Metković, 25. lipnja 2010. LAĐOM PREKO JADRANA · Stjepan Korda stari je morski vuk s dugogodišnjim podmornič-kim iskustvom. Na brod je došao pomoći u realizaciji projekta

1 petak, 25. lipnja 2010. Vjesnikmetkovski

Metković, 25. lipnja 2010.

Vjesnikmetkovski BESPLATANPRIMJERAK

DPU PRŽINA IDUBRAVICE str. 2 VIDONJCIMA GLAS N E R E T V E str. 13

MUSTAPIĆ, ILIĆ,IVANKOVIĆ str. 24

GODINA III.BROJ 32

LAĐOM PREKO JADRANAstr 16

Vjesnikmetkovski16 petak, 25. lipnja 2010.

TRAGOM PRADJEDOVA

Toga se popodneva pokraj mosta natisnulo mnoštvo svijeta. Atmosferu je podizala Gradska glazba Klement Visković,

a članice KUD-a Metković lađarima su otpjevale neretvanske pjesme. Nakon što je zamjenik gradonačelnika Mato Mustapić ukazao na značaj projekta i lađarima zaželio svu sreću na tako daleku i neizvjesnu putu, njih i lađu blagoslovio je fra Paviša Norac Kevo. Lađari su krenuli niz Neretvu, a mi, izvjestitelji,

među kojima se nalazio i proslavljeni zabijač hrvatskoga stijega na najviše svjetske planinske vrhove Stipe Božić, ukrcali smo se u autobus da bismo desnom obalom rijeke pratili slatkovodni dio puta u Italiju.

Veslanje Neretvom bilo je protokolarno, gotovo ekshibicij-sko, iako se veslalo dosta brzo. Lađari se zaustavljaju u Krvav-cu II i u Opuzenu, odakle ih ispraćaju stanovnici tih mjesta te na odvojku Neretve u Crnu rijeku gdje se još jedanput mijenja posada. Dogovoreno je da Neretvom i Crnom rijekom veslaju crvena, bijela i plava posada, a da narančasti budu oni koji će iz Ploča prvi izići na more. Delegirani predstavnici lađarskih udruga Neretve podijeljeni su u četiri posade od kojih je svaku

LAĐOM PREKO JADRANA

S veslima na pozdrav hrvatskoj himni, podignutima u zrak u petak 18. lipnja, započela je ispod Lučkoga mosta na Neretvi u Metkoviću najuzbudljivija avantura u povije-sti Udruge lađara Neretve. Pred oko tisuću građana koji su ih došli pozdraviti, točno u 18,00 crvena posada izvela je prvi zaveslaj, kakvih će do pijeska na plaži Rio Vivo u ta-lijanskom Termoliju trebati zasigurno još preko sto tisuća.

Lađa pod turskom kulom. Kulu na Norinu za obranu svoga teritorija sagradili su Turci, a ne Mlečani za obranu od Turaka, kako se još uvijek može čuti. U pozadini Marin vijenac, još jedan prepoznatljiv

simbol gornjeg dijela doline Neretve.

TEKST I FOTO: IVICA PULJAN


TRAGOM PRADJEDOVAčinilo osam veslača, parićara i dvije do tri zamjene. Bubnjar je uvijek bio isti. Tako su metkovsku posadu činili lađari iz vi-donjskih Domagojevih gusara, iz Pruda i s Jerkovca, a kao gost s njima veslao je i jedan član Žrnovskih galiota s Korčule. Pre-ma sličnome teritorijalnom principu bile su sastavljene i druge posade.

Pripreme pod vodstvom prof. Marija Sršena trajale su dva mjeseca tri puta tjedno, tijekom čega se ritam pojačavao, a staza produživala. Simulirala se i stvarna situacija kada bi se veslalo sat do sat i pol, a odmaralo dva do tri sata. Na završetku pripre-ma lađarima i njihovu vodstvu bilo je jasno da tako mogu do Termolija, samo im je još trebala sreća s vremenom.

Nekoliko dana pred polazak očito je bilo da će to biti presud-no jer su sve prognoze, baš na njihovoj ruti, najavljivale nevri-jeme drugoga dana veslanja.

