HOLOGRAFSKI SVEMIR

UDESNA NOVA TEORIJA STVARNOSTI KOJA OBJANJAVA: NAJNOVIJA OTKRIA FIZIKE PARANORMALNE SPOSOBNOSTI UMA

NERIJEENE ZAGONETKE UMA I TIJELA

MICHAEL TALBOT

Postoje dokazi koji ukazuju na to sa su na svijet i svi u njemu - od snjenih pahuljica do stabala javora, zvijezda padalica i elektrona u vrtnji - samo slike nalik duhu. Projekcija iz razine stvarnosti koja je u toj mjeri izvan nae da je doslovno izvan i prostora i vremena. Glavni arhitekti ove zapanjujue zamisli meu najeminentnijim su svjetskim misliocima: fiziar sa Sveuilita u Londonu David Bohm, Einsteinov ti-enik i jedan od najpotovanijih svjetskih kvantnih fiziara; i Karl Pribram, neuropsiholog sa sveuilita Stanford, i autor klasinog neuropsiholokog udbenika languages of the brain (jezici mozga). Kod holografskog modela najvie zapanjuje to to je odjednom dao smisao irokom spektru pojava koje su toliko neshvatljive da ih se u pravilu svrstavalo izvan podruja znanstvenog razumijevanja. Te pojave obuhvaaju telepatiju, vido-vitost, mistine osjeaje jedinstva sa svemirom pa ak i psihokinezu, odnosno sposobnost uma da pomie fizike predmete a da ih nitko ne dodiruje. I doista, stalno rastuem broju znanstvenika koji su prigrlili holografski model brzo je postalo oigledno da je taj novi model pomogao objasniti praktiki sva paranormalna mistina iskustva, te je u zadnjih 5 - 6 godina nastavio nadahnjivati istraivae, i objanjavati do sada neobjanjivo.

.

.

.EQ

HOLOGRAFSKI ___SVEMIR___ MICHAEL TALBOT

HOLOGRAFSKI SVEMIR

MICHAEL TALBOT

Michael Talbot roen je 1953. godine u Grand Rapidsu u Michiganu. Autor je knjiga Mysticism and the New Physics (Misticizam i nova fizika), Beyond the Quantum (S one strane kvanta) i Your Past Lives: A Reincarnation Handbook (Vai proli ivoti - Prirunik za reinkarnaciju), kao i tri romana.

Nove injenice imaju do te mjere dalekosenu vanost da bi mogle pokrenuti revoluciju u naem razumijevanju ljudske psihe, psihopatologije i terapeutskih procesa. Neka zapaanja svojom vanou nadilaze okvire psihologije i psihijatrije te predstavljaju ozbiljan izazov sadanjoj njutnovsko-kartezijanskoj paradigmi zapadne znanosti, budui da bi mogla drastino promijeniti nae predodbe o ljudskoj prirodi, kulturi, povijesti, pa i stvarnosti. - Dr. Stanislav Grof o holografskim fenomenima u The Adventure of Self-Discovery

Sadraj

Uvod 5

13 35

P R V I D I O : UDESAN POGLED NA STVARNOST 1 Mozak kao hologram 2 Svemir kao hologram

DRUGI D I O : UM I TIJELO 3 Holografski model i psihologija 4 Ja pjevam holografsko tijelo 5 Pregrt uda 6 Holografski vid

58 81

118 160

TREI D I O : PROSTOR I VRIJEME 7 Vrijeme izvan uma 8 Putovanje kroz superhologram 9 Povratak u doba snivanja

191 224 281

Uvod

Ufilmu Ratovi zvijezda avantura Lukea Skywalkera zapoinje kada iz robota R2D2-a izae zraka svjetlosti i projicira minijaturnu trodimenzionalnu sliku princeze Leije. Luke, skamenjen od uda, gleda dok skulptura svjetlosti nalik duhu moli nekoga po imenu Obi-wan Keno-bi da joj doe u pomo. Slika predstavlja hologram, trodimenzionalni prikaz napravljen pomou lasera, a tehnoloka magija potrebna da se izrade takve slike izvanredna je. Meutim, ono to jo vie zauuje jest injenica da neki znanstvenici poinju vjerovati kako je i sam svemir neka vrsta divovskog holograma, sjajno detaljizirana iluzija, ni manje ni vie stvarna od slike princeze Leije koja navodi Lukea na njegovu potragu.

Drugim rijeima, postoje dokazi koji ukazuju na to da su na svijet i sve u njemu - od snjenih pahuljica do stabala javora, zvijezda padalica i elektrona u vrtnji - takoer samo slike nalik duhu, projekcija iz razine stvarnosti koja je u toj mjeri izvan nae da je doslovno izvan i prostora i vremena.

Glavni arhitekti ove zapanjujue zamisli meu najeminentnijim su svjetskim misliocima: fiziar sa Sveuilita u Londonu, David Bohm, Einsteinov tienik i jedan od najpotovanijih svjetskih kvantnih fiziara; i Karl Pribram, neuropsiholog sa Sveuilita Stanford, i autor klasinog neuropsiholokog udbenika Languages of the Brain (Jezici mozga). Zaudo, Bohm i Pribram do svojih su zakljuaka doli neovisno jedan od drugoga, radei u dva vrlo razliita smjera. Bohm se u holografsku prirodu svijeta uvjerio tek nakon godina nezadovoljstva zbog nemoi standardnih teorija da objasne sve pojave u kvantnoj fizici, dok je Pribrama uvjerio neuspjeh standardnih teorija mozga u objanjavanju razliitih neuropsiholokih zagonetki.

Meutim, nakon to su doli do svojih stajalita, Bohm i Pribram ubrzo su uvidjeli da holografski model objanjava i brojne druge misterije, ukljuujui i oiglednu nemogunost bilo koje teorije, bez obzira koliko opsene, da na bilo koji nain razjasni sve pojave u prirodi; sposobnost pojedinaca koji uju samo na jedno uho da odrede smjer iz kojega dolazi zvuk: nau sposobnost da prepoznamo lice ovjeka koga nismo vidjeli dugi niz godina, ak i ako se dotina osoba u meuvremenu bitno promijenila.

Pa ipak, kod holografskog modela najvie zapanjuje to to je odjednom dao smisao irokom spektru pojava koje su toliko neshvatljive da ih se u pravilu svrstavalo izvan podruja znanstvenog razumijevanja. Te pojave obuhvaaju telepatiju, vidovitost, mistine osjeaje jedinstva sa svemirom pa ak i psihokinezu, odnosno sposobnost uma da pomie fizike predmete a da ih nitko ne dodiruje.

I doista, stalno rastuem broju znanstvenika koji su prigrlili holografski model brzo je postalo oigledno da je taj novi model pomogao objasniti praktiki sva paranormalna, mistina iskustva, te je u posljednjih pet est godina nastavio nadahnjivati istraivae i osvjetljavati sve vei broj ranije neobjanjivih pojava. Evo nekoliko primjera:

- 1980. godine psiholog Kenneth Ring sa Sveuilita Connecticut ustvrdio je da bi se iskustva tik do smrti mogla objasniti ho-lografskim modelom. Ring, koji je predsjednik Meunarodnog udruenja za istraivanja iskustava tik do smrti, smatra da takva iskustva, kao i sama smrt, u stvari nisu nita drugo od prebacivanja svijesti osobe s jedne razine holograma stvarnosti na drugu.

- 1985. godine dr. Stanislav Grof - voditelj psihijatrijskih istraivanja u Centru za psihijatrijske studije u Marylandu, i profesor asistent na Medicinskom fakultetu Johns Hopkins - objavio je knjigu u kojoj je iznio zakljuak da su postojei neurofizioloki modeli mozga neprikladni, te da samo holografski model moe pruiti objanjenja za pojave kao to su arhetipska iskustva, susreti s kolektivnim nesvjesnim i druge neobine pojave koje se javljaju u promijenjenim stanjima svijesti.

- 1987. godine na godinjem susretu Udruenja za prouavanje snova odranom u Washingtonu D. C. fiziar Fred Alan Wolf odrao je govor u kojem je ustvrdio da holografski model obja-

njava svjesne snove (engl. lucid dreams - neobino ivi snovi u kojima sanja shvaa da je budan). Wolf vjeruje da takvi snovi, u stvari, predstavljaju posjete paralelnim stvarnostima, te da e nam holografski model u konanici dopustiti razvitak "fizike svijesti" koja e nam omoguiti sveobuhvatnija istraivanja tih razina postojanja na drugim dimenzijama.

- 1987. godine dr. F. David Peat, fiziar sa Sveuilita Queen's u Kanadi, u svojoj knjizi pod naslovom Sinkronicitet - most izmeu materije i uma iznio je da se sinkroniciteti (podudaranja koja su toliko neobina i toliko psiholoki smislena da se ini kako nisu rezultat pukog sluaja) mogu objasniti holografskim modelom. Peat smatra da su takve podudarnosti u stvari "pukotine u strukturi slvarnosti". Otkrivaju da su nai misaoni procesi mnogo povezaniji s fizikim svijetom nego io se to dosad mislilo.

To su tek neke od izazovnih ideja koje emo istraiti u ovoj knjizi. Mnoge od njih krajnje su kontroverzne. tovie, sam holografski model je iznimno kontroverzan, i ni u kom sluaju prihvaen od znanstvene veine. Usprkos tome, kao to emo vidjeti, brojni znaajni i impresivni mislioci podravaju ga, i smatraju da bi mogao predstavljati najtoniju sliku stvarnosti koju smo dosada imali,

Holografski model dobio je i prilino dramatinu eksperimentalnu potporu. Brojna istraivanja u neurofiziologiji potvrdila su razna Pri-bramova predvianja o holografskoj prirodi sjeanja i percepcije. Slino tome, 1982. godine istraivaki je tim na elu s fiziarom Alainom Aspectom na Institutu teorijske i primijenjene optike u Parizu izveo prekretniki pokus koji je pokazao da mrea subatomskih estica koje tvore na fiziki svijet - samo tkivo stvarnosti - posjeduje ono za to se ini da je nepobitno holografsko svojstvo. I o tim e otkriima biti rijei u ovoj knjizi.

Osim eksperimentalnih dokaza, jo neke stvari daju teinu holo-grafskoj hipotezi. Vjerojatno su u ovoj prii najvaniju ulogu odigrali karakter i postignua dvojice znanstvenika koji su zaetnici ove ideje. Na poetku svojih karijera, dok u mislima jo nisu imali ak ni naznake holografskog modela, obojica su nagomilali uspjehe koji bi veinu istraivaa naveli da ostatak svojih akademskih ivota provedu na njihovim lovorikama.

etrdesetih godina dvadesetog stoljea Pribram je napravio pionirski rad o limbikom sustavu, podruju mozga koje je povezano s osjeajima i ponaanjem. Bohmov rad na podruju fizike plazmi pedesetih godina takoer se smatrao prekretnicom.

No, vjerojatno je jo znaajnije to to se svaki od dvojice znanstvenika istaknuo na jedan drugi nain - nain koji si ak i najobrazovaniji mukarci i ene tek rijetko mogu pripisati, stoga to se ne mjeri pukom inteligencijom, ali ni talentom. Mjeri se hrabrou, silnom odlunou potrebnom da se ovjek zauzme za vlastita uvjerenja ak i pred nadmonom opozicijom. Na poslijediplomskom studiju Bohm je svoj doktorski rad napravio s Roberlom Oppenheimerom. Kasnije, 1951. godine, kada je Oppenheimer doao pod opasnu istragu Odbora za protuamerike djelatnosti senatora Josepha McCarthyja, Bohm je odbio svjedoiti protiv njega kada su ga pozvali da to uini. Posljedica takve njegove odluke bio je otkaz na Princetonu, i nakon toga nikada vie nije pouavao u Sjedinjenim Dravama, te se prvo preselio u Brazil, a zatim u London.

Na samom poetku svoje karijere Pribram se suoio sa slinim ispitom karaktera. Godine 1935. portugalski je neurolog po imenu Egas Moniz smislio neto za to je vjerovao da je savren nain za lijeenje mentalnih bolesti. Otkrio je da se kirurkim buenjem lubanje i odsijecanjem prefrontalnog korteksa od ostatka mozga i najnemirniji pacijenti mogu uiniti poslunima. Postupak je nazvao prefrontalna lobotomija, a do kraja etrdesetih godina dvadesetog stoljea to je postao tako popularan medicinski zahvat da je Monizu dodijeljena Nobelova nagrada. Tijekom pedesetih popularnost ovog postupka i dalje je trajala, i on je, slino kao i McCarthyjeva sasluanja, postao orue za satiranje kulturno nepoeljnih. Primjena ovog zahvata u tu svrhu postala je toliko opeprihvaena da je kirurg Walter Freeman, najgorljiviji zagovornik tog postupka u Sjedinjenim Dravama, besramno napisao da lobolomija iz "izroda drutva, izofrenika, homoseksualaca i radikala pravi dobre amerike graane".

