Migel de Servantes

Don Kihot

DIO PRVI

Sa panjolskog preveli Iso Velikanovi i Josip Tabak Objanjenja Josip TabakVOJVODI OD B EJ ARA BANARESA, VIKONTU OD LA PUEBLE DE ALCOCER, MARKIZU OD GIBRALEONA,

GROFU OD BENALCAZARA I GOSPODARU MJESTA CAPILLE, CURIELA

IBURGUILLOSA

Pouzdajui se u prijazni doek i potovanje to ga Vaa Preuzvienost iskazuje knjigama svake vrste, kao velika koji je istinski voljan zakriljivati lijepe umjetnosti, osobito one koje su plemenite i ne snizuju se do sluganstva i

sebinosti proste svjetine, odluio sam izdati na svijet BISTROGA VITEZA1 DON OUIJOTA OD MANCHE, pod zatitom prejasnoga imena Vae Preuzvienosti, te odajui svaku ast tolikoj veliini, molim, primite ga milostivo pod svoje okrilje, da osjenjen njime, iako nema onoga dragocjenog nakita

elegancije i erudicije kojim se znaju zaodijevati knjige to su ih napisali ljudi uena soja, mogne mirne due izii pred sud onima kojino, ne zadravajui se u granicama svojega neznanja, obiavaju osuivati tue radove s veom krutou i manjom pravednou; ako dakle smiljenost Vae Preuzvienosti svrati pogled na moju dobru namjeru, uzdom se da nee odvrgnuti malou mojega poniznog poklona.

MIGUEL DE CERVANTES SAAVEDRAProslov

Dokoni itateljul I da ti se ne kunem, moi e mi vjerovati kako sam elio da ova knjiga, edo mojega uma, bude najkrasnija, najumiljatija, najduhovitija to se zamisliti moe. No nisam se mogao oteti prirodnom zakonu da svako bie raa nalino bie. Sto je dakle mogao roditi moj jalovi i slabo uljueni duh nego priu o suhoparnom, mrzovoljnom, hirovitom sinu, natrpanu svakakvim mislima koje nikome drugom na pamet ne padaju - ba onakvu kakva se ve raa u zatvoru,

2 gdje se svaka neudobnost bani i svaka nemila buka domuje! Tiina,

ugodno mjesto, ljupka polja, vedro nebo, ubor izvora, duevna mirnoa pomau jako da se najneplodnije muze oplode i porod izrode kojemu se svijet ne moe da nadivi i naraduje. Dogaa se da otac ima sina runa i bez ikakve miline, a ljubav kojom ga ljubi zasjenjuje mu oi te ne vidi sinovljih mana, nego ih jo smatra domiljatou i vrlinama, pa ih kazuje prijateljima kao neku bistrinu i milinu. Ali ja, koji se inim dodue ocem Don Quijotovim, a uistinu sam mu ouh, neu da se povedem za obiajem, niti sam voljan, predragi itatelju, gotovo sa suzama u oima preklinjati tebe, kako drugi ine, da oprosti ili s uma smetne greke koje u mojega sina vidi, jer ti mu nisi ni brat ni svat, nego je tvoja voljica tvoja slobodica, ti si gospodar na svojevini, kao car na carevini, pa

moe i caru ipak pokazati kad on ne vidi. Sve to vadi tebe i oslobaa od svakog obzira i svake obveze, te moe govoriti o ovoj prii to god te volja, ne strahujui da e biti oklevetan za zlu rije niti nagraen za dobru koju o njoj izrekne. Volio bih ti prikazati ovu priu istu i golu, neokienu proslovom i bez neizmjerne povorke uobiajenih soneta, epigrama i pohvalnica koje se tiskaju na poetku knjige.3 Mogu ti naime rei: premda me stajalo neto truda dok sam

napisao ovu knjigu, ipak sam se najvie namuio piui predgovor to ga evo ita. Mnogo sam se puta laao pera da ga napiem, i opet ostavljao pero, jer nisam znao to bih napisao. Tako ja jednom sjedim neodluan, papir poloio preda se, pero zadjenuo za uho, podlaktio se o stol, podnimio rukom lice i

premiljam to bih rekao, a uto bane k meni prijatelj, domiljan i bistra glava, pa kad spazi kako sam se zamislio, zapita me za uzrok. Ja mu ne zatajim, nego

reknem kako premiljam o proslovu to treba da ga napiem prii o don Quijotu, a to mi je tolika muka te ne bih ni da ga piem niti bih da na svijet iznosim junaka djela toli plemenita viteza. Ta kako bi da me ne zbunjuje to li e rei onaj stari zakonodavac kojega krste svjetinom, kad razabere da ja, nakon tolikih

godina to sam ih prespavao u tiini zaborava, izlazim sada, gdje su mi tolike godine na grbai,4 s priom suhom kao sita, slabe domiljatosti, mrava stila, siromanih misli, bez ikakve uenosti i pouke, bez biljeaka na rubu i bez napomena na kraju knjige, a vidim da druga djela, premda izmiljena i profana, vrve reenicama Aristotelovim, Platonovim i cijelog roja filozofa, pa se itatelji dive i smatraju pisce naitanima, uenima i rjeitima? A tek kad uzmu citirati Sveto pismo Sto e, nego mora rei da su to neki sveti Tome i drugi crkveni oci, a znaju sve u asti urediti tako da u jednom retku opisuju raskalana zaljubljenika, a u drugom donose kransku porodiicu te je radost i slast sluati ih i itati. Bez svega toga bit e moja knjiga, jer niti znam to bih biljeio na rubu, niti to bih pri kraju napominjao, a pogotovu ne znam za kojim bih se piscima poveo pa da ih na elu knjige, kao to ine svi, poredam po slovima ABC, poinjui s Aristotelom i zavrujui sa Ksenofontom i Zoilom ili Zeuksisom, premda je jedan bio klevetnik, a drugi slikar. Isto tako mora moja

knjiga biti bez soneta na poetku, barem bez soneta koje su ispjevali vojvode, markizi, grofovi, biskupi, dame ili najslavniji pjesnici. Dodue, da ja dvojicu-trojicu uslunih5 prijatelja zamolim za sonete, znam da bi mi ih dali, i jo takvih da im ne bi bili ravni soneti pjesnika kojima je ime uvenije u naoj panjolskoj. Naposljetku, gospodine i prijatelju moj - nastavih - odluio sam neka gospodar Don Quijote ostane sahranjen u arhivima u Manchi dokle god

nebo ne poalje koga tko e ga iskititi svim i svaim to mu treba: ja po svojoj nesposobnosti i malom znanju nisam to kadar, a po prirodi sam lijen i trom da

uzmem eprkati po piscima koji kazuju ono to ja i bez njih znam rei. Otuda neodlunost i uzrujanost u kojoj si me zatekao, a i dovoljan mi je razlog za njih u ovom to si uo. Kad je prijatelj moj to sasluao, pljesnu se po elu, prasnu u smijeh te mi ree: Boga mi, brate, sada mi istom puca pred oima u kolikoj sam zabludi bio sve vrijeme otkada te znam, jer ja sam tebe smatrao svagda smiljenim i razboritim u svemu to god ini. Ali sada vidim da je od tebe do pameti ko od zemlje do neba. Zar moe biti da takve neznatnosti, koje se lako rjeavaju, mogu u nepriliku baciti i preneraziti takav zreo um kao to je tvoj, i jak da svlada i pregazi kudikamo vee potekoe? Vjere mi, nije to tebi od premale vjetine, nego od prevelike tromosti i preslabe promiljenosti. Bi li htio znati je li istina

to ja velim? Onda posluaj paljivo, pa e vidjeti kako u za trenue oka ukloniti sve tvoje potekoe i doskoiti svim smetnjama koje te bune i brane ti da izda na svijet slavnoga svojega Don Quijota, sunce i uzor svega skitnikog vitetva. Reci - uzvratim ja, kad sam sasluao to mi kazuje - kako kani zatrpati provaliju mojega straha i osvijetliti zbrku moje smetenosti? Na to mi on odgovori: Ponajprvo, to se tie smutnje zbog soneta, epigrama i pjesama pohvalnica, koje bi ti trebale s poetka, a prilii se da budu od uglednih i znatnih ljudi, tomu e doskoiti ako se sam malko potrudi te ih sastavi. Onda ih moe okrstiti imenom kojim voli; moe ih prisili popu Ivanu od Indije6 ili caru od Trebizonde, jer oni su, znam, na glasu kao slavni pjesnici, a sve i da nisu, pa da

se i nae kakav cjepidlaka i bakalaureat da te za to napadne s lea i posumnja u tu istinu, ni briga te, jer da i bude uhvaen u lai, ne mogu ti odsjei ruku kojom si to napisao.