U Pločama je, također, priređen svečan ispraćaj na koji je do-šao i predsjednik Hrvatskoga sabora Luka Bebić s predsjedni-kom Zastupničkoga doma Republike Italije Gianfranca Finija, supokrovitelja cijeloga projekta.

Brod Obalne straže Republike Hrvatske Andrija Mohorovičić uz pločansku rivu stajao je privezan za krmom dvaju moćnih remorkera. Dugačak preko 73 metra i gotovo 11 metara širok, poslužit će sljedeće tri noći i dva dana za smještaj preko stotinu putnika, od čega je četrdesetak članova posade i njihovih go-stiju, među kojima je, činom najviši, bio zapovjednik operacije kapetan bojnoga broda Branko Svirčić, koji je i zapovjednik Prvoga divizijuna obalne straže. Naš domaćin na brodu bio je poručnik bojnoga broda Danijel Bosnić, koji će zapovijedati brodom. Poručnik Bosnić nas, uz pozdrav s nižim časnicima, dočekuje na pramčanoj palubi. Prema strogome protokolu zapi-suje se svaki dolazak na brod i silazak s njega. Lađari ukrcavaju svu potrebnu opremu među kojom vidim i vreće za spavanje jer na brodu nema dovoljno ležajeva pa će neki spavati na podu u vrećama.

Petnaestak minuta poslije 21,00 kraj mosta preko Crne rijeke zaustavlja se crna limu-zina iz koje izlazi predsjednik Sabora RH Luka Bebić. Uto i lađa podno mostića dotiče more. Zasvira vojna limena glazba nakon čega se pred-sjednik Bebić kratko obrati lađarima i zaželi im mirno more.

Približava se vrijeme po-kreta. Svi smo na brodu, osim plave posade koja gore-do-lje đira pločanskim zaljevom zagrijavajući se za izlazak na

more. Andrija se oglasi brodskom sirenom što prihvatiše i ostali brodovi te zvona sa zvonika crkve Kraljice neba i zemlje. Brod se polako odmakne od obale i okrene rtu Višnjici od koje do Termolija, prema idealno zacrtanoj ruti, ima točno 132,9 slanih milja. Onih dvanaest slatkih od Metkovića već su za nama.

Razgledam brod i raspitujem se o njemu, mada sam prije puta to već učinio na internetu. Osim što sam znao da je 1971. sagra-đen u poljskom Gdanjsku i da ga je godinu poslije kupila ondaš-nja JRM, na brodu doznajem da je kao električar na njemu radio i sam Lech Wałęsa, vođa poznatog sindikata Solidarność, nobe-

lovac i kasniji poljski predsjednik. Čuo sam da i danas u brod-skoj dokumentaciji postoje njegovi potpisi. Pramac broda vrlo je visok, što ulijeva povjerenje jer je građen za oceanografska ispitivanja pa je tako ojačan da može razbijati i led. Zapovjedni most je dosta visok s dvama „balkonima“ sa strane. Na jednome od njih stoji mlada žena u odori i gleda dolje na nas. Žena na brodu?! Pa, naravno, i to ne bilo koja; šefi ca Navigacijskoga odjela, uz strojarski, jednog od dva stupa plovidbe. Poručnica korvete Ivana Bolić završila je Pomorski fakultet nakon čega se javila na MORH-ov natječaj, prošla dodatnu obuku i eto je tu da nas provede do Termolija i natrag.

Neretvanskim kanalom plovimo po mirnu moru. Noć je s ne-što malo mjeseca koji, ipak, daje dovoljno svjetla da vidimo lađu. Ide dobro, uhvatili su preko pet čvorova. S lijeve strane za nama ostaju svjetla Trpnja. Još malo pa će u lađu crveni. Povlačim se u malu kabinu s četirima ležajevima i počinjem se raspremati. Uto u nju uđe jedan časnik. Predstavim se – Puljan iz Metkovića. Drago mi je –Korda iz Gabele! Kapetan fregate Stjepan Korda stari je morski vuk s dugogodišnjim podmornič-kim iskustvom. Na brod je došao pomoći u realizaciji projekta.

