Međunarodno Privatno Pravo I - Pomoćni Materijal Za Pripremu Ispita

PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH

MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO I SKRIPTA II

WWW.BH-PRAVNICI.COM

[email protected]

WWW.BH-PRAVNICI.COM

2 WWW.BH-PRAVNICI.COM

UVOD

1. MPP U NASTAVI NA PRAVNOM STUDIJU

1.1. Pojam međunarodnog privatnog prava, njegov predmet i značaj

Izraz «meĎunarodno privatno pravo», mada općeprihvaćen u doktrini, ipak je nepodesan za označavanje ove pravne discipline. To pravo nije «meĎunarodno», jer većinu njegovih pravila donose nacionalna zakonodavstva. Ono takoĎe nije ni «privatno», jer njegova pravila ne sadrže direktna materijalna rješenja. MeĎunarodno privatno pravo bavi se privatnopravnim odnosima sa elementom inostranosti. Ono je pozvano da odgovori na najmanje 4 osnovna pitanja:

1. Da li stranac uopće može biti subjektom privatnopravnog odnosa?

2. Čiji organi su nadležni za raspravljanje o takvom odnosu?

3. Čije je zakonodavstvo mjerodavno za ureĎenje takvih odnosa?

4. Može li odluka suda jedne države biti priznata i izvršena u drugoj, odnosno drugim državama? Odgovori na navedena pitanja dati su u pojedinim dijelovima (oblastima) meĎunarodnog prava – privatnopravni položaj stranaca, sukob jurisdikcija, te sukob (kolizija) zakona. 1.2. Izvori međunarodnog privatnog prava MPP ima unutrašnje (interne) i vanjske (meĎunarodne) izvore. Unutrašnji izvori su domaći ustav, zakoni i podzakonski akti. U pogledu unutrašnjih izvora u praksi postoje dva rješenja: prema jednom, norme MPP obuhvaćene su posebnim zakonom, ili se nalaze u uvodnom dijelu graĎanskog zakonika. U drugoj grupi zemalja norme MPP su fragmentarno rasporeĎene u zakonima kojima se ureĎuju pojedine oblasti privatnog prava. U SFRJ je 1982.godine donesen Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u odreĎenim odnosima (ZMPP), koji je BiH preuzela u svoj pravni poredak. Ovaj zakon gotovo u potpunosti reguliše oblast kolizije zakona, kolizije jurisdikcija, ali je van njegovog domašaja ostala materija privatnih prava stranaca. Pored ovoga, za MPP su značajni i: Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH, Zakon o industrijskom vlasništvu u BiH, Zakon o osnovama vlasničkih odnosa, Zakon o stranim ulaganjima, Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju itd.

Vanjski izvori MPP su multilateralni i bilateralni ugovori. MeĎu bilateralnim ugovorima posebno su značajni ugovori o pravnoj pomoći, o priznavanju i izvršavanju sudskih ili arbitražnih odluka, ugovori o uzajamnom pravnom saobraćaju, konzularni ugovori, trgovinski ugovori itd. Od multilateralnih konvencija posebno su značajne one koje je donijela Haška konferencija za meĎunarodno privatno pravo. BiH je članica mnogih konvencija od kojih su najznačajnije: Pariska konvencija o zaštiti industrijske svojine iz 1883, Bernska konvencija o zaštiti književnih i umjetničkih djela iz 1886, Univerzalna konvencija o autorskom pravu iz 1952, Haška konvencija o graĎanskom sudskom postupku iz 1954, Haška konvencija o formi testamenta iz 1961, Haška konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava iz 1961, Bečka konvencija o ugovornom pravu iz 1969 itd. Multilateralne konvencije mogu se podijeliti na dvije vrste:

1. Konvencije koje sadrže materijalnopravne norme, tj. koje na direktan način ureĎuju odnose iz svog djelokruga – susreću se uglavnom u oblasti poslovnih i komercijalnih odnosa (meĎunarodni transport, trgovina, prava intelektualnog vlasništva i sl);

2. Konvencije koje sadrže kolizione norme, tj. odnose iz svog djelokruga regulišu na indirektan način. Cilj takvih konvencija nije postizanje saglasnosti o tome kako će se regulisati neko

WWW.BH-PRAVNICI.COM


pravno pitanje, već po kom pravu će se to pitanje urediti. Ovakve konvencije susreću se u oblasti statusnih, porodičnih i nasljednih odnosa.

Na osnovu navedenog, u meĎunarodnom pravu se razlikuju direktni i indirektni metod regulisanja. Direktni se vrši materijalnim, a indirektni kolizionim pravnim normama. Indirektna regulacija tipična je u oblasti sukoba zakona, dok se direktna regulacija primjenjuje u oblasti sukoba jurisdikcija i pravnog položaja stranaca. U situaciji kad je isto pravno pitanje na različite načine ureĎeno vanjskim i unutrašnjim pravnim izvorima, u MPP važi princip da meĎunarodni izvori imaju prednost u primjeni u odnosu na unutrašnje zakonodavstvo. Pritom bilateralne konvencije imaju prednost u odnosu na multilateralne.

2. PRIVATNOPRAVNI ODNOSI SA ELEMENTIMA INOSTRANOSTI

2.1. Pojam privatnopravnih odnosa

MPP je sveobuhvatno pravo, jer su mu podvrgnuti različiti tipovi privatnopravnih odnosa. Njegova differentia specifica je prisustvo stranog elementa, a ne poseban karakter odnosa kojima se bavi (kao što je to npr. u graĎanskom, porodičnom, obligacionom i drugim pravima). Izraz «privatnopravni odnosi» u MPP predstavlja zbirnu oznaku za statusnopravne, porodičnopravne, nasljednopravne, stvarnopravne, obligacionopravne i dijelom radnopravne i privrednopravne odnose. 2.2. Strani element ili internacionalno obilježje

Strani element je odreĎena činjenica ili okolnost koja jedno činjenično stanje ili već oformljeni pravni odnos vezuje sa inostranim suverenitetom. Privatnopravni odnos može biti povezan sa stranim suverenitetom po osnovu subjekata, objekata ili samog sadržaja tog odnosa (prava i obaveza). Ako je jedan od subjekata pravnog odnosa stranac (fizičko ili pravno lice), strani element je prisutan u subjektu i vezuje se za personalni suverenitet države. Ako se stvar koja je predmet (objekat) privatnopravnog odnosa nalazi u inostranstvu, strani element se vezuje za objekat. Ako je privatnopravni odnos nastao ili treba biti realiziran na stranoj teritoriji, strani element postoji u sadržini takvog pravnog odnosa. U oba posljednja slučaja radi se o vezanosti za teritorijalni suverenitet države. 2.3. Posljedice prisustva stranog elementa

Ako jedan privatnopravni odnos sadrži inostrane elemente, postavlja se pitanje koji će suverenitet (koja država) imati jurisdikciju nad njim. Odgovor na to pitanje mora dati sama država pred čijim organima se ono postavlja. Da bi taj odgovor bio prihvaćen i od drugih država za koje nije obavezujući, on mora postići internacionalnu prihvatljivost.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


I – SUKOB ZAKONA 1. OSNOVNI PROBLEM MPP – PRAVNO REGULISANJE ČINJENIČNIH STANJA SA

MEĐUNARODNIM OBILJEŽJEM

Pojedinačna državna zakonodavstva djeluju samo u vlastitim granicama, a pojedinačni privatnopravni odnosi koji imaju vezu sa više država treba da djeluju na meĎunarodnom planu. Istovremeno, u oblasti privatnopravnih odnosa nema meĎunarodnih pravila koja bi važila za sve odnose sa internacionalnim obilježjima. U takvoj situaciji, nužnu mjeru saradnje izmeĎu različitih zakonodavstava predstavljaju kolizione norme meĎunarodnog privatnog prava, koje čine dio unutrašnjeg pravnog poretka svake zemlje. One predstavljaju izraz volje domaće države da situacije sa inostranim elementima izuzme iz redovnog pravnog režima i dozvoli da se na njih pod odreĎenim okolnostima primijeni i neko strano zakonodavstvo. Prema tome, funkcija kolizionih normi jeste da uputi na pravo odreĎene države kao mjerodavno za regulisanje jednog pravnog odnosa sa inostranim elementima. U meĎunarodnom privatnom pravu važe dva najopštija principa:

1. Odgovor na pitanje koje je pravo mjerodavno za regulisanje privatnopravnih odnosa sa stranim ili internacionalnim obilježjima daju uvijek i samo norme meĎunarodnog privatnog prava (kolizione norme) države u kojoj se pitanje postavlja;

2. Mjerodavno može biti samo jedno od zakonodavstava sa kojima je slučaj povezan, i to ono sa kojim je povezanost najznačajnija. Njega suvereno odreĎuje država u kojoj se pitanje postavlja, i to upravo svojim kolizionim normama.

Obzirom da su kolizione norme za pojedine vrste privatnopravnih odnosa načelno slične u različitim zemljama, može se postaviti još nekoliko općih principa meĎunarodnog privatnog prava:

- pitanja ličnog statusa, porodični i nasljedni odnosi sa inostranim obilježjima su po pravilu podvrgnuti pravu države čije su osobe državljani (lex nationalis) ili države u kojoj je njihovo prebivalište (lex domicilii);

- pitanja vlasništva i druga stvarna prava po pravilu su podvrgnuti zakonima države u kojoj se

stvar nalazi (lex rei sitae);

- obligacioni odnosi (ugovorne obaveze, obaveze na naknadu štete i sl) po pravilu su podvrgnuti zakonodavstvu države u kojoj su preduzeti akti vezani za nastanak obaveze (lex loci actus), ili njeno izvršenje, npr. države u kojoj je zaključen ugovor (lex loci contractus), države u kojoj treba nastupiti izvršenje ugovorne obaveze (lex loci solutionis), države u kojoj je izvršena protivpravna radnja na kojoj se zasniva zahtjev za naknadu štete (lex loci delicti) ili države u kojoj su nastupile štetne posljedice takve radnje (lex loci leasionis).

- formalna (proceduralna) valjanost svakog pravnog posla po pravilu je podvrgnuta propisima zemlje u kojoj je pravni posao nastao (pravilo locus regit actum);

Sukob (kolizija) zakona je pojava koja nastaje kad činjenično stanje pruža osnova za primjenu dvaju ili više različitih zakonodavstava na jedan isti slučaj, odnosno privatnopravni odnos. Naime, činjenično stanje može biti takvo da bi po osnovu teritorijalnog suvereniteta trebalo primijeniti jedno, a po osnovu personalnog suvereniteta drugo pravo (npr. pravni posao se zaključuje na teritoriji dotične države, a istovremeno jedan od subjekata je strani državljanin). Stvara se dilema koje od prava primijeniti. 1.1. Problem prostornog domašaja pravnih normi

MeĎunarodno privatno pravo u osnovi se bavi problemom prostornog važenja pravnih normi. Naime, država pomoću kolizionih normi svog meĎunarodnog privatnog prava utvrĎuje da odreĎeni

WWW.BH-PRAVNICI.COM


pravni propisi, bilo domaći ili strani, djeluju i izvan teritorije države koja ih je donijela. U tom smislu, MPP omogućava da organi jedne države u odreĎenim okolnostima primjenjuju (ili barem uzimaju u obzir) neko strano zakonodavstvo. MeĎutim, osim donošenja kolizionih normi, postoje 2 načina da se izbjegne sukob zakona, a to su: (1) isključiva primjena domaćeg prava i (2) ujednačavanje zakona pojedinih država.

2. MOGUĆNOST IZBJEGAVANJA PROBLEMA 2.1. Isključiva primjena domaćeg prava

Ovakvo rješenje ignorisalo bi inostrane elemente ili meĎunarodna obilježja slučaja i na njegovo rješavanje primjenjivalo samo domaće pravo. Rješavanje osnovnog problema MPP na ovakav način ustavri predstavlja negaciju samog MPP. Na taj način bi čitav sistem kolizionih normi pos tao nepotreban. Ovakvo rješenje ima izvjesne opravdavajuće argumente:

1. Neoboriva je tvrdnja da će domaći organi na osnovu svog znanja i iskustva najkorektnije primijeniti domaće pravo. S druge strane, teško je održivo stanovište da je neko strano pravo u bilo kom pogledu bolje od domaćeg;

2. Obzirom da se ne postavlja poblem saznanja ili dokazivanja stranog prava, postupak bi bio jednostavniji, ekspeditivniji i jeftiniji;

3. Primjena legis fori najpotpunije odgovara principu teritorijalnosti prava i doktrini o teritorijalnom suverenitetu.

Isključiva primjena legis fori i danas uživa značanu teorijsku podršku u američkoj doktrini. MeĎutim, ona implicira stanovište koje je za današnje vrijeme neprihvatljivo, a koje domaći pravni poredak priznaje kao jedino istinsko pravo. Isključiva primjena domaćeg prava, kao način izbjegavanja prostornog sukoba zakona, primitivna je i neprimjerena razvijenim pravnim sistemima. PotvrĎeno je da civilizirano društvo može funkcionirati samo u internacionalnim okvirima. Isključiva primjena legis fori ne spada u taj internacionalni kontekst savremenog svijeta i prijeti ugrožavanjem općih koncepcija pravde i pravičnosti, kao i ugrožavanjem pravne sigurnosti stranaka koja se danas može shvatiti jedino kao internacionalna kategorija. 2.2. Unifikacija nacionalnih (državnih) zakonodavstava

Unifikacija materijalnog prava. Kao način rješavanja sukoba zakona, unifikacija zakona na meĎunarodnom planu mogla bi se postići samo saglasnošću država. MeĎutim, imajući u vidu bazične razlike izmeĎu zakona pojedinih država, sveobuhvatna unifikacija nema izgleda na uspjeh. To prvenstveno važi za ona područja privatnopravnih odnosa čije pravno regulisanje je uslovljeno nizom historijskih, etničkih, vjerskih, socijalnih i drugih posebnosti (npr.pitanja braka i porodice, nasljeĎivanja itd). S druge strane, u nekim pravnim oblastima gdje je unifikacija moguća i potrebna, postignuti su značajni rezultati kroz brojne multilateralne konvencije i sporazume kojima je unificirano npr. pravo meĎunarodnog transporta, mjenično i čekovno pravo, pravo industrijskog vlasništva, te autorsko pravo. U teoriji su sve prisutnija mišljenja da se težište glavnog problema MPP postepeno pomjera ka području meĎunarodne nadležnosti, odnosno priznanja stranih odluka. U prilog tome najuvjerljivije govore efekti Briselske konvencije. iz 1968 (Konvencija EU o nadležnosti i izvršenju presuda u graĎanskoj i trgovačkoj materiji). Presude donesene od suda koji se po konvencijama smatra meĎunarodno nadležnim se imaju priznati i izvršiti u svakoj zemlji članici, bez obzira na to koje pravo je u konkretnom slučaju primijenjeno. MeĎutim, univerzalna svjetska jednoobraznost privatnog prava ipak nije ostvarljiva ideja jer bi podrazumijevala ukidanje razlika proizašlih iz specifičnosti pojedinih država (etničkih, vjerskih,

WWW.BH-PRAVNICI.COM


geografskih, socijalnih itd). Osim toga, pravne norme koje važe na većem prostoru brže zastarijevaju, a evidentne su i razlike u tumačenju postojećih konvencijskih normi izmeĎu pojedinih država. Unifikacija kolizionog prava. Napori meĎunarodnih organizacija, prvenstveno Haške konferencije za MPP, pokazali su da ni unifikacija kolizionog prava nije mnogo jednostavnija od unifikacije materijalnog prava. Postalo je jasno da se ne može doći do univerzalnog kodeksa MPP čije bi kolizione norme bile obavezujuće za sve zemlje. Osnovni razlog su razlike izmeĎu zemalja Common Law tradicije i evropskog kontinentalnog prava, posebno u oblasti porodičnog prava. Očit primjer su kolizione norme koje regulišu status lica i porodične i nasljedne odnose sa stranim elementom. Angloameričke zemlje insistiraju na tome da ova pitanja mjerodavno bude domicilno pravo osoba (lex domicilii), dok većina kontinentalnih zemalja preferira lex nationalis – pravo državljanstva osoba. Ipak su i ovdje postignuti značajni rezultati na planu unifikacije, pa su donesene haške konvencije koje npr. na jedinstven način rješavaju koliziju zakona u oblasti testamentarnog nasljeĎivanja i deliktne odgovornosti u drumskom saobraćaju. Pored ovih konvencija, zaključeni su i mnogi bilateralni ugovori. Evropska unija se takoĎe javlja kao faktor unifikacije MPP svojih članica, pa je tako 1980.godine donesena Konvencija o ugovornim obligacijama.

3. IZBOR MJERODAVNOG PRAVA KAO RJEŠENJE PROBLEMA

Iz naprijed navedenog proizilazi da za osnovni problem MPP nema radikalnog niti idealnog rješenja, te da je jedini način da se izvrši izbor meĎu zakonodavstvima koja kolidiraju, te da se jedno od njih kao mjerodavno primjeni na konkretan slučaj. To znači da se otvara mogućnost da se umjesto domaćeg prava (lex fori) eventualno primijeni neko strano pravo. Suština MPP je razmišljanje o tome kako odabrati pravo koje će regulisati privatnopravne odnose sa meĎunarodnim obilježjem, a karakterističan metod MPP postaje metod “usmjeravanja” na pravni poredak koji će biti mjerodavan. Taj metod naziva se vezivanje, lokalizacija, alokacija ili atribucija. Zasniva se na stavu da u situaciji kad je slučaj povezan sa više država, te veze po pravilu nisu iste vrste niti istog značaja, te je najčešće moguće izdvojiti jednu vezu kao odlučujuću za izbor prava koje će se primijeniti. Ovakav odabir mjerodavnog prava morao bi biti zasnovan na odreĎenom kriteriju preferencije, koji bi morao biti internacionalno prihvatljiv ako se želi osigurati meĎunarodna stabilnost privatnopravnih odnosaa, što i jeste krajnji cilj MPP. 3.1. Metod vezivanja u međunarodnom privatnom pravu

Ako je jedan privatnopravni odnos istovremeno činjenično povezan sa različitim zemljama, pa treba odlučiti koja je od tih veza najvažnija, regulacija se očito mora osloniti na neki element vezivanja – faktor lokalizacije, odlučujuću činjenicu, tačku najtješnje veze. Koja će činjenica biti uzeta kao odlučujuća zavisi od vrste privatnopravnog odnosa, te su na osnovu toga i postavljeni ranije navedeni opći principi MPP

1. Dakle, radi se o nastojanju da se fiksira tzv.najbliža,

najznačajnija, najtješnja veza koju dato činjenično stanje (ili već formirani pravni odnos) ima sa odreĎenom državom, odnosno pravom. 3.2. Pojam najtješnje povezanosti

Izbor mjerodavnog prava metodom vezivanja vrši se u korist onog prava sa kojim je konkretan odnos najuže i najrealnije povezan. To načelo je općeprihvaćeno u većem broju nacionalnih kolizionih sistema i po mnogima predstavlja osnovni princip kolizionog prava uopće.

