Metalurgija u Vucedolskom Kulturnom kompleksu

7/25/2019 Metalurgija u Vucedolskom Kulturnom kompleksu

1/8

Vuedol# three thousand years b.c. ,str. 32-37

METAL U VUEDOLSKOM KULTURNOM KOMPLEKSU

ALEKSANDAR DURMAN

Do pojave vuedolske kulture Karpatska je kotlina ve prela tri prve stepenice u obradi bakra:

1.

Obada elementarnog bakra kovanjem2. Spoznaja da se bakar tali i dalje oblikuje kovanjem

3. Lijevanje bakra u jednodijelnim kalupima tehnikom a cire perdue.

Dosadanji nalazi vezani uz metalurgiju vuedolske kulture, premda ne osobito brojni, jasno su odredili

njezine domete na tom planu,

Glineni kalupi, pei i metalurki pribor naeni na nekoliko lokaliteta iz razliitih faza vuedolske

kulture dostatan su temelj prema kojemu se moe rekonstruirati proces obrade bakra.

I nalaz u jami ostavi (71 z) vuedolske kulture na lokalitetu Vinkovci Hotel iz vremena

kasnoklasinog stupnja uvelike je to potvrdio. Ukupno su u jami naena etiri dvojna kalupa za lijevanje

bakrenih sjekira sa cilindrinim produetkom za nasad drke, dio dvodijelnog kalupa za lijevanje bakrene

ice, jednodijelni kalup za dlijeto i dio kalupa nejasne namjene te dva jezgrena umetka za osiguravanje

upljine u cilindrinom produetku za nasad drke sjekire s jednom otricom. Ovi su glineni kalupi vrlo

masivni, to im je bio i veliki nedostatak.

Pravilno suenje prirodnim nainom moglo je potrajati i do 20 dana, a to je vrlo dug proces. Majstori

su vjerojatno nastojali skratiti to vrijeme i upravo tu su se krile brojne nevolje koje je kako emo vidjeti

imao i majstor ve spomenutih kalupa. Ukoliko postupak suenja nije bio pravilan, na predmetima su se

stvarala jedva vidljive napukline. One su postale vidljive tek nakon paljenja, pa su i utoliko bile tetnije jer

su se pojavljivale na kraju tehnolokog procesa, iako su im uzronici bili prisutni jo u procesu suenja.

Da je jedan dvodijelni kalup iz ostave na lokalitetu VinkovciHotel bio upotrjebljen pokazuje, ve

na prvi pogled, istroenost unutarnjih stijenki, tj. amorfni oblik kalupne upljine i uljevni otvor. Zato kalup

postaje amorfan i gubi svoj primarni oblik nakon lijevanjapitanje je koje zasluuje poseban odgovor. Kad

se vrlo vrua masa tekueg bakra s vie od 1000 C ulijevala u kalup, zbog velike razlike u temperaturi

kalupa i mase nastajalo je naglo stezanje bakra. Uliveni se bakar pritom stiskao u prosjeku za oko 1,5 %,

smanjujui za toliko svoj volumen. Upravo to je uvjetovalo vrlo velike pritiske koji su djelovali od stijenke

prema skrutnutom metalu upajui i odvajajui dijelove od stijenki. Da su stijenke bile vre od metala,

zbog pritiska u kalupu mogao bi se demolirati i predmet koji se lijevao. Tako bi se v e nakon prvog lijevanja

u glineni kalup oteivale njegove stijenke i time je kalup gubio svoju funkciju. To je ujedno dokazuje da je

dvodijelni glineni kalup bio kalup jednokratne uporabe.

Openito se smatra da su rani i srednji eneolitik donijeli u Karpatsku kotlinu tehniku lijevanja bakra

a cire perdue, to je iziskivalo vrlo velik napor prilikom izrade svakog bakrenog predmeta. Za svaki seizliveni predmet morao izraditi njegov prototip u vosku. Upravo to je prednost koju je donijela nova tehnika,

tehnika dvodijelnih kalupa koja se javlja u kasnom eneolitiku. Premda nije bilo serijske proizvodnje metala

Z.V.