Brod odjednom naglo ubrza, iziđem na gornju palubu i vidim kako lađa ostaje u daljini. Iz brodskoga dimnjaka kuljao je gust, crn dim. Saznajem da se zbog spore plovidbe u ispušnom susta-vu motora nataloži motorno ulje koje zbog niske radne tempera-ture ne izgara pa brod svakih dva-tri sata plovidbe mora krenuti punom snagom da bi se sustav pročistio. Pri tome lađa ostane tri-četiri milje za nama. Na kraju brod izvede tzv. Williamsov manevar, tj. specifi čan kružni okret kojim se vrati u protukurs. Lađa je pronađena bez problema pa brod okreće prema otočiću Proizd na punti Korčule. Vraćam se u kabinu i na tvrdu ležaju zaspim u trenu.

Kasnije su mi rekli da je brod plovio s vanjske strane Proizda, dok se plava posada odlučila skratiti put pa su okrenuli kroz prolaz između njega i punte Korčule. Pričali su kako su tamo susreli veloluške ribare koji nisu mogli vjerovati svojim očima kada su vidjeli lađu i lađare. U blizini toga mjesta zimus je na-đeno tijelo pok. Zlatka Oršulića iz Komina pa je najstariji član ekspedicije parićar Ivan Burić u more spustio vijenac.

Budim se nakon nekoliko sati. Brod i dalje plovi oko pet i pol čvorova, a narančasti ga prate. Korčula je sve dalje, a Sušac sve bliže. Iza njega proviruje i Lastovo, a desno u daljini strši Vis.

Kapetan bojnog broda Branko Svirčić, poručnica korvete Ivana Bolić i kapetan fregate Stjepan Korda


More je malo valovito, ali to ni najmanje ne usporava plovidbu. Trebala je čitava jedna smjena da Sušac ostane za nama, a u daljini se pojave obrisi Palagruže. Još jedna smjena i bit ćemo na pola Jadrana. Na brodu nam poslužuju grah s kobasicom, najpoznatiji vojnički ručak.

Zapuhao je maestral i podigao dosta velike, ali dugačke va-love pa lađari s užitkom jašu na njima. Dosegnuli smo visinu Palagruže i ušli u koridor kojim plove veliki trgovački brodovi. Sve se čini u redu, bliže smo Italiji nego Hrvatskoj. Onda nas poškropi slaba kiša. S jugozapada blizu nas kretali su se niski crni oblaci iz kojih su u more sijevale munje. To je ono najavlje-no nevrijeme, promašilo nas je samo u nekoliko milja. Večeras će stići do naše obale i, kako smo kasnije doznali, dolini Nere-tve donijeti obilnu kišu. Prolaz nevremena donio je promjenu. Zapuhao je snažan i hladan vjetar pa je lađa morala u zavje-trinu što bliže brodu. To se pokazalo dobrim jer se plovidba nije usporila. Na brodu je veselo, prilazi nam i zapovjednik pbb Bosnić. Počasni predsjednik Udruge Milojko Glasović predaje mu majicu s oznakama projekta Tragom pradjedova i još neke prigodne darove. Proradio je i aparat za točeno pivo koji je na brod ukrcan u Pločama. Na krmenoj palubi je živo, pregledava-ju se snimljene fotografi je, pišu izvješća, a neki kartaju kako bi prikratili vrijeme. Unatoč tomu što smo odmakli daleko, hrvat-skoga signala na mobitelu još ima pa se telefonira i javlja u eter naših lokalnih radijskih postaja.

Bilo je kasno poslijepodne kada se u daljini pojaviše kon-ture poluotoka Gargano. Italija! Tek tada zamjećujem da se na jarbolu vijori i talijanska zastava. U njihovim smo vodama. Za veslima su bijeli, čiju posadu čine lađari iz Slivna, Momića i Krvavca. Među njima je i Metkovka Milena Miškić, kojoj je to već treća tura veslanja, ali i šesnaestogodišnji Metkovac Ante Kaleb, koji je ujedno i najmlađi. U lađi je i gost lađar Franjo Šaban iz Siska.

