo vam na sve odgovarati, ali cijenimo vaše pregaranje i vašu žrtvu i sve vam vjerujemo. Baš zbog toga što Lidiju toliko volite, držite čvrsto vašu riječ, snosite sami vaše patnje i pregorite vaše velike čežnje. Ostavite da naša djeca žive u miru, jer mi kao roditelji najbolje znamo ocijeniti da su sretni. Iz zahvalnosti za vaš samo-prijegor nećemo više na vas misliti s mržnjom i prezirom, već kao na izgubljenog sina.«— Vjerujem da će to uzeti k srcu, što ti misliš, Ervine?— Morao bi, Zlata, na svaki način. Ja vjerujem da hoće, i da nas više neće uznemirivati.Kako je bilo predviđeno, Lidija i Josip su bili razriješeni dužnosti u Vojnoj bolnici, te su od početka 1946. godine radili samo u svojoj ordinaciji.U početku je bio posjet slab, tako da su prvi mjesec jedva pokrili troškove, i već su pomišljali da će morati otpustiti medicinsku sestru.Međutim, došao je mjesec veljača. Hladno i vlažno vrijeme prouzrokovalo je mnogo prehlada i dolazilo je bolesnika napretek. Stručan i savjestan pregled i lijep postupak svakim je danom sve više punio ordinaciju. Osim toga, Josip je

slovio kao izvrstan liječnik, savjestan i dobar dijagnostičar. Svakome je dao sve potrebne upute, ali se u duge razgovore nije upuštao, bio je škrt na riječima.Držao se svojih ranijih načela, koje je upotrebljavao u dodiru s imućnim i razmaženim bolesnicima, ali je ubrzo opazio da griješi.Lidija je mnogo naučila od Josipa, a u Vojnoj bolnici još se više usavršila u svojoj struci. Osim toga je i njena sretna narav, njena srdačnost mnogo utjecala na bolesnike. U početku to Josipu nije bilo drago, ali kasnije je još preporučivao nekim bolesnicima, osobito ženskima:— Neka vas pregleda moja supruga, ona je moja učenica, izvrsna je liječnica.Lidija je imala anđeosko strpljenje, dobro i nježno srce, istinski je suosjećala s bolesnicima, a što je bilo veoma važno, imala je neobično dobro razvijen osjećaj za pravovremeno i točno ustanovljavanje bolesti.Većina je bolesnika dolazila u ordinaciju, a rjeđe su bili pozivani u kućnu posjetu. No, kada je ipak trebalo posjetiti bolesnika, češće je išla Lidija nego Josip, jer se on počeo baviti naučnim studijem.Lidija je pak sve više osjećala bolove u nozi, i jedva je dočekala polovinu lipnja, kada su se dogovorili da će otputovati na more.Međutim, godine 1946. još nisu bili svi hoteli spremni da prime goste, tako da su Lidija i Josip odsjeli kraj Crikvenice u privatnoj kući.Tako su bili zajedno na moru mjesec dana, a kad su vidjeli da to Lidiji dobro čini i da joj se noga oporavlja, Josip ju je morao prisiliti da produži boravak na moru još za jedan mjesec. Ostala je u istoj kući, jedino ju je domaćica preselila u manju sobu, jer je njihovu za te dane obećala svojim znancima iz Zagreba.Na dan odlaska dr de Valun zamolio je nove goste iz Zagreba da budu pri ruci njegovoj supruzi, ako bi joj što zatrebalo. Iako se nisu iz Zagreba poznavali, rado su primili Lidiju u svoje društvo, jer je na prvi pogled na njih učinila vrlo dobar dojam.Lidija je nastavila liječenje noge, često je polijevajući morskom vodom, i sunčajući. U tome je imala društvo, jer je i taj Zagrepčanin imao bolesnu nogu, te je i on bio na toj maloj plaži od zore do mraka. Bio je istih godina kao Lidijin otac. Svaki je čitao svoju knjigu ili drijemao, promatrao brodove i čamce na moru. U razgovoru su utvrdili da imaju mnogo zajedničkih znanaca, naročito onih koji su nestali ili utekli u inozemstvo.I tako, iz dana u dan, Lidija je postala sve prisnija s obitelji iz Zagreba, tako da su je oni zavoljeli kao kćerku. Još im je postala draža kad su vidjeli koliku pažnju obraća njihovu bolesnom sinu pošto je ustanovila od čega boluje i prepisala dobar lijek. Uspjeh je bio brz i odličan. Pregledala je sve ukućane, a i na plaži su je neprestano uznemirivali znanci njene domaćice.Kuća u kojoj je Lidija stanovala bila je u vrtu, na uzvisini, s jedne strane kuće bio je hotel, odmaralište državnih službenika, a s druge strane nekoliko povećih kuća.Na obje strane bile su odvojene plaže uredjene za kupače. Desna strana je bila pristupačna svima, dok su lijevu zauzeli službenici iz odmarališta.

Domaćin kuće u kojoj je stanovala Lidija napravio je svoje malo kupalište tri metra široko.Početkom mjeseca kolovoza sunčala se Lidija na tom kupalištu, kad je netko s druge plaže zazove. ... »Kolegice, kolegice Lidija« ... Lidija digne glavu i pogleda na onu stranu:— Tko od onih kupača mene poznaje. Zazvao me je imenom.Ona ustane i ugleda mlađeg čovjeka u kupaćim gaćicama, koji joj se obrati:— Zar me ne poznajete?— Ne mogu se sjetiti — odgovori Lidija.U tom času skoči on u vodu i dopliva do mjesta gdje je sjedjela Lidija. U tom času ona se dosjeti:— Sada sam vas prepoznala. Zajedno smo studirali i isti dan diplomirali. — Sjeo je do nje okrećući se:— Zar ste vi sami ovdje? Smiješeći se Lidija odgovori:— Zar ne vidite da sam u društvu ovog gospodina.— Vi mene nećete da razumijete, mislim bez supruga?— Bio je on mjesec dana ovdje sa mnom, ali se morao vratiti u ordinaciju, a radi se i o natječaju za docenta na sveučilištu; mene je, eto, prisilio da liječim nogu.— Ja sam došao ovamo da liječim reumu, koju sam ove zime dobio u bregovima na sjeveru Makedonije.— Kako to da ste otišli onamo iz Zagreba?— Mobiliziran sam i tamo dodijeljen kao liječnik. Kakva je to pustoš, da znate, Bogu za leđima.— Mladi ste, budite strpljivi, kad odslužite vaš rok, moći ćete birati mjesto.— Neće to biti tako brzo, jer vojska vrlo teško pušta liječnike iz svoje službe.— Koliko mi je poznato, vojni liječnici imaju velika primanja?— To je istina, ali meni i inače nije tako strašno jer sam sa suprugom, i s našim sinčićem, koji nam mnogo toga nadomjesti, ali ima samaca koji očajavaju, kao što je kolega Boško.Lidija problijedi, onda joj udari krv u glavu, i zbunjeno upita:— Što, kako, otkuda ga vi znate? Kako ste doznali da se mi poznajemo.— Prepoznao sam vas, kolegice, po slici koju on drži u svome stanu, i pred nju dnevno stavlja cvijeće.Lidija opet smeteno zapita:— Kako se on usuđuje držati moju sliku i otkuda mu?— Rekao je da ju je dao povećati s male sličice, a ja sam vas na slici prepoznao. Njemu nije bilo drago, sav se bio zbunio. »Tko bi mogao i u snu pomisliti da će ovamo netko doći, u ovu pustoš, i čak nju prepoznati na ovoj slici...«Lidija je neko vrijeme uzrujano trljala ruku o ruku, te dršćućim, ali odlučnim glasom reče:— Kolega, ja to ne želim znati, ja to ne smijem slušati, ja to neću, shvatite, neću da vjerujem. — On pođe prema moru i odgovori:

— Zao mi je, kolegice, ali koliko poznajem žensku dušu, smatram da bi vam moralo biti drago kad čujete kako neko biće uzdiše za vama, i pati zbog vas. Dužan sam da vam to kažem, zbog Boška, a znam i tko ste i čija ste supruga.Kad je mladi liječnik otplivao, spustila se Lidija na svoj ležaj, blijeda, sva klonula.— Oh, kako su ljudi bezdušni, malo ih ima koji će pazili da ne pogode drugoga u bolnu točku. Zašto, zašto je došao, da mi otvara rane, koje ja svom snagom i voljom želim zacijeliti.Znanac iz Zagreba nastojao ju je umiriti riječima:— Nemojte odmah zdvajati, Lidija, poslušajte moj savjet, znate da biste mi mogla biti kćerka. Saberite se. To je prošlost, to što vam je kolega došao reći. Zato budite razumni i razboriti, živite i dalje životom kojim već toliko godina živite, a da biste učvrstili vjeru u sebe, oslonite se na narodnu mudrost da je svatko krojač svoje sreće. Vjerujte čvrsto u to, uzdajte se u sebe pa ćete sve tegobe života lagano svladavati.— Hvala vam na toplim, lijepim riječima. Ali mi dopustite da vam ispričam tragediju mog života, osjećam da će mi biti lakše. — Zatim mu je stala pričati svoj život i okolnosti koje su je dovele u brak s Josipom.U to mjesec i pol zajedničkog ljetovanja Lidija i obitelj iz Zagreba jako su se zbližili, ona je zavoljela te ljude, starije po godinama, i njihove sinove, a i ona im je postala bliska i draga.Već su se na moru dogovorili da će, ako se ništa ne dogodi, iduće godine zajedno provesti ljeto kod njihovih znanaca.Lidija je opet stekla dobro raspoloženje jer su boli u nozi popustile, tako da nije osjećala velikih poteškoća pri hodu.Prije odlaska došao je po nju Josip, pa su preko Rijeke, s namjerom da nekoga posjete u Ljubljani, krenuli u Zagreb.U Zagrebu su oni, kao mlađi, posjetili svoje starije znance, a onda su im ovi uzvratili posjetu, obnovivši svoje staro poznanstvo s Ervinom. Vidjevši Zlatu, njihov se znanac sjetio da je poznaje iz Vukovara, kao lijepu djevojku.Tom joj je prilikom rekao kako je svojom udajom za Ervina unijela zabunu u građanske krugove Vukovara.Polovinom lipnja požurivao je dr de Valun svoje zagrebačke znance da se pripreme za odlazak na more. I kako je njima bio vrlo nužan oporavak, svi su otputovali polovinom lipnja. Lidija je bila zadovoljna jer je njen otac dobio četrnaest dana odmora u lječilištu koje je tvornica uredila za svoje radnike i namještenike.Lječilište je bilo u Crikvenici, ali nježnom ocu nije bilo teško dolaziti svaki dan da vidi svoju kćerku, a kako je bio društven i duhovit, sve ih je razveseljavao svojim dosjetkama.Potkraj mjeseca lipnja morao se vratiti na posao, ali je početkom mjeseca srpnja iznenada došao Josip. Bio je kao uvijek uglađen, ponešto zatvoren u sebe, ali ovaj puta je svečano, s ponosom pred svima objavio da je postao docent

Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Lidija je bila neobično sretna, a svi su mu od srca čestitali.Odmah iza toga je naglasio da će ostati samo nekoliko dana, da mora predati još neke radove na sveučilištu, a za taj studij potreban mu je mir i sabranost.Lidija ga je odgovarala od namjere da odmah otputuje govoreći:— Josipe, sada si postigao što si želio, tebi i te tako treba odmora, ostani, molim te, zamoli kolegu da te i dalje zamjenjuje u ordinaciji.Toliko ga je nagovarala i molila, kao da se nečega bojala, kao da je nešto slutila i tražila njegovu zaštitu. Ali on je ostao uporan i rekao:— Ti, Lidija, znaš moju točnost. Obećao sam i želim održati svoju riječ, ali ću nastojati doći kada to završim.Lidija je tako ostala sa zagrebačkom obitelji. Zajednički su nosili hranu iz radničkog odmarališta. A kad je tkogod ulovio ribu, radosno bi je priredila za zajednički ručak.Naša domaćica postala je od stroge katolikinje gorljiva subotarka, i nije jela drugoga mesa, osim peradi. Hranila je deset pataka, i znala ih pustiti da plivaju u moru i love ribice.Bilo je dopodne, Lidija se sunčala sa znancem iz Zagreba, a njegovi su sinovi otišli po čamac. Po stubama su se spuštale patke u more, i tu su naišle na pun sandučić ješki koje su donijeli mladići. No, kako su patke proždrljive, halapljivo su gutale slanu ješku, i pošle zatim u more. Mladići su uzeli onaj mali ostatak ješki i pošli u lov na ribu.Nitko nije vodio računa o patkama, ali naša brižna domaćica razdere se sa brijega:— Gospođo doktor, pogledajte, ča moje patke leže na moru, kao da spavaju.— Gospođo, što ja znam, ja sam liječnik, a ne veterinar.Brzo su pošli po njih čamcem, izvukli patke iz mora, i dok su stigli do obale, one su uginule.Ražalošćena domaćica pokušala je još da im pusti krv, ali je Lidija tvrdila da je njihovo meso opasno po ljudsko zdravlje.Tko poznaje veliku štedljivost Primoraca, taj će shvatiti tugu naše domaćice. Deset uhranjenih pataka bacili su u more mladi Zagrepčani.Za kratko vrijeme navalili galebovi na uginule patke i za tili čas našlo ih se nebrojeni broj, graktali su i kljuvali meso pataka.Sa svih okolnih plaža kupači su promatrali gozbu galebova, a i Zagrepčani s Lidijom, i stari joj je Zagrepčanki rekao:— Šteta je tolikih pataka. Mislim da nam ne bi bilo ništa da smo ih jeli, jer ni galebovi neće otrovanu hranu.Lidija je povišenim glasom stala dokazivati:— Ne, nikako to ne bih smjela dopustiti; morala bih kao liječnik dati prijavu.Jedva što je to izrekla, Lidija odjednom problijedi, počne drhtati, i zdvojno ispod glasa promuca:»Jaoj meni, on je gore, on me gleda.«