19.1.2016.


2/8


iz jednog kalupa, ve samo na principu jedan kalup jedna sjekira, ipak se samo jednim prototipom moglo

izraditi stotine sjekira istovremeno. To znai da je kasni eneolitik donio serijsku proizvodnju dvojnih kalupa

za lijevanje a tako, posredno, i serijsku proizvodnju bakrenih predmeta.

esto su bili oteivani ovakvi glineni kalupi prije samo lijevanja, u procesu suenja i peenja, pa bi majstorza svaki sluaj nainio vie identinih kalupa, birajui za lijevanje najbolje, tj. samo one iz kojih se mogao

izliti odreeni predmet bez velikih dodatnih dorada bruenjem.

Pratei nalazi vienamjenskih kalupa moemo lako zamijeniti da je takvih kalupa najvie na

Ljubljanskom Barju, gotovo 50 % svih jednodijelnih kalupa. Izuzmemo li jedini nalaz takvog kalupa iz

klasinog stupnja vuedolske kulture, koji je ujedno i prototip, moemo zakljuiti da je Ljubljansko Barje

razvilo izradbu ovakvih kalupa kao tehniki napredak, te se sada jedan kalup mogao upotrijebiti dva ili vie

puta. Moda upravo oni predstavljaju mlau fazu nalaza s ovog lokaliteta Ljubljansko Barje.

Kalupi kasne vuedolske kulture znatno se razlikuju od potonjih kalupa iz klasine faze, ali ne

svojom namjenom ve dimenzijama. Kalupi iz mlae faze znatno su tanjih stijenki, a vanjski im oblik vie

slijedi pravi oblik predmeta koji se lijevao. To dokazuje da je ljeva u vrijeme najmlaeg stupnja vuedolske

kulture shvatio da je osnovna potekoa u izradi kalupa bila njihova masivnost. Kalup tanjih stijenki mnogo

se bre suio, a mogunost ispucavanja povrine, koja je esto pucala na masivnim kalupima, bila je manja.

Smanjenje mase kalupa ubrzalo je cijeli postupak pripreme za lijevanje, to potvruje nekoliko nalaza

kalupa za lijevanje bakrenih sjekira sa cilindrinim produetkom za nasad drke iz mlaeg perioda

vuedolske kulture te iz vremena rane bronce (Debelo brdo, Ljubljansko Barje, Domony, Salzburg

Reinberg, sloj vinkovake kulture na lokalitetu Zvijezda u Vinkovcima).

Prema postojeim nalazima iz vuedolskog kulturnog kompleksa moe se rekonstruirati gotovo u

cijelosti proces lijevanja bakra u vremenu kasnog eneolitika. K tome, moe se utvrditi da je u naseljima

vuedolske kulture, u njenoj klasinoj i kasnoj fazi, bio poznat i ljevaki zanat. Dva tipa ljevakih pei s

kupolom s lokaliteta Gradac na Vuedolu a) s poluokruglim dnom b) s ravnim dnom (tava) govore da

se i na takvim mjestima odvijao kompliciraniji proces negoli samo lijevanje iz poluproizvoda ingota. Moe

se takoer ustvrditi da je ruda dopremana u naselja, u kojima su glavni dijelovi postali radioniki centri gdje

se ruda preraivala do gotovog proizvoda.

Moe se pretpostaviti da se metalurka aktivnost na gradini Zecovi odvijala na otvorenom u

otvorenim ognjitima, dok se takav proces na Vuedolu iskljuivo odvijao u peima.

Zbog ega su se u klasinoj fazi vuedolske kulture upotrebljavale pei i to dva tipa, dok je mlaa uspijevala

te procese odrati u otvorenim ognjitima?

Veliko zguavanje topline na jednom prostoru nije se moralo nuno osiguravati samo zatvaranjem

tog prostora ve i potpunijim sagorijevanjem goriva dodatkom vee koliine kisika, pa su stoga pei moralebiti osloboene kupola, ali su im se obavezno morale osigurati puhaljke ili mijeh.