Sto se tie knjiga i pisaca iz kojih vadi misli i reenice i citira ih na rubu svoje historije, tu ti jedino trebaju u pravi as kakve god sentencije ili latinske izreke, koje zna napamet ili ih moe s malim trudom nai. Ako na priliku govori o slobodi i o ropstvu, dodaj: Non bene pro toto libertas venditur auro.

1

I odmah na rubu citiraj Horacija, ili tko je ve to rekao. Ako raspreda o moi smrti, odmah priskoi sa stihovima: Pallida mors aequo pulsat pede pauperum tabernas Regumque turres.

8

Ako govori o prijateljstvu i o ljubavi, koju nam Bog nareuje i spram neprijatelja, odmah se toga asa svrati na Sveto pismo, a to moe uz iolicak panje, pa spomeni rijei Boga samoga, Ego autem dico vobis: diligite inimicos vestros.

9

Ako raspravlja o zlim mislima, priskoi s Evaneljem: De corde exeunt cogitationes malae.

10

Ako e o nestalnosti prijatelja, eto ti Katona, koji e ti dati svoj distih: Donee eris felix, multos numerabilis amicos,Tempom si fuerint nubila, solus

eris.u

Uz takve latinske i druge krnjatke smatrat e te barem znalcem jezika, a to u dananje doba nije mala ast i korist. Sto se tie biljeaka koje se pridaju na kraju knjige, to moe izvjesno rijeiti ovako: ako u svojoj knjizi spomene kojega gorostasa, pobrini se neka to bude Golijat, i s njim e samim, gotovo bez ikakva truda stei veliku biljeku, jer moe napomenuti: Gorostas Golijas ili Golijat bio je Filistej, koga je pastir David snanim metkom iz prake ubio u dolini terebinskoj, kako se pria u Knjizi o kraljevima, u poglavlju gdje e ve nai da to pie. Osim toga, da se pokae ovjekom koji je naobraen u humanistikim znanostima, i kozmografom, udesi da u tvojoj historiji bude spomenuta rijeka

Tajo, i eto ti odmah jo jedne divne biljeke, jer moe primijetiti: Rijeka se Tajo zove tim imenom po jednom kralju panjolskom; izvire tamo i tamo, i utjee u Ocean, oplakujui zidine slavnoga grada Lisabona, a misli se da u njezinu

pijesku ima zlata, itd. Ako govori o razbojnicima, evo ti prie o Kaku,12 koju napamet znam; ako e o raskalaenim enama, eno ti biskupa od Mondoneda,13 koji e ti uzajmiti Lamiju, Laidu i Floru, a biljeka o njima silno e ti dii ugled; ako e o okrutnim enama, Ovidije e ti dati Medeju; ako e o arobnicama i vjeticama, Homer ima Kalipsu, a Vergilije Kirku; ako e o junakim vojvodama, Julije Cezar ponudit e ti samoga sebe u svojim Komentarima, a Plutarh e ti dati tisuu Aleksandara. Bude li priao o ljubavi, a zna iole beknuti toskanskim jezikom, eto ti Leona Ebrea,

14 koji je kao naruen za taj

posao. Ali ako nee u tue zemlje, ima kod kue Fonsecu,15 O ljubavi prema Bogu, gdje je zbijeno sve to bi god i ti i najbistriji ovjek mogao o tome poeljeti. Napokon, jedina ti je briga da ta imena nabroji, ili u svojoj kronici spomene ove koje maloas rekoh, a meni prepusti da ja primetnem biljeke i napomene; ja ti se kunem da u sve rubove prepuniti primjedbama i jo na kraju knjige natrpati etiri arka. Da se vratimo sada na citacije pisaca koje se u drugim knjigama nalaze a u

tvojoj ih nema. Tomu je lako doskoiti, jer ti valja jedino potraiti koju knjigu gdje su oni svi pomenuti, od A do Z, kako veli.16 Tu istu abecedu prenesi ti u svoju knjigu, pa sve ako se jasno bude razbirala la, jer su ti oni pisci slabo i bili potrebni, svejedno ti je; moda e ipak tkogod biti tako glup te e povjerovati da si se ti u svojoj priprostoj i nekienoj historiji svima njima posluio. A ako to nije niemu, ono e barem od takva dugaka popisa odmah poskoiti knjizi vrijednost, pogotovu gdje se nitko nee laati posla da istrauje jesi li se povodio za njima ili nisi, jer je svejedno. tovie, tvojoj knjizi, ako pravo razabirem, i ne treba nita od svega toga to veli da joj nedostaje, jer cijela ti je knjiga napadaj na viteke romane, o kojima Aristotel nita ne kazuje, sveti ih Bazilije ne spominje, a ni Ciceron ih ne poznaje; s priom o izmiljenim nesklapnostima ne idu u spregu ni tonosti istine ni astroloka opaanja, niti joj vrijede geometrijske mjere, niti pobijanje argumenata kojima se slui retorika; niti se ovdje komu propovijeda, pa da se mijea ovjeansko s boanskim, jer ne valja da se takvom mjeavinom odijeva ikakav kranski razum. Jedina je zadaa knjizi oponaati ono to opisuje, te to savrenije bude oponaanje to e bolje biti ono to se pie. I kako ovaj tvoj spis ne ide ni za im drugim nego da uniti ugled i vlast koju i meu svijetom i meu svjetinom uivaju viteke knjige, ne treba ti prosjaiti sentencije od filozofa, reenice iz Svetoga pisma, prie od pjesnika, govore od retora, udesa od svetaca, nego nastoj da ti u knjizi budu krepke, valjane i dobro probrane rijei, pa da ti prianje i reenice poteku zvuno i ugodno, koliko god moe, zna i voli, a da misli svoje iskazuje ne brkajui ih i ne zamraujui. Nastoj i o tome da se itajui tvoju historiju melankolik nasmije, smjeljivac da puca od smijeha, priprostomu da ne bude na dosadu, razborit ovjek neka se divi invenciji, ozbiljan neka je ne odvrgne, a umnik neka je svagda hvali. Sve u sve, upni da razori loe osnovanu zgradu tih vitekih knjiga to ih mnogi mrze a jo brojniji hvale; ako to postigne, nisi postigao malenkost.

Bez ijedne rijei sasluah to mi prijatelj veli, i njegovi mi se razlozi tako utuvie da nisam ni raspravljao o njima, nego ih odobrio i uznastojao od njih samih sastaviti ovaj predgovor, iz kojega e, dobrostivi itatelju, razabrati razboritost mojega prijatelja, sreu moju to sam u takvu asu i potrebi naao takva savjetnika, i tvoju okrepu to si stekao tako iskrenu i nepromijenjenu historiju slavnoga Don Cjuijota od Manche, o kojem svi redom itelji onoga kraja na Montielskom polju sude da je bio najedniji zaljubljenik i najhrabriji vitez to je od mnogih godina vien u onome kraju. Neu da preuznosim uslugu koju ti iskazujem upoznavajui te s tako znamenitim i estitim vitezom; ali iziskujem da mi zahvali to te upoznajem sa slavnim Sanchom Panzom, perjanikom njegovim, u kojemu, kako mi se ini, nudim tebi sabranu svu milinu perjaniku to je razasuta u jatu pustih knjiga vitekih. A sada Bog s tobom, pa ni mene ne zaboravio! Zdrav mi bio!KNJIZI O DON QUIJOTU OD MANCHE

17

URGANDA NEZNANKA

Ako, knjigo, ti valja-Citatelja eli ste-Zvekani e tebi re-Da je tvoja elja ma-No ako li zvekani-Ti ne kani biti hra-Ti sirotuj meu nji-I s voljom e biti svi-Pa e ljudi prste li-I o neba tebe di- Iz iskustva znamo sta-Tko se skloni pod drve-U sjeni se naodma-U Bjaru usud dob-Kraljevsko ti drvo da-A knezovi na njem ro-I vojvoda na njem cva-Nov

veliki Aleksan-U sjenu se skloni k nje-Da te uzme pod okri-

Ti junaka priaj dje-Plemenitog Don Ouijo-Dokolan je mnogo ti-I pameu pomjeri-Te od dama i juna-Buknu njemu jarost ta-I akva ga ljubav pe-Da

bjesnei ko Orlan-Dulcineju od Tobo-Hrabrom rukom sebi stje- Nek neskromni hijero-Ne bani se po tvom ti-Jer na titu slikovi-Svaka toka malo zna-edan budi i poni-Te rugai nee re-Da Hanibal od Karta-I de Luna, don Alva-I kralj Franjo od Spani-Kunu udes, to te stvo-!S

