Michael Winterhoff - Zasto nam djeca postaju nasilnici.pdf

8/10/2019 Michael Winterhoff - Zasto nam djeca postaju nasilnici.pdf

1/119

Michael Winterhoff

Zato nam djeca postaju

nasilniciVratimo djeci njihovo djetinjstvo

u suradnji s Carstenom Tiergastom

Znanje

2010.


2/119

Naslov izvornika:Warum unsere Kinder Tyrannen werden

Copyright 2008 by Gtersloher Verlagshaus, Gtersloh,in der Verlagsgruppe Random House GmbH, Mnchen

Prijevod:Marko ari

Lektura i korektura:Jasna Penzer

Oblikovanje naslovnice:Janka Carev

Tisak:Tiskara Znanje d.d.,Mandieva 2, Zagreb svibanj 2010.

Sva prava pridrana. Ni jedan dio ove knjige ne moe biti objavljen ilipretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.


3/119

We dont need no education

we dont need no thought control

no dark sarcasm in the classroom

teachers leave them kids alone

iz: Pink Floyd, Another brick in the wall


4/119


5/119

U svojoj se praksi svakoga dana susreem s djecom i mladima smnogostrukim poremeajima. Kao djeji psihijatar naiao sam, pri analizinastalih poremeaja, na tako vane promjene da one zaista opravdavajuveliku zabrinutost za budunost itavoga drutva. Kad se ne bi razvilasvijest o tim poremeajima, posljedica bi bila sve manje mladih i odraslih

koji su sposobni za rad i meuljudske odnose.U velikog dijela djece i mladei koji u svim ivotnim podrujima

izazivaju probleme, prema mojem miljenju, razvijenom dugogodinjimopaanjem, rije je o ljudima iji stupanj psiholoke zrelosti stagniraotprilike na razini najvie trogodinjega djeteta. Drugim rijeima: ta jemlade zastala u psihikoj fazi ranoga djetinjstva i izmeu njihovatjelesnog i psihikog razvoja zjapi veliki jaz. Oni, stoga, vie jednostavno

ne mogu uspostaviti bilo kakve skladne odnose sa svojim okrujem. Bilokakav pristup njima ini se nemoguim, oni teroriziraju svoje okrujeneprihvatljivim ponaanjem i posve su imuni na vanjske pokuajeusmjeravanja.

Moj stav, koji u sredite stavlja psihiki razvoj djece, jedina jemogunost za smisleno analiziranje ove ope sklonosti razvoja te zarazvitak strategija kojima bi mu se moglo djelotvorno suprotstaviti. To dosada nije promatrano na taj nain jer je osnovno polazite unutar vanihdijelova drutva, odgovornih za odgoj i izobrazbu, poivalo napretpostavkama koje su bile u suprotnosti s takvom procjenom. To seosnovno polazite moe opisati na temelju tri naelna poremeaja odnosaizmeu odraslih i djece: partnerstva, projekcije i simbioze.

Nedostatak rasprave o pretpostavkama i drutvenoteoretskimmiljenjima na kojima to polazite poiva doveo je do toga da do sadagotovo nije bilo pokuaja koji bi izlazili iz okvira varijacija zapravo uvijek

istih pedagokih modela. No, to je uvrijeeno miljenje posljednjih godinaprilino poljuljano, pa se osjea sklonost pokuaju da se odnos izmeuroditelja, uitelja, odgojitelja i djece opet ustroji tako da roditelji, uitelji iodgojitelji mogu djelotvorno upravljati odgojem i izobrazbom. Umeuvremenu smo u odreenom izvanrednom stanju u kojemu su djecapostala odgojitelji svojih roditelja kojima, prema raspoloenju, moguupravljati i nitko im u tome ne postavlja ogranienja. Razlog tomu nije uuroenoj zloi, nego u tome to ta djeca psihiki uope nisu u stanju svojeponaanje doivjeti kao pogreno.

Opis triju navedenih poremeaja odnosa pokazat e u emu su


6/119

odluujue pogreke i nesporazumi i kako se mogu pronai izlazi iz toga.

Odgovornost za to loe stanje koje, u krajnjoj liniji, ugroavaopstojnost naega drutva u mirnom suivotu nije samo u jednoj injenici.Mnotvo raznih utjecaja pogubno djeluje na djeju psihu. Djeca koja, natemelju nedostatka psihikih pretpostavki, nisu u stanju razlikovati

pogreno od ispravnoga ponaanja, razviju se upravo u one nasilnike iudovita s kojima se sve ee susreemo u svakidanjici.

Pedagogija, odgojni koncepti, nastava u djejem vrtiu i koli, pa isvakidanji odgoj u roditeljskom domu sve to moe biti uinkovito iizvesti djecu na pravi put samo ako se istodobno pazi na to da stupanjnjihova psihikog razvoja bude u skladu s njihovom ivotnom dobi. Na tuinjenicu, meutim, mnoge osobe zaduene za odgoj uope vie ne

obraaju pozornost. One ak pretpostavljaju da je psiha neto to se razvijasamo od sebe, nekako usputno. Pogrean psihiki razvoj dri se, u skladu stim, nekakvom boleu, uvjetovanom vanjskim utjecajima koje bi seuglavnom, analizom i uklanjanjem uzronika, moglo izbrisati i ponititi.Neprimjereno ponaanje mladih gotovo se nikada ne promatra na temeljurazmatranja njihove psihike zrelosti. ini se da je odvie tekopretpostaviti da se donekle bezazleni primjeri, poput povremenogaodbojnog stava prema raznim svakidanjim poslovima, ali i tei, poputkrae ili nasilnikoga ponaanja itd., puno bolje mogu objasnitiutemeljenou na procesima psihikoga sazrijevanja, nego modelima kojijedino socijalne utjecaje dre odluujuima.

Ustaljene mehanizme pokazuje dogaaj koji je prije otprilike godinu ipol dana na kratko vrijeme potresao Njemaku.

U studenome 2006. grad Emsdetten, smjeten u ivopisnom krajolikuoko Mnstera, dospio je, naime, na naslovnice. To se, naalost, nije moglozahvaliti nekom pozitivnom dogaaju u mjestu s otprilike 35 000stanovnika, nego jednoj stravinoj vijesti. Uenik mjesne Geschwister-Scholl-realke pokuao je, naime, bjesomunim ubilakim napadompoubijati uenike i uitelje. Na kraju je sve moglo bi se rei sreom unesrei zavrilo s jedanaest ozlijeenih. Jedina rtva bio je bjesomuninapada, star 18 godina. Veina ga je ljudi drala samotnjakom ineuraunljivim fanatinim igraem raunalnih igrica.

Opa frustriranost i manjak smisla, kako je Spiegel zakljunoposve ispravno citirao vodeeg tuitelja, doveli su do ovoga ina. Obaroditelja bjesomunoga napadaa doivjela su teak ok zbog


7/119

neoekivanog nedjela svojega sina.

Takve nas vijesti posljednjih godina sve ee usplahire, a onepredstavljaju samo vrak ledenoga brijega ije dimenzije jo nitko ne moepravo procijeniti. Onaj tko u krugu svojih znanaca ima kakvoga uitelja,odgojitelja u vrtiu ili pedagokog djelatnika zaposlenoga negdje drugdje,

dobro poznaje alopojke o naizgled beznadnom stanju u djece i mladei.Oni se veinom ponaaju bez potovanja i ikakvog uvaavanja opeobvezujuih vrednota i pravila. Pritom je esto rije o djeci iz netaknutihobitelji u kojih nisu primjenjivi uobiajeni primjeri objanjenja poputteko djetinjstvo, razorena obitelj ili nepovoljno socijalno okruje.

Probleme sve ee stvaraju djeca i mladi iji se roditelji od prvogadana prema njima odnose s ljubavlju, koji su zahvalni za svaki dobar

odgojni savjet i pokuavaju provesti u djelo svaki novi pedagoki koncept.Poinitelj iz Emsdettena, prema onome to znamo, potjee iz dobrofunkcionirajue obitelji i bio je dobar uenik. To to je bio poznat kaosamotnjak nije nuno moralo dovesti do bjesomunoga napada.

No, vratimo se mehanizmima koji su u takvim primjerima uobiajeni.Reakcija na takvu pojavu, koja se u posljednje vrijeme moe primijetiti udrutvu, svodi se uglavnom na pedagoku raspravu. Pritom je narataj onih

roenih ezdeset i osme posebno izloen napadima, dakle svih onih koji suiz nevolje posve specifinoga generacijskog iskustva slomivi preuskoshvaene okove odgoja i stege naizgled uinili neto dobro, naime,prihvatili koncepte antiautoritarnoga odgoja i naoko posvemanjepreziranje pojma autoriteta s ime su se dulje vrijeme slagali svi koji suradili na pedagokom podruju. Pa i roditelji su esto radije primjenjivalinaelo poputenoga lanca, kako se ne bi ponovile pogreke koje su samiod vlastitih roditelja teko i dojmljivo doivjeli.

Trenutano se moe zamijetiti radikalan obrat u mnogim podrujima.Odgojni savjetnici sve ee preporuuju vie strogosti i dosljednosti uodgoju, a glasovito lupiti po turu ponovno je postalo predmetomrasprave pri emu je trenutana tenja sve vie okrenuta u smjeru shvaanjada takvo to jo nikome nije tetilo. Rije je o jednoj tvrdnji koja jeponovno stekla pravo javnosti i koja bi, neovisno o tome je li ispravna ilipogrena, jo ne tako davno izazivala veliku ogorenost.

Lupiti ili ne lupiti jedno je u trenutanoj raspravi lieno svakesumnje: klju promjene stanja u nae djece i mladei je u novoj pedagogiji ina njoj izgraenim didaktikim modelima. Nee, meutim, doi do njezine


8/119

jednostavne primjene. Dakako, staru pedagogiju moe se usporediti snovom pedagogijom i na temelju toga se mogu temeljiti banalnespoznaje, primjerice kako je za djecu bolje da koji put uju i ne, ili kakoje odluke bolje donositi u komunikativnom procesu, umjesto jednostavnoslijediti i provoditi upute uitelja. Nitko ovu postavku, koja je navedena

kao primjer za mnoge druge zamisli nove pedagogije, nee dovesti upitanje. Ali, to dijete treba kako bi uope moglo postii taj komunikativandoseg? Kako danas s tim postavkama uskladiti razinu buke u razredu ikomunikativno ponaanje mnogih uenika koji ne cijene niti uitelja, nitisvoje suuenike?

Nasuprot tomu, ja slijedim posve drukiju i ponajprije novu misao kako bih uinio obrat u raspravi koja je dospjela u slijepu ulicu i potraio

nove putove koji, u konanici, takoer mogu dovesti do smislenihpedagokih nastojanja. Kako bi se ti putovi nali, moramo se uputiti napodruje dubinske psihologije i psihijatrije.

Svoje miljenje nikako ne shvaam kao prinos raspravi o nekakvoj,bilo kako shvaenoj novoj pedagogiji. Ono se ne smije shvatiti ni kaomiljenje koje se preporuuje u odgojnoj literaturi. Dapae, mislim danapokon moramo shvatiti kako e rasprave o odgojnim modelima, oblicimakolovanja, pedagokim konceptima u djejim vrtiima i domovima ostatinedjelotvornima tako dugo dok ne spoznamo koja je osnovna pretpostavkaza sve to se dogaa nuno potrebna. To je psihika zrelost nae djece koja je temelj na kojemu se sve ono to slijedi uope moe razvijati.

Mnogi od primjera opisanih u ovoj knjizi iz djejega vrtia, koleili doma, kao itatelju e vam izgledati poznati, bilo iz vlastita bolnogiskustva, ili iz prianja znanaca i prijatelja koji su vrlo sline situacijedoivjeli i uvijek ih iznova doivljavaju. Vano je, stoga, jo jednom

upozoriti na to da niti jedan od ovih primjera ne eli diskreditirati bilo kojuskupinu. Ne eli se pripisati nikakva krivica niti djeci, niti odgojiteljima iliroditeljima. Ja ne raspravljam o krivnji koja bi, u konanici, opet podijeliladrutvo i samo iskrivila pogled na pravu problematiku. Rije je o tome dashvatimo kako se razliiti simptomi u djece i mladei, koji se ineotpornima na odgoj, mogu svesti na zajedniki nazivnik na manjakpsihike zrelosti.

Tek kada odrasli, na temelju takve spoznaje, naue kritiki promatrativlastito ponaanje, djeci e se opet moi dodijeliti ono mjesto u drutvu nakoje imaju pravo. To znai djecu se opet mora promatrati kao djecu.


