POPULARNI ROMAN!

UREDNIK

ZLATKO CRNKOVICJAN KG MATK©

ragul/i i dradi

•-

Prvi dio

Peto

izdanje

NAKLADNI ZAVOD ZNANJE,

ZAGREB »OTOKAR

KERSOVANIB, OPATIJA

Godine 1866. sve bečke novine donijele su vijest ti-skanu krupnim slovima:

»Njezino veličanstvo carica i kraljica Jelisava vrlo je uznemirena i žalosna jer je primijetila veliku promjenu na svom najmilijem i dragocjenom nakitu — bisernoj ogrlici. Njezino veličanstvo sama je dugo nosila tajnu u sebi, ali kad je primijetila još veću promjenu na biserima, onda se povjerila svom carskom i kraljevskom suprugu Njegovom apostolskom veličanstvu caru i kralju Franji Josipu. Nje-govo veličanstvo, zaprepašteno tom viješću, odmah je od-redilo da se sazove obiteljsko vijeće u Schonbrunu.«

Franjo Josip bio je tada još mlad, pa ga je ta vijest uznemirila najviše zbog njegove stroge majke, nadvojvot-kinje Sofije, koja je zapravo i bila car i kralj, te dugo go-dina vladala u ime mladoga kralja.

OPREMIO ALFRED PAL

Kraljica majka Sofija bila se usprotivila nabavi tako skupocjenih bisera za siromašnu bavarsku princezu Jeli-savu. Na obiteljskom vijeću kraljica Sofija branila je svoj

prijedlog, navodeći da je to prevelik izdatak za dvorsku blagajnu. No glavni je razlog bio taj što je kraljevska majka bila isprosila za svoga sina najstariju kćerku svoje sestre Ludovike, kraljevnu Helenu, a ne Jelisavu. Na prvom sastanku obiteljskog vijeća carske krune Habsburg usvojen je bio prijedlog kraljice Sofije da se za princezu Jelisavu ne nabave takvi biseri. Bilo je odlučeno da joj Franjo Josip daruje kao zaručni dar briljantni prsten od deset karata, poznat pod nazivom »Fortuna«, pod kojim se imenom vodio u popisu u dvorskoj riznici dragulja.

Obiteljsko vijeće ovlastilo je nadvojvodu Albrehta, stri-ca Franje Josipa, da mladoj zaručnici, princezi Jelisavi odnese zaručni dar, te da ga svečano preda u krugu nje-zine obitelji kao znak da se princeza proglašava zaručni-com cara i kralja Franje Josipa.

Princ AIbreht uputio se s odličnom pratnjom u dvor bavarskog princa. Obiteljsko vijeće carske kuće Habsburg naložilo je nadvojvodi AIbrehtu da se zaruke imaju obaviti točno po propisanom ceremonijalu kuće Habsburg, što ga je uvela španjolska loza. Princ AIbreht smatrao se vrlo po-čašćenim odlukom obiteljskog vijeća, što je baš njega za-pala čast da za javnost isprosi i zaruči buduću suprugu svoga sinovca Franje Josipa.

Nadvojvodu Albrehta primili su sa svim počastima koje mu je mogao pružiti otac princeze Jelisave. Mlada princeza dočekala ga je sa čednom pratnjom i brojnom braćom u svečanoj dvorani za primanje. Njezina majka gledala je prijekim okom svoju mladu i lijepu kćerku koja je primala sve počasti kao zaručnica moćnog austrijskog cara. Bila je doduše sretna što Će postati punicom moćnog cara, ali je s bolom u srcu gledala svoju stariju kćerku, jer je ona, po želji kraljice Sofije, trebala da postane ženom Franje Josipa.

Čitava stvar dobila je nagli preokret jednog dana prije nekoliko mjeseci. Car Franjo Josip nije bio oduševljen ruž-nom kraljevnom Helenom, ali se pokorio želji svoje umne majke. Izmuđu kralja Franje Josipa i kraljevne Helene bile su čak već sklopljene i tajne zaruke. Jednog dana mladi zaručnici sjedili su zajedno u salonu, točno prema odre-đenom španjolskom ceremonijalu. Sjedili su jedno kraj drugoga, ali je razgovor između njih zapinjao. Franjo Jo-sip nije bio po naravi previše razgovorljiv, a kako ga nije privlačila neugledna kraljevna Helena, oboje su se prepu-štali svojim mislima.

Kraljevna Helena bila je sva uzbuđena od sreće što će se ipak udati, i to za mladoga kralja moćne kuće Habs-burg. Franjo Josip pak vjerovao je da je ta ženidba po-trebna za dobro njegove dinastije, kako mu je kazala nje-gova majka. Oboje su čekali da im dvorski meštar ceremonijal dade znak da je službeni posjet kralja Franje Josipa dovršen. Dok su oni napeto Čekali dvorskog meštra, naglo su se otvorila pobočna vrata i kroz njih je ušla dje-vojčica od nekih petnaest ili šesnaest godina. Djevojčica reče smijući se:

— Utekla sam od guvernante i tražim vas, zaručnice,po cijelom dvoru.

Po odjeći se vidjelo da dolazi s učenja ili igre. Svoje lijepe velike crne oči uperi u Franju Josipa i reče mu;

— Mnogo si zgodniji u naravi nego na slici. Može segotovo reći da si najljepši od svih austrijskih prinčeva kojesam dosada vidjela.

Princeza Helena pocrveni od neprilike pred svojim car-skim zaručnikom, te će prijekorno:

— Jelisava, Jelisava, kako si mogla doći i povrijeditistrogi ceremonijal njegova veličanstva? Odlazi, Jelisava,smjesta odlazi!.

— što tu ima posla ceremonijal, draga Helena? Nas nevidi dvorski meštar. Došla sam, bila sam znatiželjna davidim tvoga zaručnika, pa sam došla da ga pogledam. Stoima u tome tako strašno?

— Odlazi, Jelisava, odlazi, molim te lijepo, dok tenije tko primijetio.

Mlada se kraljevna prpošno nasmiješi, te će opet: — Zar je to uistinu veliki prekršaj što sam došla ovamo nenajavljena?

Obrati se Franji Josipu, te ga, smiješeći se malo i pos-prdno, upita:

— Zar se uistinu ne smije ni gledati vaše carsko i kraljevsko veličanstvo apostolske kuće Habsburg?

Franjo Josip samo je požudno promatrao prekrasnu djevojčicu, ali se na njezinu primjedbu ipak prenuo, jer je izrečena oštro i bezobzirno, na što nije bio naučen.

— Meni je drago što si došla ovamo. Princeza Helenai ja završili smo razgovor.

Princeza Jelisava pogleda sestru, pa onda Franju Jo-sipa, te će srdito sestri:

— Stalno mi govoriš: »Odlazi, Jelisava! Zašto si takobanula ovamo, Jelisava?« Zašto n<; predstaviš svojusestru?

Franjo Josip, koji je cijelo vrijeme dostojanstveno sje-dio, naglo ustane, približi se mladoj kraljevni i pruži joj ruku. Ona napravi propisani poklon, kiko je vidjela da su učili Helenu za doček visokog zaručnika.

Bila je obučena u kratku jednostavnu haljinu s bijelom pregačom. Lijepa kosa bila joj je spletena u dvije pletenice. Mlada je kraljevna htjela pokazati kako je i njoj poznato otmjeno vladanje, pa je nastojala da se nakloni što dublje. No predni dio tijela sagnula je previše naprijed, desnu nogu povukla natrag, lijevom je htjela pokleljuiti, ali se

malo poskliznula, te gotovo pala. U tom nastojanju da se održi na nogama sudarila se s Franjom Josipom koji ju je viteški pridržao. Cuo se zaprepašteni Helenin povik:

— Jelisava, Jelisava, prevršila si svaku mjeru!— Zar bi više voljela da sam se našla na zemlji pred

tvojim carskim i kraljevskim zaručnikom nego što sam sepridržala za njega? Evo vidiš, Helena, nije ništa ni njemuni meni, on je samo čovjek. Zar ne, vaše veličanstvo?

— Vaša visosti, princezo Jelisava, ja sam vrlo sretanšto sam imao čast da vas upoznam.

Zatim se okrene Heleni:— Nisam znao, visosti, da imate tako lijepu sestru.Kraljevna Helena htjede nešto reći, ali je Jelisava pre-

tekne:— Mene smatraju još djevojčicom! Premda sam u šes

naestoj godini, ne dopuštaju mi da se još pokazujem, pami tako nije bilo dopušteno ni da vas vidim. Upoznalasam majku vašega veličanstva, našu tetku. Pogladila me poglavi i upitala da li dobro učim. Nisam joj mogla pravo niodgovoriti, a već me napustila.

Tako se Franjo Josip zaljubio u mladu kraljevnu Jeli-savu na prvi pogled. Ništa nisu pomogle ni molbe ni pri-jetnje njegove stroge majke koja se protivila njegovoj že-nidbi s kraljevnom Jelisavom.

Nastalo je zaprepaštenje u carskoj kući Habsburg. Kraljica Sofija sazvala je obiteljsko vijeće prinčeva i prin-ceza, te svakoga posebno uputila neka savjetuje i odvraća njegovo veličanstvo od Ženidbe s kraljevnom Jelisavom, jer svi smatraju da je velika uvreda doma ako jedan član pre-krši zadanu riječ.

Svi su se okupili u Schonbrunu u sobama ogledala. Prinčevi u svečanoj uniformi sa svim odlikovanjima, prin-ceze obučene po strogo propisanoj odredbi.

Glavnu riječ vodila je kraljeva majka Sofija, a njezin suprug nadvojvoda Franjo povlađivao je u svemu svojoj razumnoj i odrješitoj supruzi. Drugi prinčevi i princeze kli-mali su glavom, te se samo čulo:

— Da, da, da, tako je, tako, skandal se mora spriječiti.Kraljica majka je dalje grmjela:— Ja sam izabrala princezu Helenu, dobru, razboritu,

doduše nešto stariju od njegova veličanstva, ali blage i nježne naravi. Nije osobito lijepa, ali zar je potrebno da jelijepa kad će postati austrijskom caricom i kraljicom i članom kuće Habsburg?

Svi su članovi s oduševljenjem to pozdravili i složili se da nije potrebno da carica i kraljica ujedno bude i lijepa.

— Vaša visosti — nastavila je kraljica Sofija — kra-ljevna Jelisava upravo je napadno lijepa, vrlo je mlada, a što je najneprikladnije za naš uzvišeni dom, tvrdoglava je, te ističe svoju volju već tako mlada. Promislite kakva će tek biti kad postane caricom i kraljicom velikoga carstva i kraljevstva austrijskoga.

— Da, da, istina je, bit će svojeglava ako postane ca-ricom i kraljicom.

Sve princeze i svi prinčevi u jedan su glas izrekli svoj sud o budućoj kraljici. Od svih princeza i prinčeva nitko nije imao pravo riječi na dvoru, osim kraljeve majke. A ona je izabrala za Franju Josipa ružnu i mlitavu kraljevnu Helenu zato što je bila uvjerena da će se ova pokoravati njenoj vlasti. Upravo zbog toga ona se svim silama i auto-ritetom kraljice majke borila da njezin ljubljeni i poslušni sin Franjo Josip ne oženi lijepu, mladu, pametnu i svoje-voljnu kraljevnu Jelisavu.Uto dvorski maršal dođe na vrata, udari maršalskim

Štapom o pod i najavi:

10

— Njegovo apostolsko veličanstvo car i kralj FranjoJosip Prvi.

Svi su naglo ustali.Car je došao u pratnji ministra predsjednika princa

Lobkovica, ministra dvora grofa Herberga, ministra vanj-skih poslova grofa Herenvolga, ministra financija baruna Flmentiga. Ministri su ostali u pokrajnjem salonu, a dvor-ski maršal dao je štapom znak da se vrata zatvore.

Car Franjo Josip zaputi se na svoje mjesto i kao glavar kuće sjedne na povišeno mjesto. U tom času sjedne i cijela porodica poput automata. Svi su napeto čekali, samo je kraljeva majka kružila očima, gledajući visoke rođake, te zaustavila stroge oči na svome sinu.

Franjo Josip bio je u neprilici, ali se nekako sabere, te otvori obiteljsko vijeće:

— Vaša visosti, majko, vaše visosti stričevi i tetke, javas pozdravljam kao glavar našeg uzvišenog doma.

— Živjelo njegovo veličanstvo za sreću našega doma!Živjelo! Živjelo!

Svi su jednoglasno povikali i lagano i dostojanstveno pljesnuli rukama dava puta, kako je to propisivao ceremo-nijal.

Dužnost nam je da vam kao Članovima našeg uzviše-noga doma saopćimo da smo za našu uzvišenu suprugu odlučili uzeti bavarsku princezu Jelisavu.

Svi su, osim kraljice majke opetovali riječ:— Princezu Jelisavu! Princezu Jelisavu!— Kraljica majka uzme riječ:— Nije potrebno da vaše veličanstvo to tumači, jer su

uzvišeni rođaci upućeni u sve i svi su jednoglasno složnida vaše veličanstvo treba da uzme za svoju uzvišenu suprugu kraljevnu Helenu, koju svi smatramo uzvišenom zaručnicom vašega veličanstva.

11

Kraljica majka nije još" pravo ni dovršila, a cijela obi-telj gotovo jednoglasno reče:

— Mi smo svi za to da princeza Helena bude suprugavašeg veličanstva.

Kralj pocrveni od neprilike i ljutnje. Susreo se s pogle-dom svoje majke i poniknuo pred njim. Ali se onda malo sabrao te nastavio:

—Mi smo se odlučili za kraljevinu Jelisavu.Opet cijela porodica kao preplašena ponovi:—Vaše se veličanstvo odlučilo za kraljevnu Jelisavu.Kralj ponovi:—Odlučili smo!Nadvojvoda Albreht, kao najstariji nakon svoga brata

kralja Franje, sasma tiho i pokorno reče:— Vaše se veličanstvo odlučilo, molim, molim, mi se

nećemo suprotstavljati odluci vašeg veličanstva.Okrene se obitelji koja opet automatski jednoglasno

potvrdi:

— Nećemo se suprotstavljati odluci vašeg veličanstva.Kraljica majka siktala je od ljutnje, ali se odluci carske

i kraljevske kude morala pokoriti.Franjo Josip, ohrabren pokornim držanjem svoje obi-

telji, reče:

— Mi smo se već zaručili.Nadvojvotkinja Sidonija poviče glasnije nego Što to do-

pušta ceremonijal:— Neka živi kraljevna lelisava, uzvišena zaručnica na

šega veličanstva Franje Josipa Prvoga!Svi su to opet ponovili, samo se kraljica majka sva

grčila od ljutnje.Kralj opet nastavi:— 2elim da se zaruke obave što prije javno. Molim

vaše visočanstvo, strice Albrehte da preuzmete tu dužnost.

12

— Počašćen sam željom vašega veličanstva.Kralj opet nastavi:— Mi smo našoj uzvišenoj zaručnici nudili razne

ukrase kao zaručni dar, ali je njezino veličanstvo sveotklonilo.

Ženski Članovi obitelji Habsburg odmah su se ja-vili:

— Daru zaručnice njegova veličanstva Franje Josipamoraju se diviti i zavidjeti'mu svi kraljevski domovi Evrope. On mora zasjeniti i ruski carski dvor!

Kraljica majka, koja se već malo umirila, progovori:— Kraljevna Jelisava vrlo je mlada, pa se mora paziti

i na njezinu mladost.— Podvrgavamo se mišljenju vašega veličanstva, ali mi

smo bili u dopisivanju, te je nakon naše ponovljene molbenjezino visočanstvo naša uzvišena zaručnica izrazila svojuželju.

Cijela obitelj bila je u napetom stavu očekivanja, čak i samosvjesna kraljica majka.

Franjo Josip izvadi list i stade Čitati:»Nakon toliko puta ponovljene želje vašega veličanstva

da nam pošalje neku dragocjenost mogu vašem veličan-stvu konačno izraziti svoju Želju. Vrlo smo sretni što se možemo smatrati zaručnicom vašega veličanstva, pa živo želimo i zadržati tu sreću za cijeli život. Posavjetovali smo se s našom majkom, koja je, priznati moramo, još uvijek malo ljutila na nas zbog Helene. Ali je ipak naša brižna majka, pa nam je savjetovala da se obratimo na poznate grafologe današnjice. Poslali smo u Pariz po madame Du-bary, u Rim po sinjoru Orlandini. Svaka nam je posebno gledala u ruku i proučavala poteze, pred svakom smo pi-sali Što je koja željela, a zatim ono što smo sami htjeli. Jedna za dmgu nije znala, a najmanje je znala što o nama.

13

Ostali smo preneraženi, naročito u pogledu madame Du-bary. Obje su nam prorekle velike dužnosti u životu, a madame Dubarv je dodala da ćemo vrlo mladi nositi krunu velikoga carstva. Obje su se složile da je naš sretan nakit biser. Sinjora Orlandini tvrdi da mora biti mnogo bisera, a madame Dubarv donijela nam je pisani horoskop. Moramo nositi bisere u nizu, i to toliko bisernih zrna ko-liko je dana u godini, dakle 365, Svako zrno bisera mora biti takvo da može oslati na površini vode i ondje gdje bi propalo i veliko zrno kukuruza. Svi biseri moraju biti svi-jetlo ružičaste boje. Nikad ne smijemo nosili krunu, a da ne stavimo bisere. U životu se ne smijemo dijeliti od njih, jer samo tako možemo sigurno računati na životnu sreću.« — Razborite želje uzvišene zaručnice vašeg veličanstva — primijeti majka Sofija — uvijek će poštovati obiteljsko vijeće prejasne kuće Habsburg, alt ovo su sugestije grafo-loškinja od zanata. Vaše veličanstvo može biti uvjereno da mi leži na srcu vaša sreća, te molim vaše veličanstvo da prihvati naš prijedlog i uzvišenoj zaručnici daruje bri-ljantni prsten iz obiteljske riznice.

Franjo Josip pristao je na prijedlog kraljice da se za-ručnici uruči veliki briljantni prsten iz dvorske riznice.

I tako je nadvojvoda Albreht došao pred princezu Je-lisavu. Pozdravio je mladu princezu, ali se često smeo, dok je gledao mladu kraljevnu, jer ga je zbunjivalo što ju je u duhu gledao kao buduću caricu i kraljicu austrijsku.

— Presretan sam, v3Še visočanstvo, Što možemo u ime našega veličanstva zaprositi ruku vašeg visočanstva, te pro-glasiti javnosti ovaj radosni i veliki događaj.

Nadvojvoda Albreht nekoliko je puta zapinjao u go-voru i obraćao se pogledom svome adutantu koji je uko-čeno stajao kraj njega i držao prekrasno izrađenu kutiju sa zaručnim darom. Nadvojvoda Albreht nastavi:

14

nabaviti za buduću caricu. Smjesta je dao pozvati bečke dvorske draguljare, te im saopćio carevu želju. Draguljari su se okupili u predvorju nadvojvodine palače, radosno trljali ruke, a svaki je od njih bio uvjeren da će baš on izvršiti narudžbu.

Najprije je pregledana dvorska riznica bisera. Rastav-ljeni su svi nizovi bisera carske austrijske riznice, čak iz-vađeni biseri iz poznatog diiadema kraljice Marije Tere-zije. No jedva su u cijeloj riznici našli Šezdeset zrna bisera koji su odgovarali opisu francuske grafološkinje madame Dubarv. Veliki i bogati Beč jedva je skupio četrdeset bi-sera, za koje je ministar dvora platio sto osamdeset tisuća forinti.

Na cijelom austrijskom dvoru nastalo je zaprepaštenje, a sve evropske vladarske kuće stale raspravljati o rasipno-sti iiiače škrte habsburške dinastije Gotovo sve austrijske nadvojvotkinje i princeze otvarale su svoje ogrlice, te slale najlepše bisere na prodaju, ali su bile gorko razočarane kada su im biseri vraćeni s odgovorom:

— Previše su maleni, bez pravog sjaja, nisu dosta pra-vilni ni lijepi za namijenjenu svrhu.

Nije bilo druge već je za biserima nastala potraga po cijelom svijetu. Za kratko vrijeme bečki dvorski draguljari bili su opsjedani ponudama i posjetama. Sa svih krajeva svijeta dolazili su u Beč razni prodavači dragocjenosti i dragocjenih bisera. Otmjene dame i gospoda nudili su ih na prodaju. Jedini je uvijet bio: vrlo stroga tajnost da se nikako ne bi saznalo tko je prodavač. Bilo je posrednika mnogih vladajućih kraljeva i knezova, a grofovima i baru-nima nije bilo kraja ni konca.

Beč je vrvio od draguljara koji su tražili sobe u naj-skupljim hotelima, jer su morali što bolje osigurati i sebe i dragocjenosti koje su sa sobom nosili.

i Dragulji i17

Draguljari iz velikih prijestolnica poveli su sa sobom po nekoliko tajnih agenata koji su bdjeli nad draguljarima. Pojavljivali su se razni posrednici sa zvučnim imenima, koji su tvrdili da imaju veze s najvišim mjestima, te nudili svoje usluge i nekim stranim draguljarima. Mnogi od njih ostali su bez svojih dragocjenosti. Naime, umjesto pravoga nakita, koji su davali na ogled, dobili su natrag u istoj kutiji točno izrađenu krivotvorinu, ili su iz nakita izvađeni veliki biseri i umetnute isto takve imitacije.

Nastali su procesi. Policija je imala dosta posla. Ali su gotovo uvijek gubili strani draguljari, jer su posrednici, koji su na prevaru došli do ogromnih svota novaca, stekli i mnogo prijatelja među uplivnim ljudima.

Škrta kuća Habsburg Živjela je u velikoj napetosti. Znali su koliko još mnogo treba bisera za buduću caricu, a nadvojvoda AIbreht nije mogao nikamo od velikog po-sla. Cak je zanemario i svoje štićenice u noćnom zabavištu. Nije ni Čudo, prvi put u životu on je vodio tako ogroman i odgovoran posao.

Posao je bio velik, ali samo za dvorske draguljare koji nisu žalili truda jer se radilo o ogromnoj zaradi. Oni su stvorili plan i čvrsto vjerovali da će te bisere moći priba-viti od raznih aristokrata u zemlji. Ali nisu uspjeli. Račune im je pomrsila francuska grafološkinja.

Svaka prijestolnica na svijetu vjerovala je u svoju sna-gu, ali se prevarila. Cak ni najveće tržište svijeta, Pariz, nije moglo nabaviti potrebne bisere.

Republikanski Pariz, gdje su još uvijek stolovali kra-ljevi dragulja, dao je 86 bisera za svotu od 425.000 forinti, Madrid 25, Tokio 22, Moskva 20, Rim 15, Carigrad 12, Atena 10, Varšava 10, Prag 8, Bruxelles 8, Bukurešt 8, Pešta 8, Berlin 6, Rotterdam 6, Miinchen 4, Monte Carlo 5, a London jedva 6 jer ni jedna londonska obitelj nije

18

t ihtjela prodavati. U Zagrebu u Gornjem gradu našla su se 4 bisera. Amerika se nije javila. Bili su i tamo posrednici, ali nisu mogli ništa nabaviti.

Carski austrijski dvor doživio je gotovo bankrot. Kra-ljeva majka zdvajala je od očaja, ali je nadvojvoda AIbreht bio tvrdokoran te je govorio:

— Sve se mora žrtvovati, aJi se carska riječ ne smijeporeći.

Ponosno je nosio bisere caru Franji Josipu. Sav se sjao od sreće, očekujući kako će ga car pohvaliti.

Mladi se car nije mnogo razumio u bisere, a nadvoj-voda se ponosno ogledavao i Čekao pohvalu. Car je htio nešto reći, ali je bio prekinut, jer je naglo nenajavljena došla kraljeva majka, te oštro rekla:

— Visosti, vi ste zauvijek osramotili kuću Habsburg— naglašavala je svaku riječ — a možda je i upropastili.

Nadvojvodi Albrehtu počele su klecati noge, nije znao ništa drugo reći već je samo ponavljao:

— Zar nisu lijepi, zar nisu prekrasni biseri?Kraljica majka zaboravi svoje dostojanstvo, odgurne

rukom bisere, le još strože reče:— Drugo i ne znate, vaša visosti, odgovoriti već: »Li

jepi biseri!« Zar nisu ljepši milijun i pol forinti? Zadužiliste prejasnu kuću Habsburg kod kramara Rotschilda. Pokoju je cijenu dala banka Rotschild milijun forinti? Visosti, visosti, šteta što ste već ostarjeli.

Kraljeva majka gnjevno se okrene i ostavi nadvojvodu sa carem i maršalom dvora. Franjo Josip pregleda bisere i reče:

— Vaša visosti, vaša majka ima pravo, vratite ove bisere i kupite mnogo, mnogo jeftinije.

Nadvojvoda AIbreht problijedi. Znoj ga obli. Nije mo-gao progovoriti ni jedne riječi. Maršal dvora rastumači

19

FraDJi Josipu kakve je sve poteškoće imala njegova visost nadvojvoda Albreht dok je nabavio bisere.

— Bilo je rečeno od strane vašeg veličanstva točnoprema opisu.

— Da, da, točno prema opisu — jedva je promucaonadvojvoda.

— Dakle, nema druge, biseri su naši.— Vaša visosti! Striče Albrehte! Odnesite bisere našoj

prejasnoj zaručnici Jelisavi.Kraljevni Jelisavi bile su poznate sve teškoće oko na-

bave bisera, koji su bili jedinstveni na cijelome svijetu. Ali za vrijednost svote, koju je nadvojvoda morao dati, nije znala. Biserima se vrlo radovala i vjerovala da će s njima biti sretna. Obje grafoloŠkinje bile su sporazumne da su to biseri kakve treba da nosi osoba koja ja rođena pod tom i tom planetom. Jedino su se u jednom razilazile. Talijanka je tvrdila da se kraljevna nikad ne smije odvajati od bi-sera, da ih mora u svakoj zgodi nositi na sebi kao talis-man, ako ne javno, a onda barem ispod haljine. Francus-kinja je pak tvrdila da je važno da ih nosi na sebi onda kada nešto želi ili poduzima.

To je upravo mučilo praznovjernu Jelisavu. Zato se i iskreno preplašila kad je primijetila da sjaj bisera tamni. Ona je drhtala nad svojom ličnom srećom.

Pozvala je potajno obje grafološkinje. One su je umiri-vale, ali neuvjerljivo. Dapače, Talijanka je kimala glavom i sažalno pogledavala kraljicu.

Obiteljsko viječe Habsburgovaca nije moglo ni znalo pomoći. Dame su samo klimale perikama te kroz lornjone pogledavale bisere, a zapravo su gledale zavidno lijepu ca-

ricu koja je sjala u svojoj mladosti i ljepoti pred svojim ružnim rođakinjama. Prinčevi su držali monokle i gledali bisere, a kad su htjeli pogledati caricu, što je bilo protiv propisa, skinuli bi monokle da bolje vide prekrasno veli-čanstvo.

Kraljica Majka jetko je pripomenula:— Možda je vaše veličanstvo kome povjerilo drago

cjeni nakit, pa zato ovih trideset bisera gubi svoj sjaj.— Ali, vaše veličanstvo Kraljice Majko, kako možete

doći na tu pomisao?— Nama, koji smo iskusni, to se ne bi moglo dogoditi.

Vaše je veličanstvo vrlo mlado i ne prima nikakvih savjeta.Nas izbjegava, a osim toga, što nas vrlo žalosti, vaše seveličanstvo ne koristi našim iskustvom.

Franjo Josip prekinuo je obiteljsko vijećanje i pozvao svoje visoke rođake na ručak. Svi su bili uzbuđeni i pre-sretni osobito njegove tetke i strine. Nakon dugo vremena opet su ručali s glavom porodice, s njegovim veličan-stvom.

Bilo je odlučeno da se potraži savjet u stručnjaka. Ca-rica i nadvojvoda Albreht govorili su sa stručnjacima. No svi dvorski draguljari bili su nemoćni protiv prirode. Ipak, za Štampu je bio predan izvještaj da će carica i kraljica Jelisava ići na ljetovanje u dvorac »Miramare« i u moru izliječiti »bolesne* bisere.

Odmah na početku ljeta otputovala je carica Jelisava u »Miramare«. Dosjetljivi novinari donosili su svaki za svoje novine sve moguće bajke o tome na koji način carica liječi svoje bisere. Pošto je carica bila mjesec dana u *Mi-ramaru«, cijenjene peštanske novine donijele su vijest da su biseri njezina veličanstva opet dobili svoj prijašnji sjaj. Time je otpala svaka sumnja raznih gatalica da je carica na taj način bila upozorena na nesreću koja joj prijeti.

2120

Biseri su opet dobili svoj sjaj, dakle, carici ne prijeti ni -kakva pogibao.

Carica Jelisava nalazila se s prijestolonasljednikom Ru-dolfom i kćerima u »Miramaru« i tu doznala prvi put za nevjeru svoga carskog supruga. Smjesta je prekinula ljeto-vanje, te se vratila, povrijeđena, u Beč i pozvala cara na odgovornost. Prijetila mu je rastavom braka ako se ne okani prijateljice iz noćnog zabavišta, kojoj je bilo zaštitnik stric Albreht.

Carica je povjerovala caru i dala se razuvjeriti. Kao dokaz velike ljubavi prema svojoj carskoj supruzi, car je dolučio da neko vrijeme provede u »Miramaru« s njezinim veličanstvom, kraljevićem i kraljevnama.

Dvorske skutonoše znali su za kraljevu nevjeru, to je bila javna tajna. Znala je i Kraljica Majka, ali ona je ne-vjeru opravdavala:— Krivo je njezino veličanstvo koje se drži hladno prema njegovu veličanstvu. Umišljena je u svoju ljepotu. Carica se vratila u »Miramare« te odmah otišla da pogleda svoje omiljene bisere koje je ostavila u moru, utisnute u veliku školjku bisernicu. Na njezino najveće zaprepaštenje, školjka je bila malo rastvorena, a biserima nigdje ni traga. Bisernicu su izvadili iz mora. Bila je uginula od pritiska velike količine bisera i tako popustila i otvorila se. A vječno nemirno more povuklo je dragocjeno blago opet u svoju utrobu, odakle je bilo i izvađeno.

Odmah je došlo nekoliko ratnih brodova iz Pule s naj-boljim roniocima svijeta — Dalmatincima.'Carica je sama nadzirala potragu za biserima i obećala golemu nagradu. More je ostalo nijemo i uzalud su bili silni ratni brodovi. Zelje ronilaca da se dočepaju nagrade, a isto tako i želja austrijske carice, bile su nemoćne pred valovima i dubi-nama mora. Povedena je istraga jer se sumnjalo u krađu,

22

Carica se vratila neutješena u dvorac »Miramare«. Kako se nikad nije strogo držala ceremonijala, tako je i sad pred djecom v pratnjom proplakala za izgubljenim bla-gom te je u plaču ponavljala:

— Strašan udarac za mene, ne zbog blaga ni zato što

je to moj najmiliji nakit, već me strah jer naslućujem ne-

sreću.Svi su se vratili u Beč i tu je carica nakon nekog vre-

mena doznala da je car, unatoč svome obećanju, opet vara. Odlučila je da se rastavi od njega, ali su je u tome spri-ječila odrasla djeca.

II

U divnom predjelu Hrvatskog zagorja nalazio se ras-košan dvorac grofova Herberovih. Grofica je bila iz roda Keglevića, a majka joj je bila Mađarica. Grofica Herber bila je napadno slična kraljici Jelisavi koju je u svemu opo-našala. Bila je vrlo ponosna na svoju ljepotu i svugdje je isticala da ima niz pravih bisera od obitelji grofova Her-berovih. Bisere je naslijedila od svoje svekrve, a bili su u porodici već dvije stotine godina. Posvećivala im je veliku pažnju te ih u svakoj zgodi nosila, osobito nakon zarukakraljevne Jelisave.

Obitelj Herber poslao je u Hrvatsku kralj Lepold, po-što je u Bečkom Novom Mjestu dao pogubiti grofa Petra Zrinjskog i kneza Franju Krste Frankopana. General Her-ber došao je s kaznenom vojskom i s nalogom da zatvori sve Zrinjske i Frankopane. On sam došao je da liši slo-bode groficu Katarinu Zrinjski. Oduzeo je sve imanje Zrinjskog i Frankopana. Vredniji namještaj, slike i sagove, te dragocjenosti zadržao je za sebe. Među tim dragocjeno-

23

stima bili su i biseri grofice Katarine Zrinjske kojima se sad ponosila grofica Regina Herber.

Grofični biseri bili su vrlo veliki i lijepi. Niz je imao 320 bisera. Grofica Regina dugo je tragala dok nije našla slične bisere kod stare grofice Patačić. Ova joj je prodala svoju ogrlicu za 70.000 forinti i tu je svotu ostavila kao zakladu gradu Zagrebu za pomoć nevoljnima.

Sva sretna, grofica Regina imala je sada dug niz od 365 bisera, kao i carica. Od ostalih bisera načinila je sebi narukvicu. Grofološkinja madame Dubary savjetovala je grofici Herber da skine bisere s ruke, jer je ruka ukrašena biserima kadra počiniti najstrašnija djela. Grofica se oglu-šila na savjete madame Dubarv, a s vremenom je i zabo-ravila na tu opomenu.

Grofovi Herberovi su veoma imućni. Živjeli su pone-kad u Hrvatskom zagorju, ali najviše u inozemstvu. Naj-radije su živjeli u blizini dvora.

Grof Herber bio je neko vrijeme austrijski opunomo-ćeni ministar u Francuskoj i Njemačkoj. Povjerljive razgo-vore vodio je i s ruskim dvorom.

Imali su dvije kćeri koje su upravo obožavali. Starija se zvala Ana Marija, a mlađa Marija Terezija. Mlade kon-tese odgajane su najotmjenije. Osobita se pažnja posveći-vala glazbi i jezicima. Uz njemački, francuski i engleski, kontese su prilično govorile i hrvatski jezik. Taj jezik učile su zbog toga Sto je to bila želja grofa Herbera. On je naime bio praktičan diplomat i stajao je na stanovištu — nauči jezik naroda koji ti obrađuje zemlju, dakako ne iz ljubavi već zato da mu možeš bolje zapovijedati.

Grofovi Herberovi upravo su se nalazili sa svojom dje-com na putovanju po Norveškoj kad su u bečkim novi-nama pročitali vijest o Žalosti carice Jelisave zbog gubitka sjaja nekoliko bisera na njezinom najmilijem nakitu.

Grofica se zgrozila od pomisli da bi ta nesreća mogla snaći i njezine bisere. Kad je nakon nekoliko dana proči-tala kako će kraljica pokušati »liječiti« bisere, malo je oda-hnula, ali i odmah stvorila odluku da i ona provede ljeto u istom predjelu Istre.

Grofica Herber vratila se iz NorveSke, pregledala pomno svoje bisere, ali nije bila zadovoljna sjajem Što su ga imali, jer je bila uvjerena da bi morali jače sjati. Od-lučila je poći na otok Brioni kraj Pule, otmjeno stjecište svijeta. Jedva je dobila mjesto jer je te godine otok bio vrlo posjećen zbog blizine dvorca »Miramare«.

Sva su mjesta u Istri bila zaposjednuta od austrijske aristokracije. Kupališta su bila puna svijeta, a Ženski svijet imao je na sebi bisere i kupao se i sunčao s njima, samo da bi biseri dobili prijašnji sjaj, ako su ga izgubili, od-nosno da sjaj zadrže.

Grofica Herber nije bila najzadovoljnija sjajem svojih bisera na Brionima. Znala je da je najbolje onako kako je bisere liječila carica Jelisava, ali se bojala da ne ostane bez bisera. Svako ljeto brižna grofica tražila je Što bolji lijek za svoje bisere te je obišla Španjolsku, Francusku i Italiju, a svraćala je i u Švedsku i Norvešku. Biseri su bili lijepi, ali je ona željela da budu još ljepši. Još ih je više čuvala, jer je vjerovala da su sad najveći i najljepši u cijeloj au-strijskoj monarhiji otkako je kraljica izgubila svoje bisere.

Grofica nije imala krivo. Biseri su bili prekrasni. Bili su poznati i u inozemstvu, pa nije čudo Što su bili poznati i na dvoru. Nakon poznate tragične smrti Jelisavina sina i prijestolonasljednika, kraljevića Rudolfa u Meverlingu, grof Herber pozvan je na dvor. Bio je obaviješten s naj-višeg mjesta da bi njezino veličanstvo željelo nabaviti bi-sere obitelji Herber.

Grofica je bila ponosna na tu laskavu ponudu, ali se

24 25

nije mogla nikako odlučiti. Grof je zdvajao. Kako da on, grof Herber, odbije želju svome premilostivom veličanstvu! Grofica Regina pričala je svakome o laskavoj ponudi, ali je isticala da su biseri, po oporuci prababe grofice Ivane, nasljedno vlasništvo najstarijega potomka obitelji.

— Biseri su moji samo dotle dok se ne uda moja kćerka, kontesa Ana Marija. Na dan vjenčanja Ane Marije ja ih skidam i predajem njoj u vlasništvo.

Ovo prepričavanje dočula je carica Jelisava koja se tada nalazila u Grčkoj u svome dvorcu. Bilo je ugovoreno da će je ondje posjetiti Franjo Josip, koji je mislio udo-brovoljiti caricu i nabaviti joj bisere od obitelji Herber.

No carica nije pristala na nabavku bisera. Nitko sret-niji od grofice Regine! Sad je još viSe njegovala bisere i dičila se njima. Tvrdila je da bi za njih mogla dobili i mi-lijun forinti.

Grofica Regina bila je još uvijek lijepa žena, ali su je kćerke zasjenjivale svojom ljepotom i svježinom. Osobito Ana Marija koja je bila u devetnaestoj godini.

III

Na početku ljeta 1888. godine obitelj grofa Herber za-putila se u Pulu. Zapovjednik austrijske ratne flote bio je prijatelj grofa HeTbera. Grofica je čula u Beču od dragu-ljara Koherta da se u Dalmaciji kod Šibenika vade koralji i da su ondje najveće biserne školjke u kojima se našlo vrijednih bisera. Grof je došao s obitelji u Pulu, a zapo-vjednik flote stavio mu je na raspolaganje svoju jahtu i si-gurne mornare. Uputili su se u Šibenik.

Upute draguljara Koherta bile su točne. Šibenski, ribari

bavili su se od davnine lovom spužvi. Loveći spužve, naišli su u blizini otoka Zlarina na koralje, te ih sirove prodavali u Italiju u Tore del Grego blizu Napulja. Talijani su jef-tino kupovali te koralje koji su bili među najboljima na svijetu. Vadeći iz dubina koralje, ribari su znali izvući i biserne školjke. Takve velike školjke kupovali su tvorni-ćari dugmadi, ali su plaćali tako malo, da se nije isplatilo vaditi ih iz velike dubine mora.

U tom poslu najviše se trudila družina ribara Lovre Petričića i trud im je često bio nagrađen. Ribar Lovro bio je u naponu snage. Prešao je Četrdeset petu godinu života, a iz njega su izbijale snaga i sigurnost. Cesto se hvatao ukoštac s morskim valovima, pa se dobivao dojam, gle-dajući njegovu sigurnost, da on može i njih nadjačati.

Jednog jutra, kada se vratio iz lova, Lovro je našao kod kuće svoga jedinca Ranka. Nešto ga je steglo u gru-dima, te će tužno sinu:

— Ranko, Ranko, zašto si ostavio školu? Ubio si minadu da ćeš mi u starim danima pomagati.

— Nije tako, oče! Umirite se! Eto, ne mogu biti svećenikom, ali mogu ići dalje u škole. Bit ću sudac, liječnik ilišto drugo. Ovog ljeta ostat ću kod kuće, a u jesen idemna više škole u Zagreb.

Ranko je bio prekrasan mladić u dvadesetoj godini. Bio je vitak, visok, lica lijepoga kao u najljepše djevojke, ali ipak muževan. Velike crne oči odavale su da u njemu bukte snaga i žudnja za životom.

U Zadru je položio maturu, te se bio upisao u teolo-giju po nagovoru majke. Znao je da će to otac, siromašan ribar, moći najlakše plaćati. Kad je Ranko rekao ocu da će nastaviti školu, otac se odmah umirio, te je ponosno po-gledavao svoga lijepoga sina koji se u ovih godinu dana razvio u prekrasna mladića.

26 27

Ranko je pomagao ocu u vađenju spužvi, koralja i bi-sernih školjki.

— Neću ja da ti, sine moj, koji si školarac, radiš tajposao. Ti ćeš biti gospodin, a ne ribar.

— Ostavite, oče dragi, zdrav sam, mlad i jak, pa neću,ako vam pomognem, zaboraviti što sam naučio. Raditi pošteno nije sramota.

Ranko prenese koralje i školjke iz barke, ali se nečega dosjeti. Uzme bisemice i počne ih otvarati jednu za dru-gom, te slagati na stranu. Kad je otvorio pretposljednju, uzvikne od radosti. Našao je dva prekrasna bisera.

Bisere je prodao mjesnom zlataru za 120 forinti. Za Ranka je to bio golem imenak. Zlatar je otišao u Beč i prodao bisere kući Kohert za 500 forinti.

Tako je, dakle, draguljar Kohert saznao za Šibenik i uputio groficu Reginu onamo.

Ranko je nabavio lijepo odijelo, obuću i rublje, te sjao od sreće. A nemalo je bio sretan i ribar Lovre, gledajući sina obučenoga ljepše nego Što je itko drugi u Šibeniku. Ranko nije sustao, nego je svaki put išao s očevom dru-žinom u lov na školjke, koralje i spužve. Sav se posvetio bisernicama. Nalazio je samo sitne bisere male vrijednosti, ali nije klonuo duhom. Vjerovao je u svoju sreću.

Onda se u šibenskoj luci pojavio brod kraljevske ratne mornarice iz Pule. Malo zatim lučki kapetan poslao je po ribara Lovni. Ovaj uslužno izjavi da će pribaviti školjki koliko god bude trebalo.

Obitelj Herber imala je na bodru svu udobnost: ka-bine za spavanje, salon za jelo i poseban salon za Čitanje i zabavu. Kraj kabine grofice Regine bila je uređena po-sebna prostorija koja će biti napunjena morskom vodom i u nju spuštene bisemice u koje će biti poslagani obiteljski biseri.

Drugog dana, prije izlaska sunca, kraj borda je osva-nula družina ribara Lovre. Svoj čamac s alatom privezali su za brod, dali pravac kapetanu i uputili se iz luke prema otoku Zlarinu. S družinom svoga oca došao je i Ranko. On je znao najbolje pronaći školjke, dok su drugi bili vje-štiji u lovu spužvi i koralja.

Ranko je bio obučen u trošno odijelo. Bio je bos kao i svi ribari. Sjedio je zajedno s njima u barci. Svi su na-gađali što će toj gospodi žive školjke.

— Sigurno su važni kada su od države dobili brod za tu svrhu.

Brod je jurio prama Zlarinu. Primicali su se cilju. Sunce se već pomolilo i odsijevalo u moru razbijajući snažno i brzo jutarnju zoru. Na palubi se s kapetanom pojavila obitelj grofa Herbera s pratnjom. Brod se usidrio na pučini blizu hridina otoka. Lovci školjki zaputili su se svojim čamcem do samih hridi. Veslali su snažno i sigurno ogromnim veslima, te je čamac brzo došao cilju. Posao je bio mučan jer se, kao za inat, more počelo talasati. Kape-tan i obitelj grofa Herbera gledali su kako se Školjke biser-nice teško vade iz morske dubine, ali su se najviše divili mladom ribani koji je ronio i rijetko se kad vraćao praz-nih ruku.

Ranko je mogao dugo ostati pod vodom. Osim toga, gonila ga je želja da zaradi Što više. Birao je velike školjke jer su takve tražili zagonetni putnici broda.

Lovre, vlasnik alata i brodice, tražio je za svakoga svoga druga dobru nadnicu. Na to su odmah pristali, te još naglasili da će onome tko ulovi velike školjke dati po-sebnu nagradu.

Posao je bio naporan, jer nije lako izvaditi oko pedeset velikih školjki. Grof Herber i kćerka Marija Terezija i dalje su promatrali lovce, a grofica Regina i Ana Marija

28 29

povukle se u kabinu, gdje su sa velikom pažnjom stavljale po deset bisernih zrnaca na jednu svilenu nit, jer su struč-njaci tako savjetovali. Naime, bisemice mogu svoju tvar nataložiti samo oko malog zrnca bisera.

Ana Marija prigovori majci zašto im u tome ne po-maže i sestra.

— Nemoj biti nestrpljiva, drago dijete, ja želim tebe uto uputiti, a osim toga, to je i tvoja dužnost.

— Zašto, moja majčice, vi toliko uživate u biserima,zašto ih toliko volite?

Grofica Regina prinese bisere k licu, pomiluje ih, te će kćerki:

— Volim ih, dijete milo, kao vas dvije. Ti znaš kakodršćem nad vama, djecom svojom, a vjeruj mi, draga mojaAna Marija, tako dršćera i nad ovim divnim draguljima.

Pogleda svoju kćerku, nježno je pogladi, privine na grudi i reče:

— Ne zamjeri mi, dijete milo, ali resili su moj vrat imoje grudi. Cesto sam ih nosila i u kosi poput kraljice.Divi mi se i zavidi na njima cijela carevina. Sigurno si vidjela ove zime kako se na dvorskom plesu za mnom okretalo i žensko i muško, i staro i mlado.

— Da, uistinu, ste vi prekrasni, majčice!— Bila sam nekad još ljepša, draga moja kćeri!— Nemojte, majko, tako govoriti! Još ste mladi, svježi,

vitki. Tko ne zna da sle mi majka drži vas sigurno mojom sestrom.

— Pažljiva si, dijete drago. Da, imaš pravo, ja se jošne dam, pa nisu to ni godine, još nemam ni četrdeset, javjerujem, da ću još vrlo dugo sačuvati svježinu, a ondai ljepotu lica.

— Mi smo ponosni s tako lijepom majkom.— Zar samo lijepom, Ana Marija?

30

I — O, ne, ne! I dobrom, predobrom, blagom, dragommajčicom.

— Milo moje dobro dijete, neizmjerno vas obje volim,ali ti, Ana Marija, znaš, ti si slika i prilika moja, ti si nježnija nego Marija Terezija. Shvati me, za obje bih dala svojživot, ali ti si mi, kako da se izrazim, još bliža srcu, ti meshvaćaš, milo dijete.

— Nastojat ću vas uvijek razumjeti, majčice, jer znamda bdijete nad mojom srećom.

— Želim ti sreću, dijete, ti to osjećaš, je ii mila mojaAna Marija?

— Vjerujem, majko, da me neizmjerno volite, da miželite najbolje, ali još se nisam zagrijala za vaše i očevedobre i plemenite namjere.

Grofica Regina strogo pogleda kćerku i reče:— Ana Marija, o tome nema više razmišljanja. Ti si

već zaručnica kneza od Macklenburga.Približi se kćerki, te počne opet nježno:— Mladi je knez sasvim pristao mladić. Upoznala si

ga, a zamijetila sam da si se lijepo zabavila s njim.Grofica zaprijeti prstom:— Mislim da si se i zagrijala za njega.— Ali, majčice, po čemu to sudite?— Ana Marija, on je nasljedni knez. Dijete drago, ti

dolaziš u rang princeze, a tvoja se djeca mogu ženiti i udavati za okrunjene glave. Ana Marija, pomisli samo da do-živiš takvu sreću.

— Vjerujem vam, majko, da bi to bila sreća kaou snu.

— Ne, ne, drago dijete, tvojom udajom za kneza to jeostvarljiv san.

— Majko, ja volim vas, tatu, sestru, našu bakicu, alijoš nimalo ne volim kneza Siegf rieda.

31

— Ali ti nije ni mrzak, Ana Marija?— Nemam za što da ga mrzim. Vrlo je pristojan i pri

jazan sa mnom, ali ga nisam mogla upravo ni upoznati. Noiskreno vam ponavljam, majko, nisam zamišljala da imamtakvog muža.

— Ana Marija, zavoljet ćeš ga. Nije najljepši, ali jedosta mlad. A pomisli samo da je knez, te me shvati,drago dijete.

— Nastojat ću, majko!Ana Marija doda majci niz od deset bisera, te će opet:— Vi ste mi, majko, često govorili kako smo mi vrlo,

vrlo imućni. Znam da će, po pravilima našega doma, ovivrijedni biseri pripasti meni kad se udam. Ja sam, majko,Često maštala o toma kako će mene, koja sam tako bogata,a svi mi kažu da sam i lijepa, tražiti najljepši kraljevićisvijeta.

— Drugo je, kćeri moja, mašta, a zbilja mora bitiopipljiva.

— Shvaćam, majko, i to, nisam više dijete, ali se čudim da ste me obećali prvome koji se pojavio, a takvih jepuna Njemačka.

— Ana Marija, budi razborita! Prinčevi vrlo rijetkodolaze po grofovske kćeri.

— Da je on, majko, barem sličan na lik iz moje mašte,na kraljevića koga sam očekivala.

Grofica Regina prekine razgovor i reče kćeri:— Sad smo skoro gotove! Pođi, dijete drago, na pa

lubu do tate.— Dovršit ću još ovaj niz, majko. Trebat će četrdeset

Školjki. Smijem li vam nešto reći, majko?Grofica Regina nerado se dalje upuštala u razgovor o

knezu, te reče:— Reci, Ana Marija, samo ukratko.

\

— Nije mi se sviđala jedna kneževa primjedba.— Ne smiješ biti sitničava i vagali svaku primjedbu.— Neću, majko, u životu biti takva, ali je ova zna

čajna za mene.— Kakva je to važna primjedba, Ana Marija?— Dok smo bili kod večere, knez Siegfried pričao mi

je pojedinosti iz svoje kneževine, te mi reče: »Mi imamolijepog obiteljskog nakita koji ćete vi dobiti, Ana Marija,ali ovakve krasote kao ovi biseri, to je rijetkost. Kad buduvaši, još Će ljepše resiti vaše grudi, Ana Marija, nego štorese vašu majku.«

— To nije, dijete drago, ništa! Htio ti je reći da siljepša nego tvoja majka. To ide tebi u prilog, a na štetumoje osobe.

— Ja to nisam tako shvatila, majko, on ne ljubi samomene, njega zanimaju i lijepi i vrijedni biseri.

— To mu ne smiješ zamjeriti, drago dijete, ovakvoogromno blago pobuđuje i raspiruje sva osjetila. Većinaljudi, da bi se domogla blaga, čini strašne stvari, a lijepoblistavo dragocjeno blago budi niske strasti, požudu i pohlepu.

— Ja od svega toga, majko, ne shvaćam ništa. Znamsamo to da će ti biseri biti jednom moji, ali mene sve toostavlja hladnom.

— Milo mi je da me nisi razumjela, a još mi je dražeda ne ČezneŠ za biserima. Previše sam ti rekla.

■— Kad bih smjela, majko, ja bih ih se hladnokrvno odrekla u vašu korist.

— Sretna si, dijete moje! Ja dršćem nad tvojom srećom. Presretna ću biti kad vidim na tvome čelu kneževskukrunu, ali strepim od pomisli da će doći skoro vrijeme kadću se morati odijeliti od ovog prekrasnog nakita, koji strasno ljubim i obožavam. To je slabo izraženo. Ja sam srasla

32 3 Dragulji i strasti I 33

I

s njim, on je u najranijoj mojoj mladosti za mene značio najviše, jer me snagom svoje ljepote vezao za tvoga oca. Ali, Što ja to tebi govorim, dijete moje drago?

— Ja sam, majko za to, da odgodimo vjenčanje! Menise ne žuri. Nosite vi bisere kad ih toliko ljubite, dapačeobožavate!

— Ne, kćeri mila, ne, ne možemo se mi, premda smogrofovi, poigravati s knezovima. Gotovo je, dijete moje!Gledaj taj divan nakit! Koliko života ima u sebi, poslaganovako na pladnju.

Grofica Regina uzme pladanj s biserima, te ga prinese bliže kćeri.

— Nikakva života ne zamjećujem, majko.— Zar ni onda kad se ja okitim?— Lijepo vam pristaje, ali, opet, života ne vidim.— I tebi će, dijete moje drago, na dan tvoga vjenča

nja, majka morati okititi grudi ovim jedinstvenim biserimasvijeta, koje strastveno obožavam, kako si primijetila.

Brzo se popravi, te zagrli kćerku i doda:— Brzo ću ih prežaliti! Nosit će ih milo moje dijete.

Prijeći će od grofice na kneginju! Moja kćerka bit će kne-ginja!

— Daleko je to još od zbilje, majko!— Nije, dijete moje! Mi ostajemo u ovome kraju cijelo

ljeto, a javili smo to i knezu, te će i on svakako doći ibiti naš gost.

— Nisam veoma ushićena, majko,'tom posjetom!— Bit ćeš, dijete moje, ti moja draga i lijepa kne-

ginjice!Izišle su na palubu, te zamijetile kako se lovci pribli-

žavaju brodu čamcem punih Školjki.Lovro i Ranko ostali su u čamcu, te dodavali školjke

onima na brodu.

34

Grofica Regina sama je vršila nadzor i odabirala školjke. Mornari broda bili su većinom Primorci, te su znali što su to bisemice. Još nisu sve bisernice bile isto-varene iz čamca na brod, a brodski mornari počeli su ih odabirati. Svaku bisernicu morali su pomno ali spretno otvoriti, te je pregledati i točno ustanoviti sluz bisemice.

— Grofice Regina, vaši biseri bili su bijeloga sjaja, prema tome, moramo točno paziti da se odaberu takvebisemice.

Grofica je bila upozorena da je more kraj Šibenika bo-gato bisernicama, ali i vrlo rijetko jednobojnim Školjkama. Našlo se bisera bijelih, crnih, ružičastih, smeđih, dapače zelenkastih, koji su najrjeđi na svijetu. Ako su u takvu bi-sernicu umetne bijeli biser, može se dogoditi da on po-stane crn ili žut, ili što je još gore, pjegast.

Mornari su počeli otvarati školjke. Ali, živa bisernica čvrsto drži svoj oklop. Ne smije se izložiti suncu jer tada ne može izlučivati sluz. Mornari su se naprezali, ali bez uspjeha. Slomili su nekoliko školjki.

Ranko je Čuo dolje u čamcu lom školjki, te povičeprema brodu:

— Prestanite otvarati na taj način!Popeo se spretno na brod, te pristojno i prirodno po-

zdravio prisutne. Svme okom na potrgane školjke, te reče:— Ne bih se čudio da ste Nijemci ili Mađari, koji ne

znaju što je more, ali vi, Dalmatinci i Primorci, pa da nisteproučili školjku!

Ranko se samosvjesno obrati grofici, te je upita gdje će stajati školjke. Iza grofičinih leđa opazi dvije mlade dje-vojke, te ih pozdravi.

Grofica odvede Ranka do prostorije u dnu broda, gdje je bilo upušteno more. Ranko upita groficu zašto love školjke.

35

Na grofičinu radost Ranko je vrlo dobro vladao tali-janskim i nešto njemačkim jezikom. Tako ona nije morala lomiti jezik hrvatskim govorom, a zagorski kajkavski dija-lekt mnogo se razlikovao od dalmatinskog. Ranko je dao donijeti školjke, te ih poslagao u morsku vodu. Dok su školjke uzimale potrebnu vodu, Ranko je spretno umetao u njih kakav predmet. Na taj je način lagano otvarao školjke.

Grofica je dodavala Ranku svežnjiće bisera, a on ih je uguravao u školjku. Grofica je češće pogledavala na Ranka. Znala je da je lovac koralja i spužvi, ali joj gro-fovsko dostojanstvo nije dopuštalo da se pobliže zanima za njega. Ipak nije sasma odoljela, već svoje zanimanje za lijepoga lovca izrazi kapetanu broda:

— Bistar je mladić taj Ranko!Kapetan broda, Dalmatinac, ponosno dometne:— Većina našega naroda je takva. Blizina mora, dru

ženje sa svijetom, borba s neimaštinom, sve to Čini gaokretnim i bistri mu um. Jest, gospodo grofice, rijetka jeljepota tog mladića, na tako divnoj morskoj obali ne rađaju se rugobe.

Posao je bio gotov. Lovrina družina pokupi s palube broda nepotrebne Školjke i spremi ih u svoj čamac. Ka-petan broda pozvao je Lovrinu družinu na brod, te ih pod-vorio obilnom hranom i pićem. Brod se zaputio u šiben-sku luku. Usidrili su se u Čistom dijelu luke, tako da more u prostorijama sa školjkama bude bistro. Bilo je dogovo-reno da će za osam dana poći po nove školjke.

Ranko je bio glavni kod toga posla. Grofica je imala povjerenja u njega. Kad je Ranko pregledao školjku i po-tvrdio da je dobra, rijetko je ona kada tu školjku nadgle-dala. Uskoro je mogla s ushićenjem reći svome mužu da su biseri sve ljepši i ljepši. Nitko nije mogao ustvrditi pro-

tivno. Ranko se veselio sa cijelom očevom družinom jer su sa sigurnošću računali na veliku zaradu ovoga ljeta. Ranko je bio sretan što će moći ići na visoke škole sa svojom vlastitom zaradom.

Otac Lovro i njegova družina bili su presretni što imaju Ranka. On im je vrijedio najviše. Jer Što vrijede školjke ako nitko ne zna kako treba postupati s njima? Grofica bi sigurno odustala od svoje namjere da nije bilo Ranka koji je sve to uređivao.

Lovni je stezalo oko srca gledajući kako mu učeni sin radi tako naporno. Požalio je više puta Ranka.

— Teško mi je i stid me je, sine, da se ja sam ne brinem za tvoje Školovanje. Otac sam ti, zdrav sam, dužnostmi je to.

— Nemojte, oče dragi, tako! Zar se niste dosta mučiliza mene? Koliko ćete se još naveslati po moru dok jasvršim škole! Ovo je prilika, zašto da je ne iskoristim?Zar ja nisam vaš sin, jak, zdrav i mlad?

Lovri su se Širile grudi od veselja i sreće zbog tako dobrog i brižnog sina.

IV

Obitelj grofa Herbera provodila je lijep život na brodu. Kupanje, sunčanje, obilne gozbe! Kapetan broda vozio ih je oko svakog otočića, te im tumačio krasotu Jadranskoga mora i dalmatinske obale.

Ranko je bio gotovo svakodnevni posjetilac broda. On je nadgledavao sa groficom školjke. Upoznao se sa cijelom njezinom porodicom, ali nije imao prilike upuštati se u razgovor jer je bio zaposlen oko školjki, a kad bi posao dovršio, povukao bi se na svoj čamac i odveslao kući.

36 37

Jednog dana donio je na brod najfiniju vrstu riba i ne-koliko velikih morskih rakova. Groficu je našao u društvu s kontesom Anom Marijom. Obje su se osobito divile ogromnim rakovima. Grofica je nešto tiho rekla svojoj kćeri. Ova se izgubi, te začas vrati s novčanicom od 10 forinti. Grofica pruži novac Ranku.

— Ali, ne! — obrani se Ranko. — To ja nisamdonio za prodaju, gospođo grofice, to je vama dar u znakpažnje.

— Uzmite novac, dobro će vam doći, vi ste siromašanlovac.

— Hvala, gospodo grofice, neću nijekati da sam siromašan, ali za ovo Sto sam donio kao dar neću nagrade.

Sve je to čuo kapetan broda, te bio u sebi ljutit na Ranka.

Grofica je otišla s Rankom da pregledaju školjke, a pratila ih je Ana Marija. Prvi put ona je vidjela izbliza Ranka. U njoj se probudio interes za njega, a u sebi je mislila; »Zašto nije knez tako lijep kao ovaj običan lovac Školjki?«.

Da bi zametnula razgovor; ona upita Ranka kako je ulovio ribu i rakove. Ranko joj je rekao da bi ribu mogla uloviti i ona. No rakavi se naleze uz grebene u velikoj dubini mora, pa je za to potreban veliki napor i vještina.

— Vrlo bi rado pošla u lov na ribe!— Kada god izvolite, konteso, stojim vam na usluzi.— Možemo li odmah?— Ne, konteso, odmah se ne može, već jutrom rano ili

predveče. Samo tada ove vrste riba grizu meku.Ranku se svidjela prijaznost kontese Ane Marije, te je

u sebi mislio: »Zašto sam s nekom predrasudom gledao kćerke grofa i grofice? Istina to su velika gospoda i vrlo bogati, ali su inače ljudi s istim potrebama kao i mi obični

smrtnici. Jedino imaju mnogo više zahtjeva nego Što je potrebno.«

U tom razmišljanju prekinula ga je grofica Regina:— Jesu li, uistinu, sve školjke u redu?— Možete se mirno pouzdati u mene.Kako svako mjesto ima svoje osobine, koje mještani

rado ističu, to se i Ranko dosjeti, te glasno upita groficu, tako da je mogla čuti i kontesa:

— Već ste u Šibeniku, gospođo grofice, četrnaestdana, a još niste pogledali naš ponos.

— Sto bih ja, koja poznajem gotovo cijeli svijet, moglavidjeti u Šibeniku, mladi lovce Ranko?

Ponosni šibenčanin prečuo je riječ »lovce«, te reče:— O, svijet je velik i lijep, svakojakih znamenitosti

ima u njemu!Značajno pogleda groficu i malo naglasi:— Sto sve nisam učenjem povijesti doznao, ali spilja

kakvu ima Šibenik jedina je na svijetu.— Lijepo od vas Što veličate svoje, ali ja se neću mi

cati od Školjki.Grofica je time dala znak Ranku da je razgovor do-

vršen, te reče kćerki na engleskom:— Previše smo se upustili u razgovor, ne smijemo do

pustiti tu bliskost.Još nije grofica ni dovršila, a kćerka je zamoli:— Majko, dopustite meni i Mariji Tereziji da pogle

damo spilju.— Ali, Ana Marija, to nije tako jednostavno.— Sasma jednostavno, gospođo grofice! Ne prijeti ni

kakva pogibao. Spilja se vidi kada se ulazi u luku.— Govorit ću s grofom. Hvala vam, Ranko, Što ste

nas upozorili.— Ja bih htjela odmah u spilju! Tata će pristati.

38 39

Ana Marija pođe odmah u kabinu. Uskoro se vrati sva radosna i obavijesti da će ići i grof, kontesa Marija Tere-zija i obje odgojiteljice.

— Mi možemo odmah ići, i vi ćete s nama, rekao jenaš otac.

— Vrlo rado, konteso, samo, ovako ne mogu! — rečeRanko i pokaže na svoje izlizane kratke hlače i bose noge.

— Vi se spremite, a ja ću se brzo vratiti.Dok je Ranko prolazio kraj kapetana, ovaj mu dobro-

namjerno reče:— Ne mogu te shvatiti! Za jednu forintu mučit ćeš se

cijelog dana, a nisi uzeo deset forinti kada ti ih je groficanudila.

— Donio sam joj ono na dar. Gospodine kapetane,potrebna su mi, istina, sredstva za budućnost, ali me jepriječio ponos koje je nama Hrvatima svojstven. Daruješli, daruj od srca, i ne iščekuj uzvrata!

Kapetan se smeo, a Ranko se požuri da se uredi i što prije vrati da gostima pokaže spilju.

Ranko je žurno odveslao prema svojoj kući. Čamac je ostavio na obali, a on brzinom jelena otrčao po brijegu do kuće. Neko nepoznato čuvstvo gonilo je mladića, ra-dost mu je širila grudi, a sam nije mogao sebi protumačiti pravi razlog tome.

Sav zadihan došao je pred kuću. Otac ga upita:— Gdje su ti, sinko, vesla, o mladosti, mladosti!— Vraćam se, oče, na brod, žuri mi se.Majka Luče sva se oznojila od žurbe, tražeći sinu ru-

beninu, čarape i novu svilenu kravatu koju je spremila za svoga Ranka kada pođe na visoke škole. Sve je u sebi umovala i pogledavala sina, te ga upita:

— Sto te ponukalo, sine moj, da oblačiš sve najljepšeza brod gdje se možeš uprljati?

— Pustite me, majko, čekaju me, žurim se, ne idemna rad.

Luče je promatrala sina, te sva sretna gladila obim ru-kama lice i o ti ral a suze sreće od ganuća i ponosa.

— Kao da te nisam ja rodila, sine! Tko bi rekao da sise rodio u ovom kućerku. Kako si mi lijep, kako mi samogospodski izgledaš, sine moj dragi!

— Bježite, majko, bježite, to svaka majka tako kaže.Eto, vi ste meni najljepša i najmilija.

— Znam ja prosuditi, sine, ali eto, gospodin si od petedo glave.

Ranko se uredio onako kako to čini većina naših Dal-matinaca: veliku pažnju poklonio je vanjštini. Nije zabo-ravio ni slamnati šešir. Brzo pozdravi pred kućom zapa-njenoga oca i pojuri prema moru do čamca.

— Jesi li ga vidio, Lovre?— Jesam, Luče! Da, jesam! U sretan čas našao je one

bisere! Neka si je pribavio ovo malo odijela, kad ide međusvijet, da se ima u što čestito obući. Ne bih ga ni ja, Luče,pustio gola u svijet.

— Znam, Lovre, da ne bi, ali gdje bi ti, nevoljnik, mogao potrošiti tolike novce! Ti bi nabavio onako nešto,neka se zove samo odijelo.

— E, alaj ste vi, žene, sve jednake. Ti, Luče, već sadaznaš kako bih ja uredio našega sina.

— Da, moj Lovre, našega! E, jesi li ga vido? Kao daga nismo mi rodili! Izgleda kao sin principala broda, a nesin ribara Lovre.

— Pravo kažeš, Luče! E, neka mu samo Svevišnji udijeli sreću, neka mu je lakše i bolje nego što je nama.

Brodski čamac već je Čekao u pripremi. Ranko priveže svoj ribarski čamac za brod i presjedne u brodski čamac u kojemu se već čekali mornari da veslaju prema spilji.

40 41

Kratko vrijeme nakon toga pojavio se grof Hreber sa kćerkama i pratnjom, te se počeli jedno za drugim spuštati uskim stubama u Čamac, Ranko je svakoga dočekivao i pružao im ruku. Kada je dao ruku kontesi Ani Mariji, prošli su ga neki ugodni srsi.

Ranko je sjeo za kormilo, te zaputio čamac prema spi-lji. Grof Herber i komeša Marija Terezija bili su razoča-rani spiljom, jer su već bili u Postojnskoj jami koja je naj-ljepša na svijetu. Jedino je ushićena bila Ana Marija, te je za svaku ljepšu sigu tvrdila, da je čarobna. Svaki je čas nešto pitala Ranka, a ovaj joj je nadugo i na široko tu-mačio svaku sitnicu, samo da što dulje može biti uz dra-žesnu kontesu.

Grof Herber, videći lijepo dotjeranoga Ranka, oslov-ljavao ga je sa gospodin Ranko. Grof i pratnja stajali su pred spiljom i čekali na kontesu Anu Mariju, koja se još uvijek zadržavala kod pojedinosti i tražila od Ranka raz-jašnjenje. Kad je pred samim ulazom zastala kod nekog kamena, grof reče kćeri:

— Ana Marija, ja ti se čudim, a ujedno i divim, što sise toliko zanijela tom običnom malom spiljom.

Kontesa je bila upravo napadno vesela i raspoložena, a oči su joj blistale. Govorila je mnogo više nego što je potrebno, te reče ocu:

— Ja sam ushićena, dragi oče. Ova je spilja malena,ali ima toliko rijetkih pojedinosti preko kojih ste vi prošli,ali je meni sve protumačio gospodin Ranko, pa sam muvrlo zahvalna za taj užitak.

Sva blažena i nasmiješena, ona pogleda Ranka koji se smjerno pokloni i reče:

— Radujem se, konteso, da sam barem nešto pridoniovašem užitku. Meni je, Sibenčaninu, dužnost da svojeuzdižem.

— Hoćemo U se vratiti na brod? — upita grof pratnju.Svi su pristali, samo se kontesa Ana Marija usprotivila:— Ne, tatice, ne idemo na brod, provest ćemo se

Čamcem.— Sto možemo ovdje vidjeti, svugdje smo već bili

brodom.— Možete, gospodine grofe, pogledati tvrđavu, pa

male zaljeve, gdje brod ne može pristati. Naša je obalatako divna da svaki mali zaljev ima svoj posebni čar.

— Vi ćete nam, gospodine Ranko, pokazati gdje steulovili one ribe i velike rakove.

— Vrlo bih vam rado pokazao, konteso, ali je to nasasma drugom kraju i tamo ne bismo dospjeli.

Od spilje su se zaputili prema tvrđavi, a Ranko je zna-tiželjnoj kontesi tumačio odakle i one hridine što leže uz-duž morske obale. Grofa je začudilo Rankovo znanje, te ga upita kako je došao do toga.

Ranko je bio sretan, što može reći, kakve škole ima. Jedino je zatajio da je do prije nekoliko mjeseci bio teolog u Zadru. Sad mu je još više porasla vrijednost u očima cijele pratnje, a naročito u očima kontese Ane Marije.

Vratili su se na brod već kod zalaska sunca. Grof i pratnja srdačno su se rastali od Ranka, kao da to više nije bio onaj Ranko, lovac na školjke. Kontesa Ana Marija sretno je gledala Ranka i dodala:

— Još jednom lijepa hvala, gospodine Ranko! Danasposlije podne divno mi je prošao dan.

— Vrlo mi je milo, konteso.Pružili su jedno drugome ruke i pogledali se u oči. I

jedno i drugo zbunjeno su poniknuli očima, kao da je jedno pogodilo Što misli drugo.

Ranko se vratio u svoj Čamac. Lagano je veslao prema obali, ali se njemu činilo da Čamac večeras prebrzo odmiče

42 43

od broda. Osjećao je sreću, ali joj nije dao maha da svom snagom zavlada njegovim osjećajima. Razbor je vladao njime. On je samoga sebe jačao riječima: »Zašto da sebe ranjavam ondje gdje mi nije potrebno? Istina, prekrasna je, upravo divna, mogao bih je voljeti, a možda bi se i ona mogla sa mnom zaboraviti. Ali, sve bi to bila igra, vrlo opasna igra! Čuvaj se, Ranko, još si vrlo mlad! Tek si zavirio u svijet, pa se ne zaljubljuj u prvu djevojku koju si susreo, makar bila ne znam kako lijepa!«

Veslao je. Misli su mu se rojile glavom, ali im je on svom žestinom branio da se dotaknu njegovih osjećaja. Opet je sebe ukorio: »Ranko, Ranko, lovce bisernih Školjki, okani se misli na Čarobnu kontesu.«

Došao je tako zamišljen kući i sjeo na klupicu. Majka mu je ispržila na kominu ribu za večeru.

— Gdje mi je roba, majko, da se presvučem?— Sjedi, sine, još malo ovako, da te se nagledam, da

se nauživaju oči majke, sine moj dragi.— Hoću, majko, hoću, ako vam je to želja.— Eto, želja, pusta želja! Kako da kažem, dijete, mi

lina, želja, Ranko moj! -—Majko, ej majko!—što je, sunce moje?—Majko, je li grijeh voljeti?—Sto ti to meni, sine moj? — preplašeno će Luče, pa

nastavi: — Svršio si, sine moj, visoke Škole, pa znaš višenego ja, ali, kako da ti kažem ja neuka, voljeti, znaš, sine,pošteno voljeti to nije grijeh. I ljubav je Bog ulio u nas.

— Hvala, majko, baš tako i ja mislim. Sada ću se presvući, pa večerati, onda na počinak, jer sutra polazimobrodom u lov na Školjke. Baš ih je sam Bog poslao, lijepoćemo se okućiti ovoga ljeta, neće nas biti strah od zime.Eto, majko, došli ljudi puni novaca, to je slučaj, sreća, kao

i ono kad sam se namjerio na bisere od prve ruke. A evo sada, kolike školjke povadili i ne možeš naći ni jednog onakvog bisera.

— Ono ti je bilo suđeno, sinko.— Zar vi, majko, vjerujete u sudbinu?— Vjerujem, sinko, kako ne bih vjerovala! Sto je

kome suđeno, ne može izbjeći, makar se krio po dubinamamorskim.

— Kažete, majko, sudbini ne uteče nitko?— Tako je, sine! Cim se netko rodi, sa sobom na svijet

donosi i svoju sudbinu koja ga ne ostavlja dok je živ.Samo se ti, sinko, preporuci svemogućemu Bogu.

— Poslušat ću vas, majko, ali Bog neće promijenitimoju sudbinu ako sam već rođen s njom.

— Bog je, sinko, to ti znaš, svemoćan! On jedini moženepovoljnu sudbinu ublažiti.

— Uistinu, majko, velike su one riječi: »Blaženi onikoji vjeruju!«

— Da, sine, njihovo je kraljevstvo nebesko!— Točno tako, majko!Luče se kao prene, te će preplašeno sinu:— Sto ti mene, dijete moje, toliko mučiš tim učenim

pitanjima i sudbinom?— Tako, majko, sutra idem na široko more, opet u lov

na školjke. More je, majko, more, pa kako mi je suđeno.— Čuvao te svemogući Gospod, sine moj dragi.— Majko, ujutro probudite mene, da ne mora otac

sam nositi alat u čamac.— Ne da on, sine, ni ćuti, već me kori i kaže mi: »Zar

sam ja nemoćan starac? Neka mladost počiva! Kada onode, onda ćeš mi, valjda, ti, Luče, nositi oruđe?« Znaš ga,sine, takav je, i tu nema prigovora.

— Onda, laku noć, majko!

44 45

— Laka ti bila, sinko, spavaj mi dobro!— Pokušat ću, majko.Ranko je legao u svoju komoricu, ali san mu nije do-

lazio na oči. Prekrasna kontesa Ana Marija priječila je snu da dođe. Ranko ju je nastojao odagnati, okretao se s jedne na drugu stranu, ali se krasna djevojka vrzla oko Ranka, te ispitivala za svaku uvalu, kako ju je more moglo produ-biti, zašto nije uvala dublja. Na sve moguće načine mučila je Ranka, samo da ne pusti sna k njemu. Dolazila je sve bliže i bliže Ranku, on se odmicao, ali je došao do slrme pećine, nije mogao dalje, pružio joj ruku. Tješeći sebe, po-novio je majčine riječi: »Pošteno voljeti to nije grijeh!«

Posebno ugodno Čuvstvo prostrujalo mu cijelim tije-lom, a mašta ga dovela u nedokučive visine, te mu doča-ravala sve miline i čari što ih život može donijeti.

Lijepa kontesa pomalo je tamnila i Ranko je zaspao zdravim i mirnim snom. Kad ga je u ranu zoru budila majka, prva mu je pomisao bila: »Voljeti nije grijeh!«

Ranko je i toga dana izvadio najviše školjaka. Ali mu posao nije išao od ruke. Oči su mu svaki čas bježale prema brodu, kao da će odanle doći smirenje.

I drugi lovci imali su sreću, te je na vrijeme bilo ulov-ljeno dosta školjki. Ranko je već računao koliko će dugo morati biti u odjelu za smještaj Školjki sam s groficom. Bio je sretan što osjeća ljubav, nešto dosad nepoznato, ali se i ljutio na sebe što je odmah izgubio mir i strpljenje. Čekao je neko vrijeme na palubi broda, sve dok se nije pojavila grofica.

Odmah su se dali na posao. Prebirali su školjke i mi-jenjali bisere. Tek što su promijenili nekoliko školjki kadli se pojavi Ana Marija, te reče majci:

— Nije od mene lijepo da ti ništa ne pomažem, majko.— Ne moraš, Ana Marija, to ionako sve čini Ranko,

ja samo nadzirem.— Želim ovdje ostati, majko, i gledati posao! Ja se

moram uputiti. Možda ću i ja morati tako liječiti biserekada budu moji.

— Prepusti to meni, Ana Marija, a ti se zabavi kakoznaš.

— Ne, ne, majko, ja moram, ja silno želim tu ostati.— Kad baš želiš, Ana Marija, a ti ostani, tu baš nije

lijepo.— Meni je lijepo.Ranko nije znao sebi protumačiti zašto, ali sada je i

njemu bilo lijepo u dnu utrobe broda u prisutnosti mlade kontese. Svaki čas kao da ga je nešto trglo kada je čuo njezin ugodan glas:

— Gospodine Ranko! Uzmite ovu školjku, gospodineRanko! Kako vi lagano jednom rukom držite tako velikuŠkoljku, gospodine Ranko? Gdje ste vi naučili stavljati bisere u Školjku?

— Sam od sebe, konteso. Prvoga dana kad sam došaokući našao sam dva lijepa bisera. Prodani su u Beč i možda vec" rese vrat koje lijepe kontese.

— Zašto sada više ne nalazite bisere?— Nemam sreće, konteso.— Vi ćete sigurno naći još mnogo bisera, gospodine

Ranko?— Ana Marija, Ana Marija! — prekinu majka dje

vojku. — Ti toliko svega i svašta ispituješ Ranka da ćejoš napraviti grešku.

46 47

— Budite mirni, gospođo grofice! — odgovori Ranko.Mlada kontesa pogleda majku, te će s naglaskom:— Mama, gospodin Ranko neće pogriješiti.Grofica odgovori malo srdito jer je razumjela kćerkinu

opomenu:— Dobro, Ana Marija, dobro! Ali, kako ti možeš

tvrditi da gospodin Ranko neće pogriješiti?— Može, gospodo grofice, jer ja pazim na posao.— Majko!— Izvoli, Ana Marija?— Hoćeš li i ti s nama u lov na ribe?— Kako ti pada to na pamet, dijete?— Ja, Marija Terezija i naše odgojiteljice idemo s go

spodinom Rankom u lov na ribe.J— Ne mogu dopustiti da se zbog riba izlažete kakvoj

opasnosti.— Budite mimi, gospodo grofice — reče Ranko —

kad su pod mojom zaštitom, ne može im se ništa dogoditi.— No vidiš mama, gospodin Ranko poznaje more, on

jamči za nas.— Gospodin Ranko ulovit će ribe, pa će ih opet nama

donijeti.— Vrlo rado, gospođo grofice, ali su slade one ribe

koje ribič sam ulovi. A osim toga, ribolov je vrlo zanimljiv.

— Pusti nas, majko, u lov na ribe!— Budi ozbiljna, Ana Marija. Neću da se izlažeš opas

nosti, zašto ti to moram ponavljati?— Gospođo grofice, dopustite samo uz obalu, tu se za

ista ne može ništa dogoditi.— Samo uz obalu, majčice!— Razgovarat ćemo s tatom.— On je pristao. Dakle, gospodine Ranko, večeras.

— Ne, konteso, uz obalu se riba može loviti samo ranoujutro, danas bi bilo već kasno. Dugo će trajati dok ja dovršim posao, a kad se vratimo, bit će noć.

— Zašto brod ovdje stoji? Zašto ne idemo u Šibenik?— Ovako je bolje, konteso! Sve ulovljene školjke

mogu bili druge boje nego one koje nama odgovaraju.Što bismo mi onda? Morali bismo opet ići daleko u potragu za njima.

— Kako ste vi praktični, gospodine Ranko!Grofica nije dolazila do riječi. Čudila se svojoj kćeri na

što sve ona ne dolazi i kakva sve pitanja ne postavlja tom pučaninu Ranku.

Sunce je već bilo zašlo kad su se vratili u Šibenik. Ranko je malo odugovlačio s poslom, sve zbog kontese.

Sutradan, još prije izlaska sunca, Ranko je bio kod broda. Nije morao predugo čekati na ribare.

Ana Marija je nekoliko puta zahvaljivala Ranku Što je došao na tu misao, no njezina sestra držala se dosta hla-dno. Taj sport nju nije zanimao, već je pristala samo na nagovor sestre.

Na Rankovu radost, svi su bili dobre sreće. Cak i stara plašljiva odgojiteljica Leopoldina ulovila je ribu, iako je tvrdila da je barbarstvo jesti ribu. No kad joj je Ranko rekao da to znači sreću, odmah se sirota stara gospodična umirila, te pomislila da se još može pojaviti kakav Karlo ili Rudolf. Obje odgojiteljice su od prvoga dana srdačno susretale lijepoga Dalmatinca Ranka. A Ranko je danas naumio steći Što više naklonosti kod stroge odgojiteljice Leopoldine jer je ona imala na brizi kontesu Anu Mariju od njenih malih nogu.