Prije zalaska sunca zlatno svjetlo obasja otočje Tremiti. Uskoro ćemo ugledati i svjetla gradova na talijanskoj obali. Unatoč vjetru koji i dalje šiba, raspoloženje je na visini jer sve ide prema planu, a od lađara doznajem da ne osjećaju umor ni

Pedesetčetverogodišnji Marin Petković iz Pruda (crveni) i šesnaesto-godišnji Ante Kaleb iz Metkovića (bijeli), najstariji i najmlađi veslači,

snimljeni u subotu pred večer nakon treće ture veslanja

Bijelima dobro ide. Dok Milena vesla, najmlađi Ante ostavio je veslo da bi spojio akumulatorsku pumpu za vodu

Jutarnje zagrijavanje crvenih

Ni ne sluteći što ih čeka sljedeće noći, narančasti uživaju u jahanju na valovima

TRAGOM PRADJEDOVA


nakon treće ture veslanja. U noć lađa ulazi s plavom posadom sastavljenom od lađara Marka Markote iz Rogotina, Staševi-ce, Ploča, Stabline i Desana. I oni imaju gosta lađara. To je Riječanin Michael Ban. Veslaju tik uz brod, ali valovi već pra-ve probleme pa improvizirani valobran na provi lađe svaki čas zapljuskuje more. Potpuno su mokri, a vjetar je dosta hladan. Oko 22,00 smjenjuju ih narančasti; također, mješovita posada iz Rogotina, Desana, Matijevića, Ploča, Baćine i – Bjelovara. Naime, njihov gost je simpatični golijat, bjelovarski vatrogasac Dinko Tandara. Narančasti odlučuju u lađu uvesti svih deset veslača pa ih je uz parićara bilo jedanaest. Budući da Andrija Mohorovičić mora još jedanput na propuhivanje motora, lađa ubrzo ostade za nama u mrkloj noći.

Tek što smo krenuli punom brzinom vjetar je pojačao i po-digao valove. Iako je prije odvajanja od lađe pkr Bolić na svo-me radaru označila njezinu poziciju, a brod se nakon manevra

vratio u točan protukurs, lađe nije bilo. Počela nas je hvatati panika. Snažnim refl ektorima posada s broda osvjetljava pučinu u potrazi za jedanaestoricom lađara koje su vjetar i valovi očito skrenuli s pravca. Na svu sreću oko 23,30 ugledasmo ih i priče-kasmo da nam se približe. Zapovjednik posade narančastih Još-ko Jerković Piro pokušava naći spas u brodskoj zavjetrini, ali nje nije bilo jer je vjetar puhao ravno u provu. Nakon nekoliko pokušaja s obiju strana broda, zaključili su da je najbolje ostati po krmi zdesna, ali im je to teško uspijevalo. Opasnost su bili i bliski brodski propeleri koji su stvarali virove pa se nije smjelo dogoditi da val lađu baci izravno u trag broda. Mali valobran bio je gotovo nekoristan pa su dva veslača ostavila vesla i po-čela velikim plastičnim sićima izbacivati more iz utrobe lađe. Videći da tako ne mogu, narančasti su iz lađe izveli dvojicu najkrupnijih: Dinka Tandaru i Tomu Petkovića, člana veterana IV. brigade. Izišao je još jedan veslač zbog želučanih tegoba, a njega je zamijenio Tonći Borovac iz Žrnova na Korčuli, koji je

Posada plavih prva je ušla u noć

Narančasti pokušavaju ostati desno po krmi

TRAGOM PRADJEDOVA

Svoju četvrtu turu crveni počinju s prslucima za spašavanje

Juriš plavih ka svjetlima Termolija. Nedjelja je, 4,30


bio član crvenih pa je nakon smjene narančastih nastavio ve-slati za „svoje“. Crveni u lađu ulaze s prslucima za spašavanje u kojima se otežano vesla. Pala je i odluka da se veslanje skrati na sat i kvarat, a pbb Svirčić s palube miče sve osim predsjednika Udruge Marušića koji je služio za vezu sa zapovjednim mo-stom. Bilo je to samo nekoliko trenutaka nakon što je pomislio na prekid operacije.

Tih zadnjih petnaestak milja do Termolija bile su teže nego sve do sada. Svi su mokri i ozebli, sve zalihe suhe odjeće već su potrošene, a lađa nikako preko dva čvora. Jak vjetar, jedno-stavno, ne da naprijed. Posade se smjenjuju sve brže i brže. Na koncu, vesla se samo tri kvarta sata po turi. Oko 5,30 opet se razmišlja o obustavi, no zapovjednik je procijenio da su lađa-ri, ipak, dovoljno čvrsti. Svanulo je, hladan vjetar šiba i dalje. Vidimo i kuće u Termoliju, ali nikako do njega. Brod konačno usporava. Dosegnuli smo poziciju za sidrenje, službeno krajnu točku projekta. Radost i umor istovremeno na licima lađara koji tek tada postaju svjesni što su napravili.