9/119

Danas smo preli na to da ih kao male inimo sebi ravnopravnima i time ihoptereujemo.

Prvi primjer: Niklas ili: Posve obian dan u jednoj osnovnojkoli

Nakon jutarnjega zvona u 8.15 sati, sva se djeca jednoga razredapostave u red. Razred 1c takoer ima svoje odreeno mjesto djeca stanuu redove po dvoje i ekaju svoju uiteljicu. Samo dvoje djece trkara okoskupine. Kada je uiteljica dola i zamolila ih da svi stanu u red, oni

oputeno i polako pou prema kraju male kolone.Niklas pak otri do grmlja i sakrije se. Kada shvati da njegovi

suuenici idu prema ulaznim vratima, on glasno povie: Ovdje sam!.Uiteljica ga mahanjem pozove. On brzo dotri do svojih i progura se preddrugu djecu to izaziva negodovanje meu njima i opasnost naguravanjena stubitu. Uiteljica ga pokua uhvatiti za ruku, kako bi ublaila njegovoprgavo guranje i potiskivanje druge djece, no on se estoko odupre ijednostavno otri dalje.

Doavi do uionice, baci svoju kolsku torbu nasred hodnika.Uiteljica uzme kolsku torbu i stavi je na stranu kako druga djeca ne biposrtala preko nje, ili napravila isto to. Dok se druga djeca svlae, vjeajusvoje jakne i spremaju svoje cipele u ormar, Niklas stoji po strani ipromatra to se zbiva. Tek kada je veina djece ve ula u uionicu, onskine svoju jaknu i baci je prema vjealici.

Nakon toga poe u uionicu. Budui da uiteljica jo stoji na vratima,zadri ga, uz primjedbu da treba skinuti i cipele. Niklas se glasno izdere:Neu!. Uiteljica ga upozori na dobar primjer druge djece i podsjeti nakolsko pravilo. A on, tek kada uoi da je i njegova prijateljica Anne izulacipele, uini isto (no ipak odbije obui papue). Sada smije ui u uionicu.No, ne odlazi na svoje mjesto poput druge djece, nego puzi koljenima popodu i za sobom vue svoju kolsku torbu. Doavi do svojega mjesta,buno baci kolsku torbu na pod i tek tada sjedne.

Nakon to su djeca zauzela svoja mjesta, svi se dignu da jednidrugima poele dobro jutro. Taj je ritual povezan s malom tjelovjebom. Idok sva djeca stoje okrenuta licem prema uiteljici, Niklas se popne na


10/119

stolac i licem se okrene prema uenicima. Kako bi izbjegla sukob,uiteljica promijeni svoje mjesto da Niklas ne bude u sreditu pozornosti(on ve ima svoje posebno mjesto odmah do katedre). Ta ga uiteljiinareakcija, meutim, nije sprijeila u tome da pozdrav za dobro jutro zamijeniglasnim urlanjem: guzica, drkadija u ritmu pozdrava za dobro jutro.

Uiteljica mu, smirujui ga, poloi ruku na rame i on ponovno sjedne.Tijekom sljedee krae vjebe itanja (rijei s novim slovima itaju

se s ploe, a novo se slovo /glas/ pritom naglauje) Niklas se ne javlja. No,ako koje dijete ne izgovori odmah oekivanu rije, ili polako ita slovo poslovo, on glasno izvikne bilo koju od prije izgovorenih rijei to pojedinudjecu dovodi u zabunu. Uiteljica ga zamoli neka i on odabere neku rije ipokae je na ploi. On odgovori da je upravo tren prije izgovorena rije

zapravo njegova rije, za njega rezervirana. Kada je smije proitati, uspijemu to tek uz pomo uiteljice.

Izradu pismenoga zadatka koja je zatim slijedila on odbije. On to nemoe i nee. Ponuenu pomo grubo odbije i poe u obilazak razreda.Kada uiteljica ustraje na izradi zadatka i zabrani mu ustajanje s njegovamjesta, Niklas ostane sjediti za svojim stolom, ali stalno ga gura premaploi i od ploe. Kada je time prestao privlaiti pozornost, kratko je vrijememirno promatrao kako druga djeca piu. Nakon toga iz svoje kolske torbeuzme biljenicu namijenjenu predkolskoj dobi koju je ponio sa sobom ihoe u nju pisati. Uiteljica pogleda biljenicu i odabere za njegaodgovarajuu stranicu sa zanimljivim zadacima. Niklas ih pogleda, odbijeto raditi i nametne svoju volju radi zadatke koje sam odabere.

Sljedeeg sata njegovi suuenici idu u portsku dvoranu na sattjelesnog odgoja. Uiteljica je kao temu odabrala skakanje i odravanjeravnotee. Niklas obino uope ne sudjeluje u nastavi tjelesnoga odgoja,

nego se uglavnom pokuava zavui iza plavih strunjaa, ili bez plana i ciljaluta dvoranom. No, kada je na putu u kabine za presvlaenje ugledaopostavljene sprave, brzo obue trenirku i otri u portsku dvoranu. Djeci jevjebanje na spravama ve poznato. Nakon presvlaenja mogu se odluitiza jednu od sprava po vlastitu izboru. Niklas odabere spravu za skakanjei bez problema pone s vjebom. Nakon nekog vremena neki se uenicipoale da se stalno gura preko reda. Uiteljica ga zamoli da se pridravaredoslijeda i da obuje obvezatnu portsku obuu. Nakon toga e moinastaviti s vjebom. Njega to toliko razljuti da se na uiteljicu izdere s:Guzica!. Ona ga uzme za ruku i izvede u predvorje portske dvorane.Tamo mu objasni da se zbog takvih uvreda osjea povrijeenom i da ne


11/119


12/119

2. poglavlje

to se to dogaa s naom djecom o kolaiima i

neizvrenim domaim zadaama

Ve vie od dvadeset godina radim kao lijenik-psihijatar za djecu imlade. To znai da u svojoj praksi svakoga dana susreem djecu i mladeiji su roditelji, uglavnom nakon ozbiljnoga promiljanja, doli dozakljuka da u njihova djeteta u ponaanju postoje osobine koje izazivajuzabrinutost i zahtijevaju lijeenje. Uglavnom obino nije rije o obiteljimakoje ive u tekim socijalnim prilikama, nego preteno o pripadnicimagraanskoga srednjeg i vieg sloja. Roditelji te djece uope nisu zapustiliodgoj i brigu za dobrobit svoje djece, dapae, zabrinuti su, trude se i uinilibi sve da odgoje sretnu i zadovoljnu djecu.

Kako bismo se upoznali s tipinim razgovorom s roditeljima, kaoprimjer nam moe posluiti sluaj desetogodinjeg Sebastijana. Njegovamajka u intervjuu govori o razgovoru, voenom na roditeljskom sastanku u

kojemu ju je nekoliko uitelja upozorilo na to da njezin sin pokazujezabrinjavajue nedostatke u uenju koje bi valjalo ispraviti.

Gospoo Schulze, rekli ste da ste prologa tjedna bili uSebastijanovoj koli na roditeljskom sastanku. to ste od uitelja doznali osvojem sinu?

Nekoliko me uitelja obavijestilo o zamjetnim nedostacima u njegovuuenju. Ne pazi, pokazuje znatne potekoe kad treba slijediti njihoveupute i, openito, imun je na njihove pokuaje da s njim razumnorazgovaraju. To, meutim, uope nije novo ili neobino.

Vama su, dakle, takva upozorenja ve poznata?

Da, Sebastijan ve neko vrijeme ima problema u slijeenju kolskoga

programa. Pritube uitelja da se ne zanima za njihove upute takoer samve ee ula.


13/119

Zabrinjava li vas to?

Pa, znate, naravno da bi bilo ljepe da je dobar na svim podrujima.No, kao njegova majka takoer znam da Sebastijan ui na sebi svojstvennain i da potekoe u koli potjeu uglavnom od toga to njegovi uiteljito dosta ne cijene.

to to tono znai?

Kod njega se nikako ne smije primjenjivati bilo kakva prisila ilipritisak, nego ga se mora pustiti da ide vlastitim putem. On je, naime, posvojoj osobnosti takav da mu je teko posluati kada mu neka osoba, poputuitelja, mogli bismo rei nametne bilo kakav radni zadatak.

Ali, u koli mora nauiti raditi u razrednoj skupini i biti na istojrazini s ostalim uenicima. Zar to za vas nije vano?

Meni je vanije da je on to zadovoljniji jer e samo tada imati voljeza uenje. Ako ga uitelj u koli prisiljava, a odreeno ga gradivo nezanima, nije nikakvo udo to ne surauje kako se od njega oekuje.

Kako procjenjujete upozorenja njegovih uitelja na nedostatke uuenju?

Sebastijan zna puno toga, ja to znam, no on to ne pokazuje jer se nemoe pomiriti s klasinom situacijom u koli. Pretpostavljam da mu uiteljigradivo ne objanjavaju tako da bi ga on shvatio. Djelomino se to moedogoditi zbog ostalih uenika u razredu koji ga smetaju.

Ali, nedostaci su nesumnjivo prisutni. to u vezi s tim kanitepoduzeti?

Dakako, htjela bih pomoi Sebastijanu da dobije bolje ocjene.Upravo sam ga prijavila u jedan popodnevni program u kojemu djeca ue uigri. To bi za njega moglo biti ono pravo jer je tamo zadovoljstvo u prvomplanu.

Iz odgovora Sebastijanove majke vidi se da se ona trudi kad je rije onjezinu sinu, razmilja o nainima na koje bi se mogle prevladati potekoeu njegovu uenju i uope joj nije svejedno to se s njim u koli dogaa.


14/119

Preuzima ak i znatno financijsko i vremensko optereenje koje zahtijevajuposjeti popodnevnom programu, samo da bi Sebastijanu bilo dobro.

Njezini su odgovori viestruko tipini za razgovore s takvimroditeljima:

Za potekoe djeteta odgovorni su uitelji.

Dijete je zapravo posve drukije, samo to to ne poka-zuje.

Djetetu nedostaje zadovoljstva i stoga ne moe pokazatito zapravo zna i moe.

Pokuaj ukljuivanja strune pomoi u popodnevnomprogramu moe dovesti do ispravljanja djejih nedosta-

taka.Gospoa Schulze, kao i drugi roditelji u slinim situacijama, zdvojno

trai objanjenja za ponaanje svojega djeteta i svim se silama trudiudovoljiti svojoj roditeljskoj odgovornosti. Pa ipak, te obitelji kad-tad sjedeu mojoj ordinaciji. esto se dogaa da prethodni pokuaji terapije,neovisno o tome o kojoj je vrsti terapije rije, nisu postigli nikakav uspjeh,pa se psihijatrijsko lijeenje ini krajnjim izlazom.

Ipak, bavljenje ljudskom, ovdje ponajprije djejom, psihom zapravonije krajnji izlaz, nego ga se upravo suprotno mora promatrati kaopolazite bilo kakvih daljnjih terapeutskih pokuaja. Jer, spoznaje do kojihsam doao u dugogodinjem radu nuno dovode do zakljuka da su znatninedostaci osoba koje djeluju u drutvu kljuni za vei dio naih drutvenihproblema.

Djecu na vlast! Djecu na vlast?

Kada je Herbert Grnemeyer 1986. godine glazbeno zahtijevao da sevlast preda djeci jer ona nisu voena pohlepom za vlau ibeskrupuloznou odraslih, to se, pod posebnim dojmom ernobilskekatastrofe, moglo shvatiti kao prosvjed protiv pogreaka narataja roditelja,

no istodobno je zrcalilo sliku ovjeka bolje reeno djeteta koja sedanas na upravo groteskan nain razvila u drutveni stav.

Na prvi se pogled danas, u zapadnom prosvijeenom drutvu, vie


15/119

nego ikada, ini da je djeji svijet u redu. Danas vie nemadesetogodinjaka koji moraju naporno raditi u rudnicima kako bi brojnaobitelj kod kue imala to jesti. I dok je knjievnost oko 1900. godine jomogla iznjedriti poseban stil kolskoga romana koji je uitelje prikazivaokao nasilnike sjetimo se samo knjiga Frhlings Erwachen (Buenje

proljea) Franka Wedekinda, Der junge Trless (Mladi Trless) RobertaMusila ili odgovarajuih kratkih pria Rainera Marie Rilkea danas sustranice knjiga ispunjene pedagokim konceptima i izobrazbenim teorijamakoje imaju samo jedan cilj: omoguiti ueniku da na to laki nainpostigne viu kolsku naobrazbu i ivi uspjenim, samosvojnim iispunjenim ivotom.