Sjela je na ogradu, a Zagrepčani su je prvi puta čuli kako uzdiše i jadikuje:— Bože, Bože, daj mi snage. — To izustivši digne se, pođe hrabro stepenicama, a znancima dade rukom znak neka ostanu.Odozgora su se čuli njihovi izbezumljeni glasovi:— Lidija, Lidija, oprosti, oprosti.— Zašto, zašto si došao, ti nesmiljeniče, kako si smio doći?— Borio sam se u sebi, Lidija, lomio se, savjest mi je nalagala jedno, ali silna ljubav, koju osjećam za tebe, sve je potisnula.— Vidio si me, a sada odlazi. Ja sam žena dobroga, plemenita čovjeka, koga nadasve cijenim. Dobar mi je i voli me.— Lidija, Lidija. ali ti ljubiš samo mene. Ti ne možeš nikoga drugoga ljubiti, kao što ni ja, čuješ li, Lidija?— Odlazi, odlazi od mene. Neću da čujem riječi ljubavi. Ti dobro znaš da me je moja neograničena ljubav zamalo stajala života.— Daj me samo malo saslušaj, draga Lidija, i onda ću otići, kad ti to želiš.— Otiđi, molim te, Što brže, otiđi. Već samo sastanak s tobom vrijeđa ljubav i žrtvu moga muža. Ja ću mu zauvijek ostati zahvalna, jer je njegova zasluga što sam ostala na životu.— Lidija, dopusti, samo nekoliko riječi.— Neću da slušam, neću, ja želim sačuvati svoje poštenje. Stidim se sama pred sobom što govorim s tobom. Još te jednom molim, odlazi.On se opet oglušio o te njene riječi i nastavio:— Zar ti nije tvoja majka pokazala snimke pluća i pričala da sam bio bolestan.— Nije — preplašeno će Lidija.Zatim joj je počeo pričati o sebi, sve ono što je pisao roditeljima, a govorio je prigušenim glasom tako da njeni prijatelji na plaži nisu mogli čuti svaku riječ. Glas mu je zvučao drhtavo, kao da jeca, isprekidano. No, glasno je rekao: pun boli i tuge.— Moj nemilosrdni otac zamalo da nije ubio tebe, a meni je upropastio život. Razapeo me na užasne muke, jer samo na tebe mislim, žudim za tobom, žeđam za tvojom ljubavi, a ti si žena drugoga, koji te ljubi.Njeni prijatelji na plaži su se preplašili, jer je Lidija bolno, očajnički stala plakati i izvan sebe govorila:— Sudbino, ti strašna, nemilosrdna sudbino, zašto si tako okrutna . ..Onda nastavi:— Ne, kakva sudbina, to je izmišljotina slabića, svatko je odgovoran za svoje čine. Odlazi, molim te, lijepo te molim.Prijatelji iz Zagreba prišli su k njima. Gospođa zagrli Lidiju, i povuče je prema kući, a gospodin se obrati Bošku riječima:— Gospodine, budite razboriti, vi ćete je ubiti, pustite je da se umiri, a onda, ako ona zaželi, nastavite razgovor.Boško je gledao kako odvode Lidiju pa poviče:— Lidija, Lidija, neću više prozboriti ni riječi, dopusti samo da te gledam.

Lidiju su odveli u sobu, polegli na krevet, ali je i dalje jecala i plakala, dok je umor i san nisu svladali.Svi su se povukli sa plaže u kuću, a Boško je ostao sjedjeti na zidu u vrtu, a popodne je došao u vrt kuće i nekoliko puta zazvao Lidiju. Ostao je do zalaza sunca, a sutradan je došao dosta rano na plažu, i u vrt kuće, i opet dozivao Lidiju.Njen znanac iz Zagreba nekoliko puta ga je opomenuo:— Molim vas, ostavite je na miru, ona više ne želi da vas vidi, a kamoli da govori s vama.— Je li joj možda slabo? Ja sam liječnik, mogu joj pomoći.— Ona je samo skrhana vašim izljevima osjećaja, a vi najbolje znate kako je to osjetljivo, čuvstveno stvorenje.Poslije podne opet je došao, hodao, sjeo, gledao na prozore kuće i opet zazivao.Ponovno mu je prišao prijatelj iz Zagreba moleći ga:— Gospodine doktore, lijepo vas molim, ostavite Lidiju. Ona ne želi s vama razgovarati. Ona je žena drugoga. Moram vam još dodati da je ona pod našom zaštitom.— Molim vas, zamolite je neka se samo pokaže na prozor, da je još pozdravim.— Ona to ne želi, pa vas molim poštedite i mene takvih zahtjeva.Još je dugo obilazio kuću, sjedio na plaži, dolazio u dvorište i poslije zalaza sunca krenuo prema Crikvenici neprestano se osvrćući ne bi li je još gdjegod ugledao.Tri dana ostala je Lidija u sobi. Najviše je ležala, silom popila nešto mlijeka a uzela je jedva i malo juhe.Četvrti dan poslije podne pojavila se na plaži, blijeda, slaba, sva skrhana. Ona upita svog znanca:— što da radim, da li da pozovem muža?— Mislimo da nema smisla da ga radi toga zovete, jer bi mu se činilo da pridajete tome odviše značenja. A ako mislite da bi mogao opet doći, radije otputujte vi kući.On se više nije pojavljivao, a Lidija se povukla u sebe, ponašajući se kao neka velika grešnica.Polovinom kolovoza došao je Josip. No, još prije njegova dolaska Lidija je zamolila znance iz Zagreba da ništa ne govore Josipu o Boškovoj posjeti. — Vjerujte da bi ga to dovelo u očaj, jer je on previše ispravan, strogo moralnih nazora. To bi na njega strašno djelovalo.Lidija je sakupila svu snagu da se pokazuje vesela, bezbrižna, ali joj to uz najbolju volju nije uspijevalo, tako da ju je Josip često upitao:— Lidija, možda te nešto drugo muči osim noge jer si često odsutna mislima.— Ne brini se, Josipe, zdrava sam, a noga mi je odlično. Ako si raspoložen za to, možemo poći u Crikvenicu, tamo svira vrlo dobra glazba.