U to je vrijeme Pribram stupio na medicinsku scenu. Meutim, za razliku od brojnih svojih kolega, Pribram je osjeao da je pogreno na tako bezobziran nain manipulirati mozgovima ljudi. Uvjerenja su mu bila dovoljno vrsta da se kao mladi neurokirurg u floridskom Jack-sonvilleu suprotstavio prihvaenim medicinskim gleditima, i jednoga dana odbio dopustiti da se na odjelu, iji je rad osobno nadgledao, vre lobotomije. I kasnije je, na Yaleu, ostao pri svojem kontroverznom stavu tako da su ga njegovi, tada radikalni, pogledi gotovo stajali zaposlenja.

Bohmovu i Pribramovu predanost da se zauzmu za ono u to vjeruju, bez obzira na posljedice, lako je prepoznati i kada se govori o holografskom modelu. Kao to e se vidjeti, injenica da su svoj besprijekoran ugled stavili na kocku time to su stali iza tako kontroverzne ideje, nije najlaki put kojim su mogli krenuti. Kako njihova hrabrost, tako i vizija koju su dokazali u prolosti, pruaju dodatnu teinu holo-grafskoj ideji.

Posljednji dokaz koji ide u prilog holografskom modelu same su paranormalne pojave. To nije nevano, budui da je u zadnjih nekoliko desetljea prikupljena znaajna koliina dokaza koji ukazuju na to da je nae trenutno razumijevanje znanosti - vrsta i dostatna slika svijeta koju smo usvojili na satovima fizike u srednjoj koli - pogrena. Kako seta otkria ne mogu objasnili nikakvim standardnim znanstvenim modelom, znanost ih je uglavnom ignorirala. Meutim, koliina dokaza dosegla je toku kada to vie nije odriva situacija.

Evo samo jednog primjera: godine 1987. fiziar Robert Jahn i psiho-loginja Brenda Dunne, oboje sa Sveuilita Princeton, objavili su da su nakon jednog desetljea rigoroznog eksperimentiranja u svojem Prin-cetonskom laboratoriju za istraivanje tehnikih anomalija prikupili nedvosmislene dokaze o tome da um moe vanosjetilno meudjelovati s fizikom stvarnou. Konkretno, Jahn i Dunne su otkrili da ljudska bia samom mentalnom usredotoenou mogu utjecati na nain funk-cioniranja odreenih strojeva. To je zapanjujue otkrie, i zasigurno ga nije mogue uklopiti u okvire nae standardne slike stvarnosti.

Meutim, moe ga se objasnili holografskim modelom. Suprotno tome, budui da se paranormalne pojave ne mogu objasniti naim trenutnim znanstvenim shvaanjima, one zahtijevaju novi nain promatranja svemira, ali i novu znanstvenu paradigmu. Osim to e se baviti nainom na koji holografski model moe objasniti paranormalno, ova e knjiga ispitati i kako sve brojniji dokazi u prilog paranormalnog zauzvrat, u stvari, ine nunim postojanje takvog modela.

injenica da se paranormalno ne moe objasniti aktualnim znanstvenim pogledom na svijet tek je jedan od razloga to ono ostaje u velikoj mjeri kontroverzno. Drugi je razlog da je paranormalno djelovanje esto vrlo teko tono odrediti u laboratoriju to je mnoge znanstvenike navelo na zakljuak da ono stoga ne postoji. Ovu oiglednu neuhvatlji-vost takoer emo razmotriti u knjizi.

jo jedan, vrlo vaan razlog lei u injenici da znanost, suprotno onome to su mnogi od nas skloni vjerovati, nije bez predrasuda. Prvi

puta sam se u to uvjerio prije mnogo godina, kada sam jednog poznatog fiziara upitao to misli o odreenom parapsiholokorn pokusu. Fiziar (koji je bio poznat kao skeptik kada se govori o paranormalnim pojavama) pogledao me, i s neupitnim autoritetom odgovorio da rezultati "ne otkrivaju dokaze ama ba nikakvog paranormalnog djelovanja." U tom trenutku jo nisam vidio rezultate, no budui da sam potovao fizia-revu inteligenciju i ugled, bez dvojbe sam prihvatio njegovu prosudbu. Kada sam kasnije sam ispitao rezultate, bio sam zapanjen otkriem da je pokus dao vrlo oigledne dokaze paranormalne sposobnosti. Tada sam shvatio da ak i vrlo poznati fiziari mogu imati predrasude i manjak razumijevanja.

Na nesreu, takva se situacija esto susree u istraivanjima paranormalnog. U nedavno objavljenom lanku u asopisu American Psychologist Irvin L. Child, psiholog sa Yalea, istraio je na koji se nain znanstveni establiment odnosi prema dobro poznatim istraivanjima snova i vanosjetilne percepcije, provedenima u Medicinskom centru Maimonides (Maimonides Medical Center) u Brooklynu, New York.

Unato vrstim dokazima u prilog vanosjetilnoj percepciji dobivenima u tim pokusima, Child je otkrio da je znanstvena zajednica gotovo u potpunosti ignorirala njihov rad. Jo vie uznemiruje injenica to je u svega nekoliko znanstvenih asopisa koji su se udostojali objaviti komentare pokusa otkrio da su istraivanja tako "grubo iskrivljena" da je njihova vanost u cijelosti umanjena.

Kako je to mogue? Razlog treba potraiti u injenici da znanost nije uvijek onoliko objektivna koliko bismo eljeli vjerovati. Na znanstvenike gledamo s prilino strahopotovanja, i kada nam neto kau, uvjereni smo da to mora biti istina. Zaboravljamo da su i oni samo ljudi, te da su, naalost, podloni istim vjerskim, filozofskim i kulturnim predrasudama kao i svi drugi zato to - kako e ova knjiga pokazati -postoji mnotvo dokaza da svemir obuhvaa mnogo vie od onoga to dananji pogled na svijet doputa.

Meutim, zbog ega se znanost toliko opire upravo paranormal-nom? To je tee pitanje. Komentirajui otpor koji je doivio, usmjeren prema njegovim neortodoksnim pogledima na zdravlje, kirurg dr. Ber-nie S. Siegel sa Yalea, autor bestselera Love, Medicine, and Miracles (Ljubav, medicina i uda), tvrdi da je razlog tome ovisnost ljudi o vlastitim miljenjima. Siegel zakljuuje da se zbog loga ovjek ponaa kao ovisnik kada mu pokuate promijeniti miljenje.

ini se da u Siegelovoj primjedbi ima mnogo istine, i da je to vjerojatno razlog to je vrlo velik broj najveih civilizacijskih uvida i dostignua u poetku bio doekan s tako strastvenim poricanjem. Mi jesmo ovisni o svojim miljenjima, i mi se zaista ponaamo kao ovisnici kada nas neto eli otrgnuti od opijuma vlastitih dogmi. A budui da je zapadna znanost nekoliko stoljea posvetila poricanju paranormalnog, teko da e se olako odrei svoje ovisnosti.

Osobno sam imao sree. Oduvijek sam znao da je svijet, vie nego to se openito prihvaa. Odrastao sam u obitelji medija, i od rane sam dobi iz prve ruke svjedoio mnogim pojavama o kojima e biti govora u ovoj knjizi. Povremeno, kada e to biti doprinos temi o kojoj se raspravlja, obratit u se na neko od vlastitih iskustava. Iako ih se moe promatrati iskljuivo kao na anegdotalni dokaz, meni su pruila najuvjerljivije dokaze da ivimo u svijetu koji tek pokuavamo pojmiti, te ih stoga ukljuujem, zbog uvida koji nude.

Konano, budui da je holografski koncept jo uvijek uvelike ideja u nastajanju, i mozaik vrlo razliitih toki gledita i dokaza, neki su vodili rasprave o tome da ga se ne treba nazivati modelom ili teorijom sve dok se te, prilino razliite toke gledita ne uklope u jedinstvenu teoriju. Kao rezultat toga, neki istraivai svoje ideje nazivaju holograf-ska paradigma, dok drugi preferiraju holografsku analogiju, holografsku metaforu, i tako dalje. U ovoj sam knjizi radi raznolikosti koristio sve te izraze, ukljuujui holografski model i holografsku teoriju, no nemojte misliti da time impliciram da je holografska ideja dosegla status modela ili teorije u najstroem znaenju ovih izraza.

Takoer, vano je napomenuti da, premda su Bohm i Pribram zaetnici holografske ideje, oni se ne slau sa svim gleditima i zakljucima iznesemma u ovoj knjizi. Ovo je, naime, knjiga koja se ne bavi iskljuivo Bohmovim i Pribramovim teorijama, nego i zamislima i zakljucima brojnih drugih istraivaa na koje je holografska ideja utjecala, ali koji su je tumaili na vlastite, ponekad kontraverzne naine.

U knjizi se razmatraju i razliite ideje kvantne fizike - grane fizike koja prouava subatomske estice (elektrone, protone, i tako dalje). Budui da sam o ovoj temi i ranije pisao, svjestan sam da su mnogi ljudi prestraeni pojmom kvantna fizika, i da se boje da nee razumjeti njezine koncepte. Iskustvo me pouilo da ak i oni koji ne znaju matematiku mogu razumjeti vrste ideja iz fizike kojih se dotiem u ovoj knjizi. Nije vam potrebno ak ni znanstveno zalee. Ako sluajno bacite pogled na neku stranicu i naiete na znanstveni izraz koji ne poznajete, dovoljan

vam je otvoreni um. Broj takvih izraza sveo sam na minimum, a na mjestima gdje ih je potrebno upotrijebiti, uvijek ih objanjavam prije no to nastavim s tekstom.

Neka vas, stoga, ne bude strah. Vjerujem da ete, jednom kada prevladate svoj "strah od vode", otkriti da u neobinim i fascinantnim zamislima kvantne fizike plivate bolje no to ste mislili. Vjerujem da ete otkriti i da bi promiljanje o nekima od ovih zamisli moglo ak promijeniti va pogled na svijet. S tom skromnom eljom nudim vam ovu knjigu.

PRVI DIO

UDESAN NOVI POGLED NA STVARNOST

Sagledajte istinu kao malo dijete i pripremite se odrei svih unaprijed donesenih zakljuaka, ponizno poi kamo god i do kojih god granica vas priroda odvede. U suprotnom neete nauiti nita.

-T.H.Huxley

1

Mozak kao Hologram Ne radi se o tome da je svijet pojavnosti pogrean; ne radi se o tome da tamo vani, na jednoj razini stvarnosti ne postoje predmeti. Radi se o tome da ako prodrete kroz svemir i pogledate ga kroz prizmu holografskog modela, stiete do drukijeg pogleda, drukije stvarnosti. A ta druga stvarnost moe objasniti stvari koje su do sada bile znanstveno neobjanjive: paronormalne pojave, sinkronicitete, oigledno znaajna podudaranja dogaaja.

Karl Pribram u intervjuu za Psychology Today

Zagonetka koja je u samom poetku navela Pribrama na put prema formulaciji svojeg holografskog modela bilo je pitanje kako i gdje je u mozgu pohranjeno sjeanje. Ranih etrdesetih godina dvadesetog stoljea, kada ga je poela zaokupljati ova tajna, openito se smatralo da su sjeanja smjetena u mozgu. Prevladavalo je uvjerenje da je svako sjeanje koje osoba ima, kao to su sjeanja vaeg zadnjeg susreta s bakom, ili sjeanje mirisa gardenije koju ste pomirisali kada ste imali esnaest godina, smjeteno negdje u stanicama mozga. Takvi tragovi sjeanja nazvani su engrami i premda nitko nije znao od ega je engram napravljen - je li to neuron ili moda ak posebna vrsta molekule - veina znanstvenika bila je uvjerena kako je samo pitanje vremena kada e se to otkriti.

Za tu uvjerenost bilo je razloga. Istraivanja koja je dvadesetih godina dvadesetog stoljea proveo kanadski neurokirurg Wilder Penfield pruila su uvjerljive dokaze da odreena sjeanja ipak jesu pohranjena na odreenim mjestima u mozgu. Jedna od najneobinijih znaajki mozga jest da sam mozak bol ne osjea neposredno. Dok god su tjeme i lubanja umrtvljeni lokalnim anestetikom, operacija mozga moe se izvesti na osobi dok je ova pri punoj svijesti a da ona pritom ne osjea nikakvu bol.