Djeja su prava iznimno vana tema, pa se tako, primjerice, na

komunalnoj razini u mnogim opinama udomailo uvoenje takozvanogadjejeg parlamenta. Djeca tamo, slino kao odrasli, u parlamentarnimraspravama smiju sudjelovati i zauzimati stavove o opinskim odlukamakoji se, onda, u gradskom vijeu uzimaju u obzir u procesu pronalaenjarjeenja opinskih problema.

Danas nam dijete gotovo slii spasitelju. Taj je dojam jo pojaan svemanjim brojem djece u suvremenom drutvu. injenica da se ve nekolikodesetljea raa sve manje djece ini dijete, kao u trinogospodarstvenom procesu, rijetkim i poeljnim, odnosno vrijednim dobromprema kojemu se valja ponaati s posebnom pozornou.

Djeci se na taj nain namee uloga koja im je neprimjerena jer imnedostaju sva psihika svojstva za ispunjenje te uloge. Uloga koja im sedodjeljuje je uloga partnera odraslim ljudima.

Sretnu li se odrasli u razgovoru o djeci u dobi djejega vrtia ilikolskih poetnika, esto se mogu uti reenice poput: Moje dijete imajaku volju, uspijeva se nametnuti jer zna to hoe!. Takvim sekarakteriziranjem djetetu pripisuje osobnost kakvu ono u tom ranomivotnom razdoblju jo jednostavno ne moe posjedovati jer razvojosobnosti poinje tek u osmoj ili devetoj godini ivota. Razvitak osobnostiovisi i o genetskom naslijeu koje djeca dobivaju od roditelja, i oindividualnoj potpori pojedinim dijelovima te osobnosti.

Ono to roditelji ovdje zamjenjuju s osobnou obini su naini

djejega ponaanja kakve svako dijete u toj dobi pokazuje. Tako se ini damala djeca uvijek imaju jaku volju jer, psihiki promatrano, ive kao dasu sama na svijetu i misle da mogu ivjeti kako upravo ona ele prema


16/119

vlastitoj volji i raspoloenju. Ona, naime, jo nisu nauila svoje okruje idruge ljude promatrati kao ogranienje vlastitoga Ja.

Problem je u tome to su mnogi roditelji, ali i odgojitelji i uitelji,izgubili osjeaj za prenoenje toga ogranienja djeci. Oni dijetedoivljavaju u njegovoj predmnijevanoj osobnosti i ak jo potpomau

jaanje pretpostavljenih znaajka. Tako se, meutim, spreava razvojdjeteta u skladu s njegovom ivotnom dobi, ono ostaje u psihikomrazdoblju ranoga djetinjstva i trajno e imati potekoa u snalaenju usvakidanjici u kojoj se uvijek trai uoavanje i priznavanje granica.

Kako je to izraeno u stvarnosti, vidi se na primjeru sedmogodinjeSare.

Sara

Sara je ki Luise Falkenberg i njezina je majka jako ponosna na nju.Ve je od ranoga Sarina djetinjstva gospoa Falkenberg njegovala jasnonaelo: Sara je trebala biti samostalna, trebala je razviti vlastitu osobnost i

nikako nije smjela dopustiti da joj netko drugi propisuje to treba ili netreba raditi.

Tako je Sara uvijek, i bez zadrke, bila poticana i podravana u svojojsamosvojnosti, pa je ve u dobi kad je ila u djeji vrti samostalnoodluivala to e odjenuti, u koje e doba dana jesti i to e se pripremati zajelo. Dakako, sama je birala i svoje drutvo za igru. Onaj tko, premanjezinu miljenju, to nije zasluio jednostavno vie nije bio pozivan udrutvo.

Ako se Sara ipak ponekad trebala pridravati nekih pravila uroditeljskoj kui, ta su se pravila sitniavo zajedniki sastavljala i o njimase opirno raspravljalo.

U koli se ona takoer ponaa vrlo samostalno. Dodue, situacije kojepritom nastaju u gospoe Falkenberg ba i ne izazivaju osjeaj ponosa navlastitu ker. Ona, naime, esto odbija napisati domae zadae, a radoizbjegava i nune vjebe u uenju sviranja violine (to je sama izabrala).

Gospoa Falkenberg, meutim, ne shvaa u emu je razlog takvogaodbojnog stava i sva je oajna zbog ponaanja svoje keri koja u naelu


17/119

ljutito reagira na zahtjeve da se izrade domae zadae ili obave vjebesviranja. Pritom galami na svoju majku, katkad je ak i fiziki napadne iudara rukom ili nogom. Bacanje stvari jedan je od omiljenih nainareakcije u konfliktnim situacijama, a pritom preteno razbija stvari kojemajka posebno voli. Pokuaje gospoe Falkenberg da svoju Saru privoli na

neto djevojica uglavnom odbija.Ovaj primjer jasno pokazuje to se dogodi kada roditelji poeljnu

samostalnost svojega djeteta zamijene izostankom svih pravila u njegovusvakidanjem ponaanju. Sari nikada nitko u kui nije rekao to je dobro, ato loe, to smije, a to ne smije raditi. Njezini su roditelji, mislei dapotuju antiautoritaran odgoj, takvo ponaanje drali najboljommogunou za rano sazrijevanje samosvojne osobnosti svoje keri. Pritom

se, meutim, nikada nisu zapitali moe li Sara, sama od sebe, uope doi dospoznaje da ona ne snosi odgovornost samo za sebe samu nego i za ljude skojima ivi, da je, dakle, tek potovanje ljudi i njihova vlasnitva ono tonju samu ini ovjekom.

Gospoa Falkenberg i njezin mu vjeruju da pomau Sari u nunomuvoenju u samostalnost, no ne primjeuju da njihova ki pritom ostaje bezspoznaje da samostalnost nema nita zajednikoga sa samoostvarenjemkoje se postie glavom kroz zid. Time to su joj od poetka davali doznanja da sve vane odluke u ivotu moe donositi sama uskratili su jojmogunost da osjeti ostvarenje s drugima i tako naui da mora djelovati uskupini.

O normalnom postupanju s djecom i njihovu normalnomrazvitku

U nastavku u esto govoriti o tome da odrasli, kad je rije o djetetu,moraju nastupiti razgranieno, tj. tako da postave granicu. Time na prvipogled inim svetogre. Razgranienje u uima mnogih roditelja zvuipoput manjka ljubavi, hladnoga autoritarnog nastupa i podcjenjivanjadjeteta. Kako bih taj nesporazum ve u zaetku razjasnio, htio bih navesti

nekoliko naelnih injenica.Djeci uvijek treba pristupati s ljubavlju. Ona nuno trebaju panju,primjerice u obliku tjelesnoga dodira pri maenju, uzimanju u naruje,


18/119

glaenju po glavi to bi sve bilo primjereno njihovoj ivotnoj dobi.itanje i igra su osnovne pretpostavke za zdrav kognitivan razvitak djeteta.Sve to vano, dakako uope nije dovedeno u pitanje spoznajama kojeovdje pokuavam predstaviti.

To znai: kada se god bude govorilo o strukturama, uvjebavanju

postupaka ili postavljanju granica, to nikako ne protuslovi zahtjevu ipotrebi da s djetetom postupamo s ljubavlju i da mu budemo bliski. Tek to,jedno i drugo zajedno, dovodi do stvaranja svih onih sposobnosti koje djecau ivotu trebaju.

Zamjeuje se, meutim, da mnogi odrasli, pa i oni koji oito sve ineza svoje dijete, gotovo nisu svjesni posve obinih razvojnih stupnjeva kojebi njihovo dijete trebalo proi. To se odnosi na sva podruja od govora

do motorike. Tako bi, primjerice, dijete u dobi izmeu deset i dvanaestmjeseci ivota trebalo znati govoriti reenice s jednom rijei, a s dvanaestdo etrnaest mjeseci trebalo bi biti u stanju uspravno hodati.

S tri godine ivota govorni je razvoj u normalnom tijeku dospio doreenica s dvije do tri rijei, a higijenski je odgoj doveo do toga da dijetedanju ostane suho. Ponajprije, ono je nauilo da ga, kad su roditelji odsutni,vode ozbiljne, njemu strane, osobe i da neupadljivo boravi u veoj skupini

djece. A to znai upravo to da dijete moe poi u djeji vrti. Odgovarajuidaljnji razvitak u govornom i socijalnom podruju napokon dovodi do togada bi dijete sa est godina trebalo dosegnuti zrelost za pohaanje kole.

Uz taj razvitak, ono i na psihikom podruju prolazi kroz razne faze ipritom dosee razliite stupnjeve zrelosti. Oni se oituju u tome kako dijetedoivljava svijet oko sebe, pa u stoga te pojedine stupnjeve razvitkanazvati slikama svijeta.

Kako dijete doivljava svijet oko sebe slike svijeta

Kada se razmisli o tome kako bi psiha jednoga djeteta, idealno,trebala izgledati, cilj mora biti da 20-godinji ovjek bude psihiki zreoprimjereno svojoj ivotnoj dobi, usporedivoj s drugim odraslim zdravim

ljudima.Kao psihijatar koji se u svojem svakidanjem radu susree samo s

poremeajima, ja gotovo zanemarujem individualne i uglavnom nasljedne


19/119

dijelove psihe i oni, po mojem miljenju, za pogrean razvitak o kojemu jeovdje rije nisu nimalo vani. Osnovna pitanja u mojem poslu su: koji sudijelovi psihe, koji se mogu oblikovati, vani kako bi odrastao ovjekmogao samostalno ivjeti? Kako se psiha mora razvijati da bi ljudi mogliivjeti u odnosima s drugim ljudima, da bi mogli uspjeno obavljati svoje

poslove i da bi mogli ispravno procijeniti i kontrolirati vlastite osjeaje?Kako bi to postigao, ovjek treba dva dijela psihe. Jedno su psihike

funkcije poput, primjerice, podnoljivosti frustracija, savjesnosti, odnosaprema radu ili spremnosti za rad. Te se funkcije moraju oblikovatipostupno, kako bi jamile najpovoljniju izgradnju psihe. Osim toga, nemanje vane, potrebne su slike svijeta, dakle posve odreen nain na kojidoivljavamo i tumaimo svijet oko sebe i svoj poloaj u njemu.

U naemu, zapadno usmjerenom, kranski obiljeenom suvremenomdrutvu slika svijeta uglavnom je ovakva: mi sebe doivljavamo kaopojedince u okviru veega drutva. Prije nego to se takva slika svijeta uodrasloga ovjeka stvori, dijete, u normalnom razvitku, prolazi kroz trirazliita razdoblja u kojima se, svaki put, njegova slika svijeta mijenja. Tosu oralno, analno i magino-edipalno razdoblje.

Oralno razdobljeOralno razdoblje traje od roenja do dobi od oko jedne i pol do dvije

godine ivota. U tom se razdoblju djeja slika svijeta moe opisatireenicom: Ja sam ono to dobijem!. To je vrijeme u kojemu jetrenutano zadovoljenje djetetovih potreba najvanije. Jo maleno dijetemora u oralnom razdoblju stei iskustvo da postoji osoba, povezana s njim,koja se brine za zadovoljenje njegove potrebe za tjelesnom bliskou i brzo

zadovoljenje gladi i ei. Tako novoroene uglavnom nee odmah plakatiako je gladno jer jo ne moe vidjeti jesu li objekti koji bi mogli utaitinjegovu glad majina prsa ili boica s mlijekom, u blizini. Ono,meutim, zamilja blizinu prsa i uglavnom je uvjereno da e njegovapotreba biti trenutano zadovoljena, odnosno, majka e ga odmah staviti naprsa i dojiti, ili e mu dati boicu s mlijekom. Tipian bebin pla poinjetek nakon etiri do est tjedana ivota, kada dijete raspoznaje vie odsvjetla i tame, pa moe vidjeti nalazi li se izvor hrane u dostupnoj blizini ili

ne. Ako prsa ili boica tada nisu dostupni, pla je izraz ljutnje zbog toga.U tom razdoblju dolazi i do vanih promjena u motorici djeteta. Ono

svijet otkriva najprije puzanjem, a zatim poetnim koracima. Iskustvom


20/119

svijeta koji postaje sve vei dijete poinje razlikovati samo sebe odonoga to se pred njim u svijetu nalazi. Ono, dakle, doivljava samo sebei doivljava ono drugo, to jest, pojednostavljeno reeno, postojanjedrugoga.

Prema miljenju Sigmunda Freuda, djetetova usta u ovom razdoblju

imaju ulogu erogene zone jer ono sisanjem, oblizivanjem i ugrizomdoivljava veliko zadovoljstvo. To obiljeuje kasno oralno razdoblje jer unjemu dijete dobiva prve zube, pa grizenje ima vanu ulogu.