1 Vidi 1 (str.5)

WWW.BH-PRAVNICI.COM


3.3. Evolucija ideje o najtješnjoj povezanosti

Ideja najtješnje povezanosti mogla bi se prepoznati već u principu personaliteta prava, kao prvom poznatom kriteriju za primjenu prava koji se javio u pravnom partikularizmu nastalom nakon raspada Rimskog carstva. Razvojem feudalizma, umjesto pripadnosti grupi odreĎenoj po porijeklu, težišni kriterij za primjenu prava postaje pripadnost zemlji, feudu, odnosno feudalnom gospodaru. Osnovni princip u primjeni prava postaje princip teritorijalnosti. Jacobus Balduini, glosator iz prve polovine XIII vijeka, prvi je odvojio pitanje upravljanja parnicom (ordinatoria litis) tj.procesnog prava, od odlučivanja o meritumu (decisoria litis). Principu najtješnje povezanosti najznačajniji doprinos dao je Savigny svojom teorijom o “sjedištu” pravnih odnosa. Ovaj princip dobio je svoj moderni izraz u Schnitzerovoj teoriji karakteristične činidbe. Npr. ako se pitamo sa kojom državom je najbliže povezan jedan kupoprodajni ugovor, po ovoj teoriji bi odgovor bio da je to domicil odnosno sjedište prodavca, jer je prodavac nosilac činidbe koja je karakteristična za ovaj ugovor (predaja stvari, tj. isporuka robe).Analogno tome je moguće odrediti mjerodavno pravo i za druge vrste ugovora. Savremena zakonodavstva često kombinuju princip najtješnje veze sa teorijom karakteristične činidbe, dolazeći na taj način do elastičnih i istovremeno predvidljivih rješenja koja odgovaraju zahtjevima savremenog privatnopravnog saobraćaja. 3.4. Dva osnovna metoda utvrđivanja najtješnje veze

U doktrini se govori o apriorističkom, deduktivnom ili sintetičkom metodu, koji dominira u klasičnom MPP, te o novijem posteriorističkom, analitičkom ili induktivnom metodu. Aprioristički, deduktivni metod se sastoji u tome da zakonodavac unaprijed pomoću apstraktnih kolizionih normi fiksira najtješnju povezanost za odreĎenu vrstu privatnopravnih odnosa. Na taj način se uspostavlja visok stepen predvidivosti mjerodavnog prava što rezultira povećanjem pravne sigurnosti. Na ovom metodu se u najvećoj mjeri zasniva zakonodavstvo evropskih zemalja. S druge strane, aprioristički metod je hedikepiran činjenicom da se zasniva na zakonodavčevom predviĎanju budućih odnosa i njihovom uopštavanju. Zbog toga će uspostavljena koliziona pravila ispoljiti odreĎenu krutost u primjeni na konkretne slučajeve, posebno u slučajevima koji se u teoriji nazivaju apsolutno internacionalnim, čije su vezanosti sa različitim pravnim porecima manje-više ravnopravno rasporeĎene. Zbog toga novija američka teorija i praksa kao osnovno pravilo za izbor mjerodavnog prava uvodi elastični kriterij most significant relationship – najznačajniju ili najtješnju povezanost. Ove promjene u američkoj teoriji i praksi izraz su težnje ka fleksibilnijem odreĎivanju tačaka vezivanja.Ista težnja ispoljena je i u evropskom pravu, te se odluka o izboru mjerodavnog prava nastoji iz sfere apriorističkog odlučivanja zakonodavca pomjeriti u sferu posteriorističkog sudskog odlučivanja in concreto. 3.5. Kolizione norme

Vezivanje, lokalizacija ili alokacija privatnopravnih odnosa u MPP vrši se pomoću faktora lokalizacije, tačaka vezivanja ili odlučujućih činjenica (težišnih kontakata), koje se ugraĎuju u kolizione norme. Odlučujuće činjenice utvrĎuje zakonodavac. Kod utvrĎivanja odlučujućih činjenica, odnosno najbliže veze, u evropskom MPP dominira aprioristički metod. Taj metod je zasnovan na specijalnim pravnim normama koje se nazivaju kolizione norme, a koje na posredan način regulišu privatnopravne odnose sa stranim elementom. Objektivni cilj kolizione norme je da odredi pravo države sa kojim je konkretan slučaj u najtješnjoj vezi. Ona dakle ne rješava odnos meritorno, već samo upućuje na pravo države koje će biti

WWW.BH-PRAVNICI.COM


primijenjeno za meritorno rješavanje slučaja. Takva norma prvenstveno mora imenovati pitanje , tj.odnos na koji se treba primijeniti, te fiksirati težišnu tačku vezivanja. Tako će koliziona norma koja se npr. odnosi na formu braka glasiti ovako: Na formu zaključenja braka primjenjuje se zakon države u kojoj se brak zaključuje. U navedenom primjeru pitanje na koje se norma odnosi je forma zaključenja braka, a težišna tačka vezivanja je mjesto zaključenja braka. Konačni rezultat primjene ove kolizione norme sastoji se u tome što će brak zaključen u skladu sa propisima zemlje zaključenja, biti valjan i izvan zemlje zaključenja. Težišna vezanost fiksira se u zavisnosti od karaktera pravnog pitanja. Tako npr, ako se radi o materijalnim pretpostavkama za zaključenje braka (sposobnost za stupanje u brak), koliziona norma će fiksirati drugu težišnu tačku vezivanja (koja se odnosi na osobe budućih supružnika) i glasiće npr: Materijalne pretpostavke za zaključenje braka sa stranim elementom ocjenjuju se po zakonu države čiji su državljani budući supružnici. Pravna kategorija na koju se odnosi koliziona norma može biti manje ili više precizna. Tako se norma može odnositi na ugovor u cjelini ili na pitanje sposobnosti stranaka, na graĎanskopravni delikt u cjelini ili samo na pitanje protivpravnosti radnje, itd. Klasifikacija. Klasična podjela kolizionih normi je na jednostrane i dvostrane. Jednostrana uvijek upućuje na jedno (najčešće domaće) pravo u vezi sa odreĎenim pravnim pitanjem. (Npr: “forma braka propisana ovim zakonom, obavezna je za sve brakove koji se zaključuju na domaćoj teritoriji”). S druge strane, dvostrana (ili višestrana) koliziona norma bira mjerodavno pravo izmeĎu 2 ili više prava povezanih sa slučajem i od okolnosti konkretnog slučaja zavisi na koje pravo će ona uputiti (npr: “za nasljeĎivanje je mjerodavno pravo države čiji je državljanin bio ostavilac u vrijeme smrti”). Obzirom na način upućivanja na mjerodavno pravo, kao i na stepen uopštenosti, višestrane kolizione norme su principijelnije i poželjnije u MPP. Kolizione norme mogu se klasificirati i na alternativne i kumulativne. Alternativne utvrĎuju 2 težišna kontakta, pa time 2 ili više potencijalno mjerodavna prava. Kumulativne norme upućuju na istovremenu primjenu prava 2 ili više država. Primjer alternativne kolizione norme postoji u oblasti graĎanskopravnih delikata, gdje se obično predviĎa alternativna primjena prava države u kojoj je izvršen delikt ili prava države u kojoj je nastupila šteta, pri čemu je povoljnost za oštećenog odlučujući kriterij za izbor mjerodavnog prava. Kumulativne kolizione norme najčešće su kod regulisanja statusnih i porodičnih odnosa, čime se nastoji u više zemalja osigurati validnost pravnog odnosa. Npr, da bi se razveo brak sa stranim elementom, potrebno je da je brakorazvodni uzrok predviĎen istovremeno u zakonu zemlje čiji organ razvodi brak, i u zakonima država čiji su državljani bračni drugovi. Dakle, moderne kolizione norme nastoje premostiti jaz izmeĎu slijepe “kolizione pravičnosti”, tj. uopštavanja bez obzira na meritorni ishod spora i materijalne pravičnosti u konkretnim slučajevima. Sa istim ciljem moderne evropske kodifikacije MPP pribjegavaju tzv.generalnim klauzulama odstupanja, koje ovlašćuju sud da izuzetno ne primijeni pravo mjerodavno po kolizionim normama, ako je slučaj “samo površno vezan sa dotičnom zemljom, a pokazuje mnogo tješnju vezanost sa nekim drugim pravom”

2.

3.6. Karakter i klasifikacija tipičnih težišnih kontakata

Prosti težišni kontakti (tačke vezivanja) su oni koji nedvosmisleno ukazuju na jednu državu i njeno pravo kao mjerodavno. Primjeri su: mjesto nalaženja nekretnina, mjesto izvršenja delikta ili

2 Švicarski zakon o MPP

WWW.BH-PRAVNICI.COM


mjesto zaključenja ugovora. Ovakvih tačaka vezivanja je vrlo malo. S druge strane, kompleksne

tačke vezivanja su one koje ukazuju na najmanje 2 prava. Ako je npr. koliziono pravilo zasnovano na državljanstvu osobe kao težišnom kontaktu, a osoba o kojoj se konkretno radi je bipatrid, tada je i koliziona norma usmjerena na 2 zakonodavstva. Zbog toga je u mnogim zakonodavstvima kao dopuna utvrĎeno i pravilo po kome se u slučaju bipatrida ili polipatrida u obzir uzima samo tzv.aktivno ili efektivno državljanstvo, tj. državljanstvo one države sa kojom je osoba stvarno najbliže povezana (prebivalište, imovina, zaposlenje, služenje vojnog roka i sl). Ako se radi o apatridu, nužno bi bilo upotrijebiti neku supsidijarnu tačku vezivanja, a to je po pravilu prebivalište ili boravište apatrida.

Tačke vezivanja mogu se klasificirati i po širini ovlaštenja koja se prepuštaju sudu pri izboru mjerodavnog prava. Po tom kriteriju razlikuju se neposredno vezujuće tačke vezivanja i tzv.okvirne tačke vezivanja ili bolje reći koncepti vezivanja. Neposredno vezujuće tačke vezivanja predstavljaju čvrste faktore lokalizacije (npr.državljanstvo, domicil, mjesto zaključenja ugovora itd). Njima zakonodavac fiksira tačku vezivanja za sve buduće istovrsne slučajeve. Okvirne tačke ili koncepti vezivanja prepuštaju sudu da u konkretnom slučaju odluči o mjerodavnom pravu. Zakonodavac se ovdje služi formulacijom “primijeniće se pravo sa kojim je odnos u najbližoj vezi”. Mnoge tačke vezivanja po svojoj prirodi su proste činjenice (npr.okolnost da je radnja izvršena na odreĎenoj teritoriji, lokacija nekretnine i sl). S druge strane, neke od često korištenih tačaka vezivanja su same za sebe pravni odnosi (npr.državljanstvo, nacionalna pripadnost pravne osobe, prebivalište i boravište – domicil i rezidencija itd). U meĎunarodnom privatnom pravu govori se i o tzv. psihološkom vezivanju, i to u 2 konteksta. U prvom redu, većina savremenih zakonodavstava dozvoljava strankama da same odrede pravo koje će biti mjerodavno za njihove ugovorne odnose, pa se govori o autonomiji volje kao tački vezivanja. Osim direktnog izbora prava, volja stranaka može na izbor prava djelovati i posredno – putem djelovanja na druge tačke vezivanja. Stranke npr.mogu mijenjati državljanstvo, prebivalište, mjesto ugovaranja i sl. Najznačajnija klasifikacija tačaka vezivanja ipak je na one koje ukazuju na vezu prava sa osobama tj.subjektima, zatim objektima i na kraju radnjama (činidbama). 3.7. Problemi vezani za primjenu kolizionih normi

Primjena kolizionih normi naizgled je jednostavan proces. Prva faza je kvalifikacija činjeničnog stanja, što podrazumijeva da se konkretan slučaj treba svrstati u odgovarajuću kategoriju privatnopravnih odnosa, zatim se odabire koliziona norma koja reguliše takve odnose i na kraju se slijedeći kolizionu normu dolazi do mjerodavnog prava. Kvalifikacija činjeničnog stanja sa stranim elementom. Ponekad se jedno činjenično stanje u različitim zemljama podvodi pod različite pravne institute, pa i pod različite oblasti pravnih odnosa. Ako npr.domaći organ ima pred sobom činjenično stanje koje je povezano sa BiH, Francuskom i Austrijom, a nije na prvi pogled jasno pod koji pravni institut bi se ono moglo podvesti, problem je u odluci da li pravnu kvalifikaciju izvršiti po shvatanjima domaćeg, francuskog ili austrijskog prava. MeĎutim, ako je u takvom slučaju nadležan naš organ, on uvijek primjenjuje naše kolizione norme. Tada je logično da se i pretpostavke za primjenu kolizionih normi odreĎuju po našim pravnim shvatanjima. Pritom ne treba bježati ni od ekstenzivnijeg tumačenja, faktički od “prilagoĎavanja” činjeničnog stanja domaćim pravnim shvatanjima. To je neizbježno u slučajevima kad je nemoguće naći odgovarajuću kolizionu normu u domaćem MPP, zbog toga što u domaćem pravu nema odgovarajućeg instituta pod koji bi se moglo podvesti konkretno činjenično stanje. Ovakvo shvatanje prve kvalifikacije danas je dominantno u teoriji i praksi MPP.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Kvalifikacija težišnog kontakta. Ako smo odabrali kolizionu normu pod koju je moguće podvesti jedno činjenično stanje, postoji mogućnost da je izabrana koliziona norma neoperativna jer je težišni kontakt na kome se ona bazira i sam po sebi pravni odnos koji je podložan različitim tumačenjima domaćeg i stranog prava. Ako se npr pod mjestom zaključenja ugovora podrazumijeva mjesto iz kojeg je upućen prihvat ponude, to dovodi do odreĎenog zaključka o mjerodavnom pravu. MeĎutim, ako se pod mjestom zaključenja ugovora podrazumijeva mjesto u kome je primljen prihvat ponude, mjerodavno je neko drugo pravo. Obzirom da se i ovdje radi o tumačenju kolizione norme, važi isto pravilo: težišni kontakt ili tačka vezivanja se kvalificira prema pravnim shvatanjima zemlje o čijoj se kolizionoj normi radi. Dakle, kvalifikacija se vrši lege fori (po domaćem pravu). Problem država sa složenim pravnim poretkom. Nejedinstveni pravni poredak koji je svojstven složenim državama je za MPP interesantan iz 2 razloga:

1. U takvim državama je zakonodavna nadležnost za privatnopravne odnose često decentralizirana i prenesena na teritorijalne jedinice (kantone, provincije, republike i sl). S tim u vezi mogući su tzv.interlokalni ili unutrašnji sukobi zakona (tj.sukobi zakona pojedinih teritorijalnih jedinica). Takvi sukobi se rješavaju primjenom normi meĎunarodnog privatnog prava (npr.u Španiji), ili kroz posebne zakone o rješavanju unutrašnjih kolizija zakona.

2. Ako koliziona norma neke strane države upućuje na pravo složene države, postavlja se pitanje pravo koje od federalnih jedinica će biti primijenjeno. O tome u teoriji postoje 2 osnovna stanovišta: prema prvom, izbor prava treba prepustiti unutrašnjim kolizionim normama dotične strane države (princip “dvostepenosti”). Po drugom stanovištu, neposredan izbor vrši se istim kolizionim pravilom koje i upućuje na složeni pravni poredak (princip “jednostepenosti). Princip jednostepenosti preovladava i u teoriji i u praksi, izuzev u slučaju kad je pravo složene države indicirano kolizionom normom čiji težišni kontakt je državljanstvo. Državljanstvo kao tačka vezivanja ne ukazuje na odreĎenu teritoriju, već na državu kao cjelinu. U takvom slučaju koristi se neki supsidijarni kriterij kao što su domicil ili redovno boravište.

Obzirom na ustavna rješenja u BiH, prema kojima su svi privatnopravni odnosi u zakonodavnoj nadležnosti entiteta, unutrašnja kolizija je izvjesna na nivou entiteta. Osim toga, u okviru FBiH gotovo sve oblasti privatnih prava su na kantonalnom nivou, te je osim meĎuentitetske moguće očekivati i meĎukantonalnu koliziju zakona. U situaciji kad strana koliziona norma upućuje na pravo BiH, zasad je moguće primijeniti samo princip jednostepenosti, jer unutrašnjih kolizionih normi nema. S druge strane, kad se radi o primjeni prava neke druge složene države pred domaćim organima, ZMPP polazi od jednostepenosti i propisuje primjenu prava onog područja u složenoj državi sa kojim postoji “najbliža veza”. Jedino ako naša koliziona norma ne ukazuje na odreĎeno pravno područje u toj državi, rješenje se prepušta unutrašnjim kolizionim normama te države. 3.8. Problemi vezani za primjenu mjerodavnog prava