Ranko je, kao pravi ribar, ponio u čamac malo domaće travarice i time osobito raspoložio vesele odgojiteljce Be-čanke. Jutro im je proteklo prekrasno. Kontesa Ana Ma-

48 4 Dragulji i «i»jii I 49

rija bila je razgovorljiva, jedino se zamislila neko vrijeme kad joj je Ranko pokazao kako treba da drži nit udice da bi osjetila kad riba grize. Ranko je malo predugo držao njezine ruke u svojima, Čak joj je malo više nego što treba stisnuo ruke. Ana Marija je preplašeno pogledala Ranka, a on, da bi to popravio, pokazao je isto tako i odgojite-ljici Leopoldini, samo njoj nije stisnuo ruke.

Mlada kontesa Češće je pogledavala Ranka, a on, osje-ćajući se krivcem, nije mogao izdržati poglede do kraja. Korio je samoga sebe: »Zašto sam bio tako slab, zašto sam se odao da nisam ravnodušan prema njoj, sada sam je izgubio, neće imali više povjerenja u mene!«

I Ani Mariji Ranko se također svidio. Ali ona nije ni u snu pomišljala da bi on to mogao zamijetiti, a još je manje pomišljala da bi se on usudio nju voljeti, ako mu se ona, kontesa Herber, i sviđa. On, Ranko, bit će sretan, ako je bude smio samo gledati. Osjećala je još uvijek jaki stisak njegove ruke, stisak koji ju je prožeo i prošao cije-lim tijelom. Odmah se sjetila svoga kneza, te se upitala: »Zašto nisam ništa osjetila onda kad mi je knez gladio ruku i ljubio je?« Opet se sabrala, te sama sebe ispričavala: »Lijep je, upravo prekrasan taj Ranko! Zašto ne bih sebi dopustila nedužni užitak, koji zapravo ne znači ništa jer meni godi samo to da se sviđam ovom lijepom mladiću.«

Okrene se Ranku, te mu reče:— Dok mi niste pokazali kako se drži udica, imala

sam više sreće.Malo mu se nasmiješi, a Ranko se umiri. Mislio je da

kontesa nije shvatila stisak ruke.Vratili su se do broda jer je sunce bilo već visoko. Kon-

tesa Ana Marija zamoli Ranka do dođe predveče, pa će opet ići u lov. Nitko sretniji od Ranka! Dakle, kontesa se ne ljuti! Ili nije shvatila, ili neće da shvati! Onda se opet

zamisli i ukori samoga sebe: »Ja sam sebi najprije obećao da ću je se sam kloniti. Kako sam zao i kako brzo zabo-ravljam. Sada bih već htio da i ona mene voli. Ranko, Ranko, to bi tek bila opasnost! Voli je i ljubi, Čezni za njom, ali ne traži da budeš ljubljen, to je tvoja sudbina!« Poslije podne kontesa Ana Marija bila je opet vesela i raspoložena. Nastojala je da sjedi u blizini Ranka koji je veslao i tražio pogodno mjesto za ribarenje.

— Hoćemo li u ovaj zaljev, gospodine Ranko?— Ne, konteso, u zaljevu nema riba. Moramo do vi

soke hridi, tada bismo mogli nešto uloviti.Kada su došli na određeno mjesto, Ranko porazdijeli

udice, a kontesa ga opet upita:— Je li tu more duboko?— Duboko, vrlo duboko, ne zna mu se dubina. — Za

tim tiho dometne: — Kao i dubina vaših očiju.— Gospodine Ranko, vi se šalite.

— Ne, konteso, ja uistinu ne poznajem dubina.Poslije toga su o svemu pričali. Ranko je najviše opisivao kakva je vrijednost mora narodu koji ga posjeduje.

Vratili su se, ali bez riba. Nisu imali sreće kao ujutro. Kada su se vratili do broda, već s palube grofica im ra-dosno reče:

— Djeco, radujte se, kod nas će biti veselo. Dolazeknez od Macklenburga i njegov prijatelj grof Georg Kalt-brunen. Već su na Rijeci, sutra mogu biti ovdje.

Ana Marija nije se razveselila, ali njezina sestra reče svojoj odgojiteljici:

— Knez mi je govorio da ima sjajnog prijatelja, ja senadam, gospodična Elza, da će biti zabavniji nego knez.

— Kontesa Marija Terezija, vaša opaska nije na mje^stu. Njegova visost knez od Macklenburga ima sve vrlinedobro odgojenog gospodina.

50 51

— U to nisam ni časak posumnjala, gospodična Elza,molim, ja povlačim svoju opasku.

— Tako treba, Marija Terezija, svojom neumjesnomprimjedbom razljutili biste gospodu groficu, a naročito biste ražalostili kontesu Anu Mariju.

Ranka je upravo potresla vijest o dolasku najavljene gospode. Nije znao ništa o knezu i o tom grofu, ali je predmnijevao, da su to sigurno mladi kavaliri koji će do-stojno zabavljati kontese. Sad je počeo sebi predbacivati zašto nije bolje iskoristio blizinu lijepe kontese u koju se u to kratko vrijeme preko ušiju zaljubio. Sada je, eto, do-šao kraj prije nego što se nadao. Sjeti se majčinih riječi, te ponovi u sebi: »Sudbino, sudbino!«

Čamac je pristao uz stepenice broda. Dok su se odgo-jiteljice penjale, Ranko će Ani Mariji:

— Konteso, ove sretne časove koje sam proveo u vašem društvu nikad neću zaboraviti;

Pogleda joj u oči, te nastavi:— Gdje god vi bili, konteso, sjećat ću se vas cijelog

života.Sam nije znao kako se to zbilo: uzeo joj ruku i strasno

je poljubio.Ana Marija sva se zbunila:— Gospodine Ranko, shvaćam što vi mislite.Obrati se majci na brodu te je upita:— Majko, zar vam više neće biti potreban gospodin

Ranko?— Zašto to pitaš, dijete? Zar misliš da ne bih znala

izabrati drugo mjesto za ljetovanje, udobnije? Ali moji pre-divni biseri, oni su uz vas, djeco moja, smisao moga života.Gospodine Ranko, onda, kako smo se dogovorili, prekosutra na posao!

— Bit ćete usluženi, gospođo grofice!

Ranko se vratio kući. Sada vise nije dvoumio u svoja osjećanja. Ljubav ga je zahvatila svom snagom. Došao je kući, otišao u svoju sobicu i prvi put u životu promatrao svoju ljepotu u ogledalu. Govorio je samome sebi: »Istina je, pravo ima moja majka, a i drugi ne lažu, ja sam lijep muškarac. Ali to nije sve. Tko sam ja, Sto sam ja? Sin si-romašnog ribara, a ona, moja izabranica, kontesa!«

Cuo je glas svoje majke:— Ranko, sine, večera te čeka.Ranko opet stade maštati: »Tko sam i što sam, to se

zna, ali što mogu jo£ biti, to se ne zna.« Mahne rukom kao da goni misli, te završi: »Sada sam Ranko Petričić, u dvadeset i prvoj godini, slobodan đak. Zašto ne bih smio ljubiti? Ćeznuti, snatriti, to nije samo za izabrani sloj ljudi. Svi smo jednaki. Svi imamo čuvstva i osjećaje koji se bude, pa tako i ljubav. Da, ljubim je svim srcem svojim, bez svoje ili njezine krivnje, žudim za njom, pa ću se uhva-titi u koštac bilo s kim. Priroda me nadarila jakim oruž-jem, i sve ću poduzeti da mi ljubav bude uzvraćena. To je možda meni suđeno.«

Opet ga pozove majka:— Sine, sine, ti zaboravljaš večeru.— Evo me, majko!Uđe u kuhinju, uzme ispod ruke svoju majku, podigne

je uvis i poljubi:— Majko, moja majčice, tako sam sretan, mislim da je

cijeli svijet moj!Uto u kuhinju uđe otac i reče:— Blago tebi, sine moj, poći nekoliko puta s gospo

dom u ribolov i biti tako sretan!— Lovre, Lovre, što buniš dijete!— Nisam, oče, samo zato sretan, ali eto, lijepo mi je

s njima. Znate kako se ono kaže, mladost teži mladosti.

■I. . ■ . - * *

;e;i■f! .

52 53

— Ne branim ti, sine, svi su nam zavidni na toj dobrojzaradi. Morat ćemo se kojim darom sjetiti lučkog kapetana. On nas je preporučio, a mogao je i druge.

— Bilo bi u redu, oče!— Samo, znaš, sine, prošao sam poslije podne kroz

grad da nabavim konopa, a ribari mi predbacuju: »Lakotebi, Lovre, imaš sina obučenoga bolje nego što je ikojigospodin, pa neće ni da gleda naše domaće djevojke, većse zabavlja strankinjom s broda!«

— Krivo govore, oče. Svakog znanca učtivo pozdravljam, bilo muško ili žensko, ja znam dužnost mlađega, aom na brodu naši su dobri kupci, pa im moramo biti nausluzi.

Ranku je dobro došao ovaj razgovor, te reče još ocu:— Mi, oče, lijepo zarađujemo, pa da nam ne bi prigo

varali, uzmite sa sobom u ribolov onoga koji me je najvišekudio. Znate, da ne bi rekli kako hoćemo sve sami za sebe.

— Baš sam ti već htio reći sine, to je prenaporno zatebe.

— Nije, oče, što bi bilo prenaporno, samo ću izgrepstiruke na oštrim školjkama. No tamo na brodu i dalje ćuškoljke slagati.

Poslije večere Ranko je još pomnije uredio ruke, na-mazao ih ovčjim lojem, dobro oprao lice, te zadovoljan legao u krevet. Sutradan nije namjeravao otići do broda.

Kontesa Ana Marija, došavši stubama na palubu, po-ljubi majku i otrči u svoju kabinu. Bila je sva izvan sebe. Ruku, koju joj je časak prije poljubio Ranko, držala je ukočeno, daleko od sebe kao da je boli, sve od straha da je tko ne bi dirnuo. Sjedne lagano kao preplašena, prinese

ustima ruku, isto ono mjesto gdje ju je Ranko ljubio. Progovori u sebi: »Ja osjećam sreću, ja ga ljubim, ja to osjećam. Znam da sam kao očarana čim osjetim njegovu blizinu. One lijepe crne oči koje me progone, divna usta koja mi još i sada žare ruku. Oh, ti sretna opojnosti lju-bavi! Kako sam blažena što upoznah tvoju moć. On me ljubi, ja ga ljubim! Sto će biti od toga? Majka javlja da dolazi onaj kome sam obećana.«

Prvi put kontesa Ana Marija je zaplakala. Dugo je lila suze, čas suze sreće i blaženstva od pomisli na ljubljenog siromašnog Ranka, čas opet suze očaja i strave.

U tom plaču zatekla ju je njezina odgojiteljica u koju je sada imala više povjerenja nego u majku. Baci joj se u naručaj, te joj kroz suze reče:

— Ja ga ne ljubim, gospodična! Kako Će se sve tosvršiti?

— Konteso, konteso, sad je kasno! On je knez, obećali ste mu, a onda, tu je riječ majke i oca. Nemojtezaboraviti na svoj odgoj, vi ste kontesa!

— Teška je moja patnja, a nemam nikoga osim vas!Sto da radim, gospodična?

— Zavoljet ćete ga, Ana Marija! On je dobar, umiljat,nježan, ljubi vas i vi ćete zavoljeti njega, vjerujte vi svojojvjernoj Leopoldini.

— Nikada! Nikada više! Prekasno je došao, draga gospodično! Ja sam spoznala ljubav koja me zgrabila za srcei sve sile svijete neće je odagnati.

— Konteso Ana Marija, vi maštate, saberite se, siroto,siroto, dijete!

— Sabrat ću se, gospodična, ovo sam se povjerila samovama! Vi ste mi sada više od majke! Ako i budem moralaodržati riječ i uzeti kneza, srce mu neću moći nikada dati.

— Tako, Ana Marija, tako govori kontesa Herber, 3 ne

54 55

prepuštati se sentimentalnostima. Odgajali smo vas osam-naest godina u sjaju i raskoši, za budućnost sjaja i raskoši, a sad sve to baciti u prah zbog jedne prolazne obične sen-timentalnosti! Ana Marija, dođite, uredite se, čekaju nas!

— Odmah, gospodična, samo, molim, ni riječi o tome,ja sam jaka, vrlo jaka!

— Tako je, Ana Marija, još ste vi kontesa! Ne smijetedopustiti da vam se odmah Čita na licu što mislite i kakvovam je raspoloženje.

— Hvala vam na savjetu, gospodična! Imate pravo,ako otkriju, mogu me odmah onemogućiti i ode začas mojelijepo snatrenje. Znate kako majka obožava kneza! Otacga također voli, a on se, to vi dobro znate, ne voli uzrujavati. Njemu je pravo sve Što majka uradi.

VI

Sutradan je došao knez zajedno s grofom Kaltbrune-nooi. Dočekali su ih svi na obali. Knez je bio upravo pre-sretan, te se nije odmicao od Ane Marije.

Grof Georg Kaltbrunen odmah je uvidio da knez nije nimalo pretjeravao. Kontesa Marija Terezija bila je vrlo lijepa, iako ne tako kao njezina sestra. On je bio vrlo za-dovoljan.

Proračunati njemački grof odmah se prihvatio kontese, kao da se to samo po sebi razumijevalo da će ona biti nje-gova. Knez je skakutao oko Ane Marije, te joj odmah s puno važnosti saopćio:

— Moja draga Ana Marija, možete se radovati. Naše je vijeće jednoglasno odobrilo moje zamke s vama. Pomislite, Ana Marija, s vašom su slikom toliko ushićeni, a kako će

tek biti ugodno iznenađeni kad vas osobno upoznaju. Vi, čarobna Ana Marija.

Knez se od ushićenja zaboravio i pogladio kad obale ruku Ane Marije. Mlada kontesa poslušala je savjet svoje stare odgojiteljice, te je bila upravo napadno ljubazna s knezom. Grofica Regina mahala im je s broda, te se vrlo radovala gostima. Njezinoj je taštini laskalo Što su, njima za ljubav, knez i njegov prijatelj došli na ljetovanje ovamo, u to malo i neznatno mjesto. Ujedno ju je zanimao i novi ženik njezine Marije Terezije.

Sa svom potrebnom pažnjom grofica Regina pozdra-vila se s knezom, ah' nije zaboravila ni grofa Georga. Više bi željela da je on mlađi, ali je bio vrlo ugodne vanjštine, te svojim promišljenim dostojanstvom odavao pravoga ari-stokrata, i to joj je vrlo godilo.

Dok su gosti mijenjali odijela, grofica je imala priliku da razgovara sa svojom kćerkom.

— No, Marija Terezija, kakav je dojam ostavio natebe grof?

— Moj je tip, majko.— Nije li prestar za tvojih osamnaest godina?— Njemu može biti još jedanput toliko! Ja ne bih ni

željela mlađega! A konačno, ne mora ni biti ništa od toga.— Prava moja kći! Koliko mi je muke zadala Ana Ma

rija dok se konačno izjasnila za kneza. Samo je govorila:»Kako vi, majko, odredite! Nije mi drag, a nije baš nimrzak! Sanjala sam o nekom drugom knezu kada ste miga najavili! Ali, ako treba da ga uzmem, neka bude!«

— Ana Marija! Naša Ana Marija! Ona je, majko, idealist! Ja bih bez premišljanja uzela kneza, iako moram iskreno priznati, ni meni se mnogo ne sviđa. Jedino što jevrlo pristojan, mio, prijazan, dobrodušan, svemu se divi,sve ga oduševljava, na sve pristaje, kao da i nije knez.

-—m

iV-ti-VS

56 57

— Marijo Terezija, moja kćeri, ti sve vidiš, ti previševidiš za svoju mladost, ali nisi kazala svoje opažanje AniMariji.

— Zašto me držite takvom, majko? Ana Marija nijenimalo oduševljena knezom, zato što uistinu nije lijep,nema stasa, gotovo je manji od nje. Ako bismo joj iznijelisva moja zapažanja, mogla bi razvrći zaruke.

— Pretjeruješ, kćerko, to Ana Marija ne bi učinila,previše je nježna i pod mojim utjecajem. To bi bila svjetska sablazan! Knez od Macklenburga! Ne, oh ne, to jesvršena stvar! Ana Marija bit će kneginja! Moja kćerkanosit će kneževsku krunu. Bit će visoko nad našim grofovskim dostojanstvom. Ona je starija, njoj pripadaju, čim seuda, ovi moji dragi obožavani biseri, oh, dijete moje, milodijete. Opet ti ponavljam, ni riječi o našem razgovoruNeka za nj ne sazna Ana Marija! A sada se presvući i ti,jer je stol prostrt na palubi broda. U salon ćemo poći nacrnu kavu.

— Znam, majko, što će zatim biti.— Kako ti sve pogađaš, draga moja kćeri?— Zar ne, majko, Ana Marija će svirati, a ja ću morati

da pjevam.— Zar ti to neće biti drago, moja draga Marija Tere

zija?— Nastojat ću da zadovoljim naše goste, majko.Grofica Regina željela je sreću svojoj djeci, pa je bila

uvjerena da će njezina kćerka, kada postane kneginjom, postići u svakom pogledu željenu sreću. No sjetila se riječi i držanja svoje starije kćeri, te joj u duši odobravala. I pri-znala je to u sebi: Ana Marija od prvog dana poznanstva nije bila ushićena knezom. Najedanput se grofica trgne, kao da sam sebe kori: »Ja razmišljam o osjećajima svoje kćerke, a kabina s biserima nije zaključana.«

Pohiti žurno u utrobu broda, pogleda u kabinu, stade motriti školjke i razmišljati:

»Moji dragi, divni biseri, nakit koji blješti zavodljivim sjajem, biseri kakvih nema u cijelom kraljestvu, na kojima mi zavidi i najmoćnija žena ovoga carstva. Ne samo da mi zavidi, ona je željela da oni rese njene grudi. Njoj, najljep-šoj kraljici svijeta, bila bih ih žrtvovala samo iz prestiža pred aristokracijom kraljevstva, ali mi je srce treperilo od pomisli da ću se morati dijeliti od njih. Dobila bih bajo-slovnu svotu navaca, tražila bih druge bisere po cijelom svijetu, ali sam ipak zahvalna spletki dvorskih gospoda, rođakinji grofici Keglević i svemoćnoj Idi Ferenczi, što je kupnja bisera osujećena. Godi mi neizmjerno da ih je že-ljela imati kraljica Jelisava, taj moj dvojnik, kako tvrde mnogi naši znanci, koji osobno poznavaju mene i njezino veličanstvo. Ove ćemo zime svakako ići u Beč, te ću sve učiniti da dobijem poziv na dvorski ples. Kako bih se že-ljela sastati s njezinim veličanstvom! Da mi je samo do-znati kakvu će odjeću ona imati! Kosu ću pojačiti umjet-nom, samo da što više sličim na nju. Nanizat ću na grudi ove svoje predivne bisere, pa neka me promatra najljepša kraljica svijeta, te neka sama sudi jesmo li slične jedna dru-goj. Kako bih željela da ona dođe na ples, pa još u pratnji svemoćne i na nju ljubomorne gospođe Ide Ferenczi! Ti, ukrasu moj dragi, privlačivi, zašto tebe ne može stvoriti ljudski um? Zašto nije taj napredni um ništa izmislio, kako bi se vječno sačuvao tvoj sjaj? Zašto je zatajio? Ti, moje drago i najmilije blago, za kojim čeznu sve žene svijeta, stanovale one u kraljevskim dvorovima ili u slamnim ku-ćicama u posljednjem selu Indije, učene ili neuke, i one dobre i moralne isto tako kao i opake, zlobne, nemoralne, sve čeznu jednako za tvojim sjajem, tvojom krasotom, jer ih sve činiš dražesniiim i privlačnijim!«

58 59

Grofica Regina srvne pogled na školjke te sva protrne. Jedna školjka bila je otvorena, a na otvoru je ležala ugi-nula bisernica. Oprezno izvadi školjku i položi je na pod. More je teklo iz školjke, a životinjica se rastegnula, te is-puštala ljepljivu sluz, pri čemu je neugodno zaudaralo.

Grofici Regini zgadila se bisemica, ali strah zbog bi-sera nadjačao je gađenje. Prstima podigne sluzavu biser-niču, napipa u njoj svoje bisere i sva se razblaži od sreće. Oprezno položi Školjku na pod i pogleda bisernicu, te će zahvalno, ali i prezirom, sama sebi:

"Zašlo baš ti, ogavna životinjice, kojoj se ne raspoznaje ni glava ni rep, niti se vide usta i oči, niti imaš njuha ni sluha, zašto baš ti ne vidiš kakve divote stvaraš? Ti, slu-zavo, gadljivo biće, zašto je tebi dana mogućnost da izlu-čuješ tako dragocjenu materiju? Na koji način omogućuje priroda baš tebi da stvaraš sjajne, okrugle i tako ljupke bisere, da nadmašuješ i ljudski um? Kako si mogla ti, slu-zava i gadna životinjice, svojom blještavom materijom za-nijeti žene svijeta, te Čeznu za tobom? Zašto na mene tako djeluješ da budiš, strast i razbudu u meni, kakva je to moć i snaga u tebi, ti ružna i gadna bisemice?«

Grofica pogleda uginulu bisernicu koja se još više ra-širila. Zgrozi se nad njom, stisne je prstima i osjeti kako su joj sve ruke meckavo ljepljive od uginule životinjice. Iziđe iz kabine, pažljivo zaključa vrata i popne se na palubu broda gdje su je nestrpljivo očekivali gosti i njena družina.

Za objedom je grofica pričala kako je opazila otvorenu školjku i protrnuia od straha za svoje drage bisere. Knez je pažljivo slušao, popravljajući svoj monokl, a grof Georg je prestao jesti i s puno važnosti obratio se grofici:

— Zar ste bili sasma sami?— Da, grofe!

60

— Sto ste onda uradili, grofice?— Školjku sam izvadila, položila je na pod i okretala

je sve dok nisam u njoj napipala svoje bisere.Za grofa Siegfrieda i grofa Georga grofica Regina po-

stala je pravo čudo od smjele Žene. Obojica su, kao do-govoreno, skinuli monokle i promatrali je. Knez je sućutno upita:

— Jeste li se veoma bojali, dok ste svojim rukamadirali bisernicu, da će vam se Što dogoditi?

— Nisam se, kneže, bojala, samo mi se gadila uginula

životinjica.Obrati se svome mužu i reče:— Poslije objeda ići ćeš sa mnom u kabinu da vidiš

kako ona uginula gadno izgleda.— Smijemo U se i mi pridružiti, draga grofice?— Naravno, kneže, smijete, bit će mi, dapače, drago.— Samo, neka s nama ne ide Ana Marija, da ne vidi

tu uginulu Životinjicu.— To bi se, kneže — reče Ana Marija — moglo reći

za sestru Mariju Tereziju, ali, meni je to poznato, ja sam smajkom i s gospodinom Rankom pomagala bisere stavljati u Školjke.

— Vi se, Ana Marija, niste bojali tih životinjica?— Ja baš nisam slagala bisere u Školjke, sve je to ra

dio sam gospodin Ranko.Ana Marija se sva zažarila spominjući Rankovo ime,

jer joj je i sama pomisao na njega postala dragom. Pogleda kneza koji je kraj nje sjedio i Čeznutljivo promatrao. Bilo joj je da zaplače od očaja. Ništa joj se na knezu nije svi-đalo, sve ju je odbijalo: velika glava pokrivena rijetkom plavom kosom, mali nos i napadno duga brada. Jedino su oči bile lijepe, plave i velike. Ali je bio sušta protivnost lijepom Ranku. Obrva gotovo nije ni imao.

61

U mislima predoči sebi Ranka, sva se zgrozi i pomisli: »Ovaj ovdje, kojega ne ljubim, bit će moj muž. Sudbino, sudbino, zašto si tako nemilosrdna!«Knez joj se obrati, te je upita:

— Jeste li se veoma obradovali, Ana Marija, kad stečuli da dolazim?

— Kako da vam kažem, kneže. .. Vaše mi je društvovrlo ugodno . .. Da, veoma sam se obradovala.

Ana Marija je govorila polagano, te je bila presretna kad ju je majka upitala:

— Ana Marija, ti ćeš poslije objeda reći mornaru nekaotiđe po Ranka da izvadi bisere iz uginule bisernice.

Ana Marija se nasmiješi od sreće, te će majci:— Kad malo zahladi, možemo, majko, svi poći po go

spodina Ranka.Naročito je napadno naglasila riječ »gospodin«.— Nemoj zamarati gospoda, Ana Marija, neka ide

sSm mornar.— Nama će biti drago, grofice! Zar ne, Georg? —

obrati se knez grofu.— Svakako, visosti, svakako — odvrati suho grof

Georg, te se opet okrene prema Mariji Tereziji kojoj je

dotle nešto živo dokazivao.Ana Marija pogleda kneza. Bilo joj ga je žao jer je on sam spomenuo da ide s njom Ranku, kod koga su joj bile misli i kamo ju je srce vuklo.— No, Ana Marija, još mi niste odgovorili jeste li se

radovali mom dolasku?— Vi ste vrlo dobri kneže. Iznenadilo me da ste došli

iz vaše prijestolnice ovamo u zabitno malo mjesto.— Dosta ste rekli, lijepa Ana Marija! Meni je ovdje li

jepo i bit će mi krasno uz vas u vašem milom društvu.Ana Marija se malo trgne:

— Nemojte pretjerivati, kneže, ja nisam takva kakvomme vi držite.

— Ja sam u to duboko uvjeren, draga Ana Marija, čimste pristali da budete mojom. Ja sam presretan, jer ste timedokazali da ste dobri. Vi ste me vrlo, vrlo usrećili.

Ana Marija opet pogleda kneza, te uzdahne napadno duboko. Pogleda svoju odgojiteljicu, i ova joj se blago nasmiješi i nezamjetno kimne glavom, kao da je htjela reći: »Samo hrabro i smjelo, moja draga Ana Marija! Ne smijete se prepuštati maštanju.«

Brodski konobari donosili su nova jela. Knez je često pogledavao grofa Georga jer su se obojica divila dobrim jelima koja su se donosila na stol. Juha od pilećeg sitniša, pa prvo predjelo, pa kuhane ribe, pa pečeni pilići s miješanom salatom, nakon toga jastozi s majonezom, a kao poslastice razne vrste kolača. Pića je bilo na izbor, prvorazredna šljivovica i likeri najpoznatije svjetske marke. Za ribe bijelo vino, a za pečenje dalmatinski opolo. Obitelj Herber navikla je na brojna i fina jela, to je već bilo poznato i knezu. Grof Georg divio se jelu, te mu se svojski osvećivao. Nakon gotovo dva sata konobar je najavio da je u salonu prostrt stol za crnu kavu.

Muškarci su bili razdragani obilnim jelom koje je trebalo zaliti finim vinom. Grof Herber pričao je grofu Ge-orgu o svom velikom gospodarstvu, a naročito o divnoj šumi koju je naumio prodati, i kako se za nju natječu francuski i engelski trgovci. Govorio je o velikim svotama novaca, što je grofa Georga stavljalo u nepriliku, pa je samo kimao glavom. Cas je popravljao ovratnik od košulje, čas manšete na rukama, a najviše se bojao za svoj monokl s kojim se dosta namučio dok ga je sigurno namjestio. — Nisam imao prilike vidjeti vaše vlastelinstvo, ali sam čuo pričati kod nas u Njemačkoj kako su pojedina vlastela

62 63

u Hrvatskoj neobično bogata. Kod nas se govori da je to tako veliko bogatstvo da se mnogi smatrate sasvim samo-stalnim u državi.

Grof Herber se samosvjesno smješkao, te sa zadovolj-stvom gladio bradu. Samo Što nije rekao grofu Georgu: »I ja pripadam u red takve bogate vlastele!« Ali se predo-misli, te nadoda:

— Kod vas u Njemačkoj ima mnoštvo plemića, grofova i različitih velikaša, pa vas nije moguće tolike nadaritizemljom. Vi ste većinom u državnoj službi upravni višičinovnici ili ste u vojsci časnici.

— Imate pravo, gospodine grofe, mi, plemstvo u Njemačkoj, glavni smo i najjači, najsigurniji i najpouzdanijistup njemačke države.

— Zar nije i kod nas tako, dragi grofe Georg? Pa mismo srž carstva austrijskog, bez nas ne bi ono moglo nikako postojati. Mi, vlastele, gospodari smo ogromnih selai zaselaka, strah i trepet svoga kraja, držimo gotovo svadobra u svojim rukama. Vezali smo na taj način stanovnike, te su ovisni o nama, a mi svi zajedno prejasnoj kruniaustrijskoj.

Grofica Regina pogleda svoga muža. Njoj se nije svi-djelo što samo njezin muž zaokuplja grofa Georga. Ali se grof Herber nije dao smesti, već nastavi:

Kod nas je prije bilo još veće vlastele. Bilo ih je u či-loj Hrvatskoj oko petnaest, a među njima je bio najugled-niji veliki i moćni grof Petar Zrinjski. Bio je tako jak i moćan da se digao na našega cara austrijskoga. Baš na njegovoj nevjeri mi, Herberi, temeljimo svoj ugled i svoje bogatstvo. Moj djed general Herber poslan je od njegova veličanstva cara Leopolda da šatre i upokori gorde gro-fove Zrinjske. Moj pradjed došao je u Karlovac s velikom vojskom, ali se nije odmah upustio u borbu, već je kao

dobar strateg, negovorio Zrinjskoga da ode u BeČ i da se ispriča pred njegovim veličanstvom. Grof Zrinski nije dugo htio ništa čuti o tome, već se zatvorio u svojoj tvrđi Ozlju. Moj pradjed nije prestao nagovarati grofa Zrinjskog, te ga je privolio tek onda kada mu je predao vlastoručno pismo cara Leopoida, koji ga lijepo moli da dođe u Beč, da se porazgovore, te da osobno urede nesporazum. Grof Zrinj-ski je povjerovao, te otišao u Beč i, kako vam je sigurno poznato, nije se više nikada vratio, već su pogubljeni i on i njegov Šurjak knez Frankopan u Bečkom Novom Mjestu. Grof Georg je pozorno slušao grofa Herbera, te nekoliko puta ponovio:

— To je vrlo interesantno, to je upravo veoma zanimljivo, o, da, ja sam Čuo za grofove Zrinjske i Frankopane.

Grof George naglasio je riječ Zrinjski i Frankopan tako da je i knez Sicgfried svrnuo pogled na njih, te reče grofu Herberu:

— Ja sam mnogo čuo, a i čitao, o glasovitom grofuZrinjskom koji se bio povezao s Venecijom i Francuskom,a govori se da mu je nudio savez i sam turski sultan.

— Da mu nije austrijska Špijunaža ušla u trag i pomeladiplomatskom intrigom već ugovorenu pomoć od stranetih vlada bio bi učinio veliko djelo za svoju domovinuHrvatsku. Sigurno je da bi je odvojio od austrijske krune,a možda bi se dogodilo i to da bi taj grof Zrinjski srušiomoćno austrijsko carstvo.

Na te riječi kneza Siegfrieda svi su digli glave. Kako može taj mali meklenburški knez izustiti da bi netko mo-gao i pomisliti, a kamoli izgovoriti da se sruši carstvo austrijsko na čelu s moćnom dinastijom Habsburga!

Grofica Regina se usplahiri, te reče knezu:— Pustimo Zrinjske, vaša visosti, njih više nema.— Nemojte, draga grofice, to je vrlo zanimljiva tema.

*>.

64 S Dragulji i »niti I 65

Kod nas se na grofove Zrinjske gleda drugačije nego tu kod nas. Ja samo utvrđujem činjenicu da je grof Zrinjski mogao srušiti austrijsko carstvo, da se digao protiv cara Leopolda. Lud je bio što je vjerovao i napisanoj riječi Le-opoldovoj.

Grof Herber počeo se smijati, te reče knezu:— E, nemojte tako govoriti, vaša visosti, to ne bi bilo

dobro za nas Herbere. Ali, gdje je grof Zrinjski bio dorastao mome pradjedu generalu i pouzdaniku cara Leopolda? Moram istini za volju reći da za grofa Zrinjskogpovijest kaže da je bio junak na maču, kakvoga je povijestrijetko zabilježila, duhom da je bio velik, a tijelom gorostas. Moj je pradjed bio tijelom slab i sitan, ali duhomjači od grofa Zrinjskoga, što se vidi i po tome što je nadmudrio grofa Zrinjskoga. No, što kažete, gospodo? Zarnije moj pradjed bio izvanredan strateg? Njemu je pošloza rukom svladati jačega od sebe, ne povukavši ni mačaiz svojih korica. To je bio taj naš čuveni pradjed generalgrof Herber.

Grof Antun Herber slavodobitno pogladi bradu, kao da je on sam nadmudrio Zrinjskoga. Oči su mu sjale od groznice, a još više od dobrog vina. Činilo se kao da oče-kuje da mu povlađuju.

Grof Georg prihvati monokl koji mu se od vrućine oz-nojio i skliznuo s oka. Obriše lice i monokl, pomno ga namjesti, te se učtivo obrati grofu Antunu Herberu:

— Jest, mora se priznati, to je bio neizmjerno dobarpotez vašeg pradjeda, time je on uistinu učinio neprocjenjivu uslugu austrijskom caru.

Knez Siegfried se naglo okrene grofu Antunu, ali riječi upravi više grofu Georgu:

— Rekao sam, dragi George, to se ne Ja opisati, s timpothvatom bila je u pitanju carska kruna austrijska.

— Baš mi je milo, dragi grofe, Što sam doznao od vaskoliko su vaši pređi vrijedili veličini i moći austrijskogacarstva.

— Ja se ponosim time, ali moram priznati da prejasnacarska kuća Habsburg cijelo vrijeme otada bogato nagrađuje naš dom svim počastima i dobrima, različitim priznanjima i odgovornim položajima u državnoj službi.

Grofica Regina vratila se u salon iz komorice kamo je bila pošla da pogleda biserne Školjke, a najviše zato da vidi uginulu bisernicu, da ne bi kojom nesrečom stradalo njenih divnih dragih deset bisera koji su se još nalazili u školjci.

U salonu je zatekla goste kako sjede i piju crnu kavu i vino. Njezine kćeri dosađivale se sa svojom drugaricom, a grof Antun nije prestao pričati o svojim slavnim predima.

Ventilator, koji se vrtio na stropu, blago je hladio i čistio zrak zagušljiv od mnoštva popuŠenih cigareta. U sa-lonu je bilo ugodnije nego na palubi broda gdje je svom snagom pržilo sunce.

čim se smjestila i uzela hladno piće, grofica Regina obrati se Ani Mariji:

— Sada je ona bisemica još gadnija. Iz nje curi nekaljepljiva sluz, te veoma zaudara. Bojim se da ta smrdljivatekućina ne naškodi mojim dragim biserima. Pomisli,draga Ana Marija, deset bisera! To bi za mene bilo strašno. Veći udarac ne bi me mogao stići. Pomisli, deset bisera!

Grofica Regina rekla je to s nekim reskim naglaskom, tako da su se svi okrenuli k njoj. Uslužni knez Siegfried odmah se ponudi:

— Ako mislite, draga grofice, da bi za vaše biseremoglo biti kasno i pogibeljno, ja ću odmah otići po vašegaribara da ih izvadi.

m

m

66 s*

h 67

— Hvala vam, kneže! Ja bih poslala mornara, ali jeAna Marija predložila da svi pođete po njega, a vi ste se,kneže, složili s njezinom prijedlogom.

Knez se kao na peru okrene prema Ani Mariji:— Jest, da, da, imate pravo, draga Ana Marija, poći

ćemo zajedno po vašega ribara.Ana Marija se zbunila, skupila je obrve i, naglaŠujući

posljednje riječi, odgovorila knezu:— On je sin ribara, ali gospodin Ranko je student filo

zofije. On nama čini uslugu i bez njegove pomoći majkane bi mogla njegovati svoje bisere. Zar nije tako, majko?Gospodin Ranko je fin, obrazovan gospodin.

Rekavši to, Ana Marija podigne glavu, a pogled joj se sukobi s pogledom odgojiteljice. Naglo pocrveni i ponikne. Rukama je popravljala čas kosu, čas haljinu.

— Imaš pravo Ana Marija — reče grofica Regina —taj Ranko nije baš običan ribar, ali nije ni gospodin, kakoti kažeš. No moram priznati, vrlo je učtiv, fin mladić, aliono što je, gospodo, na njemu naročito, to je njegova ljepota:

— Ako zapovijedate, grofice, možemo odmah krenuti.— Ja bih bila za to, kneže, ali je vani takva užasna

omara da još moramo pričekati neko vrijeme, jer Rankone stanuje uz samu obalu, već na strmini nad morem.

Grof Herber obrati se grofici:— Draga Regina, ti si danas sva zaokupljena svojim

biserima, a mene koriš što knezu i grofu Georgu pričamo našoj obitelji. Deset bisera, draga gospodo, to je sitnica,kad ih ima još trideset i šest puta toliko. Zar misliš, dragaRegina, da gospodu ne bi zanimalo da saznaju kako sustari ti biseri.

Grof Herber nije ni čekao odgovora svoje supruge, već nastavi pričati, ponosan i pod utjecajem alkohola:

68

— Pošto je kraljevski sud proglasio krivim grofa Zrinj-skog i kneza Frankopana, carska im je kuća oduzela sva njihova imanja. Naš pradjed general imao je dužnost da pazi da se Hrvati ne bi pobudili zbog Zrinjskoga koji je među njima bio vrlo omiljen. U Karlovcu je naš pradjed imao vjerne suradnike, pukovnika grofa Paradajzera, te kapetane Sauera i Lembergera. Oni su bili vjerni poma-gači našega pradjeda generala i odmah, čim je Zrinjski oti-šao u Beč, dođoše s jakom pratnjom u tvrdi i po bogastvu na glasu poznati grad Ozalj, odakle su u karlovačku tvr-đavu prenijeli sve vrijednosti grofa Zrinjskih. Grof Zrinj-ski imao je vrlo obrazovanu suprugu Katarinu Zrinjsku, koja se opirala, te nije dala nositi vrednote svoje obitelji. Naš pradjed bio je kavalir, pa je popustio, ali je potajno poslao glasnika samom caru Leopoldu, te mu je javio ko-liko neizmjerno blago leži kod grofa Zrinjskog u Ozlju. Tražio je upute Što da radi, a naročito ga je zanimala sud-bina Zrinjskih i Frankopana. Vidite kako je naš pradjed na sve mislio, premda je bio vojnik od glave do pete, ali uvi-jek je postupao ispravno, te nije htio ništa raditi na svoju ruku. Njegovo veličanstva car Leopold odgovorio je vla-storučnim pismom pradjedu i taj list mi čuvamo u svojoj obiteljskoj riznici. Napisan je godine 1671. Iz sadržaja li-sta vidi se da car Leopold moli našega pradjeda neka od-mah pokupi sav pokretni imetak iz grada Ozalj, Carskoj riznici u Beč neka se pošalje sav zlatni i srebrni novac. Našem pradjedu napisao je od riječi do riječi ovako: »Vama, vjerni i odani naš dragi generale, prepuštam sve drugo. Zadržite to sebi ili, prema svom nahođenju, podi-jelite kome hoćete.« Od godine 1671. svi su biseri po želji njegova veličanstva u posjedu naše obitelji. Zato se, go-spodo, nemojte čuditi što moja supruga toliko bdi nad bi-serima znamenite i gorde grofice Katarina Zrinjske, koja

69

1. . ■ ■ ■ - ■ ' ; ■ ■ .J1-^'^!

je umrla u zatvoru u Grazu, jer je bilo dokazano da je nagovarala svoga muža da Hrvatsku otkine iz tadašnjeg austrijskog carstva.— Dragi Antune, pa to ništa ne zanima kneza, a još

manje grofa Georga.— Krivo sudite, draga grofice, baš naprotiv, nas u

Njemačkoj to zanima, a naročito mene jer sam o tome či--tao neSto drugačije.

— Vidite, kneže, baš mi je drago da ste mi to rekli, pavam to i povjeravam, a kad budete član naše porodice,pokazat ću vam i vlastoručno pismo njegova veličanstvau kojem veliča zasluge našega pradjeda za carski dom, štosu na tako lagan način uhvaćeni izdajnici grof Zrinjski iknez Frankopan. Car od riječi do riječi piše: »Samo vama,vjerni naš generale, javljam da je naša želja da se izdajnicipogube. Mi smo uvjereni da če sud naše želje usvojiti.Time će biti zaplijenjena sva imanja grofova Zrinjskih iFrankopana.« Uvjeren sam. dragi kneže, da je u Njemačkoj krivo prikazano da je naš pradjed samovlasno prisvojio imetak grofova Zrinjskih. Opet vam ponovljam da joščuvamo sve darovnice koje je naš slavni pradjed dobio odprejasnog doma Habsburg.

— Vrlo je interesantno to sve što pričate, dragi grofe.Meni nije bilo poznato ništa o tome, ali je moj prijateljknez Siegfried dosta upućen u slučaj grofa Zrinjskog ikneza Frankopana.

— Jest upućen, samo krivo što se tiče vaše porodice.— Dragi grofe, drago mi je da sam vam to pričao i

tako vam slučajno razjasnio, kao i dragom knezu, svombudućem zetu. Samo još napominjem da su i ovdje u javnost ubacili povjesničari da su naš preslavni pradjed grofIvan Herber, grof Paradajzer i kapetani Sauer i Lembergeruzeli i dopremili veliku blagajnu Zrinjskih iz Ozlja i podi-

70

jelili između sebe sve blago obitelji Zrinjskih. Sve su to iznijeli ti hrvatski povjesničari po nekim zapisničarima iz onoga vremena, koji su, po naređenju kraljevske komore, vršili popis dobara. Ti zapisničari, prepisivači, neki Franjo Spoljarić i Petar Prašinski, upisali su, navodno, po pričanju vjernih dvorjana obitelji Zrinjskih, da je naš. slavni pradjed sam svojom rukom skidao ove Čuvene bisere s vrata same grofice Zrinjske Katarine kad ju je uhapsio i dao odvesti u zatvor u Graz. Pomislite, takvo nešto usuđuju se ti hrvatski povjesničari iznositi o mom slavnom pradjedu.

— Daj, dragi Antune, prestani gospodu zamarati! Evo,sparina već malo jenjava, pa ću predložiti našim dragimgostima da se provezu morem. A neka koji mornar odepo Ranka da izvadi bisere iz uginule školjke jer sam vrlonestrpljiva, a nervira me i sama pomisao da moji dragibiseri stoje i dalje u toj crknutoj, smrdljivoj, sluzavoj životinji.

— Prestat ću, draga Regina, dragi kneže i grofe, samozasad, ali toliko da nešto znadete o našoj obitelji. Jošsamo ovako uzgred napominjem da nije tako davno što seu gradu Ozlju, u podrumu dvora, pronašla riznica grofovaZrinjskih.

Grof Antun Herber približi se knezu Siegfriedu, te će nešto tišim glasom:— Pomislite, govori se da se tamo pronašla kraljevska

kruna. Šapuće se da je obitelj Zrinjskih čuvala već stoljećima staru krunu hrvatskih kraljeva, ali ja držim, da je tukrunu grof Zrinjski dobio iz Francuske od svojih saveznika.Zamislite, tako je daleko išao grof Zrinjski! Da mu je pošloza rukom otcijepiti Hrvatsku od Austrije, sebe bi proglasiokraljem Hrvatske. To sam vam tako rekao, ali sve je totajna i sve što se našlo u toj tajnoj riznici odneseno je uBeč jer se predmnijeva da je uz golemo blago, koje je tamo

71

■v .'-:■'.■ ■■--.■■:$<.

■ ' " ', ili"-''i J>'- . - ,■ :■ ■*■■ fV-T;

* i i i

::■'■ .■■'■:v'S.1';/,

pronađeno, bilo i starih pergamena kojima će se poslužiti naša diplomacija, naročito protiv Francuske i Turske.

Knez Siegfried i grof Georg samo su iz učtivosti paž-ljivo slušali domaćina grofa Antuna Herbera, pa oba, kao dogovoreno, odgovore:

— Vrlo interesantno, dapače neobično interesantno.Grof Georg još doda:— Sada je vrijeme da se posvetimo grofici i konte-

sama, bit će nam vrlo drago ako budemo mogli pratitimornare kad pođu po ribara da izvadi bisere.

Ana Marija nije pročula primjedbu grofa Georga, te će napadno oštrim tonom:

— Gospodin Ranko je student filozofije, grofe, on Čininama veb'ku uslugu.

Svi su ustali, samo je grof Antun Herber ostao da sjedi. OČi su mu svjetlucale od dobra i obilna pića, te je slavodo-bitno rekao:

— Da, vidite, moja gospodo, to malo što sam vam rekao dokazuje da moj slavni pradjed nije od imovine Zrinj-skih uzeo ni ono što mu je dopustilo njegovo veličanstvocar Leopold. Ako je uzeo za našu obitelj bisere groficeKatarine Zrinjske, sigurno je na to bio ovlašten. A ja samuvjeren da je naš pradjed, general grof Herber, bio takodobro odgojen da nije baš on osobno skidao s vrata biseregrofice Zrinjske, već je zacijelo samo izdao nalog da toučini netko od njegove pratnje.

— Dragi Antune, nemoj više govoriti o tome, meni jeglavno da ja imam te prekrasne bisere. Da li ih je tvojpradjed oduzeo sam osobno od grofice Katarine Zrinjske,ili je izdao nalog, to se mene ne tiče. Ja ih nosim s velikimponosom i radošću, jer su sada najveći i najvredniji u austrijskom carstvu, a odsada će sjati tako da će od njihblještati plesna dvorana kad ja uđem. Moja pojava ukra-

šena predivnim biserima zasjenit će i okrunjene glave pre-jasnoga našega kraljevskoga doma.

— Ali, draga mama, vi tako zaneseno govorite o biserima, a tatu korite što pripovijeda kako su oni ušli u posjed naše obitelji.

— Moja Ana Marija, ja sam presretna što ih nosim,što rese moje grudi i što s pomoću njihove ljepote mojaosoba postaje sve zanimljivija. Ali sada je dosta, možemose razići. Ja ostajem uz svoje bisere, a vi se provozajte, tepošaljite Ranka da uredi ono s uginulom školjkom.

Mornar je došao i javio da čamac čeka i da mogu od-mah krenuti.

Svi su se počeli užurbano spremati. Grofica ih je upravo tjerala govoreći:

— Pošalji, draga Ana Marija, odmah Ranka, a vi sekupajte, more je predivno. Zar ne, grofe George?

— Očaralo me, grofice, divno plavo more. Ovaj vaškraj je čaroban, priroda je upravo prekrasna, malo divlja,ali baš zato upravo privlačna.

— Vjerujem, dragi grofe, ah" više uživam u dotjeranomMonte Carlu, Nici, Opatiji, pa Ostendeu, to su za meneotmjena kupališta, ovdje sam ja. . . da, vi već znatezašto...

Kontese su došle u bijelim svilenim haljinama. Lagana svila lepršala na njima, premda je bio miran vrući dan. Za njima je došla gospodična Leopoldina, noseći kupaće kostime.

Knez Siegfried gledao je umiljato Anu Mariju i sve više se u nju zaljubljivao. Ali kad je opazio da pratilica nosi grofičine kupaće kostime, obrati se grofu Georgu:

— Dragi George, pobrini se za naše kostime, naši susobari na kopnu, a mi smo sasma zaboravili da bi semogla pružiti prilika za kupanje.

72 73

— Nije potrebna žurba, visosti, za kostime — reče AnaMarija. — Mi se vraćamo na brod, a zatim idemo na kupanje! Pa ni vi, draga gospodična Leopoldina, ne moratenositi kupaće kostime, uzet ćemo ih kasnije kad dovezemogospodina Ranka.

— Zašto tako, draga moja Ana Marija? — reče groficaRegina. — Ja mislim da se vi odvezete na kupanje, a dapošaljete druge po Ranka.

— Kako ti, majko, želiš, ali mislim da mornari ne bitočno izvršili tvoj nalog, pa bi se moglo dogoditi da tvojilijepi biseri ostanu predugo u uginuloj bisernici, a ja znamkako ti nad njima strepiš.

— Dobro, moje dijete! Kako ti na sve misliš! Učinikako želiš, glavno je da se sve uredi s mojim dragim biserima.

Svi su se spustili ljestvama u čamac koji ih odveze prema obali gdje je, na početku grada, na uzvisini, bila kuća ribara Lovre Petričića.

Za kratko vrijeme mornari su doveli čamac pod hridi u jednu malu uvalu, gdje je bilo spremište za ribarske Čamce Lovrine družine i mala kamena kućica gdje su držali svoje lovačke potrepštine.

Cim su došli u uvalu, jedan mornar počeo je zvati:— Gospodaru Lovre! Gospodaru Lovre!Nitko se nije javljao ni na ponovno dozivanje mornara.

Jedan mornar reče:— Znam ja, nema nikoga kod kuće. Nedjelja je, gospa

Luče otišla je u crkvu, a gazda Lovro malo u društvo narazgovor i čašu vina.

— Zovite gospodina Ranka, mornari!— Neće biti ni njega, kontesina, on je sigurno otišao

u grad na šetnju. Gospodin je od velike Škole, ali posto jeono našao bisere i dobro ih prodao, nosi se pravo gospod-

ski, a momak je da ga je milina vidjeti, pa znate, konte-sina, Što je lijepo i oku je drago.

— Sto ćemo sada? Moramo ga naći, potreban je, stvarje vrlo važna.

Grof Georg razgovarao je vrlo živo s Marijom Terezi-jom, te se istinski divio lijepoj prirodi okolice, a najviše se čudio kad su mu mornari tumačili kako je čitava Šibenska luka prirodno tako stvorena da je nikakva vojnička sila ne može osvojiti, te da nema graditelja koji bi znao i mogao napraviti takovo remek-djelo.

Knez je također bio oduševljen, ali je bio nešto uzbu-đen jer je Ana Marija bila zabrinuta kako će pronaći Ranka. Jedan mornar predloži da bi bilo vrlo uputno otići gore do kuće.

— Velika je vrućina, pa jeka ne nosi toliko, možda nasnisu ni čuli.

Ana Marija se ponudi da će ona poći gore do kuće. Sestra joj savjetova, na stranom jeziku, da po toj vru-ćini ne ide na takav brijeg, već neka radije pošalje mornara.

Ana Marija svrne pogled na odgojiteljicu. Gospodična Leopoldina uprla je pogled u nju, nije ništa rekla, ali se vidjelo da ne odobrava njezinu namjeru. Ana Marija će opet:

— Ti, draga sestro, ostani s gospodom. Uživajte u tojlijepoj uvali, a ja se idem propitati za gospodina Ranka.Možda ćemo ga morati potražiti u gradu. Znaš kako jemajka u brizi za bisere.

— Ja ću s vama, draga konteso Ana Marija! — predloži knez.— Nije nužno, draga visosti, to je vrlo blizu.Pogledavši još jednom svoju vjernu drugaricu, koja lagano slegne ramenima, Ana Marija skoči na obalu, te od-

■

74 75

rine kao od šale čamac od obale, tako da se njegova visost knez zaljulja u čamcu i sjedne. Već slijedeći časak Ana Marija bila je visoko na hridi, te nikom pozdravljala ostale u čamcu.

VII

Kućica ribara Lovre bila je nad morem na maloj uzvi-sini. Oko kuće bio je vinograd s dosta smokava i maslina, a pod kućom dva velika badema. Kraj kuće bila je sjenica sva obraštena vinovom lozom, koja je izrasla vrlo gusto, te se preplela po kolcima sa strane i na stropu, tako da je u sjenici bila gusta hladovina.

Ana Marija došla je načas do kuće. Naokolo je vladala tišina, kao da je sve zamrlo. Neko je vrijeme stajala i gle-dala okolo. Nije mogla shvatiti da u toj maloj kućici sta-nuje Ranko.

Kao da se nekoga boji, srce joj je počelo jače kucati, te na prstima pođe do ulaza u kuću. Vrata su bila širom otvorena. Pogleda u kuću. Sa strane bio je stol i dva stolca, kod zida klupa, sprijeda veliki komin nad kojim je visio na lancu kotlić, a na podu su bila dva lonca. Kraj komina bio je ormarić, a na njemu poslagane zdjele, tanjuri i još nekoliko lonaca. Ispod komina ležala je bijela velika mačka, koja je neko vrijeme gledala u Anu Mariju, onda se dignula, protegnula, šapama pogladila brkove i otišla nadesno u sobu. Ana Marija zastala je na sredini kuhinje, i da bi samu sebe umirila, zovne:

— Gospodin Ranko! Jeste li doma?Ćula je samo jeku. Pođe malo nalijevo i proviri u sobu.

Prepoznala je Rankovo odijelo i šešir na stolu. U kutu su bili postelja, jedan dosta mali ormarić, te slika djeteta koje

ide preko brvna, a oko njega anđeo raširio ruke. Opazila je još jednu sliku, ali od sjene nije mogla raspoznati što predstavlja. Zbunila su je tišina i samoća, te pomisao da u toj čednoj sobici spava i da je tu zadovoljan Ranko.

Prenijela se mislima na svoj veliki dvorac u Zagorju, te u velike divne palače u Beču i Pešti i na lijepu starinsku kuću u Zagrebu u Gornjem gradu.

Sjetila se svega onog sjaja j raskoši, svilenih pokrivača, kreveta, velikih ogledala, slika, velikih soba s olaštenim sjajnim podovima po kojima su prostrti lijepi slikoviti sa-govi. Sjetila se i svoje majke koja je prigovarala ocu: »Pa-lača kneza Lichtenensteina mnogo je ljepša od naše, a vrt grofa Andrassija ljepše je uređen od našeg!*

Počela se polagano povlačiti iz prostorije, bojeći se da što ne prevrne. Ogledavala se sad na jednu sad na drugu stranu dok nije sretno došla do vrata.

Pred kućom opet zastane, te otvori usta da opet zovne Ranka. Ali su joj usta ostala otvorena i nisu se oglasila jer je dolje u dvorištu opazila kozu, bijelu kao snijeg.

Promatrajući je, pričini joj se kao da joj maše glavom. To kao da je bio znak da je zove k sebi.

Ana Marija se nesvjesno uputi do koze. Ova zableji, nastojeći da se približi Ani Mariji, u nadi da će joj nešto dati. Ana Marija otkine grančicu smokve i dade je kozi, a ova to pohlepno pojede. Pred kozom je bilo neko granje, ali je ona gotovo već sve lišće obrstila, ostalo joj je samo šiblje.

Ana Marija pođe opet do jedne smokve da otrgne list, te joj se pričini kao da čuje duboko disanje. Držeći list u ruci, napne sluh da čuje otkud dolazi disanje. Zaputi se prema sjenici. Zastane sva zbunjena na ulazu jer je opa-zila kako u dnu na klupi leži i spava Ranko. Ležao je na leđima, a pod glavom je imao obje ruke. Bio je u prugastoj

7677

mornarskoj majici i kratkim hlačama, bose noge prebacio je jednu preko druge i spavao slatko i mimo.

Ana Marija zakorači u sjenicu tiho kao da se i ne do-tiče zemlje. Približi se klupi na kojoj je težao Ranko, te ga stade promatrati. Bio je divan i ovako dok je spavao malo otovrenih usta, tako da su se vidjeli bijeli zubi. Zato vrene oči resile su duge lijepe crne trepavice, a kosa mu je s jedne strane pala na Čelo.

Ana Marija lagano pomakne kosu sa čela, te je namje-sti na glavi. Ranko pomakne glavu, a kosa opet pade. Ana Marija se preplaši, te se udalji korak od Ranka. I dalje ga je promatrala.

Kolebala se neko vrijeme gledajući ga sa željom da mu opet popravi kosu. Spopala ju je želja da mu pogladi kosu i pomiluje lice. Najedanput se trgne, te se zastidi sama pred sobom i ukori: »Pa to nije dostojno mene. Ja. sam djevojka, on je meni mio, ali ja se ne smijem zaboraviti. Opet ju je nešto privuklo Ranku, te posegne rukom da mu pogladi kosu, ali je odmah povuče, te je malo pusti niz tijelo, a bolni uzdah ote joj se iz grudi: »Aj, Što ja na-mjeravam, što ja činim? Ta ja sam kneževa zaručnica.« Nasloni glavu na sjenicu, gledajući opet u Ranka, te po-novi malo glasnije: »Zašto sam ga morala sresti? Koliko je truda t novaca stajalo moju taštu majku dok je pronašla kneza, a mene nije usrećila jer kneza ne mogu ljubiti i njegova me blizina već sada smeta. Ranko, Ranko, drag si, lijep si, ti moj skroviti djevojački san, ali razum mi nalaže da te ne smijem ljubiti.« Sve je to rekla dosta glasno, a naročito je riječ »ljubiti« naglasila s posebnim miljem, te je malo zastala i u sjetnom uzbuđenju ponovila: »Ljubiti! Milovati! Ne, ja to ne smijem, ti dragi, najljepši kraljeviću mojih snova!« Govorila je lagano, riječ po riječ, te se opet približavala Ranku. Korak po korak približavala

78

se na prstima do klupe na kojoj je Ranko mirno spavao. Ana Marija od uzbuđenja nije znala da govori glasno. Kod rijeci »kraljeviću mojih snova« Ranko se doista trgne od sna i otvori oči.

Ana Marija u tom času skoči iz sjenice i skloni se iza badema koji je tu rastao.

— Oh, divno, o, krasno priviđenje! — bilo je prvo štoje Ranko progovorio.

Protare oči, poravna kosu, sjedne na klupu, te će u sebi: »Kako sam mogao tako zorno priviđenje vidjeti, a točno znam da nisam o njoj ništa sanjao. Oh, divne li, predivne slike! Ali ne, to nije bilo priviđenje, ne, nije, duh nije bio! Zar je to moguće, ona moja obožavana Ana Ma-rija! «

Skoči kao jelen iz sjenice na dvorište, pogleda naokolo, te zovnu okrećući se:

— Ana Marija, draga Ana Marija, ako si tu, javi se,Ana Marija, Ana Marija, draga Ana Marija, ja ću sići suma, javi se, draga javi!

Okrene se opet prema sjenici, te iza badema ugleda lice kako mu se smiješi.

Ranko je bio sav izvan sebe od uzbuđenja i pomisli Sto je ona tu. Nalazila se ovdje, a on je spavao! Oh ne-sreće, takvo što neće se nikada ponoviti!

Nije prošao ni trenutak. Ranko je bio kod badema i na rukama držao Anu Mariju. Privinio je k sebi i bez ikakva uvoda ili izjave ljubavi, stao joj ljubiti lice, glavu i usne.

Ana Marija nije uzvraćala poljupce, već je ležala u Rankovu naručaju, te drhtala od straha i uzbuđenja.

Ranko je držao Anu Mariju na rukama, hodao gore dolje po uskom dvorištu kao da se boji da mu tko ne otme njegovo dragocjeno milje, žurno uđe u sjenicu, gdje je

79

prije spavao, držeći u naručaju Anu Mariju. Bio je u ra-dosnoj groznici, te ju je opet stao ljubiti.

Ana Marija mu stavi ruku na usta. To ga načas smele. Ona ga pogleda, te ga tiho i lagano upita:

— Voliš me, Ranko?— Da li te volim? Ne znam je li to ljubav, neću o tome

sada misliti, ali te ne dam, ja te ne puštam od sebe, U simoja draga, Ana Marija!

Sagne glavu da je opet poljubi. Ana Marija mu to za-priječi rukom koju mu stavi na ćelo. On je lagano prilju-bio svoje lice njezinu. Ona mu je govorila:

— Nemoj više, Ranico, mene je nečega strah, ja se tebene bojim, ali pred nečim strepim.

— Onda me ne ljubiš, Ana Marija! Čega se imaš bojati, ja te silno ljubim. Kako je moja ljubav velika, neznam, ali znam da te ljubim. Daj da te ljubim! Čeznemza tim, beskrajna je Čežnja koja me vuče k tebi. Gledaj,sav sam nekako omamljen, Ana Marija, ja te volim, jasilno čeznem za tobom, ti moja draga, mala, nježna AnaMarija!

Ruka joj klone, a on je stade strasno ljubiti. Cuo se isprekidani šapat:

— Ranko, Ranko, ah, ti, moj dragi Ranko!— Voliš li me, draga, voliš li me uistinu, mila moja?— Ti znaš da te volim, zato sam i došla što te volim.— Zar zbilja, Ana Marija, ti voliš mene, baš mene,

draga moja?Opet ju je stao ljubiti, a ona mu je uzvraćala poljupce.

Nisu se čule riječi, već strasni uzdasi koji uzimaju dah. Oboje je omamila strast, on joj je počeo gladiti kosu, a ona je zarinula svoje prste u njegovu bujnu kosu, pa mu je glavu Čas dizala nad svoju i opet privlačila da ga ljubi, uz tihi šapat:

— Znam samo da te ljubim, za drugo nemam snage damislim. Pijana sam, veoma sam pijana! Opila me je ljubavprema tebi. Ili si me ti opio svojom ljubavi.

— Ja sam opio i sebe i tebe, ja, Ana Marija, ja, jer menešto vrlo jako veže uz tebe. Znaš li, razumiješ li me,shvaćaš li to, draga moja mala Ana Marija?

Ponovo ju je stao požudno ljubiti, a ona mu je toplo uzvraćala poljupce, te je počeo gubiti svijest. Priljubio se sasma blizu uz nju, te više nije njime razum vladao.

Ana Marija je nesvjesno, ali instinktivno uklanjala nje-gove ruke sa svoga tijela, ali je i ona klonula. Samo je kao u bunilu govorila:

— Nemoj, Ranko, to ne, Ranko moj dragi, ljubljeniRanko!

Bili su toliko zaneseni da je njezina obrana bila previše nježna i krhka da bi se oboje osvijestilo. Svuda je vladala tišina, i nije se ništa čulo, osim šapata mora koje je dolje pod pećinom udaralo u hridi.

Iz sjenice su se uz naglo disanje čule isprekidane riječi:— Volim te, čeznem već dugo za tobom, žudim za to

bom, draga moja mala.— Nemoj, Ranko, pusti, Ranko, Ranko!Pod pećinom je more disalo svojim vječnim nemirom,

ali njih dvoje u sjenici nisu sada marili da li ono Što prigo-vara, brani, pjeva, plače ili Što zapovijeda. Najednoć se začuje blejanje koze, a zatim glas njezine gospodarice:

— Teško si me dočekala, kozice moja, gladna si, je li,tebi vruće, čekaj samo malo, sada ću ja doći do tebe idati ti vode, a evo i malo granja koje sam našla. Kako sesamo skriva, da ga sunce ne oprži.

Nejasan glas Čuo se iz sjenice i po glasu se nije moglo razbrati je li to bolan, veseo, srdit ili radostan glas, je li to bila kletva ili molitva.

80 € Dragulji ■ strasti 81

Oboje su sjedili na klupi spuštenih glava. Ruke su im klonule, a srca tako jako kucala da su teško dolazili do daha. Nisu se usudili pogledati jedno u drugo.

Na dvorištu se čulo Lucino hodanje. Opet se čulo kako govori kozi:

— Evo, ti, sirotice, malo vodice, tvoja gospodarica zadržala se predugo u gradu, i moj Ranko sigurno negdjespava. On, neka, neka, naradi se dosta oko tih loščura,neka dijete počiva.

Ranko okrene glavu, pogleda bojažljivo Anu Mariju, a ona mu se milo nasmiješi. To ga osokoli, uzme je za ruku i prošapće:

— Oprosti, draga mala, ah' kraj tebe sam izgubio svijest.

— Sretna sam da me tako silno voliš. Ja tebe neću nikada prestati voljeti.

— Zar ni onda ako se udaš za svoga kneza?— Nemoj me, Ranko, podsjećati na to! Da, zbilja, što

će oni reći? Mene tako dugo nema, a mama će očajavatizbog deset bisera koji se još nalaze u uginuloj bisernici.

Opet se čuo Lucin glas:— Sada sam te napojila, na, evo malo brsti lišće, a

kada malo popusti vrućina, onda ću te pustiti da se maloproskačeš po ovome kršu, a ti ćeš već nešto naći da pre-grizeš. Sada da pogledam moga Ranka, on će biti sigurnožedan u toj vrućini. Grlo će mu se osušiti.

Luče je glasno mislila:— O, lijepa li je mladost, tvrdo spava, da bih kraj

njega cijelu kuću mogla odnijeti.Ranku je dobro došla majčina primjedba. Izađe pred

sjenicu da ga vidi majka.— Ja ne spavam, majko, ne spavam, ja se evo razgo

varam, moram na brod do gospode.

— Rekao si da danas nećeš ići na brod — reče majka.— Da, rekao sam, majko, ali evo došla je po mene

mlada kontesina, pa evo moram ići.Ana Marija je popravljala haljinu, te pogladila kosu.

Ranko je izvuče pred sjenicu do koje je došla Luče.— Zdravo bili, kontesino, dobro došli u našu kuću!Okrene se Ranku, te ga upita:— Jesi li, sinko, čime ponudio, kontesinu? Znaš naš

običaj kad netko prvi put dođe u kuću.Ranko se zbunio, nije znao odgovoriti majci, već pro-

muca:— Da, majko . .. nisam ... jest. .. htio sam, pa sam

zaboravio.— Sad ću ja vama dati čašicu prošeka, domaćega, mo

ga domaćega.— Hvala vam, draga gospođo, hvala vam, radije čašu

vode, veoma sam žedna.— Hoću, drago dijete, i vode hoću, ali prvo čašicu

prošeka, a onda vode, lakše ćete ubiti žeđ u toj velikojvrućini.

Ranko pogleda Anu Mariju, pa majku. Bio je sav zbu-njen i nije smogao riječi. Majka začas donese prošeka i vode, te će Ranku:

— Ako moraš, sine, na brod, onda se obuci, blagdanje, nećeš takav među svijet.

— Da, molim, Ranko — reče Ana Marija — mi moramo na brod, dolje me čekaju s barkom, bit će u briziza mene. Obucite se, Ranko, a vas lijepo molim, dragagospođo, da me sprovedete do mora.

— Vrlo rado, kontesino, a ti se, sinko, požuri, da tedolje dugo ne čekaju.

— Evo me začas, majko, ja sam brzo gotov s odijevanjem.

H

. r - ' ' . -■- . , - -■ ■

"■■■.■■■ ■ . '■ : . : - ;J .

82 83

Sav smeten. Ranko uđe u sobu. Stao je na sredinu svoje sobice, jednom se rukom podbočio, a drugu je stavio na stol. Bio je još pod dojmom uzbuđenja i strasti. Cuo je srce koje mu je jako udaralo, a dotad nepoznata voljkost prolazila mu tijelom. Zurio je u jednu tačku na zidu so-bice. Onda se prene, te će sam sebi: »Stidim se samoga sebe! Kako se nisam mogao suzdržati. Sto je to i kakav je to grozni nagon zavladao sa mnom? Samoga sebe ne mogu prepoznati. Zar je to takva ljubav koja se pojavila u meni, čim sam prvi puta ugledao Anu Mariju? Pitao sam majku čisto naivno je li grijeh ljubiti, a mogu li i smijem li joj reći kakva se niska požuda pojavila kod mene čim sam uhvatio priliku za to?

Nije se ni dotako odijela, već je stajao na istom mjestu kako je ušao u sobu. Zarine obje ruke u kosu, stisne ru-kama glavu, nagne glavu natrag, te ostade u tom položaju i reče sam sebi: »Volim je, ljubim je, čeznem, žudim za njom, osjetio sam da i ona mene voli, ali ne ovako kako ja nju, no ipak me voli!« Najedanput se strese, a tihi drh-tavi Šapat izađe mu iz usta: »A ako me sada, nakon ovoga, prezre?«: Ništa vize nije izustio, već šuteći složi ruke na prsima. Nakon par časaka zabaci glavu i samosvjesno, kako je svojstveno lijepim ljidima, osobito našim Dalma-tincima, reče sam sebi: »Zar mene da prezre? Zar ja nisam vrijedan nje? Ona je grofica, a ja sin ribara, ali zar nije maloprije drhtala u mom naručaju, i da nije bilo majke, bila bi zauvijek moja. Zar mene da prezre zbog kneza? Nije me strah, premda me tu na kršu dalmatinskom rodila moja siromašna majka Luče.« Udari se u prsa, te će još: ponosnije: »Rodila me zdravog, Čilog, jakog, a kažu mi svi, a i sam vidim, i lijepog. Odgojili su me u poštenju! Eto, slušao sam ih uvijek, samo sam sada otkazao posluš-nost jer se ne mogu iskreno vezati da ću biti dobar sve-

84

ćenik, pa sam došao kući da učim nešto drugo korisno za Život i budućnost. Nije me strah za moju dragu Anu Mariju, ali njezina okolina mi je neće dati. Gospoda su to, grofovi i grofice, bogataši, a sudeći po svemu, njezin je otac vrlo imućan. Lijepo je živjeti bogatim ljudima, svaku udobnost mogu sebi dopustiti. Ana Marija je bogata, uz nju ću biti bogat i ja. Oh, kako će mi biti lijepo! Imat ću dragu, milu, lijepu ženicu, još k tome imućnu! Lako ću svršiti visoke škole, neće se morati otac mućiti za mene, jo£ ću moći davati njemu, neću ja uludo bacati novac.« Malo posuti, pa nastavi: »Već ih čujem kako će govoriti ili se čuditi: »Oženio se bogatom ženom samo zato da mu bude lijepo! što su takvi ljudi glupi natražnjaci! Upravo je dobro da se blago dijeli među one koji ga nemaju, a po-trebno im je da bi sebi uredili ljepši život. Zar nisu možda pravi muž i čestita žena dva tijela, a jedna duša? Sto ima muž, daje ženi, što posjeduje žena, pruža mužu! Bez jed-noga ili drugoga ne stvara se ništa. Pojedinac je osamljen, bijedan, nemoćan. Tako ja shvaćam, a tako ću reći i svo-joj dragoj Ani Mariji. Nas ne smije dijeliti njezino bogat-stvo, a ni njezin društveni položaj! Ona mene voli!« Smijeh mu se pojavi na usnama, oči mu se zakrijese, te stade sa-moga sebe uvjeravati: »Osjetio sam da me ona ipak ljubi! Lijepih li čari života; ljubiti i biti ljubljen! Oh, što je kra-san, što je divan ovaj svijet!« Složi prste unakrst, te zabaci ruke na Siju: »Živote, moj dragi živote, kako si lijep, mio, divan prekrasan! Grabit ću te, loviti gdje mognem, opre-zno, ali čvrsto te držati objema rukama, a onda ću do mile volje uživati u tebi!«

— Sto bi to htio, Ranko, sine? — prene ga majka izmaStanja.

— Ništa, majko, ništa, samo glasno mislim.— Sine moj, ja sam se vratila s obale, a ti još nisi obu-

85

I

Čen. Gospoda su bila u brizi za kontesinu, a sada će još čekati na tebe.

— Neka čekaju, majko, neću dugo, evo mene za jedančas.

Luče uđe u sobu, te će s vrata:— JoŠ si onako kako sam te ostavila. Ranko, Ranko,

pa tebi kao da se neće na brod do gospode! Sav si mi nekako zbunjen, sine moj. Idi, mili moj, idi na brod, dobroplaćaju, već imamo lijepih novaca na strani za tvoje školovanje u velikom gradu. Razumijem te, sine, školarac si, pati je teško raditi taj, može se reci, ribarski posao, ali, eto,sam si htio i počeo, nismo te, sine, silili ni ja, a, moramoreći po dusi, ni otac.

— Nemojte mi, majko, o tome govoriti, ja i ne mislimna lo, ja sam sretan što idem na brod, ja sam se malo zanio u mislima. Brod, ribarenje, školjke, to je sve skopčanos mojom srećom, s budućnošću mojom. Da li me vi sadarazumijete, majko?

— Kako ne bih sine, tebe razumjela! S ovim novcempoći ćeš na visoke Škole, bit ćeš danas-sutra veliki gospodin, nama na čast i ponos.

Ranko skoči do majke, zagrli je i poljubi:— Majko, majko draga, dobra, brižna majko, niste me

baš sasvim razumjeli. Danas mi je još draže da ne shvaćatetako majko! Evo mene gotova. Zbogom, majko, do viđenja!

— Zbogom, sine moj, milo dijete moje!Ranku nije dugo trebalo i već je bio na obali gdje su

ga jedva dočekali. Čamac je bio malo udaljen od obale, te je Ranko Čekao na hridi dok su doveslali do njega.

Ana Marija je bila sretna kada je čula kako je grof Georg rekao: — Mislim da slikar ne bi mogao ljepšega mladića nasli- i

kati, a klesar isklesati. Krasan je taj ribar! Kako se samo plemenito i ponosmo drži!

Ana Marija ljupko pogleda svoju vjernu odgojiteljicu koja je shvatila njenu molbu, te reče:

— Grofe Kaltbrunenu, taj je mladić sin ribara, ali jeinače sveučilištarac.

— Oprostite, gospođo, nešto sam čuo, ali sam labora-vio. Rijetko se vidi tako plemenita ljepota.Ranko je lagano, ali sigurno uskočio u čamac, pozdravio prisutne, te zamolio da mu oproste Što su dugo čekali. Marija Terezija, onako uzgred, primijeti:

— Budite uvjereni, gospodine Ranko, ne bismo vastako dugo čekali, ali je naša sestra zaboravila da se vratis one vaše vrleti.

— Nisam bio kod kuće, pa me kontesa Ana Marija čekala.

— Ali, draga Marija Terezija, ako ima krivnje, ja samkriva, molim još jednom sve vas da me ispričate.

— Nama je bilo, dapače, lijepo, draga Ana Marija, alisiromah knez bio je očajan i u brizi za tebe.

— Hvala vam, kneže, na pažnji — reče Ana Marija —ali nije bilo potrebno. Ja sam Čekala gospodina Ranka.Zar nije tako, gospodine Ranko? Ja znam majčinu briguza njezine bisere. Evo nas kod broda, a glavno je za majkuda je došao s nama gospodin Ranko.

— Možda imate pravo, kontesa Ana Marija! — rečeRanko.

Pogledah" su se i razumjeli, a njihov topli pogled nije umakao odanoj no strogoj odgojiteljici. Ona šapne Ani Mariji:

— Knez je već htio poći po vas, drago moje dijete, alisreća vaša što je plašljiv, te je poslušao moj savjet. Opasnaigra, Ana Marija, Ana Marija!

86 87

Ranko se posljednji popeo na brod. Grofica Regina uzela ga bez uvoda za ruku i povukla sva izvan sebe u kajitu, užurbano mu govoreći:

— Gledajte, Ranko, tu u tom uginulom stvoru leži mojih divnih deset bisera! Vadite ih brzo, da se ne pokvare.

— Budite mirni, gospođo grofice! Tko vam je to rekao? Mogu biti i godinu dana u Školjci, neće se tako brzopokvariti. Bilo bi pametnije da je niste vadili iz mora.Samo da se presvučem! Moram naći živu školjku.— Samo brzo, samo brzo, skidajte se, ja ću se okrenuti. Ranko je, na sreću, imao na sebi kupaće gaćice. Skine cipele, košulju i hlače, uđe u vodu i potraži živu bjeloru-žičastu bisernicu. Položi je kraj sebe, a iz uginule školjke stade vaditi grofičine bisere. Jedva što je iz mokre, smrd-ljive sluzave školjke, izvadio bisere, a grofica mu ih zgrabi iz ruku, podigne ih u zrak prema svjetlu, te sva presretna poviče:

— Divni su, sjajni su!Stade ih prinositi licu, dapače ih je nekoliko puta po-

ljubila, onako smrdljive, s kojih se cijedila sluz uginule školjke. Kao luda istrči na palubu, te stade dozivati svoje goste, pokazujući im divnih deset zrna bisera. Biseri su kružili od ruke do ruke, čulo se samo divljenje, a naročito je grof Georg bio ushićen, te je više puta ponavljao:

— Rijetki primjerci, predivno, bogovsko!Grofica Regina uživala je u tome kako se grof divi bi-

serima. Kako će tek biti ushićen kad vidi tri stotine šez-deset i pet zrna.

Ranko je čekao groficu u kajiti. Izvadio je uginulu bi-sernicu, pregledao je, te našao ogromnu količinu biserne sluzi u nutrini školjke. Pokušao je sreću. Pogledao je u nutrinu, ali ni jednog zmca više nije bilo u njoj. Sva drago-cjena sluz razlila se po velikoj školjci.

Bacio je u more bisemicu, oprao školjku, te i on izi-šao na palubu za groficom.

— Pogledajte, gospođo grofice, kako se divno sja! Ovoje bio rijedak primjerak, šteta što je uginula, vaši su biseri sigurno dobili još ljepši sjaj.

— Divni su, divni su, gledajte Ranko!Grofica uzme bisere od grofa Georga, te ih sva izvan

sebe prinese ustima:— Ali gospođo grofice što to radite? Vidite da nisu

dosta lijepi, moramo ih oprati u moru, sluzavi su i smrdeod uginule bisernice.

Ranko pogleda sve i još više naglasi:— Morate se dobro oprati, jer biste se mogli razboljeti,

uginula bisernica je vrlo nezdrava.Svi su se odmaknuli, samo su grofica i Ana Marija

ostale uz Ranka. One su pošle s njim u kajitu, da pre-mjeste bisere u živu bisernicu.

Ranko se obukao, a smirena grofica uzme ključ od ka-jite, te se zaputi u salon. S njom je išla i Ana Marija, a Ranko iz uČtivosti malo iza njih. Na palubi se Ana Marija okrene, te će Ranku:

— Gospodine Ranko, vi ste umirili i usrećili mojumajku, sada ne strepi za svoje bisere, lijepo vas molim.izvolite s nama na užinu.

— Hvala vam, konteso Ana Marija!— Ne primamo hvalu, gospodine Ranko, vi biste se si

gurno ljepše zabavali da vas nismo zvali. Izvolite s namau salon.

Ranko je vidio da grofici Regini nije to pravo, ali je pošao na poziv Ane Marije. U ušima mu je zujala njegova maloprijašnja odluka: »Uživaj u lijepom životu gdje mo-žeš i gdje ti se pruži prilika!«

Grof Antun Herber vrlo se iznenadio kada je opazio

88 89

da je ušao i Ranko. Vječno brižni knez pohitao je pred Anu Mariju da je konačno izvede iz društva tog ribara. Grof Georg i Marija Terezija napadno su se zabavljali udvoje, samo da se ne moraju osvrtati na Ranka.

Ana Marija bila je s knezom. On ju je već nekolika puta pitao izvan sebe:

— Nije li vam se moglo nešto dogoditi, draga mojaAna Marija, dok ste tražili gospodina Ranka? Meni se činida je to pustoš, tamo visoko na pećini. Mogli ste pasti.Strašna mi je pomisao da ste mogli pasti i survati se umore.

— Varate se, kneže, gore je lijepo, a ja nisam tako nespretna da bih pala. Zar ne, gospodična Leopoldina?

Ana Marija pogleda svoju saveznicu. Ova pode do Ranka, koji je bio s kapetanom, ponudi obojicu zakuskom i ostade u razgovoru s njima. JoŠ je užina bila u toku, kada Ana Marija reče svima:

— Imam divan prijedlog! Hajdemo da se kupamo!Užasno je sparno, a gospodin Ranko je obećao da će nasodvesti u jednu lijepu uvalu gdje je divno kupanje.

— Svuda je ovdje lijepo, konteso — reče kapetan —ako baš želite i u luci.

— Vjerujem vam, gospodine kapetane, ali zašto da nevidimo nešto novo? — Onda će smiješeći se: — Možda nemate povjerenja u gospodina Ranka? Mislite li da nećeizabrati lijepo mjesto?