U 7,07 brod se usidrio i na toj poziciji ostat ćemo do de-vet sati kada će doći pilotina koja će nas provesti u termolijsku luku. More je tu jako plitko pa treba biti oprezan. Lađari i mi ostali povlačimo se s palube koju će mornari šmrkovima oprati i prirediti za svečano uplovljavanje. Od zapovjednoga mosta do krme već je rastegnut konop s mnoštvom šarenih zastava. Lađa

stoji privezana uz bok broda i osigurana trima bokobranima od konopa, no more je toliko jako da je svaki čas podiže i ona svojim bokom udara o željeznu brodsku oplatu. Stoga se u nju spušta Ante Vučić i četveronoške pokušava balansirati njome da bi je sačuvao.

Nešto prije devet pristižu brodice Obalne straže i karabinjeri, a s obale dolazi i nekoliko glisera s članovima Udruge Luigi Zara koja je suorganizator projekta s talijanske strane. Tada se mješovita lađarska posada, određena bruškom, ukrcava u lađu i uz bubnjanje Ivice Šunjića Pele te pratnju talijanskih brodica, vesla put luke. Malo kasnije do našega broda stiže i pilotina pa se i Andrija zaputi privezištu na kojemu su nas, uz ostale, čekali predsjednik regije Molise Michele Iori, potpredsjednik parla-menta Aldo Di Biagio (inače hrvatski branitelj u Domovinskom ratu) te gradonačelnik Termolija Antonio Di Brino. Preskačemo sve granične formalnosti i autobusom se upućujemo do plaže Rio Vivo gdje će lađari izvesti ceremonijalno iskrcavanje.

Na plaži je dosta kupača koji nisu znali što se događa. Pristi-gli su i naši političari i diplomati. Tu su veleposlanik RH u Itali-ji Tomislav Vidošević, veleposlanik RH pri Svetoj Stolici Emi-lio Marin, Vidonjcima posebno drag, dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić, pločanski gradonačelnik Krešimir Vejić i drugi. Stiglo je i dosta moliških Hrvata čija su djeca odjevena u dresove hrvatske nogometne reprezentacije. Sveop-ća je gužva, svi se žele slikati s junacima s Jadrana.

U obližnjem Yachting klubu održan je prijam za sve sudioni-ke projekta, a za dugačkim stolom našli su se svi dužnosnici s obiju strana. I svi su govorili. Osim riječi uzajamna uvažavanja i isticanja hrabrosti neretvanskih lađara, ostalo je upamćeno da će se iz Termolija otvoriti nova brodska linija prema Splitu, a

TRAGOM PRADJEDOVA

Uza zvuk bubnja, lađa je zaplovila ka luci Termoli

Nakon 37 veslanja vesla su ponovno u zraku

Izvlačenje lađe na pijesak pod “zaštitom” kneza Domagoja

Najstariji član ekspedicije Ivan Burić i jedina žena u lađi Milena Miškmić


kraj njega nadvio se ogroman hrast prema kojemu je resto-ran i dobio ime – La Quercia. Pod šatorom sve izgleda kao da je spremno za svadbu jer su postavljeni stolovi za više od sto ljudi. Kako li samo vanjski izgled može prevariti?! Radi se o restoranu s vrhunskom spizom. Na stolovima nas je čekao jelovnik tiskan na tali-janskome i moliškohrvatsko-me. Talijanski malo prepozna-jem, mološkohrvatski nešto više. Očekivao sam špagete za predjelo, ali ne: stiže nam pršut fumikani molizani – di-mljeni moliški pršut, kako su moliški Hrvati prilagodili svome jeziku talijanski prosciutto crudo affumicato Molisano. Tu je i kulen na moliški način, najbolja talijanska mozzarella di bufala Campana, još neke kobasice, ali i dvije kuglice u nečemu što podsjeća na džem. To su i bile. Komu bi palo na pamet ukise-ljene kapulice umočiti u džem od višanja?! Probali smo i - nije loše. Slijedile su razne delicije; probali smo i jela s poznatim moliškim crnim tartufom… većini nas prejak miris i okus, ana-logno našoj janjetini s ražnja. Ili ti se sviđa ili ne! Na kraju, meni nešto poznato iz puta u Ortonu. Na moliškohrvatskome to se zove praščić bruškani do labruca. Praščić je svinjče, to je ja-sno, bruškani je pečen, a do labruca je iz Abruzza ili na abruški način. Jeo sam ga na derneku u Ortoni, no ovaj je bio još bolji. U prošlome broju već sam pisao da se radi o svinji kojoj se izvade sve kosti osim iz onih iz glave. Svinja se dvaput blanšira; drugi put u slanoj vodi u kojoj se kuhao i bijeli luk. Nakon toga se u nju obilato umeću režnjevi bijeloga luka, ružmarin i neke trave, svinja se popapri, dobro posoli (na 100 do 120 kg ide 2 do 2,5 kg soli) i nakon toga se 5 do 7 sati lagano peče u pećnici, ako je moguće, na drva. O tome kako je treba pripravljati pronađeni su propisi iz daleke 1575. U svakom slučaju, rezultat je usporediv s našom najboljom janjetinom, nekome možda i bolji.