Ako je koliziona norma u konkretnom slučaju uputila na primjenu nekog stranog prava, to strano pravo je potrebno saznati i tumačiti, štosamo po sebi može izazvati odreĎene komplikacije. Osim toga, moguće je da u konkretnom slučaju postoji neki od zakonom propisanih razloga koji obavezuju domaći organ da odstupi od primjene stranog mjerodavnog prava. Problem saznanja stranog prava. U slučajevima bez internacionalnog obilježja važi maksima po kojoj “sud poznaje pravo” (iura novit curia). MeĎutim, kad se radi o primjeni stranog prava, postavlja se pitanje kako saznati sadržaj stranog zakona. U uporednom pravu postoje 2 različita pristupa rješavanju ovog problema, u zavisnosti od toga da li se strano pravo tretira kao ravnopravno domaćem, ili se tretira kao činjenica. U prvom slučaju organ koji vodi postupak ima službenu obavezu da sazna strano pravo, au drugom slučaju to bi bila obaveza stranaka koje dokazuju činjenice u postupku.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Tretiranje stranog prava kao činjenice karateristično je za anglosaksonsko pravo. U Engleskoj važi oboriva pretpostavka da je dotično strano pravo jednako engleskom. Zainteresirana strana može dokazivati suprotno, tj. može dokazivati postojanje i sadržaj stranog prava. Dokazivanje se izmeĎu ostalog vrši i pomoću svjedoka, koji imaju isti procesni položaj kao i svjedoci koji svjedoče o drugim procesnim činjenicama. S druge strane, pravni sistemi zasnovani na tradiciji civilnog prava ne poznaju dokazivanje stranog prava pomoću svjedoka, jer se stranom pravu daje tretman prava. Ako se uzima iskaz stručnjaka, onda on ima tretman vještaka. Primjena alternativnih kolizionih normi, koje ukazuju na više potencijalno mjerodavnih prava, nameće nužnost usporedbe različitih stranih prava i njihovih rješenja kako bi se postiglo poželjno meritorno rješenje. Dakle, sud je prinuĎen da po službenoj dužnosti ispita sadržaj stranih zakonodavstava indiciranih alternativnim kolizionim normama. Prema našem ZMPP, sud ima obavezu da utvrdi sadržaj stranog mjerodavnog prava po službenoj dužnosti, ali u tom cilju on može upotrijebiti i javnu ispravu koju u postupku podnesu stranke. Ako na taj način ne može saznati sadržaj stranog prava, sud se može obratiti Ministarstvu pravde. Bitno je napomenuti da u praksi sudovi uvijek pokazuju tendenciju za primjenom domaćeg prava, uvijek kad za to postoje manje ili više opravdani razlozi. Tumačenje stranog prava u praksi se svodi na 2 problema: (1) da li strano pravo tumačiti po principima i shvatanjima domaćeg prava, ili dotične strane zemlje, te (2) kako primijeniti pravne ustanove stranog prava koje su eventualno nepoznate domaćem pravu. U teoriji i praksi vladajuće stanovište je da pojmove i ustanove stranog prava treba tumačiti prema pravnim shvatanjima i principima dotičnog stranog pravnog sistema. Ovakav stav prihvata i ZMPP. Razlozi za odstupanje od primjene mjerodavnog prava. Kolizione norme u našem pravu su imperativne i po pravilu se moraju primijeniti po službenoj dužnosti uvijek kad slučaj sadrži inostrane elemente. Od ovog pravila postoje odreĎeni izuzeci i to: Renvoi (ranvoa) (uzvraćanje i upućivanje na dalje pravo). To je pojava da se umjesto mjerodavnog stranog prava ipak primijeni domaće, ili neko drugo strano pravo umjesto onog koje je označeno kao mjerodavno. Zasniva se na stanovištu da domaća koliziona norma, kad upućuje na strano pravo, ne upućuje na konkretnu oblast stranog prava, već na strano pravo u cjelini, a time i kolizione norme tog prava. Ako i domaće i strano pravo sadrže istu kolizionu normu za konkretno pitanje, problema nema. Npr. naše i austrijsko pravo sadrže istu kolizionu normu kad je u pitanju ocjena poslovne sposobnosti fizičkog lica: mjerodavno je pravo države čija je osoba državljanin. Prema tome, ako se kod nas ocjenjuje poslovna sposobnost Austrijanca sa prebivalištem u BiH, po našoj kolizionoj normi mjerodavna je starosna dob koju propisuje austrijsko pravo. Isto to predviĎa i austrijska norma, pa u takvom slučaju ne može nastati renvoi. S druge strane, ako se u istom slučaju radi npr. o državljaninu V.Britanije, naša koliziona norma uputila bi na englesko pravo. MeĎutim, engleska koliziona norma za ocjenu poslovne sposobnosti upućuje na pravo prebivališta osobe, tj. na naše pravo. Dakle, engleska koliziona norma je uzvratila na naše pravo, isto kao što bi uputila na neko dalje pravo npr.francusko, ako je prebivalište osobe u Francuskoj. Stanovišta u vezi sa renvoi su različita u uporednom pravu i kreću se od eksplicitnog prihvatanja (npr. u Poljskoj), preko rješenja u kojima se prihvata samo uzvraćanje (Njemačka, Albanija, Rumunija itd) do potpunog odbacivanja (Grčka, Italija, Egipat, Brazil). Naš ZMPP konstituiše obavezu domaćeg organa da prethodno, tj. prije primjene stranog mjerodavnog prava, ispita kolizione norme stranog prava na koje je usmjeren i da slijedi njihovu uputu bez obzira na to kuda ona vodi. Ovakvo rješenje može dovesti do nastanka beskonačnog kruga. Naime, moguće je da

WWW.BH-PRAVNICI.COM


naše pravo upućuje na pravo zemlje X, ona svojom kolizionom normom upućuje na zemlju Y, ova na zemlju Z, a zemlja Z ponovo na pravo zemlje X. Mada bi ovakav slučaj u praksi bio vrlo rijedak, takva mogućnost se ipak ne može isključiti u potpunosti. Rješenje ovakvog slučaja nije eksplicitno dato u ZMPP, a prema mišljenjima stručnjaka, u takvom slučaju bi trebalo primijeniti pravo koje je prvobitno indicirano našom kolizionom normom. Izigravanje zakona (fraus legis). Ako je tačka vezivanja u kolizionoj normi varijabilna, stranke je najčešće mogu mijenjati svojom voljom. Npr. osoba može promijeniti državljanstvo, prebivalište ili boravište, što je redovna i normalna pojava. MeĎutim, ponekad se promjena tačke vezivanja vrši u namjeri da se izbjegne primjena jednog i omogući primjena drugog prava koje je za stranku pogodnije. Npr: pravo države X kao prepreku za zaključenje braka predviĎa krvno srodstvo u 4.stepenu, a pravo države Y takvu prepreku ne predviĎa. Prema kolizionim normama države X, za uslove stupanja u brak mjerodavno je pravo države čiji su državljani budući supružnici. U ovakvoj situaciji zainteresirani državljani države X koji su u krvnom srodstvu u 4.stepenu, bi sticanjem državljanstva države Y stekli mogućnost stupanja u brak. Institut izigravanja zakona (fraus legis) sastoji se od objektivnog i subjektivnog elementa. Objektivni element je da je do promjene tačke vezivanja došlo legalnim putem, a subjektivni se sastoji u namjeri da se promjenom tačke vezivanja doĎe do mjerodavnosti nekog drugog prava. Najčešći predmet izigravanja su kolizione norme u oblasti statusa fizičkih i pravnih lica, porodičnog i nasljednog prava, ali je izigravanje prisutno i u drugim područjima privatnopravnih odnosa (npr. mjesto registracije brodova i aviona u oblasti stvarnopravnih odnosa, mjesto zaključenja obligacionih ugovora i sl). Sankcija za fraudulozno (prevarno) ponašanje sastoji se u poništavanju pravnog posla koji je nastao uz izigravanje zakona. Naš ZMPP propisuje da se pravo koje bi bilo mjerodavno po domaćim kolizionim normama ne primjenjuje ako bi njegovo primjenjivanje imalo za cilj izbjegavanje primjene domaćeg prava. Osim toga, priznanje već formiranog privatnopravnog odnosa će izostati ako domaći organ utvrdi da je domaće pravo fraudulozno zaobiĎeno. Javni poredak. Mogućnost primjene stranog prava pred svojim organima države ne prihvataju bezrezervno, već uz tzv.rezervu javnog poretka. Naime, pozivom na ovu ustanovu, domaći organ koji bi u konkretnom slučaju na osnovu kolizione norme trebao primijeniti strano pravo, može odstupiti od primjene stranog i primijeniti domaće pravo. Uslov za to je da bi primjena stranog prava, odnosno rezultat te primjene u konkretnom slučaju bio protivan temeljnim vrijednostima koje su u domaćoj zemlji zaštićene pravnim poretkom i javnim moralom. Bitno je naglasiti da se kod pozivanja na javni poredak radi o izuzetku. Primjenjuje se rijetko i mora biti dobro obrazloženo, jer bi se u slučaju preširokog tumačenja i nekritičke primjene ova ustanova mogla pretvoriti u negaciju MPP. Prema našem ZMPP, strano pravo se ne primjenjuje “ako bi njegovo dejstvo bilo suprotno ustavom utvrđenim osnovama društvenog uređenja”. Fenomen tzv.”normi neposredne primjene”. Unutar svakog pravnog sistema postoje propisi koji usljed svog naročitog značaja zahtijevaju bezuslovnu primjenu i kao takvi moraju biti izvan dometa kolizionog sistema. Dakle, takvi domaći propisi se pred organima domaće države primjenjuju uvijek, bez obzira na kolizione norme koje bi upućivale na primjenu nekog drugog prava. U našoj literaturi za takve norme koristi se termin norme neposredne primjene. Osnovni problem normi neposredne primjene je njihova identifikacija, jer zakonodavac vrlo rijetko eksplicitno propisuje bezuslovnu primjenu neke pravne norme. Zbog toga se norme neposredne primjene utvrĎuju na osnovu njihovog sadržaja i cilja. Opće pravilo je da se radi o normama koje izražavaju snažan interes države. Uglavnom se radi o propisima javnopravne prirode, pa je njihova primjena za MPP značajna samo u pogledu posljedica koje imaju na privatnopravne odnose. Takve norme su npr. one koje se odnose na regulisanje i kontrolu tržišta i nacionalne ekonomije, propisi

WWW.BH-PRAVNICI.COM


vezani za zaštitu domaćeg poljoprivrednog zemljišta ili nekretnina, važniji radnopravni propisi, propisi o zaštiti okoline itd.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


II – ODREĐIVANJE MJERODAVNOG PRAVA

1. LIČNI PRAVNI STATUS, PORODIČNOPRAVNI I NASLJEDNOPRAVNI ODNOSI

U ovoj oblasti dominira povezivanje posredstvom osoba, tj. mjerodavno pravo se najčešće odreĎuje po kriterijima vezanosti osoba sa državama i njihovim zakonodavstvima (državljanstvo, prebivalište, boravište, nacionalnost pravnog lica). U pogledu izbora dominantne tačke vezivanja u teoriji i praksi postoji suprotstavljenost izmeĎu državljanskog i domicilnog pristupa. Ukoliko je osoba državljanin jedne zemlje, a istovremeno je domicilirana na teritoriji druge, postav lja se pitanje kojim pravom je regulisan njen lični status, porodični i nasljednopravni odnosi. Većina evropskih kontinentalnih zemalja, Kina, Japan i veći broj država srednje i južne Amerikeprihvata državljanstvo kao osnovu personalnog prava. S druge strane, SAD, V.Britanija, zemlje Komonvelta, te dio latinoameričkih država kao osnovu prihvataju domicil. Primjena državljanstva kao težišnog kontakta osigurava predvidivost mjerodavnog prava. S druge strane, domicil osigurava pravo koje je “najbliže” osobi o kojoj se radi, ali je podložan promjenama. Državljanstvo je u suštini jedan formalno-pravni koncept vezivanja, dok je domicil zasnovan na faktičkoj povezanosti i polazi od realnih okolnosti pod kojima osoba živi. Pod uticajem Mančinijeve teorije o državljanstvu kao osnovi meĎunarodnog prava, državljanski princip je dominirao u početku rada Haške konferencije za MPP. MeĎutim, državljanstvo kao tačka vezivanja je ubrzo ustupilo mjesto prebivalištu, odnosno redovnom boravištu, koje se koristi kao kriterij u svim novijim haškim konvencijama. Naše MPP uzima princip državljanstva kao osnovni za izbor mjerodavnog prava u stvarima ličnog statusa, porodičnim i nasljednim stvarima,a domicilno pravo se primjenjuje kao korektiv, tj. supsidijarno. Npr.lični i imovinski odnosi bračnih drugova načelno su podvrgnuti zakonima zemlje čiji su državljani suprižnici, a ako su različitog državljanstva, ti su odnosi podvrgnuti zakonima zemlje u kojoj je njihov domicil tj. prebivalište. 1.1. Pravni status fizičkih lica

Pravna sposobnost. Danas postoji opća saglasnost o tome da se pitanje nastanka pravnog subjektiviteta fizičke osobe treba podvrgnuti personalnom zakonu osobe o kojoj se radi, tj. zakonu njenog državljanstva (kako izmeĎu ostalih propisuje i naše pravo), zakonu domicila ili zakonu njenog redovnog boravišta. U pogledu pretpostavki za nastanak pravnog subjektiviteta pojedina svjetska zakonodavstva se meĎusobno razlikuju. Dominantno je stanovište sticanja pravnog subjektiviteta u trenutku perfektuacije poroĎaja, ali ima i nešto drugačijih rješenja, npr. u španskom graĎanskom zakoniku je predviĎeno da pravna sposobnost nastaje po isteku 24 sata od trenutka fizičkog odvajanja majke i djeteta. Pitanje prestanka pravne sposobnosti fizičke osobe, a koje nije posljedica medicinski ustanovljene smrti, predstavlja povod za sukob različitih zakonodavstava, posebno obzirom na različite pravne fikcije u vezi sa komorijentima (osobe nastradale u istom dogaĎaju gdje nije moguće ustanoviti koja je od njih prije umrla). Kad se radi o komorijentima, trenutak prestanka pravne sposobnosti jedne osobe ocjenjuje se u najvećem broju zemalja prema njenom nacionalnom ili pak domicilnom pravu. MeĎutim, u uporednom pravu postoji i drugačije rješenje, tj. rješenje o mjerodavnosti legis causae (prema kauzi zbog koje se odreĎuje pravna sposobnost, tj. prema pravnom odnosu koji pretpostavlja postojanje pravne sposobnosti). Problem prestanka pravne sposobnosti nestalog lica koliziono se takoĎe regulira na 2 načina: dominira primjena personalnog prava nestale osobe (lex nationalis odnosno lex domicilii), dok se u nekim zemljama mjerodavnom uzima lex causae.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Poslovna sposobnost se po pravilu ocjenjuje po domovinskom pravu ili domicilnom pravu osobe o kojoj je riječ. MeĎutim, danas se u uporednom pravu susreću značajne korekcije u kolizionom regulisanju tog pitanja. Tako npr.švajcarski zakon o MPP propisuje da se osoba ne može pozivati na poslovnu nesposobnost po pravu svog redovnog boravišta, ako ima poslovnu sposobnost po zakonima zemlje u kojoj je zaključila pravni posao povodom kojeg se i to pitanje i postavlja. Uslov je da druga strana u poslu nije znala niti morala znati za nesposobnost svog saugovarača. Sličnu korekciju predviĎaju i zakoni u Turskoj, Francuskoj, Njemačkoj itd. Naš ZMPP sadrži ovakvu odredbu koja se primjenjuje samo na ugovorne odnose, a savjesnost druge strane nije relevantna. Dakle, od primjene personalnog prava odstupa se u korist pravnog posla i sa ciljem da se zaključeni posao održi na snazi uprkos tome što se stranka poziva na to da nije poslovno sposobna po pravu svoje države. Koliziono regulisanje poslovne sposobnosti u angloameričkom pravu je specifično, jer se pitanje sposobnosti tretira fragmentarno: tako se posebno govori o sposobnosti za stupanje u brak (capacity to marrie), sposobnosti za ugovaranje (capacity to contract), sposobnosti za učešće u stvarnopravnim odnosima itd. Pitanja ograničavanja i lišavanja poslovne sposobnosti osobe su takoĎe u principu podvrgnuta personalnom zakonu te osobe. U vezi sa ovim pitanjima se javlja izvjesna premoć domicilnog u odnosu na državljanski princip. Svaka država se smatra odgovornom za dobrobit poslovno nesposobnih lica koje faktički borave na njenoj teritoriji. Otuda sva savremena zakonodavstva poznaju institut tzv.privremenih starateljskih mjera nad osobama koje nisu domaći državljani. Obzirom da su i državljanstvo i prebivalište promjenjive kategorije, postavlja se pitanje da li promjena državljanstva ili prebivališta neposredno nakon što je stečena poslovna sposobnost može uticati na njenu promjenu, ako npr.država novog državljanstva ili domicila predviĎa više godina starosti za sticanje poslovne sposobnosti. S tim u vezi u uporednom pravu postoji opća saglasnost da se jednom stečena poslovna sposobnost ne gubi promjenom državljanstva ili prebivališta, bez obzira na različitost propisa u “novoj” državi. Starateljstvo. Kad su u pitanju razlozi za uspostavljanje ili prekid starateljske zaštite, primjenjuje se pravo sa kojim štićenik ima najbližu vezu, tj. personalno pravo štićenika (nacionalno ili domicilno, što zavisi od zakonskog rješenja u konkretnoj državi). Uz personalno pravo štićenika, neka pravila starateljstva su u uporednom pravu vezana i za personalni statut staratelja: npr.ona koja su vezana za dužnost prihvatanja i vršenja starateljstva. U pogledu nadzora nad vršenjem starateljstva najčešće je mjerodavna lex fori. TakoĎe je moguće da se pitanja starateljstva rješavaju po lex regi sitae. Takav slučaj je u angloameričkom pravu ako se radi o nekretninama štićenika. Za uspostavljanje privremenih starateljskih mjera uvijek je mjerodavna lex fori. 1.2. Pravni status pravnih osoba

Kad je u pitanju pravni status pravnih osoba, činjenice koje bi mogle poslužiti za lokalizaciju (izbor mjerodavnog prava) su različite u odnosu na one koje se u MPP koriste za izbor personalnog statuta fizičkih osoba. U teoriji i praksi su prihvaćeni slijedeći kriteriji vezivanja: kriterij državljanstva članova pravnog lica, kriterij osnivanja, kriterij sjedišta i kriterij kontrole. Državljanstvo članova pravne osobe kao kriterij je danas prevaziĎeno, obzirom na multinacionalni sastav osoblja mnogih pravnih osoba, kao i dionička društva sa dionicama na donosioca, čiji su vlasnici kapitala anonimni. Mjesto osnivanja pravne osobe upućuje na pravo države u kojoj je pravna osoba registrirana kao pravni subjekt. Ovo stanovište vladajuće je u angloameričkim zemljama, gdje se naziva sistem registracije ili inkorporacije. Osim angloameričkih, ovaj sistem je prihvaćen i u nekim zemljama latinske Amerike i Evrope. Glavna prednost ovog sistema je sigurnost, jer se registracija pravnog lica može lako utvrditi i to doći do mjerodavnog prava. Glavnom slabošću se smatra to što se on