On je uvijek na sve pristajao, ali vedrine Lidija nije zadobila ni na dugim šetnjama, a ni slušajući glazbu u Crikvenici, tako da su otputovali u Zagreb prije kraja kolovoza.VIIIPo povratku u Zagreb oboje su se zdušno prihvatili posla. U ordinaciji je svakim danom bilo sve više pacijenata, tako da je Lidija radila i dopodne iako je trebalo da ordinira od tri do sedam sati poslije podne.Posjete po kućama obavljala je sve sama, ali je uz to pronalazila i velik broj bolesnika koji se nisu usudili dolaziti u ordinaciju, jer su se bojali izdataka.Lidija je s ljubavlju i pažnjom preuzela te bolesnike i liječila ih, kupovala za svoj novac lijekove, dolazila im u kuću, ako je trebalo i noću.Zamolila je kadgod oca za novčanu pomoć, jer ordinacija ipak nije toliko donosila, a izdataka je bilo mnogo, trebalo je izdržavati Josipove roditelje i ulagati u onaj preostatak vlastelinstva.Lidijin otac je prodao skupocjeni perzijski sag, što mu je ostao od roditelja i stavio novac Lidiji na raspolaganje. Sve su činili da joj pomognu i da je zadrže u dobrom raspoloženju.Poslije povratka s mora roditelji su počeli primjećivati kod nje neki nemir. A Zlata je često imala prilike čuti kako Lidija govori Josipu:»Kada već na svu silu želiš da ja opet idem na more, onda te molim, pođi sa mnom. Ja ću vrlo rado čekati dok ti budeš mogao ići. Daj me poslušaj, dragi Josipe, ostavi sve, da budemo zajedno.«Iz te molbe izbijao je neki prikriveni strah, ali Josip nije mogao mijenjati odluke.Od prvoga dana braka Lidija je ugađala Josipu u svakoj prilici, ali poslije povratka s mora ta je njena pažnja bila upravo napadno udvostručena.Na upit majke, zašto toliko želi da ovaj puta Josip s njom putuje, Lidija je bila pripravna da se povjeri:— Bojim se, majko.— Govori, dijete, govori. Ja i tata primjećujemo da si često bez razloga uznemirena, to mom oku nije moglo izmaći jer pratim svaki tvoj pokret. A i često si odsutna mislima.— To je istina, mili moji. Krijem to pred vama, a groza me hvata od pomisli da Josip ne sazna... On je prošlog ljeta osvanuo na moru.— Lidija, jadno naše dijete. Zašto nam se nisi odmah povjerila, možda bismo mogli nešto poduzeti? Kako li je saznao gdje ti ljetuješ?— Prvu godinu opazio me tamo moj kolega dr Mrakovčić koji s njime služi u Makedoniji. Govorio mi je da me je prepoznao po slici, koju je vidio kod njega u sobi.— Oh, bit će strahote, a može doći i do katastrofe, ako Josip dozna. On će ga ubiti, a onda zlo po njega, tebe i sve nas. Kako se usudio, nakon onoga našega lista kojega smo mu pisali.Lidija brižne u plač:

— Strašne sam časove proživjela. Bilo je to za mene kao grom iz vedra neba. Nisam mu mogla izbjeći. Čekao me je kod stuba.— Teško nama, Josip će sići s uma ako to dozna. Vidiš i sama kako dršće nad tobom. On te obožava.— Voljela bih, majko, da me prestane voljeti, a često zaželim da me zamrzi, dapače, da me i prezre.— Ne očajavaj, dijete, saberi se.— Zar se nisam pokazala jaka, majko, kada sam saslušala njegove jadikovke i plač onoga koga sam obožavala. Pa ipak, ja sam ga ostavila, i nisam izlazila iz sobe, a on je obilazio oko kuće još dva iduća dana.— Nisi li pomislila na to, jadno dijete, da neće tvoji znanci pričati kome, te tako Josip saznati?— Neće, majko, oni su mi pomogli u tim trenucima. Bili su mi, uistinu, kao roditelji, svu pažnju i nježnost su mi poklonili, mirili su me, a njemu su rekli da otiđe odande jer sam ja pod njihovom zaštitom. Poslije sam ih ja zamolila da ne govore nikome, predočila im šta bi se moglo dogoditi, ako bi doznao moj muž. Njima sam već prije povjerila svoj život. Oni su ga jako osuđivali, i prezirno o njemu govorili, a sasvim je prirodno da će šutjeti.— A onaj, tvoj kolega dr Mrakovčić?— Neće, majko, sigurno je i poslije bio s njime, on mu je i rekao gdje se nalazim. On ne pozna Josipa. Mnogo je mlađi i ne bi se usudio govoriti takve stvari.— Ah, dijete, dijete naše.— Majko draga, zašto se ta strahota survala na nas? Njegovi osjećaji, njegove patnje, bile su jednake mojima.— Lidija, dijete, možda on to sada glumi.— Ne, on ne laže, jer proklinje oca. On je očajan, strašno trpi i ne može nigdje naći mira.— Ali, on ipak nije dostojan da misli o tebi i na tebe. I ne zaboravi, Lidija, ti si čestita žena, i takvu te tvoj muž voli i cijeni.— Znam, majko, sve ja to znam i osjećam.— Osim toga, dijete, pomisli koliki on ugled uživa, postat će zacijelo sveučilišni profesor, a kao čovjek je zavrijedio da bude poštovan.— Cijenim ga, poštujem ga, vjerna sam mu žena, za sve zahvalna, jer mi još i danas u ušima odzvanjaju njegove riječi:»Pa i da je Židovka, ona će biti moja žena, tako mi života i časti!«— Umirila si me, dobra moja i pametna Lidija. Lidija zagrli majku, zaplače i kroz plač reče:— Vama se, majko, jedinoj mogu potpuno povjeriti i samo to će mi pomoći da lakše nosim breme života. Nisam ga nikada mogla zamrziti, a sada, kada sam saznala njegove patnje, misli su moje često kod njega.— Dijete drago, ja te shvaćam i razumijem, ali ti stavljam na srce i dušu, tjeraj, goni daleko od sebe te misli. Obećaj mi to, dijete moje.