pregovara se i o katamaranskoj vezi s Pločama; obje, a potonja naročito, vjerojatno i zbog sve većeg interesa za Međugorje.

S plaže se autobusom upućujemo na ručak. Iskrcavamo se pred nekim restoranom s vrtom pod šatorom. Nad dvorištem

TRAGOM PRADJEDOVA

Političari, diplomati..., svi se žele slikati s lađarima

Predsjednica Udruge Luigi Zara Paulina Ferrante i predsjednik Udru-ge lađara Neretve Marko Marušić

Zajednička fotografi ja svih sudionika projekta Tragom pradjedova.

Poručnik bojnog broda Danijel Bosnić za vrijeme sviranja

hrvatske himne


TRAGOM PRADJEDOVADesert gotovo svi preskačemo i krcamo se u autobus pa u

brda gdje su tri sela u kojima žive naši domaćini. Prvo stiže-mo u selo Živavoda Kruč (Acquaviva Collecroce) smješteno na 425 m nadmorske visine. Iskrcavamo se na vrh sela gdje je spomenik podignut povodom 500. godišnjice dolaska Hrvata u

te prostore. Spuštamo se strmim ulicama i nailazimo na kafi ć u kojemu Kručani (oko 800 njih tu živi) baš gledaju TV prijenos utakmice između Italije i Novoga Zelanda, i to baš kada je Ita-lija zabila gol. Općem oduševljenju - Viva Italia! -pridružuju se i naši. Skupa s kolegom iz Slobodne probijam se do šanka. On će kavu, a ja pivo. Quanto costa? – prozborih, prisjećajući se tr-šćanskih dana: 1,7 € ili oko 12 kuna, jeftinije nego u Metkoviću, a to znači da se radi o siromašnu kraju gdje bi veće cijene većini bile neprihvatljive. Produžavam nizbrdo do maloga trga koji za-vršava crkvom pred kojom na kamenim klupama sjede gotovo samo žene. Prilazim starijoj gospođi uz koju leži psić. Spazivši me on skoči i počne lajati na mene. – Toni, hod dom – zapovje-di mu gazdarica, što mali bijeli pas odmah učini. Ne vjerujem ušima – gospođa sa psom komunicira na moliškohrvatskome. Još jedna zanimljivost. Klupe pred crkvom, inače, „pripadaju“ muškarcima, ali Mundijal je pa su svi oni pred televizorima, što žene „vješto“ koriste. Prilaze nam i stari znanci fra Petar Mila-nović Trapo koji je među moliškim Hrvatima već desetljeće i pol te fra Josip Cvitković. Objašnjavaju nam da ćemo sada put Filića (San Felice del Molise) gdje će u tamošnjoj crkvi Blažene Djevice Marije Carigradske iz 12. st. fra Petar služiti misu.