U nizu prekretnikih pokusa Penfield je tu injenicu iskoristio sebi u prilog. Dok je operirao mozgove epileptiara elektriki bi pobuivao razliita podruja njihovih modanih stanica. Na svoje iznenaenje, prilikom stimulacije temporalnih renjeva (podruja mozga iza sljepooice) jednog svog potpuno svjesnog pacijenta otkrio je da pacijenti ponovno proivljavaju vrlo iva i detaljna sjeanja iz prolih razdoblja svog ivota. Jedan je ovjek iznenada ponovno proivio razgovor koji je vodio sa svojim prijateljima u Junoj Africi; djeak je uo svoju majku kako razgovara na telefon i nakon nekoliko dodira Penfieldove elektrode mogao je ponoviti itav njezin razgovor; ena se nala u svojoj kuhinji i mogla je uti svog sina kako se igra pred kuom. ak i kada je Penfield pokuao zavarati svoje pacijente rekavi im da pobuuje druga podruja kada to nije inio, otkrio je da dodirivanjem iste toke uvijek pobuuje isto sjeanje.

U svojoj knjizi The Mystery of the Mind (Tajna uma) objavljenoj 1975. godine, nedugo pred smrt, napisao je: "Odmah je bilo oito da to nisu snovi. To su bile elektrike aktivacije pravilnog zapisa svijesti, zapisa koji je pohranjen tijekom pacijentovih ranijih iskustava. Pacijent je kao u filmskom 'flashbacku' 'ponovno proivio' sve ono ega je bio svjestan u Tom ranijem razdoblju."

Penfield je na temelju svojih istraivanja zakljuio da je sve to smo ikada iskusili zapisano u naem mozgu - od lica svakog pojedinog stranca koje smo letimino pogledali u guvi do svake paukove mree u koju smo se zagledali kao dijete. Logika mu je govorila da je to razlog zbog kojeg su pri njegovom uzorkovanju neprestano izranjala sjeanja na toliko mnogo nevanih dogaaja. Ako je nae sjeanje potpuni zapis ak i najobinijih, svakodnevnih iskustava, tada je razumno pretpostaviti da e nasumino posezanje u takvu glomaznu kroniku proizvesti vrlo mnogo nevanih podataka.

Kao mladi specijalizant neurokirurgije, Pribram nije imao razloga sumnjati u Penfieldovu teoriju engrama. Meutim, tada se dogodilo neto to je zauvijek promijenilo njegovo miljenje. Godine 1946. otiao je raditi s velikim neuropsihologom Karlom Lashleyjem u Yerkes labora-torij biologije primata, koji se tada nalazio u Orange Parku na Floridi, Lashley je vie od trideset godina bio u stalnoj potrazi za neshvatljivim mehanizmima odgovornima za sjeanje, i tamo je Pribram mogao iz prve ruke svjedoiti plodovima Lashleyjevih napora. Zapanjujue je bilo to da Lashley ne samo da nije uspio pronai bilo kakav dokaz postojanja engrama, nego je, tovie, izgledalo da njegovo istraivanje kopa jamu pod svim Penfieldovim otkriima.

Ono to je Lashley napravio bilo je uvjebavanje takora da izvode raznolike zadatke, na primjer da tre kroz labirint. Potom je kirurki odstranio razliite dijelove njihovih mozgova i ponovno ih ispitao. Cilj mu je doslovno bio da izree dijelove takorskih mozgova koji sadre sjeanje njihove sposobnosti tranja kroz labirint. Na svoje iznenaenje, otkrio je da bez obzira koji dio njihovih mozgova izree, ne moe izbrisati njihova sjeanja. esto su motorike sposobnosti takora bile oteene tako da su nespretno teturali kroz labirint, ali ak i kada su veliki dijelovi njihovih mozgova bili odstranjeni, njihova sjeanja uporno su ostajala nedirnuta.

Za Pribrama su to bila nevjerojatna otkria. Ako su sjeanja pohranjena na odreenim mjestima u mozgu slino kao to su knjige pohranjene na odreenim mjestima na policama knjinice, zato Lashleyjeve kirurke akrobacije nisu imale nikakav uinak na njih? Pribramu se i da je jedini odgovor na to pitanje taj da sjeanja nisu smjetena na odreenim mjestima u mozgu, nego su na neki nain razastrta ili raspodijeljena kroz cijeli mozak. Tekoa je bila u tome to nije poznavao nikakav mehanizam ili proces koji bi mogao razjasniti takvo stanje stvari.

Lashley je bio jo manje siguran, te je kasnije napisao: Ponekad, pri pregledavanju dokaza o smjetaju sjeanja, osjeam da se kao nuan namee zakljuak da uenje jednostavno uope nije mogue. Svejedno, usprkos takvim dokazima protiv, ponekad zaista dolazi do uenja... Godine 1948. Pribramu su ponudili mjesto na Yaleu, a prije odlaska pomogao je u izradi pismenih zapisa o trideset godina Lashleyjeva monumentalnog istraivanja.

Proboj

Pribram je na Yaleu i dalje razmiljao o ideji da su sjeanja raspodijeljena kroz mozak, i to je vie razmiljao o tome, bio je sve vie uvjeren da je doista tako. Naposljetku, pacijenti kojima su zbog medicinskih razloga odstranjeni dijelovi mozga nikada nisu patili od gubitka odreenih sjeanja. Odstranjenje velikog dijela mozga moglo je prouzroiti da cjelokupno pacijentovo sjeanje postane mutno, no nitko se nikada sa operacije nije vratio sa selektivnim gubitkom pamenja. Slino tome, pojedinci koji su zadobili ozljede glave u prometnim nezgodama i drugim nesreama nikada nisu zaboravili pola svoje obitelji ili pola romana koji su bili proitali. ak ni odstranjivanje dijelova temporalnih renjeva, podruje

mozga koje je odigralo tako istaknutu ulogu u Penfieldovom istraivanju, nije stvorilo nikakve rupe u pamenju osobe.

Pribramovo uvjerenje dodatno je uvrstila njegova nemogunost -ali i drugih istraivaa - da ponove Penfieldova otkria pobuujui mozgove pacijenata koji nisu epileptiari. ak ni sam Penfield kod pacijenata koji nisu bolovali od epilepsije nije uspio ponoviti svoje rezultate.

Unato sve veem broju dokaza o tome da su sjeanja raspodijeljena, Pribram jo uvijek nije znao kako bi mozak mogao izvesti takav, naizgled udesan pothvat. Tada ga je - sredinom ezdesetih godina dvadesetog stoljea - lanak objavljen u asopisu Scientific American, koji je opisivao prvu konstrukciju holograma, pogodio kao munja. Ne samo da je koncepcija holografije bila sjajna, nego je, tovie, ponudila rjeenje zagonetke s kojom se muio.

Da bismo lake razumjeli zato je Pribram bio tako uzbuen, moramo saznati neto vie o hologramima. Ono to omoguava, izmeu ostalog, holografiju jest pojava poznata kao interferencija. Interferencija je ukrteni uzorak koji se pojavljuje kada se dva ili vie valova, kao to su valovi vode, uzmijeaju jedan kroz drugoga. Na primjer, kamen baen u jezero proizvest e niz koncentrinih valova koji se iri prema van. Ako bacite dva kamena u jezero, dobit ete dva skupa valova koji se ire i prolaze jedan kroz drugi. Sloeni raspored kresta i dolova koji je rezultat takvih sudara poznat je kao interferencijski uzorak.

Svaka pojava nalik valu moe stvoriti interferencijski uzorak, ukljuujui svjetlosne i radio-valove. Budui da je laserska svjetlost izuzetno ist, koherentan oblik svjetlosti, osobito je pogodna za stvaranje inter-ferencijskih uzoraka. Ona, u biti, osigurava savreni kamen i savreno jezero. Rezultat toga je da hologrami kakve danas poznajemo nisu bili mogui sve do izuma lasera.

Hologram nastaje kada se jedna laserska zraka rascijepi na dvije zasebne. Prva zraka se odbija od predmeta fotografiranja. Tada se drugoj zraci doputa da se sudari s reflektiranom svjetlou prve. Kada se to dogodi, one stvaraju interferencijski uzorak koji se potom snima na komad filma (vidi sliku 1).

Golom oku slika na filmu uope ne slii fotografiranom predmetu. tovie, pomalo slii na koncenirine prstene koji se oblikuju kada se pregrt kamenia baci u jezero (vidi sliku 2). Meutim, im druga laserska zraka (ili u nekim sluajevima samo sjajan izvor svjetlosti) proe kroz film, pojavi se trodimenzionalna slika izvornog predmeta. Trodi-

menzionalnost takvih slika esto zna biti zastraujue uvjerljiva. U stvari, moete hodati oko holografske projekcije i promatrati je iz razliitih kutova, jednako kao to biste promatrali i pravi predmet. Meutim, ukoliko ispruite ruku i pokuate ju dodirnuti, vaa e ruka proi ravno kroz nju i otkrit ete da tamo u stvari nema niega (vidi sliku 3).

ZRCALO CJEPA ZRAKA

ZRCALO

RASIPNA LEA

HOLOGRAFSKA PLOA

LASER

RASIPANJE

SLIKA 1; Hologram nastaje kada se jedna laserska zraka rascijepi na dvije zasebne. Prva zraka se odbije od fotografiranog predmeta - u ovom sluaju jabuke. Tada se drugoj zraci dopusti da se sudari s reflektiranom svjetlou prve, a interferencijski uzorak nastao kao posljedica toga snima se na film.

Trodimenzionalnost nije jedini udesni aspekt holograma. Ako se komad holografskog filma, koji sadri jabuku, preree napola i tada osvijetli laserom otkrit e se da svaka polovica jo uvijek sadri itavu sliku jabuke! ak i kada se polovice prepolove nekoliko puta, cijela se jabuka jo uvijek moe rekonstruirati iz svakog malog komada filma ( iako e slike, to su komadi filma manji, postajati sve mutnije). Za razliku od obinih fotografija, svaki mali fragment holografskog filma sadri sve informacije zapisane u cjelini (vidi sliku 4).

SLIKA 2: Komad holografskog filma sadri kodiranu sliku. Golom oku slika na filmu nimalo ne slii fotografiranom predmetu i sastavljena je od nepravilnih mrekanja poznatih kao interferencijski uzorci. Meutim, kada se film osvijetli drugim laserom, ponovno se pojavljuje slika izvornog predmeta.

SLIKA 3: Trodimenzionalna slika holograma esto je tako zastraujue uvjerljiva da moete doslovno hodati oko nje i promatrati je iz razliitih kutova. Meutim, ako ispruite ruku i pokuate ju dotaknuti, vaa e ruka proi ravno kroz nju. ('Razodjevena Celeste.' Holografski stenogram Petera Claudiusa iz 1978. godine Fotografirao Brad Cantos, zbirka Muzeja hofografije. Upotrijebljeno uz doputenje.)

Treba spomenuti da je ovo zapanjujue svojstvo zajedniko iskljuivo holografskim filmovima ije slike nisu vidljive golom oku. Ako kupite holografski film (ili predmet koji sadri holografski film) u trgovini i bez ikakve posebne vrste osvjetljenja moete vidjeti trodimenzionalnu sliku, ne reite ga na pola. Dobit ete samo komade originalne slike. Upravo je to bila osobina koja je toliko uzbudila Pribrama, i koja je napokon ponudila objanjenje naina na koji se sjeanja mogu raspodijeliti, a ne smjestili u odreenom dijelu mozga. Ako svaki komadi holografskog filma sadri sve potrebne informacije za stvaranje cjelovite slike, tada se inilo jednako moguim da svaki dio mozga sadri sve informacije potrebne da se prizove cjelokupno sjeanje.

SLIKA 4: Za razliku od obinih fotografija svaki komad holografskog filma sadri sve informacije o cjelini. Stoga, ako se tipografska ploa razlomi, svaki komad se jo uvijek moe iskoristiti za rekonstrukciju cijele slike.

I vid je holografski

Sjeanje nije jedina stvar koju mozak moe holografski obraditi. Drugo Lashleyjevo otkrie odnosilo se na to da su centri vida u mozgu takoer iznenaujue otporni na kirurko izrezivanje. ak i nakon odstranjivanja do 90% vizualnog korteksa (dijela mozga koji prima i tumai ono to oko vidi) takora otkrio je da jo uvijek moe izvoditi zadatke koji zahtijevaju sloene vizualne sposobnosti. Slino tome, istraivanje koje je proveo Pribram pokazalo je da se i do 98% optikih ivaca make moe odrezati a da se ozbiljno ne oteti njezina sposobnost izvoenja sloenih vizualnih zadataka.

To je neto slino kao kada bismo vjerovali da bi publika mogla uivati u filmskoj projekciji unato tome da je izrezano devedeset posto filmskog platna. Njegovi su se pokusi jo jedanput pretvorili u ozbiljan izazov uobiajenom razumijevanju funkcioniranja vida. Prema vodeoj teoriji tog vremena, postoji neposredna veza izmeu slike koju vidi oko i naina na koji se ta slika prikazuje u mozgu. Drugim rijeima, vjerovalo se da kada pogledamo na kvadrat, elektrina aktivnost u naem vizual nom korteksu takoer ima oblik kvadrata (vidi sliku 5).