— Obećajem, i nastojat ću svim silama, majko, jer želim ostati časnom ženom, jer sam Josipu dala riječ koju moram održati.Lidija je bila toliko zaposlena, osobito bolesnicima u kućnoj njezi, da je govorila kako ove godine neće nikako na more.— Josipe dragi, moja je noga gotovo sasvim ozdravila, a imam nekoliko bolesnika koje nikako ne mogu napustiti, jer lebde između života i smrti.— Dobro, Lidija, nećeš ići polovicom lipnja, kao obično, ali početkom srpnja svakako. Baš imaš slučajno i sreću, jer i naši znanci putuju isto na odmor početkom srpnja. Lijepo te molim, završi liječenje i ne preuzimaj novih pacijenata do jeseni, a obećajem ti, ako bude negdje velika potreba, ja ću te zamijeniti. Ti moraš na more da ti noga potpuno ozdravi.__ Znaš da se govori da će se vremenom ukinuti privatne ordinacije, naime neće se moći biti namještenik bolnice, raditi na sveučilištu i voditi ordinaciju.— Vjeruj, ako do toga dođe, radije ću zadržati mjesto u bolnici, i docenturu na fakultetu. Zbog toga te neću moći pratiti na more. Doći ću opet u mjesecu kolovozu.Obitelj Ukrajinček je predala državi tvornicu i trgovinu te razne objekte kraj tvornice, ali kuću su zadržali cijelu. U donjem katu je bila ordinacija i stan Zlate i Ervina, a gornji je kat zauzela obitelj Marice, koja se već smatrala članom obitelji.Marica je pazila i vodila računa o svakom predmetu djeda i bake, tako da je sve bilo sačuvano, stilsko pokućstvo, slike, veliki broj perzijskih sagova, skupocjena krzna, srebro i kristal.Ervin i Zlata su mnogo toga darovali Maričinoj djeci, što je njima odgovaralo i bilo potrebno, a drugo se prenijelo u Zlatin stan.Iako su Zlata i Ervin znali da imaju ogromnu vrijednost u skupocjenim predmetima, živjeli su skromno, onako kako je Zlata bila naučena; jer ona se i onda, kad je bilo novaca napretek, često borila sa svekrvom, a naročito sa svekrom, koji su je silili da živi raskošnije.Prodavali su iz kuće ono što su smatrali da nema umjetničke, a ni praktične vrijednosti.Drugo je bilo u upotrebi, ili su čuvali za djecu, ako njima zatreba da imaju u tom trenutku šta prodati.Stvari se nisu prodavale u trgovini, nego posredstvom osoba koje su procijenile vrijednost stvari. U to se uvela Lojzika, nekadašnja voditeljica doma tete Flore Betelhajm, koja je isto bila odvedena onda kad i Ervinovi roditelji.Lojzika je bila skoro svaki dan u kući Ukrajinčeka a kod Marice kao kod kuće, jer su bile znanice iz mladosti a obje iz Zagorja.Bilo je dogovoreno da se putuje na more posljednji dan mjeseca lipnja, a ne prve dane srpnja, jer je te dane velika navala putnika na prevozna sredstva za more. Lidija će putovati sa starim znancima, sastat će se na kolodvoru i otputovati vlakom na Rijeku preko Gorskoga kotara.

Trebalo je da putuju ujutro, ali uoči toga dana, uvečer, radio je javio da vlak preko Gorskoga kotara mora kod Lokava voziti usporenom brzinom, vrlo oprezno, jer se pruga pomakla. Ali Lidijini znanci odlučiše ipak putovati tom prugom te su čekali na Lidiju. Kad je u pratnji roditelja i Josipa stigla Josip odmah reče:— Ja ne dopuštam, ni pod kojim uvjetom da ti, Lidija, putuješ tom opasnom prugom, meni je tvoj život previše dragocjen, a da se nešto dogodi, predbacivao bi sebi čitav život.— Ali, dragi doktore, vidite koliko svijeta putuje. Vjerujem, kad bi prijetila katastrofa, tada uprava željeznice ne bi dopustila da se tom prugom vozimo, pa i mi volimo naše živote. Ne bojte se, neće se ništa dogoditi — hrabrio ga je znanac.— Rekao sam da ni pod kojim uvjetom neću dopustiti Lidiji da putuje tim putem, već vas lijepo molim, ako sretno stignete u Rijeku, počekajte Lidiju dva ili tri sata. Ona će doputovati preko Ljubljane na Rijeku.Lidijini znanci su obećali da će to i učiniti da bi zajedno krenuli na mjesto odmora.Vlakovi su krenuli jedan za drugim. Vlak preko Lokava išao je polagano, ali je ipak sretno stigao u Rijeku.Znanci iz Zagreba prošetali su se Rijekom i obišli svoje prijatelje, ali su se na vrijeme našli na riječkoj stanici, da dočekaju Lidiju. Ljubljanski vlak je pristao, a njihovi sinovi potrče do vagona prvoga razreda, da pomognu Lidiji sići, jer je imala veliku prtljagu. No, nisu mogli svojim očima vjerovati, Lidija nije stigla. Bilo je nagađanja, da nije možda morala mijenjati vlak u Ljubljani, ali ne, to je izravan vlak Zagreb-Ljubljana-Rijeka.Pošli su sami u mjesto odmora, čekali, drugi, treći dan, ali Lidiji ni traga. Domaćicu kuće su uvjeravali da će soba biti plaćena od dana kad je dogovoreno.Deseti dan došao je brzojav da Lidija neće doći, a novac za sobu stiže.Tek kada su se vratili u Zagreb, i pošli do Lidijinih roditelja, našli su ih u plaču i očaju, i saznali što se dogodilo:— Nemamo više kćeri, ona nas nije dostojna. Kako je mogla ovako dobrog, brižnog čovjeka napustiti i tako teško povrijediti. On nam je kao sin, njemu ćemo sve ostaviti. Razumijete našu bol, izgubili smo jedino naše dijete. A da tek vidite kako je on propao, Josip. Zdvojan je, ne samo što je povrijeđena njegova čast i dostojanstvo, on žali i tuguje za njom, jer je još uvijek voli i čezne za njom. Bojimo se da će poludjeti od očaja i bola. Mi neprestano plačemo i ne možemo nigdje naći utjehe.— Možete li nam povjeriti, kako se to zbilo, kakvu moć ima taj čovjek, da je u tom biću tvrdoga značaja slomio moral, obećanu riječ za vjernost. To je teško shvatiti nama, koji smo u nju vjerovali.— Ne možemo vam to ispričati, jer nas to stoji mnogo živaca i uzbuđenja. Evo vam list što nam je poslalo nesretno naše, izgubljeno dijete.