Put do Filića, koji se nekada zvao San Felice Slavo, uzak je, krivudav i strm. Filić je veličinom poput Kruča, samo što je kao

i Mundimitar smješten na vrh brda gdje je crkva oko koje se uli-ce s kućama koncentrično spuštaju nadolje. Crkva je prepuna, bilo nas je šezdesetak, a na misi su i veleposlanici Vidošević i Marin. Ne mogu ostati na misi jer za to kratko vrijeme želim malo upoznati i selo. Ivo Marinović, koji je napisao knjigu o iseljavanju Hrvata iz Baćine u Molise, Jurica Marinović, Da-mir Šarac i ja, koji smo na novinarskom zadatku, spuštamo se u potrazi za kakvim kafi ćem gdje bismo mogli susresti ljude jer su ulice puste. Počinje i kišica koja uz hladan vjetar stvara nelagodu. Nakon malo lutanja pronalazimo kafi ć – više lokalnu birtiju. Promatram ljude koji za susjednim stolom igraju duplu briškulu. Ništa se nije promijenilo u petsto godina, toliko vike i prepirke u žaru igre nisam odavno čuo. – Očito je da ne ho-daš po našim seoskim gostionicama – primijeti Juhi. Na zidu je vidno istaknut plakat našega zajedničkog projekta Tragom pra-djedova na kojem u jednom dijelu piše: Dop pet stotini godišt naše čeljade kroate prohodaju jope mor, za dokj zgora zemlje molizane s ladžom, jena stara barka ka sa dopraša jenu votu na Neretvu. Misa je gotova i ponovno smo u autobusu. Ostao nam je još Mundimitar o kojem već podosta znam.

Mundimitar je najmanje selo od triju sela u kojima žive mo-liški Hrvati, ali je zato i najbolje očuvalo na-našo. Selo ima oštro defi nirane granice na vrhu brda jer sve ostalo su obradive površine koje, na žalost, sve manje ima tko obrađivati. U zgradi osnovne škole (osnouna škola) prima nas v. d. načelnika općine kojemu sam, na žalost, propustio zapisati ime. Znam da je to prije bila Valentina Giorgetta, našega prezimena list. Očito je da su čak i u tako malome selu politička trvenja. Nakon kratka boravka u Mundimitru zadovoljan sam na svu sreću što sam ga bolje upoznao prije mjesec i pol. Upućujemo se na večeru u jedan obližnji restoran na obali minijaturna jezera. Ponov-

no je sve izvrsno. Zupa, alias knez Domagoj, nekoliko je puta tražio glavnoga kuhara da ga pohvali. Između dvaju jela nema stajanja. Svi su na nogama uz pjesmu. Jedan od radosnijih je Hrvoje Manenica, ravnatelj Arheološkog muzeja u Vidu koji se izvrsno uklopio, ne samo veslanjem, među lađare. Marjanu Sršenu Štrapi te je večeri rođendan pa mu otvaraju šampanjac. Raspoloženje doseže vrhunac, a ja pratim talijanske potomke naših pradjedova kojima je sve to zanimljivo pa sve snimaju kamerama.

Vrijeme je za povratak u Termoli gdje nas čekaju kabine i podovi našega broda. Do Termolija mjereno u kilometrima nije daleko, ali treba se uskom vijugavom cestom spustiti s tih brda.

Misa u Filiću, u prvome redu veleposlanik Vidošević s obitelji. Otraga stoji veleposlanik Marin sa suprugom

Osim što dobro veslaju mnogi i dobro pjevaju. Na žalost uskoro se trebalo vratiti na brod

U Kruču je sve nizbrdo


TRAGOM PRADJEDOVANa brod ulazimo ponovno bez graničnih formalnosti. Jedino de-žurni mornar upisuje tko je stupio na palubu. Nakon toga muk. Svi smo zaspali u hodu, čemu je pridonio ritmičan zvuk brod-skoga generatora za struju.

Termolijska luka je umjetna. Veliki lukobrani štite plovila s mora i u nju mogu pristajati relativno veliki brodovi. Problem cijele talijanske obale Jadrana plitko je more i pijesak koji kao da je stigao s afričkih dina pa se kroz njega teško hoda. Probu-dila me trešnja što su je proizveli glavni brodski motori koji su s dna podigli pijesak pa se more za čas zamutilo. Andrijina krma polako se odmiče od mola, a priskače i pilotina koja svojim pramcem gura krmu velikoga boda. Sliči mi na bull terijera koji njuškom pokušava pomaknuti slona. Isplovljavamo iz luke gdje

nas očekuje nemirno more. Što dalje odmičemo to more više jača. Mornari kažu da je prešlo četiri, ali to brodu koji je ime dobio po našem znan-stveniku, stručnjaku za potre-se, ni najmanje ne smeta. Vri-jeme je da popunim neke rupe u svome neznanju pa odlazim na zapovjedni most kako bih se raspitao o nekim detaljima plovidbe. Pkr Bolić kroz dale-kozor zapaža talijansku ribari-cu koja je duboko u ZERP-u.