Analno razdoblje

Analno se razdoblje odvija obino u dobi izmeu druge i tree godineivota. Za djeju sliku svijeta to je razdoblje obiljeeno reenicom: Ja samono to zadravam ili putam!. Preneseno na ponaanje djeteta premavlastitu okruju, to znai da ono u ovom razdoblju otkriva da sesamoodreuje i moe odluivati o tome hoe li dopustiti vanjsko odreenjeo sebi. Popularno govorei, dijete dolazi u prkosno razdoblje, sve viepokuava provesti svoju volju i dovesti odrasle do toga da u svemuzadovoljavaju njegove potrebe.

Magino-edipalno razdoblje

Freud Edipovim razdobljem oznauje rani stupanj genitalnogarazdoblja koje vrhunac dosee u popularnom prikazu takozvanoga Edipovakompleksa pojave u kojoj djeca osjeaju privlanost prema roditeljusuprotnoga spola. Suvremena teorija dodaje da se djeca, zbog iznenadanastaloga suparnitva koje doivljavaju u istospolnom roditelju, udaljavajuod usmjerenosti prema samo jednoj osobi i u tom se trenutku prvi put

integriraju u sustav obitelji.Opsene Freudove studije ovdje vode predaleko, a za moju je

postavku vano da se djeca u magino-edipalnom razdoblju, koje nastaje udobi od etvrte do pete godine ivota, definiraju reenicom: Ja sam onoto sebi predoim. Ona se, dakle, ponaaju u skladu s izrekom: Izgraditu sebi onakav svijet kakav trebam!. Djeca u toj dobi ive, znai, u svijetumate koji je za odrasle nestvaran i stvarima mogu dodijeliti ona svojstva

koja te stvari, u tom trenutku, za njih trebaju imati.Pri zdravom psihikom razvoju djeteta ta razdoblja, u kojima nastaju

ovakve djeje slike svijeta, slijede jedno za drugim, i na kraju toga razvoja


21/119

dijete moe shvatiti da njegova reakcija u drugoga moe izazvatiprotureakciju. U sukobima, tada, primjerice, moe procijeniti vlastiti udio iravnati se prema tome. U klasinom smislu, dijete je time doseglo kolskuzrelost. Ono taj razvojni put moe proi samo ako se roditelji ponaajuspecifino za svako razdoblje. Oni se, dakle, moraju pobrinuti za to da se

svako razdoblje zakljui kako bi se moglo prijei u sljedee. Tajpostupak nije utemeljen ni na kakvom automatizmu. I poslije, dakle i nakoneste godine ivota, slijede razdoblja razvoja, a u konanici, s poetkom ukasnom mladenakom razdoblju, nastaje odrasla slika svijeta.

Te slike koje prikazuju razvoj odnose se na pitanje: Kako ja, izsamoga sebe, doivljavam sebe u ovom svijetu?. Istodobno, pak, udrugom podruju psihe nastaje drugo gledite koje odgovara na pitanje:

Kako doivljavam ovaj svijet kao takav?.im dijete pone puzati i hodati, ono istrauje funkcionalnost svega usvojem okruju opipom, mirisanjem ili lizanjem. Stolac se, primjerice, upoetku prepoznaje kao predmet koji se moe gurati, a zatim kao sprava nakoju se moe penjati. Ulogu stolca kao namjetaja namijenjenoga sjedenjudijete e spoznati puno poslije.

Osobe s kojima dijete dolazi u dodir takoer se istrauju na slian

nain. Pritom dijete u ranom djejem narcistikom razdoblju, u dobiizmeu desetoga i esnaestog mjeseca ivota, podlijee iluziji da svime isvakim moe upravljati i o svemu odluivati, da, dakle, posjedujeposvemanju autonomiju.

Do tree godine ivota ono u daljnjim koracima otkriva da su djeca,jednako kao i odrasli, samostalne osobe. Sada moe shvatiti da je odrastaovei, jai i moniji. Od tog trenutka malo dijete u sukobima reagira napostupke odrasloga, klasinim rjenikom reeno ono slua. Kad ovorazdoblje zavri, dijete dosee zrelost za djeji vrti i reagira na pedagokeintervencije odrasloga.

Ono to u svojem svakidanjem poslu u meuvremenu uoavampokazuje da, ini se, odgajamo sve manje djece koja prolaze kroz razvojprimjeren djetetu. Moram rei da mi se ini da sve manje djecezadovoljavajue oblikuje psihike funkcije. A posljedica je u posljednjihpetnaest godina golemo je poveanje broja poremeaja u djejoj i

mladenakoj dobi i ti su poremeaji vrlo, vrlo raznoliki.Tako postoje razliite potekoe u podruju motorike. Ne mogu se

izvesti usklaeni pokreti, a esto su posebno zakrljali i nerazvijeni pokreti


22/119

fine motorike, nune za pisanje. Kako bi se dobila predodba o razmjerimatoga poremeaja, moramo se sjetiti da je prije petnaest godina poremeajmotorike u djejoj dobi bio zamijeen u oko 20 posto djece. Danas je zidod 50 posto ve odavno probijen, uz pokazatelj rasta.

To dovodi i do pojava koje se ine apsurdnima. Tako znam djeji

vrti u kojemu je jo do prije nekoliko godina postojao obiaj da se sdjecom odlazi na izlet u gradski botaniki vrt. Prema rijeima voditeljadjejeg vrtia, na takve izlete ve neko vrijeme vie ne mogu ii jer veinadjece vie nije u stanju propjeaiti oko kilometar puta izmeu djejegavrtia i botanikog vrta. Djeca se, naime, nakon toga ale da ih bole noge,pa ih vie ne mogu time optereivati. Takve bi vijesti morale zvoniti nauzbunu, i to ne samo u svezi s poremeajima motorike u djece nego i zbog

stava osoblja djejega vrtia koje je tu injenicu oito prihvatilo kao netonormalno i samo po sebi razumljivo.

Zatim, moemo primijetiti silne nedostatke u podruju opaanja.Podraaji mozga nastali sluanjem, gledanjem ili opipom vie ne mogu bitipreneseni u druga podruja mozga to bi bilo potrebno kako bi se,primjerice, jedna rije proitana s ploe odgovarajuom finom motorikommogla prenijeti u biljenicu.

Golemi su poremeaji i u podruju govornoga razvitka. Tako su djecau dobi od pet godina ivota u veem broju zaostala na govornom stupnjukoji im danas jedva omoguuje razumljivo artikuliranje elementarnihpotreba. Gramatike su posebitosti dobrim dijelom nepoznate, glasovi sekrivo izgovaraju, oblikovanje cjelovitih reenica je postalo rijetkost. Osimtoga, dolazi do ukanja i mucanja koje djecu izlae opasnosti izolacije usocijalnom okruju. Govorne smetnje u jednoga djeteta mogu se, unesretnoj konstelaciji, susresti s nedostacima u socijalnom ponaanju u

druge djece, a to bi za posljedicu moglo imati izrugivanje, izolaciju,tjelesno nasilje i daljnja psihika oteenja.

I dok su takvi govorni nedostaci u mojoj praksi prije bili iznimka,danas su gotovo postali pravilo. Uzmemo li u obzir istraivanja koja supokazala da petogodinje dijete, nakon preseljenja u neku stranu zemlju uroku od pola godine, u naelu, moe bez stranoga naglaska govoriti novijezik svojega okruja, dodatno postajemo svjesni sve dramatinosti

ovakvoga razvoja.Uz navedena usporavanja u razvoju posebno je uoljivo podruje

higijenskoga odgoja jer sposobnost kontroliranja tjelesnih izluina


23/119

predstavlja vaan sastavni dio djejega razvitka. Kada bi danas neki djejivrti jo doista traio da djeca, koja polaze vrti, preko dana treba biti suha,vjerojatno bi imao ozbiljnih problema s popunjenou kapaciteta.

U kolskoj se dobi javljaju, na kraju, potekoe u ponaanju u svezi suenjem i radom. Ve u osnovnoj koli uenici uope ne paze i imaju silne

potekoe u tome da se, barem na kratko vrijeme, usredotoe na postavljenzadatak, ili da za neko due vrijeme zapamte gradivo i to znanje primijeneu nekom drugom kontekstu.

Socijalno ponaanje mnoge djece vrlo je problematino. Oni su usvojem okruju doista pravi mali nasilnici, nastupaju i ponaaju se premasvojim vrnjacima tjelesno i verbalno krajnje agresivno i ne doputaju nitinaslutiti da bi se mogli integrirati u skupinu.

No ta se djeca ne ponaaju problematino samo prema drugoj djeci imladima. Niti vlastiti roditelji, ili djedovi i bake, niti osobe koje su stalnoukljuene u njihov odgoj poput odgojiteljica ili uitelja u kolama, nepredstavljaju za njih nikakvo ogranienje u iskazivanju egoizma. Kako bihpredoio kakve posljedice to moe imati, predstavit u vam Claudiju, kerobitelji koja ivi u sreenim prilikama. Ona neto manje od dvije godinepohaa djeji vrti u blizini roditeljskoga doma.

Claudia

Claudia ima pet godina i majka je gotovo svakoga jutra dovodi ugradski djeji vrti, a u podne doe po nju.

Jednoga se dana u vrtiu odigrala ovakva scena: Claudijina majka upodne dolazi u vrti po svoju ker. Odlazi najprije do odgojiteljice kakobi se raspitala je li dola na vrijeme. Claudia se, naime, ve dva putaosoblju djejega vrtia alila da se po nju dolazi prekasno. Odgojiteljicaumiruje majku Claudia je jo uvijek u zajednikoj prostoriji, pa stoga neprijeti nikakva neprilika.

Otvore se vrata, Claudia meu prvima jurne iz zajednike prostorije i,vidno obradovana, odmah primijeti da je njezina majka ve tu. Odmah serazvije mala igra: Claudia dotri do majke i prua joj ispruenu ruku kakobi joj dala zamiljen kolai koji je ona, prema vlastitu ponosnom prianju,ispekla specijalno za mamu.


24/119

Majka se uputa u igru svoje keri, saginje se prema njoj, zahvaljujena lijepom i ukusnom kolaiu i zagrize u njega. To izaziva dramatineposljedice. Claudia gotovo doivljava ok jer to da majka zagrize kolainije bio sastavni dio njezina plana o odvijanju igre. Ona je zamiljenikolai samo trebala predati svojoj majci kako bi ga ponijela kui i tamo

u miru pojela. Reakcija djeteta je drastina: Claudia poinje plakati, ali nesamo to! Ona se istodobno baca na pod i neprestano ponavlja, glasnoviui, da majka nikako nije smjela ve sada zagristi kolai. Iduih sepetnaestak minuta s djetetom uope ne moe razgovarati. Ono glasnimjecajima nadglasava sve pokuaje smirivanja, a udaranjem i ritanjem odbijasve pokuaje tjelesnog pribliavanja. Tada majci na pamet pada spasonosnazamisao. Uspijeva uvjeriti Claudiju da je samo jedanput zagrizla kolai ida ostatak jo uvijek dri u ruci. Moe ga, dakle, ponijeti kui, pa e kodkue pojesti kolai kada Claudia odredi.

Dijete ovaj prijedlog prihvati, no uz opomenu majci da se tako netovie nikada ne smije ponoviti. Kada majka i ki napokon pou iz vrtia,majka nosi i torbu i jaknu svoje keri, a, dakako, i zamiljeni kolai!

Ovo to se zbilo zorno pokazuje kako majka doputa da njezinapetogodinja ki manipulira njome. Claudia, na prvi pogled, nije zaostala urazvoju, ideja sa zamiljenim kolaiem pokazuje matovitost i dra u igrikakva je normalna za petogodinje dijete.

Ali, problem je u njezinoj reakciji na neoekivan postupak majke. Toto ona nehotice ne sudjeluje u igri prema Claudijinoj zamisli dovodi dofrustrirajueg doivljaja za dijete: njezino oekivanje da e se majka samodiviti kolaiu, a ne ga odmah i zagristi naglo se rasplinulo.