Kad sueno tebi ni-Da toliko uen bu-Ko to crnac Juan Lati-19 Latinskih se rijei klo-Pameu se ne razmetni mudroom, koje ne-Jer e pravi pismenja-Krivit usta kad te u-I na ui aptat ti-Sto je ovaj namjeri- Ti se dri puta svo-Ne brini se ni za ko-Jer tko tuu brigu vo-Taj do svoje ne doho-A tko voli da se a-Tomu svijet i odva-Ti se brini svakog a-Da do dobra dopre gla-Jer tko ludost tampat da-Dovijeka mu prijekor tra- Znaj da mudar ovjek ni-U koga je krov od sta-20 Pa se maa za kame-Da susjedu krov razbi-Pamti: ovjek koji pi-Djelo svoje promozga-Stupa svagda polaga-A tko tampa knjigu za-Da enskinje njega ti-Taj piskara ludori-AMADIS OD GALIJE DON QUIJOTU OD MANCHE SONET

Ti, koji si se poveo po meni, Po icu mojem to me jadom goni I iz radosti ovamo me skloni Na pokoru na Sirotnoj Stijeni;

Ti, kojemu se, ko napitak slani, Iz oiju niz lice liju suze, Kom srebro, bakar, kositar se uze I zemlja ga na zemlji jelom hrani;

Zivuj i znadi: dok nebesa stoje, Bar donde dok Apolon goni plavi Konjice jo po sferi etvrtoj,

Junako ime svijetli se tvoje, Domaja tvoja prva je po slavi, A nenatkrivljiv umni pisac tvoj.

DON BELIANIS OD GRECIJE DON QUIJOTU OD MANCHE

SONET

Sijeem, kidam, zborim, tvorim, davim, Vie neg igda vitez skitalica; Lukav sam, hrabar; tisuu krivica Osveujem, a sto tisua mlavim. Vjenosti dadoh slavna djela svoja; Ljubavnik bijah uljudan i mio; Patuljkom mi je i div svaki bio, Jer nije meni doraso do boja.

Do nogu mojih evo puste sree, Jer pamet moja prihvati je smjela I priliku za perin k sebi ote. Al iako mi dobra srea lijee Nad mjesec tamo, junaka ti djela Ja zavidim, oj veliki Quijote.GOSPOA ORIANA DULCINEJI OD TOBOSA SONET Kom bi se, krasna Dulcinea, htjelo, Kad u Tobosu Miraflores

11 on ima, Za volju

mira i udobnostima I za sam London dati svoje selo1.

Ah, da je meni i odjeu tvoju I elje tvoje odjenut na sebe I usreenom junaku od tebe U nejednaku diviti se boju

1.

Ah, da sam se s istotom ovolikom Don Amadisu znala oprijeti,

Ko ti junaku ednom Don Quijotul Zavidjeli bi meni, a ja nikom, I ne bih sada ginula u sjeti, Uivala bih veselo milotu.

GANDALIN, PERJANIK AMADISA OD GALIJE, SANCHU PANZI,

PERJANIKU DON OUIJOTOVU SONET

Zdrav bio, slavna ljudino, kog zove Srea da bude dinim perjanikom, Dosuduju mu s blagou velikom Da proslui bez smetnje ikakove. Sjekira i srp s vitetvom se slae, Me vitezove konjuar je stao Prostodunik, i jako mi je ao Na oholicu to k mjesecu nae. Zavidljiv sam ti oslu i imenu I tvom torbaku zavidan sam ja: Taj torbak pamet

odaje u tebi.

Jo jednom: zdravo, Sanchol tvoju cijenu I panjolski na Ovidije zna I klanja ti se, Ijube ruku - sebi.22DEL DONOSO, UMILJENI PJESNIK, SANCHU PANZIIROCINANTU

SANCHUPANZI

Ja konjuar Sancho Pan-U manchanca Don Quijo-Hvatao sam svagda mag-Da poivim razbori-Jer utljivi Villadie-Dravnu je svu mudro-Na uzmaku osnova-Tako veli Celesti-A u knjizi boanstve-No prepunoj ljudskih stva-23

ROCINANTU

Ja sam slavni Rocinan-Babiekino praunu-Zbog greke mlitavo-Dadoe me Don Qujo-Jesam nalik na mlitav-Al pameti mojoj konj-Izmakao jeam ni-To me ui Lazar i-

2" Koji vino vjeto kra-Jer na slamku srkat zna-BIJESNI ORLANDO DON QUIJOTU OD MANCHE SONET

Ti nisi knez, al bit bi mogo njime, Me knezove bi prvim knezom stao, I ne znam kud bi jo se uzvitlao. Oj pobjednice, nesvladan ni kime. Ja sam Orlando, komu smete glavu Anglica, sav svijet sam obiao, Na oltar slavi ja sam rtvovao Svu hrabrost koju oteh zaboravu. Ja s,tobom jednak nisam; nek te kite Slava i djela junakih ti glas. Premda si i ti enuo pameu. Ali jednaki smo kada divlje Skite I Maure goni, jer braom zovu nas, Spominju hudu ljubavnu nam sreu. VITEZ OD FEBA DON QUIJOTU OD MANCHE

SONET

Vitee slavni, sunce Hispanije, Sa tvojom slavom svoju ne jednaim, Ni ma svoj s tvojim vrednijim i jaim; uven je bio, danas vie nije. Carstva sam prezro; bajnu carevinu Svijetli Istok zalud meni nudi, Jer za

krasotom divnom moje grudi, Za Claridianom, zorom vedrom, ginu.

Od jedine i udesne krasote Neljubljen, dalek, jak sam, te u meni Moj pk strepi, krotim ga u sebi.

Ti, plemeniti, jasni si Quijote Za Dulcineju sam na vasiljeni, A ona krasna,

asna, mudra tebi.Don Quijote DE SOLISDAN DON QUIJOTU OD MANCHE

SONET

Gospodine Quijote, ludorije Zaokupile um tvoj pomueni, Al in nijedan sramni, nepoteni Okaljao te prigovorom nije. Tvoja su djela svjedoanstvo za te: Ti po svijetu zatire krivice, I zato ropske due, kukavice, Prostaci tebe hvataju i mlate. Sad ako tvoja Dulcinea mila Ipak ti bude jako neljubazna I ljubavi ne prikloni se

jo, U takvu jadu utjeha ti bila: Sancho je svodnik glup i poso ne zna, Ona je kruta,

ti ljubavnik lo. RAZGOVOR MEU BABIECOM IROCINANTOM B. Oj Rocinante, to si s mesa spao? R. Jer posla ima, hrane nema za me. B. Zar jema tebi ne daju ni slame? R. Gospodar moj ni trunka ne bi dao. B. Gospodine, lo sluga si u gose, Kad na njeg die jezik magarei. R. Oslom je roen i u grob e lei Gospodar moj, jer uj: zaljubio se. B. Je V ljubav ludost? - R. Nije mudra jako. B. Ko metafizik zbori. - R. Glad me mori. B. ali se slugi! - R. Slaba utjeha mi. Ta komu bih se tuio i plako, Kad goso moj i momak to ga dvori, Ko Rocinante mre su i sami1.Prva glava Prva glava

koja pria o stanju i ivovanju slavnog viteza don Quijota od Manche. U nekom selu u Manchi, kojemu ne elim ime spominjati,25 ivio je prije malo vremena plemi, od onih koji imaju koplje na stalku, starinski tit, kukavno kljuse i hitra hrta. Olla,

26 vie od govedine nego od ovnovine, naveer ponajvie

hladno isjeckano meso s lukom, subotom praetina s mozgom,27 petkom soivo, nedjeljom jo koji golubak, tako je troio tri etvrtine svojega prihoda. Preostatak bi planuo na zobun od fina crna sukna, na kadifne hlae za svece, na isto takve papue i na najfinije nebojeno polusukno, u kojem se koio u radne dane pod nedjeljom. U kui mu bila gazdarica koja je prevalila etrdesetu, i sinovica, koja jo nije navrila dvadesetu, pa momak za poljski i kuni rad, koji mu je i konja sedlao i kosijerom rabotao. Po dobi se na plemi hvatao pedesetih i bio je snana rasta, suhonjav, mrav u licu, velik ranoranilac i ljubitelj lova. Kazuju da mu je prezime bilo Quijada, ili Quesada jer se donekle razilaze pisci

koji o tom piu, premda se po vjerodostojnom nasluivanju moe dokuiti da se zvao Quejana.