— U to ne sumnjam, konteso.— Tko prihvaća moj prijedlog?Knez je bio douševljen, te je potvrdio da je prijedlog

Ane Marije vrlo umjestan. Svi su pošli, Čak se dao nagovo-riti i kapetan. Samo je grofica ostala s mornarima na brodu, da Čuva svoje bisere.

Knez se obrati Ranku:

— Lijepo vas molim da ta uvala, kako kaže Ana Marija, bude na takvu mjestu gdje more nije duboko. Ja znamplivati, ali više na rijeci, velikih dubina prilično se bojim!

— I ja se pridružujem kneževoj molbi — reče grofGeorg. — Dok ne upoznamo vaše more, treba biti naoprezu.

— Upoznati more, grofe, to je nemoguće. Ni mi kojismo rođeni na njemu ne ppznajemo ga sasma. More imasvoje hirove, gospodine grofe, za koje ga nitko ne možepozvati na odgovornost. Zar nije tako, gospodine kapetane?

— Točno tako, RanKo! Evo, gospođe su već gotove zapolazak u čamac.

— Ja sam u neprilici, gospodine kapetane, kamo ću uplitku uvalu.

— Ne brinite se, Ranko, tjerajte na lijevu stranu grada.Tamo je malo prirodnog zelenila, a more je lijepo svugdje,samo treba znati uživati u njemu.

Čamac je bio velik, pa su se svi mogli smjestiti po želji. Svakako, Ana Marija radije bi sjedila uz Ranka na kor-milu nego uz kneza na sredini čamca. Knez je bio presre-tan uz nju, divio se boji mora, te je dobro zapažao i tu-mačio lijepu okolicu šibenskog zaljeva. Ana Marija bila je dobro odgojena djevojka, pa je pažljivo slušala kneza, da-pače je i samo izražavala svoje mišljenje. Samo ju je veoma smetalo što je knez gotovo cijelo vrijeme držao njezine ruke u svojima, te ih svaki čas milovao.

Čamac je plovio brzo. Ranko je pazio na smjer, ali su mu oči često bile na Ani Mariji. Kneza nije gledao, kao da ga i nema. Očima bi preletio preko njega, te se moglo opaziti kao da mu se podruguje.

Došli su na mjesto izvan luke, na čistinu. Bila je to lijepa uvala puna sitnog kamenja, a nad njom šumica.

■

In

(

■

90 91

Umjesto kabine, za skidanje je služila plahta iza velikoga kamena, čemu su se malo čudili knez i grof, jer su navikli na svu udobnost svjetskih kupališta. Svi su se skupili na Čistini pred ulazak u more, žene u svojim dugim kupaćim kostimima sa suncobranom nad sobom, a muškarci s malo duljim gaćicama, te majicom na tijelu.

Ranko je odmah zaronio u more, te malo dalje izronio, tako da pokaže kupačima da se mogu bez bnge kupati. Gledao ih je, te mu bilo smiješno kako bosi gacaju po kamenju, te uvijaju tijelom zbog oštrog kamenja na koje su slučajno stali bosom nogom.

Knez je već nekoliko puta oslovio kapetana, ali se svaki put prekinuo kad je našao pogodan gladak kamen na kome se moglo stajati.— Molim vas, gospodine, da, htio sam vam reći, što

sam vas hlio pitati, gospodine kapetane? Ovdje je moreduboko, otvoreno, nije zagrađeno, zar nas ne bi mogloposjetiti morski pas?

— Mogao bi, mogao, visosti, ali mi bismo ga moraliopaziti, morski pas ne roni duboko, a ni dugo.

Ranko je izišao iz mora, te stao malo podalje na jedan greben u namjeri da opet skoči u more.— Ja bih predložio da se ne ide daleko od obale. Go

spodin kapetan mi kaže, da bi mogao ovamo zalutati morski pas.

— Da, rekao sam, visosti, mogao bi, ali budite bezbrige.

— Zar uistinu ima tu morskih pasa, gospodine kapetane?

— Ima, gospodine grofe, kao i u svakom moru.— Jeste li vi vidjeli kojeg?— Vidio sam ih, gospodine grofe, vrlo mnogo, dapače

prigodom traženja bisera njezinog veličanstva. Kad smo se

vraćali u Pulu, ulovili smo morskog psa teškog sedamnaest kvintala.— Strašna neman! Ta bi nas sve progutala!— Vjerujte mi, kneže, dugo nas je slijedio. Onda sam

dao slamom napuniti jedno bijelo mornarsko odijelo, prikačio ga na sidro i tako stegnuo lanac da se brodić okrenuo. Jedva smo ga dovukli u luku. Tamo smo ga ubili.Bio je ogroman, još neviđen u ovim vodama.

— Oprez je uvijek dobar, zato budimo na oprezu.— Hvala vam, kneže, za savjet, ali dosta sunčanja,

hajdemo u more.— Samo ne predaleko, Ana Marija!— Ne bojim se, kneže, pa toliko vas je kavalira da bi

me netko od vas spasio.Plivali su i sunčali se prema želji. Ranko je najviše i najdalje plivao od obale. Nije ga privlačio nitko od društva, osim Ana Marija, ali od nje se nije htio udaljiti

knez.Ana Marija plivala je samo uz obalu, iako je željela otići dalje od obale, u blizinu Ranka. Ali ju je knez zaklinjao da se ne udaljuje.Grof Antun Herber razgovarao se s kapetanom, močio noge u vodi, sunčao se, a mornari su se hladili kapljicom. Grof Georg smatrao je dužnošću da udvara Mariji

Tere-ziji. Gospodične odgojiteljice zavukle su se kraj jedne hridi, da ne dođu do izražanja njihove draži pred muškarcima.Knez Siegfried praćakao se uz Anu Mariju, a Ranko je legao na jedan plosnat kamen, te izložio tijelo suncu. Ispod oka je pogledavao Anu Mariju, a ona mu je

uzvraćala pogled.Grof Antun oslovi kneza, te ga pozove na čašu limunade. Knez se zaputi do grofa i kapetana. Nekoliko je puta zahvalio na dobroj limunadi, koja mu je

izvanredno prijala.

92 93

m

Ana Marija ostala je sama. Udaljila se dosta daleko od obale, a Ranko ju je slijedio pogledom. Zamijetio je, kako mu je dala znak da je slijedi. Ostao je i dalje na hridi, ne zato što ne bi rado slijedio Anu Mariju, već mu je to bra-nila ona prirođena pristojnost da ne trči za njom, jedva dočekavši da je uhvati nasamo. Knez je bio zaprepašten kad je vidio kako je daleko otplivala Ana Marija. — Kao otmjen kavalir, odlučio je zaplivati za njom. Ali je, kao oprezan Nijemac, ipak upitao:

— Gospodine kapetane, je li velika dubina ondje gdjese nalazi Ana Marija?

— Vrlo velika, visosti, može biti oko šezdeset metaradubine.

— Dragi grofe, pozovite Anu Mariju da se vrati. Vasće poslušati. Ja sam užasno uzrujan, mogao bi na nesrećunaići morski pas.

— Tu nema opasnosti, visosti, ali ne preporučujemkontesi da pliva dalje.

Grof Antun pozove Anu Mariju, ali mu ona, smijući se, poviče:

— More je ovdje divno, zeleno i modro, ne znaš, je Usmaragdne ili safirske boje. Evo me odmah na obali.

Knez je bio istinski uzbuđen, stajao je na obali, njihao se na tankim nogama. Ranko je ležao mirno na svojoj hridi. Ana Marija pogleda kneza koji je lomatao rukama kao da će je time dovući Što prije -do obale. Svrne pogled na Ranka koji ju je promatrao, ali je mirno ležao i držao ruke pod glavom.

Najedanput Ana Marija stade zvati u pomoć:— Joj, joj, uhvatio me grč u nozi!Počela je udarati rukama po moru kao da se bori.

Na obali je nastalo zaprepaštenje, svi su ustali, te stali vikati:

— Brzo spašavati, brzo spašavati!Knez skoči u vodu, ali problijedi kao i grof Georg!

Odgojiteljice su zaboravile svoj stid pred muškarcima, te stale mahati suncobranima.

Kapetan je naložio jednom mornaru da pohita do Ane Marije. Vidjeli su kako se njeno tijelo diže, pa zatvorili rukama oči uz bolan jauk:

— Jadna, jadna Ana Marijo! Strašna smrt od morskogpsa! Pred našim očima!

Ali kapetan odjednom reče kroz smijeh:— Grofe, kneže, umirite se! Gledajte, grofe, gospo

dične! Pa ona je sigurna u Rankovim rukama.Na riječ »Rankovim« svi su došli k sebi i pogledali.

Doista, Ana Marija ležala je na Rankovim leđima, koji ju je tako vukao prema obali.

— Samo lagano, Ranko — govorila je Ana MarijaRanku — kako mi je lijepo ležati ovako na tvojim leđima.Nisam znala kako bi došao do mene. Preplašila sam sve,ali ništa zato, znala sam da se neće nitko usuditi doći osimtebe. Nemoj ići brzo obali, ovako mi je kao da sam u raju.

Kapetan je pitao bi li poslao čamac.— Bila bi sramota, gospodine kapetane — odgovori

Ranko — za ovo par koraka! — obrati se Ani Mariji.— Evo, moramo ha kraj, Ana Marija!— Kad se mora, mora se! Bilo mi je lijepo. Samo sam

se bojala da nećeš doći ti, već mornar sa čamcem. Gorkobih se razočarala.

— Ja sam zaronio odmah čim sam te čuo da vičeš.Dobro si glumila utopljenicu. I ja sam mislio da je ozbiljno.

— To neka ostane naša tajna! Sada si ti moj spasitelj!Junak dana!

Ana Marija sklizne s Ranka, te otpliva onih par metara do obale. Hinila je da je grč popifctio.

■

9495

Hktt

— Govorio sam vam, draga moja Ana Marija, nemojte daleko! Kako smo se preplašili.

— Neobično sam sretna da me svi tako volite, hvalavama, kneže, za sućut. Samo ne znam zašto je nastao takostrašan vrisak kad me gospodin Ranko podigao nad vodu?

— Nismo vidjeli da tko pliva prema tebi, a najedanput si bila Čitava na površini, a nešto pod tobom.

— Bili smo uvjereni da je morska neman. Ah, dragaAna Marija!

Svi su se okupili oko nje. Došao je i Ranko, Ana Ma-

rija reče svima:— Ako me volite, zahvalite gospodinu Ranku, bez

njega bih sada bila u morskoj dubini među ribama.— Gospodine Ranko, ja sam vam neobično zahvalan

što ste spasili moju kćerku.— Bila mi je dužnost, gospodine grofe.— Imali ste prisutnost duha. Mornari su tu, i čamac

je tu, a nitko osim gospodina kapetana nije se sjetio. Krajvas se kontesa ne bi utopila, jedino bi popila više mora,a to nije nezdravo.

— Ja sam vaš najveći dužnik, gospodine Ranko, recitekako da vas nagradim? — upita knez Siegfried.

— Nagrade, kneže, ne treba! Odužiti se! — pogledaAna Marija kneza, te produži: — Samo prijazna riječ,vaša visosti!

— Hvala vam, po stotinu puta hvala! GospodineRanko, da, vi ste junak, dijete mora, bez vas možda nebih imao svoje drage Ane Marije. Oh, strahota! Sto bi mikazali moji podanici da mi se izabranica utopila pred mojim očima.

— Bilo bi to uistinu strašno, vaša visosti — reče Ranko — ali evo, kontesa je zdrava, samo je malo preplašena. Kad se umiri, opet će zaplivati, zar ne, konteso?

— Plivat ću, kako ne, gospodine Ranko! Pa to nijeništa, grč se rijetko ponavlja.

— Ali sad morate dopustiti, Ana Marija, ja moram bolje bdjeti nad vama.

— Hvala na brizi i pažnji, visosti, osjećat ću se ugodnopod vašim okriljem.

Ana Marija pogleda kneza, pogleda i Ranka pa se po-vuče sa svojom odgojiteljicom malo dalje pod jednu pe-ćinu.

— Vrlo sam uzbuđena, draga moja Ana Marija!— Nećete biti uzbuđeni, gospodična Leopoldina, ako

vam priznam da je to bila samo igra.— Ali, Ana Marija, draga Ana Marija, pa ja te ne pre

poznajem, zar si ti to ona, draga, razborita Ana Marija?— Ja sam to, gospodična, da, ja, željela sam da dođe

do mene. Ah, kako mi je bilo lijepo zagrliti ga pred svimavama, dapače sam ga i poljubila.

— Zgražavam se od pomisli, Ana Marija! Zar moj odgoj nije imao nikakva utjecaja na tebe? A ja sam te smatrala najuzoritijom djevojkom koja uopće postoji!

— Pa ja to i jesam, gospodična! Ali, zar sam ja kriva,što sam ga zavoljela? Ah, kad biste vi mogli pojmiti kakoga volim! Pogledajte, gospodična, sada stoje svi zajedno.Kako odskače njegova ljepota!

— Ana Marija, zabranjujem ti da govoriš o muškoj ljepoti! Ta ti si dobro odgojena djevojka.

— Previše dobro, gospodična Leopoldina, ali mi smou internatu o svemu govorile, barem sam svašta čula, akoi nisam sama ništa doživjela. Gledajte moga zaručnika,njegovu visost! Tanke noge, odviše debeo trbuh, okruglaprsa, tanke ruke, dosta velika glava na pretankom vratu.Pogledajte Ranka! Kako je rekao grof Georg, ni umjetnikga ne bi mogao ljepšeg zamisliti.

■i.•• .

96 7 Dragulji i uradi I 97

— Prestani, Ana Marija, prestani! Ne mogu to slušatiiz tvojih usta. Ja te pratim otkako si rođena, ja te neizmjerno volim, ne shvaćam te, ali osjećam i znam da knezučiniš krivo. Majka i otac bi očajavali da te čuju. Znaš koliko je ocu, a još više majci, stalo da se udaš za njegovuvisost.

— Znam to, gospodična, znam, no strašna mi je i pomisao poći za nelj ubijenog a, pa bio on knez ili kraljević!

— Prije nisi tako govorila. Sjećaš li se, Ana Marija,kako si mi govorila, još prije nekoliko dana, da ću ja bitiprva tvoja dvorska dama, kako si stvarala plan kako ćešurediti život kao kneginja od Macklenburga.

— Da, ja sam to govorila, vidjela sam sebe, kao uprići, kneginjicom, nisam prezirala kneza, drag je i ljubazan, i uz njega bih mogla činiti sve Što bih željela. Alisada, gospodična, kad znam Sto je ljubav, neću moći živjeti. Vjerujte mi, umrijet ću od tuge ako budem moralabiti njegova. Da, umrijet ću od bola, draga gospodična, amorat ću ga uzeti za muža.

— Nemoj pretjerivati, draga Ana Marija! Ranko je uistinu divan mladić! Ja sam već daleko od toga da bih pomišljala na ljubav, ali se ne mogu otresti misli, da bihs njegovih usta rado posrkala malo ljubavi.

— No, vidite, gospodična, eto i vama se on sviđa.— To je samo tako uzgred rečeno, Ana Marija! Shvati

me i razumij. Mi smo tu na osami, u malom gradu, neopćimo ni s kim, već živimo za sebe na brodu. Majka jezaokupljena svojim biserima. Tebi je dosadno. I tada sepojavio Ranko, koji svojom lijepom pojavom zasjenjujekneza. Ovdje njegova visost ne predstavlja ništa drugo, većsebe sama. Nema pratnje, nema sjaja, nema raskoši ni palače, nema kočije, konja ni sjajne pratnje koja se samonjemu klanja. Kad vidiš tu promjenu, onda ćeš mi dati

za pravo da će to zasjeniti tvoga Ranka i da će ta velika, ali časovita ljubav brzo pasti u zaborav. Budi*razborita, Ana Marija! Ti si odgojena da budeš u najvišem i najot-mjenijem društvu carstva, a ne da ti zavrti glavom jedan lijepi mladić, ribarev sin.

— Slušam vas, draga gospodična, i zamišljam u maštipalače, kočije, pratnju i princa u sjajnoj odori, kako silaziniz ukrašene stepenice. Svi mu se klanjaju i još više dive,jer je lijep i vitak, njegov pogled svakoga usrećuje. U tomprincu vidim svoga Ranka.

— Znala sam, Ana Marija, da ćeš time svršiti, ali toje nemoguće jer on nije imao sreće da se rodi kao knezod Macklenburga, nego se rodio na tom kršu, kako samveć rekla, kao sin siromašnog ribara, koji lovi školjke zanovac, da može tvoja majka svojim biserima dati još većisjaj.

— Shvaćam, shvaćam, draga gospodična! Evo, tata seokreće prema nama, a i knez se vrti. Previše sam dugoostala s vama. Svu ste me zbunili, napunili ste mi glavubogatstvom, sjajem, otmjenošću i raskoši koju pruža jedanprinc, a onda mišlju o razlici između siromašnog ribarevasina, koji je plaćen da iz dubine mora vadi školjke, za hirmoje majke. Jesam li vas tačno shvatila, gospodična Leo-poldina?

— Moj odgoj! Da, moj odgoj! Lijepa si, dobra i poslušna, volim te, drago dijete, i sve ću zaboraviti, pa bioto i tvoj mali hir, očijukanje s lijepim ribarevim sinom,samo čuvaj dostojanstvo i sjeti se da si za nešto više rođena i pomno odgajana.

— Gospodična Leopoldina, molim, gospodin Ranko jemoj spasitelj i ja ga takvog želim prikazati majci, a mojaje iskrenost samo uz vas.

— Neka ti bude kako želiš, samo budi otmjena, ti si

93 99

kontesa, vrlo lijepa, veoma imućna, to pamti i ne zabo-ravi.

Ana Marija se nasmiješi svojoj vjernoj odgojiteljici, te će kroz smijeh odlazeći:

— U more, u more! Oprati to! I ako se može, zaboraviti mnogo toga!

Pode po kamenju uz obalu prema mjestu gdje su u raz-govoru s ocem i kapetanom stajali knez i Ranko. Dođe iznenada do njih, te naglo povuče kneza i Ranka u more. Knez se prevrne, a Ranko naglo otpliva kao riba i povuče Anu Mariju za sobom. Okrene se k obali gdje opazi kako se knez nespretno izvlači iz vode. Na kraju napravi krug oko Ane Marije, te će povišeno, malo podrugljivo:

— Konteso, vama je zabranjeno plivati daleko od obale! — i povuče je još jače, te je pusti kod kneza.

Ana Marija osjeti da je to bila malo gruba šala prema knezu, pa da to ispravi, smiješeći se upita ga:

— Jesam H vas preplašila, kneže? Bilo mi je žao kakovas otac zamara svojom pričom. Vi kraj vode, pa da trpite vrućinu!

— Malo sam se iznenadio, ali se nisam preplašio, dapače, razveselio sam se kad sam vas vidio kraj sebe. Labavo sam stajao, ali to nije ništa, samo kad ste kraj mene,draga moja Ana Marija!

— Zar vam je mnogo stalo do mene, kneže?— Kakvo je to pitanje, Ana Marija? Koliko zavidim

Georgu što je cijelo vrijeme nasamo s kontesom MarijomTerezijom. A oni ne mogu toliko pričati kao mi o našojskoroj budućnosti.

— Vaša je budućnost osigurana. Nasljedni ste knezKneževine Macklenburg, vi nemate briga, drugi će mislitii raditi za vas.

— Nije baš tako, Ana Marija, ja sam ipak središte

100

svega, naime sa svojom budućom ženom, a to ćete biti vi koja će svojim dražima i ljepotom usrećiti mene, te mojoj cijeloj kneževini biti najdraži ukras.

Knez pomiluje ruke Ani Mariji i uze ih u svoje, te ih nije puštao, već ih nekoliko puta poljubio, smiješeći se pri tom i gledajući Anu Mariju.

Ranko je sa strane ispod oka promatrao Anu Mariju i kneza. Kad je vidio kako joj knez ljubi ruke, popne se na pećinu i skoči u more, te izroni na površinu daleko od obale.

Sunce se počelo naglo spuštati prema zapadu. Grof Antun Herber odluči i pozove društvo da se spreme za po-vratak na brod.

Ranko je opet sjedio kraj kormilara, te nastojao da ne vidi kneževu prijaznost prema Ani Mariji. Tako su stigli i do broda. Grofica Regina veselo ih je dočekala, mašući im rupcem. Ana Marija poviče joj iz Čamca:

— Veseli se, majko, što smo došli svi, jer ja se ne bihvratila da me gospodin Ranko nije spasio od utapljanja.

Iskreno zaprepaštenje opazilo se na licu i u držanju grofice Regine. Kad je Ranko došao na brod, pružila mu je ruku, te mu ganuto zahvalila:

— Hvala vam, gospodine Ranko, mnogo vam hvala,molim, budite naš gost. Večeras vam ne mogu drugačijezahvaliti.

— Počašćen sam time, gospodo grofice, ali teško će ići,obećao sam doći kući.

— Ostanite, gospodine Ranko — zamoli ga Ana Marija — ja vas molim, ostanite! Da vas nije bilo, uvjeravamvas, danas bi svi plakali na brodu, a možda bi i vama biložao što bi se sa mnom u morskoj dubini hranile ribe.

— Svakako da bih vas iskreno žalio, konteso, uvjeravam vas.

101

Dok je to govorio, jedva je suzdržavao smijeh, ali na-stavi:

— Kad već ostajem, moramo načas pogledati jesu liŠkoljke u redu.

— Ja sam bila maloprije u kajiti. Ako želite, pođite.Daj, draga Ana Marija, pođi s gospodinom Rankom nekavidi je li sve u redu.

— Sretna sam, dragi — Šapne Ana Marija Ranku kadsu se udaljili — da ćeš danas biti s nama.

— Ja nisam, Ana Marija! Morat ću promatrati kako tiknez gladi i ljubi ruke.

Došli su do kajite, Ana Marija reče:— Miluje mi ruke i ljubi ih, ali ne ovako kako ja tebe

i ti mene.Ostali su dugo u zagrljaju. Nisu marili ni za školjke

ni za dragocjene bisere grofice Regine.— Zove me odgojiteljica. Ona zna da si mi drag, ali

mi je vjerna. Za danas si nagrađen, samo budi veseo, na-stoj, dragi, da sve zasjeniš ne samo svojom lijepom osobom već i vladanjem. Budi ravan njima, ne misli da si sinribara, već moj Ranko, kraljević iz mojih snova, meni veoma, veoma drag i mio.

Još su se jednom poljubili, pa sretni izašli iz kajite. Nisu ni pogledali bisere.

Večera je bila na palubi broda, opet vrlo raskošna što se tiče jela. Za udobnost se pobrinuo kapetan, koji je dao iz salona prenijeti glasovir, da bude pri ruci za razonodu. Po palubi i oko glasovira bilo je smješteno mnogo palmi, tako da je paluba izgledala kao južnjački vrt.

Ranko se držao savjeta Ane Marije. Vladao se slo-bodno, razgovarao o svemu o čemu se mogao izraziti stra-nim jezikom. Smjestili su ga između odgojiteljica, pa je za-pinjao u njemačkom, ali one nisu znale drugi jezik.

102

Ranko je jeo otmjeno, na udivljenje gospodična, te i njih nutkao, a to je starijim gospođicama vrlo godiio. Go-spodična Leopoldina gledala ga je prijazno zbog Ane Ma-rije, a te večeri stekao je i naklonost gospodične Elze. Ranko se vrlo čudio što grof Georg, a naročito knez, po nekoliko puta spominju i dive se jelu. Mislio je: »Jelo je zaista dobro, ali ili ga oni u Njemačkoj ne znaju tako tečno prirediti, ili to zahtijeva dobar odgoj. On, knez, koji zaci-jelo ima svega u izobilju, pa se divi jelu!«

Povjetarac je osvježavao društvo, a slatko i hladno vino sve ih je raspoložilo. Knez je zamolio domaćicu da nešto otpjeva. Grofica se nije dala dugo moliti, pa je vrlo lijepo otpjevala dvije pjesme. Društvo je odobravalo domaćici, premda nitko nije razumio mađarski. Grof Georg svirao je nešto potiho na glasoviru, a kasnije su svi molili Ranka da nešto zapjeva.

— Vrlo ću rado pjevati ono Što znam, samo bit ćeterazočarani.

Zapjevao je pjesmu »Oj mladi mornari«, a zatim neko-liko narodnih i gradskih pjesama. Svi su ga pozorno slu-šali jer je imao ugodan tenor. Glas mu je odzvanjao po cijeloj luci, a gosti su navaljivali da još pjeva nešto.

— Vise ne znam, dosta sam pjevao, neka pjeva netkodrugi, na primjer njegova visost...

— Samo još jednu, gospodine Ranko.— Vama 2a volju, konteso.Zapjevao je:»Da mi je znati, Bože moj, Bože moj, di se nalazi dragi moj. Poslala bi mu rumen cvit, namisto moje mladosti...«Nekoliko puta, dok je pjevao, pogledao je Anu Mariju,

koja je evala od sreće što Ranko tako lijepo pjeva. Kad

103

je svršio i kad se odobravanje malo stišalo, grof Georg će Ranku:

— Vi imate divan glas, visok, snažan, a k tome vrlougodan. Uz malo školovanja i nešto sreće mogli biste vrlodobro uspjeti.

Knez doda:— Ako se odlučite, gospodine Ranko, moje veze stoje

vam uvijek na raspolaganju.Ranko se nakloni knezu i grofu:— Vrlo mi godi vaša pohvala, grofe, hvala vam, vi

sosti, na ponudi, ali me pjevanje ne privlači, draža mi jenauka.

— Mislio sam da vam se na taj način odužim Što stedanas izbavili iz opasnosti moju dragu Anu Mariju.

Knez pogladi ruku Ani Mariji i opet je poljubi. Ranka to malo ozlovolji, te će povišenim glasom:

— Zahvale nikakve ne primam, visosti, ja sam sretanako mogu učiniti i najmanju uslugu kontesi Ani Mariji.

Govoreći to, duboko se nakloni Ani Mariji. Samo su gospodična Leopoldina i Ana Marija zamijetile taj lagani, ali siguran smiješak koji mu je lebdio na licu.

— Gdje je samo naučio vladati se tako otmjeno, kava-lirski. Nije čudo što ju je zaludio. Ni ja, iskusna, ne bihmu mogla nikako odoljeti.

Knez je još svirao neku tešku klasičnu skladbu. Kako je bilo već kasno, Ranko zahvali grofici za ugodno prove-denu večer. Sa svakim se rukovao na zadovoljstvo Ane Marije i gospodične odgojiteljice. Naročito je pažnju po-svetio gospodični Leopoldini.

Mornar ga je odvezao do uvale gdje je bila njegova kuća i začudio se kad ga je Ranko obilno nagradio. Popeo se do kuće, htio je tiho ući, da ne smeta roditelje u snu, ali je zatekao majku kako sjedi na klupi i čeka ga.

— Gdje si ti, sine moj? Skoro se dani, a tebe nema!Zar ništa ne mariš za naše brige?

Ranko je bio sjajno raspoložen. Sjedne kraj majke, pri-vine je k sebi, pa joj reče:

— Marim ja za vas oboje, majko, marim, ali evo, izuzetno, zadržalo me društvo.

— Ti si, sinko, pio i pušio. Gdje si bio?— Bilo mi je lijepo, majko.— Ajde, ajde, drago mi je da si se zabavio s našima.

Ionako prigovaraju da ih se kloniš otkako služimo gospodu na brodu.

— Ja sam bio cijelo vrijeme s gospodom na kupanju,a onda na veselici na brodu. Majko, divno mi je bilo. Ipjevao sam.

— Vjeruj, sine, kad sam čula pjesmu s broda, u sebisam govorila: »Taj pjeva kao moj Ranko.« Gdje bih japomislila da si to ti, sine moj? Sada lijepo hajde na počinak.

— Uzbuđen sam, majko, ne bih mogao zaspati. Milomi je sjediti ovako, sretan sam, sve mi je drago, grlio bih,ljubio bih našu kućicu, drveće, lozu, lišće i kamenje okokuće, tako mi je srce puno sreće, moja draga majko!

— Bogu hvala, sine, budi sretan! Mlad si, zdrav si, osigurao si sam sebi polazak na visoke Škole, pa što ćešljepše!

— Ima još veće, uzviŠenije sreće, majko.— Hajde, odmori se, pio si više nego što si navikao.

Treba ti počinka ako misliš sutra ići s ocem.— Ne mislim, majko, nego svakako idem. Recite ocu

da je kapetan rekao da prije desete ne moramo biti kodbroda. Probudite me, da otac ne bi sam nosio oruđe doljeu čamac. A sad laku noć, majko!

— Dobro spavanje, mili moj sine!

/II'

104 105

VIII

Sutradan, dan je bio divan. Brod je jurio kao galeb po morskoj pučini prema otoku Zlarinu, te se spretno provla-čio između grebena, pod sigurnom rukom kapetana. Brod se usidrio pred visokim grebenima, gdje su Ranko i nje-govi lovci predmnijevali da bi školjke mogle biti dobre. No već se približavalo podne, a od ulova ništa. Lovili su na kliješta, jer je dubina bila velika. Ranko je bio nestrp-ljiv. Od mjesta lova mogao se vidjeti brod. Zamijetio je kretanje gostiju na palubi. Vidio je kako gosti promatraju dalekozorom naporan rad lovaca. Ranko se srdio na njih, sada ga je smetala njihova nazočnost. On je mislio da će lov biti dobar i obilan, pa će, dok ustane Ana Marija, biti već na brodu i određivati dobre školjke za njegu bisera.

Ranku je dosadilo ozaludno traženje, skine se i za-roni u more. Dugo se nije vraćao. Napokon se ipak pomoli sav blijed. Uze zraka, te samo rukom dade znak za pokret.

Poslije je tumačio da su se bisernice preselile odavde. Sve su školjke bile otvorene. Ili je na njih navalilo veliko jato polipa, ili nisu imale dovoljno hrane, ili su bile izvrg-nute prejakoj struji mora, pa su uginule, a mlađe se prese-lile.

Lovci su krenuli svojim čamcima na drugi kraj u po-trazi za školjkama, tako da su, na Rankovu radost, izgubili iz vida brod. Ovdje su imali više sreće. Do dva sata po-slije podne našli su dvadeset dobrih školjki. Poslije su im došli u posjet gosti s broda: knez, grof Georg, obje kon-tese s pratnjom. Knez i grof zaželjeli su da izbliza pogle-daju lov na školjke. Ranko je bio na čamcu i tu primao školjke od lovaca. Ako je koja bila dobra za bisere, stavio bi je u čamac u kojem je bilo svježeg mora.

Došli su do Ranka. Na njegovu se licu vidjelo da mu nije drag taj posjet.

— Po vašem licu vidim da nemate sreće u lovu, gospodine Ranko.

— Nemam, kako vidite, konteso. Školjke u dubini nemožeš prebirati, većinom su smeđe, sive, žute, dapače icrvene. Nikako da se namjerimo na bijeloružićaste. Evo,imamo ih pun čamac nepotrebnih.

S otoka im je davao znak neki lovac.— Zove me naš kuhar Ante na jelo. Ljut sam, nemam

volje ni za jelo.— Zar vi još niste jeli? — upita ga zabrinuto Ana

Marija.— Kako vidite, konteso, nisam.— Da sam se sjetila, mogli smo vam poslati s broda.— Da ste se sjetili, ali se niste sjetili, konteso Ana

Marija.Ranko je otegnuto izgovorio ime Ana Marija, te je kod

toga značajno pogledao.Gospodična Leopoldina, da bi to prekrila, reče Ranku:— Ako želite, mi ćemo se preseliti k vama, a čamac

neka pođe do broda po hranu za vas.— Hvala, gospodična, jest ću sa svojima, naša je

hrana vrlo tečna i zdrava. Kad ste već tako dobri, preve-zite me svojim čamcem do obale. Evo, moji se skupljajuna ručak, a ja pričam s vama.

Ranko skoči u čamac, pa se svi odvezoše do obale. U kotliću za jelo bili su priređeni krumpiri s rajčicama, te sitni komadići rezane janjetine.

Knez upita Anu Mariju:— Zar će to i gospodin Ranko jesti s njima?Ranko je razumio pitanje, pa odgovori:— Rekao sam da naš kuhar Ante vrlo tečno kuha.

106 107

Kuhar mu nagrabi u lončić, a on sam uze komad kruha, te donese Ani Mariji i knezu:

— Vidite kako divno miriše! Ako je dobro mome ocu,kako neće biti meni? Pokušajte, konteso Ana Marija!

— Nemojte je nuditi, gospodine Ranko, Ana Marija jejela na brodu.

— Ništa zato, vaša visosti — reče Ranko — ali ja jemolim neka kuša i neka vam kaže je li to jelo tečno.

Ranku je bilo veoma stalo da Ana Marija okusi jelo, a ona je osjećala da mora jesti.

— Ah, divno je, vrlo tečno, mi ostajemo ovdje douveče, pa vas molim, kuhajte i za nas večeru.

Ranko je bio presretan. Pobijedio je i pred svima je dobio zadovoljštinu od svoje Ane Marije.

Stao je jesti iz svoga lončića, mirno kao i sinoć za sto-lom grofice Regine. Kad su se lovci najeli, Lovro je izvadio iz mora veliku staklenku punu rujna vina. Najprije je na-toČio dobre mjerice svojim lovcima, a onda staklenku do-nio i među goste.

Ranko je s nekim ponosom i pun pažnje predstavio knezu i grofu svoga oca i družinu, lagano izgovarajući riječi:

— Ovo je moj otac, gospodar ove družine. Sve su tolovci koralja i spužava, a sada uglavnom sa mnom lovcibisernih školjki za bisere.

Svatko je morao popiti ponuđeno, jer gospodar Lovro nije od toga odustajao. Vrućina i dobro vino unijeli su u nekoga klonulost, a u većinu raspoloženje.

Večera je bila vesela. Lijep doživljaj za gospodu s broda. Vratili su se na brod kasno u noć.

Sutradan je bilo dosta jela i pića s broda, a isto tako i prekosutra. Tako je na otočiću bila prava gozba. Ranko i Ana Marija milovali su se satno pogledima. Gdjekoji

skroviti stisak ruke, to je bilo sve, jer se knez cijelo vrijeme držao Ane Marije.

Tek u četvrtak ujutro našli su potrebne školjke. Još su svi objedovali na otočiću, a poslije objeda brod je digao sidra, te su otplovili u šibensku luku. U petak i subotu Ranko je stavljao bisere u svježe školjke. U tom poslu bila je neumorna grofica. Divila se svakom svežnjiću kao da ga prvi put vidi, tepala im je najnježnije riječi kao živim bićima.

Ranko ju je češće pogledavao, tako da je to i ona opa-zila. Pogledala ga je, nasmiješila mu se i rekla je:

— Vi me gledate, sigurno mislite da nisam pri sebi.Tumačite to kako znate, gospodine Ranko, ali mene ovibiseri očaravaju sve više i vise. Već ih posjedujem više oddvadeset godina, sve ih više volim, a sada kada vidim dadobivaju još ljepši sjaj, imaju za mene sve više čari i draži.

— Donekle vas shvaćam, grofice. U početku nisam nato gledao tako, ah' i ja, što ih češće vidim, osjećam da žive,gledam u njima život, neku dubinu, nepreglednu dubinuživota.

— Ah, drago mi je da me shvaćate.Ana Marija je često zalazila u kajitu, ali ih je grofica

rijetko i nakratko ostavljala same, te su morali kratiti za-grljaje i poljupce. Knez i grof Georg s Marijom Terezijom dolazili su i promatrali Ranka kako mijenja bisere iz ško-ljke u školjku.

U subotu je Ranko otišao kući ne dočekavši Anu Ma-riju jer je cijelo društvo bilo otišlo u grad. U nedjelju je došao po dužnosti da vidi školjke, ali, na nesreću, sve je bilo u redu. Grofica mu je kazala da su njezini otišli da razgledaju staru znamenitu katedralu.

— Da, sad se sjećam, Ana Marija je željela da im vibudete tumač, ali se ponudio kapetan.

m

¥'.., V.«

108 109

Ranko se žalostan vratio kući, s malo nade da će još toga dana vidjeti Anu Mariju. Došao je kući snužden, tako da je to zamijetio i otac, te ga upita za razlog.

— Na brodu je sve u redu, oče, samo sam slabe volje,kao da sam se nešto pretegnuo, ne osjećam se dobro.

— Jesam ja tebi, Lovre, govorila, da nije to za njega.Osam godina išao je u velike škole, još ćeš mi pokvaritidijete! Novce brojiš, slažeš račune, trljaš ruke, smješkašse nad blagom. Sto će mi blago i novac ako mi se upropasti dijete.

— Prestanite, majko, nabrajati, nisam ja više nejakodijete, ne boli mene ništa, nego sinoć... da nije ona ribapredugo stajala?

— Kako bih ja tebi dala, sine moj, nešto pokvareno?— Da, da, sjećam se, napio sam se vode.— Zašto, nesretni sine, piješ vodu nakon ribe?— Proći će, pustite me na miru, uvjeravam vas da će

proći.— Kako ću pustiti da se bolest raširi? Eto, popij ljute

travarice, onda ću biti mirna.Da umiri majku, Ranko je uzeo lijek. Dobro mu je

došla jaka rakija, omamila ga je, te je otišao u sjenicu, le-gao na klupu i maštao o Ani Mariji.

Poslije objeda nije legao u sjenicu, već je otišao na more i legao na hrid. Okrenuo se prema brodu, nadajući se da će se netko pojaviti da ga pozove. Predveće je morao kući, da se roditelji ne bi zabrinuli. Mnogo je jeo, da do-kaže da mu nije ništa. Popio je vina više nego obično. Onda je rekao roditeljima da ide do mora.

— Osjećam potrebu za morem.Ostao je tamo sve dok se na brodu nije ugasilo svjetlo.

Cijelo je vrijeme mislio: »Je li to ljubav Što čeznem za njezinom blizinom, je li i to ljubav što osjećam strašnu pu-

stoš? Da li je to ljubav Sto me omamljuje njezina blizina, te gubim svijest?« Nije došao do zaključka, samo je osje-ćao i znao da mu je bez Ane Marije ružno, pusto i prazno. Lagano ustane s hridi, uzdahne, okrene se prema brodu i reče kao da će ga čuti Ana Marija:

— Lijepa si, draga si mi, ali čežnja će me uništiti, pre-više sam nagle i ponosite ćudi da te milujem pogledom, a drugoga da gledam kako te gladi i miluje. Ili moja ili me se okani!

Zastao je načas, udario se rukom po glavi, te se uko-rio: »Ludove, pa ti si joj prvi počeo udvarati! Ona je djevojka, i to bogata, vrlo bogata. Isprošena za kneza, za princa, a ti sin siromašnog ribara, što ćeš joj dati ti, ne-svršeni đak?« Tužan i žalostan penjao se do kuće. Za-stane, okrene se moru, udari u prsa, te gotovo zavapi: »Ako me voli, ja ću joj se sav predati, dat ću joj dušu, ljubit ću je svom snagom, neću i ne mogu da je samo po-gledom ljubim, hoću da ljubi samo mene, jer ja je ljubim silnom snagom, ona je moja prva i jedina ljubav i ostat će to!«

Sutradan je Ranko opet otišao na brod. Sam je sebe tješio i uvjeravao, te nastojao odagnati i zatomiti svoju ljubav. Govorio je samome sebi: »Upravo bih želio da je ne vidim. Sve to treba da se zaboravi. Ne smijem ja biti kao što se priča o mojim drugovima koji su napustili sje-menište. S prvom ženom s kojom dođu u dodir vežu se za sav život!«

Grofica Regina ga je Čekala. Za čudo, sve je bilo u redu, ali u podsvjesti Ranku nešto nije dalo mira. Neka čežnja kopkala ga je. Samo da je vidi! Ništa drugo, samo da je vidi!

Već je gotovo htio izustiti da je sve u redu, ali se slu-čajno prisloni jednoj školjki i reče:

110 111

— U ovoj nešto nije kako bi trebalo.Skine se, izvadi iz mora školjku, otvori je i izusti:

— Dva zrna vire, ne znam kako ih je samo izguralaiz sebe.

Dugo je popravljao, sve napinjući sluh neće li doći Ana Marija. Konačno se pojavila. Došla je iz salona u društvu sestre, kneza i grofa. Ana Marija krene s knezom prema kajiti, a grof prema kapetanskom mostu. Ana Mafija se smiješila kao da se najbolje i najsrdačnije zabavlja s kne-zom. Tako je došla i do kajite. Kao da ne smatra važnim prisutnost Rankovu, reče majci:

— Mama, knez mi već nekoliko dana govori kako jekrajnje vrijeme da upriličimo javne zaruke.

— Moralo bi se, drago dijete. Samo, kako? Moramopozvati naše prijatelje, a i knez mora pozvati svoje. Tataje govorio s biskupom, on će rado dati svoje prostorije.Ali moji biseri?

Grofica Regina obrati se Ranku koji je školjku držao na koljenima, te ga upita:

— Držim da biserima ništa neće smetati ako na dan--dva prekinemo njegu. Sto vi držite, gospodine Ranko?

Još nije Ranko ni odgovorio, a Ana Marija proviri gla-vom, te će veselo:

— Dobro jutro, gospodine Ranko, vi ste marljivi.— Kako vidite, konteso, dobro i ugodno jutro! — reče

Ranko s tmurnim naglaskom, te se obrati grofici: — Sigurno neće smetati ništa, grofice, samo odredite dan, panećemo vaditi školjke iz mora.

— Još ne znamo! Mi bismo željeli zaruke obaviti s velikim sjajem, a knez žuri da se to obavi što prije, pa biloto i u vašem ubavom Šibeniku.

Ranko ništa ne odgovori, već se samo sagne da na-mjesti Školjku,

— Ja ću se odmah vratiti, a vi, gospodine Ranko, pogledajte točno da li je sve u redu.

Grofica Regina se udaljila, ali je uz Anu Mariju ostao knez. Cim je grofica rekla da će se udaljiti, Ana Marija napadno srdačno reče knezu:

— Danas će biti vruć dan, kad je već jutro takosparno, barem se meni Čini.

— Ljeto je u punom jeku, Ana Marija, normalno je daje vruće.

— Vaša visosti, imam na vas malu molbu. U kabini iliu salonu zaboravila sam svoj rupčić. Smijem li moliti, ilida zamolim gospodina Ranka?

— Ah, Ana Marija, kakav uvod! Vaša najmanja željaza mene je velika i draga zapovijed.

Cim se knez udaljio, Ranko uhvati Anu Mariju za ruku, te je odlučno upita:

— Ili voliš mene ili toga svoga kneza?Ani Mariji je to godilo, te se nasmiješi i reče:— Tebe volim, ljubim, čeznem za tobom, njemu sam

obećana dok nisam za tebe ni znala, i ja sam mu dalariječ.

— Povuci je, draga moja Ana Marija!— Još te više volim kada me ti voliš, ah' to nije tako

lako.— Onda me ne voliš!— Volim te, dragi, ali razumij, tu je položaj kneza,

društvene obaveze.— Obećaj mi da se nećeš javno zaručiti?— Obećajem ti, dragi, obećajem, zasad neću, zavlačit

ću dok budem mogla zbog tebe.— Zbog mene, kažeš, zbog mene, draga moja!Zagrlio ju je i nije je puštao sve dok nisu ćuli glas

kneza koji je dolazio do njih.

112 8 Dragulji i sirajti I 113

Ana Marija gorjela je od uzbuđenja i bila je sva uzbu-đena. Ranko je držao jednu školjku, te joj je naoko živo tumačio, a zapravo joj govorio svoje mnjenje o njoj:

Od djeda Hrvata naslijedila si naivnost i nisi nimalo proračunata, od bake Mađarice dobila si nestašnost, onu divlju, vruću krv, ostatak Mongola koji su ostali u Mađar-skoj. Nije ova mlitava visost rođena a da bude tvoj muž.

Drsko se obrati knezu koji je upravo došao, te ga upita da li želi pogledati nutrinu bisernice.

— Hvala vam, gospodine Ranko, moram vam priznatida mi se gadi.

Ranko se okrene da stavi školjku u more, te glasno promrsi kroz zube:

— Ne mogu pomoći sebi, i ti meni.— Željeli ste nešto reći?■— Oh, tako, ne, ništa važno!Ranko se brzo presvukao i napustio brod, te zaputio

kući. U njemu se opet razbuktjela ljubav i želja za Anom Marijom. Govorio je cijelim putem do kuće u sebi: »Voli me, ali ne može reći knezu. Odlazi od mene. Mene voli, a njemu dopušta da je tetoši i vodi pod rukom. Zabora-vio sam je pitati da li se s njim i ljubi kao sa mnom. Uni-štit će me ljubomora.« Zamisli se malo, te se stade umiri-vati: »Možda će me to izliječiti od ljubavi: ona kontesa, on njemački knez, a ja samo neznatni Ranko!«

Popeo se do kuće i došao u dvorište. Iz sjenice je do-pirao neki poznati glas. približio se sjenici. Bilo mu je vrlo ugodno ono što je vidio, ali i malko nelagodno. Sav se zbunio. S ocem je sjedio njegov profesor iz sjemeništa, doktor civilnog i crkvenog prava te profesor filozofije Niko Zvonarević.

— Zdravo, Ranko, Što si se smeo, nisam ti više profesor, a niti sam kao takav došao.

Ranko je ušao i pozdravio se s doktorom Zvonarevi-ćem, a ovaj ga u oduševljenju posjedne kraj sebe.

— Radujem se što ste došli, gospodine profesore, između drugih vas sam uvijek najviše cijenio i volio.

— Nisi to odao svojim licem kada si došao, dragi moj

Ranko.— Zbunila me radost te iznenađenje da je moj revno-

stan profesor došao da obiđe odbjegla učenika.— Silno smo žalili i žalimo za tobom, ali odluci koju

si stvorio nismo se mogli oduprijeti.Lovro se digne, ispriča se da ima nešto posla, te ostavi

sina s njegovim profesorom.Ranko pogleda za ocem i reče profesoru:— Drag je moj otac, teško mu je što sam napustio sje

menište, ali se barem naoko već smirio, te štedi za mojedaljnje školovanje.

— No, pričaj mi, Ranko, kako si živio u ovo vrijemeotkako si nas napustio.

— Otac vam je sigurno pričao kakvu sam sreću imao.Našao sam neke bisere, a onda nam se pružila sreća daje cijela naša družina zaposlena na traženju bisernica zapoljepšavanje bisera grofice Herber.

—- Ovo posljednje pričao mi je otac, ali zar je moguće da si ti našao bisere u našem moru?

■— Nije nikakvo čudo, gospodine profesore! Ja sam na-šao još jedan, samo neću da ga prodam našem zlataru. On je moje bisere prodao u Bež, tako je grofica i dobila prepo-ruku od znamenitog draguljara Koherta gdje će moći naj-bolje njegovati bisere.

■— To je i razumljivo, a i veseli me, eto, kad vidim Čega sve ima naše lijepo more.

•— Predat ću biser vama, gospodine profesore. Dajte ga pregledati u Zadru. NaŠ mi zlatar daje sto pedeset fo-

114 r 115

\

rinti. Nastojte dobiti barem dvije stotine. Hoćete li mi uči-niti tu ljubav?

— Vrlo rado, Ranko, upravo putujem u Zagreb, potrebni su mi neki povijesni podaci, pa ću se zadržati nekoliko dana, te pokušati da dobro unovčim tvoj biser.

— Hvala vam na susretljivosti! Evo vidite, imam sreću.Očeva družina lijepo prolazi, ali ćete se čuditi ako vamkažem da ste me našli u takvom raspoložanju i u takvustanju da mi se čini da će biti najbolje da se vratim odaklesam došao.

— Samo ne budi očajan, Ranko! Poznajem te, nagle sićudi, pa valjda opet nije tako strašno da se ne bi dalodobro privesti kraju.

— Ne znam, gospodine profesore, kako ću! Pred vamasam bio uvijek iskren, pa neću ni sada ništa prešutjeti. Zaljubio sam se u kćerku grofa Herbera.

— Pa što je to tako strašno, dragi Ranko? Mladić udvadesetprvoj godini ima pravo da se zaljubi, dapače, toje sasma prirodno.

Doktor Zvonarević pogleda Ranka, te nastavi:— Ta mlada kontesa sigurno ništa ne sluti? Razum

ljivo, kako bi i došla na pomisao da si se ti u nju zaljubio?— Krivo shvaćate, gospodine profesore. Ona mi ljubav

uzvraća. Mi smo jedno drugome ljubav otkrili. Ali baš danas mi je rekla da joj priječe društveni odnosi da se riješisvoga prosca.

Ranko ispriča sve točno o Ani Mariji i knezu Sieg-friedu, te još nadoveže:

— Vama sam u sjemeništu odavao sve svoje misli, sjećate li se, kada smo se vraćali iz šetnje po gradu.

— Kako se ne bih sjećao kako te ona žena sablaznila!— Meni je to onda bilo ugodno čuvstvo, ali su se

ondje čule samo riječi: »Kako je lijep ovaj mladić! Šteta

za njega što će biti svećenik. Alaj ćeš ti, mali, imati po-koru sa ženama kad već budeš svećenik.. Te riječi one lakomislene žene pobunile su u meni razmišljanje o stva-rima koje su me već prije uznemirivale. Ja sam se vama povjerio, a vi, kao moj prijatelj, ako vas smijem tako na-zivati, savjetovali ste mi da napustim sjemenište.

— Točno je tako, dragi moj Ranko. Ja sam ti savjetovao: »Iziđi! Ispitaj na potpunoj slobodi svoju narav! Pakad budeš načisto sa svojom savješću, onda se odluči.«

— Ovo što sam vam ponovio i što je vama već poznato, to je samo uvod u ono što vam želim priznati. Kakosam vam već rekao, ja odlučno tražim od Ane Marije danapusti kneza.

— Rekao sam ti da je to od tebe vrijedno što tražiščistu ljubav, ali je nju nemoguće ostvariti. Ta mlada djevojka kaže da voli tebe, ja joj i vjerujem, ali ona te voliidealno, kao vrlo lijepog mladića kojega je ugledala krajkneza, kao veliku razliku između vas dvojice. Dobro promisli, sinko, ako ona tebe voli, kako kažeš, tu su roditelji,tu je knez, imaju sto načina da tebe uklone, oni su moćni,a ti si, Ranko, neznatan, doduše, vrlo lijep, dosta pametan,ali to nije dosta, previše su oprečni društveni odnosi.

— Sto biste mi vi, onda, savjetovali?— Ja ti, sinko, savjetujem, zadrži lijepu uspomenu o

toj lijepoj kontesi koja te također voli, reci joj zbogom, ili,još bolje, ne reci joj to, već otputuj sa mnom u Zagreb.Vidjet ćeš Rijeku, možemo i u Beč, pa ćemo sami prodatitvoj biser. To je, po mom mišljenju, najbolji lijek. Zaboravi, Ranko, na svoju lijepu kontesu i nađi sebi družicuživota. Sam ćeš doći na to da je tvoj profesor imao pravo.

— Uviđam da vi govorite pravo, ali sam vam naumioreći sve, i ono Što je ružno u meni.

— Mi, stariji, lakše možemo pronaći u sebi naše opa-

116 117

čine, ali ti, Što imaš ti, daj se povjeriti, ja ću nastojati da te shvatim, a razumjet ću te svakako.

— Rekao sam da volim.— Rekao sam ti da je to prirodno za mladića u tvojoj

dobi.Ranko pogleda profesora, ponikne glavom, te reče:

Volim, ali ta ljubav nije samo idealna, kod nje se jav-ljaju i osjećaji najniže požude.

■— Ne srami se, Ranko, ti nisi tome kriv, ali budi jak. Kod mladih ljudi ima ljubavi, ima strasti, ali kod idealne ljubavi to sve mora biti sporedno. To život, sam po sebi, kasnije donosi. Shvaćaš li me, Ranko?

— Shvaćam, gospodine profesore, i stidim se da je taniska strast baš kod moje prve ljubavi došla odmah doizražaja.

— Takva ti je narav, nisi kriv, ali se čuvaj i ne raz-dražuj je previše rano i bez potrebe, a meni vjeruj,sinko, tvoje vrijeme još nije došlo, ti si previše mlad,ti moraš tek postati čovjek, mislim reći, završiti nauke.Potom, Ranko, misli na ljubav i sve ono Sto priroda vežeuz nju.

— Uvijek ste mi bili skloni, gospodine profesore. Došao sam ovamo s broda neraspoložen, a sad se osjećamjačim. Ali, kao i uvijek, bit ću vam iskren. Prije nego štovam bilo što obećam, još ću prospavati i razmislit ću,te razumom, kako ste me vi savjetovali, pokušati da odagnam svoju ljubav ili, ljepše rečeno, probuđene osjećajeza kontesu Anu Mariju.

— Ti znaš, Ranko, da mi teolozi i filozofi nikad ne želimo odluke naprečac.

— Još nešto vas molim! Moji roditelji ništa o tome neslute, pa vas lijepo molim da njima ništa ne govorite otome.

— Kako ti želiš! Evo i tvoga oca! Jeste li uredili svojeposlove, gazda Lovro?

— Jesam, gospodine doktore, jesam! A jeste li štodobro razgovarali s mojim Rankom?

— Mnogo smo pričali, o svačemu, pa evo, hoću da ganagovorim da pode sa mnom u Zagreb, pa makar i u Beč.Pokazat ću mu svijeta, a može i prodati svoj biser.

— Bilo bi nam teško bez njega, zbog bisera one grofice, ali ako je za njegovo dobro, neka ide. Pokazat ćemeni kako se to radi oko bisera, ako ne budem znao ilimogao, neka propadne i posao, glavno je njegovo dobro.

— Lijepo, gazda Lovre, ali odluka još nije pala. Tosam tako samo nabacio. Još danas ne putujem.

— Evo i mene, gospodine doktore — javi se Luče —spremila sam užinu. Morate ostati kod nas. Uvijek je mojRanko lijepo govorio o vama.

— Ali, mama, to nije potrebno naglašavati.— Zašto ne, sinko, kada je to istina? Neka se zna!Razdragan, doktor Zvonarević ostao je do kasne noći

kod obitelji Petričić. Ranko ga je otpratio u grad gdje je odsjeo. Tvrdo je odlučio da se neće ni osvrnuti na brod. Ali dok se vraćao, otišao je do obale i dugo promatrao svjetlo na brodu. Pozorno je pratio kretanje osoba i na-gađao tko bi mogla biti sjena koju je iz daljine opazio. Savladala ga je tolika ljubomora da je htio poći čamcem do blizine broda, ali se uto svjetla ugase. Zastidio se sam pred sobom jer se sjetio riječi profesora Zvonarevića.

Ustao je rano iz kreveta. Bio je sav izmoren od bdjenja. Ljubav i strast prevladale su u njemu i on odluči da još jednom razgovara s Anom Marijom.

1

■

118 119

IX

Sutradan je Ranko došao kao po dužnosti na brod, ali zapravo zato da se nađe s Anom Marijom. S groficom je pregledao Školjke i one su bile sve, za inat, u redu. Grof Antun Herber spremao se toga dana na put, pa je izrazio želju da ga brodom do Rijeke prati cijelo društvo, osim grofice. Ranko je zdvajao, a!i se tu ništa nije dalo učiniti. Otišao je odlučivši da otputuje s profesorom Zvonare-vičem.

Cim se vratio s broda, obukao se, otišao u grad, potražio profesora Zvonarevića i saopćio mu:

— Odlučio sam bio još samo jedanput govoriti s njom,ali današnjim brodom putuje njezin otac u Zagorje i oniga prate do Rijeke. Danas sam spreman da putujemo. Razgovarao bih s njom na brodu.

Profesor Zvonarević malo se zamisli i reče:— Zao mi je, Ranko, ali ja još danas ne mogu na put,

moram s biskupom urediti neke stvari, mi ćemo drugimbrodom prekosutra.

— Oprostite, gospodine profesore, za danas sam spreman, a kako će biti poslije, doći ću vam reći.

Poslije objeda Ranko reče svojima da ide na kupanje. Uzeo je čamac i zaveslao. Ali ga čamac odvukao do broda. Cijelo društvo bilo je pod sjenicom na palubi. Ranko prođe mimo i glasno pozdravi, a oči ustremi u Anu Mariju.

— Idem na kupanje, pa sam htio da uz put pitam je lisve u redu.

Ana Marija je znala da nije došao zbog toga, razumjela ga je i reče:— Idem da pitam majku, kazat ću vam kod mosta! —

Obrati se knezu: — Čekajte me, kneže, ovdje pitat ćumajku treba li što kod bisera.

Poslušni knez ostane na mjestu, Ana Marija ode i letimično upita majku:— Je li, majko, Školjke su u redu?I ne Čekajući ojdgovora, ona otrči do mosta, gdje je bio Ranko.— Razumjela si me, Ana Marija — reče joj Ranko. —

Hvala ti! Ali mi to nije dosta. Ti putuješ?— Otac ide na posjed, pa ga mi pratimo do Rijeke.— A meni ni riječi!— Nisam mogla, Ranko, naglo se sve odlučilo.— Ana Marija, ja ću sići s uma, voliš li mene ili njega?— Samo tebe volim, Ranko, već sam ti rekla.— Ali s njime pratiš oca.— Moram, Ranko, borim se sama sa sobom, ali još

ne mogu, razumij me i shvati. Da li ti je dosta ako ti kažem da sam odlučila da ću raskinuti veze s knezom? Alito moram činiti oprezno jer ja poznajem svoju majku.

— Ana Marija, draga moja Ana Marija!— Tiše, Ranko, tiše, ovo je brod.— Htio sam otputovati i u svom jadu ostaviti sve.— Zar i mene, Ranko?— Najviše tebe, Ana Marija!— Zar ti nije dosta Što sam već odlučila da neću biti

kneževa, a za drugo, daj mi vremena.— Onda neću otputovati.— Ne, Ranko, čekaj me dok se vratim, mnogo toga

imamo jedno drugome reći.Ana Marija se vrati u društvo. Pratila je ispod oka kako Ranko snažno vesla prema uvali. Ranko je veslao i kako je veslom udarao po moru, tako je ponavljalo cijelo vrijeme riječi

Ane Marija: »Neću biti kneževa, volim samo tebe, Ranko.« Ranku se činilo od sreće da valovi šapuću: »Tvoja, tvoja i samo tvoja!«

•?.&."■: i?i,<

■■«:»

120 121

Otišao je u uvalu gdje su se prošle nedjelje kupali. Bilo mu je pusto. Svuda je vidio Anu Mariju i uz nju kneza. Otišao je čamcem malo dalje, te našao divan i Čaroban kutak: mala uvala, a nad njom šumica, nekoliko smreka, kržljavi ali gusti hrastići, ružmarin i grmovi mirte. Rado-vao se toj hladovini i miru. Legao je u hlad i nesvjesno ponavljao riječi u sebi: »Ona će biti moja, a ne kneževa, moja. Bože moj!«

U toj je sreći zaspao. Nije ni čuo ni vidio brod kojim je Ana Marija otputovala u Rijeku.

Raspoložen, došao je kući i s ocem zapodjenuo razgo-vor na koje bi mjesto u petak išli u lov na bisernice za groficu.

— Zar nećeš, sinko s profesorom u Zagreb?— Neću, oče, za školu ima još vremena, a ja ću imati

kasnije prilike vidjeti svijeta. Dat ću profesoru biser da miga proda, a ja ću najesen na školovanje, neću biti sam,bit će nas više

— Pazi, sine, za svoje dobro.Ranko je otišao da spava, ali ga je očeva riječ, jedno-

stavna i kratka, malo zapekla, te mu zujila u ušima, sve dok nije zaspao: »Pazi, sine, za svoje dobro!«

Da li on pazi za svoje dobro ili misli na svoju ljubav koja je njime ovladala? Bio je tako sretan i veseo da nije hotimice htio misliti ni na čije savjete. Voljeti, biti voljen — to mu je zujalo u glavi, strujalo cijelim tijelom, te po-tiskivalo očevu opomenu.

Sutradan poslije podne otišao je profesoru i rekao mu da neće putovati. Predao mu je biser i molio ga da ga proda što bolje.

— Ti si, Ranko, kasnije govorio s njom?— Nešto mi nije dalo mira, pa sam poslije objeda,

idući na kupanje, svratio do broda.

— Zbog toga ti nećeš sa mnom! Ranko, Ranko, pazida ne požališ Sto ne putuješ sa mnom!

— Rekla mi je neka je čekam. Mora pratiti oca. Većje odlučila da neće biti kneževa. Čekat ću je dok sevrati.

— Ti si je zavolio, sinko, ja to vidim, ali reci mi i priznaj, ne vuče li te nešto malo i sjaj njihova bogatstva?

— Mislio sam o tome i došao do zaključka da je vrlougodno imati nešto sredstava čime bi razborit Čovjek sebiuljepšao život.

— Pazi, Ranko, blago je klisko, još ga nisi pravo uhvatio, a već ti je izmaklo. Ja mislim da ti nećeš dobiti blaga,a neće ti grof dati ni svoje kćeri. Ne uzdaj se previše usvoju ljepotu. Ovi ljudi neće pitati za čuvstvo i ljepotuduše i tijela. Oni te mogu pregaziti.

— Zavolio sam je, ne misleći ni na što, ni na društvenipoložaj. Ja sam zavolio samo nju, ja u njoj ne vidim kon-tesu, već biće koje mi je draže iznad svega na svijetu.

— Vjerujem ti, sinko, ja ću još svratiti ovamo svakako,a doći ću te izvijestiti i o tvom biseru.

U petak ujutro brod je otplovio s ribarima opet prema Zlarinu. Išli su onamo gdje su posljednji put imali dobar lov. Prvi dan bilo je slabije, a u subotu poslije podne brod je digao sidro i vratio se u Šibenik. Grofica Regina bila je vrlo nemirna. Bojala se da se ne vrati kći s pratnjom i ne zatekne nju u Šibeniku.

U nedjelju ujutro Ranko je s groficom izbirao školjke, a oko podne došao je brod iz Rijeke. Došli su radosni i s toliko buke na brod da je i grofica Regina načas zabora-vila na bisere. Ranko je ostao sam u kajiti. Ana Marija iskoristi priliku i reče majci:

— Ja ću načas do bisera, majko, a ti razgovaraj snjima!

■-***■

■ ■

—

122 123

■

Ana Marija ude u kabinu i padne Ranku ravno u za-grljaj.

— Ja sam vjerovao da ćeš naći načina i doći. Da znaškako sam sretan Što te opet vidim, što te ljubim i držimu zagrljaju. Nedjelja je, daj podesi da izađemo na kupanje.Pa neka bude i knez s nama! Više me ne smeta onako kaoprije, sada znam da samo mene ljubiš.

— Dobro, dragi, ići ćemo, sve ću upriličiti kako ti želišJednostavno ću reći: »Želim se kupati, ali ne bez pratnjegospodina Ranka! Kad je on s nama, svi smo sigurni zaživote.«

— Reci, draga, reci kako hoćeš, tako sam mnogo mislio na tebe.— Ja ti ne bih imala ni vremena reći koliko sam mislila

na tebe, ali budi zadovoljan, volim samo tebe, dragi.Čuli su kako dolazi grofica. Stisli su jedno drugome

ruke i odvojili se.— Je li sve u redu, gospodine Ranko?— Evo, još jedan čas i ja sam gotov! Divne smo

školjke jučer našli.— Svemu se radujem što se tiče ljepote mojih bisera.— Mama, ja idem da se uredim, zaželjela sam se ku

pati. Za našu sigurnost budi bez brige! Gospodin Rankoće se i danas žrtvovati, te paziti da nam se što ne dogodi.

— Opet ću biti sama! Tek što ste došli, a već me namjeravate ostaviti.

— Pođi i ti s nama, mama, zaključaj kabinu, a kapetan i Časnici sigurno će dobro čuvati tvoje bisere.

— Ne, nikako ne! Zarekla sam se da se neću udaljitis broda bez bisera. Ako bi se tvoje zaruke održale u gradu,već je dogovoreno s gospodinom Rankom da ja želimimati bisere na sebi, kao svoj najljepši i najmiliji ukras.Sve vise ih obožavam!

— Ah, te javne zaruke! Već mi je knez dodijao s time!Ja se ne mislim udavati, čemu žuriti zaruke?

— Sto kažeš Ana Marija? Ti se ne misliš udavati?— Da, mislim ... ali sada ne . . . pa neću se vjenčati s

njegovom visosti ovdje u Šibeniku!— Čudno se ponašaš, draga Ana Marija, prema knezu.

Ti i ne slutiš koliko sam novaca morala izdati posrednicima da se knez obratio na nas, te isprosio tebe za svojuodabranicu. Trebalo je mnogo novaca da bi njegova vladaodobrila tu vezu kneza i kontese. A što misliš, koliko ćestajati novaca da te vijeće Kneževine Macklenburg proglasi vojvotkinjom, da bi po rangu bila ravna knezu?

— Zašto je to sve potrebno, majko?— Ja sam to željela, kćeri moja! Taština je velika. Čim

budeš proglašena kneginjom, makar i male kneževine,ravna si svakoj kneginji našeg velikog carstva. A tek kadse udaŠ za kneza! Moći ćeš se družiti, pozivati sebi na dvorsve okrunjene glave, razumije se, i naše carsko kraljevskoveličanstvo Jelisavu. Još ću ti mnogo pričati o prednostimakneginje. Zato znaj cijeniti žrtve koje smo već dali za tvojusreću i prestiž. Moj je Životni zadatak da mi kćerka buderavna kraljici.

— Počinjem se bojati, majko, za svoju sreću s knezom.Ja ga štujem i cijenim, ali ne osjećam ljubavi prema njemu!

— Dosta o tome, dosta, draga Ana Marija! Jeste li gotovi, gospodine Ranko?—■ Samo još časak, gospodo grofice. Grofica Regina svme pogled na Ranka i reče tiho Ani Mariji:

— Nisi se smjela tako jasno izraziti da nisi zaljubljenau kneza. Znaš li ti, kćeri mila, što to za mene znači? Jasam veoma uzbuđena! Ljubila ga ili ne, glavno je da gane mrziš.

> • ■ ■ : ■ m »

124 125

— Majko, nikako ga ne volim! Mislila sam da ću gazavoljeti, dobar je, blag i umiljat, ali ga ne ljubim, ne mogusebi pomoći, nisam kriva, majko draga!

— Opet se glasno izražavaš, Ana Marija, pred Rankom. Ana Marija, dijete moje, poštedi me!

— On je zabavljen poslom, majko.Ana Marija se malo nasmiješi, te pogleda majku, a

onda svrne pogled na Ranka.— Gotov sam sasma, gospodo grofice! — reče Ranko.Onda se obrati Ani Mariji, a iz očiju mu je sijevala

sreća i zadovoljstvo:— Kada želite, konteso, da dođem da budem na usluzi

vašem društvu i vama?— Nemojte ići kući, gospodine Ranko, dugo ćemo mo

rati čekati po toj vrućini.—■ Hvala vam, gospođo grofice, vrlo sam počašćen va-

Šim pozivom.Kod objeda se pričalo o putu u Rijeku te o razvitku

toga grada. Knez je pričao kako je brzo dobio razgovor sa svojim ministrom dvora. Ministar mu je kazao da je po-slao ministra vanjskih poslova da se s knezom dogovore o njegovoj budućnosti.

Knez se okrene Ani Mariji i reče:— Moja vlada požuruje naše službene zaruke, draga

Ana Marija.Ana Marija problijedi, pogleda ispod oka Ranka i reče

knezu:— Govoriti se može, kneže, ali zašto žurba? Opet po

navljam, mi živimo u malom gradu Šibeniku, i to nabrodu, mi smo u poslu, njegujemo bisere moje majke,nema smisla ovdje obaviti zaruke! — I da bi prekinula razgovor o zarukama, ona upita kapetana: — Kako je bilou petak i subotu u lovu na školjke?

126

— Nije bilo tako veselo, konteso, kao posljednji put.— Veselim se novom lovu! Bit ćemo opet gosti kuhara

Ante, zar ne, kneže?— Kako god vi želite, draga konteso Ana Marija! —

odvrati knez — sav blažen jer je vidio da se ona opet udobrovoljila.

Poslije objeda svi su pošli na kupanje na isto mjesto gdje su se kupali prije dva tjedna. Vrućina je bila velika, pa su se svi zadržavali najviše u vodi. Ranko je skakao, ronio i oko svih plivao kao pravi vjeran Čuvar. Bio je dobro raspoložen, čuo je na svoje uši kako navaljuju na Anu Mariju, te bio zadovoljan kako se ona branila. Bilo mu je nekako i žao kneza, ali je ipak uživao u sreći, jer je Ana Marija sve to činila zato Što je voljela njega, Ranka. Odbija, kneza i kneževsku krunu, njemu za ljubav!

Opet je ronio do dna, izvlačio mnogo malih školjki, te ih darivao Ani Mariji, njezinoj sestri, a nije zaboravio ni odgojiteljice. Kasnije je sjeo u Čamac, zaveslao oko uvale, došao do kneza i Ane Marije, te im predložio da ih malo provoza.

Radosno su pristali, a Ranko krene dalje od kupača, do uvalice koju je prošle nedjelje pronašao. Tumačio im je, a što nije mogao opisati, to je prevodila Ana Marija knezu koji se iz susretljivosti zahvaljivao sad jednom, sad drugome. Kada su došli do uvale, Ranko zavesla u nju i reče:

— Ovdje je kao u raju, a gore nad pećinom divan maligaj! Kad biste samo vidjeli krasom što ju je priroda natom kršu učinila!

— Hoćemo li se ovdje iskrcati i pogledati vaš gaj?— Ne, konteso, to nikako! — odlučno reče Ranko.Ana Marija objasni knezu kako se Ranko ne želi iskrcati u toj lijepoj maloj uvali.

127

■' '- :VJA?S£

V

*■->■ m

. ' . ■ - ; , *

— Ovdje je velika dubina, kneže, a gore je strmo, tonije za kontesu.

Kradomice pogleda Anu Mariju i reče tiho kroz zube:— Ovo je samo moj raj.Ana Marija se malo ražalosti i reče:— Okrenimo natrag!— Vrlo rado, konteso — reče Ranko na hrvatskom —

bila mi je želja i namjera da vam to pokažem. Evo, zapamtite po ovim jelama i ovoj jedinstvenoj hridi nalik naveliku glavu.

— Sto kaže gospodin Ranko? — upita knez na njemačkom.

— Kaže da su tamo jele, a ova velika hrida straža preduvalom! — reče Ana Marija u neprilici knezu.

— Oprostite, kneže, ne znam to reći na vašem jeziku.— Hvala vam, hvala, krasan predjel, tako lijepu mor

sku obalu mi bismo još ljudskim umom i rukom ukrasili,te bi to bio pravi raj na zemlji.

— Za nas je ljepše ovako, kneže, kako je sama prirodastvorila. Pogledajte, konteso Ana Marija!

Ana Marija pogleda Ranka, a onda svrne očima na uzvisinu i reče žalosno:

— Sto da gledam kada je to samo vaš raj, gospodineRanko.

Naglasila je riječ »gospodin« zbog prisutnosti kneza.— Prekrasno, predivno! Da je tamo jedan hotel, koliki

bi ljudi onamo dolazili!— Imate pravo, visosti, ali što mi možemo kada mi

koji volimo ovaj kraj nemamo novaca, a oni koji bi moglii imaju novaca, grade i uljepšavaju inozemstvo, ne mareoni za krasote hrvatske obale.

Vratili su se do kupača. Knez se iskrcao prvi, a Ana Marija dala je Ranku ruku. Ovaj joj stisne ruku i reče:

128

— Dođi sutra poslije objeda, čekat ću te u svom gaju.Ana Marija pogleda Ranka i zakorači čamcem jer ju

je na obali čekao knez. Glasno reče Ranku:— Hvala vam, gospodine Ranko, na lijepoj vožnji i na

pozivu — a onda tiho doda: — Neću doći, ne mogu.— Čekat ću te, dođi mi, draga, dođi, mislit ću samo

na tebe!Ana Marija pruži ruku knezu, te izađe iz čamca.

Ranko odvesla malo dalje od kupača. Ali pogleda nije skidao s Ane Marije. Oči su mu sjale od srede, a nasmije-šena usta tiho pjevušila: »Dođi mi, draga, dođi!«

Ana Marija sjedila je na žalu sva zbunjena, te često ne-suvislo odgovarala na kneževo pitanje ili primjedbe. U uši-ma joj je govorilo, bučalo, šaputalo i pjevalo: »Čekat ću. dođi mi, draga, dođi!« Bunile su je Rankove riječi, vri-jeđao ju je njegov poziv, a ponos joj je govorio: »Ne, ne, nikako! Nisam znatiželjna kakav je taj njegov gaj! Neću doći! Kako on to zamišlja? Sama da dođem u njegov gaj? Ne, nikako ne!«

Tvrdo je odlučila, ustala i zamolila kneza da je prati u more. Opet je naišao Ranko, te ga nanovu ćula kako je zove. Rukama je pljuskala po vodi da zatomi taj glas, ali joj je i jeka mora govorila: »Dođi!«

Na sreću, bilo je već vrijeme za polazak kući. Ranko ih je pratio do broda. On reče glasno Ani Mariji:

— Konteso, lijepo vas molim, recite gospođi grofici dasutra neću doći. Jedino ako bude potrebno! Moram bitiu gaju.

Na koncu mu je iz usta izašao tihi šapat koji je čula i razumjela jedina Ana Marija:

— Čekat ću te, dođi!Ranko ode kući, a u duši Ane Marije zametnuše se

borba i nemir.

9 Dragulji i strasti 1

H"i-

V'-''" ^' * ^ . ■ ■

■'''•'■

■ ' - % '

-- ' V .

129

Drugog dana Ranko je ostao kod kuće te dolje u nji-hovoj uvali pregledavao sve školjke ne bi li opet našao koji biser. Radio je užurbano cijelo prije podne, ali nije imao sreće. Prestao je tražiti, te odloži posao za sutradan. Ipak, radovao se što nije našao ništa. Vjerovao je u onu staru izreku: »Ako nemaš sreće u dobili, imaš je u ljubavi!«

Cim je nešto pojeo, uzeo je čamac, te se zaputio prema svojoj uvali. U jednom malom zatonu izvukao je čamac na obalu, da ga more ne razbije, a vesla spremio iza ka-menja. Zaputio se preko klisure u svoj gaj. Cas mu je ne-što govorilo da Ana Marija neće doći, jer ne može doći, jer će je slijediti, te je sam sebe u podsvijesti korio zašto ju je pozvao. Onda ga je nešto opet sokolilo: »Ako me voli, ona će doći, naći će neku izliku, u ljubavi su dopu-štene i nedužne lažile

Razmišljao je dugo, ali pogled nije htio svrnuti na more. Volio je biti u neizvjesnosti nego da sagleda zbilju.

Tišina je bila svuda, samo ju je ugodno i nježno na-rušavao tihi razgovor mekanog mora s tvrdom obalom. Ranko je ležao pod jelom na mahovini, okružen zelenim ružmarinom među kojim je'širio svoje tamno lišće i bijeli nježni mirtin cvijet. Trgao je ružmarin i pleo vijenac jedan za drugim, a misli su ga čas korile, čas opet bodrile i ve-selile. Bio je u čudno razigranom i napetom raspoloženju.

U toj tišini najednom odjekne glas Ane Marije:— Ovdje me iskrcajte, ovdje je divan pogled, popet ću

se na ovu klisuru, uhvatit ću par crteža i vratiti se.— Ja se bojim ovih klisura, ali morala bih te svakako

pratiti, draga Ana Marija!— Nikako, gospodična Leopoldina, želim biti sasma

sama, nesmetana.

130

Ranku je zastao dah od uzbuđenja, a srce mu je počelo lako jako udarati da ga je čuo kako nabija po prsima. Čekao je u strahu kada će ugledati Anu Mariju. . Premda je uspon bio dosta siguran, strepio je da joj se ne oklizne noga, da se ne štropošta u more. Krv mu je počela življe kolati kada ju je spazio kroz granje kako dolazi prema njemu. Nije skočio sa svoga mjesta, niti je mogao dati glasa od sebe. Ostao je kao prikovan ležati u gaju, drhtao je i stao promatrati njezin lik.

Ana Marija zastane, stade osluškivati i zovne:— Ranko! Gdje si, Ranko?Ranko tiho šapne:— Sreća me guši, mila moja!— Ostani tako ležati, dragi, divna slika, ne mogu za

misliti ljepšeg položaja. Budi miran, ne miči se, malo višeuzdigni ruku. Pravi satir ili, ljepše rečeno, božanstvo ovogakrša. Daj povuci na svoje lijepo čelo ovaj vijenac, da tipoveže tvoju kuštravu kosu. Sto da crtam prije, glavukosu, tvoja lijepa usta?

Ranko nije ništa govorio, već je samo promatrao Anu Mariju i slušao njezine naloge. Namještao se kako je ona željela, kao pravi tihi uslužni model.

— Tako! Lijepo podigni svoje oči! Ili ne, nikako,ljepše će biti da ih sklopiš. Uspavano šumsko božanstvo!Zatvori oči, Ranko!

— Ne mogu, Ana Marijo, gledam te, želim da mi taslika ostane uvijek u pameti. Nemoj, crtati previše točno,mogao bi te odati model.

Imaš pravo, Ranko, ja sam se zanijela! Dovoljno će mi biti da te mogu ja prepoznati.

— Ana Marija, smijem li ustati? 2elim te pozdravitii zahvaliti što si došla da pogledaš moj gaj.

— Ostani, dragi, tako! Došla je mala grofica u posjete

131

svome kraljeviću! Moj mili, dragi, ljubljeni kraljeviću iz mojih snova!

Ana Marija dođe do Ranka i sjedne kraj njega. On joj uze glavu nježno u svoje ruke, te je stade nježno ljubiti i govoriti joj:

— Kako sam sretan! Ne mogu opisati svoju sreću Stosi došla! Volim te, vjerujem ti i nikad te više i ne smijempitati da li me ljubiš.

— Ah, kako te volim, dragi, to ne bih mogla nikakoispričati riječima. Nema te snage na svijetu koja je takojaka kao moja ljubav! Ti si me, dragi, uistinu očarao, pružio si mi sreću da sam upoznala čar ljubavi.

— Morala bi se preplašiti. Raščupane kose, razgaljenegrudi, kratka košulja bez rukava, kratke hlače, zar se takodočekuje ona koja se ljubi?

— Ana Marija, nisam se htio za gaj dotjerivati, žalim,drugi put bit ću uredniji, ja sam ti se nadao, ali sam ipaku podsvjesti dvojio da ćeš doći.

— Ali, ja se samo Šalim! Ova tvoja divna usta, lijepibijeli zubi, ova} klasičan nos, pa ove crne sjajne oči kojesu zapalile moje srce, meni je to i previše, mili moj!

— Ana Marija, daj meni sada mogućnosti da ti kažemkako si ti lijepa. Sto je mene zanijelo kod tebe. Ti imašdivne oči, lijepo visoko čelo, svijetlu sjajnu kosu, lijepomilo lice, crvene sočne usne koje rese bijeli zubi, ljepšinego biseri tvoje majke. Zatim, Ana Marija, iz tebe strujii sijeva neki oganj koji me žari i pati, koji me tjera u ludilo za tobom, ja te ljubim, mila moja, svom snagom cijeloga svoga bića!

Ranko zatvori oči, ukloni ruke od Ane Marije i spusti glavu na mahovinu.

— Rekao si mi kako sam lijepa, a zatvaraš oči da mene gledaš.

— Samo časak, Ana Marija, dočaravam te u sebikakvu sam te prvi put zapazio.

—, Sad me gledaj kakva sam! Ah, kolike si vijence spleo!

— U svakoj je kitici upletena misao na tebe. Evo, ovajbi ti lijepo pristajao.