3/8


Za sagledavanje procesa prerade bakra u kasnoj vuedolskoj kulturi vrlo su znaajni i nalazi

keramikog dodatka na puhaljku za raspirivanje vatre (sopalji): Zecovi (3 primjerka), Debelo brdo (2

primjerka), Velika gradina u Varvari (1) i Ljubljansko Barje (2). Ti su se glineni predmeti naticali na cijev

nainjenu od tvari biljnog podrijetla, najvjerojatnije od trske ili bazge.Cjelovitijem sagledavanju ljevakog zanata u vrijeme vuedolske kulture pripomau i nalazi dijelova

pet zdjelica oblika polukugle, a vanjska joj je strana dna izvedena ravno da bi mogla samostalno stajati.

Zdjelice su armirane nalijepljenim glinenim trakama koje su poveale vrstou, ali nisu bitnije zadebljale

stijenku. Imale sujedan istureni cjevasti nastavak u koji se mogla utaknuti drka.

Do kasnog eneolitika najvjerojatnije jo nisu bili poznati ingoti. Bakreni je ingot, kao poluproizvod,

bio rezultat potrebe za lakim transportom metala kojega zapravo treba proizvoditi sam rudar ili netko iz

njegove blizine, a ne nuno ljevau doba kad se javi znaajnija potreba za metalom.

Kako do vuedolske kulture nema serijske proizvodnje bakrenih predmeta, tj. veih koliina bakra, do toga

vremena nema ni potrebe da se ove male koliine rudae obrauju na dva razliita mjesta, ponajprije u ingot

pa kasnije u gotovi predmet.

Prve velike ostave pojavile su se u podruju i vremenu vuedolske kulture. Primjer za ovu potvrdu

daje ostava uz Brekinjske s nalazom od gotovo pedeset kilograma bakra (gotovi predmeti). Za nju je bila

potrebna zaista velika koliina rudae koju nije vie jednostavno bilo prebaciti iz rudnog nalazita do

slavonsko - srijemskih prostora klasine vuedolske kulture.

Dvojni su kalupi izazvali korjenite promjene u metalurgiji. Potreba za rudaom toliko je porasla da se

ona nije mogla jednostavno dopremiti do udaljenih radionica. Moglo bi se rei da ingota jo nije bilo jer u

rudnim podrujima najbliim vuedolskoj kulturi nema etnikuma s takvom koncentracijom znanja o bakru i

potrebom za njim.

Kako se javlja ope potreba za bakrenom rudaom koja se vie ne moe namiriti iz dotadanjih

izvora, dio etnikuma se prebacuje u rudna podruja koja tako postaju nosioci najmlae C faze vuedolske

kulture. Tek je ovaj etnikum dosegnuo stupanj koji je u novim podrujima mogao razviti spoznaju o ingotu.

Dvojni je kalup uvjetovao veliku koliinu metala, ali da bi ga se namirilo, bili su potrebni korjeniti

pomaci u rudarstvu. To se i zbilo.

Tehnika lijevanja u dvojne kalupe, koja se pojavila u vuedolskoj kulturi, donijela je i novi tip orua

oruja: sjekiru s jednom otricom i cilindrinim produetkom za nasad drke. Na podruju vuedolske

kulture na tlu Jugoslavije vie je takvih sjekira kojepripadaju ostavama ilipojedinanim nalazima. Posebice

su zanimljive ostave koju u brojnoj produkciji ovog tipa sjekira sadre i lepezaste plosnate sjekire.

Ostave s podruja prostiranja vuedolske kulture su: Brekinjska (45 -50 bakrenih predmeta), Gria

(35), Kozarac (9), Lohinja (2), Vranovii (16), Topolje (4), Leget (3) i Borinci (40).U sedam - od ukupno osam - ostava naene su sjekire s cilindrinim produetkom za nasad drke, a

u pet ostava plosnate lepezaste sjekire.


4/8


U ostavama su veoma zanimljivi brojni nalazi lepezastih sjekira od kojih dosad nije naen niti jedan

kalup na lokalitetima vuedolske kulture.