28 Ali to malo vrijedi za nau pripovijest: dovoljno je da priajui

o njemu ne skrenemo ni za dlaku s istine. No, treba znati da se spomenuti plemi u asovima koji su mu dokoni a tih je u godini najvie i bilo s tolikim arom i slau odavao itanju vitekih knjiga da je gotovo sasvim zaboravio na lov, dapae i na upravljanje svojim imanjem. Zaokupila ga tolika radoznalost i ludost da je poprodavao mnoge hanege

29 orae zemlje i kupovao viteke knjige, da ih

ita, i tako ih zgrnuo u kuu koliko ih se god domogao. A od sviju mu knjiga nikoje nisu toliko po volji bile koliko one to ih je napisao slavni Feliciano de Silva,

30 jer jasnoa njegove proze i 0ne zamrene reenice njegove inile mu se

biserom, pogotovu kadbi uzeo itati ona laskanja ili izazove na megdan, gdje esto pie: Smisao besmislice, koja mi na misao pada, toliko mi raslabljuje misli, te mislim da se s pravom alim na vau krasotu. Ili kad bi itao: ... visoka nebesa, koja vau boanstvenost boanski utvruju zvijezdama i vama iskazuju dostojanstvo dostojnosti, koje je vaa uzvienost dostojna. Od takvih se reenica jadnome vitezu pomuti pamet. Nabdio se on, da bi ih razumio i dokuio im smisao, to ga ne bi dosegnuo pameu ni razumio ni sam Aristotel, sve da jedino radi toga ustane iz groba. Nisu mu bile po volji rane koje

je don Belianis drugima zadavao i sam ih dopadao, jer kakvi god, misli, slavni

vidari viali njega, ipak mu je jamano i lice i cijelo tijelo posuto brazgotinama i oiljcima. No ipak je hvalio autora njegova to je zavrio knjigu s obeanjem one nezavrive pustolovine, pa ga je esto podilazila elja da se lati pera i da je uistinu dokona, kako se ondje obeava. Bio bi to svakako uinio i izvrio, da ga nisu odvratile druge, vee i neprestane misli. Cesto se sa upnikom svojega sela a bio je to uen ovjek, doktor, promoviran u Sigenzi31 prepirao o tome tko je bio vei vitez: Palmerin od Engleske, ili Amadis od Galije. Ali majstor Nicols, brija u tome istom selu, govorae da nitko nije ravan Vitezu od Feba, a ako se itko usporediti moe, onda je to don Galaor, brat Amadisa od Galije, jer je zgodnije opremljen za sve, i nije kicoki vitez niti plako, kao to je njegov brat, te ni po junatvu nije gori. Sve u sve, tako se zapleo u svoje tivo da je itao po cijele noi od veeri do jutra i po cijele dane od zore do mraka. I tako se njemu, od maloga spanja i

mnogoga itanja, osui mozak i pamet mu se najposlije pomuti. Po glavi mu povrvi sve to to je u knjigama itao, i arolije, i kavge, borbe, izazovi, rane,

udvaranja, ljubavi, nezgode i gluparije neuvene. A uvrtio je u glavu da je zgoljna istina sva ta zbrka sanjarija to ih je itao, te mu na svem svijetu nije bilo pouzdanije historije. Govorio je da je Cid Ruy Daz32 bio dodue jako valjan vitez, ali ipak, rei se mora, s Vitezom od Plamenoga Maa33 usporediti se ne moe, jer je taj jednim zamaajem prepolovio dva divlja, strahovita diva. Radiji je bio Bernardu od Carpija,

34 jer je u Roncesvallesu ubio zaaranoga Roldana,

utjeui se lukavtini Herkula, koji je Anteja, sina Zemljina, u rukama zadavio. Jako je lijepo spominjao diva Morganta, jer jest dodue od divovskoga roda, a divovi su svi uznoljivi i surovi, ali je on jedini blagostiv i uljudan. No nadasve mu u volji bijae Reinaldos od Montalbana, osobito kad ga gleda gdje kree iz kule i pljaka svakoga na koga naie, i jo kad je ugrabio onaj lik Muhamedov, sav od suha zlata, kako njegova historija kazuje. Da mu je nekoliko puta aknuti nogom izdajicu Galalona, ne bi alio dati svoju gazdaricu, a za prid i sinovicu. Naposljetku, kad mu je pamet ve klonula, sine mu najneobinija misao koja je ikada ikojemu luaku sinula. Uini mu se zgodnim i potrebnim, za veu ast svoju i za korist dravnu, da se prometne u skitnika viteza i krene svijetom oruan i na konju, traei pustolovine i izvrujui sve ono to je itao da izvruju skitnici vitezovi: da zatire svakojaku nepravdu, da se izvrgava nezgodama i

opasnostima, da ih svladava i stjee vjeitu slavu i ime. Ve mu se jadniku po glavi motalo da e za junatvo svoje ruke biti okrunjen barem za cara od Trebizonde. I tako se on u tim ugodnim mislima, zanesen divnom slau koja mu se priviala, pouri uiniti to je namjerio. Ponajprvo se lati posla da oisti bojnu opremu pradjedovsku, koja je davno baena u kut i zaboravljena, pa je ondje zarala i popljesnivila. Oisti je i uredi to god je bolje mogao, ali odmah zapazi nedostatak: nije imao ljema s vizirom, nego obinu kacigu. No vjetina njegova doskoi i tomu, te on od ljepenke sadjelja neto nalik na pol ljema s vizirom. Dodue, kad je htio iskuati je li mu ljem jak i moe li podnijeti udar, pa potegnuo ma i maznuo dvared po ljemu, ve je prvim udarom u jedan mah unitio sve to je radio tjedan dana. Bude mu krivo to je tako lako bilo pokvariti ljem, te da se osigura od takve opasnosti, uzme ga opet izraivati, ali sada umetne iznutra eljezne ipke, tako da mu je ljem bio vrst i po volji; iskuavati ga ne htjede opet, nego ga proglasi i uze smatrati najizvrsnijim ljemom s vizirom. Onda se ogleda za svojim konjem. Konj taj spao dodue u mesu kao gladna godina i bio puniji mana od Gonelina

35 konja, koji tantum pellis et ossa

fuit, ali njemu se uini da ni Aleksandrov Bucefal ni Cidov Babieca nisu njegovu konju ravni. Dva-tri je dana premiljao kakvo bi mu ime nadjenuo, jer kako je govorio sam sebi ne prilii se da konj ovakva slavna viteza, a i sam po sebi zgodan, bez uvena imena bude. Zato mu je nastojao sloiti i dati takvo ime da jasno kazuje to je bio dok jo ne bijae konj skitnika viteza, a i to je sada. im gospodar mijenja stale, najrazboritije e biti da i konju promijeni ime i da ga prozove slavnim i sjajnim imenom, kakvo dolikuje novom stanju i zanimanju

kojemu se ve odao. Poto je dakle mnoga imena poizmiljao, brisao, odbacivao, skrpio, raskvario i opet ih stao kovati

u glavi i u mozgu, prozove ga naposljetku

Rocinante,36

jer to mu se ime uini uzvienim, zvunim, a i kazuje kakav bjee neko, dok je jo bio kljuse, a nije bio ovakav kao danas, jer sada je prvak meu svomDon Quijote kljusadi na svijetu.