Ranko joj stavi vijenac na glavu, privine je k sebi. Po-ljubili su se prvi put u usta. Kad im je ponestalo daha, odvojili su se. Ranko se sabere, nadvlada samoga sebe, te stade kao u nekoj groznici brzo govoriti:

— Ana Marija, Ana Marija, hvala ti što si došla! Zarne da je tu lijepo? Ovo će biti naš gaj, naše skrovište, toće nas skrivati pred svijetom, kad već moramo kriti svojuljubav. Ali sad dođi, draga, dođi, moja je ljubav velika,a čežnja neodoljiva.

— Idem, dragi, moram, oh, kako mi je lijepo kraj tebeu tom tvome carstvu, ovdje kraj tebe, oh, kako mi strujisreća cijelim tijelom.

— Ne moje, već naše carstvo, Ana Marija, naš zajednički raj.

— Ne, tvoje je, ti si ga otkrio, ali za nas. Za nas,Ranko, za našu ljubav, ljubljeni dragi moj! Idem, znamda moram iz raja, ali poljubi me još samo jedanput, milimoj.

Sagne se, potraži njegove usne, a on je čvrsto privine na sebe. Nad njima borići, pod njima mahovina. Tamno lišće i bijelo mirtino cvijeće bili su svjedoci njihove ljubavi.

— Jest, Ranko, dobro si prije rekao: naš gaj, naše kraljevstvo koje će od svijeta kriti našu ljubav! Bio si u bojazni da U ću ti opet doći? Doći ću, dragi, kamo god mepozoveš, doći ću, dragi, jer nas je vezala sila koja je strgalazapreke, lance, koji su popucah pod snagom naše velikeljubavi.

^ ^ ^ H

132 133

Ana Marija ustane i uredi se. Ranko ju je promatrao, te je sa strahom upita:

— Prezireš li me, ljubavi moja draga? Ljubav mi jezamračila um.

— Ni najmanje, dragi, ja sam se borila, nisam htjeladoći, cijelu noć nisam pravo spavala, ujutru sam bila raz-dražena, željela sam biti sama. Poslije objeda malo samse smirila, uzela sam knjigu, povukla se na osamu, no najedanput netko kao da je došao i rekao mi: »Idi, idi, AnaMarija, on te Čeka!« Uzela sam crtaći pribor, zamolilasvoju odgojiteljicu da me prati. Mornar nas je vodio, dvaputa mijenjala sam smjer, borila sam se, ali je tvoja snagabila jača, došla sam u naš gaj, ti si me privukao ovamo,ljubim te i ne žalim što je došlo do toga.

— Draga Ana Marija, moja, samo moja, vječno ljubljena.

— Sada me uistinu moraš još više voljeti, mene čekavelika borba za tvoju ljubav, protiv naše ljubavi mnogesu zapreke.

— Kako bih ti rado pomogao, moja mila Ana Marija!— Gdje sam prestala? Da, došla sam ovamo, nasla

sam model i nacrtala svoga kraljevića!Ranko ustane, uze je u naručaj, te je poče ljubiti i te-

pati joj najnježnije riječi.— Kako mi to godi, Ranko, ostala bih tako cijeli život.— Bježimo, Ana Marija! Bježimo! Bježimo i bit ćemo

sretii! Bit će mi lagano raditi za tebe i najteži posao.— Saberi se, dragi, odmah bi nas uhvatili, zatvorili i

rekli da smo poludjeli. Za mene bi bilo lako, ali ja bihumrla od tuge jer bi nas sigurno zauvijek razdvojili. Dajmi moju skicu moga satira, moga kraljevića. Sada idem,dragi, daj me poljubi!

— Oh, kako je to strašno, moram te pustiti samu.

134

— Da, moraš dragi, sve još mora biti tajna, samoovaj naš gaj smije znati za nasu ljubav.

— Do viđenja, draga moja!— Do viđenja, dragi, da li sam ti dala vrijedan zalog

svoje ljubavi prema tebi? Hoćeš li to cijeniti cijelog života?— Dragi moja Ana Marija, zarekli smo se da nećemo

više nikad pitati za veličinu naše ljubavi, pa ti neću, jerne mogu izreći koliko te ljubim.

— TmaŠ pravo, dragi!— Zbogom, zbogom, Ana Marija!Ana Marija pođe, ali brzo zastane i vrati se.— Zaboravila sam, dragi, daj mi moj vijenac koji si mi

kao djevojci stavio na glavu. ZelLm ga čuvati cijelog života.Ponesi i ti svoj. Ovi nježni vijenci bili su jedini ukras našesvadbene odjeće. Uberi nekoliko kitica mirtina cvijeta, onoje bilo svjedokom naše ljubavi. Još me jednom poljubi!Kako mi je lijepo, kako si mi drag! Ali, zašto sreća nijepotpuna, zašto te moram ostaviti, a čeznem i žeđam zatobom?

Ana Maria naglo pode i više se nije okretala. Ranko je stajao. Sada je još više strepio da li će Ana Marija stići sretno do mora. Počeo je iz punih pluća disati tek kada je čuo kako Ana Marija dozivlje čamac da se ukrca.

— Ana Marija, gdje si bila, dijete drago, tako dugo?Kako si me mogla pustiti da tako dugo čekam?

Ana Marija ne odgovori ništa, već samo pokaže zbu-njeno svoj crtež, uz primjedbu:

— Gledajte što sam crtala.— Ne raspoznajem ništa, sigurno neka tvoja fantazija.— O ne, gospodična, taj je crtež zbilja! — I polagano

ponovi: — Da, da, gospodična, zbilja života!— Više nećeš ići tamo, je li Ana Marija?— Hoću, ići ću opet, put je strm i pogibeljan, ali je

135

gore tako lijepo! Ah, tako mi je danas bilo divno, bojim se da mi nikad više neće biti tako.

— Govoriš kao fantast, moja živa, vesela Ana Marija!— Pustite me, draga gospodična, mojim mislima, da

snatrim ovo kratko vrijeme vožnje. Cim dođem na brodpočet će moje muke!

Ranko je ostao u gaju sve dok se nije počelo mračiti. Onda se lagano spusti po grebenju do svog Čamca. Nikako nije htio da se te večeri susretne s roditeljima. Bojao se da bi oni mogli naslutiti da je on danas pio iz vrela života.

XI

Sutradan je Ranko ustao ranije od svih, te se opet dao na prebiranje školjki. Tražio je bisere. Tek pred podne našao je u jednoj školjci nekoliko sitnih zrnaca. Nisu bili od neke vrijednosti, ali im se on obradovao i sama sebe bodrio:

— Sada imam ljubav, pa mogu imati sreće i u traženju!Osjećao se sretnim, sigurnim za svoju ljubav. Ali mu

je smetalo što njegova ljubav nije ostala idealna tako dugo dok sve forme društvenog propisa ne budu izvršene.

Sjetio se svog profesora Zvonarevića, pa se zastidio pred samim sobom Što nije čuvao čistoću ljubavi. Pretra-živao je pomno školjke, tražio je bisere, želio je raditi i nastojao je da se zabavi, ali nije mogao jer su ga misli morile, a savjest ga je korila: »Morao si biti jači! Trebalo je da njezino povjerenje cijeniš, a ne da se tako pohlepno time odmah okoristiš!« Najednom se osovi i ustremi po-gled prema brodu. Držeći bisernicu u ruci, reče sam sebi: »Zar bi i to bilo moguće?«

Baci školjku među druge, te se zgrozi, a misli mu po-lete do Ane Marije. Odmah stade uvjeravati samoga sebe i ujedno se plašiti: »Nisam kriv što sam je zavolio, Što ona meni ljubav uzvraća. Istina je, nisam kriv za ljubav! Ali ljubav treba da bude ona idealna i čista ljubav, kako je nazivlje profesor Zvonarević, sveta ljubav!«

Ponikne glavom i reče u sebi: »A ja sam tu ljubav po-vrijedio. Jest, mogla bi se uvrijediti, mogla bi me prezreti! Ja sam kriv što sam uzeo sve, dapače i ono što mi ona nije davala. Ah, kako je bila velika, ta moja draga Ana Marija, ja sam čekao, bio sam uvjeren, očekivao sam da će ona poslije svega početi plakati, zdvajati, predbacivati mi, a ona nije rekla ni riječi, već je bila nježna, još milija prema meni. Ana Marija, moja draga Ana Marija, nećeš me, je li da me nećeš prezreti i odbaciti? Oh Bože moj, što me spopao taj nemir. Kako bih bio sretan da mogu pohitati do nje, čuti je, vidjeti je, pitati je: Da li me još uvijek toliko voliš, mila moja draga Ana Marija?« Glasno je izgovorio njezino ime, tako da se trgnuo iz razmišljanja i okrenuo nije li ga tko čuo kako je nazivlje.

Prihvatio se opet posla. Nastojao se uživjeti u traženju bisera. Ali, misao je nesmiljena! Ona se ne da vezati, zaro-biti ni zatvoriti. Njoj jedino nitko ne može zabraniti da ne kraljuje po svojoj volji.

Ranko je, mnogo razmišljao o Ani Mariji. Kao da je znao kakve velike borbe vodi ona sa svojima.

Kad se Ana Marija vratila sa sastanka na brod, majka je dočeka s ukorom što je kneza ostavila samoga:

— Dosta je sada toga, Ana Marija! On je tvoj zaruč-nik, što smeta ako formalnosti za javnost nisu još izvršene!

Ana Marija nije gledala majku u oči već se odmicala od nje i nije joj ništa odgovarala. Trgla se na riječ »tvoj zaručnik« i digla oči na majku. Dršćućim glasom reče:

136 137

— Majko, kako ste rekli? Moj zaručnik knez Sieg-fried? Ne, majko, on to nije, on to ne može biti! Poštedite me barem danas, majko moja!

Ana Marija pobjegne od majke u svoju kabinu i za- i

tvori se u nju. Obučena se baci na krevet, te stade u sebi govoriti: »Moj zaručnik! Oh, da znaju oni tko je moj is -tinski zaručnik! Kako je to veliko Čuvstvo osjećati u srcu sreću, osjetiti da ljubiš i znati da si ljubljena! Ljubim te, dragi! Volim te, obožavam te, obožavam sve što je na tebi ti si mi dao, ti si mi omogućio <ia osjetim pravu ljubav.« Uze sliku Što ju je skicirala na sastanku, te se stade opet zanosili: »Mogla bih te nacrtati cijeloga, samo kad bih smjela, ali ne smijem, a i neću, ovdje te ne mogu imati naslikanoga. Ali ti, dragi moj mili Ranko, ti se ne boj, ja imam tvoju sliku ne samo pred očima, ja te imam u duši, u srcu, ti si, dragi, dio moga bića.«

Čula je kucanje na vratima i glas svoje odgojiteljice:— Ana Marija, dođi, drago dijete, majka je žalosna,

knez je očajan, sestra je nevesela, dođi, draga, na večeru,ja sam također tužna što si se zatvorila u kabinu.

— Ne mogu večerati gospodična, žao mi je svih vas,ali ne mogu doći, pustite me, ostavite me nasamo, lijepomi je sretna sam, vjerujte, presretna sam sa svojim mislima.

Gospodična Leopoldina vrati se na palubu i reče gro -fici:

— Pustimo je, gospođo grofice, kaže da neće večerati,ali moli da je ostavimo nasamo s njezinim mislima. Još mije rekla: »Sretna sam, presretna sa svojim mislima!«

Grofici se razvedri lice, te se obrati knezu i reče:— Ukorila sam je što nas je ostavila same, a onda sam

joj rekla da se može smatrati zaručnicom vaše visosti,— Kako sam vam zahvalan, gospođo grofice! Pa na-

ravno, i ja se osjećam presretnim, ja je volim, ja sam istin-ski zavolio Anu Mariju, vjerujte mi, gospođo grofice, ona je tako mila, tako dražesna i vrlo, vrlo lijepa.

— Vjerujem, visosti, da dočarava sebe kao budućukneginju.

— Neka onda, gospođo grofice, uživa, glavno da je onasretna, ja sam tada zadovoljan, pa makar i nije s namau društvu.

— Visosti, vi ste utjelovljena dobrota!— Nisam baš sasma, konteso Marija Terezija, ali vrlo

volim Anu Mariju, pa joj ništa ne uzimam za zlo. Danasnije rapo slože na, zašto da je uznemirujemo?

Društvo se zabavilo večerom. Grof Georg je kasnije malo svirao, a nedugo iza večere povukle su se grofica i kćerka s odgojiteljicom u svoje kabine.

Grof Georg i knez ostali su s kapetanom na palubi i uživali u divnoj ljetnoj noći na divnom Jadranskom moru.

Sutradan je Ana Marija ustala vrlo rano. Crtala je, na -stojeći da ulovi izlazak sunca i jutarnje buđenje mora. Na-stojala se zanijeti u crtanje, ali je mehanički povlačila crte, a svaki se čas okretala prema zapadu gdje se nalazio nje-zin i Rankov gaj. Nastojala se sabrati jer je danas tvrdo odlučila da knezu kaže da ga nikako neće za muža.

Crtala je, a još više razmišljala. Sunce je odskočilo, a more dobilo lijepu modru boju sa zlatnim žutim trakama. Na brodu je počeo život. Prva je došla grofica, te se raz -veselila ugledavši svoju kćerku kako crta.

— Dobro jutro, Ana Marija!— Dobro jutro, majko!— što to crtaš, dijete moje?— Evo, majko, željela sam uhvatiti izlazak sunca, ali

nisam sasma uspjela.Grofica dođe bliže k palubi, pomiluje kćerku i reče joj:

138 139

— Nije loše, dijete moje, sutra urani, pa ćeš opetnešto uloviti. Kakav je ovo crtež?

— To sam jučer nacrtala, majko!— Sto je to, Ana Marija?

— Zamislila sam zaspaloga satira.— Lijepa zamisao, samo nekako nejasna.

— To je tek crtež, majko.— Vesela sam, dijete, što si razpoložena. Ti crtaj, a ja

idem da vidim svoje bisere, da li je sve u redu.Poslije zajutarka Ana Marija tražila je zgodu da ozbi-

ljno razgovara s knezom. Razmišljala je o gaju, pa se sva zacrvenjela. Iz očiju joj je sijala sreća, a na licu joj titrao smiješak blaženoga zadovoljstva.

— Sto ste se tako zamislili, Ana Marija? — upita jegrof Georg. — Ja i Marija Terezija promatramo vas dugo.Nešto se borite sama sa sobom, a na licu vam se vidiradost i zadovoljstvo.

—- Ne znam, dragi grofe, što bih vam odgovorila. Sreća i radost zrcale mi se na licu! Da, ja se uistinu osjećam sretnom.

— Draga Ana Marija — reče knez — kako ja svimsrcem dijelim sreću s vama.

Ana Marija se trgne, pogleda kneza, te će s neke visine, ali i blago i s osjećajem:

— Nemojte tako, dragi kneze, ja nisam dobra! Nemojte, vi ne smijete biti sudionikom moje sreće, ne kneže!Ja vas molim, nemojte vi govoriti, ja to neću, dragi kneže.

— Ana Marija vaša radost, vaše veselje, vaš zanos, sveje to naše zajedničko. Ne zamjerite mi, kada vidim vassretnu, ja se također veselim i radujem.

— Kneže, vi ste plemeniti, dobri, velikodušni, pa vasmolim, kneže, prošećimo palubom, ili želite Čamcem pomoru, da malo porazgovorimo.

140

— Presretan sam, Ana Marija, vašim prijedlogom! Nije potreban čamac! Vidite kako sam skroman, ja, knez od Macklenburga, zadovoljan sam posljednjim kutićem broda, samo da sam s vama.

Ana Marija i knez pošli su na stražnji dio broda. Sunce još nije palilo, već je tek poćelo blago milovati. Godilo je svojini jutarnjim zracima i nježnom toplinom.

— Ana Marija, vi ste me zvali, vi Želite ozbiljno govoriti sa mnom, ah, da znate kako sam sretan, draga moja,ja vas sve više i vise ljubim.

— Kneže, nemojte govoriti o ljubavi! Baš zbog togavas i molim, saslušajte me! Imam vruću molbu na vas,shvatite me, dragi kneže.

— Ana Marija, ja ću nastojati, ja slutim što ćete mireći, ali znam da ste uzbuđeni.

— Nisam kneže, no ne znam hoću li se znati izrazitida vas ne povrijedim.

— Govorite, Ana Marija, ja ću mirno slušati.— Kneže dragi, vi ste prijazni, mili, vrlo dobri, u vas

ima i Cara koji može osvojiti djevojku.— Kako ste velikodušni, draga Ana Marija!— Govorim, kneže, istinu.— Hvala vam, draga moja!Knez je pomiluje po ruci. Ana Marija povuče ruku i

reče:— Kneže, sve ovo Što sam rekla vrlo je malo prema

onome što ću vas zamoliti.— Vi ne morate mene moliti, vi samo zapovijedajte.

Ovdje sam samo gost vaših roditelja, ali knez od Macklenburga ispunit će svaka želju svojoj dragoj i lijepoj zaruč-nici.

Ana Marija problijedi već drugi put i nastavi: — Nisam ja, kneže, vaša zaručnica.

141

— Ali, Ana Marija, niste službeno, no ja vas takvomsmatram. Moja je vlada pristala da se oženim jednom kon-tesom, a vi to i jeste.

— Nisam dostojna, dragi kneže!— Ana Marija, draga moja, pa vas će do ženidbe moja

vlada proglasiti vojvotkinjom, evo, danas sam dobio vijest.Vaš otac grof Herber otišao je u vaš dvorac da uzme potrebne dokumente, da doznači veliku svotu novaca mojojkneževini. Kupit će jedno dobro, tamo će urediti školu zasiromašnu djecu, kao dar kontese Ane Marije Herber. Akao zahvalu za to, moja će vas vlada, prema svim propisima, proglasiti vojvotkinjom. Ana Marija, morao samvam odati tajnu! Jeste li me dakle, dostojni, buduća kne-ginja od Macklenburg3?

— Varate se visosti, ni sada nisam!— Pretjerujete, Ana Marija!— Ne, kneže dragi, ja vas neću varati, ja moram biti

i prema vama iskrena. Ja sam mislila, doći će ljubav, pojavit će se, ali čekanje je bilo uzalud. Ja vas nisam zavoljela, kneže, dapače, ja vas ne mogu voljeti. Zbog toga,dragi kneže, ja nisam vaša zaručnica, i neću da me takvomproglasite, jer vam neću moći biti ženom, dragi kneže!

Knez je problijedio, a onda naglo pocrvenio. Dah imi je zastao, a srce naglo počelo lupati, te nije mogao naći riječi. Uze za ruku Anu Mariju. Gledao ju je dosta dugo, te nekako progovori:

— Ja nisam ništa Čuo, ne, nisam, to nije govorila mojaAna Marija, to je iz vas govorio netko drugi. Znate li vi,Ana Marija, da bi to bio svjetski skandal. Knez od Mack-lenburga odlučio je da se oženi jednom kontesom. Zaručio ju je, njegova je vlada odobrila zaruke, zaručnica jeproglašena vojvotkinjom, a onda najednom od toga ništa.Ne, Ana Marija, to je samo vaša šala!

142

— Kneže, nemojte to shvatiti olako, ja vam kažem ponovo i iskreno, ja vas nisam još zavoljela!

___ Osjećam se nesretnim, Ana Marija, da, vrlo nesretnim, ali ja vas ljubim, ja moram imati vas ili ću izabratismrt, jer tu sramotu ne može i ne smije doživjeti knez odMacklenburga!

Odjednom naiđe grofica Regina.— Kneže, izvinite što se miješam — reče ona — ali

slučajno sam prošla ovuda, pa sam nehotice sve čula. Kakoda to dovedem u vezu: »Nesretan sam, ali vas ljubim.«

— Gospodo grofice, oprostite, to je rasprava izmeđumene i Ane Marije.

— Kneže, ja sam majka, volim, i to naročito, svojudragu Anu Mariju, pa nerado čujem riječ »nesreća«, jerje smisao moga života da mi dijete bude sretno.

— Smijem li ja govoriti, kneže?— Ne, molim vas, Ana Marija, nemojte sada.— Oprostite, kneže — reče grofica Regina — ah' ja

vas molim, dopustite da to naložim Ani Mariji jer vi izgledate vrlo uzbuđeni.

Knez se nakloni pred groficom i reče:— Neka se vaša želja, gospođo grofice, ispuni.— Majko, ja sam rekla knezu da ga ne mogu ljubiti i

da neću službenih zaruka.Grofica se nasloni na ogradu broda, pogleda kneza i

kćerku te reče:— Ana Marija, kako si se to usudila reći knezu? Mi

smo te obećali knezu, ti si na to sama pristala, s kojimpravom, dijete, bez savjeta s roditeljima, govoriš ovako nedostojne stvari knezu od Macklenburga: »Ja vas, kneže,ne mogu ljubiti!«

— Majko, uistinu je tako, želim biti iskrena!— Dosta o tome, dijete moje, ti si neozbiljna.

143

Grofica pomiluje kćerku i reče joj:— Sto ti, drago dijete moje, znaš Što je to prava ljubav.

Kada postaneš kneginjom od Macklenburga, okružena svim počastima knegtnje, tada ćeš tek shvatiti pravu lju-bav. Zabranjujem svaki daljnji razgovor o tome, ti si među nama kneževa zaručnica. Sto ti znaš i shvaćaš ljubav, o di-jete, dijete, gdje si to samo Čitala? Molim, kneže, shvatite to kao hir mlade djevojke, ja ne želim o tom predmetu .go-voriti, moj je suprug glava porodice, on je mjerodavan o tome razgovarati. Pođimo, djeco, izgledate mi zbunjeni, a želim da ste veseli jer ste mladi i pred vama su život i sreća. Ti voliš kneza, drago moje dijete, ti to ni sama ne znaš, a da ćeš ga zavoljeti, u to ja nimalo ne dvojim.

— Ja volim Anu Mariju s tolikom velikom ljubavi daće se i ona na mene smilovati, te će barem poštovati mojuveliku ljubav.

— Ali, kneže, kako me vi nećete razumjeti! Poštovatii ljubiti, to je ogromna razlika.

— Ana Marija, zabranjujem daljnji razgovor! — oštroće grofica Regina.

— Ponavljam, a vama, dragi kneže, i naglašavam, AnaMarija ne zna i ne shvaća što je to prava ljubav.

— Majko! Majko! Sto vi to govorite! Ja da ne znam,ja da ne osjećam ljubavi! Pa vi me, majko, vrijeđate, po-nizujete me!

— Ana Marija, dijete moje, ja te ne prepoznajem. Toda je moje drago, nježno i umiljato dijete! Bit ćeš sretna,bit će ti lijepo, ti moja draga lijepa kćeri! Radije bih poslau smrt nego da ti ne postaneš kneginjom! Ponavljam, radije smrt!

— Da, majko, oprostite, rekla sam previše grubo,naglo. Bit ću sretna. Je li vi to želite, majko?

— Želim, dijete, želim od svega srca.

rV

___ Bit ću sretna kada budem ljubila, majko, zar ne?___ Da kćeri, da, bit ćeš, ali sad je previše o tome. Vra

tite se u društvo i nikome ni riječi! Ovo je bila surova Šala!Ana Marija ode s majkom i knezom u salon. U svojoj

nutrini bila je uzbuđena, te nije znala bi li sad mrzila ili falila kneza. Knez je bio zbunjen, te nije ništa govorio.

Marija Terezija zamijetila je da nije sve kako treba, te predloži da se izvezu malo na obalu.

— Prošetat ćemo se malo gradićem. Danas je sajmenidan, pa ćemo vidjeti narod iz raznih sela, vas će to, kneže,sigurno zanimati.

— Vrlo rado, konteso, samo ako se i Ana Marija s timslaže.

— Uvijek rado činim sve za dobro raspoloženje društva, možemo odmah krenuti jer će danas opet biti velikavrućina.

— Kolovoz je, Ana Marija, pa nije ni Čudo. Bit ćedugo ljeto.

— Ja ga i želim zbog mojih dragih i divnih bisera —reče grofica Regina.

— Gospodo grofice, dopuštate? — pruži joj grofGeorg ruku.

— Grofe George, uz takvu sigurnu i odličnu pratnjupovjeravam vam svoje kćeri.

— Gospođo grofice, smjelo govorite, ali nam iskazujete time veliku počast, naročito meni. Moja Marija Terezija ima moje odlučnosti, te ne strahujem za nju.

Otišli su čamcem u grad. Hodali su uskim ulicama do sajmišta. Nakupovali su raznih stvari, te svratili i u lijepu staru znamenitu Šibensku katedralu. Prije polaska na brod knez i grof svratili su i na poštu.

Grof je dobio vijesti od svoje obitelji i znanaca, a knez obavijest od svoje vlade da su njegovi ministri odlučili doći

lo Dragulji i urasli 1 145

u Šibenik, te službeno urediti s grofom Herberom sve u pogledu kneza i Ane Marije.

Ana Marija je slušala kneževo obrazlaganje kako mnogo polaže na dolazak ministara. Ta je vijest opet ote-žavala njezin položaj. Morila ju je još veća briga kako će se riješiti kneza, a da ne povrijedi njegovo dostojanstvo. Digne glavu, zabaci je natrag, te sama sebe utješi: »Bilo kako bilo, ja ga se moram riješiti!«

— Jeste li možda meni Što željeli reći, Ana Marija?— Želim vam mnogo reći, kneže, ali vi me nećete shva

titi. 2eljela bih opet govoriti o onome Sto mi je majkazabranila.

— Nemojte, konteso, sve će se lijepo i dobro svršiti.— Nadajmo se, kneže, ali je uvijek tako da jedan

bude zadovoljan i sasma sretan, a drugi se mora žrtvovati,a to biste morali biti vi.

— Prepustimo sve to vremenu, a i držimo se majčinezabrane, te ne govorimo o tome — reče knez.

Nakon objeda Ana Marija uzela je svoj album za cr-tanje, zamolila gospodičnu Leopoldinu da je prati, te se čamcem odvezla do Rankova i svoga gaja. Dok se penjala na pećinu, čula je opomenu gospodične Leopoldine: — Još jednom vas lijepo molim, Ana Marija, ne crtajte previše dugo.

Ranko ju je već čekao, sakriven iza grma. Kada je došla u gaj, Ana Marija zastade. Gledala je naokolo, za-hvaćena nekim strahom, a iz usta joj se ote uzdah: »Zar nije došao? Nema ga! Ah, taj lijepi gaj! Kako si pust i tu-žan bez njega!« Stajala je još jedan čas i bez riječi proma-trala gaj. Na licu joj se pojavila tuga, ruke je spustila, a crtež joj padne na zemlju. No ona kao da to i ne opazi, već se zaputi prema mjestu gdje su se prvi put sastali ona i Ranko.

Iznenada Ranko skoči iza grma, uhvati je u naručaj i stade strastveno ljubiti. Držao ju je u naručaju i saputao joj najnježnije riječi.

Onda je šetao s njom njihovim malim gajem i govoriojoj:

— Ti moje lijepo milo mirtino cvijeće! Ti moj vječitoljubljeni ružmarine! Znaš, Ana Marija, ja ću te uvijek veoma ljubiti, uvijek jednako do konca života, mila moja.Gledaj draga kako je uvijek zelena jela, te ovaj mirisaviružmarin, među njima mi smo se zavjerili i poklonili jednodrugome vječnu ljubav. Kako su ružmarin i jela uvijek zeleni, tako će i naša ljubav vječno živjeti medu nama. Slažeš li se ti, mila moja, s time?

— Ja se, dragi, slažem sa svime što ti kažeš. Sada jedino osjećam da sam sretna. Ja sam, dragi moj, ovaj Časi presretna. 2are me tvoje tople usne, osjećam dah tvoj nasebi, čujem kako ti srce udara, to drago srce za koje znamda ljubi mene. Opisati ti ne mogu kako sam sretna, milidragi moj!

— Ti kažeš da ne možeš opisati sreću, a Sto da kažemja koji uživam tu sreću da te mogu držati u naručaju. Tisi mene usrećila, draga moja mila Ana Marija! Toliko sammislio o tebi, a da znaš kako sam se bojao za našu ljubav.Htio sam doći samo da te vidim, jedva sam odolio.

— Zar ti meni još ne vjeruješ, dragi?— Vjerujem ti, Ana Marija, vjerujem, samo sam stre

pio od pomisli. Nisam li ja jučer jazorio našu idealnuljubav? Ta bojazan progonila me cijele noći i cijelo vrijeme dok ti nisi došla.

— Ne govori, dragi, tako. Ne, dragi, nisi! Ja sam ti jučer rekla, ja sam se sama sa sobom borila i tvrdo odlučilada neću doći, ali ipak me neka sila privukla ovamo dotebe. Naša ljubav, mili moj, ima sada čvrste verige, ne

146 IO" 147

to, mi smo živa bića, nas nisu okovali ljudi, mi smo te jake vječne verige sebi sami namijenili, dali smo jedno drugome riječ.

— Pravo govoriš, draga, nitko nas nije silio ni nagova-rao, naš je vodič bila naša velika ljubav.

Sjeli su na mekanu mahovinu. Ana Marija je opet malo crtala svoga satira. Pričali su, ljubili se, milovali, tako da nisu ni osjetili kako im je vrijeme prošlo.

Iz njihovih snatrenja prenuo ih je zabrinuti glas go-spodične Leopoldine koja je je dozvivala Anu Mariju.

Morali su se rastati. Utanačili su da će se svakog dana u isto vrijeme sastajati u svome gaju. Opraštali su se uvi-jek teško i srdačno, kao da se rastaju za tko zna kako dugo vrijeme.

Ana Marija se vratila na brod, vesela i raspoložena kao da je željela da pokaže svima kako je sretna jer ljubi i jer je ljubljena.

Ranko je bio veseo, bio je sretan jer je bio uvjeren da ga Ana Marija ljubi istinski i da je siguran za svoju ljubav. Ali je znao da bi se njegovi roditelji preplašili te velike raz-like i društvenoga položaja. Ipak, bio je siguran da bi ih znao uvjeriti. Smetalo mu je to što se nije držao savjeta profesora Zvonarevića. Bilo ga je stid da se povjeri svojim dragim roditeljima, da mora pred njima lagati i varati ih. On je znao svoga oca i majku, kao da ih je čuo, kako mu govore: »Pazi, suiko, i u ljubavi treba misliti na moral i poštenje.« Bio je veseo, ali ga je savjest ipak češće zapekla i progovorila: »Da si se držao savjeta dobroga prijatelja, sada bi mogao dijeliti sreću sa svojim roditeljima, bila bi ti ona još veća i mnogo ljepša. Ovako se moraš sam rado-vati, ali i koristi sebe što si odmah, čim ti se je pružila pri-lika, uzeo ono što je osnova stalne doživotne veze.«

XII

Za nekoliko dana išli su u lov na školjke. Vrijeme je bilo lijepo, te se traženje zavuklo nekoliko dana. Prvi put Ranko nije lovio s očevom družinom, već je bio na oto-čiću u društvu Ane Marije, kneza, grofa Georga i Marije Terezije, te su spremali jelo zajedno s kuharom Antom. Dopratio je svaki put društvo na brod a isto je tako ujutro išao na brod da pogleda da li su bisernice u redu.

Pošto su se vratili u Šibenik, tri dana je mijenjao bisere. Govorio je grofici da je izmislio neki novi način kako će položiti bisere u školjku, da dobiju još ljepši sjaj.

Grofici je bilo sve pravo, samo da biseri budu što ljepši. Ana Marija je često govorila s knezom, te mu mirno obrazlagala:

— Najbolje bi bilo za vas, visosti, da otputujete u Njemačku i da odanle javite da je vaša vlada opovrgla zaruke.Vi sami vidite, i ja vam jasno kažem, da vas neću moćivoljeti, pa ako vas ne volim, kako vam mogu biti ženom?

— Vidim to, draga moja Ana Marija, te me to vrlo žalosti. Ali rekao sam vam već da sam vas silno zavolio i davas nikako neću niti mogu, ostaviti. Vi ćete me, draga AnaMarija, sigurno zavoljeti.

— Zao mi vas je, kneže, ali sam sigurna da neću. Samoda dođe moj otac. On neka to riješi!

Vrijeme je prolazilo. Dnevna vožnja barkom po moru, lovljenje školjki i riba, kupanje, odlazak u gradić, sve je bilo lijepo, ali su Ana Marija i Ranko bih najsretniji onda kada bi se sastali u svome gaju.

Prošao je cijeli kolovoz i polovica rujna. Vrijeme je bilo kao i u srpnju. Biseri su dobivali sve ljepši sjaj, a ljubav Ane Marije i Ranka sve više je jačala i rasla. Nisu bili baš veoma oprezni, ali tko bi mogao i slutiti, a kamoli pomi-

148149

sliti, da bi se mogla i u mislima poroditi ljubav između kontese Herber i ribareva sina.

Grof Antun Herber pisao je da je prinuđen ostati na imanju. Tumačio je grofici: >S našim ravnateljem unovčio sam pšenicu, zob i ječam, a želio sam da vidim berbu vina, jer ne Želim novac uzimati iz banke da mogu doznačiti sto tisuća forinti u Kneževinu Macklenburg kao dar Ane Ma-rije kontese Herber za siromake u kneževini.«

Grofica je čitala list pred svima svojima, te je bila vrlo Ijutita kada je Ana Marija primijetila:

— Zašto to, majko, čini tata, zašto mu niste pisali zamoju odluku?

Grofica strogo pogleda kćerku, te će povišenim glasom:— To je prvi dar, a kad budeš kneginja, morat će dar

biti još veći.— Majko — reče Marija Terezija — ako Ana Marija

toliko daje kao dar za državu njegove visosti, što će ondaostati za mene kad se ja budem udavala?

Svi su pogledali kontesu Mariju Tereziju, a s najviše pažnje slušao je to grof Georg, premda je hinio kao da ne mari za ono Sto je pitala kontesa.

Grofica ponosno odgovori:— Sto se ti brineš, drago dijete, znaš da mi mislimo i

na tebe. Udaja naše drage Ane Marije za njegovu visost,te doprinos za siromašne u kneževoj državi ne idu na uštrbtvoga miraza. Jesi li zadovoljna, draga moja Marija Terezija?

— Posvema, majko, ja i ne mislim mnogo o tome,samo me zapanjila ta velika svota novaca koju je tatadoznačio u Kneževinu Macklenburg.

Početkom listopada došao je grof Antun Herber sa svoga imanja. Nitko ga nije tako željno dočekao kao Ana Marija. Od sreće nije znala što bi! Ljubila ga je, smijala

se i plakala, sama nije znala što je to ovladalo njome. Već u toku života uvidjela je da je njezin otac mekušac prema majci i da je grofica mogla Činiti s njim sve što je željela. On je živio i nastojao da uživa život, nije se ni sa čime mnogo mučio, te ni od jedne stvari, bila ona ma kako zamršena, nije pravio brige.

Ana Marija je znala i osjećala da je otac vrlo voli, pa je bila uvjerena da će kod njega naći zaštite. Dogovorila se s Rankom da će oca najprije moliti da razvrgne zaruke s knezom. Tek kada se svi umire zbog toga, onda će ona početi oprezno nagoviještati ocu svoju istinsku ljubav.

— Čini, draga moja Ana Marija, kako misliš da je najbolje — rekao joj je Ranko. — Ja bih ti bio rado odpomoći, ali mi je to nemoguće. Moja ljubav prema tebisve više raste baš zbog toga što se ti, mila moja malasirotice, sama boriš da za našu ljubav dobiješ privolu svojih roditelja.

Ana Marija nije cijelo vrijeme napuštala oca. Tražila je svaki pogodan čas da mogu biti nasamo. Ali grofica Regina kao da je to slutila, te će grofu:

— Dragi Antune, molim te da se držiš i ostaneš kodmoje upute, kako sam ti već rekla u pogledu zaruka AneMarije i kneza. Ja vidim i osjećam namjere Ane Marije,jer se vrzma oko tebe.

— Ali, draga Regina, ja sam ti rekao da Ana Marijanije mislila ozbiljno, pa ona je mlada, lijepa, živahna djevojka, i nije Čudo ako je u svojoj mašti zamišljala zaručnika drugačijeg, nego Što je knez.

Ana Marija radosno pogleda oca, te će zanosno:— Ah, dragi moj oče, kako sam vam zahvalna za tu

iskrenost pred majkom. Istina je, oče, već sam to reklamajci. Samo, dragi, dragi moj oče, ja, iako sam živahna,ja već znam što želim... ja . . . ja imam već ...

150 151

— Da. da, drago dijete, ti imaš već zaručnika u osobikneza.

— Ali, dragi moj dobri oče, obećajte mi da ćete razgovarati časak sa mnom nasamo! — Obrati se majci, te ćei njoj: — Majko, vi znate da vas ja od srca ljubim, a uvjerena sam da vi ljubite i mene, ali vaše mišljenje znam, padajte mi dopustite, da kažem ocu svoju odluku.

— Ana Marija, drago naše dijete, nemoj da se žalostiš, ali ja sam ocu već rekla. Dijete drago, nemoj opetda uznemiruješ svoju mladu dušu, ti ćeš zavoljeti kneza.

— Neću, majko, nikada, to sara već rekla, a to isto ponavljam i pred ocem, nemojte me siliti, moji mili dobriroditelji.

Grof Antun pogleda svoju ženu, onda opet Anu Ma-riju, uze je za ruku, privine je k sebi i poljubi u čelo.

Ana Marija se privine ocu na grudi, te poče plakati i dragati oca po licu. Plač je dolazio iz srca, tako da je sa-sma smeo grofa Antuna, a djelovao je i na groficu. Grof je počeo miriti kćerku, te joj reče:

— Daj prestani, drago dijete, s plačem. Pa ti si mojamila dobra, poslušna Ana Marija, ti si moj ponos, ti draganado moja, mi smo željeli da budeš sin, pa sada evo uviđam kakvoga bismo nježnog sina imali.

— Ne dajte me za kneza, dragi moj oče! Čekala samvas željno, brojila sam tjedne i dane, onda naposljetkui sate, te pitala samu sebe: »Kada će moj otac doći?«

— Ana Marija, moja draga kćerko — reče grofica Re-gina — zar ti ne voliš svoju majku, zar ti, mila moja,nemaš povjerenja da ti ona od srca želi sve najbolje?

— Ljubim vas, draga majčice, najnježnijom ljubavi,ali kod vas nisam našla razumijevanja, dapače, vi ste mii zabranili da o tome govorim.

— Jesam, dijete drago, ali samo za tvoje dobro, ja

sam te cijelo vrijeme promatrala, pa sam opažala da si vrlo prijazna, dapače i ljubazna s knezom.

— Majko, krivo ste me shvatili! Sami ste rekli da jeknez naš gost, a prema gostu moramo biti uljudni i prijazni. Zar mi niste vi, majko, tako naložili?

— Dobro dijete, sluiaj moj savjet, bit će5 uvijek sretna.— Draga majko, ja vam sve vjerujem, ali opet

evo ponavljam, ja ne volim kneza.

— Antune, dosta je nježnosti i popuštanja — rečestrogo grofica Regina. — Djeca moraju slušati svoje roditelje. Ja sam ti rekla — reče ona Ani Mariji — i to sadaopet ponavljam, zavoljet ćeš kneza. Ana Marija, apeliramna tvoju savjest jer bismo ispali kao lažljivci, nas bi prezrelo cijelo plemstvo, a mogli bismo dobiti ukor i od pre-jasne carske kuće.

— Znam, majko, i shvaćam svu težinu, ali molim vasi dragoga oca, kažite knezu neka on uredi kao da on ostavlja mene.

— Zasad je dosta, Ana Marija, evo baš kneza i grofa.Knez je dolazio veselo, te će grofu i grofici, ali se pri

lom okrenuo naročito prema Ani Mariji:— Moji su ministri u Šibeniku, radujem se, dragi grofe,

Što je moja vlada odlikovala Anu Mariju, a ja sam presretan, draga Ana Marija, što ćemo se službeno zaručitii utvrditi dan naše svadbe.

Ana Marija napadno problijedi, pogleda oca i majku molećim pogledom, onda zadrži dulji pogled na knezu, uze ga za ruku, te mu dade znak da pođe s njom. Kada su se udaljili, Ana Marija reče knezu:

— Dragi kneže, vi znate da vas visoko cijenim, pa nemojte da imam drugo mnjenje o vama. Ostavite vi mene,recite vašim ministrima da vi mene nećete, molim vas,dragi kneže.

152 153

— Ana Marija, draga Ana Marija, ja sam vam zahvalan na iskrenosti, premda me veoma boli, ali vas molim dami ne govorite o tome. Morao sam dugo nagovarati svojuvladu da odobri moj brak s kontesom, pa dajte shvatitemoj položaj, ja sam pred vama malen, skroman, zaljubljeniSiegfried, ali sam u svojoj državi prvi čovjek, ja sam knezod Macklenburga.

— Kneže, bila sam iskrena prema vama, pa ponavljamsvoje pitanje: »Hoćete li mi vratiti riječ koju su vam dali,jer sam vam rekla da vas ne volim.«

— Ne mogu, draga moja ljubljena Ana Marija!Knez je gledao molećim pogledom Anu Mariju, gotovo

spreman da zaplače.— Molim vas, zaklinjem vas — govorio je on — ne

tražite to od mene, makar i slomljena srca, moram nositisvoju tužnu sudbinu, zbog kneževskog dostojanstva.

Ana Marija se primakne bliže knezu, pogleda ga, te mu reče:

— Kneže, povjeravam se samo vama, kunem vam seda nikada nisam nikome to rekla.

— Sto, Ana Marija, Sto želite reći?— Kneže! Ja volim drugoga! Kneže! Mene voli drugi!

Dobri kneže! Ja, ja sam .. .«Uto naiđe grofica Regina i prekine kćerku.— Ana Marija, dosta je, prestani govoriti! Onako će

biti kako sam rekla. U subotu stižu svi prijatelji, a navečesu u biskupovoj palači zaruke.

— Majko, majko, dajte promislite, uvažite moje riječi.Knez je jedva dospio reći:— Ana Marija, zadali ste mi strašnu bol, najveću bol

Sto može biti ali ja i to podnosim zbog dostojanstva kne-ževske krune. Imajte srca i ne govorite mi ništa više, nećuništa da čujem i znam.

Knez se nakloni i zaputi u svoju kabinu.— Ana Marija, dijete moje dobro, zašto Žalostiš kneza?

Imaj srca i za njega, gledaj kako je sav blijed i utučen otišao od tebe.

— Molila sam ga, majko, neka me ostavi.— Ana Marija, zar ti nisam to zabranila?— Jeste, draga majko, ali ja sam prekršila va£u zapo

vijed. Majko, mila majko!— Sto je, dijete?— Majko, jeste li ljubili?— Ana Marija, kakva su to pitanja?— Majčice, ja sam cijenila kneza, ali sada ga i ne

štujem jer me hoće premda sam mu rekla da ga ne ljubim.

— Ana Marija, prestani s tom sentimentalnošću. Višeo tome ni riječi! Molim te, pobrini se da dođe Ranko.Sutra ću izvaditi bisere, moramo ih nanizati da ih moguimati za tvoje zaruke.

— Ja ću poslati po gospodina Ranka, majko, ili ću ses mornarima sama izvesti po moru da se malo rastresem,jer sam strašno potištena i nesretna Što me silom vežeteuz netjubljenoga.

Za kratko vrijeme Ana Marija bila je u čamcu sa svo-jom odgojiteljicom Leopoldinom.

Grofica se vratila u brodski salon. Ondje je bila nje-zina kćerka s grofom Georgom, a grof Antun sjedio je sam zamišljen i pio rakiju.

— Zar još nije došao knez?— Nema ga, grofice, ako želite, mogu ga pozvati.— Ne, nije potrebno, dragi grofe, samo sam tako pi

tala, predugo se zadržava u svojoj kabini.— Draga Regina, ministri su najavili posjet, moramo

im uzvratiti.

154 155

— Ja ne mogu, dragi Antune, biseri su u školjkama, jasvoju riječ držim. Pozovimo ih na večeru na brod.

— Javili su nam da su došli grofica i grof Seczenv sakćerkom i s inom, barun i ra i ba run Rauch i tvo j b ra t i ćgrof Keglević. Čudim se da nije došla grofica s djecom.

— Dođi će, danas je tek srijeda.Dok su oni razgovarali, mornar je najavio da je prispio

čamac s posjetom. Bili su to ministri iz Kneževine Mack-lenburg. Ministri su došli po svojoj dužnosti da prvi po -zdrave svoga kneza. Grof i grofica, kao domaćini, izišli su pred njih. Uveli su ih u salon, a grof Georg je otišao po kneza. Našao ga je zamišljenoga, te je jedva malo došao k sebi kad je čuo da su pr ispje l i minis t r i . Pošao je u pratnji grofa u salon gdje su ga stojeći dočekali ministri. Tek kad je knez sjeo i ponudio ministre, tada su i oni smjerno sjeli.

Grofica se ispričala što knez ne može ovoga časa pred -staviti svoju zaručnicu.

— Ja sam kriva, gospodo ministri, zamolila sam svojukćerku da pođe po ribara koji nam lovi školjke i njegujemoje bisere. <■

Grofica pozove ministre te im pokaže veliku količinu Školjki u kojima su poslagani njezini biseri. Ministri su se divili dosjetljivosti grofice i nisu se mogli dosta načuditi kako je došla na tako sjajnu zamisao.

Ministar predsjednik primijeti:— Zašto je vaša preuzvišenost izabrala baš ovo mjesto

za njegu bisera? Moramo se potužiti da smo se morali zadovoljit i s vrlo čednim apartmanima u tom gradiću. Bilobi vam, preuzvišenost i , mnogo ljepše i ugodnije u Hamburgu, ili u Hanoveru, tamo biste bili naši gosti, a njegovavisost naš knez ne bi morao živjeti u tako Čednom gradu.

— Gospodine ministre, kraj je po prirodi prekrasan.

Grofica bi mogla izabrati bi lo koji kraj na dalmatinskoj obali, ali nigdje nema takvih bisemica kao u ovom kraju.

— Onda mol im pardon, preuzvišena gospođo grofice, nisam znao, ali to je vrlo interesantno — ispričavaose vrlo učtivo ministar predsjednik Kneževine Macklen-burg.

— Rado bismo vam se pobrinuli za što udobnij i boravak, ali će biti teško. No, molimo vas, gospodo ministri,budite naši gosti danas naveče.

— Vrlo rado, vrlo rado!— Gospodo ministri, grof Herber je domaćin, a ja ću

se radovat i da ću moći s vama pri je večere razgovarat i .Želim da mi podastrete izvještaje o našoj kneževini.

— Na službu, visosti! — naklone se oba ministra predknezom.

Grofica je uživala kako ministri s poštovanjem govore s knezom i žalila je što nema Ane Marije, jer je bila uvje -rena da bi ona promijenila i l i barem ublažila svoj stav prema knezu.

Službeni posjet bio je završen i ministri su se zaputili u grad a grof Antun im je obećao da će ih posjetiti.

Ana Marija bila je u to vrijeme u Rankovu domu. Kad je došla na obalu, našla je samo Rankova oca Lovru kako bojadiše čamac.

Pozdravio je s iznenađenjem kontesu Anu Mariju, ali ga ona odmah umiri:

— Šalje me majka po gospodina Ranka.— On je u kući , konteso , ja ću poći da ga zovnem

ovamo.— Nije žurno, gospodine Petričiću, a ja ne bih ni do-

156 157

pustila da vi gubite vrijeme. Poznajem put, a i upravo mi je želja da se malo prošećem po brijegu.

Ana Marija skoči na obalu i pojuri gore do kuće Lovre Petričića. Došla je tiho do kuće, tako da je nitko nije čuo. Odmah se zaputi prema sjenici, ali Ranka nije tamo našla. Vratila se prema ulazu i ugleda Ranka kako nešto čita kraj otvorena prozora u svojoj sobici. Zakloni se, te ga stade zvati:

— Ranko! Ranko!čula je iznutra glas:— Bože, da li mi se to pričinja! Kao da me ona zove!Skoči, žurno istrči iz kuće i ugleda Anu Mariju kako

se sakrila iza ugla kuće.— Nisam se prevario, ti si to, mila!Potrči do nje, uze je u naručaj i unese u kuhinju.— Ovdje, draga, tu nas nitko neće vidjeti, tu se mo

žemo grliti i ljubiti! Oh, kako sam veseo, kako si meugodno iznenadila, draga moja mila Ana Marija!

— Ranko moj, Ranko, dragi moj Ranko!— Mila moja, ti si uzbuđena, zar ti se nešto neugodno

dogodilo?— Dragi moj, ono što sam vjerovala i čemu sam se na

dala, prevarilo me je. Moj me otac razočarao, on takođerpristaje uz majku, hoće svakako da me zaruči knez.

— Ana Marija, ti moja mila Ana Marija, ostani kodnas. Moja je majka tu blizu kuće, u vinogradu, doći ćeuskoro, pa ću joj otkriti našu ljubav. Pristat će sigurno iveselit će se da zauvijek ostaneš kod nas.

—■ Ne, dragi moj, sada još oni ne smiju znati. Mene bi bilo strah za tebe, moram to prije s ocem urediti. Došla sam da ti kažem, imaj, mili moj, povjerenja u mene! Došli su kneževi ministri. Njemu sam rekla da ga ne volim, da-pače sam mu priznala da ljubim drugoga. Skoro sam mu

rekla da već pripadam drugome. Bio je strašno uzrujan, ali, uza sve molbe, neće da odustane od zaruka.

— Ana Marija, mila moja, što se god dogodilo, bježi samnom od njih, naći ćemo sklonište.

— Još ne, mili moj, došli su naši rođaci, ali ti se ništane boj! Makar se i morala zaručiti, ja jesam i ostajemtvoja, vjeruješ li mi, dragi moj?

— Vjerujem, mila, tebi sve vjerujem, samo me ipakstrah za tebe, bojim se, mogli bi te silom odvesti.

— Možda i bi kad bih im rekla da neću kneza, da jemoj izabranik Ranko Petričić.

— Ali ćeš jednom ipak morati reći, pa bi bilo bolje dato bude Što prije, neka se stvar raščisti, a ne da te još višeuvlače u te lažne zaruke.

— Po tvome govoru primjećujem, dragi moj, da si nestrpljiv. Ja ti vjerujem i zato sam te došla i umiriti i nasve pripraviti. Morat ću se zaručiti s knezom, ne mogu tosad izbjeći jer su već tu službeno ministri i naši rođaci,ali ti kažem, živa neću biti kneževa.

— Oprosti, mila moja, ti si uzrujana, problijedila si,nemoj se uzrujavati, vjerujem ti, samo te žalim, želio bihte osloboditi svih tih neprilika. Raskinuti energično sasvima, to bih želio zbog tebe.

— A ja ću, mili moj, sve to podnijeti, pa morala i lagati, opet zbog tebe. I opet ti, mili moj, ponavljam, zatoda bi se prekrila sramota. Mogli bi ugroziti i tvoj život.Razumiješ li moj strah, ljubljeni moj?

Ranko malo problijedi, te reče onako samo da kaže:— Ne boj se ti za mene, draga, tko bi se usudio na

valiti na mene?— Mili moj, Ranko, prepusti sve meni, vjerujem da će

Bog dati i sve će biti dobro. Naša će nas ljubav jačati,a naša veza, ako je i tajna i griješna, iskrena je i nad njom

158 159

će bdjeti Bog. Vrijeme je, mili moj, da idem, a ti dođi da bi majka imala svoje divne bisere na mojim zaru-kama.

Ana Marija vratila se na brod smirena, osjećajući se nekako jačom. Majka ju je dočekala. Žalosna Što je nije mogla upoznati s kneževini ministrima.

— Ana Marija, milo moje dijete, da si bila tu, imponirao bi ti knez. Kako je upravo kneževski razgovarao sasvojim ministrima.

— Ne zanima me to, majčice, žalosna sam što se moram zaručiti, ali, evo, vi to želite, slušam vas, majko,premda tužna i bolna srca.

— Dođi, drago dijete, došle su iz Beča haljine i raznilijepi ukrasi, sve za tebe, mila moja, za tebe.

— Na sve sam vam zahvalna, majko, znam da na svemislite i za sve se brinete, želite nam od srca sreću, samomene bacate u naručaj neljubljenom knezu.

— Bit ćeš sretna, milo dijete, osjetit ćeš ljubav, uvjerena sam u to.

Ana Marija pogleda majku i nasmiješi se:— Osjetiti ljubav, majko, da ljubav, tu uzvišenu ljubav,

blaženstvo ljudskoga srca!— Dosta, dijete, dosta! Dođi dok nema oca, kneza i

grofa, oni su svi u gradu.

XIII

Drugog dana Ranko je vadio s groficom bisere iz školjki.

Ana Marija bila je zaokupljena haljinama, šeširima i raznim ukrasima, ali je načasak došla i u kabinu. Pozdra-

vila se službeno s Rankom, ali ju je majka tjerala u salon opominjući je:

— Pođi, dijete, neka krojačka dotjera tebi i Mariji Te-reziji haljine. Onda ćeš nizati bisere, a ja ću se nakon vasdotjerivati. Željela bih svijetlu haljinu, ali bi biseri bili najljepši na tamnoj haljini.

— Gospođo grofice, držim da će ovi biseri vama lijepopristajati, bila haljina ne znam kakve boje — reče Ranko.

— Ne, ne, gospodine Ranko, želim da biseri dođu štoviše do izražaja. Neka u subotu na zarukama Ane Marijei njegove visosti kneza naši rođaci vide da se sjaj mojihbisera nije samo uščuvao već i poljepšao.

Ranko pogleda Anu Mariju, a ona njega. Ranku pod rukom pukne oklop školjke, a grofica sva zaprepaštena poviče:

— Gospodine Ranko, zaboga, pa to se još nije dogodilo da je pukla školjka, pazite na bisere u njoj.

Ana Marija je shvatila Ranka, ali je bila u nemoguć-nosti da ga riječima utješi pred majkom. Pogleda ga tužno, i to njega umiri, te će preplašenoj grofici:

— Biseri su u redu, samo je meni ruka zapela zaškoljku. Danas sam tako neraspoložen da bih mogao svemrviti rukama.

Grofica nehajno odgovori:— Mrvite vi i trgajte, gospodine Ranko, što hoćete, sa

mo pazite na moje bisere.Ranko zamalo da nije bacio bisemicu koju je držao u

ruci, ali ga molećivi pogled Ane Marije zaustavi. Jedino malo zajedljivo reče:

— Imate pravo, gospođo grofice, vi dobro plaćate, jamoram pošteno služiti, vi svakako morate biti lijepi sasvojim biserima u subotu na zarukama kontese Ane Marije.

160 '■ Dngulji i strani I161

Ana Marija ga opet tužno pogleda i reče:— Majka nije tako mislila, gospodine Ranko.— Lijepa hvala, konteso, na sućuti. Ah, gospođa gro

fica uistinu odlično nagrađuje naš rad.— Veselim se, gospodine Ranko, da mi to priznajete.

Ti, drago dijete, sada idi, mi smo naskoro gotovi, a gospodin Ranko neće biti nervozan jer nekoliko dana nećeimati posla s nama, a ni s biserima. Uživajte, gospodineRanko.

— Uživat ću, da, uživat ću, gospođo grofice, radovatise veselim zarukama kontese Ane Marije.

— Gospodine Ranko, do viđenja, ja moram ići!— Do viđenja, konteso, ako se ne vidimo, želim vam

u životu veliku sreću.— Hvala, gospodine Ranko.— A u subotu mnogo snage na veličanstvenim zaru

kama s njegovom visosti.Ana Marija pogleda još bolnije Ranka, te će tiho majci:— Idem, majko!— Idi, dijete, ali nisi se posve zahvalila gospodinu

Ranku, on ti je prvi čestitao na zarukama. r.Ana Marija napusti kabinu bez riječi. S vrata pogleda

Ranka koji je protrnuo od boli. Tek tada je shvatio koliko je boli nanio ljubljenoj djevojci. Najradije bi potrčao za njom, ali nije mogao. Bilo je kasno. Ana Marija je nestala u brodskom salonu. Malo nakon toga došao je grof u ka-binu, te rekao:

— Hoćete li uskoro izvaditi bisere, gospodine Ranko?Bit će uskoro vrijeme, ja i grofica moramo svakako u grad.

— Gledaj, dragi Antune, kako su divni — uskliknegrofica Regina ushićeno — koliko su se poljepšali? Ah,kada ih ugleda moja rođakinja grofica Keglević, kako sedivno sjaje, još će mi više biti zavidna.

Uze zdjelu i pokaže grofu bisere._ Gospođo grofice — reče Ranko — evo posljednjeg

stručka, ja sam svršio.— Hva!a vam, gospodine Ranko.Grofica i grof ostave Ranka samoga u kabini. Ranko

se polagano oblačio, uvjeren da će doći Ana Marija. Nije čeznuo da je ljubi ili grli, ali je htio da je vidi. On je korio samoga sebe: »Zašto sam bio takav, zašto svoju srdžbu i bol nisam zadržao za sebe? Toliko mora moja mila siro-tica trpjeti, a ja, umjesto da je utješim, da je bodrim i ja-čam, ja sam se pokazao slabićem. Zašto ne dolazi mila draga Ana Marija! Kleknuli bih morao pred njom, moliti je da mi oprosti. Ah, drago, ljubljeno biće, ja sam te ucvi-lio. Nisam mogao sebi pomoći, ljubim te, ona je moja, ja sam njezin, a ona mora zbog otmjenoga društva igrati glupu igru službenih zaruka. Mila moja, nema te, oprosti, moram ići, možda ću te sutra moći vidjeti, oprosti draga, neka te jača moja velika ljubav. Ana Marija, draga moja Ana Marija, ja te ljubim, ja sam tvoj, duh moj neka bude uz tebe! Budi jaka, mila moja, žali te od srca Ranko.«

Ana Marija otišla je tužna u salon, te je, po majčinoj želji, sa sestrom pažljivo nizala bisere. Knez i grof Georg bili su s njima. Nisu se mogli udaljiti od zdjele s biserima. Divili su im se cijelo vrijeme.

— Krasni biseri! Divni su! Bogovški!Budući da su zrna bisera uzimali u ruke, Ana Marija

primjeri:

Zašto to Činite, dragi kneže, s nekim naročitim po-štovanjem i pažnjom? Grofe George, skoro da nisam nc-učtivo prasnula u smijeh, dok sam vas promatrala.

162 163

Grof i knez pogledaše Anu Mariju, a grof je upita:— Zašto ste me htjeli ismijati, konteso Ana Marija?— Promatrala sam vas, dragi grofe, kako ste se

oprezno približili zdjeli s biserima, te ih lagano uzimaliu ruke. Držeći zrno među prstima, okretali ste ga i pozorno pregledavali, a pod prste ste podmetnuli dlan.

— Draga konteso, pa što je na tome smiješno?Ana Marija se poče smijati, a kada se umirila, reče

grofu:— Moram se smijati sada kad sam se prije suzdržavala,

ali mi još i sada lebdi pred očima vaša slika, dok ste vraćali biser u zdjelu.

— Zar je to tako smiješno, konteso?— Meni je, grofe, bilo vrlo zabavno promatrati vas.

Najprije ste pogledali kamo i kako ćete stati, onda ste lagano pošli držeći biser na dlanu lijeve ruke, a prstimadesne držali ste ga da se ne otkotrlja iz ruke.

— Sto je na tome čudno, Ana Marija? — upita MarijaTerezija.

— Draga sestro, ne moraš ti uzimati u obranu grofaGeorga. On nije učinio ništa, ali meni su smiješni i on injegova visost knez dok izdaleka i s nekim strahom promatraju bisere.

— Draga moja Ana Marija — reče knez veseli me daste dobro raspoloženi, ali se nemojte čuditi grofu Georgu.Ja sam sigurno imao najviše prilike vidjeti lijepoga nakita,ali ovako lijepih i velikih bisera nikada nisam vidio. Konteso, ne krijem svoje udivljenje, meni se neobično sviđajuovi biseri. Nikada nisam imao u rukama tako velike isjajne bisere.

— Evo, grofe, uzmite sve ove što su na nizu i držite ih,te im se divite.

— Nemojte tako govoriti, konteso, vi kažete da tu ima

trista šezdeset pet zma bisera, kao što ih je imala i caricaJelisava? .................

— Točno tako, grofe - reče Ana Manja, smije

šeći se.— Kraljevska kuća nudila je milijun forinti. Da li vi

shvaćate, konteso, koliko je to blago, kako je to golemasvota novaca. Računam koliko vrijedi jedno zrno. Promislite, ovo zrnce vrijedi dvije tisuće sedarostotina tridesetdevet forinti. Jedno zrnce, draga konteso! Shvaćate li vi,to je u našem novcu oko pet tisuća maraka. Kako se nebih divio, konteso, sav sam uzbuđen gledajući ovo golemoblago.

Kad je sa sestrom nanizala bisere i privezala veliku bri-ljantnu kopču, Ana Marija ustane i stavi bisere na vrat. Ogrlica je sezala do poda. Grof i knez pozorno su pro-matrali Anu Mariju, a grof se toliko bio zanio i zbunio da se sagnuo i htio podignuti bisere koji su se doticali poda. No Marija Terezija ga predusretne, povuče bisere prema gore i složi ih u dvostruki niz oko vrata Ane Marije. Gro-fova ruka ostane na podu. Gledajući tako odozdo bisere, on će sav kao izvan sebe:

— Divnih li bisera! Oh, krasnog li sjaja! Kako me očaravaju! Kakvo je golemo blago u njima!

— Kneže!— Izvolite, George?— Zar nije kontesa s tim nakitom još čarobnija nego

inače?— Ne pretjerujte, grofe — reče Ana Marija — taj

nakit ne pristaje ovoj mojoj haljini. On će doći do izražajatek kada se njima okiti naša majka. Zar ne, Marija Terezija, kako je naša majka divna i kako se lijepo i dostojanstveno drži? Slična je uistinu njezinom veličanstvu cariciJelisavi.

164 165

Knez se približi Ani Mariji, uze je za ruke, te je stade sav sretan promatrati. Tiho joj reče:

— Jest, tvoja je majka lijepa žena, ali ti si, Ana Marija,još ljepša. Kako ćeš ti sjajno izgledati kada dobiješ krasnukneževsku krunu i odjeću, a nju će resiti još i ovi predivnibiseri.

— Rekla sam vam, kneže, da o tome nećemo razgovarati.

Dok su se oni divili biserima, u salon je ušla grofica s grofom, u društvu kneževih ministara. Grof Georg, još uvijek pod dojmom sjajnih bisera, sav ushićen reče mini-stru predsjedniku:

— Dragi grofe, dođite, sad imate priliku upoznati vašubuduću kneginju i njezine bisere na koje će imati pravokad se uda.

Grof Lefler dođe do Ane Marije, te joj se predstavi sa svim smjernim poštovanjem, kao da je ona već uistinu kneginja.

— Milo mi je što mogu. kao predsjednik vlade njegovevisosti, prvi pozdraviti buduću zaručnicu njegove visosti.

Barun Greber stajao je odmah iza njega, te i on po-zdravi Anu Mariju. Sva zbunjena pred otmjenom starijom gospodom, Ana Marija nije u prvi čas mogla doći do ri-ječi, no nekako se snađe i pruži ruku rekavši;

— Kako je lijepo, presvijetia gospodo, od vas da nistežalili daleka puta, da posjetite njegovu visost i pozdravitemoju malenkost.

— Konteso, to je za nas velika Čast i sreća.Ana Marija se obrati majci koja je stajala sa strane i

sva sretna i blažena promatrala kćerku, pa ministre koji su s velikim poštovanjem gledali i pozdravljali njenu kćerku.

— Izvolite, majko, vaše bisere. Ne priliči se da ihdržim na sebi.

— Grofice Herber — reče grof Lefler — za ovakodivne bisere isplati se žrtvovati nekoliko mjeseci i živjetiu tom malom mjestancu da bi se uščuvao i uzdržao njihovsjaj.

Grofica uze bisere na ruke, te ih privine k sebi govo-reći:

— Za ove moje drage, divne bisere za mene nije nijedna žrtva prevelika, jer ih volim i obožavam. Kada ihnosim, sretna sam i ponosna, kao da sam kraljica.

Grof Georg reče:— Vama sigurno nije poznato, gospodine ministre

predsjedniče, da je te bisere želio nabaviti sam austrijskidvor, te je nudio milijun forinti, ali grofica se nije moglaodijeliti od njih. Ovi su biseri slični onima carice Jelisave,koji su svojevremeno na tajnoviti način nestali u hoteluMiramare.

— Grofe George, to gospodu ministre sigurno ne zanima, zar ne, gospodo? — reče grofica Regina.

— Prekrasni su biseri, konteso — reče grof Lefler —jedinstveni primjerci, pa smo zahvalni grofu Georgu štonas je na njih upozorio.

— Draga Ana Marija — obrati se grofica Reginakćerki — daj ti naloži da se za gospodu donese neštookrepe, a ja idem da spremim bisere.

Ana Marija naloži da se donese piće, te ponudi mini-stre. Knez je promatrao svog ministra predsjednika i sretno zaljubljeno gledao Anu Mariju. Činila mu se nekako još ljepšom, ozbiljnijom. Dostojanstvo mu nije dopuštalo da upita o tome i ministre, ali mu je iz očiju sijevala želja da progovori: »No, gospodo ministri, jeste li zadovoljni s va-Šom budućom kneginjom?«

Knez je sjeo prvi, a tek onda njegovi ministri. Počeo je razgovor o lijepoj okolici, te o krasnoj šibenskoj katedrali.

166 167

Ana Marija je razgovarala sa sestrama, u mislima je bila odsutna.

U salon su ušle i gospodične Leopoldina i Elza, Ana Marija odmah priđe svojoj vjernoj staroj dogojiteljici i reče joj tiho:

— Gospodična, draga gospodična, Sto ja radim? Ovdjese moram zaručiti, a onoga, samo onoga volim.

— Ana Marija, drago dijete, zar moj odgoj baš ništane vrijedi? Treba se, dijete, penjati naviše! I nemoj zaboraviti da kod vas aristokrata i plemića, više nego kod nasobičnih smrtnika, treba žrtvovati ljubav radi prestiža svogai svoje obitelji.

— Ne mogu, ne mogu, draga moja gospodična. Moglabih zaplakati kad pomislim na to Što će biti od mene.

— Ništa, Ana Marija, ne misli, sve će biti dobro. Ostatće ti divno sjećanje na lijepog Dalmatinca.

Ana Marija se nasmiješi:— Vi mislite, gospodična, da se sve to može zabo

raviti?— Sve se, Ana Marija, zaboravlja. U početku boli,

veoma boli, ali onda ostaje kao lijep san. Sto vrijeme daljeodmiče, sve više taj san blijedi. I ja sam, dijete, ljubila ibila ljubljena, ali sam silom prilika morala sve zaboraviti.

— Blago vama kad ste mogli! Ja mislim da vaša ljubavnije bila tako snažna i moćna kao moja.

Grofica zovne kćerke i reče im da bi željela da se što ljepše obuku za današnju večer.

— Doći će ujak, grof Keglević, pa barun Rauch i grofSecsenv.

Večera je trajala do dana jer je noć bila ugodna i lijepa. Sutradan su stigli još neki gosti, znanci grofa i grofice. Šibenski biskup rado je ustupio svoju lijepu i prostranu palaču otmjenim gostima Šibenika.

XIV

U subotu ujutro grofica Regina otišla je sama u bisku-povu palaču da vidi da li bi se dalo još urediti da bude što otmjenije. Na zaruke su stigli grofica-i grof Andrasv, za koga su zlobnici tvrdili da je ljubimac carice Jelisave. U subotu, dok je grofica bila u gradu, grof Antun poka-zivao je grofu Georgu i knezu povelje i darovnicu kralja Leopolda.

— Pričao sam vam, gospodo, a evo i originalno kraljevo pismo mome pradjedu. U listu kralj Leopold ovakopiše grofu Herberu: »Dragi generale, vi ste stup moga carstva. Sve dragocjenosti obitelji Zrinjskih prepuštam vamada ih podijelite prema svojoj želji. Grofica Katarina Zrinj-ska opasna je žena, Čuvajte je u Ozlju, te je za mjesec danaotpratite u grad Čakovec. Tamo smo za nju sigurniji.« Aevo oporuke moje prababe za bisere što ih moja suprugatoliko obožava: »Ovi su biseri našoj obitelji dar od njegova veličanstva kralja Leopolda. Nekada su biseri resiliponosnu i gordu groficu Katarinu Zrinjsku. Budući da jedokazano da je i ona bila upletena u urotu protiv bečkogdvora i kralja Leopolda, njegovo je veličanstvo naložilo dasav privatni nakit za zasluge učinjene prejasnom domu pripada mome suprugu generalu grofu Herberu. Predat ćuga prvoj svojoj snahi, tako mora uvijek biti. Ako jednomizumre rod Hrebera, što ne dao Bog, onda se moraju predati najstarijoj kćeri kada se bude udala.«

Grof Herber donio je iz dvora i razne druge obiteljske dokumente na primjer svoj vjenčani list i krsne listove svoje djece, sve u uvjerenju da će to trebati kod zaruka ili kod proglašenja Ane Marije kneginjom.

— Znači ovi su biseri vlasništvo kontese Ane MarijeČim se uda?

168 169

— Točno! Kako vidite, grofe George, to je želja našeprababe, koju je dosad svaka žena naše obitelji poštovala,pa znam da će to učiniti i moja supruga.

— Ali, ona to ne mora.— Nije zakonom vezana, ali ovaj dokument opunomo

ćuje nasljednicu da traži svoje pravo.Grof Antun složi dokumente i zamoli Anu Mariju da

ih odnese i spremi u njegovoj kabini. Grofica je bila nešto nemirna jer je čula da će grofica Andrasv imati haljinu od briselskih čipaka, a ona je namjeravala da sve iznenadi svojom lijepom pariškom haljinom, premda je govorila da su haljine naručene iz Beča, a ne iz Pariza.

Cim je kasno popodne popustila žega, počeli su stizati gosti u biskupsku palaču. Prvi su došli grofica Regina i grof Antun, kasnije je došao knez s ministrima, a nakon njega Ana Marija sa sestrom i obje odgojiteljice u društvu grofa Georga.

Ranko je stajao dosta daleko od ulaza u sjeni palače, te vidio svakoga tko je ulazio. Nešto ga je u podsvijesti bodrilo da Ana Marija ipak neće doći. Kad ju je opazio kako dolazi sa sestrom, steglo ga je u grudima. Htio je skočiti pred nju da joj zapriječi ulaz, ah' se sabrao, te sav izvan sebe ostavio mjesto i zaputio se na obalu. Od jed-noga znanca zamoli čamac i kao mahnit od vesla prema svome gaju.

Kući je došao kasno, sav utučen i shrvan. Dočekala ga je brižna majka, te će mu sva preplašena:

— Sine moj, ti nisi, vidim, sine, već nekoliko dana,sasma zdrav, ali u kakav si me očaj i strah natjerao što tetako dugo nema! Srećom je otac doznao da si posudiočamac od Ive Franića, i to nas je malo umirilo.

— Dobro, majko, dobro, nije me volja razgovarati,idem spavati.

— Bio je tu, sinko, profesor Zvonarević, čekao te iostavio ti trista forinti za biser. Kaže da bi želio s tobomrazgovarati prije nego što krene u Zadar.

Ranko se malo trgnuo kad je čuo da je došao profesor Zvonarević, ali je brzo zaboravio na njega. Misli, koje su ga već nekoliko dana morile, danas su ga sasma dotukle, pogotovu kad je vidio toliku gospodu i Anu Mariju, kako idu na službene zaruke. Legao je u krevet, ali san mu nije dolazio na oči. Cas je sav sretan gledao u mašti Anu Ma-riju, kako se bori i neće da se zaruči. Onda ju je opet vidio u naručju kneza, kako ga sretna i vesela gleda, te mu se blaženo smiješi. Trzao se i u bunilu govorio: »Zašto to činiš, Ana Marija? Ti to ne smiješ, ti si samo moja, draga Ana Marija, nemoj me ostaviti, nemoj mi se iznevjeriti.«

Ustao je sav izmučen i, premda je već bio početak li-stopada, otišao na obalu i bacio se u more. Dugo je plivao, da se osvježi i razvedri od tuge koja ga je morila za Anom Marijom. Kad se vratio kući majka ga je dočekala s toplim mlijekom. Godila mu je okrepa, jer nekoliko dana gotovo ništa nije jeo. Majka je stajala kraj njega, gledala ga tužno i brižno, kao da ga hoće očima razvedriti. Okrene se na stranu i krišom obriše suze. Ranko to primijeti i još teže je gutao hranu. Ispije mlijeko, pruži lončić majci, te je upita:

— Zašto ste vi tužni, majko?— Sine moj, svjetlo očiju mojih, tvoja majka ne razu

mije, ali osjeća da ti, dijete, trpiš. Ti, sine moj, nešto kriješpred rlama.

— Jest, majko, teško mi je, vrlo teško trpim, sad vamjoš neću reći, ali neću više dugo tajiti pred vama.

— Bog ti bio na pomoći, sinko moj.Idem svome profesoru, majko, moram mu se za-

hvaliti, sjajno je prodao biser.

170171

Rekavši ocu da će poslije doći na brod da se sve dogo-vore, Ranko se zaputi u stan profesora Zvonarevića.

— Dobro jutro, gospodine profesore.— Sve dobro i tebi, dragi Ranko! — odgovori mu

srdačno profesor Zvonarević, zatvori knjigu i posadi gaprema sebi.

— U prvom redu, lijepa vam hvala što ste tako dobroprodali biser.

— Ne hvali ti meni, sinko, već sam ja tebi vrlo zahvalan što si mi dao priliku da sam, kao filozof, upoznao iovu stranu ljudskog bića. Rano je, divno je jutro, nijetako vruće, pa ćemo ostati kraj otvorena prozora u sobi.

— Kako vi želite, gospodine profesore.— Ranko, Ranko, kakvog sve ima svijeta! Znam i po

znajem dobre i zle ljudske strane, ali da se ono u što samvjerovao da je zdravo, izabrano, dobro i plemenito, možetako izopačiti, to nisam dosad mislio. Došao sam u Zagreb,obavio za nekoliko dana svoje poslove, a onda sam otišaoda se raspitam za tvoj biser. Došao sam u jednu draguljarnicu. Ponudim biser, stručnjak ga okreće, pregledavaslijeva i zdesna, pogleda mene, te me upita: »Koliko tražiteza njega?« — »Kažite vi meni koliko taj biser vrijedi.« —»Gospodine, to je stvar ljubitelja, netko će dati više, netkomanje, recite što vi tražite?« Vidio sam da draguljar nijepošten čim neće reći Što vrijedi biser. »Ja ću se propitati,onda ću vam doći reći«, rekoh mu, uzeh biser i zaputihse drugome. Pregledavao ga je i taj, te me i on upita kolikotražim. Njemu sam također ponovio da tražim ponudu.Jedan mi reče: »Znate, da su dva zrna, načinio bih naušnice, ali ovako, samo je jedan biser, teško ga je prodati.No ipak, kao vama, dao bih sedamdeset pet forinti.« —»Hvala vam lijepa, ali mislim to je premalo.« — »Pa koliko tražite?« — »Ponuda nije solidna, neću vam reći

ništa.« Došao sam trećemu, pokažem mu biser, on ga okrene, pregleda, stavi na vagu, gleda mene, gleda biser, te reče: »Ja bih vam dao sto forinti.« Ja sam odmah sjeo, te mu rečem: »Vaša je ponuda dobra, ali ja to prodajem za jednog svog đaka, pa bih rado dobio što više.« — »Dobro, znate što gospodine? Dvije stotine vam je sigurno od mene, ali vi ostavite biser na nekoliko dana na prodaju, ako ga skuplje prodam, meni ide deset posto, a vama drugo.« — Ja sam se odmah s njim složio jer sam uvidio da imam posla s pravim Čovjekom. On stavi biser u svoj izlog, pogleda na ulicu, te mi reče: »Onaj bi ga čovjek mogao kupiti.« Ostao sam sjedeći jer mi je pisao potvrdu. Pred draguljarnicom je stala krasna kočija koju su vozili plemeniti vrani konji. Očekivao sam da će iz nje izaći bogata, lijepo obučena Žena, ali sam se razočarao, iz ko-čije se izvukao gojazan, nizak čovjek. Ušao je u draguljar-nicu dosta bahato, kao da će reći: »Znate li vi tko sam ja?« Onda će glasno: »Gospodine, nešto bih kupio za svoju ženu.« Draguljar mu pokaza dosta nakita, među njima i naš biser, te mu stade tumačiti kako bi biser mo-gao lijepo vezati u prsten. Došljak uze biser u ruku, pođe s njim do vrata, ali je više gledao napolje negoli u biser. »Za svoju ženu neću kupiti skupog nakita, tek nešto da je umirim«, reče, okrene se draguljaru, te će dvolično: »Znate, mnogo mi prigovara, da sam opet poludio za Zorkom. Kako i ne bih kad je onakva! Sada sam kupio pet kravata, svaki dan idem u onaj dućan da je vidim, ali ona se samo smije na sve moje žarke ljubavne izjave.« — »Da, vrlo je lijepa ta prodavačica Zorka, a držim da je i vrlo čestita, viđam je s vrlo pristojnim mladićem.« »Ah, taj Ivica! Taj je svemu kriv! Pomislite, jučer sam joj posalo kući veliku kutiju bombona i bocu mirisave vode, mislite li da mi se zahvalila? Još mi je rekla: Molim

172 173

vas, gospodine Biberu, nemojte mi ništa slati, vi niste moje društvo, ja sam sirota, ali želim ostati poštena!« Zatim je opet počeo nešto birati. Bio je čovjek od oko pedeset go-dina, vrlo nizak, nezgrapano debeo, ali obučen u skupo novo odijelo. Vrat mu je bio kratak, a glava prevelika, s rijetkom riđom kosom. Nisko čelo, plosnat veliki nos, donja usna debela, stalno slinava. Oči su mu bile male, lukave, zubi rijetki, crni kao kljove. Govorio je mnogo, vrlo glasno i samosvjesno, a pri tom su mu kroz rijetke zube prskale sline. Lice mu je bilo pomno izbrijano i na-mirisano. Ukratko rečeno, neugodan čovjek!

Uzimao je predmet po predmet u svoje nezgrapne ruke i prinosio prozoru, pogledavajući prema pomodnoj trgo-vini gdje je bila namještena Zorka. Jedna mu je pribadača pala, pa je podigne i reče: »Ovo je sreća kada padne pri-badača, kupit ću je za ženu.« Otišao je iz radnje na ulicu gdje ga je čekala kočija, sjeo u nju, a divni konji pojurili su Ilicom. Od draguljara sam doznao sve o jakom Biberu. Ima najveće poduzeće za skupljanje starih odpadaka. Prije nekoliko godina bio je trgovački pomoćnik u jednoj želje-zariji u Bjelovaru. Došao je u Zagreb i silno se obogatio, te sad živi upravo napadno raskošnim životom. Ali to nije najgore. Kad se Biber namjeri na lijepo žensko biće, toliko ga progoni svim mogućim poklonima dok mu ne padne kao žrtva. Sad je bacio oko na lijepu i kreposnu djevojku Zorku i već dva mjeseca oko nje oblijeće ali ga ona neće ni pogledati, jer je ljubila jednog mladića. Draguljar doda: »Vrlo je umiljata i lijepa, ali se bojim da će podleći kušnji.« Ja sam potom dolazio ujutru i poslije podne, sjedio i pro-matrao. Jednoga dana zatekao sam u draguljarnici starijeg čovjeka s prekrasnom mladom ženom. Kupio joj je bri-ljantan prsten za tri stotine forinti. Pred svima nama lijepa ga je djevojka, puna ushićenja, poljubila, premda nije bio

privlačan Tri dana kasnije zatekao sam istog starijeg go-spodina kako sav u brizi traži prsten sličan onome kakav je kupio prije tri dana. Draguljar mu našao prsten, on sav presretan platio tri stotine forinti, spremio prsten i otišao. Od draguljara sam doznao da je taj ozbiljan gospodin bio vrlo ugledan u društvu, poznati odvjetnik. Ima suprugu, jednu kćerku udatu za liječnika, sina medicinara, a druga kćerka ide u višu Školu. »Ona lijepa mlada djevojka kojoj je kupio prsten zalazila je u njegovu kuću, prijateljica je njegove mlađe kćerke«, pričao mi je draguljar i nastavio: »Prsten koji je prije tri dana kupio, mlada je djevojka iz-gubila. Ali to nije istina. Ona ga nije izgubila. Danas ujutro došla je do mene i zamolila me da preuzmem prsten opet na prodaju. Ja sam to u prvi čas odbio ali sam ipak po-pustio, kad mi se otkrila i u suzama povjerila svoj grijeh. Ta lijepa Nevenka nije imala ni osamnaest godina kad ju je odvjetnik zaveo. Majka joj je udovica obrtnika, bez mi-rovine. A Nevenki je godilo da bude lijepo obučena. Zašto mi je prodala prsten? Zaljubila se u siromašnog studenta, svog podstanara i strašno bi joj bilo da on otkrije njeno siromaštvo.« To mi je, eto, ispričao draguljar. Tebe to za-mara, Ranko?