WWW.BH-PRAVNICI.COM


zasniva samo na formalnopravnim elementima, a zanemaruje porijeklo kapitala, stvarno sjedište uprave, mjesto djelovanja i sl. Osim toga, ovaj kriterij je pogodan za zloupotrebu u vidu fiktivnih registracija. Mjesto sjedišta pravne osobe zasniva se na shvatanju da se kod odreivanja pripadnosti pravne osobe mora uzeti u obzir sredina u kojoj se njena aktivnost odvija. Taj kriterij je relativno stabilan, lako se ustanovljava i nije podesan za fraus legis kao što je to kriterij registracije. MeĎutim, značenje izraza “sjedište” nije isto u različitim pravnim sistemima. Osnovno je stanovište po kome je sjedište pravne osobe u mjestu u kome se nalazi sjedište uprave. Sjedište uprave može biti statutarno i realno. Statutarno sjedište je ono koje je navedeno u statutu ili pravilima pravne osobe. Ono pruža mogućnost za fraus legis, te se zbog toga većina zakonodavstava opredjeljuje za kriterij realnog sjedišta. Nasuprot stanovištu koje polazi od sjedišta uprave je tzv.sistem centra eksploatacije. Prema tom stanovištu, sjedište pravne osobe nalazi se tamo gdje ona obavlja svoju djelatnost, odnosno ostvaruje cilj svog postojanja. Ovaj kriterij očigledno nije primjenjiv kod pravnih osoba koje svoju djelatnost obavljaju u više država, odnosno na više lokacija. Zbog toga ovaj kriterij i u zemljama koje ga koriste najčešće predstavlja dopunsko rješenje, odnosno korekciju uz realno sjedište kao osnovni kriterij. Očito je da svaki od navedenih kriterija ima izvjesne nedostatke, te se zbog toga u praksi korite različite kombinacije tih kriterija. Naš ZMPP načelno prihvata kriterij mjesta osnivanja, ali se smatrati da pravna osoba pripada državi u kojoj je njeno stvarno sjedište, ako tu pripadnost ima i po pravu te države. Kriterij kontrole pravne osobe javio se u vrijeme I sv.rata u vezi sa sekvestracijom neprijateljske imovine. Tada je uočeno da polazeći od kriterija sjedišta, sekvestraciji izmiču mnoge pravne osobe koje su po porijeklu kapitala ili nacionalnosti članova bile njemačke ili austrijske. Otuda se javio kriterij po kome se “neprijateljskim strancem“ smatraju sve takve pravne osobe. Primjena ovog kriterija je napuštena nakon rata, ali se ponovo primjenjivao u vrijeme II sv.rata. Haška konvencija o priznanju svojstva pravne osobe stranim društvima, udruženjima i zadužbinama iz 1956.godine bazirana je na kombinaciji prinicipa registracije i stvarnog sjedišta. Evropska konvencija o uzajamnom priznavanju trgovačkih društava i prravnih osoba iz 1968.godine govori o priznavanju stranih pravnih osoba u zemljama EU. Pritom se prilikom priznavanja uvažavaju kriteriji osnivanja i statutarnog sjedišta. 1.3. Porodičnopravni odnosi

Brak. Uporednopravna analiza kolizionih normi koje se odnose na brak pokazuje 2 krupne distinkcije općeg značaja. Prvo, razlikuje se pitanje formalne od pitanja materijalne valjanosti braka. Drugo, kod materijalne valjanosti razlikuju se 2 osnovna načina vezivanja: posredstvom mjesta sklapanja braka (primjena legis loci celebrationis) i vezivanje posredstvom osoba (primjena leges personales budućih supružnika). Osim toga, susreću se posebne kolizione norme za dejstva braka, bračno-imovinski režim, ništavost i razvod braka. Ocjena materijalnih pretpostavki. U uporednom pravu se razlikuju 2 načina izbora mjerodavnog prava: vezivanje za mjesto zaključenja braka i za personalno pravo bračnih drugova. Prvi način je stariji i njegov osnov leži u tzv.statutarnoj doktrini prema kojoj je mjesto zaključenja odlučujuće ne samo za formu, već i za sadržaj pravnog posla. Prema toj doktrini, brak koji je valjano zaključen u jednoj državi valjan je svuda. Američko pravo je i danas na ovom stanovištu.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


U engleskoj je u 19.vijeku uvedeno pravilo prema kome materijalnu valjanost braka treba cijeniti prema personalnom zakonu supružnika (u Engleskoj to znači prema domicilnom pravu). Mjesto zaključenja ostalo je mjerodavno samo za formu braka. U većini evropski zemalja (sa izuzetkom Danske i Norveške), na ocjenu materijalnih uslova za sklapanje braka primjenjuje se personalno pravo supružnika. To podrazumijeva kumulativnu primjenu nacionalnih zakona oba buduća supružnika. Naš ZMPP navodi: «uslovi za zaključenje braka ocjenjuju se za svako lice prema zakonu države čiji je ono državljanin u vrijeme stupanja u brak». Smisao ovakvog dvostrukog vezivanja je da se osigura priznanje braka u obe države čiji su državljani bračni drugovi. Ovdje se postavlja pitanje kumulativne primjene dvaju različitih zakona, tj. da li se radi o običnoj ili distributivnoj kumulaciji. Obična kumulacija bi značila da svaki od budućih bračnih drugova mora ispunjavati uslove za stupanje u brak i po svom zakonu i po zakonu svog budućeg bračnog druga. Distributivna kumulacija znači da bračni drug treba ispunjavati uslove za stupanje u brak samo po svom zakonu. Distributivna kumulacija je preovlaĎujuća u uporednom pravu, a prihvata je i naše pravo. Izuzeci od primjene distributivne kumulacije su tzv.dvostrane bračne smetnje i rezerva javnog poretka. Dvostrane bračne smetnje sprečavaju sklapanje braka bez obzira na to da li su sadržane u jednom ili drugom nacionalnom zakonu (npr.krvno srodstvo). One istovremeno djeluju prema bračnom drugu u čijem nacionalnom zakonu su propisane, ali i prema onom drugom. Pored navedenog, odstupanje od načela distributivne kumulacije moguće je i u slučajevima primjene ustanove javnog poretka. Npr. ako je budući suprug vezan ranijim brakom, ali mu to po njegovom nacionalnom zakonodavstvu nije zapreka, a želi stupiti u brak sa neudatom osobom čiji nacionalni zakon ne dozvoljava poligamiju, konsenkventna primjena distributivne kumulacije bi nalagala zaključenje braka jer oba supružnika ispunjavaju uslove, svako po svojim zakonima. MeĎutim, ako je mjesto zaključenja u državi buduće supruge, brak neće moći biti zaključen zbog rezerve javnog poretka. Naš ZMPP utvrĎuje da se uslovi za sklapanje braka načelno prosuĎuju po nacionalnom zakonu budućih supružnika, ali bez obzira na to brak pred našim organima neće biti zaključen ako postoje smetnje koje se odnose na bračnost, krvno srodstvo i nesposobnost za rasuĎivanje (apsolutne bračne smetnje) Od bilateralnih ugovora koji tretiraju ovu materiju, na snazi je konvencija sa Francuskom, koja u pogledu materijalnih uslova za sklapanje braka predviĎa primjenu nacionalnih zakona supružn ika. Izuzetak su smetnje krvnog i tazbinskog srodstva koje se ocjenjuju prema mjestu zaključenja braka. Haška konvencija o zaključenju i priznavanju valjanosti braka iz 1976.godine ne utvrĎuje sama opće koliziono pravilo za zaključenje braka, već se oslanja na kolizione norme država ugovornica. Prema konvenciji, brak će se zaključiti:

1. Ukoliko budući supružnici ispunjavaju materijalne uslove po unutrašnjem pravu države zaključenja, a jedan od njih je državljanin te države ili u njoj ima redovno boravište;

2. Ako svaki od budućih supružnika ispunjava materijalne uslove po unutrašnjem pravu na koje ukazuju koliziona pravila države zaključenja.

Dejstva braka. Kad su u pitanju dejstva braka sa meĎunarodnim obilježjem, na adekvatan izbor prava utiče činjenica da se po svojoj pravnoj prirodi jasno razlikuju lična od imovinskih dejstava braka. Iz toga proizilazi nužna upotreba različitih težišnih kontakata u ovim dvjema oblastima. Osim toga, na području ličnih (općih) dejstava nije moguća kumulativna primjena više prava, a afirmacija principa ravnopravnosti polova onemogućava vezivanje za personalni zakon muža. Zbog toga nacionalna zakonodavstva nastoje fiksirati tačku vezivanja koja je zajednička za oba

WWW.BH-PRAVNICI.COM


supružnika. Tako izabrano mjerodavno pravo gubi obilježje legis personalis i postaje lex familiae (porodični statut). U evropskim zemljama najčešće se polazi od zajedničkog državljanstva supružnika. Ako vezivanje na taj način nije moguće, prelazi se na izbor mjerodavnog prava posredstvom zajedničkog prebivališta ili redovnog boravišta. Ako nije moguće doći do mjerodavnog prava pomoću jedinstvene tačke vezivanja, rješenja u uporednom pravu su različita. Naš ZMPP predviĎa slijedeći redoslijed supsidijarnosti: zajednička lex nationalis, zajednička lex domicilii, posljednja zajednička lex domicilii, te na kraju lex fori. Za vanbračnu zajednicu takoĎe su predviĎena pravila vezivanja i to prvenstveno lex nationalis, a zatim zajednička lex domicilii. Razmatrana koliziona pravila se u većini zemalja primjenjuju i na imovinske odnose supružnika, osim ako sami supružnici nisu svojom voljom izabrale neko drugo pravo. Po Haškoj konvenciji o zakonu koji se primjenjuje na bračnoimovinski režim iz 1978, bračnoimovinski režim reguliše se zakonom koji su stranke označile prije stupanja u brak, a ako izbor nije izvršen tačka vezivanja je prvo zajedničko redovno boravište supružnika. Od toga se može odstupiti u korist zajedničke lex nationalis u tačno odreĎenim slučajevima, a prvenstveno ako supružnici nisu zasnovali zajedničko redovno boravište. Ako stranke nemaju ni zajedničko redovno boravište niti zajedničko državljanstvo, mjerodavno pravo se utvrĎuje obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja. Razvod. Kolizione norme koje se odnose na razvod braka u evropskom MPP se načelno zasn ivaju na zajedničkom državljanstvu bračnih drugova. Novije kodifikacije izričito utvrĎuju da se na uzroke i učinke razvoda braka ima primijeniti pravo koje je mjerodavno i za lična dejstva braka. U angloameričkim zemljama razmatranje kolizionog regulisanja razvoda uglavnom je usmjerena na 2 pitanja: pitanje meĎunarodne nadležnosti za izricanje razvoda, te pitanje priznanja stranih odluka o razvodu. Razvod se tretira kao čisto pitanje ličnog pravnog statusa, pa je samo sud u domicilu tuženog nadležan za donošenje odluke, i to primjenjujući domaći zakon. Uticaj ovog rješenja primjetan je u i evropskom pravu. Prema našem ZMPP, primarna tačka vezivanja je zajedničko državljanstvo, a supsidijarna je kumulacija nacionalnih zakona supružnika. Ovakvo rješenje garantira priznanje odluke o razvodu u zemljama čiji su državljani bivši supružnici. ZMPP takoĎe sadrži i pravila in favorem divortii koja odreĎuju mjerodavnost domaćeg prava (lex fori) ako je jedan od bračnih drugova naš državljanin, pa i onda kad to nije slučaj ako je u vrijeme podnošenja tužbe jedan od bračnih drugova imao prebivalište u našoj zemlji. U bilateralnom ugovoru sa Francuskom, primarna težišna vezanost je zajedničko državljanstvo supružnika, a supsidijarno zajednički domicil, odnosno posljednji zajednički domicil supružnika. Haška konvencija o sukobu zakona i nadležnosti u materiji razvoda i rastave bazirana je na principu kumulacije nacionalnih zakona supružnika i legis fori, a uslučaju različitog državljanstva Konvencija je kao mjerodavno predviĎala «posljednje zajedničko zakonodavstvo supružnika». Usvojenje Na području kolizionog regulisanja usvojenja dominira tzv.personalni statut, i to u obliku kumulativne primjene nacionalnih, odnosno domicilnih zakona stranaka ili u vidu mjerodavnosti personalnog zakona usvojitelja uz konsultaciju personalnog zakona usvojenika u pogledu potrebe i načina davanja njegove saglasnosti za zasnivanje usvojenja. Lex fori se ovdje javlja u korektivnoj ulozi, ukoliko nije osnovno rješenje.U nekim zemljama ista pravila vezivanja vrijede za zasnivanje, prestanak i dejstva usvojenja, dok se u drugim zemljama na dejstva primjenjuju posebna koliziona pravila (npr.distributivna kumulacija personalnih zakona usvojitelja i usvojenika za zasnivanje i prestanak usvojenja, a legis personalis usvojitelja za dejstva usvojenja).

WWW.BH-PRAVNICI.COM


U angloameričkom pravu u oblasti usvojenja je dominantan princip lex fori in foro proprio, pa se problem izbora mjerodavnog prava svodi na oblast jurisdikcije. Engleski Children Act iz 1975.g kao težišni kontakt za utvrĎivanje nadležnosti utvrĎuje domicil usvojitelja, uz fizičko prisustvo usvojenika na istoj teritoriji u trenutku zasnivanja usvojenja. Naš ZMPP u pogledu pretpostavki za zasnivanje usvojenja utvrĎuje kumulativnu primjenu nacionalnih zakona stranaka. Dejstva usvojenja podvrgnuta su pravu zajedničkog državljanstva stranaka, a ako su državljanstva različita, onda pravu njihovog zajedničkog domicila. Ako stranke nemaju zajednički domicil, a jedna od njih je domaći državljanin, mjerodavno je lex fori (nacionalni zakon domaćeg državljanina). Ako ni to nije slučaj, ZMPP daje prevagu nacionalnom zakonu usvojenika. Međunarodno reguliranje. U bilateralnom ugovoru sa Francuskom, primarna vezanost je zajedničko državljanstvo stranaka, a supsidijarna zajednički domicil, odnosno posljednji zajednički domicil. Haška konvencija o nadležnosti, primjenjivom pravu i priznanju odluka koje se odnose na usvojenje iz 1965.godine zasnovana je na principu lex fori in foro proprio. Relevantne tačke vezivanja su redovno boravište usvojitelja odnosno bračnih drugova koji zajednički usvajaju, kao i njihovo državljanstvo. Nacionalni zakon usvojenika mjerodavan je u pogledu njegovog pristanka, kao i pristanka trećih lica koja nisu u srodstvu sa usvojiteljima. Zakonsko izdržavanje između srodnika je općeprihvaćeno u uporednom pravu. MeĎutim, prisutne su značajne razlike u pogledu regulisanja ove obaveze, prvenstveno u pogledu kruga lica koja obaveza tereti, trajanja obaveze, te utvrĎivanja visine i načina njene realizacije. Najopštiji značaj ima razlikovanje jedinstvenog kolizionog reguliranja, koje se bez obzira na vrstu izdržavanja zasniva na istoj tački vezivanja, i diferenciranog kolizionog regulisanja, koje se zasniva na različitim težišnim kontaktima s obzirom na razne vidove obaveze izdržavanja. U sistemu jedinstvenog vezivanja kao tačke vezivanja javljaju se mjesto odlučivanja (locus fori) ili državljanstvo. Primjena legis fori je karakteristika zemalja Common Law sistema, mada u SAD nema potpunu dominaciju. Državljanstvo kao tačka vezivanja nije problematično ako su i povjerilac i dužnik izdržavanja državljani iste države. Ako nisu, otvara se dilema izmeĎu primjene nacionalnog zakona jedne ili druge strane. Veći broj zakonodavstava opredjeljuje se za legis nationalis debitoris kao mjerodavno pravo, želeći favorizirati pravni položaj dužnika. U zemljama koje primjenjuju sistem diferencijalnog vezivanja, važe različite kolizione norme za različite vidove izdržavanja. Tako se može zasebno govoriti o izdržavanju izmeĎu bračnih drugova, izmeĎu lica u vanbračnoj zajednici, roditelja i djece, usvojitelja i usvojenika, te o izdržavanju izmeĎu ostalih srodnika. - izdržavanje između roditelja i djece – osnovno pitanje kod ovog oblika izdržavanja jeste

opravdanost upotrebe iste tačke vezivanja bez obzira na to ko se javlja u ulozi tražioca (tj. da li izdržavanje traži roditelj ili dijete). Stanovište koje polazi od načela posebne društvene zaštite djeteta nalaže da se dijete kao povjerilac izdržavanja favorizira, odnosno da se tačka vezivanja odabere tako da indicira pravo blisko djetetu i njegovim interesima. Indiciranje personalnog prava djeteta ne mora uvijek biti najbolje rješenje, jer će ponekad strano pravo nuditi povoljniji položaj za dijete. Zbog toga neka nacionalna koliziona pravila označavaju nekoliko zakonodavstava kao potencijalno mjerodavna, tako da povjerilac izdržavanja može odabrati najpovoljnije. Haške konvencije o pravu mjerodavnom za izdržavanje iz 1956. i 1973.godine ne omogućavaju povjeriocu da za sebe bira najpovoljnije pravo, ali predviĎaju supsidijarne tačke vezivanja u slučaju da primarno mjerodavno pravo u konkretnom slučaju ne predviĎa obavezu izdržavanja. Ako roditelj traži izdržavanje od svog djeteta, neka zakonodavstva predviĎaju posebnu kolizionu normu zasnovanu na državljanstvu roditelja kao težišnoj vezanosti.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


- izdržavanje između usvojitelja i usvojenika – po pravilu nema posebnih kolizionih normi. Mjerodavnim se smatraju tačke vezivanja utvrĎene za dejstva usvojenja i odnose izmeĎu usvojitelja i usvojenika.

- izdržavanje između ostalih srodnika – za ovo izdržavanje postoje posebne kolizione norme, bez preciziranja o kojim srodnicima se radi. Vezivanje se uglavnom utvrĎuje već pomenutim tačkama.