Uz normalnu psihiku razvijenost petogodinjega djeteta, Claudia bise, unato spontanoj ljutnji, morala znati svladati i biti svjesna da jeekstremna reakcija kakvu je ona pokazala pretjerana. Takva bi,normalna, reakcija bila, meutim, mogua samo kada bi Claudia svojumajku shvaala i priznavala kao prirodni autoritet. Tada ne bi, svojimprkosnim ponaanjem, pokuavala propisivati postupke svoje majke i traitinjezinu ispriku. Vrlo je vano da dijete svoju majku shvati kao ogranienjevlastitoga Ja jer se samo tako oblikuju psihike funkcije koje omoguuju dase poslije, osim majke i oca, prihvate i drugi autoriteti koji u ivotu donose

odluke.Majino ponaanje istodobno pokazuje nekoliko postupaka koji

pogreno usmjeravaju psihu njezine keri. To poinje ve raspitivanjem je


25/119


26/119

funkcije uvjebava. Claudijina se majka u poetku prema situaciji postavljaargumentativno. Ona se smireno obraa djetetu i pritom verbalno pokuavadoi do rjeenja. Budui da dijete na to reagira negativno, radnjomusmjerenom na samu sebe, naime glasnim jecanjem, pokuaj uspostavljanjatjelesne bliskosti kako bi se na taj nain pruila majinska utjeha, ini se

posve ispravnim. Rezultat su obrambeni mehanizmi u obliku udaraca iritanja.

Claudia iz itave ove scene, koja traje 15 minuta, ui da ona moeodreivati majine postupke. Jednostavno preuzima inicijativu i majku,prema naelu trial and error, puta da se praaka na udici dok joj se,napokon, njezin prijedlog, da se kolai ponese kui, ne uini prihvatljivimkako bi se primirila. Vrhunce prema sebi usmjerenoga ponaanja

predstavlja, sama po sebi razumljiva, majina pomo pri dizanju, iako sesama bacila na pod, jednako kao i upozorenje i opomena majci da se takvoto vie ne smije ponoviti. Posebno ovo posljednje odnos majka-dijeteposve izvre i postavlja naglavake: Claudia postaje odgojiteljicom svojemajke.

U normalnim bi prilikama ova situacija bila pogodna za uvjebavanjepsihikih funkcija, primjerice tolerancije frustriranosti u Claudije. Ona bimajino ponaanje trebala doivjeti kao prirodnu granicu svojefrustriranosti to bi pak bilo mogue samo kad bi se majka postavilasamosvojno. Ali, kako se ona ravna prema svojem djetetu i reagira nanjegovo ponaanje, Claudia ne moe nauiti da mora izdrati doivljenufrustraciju i reagirati na nju na primjeren nain.

Nikakav pojedinaan sluaj

Claudia nije nikakav pojedinaan sluaj. Djecu poput nje u svojojpraksi susreem svakoga dana, a porast zabrinjavajuih sluajeva je takovelik da e se njihovi uinci sljedeih godina znatno odraziti na nadrutveni suivot. Ja u brojnim primjerima uvijek iznova pokazivati kakavpogrean razvoj djeca i mlade danas pokazuju i zato pedagokimkonceptima i teoretskim nastojanjima samo djelomino moemo prevladatitakav razvoj.

Kako bismo shvatili razmjere pogrenoga razvoja, vano je imati na


27/119

umu da je situacija izrazito promijenjena. Usporedim li, naime, djecu kojami danas dolaze s onima otprije 20 godina, nedvojbeno mogu ustanoviti dadananja djeca ne pokazuju vie samo pojedinane poremeaje nego dauglavnom imaju smetnje na vie podruja. to to znai u stvarnosti pokazuju testovi koje je nedavno proveo jedan, meni poznat, ravnatelj

kole u svojoj osnovnoj koli. Tamo se prije poetka nove kolske godineispituju odstupanja i upadljivosti u ponaanju i razvoju prvokolaca.Rezultate toga ispitivanja pokazuju pregledne tablice. Na sljedeoj jestranici, kao primjer, prikazana takva pregledna tablica.

U tom je prikazu jasno vidljiv spomenut veliki problem. Rije je o trirazreda. Primjerno prikazana tablica pokazuje pritom rezultat razreda 1x.Samo etvero od 25 uenika razreda 1x i razreda 1z (troje od 23 u razredu1y) ne pokazuje nikakve smetnje, a po jednu izoliranu smetnju pokazujeetvero djece u razredu 1x (osmero u razredu 1z, odnosno troje u razredu1y). Svi ostali uenici odstupaju na vie podruja, a dvoje uenika postieak najveu brojku od sedam poremeaja. 47 od 73 uenika u tri razredapokazuje vie od jednoga poremeaja to odgovara veliini od 64 posto,

dakle gotovo dvjema treinama svih uenika. Nije potrebno na ovomemjestu do u pojedinosti interpretirati rezultat testiranja, ali zamjetna jeuestalost jakih odstupanja na podruju opaanja. Tu je u sva tri razreda


28/119

gotovo u svih uenika utvrena smetnja. Uinke na ponaanje uenika unastavi lako je zamisliti, odnosno, uredno odvijanje nastave, koje biuglavnom trebalo sluiti prenoenju znanja, uz ovakve je rezultatetestiranja gotovo unaprijed neizvedivo.

Uostalom, svaki uitelj u svojoj koli moe lako provjeriti je li, u

poremeene djece, rije o pojedinanoj, ili o masovnoj pojavi. Kako bi toustanovio, dosta je da na poetku sata stane pred razred i zatrai od uenikada iz torbe izvade odreenu knjigu. Reakcija e razreda biti dojmljiva ipotvrdit e se spomenuti zakljuak. Tek e pokoje dijete odmah udovoljitiovoj jednostavnoj i jasno shvatljivoj molbi, za veinu e tu molbu bitipotrebno ponoviti drugi, pa i trei put, a pojedini uenici navedenu knjiguuope nee ni izvaditi iz torbe.

Nemaju samo uitelji u osnovnim kolama u opisanim primjerimaove probleme s djecom. Poremeaji se odraavaju na itav socijalni ivotdjece, i na privatnom, i na drutvenom podruju. Ova knjiga jo prijenekoliko godina ne bi mogla biti objavljena jer opisan razvitak ne bi bioprihvaen kao prepoznatljivo patoloki, nego kao posljedica poeljnogaodgoja djece za samostalne pojedince. Drugim rijeima: Claudijino biponaanje u irokim krugovima bilo vrednovano kao znak da se dijetesamopouzdano pokuava pobuniti protiv svijeta odraslih, a tenja zaupravljanjem majkom njezina petogodinjeg djeteta ostala bi previena ipotisnuta u pozadinu kao nevana.

Opravdanje za taj razvoj valja traiti u odgojnim konceptimasedamdesetih i osamdesetih godina prologa stoljea koji su, polazei odteoretskih drutvenih koncepata narataja roenih ezdeset i osme, svojuglavnu zadau vidjeli u potiskivanju pojma autoriteta. Odgoj koji sadriupravljanje i voenje slovio je kao krajnje sumnjiv jer ga je, navodno, ratni

narataj u prevelikoj mjeri prenio i u poratno doba i dalje primjenjivaoodgojne koncepte iz faistikoga vremena.

Neemo sada raspravljati o tome to je u pedagokim zamislimaezdeset i osme bilo dobro, a to zloslutno za obje bi se tvrdnje moglinavesti mnogi primjeri. Vano je da postanemo svjesni da se u glavamaosoba odgovornih za odgoj stvorila slika svijeta koja je pojedinog ovjeka,s njegovom samosvijeu, izdvojila iz drutvenoga sustava meuodnosa i

eljela mu dopustiti gotovo neograniene mogunosti samoostvarenja.Odrasli vie nisu trebali djeci govoriti to bi za njih moglo biti dobro, a toloe jer to je uglavnom bilo tumaeno kao nedopustiva indoktrinacija.


29/119


30/119

svojem poslu) dobro je poznat svakom poduzetniku ili odgovornima zaizobrazbu.

Tako mi je vlasnik jedne automehaniarske radionice nedavnogovorio o svojem nauniku kojemu je reeno da donese odreena klijeta,kako bi se mogao obaviti potreban popravak. Naunik to nije mogao uiniti

i djelovao je kao da taj jednostavan zahtjev uope nije razumio pitao jeto bi on zapravo trebao donijeti. Na kraju je to nesnalaenje dovelo dotleda je drugi zaposlenik donio potrebna klijeta. Takvi primjeri jasnopokazuju da postoji oit problem u komunikaciji s mladim ljudima. Jeziksugovornika moe biti isti, ali on se ipak ne razumije.

Razlozi koji potjeu iz djejega razvoja i koji predstavljaju temeljovakvoga, vie nego zabrinjavajuega razvitka, ostali su dosada prikriveni,

neovisno o brojnim pedagokim konceptima koji razmatraju na koji bi senain moglo pomoi u neraspoloenju mladih ljudi.

Odgovornost za totalnu tamu u traenju razloga je u rjeavanju togfenomena, zadravanju starih primjera i naina postupka te u prilagodbiopisivanja poremeaja (koje ine lijenici i terapeuti) vanjskom stanju koja danas prevladava u mladih pacijenata.

To se na prvi pogled moe initi pomalo kriptinim, no pri

pozornijem promatranju pokazuje se nuno loginim i uvjerljivim.Trenutana rasprava o tome pogrena je u samom sreditu. Pogreanrazvoj, koji svoj vrhunac doivljava u medijski iskoristivim bjesomunimubilakim napadima, kao poslastici sa znatnim odjekom, u sreditu jezanimanja. Drutvo jo uvijek vjeruje da ima osjeaj to je normalno,kako se ponaaju zdravo razvijeni ljudi, pa tako i djeca i mlade. Pogled naaktualnu situaciju, meutim, pokazuje da je rije o krivom uvjerenju.

Onaj tko malo bolje promotri razvitak posljednjih godina moraustanoviti da se susreemo s tekim pomicanjem svih mjerila kojaprimjenjujemo na razvoj ljudi. to je normalno, a to nije podlijeestalnoj promjeni procjene. Kobno je pritom da je rije o stalnoj silaznojputanji. To znai da se mjerila stalno snizuju. Jo prije dvadeset godinadralo se normalnim da trogodinje dijete, koje treba poi u djeji vrti,moe kontrolirati svoje tjelesne izluine, dakle da je suho, a danas se, priprvom posjetu roditelja djejem vrtiu o toj temi gotovo uope ne govori. I

roditelji i odgojitelji preutno se slau u tome da dijete slobodno moepohaati djeji vrti iako ni danju ni nou ne moe bez pelena. Jedino sejo u starijih odgojiteljica moe zamijetiti lagana nelagoda pri spominjanju


31/119

te teme, no i one su se, u meuvremenu, prilagodile dananjimokolnostima, drugim rijeima: kapitulirale su pred drutvenim pritiskom.To se, dakako, ne odnosi samo na temu suho ili ne suho dijete nego i nadrugo, primjerice na sposobnost reagiranja na zahtjeve, recimo pripospremanju.

Kada dijete doe k meni u ordinaciju, iz opravdanog se razloga uuvodnom razgovoru s roditeljima i djetetom nita nije promijenilo tijekomproteklih dvadeset godina. Ja postavljam ista pitanja i ponaam se jednakokao i na poetku kada sam poeo raditi kao djeji psihijatar. Reakcijedjece i roditelja tako su usporedive tijekom itavoga tog vremena. to toznai s obzirom na moju djelatnost, moe se ukratko opisati ovako.

Ja se bavim djecom i mladima u kojih roditelji ili uitelji i odgojitelji

primjeuju zabrinjavajua odstupanja od normalnog ponaanja, to znai danjihovo ponaanje odudara od pravila koja, prema opem miljenju, vrijedeza odgovarajuu ivotnu dob. Pretpostavka za uspjeno lijeenje djeceponajprije je u opsenoj dijagnostikoj procjeni. U toj je procjeni, dakako, icjeloviti pregled tijela, kako bi se odbacila neka bolest koja nije psihikiuvjetovana. U okviru neurolokoga pregleda procjenjuje se rad ivaca ipokretljivost. Nakon takvoga uvoda pristupam psiholokoj procjeni djeteta,utemeljenoj na razliitim spoznajama. Ispitujemo sposobnost za odnose,stanje osjeajnosti, sposobnost razmiljanja ili stanje svijesti. Osim toga, naraspolaganju su i testovi za procjenu inteligencije. Testovima je takoermogue izmjeriti psihiki razvoj djeteta te podruja motorike i opaanja.Uz objektivne rezultate mjerenja, visok je i udio struno utemeljeneprocjene jer se visok postotak zbivanja u psihikom podruju odvijanesvjesno. Za to podruje u mojoj ordinaciji primjenjujemo priznateprojektivne testove. Osim toga, u pojedinim neurolokim pitanjima mogu

se sluiti i takozvanim elektroencefalogramima (EEG).Vano je takoer da se u toj opsenoj pojedinanoj dijagnostikoj

procjeni djeteta obavi i biografska anamneza roditelja. Pojam anamnezapotjee iz grkoga jezika i u prijevodu znai isto to i sjeanje. S dodatkombiografska, to znai da bi mi roditelji, po mogunosti, trebali to tonijeiznijeti vlastitu ivotnu priu, kako bi se, na temelju nje, mogli izvuizakljuci koji se mogu dovesti u vezu sa slikom djejih poremeaja. Vanaje, zatim, i to tonija procjena odnosa roditelji-dijete: kako protjee kunasvakidanjica, kako su organizirane kolske i privatne obveze, kakav jenain meusobnog ponaanja, to obje strane dre normalnim, a tonenormalnim. Sve to, i jo puno toga ima odreenu svrhu. Ponekad


32/119

ukljuivanje brae i sestara i te kako ima smisla da bi se ispitala iprocijenila neka pojava.