— Ne, gospodine profesore, imam vremena. Pričajtedalje!

— Jednog dana ušlo je dvoje mladih ljudi. Njemu jemoglo biti oko dvadeset pet, a njoj oko devetnaest godina.Djevojka ga je grčevito dovukla u trgovinu. »Daj, molimte, Milane, pitajmo što stoji.« — »Alj, nemoj Ivka, to jeskupo, meni je neugodno.« Toj Ivki sviđala se u izlogu,jedna narukvica. Draguljar je izvadi iz izloga, a Ivka jeoprezno uze i stavi na ruku. »Divna je, prekrasno je izrađena ova zlatna narukvica. Kupi mi je, dragi Milane!«— »Čekaj, Ivka, pa moramo pitati za cijenu.« — »Oh kako

174 175

je divna narukvica, zar ne, gospodine, kako mi divno pri-staje?« — >Da, imate lijepu ruku, pa to još i poljepšava draž, lijepo na krasnome.« Mladić obriše znoj sa čela, te promuca: »Molim vas, lijepo molim, koliko stoji ova na-rukvica?« Draguljar odgovori: »Ova je narukvica ručni rad bečke zlatarske umjetnosti, stoji 175 forinti, ali za vas mlade 160 forinti.« — »Vidiš, Milane, kako je gospodin dobar, odmah nam je pustio 15 forinti, kupi mi je, dragi Milane!« Naslonila je glavu na njegovu glavu, te ga nježno pogladi licem, govoreći mu: »Kupi mi je, dragi, znaš, kako mi se sviđa!« Obrati se draguljaru, te mu reče: »Znate, gospodine, već nekoliko dana dolazimo pred vaš izlog i ja se divim narukvici, ali Milan nikako nije htio da uđe i pita za cijenu.« — »Ali, Ivka, ti si me dovela u nepriliku, to je prevelika svota, ja nemam toliko novaca.« Ivka upita dra-guljara: »Možete li još nešto popustiti, gospodine?« — »Ne gospođice, to je posljednja cijena.« — »No jesi li čuo Mi-lane?« progovori djevojka. »To je najniža cijena.« — »Ali, Ivka, shvati, ti govoriš kao nerazumno dijete, pa ja nemam toliko novaca.« Djevojka se snuždi, te molećim glasom upita: »Možete li nas Čekati, gospodine?« — »Mogu, ako mi kaparite.« Oči joj zasjaju, te opet sva sretna reče: »No, vidiš, Milane, daj kapam, pa smo sigurni, meni se veoma, veoma sviđa.« — »To je za mene previše novaca, ti znaš, Ivka, mi još ništa nemamo.« Obrati se draguljaru i reče: »Molim, oprostite što smo smetali, ali uzmite u obzir, moja zaručnica, kad god Šećemo, vuče me pred izloge draguljara, ona obožava nakit i uvijek izabere ono što joj ja ne mogu kupiti.« — Djevojka pruži draguljaru ruku da joj skine na-rukvicu, U očima su joj zablještale dvije krupne suze. Malo se zastidjela, krišom obrisala suze i rekla draguljaru: »Oprostite na smetnji, a ujedno i hvala na užitku koji ste mi pružili time što sam ovaj lijepi nakit mogla imati na

svojoj ruci.« Oprostili su se i otišli oboje iz draguljarnice. Ali; ja te očito zamaram, dragi Ranko!

— Ah, ne, gospodine profesore, imam vremena, tekpred podne idem na brod da čujem kad ćemo opet početiliječiti grofičine bisere.

Ranko se zbuni, ali se sjeti da pred profesorom mora biti iskren, te produži:

— Znate, gospodine profesore, sinoć su bile zarukekneza i kontese.

— Cuo sam to još jučer, Ranko. Tvoja mi je majka svazabrinuta povjerila da si nešto potišten. Ja sam shvatiorazlog, ali vidiš, nisam te ni pitao, znam, sinko, da si doživio razočaranje.

Ranko pogleda profesora, htjede mu nešto reći, ali zastane i zamoli ga:

— Vaši su doživljaji tako zanimljivi, pa vas molim, gospodine profesore, nastavite ako želite.

— Upravo sam sretan da ti mogu pričati o tome, dragiRanko. Ti si mlad, neće ti to biti naodmet. A mi, profesori,sretni smo kad možemo pričati o našim dojmovima. Vidiosam dosta toga Što je na mene ostavilo dubok dojam. Jasam po dva puta dolazio svakog dana u draguljamu, alise kupac nije javljao. Jednog dana došao je čovjek srednjihgodina, hito je prodati naslijeđeni nakit. »Tu starudijuostavila nam je tetka koja u životu nije sebi ništa priuštila,već je štedjela Čak i na jelu samo da sačuva obiteljskinakit.« 2ena nije htjela nostiti taj starinski nakit, pa ga jemorao prodati i kupiti moderan broš. Kad su otišli, draguljar mi je rekao: »Vidjeli ste ove budale! Lijep i vrijedannakit promijeniti zbog hira mode, a još više zbog umišljene, glupe žene. Neću ga rastopiti jer ima i kulturnihljudi koji će znati to cijeniti. Vidite li kako se na umišljenim budalama lako zasluži novac.« — Jednom sam se vrlo

176 Dugulji j nfaiIi ,177

iznenadio, upravo preplašio. Pred izlogom su stajali muž i žena, po izgledu imućni ljudi, a draguljar mi reče: »Evo, ulaze, bit će krađe, pazite!« Ušli su. Ona se zvala Klara, on Artur. Ona je bila energična i stroga, on plašljiv. Žena zatraži da vidi stalak s privjescima. Draguljar stavi stalak pred nju, a ona se sva preobrazi. Išla je pogledom gore--dolje po malom stalku, od jednog ugla do drugoga. Uzi-mala privjeske na dlan, stavljala ih dva, tri i četiri puta na sebe, pa opet na tezgu. Skidala je rukavicu, popravljala šešir, navlačila ovratnik, skidala privjeske, otvarala torbicu. Sve to je radila tako neumorno i brzo da je izmorila one koji su je promatrali. Izvadila je rupčić iz torbice, obrisala znoj s lica, konačno, kao da je svršila neki težak posao, pruži na dlanu tri privjeska draguljaru i reče: »Ovo mi zamotajte, mislim da će se moja djeca veseliti.« — »Dobro, milostiva gospodo, ali vidite, da sam vam ih ja sam izabrao, ne bi mi bili svi privjesci na stalku ispremiješani.« — što biste vi još htjeli? I ovako dosta zarađujete, kada mi bi-ramo, a kako bi tek zarađivali da nam vi sami birate. Molim, meni se žuri, Arture, plati tri privjeska, naš dra-guljar postaje već drzak, previše mu dobro ide.« Otišla je ljutita iz draguljarnice, a draguljar mi reče: »Ona je naoko gospođa, inače je u duši demon od žene. Toliko me uvijek izmori i naljuti da vam ne mogu reći. Pazio sam na nju i svu pozornost svratio na njezine ogavne prste, ali nisam mogao vidjeti na koji je način ukrala privjeske.« — »Zar vam je uistinu krala?« — »Sigurno, samo ne znam koliko.« Malo zatim ustanovio je da mu manjka devet komada. »Zar ima i takvih?« upitah draguljara, a on će: »Da, ima svakakvih u tom carstvu ljudskih hijena. Inače je suprug ravnatelj banke, svoje vlastite, a ona kćerka tvorničara kože, ima dvije palače i vilu, konje i kočiju. Išla je u višu Školu u Zagrebu. Govori više stranih jezika, tjera kočiju,

jaše konje, djeca joj imaju odgojiteljicu, kuća je puna po-sluge, koju vrlo dobro plaća i neobično dobro postupa s Djima. Nije joj potreba, ali ona krade gdje god može i gdje je sigurna da je neće zapaziti. Moram vam napomenuti da će tih šest privjesaka meni biti plaćeno. Njezin suprug zna da ona krade, ali je plašljiv i prema njoj obziran jer je ona bila imućna, a on činovnik u banci njezina oca.« Nekoliko dana nakon toga ušla je Nevenka, djevojka kojoj je od-vjetnik kupio prsten. S njom je bio i njen momak Zvonko. Malo uzbuđeno Nevenka priđe draguljaru, pruži mu ruku i predstavi mladića kao svoga zaručnika. »Lijepo vas molim, gospodine, dva zamčna prstena, te jedan ukrasni. Mi bismo željeli biti sretni, a najprije želimo imati prstenje. Vi ste toliko poznati kao dobar čovjek, pa ćete zamijeniti ovaj moj prsten, dati nam ono što mi trebamo, a ostatak u novcu.« — »Zar uistinu, gospođice, čeznete za srećom?«— »Da, želim, gospodine.« — »Volite li se iskreno?« Mladić odgovori: »Da, ja iskreno volim Nevenku.« — »Neobično se veselim vašoj sreći,« reče im draguljar i dade imzaručno prstenje, te jedan ukrasni prsten, a u gotovomisplati Nevenki višak od dvjesto pedeset forinti. Zvonkoreče: »Ja ću odmah uzeti mjesto sudskog pripravnika, aNevenki će novac dobro doći za opremu. Sto se može, kadnismo imućni.« Draguljar primijeti: »Ali ste zato sretni!«— »Jesmo, gospodine.« Nevenka pruži ruku draguljaru ireče: »Hvala vam, gospodine! U vama sam otkrila čovjeka,vi ste pomogli našoj sreći. Bila saro nesretna dok nisamupoznala Zvonka. Sad sam sretna i cijelog ću ga životacijeniti i voljeti, Čuvati sreću. Hvala vam, puno vam hvala.«Htjela mu je od ganuća poljubili ruku, ali se on odupre:»Ah, gospođice, što vam pada na pamet. Pa ja nisam joštako star! Molim vas, javite mi dan svoga vjenčanja.« —»Hoćemo, vrlo rado!« uskliknuŠe oboje, te veselo izađoše

178 179

iz draguljarnice, a draguljar će meni: »Za ovu djevojku nisam vjerovao da bi se ikad mogla popraviti! Kako je ona voljela nakit, raskoš i lagodan život!« — »Sto mislite go-spodine, hoće H ona ostati ustrajna u tegobama života?« upitao sam draguljara, a on će: »Bojim se za nju, a njega, toga Zvonka, žao mi je ako ništa ne zna i vjeruje u nje -zinu nevinost.« — »Zar nije bolje da ne zna. Izgledaju vrlo sretni, naročito on, dok je njezina sreća pomiješana sa strahom.« — »Da, vidite kamo vodi lagodan i raskala-šen život jedne djevojke. Ruka joj je drhtala dok mi se zahvaljivala. Samo ne znam kako joj je pri duši, kako pred sobom opravdava nakit koji je zaslužila prodavajući svoje tijelo i tim novcem sada savija sebi ljubavno gnijezdo sreće i budućeg života.« — »Kažete da je voljela nakit?« upitah draguljara, a on će: »Premalo rečeno: voljela! Ona ga je obožavala! Sjaj zlata i bljesak dragog kamenja bio je za nju vrhunac sreće i zadovoljstva.« — »Ako je to sve od-bacila radi iskrene ljubavi, onda je ta naša zajednička zna-nica Nevenka velika. Idite joj na vjenčanje, te joj savje-tujte neka ustraje u moralnom životu. Jedanput se pad oprašta, ali neka ne pokuša drugi put, jer onda će biti u glibu iz kojega je nikad nitko više neče izvući.« Tako smo, eto, dragi Ranko razgovarali, i tko zna koliko bi još dugo razgovarali o Nevenki da nas nije prekinuo nagli dolazak gospodina Bibera. Ušao je sav znojan u draguljarnicu, sjeo, te stao brisati svoje Široko lice i rijetku riđu kosu, koja mu se lijepila od znoja. Poče ljutito: »Pomislite, ona meni ovako! Tko je na koncu ona, Zorka Klarić, prodava-čica? Pa da je za koga, već za neko piskaralo Ivicu Ma-tica! Već nekoliko mjeseci udvaram toj prodavačici! Ja, Jakov Điber! Ono jučer, to je za mene uvreda!« I evo Sto je taj Biber ispričao: »Vi znate da joj već mjesecima udva-ram, a to je poznato i mojoj ženi i mojoj sadašnjoj lju-

bovci. Gotovo svakog dana idem tamo, uvijek joj nešto ostavim, a kad drugi puta dođem, ona reče da to nije ni pogledala, već darovala potrebnima. Prekjučer sam joj dao bocu pravog pariškog parfema, najfinijeg na svijetu. Platio sam za litru stotinu forinti. Znate li što je ona uči-nila? Rekla mi je da ne upotrebljava mirisave vode, jer to ne voli njen Ivica. Eto! Ali, to nije sve! Pozove me da budem uveče u sedam na uglu Ilice i Mesničke. Čekao sam do pola osam, ja, Jakov Biber! A u Četvrt do osam ide Zorka, a prati je taj njezin Ivica. I onda Zorka, ta Zorka, ta prodavačica koja za 30 forinti radi cijeli mjesec, odmota moju bocu parfema i hladnokrvno je baci meni pred noge, te reče: Mirišite vi sebe samt, gospodine Biberu! I uze tog svog Ivicu pod ruku i odu niz Ilicu. I da je to barem neka dama, netko, već jedna prodavačica!« završi Biber svoju priču, a ja mu predložim: »Okanite se vi te djevojke, pustite je na miru, ona ima svoj par, pa će možda biti sretna i zadovoljna u životu.« — »Sretna i zadovoljna! S njegovih pedeset forinti na mjesec?« — »Oprostite na primjedbi, ali sva sreća ne ovisi valjda o novcu?« Biber ništa ne odgovori, već stavi šešir na glavu i obrati se dra-guljaru: »Pokažite mi svoje najljepše prstenje!« — »Zar opet kakav diskretan dar, gospodine Biberu7« — »Ne di-skretan, o njemu neka zna cijeli Zagreb!« Draguljar ot-ključa blagajnu i izvadi svoje najljepše prstenje. Meni se, Ranko, okretalo u glavi dok sam slušao: tisuću dvjesta fo-rinti, dvije tisuće trista, tri tisuće forinti. »Evo, ovaj mi se sviđa«, reče Biber. »Ali gospodine Biberu, taj prsten stoji četiri tisuća dvjesta pedeset forinti!« — »Jesam li pitao za cijenu? Lijepo ga zamotajte, pa da vidim hoće li i njega baciti ta gospođica Zorka!« Uzeo je prsten i naglo izašao iz draguljarnice. Vjeruj mi, Ranko, toliko me to uzbudilo, pogotovu kada je spomenuo ime te Zorke, da sam pohitao

180181

za njim, htio sam vikati, ali od uzbuđenja nisam smogao riječi. Upitao sam draguljara: »Zar će on to uistinu dati ovoj djevojci?« — »Sve je on kadar učiniti, samo me silno zanima hoće li ga ona primiti.« — »Vjerujem da neće, ona će misliti da je imitacija briljanata.« — »Možda, gospodine profesore, ali će joj drugi reći da nije imitacija. Vjerujte, žao mi je tog mladog lijepog para ako Zorka podlegne moći i čarima briljanata.« I tako je Biber predao Zorki prsten i stavio ju na iskušenje. Ah zemljo, zemljo, zašto držiš takve, da te gaze, a ne propadnu u tebe. No, Ranko, evo baš zvoni podne, a ja ti imam mnogo toga pričati.

— Vrlo je zanimljivo, gospodine profesore, slušao bihvas cijelog dana, ali sad moram na brod.

— Sjećam se, rekao si to već prije, no htio si mi i neštoviše reći, ja sam primijetio da si tužan, ali, sinko, utješi se,shvaćam te, ali za tvoju je budućnost bolje da je takosvršilo.

— Kako to mislite, gospodine profesore?Profesor pogleda Ranka, te mu reče:— Žalim, sinko dragi, tvoje osjećaje koji trpe, ali

držim da je bolje da se ona udaje za tog svog kneza.'— Varate se, gospodine profesore, ona se ne udaje za

njega.— Kako to govoriš, Ranko, pa znaš li ti što si rekao?— Znam, dragi profesore, što govorim! Ona se nikad

neće udati za kneza.Profesor opet pogleda Ranka. Gledao ga je neko vri-

jeme. Ranko ponikne, a profesor se zbuni, te uzme u svojoj smetenosti knjigu sa stola, te s nekim strahom, tiho, izgo-varajući riječ po riječ, upita Ranka:

— Je li ona tebi obećala da će biti tvoja, Ranko?Ranko je bio također u neprilici, te odgovori kao da je

na ispitu:

— Da, gospodine profesore, obećala mi je da će bitisamo moja.

— Je si li ti njoj izmamio silom to obećanje?— Nisam, gospodine profesore, ona je to sama od

svoje volje rekla.Profesor ZvonareviĆ uhvati Ranka za ramena, te mu

pogleda duboko u oči:— Ranko, budi mi iskren, ti si učinio preslupak na

koji sam te upozorio da nije dostojan mladih Čestitih ljudi.— Jesam, gospodine profesore, došlo je samo od sebe,

bili smo žrtva svoje velike ljubavi, strast je nadjačala moral.-— Sinko, sinko, zašto si to učinio? Zašto nisi poslušao

moj savjet? Jasno sam ti govorio, lijepo sam te upućivao.— Sav satrven i žalostan od bojazni zbog Rankove

sudbine, profesor sjedne na stolac, nasloni glavu na rukui zagleda se u Ranka koji je pred njim stajao kao da čekaosudu.

— Ja te istinski žalim, sinko, previše si mlad. Pao si,sinko, previše duboko, popravit se ne može. Strah me morikako će se to svršiti. Vjeruj mi. Ranko, ja strepim za tebe.To je strašno! Ona je zaručnica moćnog kneza, bojim se,dobro biti neće.

— Hvala vam na pažnji i brizi za mene, ali se ništa nemorate bojati. Cim knez ode iz Šibenika, mi ćemo sevjenčati.

— Ti si sasma poludio, Ranko! Pomisli malo kakvumoć imaju ti ljudi.

— Pa kako mogu drugačije učiniti? Ja je volim, a i onavoli mene. Imam nešto sredstava, a Ana Marija mi jerekla: »Cim se udam, moji su biseri koje mi s toliko pažnje njegujemo.«

— Ah, sine moj, dakle, i tebe su zaokupili biseri i tičezneš za takvim blagom!

182 183

— Ne mogu reći da su me zarazili, ali vam neću nilagali: zavolio sam ih ja, gospodine profesore, a zašto daih se i odreknem kad oni pripadaju mojoj budućoj ženi?Kad ih dobije, bit ćemo osigurani za cijeli život.

— Kako to govoriš, Ranko, sa sigurnošću, a znaš li tikakav vas veliki jaz dijeli? Pazi i čuvaj se, sinko, bojim seza tebe, oni će te bez milosrđa pregaziti.

— Naša velika ljubav porušit će svaku zapreku.— Čuj me, Ranko, poslušaj me, ostavi sve i pođi još

danas sa mnom.— Gospodine profesore! Dragi gospodine profesore!

To je meni nemoguće, ja bih sebe smatrao nitkovom kadbih nju bez riječi napustio. Hvala, ali ne mogu.

— Sinko, ja preuzimam svu brigu u životu za tebe,uzimam na svoju dušu i taj tvoj grijeh. Trpjet ćeš ti, atrpjet će i ona, ali vjeruj mi da će ona prije zaboraviti tebenego ti nju. Udat će se za kneza, ostat će joj sjećanje natebe, možda će u srcu vječno nositi tvoj lik, ali će te preboljeti. Ostavi je, Ranko, i pođi smjesta sa mnom! Ne idiviše na brod, sinko!

Ranko problijedi, pogleda profesora, ali više nije smo-gao ni riječi.

Profesor Zvonarević ustane, dođe do Ranka, uze ga nježno za ruku te mu ponovo reče riječima koje su zvu-čale s puno topline i osjećaja:

— Ja ću, sinko, trpjeti i odgovarati za tvoju nevjeru itvoj grijeh prema njoj, te primam to dragovoljno na sebe.Zuri se kući i spremi se, sinko, jer za jedan sat brod odlaziu Zadar. Poslušaj moj savjet, sinko!

— Nije moguće, gospodine profesore! Nemojte shvatitida je ova moja duga šutnja bila razmišljanje. Ne, nije!Samo sam mislio o vama, o tome kako me vi, značajani inteligentan čovjek možete nagovarati da ostavim onu

koju ljubim, onu koja je zapravo već postala mojom. Bojim se, gospodine profesore, da sam se razočarao u vama. Vi ste svećenik, gospodine profesore!

___ Sve to Činim jer se bojim, jer strepim, ali otvorenogledam i vidim da je to nesreća za tebe. Htio bih to izbjeći svim srcem i dušom, dragi moj Ranko. Znaj, sinko, nije lagano primiti tuđi grijeh na sebe!

— Hvala vam, gospodine profesore, ali ja ne zaslužujem toliko ljubavi i pažnje. Ne mogu jasno gledati, nijasno čuti, moje je biće prepuno čuvstva i ljubavi, postaosam slijep i gluh.

— Žalim tvoje roditelje, oni, jadni i ne slute u kakvosi kolo upao. Sav si okružen opasnošću i pogibli, nesretniRanko.

— Ja sam siguran da će moji roditelji zavoljeti mojudragu Anu Mariju. Vjerujte mi. da je ona savršenstvo oddobrote, a umiljata je da joj nema premca.

— Ti si, sinko, slijepo zaljubljen, pa sve gledaš u cvijeću i sjaju, a najviše me strah to da je i tebe zahvatiloono zamamljivo blještavo blago! Ranko, Ranko, ah, ja sebojim da si i ti zaražen!

Ranko se nasmiješi te odgovori:— Zašto da ga se odričem ako mi se smiješi? Ono je

zbog toga da se njime ugodi i poljepša Život, te čine dobradjela.

— Dakle, Ranko, ti nećeš primiti moju ponudu? Pitamte još jednom?

— Ne mogu, a i neću. Ja sam joj obećao, a ona jeionako samo moja, pa će mi uskoro biti i žena. Ako prodamo samo nekoliko zrna njezinih bisera, živjet ćemosretno i dobro, a i ja ću svršiti Škole, biti čovjek na mjestu.

— Zahvatio je i tebe čar dragulja, ah' sinko, biseri nisujoš njezini.

184 185

— Ali će biti Ćim se uda za mene. Tako mi je samarekla. Čitala je u oporuci svoje prababe, a ja vjerujemsvakoj njezinoj riječi.

— Idi, sinko, idi! Vidim da te ne mogu ničim uvjeritijer je ljubav slijepa. Neka te prate moje dobre Želje, alistrepim za tebe.

Ranko se oprosti od profesora, te obeća da će doći poslije podne. Profesor je dugo gledao za njim, a kada mu je Ranko nestao s vida, duboko uzdahne, te će za sebe: »Šteta dobrog i lijepog mladića, da se tako duboko zabo-ravio. Ostat ću još neko vrijeme ovdje, da ga pratim, da promatram, da stražarim. Volim ga, a možda mu ipak mogu biti još od koristi.«

XV

Ranko je na brzinu nešto pojeo, odvezao je čamac, te se zaputio prema brodu.

U to isto vrijeme na brodu je bila prava zbrka. Go-spodična Leopoldina, odgojiteljica Ane Marije, stajala je obučena, sva zaplakana. Držala je ručni kovčeg, a veći je ležao kraj nje. Branila se i molila grofa i groficu:

— Nemojte me nagovarati, a ni pitati za pravi razlog,samo vam mogu reći: više ne mogu ni časa biti u vašemdruštvu. Ne mogu nikako. Obožavala sam Anu Mariju.Ali ona nije ono što sam ja mislila. Ona je zlorabila mene,a ja sam sve vas iznevjerila.

Opet grčevito zaplače, te će kroz suze:— Bože moj, Bože moj, zašto si me tako kaznio? Osta-

rila sam u vašem domu, mislila sam tu i umrijeti. Ah,drago moje milo dijete, Ana Marija, njegovala sam te ot-

186

kako si se rodila! Gospođo grofice, gospodine grofe, do-pustite mi da odem, nemojte žaliti za mnom, ja sam sama kriva, Što moram od vas otići. Hoću time samu sebe kazniti.

— Ali, draga gospodična Leopoldina, dajte mi da dođem do riječi. Pa to je sve kao grom iz vedra neba. Na-jedanput hoćete da idete. Tko vas tjera? Kakva je to ljubav,=dete baš sada kada Ana Marija nije sasma zdrava. Vi steludi, načinili ste cijelu uzbunu.

— Ah, draga moja grofice, moram ići, nisam vrijednada me zaustavljate, ne smijem biti u vašem domu.

— Ali, Leopoldina, prestanite govoriti gluposti, razodjenite i ostanite ovdje gdje vam je mjesto.

— Ni časa, gospodine grofe, ne morate mi dati ni mojenovce, ja ću raditi, ja i ne zaslužujem drugo već dastradam.

Opet zaplače i glasno reče:— O nesrećo, nesrećo, zašto me nisi poštedjela?— Ali, poštovana gospodična Leopoldina — reče joj

knez — pa to je nemoguće da bi vas mogla tako ražalostiti moja draga Ana Marija! Vjerujem da bi ona željelada s njom pođete kad se uda za mene! I ja to želim, pavas molim, ostanite uz nju, kod nas možete ostati cijelogživota.

— Oh, visosti, visosti, vi me to molite, visosti?— Da, ja vas molim, uslišajte moju molbu.— Ne mogu vam ništa odgovoriti, ali sad idem, jer

sam nevrijednica.— Visosti, majko, oče — uzvikne Marija Terezija —

pustite gospodičnu Leopoldinu da ode. Ona je naša, sutraili prekosutra ona će opet doći.

— Imaš pravo, Marija Terezija, pa razumije se, evonje sutra, kad do nje ode Ana Marija i zamoli je da se neljuti na nju!

187

— Kako me ne razumijete i ne shvaćate? Zbogom, gospođo grofice, zbogom, grofe, oprostite mdi za sve boli ineprilike. Volim vas kao svoje rođene, ali neću moći nikadviše doći k vama natrag.

Mornar zabaci veliki kovčeg na rame, a manji uze u ruku, te se zaputi do stuba kojima se silazi prema čamcu.

U taj čas na stubama se pojavio Ranko. Zastao je i preplašeno pogledao gospodičnu Leopoldinu.

— Jao, jao — usklikne Leopoldina — još i vas moramsresti! Sto radite ovdje? To ste vi, nesretnice!

— Sto je tako čudno, gospodična Leopoldina, znate daja dolazim po poslu.

— Nesretan vaš posao! Da ga barem nikad nije bilo!Nesretni Ranko, Ranko!

— Sto želite, gospodična, od mene?— Molim vas, otpratite me do obale, trebat će mi vaša

pomoć.— Molim vas, gospodine Ranko — reče grof Herber

— gospodičnu Leopoldinu zahvatilo je neraspoloženje, panas želi ostaviti.

— Ne razumijem ništa, gospodine grofe! A došao samsamo upitati, gospođo grofice, hoćemo li naredne dane ićipo bisernice, inače vam ne bih smetao.

— Ne znam ništa, gospodine, svi smo joS pod dojmomsinoćnih zaruka. Našoj dragoj Ani Mariji nije sasvimdobro. A onda i ovo! Ovaj čas pobunila se i gospodičnaLeopoldina. Svakako ću vam javiti, ali sada još ne znamništa.

— Da, da, Ana Marija leži, uzrujanje joj je naškodilo,dođite vi, gospodine Ranko, odmah sa mnom na obalu.

— Ali, gospodična Leopoldina, gospodin Ranko ćebiti tako ljubazan — to ste htjeli reći?

— Ne, gospodine grofe, on će poći sa mnom! — reče

188

gospodična Leopoldina prijetećim tonom, te opet dosta zapovjednićkirr glasom nastavi:

___Dođite sa mnom, gospodine Ranko!Sišli su stubama s broda. Gospodična Leopoldina uđe

u Rankov čamac, a mornari povezoše njene stvari. JoS uvijek je bila uplakana, pa kada su je s broda pozdravljali »Do viđenja«, još se jače rasplakala.

Cim su se udaljili od broda, ona će Ranku gnjevno:— Nesretnice, nesretnice. Sto ste uradili od onog dra

gog i milog djeteta!Ranko se još više uplaši, te je u strahu pogleda. Nije

smogao riječi da joj što reče.— Jadna, oh, jadna moja draga Ana Marija! — opet

će uzdišući gospodična Leopoldina.Ranko sav protrne od straha, te preplašeno upita;— Zar se tako opasno razboljela? Molim vas, dajte mi

recite, gospodična!— Kako se usuđujete još i pitati, vi, vi nesretnice!— Zašto sam ja kriv njezinoj bolesti, Pa vi jedini

znate da strašno trpim od pomisli da je Ana Marija bolesna. Vama je poznato koliko je silno ljubim.

— Kontesa Ana Marija, gospodine Ranko ...— Ne, gospodična, za mene samo Ana Marija.— Ah da, što se ja s vama prepirem, nesretnice jedan.— Zašto opet tako strogo, poštovana i draga gospo

dična?— Da, da, to je moja slabost, tako me i ona znala za

sve predobiti. Kamo sreće da sam bila tvrđa, ne bih sadato tako proživljavala.

Došli su do kraja, a Ranko opet upita:— Molim vas lijepo, recite mi, zar je Ana Marija tako

teško bolesna, je li to opasno za njezin Život?— Ovdje nije mjesto za razgovor.

189

i

— Ja se ne mičem iz čamca. Ako je opasno, moram donje. provalit ću da je vidim, ja joj želim pomoći.

— Šutite i smirite se, nije joj sada ništa, leži i razmišlja. Otišla sam od ove drage obitelji zbog vas, a sadsam na obali i ne znam gdje ću se skloniti.

— Možete do nas, gospodična. Naša je kućica mala,ali naći ćemo mjesta za vas.

— Ne, ne, neću k vama, ah, nesretnice, nesretnice!Na obali se sakupilo dosta znatiželjna svijeta, a medu

njima je slučajno bila i jedna gospođa koja je imala pro-stran stan, a oskudijevala je u novcu.

— Kod mene će vam biti lijepo, gospođo.Ranko je dobro poznavao gospođu, te gospodični Leo-

poldini preporuči njen stan. Uzeli su čovjeka i poSli u novi stan gospodične Leopoldine. Puteni nisu ništa govorili jer su bili zaokupljeni svojim mislima.

Gospođa Duboković razmišljala je o svom skorašnjem blagostanju. Sve joj je propalo! Nesreća na moru, te novi brodovi, a danas mora izdavati svoje salone jednoj bečkoj nepoznatoj gospođi. Gospodična Leopoldina samo je uz-disala i mislila što će biti od nje sad pod stare dane. Ranico je cijeio vrijeme mislio na Anu Mariju. Da li je gospodična rekla istinu da nije opasno bolesna?

Lijepa kuća, krasne sobe i ukusan namještaj svidjeli se gospodični Leopoldini. Nije se ni skinula, već sjela i sva usplahirena rekla Ranku:

— Ovako nešto nije se još dogodilo! Nesreća, nesreća,kakve svijet još ne pamti.

— Sada mi recite, gospodična Leopoldina, što i kakvase nesreća dogodila s mojom milom Anom Marijom!

— Pa zar ste vi tako glupi, nesretni čovječe?— Recite, pa ću znati! Ja ne znam. Sinoć su bile za

ruke s knezom.

Gospodični Leopoldini zasjaše na časak oči, te poče brzo kao za sebe u zanosu govoriti:

— Kako je bila lijepa u svojoj svilenoj bijeloj haljini! Ona bujna krasna kosa koju sam joj sama začešljala, blage mile velike oči, ljupko lice, dražesne usne iza kojih su samo katkad zablještali njezini lijepi bijeli zubi. Ali onog njezinog milog, vedrog smijeha sinoć nisam primijetila. Jest, bila je prava pravcata kneginja. Kad je njezin otac proglasio zaruke s knezom, a knežev ministar predsjednik prihvatio, svi su bučno pozdravili i klicali sretnim zaruč-nicima. Kad ju je knez htio poljubiti — to sam samo ja primijetila — ona je to na neopažen način otklonila, te se u isti čas potužila da joj nije dobro. Sva je problijedila, a ja sam je izvela i odvela u susjednu sobu na balkon. Na svježem zraku bilo joj je bolje.. Došla je odmah majka, malo nakon toga sestra, onda otac, te za njima opet on, sretan zaručnik, knez Siegfried.— Onda, onda, gospodična, što se zbilo? '— Ah, onda, nesretnice jedan, ništa više. Njezin ju je zaručnik pitao da li je sretna, a ona, kao da je sanjala, sva blažena je rekla: »Sretna sam, neobično sretna ovako, na miru od svijeta.« — »Ja sam presretan, Ana Marija!« rekao je knez i nastavio: »Ah, kako i ne bih bio!« — »Ali mojoj je sreći drugi razlog, a to samo ja shvaćam i ja znam. Vi znate, visosti, da vas ja ne ljubim.« — »Voljet ćeš li mene, Ana Marijo, ja ću ti dati kneževsku krunu.« — »Ne, neću, visosti!« — »Ana Marija, dođi u dvoranu, svi će opaziti da nas nema. Pođi, Ana Marija, pođi, evo i sestre po tebe, i grofa Georga!« — Pošla je u dvoranu, a na usnama joj lebdi sretan smiješak, a oči veselo gledaju u daljinu. Bila je još ljepša nego prije. Ah, draga, mila moja Ana Marija!

Uvjeren sam, gospodična, da je mislila na mene.

190 191

— Da, nesretnice, istina je. Sad znam da je tako, ili sinoć sam se još tješila. Smirila se, pomirila s današnjim činom. Svi su pozdravljali i nazdravljali mladom paru, ona je odzdravljala i sretno se smiješila. Pošli smo kući, a ona se povukla u svoju kabinu i nije puštala nikoga k sebi. Svi smo dugo spavali, tako sam i sama zaspala. Prije dva sata došla sam u njezinu kabinu. Ona mi otvori, a bila je u istoj onoj zaručničkoj haljini. Zaključa kabinu, legne na krevet u opravi, te me gleda i smiješeći se upita: »Zašlo me tako gledate, draga moja mila gospodična Leopoldina«— »Čudim se, dijete, da se nisi skinula, vrijeme je objedu,ti si obučena kao i sinoć.« — »Nisam oka stisnula cijelovrijeme.« — »Kako možeš to izdržati, drago dijete?« —»Sretna sam, vrlo sretna, a uz to i zabrinuta.« — »Znam,dijete, veliki je to korak, ali knez će ti biti vrlo dobar jer tenaročito voli.« — »Zar sam ja uistinu lijepa, gospodična?«— »Lijepa si, Ana Marija, meni si sinoć, a evo i danas,premda si umorna i neispavana, naročito lijepa.« — »Ondasam zadovoljna jer vi ste mi dragi, vas volim, vi znate svemoje tajne.« — »Znala sam, Ana Marija, strepjela samzbog tvoga hira, ali sad više neću ni da mislim na to, sadje svemu kraj.« Ona mi uze ruku, te je prinese ustima.Gladila je mojom rukom svoje lice, te me je nježno gledala i govorila mi: »Gospodična Leopoldina, draga mojajedina gospodična! Rekla sam maloprije da vi znate mojetajne, hoćete li da znate i moj grijeh?! — »Ti, anđele, nemaš grijeha, svoj grijeh možeš mi slobodno kazati.« —»Gospodična, gospodična, znate, ja mislim, da, to je sigurno, ja sam u blagoslovljenom stanju!« Mene je gotovoudarila kap. Dozvala me k svijesti hladnom vodom. Znaš,nesretnice, voljela bih da sam na mjestu umrla!

Ranko skoči do gospodične Leopoldine, obujmi je u naručaj, zavrti se s njom po sobi, poljubi je i upita:

___ Jeste li dobro čuli, možda se ona šalila?— Kamo sreće, nesretnice! — reče gospodična Leo

poldina, već nešto blažim tonom, ali plača nije mogla zatomiti. Pogleda Ranka, te kao za sebe prošapće: — Razumije se, moja mala sirota Ana Marija nije mogla odoljetitakvom temperamentnom mladiću, kada je i mene staru učasu zanio.

— Kako jest da jest, gospodična Leopoldina, nemojteviše zdvajati, mene je to uistinu strašno iznenadilo, pa janisam nikad ni na Časak na to mislio. Ali sad nema čekanja, ja ću se smjesta njome oženiti.

— Šuti, budalo, kako ćeš se ti oženiti zaručnicomkneza od Macklenburga?

— Hoću, gospodična, Ana Marija je uistinu samomoja, a njegova na papiru. Ja sam njezin, a ona moja nasve vi jeke.

— Čekajte, Čekajte, gospodine Ranko!— Neću čekati! Ja ću je odmah uzeti i odvesti.— Mir, nesretnice! Zar nije dosta nesreće? Mene sad

morate slušati! Zar želite da je vidite mrtvu? Njoj prijetipogibao, a vama još veća!

Ranko pogleda preplašeno Leopoldinu i reče:— Vi ćete nam pomoći!— Neću pomoći, ali ne mogu dopustiti još veće sra

mote i nesreće.— Slušat ću vas. Vi volite Anu Mariju, bili ste i meni

nakloni!

— Oh, kamo sreće, nesretnice, da nisam bila!— Nemojte me zvati nesretnikom, zovite me Ranko,

Ana Marija i ja smo sretni, mi se ljubimo, mi ćemo i ostatisretni. Treba li vam, gospodična, novaca? Znate, kod stranih ste ljudi, a ja sam dobio trista forinti za biser, pa bihvam rado izašao u susret, nemojte mi uzeti za zlo.

192 Dragulji i j„,„i 193

Gospodična Leopoldina zahvalno pogleda Ranka, po-nikne pogledom, a onda ga opet pogleda i reče:

— Hvala ti, Ranko, da, da, makar si ne znam Što, aliimaš načina da osvojiš. Ah, jadna moja mila Ana Marija,morala te na svoju nesreću sresti i onda te zavoljela takoludo da se zaboravila.

— Zašto, gospodična, za svoju nesreću? Ona me ljubi,a to vam mogu sigurno reći, pa ona će sa mnom bitisretna, ja ću je obožavati dok živi.

— Tužna će biti njena sreća uz tebe siromaška, a onaje navikla od djetinjstva na svaku udobnost koju životmože samo pružiti.

— Ali, ona mene ljubi! Neće joj biti teško da pridonese malo žrtve za mene i našu veliku ljubav.

— Ah, ta ljubav, ta ljubav! Ja sam kriva, da, ja samnajviše kriva što ono moje jadno dijete neće biti kneginja,već obična žena nekog Ranka . .. kako se ono žoveš?

— Petričić, gospodična! Zar ne zvuči lijepo: Ana Pe.trćić ili Marija Petričić1? Koje vam se vi£e sviđa?

— Pusti me, pusti me s tim glupostima, za mene je onasamo Ana Marija.

— Neka vam bude. glavno da je volite i vi, ali dvaimena ne odgovaraju duhu našega jezika i hrvatskoga prezimena.

— Prestani, Ranko, s time, ja sada imam drugih briga,a ne s tvojim imenom.

Opet je počela uzdisati i sebe glasno prekoravati:— Ova draga obitelj! Već sam dvadeset godina kod

grofova Herber! A osamnaest sam bila kod grofova Kegle-vić. Groficu Reginu sam odgajala, a isto tako i dragumoju Anu Mariju. Kako će oni to podnijeti? Sto će poduzeti da se sramota spriječi? Poznajem ja dobro groficu.Ima ona dobrih strana, ali ako se radi o njenom prestižu,

kadra je sve učiniti. Zbog toga ti kažem da se čuvaš. Možete stići zlo.

— Sto time mislite reći, gospodična Leopoldina?— Mislim da će ona prisiliti Anu Mariju da se uda za

kneza.— Ja to neću nikako dopustiti! Ona je moja i ničija

više.— Šuti, bijednice, što ti možeš prema njima?— Ja idem na brod, dat ću dozvati kneza i reći 61 mu

sve! Neka odlazi! Ana Marija je moja!— Kako si lud, to bi ti mogao još i učiniti. A ti misliš

da bi ti knez vjerovao! Budi miran, danas odlaze njegoviministri i drugi gosti. Obećao si mi da ćeš me slušati!

— Hoću, ali zašto me plašite groficom?— Poznajem je, sinko, bolje nego itko.— Kako ste dragi, gospodična Leopoldina!— Ah, ostavi te svoje nježnosti! Ipak si ti svemu kriv!

Zbog tebe sve ove moje suze i patnje! A Bog zna što ćejoš biti.

— Ja se ništa ne bojim, ja ću se odmah oženiti AnomMarijom.

— Neće oni to dopustiti! Gorda je grofica Regina, ai grof, premda je vrlo tih. Mnogo mu je stalo do ugledagrofova Herberovih.

— Briga mene za to! Ja sam pošten, pa im neću kvaritiugleda.

— Znam, grofica neće to nikako dopustiti, ona će sigurno sama odvesti Anu Mariju u Beč i s liječnicima urediti da se tragovi vaše ljubavi uklone.

Ranko problijedi, te će sav izvan sebe:— Pa zar bi to ona mogla učiniti?— Ne mogla, nego ona će to i učiniti, te udati Anu

Mariju za kneza.

194 195

— Varate se, to ja neću dopustiti, a ni Ana Marijaneće na to pristati.

— Neće vas pitati. Kažem ti, grofica će to učiniti, akadra je poduzeti sve. Tko bi se njoj usudio oduprijeti.Pazi, ne govori ništa, jer najviše mi je stalo do dragogdjeteta Ane Marije. Ona će sutra sigurno doći do mene,a danas očekujem grofa, on će također doći. Bože, daj misnage i udijeli mi pamet Što da radini. Ti ne idi na brod,već kasno naveče dođi do mene. Znam da griješim štouopće govorim s tobom, ali već sam upala u to zlo. On,slabosti, moja slabosti, kamo si me dovela i dokle ću jošs tobom doći. Idi, Ranko, molim te, sva sam utučena, pase moram malo odmoriti. Da mogu barem umrijeti jer meje strah što će ta tvoja ljubav još donijeti.

— Umirite se, gospodična, ja ću uvijek ljubiti AnuMariju, vi ćete ostati uz nas, mi ćemo biti bogati, vi toznate.

— Idi, molim te, idi, ne mogu se držati na nogama.— Nemojte se samo razboljeti, dobra gospodična. Još

jednom do skorog viđenja!

XVI

Ranko je, iziŠavši od gospodične Leopoldine, zastao u uskoj šibenskoj ulici. Nije rnao kamo da krene. Najednom začuje kako ga zove gospoua Duboković:

— Reci mi, Ranko, što je mojoj stanarki. Zašto plaćei zašto se toliko žesti? Čuješ, Ranko, ti si mi je preporučio,pa mi reci neću li možda zbog nje imati neprilika?

— Budite mirni, gospođo Duboković, sigurno ste vidjeli da je ona od gospode s broda.

— Poznajem je iz viđenja, ali znaš li ti zašto je osta

vila brod?— Nešto mi je rekla, ali to nije važno. Glavno da će

vam dobro platiti i biti miran stanar.— Znaš. Ranko, ne zamjeri, ali ja ne bih željela da

bude kakve buke. Dosta mi je teško što već moram iznajmiti sobe.

— Imate ih dosta, gospođo Duboković, a potrebe supotrebe.

— Baš ne bih rado da se odmah to dozna.— Naš je gradić malen, pa svi znaju da je vaša obitelj

bila vrlo imućna, a da sada više nisle imućni.— Sutra će već cijeli Šibenik znati da sam ja iznajmila

svoje sobe gospođi s broda. Reci svakome da si me ti zamolio!

— Dobro, ali zašto se uznemiravate, gospođo Duboković? Vi ste opet ono što ste i bili, ništa niste izgubili naprestižu.

— Imaš pravo, Ranko. Zašto sakrivati siromaštvo kojeje došlo bez naše krivnje? Glavno da neću imati neprilika.

Ranko pozdravi gospođu te se zaputi prema mom. Vukla ga je želja da vidi Anu Mariju i da govori s njom.

Stajao je na obali i gledao prema brodu, te je opazio da je na palubi vrlo živo. Dugo je stajao i razmišljao, a napokon je ipak prihvatio savjet gospodične Leopoldine. Sjeti se ujedno da je obećao poslije podne otići do profe-sora Zvonarevića, da mu nastavi pričati Što je sve čuo i vidio dok je prodavao njegov biser.

Ranko je polagano hodao. Bio je uzbuđen, sjećao se riječi gospodične Leopoldone o tome u kakvom je stanju Ana Marija. Osjećaj dužnosti nalagao mu je da se mora odmah oženiti. A i kako bi drugačije? Neće valjda djevojku izvrći ruglu i sramoti!

196 197

U tom razmišljanju došao je do profesorova stana. Cim je ušao u sobu profesor ga upita:

— Vidim na tebi da nisi razgovarao sa svojom odabranicom.

— Pogodili ste, gospodine profesore!— Vidiš da dobro poznajem ljude. Ujedno primjeću

jem da si još, zamišljeniji nego što si bio prije podne.— I tu imate pravo, dragi gospodine profesore. Ja vam

ne mogu opisati svoje stanje. Uzbuđen sam, duša mi jepuna gordosti, a prožima me osjećaj straha i odgovornosti.

— Nemoj, Ranko, nije ti kod mene potreban nikakavuvod, a ni ispričavanje, već mi reci Sto te tišti, bit će timnogo lakše kad mi kažeš, a ja ću nastojati da ti damsavjet.

— Ja sam vam priznao, gospodine profesore, naše intimne sastanke u našem gaju, kako ga je nazvala mojaAna Marija.

— Jest, to znam, a što onda iz toga slijedi?— Znate, gospodine profesore, danas sam doznao od

odgojiteljice Ane Marije da su nastale posljedice koje sume veoma potresle!

Profesor Zvonarević pogleda sažalno Ranka:— Sinko dragi, a što ćeš sada učiniti?— Oženit ću se njome, to mi je dužnost, gospodine

profesore.— Lijepo, lijepo, da, to je pravi i pošteni osjećaj duž

nosti, ali zar ti misliš da će ti oni to samo tako dopustiti?— Svakako da hoće, pa valjda neće htjeli da dozive

sramotu pred svijetom, da im kćerka rodi nezakonitodijete.

— Naivan si, sinko dragi! Pa otkuda bi ti i mogaoznati što se sve u svijetu Čini, i kakve se sve sramote prikrivaju i iznose na javu u lijepom, sjajno obučenom ruhu.

198

— Ne razumijem vas, gospodine profesore.— Zasad pustimo to. Ja sam razmišljao, i odlučio da

ne putujem u Zadar. Ostat ću joS neko vrijeme ovdje uŠibeniku. Upozoravam te, Ranko, da budeš oprezan jer bite moglo snaći zlo kad se to dozna.

— To mi je isto rekla gospodična Leopoldina. A jane shvaćam što mi oni mogu. Mi se volimo, a to će potvrditi i Ana Marija.

Ranko je ispričao profesoru kako je gospodična Leo-poldina jedina znala da su se njih dvoje zavoljeli, ali nije znala da su otišli tako daleko. Zato je sad povrijeđena što joj Ana Marija nije prije priznala svoj čin, a ujedno se osjeća krivom što je tu ljubav pomagala, umjesto da oba-vijesti oca ili majku dok se to nije toliko razvilo.

— Naziva me nesretnikom i sva zdvojna i očajna plačei uzdiše u stanu gospođe Duboković.

— Ja je shvaćam, Ranko, ona je ostarjela u toj kući.Ljepša bi joj bila budućnost s Anom Marijom kao sa kne-ginjom nego s Anom Marijom kao tvojom ženom.

— Znam, gospodine profesore, ali se to ne može izmijeniti. Ja sam odlučio: kad se oženim otići ću i svršitipravne nauke.

— Lijepo, Ranko, lijepo, ali otkuda ti sredstva?— Nešto imam otprije, a sad ste mi vi dobro prodali

biser. Pa i roditelji će mi pomoći.— Sve je to malo za nekoliko godina školovanja.

A onda, sinko, tu je tvoja žena koja nije odgojena u radu,a doći će i treći član, te se bojim za vaš život. A još višeza tvoje školovanje,

— Nije tako, gospodine profesore. Ana Marija mi jegovorila da ima pravo, čim se uda, na one predivne biserešto smo ih onako pomno njegovali. Prodat ćemo dva-trizrna, pa ćemo se osigurati za cijeli život.

199

— Lijepo, lijepo, ako bude tako.— Tako mi je rekla Ana Marija, ali ja, kad svršim

nauke, hoću da radim! la ću se brinuti za svoju obitelj.— Neka ti bude, sinko, sve tako lijepo i ugodno kako

ti to maštaš i želiš. Već sam te, mislim, pitao, ali opetponavljam — dakle, i tebi se sviđaju oni biseri?

— Divnim se njihovom velikom broju i njihovu blještavom sjaju, jer sam primijetio da se svako zrno drugačijesvijetli, a sve to blještavilo i ljepotu umnožava njihova golema vrijednost, pa vam moram iskreno reći da se veomaradujem što sve to pripada mojoj budućoj ženi. Sad samu velikoj brizi radi nje, pa vas molim, dragi gospodineprofesore, pričajte mi, ili bolje, nastavite mi izlagati svojedoživljaje. Vi to tako lijepo i zorno činite, a ja ću zaboraviti na svoje neprilike ili radosne vijesti o budućnosti.

— Dobro kad tako želiš, a i meni je to drago, jer volimpričati o svojim dojmovima, a osim toga, želim naročitoda tebi to iznesem, kako bi na taj način spoznao pokva-renost i slabost pojedinih ljudi. Spomenut ću mnoge ljude,ali najviše će te zanimati Zorka Klarić koja posjedujeogroman briljantini prsten koji joj je dao Biber. Dakle, kadsam trećeg dana došao do draguljara, on mi reče; »Pomislite, gospodine profesore, bio je kod mene ona hijenaBiber da mi plati prsten. Trljao je one svoje, kako vi kažete, zdepaste ruke i sav zadovoljan rekao kako mu jeZorka sasvim pristojno rekla da ne može primiti poklon,

A. ali ga je ipak zadržala.« Ja sam sjeo, uzeo knjigu i čitao, ~ a draguljar je radio svoj posao. Pogledavao sam više puta na ljude koji su dolazili po svoje popravljene stvari ili bilo što pitati. Čekao sam do dođe Zorkin Ivica Matić. Doista, uskoro je došao taj lijepi mladić pred izlog, te pogledavao na vrata neće li uskoro izaći njegova Zorka. Ja sam se oprostio od draguljara i izašao na ulicu da vidim izbliza

taj mladi par. Začas je izasla Zorka, lijepa kao ruža, jed-nostavna, ali uredno obučena. Imala je bujnu kosu, lijepo, zdravo, prijazno lice i žive, velike oči. Odzdravila je veselo Ivici te su zajedno poSU prema Ilici. Ja sam ih slijedio. Nisam bio znatiželjan da čujem razgovor mladih ljudi, ali mi nije izmaklo kako se Zorka nekoliko puta okrenula. Kad su došli do Mesničke ulice, primijetio sam kako Ivica pokazuje mjesto gdje je Zorka razbila bočicu skupocjene mirisave vode. Cuo sam jedino Zorku kako je rekla: »Da, Ivica, jest, Ivica, ne, nije tako!« Opet se nekako bojažljivo okrenula prema Ilici, te su pošli dalje. Ja sam ih pustio i zaputio se kući. Danas ti nisam bio, sinko, zabavan, a vidim i na tebi, Ranko, da si nervozan.

— Priznajem — reče Ranko — iako slušam vaše pripovijedanje, misli mi se ipak ne mogu smiriti. Danas vijene mogu ništa doznati, ali sutrašnji će dan valjda donijetineke promjene. Mnogo nade polažem u gospodičnu Leo- 'poldinu, premda me grdi i predbacuje mi da sam ja krivnjezinoj, to jest svoj toj nesreći. Ja ne vidim tu nikakvenesreće. Ja vidim sebe sretnog sa svojom dragom AnomMarijom, koja će sad sigurno biti moja ženica!

— Već sam ti zaželio sreću, moj sinko, ali za njih je tonesreća, a osobito za gospodičnu Leopoldinu. Ti ne smiješ,Ranko, gledati na to samo sa svoje strane, to jest dobilćeš za ženu ljubljenu djevojku, a drugo te se ne tiče.

— Samo da to već jedanput bude! Ovaj mi je dan dugačak kao vječnost. Ja ću ipak otići do gospodične Leo-poldine.

— Sutra te očekujem, Ranko. Znaj da sam radi tebeprodužio svoj boravak u Šibeniku, pa mi zato sve povjeri!

Kako sam vam zahvalan, gospodine profesore, i kako sam sretan što imam vas u ovom odlučnom trenutku. Vi sic mi sad potrebniji nego roditelji.

200 201

Ranko se zaputio do gospodične Leopoldine. Našao ju je svu izvan sebe. Odmah mu je rekla:

— Bio je tu grof Herber.— Jeste l i mu rekli sve? Sto vam je on na to od

govorio?— Lagano, lagano, nesretnice! Nisam mu rekla ništa.

Tražio je da se vratim na brod. Lijepo, mirno mi je govorioi tvrdio kako i Ana Marija žali za mnom, ali neće ništa dagovori o svađi. Ja sam energično odbila i kazala sam daje to moja posljednja riječ, te da se neću i ne mogu nikadviše vratiti u njihov dom.

— Sto vam je na to rekao grof?— Vi ga, nesretnice, slabo poznajete! Položio je svotu

novaca i rekao: »To je vaša otpremnina, gospodična Leo-poldina! Vi ne smijete trpjeti bijedu, vjerni ste bili našemudomu.« Rekla sam mu: »Neću novaca, gospodine grofe,voljela sam i volim vaš dom, vas i vašu obitelj, bila sammu vjema i odana, ali sam ga izdala jer sam previše voljelaAnu Mariju.« — »Oh, kakve su to riječi? Vi i izdaja? Nećuda to čujem.« — »Ja neću novaca, gospodine grofe, ja ihneću i ne smijem ih uzeti.« — »Morate, novac je vaša ušteđevina. Radite s njim što želite. Imate li mi što reći, gospodična, meni se žuri? Danas odlaze ministri njegove visostinašeg budućeg zeta. On želi da ministri što prije otputuju.Vrlo je nesretan zbog bolesti svoje zaručnice.« Rekla sammu: »Gospodine grofe, već sam rekla i opet ponavljam,neka otputuje i knez Siegfried s njima. Dajte ga nagovorite, vaša nekad vjerna Leopoldina vas moli. Ana Marijanije za njega, poslušajte mene, gospodine grofe!« Grof ćemalo ljutio: »Sad to govorite, kada su već prošle zaruke!Znate li što bi to značilo za njegovu visost? On to ne binikako htio. Sto vi to govorite, Leopoldina? Zašto niste nikad ništa prije govorili?« Odgovorila sam: »Zato što sam

vam bila vjerna, a osim toga, nisam znala ono Što znam danas. Ako sad otputuje, bit će za njega mnogo bolje.« — »Sad je kasno. Ana Marija je kneževa zaručnica, i to služ-beno.« Uzviknula sam: »Ali nije još žena, gospodine grofe! Dajte me shvatite, radi se i o vašoj časti!« — »Ja neću ništa više da znam! Sutra ću poslati groficu, to je bila njezina želja. Meni se žuri da otpratim gospodu ministre. Ljutim se na vas, gospodična, osjećam da nešto nije kako treba.« — »U pravu ste, gospodine grofe!« rekla sam mu. Eto, Ranko, tako je otišao grof kome sam htjela reći sve i pokušati ga nagovoriti da dopusti da se u tajnosti oženiš Anom Marijom, ali me nije htio saslušati.

— Gospodična, vi ste uvijek bili nama skloni — rečeRanko — ja ću vam biti do groba zahvalan! Vi ste dobrotvorka moje sreće i moje drage Ane Marije! — i Rankopadne pred njom na koljena.

— Ustani, nesretnice! Pred Bogom se kleči. Ne ljubimi ruke! Ja to ne činim radi tebe! Ja hoću samo da umanjim nesreću kuće grofova Herberovih i da zaštitim, Štoviše mogu, ono milo drago dijete, Anu Mariju! Ti nisi njevrijedan!

— Zato vam i ljubim ruke! Ja bih vas i poljubio kaomajku, kao zaštitnicu nasu, jer što činite za nju, to Činitenehotice i za mene. Hvala vam, draga i dobra gospodična!

Pazi, Ranko, i Čuvaj se! A ako uspijem nagovoriti grofove Herberove, da ti dadu Anu Mariju, ja ću poći za njom. Ona ći biti svrha moga života. Nikoga drugoga ne ljubim i nemam osim nje. Ja ću vas slijediti kroz život, bdjet ću nad njom i biti joj vjeran i strog Čuvar.

~~ O"' ^ako ćemo biti sretni što će nas netko savjeto-vati i bdjeti nad nama! U svemu ćemo vas slušati i poko-ravati se vašim željama. Radujem se tome jer znam da ću time još više usrećiti svoju milu buduću ženicu.

202203

Gospodična Leopoldina uzdahne te će kao za sebe:— Oh, kako sam zapala u maštanje! Pa zar ne pozna

jem od djetinjstva svoju Reginu? Ona, punica kneza odMacklenburga, a njezina ljubljena Ana Marija, kneginja,uzdignuta na rang kraljice. Ta lijepa žena, grofica Regina,voli sebe i tašta je na svoju ljepotu, ali obožava i svojudjecu, na svoj način. Ne može ona razumjeti ljubav AneMarije prema tebi jer smatra srećom kneževski položaj idragulje. Oh, ljubljeno moje dijete, kako mi je teško!

— Nemojte opet plakati, gospodična Leopoldina!— Moram, nesretnice, poznajem groficu Reginu i nje

zinu veliku gordost. Nemam mnogo nade da će ona pristati da ti Ana Marija bude žena.

— Ona ne može više ništa. Ana Marija je moja i jaimam pravo na nju jer je u blagoslovljenom stanju samnom, ona nosi pod srcem moje dijete"!

— Još ću te i zavoljeti, nesretnice! Odlazi! Sutra mi sigurno dolazi grofica, morat ću joj sve reći, pa neka radiŠto je volja.

— Kako bi bilo da odem sad na brod i da sve kažemgrofu i grofici, pa i onom knezu? Neka to čuju iz mojihusta, ja se ne bojim nikoga.

— Zašto da kažeš, Ranko, onom knezu? Zar je on krivSto je Ana Marija tako divna, pa ju je zavolio? Zašto si seti zaljubio u nju?

— Imate pravo, gospodična, ja sam nepravedan. Iakoje knez, on je nesretan.

— Dobro da priznaješ! No sad ne idi na brod jer ćešunesrećiti Anu Mariju, a možda i sebe. Rekla sam ti, čekaji slušaj me!

Ranko se oprosti od gospodične Leopoldine i krene kući. Išao je polagano, ali mu se činilo da je još prerano došao do svojih roditelja.

Na vratima ga je dočekala majka riječima:— Gdje si tako dugo, sine moj? Zašto se odbijaš od

kuće? Neveseo si, dijete moje, a majka tvoja, sine, iako jeneuka, osjeća da nešto veliko snuješ u svojoj glavi. Majčino srce to zna. Zašto tajiš, sine naš mili?

— Pustite me, majko, rekao sam vam, znat ćete sve navrijeme, nemam pred vama tajni, ali sad vam se jo5 nemogu ništa povjeriti. Radostan sam. Velike stvari stojepreda mnom.

— Dođi, sine, spremila sam ti večeru.— Ne jede mi se majko, ali jest ću vama za ljubav.— Oh, kako to godi, sine moj, kad kažeš: vama za

ljubav, majko! Ah, kakve smo mi, majke! Svaka i najmanjasitnica kojom nam djeca iskazuju ljubav, usrećuje nas, a ti,dijete, kriješ tajne pred majkom.

— Pa vi ste moja draga, anđeoska majka. Ljubim vas,majko, a vi mi, znam, vjerujete. S tom ću ljubavi i u grobleći.

— Sretna sam kad tako govoriš, sine moj! A sad jedi!Budi sretan i veseo, pa i ne rekao majci svoje osnove!

— Reći ću, majko, ali ba5 zato Sto vas ljubim, ja vasi štedim.

— Sine moj, sine moj, mene ti želiš štedjeti! Predamnom, dijete, da kriješ nešto! Ti da nosiš teret sam i daštediš majku koja te pod srcem nosila! Reci, sine, odmahsve majci! Reci odmah, dijete, jer majka ima snage da podnese sve, i želi olakšati teškoće svome djetetu. Govori, sine,govori, dijete moje milo!

— Evo, majko, dolazi otac! Sutra ću vam reći.— Samo jednu riječi, dijete moje, bit će mi lakše pro

vesti noć.— Majko, dođite mi u naručaj, strepim za vas,

majčice!

'■!*

1 *-.--V-'i.-.1'-L ■■-. l ■■■

204 205

— Govori, jaka sam. Slutim da ćeš mi reći neštovažno. Sine, sine, ti se ženiš, je li?

— Majko, kako vi. . .— Sine moj, majka sluti pogibao. Kako će te zaštititi

moje siabo tijelo? Jao meni, kako mi udara srce! Ali onoće izdržati, pouzdaj se u svoju majku!

— Evo oca, za njega me strah kako će to podnijeti.Znaš njega, dobar je, ali nagle ćudi.

— Dobar večer!— Dobar večer, oče, evo, ja sam vas pretekao.— Kasno je, sinko, ja sam već večerao, pa sam otišao

prigledati do mora, kao dobar gospodar, svoje gospodarstvo. Mi smo se danas dogovorili da ćemo sutra poći u lovna spužve. A što ti veliš, sine? Možda bi želio poći s nama?

— Ne mogu, oče, tu je profesor Zvonarević, kako daga ostavim samoga? Ne, nikako ne mogu! — Lovre je po-šutio i nastavio: — Danas mi je grof poslao novac i poručio da će nam javiti kad ćemo ići po školjke.

Ranko se sav uzvrpoljio.— Zar ništa drugo, oče?— Sto bi drugo oni trebali od nas?— Tako, oče, upitao sam, mislio sam da su možda što

drugo poručili.— Sto je tebi, Luče, sjediš kao skamenjena? — obrati

se Lovre ženi. — Blijeda si! Da ti nije slabo? Da je ti,Ranko, nisi čime ražalostio?

— A eto, moj Lovre, nešto me presjeklo u križima, aliveć je bolje. Daj donesi, Lovre, iz konobice polić crnoga,želja mi je da popijem. Ni tebi neće naškoditi, a možda ćei Ranko.

— Hoću, Luče, hoću. alaj si me preplašila!— Nije, Bogu hvala, ništa, sagnula sam se naglo! Kako

si došao na misao da bi naš Ranko mene rastužio!

— Sačuvaj Bože, Luča moja, neka svako zlo obiđe naš

dom!— Blagoslovljene tvoje riječi, Lovre moj dragi!Luče opet svrne pogled na Ranka, Lovre ode po vino,

a Luče dade večeru Ranku. Silno je voljela sina, ali ga je malokad pomilovala. No sad je drhtavom rukom milovala njegovo lice, ljubila mu kosu i gladila ga po rukama, te mu govorila:

— PreviSe si rano izašlo, sunce moje, odviše naglo sezasvijetlilo, svjetlo očiju mojih! Dršćem, strepim, strahujem, srce mi se steže i udara kao nikad dosad. Bojim se zatebe, dijete moje!

— Majčice, ja sam sretan, to je za mene velika sreća.— Nisi još, sine, nisi!— Bit ću, majko moja, sigurno ću biti uz nju sretan!— Nebesa, jeste li otvorena? Uslišajte njegovu želju!— Da, majko, sretan i vrlo bogat.— Ne spominji, sine, bogatstva! Malokad je blago spo

jeno sa srećom.— Ali moje će biti golemo!— Kloni ga se, sine, jer bi ono moglo upropastiti tvoju

sreću. Taj ti savjet daje tvoja neuka majka.Ude Lovre i upita:— Sto vas dvoje tako mudrujete, a osobito ti, Luče?— Eto, govorim Ranku kako imućni ljudi ne moraju

biti i sretni, jer se sreća ne nalazi u blagu.— Ne moraju, Luče, ne moraju, istina je. AH mnogo je

ljepše i ugodnije kad imaš otkuda Sto uzeti, nego kadmoraš od nekoga očekivati da ti pomogne. Ja radije dajemnego da molim. Zar, evo, i vama nije ljepše otkako namje kuća puna svega?

— Jest, istina je, ali ne mislim sasvim tako i, evo, go-vonm Ranku da ne treba čeznuti za bogatstvom.

206 207

— Neće ga na cesti naći, ne boj se, Luče! Ali akomu sreća posluži u životu, zašto onda da ne prihvatibogatstva?

Ranko je bio zadovoljan očevim razlaganjem. Ustao je, po običaju poljubio majku i zagrlio oca, te rekao:

— Osjećam se sretnim i sigurnim kad vidim tolikuljubav i brigu u vašim srcima. Laku noć dragi moji roditelji!

Sav razdragan ode na spavanje. Sasvim je zaboravio na majčinu tešku slutnju. Legao je i bezbrižno spavao do jutra.

XVII

Grof Antun vratio se na brod neraspoložen jer je prije polaska s broda ustvrdio da će se sigurno vratiti s gospo-dičnom Leopoldinom.

Grofica Regina nije željela tome pridavati važnosti te odmah upita:

— Jesu li otputovali gospoda ministri, Antune?— Jesu, ja sam Čekao dok njihov brod nije krenuo

prema Rijeci.— Trebalo je da ih svi pratimo — reče Ana Marija. —

Simpatična su obojica, a osobito grof Lefler koji se neprestano dobroćudno smiješi.

— Nije moguće, draga Ana Marija, to ne dopuštajupropisi koji vladaju na mome dvoru — reče knez. — Ja tonikako nisam mogao, a isto tako ni ti, njihova budućakneginja.

Ana Marija poče se grohotom smijati tako da je smijeh odzvanjao cijelim brodom, a što je bilo još gore, gotovo sve prisutne zarazio je njen smijeh.

Kad je grofica Regina opazila da se smiju čak i mor-nari, savlada se te stade miriti Anu Mariju.

— Sto ti je, dijete, tako smiješno, ili radosno, da setako od srca smiješ?

— Ne znam majko, ali činilo mo se smiješno kad jeknez ...

— Ne, on za tebe više nije knez, Ana Marija!— Da, majko, istina, Siegfried je rekao kako se ne pri

stoji da ja, kao buduća kneginja, ispraćam njegove ministre.

— Ana Marija, ti se moraš pouzdati u svog kneževskogzaručnika, pa on valjda zna najbolje propise svoga dvora.

— Ne znam, draga grofice, baš sasvim točno — rečeknez. — Ana Marija će morati primati poduke iz našegdvorskog ceremonijala.

— Sve ću ja to učiniti i brzo shvatiti, dragi Siegfriede,ja sam za sve vrlo nadarena, zar ne, majko? ,

— Moje milo dijete, ti si radost i ponos moj! Znam,tebi neće biti ništa teško.

— Majko, ne hvalite me toliko pred Siegfriedom i grofom Georgom, čini se kao da mene više volite nego MarijuTereziju.

— Jednako vas volim. Vi ste dvije moja dva oka i sadshvaćate kako sam podijelila ljubav. Jednako vas volim,ali si ti starija, uskoro ćeš ostaviti majku, pa je moja ljubav još nežnija prema tebi. Ipak, moja je nježnost pomiješana s bolom jer će te majka skoro izgubiti.

— Grofice, Ana Marija odlazi sa mnom — reče knez.— Bit će joj lijepo, kako se samo sanjati može, a naš jedvor dosta velik i moći ćete ostati svi vi kraj Ane Marijekoliko god budete Željeli.

— Znam, dragi Siegfriede, ali kad se Ana Marija uda,izgubljena je za nas. Novi dom, nove dužnosti otimaju je

208 '4 Dugulji i209

nama. A onda, ona se udaje za vladajućega kneza uz kojeg će Često morati obavljati svoje dužnosti kao vladajuća kneginja.

— Kako vi, draga grofice, sve dobro predmnijevate,kao da ste živjeli na dvoru.

— Dragi Siegfriede, sad vas moram ostaviti jer imamposla kao domaćica.

Grofica Regina povuče se s grofom te ga odmah upita:— Sto je to, Antune, s Leopoldinom?— Ne znam, Regina, neće da dođe. Tvrdi da je zane

marila svoju dužnost prema našem ljubljenom domu. Znašli Sto mi je savjetovala: »Grofe, dragi grofe, nastojte da sministrima svakako otputuje i njegova visost knez.« Malome to zabrinjava jer je Ana Marija imala u nju velikopovjerenje.

— Ne tari sebi time glavu, Antune. Ja sam ti samarekla da Ana Marija nije željela zaruka, ali vidiš kako jesretna i vesela, kako se samo srdačno smiješi! No Leopol-dina mora doći natrag, Antune!

— Mora, Regina, da, ja bih svakako to želio, ali onaneće i neće, bar zasad nikako. Ja sam joj ostavio novacada vidi koliko je volimo i da je ne želimo ostaviti u bijedi.

— Neka si, Antune, ali ja ne mogu zamisliti naš životbez Leopoldine. Otići ću ja do nje.

— Svakako otiđi, Regina! Da, zaboravio sam ti reći date Leopoldina moli da dođeš do nje, jer želi govoritis tobom.

— Sutra ću poći!Grofica Regina približi se ormariću, otvori ga i izvuče

svoje bisere. Stavi ih na vrat, okrene se mužu i reče:— Gledaj, Antune, kako su divni! Reci mi, dragi moj,

da li žališ što smo potrošili toliko novaca za poljepšanjenjihova sjaja?

— Ne Regina, ništa ne žalim, samo ako to tebe veseli._ Kako si dobar, dragi moj! Zar ne da me divno rese!

Jesi li vidio moju tetku groficu KegleviĆ, kako me proma-trala cijelu večer na zamkama?

— Milo mi je što je baš ona došla. Znaš, kao dvorskadama, ona će naći načina da ispriča njezinu veličanstvukraljici kako je grofica Herber spretnije poljepšala svojebisere nego svemoćna vladarica carstva. Kako su mi zavidne sve vodeće žene carstva na tim mojim divnim biserima! Gledaj, Antune, kako se krasno sjaje! Ne znaš kojeje zrno ljepše! Kako me zanosi njihov čar kad ih takogledam, a kakvo me ugodno Čuvstvo obuzima kad osjećamnjihovu draž na svom tijelu.

— Draga Regina, ja sve mislim o onome Što ti želi rećiLeopoldina.

— Ah, zar je to važno! To su ženski tračevi! Dopustimi, Antune, taj užitak s mojim biserima, znaš da me tovrlo veseli. Znaš, kad ih ovako milujem rukama, prožimame neki osjećaj kojem ne znam imena, ali mi struji cijelimtijelom.

—■ Pretjeruješ, Regina!— Ne, ne, Antune! Evo, gledaj me, sva gorim! Sigurno

mi oči drugačije sjaje, htjela bih da ti otkrijem sve što samdosad tajila. Gladeći i gledajući njih, ja osjećam i strast,i požudu, i gramzljivost, i pohlepu, i sigurnost, i poduzetnost, i odlučnost.

Regina, Regina, saberi se, ima na stotine isto takvih patvorina koje su meni također lijepe.

— Pusti patvorine, čuj me do kraja i ne smetaj me umome ugodnom uzbuđenju. Treba se uživjeti u sjaj i blje-Štavilo te ljepote! Gledaj dubinu sjaja ovog zma bisera!Zar u njemu ne vidiš morsko dno? Vidiš" li u tom sjajumladoga Indijca kako se nadimlje, kako se bori da otrgne

210 211

bisemicu iz morske dubine? Vidi kako mu ponestaje daha! Gledaj kako je već gotovo modar, blijed, ali ne pušta bi-semicu. Nada je u njemu velika, on vjeruje da je u toj bisemici dragocjeno zrno bisera. Vidi, vidi, Antune, biser-nica popušta, on je Čupa, evo, drži je u naručju, praćaka se, diže se na površinu.

Grofica Regina disala je duboko te sva iznemogla reče:— Evo ga, daje bisemicu drugu, a sam gubi svijest.Vrisne kao bezumna:— Gledaj, pada u nesvijest, krv mu navire na uši, si

gurno je podlegao. Pogledaj drugove, valjda braću, sestre,oca, pa i majku, ne gledaju njega, već se muče da otvorebisemicu.

Opet nastavi šapatom, kao da se bojd:— Kako je samo nježno okreću! Znaju već po vanjštini

da sadrži bogat plijen.Opet vikne, gadno iskrivi usta, zakriješti, a oči joj

širom otvorene:— Gledaj kako rukom razvlači to ogavno, sluzavo

stvorenje! Sluzava životinja curi mu po golom tijelu.Pa će opet sva ushićena, blažena sretna lica:— Pogledaj, Antune, divno, veliko ružičasto zrno bi

sera! Kako ga svi promatraju! Kako se vesele, kako su imlica sretna! Onaj se mladić budi. Nije umro, valja se golpo pijesku, u svojoj krvi. Vidiš, ne mare za njega, pogledavaju ga, ali odmahuju rukom, kao da kažu: »Neće mubiti ništa!« Raduju se biseru. Prilaze mladiću, dižu ga, aon otvara svoje velike crne oči, gleda biser, otkriva svojebijele zube jedva vidljivim smiješkom i pada opet unesvijest.

— Prestani, Regina, pa to je strašno, ti proživljavašsve to kao da si sama vadila te bisere.

— Da, Antune, sasvim točno, tako i jest. Ja živim s

^ e ^ t o m e , A n t u n e , n e g o b i s e r i b u d e u m e n i sve one porive što sam ih prije navela. Draže me opasnosU kojima se izlažu lovci na bisere. Sve ja njib gledam onako nage, kako se bore da pronađu ove krasote.

— Nisam znao, Regina, da si u tih dvadeset godina,otkako ih posjeduješ, toliko zavoljela te bisere.

— Kako si samo jednostavno i hladno rekao: zavoljelabisere. Ja sam se uživjela u njih. Oni su dio mene. Neštobih te željala pitati, o čemu se već dugo borim u mislimasama sa sobom.

— No, pa daj, da Čujem!— Znaš, mislila sam zbog bisera. ,— Zbog bisera? Pa što ti tu još nije jasno?— Ja tako volim bisere, mlada sam još, a svi se dive

tome mom dragom nakitu, koji mi divno pristaje. Znaš,neće proći mnogo vremena a ja ću se morati od njihrastaviti.

— Pa ti to znaš, Regina, od prvog dana kad si ihdobila. Ovi su biseri oporučno nasljedni. Pa onda, Regina,daješ ih našoj ljubljenoj kćeri.

— Shvaćam, Antune, znam, ah" sam te željela pitatijesmo li mi veoma imućni?

— Jesmo, Regina, gotovo najbogatiji vlastelini. Naši seposjedi nalaze svuda po kraljevstvu.

— Kupimo onda, Antune, druge bisere za Anu Mariju!— To je, Regina, nemoguće jer bismo time izigrali

oporuku naše prababe i povrijedili tradiciju naše slavneporodice. Nikako, Regina, to je sasvim isključeno.

212 213

— Oprosti, Antune, ali ja sam samo razmišljala o tomekako bi bilo kad bismo nabavili druge bisere za AnuMariju.

— Ni pomišljati nemoj na to nikad više! Biseri su nasljedno vlasništvo Ane Marije, čim se ona uda. Znaš kolikosam se borio kad je carica izrazila želju da kupi naše bisere.Tada sam već gotovo pristao jer bi na taj način biseri ušliu povijest, a time bi i naša porodica bila sigurno nagrađenai dobila kneževski naslov. Sjećam se kako si se i ti s timesložila jer bi mogla u svakoj zgodi istaknuti da si se najprije ti resila tim biserima, a onda ih prepustila svemoćnojkraljici neka se njima kiti.

— Istina je, Antune, onda sam mislila tako. Bila samtašta još vise nego sad, a bila sam i uvjerena da ću otićiu Indiju i za pol milijuna forinti nabaviti iste takve bisere.

Grofica Regina uze cijeli niz bisera, prinese ga licu, pomiluje lice biserima te reče:

— Ah, kako mi godi njihov dodir! Kako odaju život,dragaju mi lice, kako samo gode mome tijelu!

Podigne oči k mužu držeći bisere još uz lice.— Znaš li ti, Antune, da biser živi?— Ne znam. Regina.— Zar uistinu ne znaš?— Kažem ti da ne znam.— Ti ne znaš da biser živi? Nisi znao da ova zrnca,

iako su okrugla, žive već stotine godina?— Nisam znao, a mislim da to i mnogi učcniji ljudi ne

znaju.— Za se ne sjećaš kolika je uzbuna nastala kad je po

čelo umirati 60 zrna bisera njezina veličanstva? Zar mislišda je meni bilo samo do toga da im poljepšam sjaj? Ne,Antune, ja sam ovim dragim bićima produžila život nane znam koliko godina. Gledaj kako me samo miluju!

214

— Dosta je, Regina, dosta! Ja se upravo bojim za tebekad te gledam kako požudno promatraš te svoje bisere ikako ti ruke dršću dok ih miluješ.

— Ah, kako sam ih zavoljela! Upravo strastveno!— No, Regina, kako si odlučila, hoćeš li još njegovati

bisere ili će za ovu godinu biti dosta?— Želim točno promatrati kako taj Ranko to Čini, jer

se ne zna, Antune, može se i Ana Marija odlučiti da ihnjeguje, a znaš da ja želim uvijek biti kraj njih. Ja bih u touputila drugoga jer se nećemo uvijek namjeriti na takointeligentnog ribarskog sina.

— Simpatičan, prijazan mladić!— Da, i neobično lijep, a vlada se lijepo i dostojan

stveno, kao knez. Sličan je mnogo na bavarskog kraljaLjudevita.

— Treba ga posebno nagraditi, bio je uvijek uslužan.— Kako je samo, Antune, ponosan! Novac neće da

primi. Sjećaš li se kako je otklonio kad sam mu htjela datiza onu ribu.

— Već ćemo naći načina da ga nagradimo. A sadidemo, Regina, ti ćeš me sasvim zaokupiti i zanijeti čarimasvojih bisera.

Grofica i grof pojavili su se na palubi upravo u času kad je kapetan broda tumačio knezu, grofu Georgu i osta-lima da se s jadranske morske obale najdulje vidi zalazak sunca, a jedino nas u tome nadmašuje Japan.

Kapetan nije prekinuo svoje izlaganje već je nastavio:— Pogledajte, sunce, pa odsjev mora! Danas će zalazak

sunca biti neobično divan. No iz šibenske luke ne mogu sevidjeti sve divote jer, kao Sto i sami vidite luka je prirodnozatvorena.

Gdje bi se to ljepše vidjelo, gospodine kapetane? — upita Ana Marija.

215

— Svakako izvan luke, konteso, gdje nam je vidikslobodan.

— Izvezimo se čamcem kad je gospodin kapetan većtako dobar pa nam želi to pokazati i protumačiti.