Premda se inilo da su istraivanja kao to je Lashleyjevo zadala smrtni udarac toj ideji, Pribram nije bio zadovoljan. Dok je bio na Yaleu, osmislio je niz pokusa kako bi rijeio to pitanje, i sljedeih sedam godina proveo paljivo mjerei elektrinu aktivnost u mozgovima majmuna dok bi izvodili razliite vizualne zadatke. Otkrio je ne samo da takva neposredna veza ne postoji, nego da ne postoji ni prepoznatljivi uzorak redoslijeda okidanja elektrinih elektroda. O svojim je otkriima napisao: "Ovi eksperimentalni rezultati nespojivi su s gleditem da se slika nalik fotografiji projicira na povrinu korteksa"

SLIKA 5: Teoretiari vida nekada su vjerovali da postoji neposredna veza izmeu slike koju vidi oko i slike prikazane u mozgu. Pribram je otkrio da to nije tono.

Jo jednom je otpornost koju je vizualni korteks pokazao na kirurko izrezivanje dala naslutiti da je, poput memorije, vid takoer raspodijeljen, i nakon to je Pribram saznao za holografiju, poeo se pitati je li i on holografski. I doista se inilo da hologramska priroda cjeline u svakom dijelu objanjava injenicu da se toliko mnogo vizualnog korteksa moe odstraniti bez da se utjee na sposobnost izvoenja vizualnih zadataka. Da mozak obraduje slike uz pomo neke vrste unutarnjeg holograma ak bi i vrlo mali dio holograma jo uvijek mogao rekonstruirati cjelinu onoga to oi vide. Takoer je objasnio nepostojanje bilo kakve neposredne veze izmeu vanjskog svijeta i modane elektrike aktivnosti. I opet, da mozak za obradu vitalnih informacija koristi holografska naela, izmeu elektrike aktivnosti i vienih slika neposredna veza ne bi postojala nita vie nego izmeu besmislenog mrekanja interferencijskih uzoraka na komadu holografskog filma i slike kodirane na filmu.

Jedino pitanje koje je preostalo glasilo je - koju bi, valu slinu, pojavu mozak mogao koristiti za stvaranje takvih unutarnjih holograma. im je Pribram razmotrio ovo pitanje dosjetio se mogueg odgovora. Bilo je poznato da se elektrine komunikacije koje se odvijaju izmeu ivanih stanica mozga, ili neurona, ne dogaaju same. Neuroni poput malih stabala imaju grane, i kada elektrina poruka stigne do kraja neke od tih grana, izrai se prema van kao to to ini vali na rubu jezera. Budui da su neuroni vrlo gusto zbijeni, oni ire valie elektrine struje - to je takoer valolika pojava - koji se neprestano meusobno ukrtaju. Kada se Pribram toga sjetio, shvatio je da neuroni sasvim sigurno stvaraju gotovo beskonaan kaleidoskopski niz interferencijskih uzoraka, a oni bi pak mogli biti to to mozgu daje njegova holografska svojstva. "Hologram je svo vrijeme ondje bio prisutan, u valnoj prirodi modano stanine povezanosti." - primijetio je Pribram, "jednostavno nismo bili dovoljno domiljati da to uvidimo."

Druge z a g o n e t k e koje je razrijeio holografski mode l m o z g a

Pribram je svoj prvi lanak o moguoj holografskoj prirodi mozga objavio 1966. godine, a tijekom sljedeih nekoliko godina nastavio je proirivati i usavravati svoje zamisli. Kada je to uinio, i kada su drugi istraivai saznali za njegovu teoriju, brzo se uvidjelo da raspodijeljena

priroda sjeanja i vida nije jedina neurofizioloka zagonetka koju holo-grafski model moe objasniti.

GOLEMOST NAEG SJEANJA

Holografija objanjava i na koji nain na mozak moe pohraniti toliko mnogo sjeanja u tako malo prostora. Briljantni fiziar i matematiar roen u Maarskoj, John von Neumann, jednom je izraunao da tijekom prosjenog ljudskog ivota mozak pohrani oko 2,8 x 1020 (280.000.000.000.000.000.000) bitova informacija. To je zaprepaujua koliina informacija i istraivai mozga dugo su se muili ne bi li iznali mehanizam koji objanjava takav golemi potencijal.

Zanimljivo je da i hologrami posjeduju fantastian kapacitet za pohranu informacija. Mijenjanjem kuta pod kojim dva lasera pogaaju komad fotografskog filma na istoj je povrini mogue snimiti mnogo razliitih slika. Svaka tako snimljena slika moe se jednostavno dobiti osvjetljivanjem filma laserskom zrakom koja pada pod istim kutom kao i prve dvije. Koritenjem te metode znanstvenici su izraunali da jedan kvadratni in filma moe primiti informacija koliko sadri pedeset Biblija!

SPOSOBNOST I DA SE PRISJEAMO I DA ZABORAVLJAMO

Komadi holografskog filma koji sadre vie slika, kao to su oni gore opisani, takoer pruaju nov nain razumijevanja nae sposobnosti i da se sjeamo i da zaboravljamo. Kada se takav komad filma izloi laserskoj zraci i ljulja naprijed-natrag, razliite slike koje sadri pojavljuju se i nestaju u svjetlucavom nizu. Pretpostavljalo se da je naa sposobnost prisjeanja analogna osvjetljavanju takvog komada filma laserskom zrakom i prizivanju odreene slike. Slino tome, kada se ne moemo neega prisjetiti, to je vjerojatno nalik osvjetljavanju filma s vie slika razliitim zrakama, no bez uspjeha da se pronae pravi kut kako bi se prizvala slika/sjeanje koju/e traimo.

ASOCIJATIVNO PRISJEANJE

U Proustovom Putu k Swannu gutljaj aja i zalogaj malog kolaa u obliku nazubljene koljke poznatog kao petite madeleine prouzroili su da se pripovjeda iznenada nae preplavljen sjeanjima iz svoje prolo-

sti. Isprva je zbunjen, no onda se, polako, uz mnogo truda, prisjea da mu je njegova teta - kada je bio djeai - obiavala davati aj i kolaie madeleine. To je bila asocijacija koja je potakla njegova sjeanja. Svi smo imali slina iskustva - miris odreene hrane dok se kuha ili pogled na neki davno zaboravljeni predmet koji iznenada prizovu neki prizor iz nae prolosti.

Holografska ideja nudi jo jednu analogiju za asocijativne tendencije sjeanja to je opisano jo jednom tehnikom holografskog snimanja. Kod te se tehnike prvo svjetlost jedne laserske zrake istovremeno odbija od dva predmeta, recimo naslonjaa i lule. Svjetlost odbijena od oba predmeta tada se sudari, a interferencijski uzorak koji je rezultat tog sudara snimi se na film. Tada, kad god se naslonja osvijetli laserskom svjetlou a svjetlost koja se reflektirala od naslonjaa proe kroz film, pojavit e se slika lule. U obrnutom sluaju, kad god se isto to uini s lulom, pojavi se hologram naslonjaa. Dakle, ako na mozak funkcionira po holografskim naelima, slian proces moe biti odgovoran za nain na koji odreeni predmeti prizivaju odreena sjeanja iz nae prolosti.

SPOSOBNOST DA PREPOZNAJEMO POZNATE STVARI

Moda vam se na prvi pogled naa sposobnost da prepoznajemo poznate stvari ne ini osobito neobinom, no strunjaci koji se bave istraivanjem mozga davno su uvidjeli da je to poprilino sloena sposobnost. Na primjer, potpuna sigurnost koju osjeamo kada u guvi, meu nekoliko stotina ljudi, primijetimo poznato lice nije samo subjektivan osjeaj; ini se da je ona rezultat izuzetno brzog i pouzdanog oblika obrade informacija u naem mozgu.

U lanku iz 1970. godine, objavljenom u britanskom znanstvenom asopisu Nature, fiziar Pieter van Heerden iznio je pretpostavku da vrsta holografije poznala kao holografija prepoznavanja prua nain za razumijevanje ove sposobnosti.* U holografiji prepoznavanja holografska slika predmeta snimljena je na uobiajeni nain, izuzev to se laserska zraka, prije no to je se pusti da udari u neizloeni film, odbija od posebne vrste zrcala poznatog kao zrcalo za fokusiranje. Kada se drugi predmet, slian ali ne i potpuno jednak prvom, okupa laserskom svjetlou, i

*Van Heerden, istraiva u laboratoriju Polaroid Resarch Laboratories u Camhridgeu. Massachusetts, 1963. godine iznio je svoju vlastitu verziju holografske teorije sjeanja, no njegov je rad proao relativno nezapaen.

svjetlo se od ogledala odbije na prethodno razvijeni film, na njemu e se pojaviti sjajna toka svjetlosti. to je sjajnija i otrija toka svjetlosti, to je vei stupanj slinosti izmeu prvog i drugog predmeta. Ako su dva pred meta potpuno razliita, nee se pojaviti nikakva toka svjetlosti. Kada se iza holografskog filma postavi foto-elija osjetljiva na svjetlost, takav sustav moe se koristiti za mehaniko prepoznavanje.

Slina tehnika, poznata kao interferencijska holografija, takoer moe objasniti nau sposobnost prepoznavanja i poznatih i nepoznatih znaajki slike, kao to je, na primjer, lice nekoga koga nismo vidjeli mnogo godina. U toj tehnici predmet se promatra kroz komad holografskog filma koji sadri njegovu sliku. Kada se to uini, svaka znaajka predmeta koja se promijenila od kada je slika prvotno snimljena reflektirat e svjetlost drukije. Osoba koja gleda kroz film trenutano saznaje je li se objekt promijenio ili je ostao isti. Tehnika je vrlo osjetljiva da se odmah pokazuje ak i pritisak prsta na komad granita. Taj proces pronaao je primjenu u industriji ispitivanja materijala.

FOTOGRAFSKO PAMENJE

Godine 1972. Daniel Pollen i Michael Tractenberg sa Harvarda, koji su se bavili istraivanjem vida, iznijeli su pretpostavku da se fotografsko pamenje (poznato i kao eidetiko pamenje) koje se primjeuje kod nekih ljudi moe objasniti holografskom teorijom mozga. Pojedinci koji imaju fotografsko pamenje obino e odvojiti nekoliko trenutaka da pomno pregledaju prizor koji ele upamtiti. Kada poele ponovno pogledati isti prizor, oni 'projiciraju' njegovu mentalnu sliku, bilo zatvorenih oiju, bilo zurei u prazan zid ili ekran. U istraivanju koje je provedeno na jednom takvom pojedincu, harvardskoj profesorici povijesti umjetnosti po imenu Elisabeth, Pollen i Tractenberg otkrili su da su njezine projicirane mentalne slike bile toliko stvarne da su se, kada je itala mentalnu projekciju stranice Goetheova Fausta, njezine oi pomicale kao da je itala stvarnu stranicu.

Uz konstataciju da slika pohranjena u fragmentu holografskog filma postaje sve mutnija to je fragment manji, Pollen i Tractenberg sugeriraju da takvi pojedinci posjeduju ivlja sjeanja zato to na neki nain imaju pristup vrlo velikim podrujima svojih holograma sjeanja. Suprotno tome, veina nas vjerojatno posjeduje sjeanja koja su mnogo manje iva stoga to je na pristup ogranien na manja podruja holograma sjeanja.

PRIJENOS USVOJENIH VJETINA

Pribram smatra da holografski model baca svjetlo i na nau sposobnost da usvojene vjetine prenosimo iz jednog dijela svoga tijela u drugi. Dok sjedite i itate ovu knjigu, zastanite trenutak i ispiite u zraku lijevim laktom svoje ruke svoje ime. Vjerojatno ete otkriti da je to relativno lako uinili, a opet, sva je prilika da to niste uinili nikada prije. Moda vam se to ne ini bog zna kakvom sposobnou, no u klasinom pogledu, prema kojem su razliita podruja u mozgu (kao to je, na primjer, podruje koje upravlja pokretima lakta) sposobna izvoditi zadatke iskljuivo nakon to se uenjem kroz ponavljanje stvore odgovarajue ivane veze izmeu modanih stanica, ovo predstavlja pravu zagonetku. Pribram istie da bi problem bio mnogo lake obradiv kada bi mozak sva svoja sjeanja, ukljuujui ona usvojenih vjetina kao to je pisanje, pretvarao u jezik interferirajuih valnih obrazaca. Takav mozak bio bi mnogo fleksibilniji, a pohranjene informacije mogao bi prebacivati na sve strane istom lakoom kojom vjet pijanist transponira pjesmu iz jednog muzikog kljua u drugi.

Ista ta fleksibilnost mogla bi pruiti objanjenje za nau sposobnost da prepoznamo poznato lice bez obzira na kut pod kojim ga gledamo. tovie, jednom kada je mozak zapamtio lice (ili neki drugi predmet ili prizor) i pretvorio ga u jezik valnih obrazaca, moe, u odreenom smislu, okretati taj unutarnji hologram i ispitati ga iz koje god perspektive eli.