Naš ZMPP kad je u pitanju odreĎivanje mjerodavnog prava za obavezu izdržavanja roditelja i djece, kao osnovno rješenje predviĎa primjenu zajedničkih legis nationalis roditelja i djece, a supsidijarne tačke su: zajednički domicil, domaće državljanstvo djeteta ili jednog od roditelja, te na kraju državljanstvo djeteta. Radi se o općoj kolizionoj normi za odnose roditelja i djece. Koliziono regulisanje izdržavanja izmeĎu usvojitelja i usvojenika podvrgnuto je općoj kolizionoj normi za efekte usvojenja. Međunarodno reguliranje. Bilateralni ugovor sa Francuskom nema posebnih odredaba o pravu mjerodavnom za izdržavanje, pa se na ta pitanja primjenjuju kolizione norme za dejstva braka, odnose izmeĎu roditelja i djece, odnosno na dejstva usvojenja. Za vanbračnu djecu kao povjerioce izdržavanja mjerodavna je njihova lex nationalis, odnosno lex domicilii ako je povoljnije za dijete. U okviru UN-a je 1956.godine donesena Njujorška konvencija o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu, koja je na snazi i kod nas. U okviru Haške konferencije za MPP donesene su još 4 konvencije, od kojih se 2 odnose na priznanje odluka i izvršenje odluka o izdržavanju, a 2 na mjerodavno pravo. Prva (takoĎe potpisana 1956.) sadrži kolizione norme koje odreĎuju mjerodavno pravo za obavezu izdržavanja prema djeci. Primarna tačka vezivanja je redovno boravište djeteta. Da bi se odstupilo od tog osnovnog pravila i primijenila lex nationalis djeteta, moraju kumulativno biti ispunjeni slijedeći uslovi: da je u toj zemlji locus fori, da su i dijete i dužnik izdržavanja njeni državljani, te da dužnik tu ima redovno boravište. Ako dijete ne bi moglo dobiti izdržavanje po zakonu svog redovnog boravišta, odnos se supsidijarno vezuje za pravo na koje ukazuju kolizione norme legis formi. Konvencija o zakonu koji se primjenjuje na obavezu izdržavanja iz 1973.godine odnosi se na izdržavanje uopće. Njena rješenja su u znatnoj mjeri usklaĎena sa rješenjima prethodne konvencije i primarna vezanost je redovno boravište povjerioca izdržavanja. Odnos se supsidijarno vezuje za zajedničku lex natinalis stranaka, a ako ni to pravo ne omogućuje uspostavljanje obaveze, odlučujuća je vezanost za pravo države u kojoj se raspravlja o zahtjevu. Godine 1990. Konvencija iz 1956. imala je 13, a Konvencija iz 1973.godine 10 ratifikacija. 1.4. Nasljednopravni odnosi

U savremenom MPP prisutna su 2 pristupa kolizionom reguliranju nasljeĎivanja: U zemljama koje prihvataju sistem jedinstvene zaostavštine (unity principle), vezivanje se vrši posredstvom ostaviočevog državljanstva u vrijeme smrti, ili posredstvom njegovog zadnjeg domicila. U zemljama koje prihvataju sistem podijeljene zaostavštine (scission principle), za nekretnine je jedinstvena tačka vezivanja njihovo mjesto nalaženja (situs), a u pogledu pokretne zaostavštine dominira državljanski ili domicilni princip. Shvatanje o jedinstvu zaostavštine zagovara se u doktrini modernog MPP, što će u praksi osigurati pravednije rješenje u ostavinskom postupku. MeĎutim, u novijim kodifikacijama MPP primjetno je izvjestan pomak ka principu podijeljene zaostavštine. Naš ZMPP kao osnovni težišni kontakt u ovoj materiji predviĎa državljanstvo ostavioca u trenutku smrti. Za apatrida bi se u obzir uzeo prebivalište, odnosno boravište u vrijeme smrti. Ako se ni takva vezanost ne bi mogla ustanoviti, ZMPP predviĎa primjenu našeg nasljednog prava. Ako bi se

WWW.BH-PRAVNICI.COM


kao ostavilac pojavio bipatrid, domaće državljanstvo isključuje strano. Ako domaće državljanstvo nije jedno od 2 državljanstva bipatrida, u obzir se uzima državljanstvo države u kojoj je bilo prebivalište ostavioca, odnosno one sa kojom je ostavilac bio u najbližoj vezi. Uzimajući u obzir odredbe ZMPP o meĎunarodnoj nadležnosti za raspravljanje zaostavštine, vidljivo je da pokretna i nepokretna imovina praktično podliježu različitom režimu. Naše pravosuĎe je isključivo nadležno samo za raspravljanje nepokretne zaostavštine koja se nalazi na domaćoj teritoriji, bez obzira na državljanstvo ostavioca. Proizilazi da (ako ne nastupi renvoi) pokretni i nepokretni dio zaostavštine ipak neće biti raspravljan po istom pravu. Međunarodno reguliranje. U Hagu je 1928.godine donesen Nacrt konvencije koji je prihvatio načelo jedinstva zaostavštine i državljanstvo ostavioca kao primarnu odlučujuću činjenicu. Ova konvencija nije prihvaćena. Prednacrt Haške konvencije o zakonu koji se primjenjuje na nasljeĎivanje, donesen 1988, ne smatra dovoljno tijesnom vezanost posredstvom jedne tačke vezivanja, bilo da se radi o državljanstvu ili o redovnom boravištu ostavioca. MeĎutim, ako obje ove tačke u vrijeme ostaviočeve smrti ukazuju na istu državu, toće se smatrati najtješnjom vezom, pa će pravo dotične države biti mjerodavno za nasljeĎivanje. U nedostatku ovakve vezanosti, pravo redovnog boravišta ostavioca u vrijeme smrti biće mjerodavno ako je «ojačano» dužim kontinuiranim boravkom na teritoriji te iste države. Supsidijarno se može primijeniti i lex nationalis ostavioca u vrijeme smrti, ukoliko je njegova veza sa domovinom «ojačana« drugim vezama. Na taj način je državljanstvo zapravo ostalo kao rezidualno, posljednje rješenje ukoliko se najtješnja veza nije mogla ustanoviti na drugi način. Prednacrt donosi i mogućnost šireg korištenja legis autonomiae voluntatis. Naime, osoba može označiti pravo koje će biti mjerodavno za raspodjelu cjelokupne zaostavštine. Testamentarno nasljeđivanje. Postojanje testamenta donekle ukida potrebu traženja odgovarajućih težišnih kontakata, jer posljednja volja ostavioca u materijalnom smislu ne pripada ni jednom pravnom poretku. Ipak, pravo mjerodavno za zakonsko nasljeĎivanje ima odreĎenog uticaja i kod testamentarnog nasljeĎivanja u oblasti nužnog nasljedstva, nedostojnosti za nasljeĎivanje i sl. Osim toga, MPP se u oblasti testamentarnog nasljeĎivanja koncentrira na pitanje koje je pravo mjerodavno za ocjenu formalne valjanosti testamenta. U materiji forme testamenta centralno mjesto u MPP ima princip in favorem testamenti. Smisao propisa o formi testamenta u svim državama jeste da osigura autentičnost ostaviočeve posljednje volje, a ne da se testatoru stvaraju problemi i prepreke u ostvarenju svog nauma. Otuda nema stvarnog razloga da se insistira na isključivoj mjerodavnost i samo jednog prava za formu testamenta, ukoliko je ostavilac zadovoljio pravila o formi nekog drugog prava sa kojim je slučaj tako povezan da se njegova primjena može razumno prihvatiti. Zbog toga se u uporednom kolizionom pravu pitanje forme testamenta alternativno vezuje za lex loci actus ili lex nationalis testatora u vrijeme smrti, a ponegdje se veže uz pravo koje je mjerodavno i za zakonsko nasljeĎivanje. I Haška konvencija o sukobu zakona u pogledu forme testamentarnih raspolaganja iz 1961.godine, koja je na snazi i u BiH, utvrĎuje kao primarnu tačku vezivanja mjesto sastavljanja testamenta. Dakle, primarno je mjerodavna lex loci actus, u skladu sa maksimom locus regit actum, koja ima najširu primjenu u uporednom pravu kad se radi o formi pravnih akata. Konvencija za slučaj da testament ne zadovoljava propise o formi zemlje u kojoj je sastavljen, predviĎa dalje kaskadno vezivanje, pri čemu je redoslijed alternativno mjerodavnih prava slijedeći: lex nationalis ostavioca, njegov lex domicilii, te zakon njihovog redovnog boravišta. Obzirom da se radi o varijabilnim tačkama vezivanja, relevantan momenat za njihovu upotrebu može biti vrijeme sastavljanja testamenta ili vrijeme smrti ostavioca, ovisno o tome šta je favorabilnije za testament. Naš ZMPP preuzima alternative iz Konvencije, u koje ugraĎuje i rješenje da se valjanost forme testamenta ureĎuje lege fori, tj. po zakonu države u kojoj se vodi postupak.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Zbog broja supsidijarnih rješenja predviĎenih konvencijom, nije prihvaćena ni mogućnost voljnog izbora prava mjerodavnog za formu testamenta.

2. IZBOR MJERODAVNOG PRAVA ZA STVARNOPRAVNE ODNOSE

Nekretnine

Sama priroda nekretnina daje nepobitan osnov za njihovo podvrgavanje pravu države na čijoj teritoriji se nalaze. Pravilo lex rei sitae je jedan od najstarijih principa MPP, koji je postao univerzalni princip vezivanja kad su u pitanju nekretnine. Pokretne stvari

Uopće. U samom početku razvoja MPP, pokretne stvari su bile podvrgnute personalnom zakonu vlasnika ili držaoca. MeĎutim, takav način vezivanja u današnjim uvjetima nije prihvatljiv. Ako bi pravni režim jedne stvari bio podvrgnut domicilnom pravu njenog vlasnika, to bi značilo nestalnost pravnog režima stvari koji bi se mijenjao sa promjenama domicila vlasnika. Osim toga, to uključuje i neprihvatljivu pretpostavku da kupac ili povjerilac – znajući da je domicil vlasnika izvan teritorije na kojoj se stvar nalazi – poznaje i dotično strano pravo. Na taj način, domicilni princip bi predstavljao smetnju meĎunarodnom pravnom prometu. Domicil vlasnika mogao bi biti prihvatljiv kao tačka vezivanja kad su u pitanju lične stvari vlasnika, koje kao takve zaista prate vlasnika. Danas je vladajuće rješenje pravilo lex rei sitae (mjesto gdje se stvar nalazi), a problemi promjene mjesta gdje se pokretna stvar nalazi nastoji se izbjeći tako što se mjerodavnost lex rei sitae vezuje za momenat perfektuacije činjeničnog stanja ili pravnog akta koji dovodi do sticanja, promjene ili gubitka stvarnog prava o kome se radi. Prihvatanje principa lex rei sitae automatski nameće potrebu za dodatnim pravilima vezivanja, koja treba da riješe sukob zakona povodom stvari čije je mjesto nalaženja neizvjesno u trenutku prenošenja stvarnih prava (stvari u prevozu), kao i povodom prevoznih sredstava. Res in transitu (stvari u prevozu). Najšire prihvaćene tačke vezivanja za res in transitu su locus expeditionis (mjesto otpreme) i locus destinationis (mjesto prijema stvari). Mjesto otpreme je činjenica koja se lako utvrĎuje, ali se radi o vezanosti koja se otpremom rask ida i vjerovatno se više neće ni uspostaviti. S druge strane, locus destinationis je veza koja još nije nastala i samim tim je neizvjesna. Ipak, ova tačka je prihvaćena u zakonodavstvu kao buduće mjesto pokretne stvari (situs futurus) i u doktrini ima najveću podršku. Zemlje sa značajnijim izvozom nesumnjivo vide interes u primjeni prava mjesta otpreme (lex loci expeditionis) kao težišnog kontakta, dok zemlje sa velikim uvozom radije prihvataju zakon mjesta destinacije (lex loci destinationis). Pojedini doktrinarni stavovi (Wolf) i zakonska rješenja (Španija i Švajcarska) u ovu oblast uvode mogućnost ograničene stranačke autonomije. Osnovna sredstva prevoza. Općeprihvaćeno stanovište u uporednom pravu je da se stvarnopavni režim osnovnih sredstava prevoza ureĎuje pravom države čiju pripadnost sredstvo ima. Ovo se prvenstveno odnosi na brodove i zrakoplove, koji su podvrgnuti zakonu države u kojoj su registrirani. Za stvarna prava na željeznici u našoj starijoj doktrini predlagalo se da se ona podvrgnu režimu stvari u prevozu. Kolizione odredbe u uporednom pravu su rijetke. Specifični problemi u ovoj oblasti odnose se na stvarna prava inkorporirana u vrijednosnim papirima i kad se radi o nematerijalnim stvarima. Kad je riječ o stvarnopravnim vrijednosnim

WWW.BH-PRAVNICI.COM


papirima, postoji široka saglasnost o tome da se stvarna prava na samom papiru imaju upravljati lex chartae sitae, pri čemu je lex chartae sitae samo poseban izraz principa lex rei sitae. Naš ZMPP ne pravi razliku izmeĎu nekretnina i pokretnih stvari u pogledu mjerodavnosti legis rei sitae.

3. IZBOR MJERODAVNOG PRAVA ZA OBLIGACIONE ODNOSE Ugovorni odnosi

U današnjem MPP paralelno postoje 3 načina rješavanja sukoba zakona, odnosno izbora mjerodavnog prava: vezivanje voljom stranaka, vezivanje posredstvom mjesta preduzimanja pravnih radnji, te utvrĎivanje najtješnje povezanosti uzimanjem u obzir svih vezanih okolnosti i njihovim «balansiranjem» u konkretnom slučaju. Psihološko vezivanje (vezivanje voljom stranaka). Volja stranaka kao faktor vezivanja, odnosno kao akt psihološkog vezivanja najznačajnije je prisutna upravo na području kolizionog reguliranja ugovornih odnosa. Mada je u doktrini bilo i mišljenja da pravo koje su stranke sporazumno izabrale za svoj ugovorni odnos ne može biti tretirano kao mjerodavni pravni poredak, već samo kao sastavni dio sadržaja ugovora, danas preovladava tzv.kolizionopravno shvatanje autonomije. Prema tom shvatanju, stranački izbor ima potpuno koliziono dejstvo – predstavlja tačku vezivanja koaj odabrano pravo čini mjerodavnim, uključujući i njegove imperativne norme. U doktrini i praksi SAD, autonomija volje kao kolizioni princip nikad nije zadobila potpunu dominaciju. Na ugovore se načelno primjenjuje praov koje su stranke izabrale, ali to pravo neće biti primijenjeno ako je to pravo države sa kojom stranke nemaju «nikakav bitni odnos», i ako bi primjena tog prava bila protivna osnovnim principima pravnog poretka države. Zakonodavstva drugih zemalja danas gotovo univerzalno prihvataju princip psihološkog vezivanja u sferi ugovornih odnosa. S druge strane, u doktrini su još uvijek prisutni različiti pogledi na neka pitanja vezana za autonomiju volje. Prvo, voljni izbor se bazira na sporazumu stranaka, koji i sam može biti uzrok sukoba zakona. Postavlja se pitanje kojem pravu je podvrgnuta ocjena valjanosti tog sporazuma – pravu foruma koji raspravlja (lex fori) ili pravu na koje se sam izbor odnosi. U doktrini se argumentira u korist i jednog i drugog, ali se čini da prednost ima prvo stanovište. Drugo pitanje je pitanje dometa autonomije volje, jer se u praksi tom principu stavljaju manja ili veća ograničenja (u vezi sa ugovorima koji se odnose na nekretnine, cesijom i preuzimanjem duga, ugovorima o prevozu, a u novije vrijeme i u vezi sa tzv.potrošačkim ugovorima). Kad se govori o autonomiji volje kao aktu vezivanja, uglavnom se ima u vidu izričit izbor mjerodavnog prava u formi ugovorne klauzule. MeĎutim, doktrina i praksa poznaju i tzv. prećutnu autonomiju, gdje se namjera stranaka da svoj ugovorni odnos vežu za odreĎeno pravo izvodi iz činjeničnih vezanosti kao što su: domicil i državljanstvo stranaka, lokacija nekretnine, valuta u kojoj glase novčana potraživanja, upotreba tipskih ugovora, jezik na kome je ugovor sačinjen itd. Govori se i o tzv.hipotetičkoj autonomiji stranačke volje, tj. o «pretpostavljenom» izboru mjerodavnog prava. Radi se o pravu koje bi stranke «trebalo da su htjele» kao razumni privrednici ili trgovci. Prema tome, ovdje se više ne može govoriti o subjektivnoj, već o objektivnoj vezanosti. Vezivanje in abstracto (objektivne tačke vezivanja). Objektivizirane tačke vezivanja u današnjem MPP ugovornih odnosa imaju drugorazredan značaj. Danas preovladava mišljenje da je ugovorne odnose obzirom na njihov intelektualni karakter, teško a priori lokalizirati i podvrgnuti pravnom poretku koji važi na jednoj teritoriji. Mogućnost takve lokalizacije vezana je samo za 2 momenta u kojima je obligacija «vidjiva»: momenat nastanka i momenat izvršenja. Zbog toga se ugovorni

WWW.BH-PRAVNICI.COM


odnos za odreĎni pravni poredak može vezati posredstvom mjesta zaključenja ili posredstvom mjesta izvršenja. U statutnoj teoriji bilo je vladajuće mišljenje o mjerodavnosti legis loci contractus. Takvo pravilo vezivanja odgovaralo je ranijem vremenu nerazvijenog transporta i komunikacija. Pogodnost ovog pravila važi i danas kad su u pitanju berzanski ugovori i javne prodaje. U svim drugim slučajevima ova tačka vezivanja izgubila je svoje prednosti. U današnjem MPP daleko značajniju ulogu ima mjesto izvršenja ugovora, ali primjena i ove tačke vezivanja proizvodi značajne teškoće. Naime, spor iz ugovora može nastati prije izvršenja, pa ako mjesto izvršenja u ugovoru nije odreĎeno, to će dati povod za probleme kvalifikacije i tumačenja. MeĎutim, mnogo ozbiljniji problem je u činjenici da je većina ugovora usmjerena na izvršenje dviju meĎusobno vezanih obaveza, čije izvršenje ne moga prostorno koincidirati. Pošto bi u takvoj situaciji tačka vezivanja ukazivala na 2 zakonodavstva, to bi moglo dovesti do cijepanja jedinstva ugovornog odnosa, a time i poremećaja ravnoteže prava i obaveza ugovornih strana. Navedeni problem je u MPP prevaziĎen teorijom tzv.karakteristične činidbe kojom je locus solutionis kao tačka vezivanja preobražen u mjesto izvršenja karakteristične obaveze. U doktrini je bilo dilema da li kao relevantnu vezanost uzeti samo to mjesto, ili formirati jednu u sebi kombinovanu tačku vezivanja: domcil dužnika karakteristične obaveze. Većina zakonodavstava prihvata upravo takvu izvedenu tačku vezivanja, istovremeno precizirajući karakterističnu obavezu za tipične ugovore. Ugovori koji se tiču nekretnina su u gotovo svim zakonodavstvima podvrgnuti legi rei sitae. «Balansiranje» veznih okolnosti u konkretnom slučaju (utvrđivanje «najtješnje» povezanosti).

Opće obilježje savremenog kolizionog reguliranja ugovornih odnosa je svojevrsna rezerva prema čvrstim faktorima vezivanja. To je jasno vidljivo iz vrlo široke prihvaćenosti ideje o lokalizaciji ugovornih odnosa a posteriori. Ova ideja zasnovana je na razmatranju svih relevantnih vezanosti jednog ugovornog odnosa nakon nastanka spora. Ova ideja je prisutna u ovoj ili onoj formi u gotovo svim nacionalnim kolizionim sistemima i u novijem konvencijskom pravu. Ona predstavlja općeprihvaćen način vezivanja u odsustvu sporazumnog izbora mjerodavnog prava. Bez obzira na to da li se govori o «najtješnjoj povezanosti», «hipotetičkom izboru prava» ili o «klauzulama odstupanja», smisao je isti: izbjeći fiksno vezivanje a priori i omogućiti da se svaki ugovor tretira individualno, tj. da se u razmatranje uzmu sve relevantne vezanosti i donese odluka a posteriori. ZMPP takoĎe utvrĎuje primjenu prava najtješnje veze, u odsustvu sporazumnog izbora stranaka. Ovaj princip se realizira posredstvom karakteristične radnje, i to vezivanjem za prebivalište dužnika karakteristične radnje u vrijeme prijema ponude. Zakon vrlo detaljno daje odgovarajuće prezumpcije za pojedine tipove ugovora. Pravo predviĎeno na osnovu prezumpcija će se primijeniti «ako okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo». Dakle, ovo pravilo je «otvoreno», a princip najtješnje veze se faktički javlja u formi klazule odstupanja.