— Molim vas da ne govorite tako. Vi se možete samo razumom, jakom voljom i prkosom odreći svoga djeteta, ali srcem ne, niti vi nje, a ni ona vas, vi to znate vrlo dobro. Ona je vaša, ma gdje bila.— Nećemo da znamo za nju, nemojte je spominjati. »Roditelji moji!Brzi vlak je jurio prema Ljubljani. Ja sam se smjestila u kupeu i još ste mi bili svi pred očima, kako mi mašete na pozdrav, i počela sam misliti na dane odmora, kad li se najednom otvore vrata moga kupea, a on stupi kao avet unutra sa smiješkom na licu. U prvi sam čas mislila da sanjam, ali onda se trgnem, a mozgom mi projuri misao: Lidija, ti nećeš živa doći na Rijeku. Uzeo je moje ruke u svoje, nisam bila u stanju da se branim, samo su mi usta šaputala:Kako si smio doći, kako si mogao doći!Morao sam doći, Lidija. Ah, da ti znaš moje patnje od onoga dana kad sam te ugledao, nakon toliko godina, kako su dugi bili mjeseci, dani, pa i trenuci od čežnje da te opet vidim.Ostavi me, prepusti me mojoj sudbini, odlazi, molim te, Boško, odlazi!Ah, Lidija, kako milo zvuči iz tvojih usta moje ime. Godinama ga nisam čuo, ali ono zvuči isto kao nekada, Lidija, obožavana Lidija!Tada sam izvukla svoje ruke iz njegovih, i rekla mu:Malo sam se oporavila od užasa i govorim ti razborito, zato me slušaj, Boško: Ja sam žena neobično čestitoga čovjeka, a da ne govorim o drugim njegovim izvanrednim osobinama. Teško sam se odlučila da mu budem žena, ali sam osjetila i vidjela da me on neizmjerno voli i da ću ga usrećiti ako mu postanem žena.Zavoljela sam ga jer je on to i zaslužio, i odlučila da mu ostanem vjerna, odana, iskrena žena, a uvjerena sam bila da će s vremenom doći i željena ljubav.Lidija, Lidija, ona nije došla i ne može, jer ti ne možeš drugoga ljubiti, već samo mene.Ne govori mi tako Boško, ja to neću i ne smijem slušati. Riječ sam dala, nju ću održati, makar i umrla za nju.On je problijedio, ponavljajući:Lidija, Lidija, tvoje se srce nije pretvorilo u kamen.Čuo si me, odlazi Boško. Vlak će stati u S., ostavi me mojoj sudbini.Na žalost, u S. nije nitko ušao u moj kupe.Lidija, ja bez tebe ne mogu više živjeti!Moraš, Boško. Ti se moraš pokoriti sudbini i opet ti ponavljam: Odlazi, ja sam zadovoljna uz moga muža.Bližili smo se Ljubljani a on je počeo pričati o našoj ljubavi, kakva se ne rađa više, o ljubavi koju ništa ne može uništiti, ni zakon, ni vjera, ni zadana riječ, jer ona prelazi preko svih ograda.Nisam izdržala, počela sam plakati. Sjetila sam se i ja mojih najljepših dana, a preda mnom kleči, plače i zdvaja biće koje je bilo svrha moga života.Zatim digne glavu, pogleda me pun strave i očaja, tako da sam i ja prestala jecati.

Lidija, najdraži stvore, ostat ćeš moja vječno, moja vječna ljubav. Siliti te neću, drži riječ i živi dalje zadovoljna uz tvoga muža.Zatim izvadi revolver i reče:Živ te ne napuštam, kunem ti se našom ljubavi da ću ovdje umrijeti. Svakom razbojniku prije smrti ispune želju, pa ispuni i ti meni, ljubljeno biće, zagrlimo se i poljubimo. Otići ću u svoj kupe, ubit ću se, nitko neće znati da si ti uzrok moje smrti.Shvatila sam da misli ozbiljno, uhvatila me groza i očaj, pa sam iz svega glasa zavikala:Živi, Boško, živi. Mene ubij.Pali smo jedno drugome u zagrljaj, a revolver je pao na pod kupea. Pregažena je bila čast, obećanje, poštovanje, pa i ona vječna moja zahvalnost.Kad se vlak zaustavio, sišli smo s njega, i za kratko vrijeme sjeli u drugi vlak, s kojim smo doputovali u njegovo rodno mjesto.Smjestio me kod svoje tetke, koja me je lijepo primila. Neću da mislim o sebi, tko sam sada, ali vas, majko i oče, molim, ako možete vi, zaboravite mene, jer sam učinila ono što nijedna čestita žena ne bi napravila.U mislima sam uz vas i nikada vas neću zaboraviti i prestati voljeti.«Pažljivo su pročitali list. — Vi sada, Zlata i Ervine, dobro promislite, odmjerite sve, jer vi poznate svaku njenu misao, i najskriveniju.— Mi smo se nje već odrekli. Rekli smo vam. Njega priznajemo našim sinom.— Ako hoćete da vam budem iskren, moram vam reći da vaše zdvajanje ne može biti iz dubine srca. To će brzo nestati. Ali toga dobroga, plemenitoga čovjeka treba od srca žaliti. On pati jer ju je, jadnik, ljubio svim srcem, a osim toga je do srži povrijeđeno njegovo muško dostojanstvo. Njega neće biti moguće tako lako utješiti.— Opet vam ponavljamo, želimo da on ostane uz nas, želimo ga srcem posvojiti.— Budite razboriti, dragi Ukrajinčeki, pa nije on dijete. Tješite ga, ako znate kako. On je mlad, neće i ne može se vezati uz vas. Pred njim je život, a on mu mora poći u susret.