OSJETI FANTOMSKIH UDOVA I NAIN NA KOJI GRADIMO VANJSKI SVIJET

Veina nas svjesna je da su nai osjeaji ljubavi, gladi, ljutnje, i slini, unutarnje stvarnosti, a da su zvuk svirke orkestra, toplina sunca, miris kruha u pei, i tako dalje, vanjske stvarnosti. Meutim, nain na koji nam na mozak omoguava da razlikujemo to dvoje nije posve jasan. Na primjer, Pribram istie da se, kada pogledamo neku osobu, njezina slika, u stvari, nalazi na povrini naih onih mrenica. Pa ipak, mi osobu ne percipiramo kao da je na naoj mrenici. Percipiramo ju kao da se nalazi u vanjskom svijetu. Slino tome, kada se udarimo u noni prst, iskusimo bol u svom nonom prstu. Kako, dakle, na mozak moe izvoditi mnotvo neurofiziolokih procesa od kojih su svi unutranji te se manifestiraju kao nae iskustvo, i zavarati nas da mislimo da su neka iskustva unutarnja, a neka smjetena izvan granica nae sive tvari?

Stvaranje iluzije da se objekti nalaze tamo gdje se u stvari ne nalaze temeljna je znaajka holograma. Kao to smo ve spomenuli, kada gledate na hologram, on izgleda kao da se protee u prostoru, meutim ako proete rukom kroza nj, otkrit ete da tamo nema niega. Unato svemu to vam vai osjeti govore, nijedan ureaj na mjestu gdje se ini da se nalazi hologram nee detektirati prisutnost bilo kakve neobine energije ili tvari. Razlog tome lei u injenici da je hologram virtualna slika, slika za koju se ini da se nalazi tamo gdje se ne nalazi, i koja se u prostoru ne protee nita vie nego trodimenzionalna slika vas samih koju vidite kada pogledate u ogledalo. Upravo kao to se slika u ogledalu nalazi na posrebrenju na stranjoj povrini ogledala, tako je i stvarni poloaj holograma uvijek na fotografskoj emulziji na povrini filma koji ga snima.

Daljnji dokazi koji govore u prilog sposobnosti mozga da nas zavara kako bismo mislili da su unutarnji procesi smjeteni izvan tijela dolaze od dobitnika Nobelove nagrade, fiziologa Georga von Bekesyja. U nizu pokusa koje je izveo krajem ezdesetih godina dvadesetog stoljea Beke-sy je na koljena ispitanika povezanih oiju postavio vibratore. Potom je mijenjao brzine kojima su ureaji vibrirali. Pomou tog postupka otkrio je da svoje ispitanike moe navesti da iskuse osjeaj da izvor vibracije skae s jednog koljena na drugo. Otkrio je da svoje ispitanike ak moe navesti da osjete kako je izvor vibracije u prostoru izmeu njihovih koljena. Ukratko, demonstrirao je da ljudi imaju sposobnost da toboe iskuse osjete na prostornim lokacijama, na kojima nemaju apsolutno nikakvih osjetilnih receptora.

Pribram vjeruje da je Bekesyjev rad u skladu s holografskim pogledom, te da dodatno osvjetljava nain na koji interferirajue valne fronte - ili, u Bekesyjevu sluaju, interferirajui izvori fizikih vibracija - omoguavaju mozgu da neka iskustva smjesti izvan fizikih granica tijela. Smatra da bi taj proces mogao ponuditi objanjenje i za fenomen fantomskih udova, odnosno osjeaj nekih ljudi kojima su amputirani udovi da im je ruka ili noga jo uvijek na mjestu. Oni u tim fantomskim nastavcima esto osjeaju jezivo stvarne greve, bolove i golicanja; moe biti da proivljavaju holografsko sjeanje na ud koje je jo uvijek zapisan u interferencijskim uzorcima u njihovim mozgovima.

Eksperimentalna potvrda holografskom m o z g u

Brojne slinosti izmeu mozga i holograma Pribramu su bile intrigan-tne, no znao je da je njegova teorija bezvrijedna ukoliko ju ne podupre vrim dokazima. Istraiva koji se pobrinuo za takve dokaze bio je biolog sa Sveuilita Indiana, Paul Pietsch. Zanimljivo je da je Pietsch u poetku gorljivo odbijao Pribramovu teoriju. Posebnu veliku skepsu gajio je prema Pribramovoj tvrdnji da se sjeanja ne nalaze na odreenom mjestu u mozgu.

Kako bi dokazao da je Pribram u krivu, osmislio je niz pokusa, a za pokusne ivotinje izabrao je dadevnjake. U ranijim istraivanjima bio je otkrio da mozak dadevnjaka moe odvojiti a da ga pritom ne ubije, i premda je dadevnjak kojem je izvaen mozak bio u stanju obamrlosti, im bi mu mozak bio vraen na mjesto, njegovo se ponaanje u potpunosti vratilo u normalu.

Pietsch je razmiljao da ako dadevnjakove hranidbene navike nisu ograniene na neko odreeno mjesto u mozgu, tada ne bi trebalo biti bitno kako je mozak poloen u njegovu glavu. No, ukoliko je ipak bitno, Pribramova teorija pala bi u vodu. Tada je okrenuo dadevnjakov mozak tako da su lijeva i desna hemisfera zamijenile mjesta, no na njegovo zaprepatenje, im se dadevnjak oporavio ubrzo je nastavio s uobiajenim nainom hranjenja.

Uzeo je drugog dadevnjaka i njegov mozak okrenuo naopake. Kada ga je vratio na mjesto, i on se poeo normalno hraniti. Kako je njegova frustracija bivala sve veom, odluio je pribjei drastinijim mjerama. U nizu od 700 operacija rezao je, prevrtao, mijeao, odsijecao pa ak i mljeo mozgove bespomonih pokusnih ivotinja, no uvijek kada bi ponovno vratio ono to je ostalo od njihovih mozgova, ponaanje dadevnjaka vratilo bi se uobiajenom.

Ova, kao i druga otkria pretvorila su Pietscha u pristau Pribramo-ve teorije, a ujedno su podigla dovoljno praine da njegovo istraivanje postane tema televizijske emisije 60 Minutes. Ovo iskustvo, kao i detaljne prikaze svojih eksperimenata, opisao je u svojoj pronicavoj knjizi Shu-fflebrain.

Matematiki jez ik holograma

Dok su teorije koje su omoguile razvoj holograma prvi put formulirane 1947. godine - zasluga je to Dennisa Gabora (koji je kasnije dobio Nobe-lovu nagradu za svoj rad) - potkraj ezdesetih i poetkom sedamdesetih godina Pribramova je teorija dobila jo uvjerljiviju eksperimentalnu po drku. Kada je Gabor prvotno osmislio ideju holografije nije razmiljao o laserima. Njegov je cilj bio usavriti elektronski mikroskop, u to vrijeme primitivan i nesavren ureaj. Njegov pristup bio je matematiki, a matematika koju je primijenio bio je izraun koji je otkrio Francuz iz osamnaestog stoljea po imenu Jean B. J. Fourier.

Pojednostavljeno reeno, ono to je Fourier razvio bio je matematiki nain pretvaranja bilo kojeg uzorka, bez obzira koliko sloenog, u jezik jednostavnih valova. Pokazao je i kako se ti valovi mogu pretvoriti natrag u izvorni uzorak. Drugim rijeima, ba kao to televizijska kamera sliku pretvara u elektromagnetske frekvencije, a televizijski prijemnik te frekvencije ponovno pretvara u izvornu sliku, Fourier je pokazao kako se slian proces moe izvesti matematiki. Jednadbe za konvertiranje slika u valne obrasce i obrnuto koje je razvio poznate su kao Fourierove transformacije.

Fourierove transformacije omoguile su Gaboru da sliku odreenog predmeta pretvori u maglu interferencijskih uzoraka na komadu holo-grafskog filma. Omoguile su mu i da osmisli metodu za pretvaranje tih interferencijskih uzoraka u sliku izvornog predmeta. Dakle, posebna cjelina u svakom dijelu holograma jedan je od nusproizvoda koji nastaju kada se slika ili uzorak prevedu u Fourierov jezik valnih obrazaca.

Potkraj ezdesetih i poetkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljea razliiti su se istraivai javili Pribramu i govorili mu da su otkrili dokaze kako sustav za vid funkcionira poput neke vrste analizatora frekvencija. Budui da je frekvencija mjera za broj titraja vala u sekundi, to je pruilo snanu potporu injenici da bi mozak mogao funkcionirati kao hologram.

Meutim, tek su 1979. godine neurofiziolozi s Berkeleyja, Russell i Karen DeValois doli do otkria koje je razrijeilo ovo pitanje. Istraivanje s kraja ezdesetih pokazalo je da je svaka modana stanica u vizualnom korteksu ugoena tako da odgovara na drukiji uzorak - neke modane stanice aktiviraju se kada oko vidi vodoravnu liniju, druge se aktiviraju kada vidi okomitu liniju, i tako dalje. Na temelju tog otkria brojni su znanstvenici zakljuili da mozak prima podatke od tih visoko

specijaliziranih stanica zvanih detektori oblija, i na neki ih nain meusobno usklauje kako bi nam pruio nau vizualnu percepciju svijeta.

Unato popularnosti ovog gledita, DeValoisovi su smatrali da je ono samo djelomino istinito. Kako bi provjerili svoju pretpostavku, primijenili su Fourierove jednadbe s ciljem da uzorke kotske karirane tkanine i ahovske ploe pretvore u jednostavne valne obrasce. Potom su ispitali kako modane stanice u vizualnom korteksu reagiraju na te nove slike u obliku valnih obrazaca. Otkrili su da modane stanice u vizualnom korteksu ne odgovaraju na izvorne uzorke nego na Fourierove prijevode uzoraka. Samo jedan zakljuak je bio mogu. Mozak za pretvaranje vizualnih slika u Fourierov jezik valnih obrazaca koristi Fourierovu matematiku - istu matematiku koju koristi holografija.

Otkrie DeValoisovih kasnije su potvrdili brojni drugi laboratoriji po cijelom svijetu, i premda ono nije pruilo apsolutni dokaz da je mozak hologram, Pribramu je to bilo dovoljno da ga uvjeri u ispravnost njegove teorije. Potaknut idejom da vizualni korteks ne reagira na uzorke nego na frekvencije razliitih valnih obrazaca, poeo je ponovno sagledavati ulogu frekvencije u drugim osjetilima.

P l e s a kao valni oblik

Meutim, vjerojatno je najneobiniji nalaz na koji je Pribram naiao bilo otkrie ruskog znanstvenika Nikolaija Bernsteina da se ak i nai fiziki pokreti mogu u mozgu kodirati u jezik Fourierovih valnih obrazaca. Tridesetih godina prolog stoljea Bernstein je dobrovoljce odjenuo u crne trikoe a na njihove laktove, koljena i druge zglobove nacrtao bijele toke. Potom ih je doveo ispred crne pozadine i snimao kamerom dok su izvodili razliite fizike aktivnosti kao to su ples, skakanje, udaranje i tipkanje.

Kada je razvio filmsku traku, na njoj su bile samo bijele toke koje su se u razliitim, sloenim i neprekinutim kretnjama kretale gore-dolje i preko ekrana (vidi sliku 6). Kako bi kvantificirao svoje nalaze, analizirao je razliite linije koje su toke iscrtale uz pomo Fourierovih jednadbi i pretvorio ih u jezik valnih obrazaca. Na svoje iznenaenje, otkrio je da valni obrasci sadre skrivene uzorke, a oni su mu omoguili da s tonou od dva i pol centimetra predvidi sljedee pokrete svojih ispitanika.

Kada je Pribram naiao na Bernsteinov rad, odmah je prepoznao njegove implikacije. Moda je razlog izbijanja na vidjelo skrivenih uzo-

SLIKA 6: Ruski znanstvenik Nikolai Bernstein nacrtao je bijele toke na plesae i snimio ih dok su plesali ispred crne pozadine. Kada je njihove kretnje pretvorio u jezik valnih obrazaca, otkrio je da ih moe analizirati uz pomo Fourierove matematike, iste matematike koju je Gabor koristio kad je pronaao hologram

raka nakon to je Bernstein Fourierovim jednadbama analizirao kretnje svojih ispitanika bio nain na koji su kretnje pohranjene u mozgu. To je bila uzbudljiva mogunost, jer ako je tono da mozak analizira kretnje svodei ih na njihove frekvencijske komponente, to objanjava brzinu kojom uimo brojne sloene fizike zadatke. Na primjer, voziti bicikl ne uimo na nain da pomno pamtimo svaki, najmanji detalj procesa vonje. Uimo usvajajui itavo neprekinuto gibanje. Neprekinutu cjelovitost koja karakterizira nain na koji uimo tolike fizike aktivnosti teko je objasniti ukoliko na mozak pohranjuje informacije na nain bit po bit (kao to to ini raunalo - op. prev.). Meutim, ako mozak na Fourierov nain analizira takve zadatke i apsorbira ih kao cjelinu, tada to postaje mnogo razumljivije.