Izgleda da su nas Talijani spazili ranije jer se ribarica, valjajući se na velikim valovima punom brzinom, udaljava na zapad. Fo-

tografi ram je teleobjektivom i povećavam kako bismo joj vi-djeli ime, ali ništa od toga. Ime je dugačko i ispisano ukrasnim pismom. – Eto, čime se služe samo da ih kasnije ne bismo mogli identifi cirati prema fotografi ji – kažu mi na zapovjednom mo-stu. Talijani nisu ni morali bježati jer je Andrija Mohorovičić taj put imao drugi zadatak. Ni deset kilometara od obale mobiteli su zašutjeli. Na svu sreću znamo da ćemo uskoro uhvatiti naše signale koji su, čini se puno jači od talijanskih. Neka je i u nas nešto bolje, a u to sam se uvjerio pri posjetu Ortoni gdje nisam mogao koristiti internet. Brzinom od 15 čvorova Andrija grabi naprijed. Valovi mu ne mogu ništa, osim što ga dobro ljuljaju pa je bilo umijeće ručati govedinu s bižima. Ne samo da je posuđe letjelo tamo-amo nego smo to činili i svi mi na palubi. Vraćaju se slike: Palagruža, Vis, Sušac, a vidi se i Korčula. More se smi-rilo i plovidba je postala ugodna pa se problijedjelima vratila boja u lice.

U daljini već vidimo ulaz u pločanski zaljev, ušće te nove vinograde i maslinike na Rabi. Pred Trpnjem se mimoilazimo s jednim ratnim brodom koji u daljini slijedi još jedan. Rade dalekozori i teleobjektivi. Koje li ironije?! Na povratku s puta kojim smo odali počast našim pradjedovima što su prije 500 godina u Italiju pobjegli pred Turcima, susrećemo turske ratne brodove kako se vraćaju iz posjeta Neumu, no velika je razlika. I Hrvatska i Turska danas su u NATO-u. Pa zbog čega smo se tukli 400 godina?!

Pred Pločama dočekuju nas brodice, a u luci se okupilo dosta svijeta. Donjane tamo dočekuje i najbliža rodbina, a mi „gornja-ni“ sjedamo u autobus pa put Metkovića. Odredište je Športska ulica u koju ulazimo trubeći, nek’ se zna.

crvena posadaŽeljko Markota Ante Vučić Mate Volarević Hrvoje Manenica Miro Matić Marin Petković Petar Ćelić Ivan Kuran Mate Marušić Davor Petković Tonći Borovac

bijela posadaDrago Knežić Marjan Sršen - Štrapo Saša Kadijević Ante Kaleb Ivan Lacku Marko Dominiković Dražen Jelčić Boro Jelčić Izvor Škubonja Mario Sršen Milena Miškić Franjo Šaban

plava posadaZlatko Barčot Branko Žderić Josip Markota Kristijan Mandić Anel Krešić Dragan Marević Luka Musulin Goran Penić Mate Barbir Jure Markić Michael Ban

narančasta posadaPetar Radaljac Ivan Glamuzina Joško Jerković Piro Jurica Šetka Marin Nikolić Mate Gavran Ante Šunjić Tomo Petković Slaven Grgurinović Ivan Burić Dinko Tandara

ostali članovi:Branko Markota Ivica Šunjić Pela Ante Šprlje Milojko Glasović Marko Marušić

POPIS SUDIONIKA PROJEKTA ‘TRAGOM PRADJEDOVA’ PO POSADAMA

Tomislav Zubčić, Milojko Glasović i Ante Šprlje u stroju pred Pločama Dio posade, koja se iskrcala u Metkoviću, sa svojim obiteljima

pkr Bolić za radarom

Documents

Metković, 25. lipnja 2010. LAĐOM PREKO JADRANA · Stjepan Korda stari je morski vuk s dugogodišnjim podmornič-kim iskustvom. Na brod je došao pomoći u realizaciji projekta