Ovdje se mora upozoriti na jednu potekou. Na podruju djejepsihologije postoje razliita znanstvena miljenja. To procjenu rezultata, pai nain pristupa i postupanja, ini teim nego, primjerice, djeje lijeenje

pri kojemu se primjenjuju jedinstveni standardi. Stoga je posve mogue dase opisan nain postupanja u mojoj ordinaciji razlikuje od naina mojihkolega koje ste, kao itatelj, moda ve negdje upoznali. To, meutim,nita ne mijenja na stvari kako ja mislim.

Ja, dakle, najprije procjenjujem dijete s psihijatrijskoga gledita,upoznajem roditelje i ispitujem anamnezu. Dijete zatim uglavnom dolazijo pet puta i pritom ga pogledaju i dvije suradnice kako bi se dobio to

iri raspon miljenja. Svi se nalazi zatim, u okviru ekipnoga razgovora,skupe u jednu cjelinu iz koje slijede daljnji postupci.

Samo u tome, opisanome, u posljednjih 20 godina nepromijenjenomenainu postupanja moe se vidjeti kobna tendencija, samo sam na taj nainmogao spoznati kakve je strahovito pogrene razvoje djeja psihaproivjela u posljednjih dvadeset godina.

Najvaniji zakljuak iz toga nalaza glasi: mora se promijeniti nain

razmiljanja! Kako bismo mogli suvislo analizirati i lijeiti, moramo znatikamo elimo stii, to znai: koje psihike funkcije naa djeca morajuimati. Samo izgraene psihike funkcije mogu dovesti do osmiljenoivljenoga ivota pojedinca koji e tako postati temelj funkcionirajuegadrutva, ili, drugim rijeima, dovesti do zadovoljnoga i sretnog ivota zasebe i narataje koji slijede.

Nama odraslima mora biti jasno da je cilj odgoja djece mogunost

njihova osamostaljenja, a u to se ponajprije ubrajaju vana podruja kao tosu izbor zvanja i sposobnost za uspostavu odnosa. U opi pojam odgojaubraja se i oblikovanje psihe, ak i ako se time udaljujemo od pedagokioznaenoga pojma odgoja. Oblikovanje psihe podrazumijeva postojanouvjebavanje njezinih funkcija, i to i u roditeljskom domu, i u djejimvrtiima, kolama i drugim pedagokim ustanovama. Naalost, kad je rijeo tome, upravo u kolama se radi vrlo kontraproduktivno. Jer, uenjeosnovnih naina ponaanja, poput sluanja, pozornosti,

sudjelovanja, moe smisleno uslijediti samo ako postoje pravila kojaomoguuju uinke uenja. Stoga mora biti jasno da uenici govore samokada su na redu i kada su se javili za rije, da ostaju sjediti na mjestu, a ne


33/119

da etaju razredom te da je razgovor mobitelom tijekom nastave zabranjen.

Od zdravoga k bolesnom ili: zato aktualne raspravepolaze od krivih pretpostavka

Osnovni problem rasprava o pogrenom razvitku nae djece je u tometo se, naelno, sve dokazuje patologijom. To rezultira dvjema bitnimposljedicama. Prvo, nae opaanje izgleda ogranieno samo na bolesno i,oito, ne normalno razvijeno, a istodobno ono zdravo promatramo kaoneto prirodno i samo po sebi razumljivo. Drugo, im je jedan razvoj

dijagnosticiran kao bolestan, odmah poinjemo razmiljati o mogunostimaterapije. To, dodue, slui na ast onome tko je poremeaj uope otkrio, nou konanici nas ne vodi dalje jer izoliran pogled na patoloki nalaz zaklanjapogled na zdrav oblik. Lijee se simptomi, a uzroci ostaju u tami. Razlogtakvu ponaanju je u zamjeni koja simptome pretvara u uzroke.

Osim toga, mora se, naalost, ustanoviti da su se mjerila pomaknula ina podruju dijagnoze i terapije. Ono to bi se prije dralo patolokim, patako i nalagalo potrebu lijeenja, danas je djelomino poprimilo statusnormalnoga. I djeluje prema veinskom naelu: to vie djece pokazujeporemeaj koji se prije dijagnosticirao kao pogrean razvoj, to e prije tajporemeaj potiho biti prihvaen kao manje lo, prihvatljiv, a poslije ak ikao posve normalno ponaanje. Analitiki postupci mnogih strunjakaprilagouju se takvom stanju, pa se mnoge zabrinjavajue pojave vieuope ne registriraju.

Kako bismo nali primjere za ovu promjenu opaanja, ne moramo

dugo traiti. Dosta je samo tijekom normalnoga kolskog sata sjesti u bilokoji razred neke gimnazije. Stalna razina buke koja tamo vlada prije bi bilanezamisliva i, zapravo, ona ini gotovo nemoguim normalno odvijanjenastave. Bilo koje dijete uvijek govori tijekom nastave, slua glazbu iliizvodi druge glasne stvari koje s nastavom nemaju ba nikakve veze. akako se to negdje u podsvijesti i osjea kao neugodno, ipak se driprihvatljivim, pa, dakle, i normalnim ponaanjem.

U jednoj studiji sveuilita u njemakom gradu Passau prije nekog suvremena detaljno istraivani uinci velike brojnosti uenika u razredima.Da razina buke u takvim razredima ima vanu ulogu to se moglo


34/119

pretpostaviti. No, zanimljivo je bilo da Fritz Haselbeck, pedagog, docentdidaktike i odgovoran za studiju, u razgovoru s novinarkom dnevnikaSddeutsche Zeitung uope nije ukazivao samo na problem prevelikihrazreda, nego je, meu ostalim, govorio o naelnim problemimasposobnosti koncentracije uenika (za koju preveliki razredi predstavljaju

dodatnu potekou). U daljnjem razgovoru, u jednom je vanom dijeluupozorio na injenicu odluujuu za fenomene prikazane u ovoj knjizi. Napitanje novinarke zato veliki razredi ezdesetih godina nisu dovodili dotakvih problema, Haselbeck je odgovorio ukazivanjem na temeljitepromjene itavoga stanja u kolstvu. Osim toga, nastavio je znanstvenik,djeca su danas nemirnija i vie egocentrino usmjerena. Postoji potrebaza novim vrednotama i nastavnim sadrajima, koji [ ] nude orijentacijuu nesigurnom svijetu.

U vezi s novim vrednovanjem problematinih ponaanja svakako jezanimljivo ukazivanje na promjenu stanja u kolstvu to, naime, ne znainita drugo nego da se danas normalnim dri ne samo poviena razina bukenego i sklonost vandalizmu, obijesno ponaanje uenika i openito niarazina ope naobrazbe.

Moe se, dakle, zakljuiti i doi do odgovarajuih zapaanja ustvarnosti da je kola u opasnosti da se jo samo prilagoujepromijenjenom stanju i da se pokorava zahtjevima promijenjenogaponaanja uenika. Ljestvice za procjenu zahtjeva koji se postavljaju preduenika, jednako kao i one za procjenu socijalnoga ponaanja, stalno semijenjaju, i to stalnom prilagodbom loijemu. To, meutim, nije zakljuenoni na jednoj kolskoj sjednici i poslije radosno objavljeno, nego se dogaapotiho, izvana jedva primjetljivo ako se ne promatra u cjelini, nego ako seivi u trenutku kao to se danas veinom radi. Za djecu je u tome velika

opasnost, a roditelji to ne primjeuju. Tako niti djeca ne dobivaju poticajeprimjerene svojoj ivotnoj dobi, niti roditelji imaju pravo mjerilo iorijentaciju. U konanici se svi uljuljkuju u sigurnost i lanu spoznaju da jesve u najboljem redu.

Intervju s djelatnicom kako uitelji danas doivljavaju

kolu


35/119

to se sve posljednjih godina dogaalo u kolama nitko nije boljeosjetio od uitelja koji u svojem svakidanjem radu esto moraju riskiratisvoje psihiko i tjelesno zdravlje. Susanna Mller, uiteljica u jednojosnovnoj koli, kae u razgovoru o svojim zapaanjima:

Kako se, s vaeg gledita, posljednjih godina razvijalo ponaanjeuenika?

Pa, kada bih i rekla da se veina mojih uenika jo uvijek moeopisati normalnima, ipak moram priznati da je dolo do znatnoga porastaneprimjerenog ponaanja.

O kakvim je neprimjerenostima uglavnom rije?Krajnje su, primjerice, potekoe u koncentraciji, a s time ujedno,

vjerojatno povezan, i velik nemir uenika. Mnogi teko izdre, pa im se akini i nemoguim, makar i kratko vrijeme mirno sjediti na svojem mjestu ipratiti nastavu, koncentrirati se, dakle, na nastavno gradivo i na mene kaouiteljicu.

Koji su razlozi tomu?Postoje razliiti uzroci. Kada, primjerice, vidim kako su, posebice

ponedjeljkom prijepodne, itavi razredi zapravo nesposobni pratiti nastavu,mogu zamisliti kako je izgledao vikend. Neprekidno gledanje TV-programai istodobno, dakako, nedovoljno kretanja. Djeca prekasno odlaze spavati iroditelji ih u tome premalo kontroliraju. Uinke toga mi, onda, osjeamo ukoli.

Otkud vam spoznaje o tim uzrocima?

Jesu li to vae pretpostavke?

Ne, to nisu pretpostavke, djeca o tome govore u koli kao o neemuto je samo po sebi razumljivo. Oni dre posve normalnim da imaju svaprava kao i odrasli i da se njima slue. Ponekad je ponaanje djece tekosvesti na takve, uvjetno reeno banalne, uzroke jer se, kad je rije oneprimjerenim ponaanjima djece, odmah pomilja na ADHD (AttentionDeficit/Hyperactivity Disorder nedostatak pozornosti/hiperaktivniporemeaj). Medijsko potpirivanje i pritisak roditelja (da je upravo tako)


36/119

doista su jaki, tako da je ovjek sklon svoja zapaanja povezati ba s tomdijagnozom kako bi sm sebi objasnio ono to se pred njegovim oimadogaa.

Vi ste se obraali roditeljima. Kakva je njihova uloga?

Izmeu uitelja i roditelja vlada silna napetost. esto, naime,susreem roditelje koji mi na razgovor dolaze s ve vrstim, izgraenimstavom, primjerice koji su ve unaprijed uvjereni da njihovo dijete imaADHD i da mu treba odgovarajua pomo. Moje miljenje, dakle miljenjeuiteljice, uope se vie ne trai. Ili, u drugih se pak oituje druga krajnost roditelji, naime, odbijaju svaku odgovornost i kompetenciju i od meneoekuju konano rjeenje svih problema. Kada im ja to ne mogu pruiti,

dolazi do predbacivanja krivnje.

Kako se roditelji odnose prema svojoj djeci?

Takoer podijeljeno. esto doivljavamo potpuno pretjerane (uobliku kazne) reakcije na svoje kritike primjedbe. No, isto se tako estodogaa da se susretnemo s izjavama poput: Pa, to je posve normalno!, iliKod kue se dijete ponaa isto tako, zato je to nenormalno?. Primjerenareakcija sve vie postaje iznimkom, iako, dakako, ima i takvih.

Kako kola reagira na opadanje spremnosti za uenje u uenika?

Razina je u uenika opala, a kola se tomu prilagouje. Postojeslubene smjernice koje propisuju koliko najvie uenika u jednom razredusmije biti ispod prosjeka u razrednim radovima. Uitelji se tomu

prilagouju i automatski podiu opi prosjek kako bi razredni radovimogli biti vrednovani.

Ti radovi, dakle, kad se promatra izvana, izgledaju bolji nego tozapravo jesu?

Da, svakako. Kad bismo primjenjivali mjerila koja su vrijedila joprije nekoliko godina, pojedini razredni radovi uope ne bi mogli biti

vrednovani.


37/119

Kako bi, prema vaem miljenju, trebalo reagirati, to se morapromijeniti?