— Mi se nikada ne želimo dijeliti od njega.— Nemojte biti smiješni, ta on neće ostati s vama.— Teško nama, onda ćemo ostati usamljeni.— Kad vrijeme zacijeli rane i prebriše suze, zagrlit ćete vi vašu kćer. Bit ćete presretni da vam se vratilo izgubljeno dijete.— Nikada, nikada joj nećemo oprostiti.— Onda je osudite, te ako imate odvažnosti, zauvijek zaboravite da imate kćer.— Kako možete tako govoriti.— Onda prekinimo taj razgovor i čekajmo kako će se to završiti. Može se dobro završiti, a može i tragično po sve vas.— Teško nama nesretnima. Zar se može zbiti još veće zlo nego ovo što nas je stiglo?

Doktor de Valun ostao je u domu Ukrajinčeka, kao da se nije ništa dogodilo. Zlata i Ervin povećali su svoju pažljivost prema njemu do krajnjih mogućnosti, ne samo iz osjećaja krivnje nego za to što su ga iskreno voljeli. Do podne je bio u bolnici, a poslije podne je radio u svojoj ordinaciji do kasno uveče.Izlazio nije nikuda. Bio je toliko povrijeđen i nesretan da je izgubio volju za život. Prve dane bio je toliko razjaren da su mu nadolazile najcrnje misli:— Nema drugoga izlaza. Ubit ću njega, nju, a onda i sebe, što će mi takav život. Zazirem od svijeta zbog stida a najviše se stidim sam pred sobom.To će biti najbolje rješenje. Sve troje mrtvi. To je jedini časni izlaz za sve nas. Da, da, smrt će riješiti sve.Zlata i Ervin preklinjali su ga i na sve moguće načine molili i odvraćali od toga.— Nemoj sine, sebe radi. Ti treba da živiš. Ti si čovjek velikih, izvanrednih osobina. Josipe, digni se iznad svega toga.— Ne mogu se dignuti iznad boli koja me razdire i iznad povrede koja me uništava.— Misli na tvoje stare roditelje, braću tvoju, a tvoja smrt bila bi i naša. Ti ćeš u toj tvojoj patnji i pregaranju ostati velik u našim očima.Iako nitko nije znao za njegovu nesreću, on se osjećao manje vrijednim i svoju nevolju nije nikome kazivao jer je ipak neka nada titrala u njemu. Kada je smogao snage da trijezno misli, došao je do uvjerenja da je sve propalo, a nakon toga se opet kao utopljenik hvatao slamke, iako je tonuo u crni bezdan.Dan za danom je tako prolazio u očekivanju čuda, a često ga je hvatala srdžba poticana grožnjom i osvetom.To je trajalo neko vrijeme. A onda je u dobroti njegova srca došlo do kajanja zbog takvih misli te je sam sebe korio:Kako smiješ gojiti takve misli. To sama moja usta govore. Gdje bih ja bio u stanju nekoga ubiti... I u tom neodlučnom stanju došlo je na njega pismo od Lidije. Već sam naslov dao je štošta naslutiti jer je glasio:Plemenitom biću, Josipu.Zlata je primila pismo, i bila bi ga rado otvorila da sazna njegov sadržaj, ali se morala suzdržati i sačekati Josipa dok dođe iz bolnice.Izdržala je dok nisu bili gotovi s objedom, a onda je sva preplašena rekla:— Josipe, budi jak. Dobio si od nje pismo.Uzeo ga je u ruke i povukao se u svoju sobu, u kojoj je jako dugo ostao, tako da ga je Zlata morala opomenuti da bolesnici negoduju.Izišao je iz sobe, blijed, slomljen, stavio pismo na stol i jedva izustio:— Iz ponora izlaza nema.Otišao je u ordinaciju. Zlata i Ervin ostali su zaprepašteni, i sa strahom počeli čitati pismo: »Josipe!Nisam dostojna da čitaš na papiru slova, koja piše moja ruka. Opravdanja za mene nema, jer sam zasjekla oštricu noža u srce dobrom i plemenitom biću, koje me je svim srcem i dušom ljubilo. Oproštenja ne tražim, jer ga i ne zaslužujem.

Josipe, ti znaš da sam ti sedam godina bila vjerna, odana žena. Cijenila sam uvelike tvoju dobrotu. Vjerovala sam da ću cijeli život ostati uz tebe jer su tvoje vrijednosti neprocjenjive.Osjećala sam se uz tebe sigurna, zaštićena. Iz tebe je strujala ljubav. Učinio si mi život lijepim jer si bio pažljiv i pružio mi sve što jednoj ženi treba.Vjeruj mi, bez ikakve himbe ili predumišljaja činila sam sve da i ja tebi život uljepšam. Postao si mi iz dana u dan sve draži. Zaista sam te zavoljela.Josipe, da odviše ne duljim, htjela bih ti reći ono najvažnije. Sve lijepe tvoje vrline duboko su se usadile u moj razum i u moju dušu. Borila sam se svom snagom svoga bića da ih proguram i do moga srca.Volja je bila velika, Josipe, snaga silna, ali ljubav za tebe, ona koju ne možemo razumom izumiti, nije prodrla do moga srca. Mnogo sam trpjela radi toga. Često sam kriomice plakala. Ali je na sve to moje srce ostalo nijemo, tvrdo, ledeno. Nije se otvorilo za tebe.Da se nije pojavio on, za čiju ljubav sam bila spremna svoj život dati, Josipe dragi, ti ne bi nikada to doznao i s tom tajnom otišla bih u grob.Najplemenitiji čovječe, saberi mnogo snage, pogazi ljubav koju si prema meni gajio. Pokaži, Josipe, još jednom tvoju veličinu. Daj mi slobodu, molim te.Nisam ga zvala. Ušao je silom, ali je probudio u meni ono što je nekada bilo. Od njega me može odijeliti samo smrt, u to sam tako uvjerena da bih sa radošću za tu ljubav umrla.Lidija«IXVećeg razočaranja muškarac koji voli teško da bi mogao doživjeti. Jer tu nije u pitanju samo ponos muškarca, nego ponos čovjeka koji voli i koji je toj ljubavi predao čitavo svoje biće.Jer strašna je pomisao živjeti tolike godine sa ljubljenom ženom, otkrivati najintimniji dio sebe, pun vjere da si ljubljen — a zauzvrat primiti zahvalnost i biti trpljen.Kad je pozvao prvoga bolesnika i ustanovio da ih ima još mnogo, bilo mu je drago i sa svakim se zadržavao više nego obično.Zlata je ušla u ordinaciju i upozorila ga da je vrijeme posjeta već davno prošlo i spomenula mu je večeru, ali on je samo odmahnuo rukom:— Hvala, mama, neću večerati. Prije nego odem popit ću malo mlijeka. Zurim se jer moram raditi na mojoj radnji.Zlata se povukla i strahovala s Ervinom šta li će se dogoditi.— Samo da ne bi sebi što učinio. Bilo bi to strašno. Zar nam nije bilo dosta one strahote, kad je ona digla ruku na sebe?— Nemoj to spominjati, Zlata. Nemoj tim mislima uznemirivati sebe, a poštedi i mene.Poslije pola noći napustio je Josip ordinaciju i pošao u svoj stan, u koji je došao s odlukom:

Nisam stvoren za osvetu, nju mrziti ne mogu, jer sam je ljubio. Nosit ću svoju bol u duši, dok mi vrijeme ranu ne zacijeli.»Daj mi slobodu.« Dajem ti je, Lidija. Budi sretna, a ja ću živjeti s ranom u srcu.Sutradan je rano ujutro otišao na sud s Lidijinim pismom, potražio je prijatelja suca, i s njime uredio da se razriješi njegov brak s Lidijom, i zamolio ga da nju o tome obavijesti sudskim putem.Zakasnio je u bolnicu i otišao profesoru Markoviću pa mu rekao razlog svoga zakašnjenja.Profesor je ostao zapanjen, nije u prvi trenutak smogao ni jedne riječi utjehe. — To je neshvatljivo da je to učinila ona, koja je za moj pojam bila tako savršeno biće i s tolikim dobrim vrlinama.— Da, da, profesore, učinila je to ona koju sam neizmjerno ljubio. To je na mene djelovalo tako porazno, da sam mislio da ću svisnuti od bola.— Dragi kolega, pred vama je još život, mladi ste, a muškarac ste kakvog treba tražiti. Glavu gore, ima još i mnogo, mnogo strasnijih stvari. Pomislite samo na strahote prošloga rata.— Znam, profesore, da živjeti moram, ali je sve to još presvježe.— Pametno ste učinili da ste razriješili taj brak, to je vas dostojno, dragi kolega, a sada na posao. U radu ćete zaboraviti na vaše vlastite brige.Poslije objeda je doktor Valun saopćio roditeljima da je razriješio brak s Lidijom. — Dao sam joj traženu slobodu — rekao je, a njih je to pogodilo jer su još uvijek gajili nadu da će se ona vratiti.— Mnogo sam o tome razmišljao — jedva je smagao riječi, sav utučen — i došao do uvjerenja da je njena ljubav za toga čovjeka neuništiva, nenadjačiva, kad je ona, žena tako čvrstog značaja, pogazila našu ljubav u času kad se on ponovo pojavio. Boli me strašno pomisao da je ona sve te godine glumila, vedra, nasmiješena, naoko sretna žena, a zapravo me nije ljubila.Usput je obavijestio Zlatu i Ervina da kani odseliti od njih, odnosno zamijeniti stan s nekim pravnikom:— Vi ćete mi ostati dragi cijeli život, a moje poštovanje prema vama nije umanjio njen čin. Ali, dragi moji, ona pripada vama, a vi ćete se u najskorije vrijeme s njom pomiriti. Radi toga i odlazim od vas, da njoj omogućim povratak u njen rođeni dom.— Neće se ona usuditi.— Uvjeren sam da hoće, i to je prirodno. Kad vam padne oko vrata, sve će se zaboraviti. Zapamtite što sam vam rekao.Nekoliko dana iza toga razgovora odselio je doktor Valun svoju ordinaciju. Bio je sada dalje od središta, ali nije za to mnogo mario jer je već bio na pomolu zakon da se ukidaju privatne ordinacije.Mnogo je radio u bolnici, a naučne radove objavljivao u liječničkom listu.Na tim mu je radovima čestitao i profesor Marković ponosan što je u njemu našao i dostojna zamjenika na sveučilištu.

Ali je doktor Valun izgubio smisao za život, povjerenje u ljude i vjeru u sebe. Nju mu je trebalo vratiti, to je osjetio najbliži njegov prijatelj, profesor Marković, koji je budno pazio što se s njime događa.Njegovu oku nije izmaklo opet probuđeno zanimanje kolegice liječnice za doktora Valuna. Nije se bila udala, a ljubav koja je tinjala planula je sada novim žarom. To je uočio i profesor Markovič, ali je dobro znao i ocijenio psihološko stanje doktora Valuna: on neće tako brzo, slomljen u sebi, steći hrabrosti da se približi nekoj djevojci. Trebalo mu je dati moralne snage, povratiti vjeru u sebe i u život. I on je preuzeo na sebe da ga, polako i nenametljivo, upozori na tu djevojku:— Život teče dalje, dragi Josipe, treba prihvatiti njegovu igru, i onda kad ona traži da gubimo. Znam šta je vas tako srušilo: ne samo gubitak voljene žene, nego laž, obmana u kojoj ste živjeli. Prevareni ste bili za sve one lijepe nade, prevareni u iluziji svojoj da ste bili ljubljeni. Sada vam sve to život opet može vratiti. Promijenite svoju ulogu, jer vi ste onaj koji je ljubljen, zato to ne primje-ćujete, a ne više onaj koji živi samo u tom lažnom uvjerenju. Ne znači li vam to ništa da ovo biće, ovdje u vašoj blizini, potiho pati i strpljivo čeka da svoju pažnju obratite na nju?Te su riječi ulazile u njega kao melem i pomalo liječile njegove rane. Mlada liječnica vratila mu je vjeru u ljubav i u život. Danas je doktor Valun s njom u drugom braku, a ljubav žene, sina i kćeri, prebrisale su stare rane.Nije prošlo mnogo vremena od Lidijina i Boškova vjenčanja, kad jednog dana zazvoni na Zlatinim i Ervinovim vratima. Lidija pade majci u naručaj. Kroz suze ispriča im svoju sreću... Taj put do nje, krivudav i zaobilazan, ocrtao je tragove patnje i sreće koje svakoga prate na njegovoj stazi života. A u svom sinu oni vide ispunjenje nesreće koja je samo roditeljima dana.