Vanugovorni odnosi

Najznačajnije mjesto u oblasti kolizionog regulisanja vanugovornih odnosa ima problem vezivanja graĎanskih delikata sa meĎunarodnim obilježjima. U uporednom MPP su relativno rijetke odredbe koje se odnose na druge oblike vanugovornih obligacija. Uloga proceduralnog vezivanja – lex fori. Zakonodavstvo i doktrina MPP na području kolizionog regulisanja graĎanskih delikata još uvijek istaknutu ulogu daju domaćem zakonu suda pred kojim se spor raspravlja, bez obzira na locus delicti i druge okolnosti slučaja. Mada je teoriju o isključivoj primjeni legis fori prvi potpuno elaborirao Vehter, a Savinji je je od njega preuzeo, ipak se Savinji smatra «ocem» priavla da se na deliktnu odgovornost ima uvijek primjenjivati lex fori, pošto su sve pravne norme koje se odnose na delikte imperativne, pa se dakle primjenjuju po načelu teritorijalnosti.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Savinjieva teorija uticala je na švajcarsko i francusko pravo, ali je njen uticaj najsnažniji na pravo angloameričkih zemalja, pogotovo Engleske. MeĎutim, i neki engleski autori već odavno zagovaraju napuštanje dvostrukog testa protivpravnosti (djelo za koje se tuži mora biti protivpravno i po zakonu suda i po zakonu zemlje u kojoj je ono izvršeno). Objektivno vezivanje – lex loci delicti (mjesto izvršenja delikta) kao težišni kontakt, ima najznačajniju ulogu na području kolizionog reguliranja deliktne odgovornosti za naknadu štete. Princip lex loci delicti je suvereno vladao kod odreĎivanja deliktnog statusa kako u evropskom, tako i u američkom pravu. U današnjem MPP je dopunjen ili potisnut na mjesto dopunskog rješenja, a u nekim zakonodavstvima sveden je samo na jednu od indicija za pronalaženje «najbližeg» prava, odnosno prava sa kojim je odnos najtješnje povezan. Kriza pravila lex loci delicti – nova rješenja. Osnovni razlozi koji vezivanje deliktnih odnosa posredstvom mjesta izvršenja delikta čine nepodesnim su:

- uticaj tehničkih sredstava (posebno sredstava prevoza i komunikacija);

- deliktna radnja je u današnje vrijeme često prostorno razdvojena od osobe i njenih fizičkih akata;

- danas su vrlo česti tzv.»dislocirani» delikti, kod kojih radnja izvršenja prostorno ne koincidira sa mjestom nastanka štete. Postavlja se pitanje da li je u takvoj situaciji cjelishodnije primijeniti pravo države u kojoj je izvršena protivpravna radnja, ili one u kojoj je nastupila šteta.

Ovo pravilo je u konkretnim slučajevima često dovodilo do necjelishodnih rješenja, a nezadovoljstvo takvim posljedicama se najprije javilo u SAD. U Drugom Restatement-u, locus delicti danas ima ulogu jedne od indicija koje treba uzeti u obzir da bi se došlo do prava koje u konkretnom slučaju ima najznačajniju vezu sa dogaĎajem i strankama. Za ocjenu takve vezanosti, pored mjesta izvršenja delikta treba uzeti u obzir mjesto gdje je nastupila šteta, domicil, državljanstvo i redovno boravište osoba, mjesto registracije i sjedište pravnih osoba, te mjesto u kome je sjedište nekog ranijeg pravnog odnosa meĎu stranakama, ukoliko je takav odnos postojao. Pored ovog općeg pravila, Restatement sadrži i niz posebnih kolizionih normi za pojedine vrste delikata. I neki evropski autori već od 50-tih godina zagovaraju izvjesne korekcije u primjeni legis loci delicti, ukazujući i na druge značajne vezanosti, kao npr. lična vezanost kod tzv.»familijarnih» delikata gdje su stranke u srodstvu itd. Međunarodna regulacija. Odvajanje načela najtješnje povezanosti od pravila lex loci delicti, uočljivo je i u konvencijskom MPP. Na edinburškoj sjednici Instituta za meĎunarodno pravo 1969.godine, usvojeno je stanovište prema kojem u odsustvu stvarne povezanosti spornog slučaja i legis loci delicti, mjerodavno pravo treba da se odreĎuje uzimajući u obzir posebne odnose izmeĎu samih stranaka ili povezanost stranaka sa samim dogaĎajem. Očite promjene u načinu vezivanja ubrzo zatim donose haške konvencije koje se odnose na udese u drumskom saobraćaju i na štetu od proizvoda, koje je ratificirala bivša SFRJ, a koje su na snazi u BiH. Konvencija o mjerodavnom pravu za nezgode u drumskom saobraćaju polazi od stanovišta po kome načelno treba da je mjerodavna lex loci delicti, a da se utvrde tačno odreĎeni slučajevi u kojima će se od tog pravila odstupiti u korist nekog drugog prava kao mjerodavnog. Koliziona rješenja Konvencije o pravo mjerodavnom za štetu od proizvoda bazirana su na sticaju (kombinaciji) vezanih okolnosti koje treba da indiciraju najtješnju vezu.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Konvencija EEZ o pravu mjerodavnom na ugovorne i vanugovorne obaveze iz 1980.godine je na stanovištu direktnog pozivanja na načelo najtješnje veze. Lex loci delicti će biti otklonjen ako nema značajne povezanosti izmeĎu posljedice i zemlje u kojoj se delikt dogodio, a s druge strane situacija pokazuje tijesnu povezanost sa nekom drugom zemljom. U takvoj situaciji pravo mjerodavno je pravo te druge države.

III – SUKOB JURISDIKCIJA Sukob jurisdikcija odnosi se na pravne norme koje reguliraju odnose koegzistencije pravosudnih i administrativnopravnih sistema različitih država. Ta koegzistencija se manifestira u potrebi razgraničenja nadležnosti izmeĎu različitih pravosuĎa (meĎunarodna nadležnost), potrebi saradnje izmeĎu njih (meĎunarodna pravna pomoć), a posebno značajno pitanje je problem priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka.

1. MEĐUNARODNA NADLEŽNOST

Nekoliko terminoloških napomena

MeĎunarodna nadležnost predstavlja pravo i obavezu jedne države kao cjeline da postupa u predmetu koji je internacionalno obilježen. Radi se o nadležnosti državnih pravosuĎa u oblasti privatnopravnih odnosa sa internacionalnim elementom. Pravila o meĎunarodnoj nadležnosti se razlikuju od unutrašnjih pravila o mjesnoj nadležnosti po tome što nemaju u vidu konkretan sud, već državno pravosuĎe kao cjelinu. To znači da je meĎunarodna nadležnost po svojoj prirodi apstraktna.

Pojam međunarodne nadležnosti

Za predmete koji imaju inostrana obilježja, svaka država postavlja izvjesne granice nadležnosti svojih organa, čime se jedan dio takvih predmeta prepušta nadležnosti organa drugih zemalja. Ovo samoograničavanje može biti izraz različitih motiva: bilo da postoji meĎunarodni ugovor kojim su delimitirane nadležnosti država ugovornica, da se nastoji respektirati nadležnost drugih država zbog reciprociteta, ili jednostavno zato što država nastoji da rastereti svoje organe od rješavanja predmeta koji su sa njom samo neznatno povezani. Unutar ovako postavljenih granica ostaje područje privatnopravnih odnosa u kome država svoje organe smatra meĎunarodno nadležnim. Predmete iz tog djelokruga država dalje rasporeĎuje pojedinim organima na osnovu propisa o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti. Tako pitanje meĎunarodne nadležnosti uvijek prethodi pitanju mjesne nadležnosti. U svakom slučaju, odgovor na pitanje da li će organi jedne države biti nadležni za raspravljanje spora sa inostranim elementima ili ne, suvereno daje domaći zakonodavac ili eventualno zaključeni meĎunarodni ugovor. Države samostalno odreĎuju nadležnost svojih organa. Na meĎunarodnom planu je primjetna tendencija ka približavanju i ujednačavanju kriterija za meĎunarodnu nadležnost. Ova tendencija je posebno izražena u okviru EU i dolazi do izražaja u meĎunarodnim ugovorima, ali to ipak ne znači da je na širem meĎunarodnom planu prisutna unifikacija pravila o meĎunarodnoj nadležnosti. 1.3. Karakter pravila o međunarodnoj nadležnosti

Svrha pravila o meĎunarodnoj nadležnosti je razgraničenje nadležnosti domaćih organa i organa drugih država u predmetima sa inotranim obilježjima. Takvu svrhu je nemoguće u potpunosti postići jer ova pravila obavezuju samo i isključivo domaće organe. Pojam meĎunarodne nadležnosti zasniva se na 3 odreĎujuća elementa:

1. radi se o nadležnosti u stvarima sa inostranim obilježjima;

WWW.BH-PRAVNICI.COM


2. to je apstraktna nadležnost države i njenih organa posmatranih kao cjelina;

3. pravila o tome kad su njeni organi meĎunarodno nadležni, a kada nisu suvereno propisuje svaka država sama za sebe (u odsustvu meĎunarodnog ugovora).

1.4. Osnovni principi reguliranja međunarodne nadležnosti

Najpotpuniji prikaz načela za reguliranje meĎunarodne nadležnosti prisutan je kod Szaszyja, koji daje 10 principa sa njegovim antitezama:

1. princip skladnosti pravila o međunarodnoj nadležnosti nalaže da država utvrdi svoju meĎunarodnu nadležnost samo ako postoji odlučna veza slučaja sa njenim suverenitetom, a da u suprotnom prepusti predmet nadležnosti strane zemlje koju indiciraju okolnosti slučaja. Nasuprot tome je princip nezavisnosti države, prema kome država samostalno donosi propise o meĎunarodnoj nadležnosti svojih organa i nije obavezna da se obazire na pravne poretke drugih zemalja;

2. princip jedinstva pravila o međunarodnoj nadležnosti i pravila o međunarodnom pravu i njemu suprotan princip njihove međusobne neovisnosti odnose se na pitanje eventualne determiniranosti meĎunarodne nadležnosti kolizionim pravilima, odnosno njihove samostalnosti;

3. princip teritorijaliteta i princip personaliteta – prvi favorizira povezanost slučaja sa državnom teritorijom, a drugi državljanstvo stranaka;

4. princip mjesta uručenja – prema ovom principu, koji je dominantan u angloameričkom pravu, za meĎunarodnu nadležnost sudova odlučna je činjenica da se na njenoj teritoriji može tuženom uručiti poziv pred sud;

5. princip uzajamnosti nalaže da se prilikom utvrĎivanja nadležnosti za strance mora uvažavati stav strane zemlje prema domaćim državljanima u istoj prilici;

6. Načelo autonomije volje stranaka dopušta strankama da postignu sporazum o tome čiji će sud za njihov spor biti meĎunarodno nadležan. Ovo načelo je prisutno u svim pravnim sistemima;

7. Princip efektivnosti zahtijeva da države utvrĎujući vlastitu meĎunarodnu nadležnost uzmu u obzir mogućnost priznanja i izvršenja odluke njihovih sudova u zemlji čiji su državljani stranke, ili zemlji u kojoj stranke to budu zahtijevale. Ovo načelo je vrlo važno sa aspekta pravne sigurnosti i praktičnih interesa stranaka;

8. Princip nemiješanja ide za tim da se izbjegnu sukobi nadležnosti tako što države neće stavljati u svoju nadležnost predmete koji sa njima nemaju teritorijalne niti personalne veze većeg značaja;

9. princip samouvažavanja usmjeren je na to da se države uzdrže od produciranja sudskih odluka koje će biti deklaracije bez ikakvog dejstva u inostranstvu;

10. načelo zabrane zloupotrebe prava – države su dužne onemogućiti zloupotrebu pravila o meĎunarodnoj nadležnost na štetu državnih interesa i interesa stranaka.

Većinu ovih principa moguće je primijetiti u pravilima o meĎunarodnoj nadležnosti sudova različitih zemalja. Pritom se može uočiti da su neki od njih negdje dominantni, negdje više, a negdje manje uvaženi. Upravo na tome zasniva se tradicionalna klasifikacija sistema meĎunarodne sudske nadležnosti na romanski, kontinentalno-evropski i angloamerički. Romanski sistem izgraĎen je u Napoleonovom kodeksu iz 1804.godine i manje-više je prihvaćeno u zakonodavstvima nastalim pod njegovom uticajem. U ovim zemljama se kod utvrĎivanja meĎunarodne nadležnosti polazi od državljanstva stranaka kao presudne veze. U osnovi ovog sistema je shvatanje kako domaći sudovi treba da služe zaštiti domaćih državljana.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Kontinentalno-evropski sistem izgraĎen je u njemačkom Zakonu o graĎanskom postupku iz 1877. U ovim zemljama se pitanje meĎunarodne nadležnosti sudova rješava prema kriterijma utvrĎenim za unutrašnju teritorijalnu nadležnost. Domaći sudovi su meĎunarodno nadležni ukoliko tuženi na domaćoj teritoriji ima prebivalište odnosno sjedište. Ovo stanovište je prihvaćeno i u našem MPP. Angloamerički sistem se suštinski razlikuje od kontinentalno-evropskog sistema. Evropski sistem kao vrhunski cilj nastoji postići pravnu sigurnosti predvidivost nadležnosti, te se bazira na čvrstim pravilima i kriterijima koji sudu ne ostavljaju prostor za manevriranje vlastitom nadležnošću. S druge strane, u angloameričkom pravu polazi se od jedne čisto procesualne koncepcije o nadležnosti koja osnovnim kriterijem smatra činjenicu da je tuženom na domaćoj teritoriji uručen «writ of summons» (poziv na sud), bez obzira na druge vezne okolnosti. Takvo uručenje je u engleskom pravu dozvoljeno na 3 načina: ako je tuženi fizički prisutan na teritoriji V.Britanije bez obzira na okolnosti i dužinu tog prisustva, ako se dobrovoljno podvrgao nadležnosti engleskog suda ili ako sud takvo izručenje dozvoli na stranoj teritoriji. Ipak, sud neće prihvatiti nadležnost ako bi se ona kosila sa isključivom nadležnošću ili sa sporazumom o izboru prava koji su postigle stranke. 1.5. Vrste međunarodne nadležnosti

Isključiva međunarodna nadležnost organa jedne države postoji u predmetima čije razmatranje ona želi rezervisati samo za sebe, odnosno svoje organe, unaprijed isključujući mogućnost da se na njenoj teritoriji prizna i eventualno izvrši strana odluka u istom predmetu. Opće pravilo je da se takva nadležnost propisuje samo izuzetno, tamo gdje državni interes ima prevagu nad privatnim interesima stranaka. Tu se obično radi o sporovima povodom domaćih nekretnina, statusnim stvarima domaćih državljana, sporovima povodom prava industrijskog vlasništva garantiranih u domaćoj državi, sporovima koji se tiču finansijskih, administrativnih i sličnih interesa domaće države. ZMPP predviĎa da isključiva meĎunarodna nadležnost naših organa postoji: 1. u bračnim sporovima (ako je tuženi bračni drug državljanin BiH sa prebivalištem u BiH); 2. u sporovima o utvrĎivanju ili osporavanju očinstva ili materinstva (ako je tuženo i dijete koje

je naš državljanin sa prebivalištem ili boravištem u BiH); 3. u sporovima o čuvanju i vaspitanju djece (ako su tuženi i dijete naši državljani sa

prebivalištem u BiH); 4. kod davanja dozvole za stupanje u brak u inostranstvu (ako su oba podnosioca zahtjeva naši

državljani ili je podnosilac maloljetni državljanin BiH); 5. kod odlučivanja o zasnivanju i prestanku usvojenja (ukoliko je usvojenik naš državljanin sa

prebivalištem u BiH); 6. kod uspostave starateljstva (ako je štićenik naš državljanin); 7. kod proglašenja nestale osobe umrlom (ako je nestali naš državljanin); 8. kod raspravljanja nepokretne zaostavštine (ako se ista nalazi na teritoriji RBiH), te za sve

sporove povodom nekretnina koje se nalaze na teritoriji RBiH. Isključiva meĎunarodna nadležnost našeg pravosuĎa postoji i u sporovima nastalim u toku i povodom izvršnog i stečajnog postupka, a na osnovu odredaba Zakona o parničnom postupku. ZMPP izričito navodi da se strana odluka neće priznati u BiH ako u stvari povodom koje je donesena postoji isključiva nadležnost suda ili drugog organa RBiH. ZMPP predviĎa i jedan izuzetak od ovog pravila, a koji se odnosi na strane odluke u bračnim sporovima. Takve odluke mogu biti priznate u BiH ukoliko to zahtijeva sam tuženi, pa čak i onda kad on na to pristaje ukoliko je zahtjev za priznanje podnio tužilac. Konkurentna međunarodna nadležnost je pravilo i postoji uvijek kad domaća država svoje organe proglašava nadležnim, ali dozvoljava i mogućnost priznanja odluka stranih organa. Ona može biti opća i posebna. Opća međunarodna nadležnost postoji u slučaju ako je odreĎena

WWW.BH-PRAVNICI.COM


načelno, tj. bez obzira na vrstu pravnog odnosa. Njen značaj je u tome što omogućava da se svi zahtjevi ili tužbe usmjereni protiv jedne osobe mogu podići pred sudovima države u kojoj ta osoba ima prebivalište (odnosno sjedište). Posebna međunarodna nadležnost propisana je za odreĎene vrste predmeta i za slučaj ako ne postoji kriterij za opću nadležnost. ZMPP propisuje posebnu meĎunarodnu nadležnost za slijedeće predmete:

1. sporove o vanugovornoj odgovornosti za štetu , gdje je kriterij nastanak štete na domaćoj teritoriji;

2. imovinskopravne sporove, gdje je kriterij činjenica da se na domaćoj teritoriji nalazi imovina tuženog ili stvar koja se tužbom traži;

3. sporove zbog ometanja posjeda na pokretnim stvarima – kriterij je činjenica da je ometanje nastalo na domaćoj teritoriji;

4. sporove povodom brodova i zrakoplova – registrovanih u BiH;

5. sporove o imovinskim odnosima bračnih drugova – ako u vrijeme podnošenja tužbe barem tužilac ima prebivalište ili boravište u BiH;

6. bračne sporove, ako su oba bračna druga domaći državljani ili ako je tužilac domaći državljanin i ima prebivalište u BiH ili ako su bračni drugovi imali posljednje zajedničko prebivalište u BiH, a tužilac u vrijeme podnošenja tužbe ima tu prebivalište ili boravište;

7. sporovi o utvrđivanju ili osporavanju očinstva i materinstva , ako su obje stranke naši državljani ilii ako je tužilac državljanin BiH i ima prebivalište u BiH. U ovoj i prethodnoj vrsti sporova za našu nadležnost je dovoljno da tužilac ima prebivalište u BiH, ali samo ako su stranke strani državljani, ako tuženi pristaje na nadležnost našeg suda i ako to nije protivno propisima o meĎunarodnoj nadležnosti države o čijim državljanima se radi;

8. sporovi o čuvanju, podizanju i vaspitanju djece, ako su oba roditelja državljani BiH;

9. sporovi o zakonskom izdržavanju djece, ako su stranke državljani BiH, ako je tužilac maloljetni državljanin BiH, ili je tužilacdržavljanin BiH i ima prebivalište u BiH, te ako tužbu podnosi dijete čije prebivalište je u BiH;

10. sporovi o zakonskom izdržavanju između bračnih drugova i između bivših bračnih drugova , ako im je zadnji zajednički domicil bio na teritoriji BiH, a tužilac u vrijeme suĎenja ima prebivalište u BiH;

11. svi sporovi o zakonskom izdržavanju, ako se u BiH nalazi imovina tuženog iz koje se može naplatiti izdržavanje.