Grofica Regina veselo prihvati prijedlog svoga muža, te su začas bili spremni za polazak. Ona se približi mužu te mu Šapne:

— Ali bisere ne ostavljani same na brodu.Vrati se brzo iz kabine zaogrnuta krasnim svilenim

Salom. Pogleda grofa te mu se nasmiješi držeći ruke na prsima, kao da hoće reći: »Tu je moje blago, ja grijem njih, a oni griju mene.«

Grofica nije imala prilike vidjeti izbliza gornju obatu Šibenika, jer je uvijek na brodu čuvala bisere. Ana Marija joj pokaza mjesto gdje su se kupali. Morali su stati na mjestu gdje se ona gotovo utopila.

— Ovdje me spasio gospodin Ranko.Ana Marija bila je cijeli dan neobično vesela, a bila

je vrlo srdačna i s knezom tako da je on bio sav raz -dragan.

— Kad dođemo u Macklenburg, predložit ću svojojvladi da gospodina Ranka imenuje vitezom. Sto kažeš natu ideju, draga Ana Marija?

— Vitezom! — usklikne Ana Marija, a onda pogledakneza te će prezirno: — Gospodin Ranko i jest vitez, on jeviše, on je.. .

Trgla se jer se sva zanijela. Ali knezu nije odobrila, ni odbila ga, sva se opet predala svojim mislima.

— Ana Marija, ti si se rastužila, ali ne znaš, dragamoja, da je to veliko odličje, biti vitez kneževine Macklenburg.

— Nisam tužna, dobri kneže, ah, pardon, Siegfriede,već sam se nečega sjetila. Gospodine kapetane, lijepo vas

216

molim da ondje pristanete. Ondje sam na uzvisini crtala i izgubila jedan crtež.

Kad su pristali, knez se odmah ponudi da prati AnuMariju.

— Ne, nikako, Siegfriede! Znam, ti si dobar i uslužan,ali nikako ne, molim te, ostani u čamcu!

— Visosti, ja vam i ne preporučujem, taj je put opasani za koze! — reče kapetan.

— Onda idem ja, Ana Marijo! — predloži Marija Te-rezija.

— Ne, draga sestro, želim da me prati samo gospođicaElza, kad nema moje drage Leopoldine.

— Sutra ide majka po nju — reče grofica Regina —doći će ona svojoj Ani Mariji.

— Uzaludan ti je put i trud, majko! Ne idi uopće,majko, do nje. Pođimo, gospodična Elza!

Stara gospodična Elza, Bečanka, nije bila baš odušev-ljena strmim i surim pećinama te je pošla vrlo nevoljno. Ana Marija nije se osvrtala na Elzu već je posla poznatom stazom u svoj gaj. Gaj je bilo jednako lijep i zelen kako ga je i ostavila. Pošla je do grma mirte, sjela pod jelu na mahovinu te stala dragati stablo jele, lišće mirte, grane ružmarina i naglas govorili:

— Vi, dragi svjedoci moje ljubavi, vi ste nijemi, nećeteme odati, ali ste promatrali, vidjeli i čuli riječi, izljeve naSeljubavi. On ne zna još ništa, on i ne sluti da sam ja meduvama, tu kod vas, pod tobom, jelo, kraj tebe, zeleni ružmarine, u tvom mirisu, najljepši mirtin cvijete! Tu se začeonov život. Vi znate, da, vi to morate znati, svjedoci ljubavimoje, hoće li me on voljeti istim žarom kako mi je obećaopred vama, kad dozna da se začeo nov život?

Ana Marija malo zaslade, kao da očekuje odgovor, pa nastavi:

217

— Ah da, vi ste nijemi, ali vaša šutnja potvrđuje dame on ljubi. On će me vječno ljubiti, moj mili Ranko!

Nasloni glavu na jelu, malo se zamisli i kao da je na sudu, strogo sama sebe naglas upita:

— Ana Marija, odgovori sama sebi da li se kaješ zasvoj Čin?

Šutjela je neko vrijeme, kao da čeka odgovor, a onda odgovori:

— Nisam ni u snu pomislila da će do toga doći, ali sene kajem, samo strepim kako će se sve to svršiti, strah meza njega još više nego za mene.

Nije bila zadovoljna odgovorom te opet sama sebe upita:

— Ana Marija reci, bez okolišanja da li se kajeŠ?Hoćeš li se ikad pokajati?

Naglo ustane te upravo vikne tako da je jasno čula svoj glas:

— Ne, ne kajem se niti ću se ikad kajati, makar itrpjela, nikakve patnje neće me prisiliti da požalim.

Ćula je svoje ime. Protmula je od sreće i ganuća, ali samo na tren jer je propoznala glas gospodične Elze.

— Ana Marija, Ana Marija, ako je takav put u nebo,mene nikada neće biti ondje. Ne mogu ja na te vrleti, dođidolje, ja ne mogu gore!

Ana Marija još jednom pogleda svoj gaj, pomilova rukom lišće i cvijeće te se zaputi dolje, na obalu.

— Nema moga crteža, odnio ga je vjetar.— Sigurno se nije nitko tamo verao, možeš biti sigurna

da ga je vjetar odnio u more!— Oh, kako je gore divno i lijep pogled na pučinu!Vratile su se do ostalih.— Sad brzo na pučinu — reče kapetan — da vidimo

zalazak sunca, a onda natrag do broda!

_ Kada god vi, gospodine kapetane, kažete! Konac je listopada, more je već pomalo varljivo.

Grofica Regina stegne još čvršće šal oko sebe, pogleda grofa koji joj se nasmiješi, te reče tiho Ani Mariji:

— Kad ne bi bilo nas, što će nam onda biseri, da sui ne znam kako divni! Zar ti je taj crtež toliko vrijedan,Ana Marija, da smo radi tebe gotovo zakasnili da vidimozalazk sunca?

— To mi je neobično mio crtež, majko, a na zalazaksunca nećemo zakasniti. Mene je želja vukla da vidimmjesto gdje mi je ostao crlež.

Ana Marija sva pocrvenje jer je bila u neprilici što je tako lako slagala majci. Da popravi zabunu, nastavi:

— Gore je divno, majko, nije tako divlje kako ti sečini s mora.

— Krasno je ondje, gospodo grofice — reče i kapetan.— Gradski oci Šibenika zasadili su ovaj kraj omorikamai zelenilom, puni vjere i nade da će se ovdje graditi ljetovalište uz more.

Grofica Regina divila se zalasku sunca, jer je pogled uistinu bio divan, ali nije potpuno uživala jer se nije sasvim pouzdavala u mali čamac, a kapetan ju je malo preplašio zbog nepouzdanosti mora.

XVIII

Sutradan poslije podne grofica Regina zaputila se do gospodične Leopoldine. Ana Marija stajala je s drugima na palubi te pozdravi majku kao i ostali, ali je bila vrlo nemirna, iako to nije ničim pokazivala.

Grof Georg predloži da igraju neku društvenu igru.

218 219

Ana Marija to oduševljeno prihvati, samo da utuče vri-jeme. Nastojala se uživjeti u zabavu, ali joj nije polazilo za rukom te je nekoliko puta izašla iz salona da vidi ne vraća li se majka.

Grof Antun i kapetan praznili su boce vina. Grof je već teže govorio, ali je ipak svak čas vadio sat i govoro:

— Grofica bi se već mogla vratiti! Sigurno se naša gospodična Leopoldina neće vratiti kad je tako dugo moli.

Obrati se kapetanu i, kao da je to sitnica, reče mu naoko hladno:

— No, vidjeli ste, gospodine kapetane, ženski hirovi,plač i jauk! Ali svejedno odlazi. Ipak, grofica bi već moraladoći!

— Neće se u Šibeniku izgubiti, gospodine grofe! Kakoste ono rekli? Ženski hirovi!

— Da, baš tako, kapetane! Živjeli! Pijmo! Vino jeodlično.

Groficu Reginu odveo je jedan mornar do kuće go-spođe Duboković. Zatekla je gospodičnu Leopoldinu ne-veselu. Cim je opazila groficu, Leopoldina je počela odmah plakati te je izbjegavala da se susretnu pogledima.

— No, Leopoldina, je li da ste požalili? Radujete li sešto je vaša Regina osobno došla da moli, i to lijepo moli,dragu staru Leopoldinu da se vrati svojoj ljubimici AniMariji?

Grofica priđe bliže da zagrli Leopoldinu, ali se ona povuče te će kroz suze:

— Prepustite vi mene, nevrijednu, mojoj sudbini!— Ali, Leopoldina, Ana Marija ne može bez vas. Tko

će bdjeti nad njom? Sad vas ona treba kao nikad, sad stejoj potrebniji nego ja. Shvaćate li me, Leopoldina?

Stara gospođica prestane plakati, te stade pozorno mo-triti groficu i upita je:

220

vi to govorite, grofice, Kako vi to miilite? —

Pa će u strahu:___2ar vi, grofice, što znate?___Ko ne bih znala, draga Leopoldina!

Gospođica pade u naslonjač, te još zaprepaštenije po-

gleda groficu.___gto me tako čudno gledate, Leopoldina? Pa to je

već odlučeno, i sami ste se veselili tome što će vas tek smrt odijeliti od Ane Marije.

— Ah, na to vi mislite, grofice?— Razumije se. Tko će nju pratiti u Njemačku ako ne

vi, koju ona toliko voli i poštuje?Leopoldina naglo ustane i upravo kreštavim glasom

vikne:— Ona voli, grofice! Voli dragoga više nego majku,

oca, sestru, i mene! Ona je svu svoju ljubav, sve svojeosjećaje prenijela na drugo biće!

— Otkud ta promjena, Leopoldina? Ja vas ne shvaćam, vi meni ne govorite izravno, molim vas, budite jasni!

Groficu Reginu uzrujao je Leopoldinin ispad te je upita, puna straha i znatiželje:

— Govorite, draga Leopoldina, je baš ništa ne shvaćam. Sto voli, koga voli Ana Marija? Možda je zavoljelasvoga zaručnika? — Grofica doda s primjesom nade uglasu: — Zar vam se povjerila da je zavoljela kneza, a viste možda na to ljubomorni? Draga, draga Leopoldina!

Leopoldina odmahne rukom, pogleda groficu, uze je za ruke te je upita:

— Zar vi uistinu, grofice, ništa ne slutite?Kako, što? — upita je grofica ozbiljno, nehotice

problijedi i jedva šapnu: — Leopoldina, tko, što? Ne radi se ni o kakvoj ljubavi!

— Jeste li jaki, grofice? Saberite se! Ana Marija ljubi,

221

veoma ljubi, grofice, nesretna grofice! Ana Marija će po-stati majkom.

Grofica skoči kao ranjena zvijer. Pogleda sumnjičavo Leopoldinu i vikne:

— Sišli ste s uma! Vi ste poludjeli, vi lažete, da, da, viniste pri zdravoj pameti, vas treba spremiti u ludnicu! Ludaklevetnice! — Zašutjela je, dtsala duboko i uzbuđeno te će:— Sirota, vi ste siSli s uma! Pa da, kako bi inače i bilo!Navečer je bilo sve dobro, a ujutro ste nas napustili! Mićemo vas dati u najbolji sanatorij. Leopoldina. vi ćeteozdraviti, ja sam se prenaglila, kako bismo vas mi daliu ludnicu!

Leopoldina pogleda uzbuđeno groficu te će kroz suze:

— Pitala sam vas jeste li jaki, ah, kamo sreće da samja luda, ne, nisam grofice, zdrava sam, na vašu tugu i bol!

Grofica Regina, premda zdrava i jaka, problijedi na te mirne riječi te prošapće:

— Zraka! Srce će mi se raspuknuti. Samo malo pričekajte, Leopoldina! Strašno! Ne govorite ništa, draga moja,šutite! Ne, to neće, to ne smije biti! To je priviđenje.

Grofica Regina vrlo je dugo sjedila bez riječi, a za Leo-poldinu je to bila vječnost, jer joj je grofica rukom dala znak da miruje.

Tek nakon nekog vremena grofica duboko uzdahne te će glasno:

— Ako ovaj put nisam poludjela, valjda više i neću.Recite mi sve, Leopoldina, moram saznati sve, pa i ononajstrašnije!

— Sama mi je priznala onoga jutra kad sam otišla. Nazarukama joj je pozlilo od trudnoće, tada je zatajila ili nijeshvatila što se s njom zbiva.

— A ja luda — uzdahne grofica Regina — mislila sam

da je to od radosnog uzbuđenja. Ah, Ana Manja, kako sigorko razočarala svoju majku! Ubila mi je volju za život.

Opet su dvije žene neko vrijeme sjedile bez riječi, aonda će grofica:

— Za kneza je lako. On bi se sutra vjenčao. Ali, njegov će dvor brojiti dane od vjenčanja. Ne, ne, to ne ide!Sramota, strašna sramota! Sve bi kasnije izašlo na vidjelo.Moramo smjesta otputovati u BeČ, Berlin, Pariz London.Ne znam, nemam snage, Leopoldina! Znajte, najveća krivica leži na vama. Jadno moje dijete! Vi ste krivi! Vi kojiste znali za to, a niste javili meni da to ugušim u zametku.

— Jesam, kriva sam, tražim kaznu, ali kunem vam se,grofice, da nisam ni slutila da bi moglo doći do takveljubavi i do takvog svršetka. Previše sam je voljela i nisamjoj mogla ništa odbiti. Ali, da će ona mene tako prevariti,ne, prije bih povjerovala u smrt! Ah, kako sam bila ludai glupa kad mi je rekla da ide crtati! Ja sam joj slijepovjerovala. Samo se onda moglo to dogoditi, jer se inačenikad nije udaljavala od mene. Tko bi i u snu pomislio daim je ondje, na onim vrtelima, bilo sastajalište. Lude limene! Nisam vrijedna da živim!

— Da, da, na onim vrtelima! Tamo je i sinoć išlatražiti crtež. Strašno, strašno! Mi svi dolje u Čamcu, a onase možda s njim sastala! Grozno mi je! Moje dijete, mojadobra pametna Ana Marija! Nesretno dijete moje! Bože,daj mi snage i pameti da je izvedem iz toga, da nitko ništant dozna! Kakva bi to bila bruka! Pa to bi bio strašanskandal kakvog još nije bilo u Evropi.

Mrak se počeo spuštati kad je grofica Regina otišla od Leopoldine. Nije ju više ni zvala da se vrati. Leopoldina joj je na odlasku relda:

— Grofice, samo bez buke, vi poznajete Anu Mariju,ona je kadra sve reći knezu. Pazite, žena je u tom stanju

222 223

sposobna na sve. Bit će najbolje da hinite pred njom kao da ništa ne znate. Ne recite zasad ništa ni grofu.

— Lijepe mi sad dajete savjete! Oh, nesretna ženo!Tvoja slijepa ljubav prema Ani Mariji upropastila mi jedrago, ljubljeno moje dijete. Jao meni, jao! Zašto si mi toprešutjela? Strašno, strašno, oh kakva je nesreća došla unaš dom! Da, bila sam sretna i nisam znala cijeniti sreću.Držala sam da mi se ne može ništa dogoditi. To je bilaobijest, da, da, previše sam bila obijesna, htjela sam nadvisiti i samu kraljicu. Pazite, Leopoldina, ako odate tajnu,čeka vas strašna kazna. Ja bih bila kadra da vas lišimživota.

— Sto to govorite, grofice? Budite razboriti!— Ako vas budem trebala, neću vas moliti već samo

naložiti da dođete. Možda već sutra putujemo. Buditespremni na moje naloge kojima ćete se morati pokoriti.

Grofica Regina siđe na obalu. Tko ju je vidio prije nekoliko sati, kad je dolazila, vidio je ženu punu života. U svakom njenom koraku odražavali se ponos, gordost, Život pun snage i poleta. A sad je to bila satrvena, blijeda žena razbarušene kose, nemarno prebačenog šala. Kora-cala je brzo, kao da je tko progoni.

Već se bio spustio sumrak kad je došla na brod. Grof se povukao u svoju kabinu a drugi su se zabavljali u sa-lonu. Svi su bili zabavljeni igrom, a kapetan je promatrao zabavu, samo bi katkad nasmijao društvo kojom veselom doskočicom, i. ,

Ana Marija bila je neobično vesela, te je na račun go-spodične Elze ispričala sinoćnji doživljaj kod klisure. Bila je osobito prijazna s knezom te je primala smireno i strp-ljivo njegovo pretjerano udvaranje. Svaki je Čas napuštala salon, a vraćala se nabrana čela. Oko očiju i usta opažale su se sitne bore koje stvara briga. Naoko bi se opet raspo-

ložila te nitko nije mogao zamijetiti kakve teške brige more lijepu, sretnu zaručnicu. Bila je vrlo uzbuđena jer je bila uvjerena da će Leopoldina morati reći uzrok svom odlasku. Ana Marija je ovako razmišljala i umovala: »Majka me voli iznad svega i veće ljubavi ne može biti nego što je ljubav moje majke. No, kad samo pomislim koliko je tašta! Koliko je žrtava trebalo dok je pronašla toga kneza meni za zaručnika i muža! Kako je bila ponosna na mojim za-rukama! Na licu joj se moglo čitati kao da cijelom carstvu govori: ,Moja će kćerka biti kneginja!' Zao mi je jadne majke, silno će trpjeti! Ja sam, istina, sve skrivila, ali sam joj nekoliko puta rekla da ne volim kneza, no ona nije htjela ni Čuti. ,Ti ćeš ga, dijete, zavoljet,' rekla je, ,on je dobar a osim toga je i vladajući knez, ti ćeš, dijete moje, biti kneginja.' Majko,' odgovarala sam joj, ,ne mogu ništa pomoći, prevladalo je ono najveće, ljubav, koja ne poznaje zapreka, ljubav tako velika, tako snažna da je polomila i odnijela sve brane i razlike u položaju, a ja sam u zanosu i sreći dala da mi odnese i djevojačku Čast. Moram pri-znati, bojim se, majko, jer je prebrzo došlo. No moralo je doći. Jučer sam osjetila da se ne kajem. Ne, uistinu se ne kajem, jer ljubim, da, ljubim ga svim bićem svojim!' Majke još nema! Da, da, težak je to udarac za nju. Samo da mi je vidjeti onu moju staru, dragu, dobru Leopoldinu, kako će to ona reći majci! Mogla sam biti pametnija, ona bi meni za ljubav Šutjela i sve bi bila učinila što god bih ja željela. Ona jadna starica nije imala više nikoga osim mene, i svoj je cijeli život željela posvetiti meni. Kako sam je smjela tako olako pustiti da ode! Ja je volim istinski, kao što se voli dobra, stara nemoćna bakica koja na sve kaže: Da, da, da! ... Ali evo, približava se čamac s majkom. Sad se pripremi, Ana Marija! Neću joj odmah na oči, malo ću se skloniti.«

224 '5 Dragulji i strasti I225

Grofica Regina tiho se popela na brod i nije, kao obi-čno, pozvala sve da se sakupe zbog njezina dolaska. Ana Marija se sklonila kraj kabina.

Grofica zastade časak, te se tiho povuče u svoju kabinu. Ana Marija ju je slijedila. Vukla ju je znatiželja, ali i strah što će sada biti.

Grofica opazi muža kako drijema u fotelju, te ga zovne:

— Antune, čuješ, Antune, ja sam se vratila od Leopol-dine.

— Aha, Regina, to si ti, ja sam malo zadrijemao čekajući tebe. Naša se djeca lijepo zabavljaju cijelo vrijeme.No vidiš, Leopoldine nema.

— Nije važna Leopoldina, Antune. Znaš li ti da mimoramo putovati odavde. Pođi, Antune, razgovaraj s kapetanom, da li možemo sutra ujutro.

— Ali, Regina, to je nemoguće, što ti pričaš?— Dosta mi je toga Šibenika, pa i ove skučenosti na

brodu.— Ali, putovati već sutra! Ne ide mi u glavu!— Moramo, Antune, razumij, moramo. Naša jadna

Ana Marija je opasno bolesna.— Oprosti, Regina, onda sam ja lud.— Dragi Antune, idi i pitaj kapetana za putovanje, ali

o Ani Mariji nikome ni riječi. Ona je vrlo teško bolesna.Grof i kapetan izađu iz salona na palubu. Grof ga

upita:— Gospodine kapetane, moja žena ima vrlo važan raz-

log da sutra rano otputujemo odavde prema Trstu. Da li je to moguće? Kapetane vi znate da smo vaši veliki duž-nici, a moja će dužnost biti da cijenim vaš napor i rad vaših mornara oko toga da pripremile brod za put sutra ujutro.

— Gospodine grofe, recite gospodi grofici da sutrazorom krećemo prema Trstu.

Grof se vrati u kabinu, te reče grofici Što je kapetan odgovorio.

— No, hvala Bogu, sada mi je odmah lakSe, Antuneja ću izaći na večeru, želim razgovarati s kapetanom.

— Kažem ti, draga Regina, sve je uređeno, obećao sammu nagradu.

— Pusli me, dragi moj Antune, moram razgovaratis njim.

— Sve ti puštam, draga moja. Ali, Regina, sada tekvidim kako si blijeda, znati, uistinu je opasno s našimdjetetom.

— Sada još nije, ali bi moglo biti.Grofica Regina dotjera malo lice, skupi svu energiju

da bude nasmijana i raspoložena, te se zaputi u salon. Pozdravi se sa svima, te će kao i uvjek, srdačno Ani Mariji:

— Predugo sam bila kod Leopoldine. Čudno je tostvorenje, neće da dođe natrag, a opet, ništa ne kaže zaštoneće da se vrati.

— Pa neka ostane dok je ne prođe hir. Otac joj jedao dosta sredstava, te može dugo živjeti bez posla.

— Kad se ti udaš, dijete moje, ona će te pratiti. Tko tije tako odan kao naša stara Leopoldina?!

Ana Marija ostane kao skamenjena pred snagom svoje majke. Ništa joj nije mogla reći, već samo jednu riječ:

— Majko!— Da, milo moje dijete, tebi kažem prvoj da sutra pu

tujemo u Pariz. Moram ići onamo, dobila sam hitnu vijestod svojih nabavljaća. Knez će nas pratiti do Trsta, ondaćemo se rastali, a isto tako i s grofom Georgom. Tata će,po svojoj prilici, ići na naše imanje u Zagorje, pa ćemo se

226 227

i mi uskoro vratiti. Pođi, dijete, do kneza, dobar i ple-menit je on čovjek.

Ana Marija pode kako joj je majka naložila. Bila je utučena, pa nije imala svoje volje.

Grofica vrati opet svoj obični izgled domaćice, te će:— Dragi moji, imam za vas jednu veliku novost. Sutra

ujutro ostavljamo Šibenik.Svi kao dogovoreno rekoše:— Ne, nije nam ni žao!— Ali evo još jedna novost! Ja sa kćerkom putujem iz

Trsta u Pariz, tako da smo zajedno još samo do sutrauvečc.

— Mogu vas pratiti i u Pariz, gospodo grofice — predloži grof Georg.

— Hvala na laskavoj ponudi, grofe George, ali putujemo same.

— Dužan sam da vas pratim, grofice — reče knez. —Ta kako ću bez Ane Marije? Putujte radije u Beč, Berlin,Miinchen ili Peštu, tamo vas mogu neprestano pratiti, aliu Francusku ne mogu bez saglasnoti sa svojom vladom.

— Nije potrebno, dragi Siegfriede, mi ćemo se zakratko vrijeme vratiti, a preko pošte bit ćemo u stalnojvezi. Zar ne, Ana Marija, da ćeš se svakog dana javljatiknezu?

Ana Marija pogleda majku kao da je nije razumjela. Bila je u mislima daleko od svih.

— No, Ana Marija, što kažeš na sve to?— Visosti, ah, oprosti, Siegfriede, kako majka odredi,

onako je sve dobro. Ja imam u nju neograničeno povjerenje.

— Grofice, okrutni ste, tako nam je bilo lijepo! — javise Georg.

— Grofe George, tako mora biti, a ako vam je naše

22S

društvo milo, vi ćete nas već potražiti. Zimu namjeravam provesti u Beču, a dvorski plesovi neće proći bez mene i mojih kćeri.

— Bit ću sretan, grofice!— Sad se spremite za večeru koja će nam biti po

sljednja ovdje u Šibeniku. Odmah ću se vratiti.Ana Marija se nije mogla snaći. Pokušala je da bude

mirna i sabrana, ali su joj misli kružile izvan društva u kojem se nalazila, te će za sebe: »Ja ga moram vidjeti! Nema te sile koja me može zadržati.«

— Ana Marija, što ste to rekli?Marija Terezija grohotom se smijala, te će knezu:— Ne možeš ti to razumjeti, Siegfriede.Grofica Regina pogleda Anu Mariju bolno, sažalno, ali

se naglo trgne, te će joj:— Danas si, dijete, upravo dražesna. Pitaj Siegfrieda

kakvu dužnost ima kod njega na dvoru domaćica.— Naša kneginja majka u sve će uputiti moju Anu

Mariju, pa i u dužnosti kneževske domaćice.Ana Marija ništa na to ne odgovori. Pogleda majku,

sestru i oca, te se neopaženo povuče. Za kratko vrijeme vratila se i sjela bez riječi na svoje mjesto. Nije govorila ništa, samo je sve redom promatrala.

— Ana Marija, kakva je to na^la promjena? Zašto sisnuždena, dijete? — upita je grof Antun.

— Nije ništa, oče, mala vrtoglavica.Grofica Regina stisne zube, ali ne reče ništa. Osjećala

je grofov pogled na sebi i dugo je trebalo dok mu je dala znak da sad i on opaža kćerkinu bolest.

Ani Mariji sveudilj su zujale u ušima momareve rijeci: »Nitko živ ne smije s broda!« .,.

Zavjera! Zavjera protiv mene. Kako je brza moja majka. No uloviti se ne dam, pa ni vama, majko! Sto mi

229

drugo preostaje nego pred svima priznati svoj pad, pa će me valjda onda ostaviti na miru i knez i majka. Nakon kratkog razmišljanja reče sama sebi: »Kneza će lagano uvjeriti majka da sam uistinu bolesna i zatvorit će me u kabinu. Da, to će mi se sigurno dogoditi jer majka neće zastati ni pred jednom zaprekom, neće prezati ni pred čim da spriječi skandal. Strašno! Kao ludu će me odvesti u Pariz. Ana Marija, Ana Marija, kako si upozorila Ranka, a sama hoćeš da se prenagliš!« Htjela se povući, ali je znala da bi time izazvala sumnju. Reče sebi: »Ostani među svima, Ana Marija, budi vesela i raspoložena.« Ah, kako mi je strogo rekao mornar: »Brodom zapovijeda kapetan, konteso!«

Kasno noću svi su se povukli u svoje kabine umorni od probdjevene noći i mamurni od vina. Svi su brzo zaspali. Ana Marija bila je jedina budna. Čekala je do dva sata noću. Pogleda na sestru, i kad se uvjerila da ova tvrdo spava, iziđe tiho iz kabine. Nebo je bilo posuto zvijezdama, noć nije bila mrkla. Ana Marija suspregne dah jer je pri-mijetila mornarevu sjenu na mostu.

Ana Marija odluči u sebi: »Neću ga moliti, samo bih svratila pozornost na sebe. Možda i spava.« Nagne se preko ograde broda, pogleda u more, sva se zgrozi i tiho zajeca: »Da on zna kako je meni strašno, na kakav se opasan pothvat spremam! Dragi moj, dođi! Ranko moj, ljubavi moja, čuj me! Sama sam! Ti, samo ti me možeš spasiti!« Opet se nasloni, te se zamisli: »Kako ću do mora, kako ću dolje! Ah, da, sad znam!« Vrati se tiho u kabinu, donese dvije plahte i sveže ih govoreći: »Sada u ime Božje, Ranko moj! Ljubavi moja, sve za našu ljubav!« Pogleda na obalu, srsi je prođu, te opet bolno zajeca: »Ako se utopim, oh Bože moj! Imam li pravo da izlažem opasnosti sebe? Bože, daj učini čudo, daj Gospode Bože, ne zbog mene,

230

ja sam grešna, učini čudo za ljubav onoga što je začeto u meni.« Glavu je naslonila na ogradu broda, jecala ispod glasa i razmišljala; »Drugoga izlaza nema! Ana Marija, budi jaka. Ako ostaneš živa, spašena si, jer ovako ti nema života!« Naslonjena glavon? na ogradu, još uvijek plačući, počela je skidati cipele. Jedna cipela sklizne joj s noge, a kad je počela skidati drugu, osjeti nečiju ruku na ramenui glas mornara:

— Zar ste poludjeli? Zar mislite plivajući pobjeći? Natrag u kabinu, inače ću uzbuditi cijeli brod.

— Pustite me da idem! Ako umrem, nitko neće vas

kriviti.— Ni riječi! Vratite se! Ja bih vas pustio, ali ja nisam

kapetan i ne mogu.Ana Marija obriše suze i reče:— Neću bježati, idem kapetanu.— Vi uistinu ndste kod zdrave pameti! Kako ste i po

mislili da u to doba smetate kapetanu, makar bili i grofica.— Moram, molim vas, ne govorite nikome ništa. Ja ću

ukloniti plahte, vi me niste vidjeli kad sam išla kapetanu.— To mi nije zapovijedano. Radite, što mislite, samo

ne pomišljajte na bijeg, dobro, ja vas nisam opazio kadaste išli kapetanu.

Ana Marija uputi se do kapetanove kabine. Kapetan ječuo kucanje i strogo upita:

— Sto je! Tko je? Zar na brodu nije Sto u redu?Čekao je odgovor mornara ili strojara i prečuo nježni

glas Ane Marije.— Tko kuca? Zašto se ne javiš?— Ja sam, gospodine kapetane, Ana Marija.Kapetan skoči, te će zaprepašteno:— Zaboga, konteso, pa što se dogodilo? Čekajte, evo

me odmah.

231

Otvori vrata, povuče rukom u kabinu Anu Mariju. Sva je drhtala od zime i uzbuđenja, a plač i jecaj nije mogla zaustaviti.

— Sigurno se nešto strašno dogodilo, konteso, kad stevi u to doba došli u moju kabinu.

Ana Marija kroz plač reče:— Da, nešto strašno, radi se o životu.Kapetan je prisili da popije Čašicu konjaka, i to je malo

ugrije i umiri.— Gospodine kapetane, došla sam vas moliti, pustite

me da odem s broda. Rekla sam, život je u pitanju!— Konteso, to je nemoguće. Ja ne mogu kršiti dato

obećanje, to od mene ne tražite. Badava trošite riječi. Obećao sam, to je za mene svetinja.

— Pomozite mi, kapetane, pomozite, ja sam nesretna.— Konteso, pa to je nemoguće! Maloprije bio sam s

vama, vi ste bili dapače vrlo dražesni.— To je bila maska, kapetane! Htjela sam nadmudriti

majku. Pustite me, kapetane, da odem s broda, ako Bogaznate.

— Priznajem Boga, konteso, to je nama mornarimaosobito za vrijeme pogibli jedina utjeha i nada. Ali mojariječ, zadana vašoj majci, održat će se svakako.

— Kapetane, kapetane, da li vi imate u grudima srce?Ana Marija stade gorko plakati. Klekne pred kapetana

i poče ga moliti:— Dragi gospodine kapetane, lice vam je oporo, opa

ljeno od sunca i vjetra, ne izgleda nježno, ali znam, kapetane dragi, da imate srca. Pomozite mi, pomozite, radi seo životu, o mome i drugom, meni dragom.

— Ustanite, konteso!— Neću, kapetane! Ubijte me radije vi nego da me

ubija majka. Pomozite, pomozite! Umrijet ću od tuge.

— Ne mogu vas, konteso, nikako pustiti da odete sbroda.

— Spasite me, kapetane, mene, njega i ono što će doći.Ana Marija uhvati kapetanovu ruku, te je stade ljubiti

i kao izvan sebe govoriti:— Spasite, kapetane! Zgriješih, ali iz čiste velike lju

bavi. Vama to prvome povjeravam. Pomozite, spriječite ihda me ne odvezu prije nego što javim njemu, ja nosdm podsrcem njegovo dijete.

— Konteso, pa vi ste kneževa zaručnica.— Nisam, kapetane, majka me nagnala na to. Na sve

sam pristala samo da dobijem na vremenu, ali me majkavašom pomoći zaskočila, njoj je to rekla danas Leopoldina.Vi ćete me spasiti. Javite njemu, on će me izbaviti. Makari umrla, ali neka umrem u naručaju onoga koga ljubim.

— Kome da javim, konteso?— Ah, da, ja luda, što sve govorim.Ustane, te će kapetanu:— Njemu, kapetane, javite mome Ranku što namjera

vaju sa mnom.— Konteso, zar je to moguće? Vi i Ranko Petričić!Ana Marija se kroz plač blago nasmiješi.— Zar ima još koji Ranko? Kapetane, pomozite ako

Boga znate.— Konteso, ja vas ne mogu pustiti, ja neću javiti

Ranku, ne, to bi od mene opet bila izdaja.Ana Marija je počela gubiti svijest, te u očaju reče:— Onda je to moja, a i njegova smrt.— Umirite se, konteso, brod nije spreman da otputuje

danas, ni sutra, to mogu i hoću za vas i njega učiniti!— Kapetane, dragi kapetane, vi ste naš spasitelj.— Konteso, sada na počinak. Nisam prekršio zadanu

riječ, brod će putovati. No, no, ne plašite se. On će puto-

232 233

vati, ali samo sa zakašnjenjem. Znate, kako narod kaže: Noć ima svoju moć! Danju se daleko vidi, pa pokušajte sve Sto je u vašoj moći.— Dragi, dobri kapetane, hvala vam, vjerujem u spas,

vi ste mi nanovo vratili životAna Marija, sva iznemogla, satrvena od uzbuđenja i placa, te probdjevene noći, legne spokojno na počinak. Kapetan joj je dao riječ da sutra

ne putuju!Sutradan u zoru kapetan je javio da se na brodu mora učiniti neki popravak, te ne mogu otputovati iz Šibenika. Za groficu Reginu to je bilo

neugodno, ali se nije dalo pomoći. Pošla je zamoliti kapetana da požuri, te ga podsjeti:— Kapetane, zabrana ostaje i dalje na snazi.— Grofice, zadana riječ je zadana! — rekao je kape

tan vrlo oštro.

XIX

Odmah poslije grofičina odlaska od gospodične Leo-poldine došao je Ranko, te je sav izvan sebe upitao:— Vidio sam brodski čamac i mislio da vam dolazi

Ana Marija. Dugo sam Čekao dok )e grofica otišla. Sto jerekla kad ste joj rekli?

— Proklinje me, nesretnice, a svemu tomu kriv si ti.— To ste mi toliko puta rekli, gospodično. Ali što da

poduzmem? Više ne mogu izdržati, poludjet ću. Sad grofica zna i kako to da me ne zove na odgovornost? Idemodmah na brod. Ana Marija pripada meni.

— Čekaj, nesretnice, možda će sutra doći Ana Marijado mene. Ne poduzimaj ništa jer poznajem groficu. Onaje kadra učiniti svašta za svoju taštinu, a sada i zato da bispasila čast.

— Imate pravo, gospodična, to mi je isto govorila iAna Marija.

— Ti to prepusti meni, a ja moram činiti sve Što odmene žele. Mogli bi te zatvoriti, a učiniti i možda štodrugo. Oh, drago moje dijete, kako je ono pametno!

— Pa vi je još uvijek volite, gospodična.— Pusti me, Ranko, idi kući, a sutra ne dolazi do

mene, već pazi na kretanje oko broda. Ako vidiš čamac,ti ga slijedi, to bi mogla biti Ana Marija, doći će da mepozove natrag.

Gospodična Leopoldina prešutjela je Ranku svoju bojazan da bi brod već sutra mogao otploviti s njegovom Anom Marijom. Stara gospođica prozrela je Sto grofica namjerava učiniti s Anom Marijom. Govorila je u sebi: »Neka pazi na brod! Jadna djeco! Ja, stara grešnica, ja sam uzrok vašoj muci i stradanju! Koliko će pretrpjeti to' drago dijete! Neće nju puštati iz vida Regina! Cim je rekla da to mora ostati tajna, neće ništa reći ni grofu.«

Sutradan su mornari popravljali i nabijali oko stroja na brodu. Grofica je nastojala da bude cijeli dan uz Anu Mariju, te joj je govorila kako će sve potrebno za vjenčanje nabaviti u Parizu.

Ana Marija je bila nemirna kao tigrica u kavezu i sve odobravala majci. Nov razgovor nije počinjala, a s knezom nije gotovo ništa razgovarala.Poslije objeda napetost je došla do vrhunca. Ana Marija iznenada zaplače:— Svi želite da činim Što je vama drago, a meni nitko

ništa neće da udovolji.Grofica Regina znala je stanje Ane Marije, bojala se jačih ispada i brzo priskoči.— Zašto plačeš, dijete? Do Leopoldine ne možeš ići,

ona neka čeka. otac se ponizio, te je molio, a i ja sam

234235

bila kod nje. Tebe ne puštamo nikako. Umiri se, ona će doći kad se vratimo iz Pariza.

— Majko, draga majko, mogu li se vama ispovjediti?— Ne, dijete, ne želim ništa čuti nj znati. Znam, tiče se

kneza, no to je gotova stvar, zabranjujem ti da Sto govorišo tome, Ana Marija!

Grofica Regina pogleda kćerku strogo i upravo groz-nim pogledom, tako da se Ana Marija predomislila i pre-plašila, te će sama sebi: »Šuti, Ana Marija, ne povjeravaj se jer će£ odmah biti zatvorena kao luda. Budi lukava, smisli štogod!«

Već dosta kasno poslije podne Ana Marija predloži da se povezu čamcem po moru. Sav oduševljen, knez na to pristane, te odmah naloži mornaru da pripravi čamac. Ana Marija će nakon par časaka knezu:

— Ne zamjeri, dragi Siegfriede, ali ja se bojim sama stobom, mogao bi se čamac prevrnuti, a ti me ne bi mogaospasiti.

— Nećemo se prevrnuti, pa to se nikada ne događa,zar ne, gospodine kapetane?

— Vjetar i bura, visosti, gospodari su mora, kako senjima prohtije, takvo je more.

— Ali sad nema nikakva vjetra.— Ne, neću sama Siegfriede — opet lukavo ponovi

Ana Marija, te se obrati ocu: — D'ragi tata, zamolite kapetana da opet ide s nama, da idemo svi. Zar ne, majko,malo oko obale u velikom Čamcu.

— Grofice, kako vi želite! — obrati se kapetan groficiRegini.

— Molim, grofice — reče i knez — ispunimo željuAne Marije. Ona je tako tužna, ja bih radije sam bio snjom, ali kad se ona boji, pođimo svi.

Grofica Regina dugo se kolebala, pogledavala kape-

tana, ali on kao da to nije vidio. No grofica je bila tvrdo-korna, nije dala naloga da se izvezu.

— Kad nećete, idem u svoju kabinu, ionako danasnisam za društvo.

— Ne idi, Ana Marija, od nas.— Gospodine kapetane, lijepo molim, svi idemo u ve

liki čamac.— Ja ću ostati na brodu, a vi se provozajte.— Ne, kapetane, s vama je tako lijepo.Kapetan pogleda Anu Mariju, te zamalo da nije rekao:

»Sto će5 imati od te Šetnje, lukavice?«— Molim, uz jedan uvjet — reče Marija Terezija —

nitko ne smije tražiti da pristanemo na obalu, da tražicrteže, da vas gospodična Elza zove u raj.

— Dosta je Sale, Marijo Terezijo svi ćemo se pokoravati kapetanu.

Ana Marija vrati se iz kabine, zaogrnuta lijepim svile-nim ogrtačem koji prebaci preko ramena.

— Zar ti nije žao nositi ga u čamcu, Ana Marija?— Nije, majko, tako mi se sviđa, zaželjela sam da se

zaogrnem.Mornari su sjeli na svoja mjesta, a kapetan kod krme

čamca.Ana Marija reče knezu:— Nama će prepustiti mjesto na drugom kraju Čamca,

tako da budemo sami, Siegfriede — i uhvati ga, na njegovuradost, ispod ruke.

Kapetan pogleda Anu Mariju, a ona njega tako milo i umiljato, a ujedno i bolno, da joj je čitao misli iz očiju, te progunđa za sebe: »Sto li samo namjerava!«

Čamac je lagano klizio morem, a društvo je bilo vrlo raspoloženo. Ana Marija je uložila sve da razgovor bude stalno napet. Obijesno se micala u čamcu Sto je izazvalo

236 237

buru smijeha jer se za svoj život najviše bojala gospodična Elza.Sunce je počelo zalaziti, ali se nije mogao vidjeti zapad, jer su, na želju kontese Ane Marije krenuli drugom stranom obale.Tko bi bolje promatrao obalu mogao bi primijetiti kako Ranko Petričic izdaleka prati kretanje čamca. Ranko nije gotovo ništa jeo, ali nije

propustio savjet gospodične Leopoldine da pazi na brod. Srce mu je zaigralo kad je vidio kako čamac klizi od broda, ali se odmah ražalostio jer je vidio da ih je mnogo u čamcu, te da kreću drugim pravcem, a ne prema obali.

Skakao je po vrleti kao morski galeb i pratio očima kuda se Čamac kreće, makar samo da izdaleka vidi ljubljeno biće.Spusti se do očeve ribarske spremnice na obali, misleći da će čamac morati tuda proći, da bi zaokrenuo prema brodu.»Ah, da ona zna, da je slijedim! Sluti li ona koliko na nju mislim i kako se za nju bojim? Nekako mi je danas Leopoldina bila tajanstvena.

Ah, draga moja Ana Marija, dođi, ja te čekam! Dođi, ljubavi moja, ti ne pripadaš njima, ti si već moja, da, sasma moja. Ana Marija, ljubljena Ana Marija.«

Sigurno je Ana Marija osjetila njegove želje. Naime, u taj čas, kao da se pokorava njegovim mislima ona kod zaokretanja čamca sklizne kao riba u more. Čamac se zaljulja, nastane vrisak i zaprepaštenje. Mornar je htio skočiti u more, ali ga kapetan zadrži viknuvši:

— Čekaj, sve ćeš prevrnuti! Obala je blizu, neće se utopiti.Kao da je pao iz zraka. Ranko se zaleti brzinom galeba u more. Za čas je bio kod Ane Marije. Još je brže

isplivao na obalu držeći je u naručaju. Voda je curila s oboje. Ranko skoči na pećinu i stade se okretati na sve strane, držeći Anu Mariju u naručaju. Izgledao je kao div. Okrene se prema moru, te iz svega glasa zaviče:

— Tko želi biti mrtav neka dođe, da mi je otme! Onaje moja žena, znajte to sada svi. ja imam pravo na nju,nemojte me pokušavati proganjati ako je ikome život mio.

Nadčovječnom snagom i strelovitom brzinom potrči na vrh pećine, noseći u naručaju Anu Mariju, te brzo nestane iz vida onima u čamcu.Cim je grofica Regina spazila Ranka, izgubi svijest. Grof se poradova, te doda:— Po drugi put je taj mladić spašava!Još nije pravo ni dorekao, a već je razabrao Rankove riječi i uhvati ga strava. Marija Terezija je zamrla od straha i zaprepaštenja zbog

sestre. Knez nije razumio ništa što je rekao Ranko, ali je slutio da to ne vodi dobru za njega. Kapetan je šutio jer je znao da će djevojka, skačući u more, pokušati pobjeći, i osjećao se sukrivcem jer je na-mjerice upravio čamac blizu obale. Ni u snu se nije nadao da bi Ranko mogao biti u blizini. Opet progunđa sam za sebe: »Ja tu nisam mnogo pridonio, ali osjećaj ima moć. Da, ljubav je velika, ima snagu! Kako ga je privukla do obale! Znam već! On je vidio čamac, a možda ga je upozorila i stara gospođica. No sad je dosta, ne smijemo se dati zaplaŠiti, mi toliki od jednoga. Opet moj grijeh! Mladića bi lagano svladala ova moja dva mornara, ali sam to osujetio, dao sam joj prilike da uspije pobjeći.«

Groficu su dozvali k svijesti. Kapetan predloži da pođu u potragu za bjeguncima. Svi su bili nijemi, jedino se Čulo šmrcanje i jecanje gospodične Elze.

Inače miran i sabran, grof Antun bio je sad izvan sebe. Sjedio je kao prikovan u Čamcu, samo je glavu visoko dizao

238 239

i okretao se na sve strane, nadajući se da će opaziti kako se bjegunci vraćaju.

Grofica Regina bila je blijedozelena. Glava joj se spu-stila na grudi, te je zurila u jednu točku. Knez je sjedio vrlo nemirno u čamcu, okretao se na sve četiri strane, lo-matao rukama, glavom klimao, te sam sebe uvjeravao: »Mora se vratiti, ona je službeno isprošena. Pa to ne ide! Ne, to ne može i'ne smije biti! Ona je moja zaručnica! Da se to dogodilo u mojoj kneževini, već bi otimač kroz to vrijeme za ovakav čin bio kažnjen smrću.«

Marija Terezija bila je uzbuđena, ali se od svih naj-prije umirila. Jedino na pitanja kneza i grofa Georga nije davala odgovora. Nije im htjela nikako reći što je vikao Ranko s obale.

Grof Georg se neprimjetljivo, ali zlurado smiješio, te govorio u sebi: »Sve je to jedna zagonetka. S kakvom je samo brzinom kontesa Ana Marija skočila u more! Sto ona ima s tim mladićem?«

— Visosti — reče on lukavo knezu — sigurno je tajRanko bacio neke udice na nju, te je tako naglo povukaou more? Možda ju je i ozlijedio. Kako se usudio to učiniti?Sirota, on ju je hipnotizirao.

Mornari su se pogledali, a kapetan se morao nasmijati na glupu primjedbu grofa Georga, te će odlučno grofici Regini:

— Grofice, očajavati i mudrovati nema smisla. Ili nabrod ili u potjeru za njima.

Grofica Regina digne glavu. Na licu joj se vidjela od-lučnost, a iz očiju je sijevala vatra, bila je spremna sve učiniti.

— Ne, nikako na brod! Moramo pronaći Anu Mariju,pa bilo Što bilo, stajalo nas to pola našega imetka! —Obrati se knezu, te mu reče: — Siegfriede, moj nagli od-

lazak nije bio bez razloga. Leopoldina je prva opazila da se Ana Marija na dan svojih zaruka od uzbuđenja razbo-ljela. Zbog toga idem u Pariz, to nije ništa opasno, ali evo djeluje na živce, kao što pokazuje ovaj ispad, ona je malo Živčano rastrojena! — Obrati se mornarima, te im reče: — Mornari, moja kćerka i Ranko Petričić nisu kod sasma zdrave pameti. Oni moraju oboje u bolnicu, da se liječe. Koliko god je moguće, uhvatite bez buke Ranka, svežite ga i dovedite na brod. Za taj trud i napor, te za opasnosti koje vam prijete od ludog čovjeka, svakome dajemo tisuću forinti, a ako vam tko pomogne, dobit će isto toliko. Moju kćerku treba također dopremiti na brod! Možete i nju vezati.

— Grofice — reče kapetan — svi vi pođite, a ja ćuostati u čamcu i čekati dok se vratite. — Obrati se mornarima te ih upozori: — Damjane, Mate, znate gdje jekuća Lovre PetriČića. Oni su sigurno u kući. Lijepo je dazaradite svaki tisuću forinti, ali budite na oprezu ako sehvatate ukoštac s Lovrom. Snaga mu je golema, rukamaće vas podaviti kao piliće, naročito ako osjeti da je ugrožen život njegova jedinca. Postupajte oprezno i čovječno.

— Hvala, kapetane, ne brinite se, nisu ni naše mišiceod slame.

— Dobro, Mate, moja je dužnost da vas upozorim, viste pod mojom upravom u službi. Opet ponavljam, veselim se vašoj zaradi, ali novac nije sve.

Svi su se zaputili prema Lovrinoj kući. Kad su došli do kuće, grof predloži da mornari ostanu pred vratima, a on će s drugima u kuću.

Bio je već priličan sumrak, ali štedljiva Luče nije palila svjetiljke. Miješala je palentu, a Lovre je sjedio kod ko-mina i pušio lulu. Lovre pljucne kroz zube u kut, pogladi kamišom brkove i reče:

240 16 Dragulji i tirani 1 241

— Evo noći, a još ga nema. Nije mi pravo što se odmene tuđi.

— Doći će, Lovre, evo, samo Sto nije. Znaš, mladost,mladost.

— Znam ja da će doći, ali kažeš, od jutra ga nema.— Nema ga, i sama mislim, bit će da je otišao na

brod do onih lamo, sigurno su ga zadržali.— Nije, čamac je dolje vezan u lučici. Nešto mi, Luče,

nije s Rankom sve kako bi moralo biti. Nemoj misliti danisam primijetio da si ga sinoć nešto pitala sto mu nijebilo pravo.

Luče protrne, preslane miješati palentu, te zbunjeno reče:

— Pitala sam ga zašto odugovlači sa školom.— A Što on na to, Luče? Reci mi lijepo, otvoreno kao

mužu.— A eio tako, moj Lovre, odugovlači. Znaš kako je,

mlad je, a ti bi morao više znati, ja sam uvijek kod kuće.Znaš, Lovre, mlado ludo, ljubav ga je zaokupila.

— Ne, to nije, sigurno nije — reče Lovre odlučno —opazio bih ja da se on oko Čije djevojke vrti.

— Pa, evo, kako si rekao, previše je rano, a onda, odui škole na klin. Evo čuje se da ide, neka ne dozna da smoo tome razgovarali.

— Baš protivno, Luče. Danas će on doći pred mojispil. Otac sam, hoću da znam kad će u školu, mislim daje i profesor došao zbog toga.

Vrata od kuhinje se otvore, no svjetlo s ognjišta bilo je preslabo da bi se mogli raspoznati došljaci.

— Dobro veče, gazda Lovre!— Za Boga miloga, gospodin grof! Luče, brzo lampu.

Izvolite samo naprijed. Oh, kako ste nas iznenadili, gospodine grote, izvolite samo naprijed.

242

Luče je jedva postavila lampu, sva se tresla, te u sebi govorila: »Gospode Bole, pomoai, oh, Kriste, spasi! To neće biti dobro, spasi nas od zla, Gospode! Oni su doznali, dijete, moje dijete!«

— Koje dobro ili zlo, gospodo, da ste svi u tolikombroju došli u moj dom. Slutim da je nešto veliko posrijedi.

Grofica jetko dobaci:— Ima nas jo5, mornari su vani.Lovre problijedi, a Luča se prestraši. Grof nastavi:

— PetriĆiću, mislio sam da ste bili zadovoljni s našimposlom i našom nagradom.

— Gospodine grofe, više nego zadovoljan, to nije potrebno ni spominjali.

— Ali mi nismo zadovoljni s vama!Lovre pocrveni, krv mu udari u glavu, jer je to, dru-

gima riječima, imalo značiti da je varao grofa.— Ja ništa ne razumijem, ja sam pošten Čovjek!

— Antune, Što okolišaš! — reče grofica srdito, te ćeLovri: — Vratite nam našu kćer koju sakrivate u kući! Viste gori nego razbojnici.

— U ime Oca i Sina! Zar se vama miješa? Izbavi nas,Gospode, od zla, amen! — zavapi Luče, to reče i sruši sepod komin.

— Pazite Što govorite! Vi mi riječima ubiste ženu! —podigne Lovre Ženu, položi je na krevet, te nastavi savuzrujan i blijed od gnjeva: — Gospodine grofe, to je previše gruba šala.

— Sto se pretvarate, Lovre — reče Damjan — kao davi ne znate da je vaš Ranko ugrabio kontesu Anu Mariju.

— Damjane, drži jezičinu, jer mi diraš u poštenje. Imatćeš sa mnom posla.

Lovrin krik dozove Luču k svijesti. Ona se dovuče do vrata, te će svojim ugodnim glasom:

243

- Mir, Lovre, mir! Cuj što gospoda kažui Maloprije sam ti rekla: mlado ludo! Budi razborit, napomenula sam ti ljubav!

Lovre pogleda raskolačenim očima ženu koja ponikne pred njegovim pogledom. Razdere kaput sa sebe, te vikne sav izvan sebe:

— Luče, Luče, Stvoritelja ti tvoga, ja sam gotovouprljao ruke krvlju. Sine moj, jedini sine, uprljao si obrazsvoga oca i doma našega. — Sjedne na klupicu i nakonkratke stanke reče: — Bit će kako vi tvrdite. Pretražilekuću, i ja ću vam pomoći. Ja vam zalažem svoj život danisam ništa ni slutio ni znao. — Obrati se ženi, te je strogoupita: — Ako išta slutiš, govori odmah! Radije smrt negonepošten život.

— Lovre, oj Lovre!— Govori, Luče, ako su u našoj kući, gdje se kriju, jao

mene, kako bih na otimačinu mogao slutiti? Moj sin, mojRanko! Govori, jer si nešto znala!

— Lovre, riječima mi nije rekao, ali je majčino srceslutilo tu nesreću. No tek od sinoć bojala sam se! Dijete jeon naše, dobro i pošteno dijete.

Lucc se držala za vrata, da ne padne na zemlju, toliko se tresla od uzbuđenja i straha. Lovre je bio neumoljiv, ali na sreću upita grofa:

— U koje se doba to dogodilo?— Nema ni pola sata, tu na obali pred vašom kućicom.— Onda moja žena ne može ništa znati, jer smo već

više od dva sata zajedno. Luče, kupi se u krevet. Gospodo,ako se to tu dogodilo, onda se moj sin i vaša kćerka nekriju daleko, ne može je sakriti pod zemlju, a ni u more.

— Požurite, Lovre — vikne grofica Regina — moja jekćerka sva mokra, prehladi! će se.

Lovro iziđe pred kuću, te vikne što ga je grlo nosilo:

— Ranko! Ako ti je život mio, javi se smjesta! Gdje sekriješ?

Ćula se samo jeka, ali odgovora nema. Lovre zapali veliki ribarski lampaš, te pošalje mornare da traže bje-gunce i reče:

— Mogli bi biti samo u kakvoj groti.Svi su se razmiljeli oko kuće. U tišini se čuo Lucin

glas:— Sinko moj, Ranko, jedince moj, javi se! Dijete

moje, kriv si, sine! Dođi, ne boj se za život! Majka će tezaštititi svojim slabim tijelom, opameti se, dijete moje,zbog straha majke svoje!

— Luče, vaš je sin Šenuo pameću, mi ćemo ga vezatii s njime na brod, tako je odredila grofica,

— Da, znam, učinio je zlo. Ali, oslobodi, Bože, da Uizgubio pamet! Nemojte ga vezati, mornari, ne dam ja to,ja sam ga rodila, a ne grofica, neka ga zakon kazni,a ne vi.

Dok su se svi okupili, mornar Mate ispričao je Luci kako se sve dogodilo, te rekao:

— Umirite se, kapetan nam je naložio da postupamolijepo.Lovre je bio vrlo srdit. Pretražili su sve oko kuće, ali o bjeguncima ni traga. Grofica doda očajno:

— Ubit će mi dijete, onako mokra! Ana Marija, javise, dijete drago!

— Ja ću ga progoniti cijelog života! Ja sam knez! AnaMarija je moja zaručnica.

Lovre nije razumio kneza, ali je slutio što ovaj govori. Kao izvan sebe opet poviče:

— Ranko, Ranko, posljednji put te zovem, javi se, jerjao si tebi!

244 245

Tišina. Samo jeka u gluhoj noći.— Kunem ti se svojim grobom da ću te ubiti, ako te

pronađemo oko moje kuće, ako nam se dobrovoljno nejaviš.

— Nećeš Lovre, nećeš. Prije ćeš ubiti mene! Saslušajljude, nije on sam kriv! Pazi, Lovre, on je krv naše krvi.Ne trebaš ga ti, Lovre, ubijati svojom rukom. Ubit će gaoni, proglasili su ti sina ludim. Mornari će ga vezati i odvesti u ludnicu. — Onako iznemogla, Luče potrči na dvorište, te poviče: — Sine, ljubljeni sine, sakrij se makar ucrnu zemlju, nije krivnja samo na tvojoj strani, ne pokazujse, majka ti tvoja to naređuje!

— Luče, ti si poludjela.— Neka sam i luda, Lovre, ali svoga sina za taj grijeh

ne dam ubiti, ne dam i ne dam, jer sam ga devet mjesecipod srcem nosila. — I opet poviče: — Bježi sine, kud tenoge nose i oči vode! — Obrati se svima, zaviČe i zagrozise obim rukama. — Ja imam srca, znajte, ja ga ne dam.Ovdje sam ga nosila — pokaže na srce. — Kriv je on, alije kriva i vaša kći, a krivi ste najviše vi, grofice. Zasjenilisu vam pamet oni vaši dragulji, a sada moga sina hoćetestrpati u ludnicu. Nosite se odavde, odvedile svoje dijete,ali moga sina ostavite meni. Ja ću ga braniti do posljed.neg daha života u meni!

— Šuti, Luče, dosta je toga.— Pustite, PetriČiću, majka je — reče kapetan, koji se

upravo pojavio. — Gospodine grofe, moramo, na žalost,otići neobavljena posla.

— Gospodine kapetane, oni su se sigurno sklonili kodLeopoldine! Pođimo onamo! Prije ćemo doći čamcem.Dođite, gospodo, već je dosta kasno.

Lovre je stajao, na mjestu sav izvan sebe. Kapetan mu pristupi i reče:

— Umirite se, Lovre, pravo kaže vaša žena, nije samoRanko kriv.

— Nije, gospodine kapetane, nije. Vama povjeravam,došla ga je jedanput tražiti u kuću, zbog one nesretne krepane školjke.

— Lovre, Luče — reče kapetan — ja ću vam povjerititajnu. Kontesa je začela s vašim sinom, ona se osjećamajkom.

— Ajme meni! Zar je to zbilja istina? Ona nosi podsrcem moju krv! Otiđite, ljudi, od moga doma. E, ondalaku noć, ljudi!

— Laku noć, gospodine kapetane!Lovre i Luče ostali su skamenjeni. Ćulo se kako u noć-

noj tišini odzvanjaju kapetanovi koraci.— Lovre!— Oj Luče!— Bi li sada ubio Ranka?— Stid me je, Luče, moje nagle ćudi! Očuvaj me, Bože

moj, kako sam bio poludio. Luče, neka se vrši volja Božja,on je naša krv.

U tom trenu Luče kao izbezumljena poviče:— Lovre, Lovre, zaklinjem te grobom tvoje majke, ne

daj da nam drugi ubiju dijete, oni ga namjeravaju ubitiako ga pronađu.

— Neće, Luče, idem ga zaštititi svojim životom, sadaŠtitim tri života.

Tako reče Lovro ženi i pohrli niz strminu prema obali. Čamac je već otplovio, ali Lovre odveže svoj i za tili čas dostigne brodski čamac, te poviče:

— Evo i mene da vam pomognem tražiti bjegunce.Vratio se kući u kasno doba noći. Luče ga je čekala

obučena.— Jesu li ih pronašli?

246 247

— Nisu, Luče, spavaj barem noćas mirno. Bio je tamo,uzeo je od stare gospodične neke haljine i nestao netragom.

— Lovre!— Sto je, Luče?— Znaš li ti gdje bi mogao bili naš Ranko?— Znam, Luče, mislim da je sigurno tamo!Luče mu se približi, pomiluje mu tvrdu hrapavu ruku

i poljubi je. Lovro osjeti na ruci vruće suze i one ga prenu iz snatrenja.

— Kasno je, Luče, idemo na počinak. Ne plači, sudbina mu je takva.

Luče stoji kraj muža i ne miče se od njega. Podigne suzne oči, te ga upita:

— Lovre, moj dragi Lovre, kako ti da nisi prokazaosina?

Lovro duboko uzdahne, te će blago:— Kako bih mogao, krv mi se uzbunila, Luče, krv mi

je zabranila da odam skrovište.Oči ribara Lovra orosile su se, ali on nije dopustio da

to vidi žena. Luče nije vidjela suze, ali ih je osjetila, jer je svojom krhkom rukom lagano privinula golemo tijelo svoga muža i naručaj.

XX

Tek što je zora osvanula, Luče je bila pred stanom pro-fesor Zvonarevića. Oprezno je prošla gore i dolje, pogle-davala na prozor i razmišljala na koji bi način ušla tako rano u stan, kad začuje svoje ime:

— Gospa Luče, dođite brzo ovamo!— Gospodine profesore, Bog vas nagradio Što ste mi

sklonili djecu.

— Tiho, Luče, tiho, joS spavaju! Sto sam mogao.Luče kad je Ranko s njom u naručju banuo kao grom izvedra neba. Zaprepastio sam se, ali molbe njih oboje sme-kšale mi srce.

Luče jecajući ispriča profesoru što bi se Ranku dogo-dilo da su ga sinoć pronašli.

— Moj Lovre bio je strašno razjaren, ali sad kaže daje to volja Božja. Evo, gospodine profesore, donijela samodjeće i hrane.

— Nije tava žurba, draga Petričićka, mogao vas jetko slijediti, bilo bi ovdje vrlo nezgodno. Hoćete li vidjetisina i snahu? Spavaju snom zdravlja i mladosti. Ja samim prepustio svoj krevet, te držao stražu dosada, jer samse bojao da progonitelji ne dođu ovamo.

Profesor tiho otvori vrata. Na krevetu je ležao Ranko, a uz njega Ana Marija.

— Užitak mi je bio gledati tako divnu sliku koju biteško mogla izraditi i najvještija ruka umjetnika. Kako jemladost lijepa kad je krasi takva rijetka ljepota. Zar neda su divni muž i žena? Sinoć sam ih vjenčao i vezao zacijeli život.

Luče pogleda široko profesora. Ne reče ništa od ga-nuća, već načini s vrata znak križa i prošapće tiho Božji blagoslov.

Položi što je donijela i zaputi se neopaženo kući. Pro-fesor Zvonarević gledao je za njom, te će sam sebi: >Ni-jedna riječ nije tako puna čuvstva kao riječ majka. Evo i ova majka sigurno dolazi sinu u pohode, jer je vode maj-činski osjećaji. Pobrinula se za odjeću i okrepu. Tko bi mislio na to, ako ne majka?«

Malo iza toga Ranko otvori oči, pogleda svoju ženicu, onda profesora, te se sretno nasmiješi. Profesor mu tada Šapne:

248 249

— Bila ti je ovdje majka.— Moja majka bila ovdje? Majka moja! Kako je

znala?— Spavaj, Ranko, spavaj, još je vrlo rano.Ranko okrene glavu prema ženi i začas je profesor Čuo

njegovo duboko disanje. Profesoru Zvonareviću je dobro došlo što mu je Luče ispričala kakve je namjere imala gro-fica s Rankom.

Cim je došlo uredovno vrijeme, preporuči mladim lju-dima da se nikome ne javljaju, a on se zaputi da uredi i opravda njihovo hitno vjenčanje.

Sav sretan vrati se oko deset sati, te preda Ranku sve potrebne papire.

— Ana Marija, poslao sam tvojima na brod prijepisvašega vjenčanja, to jest vjenčanoga lista. Neka znaju dasi zakonita žena Ranka PetriČića.

— Hvala vam, dobrotvore i kume naš, mi bismo obojepropali da nije bilo vas. Bili bismo oboje zatvoreni, a mojRanko Čamio bi u najdonjoj kabini broda.

— Sada, djeco, treba naći stan.— Mi možemo, gospodine profesore, k nama kući.

Malo je, ali će nama biti dosta.— Ne, Ranko, tamo ste na osami. Zakonom ste zašti

ćeni, ali oprez nije nikad suvišan.— Onda pođimo do gospođe Duboković, lamo je Leo-

poldina. pa možemo i mi. Hoćeš li, Ana Marija?— Zadovoljna sam, dragi, sa svime kako ti urediš.— Tvoje papire, Ana Marija, noćas sam osušio i

pomno složio.— Da, gospodine profesore, ja sam sada udata, onda

je taj dokumenat pravovaljan. Evo, mili moj, to ja tebidajem, to je moj miraz. Ja ih neću nikad nositi, već samoih prodati. — Ana Marija preda Ranku oporuku, po kojoj

je imala pravo na bisere, pa reče profesoru: — Kume, ne sudite me krivo, ali to je moje, pa kad sam preksinoć čula majčinu odluku, uzela sam sve potrebno. Sve ću vam prvom zgodom pričati, ali vam moram reći da je kapetan broda čovjek tvrdog značaja. Blago onome kome on zada svoju riječ. Koliko sam ga zaklinjala da me pusti da ute-Čem s broda, ali ništa nije pomoglo. Samo je suho odgo-varao: »Ne mogu, zadao sam riječ.« Kako je teško promi-jenio odluku: »Brod će putovati odavde, ali ne danas, ni sutra.« Ova njegova riječ vratila mi je snagu i nadu: »Noć ima svoju moć, a po danu se daleko vidi.« On nas je time spasio. Kume?

— Izvoli, Ana Marija!— Zovite me, kume, samo Ane!— Dobro, draga Ane, Što Želiš?— Je li da bi moja dužnost bila da najprije posjetim

svoje nove roditelje, te da ih zamolim da me prime zakćerku.

— Već su te primili, Ane. Dok ste još spavali, blagoslovila vas je Rankova majka.

— Tako sam sretna, kume, kraj svoje ljubavi.Ana Marija se privine uz Ranka, koji je nježno poljubi.— Bog blagoslovio vašu ljubav i vašu sreću. A sada,

djeco, do gospođe Duboković. Noćas sam bio gostoljubiv,ali dvije noći stražariti ne mogu. Sad ste zakoniti muž ižena.

Otkako su od nje otišli grof i grofica, stara gospodična nije spavala cijelu noć. Bila je sva izvan sebe od straha što će biti s njezinim štićenicima ako ih pronađu. Ona je priznala da je dala Ranku nešto odjeće, ali je rekla da ne zna kamo je otišao.

Nekoliko se puta penjala na kućni tavan da vidi je li brod još u luci. Kad su se vrata otvorila, a ona ugledala

250 251

Anu Mariju i Ranka, nije mogla drugačije, već je udarila u plač. Grlila je i ljubila od uzbuđenja jedno i drugo.

— Bijeg je uspio! Sretna si, Ana Marija?— Presretna, Leopoldina! Bila sam luda što sam vas

onako samo pustila. Lakše bih utekla uz vašu pomoć.— Oh, koliko sam se ja u ovih nekoliko dana namučila

i kajala.— Leopoldina, da vam se predstavim: Ane Petričić, a

ovo je moj suprug Ranko.— Ana Marija, je li to moguće?— Morali smo, Leopoldina. Ovako nam ne može nitko

ništa, sve je sad po zakonu.— Gospodična Leopoldina — reče Ranko — mi

bismo željeli s vama stanovati.— Oh, sjajno, Ranko! Ana Marija će biti uz mene. Da,

svakako, to će ići, gospodi Duboković sve sam ispričala,ona je na vašoj strani.

— Ovu lijepu sobu uredit ćemo za mladi par, a staraLeopoldina bit će sa svime zadovoljna. Sve ću učiniti davam uvećam sreću. Ja vas molim, djeco, zovite me obojebakicom jer ja od danas živim samo za vas i za vašu sreću.

Gospođa Duboković bila je vrlo srdačna s mladom su-prugom, a Ranko joj je, reda radi, ponosno pokazao vjen-čani list.

— E, moj Ranko, tko bi mislio prije godinu dana, kadsam te vidjela u crkvi kao klerika, da ćeš se oženiti grofovskom kćerkom.

— Pa još ovako lijepom, a kako ima dragu dušu izlatnu narav! — doda odmah gospodična Leopoldina.

— Lijepi su par oboje. Naš Ranko kao da i nije Lucinsin. Zar ne da je kao princ iz bajke?

— Da, gospođo, on i jest moj kraljević, želja mojihdjevojačkih snova!

— Regina, saberi se! Tebi će stradati živci. Pa nije jošsve propalo, sutra ćemo ih po danu sigurno pronaći.

— Svakako, grofice — reče knez. — Pravo kaže grof,nije sve propalo. Ja, kao njezin zaručnik, imam pravo daje tražim i preko vlasti.

Grofica podigne prvi put oči na kneza te ga, kao da se probudila upita:

— Kako si ono kazao, Siegfriede, i ti ćeš tražiti AnuMariju? I sve ćeš joj oprostiti?

— Oprostit ću joj jer je volim. Ja to smatram hiromi šalom Ane Marije. Moj prijatelj Georg zadat će mi riječda će to ostati vječna tajna za moje podanike.

— O tome nije potrebno ni govoriti, to je vrlo interesantan doživljaj — reče grof Georg.

Grofica ga osine pogledom te on smjesta zašuti.— Gospodine kapetane — obrati se ona kapetanu.— Izvolite, gospođo grofice.— Sutra ujutro, lijepo vas molim, neka podu s nama

na kopno svi mornari da nam pomognu u potrazi.— Gospođo grofice, vrlo rado. Ali sutra to neće biti

tako jednostavno, tu je naša državna i gradska vlast!— Pa valjda ja smijem zaštititi svoje dijete!— Smijete, grofice, ako je ugroženo.— Razumije se da je ugroženo. Ono je ukradeno,

oteto, prevareno. Jadna moja nesretna Ana Marija, moram kazniti toga otimača.

— Gospodo grofice, dopustite, da vam kažem. Vaša jekćerka htjela noćas uteći s broda, naumila je plivajući doćido obale.

— Molim vas kapetane, ne govorite više o tome!Kapetan kao da je prečuo njene riječi te nastavi;— Ja sam je spriječio jer sam vama zadao riječ, a bio

sam i uvjeren da će se utopiti.

252 255

Anu u pla

onako i kajal ovo je

ništa, bismo

svakak ona je

Leopovam ubakico

Goprugom čani list

— 1sam tefovskon

— 1zlatnu n

— 1sin. Zar

- D djevojaČ

252

n ž e l j n a . - O š t r o g a p o g l e d a , t e ć e o d r j e š i t o : - I . ^ ^ ^ ^ ^znam' . . . . ,.

— Drago mi ,e sto vam ja to ne moram reći— Gospodo, oprostite - reče knez - ah ^ d a j

kapetan kaže da se sutra stvar mora prijaviti vlast,m a ^ ^ ^ K a k y a ^ ^ ^ m o j a

Ima li tu novina, gospodine kapetane? grofjca Keglevič trijumfirati. ,Eto Regina> umjesto vlada.— Nema, vaša visosti! jućega kneza, ribareva sina!« Sva kao izvan sebe nastavi:— Ah, to je sjajno, jer bi štampa načinila sjajan pos; sNg neću ^ priu5titi tQga vese,ia, KolikQ sflm tmda U1Q_

na moj račun. ^j[a u to^ pa da bude sve uz^ud! Doći ćeš mi u ruke, AnaGrofica ustane a za njom i svi ostali. Na rastanku gr<Marija! Sve ću poduzeti za tvoje dobro i sreću, za prestiž

reče knezu: naje obitelji.« Nastavi kao da prijeti: »Znaj, ako je po-— Možda to sve neće biti potrebno, ako se ujutro PtrebnOi da majka nece prezati da svojom rukom istrgne

javi na brodu naša draga Ana Marija. plod tvoje grešne ljubavi.« U gnjevu opet padne u očaj i— Moglo bi i to biti, dapače je vrlo vjerojatno, viso^ad^ovanje uhvati je ne)ta strava te glasno ponovi misao:

— nadoda kapetan i udalji se. »A što onda, što ću učiniti ako ona odbije i ne htjedne seRano zorom grofica Regina hodala je po brodu. Noivratiti u našu obitelj? Sto ću tada, Bože moj? E, onda sam nije uopće spavala već je

razmišljajući dočekala zoru, ;propala!« Opet se sabere te se utješi: »Kako sam luda! nije mogla dovršiti ni jednu započetu misao. Zastala je iMoja Ana Marija da nešto odbije svojoj majci koja je voli, palubi, okrenuta prema obali, te govorila u sebi. »Mokoja je obožava! Ah, ne, što tu treba i misliti! Moje dijete dijete koje sam ja rodila, pažljivo i s mnogo ljubavi o past će mi u naručaj, drugačije ne može ni biti. Znam, gajala i nastojala joj usaditi sva dobra svojstva! Kako sigurna sam, ona je već požalila svoj čin. Dobro je rekao volim, dijete moje, to više nije normalno, obožavam te tknez: ,To je bio hir!" Sreća je što je tako ludo voli, da ludila! Volim i tvoju sestricu, ali je ona otporne ćudi, sje... kako da se blago izrazim, ne, ne smijem ga vrije-mostalna je i vrlo je rijetko tražila moj savjet. Ah' ti ljđati, previše je dobar i naivan. Da, pa to se razumije, ona bimice moja, Ana Marija, ti si bila meni otvorena knjige žrtva onog lijepog napasnika. Dala mu je riječ, pa nji-Ja sam mogla s tobom raspolagati ako sam htjela. Uvijhova intimna veza, pa njezino nesretno stanje, sve je to se završavalo tako: ,Ja znam, majko, da mi vi želite nidjelovalo na odluku mog ljubljenog djeteta! Ona će se bolje.' 2eljela sam ti, dijete moje, a želim ti i dalje i svratiti, da, sigurno, drugačije ne može ni biti. Da, ja ću ću poduzeti. Prevrnut ću zemlju i nebo i stvorit ću ti londa biti najsretnija majka. Ništa joj neću nikad predba-na zemlji.« Pruži ruke prema obali te zavapi: »Vrati iciti, bit ću još nježnija. Jadno, jadno moje dijete! Tako će se, dijete, vrati!« Podigne glavu prema nebu te poniznobiti, a sad, Regina, malo se odmori da te tvoje izgubljeno skrušeno zavapi: »Gospode Bože, čuj vapaj majke, učidijete ne vidi svu izobličenu.«

17 Dragulji i Utaiti I

_ Hvala vam, gospodine kapetane, više nisam zn:

- I . ^ ^ d a n e ^ kneza, te se i opirala prije zaruka, ali je moja volja pobi-

^ ^ t o . j g K a k o b j ^ da je imala svoje ja> te odlučno odbUa kneza. Zašto

256 257

Grofica se jedva dovukla do kabine. Legne onako odje-vena.

Bio je već dan i svi su bili spremni. Grof je hodao ne-mirno palubom, a najviše je bio uzbuđen knez.

Marija Terezija odluči da probudi majku. Grofica Re-gina se, sva izmorena i utučena, prene i prva joj riječ bijaše:

— Zar ne, Marija Terezija, da sam snivala ružan san?— Možda, majko, ali svi čekaju, moramo poći.— Ah, nije bio san, dijete moje! Nije došla zjenica oka

moga.— Nije, majko, boji se. Treba da je osokolimo i zov-

nemo.— Je li, Marija Terezija, da će ona svakako doći? Da,

doći će! Evo me, dijete, idem. Tko bi nju tako nježnoprivio u naručaj ako ne njezina majka?

Čamci su čekali spremni. Marija Terezija silila je majku da popije vrući Čaj.

— Ne mogu, dijete, neću sad, kasno je. Kada se vratimo s Anom Marijom, onda ću piti i jesti. Priredit ćemogozbu, ali što dalje od toga grada, daleko, da sve nevoljezaboravimo

Još nije grofica pravo ni dovršila kad se pojavi mornar s pismom u ruci.

— Za groficu i grofa.Grofica veselo usklikne:— Kako ne! Gdje bi ona izdržala među onim ljudima!

Da, evo, očekivala sam to od moje Ane Marije. Pođimo jojipak u susret.

Grof otvori pismo te ostade kao ukopan.— Antune, što piše naše dijete, gdje je?Grof pruži pismo kapetanu, a kapetan glasno pročita

grofu i grofici:

»Župni ured službeno vam javlja, po želji vaše kćeri Ane Marije, kontese Herber, da se vjenčala s Rankom Pe-tričićem.«

Ni ranjena zvijer ne bi riknula jače nego grofica Regina.

— Lažu, lažu, to nije moguće! Razbojnici, hulje! Varaju, lažu!

Sva iznemogla, sruši se na pod palube. Ali nije pala u nesvijest već samo u očaj. Nije dopustila da joj se tko približi, već je prijetila:

— Prevarili su moje dijete, ali. neće uspjeti, razbojnici!Tu sam ja, njezina majka, obranit ću ja nju. I kralj će bitiobaviješten o tome. Njezino veličanstvo mora se zauzeti,ona je kraljica, ali i majka. Sveti otac papa morat će poništiti taj brak.

Počela je naricati i sva je klonula, te su je odnijeli u kabinu.

Knez također nije mogao dugo doći k sebi. Trpio je, što se vidjelo na njemu, kad su mu rastumačili list.

— Kako ću ja biti u povijesti knezova od Macklen-burga smiješna figura! Knezu, vladajućem knezu, dogodilose da ga je ostavila službeno priznata zaručnica, za voljuribareva sina! Siegfriede, Siegfriede, zašto nisi slušao svojukneginju majku kad ti je govorila: »Sto se toliko zanosištom provincijskom kontesom?« Pravo ti je govorila majka,Siegfriede, tko te je vukao ovamo! Oprosti, draga MarijoTerezija, ovo u očaju govorim. Zavolip sam od srca lijepu,umiljatu i dobru Anu Mariju.

— Pretjeravate, visosti, eto kako se njezina dobrotapokazala!

— Dragi George, molim te, ja to zabranjujem, mojavlada mora donijeti odluku da se zaruke razvrgnu. Sto ćusamo navesti da zvuči ljepše?

258 259

— Lako za to, visosti — reče kapetan. — Zaruke serazvrgavaju zbog toga što je zaručnica oboljela od neizlječive bolesti.

— Da, da, sigurno će biti tako, gospodine kapetane.Ali skandal! Taj skandal uzbunit će sve vlađajuće krugove, jer će istina morati izići na vidjelo.

— Ne mora to nitko znati, visosti! — opet će kapetan.— Hvala vam, gospodine kapetane, ali sad sam utu

čen, moram se malo smiriti.Knez se povuče u svoju kabinu.Kapetan bi bio najradije krenuo brodom. AH kako će?

Rekao je da danas nije spreman, a sada ova uzbuna! Po-vuče se i on u svoju kabinu, natoči čašicu konjaka, te se nasmiješi i glasno reče: — Tko bi bio i pomislio da je taj ljepotan Ranko tako okretan! Već se sinoć vjenčao s njom! Ne bi od svega toga bilo ništa da sam ja dopustio da brod krene. Ne, ja nisam pogazio riječ, brod će otploviti, ali sa zakaSnjenjem. Kako bih to smio dopustiti? Omogućio bih grofici da prisili kćerku na pobačaj. Još bih previdio taj moral, ali bih pogazio običaje ovoga kraja koje stotine godina crkva i kultura brane, ali s vrlo malo uspjeha. Ne vjenča se mladić sa odabranicom dok nije uvjeren da će mu ona roditi potomka. Za čije je to dobro ne znamo, ali je to narodni običaj. Ranko ga se držao, a ti si ga, kapetane, u tom potpomogao. Grijeh na moju dušu, ali krasan su par ribarev lijepi sin i prekrasna kći moćnih grofova.

Kapetan napusti kabinu te sam ode u grad.»Već mi je sve to navrh glave — reče on u sebi —

idem da čujem što mještani pričaju o tome.«

XXII

Grofica Regina ležala je u kabini, a grof Antun sjedio je uz nju. Grof je bio vrlo potresen te je jednolično govo-rio:

— Nečuven je to užas! Kontesa Herberi Strašne li sramote za naš rod, koji je medu prvima priznat i poštovanod samoga njegova veličanstva.

— Antune!— Izvoli, draga Regine!— Zar ne da ćeš uložiti sav svoj upliv da otmeš naše

dijete iz pandža tih lopova, nitkova, varalica, čarobnjakai otmičara!

— Znaš i sama, draga Regina, koliko volim Anu Mariju. Da, da, razumije se, to je obmana. Pa to nije mogloučiniti naše dijete pri zdravom razumu. Onakva kulturai odgoj! Ne može biti da je to sve uzalud! Ana Marija,Ana Marija, kako si se mogla toliko zaboraviti!