Osim stvaranja manjih razreda, kako bi se uitelj mogao bolje brinutio svakom pojedinom ueniku, trebalo bi, prema mojem miljenju, nastojatiu kolama zaposliti vie terapeutskoga strunog osoblja, ponajprije vie

socijalnih pedagoga. To bi rasteretilo uitelje i oni bi se mogli vieusredotoiti na sadraje svojih predmeta. Ponekad bi, za poetak, dosta bilobolje opremiti prostorije. Ali i u roditeljskom domu se takoer puno togamora promijeniti.

Kako to mislite?

esto imam dojam da su roditelji izloeni neemu to nadilazinjihove sposobnosti i mogunosti. Preoptereeni su brzim tijekompromjena, mogunostima u tehnikom i socijalnom podruju koje se uopene mogu sve ostvariti. Djeca se tada jedva primjeuju i moraju jako brzoodrasti sama.

Imate li kakav primjer?

Imala sam u svojem razredu jednu etrnaestogodinjakinju koja jekod kue, svojoj majci, moglo bi se rei, morala igrati ulogu majke. Majkaju je ukljuivala u sve, traila od nje savjete kad je bila rije omukarcima, ili o popravku automobila. Njoj je njezino dijete sluilo samoza to da uvede nekakav red u vlastiti ivot. Nakon dvije godine, dakle kadaje imala esnaest godina, ta je djevojka i sama postala majkom. Dakle, todijete uope nije imalo djetinjstva.

Koliko ste se vi, tijekom svoje izobrazbe za uiteljicu i dananjedjelatnosti u tom zvanju, bavili psihikim razvojem djece?

Mogu se sjetiti tek jednoga jedinog seminara na sveuilitu koji je,tijekom moje izobrazbe, obraivao tu temu. Inae, to zapravo i nije bilatema. Danas sma pokuavam proiriti svoja znanja na tom podruju, aponekad nam se nude odgovarajue mogunosti dodatne izobrazbe kojevrlo rado prihvaam.

Razgovor s uiteljicom Susannom Mller otkriva razliite probleme.Govori o roditeljskim nedostacima, ali pokazuje i naine miljenja i


38/119

ponaanja uitelja. Tako se injenica sniavanja ope razine i kriterijavrednovanja opisuje kao posve normalan postupak koji spreava potrebusuprotstavljanja korijenu problema. Umjesto tog suprotstavljanja, naneprimjeren se nain reagira samo na simptome.

Spremnost na prihvaanje oigledno loijih promjena u ljestvici

vrednovanja i na udomaivanje znatno nie razine zahtjevnosti ima kobneuinke na profesionalno podruje rada na kojemu se zahtjevnost uraspoloivim poslovima razvija u upravo suprotnom smjeru, odnosno onapostaje sve veom, bilo zbog stalnoga porasta stupnja sloenostitehnologije, bilo zbog uinaka globalizacije koja je u meuvremenuzahvatila i domae gospodarstvo, i to i u najmanjim gradovima i opinama.Tako primjerice premjetanje pojedinih pogona, koji su nekada bili vrsto

ustaljeni u pojedinom podruju, odnosno preseljenje dijelova proizvodnje,dovodi do sve manjega broja radnih mjesta i do sve veih zahtjeva koji sepostavljaju pred one koji trae radno mjesto. Kakvoa radnika s novijomizobrazbom sve ee ne moe drati korak s takvim razvitkom.

Roditelji danas sve vie ne ele neobino ponaanje svoje djeceprepoznati kao takvo, nego ga promatraju ublaeno, ili primjereno njihovojivotnoj dobi. Kako bi se shvatilo to to znai, opisat u tipian primjerponaanja u djejoj dobi koji bi, po osnovnom uzorku, mnogim itateljimamogao izgledati dobro poznat. Ovoga puta rije je o sedmogodinjemPhilippu.

Philipp

Philipp je dvije godine stariji od Claudije o kojoj smo govorili,pohaa drugi razred osnovne kole i suoen je s domaim zadaama injenicom koju narataji uenika ne vole.

Njegova uiteljica govori to se dogaa kada se u koli kontrolirajudomae zadae: Obino zamolim uenike da izvade svoje biljenice iztorbe i stave ih na stol, kako bih mogla pogledati zadae. Takva molba uPhilippa u poetku gotovo ne nailazi ni na kakvo razumijevanje. Nedavno

me, nakon ponavljanja moje molbe, pogledao i samo upitao: Zato?, a jasam mu strpljivo objasnila: Zato to sada kontroliram zadae. U tom setrenutku nije dogodilo ba nita, nikakva reakcija djeteta od sedam godina.


39/119

ovjek u takvom trenutku obino postane malo nestrpljiv, no kako su mitakve situacije poznate, zamolila sam ga trei put da napokon izvadibiljenicu iz torbe. I to mi to dijete odgovara? Jok, nemam volje!.Budui da takvo odbojno ponaanje ne elim prihvatiti, pokuavam i daljenavesti Philippa da mi pokae svoju domau zadau. Uinak je da je dijete

ustalo i, bez ikakva daljnjeg komentara, sjelo pod stol. Tijekom itavogasata se odatle nije maknuo i nikako ga nisam uspjela nagovoriti da sjednena svoje mjesto i sudjeluje u radu razreda.

Nakon tog dogaaja zamolila sam njegovu majku da doe narazgovor tijekom kojega mi je ispriala da se Philipp i kod kue jednakoponaa i da ona sama vie ne zna to bi trebala poduzeti. Svoju jezbunjenost, na kraju, pokuala prikriti velianstvenom izjavom da sam ja,

napokon, pedagog i da bih, dakle, trebala moi izvui iz depa i primijenitiodgovarajui recept.

Philipp i uiteljica, openito, Philipp i drugi oko njega njegovoponaanje ometa, naime, redovito odvijanje nastave u itavom razredu dva su posve razliita svijeta.

Sedmogodinjak je prepoznatljivo zahvaen fazom rane djetinjenarcisoidnosti, on u odreenom trenutku vidi samo sebe i svoje potrebe i

uope nije u stanju reagirati na zahtjeve vanjskoga svijeta. Njegov odbojanstav prema uiteljici, dakle, nije uope nikakva svjesna zloa, s namjeromda je povrijedi, nego Philipp jednostavno u svojoj uiteljici ne prepoznajenekoga tko bi za njega trebao imati bilo kakvo znaenje.

Stoga ni zahtjev da pokae svoje domae zadae njemu nita ne znai jer on jednostavno ne moe prepoznati uiteljicu kao osobu koju trebapotovati. Osim toga, on se uvijek iznova potvruje u uvjerenju da svojuuiteljicu dri u aci jer se ona, pri svakom daljnjem pokuaju privole naneto, stavlja na raspolaganje njegovim pokuajima upravljanja.

U vezi s tim vano je shvatiti da u potpuno odbojnom djetetovuponaanju nikako nije rije o svjesnom inu njegove volje, nego onesvjesnom postupku izazvanom nedostatkom psihike zrelosti.

Uiteljiino dvoumljenje dolazi do izraaja ve u njezinoj spremnostida vie puta ponavlja nalog. Ona time pojaava pogrenu sliku svijeta kojaje odgovorna za djetetovo ponaanje. Jer, samo je prvi nalog svjestan in,

upuen od osobe koju valja potovati. Ve prvo ponavljanje, a pogotovosvaka daljnja molba, postavljaju uiteljicu na mjesto predmeta kojim dijetemoe upravljati po svojoj volji. Philipp ui da se zbog odbijanja nekog


40/119

zahtjeva ne mora bojati nikakvih posljedica, nego da mu s lakoomuspijeva upravljati odreenom odraslom osobom. Majina reakcija (Kodkue je isto takav.) posve jasno pokazuje da djeak svagdje primjenjujeovaj uzorak ponaanja, iako bi u dobi od sedam godina ve morao znatiuklopiti se u skupinu i pridonijeti svojim udjelom u funkcioniranju

zajednice.Uope nije rije o tome da se djecu poput Philippa odgoji u bezvoljne

primatelje i izvritelje zapovijedi koji e svaki nalog prihvatiti bezkomentara. Rije je, zapravo, o sposobnosti interakcije, dakle o tome da sedjecu osposobi da se, unutar odreenih skupina (a time, u konanici, iunutar drutva), mogu kretati tako da to jednako slui njima smima iostatku skupine.

Za uspostavu takve sposobnosti interakcije nuno je da uvijekbudemo svjesni injenice da se bavimo djecom i da ih kao djecu moramopromatrati i tako se prema njima ponaati.

To, s jedne strane, znai postupanje s puno ljubavi i obzira, ali, sdruge strane, svijest odrasle osobe o potrebi voenja i upravljanja, dakleautoriteta u posve pozitivnom smislu. Drugim rijeima: djeca moraju smjetibiti djeca, a odrasli moraju htjeti biti odrasli. Te pretpostavke za zdrav

razvoj u odrasle koji e biti sposobni za uspostavu odnosa i obavljanjeradnih zadataka ne postoje u djece koja odrastaju pod utjecajem trijuporemeaja u odnosima. Ponovna uspostava tih pretpostavki bila bi velikodostignue itavoga drutva za koje bi ova moja analiza mogla biti vaantemelj.

Nekoliko primjera iz moje prakse

Timo, 16 godina, gimnazijalac, na tjelesnom pregledu. Zamolim ga:Molim te, svuci sa sebe sve osim gaa!. Odmah slijedi protupitanje:Cipele takoer?. Mladi djeluje kao da se trudi, ali ne shvaa. Ja nisamreagirao. On zadrava cipele i spusti hlae, pa mi se pribliava poputdjeteta od pet godina koje se vraa sa zahoda.

Nico, 14 godina, na pitanje zato dolazi u nau ordinaciju odgovara:Rije je o nesporazumu. Ne trebam ja terapiju, moja majka hitno trebavau pomo. Potpuno je bespomona i ne zna vie to bi sa mnom poela!.


41/119

Arndt, 8 godina, opisuje mi, kao da ita iz prirunika, svoje trikovekoje primjenjuje kako bi izbjegao pospremanje. Majka mu najprije naredida pospremi za sobom u dnevnom boravku, a on se popne u djeju sobu.Ako majka poe za njim u djeju sobu, on ode u podrum. Ako ga majkaslijedi u podrum, on se ponovno vraa u dnevni boravak. Ja, naelno,

uvijek iznova pitam: I onda pospremi svoje stvari?. Odgovor: Ma ne,onda jo idem u vrt. Kraj prie glasi: Arndt uope ne posprema za sobom,to radi njegova majka.

Razlog dolaska u ordinaciju je taj to se majka jako brine zbogizraene straljivosti svojega sina. On se, naalost, bez svoje majke neusuuje provesti prijepodne u razredu (drugi razred). Majka stoga itavoprijepodne prosjedi pokraj njega.

Razgovor s roditeljem onemoguen od djeteta

Jonasova je majka zamolila za razgovor. Jonasa su roditeljipremjestili u drugi vrti jer su se, prema rijeima njegove majke, u njegovuposljednjem vrtiu odgojiteljice pogreno odnosile prema njemu, ili munisu posveivale dosta pozornosti. U dogovoreno je vrijeme majka Jonasadovela sa sobom. On izgleda jako umorno, stalno se naslanja na majku ihvata je rukama za lice. Ona u poetku ne reagira, pokuava dalje govoriti,no onda ipak prekine razgovor i zapita ga to eli. Jonas odgovori da jeumoran i da eli spavati. Majka ga uzme na krilo, kako bi se mogaopriljubiti uz nju. Nakon toga ona nastavlja s opisom situacije u bivemdjejem vrtiu. Jonasove elje i potrebe tamo nisu bile prepoznate i on je

bio preoptereen. Ali, Jonas je opet poinje hvatati za lice i opipavati ga.Ona makne na stranu njegovu ruku i upozori ga da razgovara s doktorom.Jonas poinje plakati i aliti se da je umoran i da bi elio leati. Ona mupredloi neka legne pod stol i tamo spava. On joj se sklupa kod nogu.Majka nastavlja sa svojim opisom i objanjava da je umor, koji Jonas stalnopokazuje, takoer znak njegove preoptereenosti. On bi se, naime, moraoodmarati kada to trai njegovo tijelo. Jonas u meuvremenu poinje gladitii stiskati noge svoje majke. Ona ga pokua uhvatiti za ruke i odmaknuti ih.

Zamoli nas bi li bilo mogue da Jonas donese svoju ovju kou koja mu ikod kue slui kao pokretni leaj. U meuvremenu je, meutim, tolikozauzeta Jonasom da prekida razgovor, uz napomenu da razgovor za Jonasa


42/119

predstavlja preveliko optereenje. Dogovaramo se o novom terminu.