U ostavama su veoma zanimljivi brojni nalazi lepezastih sjekira od kojih dosad nije naen niti jedan

kalup na lokalitetima vuedolske kulture, niti izvan njih. Jo je interesantniji podatak da su u ostavi sBorinaca takve sjekire lijevane u dvojnim, dok su na tri lokaliteta iz Bosne (Gria, Lohinja, Vranovii)

lijevane u jednodijelnim kalupima.

Kako je na Borincima postojalo naselje vuedolske kulture u ranoklasinom razdoblju, stupanj B1, a

podruja spomenute tri ostave iz Bosne poznaju tek kasnu vuedolsku kulturu, stupanj C, namee se

zanimljiva konstatacija sa su najstarije lepezaste sjekire lijevane u dvodijelnim, a mlae jednostavnijim

postupkom, u jednodijelnim kalupima. Ovo navodi na zakljuak da je lepezasta sjekira u svom ravnom

javljanju orue, a kasnije je razvojem vuedolske metalurgije uz svoju prvotnu funkciju mogla preuzeti i

ulogu protoingota. Jo je jedna zanimljivost vezana za njih; u ostavama na podruju vuedolske kulture uz

sjekire sa cilindrinim produetkom za nasad drke javljaju se iskljuivo ove sjekire, a nikada dlijeta ili

plosnate trapezaste sjekire dakle ono to predstavlja alat. Sjekire sa cilindrinim produetkom za nasad

drke pokazuju da se u ostavama izuzetak je Brekinjska uvijek javljaju u dvije ili vie varijanata,

primjerice nalaz kalupa iz Vinkovaca. Ova razna variranja istog tipa sjekira govore da se ljeva prilagoavao

ukusu naruilaca, te im nudio mogunost izbora.

Pojedinanih nalaza sjekira s jednim sjeivom i cilindrinim produetkom za nasad drke ima na vie

mjesta u Jugoslaviji, a zanimljivo je da na velikom prostoru juno od Kruevca pa sve do Prilepa nema

zasad takvih nalaza.

Sjekire sa cilindrinim produetkom za nasad drke najbrojnija su skupina nalaza koje smo ovdje

prouavali. Ve je upozoreno da postoje dva tipa kalupa za spomenute sjekire: masivni iz klasine (B) faze i

mnogo tanji iz kasne (C) faze vuedolske kulture. Istovremeno se na ovim kalupima mogu uoiti i razlike u

oblicima sjekira. Dok kalupi iz Vinkovaca imaju izrazito konveksan gornji dio sjekira, kalupi iz mlaeg

vremena (Debelo brdo, Ljubljansko Barje, Domony/Jama B2, Salzburg Rainberg) u gornjem su dijelu

ravniod cilindrinog produetka za nasad drke do vrha otrice.

U prostoru klasine vuedolske kulture javlja se iskljuivo oksidna, a na prostoru kasne faze iste

kulture mijea se oksidna i sulfidna rudaa. Uz antimon se u sulfidnoj rudai najee javlja olovo, a jo

eebizmut (vrlo male koliine), te nikal i u nekoliko primjeraka arsen. Upravo ovaj sastav rudae

pokazuje da je rije o koritenju leita sinjavaca, ponajprije antimonskih (tetraedriti). Redovit postotak

srebra jo je vana znaajka i oksidne i sulfidne rudae upotrijebljene u izradi bakrenih predmeta vuedolske

kulture. Prihvatimo li to kao pravilo, onda neke vrlo tanke ploaste sjekire iz istonog dijela Slavonije, te

primjerak sjekire iz Vukovara, budui da uz srebro ima samo arsen, pridruiti ovoj skupini. Takoer emostranoj provenijenciji pripisat i nalaze Baniabic tipa. Svi ovi primjerci nalaze se uz sam Dunav; Vukovar,

arengrad, Sotrin i Bobota, unutar granica prostiranja klasine vuedolske kulture. Kako su i ovi predmeti


5/8


nalinjeni od sulfidne rudae, najvjerojatnije tenantitskog podrijetla (arsenski sinjavac), moglo vi se i njih

pripisati vremenu kasne faze vuedolske kulture, samo to oni iz rudita gdje je antimon zamijenjen

arsenom. Toj skupini takoer pripadaju i sjekire iz Brestovca i Dete. Radionice za izradu svih ovih predmeta

mogli bismo smjestiti istono od prostiranja vuedolske kulture. Pojedinani su nalazi s podrujavuedolskog kulturnog kompleksa uglavnom odraz dosad analiziranih primjeraka.