— Da, Antune, pravo kažeš. I zbog toga, čim sam doznala ono od Leopoldine, sama sam stvorila odluku.

— Sto si doznala? Regina, govori jasnije!— Bolje, Antune, da ne znaš sve.— Ja moram znati, ja hoću da znam sve. Reci mi, Re

gina!Marija Terezija ušla je neprimjetno u kabinu. Grofica

Regina uzdahne:— Strašno, grozno, Antune! Leopoldina mi je priznala

da je Ana Marija u blagoslovljenom stanju s tim Rankom.— Majko! — Usklikne Marija Terezija. — Pa to nije

moguće, Šta to govoriš?— Marija Terezija, što tu radiš, dijete?— Ćula sam, majko, Što si rekla! Pa to je Leopoldi-

nina kleveta.

260 261

— Otiđi, drago dijete! I ja sam uvjerena da to nijeistina. Leopoldina je na strani toga Ranka, zato nas jei napustila.

Grof Antun se uhvati za glavu obim rukama te se na-lakti na stranicu kreveta i stade jadikovati:

— Jadna moja Regina! Sad shvaćam kakva je tobolest i zašto si htjela putovati u Pariz! Koliko si pretrpjela u ovih nekoliko dana! Zašto mi se nisi odmah povjerila, lakše bismo sve udvoje snosili.

— Antune, ne zdvajaj! Umjesto da me tješiš, ti padaš uočaj! — reče grofica Regina, pa se obrati Mariji Terezijikoja je nepomično stajala: — Pođi, dijete drago, željela bihda budeš pošteđena svega toga.

— Nije moguće, draga majko! Od sinoć sam mnogostarija, a tvoje pričanje o Ani Mariji me se dojmilo da samposlala sasvim ozbiljna.

— Antune — reče grofica Regina — ja sam već dostajaka, možemo poći po naše dijete.

— Ti ne možeš, Regina, ne, ti ne smiješ ići, ja ću jesam potražiti i nagovoriti je da nam se vrati!

— Kako bih ja to dopustila? Pa tko ima toliko snagekao majka? Antune, zar nisam htjela sve poduzeti da tebepoštedim? Ne, ja ne bih mogla podnijeti da ovdje na brodučekani tvoj povratak, sišla bih s uma, moram poći, nitkonema nad njom toliko moći koliko ja. Ja je, unatoč svemu,neizmjerno volim.

Čamac je odvezao groficu, grofa, Mariju Tereziju i Elzu u grad do Ane Marije. Pošli su s mnogo nade, da će se ona predomisliti i vratiti.

Kontesa Marija Terezija nije dopustila grofu Georgu da ih prati, već mu je hladno i odlučno rekla:

— Ovo je naša najintimnija obiteljska stvar, dragigrofe!

Grof Antun upita groficu Reginu:— Lijepo, Regina, mi smo se uputili po naše dijete, ali

gdje ćemo je naći? Sad se ne krije jer su se vjenčali.— Najprije idemo na župni ured.— Regina, ja ću poći sam, a vas tri pođite do Leopol-

dine i ondje me čekajte! Neću više da vidim tu strašnuženu. Pođi do nje, Regina!

— Zar da pođem do nje, Antune? Znaš koliko je mrzim!

— Nemoj tako, Regina! Ona sigurno nije mislila da ćedo toga doći, a da trpi s nama, u to budi uvjerena! Ja ćuvas sam dopratiti do nje.

Zapute se do kuće Duboković, ali je ona, po običaju otmjenijih kuća, bila zatvorena.

Grof pokuca, a na prozoru se pojavi gospođa Dubo-ković. Grof je pozdravi i reče:

— Vi nas sigurno poznajete! Željeli bismo do gospodične Leopoldine.

— Oprostite, gospodine grofe, ne znam, gospodičnaLeopoldina je veoma zaposlena.

— Molim vas, recite joj da smo mi ovdje. Kakav je toposao! — reče grofica Regina mrko. — Ona i posao! Svo-dilja!

Čekali su prilično dugo. Konačno se pojavi Leopoldina, sva usplahirena:

— Oprostite, gospodine grofe, veoma sam uzbuđena.— Da, da, Leopoldina, morate i biti, vi ste svemu naj

više krivi.■— Baš zato, grofice, nisam se nadala vašem posjetu.— Znate U vi za najveću katastrofu, Leopoldina?— Ja vas shvaćam, gospođo grofice i grofe, vama je

teško pomiriti se s time, da, znam ja to i shvaćam vas, aliSto se može!

262 263

— Kako pomiriti? To je otimačina, to je obična pre-vara, oni su se vjenčali na prevaru!

— Znam to, gospođo grofice, i shvaćam valu srdžbu.— Antune, ona to zna! Ona, ta Leopoldina, uz koju

smo dorasle ja i moje kćeri! Ona, koja je ostarjela u našemdomu, kaže mimo i jednostavno da zna da se Ana Marijavjenčala. Možda ste bili čak i na vjenčanju? Vi, začetnicesvega zla!

— Nisam, grofice.— Regina, umiri se!— Kako ću se umiriti, Antune? — reče grofica Re

gina i opet poviče na Leopoldinu: — Možda znate i gdjese krije Ana Marija? Vidim na vama da znate! Govorite,govorite odmah!

— Grofice, poslušajte savjet gospodina grofa i nemojtese previše uzrujavati! Ana Marija ne mora se više kriti,ona je vjenčana po sakramentima naše vjere i zakonita ježena.

— Vještice, svodiljo, to ti govoriš meni, svojoj grofici!— Lijepo molim gospodu groficu da prestane vikati,

mi smo u kući gospođe Duboković.— Morate shvatiti groficu, gospodična Leopoldina, to

je za nas strašan udarac, to je užasna sramota za našuporodicu.

— Shvaćam vas, gospodine grofe, zanemarila sam svoju dužnost, ali tu je činjenica i mi stojimo pred gotovomstvari.

— Oduzet ću svoje dijete — vikne grofica Regina —ono je prevareno i oteto! Ona je bila u ludilu. Ne, Antune,ja neću ovdje ostati, idemo do vlasti neka nam silom vratenaše oteto dijete, neću više da razgovaram s ovom ženom!

— Regina, umiri se — stade je tješiti grof Antun —kako će nam je vratiti! Mi moramo znati gdje je naša Ana

Marija! Budi strpljiva! Ona će nam otkriti gdje se sakriva naše dijete.

— Ja se ne sakrivam, ovdje sam, dragi moji!Otvore se vrata i na njima se pojavi Ana Marija. Kao

da se pojavila prikaza.— Ana Marija, dijete moje drago. Ana Marija, ljublje

no dijete moje!Grofica Regina skoči, zagrli silnom snagom kćerku te

je stade ljubiti i milovati i nježno tetošiti:— Znala sam da ćeš doći. Da, majka je to osjećala,

milo moje, ljubljeno čedo! Kako si mi? Nisi li možda oboljela? Ne, nisi, crveno je tvoje milo lišće. Ana Marija, dati znaš kakvu sam strašnu noć provela, pa i današnji dan!Dijete, ah, drago moje dijete, glavno da si mi u naručju,više te ne puštam iz svoga zagrljaja!

Grofica Regina udari u plač.— Ne plačite, majko — reče blago Ana Marija — ja

vas shvaćam, boli su prošle, a vidite me zdravu i smirenu!Grofica Regina, kao izbezumljena, plakala je i dalje i

ljubila i grlila kćerku, te joj govorila:— Ne dam ja tebe njima, sirotice moja!— Daj, Regina — reče grof Antun — da i mi zagrlimo

i poljubimo naše milo izgubljeno dijete!— Oče moj, dragi oče, zar me niste prezreli? Marija

Terezija, zar se ne stidiš svoje sestre koja vas je napustila?— Ni riječi o tome, Ana Marija! — reče joj grofica

Regina. — Kako prezreti naše dijete? Tebe, ljubljeno čedomajčino! Sve će se zaboraviti, dapače, nikad više ni riječi otome a kamoli predbacivanja, sve ćemo zbrisati kao daništa nije ni bilo, sve ću ja to mediti, ja već imam plan.

— Majko, majčice, pa to je prevelika sreća! Znala samda me volite, ali da ćete mi oprostiti, u to nisam imalanimalo nade.

264 265

— Ni riječi više, janje moje milo! Dosta je bilo svega,strašne, grozne časove prozivjelo je srce tvoje majke.

— Majko draga, mila, dobra majčice, oprostite mi zasve nanesene boli, ali i vi znate, unatoč mome padu i zaboravu, da vas ja jednako sve volim. Volim majku, brižnui dobru, moga dragoga, dobroga oca, te milu sestricu!

Grofica Regina veselo digne glavu, obriše suze, te će nježno, glasom punim pomilovanja:

— Djetešce moje milo i drago, majka tvoja ne Želiviše čuti ni riječi ispričavanja, ni uvjeravanja, ti si opetnaše milo dijete, Ana Marija. Zar ne, Antune, Marijo Te-rezija, Elza, a i vi, grešnice Leopoldina?

— Hvala, majčice draga! Hvala, oče, sestrice, hvalavam, ja sam sretna i presretna, takav svršetak nisam ni usnu predvidjela.

Ana Marija se vesela i nasmiješena lica približi majci i reče:

— Majčice!— Izvoli, dijete, samo brzo, brzo!— Mogu li pozvati Ranka?— Koga? Što? Njega? Kako kažeš? Kako zvati? Ana

Marija?— Da, majko, neka vidi kako ste dobri i plemeniti!

On, moj mili suprug!Grofica Regina problijedi, namršti se i strogo reče:— Još nisi svjesna svoje zablude! Zabluda je to, ne

sretne li mene, majke tvoje!Ana Marija uvidje da se nisu sporazumjeli, ali će

mirno:— Sada vidim da sam bila u zabludi, ali znajte, majko,

ja sam sretna, najsretnija žena na svijetu. Majko, oče, sestrice, ja ga volim svim srcem i dušom, on je sad menisve najmilije.

Grofica Regina, onako blijeda i razočarana, reče strogo glasom koji ne trpi odgode:

— Dosta je te tvoje ludosti! Vidim da si zaluđena!Ustani i bez rijeci opiranja pođi s nama! Smjesta pođi snama na brod, gdje ti je mjesto.

Uze za ruku Anu Mariju i povuče je toliko naglo da Ana Marija gotovo pade.

— Majko, razmislite, kamo ću sama?— Još pitaš? Kući, u naš dom! Naša si, pođi odmah i

ne pitaj!Ana Marija bila je pod dojmom majčine stroge zapo-

vijedi. Sva problijedi od straha te preplašeno reče:— Ja sam žena! Njemu sam se do groba zaklela, majko

moja! Ne, ne, ja neću da idem. Pustite me, majko, ovo jesad moj dom, idem s vama samo ako i on pođe sa mnom!

Ranko uđe u sobu, pristupi bez riječi Ani Mariji, uze je u naručaj, nježno pomiluje i reče:

— Umiri se, mila, nitko te silom neće odvesti dok samja živ.

— Mili moj, čas prije ukazala mi se sreća, ali nismo serazumjeli. Već sam strepila da ćeš pustiti da me odvedumili, dragi moj!

— Ana Marija, mila, ljubljena Ana Marija, kako simogla tako nešto pomisliti!

Ranko je poljubi i još jače zagrli. Oboje pođu, čvrsto priljubljeni jedno uz drugo, u drugu sobu. Nisu se ni osvr-nuli na prisutne.

Grof Antun brisao je suze, a isto tako i Marija Tere-zija i obje gospođice, jer je prizor bio vrlo dirljiv. Oboje mladenaca, zaneseni svojom srećom i velikom, istinskom ljubavi, zapanjili su sve, a kad su se udaljili, činilo se kao da odlaze u neki drugi svijet, sretni, kao da lebde u zraku.

Grofica Regina ostala je na svom mjestu. Ruka, koja

266 267

je držala Anu Mariju, padne kao slomljena uz tijelo. Usta su joj se otvarala, brada joj se micala, ali nije mogla ni riječi prozboriti.

Kad su Ana Marija i Ranko nestali u drugoj sobi, grof Antun uhvati ženu za rame te je prodrma:

— Hajde, Regina, idemo, tu se ne da više ništa učiniti.Njihova je veza suviše snažna i sama vidiš da smo mi preslabi da je slomimo.

Grofica Regina se trgne te će utučeno:— Očarao mi je ljubljeno dijete i odveo od mene, od

njezine majke. Kradljivac, ne to je previše nježno! Razbojnik! Oteo mi je dijete. Ne dam mu svoga djeteta, ne dami ne dam, pokazat ću ja njemu tko sam ja!

— Idemo, Regina, dosta je bilo uzrujavanja!— Ni riječi više! Idemo, Antune! Vodi me do Boga da

mu se izjadam što je dopustio da mi ovakav nitkov i ništica, obični ribarski sin, zaludi kćerku koja je, bila odgojena da bude kneginja, a sad je zadovoljna da živi kaožena običnog ribara. Nebesa, gdje vam je snaga da ne kaznite toga razbojnika koji mi je opčarao lijepo, ljubljenodijete!

Grof i pratnja otišli su na brod utučeni i razočarani. Na brodu ih je dočekao knez, ali je po njihovoj vanjštini vidio da se vraćaju bez ikakve nade. Grof ga pozdravi, mahne rukom te se povuče s groficom u kabinu jer nisu imali snage da govore s knezom.

Marija Terezija držala se kao ozbiljna djevojka, te po-zva kneza i grofa u salon:

— Tebe, dragi Siegfriede, od srca žalim, ali se AnaMarija neće više vratiti. Ona je Rankova žena i neće nida čuje ni za šio drugo osim za svoga muža.

— Draga Marija Terezija, nemoj mi tako govoriti, zarzaboravljaš da sam ja vladajući knez!

268

— Moram, dragi Siegfreide, kad je tako,— Možda još nije, ti to ne razumiješ.— Možeš mi sve reći, Siegriede, od danas sve znam i

razumijem.— Mislio sam, Marija Terezija, da je to samo prividan

brak.— Shvaćam te posve, Siegfreide. Ali nije tako, oni su

pravi muž i Žena. Moram ti, na žalost, reći: — oni su vezani tijelom, dušom i neizmjerno velikom ljubavi. Sama sambila tome svjedokom.

— Onda je za mene sve svršeno, ja sam osramoćenpred cijelim svijetom.

— Dragi Siegfreide, baš to ti želim i reći. Otputujeodavde, i ti i grof Georg, ostavite nas same u našoj tuzijer nam pomoći ne možete.

Grof Georg naglo ustane:— Marija Terezija, zar i ja da samo tako odem od

vas?— Da, George, molim vas jer mislim da će trebati vrlo

dugo da se i ja odlučim na brak. Na mene je danas porazno djelovao sastanak s Anom Marijom.

— Mogu, dakle, gajiti nadu Marija Terezija?— Teško onome tko izgubi svu nadu!— Ja vas neću napustiti, Marija Terezija! — reče knez.

— Ja trpim s vama, volio sam Anu Mariju i još je uvijekvolim.

— Ne tjeram vas ja da odmah bježite, samo sam željela da sve znate, da vam to ne moraju govoriti otac ilimajka.

Grofica je ostala cijelu dan u krevetu i cijelo je vrijeme plakala, zdvajala i jadikovala.

— Antune, dragi moj, shvaćaš li ti mene? Pa ja mislimda i ti trpiš sa mnom.

269

— Kako ne, Regina, ne mogu se ni ja smiriti.— Pomisli, Antune, naše dijete koje je odgajano s naj

većom nježnošću i ljubavlju, punih osamnaest godina! Oh,strašno je to za mene, njezinu majku. Malo prije sam izlila na nju svu nježnost i toplinu majčinske ljubavi. U suzama sam joj prikazala sve svoje patnje i boli što sam ihpodnijela zbog njezina bijega. A ona, Antune, ona, našerođeno dijete, naša rođena krv, ostavila nas je, pustila nasi otišla s njim zagrljena! Ja sam joj, Antune, promatralalice.

— I što si vidjela, Regina?— Vidjela sam, na svoju tugu i očaj, da je naše dijete

sretno, a što je za nas još veća nesreća, da ga voli svimsvojim bićem. Shvaćaš li ti Antune, svu veličinu te tragedije?

— Da, Regina, i meni se čini da smo nemoćni.— Ne treba ništa da ti se čini, Antune, ja sam joj

majka, a i kao žena mogu to prosuditi. Vidio si njezinuradost kad nas je ugledala, a i njezinu sreću dok smo jemilovali. A mi smo bili toliko glupi te smo mislili da ćeona njega ostaviti i poći s nama!

— Sto želiš time reći, Regina?— Ne samo reći već i ustvrditi: ona nas još uvijek voli,

ali njega, onoga nitkova i ništicu, njega voli još više odnas.

— Pa u to ne treba ni dvojiti, Regina!— Da, dragi moj, to je ono najstrašnije. Voli nas, mi

smo joj roditelji, u njoj ja naša krv, a onako nas je lakoostavila! Da me barem pogledala, da mi je rekla: »Zbogommajčice!« Strašno, ah, strašno! Kako sam uopće preživjelataj Čas!

— Opet počinješ, Regina! Zašto svraćaš misli na onošto je najtužnije?

— Kako neću kad mi ta slika lebdi pred očima i nikadje neću zaboraviti.

— Da, Regina, to je za nas tragično. Ali kako ju jesamo onaj ribarev sin nježno zagrlio, kako se priljubila uznjega! Da ne znam da su korakom odlazili od nas, ja bihse zakleo da su lebdjeli u zraku. Bili su božanski lijepi,onako znanešeni, jedno uz drugo, kao stvoreni za ljubav.

— Nemoj mi njega spominjati, dragi Antune. On, prostak, ribar i naš sluga, začarao je naše dijete koje je nanajvišem stupnju kulture! Ona, naša mila kćer, baca sglave kneževsku krunu i bježi od nas, iz toplog, udobnogdoma, iz sjaja i raskoši, bježi u bijedu i neizvjesnost! Zaluđena je, opčarana.

— Regina, draga, ne govori više, razboljet ćeš se. Ja toneću da gledam, nije to tako strašno i nije sve propalo.Ona je ipak naše dijete.

— Cuj me, dragi! Zar može nešto strasnije učinitijedno dijete roditeljima?

— Da, Regina, strašne li sramote— Strašne, užasne, Antune dragi!Grofica Regina sjede na krevet, nasloni glavu na oba

dlana, zagleda se kroz prozor kabine te će mužu:— A što je najstrašnije, Antune, ja to naše dijete ne

mogu mrziti. Ne mogu, iako bih Željela! Srce mi ne da,još je obožavam i volim! — Zaplače i jecajući nastavi: —Ana Marija, Ana Marija, srušila si sve moje snove, uradilasi nešto zbog čega ću se morati stidjeti pred svijetom. Dijete drago, dijete, pa ipak te volim* Majčino srce grči seod boli jer si nas napustila za volju jednoga nitkova kojiće te unesrećiti!

Glava joj pade na jastuk, ali nije prestala jadikovati. U tom jadikovanju grofica je zaspala, a grof Antun pustio ju je da spava do sutradan.

270 271

XXIII

Iste večeri grof je porazgovarao s kapetanom. Ovaj mu je rekao da je brod sasvim uređen i spreman za puto-vanje.

— Ja bih želio krenuti odmah u Rijeku. Za nas bi bilonajbolje da odemo na naše dobro u Zagorje. Je li tako,Marija Terezija?

— Ja se slažem s vama, oče, ali treba da čujemo štomisli majka.

— Jadna naša majka, sva je izvan sebe!— Gospodine grofe — javi se grof Georg — ja držim

da neće biti dobro da odete na svoj posjed, jer će ondjegrofica biti prepuštena svojoj boli. Za nju bi bilo najboljeda ode u velegrad. Smirit će je gradska vreva i hitnja kojavlada u gradu.

— Hvala vam na savjetu, grofe George! Ah, evo dolazigrofica, nećemo ništa odlučiti bez nje.

Grofica je bila blijeda i lagano je dolazila palubom. Reče im:

— Pa ja sam prospavala gotovo cijeli dan i noć.— Pustili smo vas, majko, potreban vam je odmor!Grofica privuče kćerku, poljubi je te će kroz suze:— Sad nemam nikoga, samo tebe dijete, nemoj me bar

ti ostaviti!— Nemojte, majko, govoriti ni zdvajati, mi se ba£ do

govaramo kamo da otputujemo.— Hoćeš li, Regina, u Zagorje ili u Beč, Zagreb ili

Peštu?— Ne znam, Antune, ja nemam svoje volje. Meni više

život nije lijep, jer nemam uza se svoje djece.— Brod je spreman, Regina, možemo još danas na put.— Strašna mi je pomisao na put. Otputovati odavde!

Ali, kako i kamo? Ja ću u mislima biti neprestano uz svoje izgubljeno dijete.

___ Prepustimo je sada, Regina, njezinoj sudbini. Možda će se osvijestiti i zamoliti nas da dođemo po nju.

— Kako si naivan, Antune! Da će ona moliti nas! NašaAna Marija! Zar si zaboravio sreću na njezinu licu i blaženi sjaj njezinih očiju? Otputovati moramo Sto prije, alito će biti strašan put. 2ivo srce prerezat ću nadvoje, jedanće dio ostati ovdje, a drugi će krvariti u meni do krajaživota.

— Sad te lijepo molim, Regina, pođi u salon i nemojvise ni riječi govoriti o tome, bar ne danas!

Ušla je u salon i svi su se okupili oko nje, ali nitko vise nije spominjao Anu Mariju. Kapetan je tumačio kako će ploviti uz obalu jer je more u listopadu Često vrlo ne-mirno.

— Može li nam se što dogoditi na moru, gospodine kapetane? — pripita grof.

— Budite bez brige, vaša visosti, dok ja zapovijedambrodom. Ovaj je brod siguran, on je sastavni dio naše kraljevske mornarice.

— Znate, gospodine kapetane, kakve sara ja slabe sreće, još bih mogao doživjeti i brodolom!

Kapetan im je počeo pričati, vrlo napeto i sažeto, o jed-nom svom putovanju po uzburkanom moru i strašnom ne-vremenu usred oceana.

— To je bilo strašno! Nekoliko puta prelio nas jeogroman val, pet puta viši od našeg broda. Užasan je toosjećaj kad je život u opasnosti. Samo Čekaš kad će sebrod opet pomoliti na površini. Sve to traje pola minute, aimate osjećaj kao da je bila vječnost. Nevrijeme je počeloevo ovako nešto prije podne, a svršilo se tek pred zoru,kad se sunce rađalo, i more se stalo smirivati. Možete

272 Duguljj i Hrani I

273

zamisliti našu stravu i užas kad smo vidjeli kako je ne-vrijeme polomilo sve na našem brodu.

Dok su oni tako slušali kapetanovo pričanje, jedan mornar pozove grofa Antuna na palubu. Grofica se bila zanijela kapetanovim pričanjem, pa nije ni opazila da je mornar pozvao grofa. Začas se grof vrati u salon sasvim izmijenjen, a na licu mu se opažala još veća bojazan nego prije. Casak je sjedio s ostalima, a onda reče grofici:

— Regina, idem u grad, javit ću u Zagorje da nam štoprije pošalju veću svotu novaca jer sam odlučio da odemou Pariz.

— Zašto ne pošalješ nekoga, zar baš ti moraš ići?— Da, idem ja sam, a ujedno se moram zahvaliti bi

skupu što nam je ustupio palaču.— Dobro, Antune, onda otiđi, ispričaj mu nesreću

koja nas je snašla.— Hoću, Regina, a ti se nastoj umiriti, ja ću se brzo

vratiti.Grof Antun nije se mogao umiriti od srdžbe. U čamcu

je razmišljao:»Sto ovi tu misle, tko sam ja? Ako se meni dogodila

ta nesreća sa kćerkom, ja ipak ostajem grof Herber. Zar oni ne znaju da se ne dolikuje jednoga grofa zvati na sud. Sramota! Jednostavno poslati proziv: Ovime se poziva grof Antun Herber da dođe na sud, soba broj 4. Nečuvena dr-skost od suca!« Opet se malo zamisli, te stade sam sebe umirivati i tješiti: »Možda se sud umiješao u to da izvidi kako se moja hćerka mogla vjenčati. Da, to će svakako biti u našu korist. Samo, kako to sud namjerava provesti! Vjenčanje je izvršeno, možda se sud boji posljedica pa hoće da mi se ispriča. Ako mi se ispriča i bude nastojao da nešto poduzme u našu roditeljsku korist, ja ću mu ipak dati na znanje tko sam ja i kako s nama treba postupati.«

Čamac je pristao uz obalu, a grof Antun naloži mor-naru da ga pričeka dok se vrati iz grada.

Zaputi se u kotarski sud, gdje ga odvedu do predsjed-nika suda. Ovaj ga primi vrlo ljubazno.

Grof Antun, premda je prijetio dok je bio nasamu, uvi-dio je sad da to sve skupa nema smisla. A kako je bio po naravi vrlo miran i dobroćudan, nije mu bilo dano da se razbacuje svojim grofovstvom. Bio je vrlo znatiželjan, ali je svladao svoju nestrpljivost i konačno vrlo nehajnoupitao:

— Gospodine predsjedniče, prije pola sata donesennam je poziv od vašega ureda — Pogleda suca te dodamalo podrugljivo: — Moram vam istaknuti da ja nemamrado posla s vlastima, niti se u to razumijem jer to za meneuvijek urede moji upravitelji.

— Gospodine grofe, ja vašega predmeta nemam, ali mije stvar poznata jer sud nije velik, a tako se nešto rijetkodogađa u manjim mjestima.

— Dakle, dobro sam slutio, gospodine predsjedniče,radi se o slučaju moje kćerke.

— Ovaj ću čas naložiti da se predmet donese ovamo,pa ću vam ga, ako želite, pročitati.— To svakako želim, zato sam i došao ovamo.Predsjednik suda pozvao je suca i zamolio ga da predmet Ane Marije Petrić donese u njegovu sobu.

Grof je bio dobro raspoložen te se radovao što nije ženi ništa govorio o pozivu na sud, a- vrlo se veselio kako će je obradovati ovom viješću. Možda će sud odrediti da se Ana Marija vrati roditeljima, jer vjenčanje nije obav-ljeno kako treba.

Sudac se vrati sa spisom, sjede i upita grofa:— Vama je sigurno već poznato, gospodine grofe, da

se vaša kćerka vjenčala s Ranko Petrićem.

274 275

— Jest, aa žalost. Znamo to jer nam je župni ured poslao prijepis vjenčanog lista.

— Ovakav?Sudac izvadi vjenčani list i pokaza ga grofu.— Da, gospodine suce, upravo ovakav. Mi vjerujemo

da to sud neće priznati kao zakonito vjenčanje.— U to sud ne sumnja, a niti ima prava da dvoji u do

kumente naše crkve. Vjenčanje je zakonito.— Pa zašto ste me onda zvali?— Gospodine grofe, je li vam poznat ovaj dokument?Sudac pruži grofu oporuku njegove prababe. Grof je

nije Čitao, već naglo ustane i upita suca:— Kako je sud došao do ovog dokumenta?— Sud nema interesa, gospodine grofe, za tu oporuku,

ali ima vaša kćerka koja ju je predala nama.— Moja kćerka, moja Ana Marija posjedovala je ovu

oporuku?— Da, gospodine grofe, pa vas molim da nam potvr

dite da li tu oporuku priznajete i želite li postupiti kako seu oporuci nalaže.

— Gospodine suce, pred vama stoji grof Antun Herber. Za mene su želje mojih predaka svetinja, a pogotovo pisane oporuke. To je zakon za obitelj Herber.

— Onda smo svršili posao, gospodine grofe. Biseri,koji se ovdje spominju, jesu od dana vjenčanja vlasništvogospođe Ane Marije PetriČić, rođene kontese Herber.

— Da, gospodine suce, oni su vlasništvo moje kćerikontese Ane Marije.

Grof je bio vrlo uzbuđen te je ponovno sjeo, a predsjednik reče:— Naša je dužnost bila, gospodine grofe, da dođemo

na brod i preuzmemo bisere, ali sam ja predložio kolegisucu neka ne čini po želji pravnoga savjetnika vaše kćerke

i neka ne pravi uzbunu na brodu. Poznato mi je da ste se dosta uzrujavali, te smo vas zbog toga zamolili, da sepotrudite ovamo.

— Gospodine predsjedniče, ja sam vam za to vrlo zahvalan, radi moje supruge. Ona, sirota, mnogo trpi.

— Ja sam znao da vi od toga nećete praviti pitanja, pami je drago što se to tako glatko riješilo.

— Jest, gospodo, točno je, biseri su vlasništvo mojekćerke.

— Gospodine grofe, sud bi morao doći u posjed tihbisera da ih izruči vlasnici.

— Ništa lakše, gospodine suce, ja ću na brod i odmahdonijeti bisere, jer sutra namjeravamo otputovati.

— Gospodine grofe, molim vas da potpišete zapisnik,tako da stvar bude dovršena, a vi ćete od suda dobiti potvrdu Čim predate bisere, ako želite. Gospodine grofe,mogu li ja s vama na brod i tamo stvar urediti kratkimputem?

— Ne, gospodine suce, nikako! Vaša prisutnost bila biodmah opažena na brodu, a to bi opet strašno uzbudilomoju suprugu. Ja ću sam donijeti bisere i predati ih sudu.

Grofica je bila sa svima u salonu kad je grof došao na brod. Nije se htio javiti grofici, već je poslao mornara po svoju kćerku. Marija Terezija došla je u kabinu i upitala grofa:

— Oče dragi, što se opet dogodilo? Nekako stestrašno uzbuđeni.

— Bio sam na sudu, drago dijete. Sud je dosudio dase Ani Mariji predaju biseri.

— Sto kažete, oče? Biseri?— Da, biseri, koji po želji naših pređa prelaze s kolje

na na koljeno. Budući da nemamo sina, biseri su vlasništvoAne Marije.

276 277

— Da, znam, oče, ali kako, zar se baš moraju predatinjoj?

— Da, Marija Terezija. Sud je tako, prema oporuci,odredio, a i da nije, moja dužnost da izvršim volju našihpređa. Sud smatra da je vjenčanje zakonito i mi se moramotome pokoriti.

— A što će na to majka?— Baš sam te radi toga i zvao! Nađi bisere da ih ja

predam sudu bez majčina znanja, da se ona ne uzrujava.Dosta je, sirota, prepalila u ovih nekoliko dana.

Marija Terezija pogleda u ormarić grofice Regine, te se popne da dohvati kovčeg gdje je grofica često spremala bisere. Okrene se ocu i reče:

— Ne znam gdje su, oče dragi, a osim toga, to mestrašno uzrujava! Kao da nešto kradem, tako mi se čini.

— Požuri, drago dijete, požuri jer sam se obvezao daću donijeti na sud bisere. Marija Terezija, tu su, u ovomormariću, ja sam vidio da je majka tu držala bisere.

Marija Terezija pokuša otvoriti, ali je ormarić bio za-ključan.

— Ne znam gdje je ključ, oče. Kako ćemo sada?— Ja bisere moram imati — reče grof nestrpljivo —

pođi do majke i zatraži ključ.Marija Terezija vrati se u salon, a grofica je upita:— Gdje si, dijete drago?— Evo me, majko, spremam svoje stvari, pa bih nešto

željela spremiti u vaš ormarić, ali ne znam gdje je ključ.— Nećeš ga ti naći, dijete, idem ja pa ću ti ga dati.Marija Terezija se toliko napadno uzbunila da je to

rasdraženu groficu uznemirilo.— Ne, majko, nikako, samo vi ostanite ovdje! Evo

mene začas, ostanite samo tu! Kako ne bih znala naćiključ! Recite, majko, gdje je.

— Marija Terezija, Sto je to? Ti meni, dijete, neštokriješ?

Marija Terezija zaplače te reče:— Nećemo vas, majko, više uzrujavati! Dosta je bilo!

Gdje je ključ, majko?— Uzrujavati kažeš, dijete! Zar se mene može još više

uzrujati? — Obrati se knezu i grofu Georgu te reče na-glašujući svaku riječ: — Zar bi me moglo ista na svijetutoliko uzrujati koliko taj strašni čin Ane Marije?

Grof Antun, kome je dodijalo čekanje, čuo je, idući od kabine do salona, riječi svoje žene. Uđe i reče joj:

— Kako me bole te riječi, a ujedno i vesele, draga Regina!

Grof priđe bliže ženi te joj blago reče:— Ti si se vratio, Antune? Evo, sad plaće i Marija Te

rezija. Neće, kaže, da me uzrujava.— Regina, bio sam na sudu. Ondje se ne da ništa uči

niti, te sam se vratio i obećao da ću donijeti bisere na sud.Grofica Regina držala je ruke u krilu i pokunjeno sje-

dila, kao bolesnik koji se oporavlja od teške bolesti, te automatski ponovila:

— Bisere, bisere, Antune .. . — Glavu je sagnula i nijeju podigla, samo je ponovila: — Bisere, moje bisere!

— Da, mila Regina, htjeli smo te poštedjeti, ja i Marija Terezija. Sud je odredio da tvoje bisere predamo AniMariji.

Još grof nije ni izrekao riječ »biseri«, a grofica skoči sa stoca tako naglo da ga sruši, te zaviče:

— Bisere? Moje bisere da predam Ani Mariji?Krv joj je udarila u glavu, oči joj sijevale, rukama se

uhvatila za srce, te kao izvan sebe opet povikala:— Bisere! Bisere! Bisere! — Pogleda grofa te će puna

strave i očaja: — Antune, možda si ti već predao bisere?

278 279

Grof nije dospio još ništa odgovoriti a grofica je već odjurila kao strijela iz salona i zaputila se u svoju kabinu. Brzo se vratila noseći u naručju bisere, te će sva preobra-žena:

— Kako sam se preplašila za svoje prekrasno blago!Vi, moji dragulji divni! Ah, kako sam bila gotovo kažnjena! Zanijela me tuga i bol za mojom kćerkom toliko dasam zaboravila na vas. Kako sam to mogla, kako samsmjela na vas i Časak zaboraviti?

Pritisne još jače bisere na grudi te će sva razdragana tetošeči ih:

— Vi ste tu uz mene, krv mi vri od vaše draži! Kakoje ugodno osjećati vas na tijelu! Osjećate li vi, moje dragobiserje, kako mi srce življe kuca? Zar ne da osjećate daje opet sretno i smireno, jer vi ležite na mojim grudima.

Grofica Regina bila je sad sasvim druga žena. Cas prije sjedila je bila utučena, puna boli, skršeno i tiho, kao da ne mari ni za šta na svijetu. Sad je to bila druga žena, puna životnog poleta i snage. Kako je samo sigurno hodala po salonu, milovala biserjem lice, a oči joj blistale od sreće.

Grof Antun vidio je već svoju ženu slično raspoloženu, ali ga je sad zapanjila ta nagla promjena. Knez i grof Ge-org nisu se mogli načuditi grofici te se samo pogledavali. Knez pristupi Mariji Tereziji, pa će joj bojažljivo:— Sto se to najedanput dogodilo s vašom majkom?Knez i grof Georg nisu znali što namjeravaju grof Antun i Marija Terezija.

— Ne znam, ja je nikad nisam vidjela takvu. Znam davoli svoje bisere, ali da će se toliko zaboraviti i zanijeti, tonisam ni slutila.

Grof Antun je stajao još uvijek na mjestu, promatrao ženu i razmišljao. Najednom pogleda na sat koji je visio

u salonu, zgrozi se zbog poodmaklog vremena, priđe ženi te će joj strogo i oštro:

— Sad je svega dosta! Pođi, Regina, u kabinu, da tikažem nasamo što moramo učiniti.

Grofica zastane, pogleda muža i reče smiješeći se;— Nije potrebno, dragi moj Antune, da idem u kabinu,

nema tu tajne. Evo, ja ti pred svima kažem da svojih biseranikakvom sudu ne predajem, jednostavno ih ne dam, nedam i ne dam!

— Ali, Regina, saberi se! Tu su sud i zakon. Biseru susad vlasništvo Ane Marije, ja sam to već na sudu priznaoi potpisao.

Grofica Regina zaviče Što ju je grlo nosilo:— Ti si priznao, ti si potpisao! Sramota, Antune! —

Malo zastane, uze daha te opet stade vikati: — Onda steme ti i moje preostalo dijete htjeli pokrasti, orobiti i lišitinajvećeg užitka i sreće! Okrene se mužu sva znojna i razjarena te povišenim glasom ponovi: — Radi koga ste mehtjeli orobiti i lišiti najvećeg užitka? Reci radi koga! Radikoga?

Grof Antun izgubio je načas sabranost i mir, te će strogo:

— Daj, Regina, smjesta bisere, oni po zakonu pripadaju Ani Mariji, a i po želji naših pređa. A ja jesam i hoćuda ostanem pravi grof Herber. ■

Grofica problijedi. Nije se mogla snaći otkud njenu mužu ova energija i odlučnost. Uhvati je strah da će joj muž silom oteti bisere. Izbezumljeno je gledala muža kako joj prilazi. Natraške je bježala od njega, a rukama priti-skala biserje na grudi. Došla je do ugla i, kad je smatrala da ju je ulovio, okrene glavu lijevo pa desno, a oči joj sijevnuše. Spazi na stolu nož, zgrabi ga strelovitom brzi-nom i kao izbezumljena zaviče:

280 281

— Približi mi se, Antune, i pokušaj mi oduzeti bisere!Nećeš živoj, nećeS! Evo ovim ću se nožem zaklati tu predtobom i pred svima, ali svojih bisera živa na dam iz ruku.

Grof Antun protrne i problijedi, a kako je bio plašljive naravi, počne drhtati i preplašeno govoriti:

— Regina, draga Regina, umiri se, neću ti učiniti ništanažao.

Okrene se vratima salona' te ugleda kapetana i gotovo sve mornare koji su dotrčali na krikove i zapomaganje. Grofica Regina stajala je jo5 u kutu. Lijevom je rukom držala bisere, a u desnoj joj je bio nož uperen prema srcu. Iz očiju joj izbijala odlučnost, a iz lica spremnost da učini ono najgore.

Slika je bila upravo strašna. Svi su, izbezumljeni od straha i groze, šutjeli i nijemo zurili u groficu.

Kapetan se okrene vratima te strogo zaviče mornarima:— Tko vas je zvao ovamo? Smjesta svaki na svoj po

sao! — Obrati se grofici te joj s proračunatim smješkomreče: — Gospođo grofice, ovu ste scenu odigrali sjajno,mogla bi vam zavidjeti i najveća glumica na svijetu.

Grofica je ostala u istoj pozi te će odvažno kapetanu:— Zar vi mislite da ja to ne bih učinila kad bi mi se

tko usudio oteti, bisere? Vi ne možete shvatiti Što za meneznači ovo blago!

— Nije potrebno, gospodo grofice, na svaku odlukusuda može se podnijeti i žalba na viši sud. Gospodine gro-fe, lijepo vas molim, pođite načasak sa mnom.

Grof izađe s kapetanom te svi odahnuše. Marija Tere-zija poleti do grofice te će plačući:

— Majko draga, majčice!Knez sjede, grof Georg izađe na palubu, a gospodična

Elza skine ruke koje je cijelo vrijeme držala na očima, da ne vidi te strahote. Grofica stavi nož na stol. Napetost je

282

živaca popustila, te je grofica sad držala glavu visoko, a bisere lijevom rukom na grudima. Pošla je dugim kora-cima do boce s vodom, natočila Čašu i naglo popila.

Marija Terezija potrči za njom.___ Sjednite, majko, ja ću vam dati vode, umirite se!___Vidiš da sam mirna, da, uistinu sam mirna, jer

osjećam svoje bisere kako mi ugodno tište grudi.Nije htjela sjesti već je hodala po salonu kao pobjed-

nica, sretna i zadovoljna što je pobijedila jačega protivnika.Međutim grof je, polazeći s kapetanom u čamac, na-

vratio u salon.— Sve će biti u redu, Regina — reče ženi. — Ja ću

predati žalbu na viši sud. Kapetan je dobar, pa će poći samnom do odvjetnika koji će sastaviti žalbu.

Grof Antun išao je teška srca na sud. Stidio se da je on, grof Herber, pogazio riječ. Ne donosi obećane bisere, već podnosi žalbu protiv svoje rođene kćeri. A ona je u pravu, jer traži ono što joj pripada.

Predsjednik suda dočekao je grofa sa sucem koji je imao predmet Ane Marije. Grof je bio postiđen te je rekao predsjedniku:

— Moja žena ne pristaje da preda bisere našoj kćeri,pa ulažem priziv.

— Lijepo je to, gospodine grofe, vi na to imate pravo,ali ja moram nasljednicu osigurati, zaplijeniti bisere i pohraniti ih na sudu.

Grof problijedi jer se sjetio što se maloprije odigralo s njegovom ženom, te reče:

— Lijepo vas molim, ne činite toga, gospodine suce!To bi moglo ubiti moju suprugu, gospodin kapetan bio jeprisutan sceni časak prije.

— Moram, gospodine grofe. Tko će meni jamčiti za bisere ako viši sud potvrdi našu presudu, u što ne dvojim.

283

Grof ustane, udari se u prsa te reče:— Ja, grof Antun Herber.— Maloprije ste isto tako rekli da ćete donijeti bisere,

pa niste održali riječ već ulažete žalbu.Grof ponikne glavom i reče:— Stidim se pred vama, a stid me i pred samim sobom,

ali sam morao popustiti pod pritiskom svoje žene! — Rečekao za sebe: — Inače bi se bila dogodila strašna tragedija.Kakvo god jamstvo želite, ja ću ga dati. Evo, polažem stotisuća forinti kao jamstvo da ću ispuniti svoju obavezu.

Suca je upravo presenetila golema svota koju je grof ponudio kao zalog, te reče:

— Dobro, položite obećanu svotu u korist nasljednice!— Hoću, gospodine suce!— Onda ćete potpisati obvezu da se nećete udaljiti iz

Šibenika dok viši sud ne riješi spor.Grof pogleda kapetana, alt ovaj nije znao što bi odgo-

vorio.— Ako nećete stanovati na brodu, možete se preseliti

u grad i prijaviti se sudu, da ste mu uvijek pri ruci. Akone pristanete na takav zahtjev suda, ja moram pohranitibisere u sudsku blagajnu.

— Pristajem na zahtjev suda, a ujedno vam dajemčasnu plemićku riječ da se neću micati iz Šibenika, već daću čekati odluku višeg suda.

XXIV

Sutradan je sudac pozvao pravnog savjetnika Ane Ma-rije na sud. Odvjetnik je poveo na sud Anu Mariju, Ranka i profesora Zvonarevića. Sudac im je pročitao žalbu na

284

viši sud. Grof se žali protiv odluke kotarskoga suda da preda bisere nasljednici, jer je uvjeren da oporuka njegovih predaka vrijedi samo ako nasljednica sklopi brak s osobom koja je plemićkoga roda.

Ana Marija odgovori:___To nije zamisao moga oca, tvrdo sam uvjerena u to.___ Imate potpuno pravo, gospođo, vaš otac bio je već

priznao oporuku pravovaljanom i otišao po bisere, ali je poslije promijenio odluku.

— Da, znam, majka nije pristala na to.Sudac opet reče:— Gospodo, izvolite primiti sto tisuća forinti koje je

vaš otac položio uz obavezu da se neće udaljiti iz Šibenikai da će poštovati odluku višeg suda.

Profesor Zvonarević reče sucu:— Bilo bi bolje da ste zatražili da se biseri pohrane u

sudu, jer vrijede milijun forinti.— Grof nas je preklinjao da to ne Činimo, a onda, go

spodine profesore, to je za sud velika odgovornost. Mi nemamo ni prave blagajne.

— Ja sam to samo pripomenuo, gospodine suČe, aliglavno je Sto kaže nasljednica.

— Ja bih vjerovala u dobru volju svoga oca da i nijepoložio ovu golemu kauciju, osobito zato, što je u zapisniku pred svjedocima naveo i svoju časnu i plemićku riječ.— Obrati se Ranku te ga upita: — Sto kažeš ti, dragi, dali da uzmem novac?

— Kako god ti hoćeš, Ana Marija! Meni je samožao što nećemo putovati prije nego što viši sud ne riješižalbu.

— Gospođo Petričić, ja vam savjetujem, spremite novac, jer sam uvjeren da će viši sud u Zadru brzo riješitistvar u vašu korist.

285

— Poslušaj, Ane, savjet gospodina suca! To je ogromna svota novaca! Ti to, dijete, ne znaš ni procijeniti.

— Da vam iskreno kažem, dragi kume, ja ne znam vrijednost novca. Za to će morati moj Ranko voditi brigudok ja ne upoznam život i s te strane.

Ana Marija potpiše da je primila novac i pruži ga Ranku da ga spremi.

Ranku su ruke malo zadrhtale, a lijepo mu se Čelo oro-silo. Uzbudila ga je golema svota novaca koju je spremao u džepove.

Sudac i osoblje suda te njihov odvjetnik gledali su i nehotice malo zavidnim okom sretnoga mladića. Pred zgradom suda oproste se od odvjetnika, te se Ranko sa svojom mladom Ženicom, u društvu profesora Zvonare-vića, zaputi k roditeljima.

Lovro je radosna srca i ponosna držanja dočekao snahu i sina. Već se bio pomirio s tim Što se Ranko pre-mlad oženio. Profesor Zvonarević uvjerio ga je da će Ranko uskoro nastaviti školovanje na sveučilištu.

Luče ih je blagoslivljala dok su ulazili u kuću. Milovala je sina i snahu, obilazila oko njih i sretno se smiješila, te od uzbuđenja i sreće nije mogla pravo ni govoriti. Čekao ih je prostrt stol. Bilo je tu u izobilju pečene i kuhane ribe, suha pršuta, rakije, prošeka i obična vina.

Ana Marija bila je vrlo zadovoljna i sretna uz svoga Ranka, a kad je malo kasnije došla i Leopoldina s gospo-đom Duboković, reče im:

— Kad sam prvi put došla ovamo i ušla sama u ovusobu, Činila mi se premalena za moga Ranka. Gledajte,Leopoldina, je li da je tu ugodno? Ja bih (u bila zadovoljna i sretna s mojim Rankom.

— Na sve se Čovjek privikne, gospođo Petričić! — rečegospođa Duboković.

Ana Marija pogleda gospođu Duboković te, sva sretna Što ju je ona oslovila gospođom Petričić, odgovori:

— Priviknuti se može, gospodo Duboković, ali ja samtaj dom i zavoljela. — Obrati se Luci: — Sjećate li se,majko, kad sam prvi put bila kod vas?

— Kako se ne bih sjećala, drago dijete!— Je H da onda niste ni pomišljali da ću vam postati

snahom?— Nisam, dijete drago, ni u snu tako nešto mogla po

misliti.Ana Marija se nasmiješi le se priljubi uz Ranka:— Mi smo se već onda veoma voljeli, je li, dragi moj?— Da, mila, voljeli smo se dok se još nismo ni

poznali.Lovro je sjedio sa svojima, ali je svako malo izlazio

da pogleda oko kuće. Držao je stražu da tko ne pokuša pomutiti sreću njegove djece.

Leopoldina upita Anu Mariju:— Ništa nam još niste rekli što ste svršili na sudu.— Sud je meni dosudio bisere, ali je otac, po majčinoj

želji, uložio priziv na viši sud.— Znala sam, Ana Marija, da se tvoja majka neće

tako lako odreći bisera.— Pomislite, gospodična, grof je položio cijeli imetak,

kao jamstvo, da će udovoljiti nalogu višega suda, te daće do odluke ostati u Šibeniku.

— Dakle, djeco, onda ni mi ne putujemo dok se stvarne riješi.

— Možda bismo mi mogli otputovati. Ja bih dala pu-nomoc^vama, oče, da me vi zastupate na sudu.

— Hvala ti, kćerko, ali ja to neću. Evo našeg prijateljai vašeg dobrotvora i kuma profesora Zvonarevića, nekaon za vas i tu žrtvu prinese.

286287

— Vrlo rado, draga Ane — reče profesor — ali to nijezgodno. Ostani ti ovdje i sama uredi stvar, a ja ću za nekoliko dana u Zadar da kod višega suda stvar požurim. —Obrati se gospođi Duboković te je upita: — Imate li vidobru blagajnu ili škrinju u svom stanu, gospođo Duboković?

— Pa nešto bi se našlo, gospodine profesore. A zaštovam to treba?

— Nema smisla da Ranko drži tolike novce kod sebe.Sto tisuća forinti, to je dvadeset šibenskih kuća!

— Neću ja te brige, gospodine profesore, neka tospremi gospodična Leopoldina!

— Ne, to nikako neću. Ja ima dosta briga s novcimakoje mi je grof dao kao otpreminu. A zašto djeca imajuroditelje? Neka novac spremi Lovre o svojoj kući!

Lovni prođe svega vrućina. Sto tisuća forinti nije šala. Ali svejedno reče:

— Ja ću ga spremiti, samo neka se ne priča nikome daje novac kod mene.

Ranko preda novac ocu, pa mu je bilo lagodno Sto se riješio brige. Nisu htjeli čekati noći, te su se još za dana rastali od roditelja. Ranko je vodio ispod ruke svoju ženu, za njima su išle gospođe, a straga je išao profesor Zvona-rević s Lovrom koji ih je pratio do grada.

Na kućnom pragu stajala je Luče, mahala im, a sreća joj se zrcalila na Hcu dok je gledala sretnoga sina uz dragu i umiljatu snahu. Rekla je Lovni kad se vratio:

— Kao da i nije, moj Lovre, kćerka onako velike gospode!

— Draga je i prijazna, kao da je prava naša domaćažena.

— Pa i jest, Luče, sad je naša.— Jest, Lovre, jest, dao im Bog svaku sreću!

___ Moli se Bogu i dat će Bog, moja Luče!___ Ja bih veoma rado da nam povije unuče u našem

domu, ali opet žalim što neće odmah otputovati, da Ranko uči škole. Ma, eto, moj Lovre, kaže i naš prijatelj profesor da nije sile, neka ih se nagledam, neka mi se oči nagledaju njihove sreće.

— E, neka, Luče, neka! Samo, evo, brinem gdje ćudobro spremiti toliki novac.

— Dobro ga zamotaj, Lovre, pa u konobu, u ono starobure, pribij krpu čavlima na dno i nitko se neće nikadasjetiti da je ondje.

XXV

Dani su prolazili u mini i tišini, a Ranku i Ani Mariji u sreći i ljubavi.

Bio je već početak prosinca, a profesor Zvonarević pi-sao je iz Zadra da stvar još nije došla na razmatranje vi-šem sudu, te naveo: »Bojim se da i neće prije Božića. Ovdje sam vidio dvaput pravnog savjetnika grofa Her-bera.a

Ana Marija šetala je svakog dana s Rankom, a naj-draža im je šetnja bila do kuće Rankovih roditelja. Premda je bio prosinac, vrijeme je bilo lijepo, a sunce toplo, pogo-tovu kad nije bilo bure. Dva puta posjetili su svoj gaj i ostali dugo u njemu jer su se tu sjećali svojih sretnih časova. Čupali su korov, Čistili ga od lišća koje bi vjetar donio, a od milja su išli od stabla do stabla, te se toliko zanosili da su htjeli brojiti lišće na mirtinu grmu. Bili su sretni jer ni najmanji vjetrić nije mogao omesti njihovu lju-bav, a s njom i sreću. Izmišljali su imena svom budućem djetetu. Ranko je želio djevojčicu.

28S 19 Dragulji i muti 1 289

— Ne, dragi, ja hoću dječaka, lijepog i milog kao Štoje njegov otac, a zvat će se Miljenko.

— Ja hoću djevojčicu, tako dobru i tako lijepu kao ti,a ime ću joj dati Mirta. Slažeš li se, Ana Marija, da sezove po našem cvijetu mirti?

— Slažem se, dragi, ali badava ti želja za kćerkom jerja osjećam da će biti dječak. Naš dječak, sin naše ljubavi,je li, dragi moj?

Pred Božić pošla je Ana Marija da kupi božične darove za svoje najbliže. Za kapetana je pronašla težak zlatan sat i lanac, te dala na njemu napisati; »Spasitelju naše sreće!« Za Lovru i Luču izabrala je vrijedan dar, a Luci je kupila topao rubac da je bura ne propuše kad im svako jutro donosi sve potrebno u kuću. Lijep zlatni sat našla je i za svoga Ranka i za profesora Zvonarevića, a nije zaboravila ni svoje Leopoldine, ni gospođe Duboković. Kad je kapetanu slala dar, poslala je uz put sestri narodno odijelo, majci krasan vezeni rubac, a ocu veliku narodnu tkanu torbu. U pismu je zamolila kapetana da primi od nje uspomenu, a ove darove neka preda njezinima, ali neka ne znaju da su darovi od nje.

Kapetan je došao da joj čestita Božić. Bio je vrlo obradovan lijepim darom. Ništa nisu govorili o njezinima, samo je kapetan rekao:— Toliko sam darove ispremiješao da vaš otac misli da

je dar od majke, majka drži da je od oca, a sestra mislida je dobila dar od roditelja.

— Volim ih, gospodine kapetane, iskreno ih volim. Zašto su se žalili zbog bisera, pa ja ništa drugo ne tražim aoni su tako bogati!

Pogleda Ranka i sretno se nasmiješi:— Čudit ćete se, ali ovog svog miljenika volim iznad

svega.

Poslije Božića Ana Marija otišla je s Rankom na poštu. Došlo je pismo od profesora Zvonarevića iz Zadra, u kojem javlja:»Konačno će u siječnju stvar doći pred sud! Predsjedniku sam Vijeća sve razjasnio i on je uvjeren da je Ana Marija u pravu, ali je dodao:

»Ništa se ne zna do svršetka, jer zasjeda Vijeće trojice.«Dok se vraćala s pošte, susrela se sa sestrom. Ana Marija je prva opazila sestru te je zovnula:— Marija Terezija, Marija Terezija!Ova zastane. Casak se kolebala, a onda pojuri sestri u zagrljaj i reče:— Ana Marija, mila moja Ana Marija!— Pođi, Marija Terezija s nama!— Kako ću, sestro? A majka, otac?— Dođi sestrice, nije grijeh da posjetiš prezrenu se

stru.Ranko je stajao po strani i promatrao sestre, a Ana Marija reče:— Dođi, mili moj, pozdravi se s Marijom Terezijom!— Zdravo, Marija Terezija! Zdravo!Marija Terezija malo zastane, a Ana Marija nadoda:— Da, da, sestro, zdravo, Ranko je moj mili muž.Uhvati sestru za ruku.— Sretna sam, mila moja, veoma, veoma sam sretna.— Idem časak s vama, da pozdravim Leopoldinu.— Da vidiš naš sretni dom i da pogledaš kako sam ja,

uz pomoć Leopoldine i Rankove majke napravih lijepukolijevku za svoga sinčića koga očekujemo.

— Ne sinčića nego djevojčicu, lijepu kao Ana Marija.— Ne, Ranko, ja sam ti rekla, bit će sin.— Dobro, mila, dobro, neka bude Što Bog da, samo

neka si mi zdrava ti i ono što će doći.

290 291

Leopoldina se začudila kad je ugledala Mariju Tere-ziju, a ujedno i obradovala što je može zagrliti.

— Ja sam je vidjela, Leopoldina, i jednostavno sam jedovela da vidi kolijevku moga sina.

Ana Marija joj pokaza svoj dom, a Marija Terezija primijeti da iz svakog kutića viri sreća i zadovoljstvo.

Sestra je gotovo nije ni slušala, već je svaki čas pogle-davala Anu Mariju i Ranka pomišljajući: »Kako su lijepi oboje, kako se vole!«

Ana Marija nije mogla više ničim prikrivati trudnoću, a nije ni trebalo jer joj je taj ures predivno stajao. Nije ispitivala sestru o roditeljima jer je 2nala da joj nisu opro-stili. Samo je vrlo mala iskra nade tinjala u njoj da će joj jednom oprostiti.

— Ovdje moj Ranko uči. Znaš, Marijo Terezija, on ćeići na sveučilište, pa se već priprema! Zar ne, mili moj?

— Da, Ana Marija, ali to ne zanima tvoju sestru, pričaj joj radije o sebi!

— Nju to zanima, ona voli mene, znam ja to. Zar ne,Marijo Terezija?

— Volim te, draga Ana Marija, a život mi je neveseobez tebe. Znaš kako je kod nas, tu smo sada primoraniživjeti, a znaš, što se mora, to je teško.

— I mi bismo već bili u gradu. Moj Ranko bio bi nasveučilištu, ali i mi smo primorani živjeti ovdje, ti znašzbog čega.

— Sad moram kući da majka ne brine zbog mene.— Da, da, Marija Terezija, ugađaj joj, ti si joj sad je

dina ljubav.— Ona još uvijek voli tebe, Ana Marija.— Ja vas također sve volim, ali čim vi ne volite moju

liuhav "knravljam sve. Da li ga i ti, Marija Terezija,

— Zašto, Ana Marija, stavljaš sestru u takav položaj?— reče Ranko.

Marija Terezija kao da je prečula Rankovu napomenute samo odgovori:

— Ne, sestro, ne mrzim ga, nisam ga mrzila ni ondakad te svu mokru držao u naručju i vikao: »Tko hoće bitimrtav, neka dođe da mi je otme!« Bila sam srcem već ondauz vas. Kad sam onog dana, kad smo došli po tebe, vidjelavašu veliku ljubav, postao mi je mio.

— Kako si dobra, draga Marija Terezija!— Vidim da ste vas dvoje uzvišeno savršenstvo lju

bavne sreće i životne radosti.— Pogodila si, sestro, ja sam toliko sretna i držim da

moja ljubav nema ni početka ni svršetka. Sretna sam i presretna što mogu ljubiti njega.

Ranko privine Anu Mariju k sebi. Zaboravio je se-strinu prisutnost te reče ženi:

— Srećo moja, živote moj, ljubavi moja draga, ti vječno drago, milo sunce, svjetlo očiju mojih, rastopit ću se odljubavi za tobom!

Htio ju je po običaju dići u naručaj, ali će Ana Marija iz zagrljaja:

— Ne, ljubavi moja, on znaš, naš sinčić, kuca mi većpod srcem, on to brani. Marija Terezija, ti plačeš? —obrati se sestri.

— Da, sestro, ja plačem nad velikom vašom ljubavi, jatu sreću neću nikad doživjeti.

— Ništa se ne zna, Marija Terezija! — reče Ranko.— Znam ja, Ranko, znam već unaprijed. Nemam ja

narav kao Ana Marija. Kod mene je jači razum negoosjećaji.

— Onda ti potvrđujem da uistinu nećeš, jer ne možešosjetiti božansku sreću ljubavi.

293

— Zbogom, sretnici mili, ja moram poći i živjetiotmjenim životom konlese, da tražim sreću i ljubav međuonima koji su meni ravni. Znaš, Ana Marija, to meni nijeteško ni zbog naših ni zbog moje naravi.

— Onda ćeš i ti biti na svoj način sretna! — rečeRanko.

— Pravo kažeš, Ranko! Sad uistinu bježim. Bojim seda se ne zarazim, jer od vas odišu sreća i ljubav. Ta vašasilna ljubav i njena snaga toliko pale da može izgorjetisvaka otmjenost.

XXVI

Kad se grof, koji je otišao s kapetanom na sud da uloži priziv, prilično kasno vratio na brod, našao je groficu joS uvijek uzbuđenu. Pojavio se u salonu sav utučen i posti-đen, sjeo kod vrata i rekao:

— Zar vi još niste objedovali?Marija Terezija, koja je stajala kod stola između kneza i grofa, reče:— Ne, oče, neprilika za neprilikom, danas opet

taj sud!Grofica je hodala po salonu. Nakon nekog vremena zastane, nasloni se na stijenu i poče neprijateljski promatrati grofa.— Regina, Čuj me, Regina! — reče joj grof Antun

uznemireno.Grofica se trgne te se povuče dublje u kut.— Regina, zašto me gledaš tako strašno strogo,

upravo neprijateljski? — upita je grof.— Mrzim te i prezirem jer si me htio orobiti! Znaš,

orobiti, a ne opljačkati, pokrasti. Orobiti.

___ Prestani, Regina, mislio sam da činim ono što jenajbolje za tebe.

___ To da je dobro za mene! Oh, ti si lud kad mi takogovoriš. — Opet se uhvati za njedra gdje je držala bisere, te reče: — Mene si htio lišiti toga užitka, cara i ljepote! Meni, svojoj ženi, htio si oduzeti najljepše dragulje carstva i predati ih kome? Kome? Jednoj ribarevoj ženi, nekoj Petričićki!

— Regina, ona je naše dijete, to pripada njoj.Grofica se opet razljuti te poviče:— Dosta mi je tvoga razlaganja! Reci što si uradio?— Regina, umiri se, pokazao sam da te volim. Tebi

za volju i ljubav do srži sam se ponizio. Posramljen sampred ljudima, sebe se stidim jer sam pogazio zadanu riječ.

Ustane, približi se ženi i reče joj:— Ne samo što sam pogazio svoju riječ već sam mo

rao zanijekati i ono što sam svojom rukom potpisao. —Sjedne i ponikne glavom, te reče kao da sebe kori: — Da,i to sam učinio! Ispao sam lažac, ja, grof Herber! Sigurnosain to učinio prvi od svoga roda.

— Reci mi Što si uradio, jer znaš da ja od svoga neodustajem! — reče grofica oštro kao da prijeti.

— Samo da bude mir među nama! Sva ta poniženjaŠto sam ti čas prije naveo doživio sam kad sam predao nasudu žalbu da neću izručiti bisere svojoj kćerku, jer seudala za običnoga građanina.

Grofici padnu ruke uz tijelo, a napetost popusti. Ona se lagano približi grofu te mu reče:— Antune, golema strava i neopisivo težak teret pao

mi je sa srca. Takva bol zahvatila mi je cijelo tijelo dabih sigurno poludjela da me u podsvijesti nije držala pomisao: »Ako poludiš, Regina, biseri neće više imati dražiza tebe.« — Okrene se prisutnima te će tiho: — Ovih

294 295

1

nekoliko sati držala me jača bol i veća strava — stid me to i priznati kao majku — da, groznija bol nego onda kad je Ana Marija pobjegla.

— Sad prestani o tome, molim te, radi ljudi na brodu,radi kneza, radi grofa i radi ovog našeg djeteta. — Grofustane te reče usiljeno se smiješeći: — Gospodo, tako je!Tok života zaustavlja se samo smrću, a mi smo živi ljudi.— Obrati se više knezu nego grofu te, još uvijek postiđeni uzbuđen reče: — Naš narod ima lijepu poslovicu: »Tkoima djece, ima radosti i žalosti s njima.« Žalim vas, prijatelji, što i vi zbog naše obiteljske neprilike malo trpite.Evo, na primjer, sigurno ste veoma gladni?

— Ali dragi grofe — reče knez — nije ni spomena vrijedno što ja trpim, iako trpim mnogo, vrlo mnogo. — Knezse snuždi, no digne glavu te nastavi: — Volio sam i jošuvijek volim Anu Mariju, a slika naših zaruka ne izlazimi nikako iz sjećanja.

— Gospodo, izvolite, sve je spremno! — javi se MarijaTerezija.

Razgovor se uz jelo nije razvijao, samo je grof Georg, kao i uvijek, hvalio jelo:

— Izvanredno! Sjajno! Kakav ukus!Grof je mnogo pio i upravo silio i druge da piju, te

je društvo nakon pića malo oživjelo. Kapetan se vratio kad je objed bio gotov, te će ulazeći:

— Ja sam jeo, samo ću vam se pridružiti uz ovo dobrovino.

Kao da -:-e ništa bilo, on poče ispitivati što su jeli,te

> još bolje kod jednog prijatelja, a da ste, ■>m, jeli biste po domaćem. ;e, gospodine kapetane, vratiti jer nisam og stanja grofice.

___ Vidio samt A da bi se izbjegla katastrofa, predložiosam žalbu, premda sam na strani vaše kćeri — reče kape-tan povišenim glasom te će grofici: — Dakle, nama, gospo-đo grofice, nije suđeno da napustimo Šibenik.

— Sto, zar ne putujemo? — upita grofica preplašeno.— Da, Regina, to jest, nekoliko dana moramo ostati,

tako mora biti zbog žalbe — reče grof rastreseno. — Sveću ti u tančine ispričati.

— Gospođo grofice, neće nam biti dosadno. Ići ćemona izlete, loviti ribe, rakove i spužve pa, ako želite, i bi-sernice, ja se u sve razumijem.

— Hvala vam, gospodine kapetane, vi pričajte i zabavljajte se, a ja idem malo leći da se umirim i ojačam.

Grofica se povukla u svoju kabinu, a drugi su ostali da piju vino i kavu. Marija Terezija promatrala ih je neko vrijeme, a osobito joj je bila čudna gospodična Elza koja je cesto držala čašu, pila i govorila:

— Pa naravno, to se razumije samo po sebi.Nitko se nije na nju osvrtao, ali kad je počela klimati

glavom, a pogled joj postao mutan, odvela ju je Marija Terezija u njezinu kabinu. Ležeći u krevetu, govorila je gospodična Elza:

— Koliku je prašinu uzvitlala ta naša Ana Marija svojom egzotičnom ljubavi. I ja sam voljela i bila voljena, alijednoga dana zbogom Elza, zbogom i nikad više! MarijaTerezija, oprosti, dijete, ali ja sam danas malo previše guc-nula onog dalmatinca. Ali nisam pijana, nisam, samo mesmotalo to divno vino.

— Vidim, gospodična, vidim, samo se odmorite!— Da samo malo, jedan časak, evo mene . ..Zaspala je sva preplašena što je u vinu zamalo odala

tajnu svoje ljubavi.Marija Terezija vrati se u salon. Upravo je s užitkom

297

promatrala kako se zabavljaju njezin otac, knez, grof i ka-petan.

Sutradan je grofica izišla na palubu te je šetajući raz-mišljala: »Moramo ostati, jer je sud zabranio da krenemo odavde dok viši sud ne riješi čiji su biseri.« Trgne se te kao izvan sebe reče: »Moji su, moji i moji ć"e ostati! Ko-lebala sam se da ih dam kneginji od Macklenburga, a kako bih ih dala jednoj Petričićki? Ne dam ih živa iz svo-jih ruku, toliko ih volim, tako ih strastveno obožavam, tako me dragaju i miluju da ću uz njih pomalo zaboraviti na svoje izgubljeno ljubljeno dijete.«

Život na brodu tekao je mimo, te je bilo malo uzru-javanja jedino onog dana kad su odlazili knez i grof Ge-org. Knez je govorio:

— Moja vlada javlja da su zaruke razvrgli uslijed bolesti zaručnice. Ja više nisam zaručnik Ane Marije.

Grof Georg je dodao:— Grofice, ja se nadam da ću se vratiti. Samo je jedna

Marija Terezija, a ona je tako dražesna!— Ja sad ne marim ni za što, dragi grofe — reče gro

fica Regina — samo čuvam svoje blago. Ah, dragi mojibiseri! Borit ću se, grofe, i zbog toga nisam sposobna darazmišljam o budućnosti moga djeteta.

Odvjetnik je Često dolazio na brod i najviše razgova-rao s groficom. Uvjeravao ju je da će zahtjev Petričiće-vih biti odbijen i da će biseri svakako ostati u grofičinu posjedu.

Grofica se tome veselila te se hvalila pred mužem i ka-petanom:

— Odvjetnik kaže, da ćemo uskoro otputovati, stvar jesigurno dobivena.

— Dobro, Regina, kako god sud riješi, ja se pokoravam. Radi tebe se veselim, neka ti ostanu biseri, ali već

298

sam ti rekao, Regina, nekoliko puta: pravo je na strani naše Ane Marije.

— Ja sam ti, Antune, isto tako rekla i potvrđujem daje na strani Ane Marije, ali ne i gospođe Petričić.

— Dobro, Regina, nećemo sad razgovarati o tome, dosta je bilo, ali pripremi se na najgore! Razumij me, ja,tvoj muž, neću ti dirati u bisere, obećao sam ti to, dapačesi me vezala zakletvom.

— Hvala ti, Antune, znala sam da si dobar, ti si mojdragi, dobri suprug!

— Jesam, Regina, da, jesam, dobar sam. Ali sam uvidio i uvjeren sam da sam Čovjek bez energije a što je najgore, nemam jake volje. Regina, pogazio sam riječ, a timeizbugio i svoju čast.

— Šuti, Antune! Pred kime si je izgubio? Kome si zadao riječ? Da li su ti ljudi grofovi i plemići, ravni tebi?

Kapetan pogleda groficu:— Istina je, nisu plemići.— No, vidiš, i kapetan to tvrdi.— Da, grofice — reče kapetan — no ako nisu grofovi,

časni su i pošteni ljudi.Grofici je bilo malo neugodno, pa slegne ramenima,

mahne rukama i reče:— Ja nisam mislila, gospodine kapetane, da su nepo

šteni.— Tebe, Regina, — reče grof Antun — naš odvjetnik

uvjerava da će stvar biti povoljno riješena u našu korist?— Da, Antune, on dapače tvrdi da je sve poduzeo i

da je u tome uspio.— Dobro je, ali recimo da tamošnji sud potvrdi osudu

ovoga suda?Grofica pogleda grofa otvorenih očiju i usta.— Kako onda, Regina?

299

— Ne, ne, neću, ja ne znam, nemoj me plašiti!— Rekao sam: ne, ali sud će ovaj put, Regina, biti ne

umoljiv.— Da, da, grofice — javi se i kapetan — ne zastaje on

pred plačem i prijetnjama.Grofica problijedi i upita:— Gospodine kapetane, zar nema i nad ovim sudom

još koji viši sud?— Nema u ovoj stvari, gospodo grofice.Grofica ustane te odlučno reče:— Sto da strahujem kad znam da će biti sve kako tre

ba. Ali, opet vam kažem: Ja ih ne dam sa svoga tijela.— Uzet će ti ih viša sila!— Strašno, ah, strašno! Zašto mi, nakon tolikih patnji

to govoriš, Antune?— Moram, Regina, to mi je dužnost. Bisere ćemo mo

rati predati, pa makar ti izgubila i život, ja ti neću moćiviše pomoći. Da, dobro si rekla: strašno! A bit će još strasnije! — Grof se obrati kapetanu: — Vi znate oporukumoje prababe, vama sam je već pokazao.

— Da, čitana je i na sudu.— Baš zbog toga, a vi ste u sve upućeni, vi jamčite da

će brod ostati u Šibeniku dok smo god mi na brodu.— Sve ja to znam, gospodine grofe.— Meni je pred vama neugodno jer izgleda kab da ja

mislim prevariti svoju kćerku. v

— Kako bih rekao, gospodine grofe, to su vaše stvari,■ja se u to ne miješam, ali sam uvjeren da ćete se nalogusuda pokoriti.

— Znam Što biste htjeli reći, ali se ustručavate. Nije nipotrebno. No kad sud dodijeli bisere mojoj supruzi, ja ćudati svojoj kćerki novaca za odštetu. Stalo mi je da me držite poštenim čovjekom.

___ Razumijem vas, gospodine grofe.— Drago mi je, kapetane, ali moja supruga obožava

taj obiteljski nakit, pa ne želimo da on dođe u ruke osobama koje su ispod našeg društvenog položaja.

Grofica je nestrpljivo gledala muža te će srdito:— Sto si tako sitan i upravo kukavan, Antune? Što se

ispričavaš gospodinu kapetanu? On je čuo i vidio sve, aja ti opet kažem: Ja ih ne dam, i nema te sile koja će miih oduzeti!Grofica ustane i ode na drugi kraj broda. Kapetan se ispriča poslom, a grof Antun pode za groficom te joj reče: —- Zašto se odmah uzrujavaš, Regina?

— Sto se ti toliko ispričavaš tome kapetanu? Timu time upravo priznaješ da je pravo na strani AneMarije.

— Regina, opet počinjemo o tome! Mene će uništiti taborba s djetetom i to čekanje na odluku višeg suda. Regina, ja je još ne mrzim, premda je strašno ponizila rodHerberovih.

— Tko ti kaže da je ja mrzim? Ja ću je polako zaboraviti jer smatram da nije vrijedna naše ljubavi, ne bismoo njoj smjeli ni govoriti.

— Ja to izbjegavam, Regina, ali me ti nagoniš na totim biserima.

Grofica se sva izobliči i reče:— Kako mi smiješ tako reći: ti biseri! Vrijeđa me, boli

me ta riječ i ponizuje. Ti biseri!Grof priđe bliže i nježno zagrli ženu:— Draga moja, sve ću ti učiniti što želiš, prodat ću

pola imanja, svaku želju, znaš, Regina, svaku ću ti željuispuniti, sve smiješ zaželjeti i svaku pomisao možeš sebiudovoljiti.

Grofica se odmakne od muža, pogleda ga i naglo reče:

300 301

— A što zauzvrat želiš od mene, Antune? Govori!Znam, hoćeš da joj oprostimo i da njega priznamo zasina.

— Ne, Regina, ne mogu ja gaziti tradiciju grofova Her-berovih.

— Pa onda, Što drugo?— Regina, svršimo sa svim tim, otputujmo odavde!— Ja sam za to, Antune, ovoga Časa! — reče grofica

veselo.— Možemo, Regina, još danas, daj se žrtvuj i predaj

ono što stvarno pripada Ani Mariji!— Odlazi od mene, Antune, i ne govori mi to nikad

više! Ne dam, i opet ti ponavljam, ne dam, pa kud pukloda puklo! Oni su moji i do smrti će ostati moji.

— Kako si znala Što ču reci?— Neču ništa više da čujem. — Zatvori uši te ponovi:

— Zabranjujem da mi govoriš o tome!— Sad ću ti reći poslednji put, Regina! Znaj, svega je

i meni dosta, ja neću poduzeti ništa više, dobiješ li ili izgubiš na sudu!

— Sramota je što tako govori jedan grof Herber, tajnisavjetnik njegova veličanstva kralja! Zar je nama potrebnonatezati se s ovim sudom? Tebi, grofu i vlastelinu? Uradinešto, pokaži se tko si i što značiš.

— Ne mogu, Regina, i neću, jer mi to ne leži u naravi.— Neću ih dati, znaj.— Hoćeš, ako sud odredi!— Radije ću ih baciti u more, neka svrše gdje su

svršili i kraljičini ako već ne budu moji!— Možeš, ali sud će te zatvoriti, a ja ti se kunem da

ću dati sve sudu što traži, pa makar ostali i siromasi! Ništa me neće smetati sramota Što će grofica Regina Herberbiti zatvorena.

Grofica je dugo gledala muža, puna grožnje, i strave, te mu reče:

— Zar bi ti, Antune, uistinu dao da mene ovi divljaci,ovi nitkovi strpaju zatvor?

— Kunem ti se grobom svojih pređa, ako učiniš ištašto zakon brani, mirno ću to gledati.

Zašutjeli su. Napokon grofica reče:— Dobro, Antune, što si mi to otkrio!I ode od njega.

XXVII

Božić su proveli tiho i mirno, nije bilo nikakvog oso-bitog veselja, ali nije bilo ni zadjevica. Jedino je grof bio raspoložen. Pričao je kao što govori čovjek koji vjeruje da je svojim riječim popravio naneseno zlo, te time oprav-dao sebe i grižnju svoje savjesti.

Grofica je bila Šutljiva i mrka. CeŠće je pogledavala grofa te sama sebe pitala: »Otkud je smogao toliko odluč-nosti i snage te se zakleo grobovima svojih preda? To je učinio prvi put, strah me, mogao bi održati riječ.«

Na Božić je grofica ostala na brodu, a grof otišao sa kćerkom u crkvu. Na povratku grof reče kćerci:

— Marija Terezija, ono nam ususret dolaze oni, je li?Ah, dijete moje, vratimo se, ne znam, ne smijem ih susresti!

— Dobro, oče, prođimo ovuda.— Da znaš, dijete, kako sam se uzrujao! Zašto sam

takav? Pa ja sam ipak grof Herber.— Ne znam, oče, Što da vam na to odgovorim, vi znate

Što činite.

I

302 303 I

Znar| sina.

bero

vesel

ono š

više!

da pu

— Zi

i me gubiš

savjenatez nešto, i

svršili i|

ću dati šta mebiti zat\

302

___ Marija Terezija, je li da je ona predivna? Oh, i — Dobro, dobro, gospodine doktore.naše izgubljeno dijete! — Bilo je već sve aranžirano za nas.

___ D3) očei oni su oboje divni, milina ih je gledati. — Je li već sve svršeno u našu korist?— Zašto se to baš meni moralo dogoditi? Bože nn Odvjetnik se silom nakašlja i reče:

zbog čega si me kaznio? Ja mislim da nisam tako a _- još nije, gospođo grofice.Kako bih bio presretan otac da je udata za muža rav — A hoće li biti, to mene zanima, doktore,sebi! Moje drago nesretno dijete, kako te samo lijepo r — Bilo bi već sigurno da se nije umiješao onaj profe-to tvoje materinstvo! 'r Zvonarević.

___Da> oče, lijepa je i u tome. Ja bih je od drage — Kako umiješao?najradije grlila i milovala, a oči mi se nikad ne bi zasii — Upoznao je predsjednika suda s cijelim predmetom,gledajući ih. Gledajte, OČe kako se lijepo i milo smij<ovaj je odredio drugo vijeće da riješi tu stvar.jedno drugome i kako je on pažljivo vodi! — Sto to znači, gospodine odvjetnice? — Grofica usta-

Marija Terezija se zamisli, ne skidajući pogleda s nj te napravi dva-tri koraka po salonu, problijedi i ponovi:___ pa ^ si kontesa Herber! - Sto to onda znači? Znate li vi koliko je to važno za— Jesam, oče, znam, ali oni nas ne vide. sne?___Molim te, dijete, majci ne reci ništa o tome, ona — Gospođo grofice, ja sam sve poduzeo, trudio sam

opet strašno razd'ražena, pa bi bila još više. . ali što nije u mojoj moći, nije! — Pogleda groficu i reče— Opažam ja to, oče! Budite bez brige, previše vole: — Sud je konačno ipak sud.

svoju majku da bih je žalostila! Grofica se *&<xi i reče lagano, riječ po riječ:O polovici siječnja na brod je došao odvjetnik sa — Onda bi to moglo za mene ipak propasti, liom da

govori s grofom i groficom. Grof će mu odn — Moja je dužnost, gospođo grofice, da vas na to pri-, , ivim.

nakon pozdrava:— Vrlo ću rado isplatiti svako vaše potraživanje, Grofica opet sjede, uzdahne i reče:

ne želim o toj stvari ništa više čuti! Sve sam prepustio s1 — Strašno, strašno, a ja sam bila tvrdo uvjerena da ćejoj supruzi. d riJeiiti »i sP°r u n»ju korist.

Ispriča se da mora na poštu. Grofica se obveselila < — Kažem vam, radije računajte, gospođo grofice, kaovjetniku jer je vjerovala da je donio dobru vijest. je proces za vas izgubljen.

— Baš sam se ujutro vratio iz Zadra. More je t Grofica opet pogleda odvjetnika te kao izvan sebe. . . ■ ■ i t a -

vrlo nemirno, ali sam se zuno, da vam javim. __— Onda je sigurno vrlo dobro za našu stvar, gospod Recite mi otvoreno: možda je već gotovo?

odvjetnice. J°Š nije' 8°sP°đo grofice, poštenja mi!

— Sjajno je stajalo, gospođo grofice. Tajnik je vij — Dobro, gospodine doktore, pa zar nema nekoganaš čovjek, ja sam sve uredio, nisam štedio. 'Je Jačl od t0S vašeg višeg suda?

D«gu!ji i struri I305304

— Predsjednik je vrlo korektan i nepristupačan sudac.— Briga mene za njega, recite mi tko može utjecati na

sud!— Budući da Dalmacija spada po carevinsko viječe u

Beču, to svakako iz Beča može doći uputa, dapače i pritisak na sud.

— Zašto mi to niste prije rekli? Ja imam u Beču odlične veze, te sam uvjerena da će oni sve poduzeti da sespor riješi u moju korist.