Kad je tako po volji nadjenuo ime svojemu konju, nakani nadjenuti ime i sebi. U

tome mu razmiljanju proe opet osam dana, a na koncu se nazove don Quijote. Po tom su imenu, kako rekosmo, pisci ove istinite povijesti naslutili da se

jamano zvao Quijada, a ne Quesada, kako drugi opet misle. No on se jo sjeti da se junaki Amadis nije zadovoljio pukim imenom Amadis, nego je dometnuo i ime svoje kraljevine i postojbine, da je proslavi, te se prozvao: Amadis od

Galije. Zato i on, kao dobar vitez, nakani svojemu imenu dometnuti ime svoje

domovine i prozvati se don Quijote od Manche. Tako je, po svojemu sudu, jasno

oznaio svoj rod i postojbinu i poastio ju uzimajui od nje svoj pridjevak. Bojna je oprema dakle oiena, kaciga je pretvorena u ljem s vizirom, kljusetu je nadjenuo ime, a odredio je i kako e se sam zvati. Treba mu jo jedino, ree on sam sebi, potraiti damu u koju bi se zaljubio, jer skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lia i bez ploda i tijelo bez due. Govori on sebi: Ako ja za kaznu svojih grijeha, ili po srei svojoj, skobim gdjegod kakva diva, kao to obino biva skitnicama vitezovima, te ga u prvom sukobu oborim, ili ga prepolovim, ili ga, napokon, prevladam i predobijem, zar nee dobro biti da ga mogu komu poslati, neka se pokloni; neka ue k mojoj slatkoj vladarici, neka klekne pred nju i glasom poniznim i pokornim rekne: ,Ja sam, gospoo, div Caraculiambro, gospodar otoka Malindranije, koga je na junakom megdanu svladao nikada dovoljno nahvaljeni vitez don Quijote od Manche, te me on alje da se poklonim vaemu svijetlom licu, a vaa milost neka od mene ini to joj je po volji. Oh, kako se uzradovao na dobri vitez kad je izgovorio taj govor, a jo vie kad je naao komu bi dao ime svoje dame! Bila je, kako vele, u selu blizu njegova sela seljaka djevojka, jako lijepa, u koju je on neko vrijeme bio zaljubljen, ali ona, razumije se, nije o tome ni sanjala i nije ni marila za njega. Zvala se

Aldonza Lorenzo, i on pomisli da e biti zgodno ako njoj pridjene ime vladarice svojega srca. Potrai ime koje bi se valjano slagalo s njegovim, a dolikovalo bi i pristajalo princezi i otmjenoj dami, te je naposljetku prozove Dulcinea od

Tobosa, jer je rodom bila iz Tobosa: to je ime, po njegovu miljenju, zvuno i neobino i ima znaenje, kao i sva imena koja je sebi i oko sebe ponadijevao.Druga glava

to pria o prvom pohodu na koji je sa svoje postojbine krenuo bistri don Quijote.

Poto je dakle sve uredio i spremio, ne htjede oklijevati da uini to je naumio; straila ga misao da e zatezanjem nahuditi svijetu, jer je nakanio tegobe uklanjati, krivice ispravljati, nepravde zatirati, neredu doskakivati i zla djela

osveivati. I tako, ne javljajui nikome svoju nakanu i krijui se, jednoga se jutra prije zore, a bio je jedan od najsparnijih srpanjskih dana, oborua svom svojom bojnom opremom, zajae Rocinanta, natakne na glavu skrpani ljem, nadjene na

ruku tit, zgrabi koplje, te izjae iz dvorita kroza stranja vrata u polje, silno zadovoljan i veseo to vidi da mu se tako lako zapoeo izvrivati dobri naum. No tek to je ispao u polje, zaokupi ga strahovita misao koja ga je malne odvratila od zapoetoga pothvata. Sjetio se on da jo nije primljen meu vitezove, te po vitekom zakonu ne moe i ne smije dii oruje ni na kojega viteza; a sve da i jest, morao bi kao novi vitez nositi samo svijetlo oruje,37 bez znamenja na titu, dokle god ga junatvom ne stekne. Te ga misli uskolebaju u naumu, ali kako mu je ludost bila jaa od ikoje razloitosti, smisli on da e upriliiti neka njega ovitei tko mu drago, na koga naie, po primjeru mnogih drugih koji su tako uinili, kao to je itao u knjigama koje su ga zaludile. A sto se tie svijetloga oruja, nakan je, im dospije, oruje tako oistiti da bude sjajnije i bjelje od hermelina.

38 S tim se smiri i nastavi svoj put, udarajui onamo

kamo je konja volja, jer to i smatra pravim nainom za pustolovine. Jae tako na novi novcati pustolov putem, razgovara sa sobom i veli: "Dok bude jednom na svijet izdana istinita povijest mojih slavnih djela, nema sumnje

da e mudrac koji ih bude opisivao ovako zapoeti 1 priati prvi moj pohod u ranu zoru: ,Tek to je rumeni Apolon po licu daleke i prostrane zemlje razastro zlaane niti svoje krasne kose, i tek to sitne, arene ptiice umiljatim jezicima, slatkom i medenom harmonijom pozdravie osvit rujne zore, koja ustaje iz meke postelje ljubomornoga mua, te se kroz vrata i balkone manchanskoga obzorja javlja smrtnicima, kadli slavni vitez don Quijote od Manche ustade s

dangubnoga perja, zajaha slavnoga konja Rocinanta i krenu na put niz drevno i

uveno39 Montielsko polje. I doista je tim poljem jahao. A onda nadovee: Sretna li doba i sretna li stoljea kad se izdaju na svijet slavna moja junaka djela, vrijedna da budu salivena od mjedi, isklesana u mramoru i naslikana na slikama, da budunosti ostane uspomena. Oj ti mudri arobnie, bio tko bio, komu je sueno da bude ljetopisac ove neobine historije! Molim te, nemoj zaboraviti mojega dobroga Rocinanta, svagdanjega druga mojega na

ovim mojim hodovima i putovima! Onda opet zapone, kao da je zbilja zaljubljen: Oj princezo Dulcinejo, vladarice ovoga zaljubljenoga srca! Jako si mi

naao uinila to si me otpravila i odbila me s krutim jadom i naredila mi da se ne javljam pred licem tvoje krasote. Smiluj se, gospodarice, i sjeti se ovoga

pokornoga srca koje od ljubavi za tebe toliku muku mui.40

Uz to je nizao putem jo druge ludorije, sve onako kako su ga njegove knjige nauile, i povodio se, koliko god moe, za jezikom tih knjiga. A jahao je tako polagano, i sunce je tako naglo i s tolikom egom pripeklo da bi mu jamano isprilo mozak, kad bi ga jo bilo. Jahao je gotovo cio taj dan, i nita se nije dogodilo to bi vrijedilo pripovijedati, te je oajavao, jer mu je elja da to prije skobi koga na kome bi okuao jakost svoje junake ruke. Ima pisaca koji vele da mu se prva pustolovina pruila u klancu Lapice;41 drugi vele: kod vjetrenjaa; ali ono to je meni polo za rukom iznai i to je zapisano u manchanskim ljetopisima, kazuje da je jahao cio taj dan, a kad se poe noati, iznemogoe i kljuse i on i malne skapae od gladi. Obazre se na sve strane nee li ugledati

kakav dvor ili kakvu pastirsku kolibu, da se skloni i da namiri mnogu svoju

potrebu, i opazi nedaleko od puta kojim jae krmu. Kao da mu je sinula zvijezda i kao da ga ne dovodi u trijem, nego u dvore spasenja. Pohiti onamo i

stigne krmi ba kad e se zanoati. Na vratima zatekne on dvije djevojke, seke hoke, koje putuju u Sevilju s mazgarima. Svratili se oni noas u krmu da ondje predane. Kako se naem pustolovu sve to god misli, vidi i to mu se utvara priinja zgodom koja se zbiva onako kako je on itao, i krma mu se, im ju je opazio, uini dvorom sa etiri kule i s vrcima od blistava srebra, pa je tu i most koji se uzdie, i dubok rov, i sve ime su takvi gradovi opravljeni. Kad se priblii krmi koja mu se uinila dvorom, pritegne malko uzde Rocinantu, jer se ponadao da e kakav patuljak iskrsnuti navrh kule i javiti trubom da se vitez pribliuje dvoru. Ali kad razabra da ondje zateu i da Rocinante navaljuje u staju, dojae on krmi do vrata. Tu opazi one dvije razuzdanice, i njemu se uini da su dvije krasote gospoice ili umiljate dame koje se dvoru pred vratima etaju. Uto se sluajno dogodi da svinjar potjera sa strnita krdo svinja koje se, da prostite, tako zovu i zatrubi u rog, da se svinje skupe. I odmah se don Quijotu priini ono to eli, to jest da to patuljak objavljuje sada tim znakom njegov dolazak. Jako zadovoljan

prie dakle krmi i damama, ali kad one ugledaju onako oboruana ovjeka, s kopljem i sa titom, poplae se i nagnu bjeati u krmu. No don Quijote, koji im po bjeanju razabra strah, odigne vizir od ljepenke, otkrije svoje suho, zapraeno lice, te progovori uljudnim i smirenim glasom:

- Ne bjeite, milostive gospoice, i ne bojte se nikakva zazora, jer vitekom redu u koji se i ja brojim, niti dolikuje niti je posao da ikomu zazor ini, a pogotovu takvim uzvienim djevicama kakve se vi jasno ukazujete. Gledaju ga djevojke i zaviruju, da mu razaberu lice, koje je zakriveno loim vizirom; ali kad zauju da ih krsti djevicama, to im se nikako ne slae sa zanatom, ne mogoe se suspregnuti, nego prasnue u toliki smijeh da se don Quijote raestio i rekao: - Krasoti jako dolikuje uljudnost, a dalje, velika je ludost smijati se ni zbog ega. Ali ja vam to ne velim zato da se razjadite ili ozlovoljite, jer moja je volja jedino

da vam na slubu budem. Taj govor, nerazumljiv tim gospama, i nepodobna pojava naega viteza jo jae potakne njima smijeh, a njemu ljutinu, i jo bi i gore bilo da nije u taj as iziao krmar, ovjek jako debeo i zato jako miroljubiv. Kad on spazi onu nakaznu spodobu, opremljenu onakvom neskladnom bojnom opremom: uzdama,

kopljem, titom i oklopom, gotovo da se i sam pridruio djevojakom veselju i prasnuo u smijeh. Ipak se poboja tolike gomile oruja, te odlui da mu uljudno odgovori, i ree ovako: Gospodaru vitee, ako vaa milost trai noite, u ovoj ete krmi, sim postelje jer postelje nema nijedne, sve drugo nai u preobilju. Kad don Quijote vidje poniznost zapovjednika ove tvrave, jer tako mu se prividio krmar i krma, odgovori:

Meni je, gospodine katelane, sve po volji, jer oruje je nakit meni, a borba je odmor moj...

42

Kad je nazvan katelanom, pomisli krmar da gaje onaj okrstio tako jer mu se uinio kastiljanskim potenjakom,43 a on je Andaluanin, i jo s obale sanlucarske, nikako manji lupe od Kaka, ni manji objeenjak od aka ili paa.44 Odgovori on dakle:

- Prema tomu je vae perje tvrda stijena, a va san je vjeno bdjenje. Kad je tako, izvolite samo odsjesti, jer u ovoj e vam kui biti pouzdano zgode i prilike da ne spavate i cijelu godinu dana, a kamoli jednu jedincatu no. Tako ree i pridra stremen, a don Quijote sjaha s velikom tegobom i mukom s konja, kao ovjek koji cio dan nije okusio jela. Odmah naredi krmaru neka se valjano pobrine za njegova konja, jer ovo je najbolje stvorenje koje na svijetu

kruha jede. Pogleda krmar konja, i ne uini mu se ba onakav kako ga don Quijote hvali, pa ni napolak. Odvede ga u staju i vrati se da vidi to zapovijeda gost. A njemu djevojke, koje su se ve izmirile s njim, skidaju bojnu opremu. Svukle mu oklop s prsiju i s ramena, ali nikako ne znaju i ne mogu da istave

oklop na vratu ni da mu skinu nepodobni ljem, privezan zelenim uzicama; vorovi se nisu mogli razrijeiti, nego treba da se presijeku. Ali on ne htjede ni za to pristati, i ljem mu ostane svu no na glavi, tako da se smjenija i neobinija slika ne moe ni zamisliti. A dok su mu one skitnice i pohotnice skidale bojnu opremu, sve je mislio da su to neke otmjene gospoe i dame iz onoga dvora, te im je govorio nadasve uljudno:

Nigda nije vitez bio Tako sluen od gospoda, Ko to bjee don Quijote, Kada iz svog sela dode: Gospe dine dvore njega, Dvorkinjice paze konja45

ili Rocinanta, jer to je, gospoe, mojemu konju ime, a don Quijote od Manche ime je meni. Nisam se dodue kanio odati tko sam, dokle god me ne odaju moja junaka djela u vaoj slubi i za vau korist, ali sam morao u ovakvoj prigodi primijeniti tu staru romancu o Lanzarotu, i zato ste mi prije vremena saznali ime.

No kucnut e as kada e mi vaa gospodstva zapovjediti, i ja u posluati, a hrabrost moje ruke dokazat e koliko sam eljan sluiti vama. Djevojke, koje ne bijahu navikle sluati sline govore, ne odslovie, nego ga samo zapitae bi li prezalogajio togod. _ Bih ja to mu drago - doeka don Quijote - jer mislim da bi mi i trebalo. Sluajno je bio petak, i u svoj je krmi bilo samo nekoliko obroka ribe, koju u Kastilji zovu osli, u Andaluziji bakalar, u drugim krajevima treska, a opet u drugima pastrmica. Zapitaju ga bi li moda izvolio pastrmice, jer drugom ga ribom ne mogu ponuditi. - Ako ima mnogo pastrmica - odgovori don Quijote -

mogu one biti zajedno jedna pastrma; jer ako mi dadu osam reala u sitnu novcu,

isto mi vrijedi kao osam reala u komadu. tovie, moglo bi s tim pastrmicama biti kao s teletom, koje je bolje od krave, ili s jaretom, koje je bolje od jarca. No

bilo kako mu drago, neka se odmah donese; jer muka je i teret oruje, i ne moe ga nositi ako ne pazi na utrobu. Da bude na svjeem zraku, postave mu stol krmi pred vrata, a krmar mu donese obrok bakalara, loe nakvaena i jo gore

skuhana, i kruh crn i prljav kao i njegovo oruje. Smijeno ga je gledati kako jede. ljem nije skinuo, a vizir mu je navuen, te ne moe nita k ustima prinijeti, nego mu mora tkogod davati i ba u usta metati. U toj mu potrebi pomae jedna od onih gospoa. Ali piem ga napojiti ne mogoe, i ne bi ni mogli, da nije krmar izdubao trsku, pa mu jedan kraj turio u usta, a u drugi lio vino. Sve je to strpljivo primao, samo da mu ne rastrgaju uzice na ljemu. Uto sluajno krmi stigne svinjski troja; najavi on svoj dolazak i zaduhne etiri-pet puta u trskovu sviralu, a time sasvim uvjeri don Quijota da je u nekom slavnom

dvoru, da ga slue uz glazbu, da je bakalar pastrma, da je crni kruh bijeli, da su bludnice dame, da je krmar dvorski katelan, i po tome rasudi da se u dobar as odluio krenuti. No sve ga je jae morilo to nije oviteen, jer dok nije u viteki red primljen, misli da se po pravu ne smije ni u kakav junaki posao uputati.Trea glava u kojoj se pripovijeda kako je don Quijote zgodno oviteen. Moren dakle takvim mislima, pouri se on sa svojom oskudnom veerom, kakva se ve dobije u krmi, a kad je doveerao, zovne krmara, zatvori se s njim u staju, klekne preda nj i progovori:

- Hrabri vitee, odavle gdje kleim, ne ustajem ja dokle god se vaa dobrota ne privoli da me obdari milou za koju vas elim zamoliti, a bit e vama na diku i svemu ljudskome rodu na korist.

Kad krmar vidje svojega gosta gdje pred njim klei, i zau to on govori, zagleda se zbunjen u njega ne znajui ni to bi uinio ni to bi mu rekao. Navali na njega neka ustane, ali on ni za to ne htjede, dokle god mu nije obeao da e ga obdariti milou za koju ga moli. - Tome sam se, gospodaru, od velikoduja vaega i nadao - doeka don Quijote; - evo dakle za koju sam vas milost zamolio, a vaa mi je plemenitost obeala: milost da sutra izjutra oviteite mene. Noas u ja u kapeli vaega dvora odstojati strau pod orujem, a sutra e se, kako rekoh, izvriti to toliko udim: da mognem, kako se prilii, na sve etiri strane svijeta ii traei junake zgode, za korist onih koji su u nevolji, jer to je zadaa vitetvu i skitnicima vitezovima, a takav sam i ja, te za takvim junatvima ginem. Krmar je, kako rekosmo, prilian objeenjakbio i ve je neto naslutio da mu gost nije sasvim pri pameti. A kad ga je uo to sada govori, konano se uvjeri. Zato, da bi noas bilo smijeha, odlui pristati uza alu. Ree mu dakle da je posve pravo to eli i moli; takva se nakana prilii i prirodna je ovakvim otmjenim vitezovima kakvim se on ini, a po naoitom liku i jest. Kaza kako se i sam za mladih dana bavio tim asnim poslom, te je obiao mnoge krajeve po svijetu traei junakih zgoda, a nije propustio ni suionice ribe u Mlagi, ni naselja Riarnska, ni Comps u Sevilji, ni trite u Segoviji, ni Oliveru u Valenciji, niRondillu u Granadi, ni obalu u Sanlucaru, ni Potro u Crdobi, ni vinare u Toledu,