Na prostoru klasine faze vuedolske kulture upotrebljavala se iskljuivo oksidna rudaa, dok

se u kasnoj fazi upotrebljava i oksidna i sulfidna rudaa, ponajprije antimonskih sinjavaca tetraedrit.

Dakle, mogli bismo rei da je u vuedolskoj kulturi evidentno prvi put ne samo upotrijebljen sulfidni bakar

ve je ona ovu upotrebu iroko razvila na tlu Jugoslavije.

Potrebno je posebno naglasiti prednosti tehnoloke spoznaje upotrebe ovakve rudae. Oksidna je

bakrena rudaa samo tanki film preko velikih leita sulfidnog bakra koja sadravaju apsolutno najvee

koliine bakra. Danas je ekonomski opravdana eksploatacija bakra iskljuivo iz sulfidnih leita. Upravo je

primjena dvojnih kalupa, a time i serijska proizvodnja bakrenih predmeta, nagnala metalurge da nabavljaju

velike koliine bakra (rije je o desetcima kilograma primjeri Brekinjske i Grie) i da potrae nove bogate

rudnike kako bi zadovoljili proizvodnju. Kako je oksidna rudaa zbog svojih malih i nestalnih koliina bila

nedostatna za ovakvu potranju, morali su oni koji su opskrbljivali sirovinom prijei na novu tehnologiju. I

tek se uporabom sulfidne rudae poelo razvijati pravo rudarstvo.

Ali sulfidna ruda nije toliko bogata bakrom kao oksidna, a k tome iziskuje i dodatne radnje kako bi

se bakar oslobodio suvinih sastojaka metala ili nemetala.

Da bi se dobio bakar, primjerice iz tetraedrita, mora se iz njega izdvojiti sumpor, antimon i

eventualno jo i bizmut, a od mehanikih primjesa on jo moe sadravati olovo i cink.

Da bi se obradila oksidna rudaa, bilo je dovoljno smjestiti je u zatvorenu kupolnu pe kojoj je dno

zaobljeno i zagrijati je kalorinim gorivom (drvenim ugljenom umurom) do odreene temperature. U pei

se odvajao kisik iz rudae, a otopljeni bi se bakar slijegao na dno pei. U drugoj se pei bakar najvjerojatnije

topio u nekoj posudi i potom izlijevao u kalupe. Pe namijenjena ovom drugom postupku bila je ravnoga

dan jer je istopljeni bakar ostajao u posudi. Dakle, pe za taljenje oksidne rudae morala je biti zatvorena, da

bi se kisik iz rudae u takvom zatvorenom prostoru redukcijom lake izdvojio te vezao s ugljikom u ugljini

dioksid. Sulfida rudaa zahtijeva drukiji proces: ako iz bakra moramo izdvojiti sumpor, ant imon i

eventualno jo i olovo, pe za taljenje nikako ne smije biti zatvoreno.

Ovakvoj rudai prilikom zagrijavanja morala se puhaljkom dovoditi dodatna koliina kisika. Tada je

ve pri temperaturi od 700C nastajalo vrenje sumpora, antimona ili arsena ibizmuta i oni su se vezali s

kisikom u okviru njihovih spojeva (npr. sumpor u sumporni dioksid itd.). Pritom se dodavao mlaz kisika da

bi proces bio uspjeniji. Tako se dobivao bakrenac, a zatim i isti bakar za lijevanje u kalupe.


6/8


Upravo takvi proces odvijali su se i u vuedolskoj kulturi: u klasinoj su fazi na Vuedolu bile dvoje

vrste kupolastih pei jedna za topljenje rudae (izvan zgrade) i druga za taljenje bakra. U podu pei

nalazio se vapnenac koji je mogao sluiti kao topitelj.