— JoŠ nije kasno, gospođo grofice.— Ne dao Bog da je kasno jer je to za mene životno

pitanje.— Rekao sam vam svoje. Grofice, budite spremni na

najgore!Odvjetnik ustane te se ispriča da se ne osjeća dobro

od puta po uzburkanom moru.Grofica je ostala sama i vrlo uzrujana. Odvjetnik ju je

strašno uznemirio i prepao. Razmišljala je: »Pripremite se na najgore! To je rekao. Grozno, neću na to ni misliti, neću, ali moram, previše mi je stalo do tog mog blaga. Da, obožavam ga, osjećam, ulazi mi u krv, a preko krvi širi se u svaku česticu tijela. Moram pogledati bisere, osjećam potrebu da ih vidim i pomilujem, goni me neka sila snaž-nija od želje žednoga da se napije vode.«

Ode iz salona u svoju kabinu, otvori ormar, izvuče bi-sere i stavi ih sebi na vrat, te se stane milovati njima i opet promatrati zrno po zrno.

Uto ude Marija Terezija u njezinu kabinu. Reče joj, da se otac vratio iz grada. Grofica spremi veoma nježno bi-sere, dođe u salon i nakon kratke stanke upita muža:

— Antune, imamo li mi u Beču novaca?Grof je radosno pogleda te joj smiješeći se reče:— Kako ne, draga Regina, koliko god želiš!

— Nije mi potrebno mnogo, Antune, samo dvadesettisuća forinti.

— Oho, Regina, pa to i nije baš malo. Ali ništa, milamoja! Rekao sam ti, budi vesela, udovolji si svakoj želji.

— Lijepo te molim, Antune, napisi dvije doznake podeset tisuća forinti.

— Sutra ću ti pripraviti! Ili ne, evo začas ću napisatina Gradsku bečku banku.

— Antune, jednu ispostavi na grofa Trieglera, a druguna baruna Kirschnera.

— Rekao sam ti, draga, da ću ti svaku želju ispuniti,ali držim, ako želiš što nabaviti, da ćeš preko ove dvojicevrlo mnogo platiti.

— Dao si mi, Antune, slobodu, pa se ne miješaj umoje nabave!

Odmah nakon večere grofica se povuče. Dugo u noći kod nje je gorjelo svjetlo. Dugo je razmišljala dok nije sko-vala plan i stvorila odluku, te sastavila pisma:

»Dragi grofe Triegleru!Kad mi je bilo najljepše i kad sam življela bez ikakvih

briga i neprilika, često sam mislila na naše zajedničke za-bave u Beču, a vaša srdačnost ostala mi je u najugodnijoj uspomeni. Nisam lani u to doba ni pomišljala da ću do-živjeti strašnu tragediju sa svojom Anom Marijom. Moje je nesretno dijete žrtva obmane prostog i primitivnog mla-dića, te je još i danas pod njegovim utjecajem.

Već sam dugo sumnjala, a danas sam pouzdano do-znala da taj mladić nije sasvim normalan.

On mene najviše mrzi zato što sam ga pokušala pro-goniti zbog otmice moga djeteta. Nije mi stalo Što me, mrzi, ali mi ugrožava život. Ja ovdje moram ostati zbog procesa čiji ishod očekujem. Danas sam se obratila ba-runu dru Hugi Kirschneru za intervenciju u mome procesu.

306 307

A vas lijepo molim, dragi grofe, da zaštitite život vaše dobre znanice od ovoga divljaka! Molim vas da pošaljete ovamo četiri-pet povjerljivih ljudi da mi stoje na raspola-ganju u svemu Što će mi trebati.

Ujedno ih u sve uputite, a bilo bi dobro i da su opskrbljeni posebnim opunomoćjima za slučaj potrebe. Znam da nije potrebno da ja, slaba Žena, upućujem zna-menitoga šefa tajnoga redarstva naše prijestolnice u Beču.

Prilazem vam doznaku na deset tisuća forinti. Dajte ljudima za put, a drugo podijelite među potrebne siro-mašne aristokratske obitelji!

Očekujem hitnu pomoć i spas od svoga dragog prija-telja. Vaša odana Regina grofica Herber.«

Drugi list je napisala barunu Kirschneru:

»Dragi barune!Poznato vam je kakvu sam tragediju doživljela sa svo-

jom kćerkom, koja je pala žrtvom jednoga mladića, stid me priznati, običnog ribarskog lovca bisernica. Poznati su vam moji biseri za koje sam se preplašila da ne počnu gu-biti sjaj, te sam od svibnja pa gotovo dosada posvetila svu pažnju da im poljepšam sjaj, a to znači čar i ljepotu.

Vama je sigurno poznato da se za moje bisere intere-sira Njezino Veličanstvo naša carica i kraljica Jelisava. Moja kćerka, koja je sasvim u vlasti toga mladića, traži putem suda te moje divne bisere. Kotarski sud dodijelio joj je te bisere na temelju nekakve oporuke naše prababe. Ja sam apelirala na viši sud da tu presudu poništi. Ćula sam od svoga odvjetnika da su suci skloni da osudu po-tvrde u korist moje kćerke, a to zapravo znači, ne u njenu korist, već u korist ovih ribara koji su očarali moju kćerku.

Stvar se nalazi u Zadru i za mene je vrlo hitna. Uvje-

308

rena sam da ćete se vi, dragi barune, zauzeti da taj nakit ne dođe u ruke ovim otimačima.

Ovom zgodom prilazem vam doznaku na deset tisuća forinti da ih podijelite potrebitima. Nadam se sigurnoj j brzoj intervenciji, što znači zaštiti našega staleža pred gi abljivcima.

Mnogo će vam za sve to biti zahvalna i ostati vaš vje-čiti dužnik vaša

Regina grofica Herber.«

Uzdahnula je kad je ta pisma završila kao da joj je odlanulo, a neka sigurna nada zrcalila joj se na licu.

Ustala je i izišla na palubu. Sve je mirovalo, samo se čulo kako sitni valovi udaraju o brod. Grofici se činilo kao da valovi kore brod zapljuskujući ga, te je razmišljala: »Nećemo vam dugo smetati, vi nemirni valovi, uskoro ćete moći ploviti nesmetano do obale i ondje se razbijati. Da, imate pravo, predugo smo tu usidreni i ograničujemo vam slobodu. Otkad smo već mogli otputovati! Oh, kako sam bila nesmotrena te se toga prije nisam sjetila, ja koja imam tako moćne prijatelje! Oh, lude li mene! Svemu je kriv taj moj muž! On jest i ostaje slabić i mekušac. Hoće sve samo bez buke i uzrujavanja, a zakon mu je iznad svega. Kakav zakon! Kakav sud! Zar taj privincijski sud da je mjerodavan grofovima Herberovima? Kako se samo nisam prije sjetila grofa i baruna! Nije mi baš nikad bilo milo društvo tih tituliranih grofova i baruna, uvijek su u nekoj neprilici ili pomažu još bjednije. No sad su mi dobro došli. Za njih je deset tisuća forinti golema svota, a za nas je to sitnica. Ne mogu dosta nažaliti što to nisam već prije uradila!« Bura je počela jače puhati te se grofica zakopča i sama sebi reče: »Godila je hladnoća tvojim upaljenim živcima, Regina! Ali sad se povuci pred burom!« Sjede na-

309

čas, zamisli se i uzdahne: »Sve će biti u redu! Moji prija-telji znaju da su grofovi Herberovi uvijek široke ruke, da znaju Što to znači: vječno će te zadužiti.« Najednom naglo ustane, lice joj se ukoći, vrućina joj prođe cijelim tijelom, a usta prošaptaše: »A što ako je kasno!? Ako sam zakas-nila? Ne, to ne može biti, ne, to se neće i ne smije dogo-diti!« Ali drugi joj glas iz nutrine reče: »Sve može biti, Regina, evo vidiš, sve! Jesi li prije nekoliko mjeseci mislila da će te moriti ovakve brige?« Sva protrne, obriše "znoj sa Čela te se sruši na stolac, a grozni vapaj provali joj iz grudi ju: »Ne dam, ne dam ih živa iz ruku!«

Sjedila je skrušena na stocu, a brada joj se doticala grudi. Razmišljala je dugo, očima kružila po sobi kao da se nekoga boji, te sama sebe uvjeravaše: »Zaklinjem se sama sebi, moru i nebu, da ih ne dam iz ruku!« Šutjela je dosta dugo, a onda prozbori: »Ne dam ih njoj! Ne dam ih njima u ruke! Jedan po jedan vratit ću ih moru, pa makar me to stajalo i života.« Zgrozi se i podigne ruku prijeteći, te će riječ po riječ, kao da viče iz svega glasa: »Živjela sam kao grofica i neću se dati ovim divljacima! Radije ću umrijeti kao grofica. A mrtvu se neće usuditi dirati. Ne dam ih!«

Sjede za stol i užurbano poče prekopavati po papirima. Duboko je disala te isprekidano reče: »Evo i tvoje adrese, da, neka mi pošalje, samo brzo, brzo!« Počela je pisati i glasno govoriti što piše:

»Grofica Ilonka Feketv — BudapestDraga grofice! Lani na balu u Pešti, kad sam vas pi-

tala od čega vam se oči onako divno sjaju, a tijelo vam je tako gipko i željno života, kazali ste mi da umjereno uži-vate opasan otrov, arsen. Nisam znala da ću ga tako brzo trebati. Prilazem vam sto forinti te vas lijepo molim, draga grofice, da mi to hitno pošaljete. Liječnik mi kaže da mi

je to potrebno i da mi je život u opasnosti. Mjesto gdje Živim malo je, pa toga ovdje nemaju.

Vaša Regina grofica Herber.«

Sjeti se nečega, udari se rukom po čelu te će kao da samu sebe kori: »Moram se i njega riješiti. Istina, dao nam je savjet da se Žalim na viši sud, ali sigurna sam da je na njihovoj strani. Da, on nije poželjan! Samo, kako li se ono zove? Da, znam, kapetan Marko JeliČić! Neka ga pre-mjeste, on previše zna. Sumnjam u njega. Nije on nama, a osobito meni, odan i iskren. Još moram postići da admi-ral Kramer i to provede.«

Nasloni se na stolić i stade pisati:

»Dragi admirale!Vaš je brod još usidren za nas. Biseri su divni, samo

ne znam hoću li ih moći pokazati ove sezone na dvorskom plesu Njezinom Veličanstvu našoj kraljici. Imam na vas jednu molbu. Na brodu je zapovjednik kapetan Marko Jeličić. Budući da je predugo ovdje u Šibeniku, upoznao se s mnogim građanima, što nam nije nipošto drago. Li-jepo vas molim da ga zamijenite nekim drugim. Uveliko biste me zadužili da to učinite odmah, jer ne mogu više podnositi njegovu prisutnost. Nadam se da se nećemo dugo ovdje zadržavati, te se veselim Sto ću vas moći po-zdraviti u vašoj rezidenciji u Puli.

Vaša odana grofica Herber.«

Ustane, složi pisma i pogleda na sat. Bilo je dva sata iza ponoći. Pomisli: »Kako je kasno! Koliko se radujem što sam sve ovo uredila, ali sam i umorna, jedva se držim na nogama. Ljutim se na samu sebe Sto sve to ovako proživ-ljavam. Neću više, moram biti jaka i spremna na borbu.«

310 311

Sutradan je grofica ustala rano i požurila se da što prije pošalje sva četiri pisma. Do Božića je bila smirena te se nije uzrujavala, već je strpljivo iščekivala događaje.

Kapetan joj je čestitao Božić, ali joj nije spomenuo dar što ga je bio dobio od Ane Marije. Grofica je primila čestitku, ali nije imala snage da bude srdačna s njim kao prije, a osobito ju je smetalo što mu nije mogla gledati u oči.

XXVII

O polovici siječnja stigao je kapetanu Jeličiću poziv da se javi u Puli.Kapelan nije mogao sebi rastumačiti admiralovu odluku. Bilo mu je vrlo žao, jer je vrijeme u Šibeniku proveo da ne može ljepše i bolje. Grof ga je

uvjerljivo i iskreno tješio da će to biti samo na kratko vrijeme.Već drugog dana kako je kapetan otišao stigao je novi zapovjednik, kapetan Megler, rodom iz Štajerske. Grofica ga je dočekala vrlo srdačno te se veselila

što je stranac, po odgoju Nijemac. Bila je upravo radosna što joj je početak dobar, te je bila uvjerena da će se sve svršiti po njezinoj želji.Da bi se kapetanu što više svidjela, grofica je ostajala u podne i navečer u njegovu društvu. A kad bi ostala sama s mužem i kćerkom, nije se mogla

nadiviti kapetanovoj uglađenosti.— Istina je, Regina, kulturan je, fin, veoma uljudan,

ali bih s kapetanom JeliČićem bio mnogo sigurniji na moru.— To ti govoriš zbog toga što je Jeličić rođen na moru.

Ali svaki kapetan, kad svrši sve ispite, sposoban je daupravlja brodom.

— Svakako, Regina, ne moraš u to dvojiti, do Pule ćenas i kapetan Megler sigurno dovesti.

Grof pogleda ženu i kćerku te reče:— Samo da to bude što prije!— Bit će, Antune, uskoro, ništa se ti ne brini!Zastane jer je mužu gotovo priznala da je kapetan Jeli-

ličić smijenjen na njezinu želju.Kapetanu Megleru godila je grofićina pažnja. Bio je upravo presretan i trudio se da joj svačime ugodi.U drugoj polovici siječnja, jednog kasnog popodneva, najavio se odvjetnik. Grof je bio s kapetanom u gradu, a grofica odmah pošalje Elzu da zamoli

gospodina doktora Purića da je časak pričeka.Odvjetnik je šetao palubom gore-dolje, svaki je čas zastajkivao i razmišljao: »Kako mi je izmakla masna zarada! Ne, nije se dobro unaprijed veseliti, a još

manje računati sa zaradom koja ti nije u džepu!«Grofica dođe neopaženo pred njega:— No, doktore Puriću, što ima nova?Doktor Purić se trgne:— Propalo je, gospođo grofice, sud je dosudio bisere

vašoj kćerci.Grofica problijedi, zastane, uhvati se nikom za naslon i upita:— Zar je sve izgubljeno?— Sve, gospođo grofice! Osuda je pravomoćna i ne

mamo mogućnosti apelacije4.— Izgubljeno, zar uistinu izgubljeno?— Da, gospođo grofice, pomoći više nema, bisere mo

rate predati.— Ali ja ih ne dam!— Morate, grofice, sud je neumoljiv, a oni koji će iz

vršiti nalog suda skloni su gospođi PetriČić.

312 313

— Nemojte mi spominjati to ogavno ime!Grofica ustane i, gledajući odvjetnika, promrsi kroza

zube:— Ne dam ih!— Morate, grofice!— Sto moram? Tko će se sa mnom uhvatiti ukoStac?

Ja sam grofica Herber.— Sud se ne obazire na to, grofice!—Prestanite, gospodine doktore! Kažite mi ito da

uradim, kako da spasim bisere!— Perem ruke, grofice, ne mogu vam pomoći.— Ja ne tražim vaše pomoći već samo savjeta.— Ne mogu vam ništa savjetovati! — Posuti i tiho

doda: — Dao sam vam savjet da se obratite ministarstvu uBeču, ali su vaši prijatelji zaboravili na vas.

— Nisu, ne vjerujem u to.— Onda su zakasnili. Kažem vam trijezno i mirno da

se tu ne da ništa učiniti. Morate se pokoriti sudskomnalogu.

Grofica će satrveno:— Dakle, kažete, moram?— Svakako morate.— Hvala vam, doktore, niste mi više potrebni.— Gospođo grofice, samo još nešto!Grofica otkloni rukom, okrene se i zaputi u kabinu. Odvjetnik poviče za njom:— Sporazumite se sa kćerkom! — I povrijeđen Što ga

grofica tako otpušta, doda zajedijivo: — I s njezinim mužem Rankom, oni jedini mogu odustati.

Grofica se naglo okrene, a iz blijedog lica sijevali su mržnja i prezir:

— Vi ste poludjeli, doktore Puriću! Ja sam grofica Re-gina Herber.

314

Odvjetnik se nakloni te se spusti s broda u Čamac. Bio je ljutit jer se osjećao uvrijeđen. Odveze se u grad.

Grofica sjedne u kut kabine, nalakti se i poluglasno poče govoriti: »Izgubljeno! Propalo! Oni su se usudili od-biti moju žalbu i uvažiti njihovu! Kako to da barun Kir-schner nije ništa poduzeo? Zar se to usudio učiniti meni? Koliko sam ga puta izbavila iz neprilika, pa ni sad nisam bila sitničava! Deset tisuća forinti, to je golema svota za propaloga baruna. Užasno! Očajno! Ja sam propala! Mo-rat ću se pokoriti ovim ljudima za koje znam da me pre-ziru. Strašno, ah, grozno! Ja to neću moći preživjeti. Moje drage, divne, božanstvene bisere, koje ljubim i obožavam, morat ću predati u njihove ruke!« Ustane, stegne se ru-kama oko ramena, zanjiše cijelim tijelom te poviče kao da se s nekim bori: »Grozna misli, Sto me mučiš? Zašto mi razdireš dušu i srce? Odlazi od mene!«

Marija Terezija čula je zapomaganje grofičino te dođe u njezinu kabinu, sva preplašena, i upita je:

— Majko, zar opet neprilike? Možda vam mogu, majčice pomoći?

Grofica se baci u naručaj kćeri te će naričući:— Ne možeš ništa, dijete moje milo, propala sam, visi

sud potvrdio je osudu, biseri pripadaju njoj.— Majko, majčice, umirite se, nije to volja vaša ni

očeva, već više sile, pa joj se moramo ...Grofica odgurne kćerku od sebe i poviče:— Ne dovrši to što si htjela reći! Nema za mene više

sile! Ja ih ne dam!Hodala je po maloj kabini, korak lijevo, korak desno,

zaustavljala se kod pojedinih predmeta i naricala bolno:— Propade draž moga Života, milovanje i draganje

koje mi je godilo i tijelu i srcu, i burkalo mi krv! Dragi,sjajni moji dragulji! Njih da se odreknem? Da ih moje oči

315

više nikad ne vide, a tijelo moje ne osjeti, ruke moje ne opipaju?Preplašeno pogleda oko sebe te sva izbezumljena stade zvati kćer:— Marijo Terezija, ja ih neću dati, pa stajalo me to i

života!— Majko, majčice, zašto govorite tako strašne riječi?

Kako možete, ljubljena majčice, tako nešto reći? Vaš životviše vrijedi nego sve blago ovoga svijeta. Osvijestite se,majko!

— Svjesna sam, dijete, svega što govorim. Ovi su biseridio mene same, i ja ih sad neću dati njoj, jer ona ne pripada više nama. Ponavljam, ne dam ih zato što ih nikadviše ne bih mogla vidjeti.

— Majko, to će se već nekako urediti, nemojte zdvajati!

— Kako da ne zdvajam?. Pa to je gotova stvar! Odvjetnik mi je došao reći. Hulja, nitkov i on! Znaš li Što mije viknuo?

— Nisam Čula, majko!— Doviknuo mi je: »Otiđite do svoje kćeri i njezina

muža, njih molite, samo oni mogu odustati od toga!« Zarja da se ponizim, da molim one koje prezirem? Ne, neću.Opet ti kažem, dijete, ne dam bisera, bacit ću ih radije umore, a onda idem u smrt.

— Majko, umirite se! Dosta je tih strašnih riječi! Mismo bogati, otac će pristati da ja odem do Ane Marije, pada se s njom nagodim, prepustite to meni, majko!

— Ne smiješ se ni ti poniziti! Oh, ne znam što da kažem, iscrpljena sam.

Grof Antun uđe u kabinu. Na licu mu se vidjelo da je dobro raspoložen, a u ruci je držao oveći omot.— Sto je, zaboga, opet, Regina?

316

Grofica je šutjela, i nije ga ni pogledala. Grof se obrati kćerci, a ona reče:— Majka je zapala u očaj. Sud je odbio žalbu i biseri

se moraju predati Ani Mariji.— Ja tu ništa ne mogu. Sud je sud, a ja sam se pred

sudom obvezao — reče oštro, kao da zamjera — to je poruka predaka grofova Herberovih i biseri su njihovo prastaro vlasništvo.

Grofica podigne glavu i pogleda upravo strašnim pogledom grofa, te ga upita riječ po riječ:— Sto si htio tom tvojom prijetnjom?— Ništa, Regina, htio sam samo reii da sam ja po

sljednji grof Herber od ove loze. A evo sam ti donio nekupošiljku od grofice Feketv.

Grofica skoči, upravo istrgne mužu omot i mrko reče:— I to je došlo na vrijeme.— Sto želiš time reći, Regina?— Ništa, Antune! Ako si ti poslednji grof Herber,

onda sam i ja, kao tvoja žena, posljednja grofica.— Da, Regina, s nama izumire slavna loza grofa gene

rala Ivana Herbera. Regina! Neću te tješiti, ali još nisi dobila odluku, pa ne očajavaj već sada! Dosta će biti kad topostane stvarnost.

Grofica nije ništa odgovorila već je samo gledalapreda se.

Da bi prekinula šutnju, Marija Terezija reče ocu:— Predložila sam majci da odem do Ane Marije da je

privolim, da se odrekne bisera. Sto vi kažete, oče?— Ja to odobravam, dijete moje, to je trebalo već prije

učiniti, pa smo mogli već odavno otputovati. Kako si do-Sla na tu pomisao, dijete drago?

— Majka mi je rekla da joj je to savjetovao odvjetnik.— Radite Što znate, samo da bude mir i da se već je-

317

danput sve to svrši! Dođi, Regina, vrijeme je večeri. Nema smisla da kapetan Megler bude upućen u naše neprilike.

Grofica ustane, podigne ruku u kojoj je držala omot Što ga je bila dobila od grofice Feketv, te ponovi prijeteći:

— Ne dam bisera dok sam živa, toliko da znaš, An-tune! Borit ću se svim sredstvima i neću štedjeti nikoga tkomi se suprotstavi.

— Dobro, Regina, dobro, radi što želiš, samo se s,miri,meni je već navrh glave tog tvog jadikovanja i tih nesretnih bisera. Ja želim samo mir.

XXIX

Profesor Zvonarević, koji je kroz to vrijeme bio na ne-koliko dana u Zagrebu, vratio se u Zadar. Kad je saznao za rezultat na sudu, došao je odmah u Šibenik da to javi Ani Mariji i Ranku.

Sav veseo i razdragan reče im:— Evo, djeco, čas se približuje da i vi možete otputo

vati odavde. Tvoja je stvar, Ana Marija dobivena. Rankomože na sveučilište, a što je glavno otići će iz tog malogmjesta gdje sve bruji o vama.

— Ja se također radujem, dragi kume. Ranko uči kodkuće, ali drugo je to na sveučilištu u velikom gradu, gdjemože pohađati predavanje.

— Samo još nismo odlučili kamo da idemo! — rečeRanko.

— Kako ti želiš, Ranko! — odvrati Ana Marija.— Ja bih bio vrlo sretan, dragi kume — reče Ranko —

kad biste vi to odlučili. Meni bi bilo pravo, zar ne, AnaMarija?

318

— Moj bi vam savjet bio, draga djeco, da odete u Italiju. U Milano, Firencu, Rim ili Napulj.

— Onda sasma na jug, kume i što dalje odavle — rečeAna Marija. — Kad Ranko svrši nauke, te postane glasovit, sigurna sam da će oni popustiti.

— Dobro, onda tražite propusnice za Italiju, a ja ću

vas pratiti.— Nemojte na mene zaboraviti, gospodine profesore!

— reče Leopoldina.— To nikako, gospodična Leopoldina, tko bi u sve

upućivao našu Anu Mariju kad povije Ranku nasljednika.Ranko i Ana Marija su se pogledali, te se sretno na-

smiješili.Profesor ih upita:— No, da li se, Ane, raduješ što si dobila bisere?— Veselim se, dragi kume, vrlo se veselim. Sad znam

da smo osigurani i mi i ono što će doći. Kako se ne bihveselila. Sada sam sigurna da nećemo nikada osjetitibijedu.

— A ti, Ranko?— Ja im se, kume, vrlo radujem. Ako prodamo deset

ili dvadeset zrna, dosta narn je da ja svršim nauke. Radujem se zbog svoje Ane Marije. Kako će ti divni biseri njulijepo resiti! Zašto da tajim, radujem se veoma. — Približise Ani Mariji, nježno je poljubi, uzme joj lice među svojeruke, te reče: — Bit ćeš mi još ljepša, ti divna, čarobnakraljica srca moga. — Poljubi je u kosu i nastavi: — Madatvoje čelo i neće resiti kneževska kruna, tvoj će Ranko raditi, štedjeti i nastojati da ti ništa ne manjka, a bit ću presretan Što će moju milu ljubljenu ženicu resiti onako lijepibiseri.

Zagrli je i stane je milovati. Ana Marija će sva sretnai razdragana:

319

— Ranko, mili moj, ti si se tako zanio tim biserima.Na svu sreću, ja nisam toliko, već ih želim imati jer sumoje vlasništvo.

— Da, mila moja, mjesecima sam ih imao u rukama,divio sam im se, te je i mene zanijela njihova ljepota, njihov sjaj, pa neka draž koja izvire iz njih. — Privine je ksebi i reče: — A onda, zanijela me i pomisao, da će tebe,moju ljubljenu ženu, premda samo gospođu Petričić, resitibiseri za kojima čezne moćna kraljica i carica. ,

— Ranko, Ranko — reče Leopoldina — u tebi ima iambicije, tko bi to mislio!

— Nije to ambicija, draga bakice Leopoldina, to ježelja da mi ljubljena žena, uz svoju ljepotu, ima i tako lijepi vrijedan ukras. Da, divni su, uistinu divni biseri. Kolikosu velike dame bile zavidne grofici Regini. Vidite, bakiceLeopoldina, kako će tek biti mojoj ženi! Neće je tako jednostavno zaboraviti. Zavidno će govoriti: »Premda seudala za običnog siromašnog studenta, ima najljepši nakitu našem kraljevstvu.«

— Zar se ti, mili moj, toliko raduješ zbog mene?— Veselim se, mila moja Ana Marija, jer te neizmjer

no ljubim. Cjelivao bih dah koji izlazi iz tvojih grudi, milovao bih zrak koji udišeš, samo da je to moguće. Ljubim te idršćem nad tobom, zjenice očiju mojih.

— Sretna sam, mili moj, presretna sam Što mogu ljubiti tebe.

— Dosta je, djeco, dosta pred nama starima.— Pustite ih, gospodine profesore, neka guču. To mi

godi srcu, onda se tješim i umirujem svoju savjest: ui.e-opoldina, nije to bio grijeh Sto si svojim gospodarima zatajila njihovu ljubav. Gledaj ih kako se ljube, a sreća i zadovoljstvo odiše od njih.« Uhodim ih. Čeznem da Čujemkako jedno drugome govore o ljubavi. Kad ih čujem, ja

se rastapam od sreće i srce mi je spokojno, te kažem samoj sebi: »Bila je to sudbina. Ona ne bi bila tako sretna da je postala kneginjom.« A nešto mi iz dubine šapće: »Dobro si uradila što si podupirala njihovu ljubav! Leopoldina, Leopoldina, zaslužila si raj jer si omogućila, da se spoji ovako lijepa i velika ljubav.«

— Bakice, bakice, što ja to Čujem? Kako lijepo pjesnički veličate našu sreću. Kad bih smjela i mogla, potrčalabih i poljubila bih vas. No, evo me do vas da vas poljubim,lagano, mirno, prema vašim dnevnim opomenama.

Ana Marija dođe do nje, zagrli je i poljubi, te reče:— Voli ona mene, voli i uvijek me je voljela, zar ne da

me nikad niste ni prestali voljeti?— Nisam mogla da te ne volim, ti svrho života moga!— Zar ne, kume, da ćemo mi biti složna obitelj? Ba

kica Leopoldina voli mene, već je zavoljela Ranka, a zavo-Ijet će, ako Bog da, i Miljenka.

— Uvijek se raznježim, mili moji, kada sam međuvama — reče profesor. — Ali moram poći do vašegodvjetnika da ga obavijestim, a on suca, da se odmahriješi vaša stvar.

— Dragi kume, imam na vas opet jednu molbu.— Što želiš, Ane? Molba nije potrebna, samo reci.— Ako je ikako moguće, ostanite ovdje dok se to ne

uredi, a onda otputujmo zajedno.— Svakako, djeco draga, ja vas i ne mislim napustiti.— Hvala vam, kume.Baš kada je profesor Zvonarević ustao da ode, uđe

gospođa Duboković te će sva nekako uzbuđena:— Gospođo Ane, došla je vaša sestra.— Moja sestra? Zar je to moguće?Ana Marija pođe pred sestru, a Ranko će profesoru:— Ostanite, dragi kume, ona zacijelo dolazi s poru-

320 tl Drjgi'lji i strasti I 321

kom, ja se ne bih mogao ni na što odlučiti bez vašeg sa-vjeta.

— Ostanite, ostanite, gospodine profesore, zacijelo ješalje grofica. Žalim Sto to moram reći, ja, stara Leopol-dina, ali oprez, ja Reginu poznajem u dušu.

Ana Marija uvede sestru u sobu. Bila je sva razdragana i vesela što joj je sestra došla u posjete. Osjećala je da joj sestra ima nešto saopćiti, a tračak nade tinjao joj je u srcu na pomisao da su se njezini roditelji pomirili s njenom udajom za Ranka.

— Dragi kume, ovo je moja sestra Marija Terezija.— Ja sam profesor Zvonarević.— Ćula sam za vas, gospodine profesore.— Vjerujem, konteso, da ste Čuli, ali dvojim da je bilo

nešto u prilog meni.— Samo da pozdravim Leopoldinu, a onda i tebe,

Ranko.— Nismo vam još rekli, kume, da je moja sestra bila

prije Božića kod nas, te izjavila da moga Ranka ne mrzi.— Tko bi njega mogao mrziti kada mu se iz očiju čita

dobrota i blagost.— Iskreno vam kažem, gospodine profesore — reče

Marija Terezija — moja ga majka mrzi jer joj je oteokćerku.

— Nije tako, Marija Terezija. Majka ima krivo, a i tiznaš da sam ja utekla k njemu — reče Ana Marija uzbuđeno, te kao preplašeno pogleda Ranka da li se on ljuti.

— Ja neću da o tome išta vise govorite, Marijo Terezija — reče Leopoldina. — Ti vidiš stanje Ane Marije, jasam tu da pazim na nju.

— Imate pravo, Lepoldino, ja sam nezgodno, previšeiskreno odgovorila gospodinu profesoru, a zaboravila samna silnu ljubav svoje sestrice prema njezinom mužu.

___ Istina je, draga sestrice, on je meni danas sve. Vi,moji rođeni, prezreli ste me. On je sve moje. — Pogleda Leopoldinu i profesora Zvonarevića te doda: — S ovim dvjema dragim dušama, sada bakicom Leopoldinom i ku-mom profesorom Zvonarevićem, zaboravila sam, mita moja, svoju majku i oca. Ah, da, Marija Terezija, silno sam zavoljela Rankove roditelje, naročito majku, dušu bi mi svoju dala, tako me voli.

— Ana Marija, ja sam došla do tebe da nešto uredim.— Osjećala sam to, draga sestro. Govori, što god bilo

da bilo, ja pred ovim ljudima ništa ne krijem.— Ja sam, Marija Terezija — reče Ranko — također

osjećao da si došla s nekom porukom, pa sam zamolionašeg milog kuma da ostane ovdje.

— Dobro, Ana Marija, onda me Čuj.— Govori, sestro.— Došla sam da te zamolim da popustiš i da ne tražiš

bisere koji ti prema oporuci pripadaju.Ana Marija nije ni u snu pomišljala da će to sestra

tražiti, te se zbini. Pogleda Ranka, Leopoldinu, pa opet sestru, te onda profesora Zvonarevića, kao da traži neki izlaz ih' savjet što da odgovori sestri.

— Ne znam, Marija Terezija, pa ja još nemam bisereu svojoj vlasti.

— Znam da nemaš, Ana Marija, oni su kod majke,ali mislim, kada bi dobila bisere — to ponovi blago i umiljato — odreci se, Ana Marija, tih bisera, ti znaš kolikoih majka silno voli,

— Ne znam, sestro, kako to da sada dolaziš do mene,a sud traje već gotovo poia godine. Kako ću dati ono Štojoš nije moje?

— Taj doktor Purić — reče profesor — sasma je drugačije prije govorio. Dapače se rugao, te rekao: »Kako, je-

322 323

dna Petričićka da nosi grofovske bisere? ViSi sud mora to poniStiti!«

— Ja znam, gospodine profesore, Sto je on govorio, alidolazim do Ane Marije zbog toga Sto vidim koliko trpinaša majka već od same pomisli da bi mogla izgubiti svojeljubljene bisere.

— Dobra je ona majka i voli svoju djecu silnu — rečeLeopoldina — ali je njezina gordost bila uvijek strašno razvijena kod nje. Govorila je: »Ne dam, ako neću, ništa silom ne dam.«

— Vi znate, Leopoldina, kako se majka strašno uzrujava ako se na nešto razljuti, pa možete misliti kako joj jekad je naš otac rekao: »Morat ćeš dati, Regina, ako sudpotvrdi osudu.«

— Sto, onda, kaže majka?— Ja ih ne dam i ne dam i neću ih živa dati iz ruke,— Bože sačuvaj, Marija Terezija, neka tako nešto ne

govori, neka bude pravedna. Ja sam njezina kći Ana Marija, makar i žena Ranka Petričića.

— Mama se strašno uzrujava, te govori: »Njima da ihja dam, ove svoje divne bisere? Njima, koji su mi ugrabilidrago dijete?«

— Meni ih daje, Marija Terezija, opet ponavljam,meni, kćerci koju je rodila.

— Ona se neće pomiriti s time da preda bisere.— Morat će, konteso, sud će biti neumoljiv! — reče

profesor.— Tako kaže i moj otac, a to mamu strašno uzrujava.— Ne znam ti, sestro, dati odgovora, samo ti kažem,

ti su biseri budućnost naša i našega djeteta. Što ti kažeš,Ranko?

— Draga Ana Marija, ti si moja, ja te ljubim ovakvukakva jesi, neću te ljubiti ništa više ako budeš imala bisere,

324

niti išta manje ako ih ne budeš imala. Proživjet ćemo kaodrugi ljudi.

___ Drago sestro — reče Marija Terezija sestri — znamti čekaš da ti nešto kažem. Ali neću, Čini sama po svojoj savjesti. Opet ti samo ponavljam, biseri su dosuđeni tebi.

— Ne znam, rado bih imala bisere, a opet, žao mi jeda se majka zbog njih toliko uzrujava. Sto vi kažete, dragabakice?

— Ja ću ti reći Što mislim, drago dijete. Ako prepustišbisere svojoj majci, ostat ćeš ipak prezrena, odbjeglakćerka, a ako ih ne daš, također si takva. Uzmi što je tvojei Što ti sud dodjeljuje.

— Leopoldina! — uzvikne Marija Terezija. — Sto visavjetujete Anu Mariju!

— Da, draga Marija Terezija. Vi ste toliko bogati davaša majka može lako nabaviti i deset nizova takvih bisera. Još nisam svršila, Ana Marija, već me čuj i uradiovako: Poruči majci, da se odričeš bisera u njezinu koristali samo ako te ona prizna ponovno svojom kćerkom.

Marija Terezija uleti joj u riječ:— Majka nju hoće za kćerku! Zar niste čuli što smo

rekli kad smo došli po Anu Mariju?— Ne buni me, Marija Terezija, još nisam gotova! —

Okrene se Ani Mariji. — Tebe za svoje dijete drago, tvogaRanka za svoga sina, a vaše buduće dijete za unuka.

— Leopoldina, mislim da na to ne bi pristao ni našotac. Ta naša je obitelj vrlo stara, slavna i ponosna.

— Jamčim, ti, Marija Terezija, ako majka hoće, tomože biti. Poznajem ja tvoga oca, učinit će sve Što majkaželi.

Leopoldina se teško zadihala.Ana Marija pogleda Ranka i profesora, te reče:— Ja na to pristajem od srca, prijedlog naše bakice je

325

vrlo pošten i plemenit. Neka joj budu biseri ako prizna nas oboje, naglašavam; oboje, svojom djecom. —■ Sto ti kažeš, mili moj?

— Presretan bih bio, mila moja, kad bi ti bila zadovoljna, samo šio mislim da si se previše naglo odlučila.

-— Ja držim, Ane — nastavi Leopoldina — da to treba sve prije urediti. Ana Marija je dijete koje ljubi svoje ro-ditelje, ali ona bi se morala držati u svemu moga savjeta. Prije nego što bi oni došli da žive zajedno, ona mora, Ma-rija Terezija, svima rođacima i prijateljima poslati obavi-jest da se kćerka grofa i grofice Herber vjenčali sa stu-dentom Rankom Petričićem. Grof će u Napulju kupiti kuću, te za deset godina opskrbiti Anu Mariju, dok Ranko svrši škole i stvori sebi budućnost. Tako reci, Marija Tere-zija, majci, a možeš joj reći i to da je to moj prijedlog koji Ana Marija i njezin muž prihvaćaju. — Obrati se njima, te ih upita: — Hoćete li to prihvatiti, draga djeco?

— Ja vrlo rado, a meni za ljubav hoće i moj Ranko.— Sve za tvoju sreću i ljubav.— Reci im, Marija Terezija — reče Ana Marija —

neka blagoslove naš brak, te urade onako kako naša bakicaLeopoldina kaže. Neka se majka kiti biserima dok živi, ineka ih ostavi kome ona želi. Još joj napomeni da našuvjet nije da Živimo zajedno. Neka nas samo ne proganjaju i ne mrze.

— Drugačije nikako nećeš, Ana Marijo?— Nikako se drugačije neću nagoditi, Marijo Terezija.

Ako na taj pošteni prijedlog ne pristanu, tražim bisere usvoj posjed. Kada dobijem bisere u svoje ruke, onda ću ihsmjesta podijeliti na dva jednaka dijela, pola meni, a polatebi, a onih sto tisuća forinti neka su moji i Rankovi. Toje moj posljednji i pošteni prijedlog, drugačije nikako neću.Sigurna sam da će to oca i majku zadovoljiti, a ja time

326

želim pokazati da nisam pohlepna. Jesi li zadovoljan s time, Ranko?

— Jesam, srce moje, ljubim te još vise ovako plemenitu — reče Ranko, obrati se Mariji Tereziji te joj reče:

— Kako sam razabrao iz riječi bakice Leopoldine, vašaje majka glavna u vašem domu. Ja sam primijetio, dok samstavljao bisere u školjke, da ih vaša majka silno voli, alisam čuo kako je nekoliko puta preda mnom govorila: »Ovidivni biseri prelaze u vlasništvo moje kćerke čim se onauda.« Moja mila Ana Marija je velikodušna i tebi dajepolovicu toga blaga. Kaži majci i ocu neka to cijene. Zarovako drago plemenito stvorenje smije biti prezirano i proganjano zato što je zavoljelo mene?

— Znam to sve o Ani Mariji što si ti, Ranko, rekao, aliU moraš shvatiti našu majku, ona se rodila i odgojena jekao grofica.

— Shvaćam ja sve to, Marijo Terezija, vjeruj mi, meninije stalo do toga da me tvoja majka i otac priznaju, aliako hoće sreću i zadovoljstvo svoje kćerke, onda morajuto učiniti, barem formalno. Volio bih da se Ana Marija kititim divnim biserima, ali eto, ona drage volje žrtvuje togolemo blago samo da vaši roditelji priznaju i blagoslovenaš brak. — Priđe bliže Ani Mariji, nježno uzme njezinolice u svoje ruke i nastavi; — Kako je ne bih ljubio! Zanjezin život~dao bih svoj, a kada bi Ana Marija za svojusreću tražila od mene da izvadim oči, ja bih joj ih žrtvovao, toliko je silno i tako jako ljubim, tu najmiliju ženicusvoju.

— Mili moj, drago srce moje, vječna ljubavi moja, zarsi uistinu i time zadovoljan?

— Ne znam, mila, Što želiš reći?— Ako moji roditelji ne pristanu na moj prijedlog, ako

me i dalje budu prezirali, ako me dapače i počnu progo-

327

niti, usprkos tome što sam rekla Mariji Tereziji da ću s njome od srca podijeliti bisere popola?

— Rekao sam ti, sunce moje, da te tako plemenitu jošviše ljubim.

— Ćula sam mnogo toga — reče Marija Terezija — tesam opet bila svjedokom velike tvoje, ljubavi, sestricedraga. Ja sada odlazim da kažem majci što sam obavila.

— Jesi li ti, Marijo Terezija, zadovoljna s mojim prijedlogom?

— Mislim, Ana Marija, da će majka prije prihvatititvoj prijedlog, a ne onaj Leopoldin. %

Ana Marija pogleda sestru, te će snuždeno:— Od srca i iz dna duše bih željela da mi majka opro

sti što sam bez njezina znanja susrela svoju divnu ljubav iveliku sreću. Smireno bih živjela, makar ona nikad ne dopustila da joj dođem pred oči.

— Osjećaj sreće — reče Marija Terezija — bio bi potpun kad bi moji roditelji oprostili i blagoslovili tvoj brak.Pred svima vam kažem, željela bih da se vrati mir u vašdom jer bih i ja živjela sretnije i zadovoljnije. Sve ću reći, asada zbogom ostanite svi.

Marija Terezija rukovala se sa svima, a Ana Marija ju je zagrlila, ljubila i dragala, te se od ganuća rasplakala i kroz suze reče:

— Preko tebe osjećam majku i oca. Da mi barem tismiješ dolaziti — te doda: — Marija Terezija, poljubimoga Ranka.

— Zašto ona mene? Ja ću poljubiti nju ako dopusti.— Poljubi me, dragi svače, kada to sestrica želi. Ne

znam što će majka, možda ćemo živjeti zajedno, a moglobi biti da se više nikad ne vidimo.

Cim je Marija Terezija otišla, svi su opet sjeli. Ana Marija je bila neobično vesela i sretna. I

___ Ipak me nisu sasma zaboravili kada su dopustilida me sestra posjeti. Da, vole oni mene, pa sam posve sigurna da će i tebe zavoljeti. — Obrati se Ranku i po-miluje mu ruke: — Tebe čovjek mora zavoljeti kad te samo vidi, a kamoli neće kada upozna tvoju divnu dušu i plemenito srce. Ti si, mili moj, najljepši i najmiliji dragulj moga života.

— Sve, mila moja, za tvoju ljubav, samo da budešsretna.

— Kada dignu prezir s mene, bit ću najsretniji stvor nasvijetu.

Profesor Zvonarević sjedio je te ih promatrao. Lice mu je odavalo radost, a oči mu se svaki Čas krijesile dok je gledao ljubav i sreću dvoje mladih ljudi.

— Ana Marija — javi se Leopoldina.— Izvolite, bakice!— Nemoj se, dijete, previše radovati. Prevelika radost

slična je velikoj tuzi. Tvoje je stanje takvo da moraš bitirazborita.

— Ja i želim biti, bakice. Pa kako se ne bih veselila iradovala ako moji roditelji nas oboje prime kao svojudjecu. Ja to od srca želim, zato sam i postavila svojoj majcitaj prijedlog. Kako ja nju poznajem, u prvi će Čas to odmah odbiti, ali ti biseri, to nesretno blago, taj nakit kojinju divno resi, to može djelovati na njezinu odluku.

— Nitko neće i ne može na nju djelovati kada ona jedanput stvori odluku — reče Leopoldina. — Sjeti se samokoliko puta si joj pokušala govoriti i dokazivati da ne voliš kneza. Rekla si joj čak da ga nećeš za muža. Ona ti jestrogo zabranila da joj više ne smiješ govoriti o tome.

— Ona me je uvjeravala, bakice, da ću zavoljeti knezakad se udam.

— Sve to nije sada više važno. Ti si sretna žena, samo

328 329

ti kažem: jedino će strast za draguljima prisiliti tvoju majku da vas prizna mužem i ženom.

— Onda je vaš prijedlog, gospodična Leopoldina, sjajan — reče profesor. — Vi ste znali gdje treba dirnuti groficu.

— Ona je majka Ane Marije, i to vrlo dobra majka,mogu reći slična vučici, čuva, pazi i mazi svoju djecu, alikada se ražesti, tada je kao tigrica i ne bira sredstva. Onaje za nas uvijek opasna jer smo je ranili u srce. Zbog togasam ja i iznijela ovaj za nju zanimivljiv prijedlog. Da li meshvaćate, gospodine profesore?

— Baš sasma ne shvaćam, ali naslućujem: tigrica naglozaskoči i smrtonosno ugrize.

— Tako je! Ja sam Reginu na rukama odnjihala i poznajem je u dno duše. Za moj život nije mi stalo, ali bihRanka od srca žalila, a ni vi niste sasma sigurni od gro-fičine osvete, gospodine profesore, jer ste im dali utočište.Grofica je moćna, ako rasplete mrežu, sve će nas po-loviti.

Svi su preplašeno gledali Leopoldinu, no ona se poboja za Anu Mariju, te će smiješeći se:

— Ti me ne gledaj, dijete, preplašeno! Tigrica ne jedesvoje mlade, ja to govorim gospodinu profesoru, te uspoređujem kako je tvoja majka moćna.

— Radije bih sto puta umrla nego da se mome Rankunešto dogodi. Ali vjerujem da ona sad ne bi mome Rankuučinila ništa na žao.

— Vjerujte mi, gospodine profesore, da se ne mogunačuditi da je viši sud odbio žalbu grofa Herbera.

— Jest, gospodična, sasma sigurno, samo se čekaodluka.

— Vjerujem vam i neobično se veselim, ali da je togrofica samo tako pustila, tome se ne mogu načuditi. Ona,

koja poznaje sve ličnosti na vlasti u Beču, da se nije utekla za pomoć i zaštitu?

— Grof se obavezao časnom i plemićkom riječi, a to jei pismeno pred sudom dao, da će obiteljski nakit izručitisvojoj kćeri ako viši sud odbije njegov prigovor. Grof jedobričina i nema velike energije, a ni svoje jake volje. Onje onaj naš pravi aristokrat koji misli »zašto živjeti s uzrujavanjem kada je život ljepši i ugodniji bez toga.«

— Da, istina je. Naš je tata na sve želje naše majkeuvijek pristao, kao ne odmah, a ono kasnije, majka ga jeuvijek predobila na svoju stranu.

— Baš zbog toga, draga Ana Marija, savjetujem ti dasve težište polažete na majku. Uvjerena sam da će tvoj otacs vremenom tako zavoljeti Ranka kao da mu je rođeni sin.

— Draga, draga bakice, kako ste vi plemeniti i želitenam dobro! Vaše mi riječi ulijevaju mnogo nade!

— Želim od svega srca i dao Boga da se moje željeostvare — reče profesor. — Sada, dragi moji, ja ću otići dase propitam za vašu stvar, a sutra ću vas opet posjetiti ikazati vam ako ima što novo.

— Kume, mi ćemo vas otpratiti. Je li, dragi Ranko?Osjećam želju da prošetam. Pođimo do tvojih roditelja.

— Od srca rado, mila moja. Ako si razpoložena možemo otići u naš sretni gaj.

— Bojim se, daleko je za mene.— Šetnja ti je, Ana Marija, vrlo korisna — reče Leo

poldina — ali vam ne bih preporučila da idete previše daleko od grada.

— Draga bakice, tko nam što može? A da se i usudi,osjetio bi moje jake mišice.

— Pošla bih s vama, ali imam posla kod kuće. Trebasve urediti. A vi nam, gospodine profesore, dođite danasna večeru, s vama je tako lijepo pričati.

330 331

— Baš lijepo od vas, bakice. Ja ću dovesti Rankoveroditelje, neka smo svi na okupu. Mama će naći neku poslasticu, a otac dobroga vina.

— Kako god želiš, Ana Marija, samo mi se, djeco, čuvajte, a ti pazi na sebe. Ili još bolje, neka mama Luče dođeranije, ona se u te ribe razumije bolje nego ja i gospođaDuboković.

XXX

Kada je Marija Terezija došla na brod, našla je majku kako piše neko pismo. Nije ju u tome smetala, već je otišla u svoju kabinu, te u miru razmišljala o prijedlogu što ga je iznijela Leopoldina u ime Ane Marije: »Nisam je znala cijeniti dok smo bile zajedno, a kako mi je sada pusto i tužno. Kako ću majci reći te prijedloge? Bojim se, jer sam bila sasma sigurna i duboko uvjerena da će se Ana Marija jednostavno odreći bisera. Ali, ta stara Leopoldina! Ona je uistinu za sve kriva, a sada pronalazi teške uvjete za majku. Ne znam Što će reći majka. Bojim joj se reći, za-mišljena je, zaokupljena cijelo vrijeme nečim tajanstvenim, već sam se je i preplašila nekoliko puta kad sam je čula kako ispod glasa nešto govori, a lice i oči upravo joj se ne mogu prepoznati. Ah, ta moja majka! Poznavala sam je uvijek samo veselu, živu, raspoloženu i nasmijanu. Idem do nje. Naći će se valjda izlaz. Prepustit ću joj svoju polovinu bisera ako ne prihvati prvi prijedlog.«

Marija Terezija došla je u kabinu. Dugo je stajala jer je majka nije čula ni opazila, a ona je nije htjela buniti jer je još pisala.

Već je htjela otići, kadli uđe grof, te bučno reče:— Marija Terezija, gdje je majka?

332

— Evo me, Antune, baš sam sada gotova. Pišem pismaprijateljima koji su nas zaboravili.

— Majko, ja sam maloprije došla od Ane Marije.Grofica pogleda kćerku:— Vjerujem da si bila dostojanstvena, kako se dolikuje

kontesi Herber.— Draga Regina — reče grof — ostavi sad sve po stra

ni, zar nam nije dosta svega? — Pogleda je, te joj reče kaoda je hoće ukoriti, a ujedno joj se i narugati: — Zašto pišešprijateljima u koje već dvojiš da su nas zaboravili? Zaštoto čini uvažena grofica Herber?

— Prestani, Antune, molim te prestani. Ja sam strašnorazdražena, ne podsjećaj me još i ti na patnje i poniženja.Ali znaj, ja se ne dam, hoću da se držim visoko, jer akoikome dopustim da osjeti da sam ponižena, bit ću brzozaboravljena i pogažena. Ja to neću i neću, dok sam živa!

— Dobro, draga Regina, drži se i bori se sa činjenicama kako znaš, samo mene poštedi što više možeš! —reče grof, pa se obrati kćerki: — Daj, drago dijete, govorikakav si imala uspjeh.

— Najradije ne bih ni slušala — reče grofica — vrijeđa me u dno duše da si uopće išla onamo. Zar da slušam poruke onih koji su mi ugrabili dijete?

— Majko, umirite se, govorila sam s Anom Marijom.— Sjedni, Regina, i slušaj — reče grof — ja želim

također čuti znati, draže mi je ovdje kod tebe nego u

salonu.Marija Terezija je ispričala sve potanko kako je došla

k Ani Mariji, kako se sestra veselila, te kako su je otpra-tili. Grofica je sjedila i pogledavala grofa i kćerku. Vidjelo se da je duhom često odsutna.

Grof ustane, priđe kćeri, te joj reče:— Hvala ti, drago moje dijete, na trudu i dobroj volji,

333

ali vr~uj mi da je to prvi put u životu da tvoj otac sluša uvjet.'1 koje treba da prihvati. Vrlo mi je teško, jer sam ci-jelog života navikao da mi se na svaki mig ispunila želja, a sada mi postavljaju uvjete oni koji su mi povrijedili čast i dostojanstvo.

— Ne shvatite to, oče, kao uvjet. To je bilo prijedlogkako da se sve to dobro svrši. Ja sam primjetila da biAna Marija to silno željela, bila bi upravo presretna, a istotako i njezin Ranko pristaje na to.

— Ne spominji mi njegova imena, Marija Terezija —vikne grofica — ako Boga znadeš, ne spominji ga jer mi sesva nutrina uzbudi kada se njegovo ime spomene.

— Majko, oprostite, ali on bi bio uistinu veseo jer bito usrećilo Anu Mariju.

— Dosta, dijete, dosta.— Nemoj, Regina, tako naglo — reče grof. — I mene

to strašno vrijeđa, čula si maloprije, ali možda bi bilo dobro da se dogovorimo, da damo koji drugi prijedlog.

— Ne dam, neću, Antune. ništa više. Da li me shvaćaši razumiješ? — reče i ogorčeno doda: — Ona stara Leopol-dina, ona zmija, ona je izmislila kako da me ponizi i vidiprignječenu na zemlji. Zar ja da javljam u naše ime prijateljima i znancima da sam udala svoju kćerku Anu Marijuza ronioca i lovca školjki? Ah, strasno, grozno poniženje!A prije par mjeseci javili smo svima da je našu kćer zaručio nasljedni knez od Macklenburga.

— Regina, ja bih joj kupio kuću i opskrbio je novcem,kako oni kažu. Zašto da je sada ne priznamo za kćerku?Ona je naše rođeno dijete, pa neka živi daleko od nas.

— Daj, Antune, koliko hoćeš, ne pitaj mene, samo tupaklensku misao Leopoldininu odbaci.

— Dragi oče, to vam je sve badava, oni na to neće pristati. Bojim se da se tu krije nešto drugo. Rekli su ovako

334

i nakako drugačije. Glavni je uvjet; priznati njih kao kćer i sina. Još je na koncu rekao Ranko ...

— Prestani ga zvati imenom preda mnom!— Zaboravim, majko. »Reci im — rekli su mi — da je

uvjet da živimo razdvojeno jedni od drugih.«— Razbojnici, otimači! Kako su fini! Neka se pred svi

jetom ponize ti gordi grofovi Herberovi!— Majko, nikako to ne vjerujem za Anu Mariju. Ona

ga ljubi silnom ljubavi, ali ona je ostala i naša.— Dosta mi je sentimentalnosti, Marija Terezija!— Regina, samo još nešto da ti kažem.— Govori, Antune, ali kratko.— Shvati me da te ne želim uzrujavati. Naša je Ana

Marija ipak zadržala onu našu grofovsku veličinu.— Sto misliš time reći?— Pa čula si, mila moja, i ti sama! — reče grof.— Govori brzo, nemoj odugovlačiti, Antune.— Lijepo je od nje što je velikodušno bisere podijelila

na dva dijela.Još nije grof Antun ni dovršio rečenicu, kadli grofica

skoči sa stolice takvom brzinom kao da ju je zmija ujela, te zaviče:

— Nisam te čula, nisi rekao ništa! Šuti, šuti! Zaklinjemte svim đavolima, prestani mi spominjati bisere.

Grof se preplašio ženine vike, te će uzrujano:— Obećao sam ti da ti neću govoriti o biserima, ali

ovo je ipak, Regina, previše. To prevršuje svaku mjeru istrpljivost. Radi što hoćeš, ah sudu ćeš se pokoriti. Onće te poniziti, a možda i mrcvariti po svojim prljavim zatvorima.

Grof izađe iz kabine u salon. Marija Terezija priđe majci.— Majčice, žao mi je, ali ja vas nisam ...

335

,

— Ne govori, dijete, ništa, molim te ostavi me nasamo, ja danas neću doći na večeru.

To je rekla glasom koji nije trpio odlaganja, a ni pri-govora. Gorfica je ostala u fotelji. Sva se zgrčila, kao da od nečega boluje. Rukama se svaki čas hvatala za glavu, stiskala koljena, a usta su joj ogorčeno šaputala: »Ne dam ih, ne dam, a i neću dati da me gaze, a kamoli sasma uni-šte. Radije ću izabrati ono najstrašnije. Baš na vrijeme do-šla je pošiljka od Ilonke. Da, to će me riješiti svega poni-ženja Što mi oni nitkovi spremaju.« Ustane i kao ispre-bijena dođe do kreveta, nasloni se nanj u nadi da će se umiriti, ali misli joj nisu mirovale. Opet će sama sebi lju-tito: »Sto me mučite i proganjate, vi strašne misli? Evo, znajte, maloprije odlučila sam se na najgore.« Očima svrne na ormarić, te se sasma preobrazi. Koreći sebe, reče:

»O lude li mene! Zar već jedanput nisam odbacila tu pomisao.« Skoči, otvori ormar, izvadi bisere, te sva raz-nježena prošapće: »Tko bi vas milovao? Koga biste vi dra-gali? Zar vas da ostavim? Ne, ne, ne!«

Legne na krevet. Tijelo joj se grĆilo, a požuda i strast odražavali na licu. Prisloni bisere na lice i vrat, legne na njih, prigrli ih rukama i zaspi kao da se nije maloprije ništa dogodilo.

Sutradan se grofica Regina rano od vezi a u grad. Po-slala je pisma i propitala se, da li su za nju stigli kakvi listovi iz Beča.

Nije moguće opisati kakva se radost pojavila na nje-nom licu kada je Čula da je stiglo pismo od baruna Kir-schnera, savjetnika Ministarstva pravosuđa. Barun joj je javljao:

»Draga grofice! Za vašu stvar pridobio sam ministra pravosuđa. Parnica će bili dostavljena u BeČ osobno mi-nistru, to jest sve će biti obustavljeno dok on ne dadne

svoje osobno mnjenje o cijelom sporu. Možete biti uvje-reni i sigurni da će ministar cijeli predmet proučiti i do-nijeti shodno rješenje. Uvjeren sam da će taj nalog uskoro stići jer su posrijedi samo uredske formalnosti. Za svaki slučaj, ja sam izradio nalog da se ministrova odluka po-šalje u Zadar i Šibenik. Puno vas poštuje vaš odani barunKirschner.«

Grofica je požudno Čitala list i pomno pratila očima svaki redak. Okretala je liste te ponovno čitala, nikoga nije čula ni vidjela. Oči su joj radosno sjale, a s lica joj izbijalapobjeda.Spusti ruke s listom, digne glavu, te duboko uzdahne: »Napokon, napokon! Ipak sam ja pobijedila! Gdje se oni, sitni mravi, mogu boriti sa mnom. Nisam napuštena, ni zaboravljena, ah, kako sam bila luda i očajna. Samo da dođu ljudi od grofa Trieglera, onda ću ja pokazati ovom sudu i redarstvu! Otkuda njima smjelost da su se usudili ovdje zadržavati grofove Herberove dok se parnica ne do-vrši. Ah, što gubim vrijeme! Idem odmah do odvjetnika Purića, te ću s njime na sud da pokažem list iz Beča, da ne bi ove lude od sudaca napravile još kakvu nepriliku.« Grofica se brzo uputi sigurnim korakom do odvjetnikova ureda. Od radosti i uzbuđenja sasma je zaboravila na svoje grofovske dostojanstvo, te je sama potražila odvjetnika, umjesto da pošalje po njega.

Doktor Purić" nije bio kod kuće. Grofica je malo za-stala, te sama sebe osokoli: »Sto mi on treba? Sama ću poći! Ovo je valjda za taj mali sud dosta velik dokument! Pisao ga je osobno viši savjetnik Ministarstva pravosuđa u Beču.«Čim je stigla na sud, dala se najaviti kod predsjednika suda. Ušla je sigurno i bahato u sobu, te već s vrata reče: — Ja sam grofica Herberova.

336 u Dragulji i strasti I 337

— Drago nri je. Ja sam predsjednik suda, doktor Dragutin Milković. Koja vas čast nosi do mene, gospođogrofice?

— Vama je poznat moj spor s mojom zavedenomkćerkom.

— Slučajno mi je poznato jer sam tu u svojoj sobi sastavljao zapisnik, gdje se grof Herber obvezao da će predati dragulje ako viši sud potvrdi našu osudu.

— Da li je vama već poznata odluka višega suda?— Nije, gospođo grofice.— Ali meni je poznata. Viši je sud bio sklon mojoj

kćerki, te potvrdio vašu presudu.— Ako je tako, stvar je okončana, i gospođa Petričić

dobiva dragulje.— Polako, polako, gospodine predsjedniče. Molim vas

da se postupak obustavi, te cijela stvar pošalje u Beč naruke ministra pravosuđa.

— U prvom redu, gospođo grofice, spisi se nalaze kodsuda u Zadru, a drugo ja takav nalog nisam dobio.

— Vi ćete ga dobiti jer moji prijatelji u Beču nisu dopustili da ovakav provincijski sud vrši svoju samovolju nadjednom groficom Herber.

— Gospođo grofice, zabranjujem da to govorite. Sudacdoktor Horvatić korektno se držao i dosudio po zakonuvašoj kćeri dragulje, što je konačno potvrdio i vaš suprug,to jest da su biseri vlasništvo njezino.

— Ab, što moj muž! Biseri su moji.— Ja to ne znam, ali dvojim u to. Vama za volju on je

podnio apelaciju.Grofica izvadi list iz omota, te ga pruži predsjedniku:— Izvolite se uvjeriti da su moji navodi istiniti.Doktor Milković pročita pismo, složi ga, vrati grofici

te će mirno:

— Sve to može biti tako, ali ovo je za mene privatnilist višeg savjetnika baruna Kirschnera.

— Sto time želite reći, gospodine predsjedniče?— Samo to, gospođo grofice; ako danas stigne iz Za

dra od višeg suda odluka, sutra, najkasnije prekosutra, može vam doktor Zelimir Horvatić doći te oduzeti dragulje ipredati ih vašoj kćeri.

Grofica ustane sva zbunjena:— Ali, ako ih ja ipak ne dam?— Za to nas nimalo ne boli glava. Imamo mi načina

da dođemo do njih! — reče doktor Milković i strogo doda:— Pravdu mora svatko poštovati.Grofica je bila zbunjena. Nestalo je njezine gordosti te

se nakloni predsjedniku i uputi prema izlazu. Kod vrata zastane i upita:

— Ako bi vam stigao nalog od Ministarstva pravosuđaiz Beča, da li biste se njemu pokorili?

— Ako bi stigao prije nego što viši sud pošalje svojerješenje iz Zadra, onda bismo se, naravno, morali pokoritiodluci Ministarstva pravosuđa.

Grifica pogleda suca, dugo je zadržala svoj pogled na njemu i blago ga upita:

— Ako bih vas ja zamolila da pričekate na odluku Ministarstva? — Te će značajno: — Grofica Herber zna vrlovisoko cijeniti usluge koje joj se čine.

Doktor Milković razumio je groficu te jetko odgovorio:— Predsjednik ovog provincijskog suda poznaje zako

ne isto tako dobro kao i gospoda u Minisarstvu pravosuđa.

Grofica nij« rekla ništa, već ostavi sobu i zaputi se prema izlazu, gdje se sretne s doktorom Purićem. Ovaj joj reče:

— čuo sam, gospodo grofice, da ste me tražili, te sam

338 339

došao za vama. Nadam se da je vrlo važno kad ste sami došli.

— Povoljne vijesti, doktore. Stigao mi je list od višegsavjetnika baruna Kirschnera. Vaša je uputa dragocjena zamene, samo-da ste me prije na to podsjetili.

Odvjetnik pročita Ust, te sav zasjaji od sreće. Trljao je ruke od uzbuđenja, veselo se smješkao, pun uvjerenja kako samo njemu ima grofica zahvaliti za uspjeh.

— Sjajno, divno, gospodo grofice! Sutra bi već moglastići naredba iz Beča. Sjajna je bila moja zamisao, gospodogrofice. Time smo osujetili sve neprilike. Bal se veselim davidim kakvo će biti držanje moga kolege protivnika doktora BenČića, kada sazna kako sam mu izbio iz ruke siguran proces.

— Gospodine doktore, vi znate da je meni mnogo staloda to konačno uredim. Molim vas da sve pustite i bditenad tom stvari, na sudu bi mogli zatajiti nalog iz Beča.

— U to ne morate ni časa sumnjati, gospođo grofice.Predsjednik suda previše je korektan Čovjek. Njemu jeslovo zakona sve, a Ministarstvo u Beču strah i trepet. Onće se silno buniti nad nepravednim zahtjevom što sam ministar želi nadgledati njegov sud, to jest da li je pravednosudio, ali će se sigurno pokoriti ministrovu nalogu.

Grofica se sva smirena zaputi na brod. Cijeli je dan bila neobično vesela i razgovorljiva, te je priredila večeru na koju je bio pozvan i doktor Purić sa suprugom.

Sutradan je prošlo sve u redu. Doktor Purić išao je ne-koliko puta na sud da se propita za pošiljke. Naročito ga je zanimala pošiljka iz Beča, te je izvisoka pitao:

— Zar još nije Ministarstvo poslalo nalog na moje požurivanje?

— Kako vidite, gospodine doktore, nije. Lijepo! Dakle,vi ste tražili da mene nadzire sam ministar.

340

___ Ne uzmite to tako, gospodine suce Horvatiću, alishvatite me, posao je posao.

Drugog dana, u petak, došao je odvjetnik ujutru da se opet propita, ali bez uspjeha. Poslije podne istog dana su-sretne na ulici predsjednika Milkovića. Ovaj mu izdaleka reče:

— No konačno je stiglo, tik pred svršetak uredovnihsati, kad je sudac Horvatić već bio napustio ured.

Doktor Purić samo Što nije od radosti zagrlio pred-sjednika.

— Tu radosnu vijest neću vam dugo zaboraviti, štovani gospodine predsjedniče. Oh da znate kako ste me razveselili! No sad je konačno za mene stvar svršena! Nekato urede u Beču kako znaju, meni je glavno moj uspjeh.

Predsjednik ga je mirno gledao, te će na koncu sa smi-ješkom:

— Da, da, dosta su otezali u Zadru. Ja se također radujem, konačno je gotovo, samo je šteta, da i doktor Hor-vatić to ne zna.

Doktor Purić odmahne rukom.— On je povrijeđen u svojoj časti, ljuti se na mene.— Sad će biti zadovoljan što je njegova presuda po

tvrđena.Doktor Purić problijedi i promrsi kroz zube:— Zar je stiglo ono drugo? Iz Zadra? Pa vi se šalite,

gospodine predsjednice!— Ne, ja uvijek govorim ozbiljno. Da je sudac Horva

tić bio u uredu i proveo presudu kroz protokol, sutra biveć mogao oduzeti dragulje od vaše gorde grofice.

Doktor Purić se malo sabere:— Sutra može stići nalog od Ministarstva.— Da, sve je moguće. No u ponedjeljak će biseri biti

oduzeti i predani vlasniku, a onda neka ministar proučava

341

presudu, te neka daje svoje mnjenje. Za moju stranku to više nije interesantno kada jednom dobije te svoje skupoći jene bisere.— Ovakvu vijest nisam se nadao Ćuti od vas, gospo

dine predsjedniče.— Meni je milije da sam vam rekao ovu vijest nego

onu koju vi očekujete, jer ta je ponizujuća za naša sudskaslobodna mišljenja.

— Oh, marim ja za to! Ovdje se radilo o uspjehu i omojem velikom materijalnom probitku.

Doktor Purić oprosti se od suca Milkovića, te se sav uznemiren zaputi prema obali i odveze na brod grofici. Putem je razmišljao i sam sa sobom govorio: »Meni je strašno žao, ali što ja mogu. Obećao sam joj javiti dobro ili zlo.«

Kad je došao na brod, prvi mu je izišao u susret grof, odvjetnik mu odmah reče:— Propali smo, gospodine grofe, viši je sud bisere do

sudio vašoj kOri.— Onda će ih ona i dobiti. Zakon je zakon, ja sam se

također obvezao da ću se toga držati.— Da li je potrebno da kažem i gospodi grofici, ili vi

želite to njoj saopćiti?— Ne, ja nikako. Uredite vi to s njom kako znate, vi

ste i onako imali dogovore i savjete za koje ja ne znam,niti želim znati.

Grofica je izišla iz svoje kabine vrlo raspoložena. Opazi odvjetnika, te ga izdaleka upita:— Sigurno dobre vijesti, doktore Puriću?— Ne mogu se time pohvaliti, gospođo grofice.— Sto vi to kažete? Onako će biti kako ste sami vi

djeli, moji prijatelji brinu se za mene!Odvjetnik ispriča sve i brzo doda:

— Maloprije sreo sam predsjednika suda. Zali što odluka višeg suda nije stigla ranije, jer bi već sutra došli pobisere.

— Sto to kažete, kako vi to mislite, doktore?— Meni je silno žao, gospodo grofice, ali u ponedjeljak

će komisija doći na brod i odnijeti nakit, te ga predativašoj kćeri.

— Zar je to uistinu moguće? Pa zar se tu baš ništa neda učiniti?

— Ništa, Regina, ništa — reče grof. — 2ao mi je tebe,ali konačno je i to svršeno.

— Ja nisam pitala tebe, Antune, niti me zanima tvojemnjenje, već želim još samo čuti gospodina doktora.

— Izvolite, molim izvolite.Grofica se zamisli te s naglaskom reče:— Pitam ja vas, a vi ako niste sigurni, propitajte se,

mogu li zahtijevati od sudske komisije da želim pred njimapredati bisere osobno u ruke svojoj kćeri.

— To je sigurno vaše pravo, gospodo grofice, ali timeste odgodili stvar na jedan sat, jer sudska komisija moradozvati vašu kćerku.

— Vrlo dobro, onda je sve u redu. Kada već morampredati dragulje, želim ih predati svojoj kćeri u njezineruke. Samo lijepo molim neka je to zasad tajna. Doktore,evo uskoro će veče, ostanite s nama, možda ću se sjetiti davas još što pitam.

Grof Antun priđe grofici, uzme je za ruku, te je poljubi i zagrli:— Regina, draga moja Regina, takvu te volim, takvo

držanje dolikuje grofici Herber, ti želiš predati bisere!— Da, Antune, samo onako kako meni dolikuje! Oki

titi želim pred sudskim vlastima svoju kćerku, zamišljat ćukao da je darivam na vjenčani dan, s knezom!

342 343

— Draga moja, ah kako sam sretan da je kod tebe nastao tako nagao, te još k tome i plemeniti preokret.

— Dobro je, dragi Antune, nemoj me veličati — pogleda ga grofica čuvstveno te reče: — Koliko sam ti putaveć opisivala kako strašno volim te svoje bisere, u menidršće svaki Živac od uzbuđenja.

— Sada, Regina, ne govorimo više o tome, ja sam veseo Što tebe vidim tako smirenu.

Svi su se skupili u salonu na večeru. Grofica je bila kao domaćica na visini. Srdačno je sve nudila jelom i pićem, ali sama nije gotovo ništa jela ni pila.

Marija Terezija je svaki čas pogledavala majku, te go-vorila gospodični Elzi:

— Ne mogu majku prepoznati. Zašto je bila sva taborba i sud, zašto sve to uzrujavanje i dosadno čekanje,a sad jednostavno pristaje da preda bisere Ani Mariji.

— Dosadilo je to i tvojoj majci. Evo, veljača je, počelesu zabave i plesovi, pa neće da ovdje dočeka još jednoljeto.

— Veselim se od srca, gospodična Elza, ali moja jemajka napadno dobro raspoložena. Ne mogu je prepoznati. Samo je pozorno promatrajte kako je svako malo odsutna duhom.

Kada se doktor Purić opraštao od društva, grofica ga glasno, upravo napadno zamoli:

— Dragi doktore, učinite mi jednu uslugu. Otiđite domoje kćerke, te joj saopćite da ću sutra poslije objeda doćido nje da se dogovorimo na koji najljepši način da jojpredam bisere.

— Gospođo grofice, vi joj to možete predati i bez suda.— Ne, nikako ne! Sud je dosudio i ja želim predati bi

sere pred izaslanikom suda.— Regina, nemoj činiti toga. Slušaj me, draga, to će te

opet silno uzrujati. Kad si već odlučila mirno predati, onda ne idi, draga. Zašto da diraš ranu kada još boli.

— Odlučila sam, dragi, da ću bisere predati predsudom samo njoj u ruke. Ali, prepusti to meni, ja sammajka, možda ću se poniziti i moliti Anu Mariju.

— Čuj me, draga, ostani kod kuće i čekaj ovdje sudskeizaslanike. Regina draga, rijetko sam te kad Što molio, aliza tvoje dobro i konačno te molim nemoj ponižavati dostojanstvo grofice Herber.

Grofica kao da nije čula muževljeve molbe. Pruži ruku doktoru Puriću i odlučno reče:

— Onako će biti kako sam odlučila. Hvala vam unaprijed, gospodine doktore, sutra oko tri sata neka me očekuje moja kćerka.

Grof je ostao zbunjen. Ispio je čašu vina i opet nato-čio kapetanu Megleru i sebi. Ponudio je kapetana cigare-tom, premda je znao da ovaj ne puši.

Grofica se nije ništa promijenila. Uložila je sve sile da svi ostanu na okupu, Što joj je i uspjelo. Ostali su u salonu dugo iza ponoći. Grofica je pila mnogo vina, što nikada prije nije Činila.

XXXI

Sutradan je grofica Regina rano izašla iz kabine na pa-lubu broda. Izvuklo ju je sunce koje je u veljači u Dalma-ciji vrlo ugodno. Hodala je palubom, te se svaki čas za-ustavljala i govorila sama sa sobom: »Ostajen kod svoje odluke! Ja ih ne dam od sebe, ne dam! Oni su zaokupili čitavo moje biće. Osjećam ih u svakom dijelu tijela. Ne, neću i ne mogu se dijeliti od njih. Ostati bez njih!« Za-stane i problijedi.

344 345

Onda je opet nekoliko Časaka šuteći hodala. Stala ju je proganjati savjest, te je sebe korila: »Regina, Regina, što namjeravaš? Osvijesti se, zatomi strast i predaj te hladne dragulje. Strašan je tvoj plan! Promisli, Regina! Ja, tvoja savjest, neću ti dati mira i cijeli život ću te proganjati jer je pravda na strani tvoje kćeri. Cuj me, osvijesti se, htjela ti ili ne, ona je tvoja krv, ona je ostala tvoja kćerka i ostat će vječno tvoja, pa makar je postala ženom običnog ribar-skog sina. Smiluj se, Regina, u prvom redu sebi, a onda svojoj ljubljenoj kćeri, te i meni, savjesti svojoj, jer ja ću biti nesmiljena. Znaj, ja sam savjest, preda mnom nema dostojanstva, nema ograde, vrata, ni zaklona, ja svugdje ulazim, progonim i neću prestati do konca Života.« Gro-fica se skupi, savije ruke u križ na prsima, nasloni glavu na ogradu broda. Disala je duboko, kao da nosi težak te-ret. Onda podigne vrlo malo glavu i izmučenim šapatom reče kao da s nekim razgovara: »Znam, sve to poznato mi je, prestani, savjesti, ja unatoč tome ostajem kod svoje odluke, spremna sam na ono posljednje.« Opet nasloni glavu na ogradu, a usta joj bez njezine volje šaptahu: »Kakvo je to čuvstvo majke! Ja je želim mrziti, prezirati, kao i sve njih, ali ne mogu. Mila moja, zašto te ne mogu zamrziti,'unatoč svemu Što si nam učinila? Ponizila si naš dom. Majci uzimaš što joj je najdraže na svijetu. Koga da molim da te zamrzim? Bog me neće uslišati, jer ja sam te rodila i cijeli život iznad svega ljubila. Đavola, da đavola ću prisiliti da upotrijebi svoju paklensku moć, da te za-mrzim, Ana Marija, da zaboravim da sam te rodila, jeste, đavolu se utječem, on neka bude uz mene, onda ću izvršiti namjeru.«

Grofica Regina uspravi se, visoko digne glavu prema nebu, a jutranje sunce baci svoj tračak na njeno blijedo lice. Stajala je nepomično i čekala. Nakon nekog vremena

udari se obim rukama po prsima, te iskrivljenim ustima progovori: »Dođi, đavole, u pomoć, tebe trebam. Ili si i ti, ogavni đavole, izgubio moć, ili si me napustio? Ne mogu je zamrziti. Zašto ne dođeš u moje srce, ti, mržnjo, oh ogavna mržnjo, sad mi trebaš. Bilo bi mi lakše kad bih zamrzila rođeno dijete.« Učini nekoliko koraka po palubi, a onda se više sruši negoli sjedne na klupu. Glavu nasloni na ruku i stane tjerati misli od sebe: »Zar ja da nju ljubim? Zar je ona to zavrijedila? Ona, koja je na tako sramotan način ponizila mene, svoju majku, cijeli naš" dom! Ne, ona ne zaslužuje da mislim na nju, da se moje misli bave njome, a komoli da je još i ljubim! Onako će biti kako sam odlučila, i to bez grižnje savjesti.«

Grofica Regina podmetne drugu ruku pod glavu. Neko je vrijeme mirovala, a malo nakon toga zatresla su joj se ramena. Grofica Regina je plakala i kroz suze govorila: »One njene mile modre oči, zlatna i meka bujna kosa, li-šće lijepo, nježno i nasmijano, slatko i meka usta koja su me koliko puta poljubila. Njene drage ruke, koliko ih je puta ovila oko moga vrata! Njezin umiljati zvonki glasić koji me tisuće i tisuće puta zvao: Majčice, draga majčice, kako vas ja volim, draga i dobra, mila, najljepša i najdraža majčice, od svih majki na svijetu!« Podigne glavu i zagleda se daleko niz pučinu. Oči su joj bila pune suza, lice joj se blaženo smiješilo, a usta su govorila: »Majko, majko, draga majčice, opet ću vas doći dragati! Tako je govorila. Odlazila je natraŠke od mene, oči su joj se krijesile od sreće, lišće je sjalo od radosti, a moje je srce dvostruko jače kucalo zbog ljubavi za tim dragim djetetom.« Ustane, zaboravi se da je na palubi i zavapi: »Ana Marija, Ana Marija, ljubljena kćeri moja!« Opet stane, zamisli se, pri-tisne bisere oko vrata, te ponovi: »Neka bude kako sam odlučila!«

346347

Uto se pojavi pred njom Marija Terezija, te će za-brinuto:

— Majko, vi ste uranili, ovo sunce je varljivo, dođitena čaj.

— Ostavi me, dijete, samu!— Ne, majko, dođite!— Draga Marija Terezija, nije meni do jela, pođi ti

sama.I grofica Rcgina zaputi se laganim korakom u svoju

kabinu. Hodajući je govorila: »Kakva me to silna nježnost zaokupila! Da, tako neka bude! Radije ću žrtovati sebe, svoj ponos i dostojanstvo! Ta ona je moje rođeno dijete! Da, Regina, nestani, bila si dosta dugo kraljičin dvojnik, življela si lijepo, naučila si se ljepote života.« Kad je došla u kabinu, najprije svrne oči na ormarić, a onda nastavi: »Kakva to postajem? Zar da odbacim onu slast i strast koju osjećam kada vas dragam? Ne, neću! Tako mora ostati! Više ne mijenjam odluku.« Da bi sebe još više oso-kolila, sama sebe glasno ukori: »Ovamo k meni, mili dra-gulji moji, još bliže tijelu, ova jutranja haljina nije dostojna da na njoj blještite, ali moje tijelo za vama žudi, njega ćete milovati, ono se ne dijeli od vas dok je daha u meni.«

Bila je opet raspoložena. Za vrijeme objeda vrlo je malo jela, ali je pila dosta vina. Na crnu kavu nije pošla, već se ispričala:

— Sama ću se spremiti, Želim biti točna kod svojekćeri.

Dugo se i pomno oblačila. Birala je haljinu. Izbor je pao na onu raskošnu od crnog baršuna koja je sezala do poda. Na glavu je stavila šešir s ukrasom od nojeva pera. Uši je ukrasila dugim naušnicama od a lema, na ruke je stavila bisernu narukvicu, prste okitila velikim briljantima, a preko grudi raširila svoje divne bisere.

Kad je bila s tim gotova, prebaci preko ramena skupo-cjeno krzno, te iziđe iz kabine lijepa i otmjena kao kraljica.

Grof Antun bio je već malo mamuran od vina, te ćejoj kod ispraćaja:

— Ukrasila si se, Regina, kao da ideš u posjete nacarski dvor.

Gospodična Elza doda:— Majka ide u pohode kćerki.Grofica pogleda muža i njegovateljicu te suho reče:— Da, u pohode!Pritisne lijevu riku na grudi, te se stubama zaputi

prema čamcu.