46 ni druga mjesta na kojima je iskuao brzinu svojih nogu i

vjetinu svojih ruku, te poinio mnogu nepravicu, predobio udovicu mnogu, naeo poneku djevicu, prevario pokoje nedoraslo eljade i konano se upoznao s

gotovo svim velikim i malim sudovima, koliko god ih ima u svoj panjolskoj; naposljetku se, veli, sklonio u ovaj svoj dvor, te ivi tu od imanja svojega i tuega i prima svakoga skitnika viteza kojega god podrijetla i stanja bio, sve zato to ih silno voli i to oni, za nagradu njegovoj dobroj volji, dijele s njim to god imaju. Ree mu i to da u ovom svojem dvoru nema nikakve kapele u kojoj bi mogao pod orujem odstojati strau, jer je kapela sruena da bude nova sagraena; ali kad je potreba, moe se, zna on, odstojati straa gdje mu drago, te bi je mogao noas odstojati u kojem dvorskom dvoritu; a sutra e se, ako Bog da, izvriti ceremonije koje trebaju, pa e on biti oviteen, i jo tako da na svem svijetu ne bi mogao biti oviteen bolje. Zapita ga ima li sa sobom novaca. Don Quijote odgovori da nema ni pikule, jer u

historijama skitnika vitezova nije nikada itao da je ijedan novac sa sobom nosio. Na to mu odvrati krmar da se vara: sve ako to i ne pie u historijama, ne pie zato to se njihovim piscima nije inilo nunim pisati o neem to je tako jasno i potrebno kao to da mora ponijeti novac i iste koulje, i stoga ne smije suditi da vitezovi nisu te potreptine sa sobom nosili. On smatra dakle pouzdanim i dokazanim da su svi skitnici vitezovi, kojih su tolike knjige pune i

prepune, nabijene kese nosili, da im bude novaca ako ustreba, a isto su tako

nosili koulje i katuljicu punu masti da njome viaju rane koje im budu zadane, jer na poljima i pustolinama, gdje se bore i dopadaju rana, nema im svagda tko

bi ih lijeio, manj da im je prijatelj koji mudrac arobnjak, te im on odmah upomo priskakuje i zrakom im na oblaku dovodi djevojku ili patuljka, s posudicom takva snana napitka te im gutnu kap, ozdravljuju od svake rane i svakog uboja, kao da ga nije ni bilo. Ali kad nisu imali toga, starodrevnim je

vitezovima svagda bio naviaj da su im perjanici opskrbljeni novcima i drugim potreptinama, kao to je svilac i melem, da se lijee. A kad bi se dogodilo da ovakav vitez nema perjanika no to je malo i rijetko bivalo, sam bi vitez sve to

nosio sa sobom u maloj torbici na konjskim sapima, tako te bi se inilo da je u njoj togod vano. Jer ako ne bi bilo s takva razloga, skitnicama vitezovima ne dolikuje nositi torbaka. Zato mu savjetuje, premda bi mu kao vitekomu posinku svojemu, to e mu nabrzo biti, mogao i zapovjediti, neka odsad ne kree na put bez novaca i bez spomenute zalihe, pa e vidjeti kako e mu na korist biti kad se i ne nada.

Don Quijote obea da e uiniti sasvim onako kako ga svjetuje. Uglave dakle odmah da e odstojati oruanu strau u velikom dvoritu uz krmu. Don Quijote skupi sve svoje oruje, metne ga na valov kraj studenca, nadjene na ljevicu tit, prihvati koplje i silno se dostojanstveno uzeta pred valovom. On se uzeta, a uto se i no uhvati. Krmar pripovjedi svima koji se zatekoe u krmi kako mu je budalast gost, te kako odstojava oruanu strau, iekujui da bude oviteen. Zaude se oni takvoj neobinoj budalatini te odu da ga vide iz prikrajka i ugledaju ga kako se as mirno eta, as opet u koplje podupire, a oi upire u oruje i ne moe da ga se nagleda. No se sasvim unoa, ali takva jasna mjeseina zasine da bi se mogla

takmiti sa suncem, u kojega svjetlost zaima. Tako oni sve jasno razabiru to god novi taj vitez ini. Onda naspije jednom od onih mazgara u krmi da ode i napoji svoje mazge. Treba sada maknuti oruje don Quijotovo, koje lei na valovu, ali kad on spazi mazgara gdje prilazi, za vikne u sav glas:

- Ej ti, bio tko bio, smioni vitee koji prilazi oruju najjunanijega skitnika viteza to se ikad maem opasao! Pazi to ini, i ne diraj mi oruja ako ne eli glavom platiti smionost!

Mazgar ne htjede mariti za te rijei a bolje mu bjee hajati za njih, da izmakne nevolji, nego zgrabi oruje za remenje i odbaci ga daleko od sebe. Kad to vidje don Quijote, podie oi k nebu, svrnu misli kako se ini na svoju vladaricu Dulcineju i ree: - Budi meni, vladarice moja, na pomoi u ovoj prvoj uvredi i pogrdi koja stie ove grudi, tebi podinjene: ne uskrauj mi milost i zatitu u ovome prvom odlunom boju. Te i jo druge takve rijei izree, te odbaci tit, odie obadvjema rukama koplje i njime opatrnu mazgara tako silno po glavi da se krvav svalio na zemlju, pa da ga

je jo jednom zviznuo, ne bi mu trebalo lijenika da ga lijei. Poto je to uradio, skupi svoje oruje i uzeta se opet, isto onako mirno kao i dotle. Malo zatim drugi mazgar, ne znajui to se dogodilo jer je onaj prvi jo onesvijeten bio, doe s istom onakvom nakanom, da napoji mazge. Ali kad on prie da ukloni oruje i raskri valov, don Quijote ne progovori ni rijei i ne zamoli milost ni u koga, nego i opet odbaci tit, i opet die koplje, te maznu i toga mazgara vie nego triput po glavi, ali koplje se ne razmrska, nego glava mazgarova pue etiri puta. Na tu se halabuku sletje sav svijet iz krme, a meu njim i krmar. Kad to vidje don Quijote, nadjenu tit na ljevicu, poloi desnicu na ma i ree: _ Oj vladarice krasote, snago i jakosti oslabljenoga srca mojega! Kucnuo je as da svrne uzviene oi na ovoga tvojega roba viteza, koji se danas nada veliajnomu junakomu djelu. Time se, uini mu se, toliko ojunaio da ne bi ni korak uzmaknuo sve da navale na njega svi mazgari ovoga svijeta. Kad one ranjenike vidjee drugovi njihovi kakvi su, obasue don Quijota izdaleka kamenjem, a on se, koliko god mogae, titio titom, ali se od valova ne smjede udaljiti, da mu oruje ne bude bez obrane. Krmar se uzvika neka ga se okane, jer im je ve rekao da je gost lud, pa ga kao luaka ni sud ne bi osudio, sve da ih redom pobije. Don Quijote uzvikao se jo jae, te ih krsti nevjerama i izdajnicima, a gospodaru zamka veli da je hulja i prostaina, kad doputa da tako postupaju sa skitnicima vitezovima; samo dok on bude oviteen, platit e mu, da zapamti nevjerstvo svoje. - A za vas, podla i kukavna fukaro, ja ne hajem: bacajte, prilazite, dolazite,

zlostavljajte me, koliko god moete; vidjet ete ve kako u vam odmastiti za budalatinu i drskost. To izree toliko odreito i srano da je silan strah spopao napadae. I tako oni malo zbog toga, malo po krmarovu savjetu, prestanu bacati kamenje. A on ih pusti da uklone ranjenike, i uzme opet s onim istim mirom i spokojem

odstojavati oruanu strau kao dotad. Ne svidjee se krmaru gostove budalatine, te on odlui sve prekratiti i odmah ga oviteiti zlosretnim vitekim redom, dok ne bude jo gore bijede. Pristupi mu dakle, ispria se to je taj prosti svijet onako obezobrazio s njim, jer on nije o tom ni sanjao; no zato su oni za