Reakcija z n a n s t v e n e zajednice

Unato svim dokazima u korist Pribramovog holografijskog modela, on ostaje krajnje kontraverzan. Dio problema lei u injenici da postoje brojne popularne teorije o nainu funkcioniranja mozga, kao i dokazi koji ih podupiru. Neki znanstvenici smatraju da se raspodijeljena priro-

da sjeanja moe objasniti plimom i osekom razliitih kemikalija u moz-gu. Drugi dre da sjeanje i uenje mogu objasniti elektrike fluktuacije kod velikih skupina neurona. Svaka kola ima svoje vatrene pobornike i vjerojatno se moe rei da veinu znanstvenika Pribramovi argumen-ti nisu uvjerili. Na primjer, neuropsiholog Frank Wood s Medicinskog fakulteta Bowman Gray u Winston-Salemu, Sjeverna Karolina, smatra da "postoji izuzetno malo eksperimentalnih nalaza za koje je hologra-fija neophodno objanjenje, ili ak objanjenje koje bi imalo prednost pred drugima."' Pribrama zauuju izjave poput Woodove, te uzvraa opaskom da je trenutno u tisku njegova knjiga s vie od 500 referenci za takve podatke.

Drugi se istraivai slau s Pribramom. Dr. Larry Dossey, bivi ravnatelj u bolnici Medical City Dallas Hospital, priznaje da Pribramova teorija dovodi u pitanje mnoge ustaljene pretpostavke o mozgu, no istie da su "brojni specijalisti za modane funkcije privueni holografskom idejom, ako ni zbog ega drugog onda zbog napadne neprimjerenosti sadanjih ortodoksnih pogleda."

Neurolog Richard Restak, autor PBS-ove emisije The Brain (Mozak), dijeli Dosseyjevo miljenje. Primjeuje da se, usprkos prevladavajuim dokazima da su ljudske sposobnosti holistiki raspodijeljene kroz mozak, veina znanstvenika i dalje dri uvjerenja da neka djelatnost moe biti smjetena u mozgu slino kao to gradovi mogu biti smjeteni na zemljopisnoj karti. Restak smatra da teorije utemeljene na toj premisi ne samo da su "presimplistike", nego da, tovie, djeluju kao "konceptual -ni okovi" koji nas prijee u prepoznavanju istinske kompleksnosti mozga. Smatra da "hologram ne samo da je mogu nego, u ovom trenutku, vjerojatno predstavlja na najbolji model funkcioniranja mozga . "

Pribramov s u s r e t s B o h m o m

to se Pribrama tie, do 70-ih godina dvadesetog stoljea prikupljeno je dovoljno dokaza koji su ga uvjerili u ispravnost njegove teorije. Nadalje, svoje je zamisli elio provjeriti u laboratoriju, i otkrio je da pojedinani neuroni u motorikom korteksu selektivno odgovaraju na ogranien pojas frekvencija - bio je to nalaz koji je dodatno potkrijepio njegove zakljuke. Pitanje koje ga je poelo zaokupljati glasilo je: Ukoliko slika stvarnosti u naem mozgu uope nije slika ve hologram, ega je, dakle, ona hologram? Dilema sadrana u ovom pitanju analogna je fotografi-

ranju skupine ljudi koji sjede za stolom i, nakon to je slika razvijena, otkrivanju da je, umjesto ljudi, na njoj tek nejasna magla interferencijskih uzoraka smjetenih oko stola. U oba sluaja ovjek bi se s pravom mogao zapitati: to je prava stvarnost? Naoko predmetan svijet kojeg doivljava promatra, odnosno fotograf, ili pak magla interferencijskih uzoraka koje je snimio fotografski aparat, odnosno mozak?

Pribram je uvidio da holografski model, ukoliko se razradi do svojih logikih zakljuaka, otvara vrata za mogunost da objektivna stvarnost - svijet alica za kavu, planina, brijestovih stabala i stolnih svjetiljki -moda uope i ne postoji ili, u najmanju ruku, ne postoji na nain kako mi vjerujemo da postoji, je li mogue, pitao se, da je istina ono to su mistici stoljeima govorili, da je stvarnost maya - iluzija, i da je ono to se nalazi 'tamo vani' zapravo golema, rezonantna simfonija valnih obrazaca, frekvencijska domena preobraena u svijet kakav poznajemo tek nakon njegova ulaska u nae osjete?

- Uvidjevi da bi se rjeenje koje je traio moglo nalaziti izvan po-druja njegovo struke, otiao je do svog sina fiziara po savjet. Sin mu je preporuio da proui rad fiziara Davida Bohma. Kada je Pribram to uinio doivio je ok. Ne samo da je pronaao odgovor na svoje pitanje, nego je otkrio i da je, prema Bohmu, cijeli svemir hologram.

2

Svemir kao Hologram ovjek ne moe ne ostati zadivljen nad stupnjem do kojega se Bohm uspio osloboditi uskih kalupa znanstvene uvjetovanosti i izai s posve novom, doslovno kolosalnom zamisli, zamisli koja posjeduje i unutarnju postojanost i logiku mo da s jednog posve neoekivanog gledita objasni najrazliitije

Put koji je Bohma doveo do uvjerenja da je svemir ureen kao hologram zapoeo je na samom rubu stvari, u svijetu subatomskih estica. Njegovo se zanimanje za znanost i nain na. koji stvari djeluju pojavilo rano. Kao mladi, odrastajui u Wilkes-Barreu u Pennsylvaniji, izumio je ajnik koji ne kaplje, i njegov otac, uspjean poslovni ovjek, nagovarao ga je da pokua zaraditi na toj ideji. Meutim, nakon to je shvatio da je kao prvi korak u takvom poduhvatu trebao provesti anketu od vrata do vrata kako bi ispitao svoj izum na tritu, Bohmovo zanimanje za poduzetnitvo je splasnulo.

Njegovo zanimanje za znanost, meutim, nije, a poslovina znatielja koja ga je karakterizirala, prisilila ga je da potrai nove vrhunce koje e osvojiti. Najizazovniji od svih vrhunaca pronaao je tridesetih godina prolog stoljea kada je posjetio Pennsylvania State College. Naime, ondje se po prvi puta oduevio kvantnom fizikom.

To je oduevljenje koje je lako razumjeti. Neobina nova zemlja koju su fiziari otkrili da se skriva u srcu atoma sadravala je stvari udesnije od svega s im su se Cortes ili Marco Polo ikada susreli. Taj svijet je bio

- John P. Briggs i F. David Peat Looking Glass Universe

pojave fizikog iskustva. ... To je teorija koja je toliko intuitivno zadovoljavajua da su mnogi ljudi osjetili da bi svemir, ak i ako nije onakav kakvim ga Bohm opisuje, trebao biti takav.

na osobit nain intrigantan stoga to se inilo da se sve s njim u vezi protivi zdravom razumu. Vie nalik zemlji kojom vladaju arolije nego produetku prirodnog svijeta. Kraljevstvo Alise u zemlji udesa* u kojem su varave sile pravilo, i gdje je sve to je logino okrenuto naglavce.

Zapanjujue je otkrie do kojeg su doli kvantni fiziari da ako se materija razbija na sve manje i manje dijelove, dok se naposljetku ne doe do toke gdje ovi dijelovi - elektroni, protoni i lako dalje vie ne posjeduju svojstva predmeta. Na primjer, veina nas sklona je elektrone zamiljati kao siune kuglice koje zuje uokolo, no nita nije dalje od istine. Iako se ponekad moe ponaati kao mala kompaktna estica, fiziari su otkrili da elektron doslovce nema dimenziju. Veini nas to je teko zamisliti budui da na naoj razini postojanja sve ima neku dimenziju. Pa ipak, pokuate li izmjeriti irinu elektrona, uvidjet ete da je to nemogu zadatak. Elektron jednostavno nije poput objekata kakve poznajemo.

Drugo otkrie fiziara pokazalo je da se elektron moe manifestirati ili kao estica ili kao val. Ako elektron ispucamo na iskljueni televizijski ekran, u trenutku udara o fosforescentne kemikalije koje prekrivaju staklo pojavit e se siuna toka svjetlosti. Ta jedna toka udara koju elektron ostavlja na ekranu jasno razotkriva estinu stranu njegove prirode.

Meutim, to nije jedini oblik koji moe poprimiti. Elektron se moe i rasplinuti u nejasan oblak energije, te se ponaati kao val koji je rairen kroz prostor. Kada se elektron manifestira kao val, moe initi neto to ne moe nijedna estica. Ako ga se ispuca na prepreku u kojoj su napravljena dva proreza, istovremeno moe proi kroz oba. Kada se elektroni u obliku vala meusobno sudare, ak stvaraju interferencijske uzorke. Elektron se, poput nekog bia iz narodne predaje koje mijenja oblik, moe manifestirati bilo kao estica bilo kao val.

Opisana 'kameleonska' sposobnost svojstvena je svim subatomskim esticama, a isto tako i svemu za to se neko mislilo da se manifestira iskljuivo kao val. Svjetlost, gama-zrake, radio-valovi, rendgenske zrake - svi se mogu mijenjati iz valova u estice i obrnuto. Danas fiziari sma-traju da se subatomske pojave ne bi trebale klasificirati iskljuivo kao valovi ili kao estice, nego kao posebna kategorija neega to je uvijek na neki nain oboje. To 'neto' su kvanti (quanta) za koje fiziari vjeruju da predstavljaju osnovnu supstanciju od koje je izgraen cijeli svemir.*

* Quanta je mnoina od quantum (kvant). Jedan elektron je kvant. Nekoliko elektrona je skupina kvanta (quanta). Rije kvant je isto tako sinonim za valnu esticu, pojam koji se takoer koristi za oznaavanje neega to posjeduje i estina i valna svojstva.

Od svega je moda najvie zaprepaujue to to postoje vrsti dokazi da se kvanti manifestiraju kao estice samo onda kada ih gledamo. Na primjer, kada elektron ne promatramo, eksperimentalni nalazi ukazuju na to da je stalno u obliku vala. Fiziari do tog zakljuka dolaze na temelju dobro osmiljenih naina za odreivanje kako se elektron ponaa kad ga se ne promatra (treba napomenuti da je to samo jedna interpretacija dokaza, a ne zakljuak svih fiziara; kao to emo kasnije vidjeti, Bohm ima drukiju interpretaciju).

I opet, ovo vie slii magiji nego vrsti ponaanja koju bismo oekivali u prirodnom svijetu. Zamislite da imate kuglu za kuglanje koja je kugla samo kada ju pogledale. Da po cijeloj kuglakoj stazi posipate talk i takvu kvantnu kuglu zakotrljate prema unjevima, kugla bi, dok ju gledamo, u talku ostavila jedan jedini trag u obliku linije. Meutim, kada bismo zamirili za vrijeme njezinog prolaska, vidjeli bismo da je kugla na sekundu ili dvije, dok je nismo gledali, prestala iscrtavati linijski trag, te da je umjesto toga iza sebe ostavila irok valoviti pojas, poput valovitog obrisa pustinjske zmije dok se postrance kree kroz pijesak (vidi sliku 7).

SLIKA 7: Fiziari su otkrili vrste dokaze da se elektroni i drugi kvanti manifestiraju kao estice iskljuivo onda kada ih promatramo. U svim drugim okolnostima ponaaju se kao valovi. To je udno koliko i posjedovanje kugle koja, dok je gledamo na kuglakoj stazi, ostavlja trag u obliku jedne linije, a kad trepnemo valovit uzorak.

Moemo to usporediti sa situacijom s kojom su se kvantni fiziari susreli kada su prvi put doli do dokaza da se kvanti sjedinjuju u estice samo onda kada ih se promatra. Fiziar Nick Herbert, pristalica takve interpretacije, kae da ga je to ponekad navodilo na zamiljanje kako se iza njegovih lea nalazi svijet koji je uvijek radikalno dvosmislena kvantna juha u neprestanom tijeku. Meutim, kad god bi se okrenuo da pokua vidjeti tu juhu, njegov pogled bi ju istog trenutka zamrznuo i vratio nazad u uobiajenu stvarnost. On smatra da nas to pomalo ini poput Mide, legendarnog kralja koji nikad nije mogao osjetiti dodir svile ili milovanje ljudske ruke jer se sve to bi dodirnuo pretvaralo u zlato. "Jednako tako, ljudi nikada ne mogu doivjeti istinsku teksturu kvantne stvarnosti", kae Herbert, budui da sve to dodirnemo pretvara se u materiju."