Zanimljivo je da se oksidna ruda topila na lokalitetu koji je vrlo udaljen od leita same rude, ali to jerazumljivo jer takva ruda sadri najvei dio bakra pa on i predstavlja glavninu njezine teine. Zbog toga se i

mogla preraivati na Vuedolu.

U kasnoj je fazi upotrebljavana sulfidna ruda tetraedrit. Dosad nisu naene kupolaste pei iz ove

faze, ali se na gradini Zecovi nalazilo ograeno ognjite, a u njegovoj su blizini pronaena i tri sopalja za

puhaljku ili mijeh. Susreu se jo na Debelom brdu, Velikoj gradiniu Varvari i na Ljubljanskom Barju. I na

ovim se lokalitetima odvijao identian proces prerade rudae. Rudaa se skupljala u znatno veim

koliinama jer je ostajao znatan postotak otpadnog materijala, ali su im tada rudna leita bila u neposrednoj

blizini. Time se upotreba sulfidne rudae iskazuje kao revolucionarna novost, a manji postotak nekih metala,

u bakru nije znaio svjesno dodavanje radi poboljanja kvaliteta legure, ve nemo ljevaa da ih istisnu. Ove

su neistoe s bakrom tvorile prve legure i donosile novu kvalitetu, ali posve sluajno jer se bakar tek

elektrolizom moe potpuno oistiti.

Najvjerojatnije su se kasnije, uvidjevi da takav neisti bakar ima bolja svojstva (livkost i tvrdou),

majstori dobivali raznim postupcima da zadre neke vee koliine sporednih metala (antimon, arsen) koji se

inae, po nunosti prirodnog procesa, izdvajaju ve pri temperaturi veoj od 700 C. Ova je spoznaja dovela

do bronanog doba kada se bakru svjesno poeo dodavati kositar. Kasna faza vuedolske kulture zaposjeda

rudna leita i ivi na njima.

Stoarstvo i metalurgija uvjetovali su raslojavanje drutva to najbolje potkrepljuje nalaz iz velikog

tumula u Maloj Grudi u Tivatskom polju. U kamenom su sanduku, uz kostur pokojnika, kao prilog

ostavljene dvije posude koje se mogu pripisati kasnoj vuedolskoj kulturi. Uz pokojnika su naeni bode,

bojna sjekira i pet karika za kosu. Svi su predmeti izraeni od zlata ili elektrona. Ovo je primjer klasinog

vladarskog groba u kojem je bio pokopan jedan od prvaka rodovskog plemstva.

Zlatna sjekira naena u grobu posvjedouje da je u vuedolskoj kulturi postojao kult bojne sjekire,

koja je u ovom primjeru istodobno i statusni simbol. Taj kult upuuje na opi prijelaz prema novoj

organizaciji vlasti i ulozi vojne aristokracije u drutvu to se potvruje i na gotovo istovremenim nalazima u

Mezopotamiji gdje su od vremena akadskih vladara nadalje na reljefima prikazivani vladari sa slinim

sjekirama kao simbolima vlasti.

Ove velike prostorne relacije sugeriraju da se ovaj tip sjekire razvio iz zajednikog prototipa koji je

vjerojatno potekao iz kavkaskog regiona, a na zapad se i jug (prema M. Gimbutas) proirio seobom stepskih

naroda.

Premda inicirana ovom seobom, vuedolska je metalurgija razvila vlastite standarde, a poveana

potreba za metalom rezultirala je prijelazom dijela populacije iz matinog podruja na nova ruda leita u


7/8


prostore dananje zapadne Srbije, Bosne i Hercegovine do sjevera Albanije, jadranskom obalom do

Transkog zaljeva, preko Slovenije, donje Austrije i eke do Transilvanije i erdapa. Zauzeta su gotovo

sva podruja bogata bakrom s izuzetkom istone Srbije.

Vuedolska je kultura zatvorila svoj ivotni put oko 2200. godine prije nae ere u vrijeme prodoratreeg seobenskog vala Indoeuropljana,kada je razoren i glasoviti drugi sloj Troje.


8/8


Documents

Metalurgija u Vucedolskom Kulturnom kompleksu