Ugovorena međunarodna nadležnost proizilazi iz sporazuma stranaka, uz ispunjenje odreĎenih uslova. Kod ugovaranja nadležnosti, ZMPP postavlja 2 vrste ograničenja. Jedno seodnosi na materiju, a drugo na osobe. Što se tiče materije, ZMPP ne dozvoljava ugovaranje nadležnosti u bračnim i paternitetskim sporovima, sporovima o čuvanju, podizanju i vaspitanju djece, o zakonskom izdržavanju, o lišavanju, vraćanju i produženju roditeljskog prava, te u postupku davanja dozvole za stupanje u brak. Ograničenje koje se odnosi na osobe sastoji se u tome što mogućnost ugovaranja nadležnosti stranog suda postoji samo ako je barem jedna od stranaka strani državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u inostranstvu. Analogno tome, sporazum o nadležnosti našeg suda biće validan samo ako je barem jedna od stranaka naš državljanin ili pravno lice sa sjedištem u BiH. Ugovaranje nadležnosti može biti izričito i prećutno. Izričiti sporazum o nadležnosti nastaje unošenjem prerogacione klauzule u sam ugovor (tj. prije izbijanja spora), ili zaključenjem posebnog prerogacionog ugovora nakon nastanka spora. Prećutni sporazum postiže se upuštanjem

WWW.BH-PRAVNICI.COM


tuženog u meritum spora preed forumom koji je odabrao tužilac, a bez isticanja prigovora nenadležnosti tog foruma. Sa ustanovom ugovorene nadležnosti u MPP je tijesno povezan pojam arbitraže, kao nedržavne pravosudne institucije za rješavanje sporova koje joj povjere same stranke. Arbitraža je karakteristična za ugovorne poslovne odnose koji zahtijeva ju brzo i efikasno rješavanje sporova i elastičan pristup spornom odnosu, pri čemu je težište na očuvanju dobrih poslovnih odnosa, a ne na “istjerivanju pravde”. Arbitraža može biti povremena, odnosno ad hoc (koja se formira samo za jedan konkretan spor) i stalna (institucionalna) arbitraža, čije je postojanje neovisno o nekom konkretnom spornom odnosu. Ovakve arbitraže imaju svoja pravila postupka, ali sama njihova nadležnost i materijalno pravo koje će biti primijenjeno zavise od sporazuma stranaka. Ako se radi o tzv.zatvorenoj arbitraži, pred nju se može iznijeti samo spor u kome je jedna od stranaka članica organizacije ili udruženja pri kojem je osnovana arbitraža (najčešće strukovno udruženje). Sporazum o arbitraži stranke mogu postići prije i nakon nastanka spora. Prije nastanka spora sporazum se postiže tako se u ugovor unosi tzv.kompromisna klauzula, kojom se svi eventualni sporovi iz tog ugovora povjeravaju arbitraži. Ako se sporazum o arbitraži postiže nakon nastanka spora, to se čini putem kompromisa, kao posebnog sporazuma. Arbitraže u načelu primjenjuju materijalno pravo koje su sporazumno odabrale stranke. U nedostatku takvog sporazuma stranaka moguća su različita rješenja, od primjene prava koje arbitri smatraju prikladnim, do rješavanja spora bez oslonca na materijalno pravo bilo koje države a na osnovu općih principa pravičnosti ili primjenom autonomnog meĎunarodnog trgovačkog prava.

2. PRIZNANJE I IZVRŠENJE STRANIH SUDSKIH ODLUKA

2.1. Problem ekstrateritorijalnog dejstva sudskih odluka Često se ukazuje potreba da se dejstvo sudske odluke ostvari na teritoriji neke druge države, npr.zato što se imovina dužnika nalazi u inostranstvu, pa se presuda ne može izvršiti drugačije ili zato što razvedena osoba želi u inostranstvu sklopiti novi brak, pa se u toj zemlji prethodno mora priznati domaća odluka o razvodu itd. Ovakvi i slični slučajevi nameću pitanje o tome da li je dejstvo sudske odluke moguće izvan zemlje u kojoj je donesena. Zbog toga se u MPP razvio institut priznanja stranih sudskih odluka (i odluka drugih državnih organa) kojima se odlučuje o privatnopravnim odnosima. U teoriji i praksi se govori o priznanju i izvršenju stranih odluka. Priznanje se odnosi na postupak u kome se strana odluka preispituje (manje ili više rigorozno) i ako su odreĎeni uslovi ispunjeni, donosi se odluka o njenom priznanju nakon čega ta odluka dobiva pravno dejstvo u domaćoj državi. Izvršenje se odnosi na prinudnu realizaciju odluke u tzv.izvršnom postupku. Svaka strana odluka prolazi postupak priznanja (tzv.davanja egzekvature), ali se samo neke vrste priznatih odluka i izvršavaju. 2.2. Različiti sistemi priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka

U svijetu postoji više sistema priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka. Kriterij za klasifikaciju je strogost i obim preispitivanja strane odluke, te da li se strana odluka tretira kao izvršni naslov ili samo kao dokaz u novom postupku pred domaćim pravosuĎem. Uzimajući u obzir ove kriterije, može se govoriti o 3 glavna sistema: sistem ograničene kontrole, sistem neograničene kontrole i sistem prima faciae evidence.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Sistem ograničene kontrole podrazumijeva postupak u kome se preispitivanje ograničava na formalni aspekt strane odluke. Uslovi koje treba da ispunjava strana odluka su taksativno propisani u zakonu i po pravilu se odnose na nadležnost i postupak. Nema meritornog preispitivanja odluke, niti je moguće njeno mijenjanje. Ovakav odnos je internacionalno najprihvatljiviji jer izražava uzajamno poštivanje suvereniteta država, i kao takav se primjenjuje u nizu zemalja. Sistem neograničene kontrole. U ovom sistemu se pored ispunjavanja uslova koji se traže u sistemu ograničene kontrole, ispituje i činjenično stanje koje je utvrdio strani sud, kao i pravna ocjena tog suda. Praktično se radi o ponavljanju postupka koji je prethodio donošenju odluke koja se ispituje. MeĎutim, ta odluka se ne može mijenjati, već se prihvata ili ne prihvata onako kako ju je donio strani sud. Sistem pokretanja novog postupka karakterističan je za angloamerički pravni sistem. U ovim zemljama strana odluka po pravilu ne može ostvariti neposredno dejstvo bez donošenja odgovarajuće domaće odluke. To znači da osoba u čiju korist je strani sud donio odluku mora pokrenuti novi postupak, u kome će strana odluka biti samo dokaz prima faciae (na prvi pogled). Da bi presuda bila prima faciae evidence mora zadovoljavati slijedeće uslove: (1) mora biti pravosnažna i konačna, (2) donesena od suda koji je meĎunarodno nadležan i (3) moralo je biti ispoštovano pravo tuženog na odbranu. Priznanje i izvršenje stranih odluka u našem MPP. Zakon taksativno nabraja uslove bez čijeg kumulativnog ispunjenja strana odluka kod nas ne može biti priznata. To su:

1. Međunarodna nadležnost suda koji je donio odluku – ovaj uslov je ispunjen ako se ne radi o predmetu za koji je propisana isključiva meĎunarodna nadležnost našeg pravosuĎa.

2. Pravosnažnost odluke – podnosilac zahtjeva za priznanje odluke treba da podnese i «potvrdu nadležnog stranog suda odnosno drugog organa o pravosnažnosti te odluke». Za ocjenu pravosnažnosti mjerodavno je pravo države u kojoj je odluka donesena.

3. Poštivanje prava na odbranu tuženog – naš sud će odbiti da prizna stranu odluku ukoliko povodom prigovora osobe protiv koje je odluka donesena ustanovi da zbog procesnih nepravilnosti ta osoba nije mogla učestvovati u postupku.

4. Nepostojanje ranije odluke domaćeg suda u istoj stvari – strana odluka neće biti priznata ako o istoj stvari već postoji ranija pravosnažna odluka domaćeg suda ili priznata oduka stranog suda;

5. Saglasnost sa domaćim javnim poretkom – strana odluka neće biti priznata ako je u suprotnosti sa «Ustavom utvrĎenim osnovama društvenog ureĎenja».

6. Uzajamnost – odluka neće biti priznata ako se u stranoj državi o čijoj odluci se radi ne priznaju odgovarajuće odluke državnih organa (faktički reciprocitet). Neke zemlje insistiraju na diplomatskom reciprocitetu. Poseban problem u vezi sa uvim uslovim je reciprocitet u odnosu na složene države, tj. države sa nejedinstvenim pravnim poretkom. Ako teritorijalna jedinica složene države ima ustavna ovlaštenja da sama odlučuje o priznanju i izvršenju stranih sudskih odluka, ona bi mogla biti posmatrana kao «subjekt reciprociteta». U našem MPP, u postupku priznanja stranih sudskih odluka, postojanje reciprociteta se oborivo prezumira. U slučaju sumnje u postojanje reciprociteta, sud može tražiti mišljenje nadležnog ministarstva pravde. Uvjet uzajamnosti se ne traži ako se strana odluka odnosi na bračni ili paternitetski spor, ili ako je podnosilac zahtjeva za priznanje naš državljanin a bez obzira na vrstu spora.

7. Posebni uslovi za statusne odluke – za stvari osobnog statusa predviĎeni su neki posebni uslovi. Npr. ako se radi o stranoj odluci koja seodnosi na osobni status naših državljana, priznanje bi moglo izostati ako primijenjeno materijalno pravo bitno odstupa od našeg prava. S druge strane, ZMPP predviĎa olakšano priznanje stranih odluka koje se tiču statusa osoba koje su državljani zemlje porijekla odluke. U takvim slučajevima ne moraju biti ispunjeni uslovi

WWW.BH-PRAVNICI.COM


meĎunarodne nadležnosti, poštivanja javnog poretka i uzajamnosti. Što se tiče statusnih odluka koje se tiču državljana trećih zemalja, da bi bile priznate u našoj zemlji te odluke moraju ispuniti uslove za priznanje u državi čiji su državljani te osobe. U doktrini preovladava mišljenje da se uslovi ZMPP i uslovi koji se traže u dotičnoj stranoj državi kumuliraju.

Što se tiče izvršenja stranih presuda, važe svi navedeni uslovi za priznanje, s tim što podnosilac zahtjeva za izvršenje mora uz potvrdu pravosnažnosti podnijeti i potvrdu o izvršnosti te odluke po pravu države porijekla odluke. U našem MPP nema posebnih propisa koji bi regulisali postupak priznanja i izvršenja stranih sudskih i drugih odluka. U praksi su prihvaćena odreĎena načela, od kojih su najvažnija ona koja se odnose na odsustvo usmene rasprave, zabranu meritornog preispitivanja strane odluke i ispitivanje samo taksativno propisanih pretpostavki koje su ranije navedene. Što se tiče nadležnosti, stvarno su nadležni kantonalni sudovi, a mjesno sud na čijem području treba provesti postupak priznanja, odnosno izvršenja. Za statusne stvari to će najčešće biti sud na čijem području se vode odgovarajuće knjige graĎanskih stanja, a za imovinske stvari to će biti sud domicila odnosno sjedišta dužnika, ili sud na čijem području se nalazi neka imovina dužnika tj. izvršenika imovine. 3. MEĐUNARODNA PRAVNA POMOĆ 3.1. Pojam

U najširem smislu, meĎunarodna pravna pomoć podrazumijeva saradnju izmeĎu organa različitih država u meĎunarodnom pravnom saobraćaju. U graĎanskim stvarima, meĎunarodna pravna pomoć se u pravilu odnosi na dostavljanje sudskih i vansudskih akata licima u inostranstvu, te na obavljanje procesnih radnji u graĎanskom postupku (izvoĎenje dokaza i sl) na osnovu zamolnica. 3.2. Osnov za ukazivanje pravne pomoći

Domaći organi po pravilu pružaju pravnu pomoć organima drugih država ako je to predviĎeno bilateralnim ugovorom (diplomatski reciprocitet), ali i ako postoji faktički reciprocitet. 3.3. Reguliranje međunarodne pravne pomoći

Način pružanja meĎunarodne pravne pomoći regulira se meĎunarodnim konvencijama i internim zakonima država. Od multilateralnih konvencija koje obavezuju BiH, najznačajnije su Haška konvencija o graĎanskom sudskom postupku iz 1954, kao i Haška konvencija o olakšanju meĎunarodnog pristupa sudovima iz 1980. TakoĎe su značajne Haška konvencija o ukidanju potrebe legalizaije javnih isprava, te Njujorška konvencija o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu iz 1956.godine. Postupak koji se primjenjuje kod pružanja meĎunarodne pravne pomoći u graĎanskim stvarima ureĎen je Zakonom o parničnom postupku. 3.4. Način komuniciranja domaćih i stranih organa

Komuniciranje može biti neposredno i posredno. Neposredna komunikacija moguća je samo ako je izričito ugovorena. Ona postoji npr. kad se naš sud direktno obraća stranom sudu sa molbom da on provede neku procesnu radnju. Posredna komunikacija je pravilo i primjenjuje se ukoliko drugačije nije izričito odreĎeno meĎudržavnim ugovorom. Ona podrazumijeva da se kontakt izmeĎu domaćeg i stranog suda uspostavlja posredstvom drugih državnih organa (po pravilu je to ministarstvo vanjskih poslova, diplomatsko predstavništvo ili konzul države moliteljice). Danas se uglavnom primjenjuju 3 varijante posredne komunikacije:

WWW.BH-PRAVNICI.COM


1. Opštenje diplomatskim putem je predviĎeno kao osnovno pravilo. Ovaj način komunikacije praktično znači da će npr. naš sud odgovarajuću zamolnicu sa potrebnim prilozima dostaviti ministarstvu vanjskih poslova, koje će je proslijediti našem DKP u drugoj državi, a DKP je proslijediti ministarstvu vanjskih poslova te države koje će je uputiti nadležnom sudu na realizaciju. Ovaj način je najsporiji, najskuplji i najsloženiji.

2. Konzularni put je brži i jednostavniji. Odvija se na liniji domaći sud-domaće MVP-naš konzul u stranoj državi-odgovarajući strani organ. Kod ovog načina opštenja kontrola zamolnica je nešto slabija, pošto u komunikaciji učestvuje manji broj organa.

3. Komunikacija posredstvom posebnih organa je noviji način komunikacije koji se sve češće predviĎa u bilateralnim ugovorima. Države ugovornice same odreĎuju organe preko kojih će se primati i upućivati zamolnice. Najčešće su to ministarstva pravosuĎa zemalja ugovornica.

3.5. Zamolnica za pružanje međunarodne pravne pomoći

Zamolnica je pismeni akt kojim se traži pružanje pravne pomoći. Forma i sadržina zamolnice se po pravilu ureĎuju bilateralnim ugovorima, a u odsustvu takvih ugovora na formu i sadržaj zamolnice primjenjuju se propisi zemlje moliteljice. Opće pravilo je da zamolnica treba biti sastavljena na jeziku zamoljene države, a u suprotnom mora biti priložen prevod na jezik zamoljene države. 3.6. Postupak po zamolnici

Dostavljanje akata osobama u inostranstvu. Ako je zamoljena država članica Haške konvencije o graĎanskom sudskom postupku iz 1954, dostavljanje se u načelu vrši po propisima zamoljene države. Izuzetno, ako se u zamolnici traži posebna forma dostavljanja, ono će biti izvršeno u traženoj formi ukoliko se to ne protivi zakonodavstvu zamoljene države. Bilateralni ugovori često predviĎaju dostavljanje preko konzularnih funkcionera, ali pod uslovom da su adresanti državljani države moliteljice i da se dostavljanje vrši bez upotrebe sredstava prinude. Ako pitanje dostavljanja nije ureĎeno meĎunarodnim ugovorima, primjenjuju se propisi zamoljene države. (kod nas je to ZPP). Izvođenje procesnih radnji u inostranstvu. U pogledu forme izvoĎenja procesnih radnji pred stranim sudom, važi princip primjene legis fori, što znači da će se procesna radnja (saslušanje svjedoka, uviĎaj i sl) provesti po propisima zamoljene države. Izuzetno, odreĎena procesna radnja se može provesti i u postupku na kome u zamolnici insistira strani sud, ako se to ne protivi javnom poretku zamoljene države. IzvoĎenje procesnih radnji u stranoj državi posredstvom DKP države moliteljice po pravilu nije dozvoljeno. Ipak, meĎunarodnim ugovorom ili konzularnom konvencijom izmeĎu dviju zemalja može se dozvoliti izvoĎenje procesnih radnji preko konzularnih funkcionera, ako se procesna radnja odnosi na državljane države moliteljice i to bez prinude. Razlozi za odbijanje zamolnice stranog suda mogu biti formalnopravne prirode, zatim razlozi zaštite javnog poretka ili nepostojanje reciprociteta. Formalnopravni razlozi sastoje se u tome što zamolnica nema sve neophodne elemente (nije prevedena, nedostaju neki prilozi i sl). U takvom slučaju, domaći sud zamolnicu vraća stranom sudu, uz naznaku nedostataka zbog kojih se ne može po njoj postupiti. Nakon otklanjanja nedostataka, zamolnica se može ponoviti. Haška konvencija predviĎa slučajeve u kojima domaći sud neće postupiti po zamolnici. To će biti u slučaju ako nije utvrĎena autentičnost dokumenata, tj. kad nema potrebnih ovjera, zatim kad izvršenje zamoljene radnje nije u djelokrugu domaćeg suda, te u slučaju kad po mišljenju domaće države izvršenje zamoljene radnje pogaĎa njen suverenitet ili sigurnost. Što se tiče troškova za postupanje po zamolnici, njihova naknada se po pravilu ne traži unaprijed, već se izmiruju iz sredstava zamoljenog suda, a zahtjev za regresiranje se dostavlja uz spise o

WWW.BH-PRAVNICI.COM


izvršenoj radnji koja je tražena zamolnicom. Ovo pravilo ne važi za SAD i V.Britaniju, gdje se troškovi moraju predujmiti. Naime, u ovim zemljama zamoljene radnje ne vrše sudovi već od njih ovlaštena lica (tzv.komiseri -commissioners, najčešće advokati), koji ne postupaju bez honorara. Haška konvencija afirmiše princip besplatne meĎunarodne pravne pomoći meĎu državama ugovornicama i propisuje da postupanje po zamolnicama ne može biti predmetom takse. Ovakve odredbe su česte i u bilateralnim ugovorima, uz izuzetak troškova vještačenja . Postojanje reciprociteta je takoĎe uslov za pružanje meĎunarodne pravne pomoći. Dovoljan je faktički reciprocitet, a njegovo postojanje se oborivo pretpostavlja. Ugrožavanje javnog poretka je rezerva koja i u ovoj materiji može promijeniti uobičajeni tok stvari. Javni poredak može biti ugrožen ne samo sadržajem tražene radnje, već i formom na kojoj se eventualno insistira. O rezervi javnog poretka odlučuje sud koji treba da postupi po zamolnici, pa ako naĎe da bi povreda nastala, on će po službenoj dužnosti dostaviti predmet Vrhovnom sudu na konačnu odluku. U slučaju odbijanja, zamolnicom se više ne može tražiti izvršenje iste radnje, odnosno ne u istoj formi ako je forma bila razlog odbijanja.