Bohm i m e u p o v e z a n o s t

Aspekt kvantne stvarnosti kojega je Bohm smatrao posebno zanimljivim bilo je neobino stanje povezanosti koje se inilo da postoji meu prividno nepovezanim subatomskim zbivanjima. injenica da su fiziari toj pojavi poklanjali vrlo malo vanosti bila je podjednako zbunjujua. U stvari, tu su pojavu toliko podcijenili da je jedan od najglasovitijih primjera meupovezanosti, prije nego to ga je bilo tko primijetio, godinama leao skriven u jednoj od temeljnih tvrdnji kvantne fizike.

Tu tvrdnju dao je jedan od zaetnika kvantne fizike, danski fiziar Niels Bohr. Bohr je ustvrdio da ako subatomske estice poinju postojati samo u prisutnosti promatraa, tada je takoer besmisleno govoriti o svojstvima i znaajkama estica kao postojeima prije no to ih se pone promatrati. Mnoge fiziare ovakav je stav uznemirio budui da se velik dio znanosti temeljio na otkrivanju svojstava odreenih pojava. Meutim, ako in promatranja doprinosi stvaranju takvih svojstava, koje je znaenje te injenice za znanost u budunosti?

Jedan od fiziara koji su bili zabrinuti Bohrovim tvrdnjama bio je i Einstein. Unato ulozi koju je odigrao u postavljanju kvantne teorije, Einstein nije bio nimalo sretan zbog smjera kojim je krenula mlada znanost. Smatrao je da je Bohrov zakljuak da svojstva estica ne postoje sve dok ih se ne pone promatrati vrlo manjkav, i to iz razloga to je u kombinaciji s drugim otkriima kvantne fizike implicirao da su subatomske estice meusobno povezane na nain koji Einstein jednostavno nije smatrao moguim.

Taj pronalazak odnosi se na otkrie da neki subatomski procesi rezultiraju stvaranjem para estica s identinim ili blisko povezanim svojstvima. Promotrimo jedan izuzetno nestabilan atom koji fiziari nazivaju pozitronij. Atom pozitronija sastoji se od elektrona i pozitrona (pozitron je pozitivno nabijeni elektron). Budui da je pozitron estina suprotnost elektrona, oni se naposljetku meusobno ponite i raspadnu u dva kvanta svjetlosti ili fotona, koji se kreu u suprotnim smjerovima (sposobnost mijenjanja oblika iz jedne vrste kvantne estice u drugu samo je jo jedno u nizu kvantnih sposobnosti). Po kvantnoj fizici, bez obzira na to koliko se fotoni udalje jedan od drugog, kada ih se podvrgne mjerenju, otkrit e se da uvijek imaju identine kutove polarizacije. (Polarizacija je prostorna orijentacija valu slinog aspekta fotona dok putuje od svoje toke nastanka.)

Godine 1935. Einstein je zajedno sa svojim kolegama, Borisom Po-dolskym i Nathanom Rosenom, objavio danas glasovit lanak pod naslovom "Moe li se kvantno-mehaniki opis fizike stvarnosti smatrati potpunim?" U njemu su objasnili zato postojanje takvih estica blizanaca dokazuje da Bohr nikako ne moe biti u pravu. Kao to su naglasili, dvije takve estice, recimo fotoni koji se emitiraju pri raspadu pozitro-nija, mogle bi se proizvesti i pustiti da se meusobno znaajno udalje.* Tada bi ih mogli presresti i izmjeriti njihove kutove polarizacije. Ako polarizacije izmjerimo u tono istom trenutku, i ako se pokae da su identine kao to kvantna fizika predvia, te ako je Bohr u pravu pa se svojstva kao to je polarizacija ne pojavljuju sve dok kvante ne ponemo promatrati ili mjeriti, to nam govori da dva fotona moraju na neki nain trenutano komunicirati i meusobno se dogovarati kako bi znali oko kojeg se kuta polarizacije sloiti. Problem je u tome to prema Einstei-novoj specijalnoj teoriji relativnosti nita ne moe putovati bre od svjetlosti, a kamoli putovati trenutno, i to zato to bi to bilo jednako ruenju vremenske barijere i otvorilo bi vrata svim vrstama neprihvatljivih paradoksa. Einstein i njegovi kolege bili su uvjereni da nijedna razumna definicija stvarnosti ne bi dopustila postojanje takve meupovezanosti koja se temelji na komunikaciji broj od svjetlosti, i stoga je Bohr morao biti u krivu. Njihova argumentacija danas je poznata kao Einstein-Po-dolsky-Rosenov paradoks odnosno, skraeno - EPR paradoks,

*Subatomski proces koji su Einstein i njegovi kolege koristili u svojem misaonom pokusu nije bio raspad pozitronija, no ovdje se upotrebljava jer ga je lako vizualizirati.

Einsteinova argumentacija nije uznemirila Bohra. Radije je ponudio drugo objanjenje negoli povjerovao kako se radi o komunikaciji koja se odvija brzinom veom od brzine svjetlosti. Ukoliko subatomske estice ne postoje dok ih se ne promatra, tada ih se vie ne moe smatrati nezavisnim stvarima. Stoga je Einstein svoju argumentaciju utemeljio na pogreci - estice blizance promatrao je kao odvojene. Meutim, one su bile dio nedjeljivog sustava i bilo je besmisleno promatrati ih drukije.

S vremenom je veina fiziara stala na Bohrovu stranu i zadovoljila se njegovom interpretacijom. Bohrovom trijumfu doprinijela je i injenica da se kvantna fizika pokazala tako spektakularno uspjenom u predvianju pojava, da veina fiziara nije bila spremna ak ni razmotriti mogunost da bi na neki nain mogla biti manjkava. Osim toga, kada su Einstein i njegovi kolege prvotno podastrli svoj prijedlog o postojanju estica blizanaca, tehniki ali i drugi razlozi nisu doputali da se takav pokus doista i izvede, to je dodatno doprinijelo njegovom padu u zaborav. Bilo je to neobino, jer premda je Bohr svoj zakljuak izgradio tako da se suprotstavi Einsteinovom napadu na kvantnu teoriju, Bohrovo shvaanje da su subatomski sustavi nedjeljivi imalo je jednako duboke implikacije na prirodu stvarnosti. Te implikacije su, to je ironino, takoer bile ignorirane. Potencijalna vanost medupovezanosti jo je jednom pometena pod tepih.

ivo more e lektrona

Na poetku svoje karijere fiziar Bohm takoer je prihvaao Bohrovo stajalite, no ostao je zbunjen manjkom zanimanja koje su Bohr i njegovi sljedbenici pokazivali za meupovezanost. Nakon diplome na Pennsylvania State Collegeu, pohaao je kalifornijsko sveuilite u Berkeleyju gdje je prije no to je doktorirao 1943. godine radio u Laboratoriju za radijaciju Lawrence Berkeley. Tamo se susreo s jo jednim izrazitim primjerom kvantne meupovezanosti.

U berkeleyskom Laboratoriju za radijaciju Bohm je zapoeo ono to e kasnije postati njegov prijelomni rad o plazmama. Plazma je plin koji sadri visoku koncentraciju elektrona i pozitivnih iona, odnosno pozitivno nabijenih atoma. Na svoje iznenaenje, otkrio je da su se elektroni, kada su se jednom ve nalazili u plazmi, prestali ponaati kao pojedinci, te da su se poeli ponaati kao da su dio vee i meusobno povezane cjeline. Premda je izgledalo kao da su njihovi pojedinani pokreti nasu-

mini, golemi broj elektrona mogao je proizvesti uinke koji su iznenaujue dobro ureeni. Plazma se poput nekog amebi slinog stvorenja neprekidno obnavljala i sve neistoe ovijala u stjenku, jednako kao to bioloki organizmi stranu tvar mogu zatvoriti u cistu. Bohma su se ta organska svojstva toliko dojmila da je kasnije napomenuo kako je esto imao dojam da je elektronsko more bilo "ivo".

Godine 1947. Bohm je prihvatio mjesto profesora asistenta na prin-cetonskom sveuilitu, to je govorilo o tome koliko su ga cijenili. Tamo je proirio svoje berkeleysko istraivanje na prouavanje elektrona u metalima. Jo jednom je potvreno da naizgled sluajna gibanja pojedinanih elektrona proizvode visoko ureene ukupne uinke. Kao i kod plazmi koje je prouavao na Berkeleyu, to vie nisu bile situacije s dvije estice od kojih se svaka ponaa kao da zna to ona druga radi, nego itava mora estica od kojih se svaka ponaa kao da zna to rade nebrojene milijarde drugih estica. Bohm je takva kolektivna gibanja elektrona nazvao "plazmoni", a njihovo otkrie uvrstilo je njegov ugled kao fiziara.

B o h m o v o razoaranje

Zbog svoje slutnje o vanosti meupovezanosti kao i sve veeg nezado-voljstva u vezi s nekoliko drugih prevladavajuih pogleda u fizici, Bohm je bio sve vie uznemiren Bohrovom interpretacijom kvantne teorije. Nakon tri godine predavanja tog kolegija na Princetonu, odluio je poboljati svoje razumijevanje i napisati udbenik. Po zavretku je otkrio kako je i dalje nezadovoljan onime to je govorila kvantna fizika, pa je primjerke knjige poslao i Bohru i Einsteinu, zamolivi ih za njihova miljenja. Od Bohra nije dobio odgovor, no Einstein mu se javio i predloio da se, budui da su obojica na Princetonu, sastanu i porazgovaraju o knjizi. Na poetku onoga to se prometnulo u estomjeseni niz nadah-nutih razgovora, Einstein je Bohmu oduevljeno rekao da nikada nije vidio tako jasno izlaganje kvantne teorije. Pa ipak, priznao je da je i dalje jednako tako nezadovoljan teorijom kao i Bohm.

Tijekom razgovora dva su se znanstvenika sloila da je sposobnost kvantne teorije da predvia pojave vrijedna divljenja. Muilo ih je, meutim, to to nije pruala nikakav odgovarajui nain predoavanja osnovne strukture svijeta. Bohr i njegovi sljedbenici takoer su tvrdili da je kvantna teorija potpuna, te da nije mogue doi do jasnijeg obja-

njenja onoga to se zbiva u kvantnom svijetu. To je kao da izjavite da iza kvantnog krajolika ne postoji dublja stvarnost, da nema daljnjih pitanja na koje bi se moglo odgovoriti, to je pogaalo Einsteinovu i Bohmovu filozofsku tankoutnost. Premda su tijekom svojih susreta raspravljali i o mnogim drugim stvarima, upravo su ova pitanja zauzela posebno istaknuto mjesto u Bohmovom razmiljanju. Nadahnut zajednikim radom s Ensteinom, prihvatio je valjanost svojih sumnji o kvantnoj fizici, i zakljuio da mora postojati alternativan pogled. Kada je 1951. godine objavljen njegov udbenik Quantum Theory (Kvantna teorija), pozdravljen je kao klasik, no bio je to klasik o temi kojoj Bohm vie nije davao puno podrku. Njegov je um, uvijek aktivan i u neprekidnoj potrazi za dubljim objanjenima, ve traio bolji nain opisivanja stvarnosti.

Nova vrsta polja i metak koji je ubio Lincolna

Nakon razgovora s Einsteinom, Bohm je pokuao pronai upotrebljivu alternativu Bohrovoj interpretaciji. Krenuo je od pretpostavke da estice kao to su elektroni postoje i u odsutnosti promatraa. Pretpostavio je i da ispod Bohrove nepovredive granice postoji dublja stvarnost, su-bkvantna razina koja tek eka na znanstveno otkrie. Na temelju tih premisa doao je do otkria da s jednostavnom pretpostavkom o postojanju nove vrste polja na toj subkvantnoj razini moe jednako kao i Bohr objasniti pronalaske kvantne fizike. Bohm je svoje pretpostavljeno novo polje nazvao kvantni potencijal i postavio teoriju da ono, poput gravitacije, proima cijeli svemir. Meutim, za razliku od gravitacijskih polja, magnetskih polja i tako dalje, utjecaj ovog polja nije se smanjivao s uda-ljenou: njegovi uinci bili su suptilni i svugdje je bilo jednako snano. Bohm je svoju alternativnu interpretaciju kvantne teorije objavio 1952. godine.

Reakcije na njegov novi pristup bile su uglavnom negativne. Neki su znanstvenici bili posve uvjereni da su takve alternative nemogue, te su smjesta odbacili Bohmove ideje. Drugi su poeli estoko napadati njegovo miljenje. Naposljetku, praktiki svi takvi protuargumenti temeljili su se prvenstveno na filozofskim razlikama, no to im nije bilo vano. Bo-hrovo stajalite toliko se ukorijenilo u fizici da su Bohmovu alternativu smatrali gorom od hereze.