43/119

3. poglavlje

Zato psiha ima tako vanu ulogu

Psiha je bila prekrasna kraljeva ki koja je Erosa, Afroditina sina,toliko zaludjela da je on zbog nje sve ostavio kako bi mogao biti s njom,iako ju je, prema elji svoje majke, zapravo trebao odvesti jednom runomovjeku, kako bi Psiha, kao Afroditina suparnica, nestala. Tako grkamitologija objanjava lik koji je svoje ime dao pojavi s kojom se usuvremenom svijetu bave i psihologija i psihijatrija.

Pojam psihe sve do danas u sebi ima neto tajanstveno. Psiha, posveuopeno, znai protuteu tijelu. Rije je, dakle, u posve doslovnom smislu,o razlici izmeu neega (do)hvatljivoga (tijela) i neega (nes)hvatljivoga(psihe). Grka rije (psyhein) znai neto poput daak ili disanje,a poslije je znaenje apstrahirano i, kako ovjek ivi dok moe disati, to seznaenje izjednailo sa ivotnim naelom.

ivotno naelo, ali neshvatljivo. Ta oprenost odreuje nau

definiciju psihe. Jednostavnije reeno: psihu se ne moe vidjeti, ne moe jese opipati niti rastaviti na sastavne dijelove, ili secirati i analizirati nalaboratorijskom stolu. Tu potekou valja uzeti u obzir kada se psihupokuava opisati kao temelj problema koji danas nastaju s djecom i mladeii koji u znatnoj mjeri negativno utjeu na drutveni razvitak.

Problem pred kojim se nalazimo je, najprije, u tome to psihu nemoemo vidjeti kao to, primjerice, vidimo bolesni vanjski poremeaj na

tijelu. Vanjske ozljede krvare, oituju se kao prepoznatljive rane i ineoitim sputavanje sposobnosti funkcioniranja ovjeka s takvim ozljedama.Pogrean psihiki razvoj nije dohvatljiv i u svijetu koji vjeruje samo onoto vidi nije prihvatljiv kao rana.

Osim toga, postoji i predodba da se psiha razvija sama po sebi, dasvaki ovjek ima psihu i da, dakako, ovisno o ivotnoj dobi, moeraspolagati odreenim funkcionalnostima. To je pogreno jer se pozitivne

psihike funkcije, do kojih je meni stalo, oblikuju tek tijekom djetinjstva, ito uope ne automatski i bez utjecaja okruja, nego naprotiv, ponajprijetako da djeja psiha odraslu osobu pred sobom doivljava kao ogranienje


44/119

vlastite individualnosti. To je sredinja toka koja me, meu ostalim,dovela do slike o ivanoj stanici ovjeku koju poblie opisujem upoglavlju o treem poremeaju odnosa, simbiozi.

S odmicanjem ivotne dobi postaje sve vanije da se umjestoogranienja pojavljuje primjer da djeca, dakle, psihike funkcije

prepoznaju primjerice u svojih roditelja, kako bi one, stalnimuvjebavanjem, mogle u njima sazrijevati.

Neuroloki gledano, sazrijevanje tih psihikih funkcija odvija sepreko ivanih stanica, kao to su i inae svi procesi u tijelu ovjekapotaknuti pojedinim ivanim stanicama. Nain funkcioniranja tih ivanihstanica slijedi jednostavan sustav: ivana stanica koja je izloenaodreenom podraaju moe odluiti jedino izmeu: poznajem ili ne

poznajem. Ona, dakle, reagira prema jednostavnom dualnom naelu.Znai, ako se neka ivana stanica nalazi u stanju ne poznajem,odgovarajuim podraajem moe biti aktivirana i od tog trenutka moepostati ovlatenom za uskodefiniranu zadau.

Kao zoran primjer moe nam posluiti centar za itanje u mozgu. Unjemu su, prema naelu sluajnosti, pojedine ivane stanice opremljeneovlau za pojedina slova. ivana stanica koja je na takav nain aktivirana

mora se iduih godina vrhunski specijalizirati kako bi uvijek iznovaprepoznala svoje slovo, i to jednako u tiskanom obliku i u razliitimrukopisima tako da se u odrasloj dobi odreeno slovo moe itatinesvjesno i samo po sebi.

Odluujue je da sposobnost ivane stanice ovisi o uestalostiprotoka kojima je vjebana u svojoj specifinoj funkciji. to je vievjebanja, to je i radnja koju stanica mora obaviti automatiziranija.

To, bez zadrke, vrijedi i za ivane stanice koje svoje funkcijeispunjavaju u podruju psihe. Samo stalnim vjebanjem i bezbrojnimponavljanjima tijeka istoga dogaaja postaje mogue stjecanje potrebnihpsihikih funkcija u odrasloj dobi, obvezatnih za opstajanje kao biauklopljenoga u drutvene procese.

Kada je rije o psihikim funkcijama, ja naelno govorim samo oonima koje se mogu stvarati u komunikaciji odraslih s djecom. Osim toga,postoji itav niz uroenih i naslijeenih individualnih dijelova psihe koji za

mene, kao psihijatra, nemaju vee znaenje jer su nepromjenjivi i nemajunikakvu ulogu u slikama poremeaja koje su vane za moj rad.

Djeca se optimalno mogu razvijati samo preko emocionalnoga


45/119

odnosa i odgovarajue povezanosti sa svojim roditeljima. Ona djeca koja susposobna za odnose razvijaju se, stoga, u poetku samo za svoje roditelje.To, primjerice, znai da jedan petogodinjak koji pomae pri postavljanjustola ne ini to funkcionalno, dakle, ne radi to zato kako bi stvoriopretpostavke da se, u konanici, za tim stolom moe jesti, nego to ini

jedino za svoje roditelje. Isto tako, dijete u koli ui za svojega uitelja a jo ne za ivot (to slijedi tek u kasnijoj ivotnoj dobi).

Vano je da preko roditelja doe do zrcaljenja djeteta, uzodgovarajue emocije. Zrcaljenje se u psihoanalitikoj praksi ubraja ujedan od vanih postupaka pri kojemu se nain ponaanja jednogasugovornika objanjava tako da njegov sugovornik zauzme njegovogledite. Na taj nain osoba iji problem valja analizirati dobiva, na neki

nain vanjski, pristup sebi samoj i moe prepoznati vlastite pogreke. To,dakle, ne znai nita drugo do jasno iskazivanje pozitivnih i negativnihreakcija na ponaanje djeteta. A to znai da se ja, kad se moje dijetepozitivno ponaa, jasno i prepoznatljivo radujem, a kad se ponaanegativno, jednako jasno pokazujem svoju ljutnju, primjericeodgovarajuom bojom glasa. Pritom, svakako, pozornost valja obratiti napravilo da bi osoba koja je s djetetom, u svojim reakcijama morala, premamogunosti, biti jasna i s jednakim reakcijama jer e dijete tako bre i

bolje moi nauiti pravila igre. Pozitivan sporedan uinak koji pritomnastaje je taj da time djetetu pruamo i svojevrsnu sigurnost, a vrlopromjenjive reakcije mogu u njega dovesti do iritacije, posljedica ega jeizostanak aktiviranja odgovarajuih psihikih funkcija.

U prvim je godinama ivota ponajprije vano djetetu pruitimogunost procjene osjeaja onoga tko mu ih pokazuje, kako bi ono, natemelju toga, moglo odrediti vlastite osjeaje. Odluujue je pritom da

odrasla osoba svoje osjeaje djetetu izrazi spontano i primjereno. Doe lido sukoba s djetetom, reakcija odrasle osobe mora biti povezana sodgovarajuim osjeajem. U malene djece ti osjeaji uvijek moraju bitipopraeni rijeima, pa roditelji moraju jasno izgovoriti da se u odreenomtrenutku ljute ili raduju. Isto tako, i pokazivanje djetetovih osjeaja morabiti popraeno odgovarajuim rijeima.

Kako bi se objasnilo to se pod tim podrazumijeva, valja to opisati uzpomo nekog primjera. Treba, naime, vidjeti to naelno znai ivjeti kaomlad odrastao ovjek zdrave psihe. Stoga promotrimo konstruiran tipianprimjer. Ja sam to dvoje nazvao Marco i Claudia, mladi par koji bi,bilo gdje u Njemakoj, mogao ivjeti posve obinim ivotom.


46/119

Komadii zdrave psihe

Marco ima 19 godina, zavrio je srednju kolu i pohaa izobrazbu zaautomehaniara u pogonu jedne tvrtke. Ve dvije godine ivi sa svojomdjevojkom Claudijom s kojom se nedavno uselio u prvi zajedniki stan.

Marco nije roen ranoranilac i voli, jednako kao i njegova djevojka,vikendom dugo izleavanje u krevetu koje zavrava oputenim i obilnimdorukom. Ali, tijekom tjedna njegovo radno vrijeme u radionici poinjeujutro u 8.00 sati. Marco, zato, mora rano ustati i, osim toga, voditi rauna

o tome da prethodne veeri ne ostaje dugo vani i ne zabavlja se s drutvom,kako ujutro ne bi bio iscrpljen. Ne moe se ba rei da voli zvuk svojebudilice, no jo nikada nije zakasnio na posao i svakog mu jutra uspijedorukovati barem toliko da bez problema izdri tjelesno naporan rad uradionici. I njegov ef, vlasnik pogona, kao i majstor koji nadgleda njegovuizobrazbu, cijene njegovu pouzdanost i ve su mu nagovijestili da bi, nakonzavrene izobrazbe, mogao dobiti stalno radno mjesto u pogonu. Njihovo jemiljenje potkrijepljeno prosudbom Marcovih nastavnika iz srednje kole

koji se ne sjeaju neopravdanih izostanaka, a uz to su potvrdili njegovupozornost i volju za uenjem.

Kada se naveer vrati kui, Marco je esto umoran, a i njegovadjevojka Claudia nije ba uvijek najbolje raspoloena kada se vrati sasvojega posla lijenike pomonice. Ono to Marco, meutim uz mnogedruge stvari posebno cijeni kod svoje Claudije (a i ona kod njega) jeinjenica da ona vodi rauna o njegovu poslu i razumije njegove potrebe.

On se ponaa jednako tako i uglavnom im uspijeva radni tjedan provestibez nepotrebnih svaa.

U slobodno su vrijeme oboje zabavljeni razliitim stvarima. Marco usvojoj upi vodi brigu o organizaciji slobodnog vremena za mlade i slinimpriredbama, a Claudia daje satove gitare. Dakako, oni se katkad iposvaaju, tu i tamo padne koja nepromiljena rije i svatko od njih dvojeima vlastite muice.

Na par u ovom primjeru, dakle, nikako nije savren i ne funkcionirapoput programiranoga stroja. Ono to svakako valja primijetiti je sljedee:oboje posjeduju psihika svojstva za dobru organizaciju ivota, u skladu s


47/119

drutvenim zahtjevima.

Kada Marco, koji je zapravo spava, ujutro rano ustaje kako bipravodobno stigao na svoje radno mjesto, time nesvjesno dokazujefunkcioniranje vanih psihikih funkcija. Primjerice, posjeduje izraenupodnoljivost frustracija, smisao za tonost i svijest za potrebe u pogonu u

koji odlazi na izobrazbu. elja da se jo jednom okrene u krevetu i nastavispavati, ili da se mazi s Claudijom, potiskuje se u korist zahjeva i obvezakoje donosi svakidanjica. To, dodue, izgleda normalno i tako bi i trebalobiti. No, alopojke mnogih poslodavaca o ponaanju njihovih naunika inamjetenika pokazuju danas drukiju sliku. Upravo u podruju zanatskeizobrazbe rasprava o naelnoj sposobnosti za izobrazbu buduih djelatnikai namjetenika ima sve veu ulogu, a tonost predstavlja jednu od vanih

toaka.Istodobno s visokom podnoljivou frustracija, Marco svojimponaanjem pokazuje jo jedno vano svojstvo zdrave psihe. On, naime,ima odreenu sliku svijeta. Ona je ovakva: shvatio je da njegovo ponaanjeunutar zajednice uvijek proizvodi uzajamni uinak s drugim partnerima tezajednice. To ne znai da se on ne doivljava kao pojedinac koji nastojizadovoljiti svoje potrebe, pa i osjetiti uitak. Pojedinano je, meutim,ogranieno injenicom da ljudski suivot moe funkcionirati samo akosvatko onoga drugoga shvaa kao potrebno ogranienje vlastiteindividualnosti.

Vjeba ini majstora zato se psi

Documents

Michael Winterhoff - Zasto nam djeca postaju nasilnici.pdf