IV – PRIVATNOPRAVNI POLOŽAJ STRANACA

1. POJAM

Tendencija ka internacionalizaciji pravnog statusa stranca na teritoriji odreĎene države više se odnosi na slobode i prava čovjeka, nego na privatna prava stranca. Zbog toga u oblasti privatnih prava stranaca još uvijek više uticaja imaju interni propisi pojedinih država nego meĎunarodna pravila.

2. REGULIRANJE PRIVATNOPRAVNOG POLOŽAJA STRANACA

2.1. Pravna priroda normi

Norme o dostupnosti pojedinih privatnih prava strancima donosi svaka država na osnovu svog teritorijalnog suvereniteta. Za donošenje pravila ove vrste podloga nije državljanstvo, već veza osobe sa teritorijom države. Zbog toga stranac kao eventualni nosilac privatnih prava nema isti položaj kao domaći državljanin. Kad je u pitanju regulisanje ove materije meĎunarodnim ugovorima, najveći značaj imaju klauzula najvećeg povlašćenja i klauzula nacionalnog tretmana. Klauzula najvećeg povlašćenja je ugovorna klauzula kojom se svaka država ugovornica obavezuje da državljanima druge ugovornice osigura najpovoljniji tretman koji je u pogledu uživanja konkretnog prava već dala ili će ubuduće dati državljanima neke treće države. Ova klauzula je usmjerena na izjednačavanje položaja državljana različitih zemalja u domaćoj državi i time na proširenje osnova reciprociteta. Klauzula nacionalnog tretmana ima veći značaj, ali i manju upotrebu. Ovom klauzulom se državljani zemalja ugovornica u pogledu dostupnosti nekih prava izjednačavaju sa domaćim državljanima. U nekim meĎunarodnim ugovorima se ide i dalje, pa se državljanima zemalja ugovornica daju tzv.minimalna prava, bez obzira na to da li ih unutrašnje zakonodavstvo ugovornica daje i svojim državljanima. Norme o privatnim pravima stranaca legis fori jače su u primjeni od kolizionih normi, odnosno stranog materijalnog prava na koje te norme upućuju. Norme o pravima stranaca imaju prioritet u odnosu na domaće kolizione norme i predstavljaju korekciju rješenja postignutog kolizionim mehanizmom.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


2.2. Pravni izvori

Karakteristika ove oblasti MPP je oskudnost i nepotpunost izvora koji regulišu ovu materiju. Donošenje posebnog zakona za ovu materiju još uvijek je rijetkost. Na ovu oblast se najčešće odnose pojedine ustavne odredbe (ljudska prava), te posebni propisi sadržani u važnijim zakonima koji reguliraju privatnopravne odnose. Kao važnije izvore u našem pravu, pored Ustava treba pomenuti i ZOVO, Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju, Zakon o stranim ulaganjima, Zakon o preduzećima, Zakon o uslovima za zasnivanje radnog odnosa sa stranim državljanima. TakoĎe su značajni i propisi koji se odnose na kretanje i boravak stranaca.

3. KATEGORIZACIJA PRIVATNIH PRAVA STRANACA

Najznačajnija kategorizacija je zasnovana na kriteriju dostupnosti prava strancima. S tim u vezi razlikuju se:

1. Opća ili bezuslovna prava su privatna prava koja su strancima dostupna pod istim us lovima kao i domaćim državljanima. Ovdje spada npr.pravo stranca da stupi u brak pred domaćim organima, ili da bude subjekt najvećeg broja obligacionih odnosa;

2. Relativno ili uslovno dostupna prava su prava koja su strancima dostupna pod posebnim uslovima koji ne važe za domaće državljane. Kao takvi uslovi se najčešće javljaju reciprocitet sa strančevom državom, domicil stranca na domaćoj teritoriji ili prethodno odobrenje nadležnog organa domaće države;

3. Nedostupna prava ili prava apsolutno rezervisana za domaće državljane su prava koja stranac ne može steći u domaćoj državi. U nekim zemljama to je slučaj npr. sa sticanjem vlasništva na nekretninama.

4. DOSTUPNOST POJEDINIH PRIVATNIH PRAVA STRANCIMA Pitanja osobnog statusa

Fizičke osobe. Danas se općenito smatra da je svaka fizička osoba pravni subjekt, tj. da ima pravnu sposobnost. U tom pogledu svojstvo stranca nema uticaja. Ocjena poslovne sposobnosti stranca se po pravilu prepušta njegovom personalnom pravu. Uporedno pravo poznaje izuzetke, kad se stranac u domaćoj zemlji smatra poslovno sposobnim, mada to svojstvo ne bi mogao imato po svom domovinskom pravu. Takvi izuzeci uspostavljeni su u korist principa in favorem negotii i svojstveni su materiji ugovornih obligacija, prvenstveno na području mjeničnog i čekovnog prava. I naš ZMPP propisuje da je fizička osoba koja je poslovno nesposobna po svom nacionalnom pravu, ipak poslovno sposobna “ako ima poslovnu sposobnost po pravu mjesta gdje je nastala obaveza”. Ovaj izuzetak je široko prihvaćen i u uporednom pravu, a njegova svrha je sigurnost pravnog prometa i zaštita savjesnih ugovarača. Treba imati na umu da i ovdje u obzir dolazi primjena ustanove javnog poretka, ukoliko je razlog poslovne nesposobnosti stranca po njegovom nacionalnom pravu neprihvatljiv za poredak domaće države. Pravne osobe. U principu, statusna prava pravne osobe (osnivanje, organizacijski oblici, poslovanje, zastupanje i prestanak) u podvrgnuta zakonodavstvu države čiju pripadnost ima ta osoba. MeĎutim, kad pravna osoba treba djelovati na tlu domaće države, ovo načelo trpi značajna odstupanja. To se prvenstveno odnosi na regulisanje tzv.prava na poslovanje strane osobe, koje se podvrgava zakonu domaće države. BiH ima vrlo liberalne propise koji se odnose na poslovanje stranih pravnih osoba. Zakon o stranim ulaganjima kao ravnopravan oblik stranog ulaganja predviĎa osnivanje vlastite pravne

WWW.BH-PRAVNICI.COM


osobe. Pravni subjekt u koji je uložen strani kapital u načelu ima isti položaj kao i pravni subjekt osnovan isključivo domaćim kapitalom. Ako se radi o ulaganju u ustanovu, stranac mora imati dvostruko odobrenje: od državnog organa nadležnog za ekonomske odnose sa inostranstvom i od organa uprave nadležnog za neprivrednu djelatnost u kojoj se strani kapital ulaže u ustanovu. Zakon o stranim ulaganjima ima restriktivno stanovište jedino u pogledu stranih ulaganja u preduzeća za proizvodnju i promet predmeta naoružanja i vojne opreme, u oblasti željezničkog i zračnog saobraćaja, veza i telekomunikacija i javnog informiranja. U ovim oblastima ulog stranog ulagača limitiran je na 49% ukupnog kapitala preduzeća odnosno ustanove, ako posebnim zakonom nije odreĎeno drugačije. Zakon o preduzećima takoĎe dozvoljava mogućnost da sve oblike preduzeća predviĎene tim Zakonom mogu osnivati “domaća i strana fizička i pravna lica”. Pored ulaganja u domaće subjekte i osnivanja vlastitog preduzeća odnosno ustanove, pravo na poslovanje u BiH strane pravne osobe mogu ostvariti i putem zaključivanja zastupničkog ugovora sa domaćim firmama, zatim ugovora o prodaji strane robe sa konsingnacije ili ugovora o vršenju servisnih usluga. Ova materija regulisana je Zakonom o vanjskotrgovinskom poslovanju. Porodična prava

Pravo stranca na brak kod nas je opće pravo – dostupno je strancima jednako kao i domaćim državljanima. U nekim zemljama se pravo stupanja u brak uslovljava prebivalištem na domaćoj teritoriji ili reciprocitetom sa stranom državom. Pravo stranca na usvojenje. Način ostvarivanja zavisi od uloge u kojoj se stranac nalazi. Ako stranac usvaja stranca, moguće su 2 situacije:

1. ako su istog državljanstva, pravo stranca na usvojenje je opće;

2. ako su različitog državljanstva, postavlja se pitanje kako je stvar riješena personalnim pravom usvojenika. Problem se u praksi svodi na potrebu pribavljanja mišljenja nadležnog organa starateljstva u zemlji državljanstva, odnosno prebivališta usvojenika.

Ako je jedna strana u odnosu državljanin BiH, takoĎe su moguće 2 situacije:

1. ako se stranac javlja kao usvojenik, to pravo je za njega opće, tj. dostupno mu je bez ograničenja i uvjetovanja;

2. ako se stranac javlja kao usvojilac, Porodični zakon BiH dozvoljava mogućnost da stranac usvoji domaćeg državljanina uz ispunjenje 2 uslova: (1) da za to postoje “naročito opravdani razlozi” i (2) da je prethodno pribavljeno odobrenje nadležnog organa socijalne politike. Dakle, u ovom slučaju pravo stranca je relativno.

Pravo stranca na starateljstvo. Ovdje je takoĎe od značaja u kojoj ulozi se stranac pojavljuje. Postoji opća saglasnost o tome da ne treba strancu uskratiti pravo da bude staratelj drugom strancu na domaćoj teritoriji (ako su osobe istog državljanstva, naši organi ne bi bili ni nadležni za postavljanje staratelja). Najviše rezervi države imaju kad se radi o uspostavljanju starateljstva nad domaćim državljaninom. Pošto starateljstvo daje staratelju široka imovinskopravna ovlaštenja koja mogu biti zloupotrijebljena, a pošto starateljstvo ima i elemente funkcije javnog povjerenja, u doktrini se predlaže da se ovo pravo učini dostupnim samo strancima koji imaju domicil na državnoj teritoriji. To u odreĎenoj mjeri garantira nadzor domaće države nad izvršenjem starateljske funkcije. TakoĎe se predlaže da se kao staratelj domaćem državljaninu može postaviti samo stranac koji je bliži

WWW.BH-PRAVNICI.COM


krvni srodnik štićenika. Ova 2 uslova bi se mogla postaviti alternativno, pri čemu je vrhunski kriterij ipak interes štićenika. Nasljedna prava stranaca

Pod nasljednim pravima stranaca podrazumijeva se pravo raspolaganja vlastitom imovinom za slučaj smrti i pravo biti nasljednikom. U savremenim državama se strancima ne ograničava pravo raspolaganja mortis causae i oni takvo raspolaganje mogu vršiti isto kao i domaći državljani. Kad je riječ o strancu kao nasljedniku, ovo pravo u velikom broju zemalja takoĎe ima karakter općeg prava. Ponekad su i u tim zemljama prisutna odreĎena posredna ograničenja. Najpoznatiji oblik takvog ograničenja je ustanova prelevmana, koja se primjenjuje u situaciji kad se dio zaostavštine nalazi na domaćoj, a dio na stranoj teritoriji, a meĎu nasljednicima ima i s tranaca i domaćih državljana. Pri takvim okolnostima, pravo prvenstvenog namirenja iz dijela zaostavštine koja se nalazi na domaćoj teritoriji daje se domaćim državljanima, ukoliko bi oni bili potpuno ili djelimično isključeni iz zaostavštine koja se nalazi u inostranstvu. Posredna ograničenja mogu se odnositi na kategorije stvari koje su predmet nasljeĎivanja (npr.poljoprivredno zemljište, zemljište u pograničnim zonama i sl). U drugoj grupi zemalja strančevo pravo da bude nasljednik je relativno dostupno i najčešće je uvjetovano postojanjem reciprociteta ili pribavljanjem prethodnog odobrenja. U našem pravu stranac može raspolagati svojom imovinom mortis causa putem testamenta, ali ne i ugovora o nasljeĎivanju i u tom pogledu je izjednačen sa domaćim državljanima. U pogledu mogućnosti stranca da bude nasljednik, treba prihvatiti stanovište po kojem je to pravo za stranca relativno dostupno pod uslovom reciprociteta (faktičkog), mada Zakon o osnovama vlasničkih odnosa o tome ne sadrži izričite odredbe. Stvarna prava stranaca

Stvarna prava na pokretnim stvarima kod nas su strancima dostupna bez ograničenja, ali se ograničenja mogu uvesti u pojedinim oblastima posebnim zakonom (npr.nabavka oružja i sl). Što se tiče nekretnina, i danas su rijetke zemlje u kojima je pravo vlasništva na nekretninama za strance dostupno bez dodatnih uvjetovanja. S druge strane, ipak su rijetke i zemlje u kojima je to pravo strancima potpuno nedostupno. U najvećem broju zemalja ovo pravo je danas relativno rezervirano, pri čemu se najčešće postavlja uvjet uzajamnosti, administrativne dozvole ili čak sticanja domaćeg državljanstva u odreĎenom roku. Obzirom na odredbe našeg važećeg ZOVO, principijelno stanovište našeg prava je da je stranim fizičkim i pravnim licima pravo vlasništva i na pokretnim i na nepokretnim stvarima jednako dostupno kao i domaćim državljanima. Tako se može reći da je pravo sticanja vlasništva na nekretninama u našoj zemlji postalo opće pravo. Ovakav avangardan korak našeg zakonodavca prije se može pripisati zakonodavnoj omašci, nego svjesnoj i promišljenoj namjeri.

5. PROCESNOPRAVNI POLOŽAJ STRANACA

U pogledu pravne zaštite njihovih subjektivnih prava, stranci su načelno izjednačeni sa domaćim državljanima. MeĎutim, u konkretnom slučaju se može desiti da procesnopravni položaj stranca bude nepovoljniji u odnosu na domaće državljane. Savremeni pravni sistemi poznaju 2 ustanove koje do toga dovode: aktorska kaucija i besplatna sudska pomoć.

Cautio iudicatum solvi

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Aktorska kaucija (cautio iudicatum solvi) je novčani iznos koji služi za osiguranje troškova postupka u slučaju da stranac izgubi spor. Naime, ako postoji mogućnost da se troškovi parnice ne mogu namiriti iz tužiočeve imovine koja se nalazi u inostranstvu, odnosno da je izvršenje naše sudske odluke u strančevoj državi spojeno sa poteškoćama, na zahtjev tuženog će sud donijeti rješenje kojim će tužioca stranca obavezati da položi aktorsku kauciju. Pritom sud odreĎuje i visinu kaucije, kao i rok do kojeg se ona ima položiti. Ako tužilac ne položi kauciju u roku, smatrat će se da je odustao od postupka. Za primjenu instituta cautio iudicatum solvi u našem pravu je potrebno ispunjenje 2 preduvjeta: tužilac treba da je strani državljanin ili apatrid i tuženi treba da postavi zahtjev za polaganje kaucije. Prema ZPP, ovaj zahtjev se mora podnijeti već na pripremnom ročištu ili na prvom ročištu za glavnu raspravu, odnosno odmah po saznanju tuženog da je tužilac strani državljanin. Postoje i razlozi koji isključuju obavezu stranca na plaćanje cautio iudicatum solvi. Naime, kauciju ne plaća stranac koji uživa azil u BiH, kao ni stranac čija država ne naplaćuje kauciju državljanima BiH (reciprocitet). Osim toga, polaganje aktorske kaucije ne dolazi u obzir ni ako se radi o tužiočevom potraživanju iz radnog odnosa u BiH, bračnim i roditeljskim sporovima, mjeničnim ili čekovnim tužbama odnosno o izdavanju platnog naloga. Stranac takoĎe nije dužan položiti kauciju ni ako podnosi protivtužbu. Uslovljavanje besplatne sudske pomoći

U procesnom pravu većine država predviĎena je mogućnost da stranka u postupku bude osloboĎena plaćanja troškova postupka, ako bi njihovo plaćanje egzistencijalno ugrozilo stranku odnosno njenu porodicu. Kad su u pitanju strani državljani, ova mogućnost je uslovljena postojanjem reciprociteta sa njihovom državom. ZPP propisuje da je u slučaju sumnje o postojanju reciprociteta mjerodavno mišljenje ministarstva pravosuĎa. I onda kad reciprocitet nije sporan, stranac ne može računati na besplatnu sudsku pomoć ukoliko prethodno ne dokumentuje svoje imovno stanje ispravom koju izdaje nadležni organ njegove zemlje.

V – PROBLEM PODJELE LEGISLATIVNE NADLEŽNOSTI U SFERI MEĐUNARODNOG PRIVATNOG PRAVA U BiH Prema Dejtonskom Ustavu, svi privatnopravni odnosi podvrgnuti su zakonodavnoj nadležnosti entiteta. To znači da je unutrašnji sukob zakona gotovo izvjestan kad su u pitanju entiteti. U okviru FBiH, gotovo sve oblasti privatnih prava su u legislativnoj nadležnosti kantona. Za očekivati je dakle 2 vrste unutrašnjih sukoba zakona u BiH: meĎuentitetski i meĎukantonalni. Teško je predvidjeti da li će barem norme MPP ostati u djelokrugu centralnih vlasti, što je od izuzetnog značaja sa aspekta meĎunarodnog personaliteta BiH. Pravni subjektivitet BiH će se najtransparentnije afirmirati u meĎunarodnoj zajednici ako stranci budu imali jednak privatnopravni položaj, bez obzira na to u kojem dijelu države se nalaze i stupaju u pravne odnose.

Documents

Međunarodno Privatno Pravo I - Pomoćni Materijal Za Pripremu Ispita