Usprkos grubosti ovih napada, Bohm se nije dao pokolebati u svom uvjerenju da je stvarnost dublja od onoga to je doputala Bohrova in-

terpretacija. Osjeao je, osim toga, kako je znanost iznimno ograniena u procjeni novih ideja kao to je bila njegova, te je 1957. godine u knjizi pod naslovom Causality and Chance in Modem Physics (Kauzalnost i sluaj u kvantnoj fizici) ispitao nekoliko filozofskih pretpostavki odgovornih za takav stav. Jedna od njih bila je iroko prihvaena pretpostavka da bilo koja pojedinana teorija - kao to je, na primjer, kvantna teorija - moe biti potpuna. Bohm je ovu pretpostavku podvrgao kritici, ustvrdivi da bi priroda mogla biti neograniena. Budui da nije mogue da bilo koja teorija u potpunosti objasni neto to je neogranieno, predloio je da bi za slobodno znanstveno istraivanje bilo bolje kada bi se znanstvenici suzdrali od ove pretpostavke.

U knjizi je pokazao da je pogled znanosti na kauzalnost takoer previe ogranien. Vjerovalo se da veina uinaka ima samo jedan ili nekoliko uzroka. Meutim, Bohm je smatrao da odreeni uinak moe imati neogranien broj uzroka. Na primjer, da nekoga upitate to je uzrokovalo smrt Abrahama Lincoina, mogao bi vam odgovoriti da je to bio metak iz puke Johna Wilkesa Bootha. Pa ipak, potpun popis svih uzroka koji su doprinijeli Lincolnovoj smrti morao bi obuhvaati sve dogaaje koji su doveli do razvoja puke, sve initelje koji su prouzrokovali Boothovu elju da ubije Lincolna, sve korake u evoluciji ljudske vrste koji su omoguili razvoj ruke koja je sposobna drati puku, i tako dalje, i tako dalje. Bohm se slagao s tim da ovjek veinu vremena moe zanemarivati golemi niz uzroka koji su doveli do odreenog uinka, no ipak je smatrao da je za znanstvenike vano da imaju na umu kako nijedan pojedinani uzrono-posljedini odnos nikada nije odvojen od svemira kao cjeline.

Ako e l i te znat i gdje s t e , pitajte ' n e l o k a l c e '

Tijekom istog tog razdoblja ivota Bohm je takoer nastavio usavravati svoj alternativni pristup kvantnoj fizici. Kada je pomnije sagledao znaenje kvantnog potencijala, otkrio je da on posjeduje mnotvo znaajki koje ukazuju na jo radikalniji otklon od ortodoksnog razmiljanja. Jedna od njih bila je vanost cjelovitosti. Klasina je znanost na stanje nekog sustava kao cjeline uvijek gledala iskljuivo kao na rezultat meudjelovanja njegovih dijelova. Meutim, kvantni potencijal je takvo stajalite okrenuo naglavake i ukazao da cjelina, u stvari, upravlja ponaanjem dijelova. To ne samo da je Bohrovu tvrdnju kako subatomske estice nisu nezavisne stvari nego dio nedjeljivog sustava odvelo korak dalje,

nego je ak nagovijestilo da je cjelovitost na neki nain jo primarnija stvarnost.

Kvantni potencijal objasnio je i kako se elektroni u plazmama (i drugim posebnim stanjima kao to je supravodljivost) mogu ponaati kao meusobno povezane cjeline. Kao to je Bohm izjavio, takvi "elektroni nisu raspreni jer se djelovanjem kvantnog potencijala cijeli sustav kree koordinirano, vie nalik baletu nego gomili neorganiziranih ljudi." Bohm jo jednom navodi da je "takva kvantna cjelovitost aktivnosti blia ureenom jedinstvu funkcioniranja dijelova ivog bia nego vrsti jedinstva koju dobijemo sklapanjem dijelova stroja."

Jedna jo vie iznenaujua znaajka kvantnog potencijala bile su njegove implikacije na prirodu poloaja. Na razini svakodnevnog ivota stvari imaju vrlo odreene poloaje, no Bohmova interpretacija kvantne fizike ukazivala je na to da na subkvantnoj razini - razini na kojoj djeluje kvantni potencijal - poloaj prestaje postojati. Sve toke u svemiru postaju jednake svim ostalim tokama u svemiru, i besmisleno je tvrditi da je bilo to odvojeno od iega drugog. Fiziari to svojstvo nazivaju nelokalnost.

Nelokalni aspekt kvantnog potencijala Bohmu je pruio mogunost da vezu izmeu dvije estice objasni bez krenja postavke specijalne relativnosti da nita ne moe putovati bre od svjetlosti. Da bi to ilustrirao, ponudio je sljedeu analogiju: zamislite ribu koja pliva u akvariju. Zamislite i da nikada prije niste vidjeli ni ribu ni akvarij, te da vae jedino znanje o njima dolazi preko dvije televizijske kamere, jedne uperene na prednji dio akvarija, a druge na njegov boni dio. Kada pogledate na dva televizijska ekrana, mogli biste pogreno pretpostaviti da riba na ekranima predstavlja dva zasebna entiteta. Na kraju krajeva, budui da su kamere postavljene pod razliitim kutovima, svaka slika bit e neto drukija. Meutim, nakon to nastavite promatrati, na kraju ete uvidjeti da postoji odnos izmeu dvije ribe. Kada se jedna okrene, druga napravi malo drukiji, ali ipak odgovarajui okret. Kada je jedna okrenuta prema prednjoj strani, druga je okrenuta prema bonoj strani, i tako dalje. Ako niste svjesni ireg konteksta, mogli biste pogreno zakljuiti da ribe neprekidno komuniciraju jedna s drugom, to nije tono. Ne odvija se nikakva komunikacija zato to su na dubljoj razini stvarnosti - razini akvarija - dvije ribe, u stvari, jedna te ista riba. Upravo to se, kae Bohm, dogaa izmeu estica kao to su dva fotona emitirana pri raspadu atoma pozitronija (vidi sliku 8).

SLIKA 8: Bohm vjeruje da su subatomske estice povezane na isti nain kao i slike ribe na dva televizijska ekrana. Premda se ini da su estice, kao to su elektroni, odvojene jedna od druge na dubljoj razini stvarnosti, razini analognoj akvariju, oni su, u stvari, samo razliiti aspekti dubljeg kozmikog jedinstva.

I zaista, budui da kvantni potencijal proima itav svemir, sve su estice nelokalno povezane. Sve vie i vie, slika stvarnosti koju je Bohm razvijao nije bila ona u kojoj su subatomske estice odvojene jedna od druge i kreu se kroz prazninu svemira, nego nalik onoj u kojoj su sve stvari dio nedjeljive mree, i utisnute u prostor koji je jednako stvaran i bogat procesima kao i materija koja se kroz njega kree.

Bohmove zamisli i dalje nisu uvjerile veinu fiziara, no pobudile su zanimanje nekolicine njih. Jedan od njih bio je John Stewart Bell, teorijski fiziar u CERN-u - Centru za pacifistika atomska istraivanja - pokraj eneve u vicarskoj. Bell je, slino Bohmu, bio nezadovoljan kvantnom teorijom i smatrao da mora postojati neka alternativa. Kasnije je izjavio: "Tada, 1952. godine vidio sam Bohmov rad. Njegova zamisao bila je upotpuniti kvantnu mehaniku tvrdnjom da pokraj varijabli koje svi poznaju postoje i odreene dodatne varijable. To je na mene ostavilo snaan dojam."

Bell je shvatio i da Bohmova teorija podrazumijeva postojanje ne-lokalnosti, te se zapitao postoji li neki nain da se ono eksperimentalno

potvrdi. To je pitanje godinama bilo u zakutku njegovog uma sve dok mu jednogodinji profesorski dopust 1964. godine nije omoguio da mu posveti punu pozornost. Ubrzo je doao do elegantnog matematikog dokaza koji je otkrio kako bi se takav pokus mogao izvesti. Problem je, meutim, bio u tome to je zahtijevao razinu tehnoloke preciznosti koja jo nije bila dostupna. Da bi bio siguran da estice, kao to su one u EPR paradoksu, ne koriste neka uobiajena sredstva komunikacije, osnovne operacije pokusa morale su biti izvedene u tako beskonano kratkom trenutku da ak ne bi bilo dovoljno vremena ni da zraka svjetlosti prevali razdaljinu izmeu dvije estice. Drugim rijeima, instrumenti koji su se koristili u eksperimentu potrebne operacije morali su izvesti u nekoliko tisumilijunki sekunde.

Uite u ho logram

Potkraj pedesetih godina prolog stoljea Bohm se ve susreo s mekarti-z m o m i poeo raditi na Sveuilitu Bristol u Engleskoj. Tamo je zajedno s mladim studentom istraivaem Yakirom Aharonovim otkrio jo jedan vaan primjer nelokalne povezanosti. Bohm i Aharonov otkrili su da u pravim okolnostima elektron moe osjeati prisutnost magnetskog polja koje se nalazi u podruju gdje je vjerojatnost da se pronae elektron jednaka nuli. Ta je pojava danas poznala pod nazivom Ahoronov-Bohmov uinak, no kada su dvojica znanstvenika prvi put objavila svoje otkrie, mnogi fiziari nisu vjerovali da je takav uinak mogu. ak je i danas, unato tome to je uinak potvren u brojnim pokusima, preostalo dovoljno skepticizma, pa se ponekad jo uvijek pojavljuju znanstveni lanci u kojima se tvrdi da on, u stvari, ne postoji.

Bohm je, kao i uvijek, stoiki prihvatio svoju, ve ustaljenu, ulogu glasa iz gomile koji hrabro objavljuje da je car gol. U intervjuu voenom nekoliko godina kasnije dao je jednostavan saetak filozofije na kojoj se temelji njegova hrabrost: "Dugorono je daleko opasnije drati se iluzije nego se suoiti sa stvarnim injenicama."

Unato tome, ogranien odgovor na njegove zamisli o cjelovitosti i nelokalnosti, kao i njegova vlastita nemo da pronae nain na koji nastaviti dalje doveli su do toga da je svoju pozornost preusmjerio na druga pitanja. To ga je ezdesetih godina navelo da poblie promotri red. Klasina znanost, u pravilu, stvari dijeli u dvije kategorije: one koje posjeduju red u rasporedu svojih dijelova i na one iji su dijelovi po-

stavljeni neureeno, odnosno nasumino. Snjene pahuljice, raunala i iva bia - svi su oni ureeni. Uzorak koji napravi pregrt zrnaca kave prosutih po podu, ruevine koje ostaju nakon eksplozije i nizovi brojeva koje generira kolo ruleta nisu ureeni.

Kada je Bohm dublje istraio problem, uvidio je da postoje i razliiti stupnjevi reda. Neke su stvari mnogo ureenije od drugih, a to podrazumijeva da u svemiru postoje beskonane hijerarhije reda. Bohma je to navelo na zakljuak da stvari koje percipiramo kao neureene moda uope nisu takve. Moda je njihov red tako "neogranieno visokog stupnja" da se nama samo ine nasumine (zanimljivo, matematiari ne mogu dokazati nasuminost, i premda se neki nizovi brojeva kategoriziraju kao nasumini, to su samo uena nagaanja).

I dok je bio udubljen u razmiljanja o tome, Bohm je u BBC-evoj televizijskoj emisiji ugledao ureaj koji mu je pomogao da dodatno razvije svoje zamisli. Ureaj je bio posebno konstruirana posuda koja je sadravala velik rotirajui cilindar. Uzak prostor izmeu cilindra i posude bio je ispunjen glicerinom - gustom, prozirnom tekuinom - a u glicerinu je nepomino plutala kap tinte. Bohma je zanimalo to to kada se ruku cilindra okrenulo, kap tinte proirila se kroz sirupasti glicerin i inilo se da nestaje. Meutim, im bi ruku okrenuli u suprotnom smjeru, nejasan trag tinte polako se sjedinjavao i ponovno oblikovao kapljicu (vidi sliku 9).

Bohm pie: "To me se odmah dojmilo kao vrlo znaajno za pitanje reda jer, kada se kap tinte razastrla, jo uvijek je posjedovala 'skriveni' (to jest, neizraeni) red koji se pojavio kada se ponovno sastavila. S druge strane, u naem svakodnevnom jeziku rekli bismo da je tinta, kada se razlila kroz glicerin, bila u slanju 'nereda'. To me dovelo do zakljuka da se tu moraju uvesti nova poimanja reda."

Ovo je otkrie ostavilo snaan dojam na Bohma. Naime, pruilo mu je nov nain gledanja na mnoge probleme o kojima je razmiljao. Nedugo nakon to je 'naletio' na ureaj s tintom u glicerinu susreo se s jo boljom metaforom za razumijevanje reda, metaforom koja ne samo da mu je omoguila da pomiri sve razliite pravce svojih dugogodinjih razmiljanja, nego je to postigla takvom snagom tumaenja da se inila kao skrojena za tu svrhu. Ta metafora je - hologram.

im je Bohm poeo razmiljali u hologramu, uvidio je da on takoer prua novi nain za razumijevanje reda. Kao i kap tinte u rasprenom stanju, interferencija uzoraka snimljenih na komadu holografskog filma golom se oku takoer inila neureenom. Oboje