drzovitost estito kanjeni. Ree mu, kako mu je ve rekao, da u zamku nema kapele, ali za ono to se jo mora uiniti i ne treba kapela. Kad tko hoe da bude oviteen, glavno je, koliko on zna viteki ceremonijal, udar po zatiljku i po ramenu, a to se moe izvriti i nasred polja. Sto se pak tie oruane strae, dovoljno je odstraiti dva sata, a on je eto odstojao vie od etiri. Sve mu to povjeruje don Quijote i odgovori mu da ga je ovoga asa voljan posluati, pa neka izvri sve to god bre moe, jer ako bude opet napadnut, poto ve bude oviteen, nee u zamku nikomu poaliti glave, a samo e onima oprostiti ivot koje domain odredi, i njemu u ast. Tako opomenut i preplaen, donese krmar odmah knjigu u koju zapisuje slamu i jeam to ih daje mazgarima. S njim iziu one dvije spomenute djevojke, djeak ponese ugorak svijee, i vajni katelan P

fie don Quijotu i zapovjedi mu neka klekne. Uzme itati iz svoje biljenice, kao da govori kakvu pobonu molitvu, a nasred itanja digne ruku i odvali don Quijotu estit udarac po vratu, onda ga njegovim vlastitim maem plotimice mazne svojski po ramenu. Uz to je vazda mrmljao kroza zube, kao da ita obrednu molitvu. Poto je to uinio, naredi jednoj od onih dama neka mu opae ma, a ona to izvri s velikom vjetinom i bistrinom, jer nije ala susprezati smijeh uza svaku toku te ceremonije; ali junaka djela novoga viteza, koja ve vidjee, suzbie im smijeh. Opasujui ga maem, ree estita gospoa: - Bog vam dao, milostivi gospodaru, da budete sretan vitez i da vam se posrei u bojevima.

Don Quijote zapita je kako se zove, da zna u budunosti komu duguje zahvalnost za iskazanu milost, jer je nakan odijeliti njoj jedan dio slave koju e stei junatvom svoje ruke. Ona mu s velikom poniznou odgovori da se zove Tolosa, a ki je nekoga krpe rodom iz Toleda, koji ivi u atrljama u Sancho Bienayi; ona mu je voljna posluiti to god poeli, i smatrati ga gospodarom. Don Quijote odvrati joj neka njemu za ljubav i za volju pridjene svojemu imenu

don i neka se prozove doa Tolosa. Ona mu obea, a druga mu djevojka natakne ostrugu, i on razvede s njom gotovo isti razgovor kao i s onom koja mu je

pripasala ma. Zapita i nju za ime, a ona mu odgovori da se zove Molinera mlinarica, jer je ki estita mlinara iz Antequere. I nju zamoli don Quijote neka imenu pridjene don i neka se prozove doa Molinera, te i njoj ponudi svoju slubu i naklonost. Poto su dakle navrat-nanos dokonane ceremonije, nikada jo donde viene, nije mogao don Quijote doekati as kada e se vinuti na konja i potei da trai pustolovine. Osedla odmah Rocinanta i uzjae, zagrli domaina, te hvalei mu to ga je oviteio, nagovori mu takva udesa da se to ne moe ni pogoditi ni iskazati. A krmar, samo da mu se nosi iz krme, odgovori na njegov govor isto tako rjeito, iako sa manje rijei, pa ne istui plau za ugoenje, pusti ga neka ide s milim Bogom.etvrta glava

to se dogodilo naemu vitezu kad je krenuo iz krme. Bjee pred zoru kad don Quijote krenu iz krme, tako zadovoljan, sretan i veseo da mu je od radosti pucao kolan na konju. Ali na pamet mu padnu savjeti

krmarovi, kako je potrebna zaliha koja se sa sobom nosi, osobito novci i koulje, te odlui vratiti se kui i ondje se opskrbiti svime, pa i perjanikom, jer kani za perjanika uzeti susjeda svojega, seljanina, koji je siromah i ima djece, ali

je vrlo zgodan za perjaniku slubu u viteza. S tom milju navrne Rocinanta k selu, a Rocinante, kao da ve osjea pau, pojuri onamo tako voljno te se inilo da i ne dodiruje nogama zemlju. Ne proe daleko, kad mu se uini da se iz umske gustare, tamo s desne strane, uje neiji glas kako jadikuje. im to zau, progovori: Hvala nebesima na milosti koju mi iskazuju kad mi ovako brzo daju

priliku da mognem izvriti to mi je dunost po zvanju, i da uberem plod svojih dobrih nakana. Jamano je to glas kakva potrebnika ili potrebnice, kojoj treba moja dobrota i pomo. Potegne uzde i svrne Rocinanta onamo odakle mu se ini da dopire glas. Tek to je nekoliko koraaj a uao u umu, opazi kobilu privezanu za hrast, a za drugi hrast privezana djeaka od nekih petnaest godina, gola do pojasa. Taj se djeak uzvikao, a ima i zato, jer ga neki krepki seljanin neprestance mlati remenom, a kad god ga osine, kori ga i upuuje te mu govori: Jezik smiri, a oi rairi! A djeak odgovara: Neu vie nikada, gospodaru! Tako mi muke Isusove, neu vie to uiniti. Obeavam da u odsad bolje paziti na stado. Kada don Quijote razabra to tu biva, progovori rasrena glasa: - Neusrdni vitee, ne dolikuje hvatati se ukotac s onim koji se ne moe braniti. Nego uzjaite konja i prihvatite koplje - a uistinu je bilo prislonjeno koplje uz hrast za koji je povodcem svezana kobila - pa u vam ja pokazati da je kukavtina to vi inite. Kad seljanin ugleda nad sobom tu spodobu, optrpanu orujem, kako mu se razmahuje kopljem ispred lica, pomisli daje poginuo, te odgovori dobrostivim

rijeima: - Gospodaru vitee, taj djeak koga ja kanjavam, u mojoj je slubi i uva mi kao ovar stado ovaca to imam u tom kraju. Tako je nemaran da mi svaki dan nestaje po ovca. I jer ga ja katigujem za nemarnost i objeenjatvo, veli on da ja to inim od krtosti, samo da mu ne platim plau koju mu dugujem, a tako mi Boga i due, lae. - Kako preda mnom smije izustiti rije lae, ti prosta huljo? - zavikne don Quijote. - Tako mi sunca koje nam sija, raskomadat u ja tebe ovim kopljem na komadike. Da si ga odmah isplatio bez ijedne rijei! Ako nee, tako mi Boga, koji je gospodar nad nama, ovoga u te asa smlaviti da ti ni traga ne bude. Odvezuj ga odmah!

Seljanin obori glavu i bez ijedne rijei odrijei ovara, koga sada don Quijote zapita koliko mu duguje gospodar. Ovar odgovori da mu duguje za devet mjeseci, po sedam reala mjeseno. Don Quijote srauna i pronae da je to u

svemu ezdeset i tri reala, te zapovjedi seljaninu neka ovoga asa plati ako nee da pogine od njegove ruke. Zaplaeni se seljanin zabogma i mjestom na kojem stoji i zakletvom kojom se zakleo a zakleo se niim jo nije da nisu toliki novci, jer se moraju odraunati i odbiti tri para cipela koje mu je dao, i jedan real, to mu je dvaput putana krv kad je bolovao. - Sve ti to dobro navija - odvrati mu don Quijote; - ali cipele i putanje krvi neka se odrauna za bubotke kojima si ga bez krivice izubijao. Ako je on razderao kou na cipelama koje si ti platio, ti si mu razderao kou na tijelu. A ako mu je brico putao krv kad je bolovao, ti si mu je putao zdravomu. Po tome on dakle tebi ne duguje nita. - Nevolja je, gospodaru vitee, to ja nemam novaca sa sobom. Neka Andrs poe sa mnom mojoj kui, i ja u mu isplatiti sve do reala. - Da ja opet odem s njim? - odvrati djeak. - Zlo i naopako! Neu ja, gospodaru, ni za to, jer ako on mene uhvati sama, izbit e me na mrtvo ime. - Nee - odvrati don Quijote; - dovoljno je da ja naredim, i on e posluati. im se on meni zakune po zakonu vitekog reda, koji je primio, oslobodit u ga obeanja i zajamit u tebi da e ti platiti. - Promislite, milostivi gospodaru, to govorite - rei e djeak; - moj gospodar nije vitez i nije nikakav viteki red primio, nego je on bogati Juan Haldudo, itelj quintanarski._ Svejedno - odgovori don Quijote; - Haldudi47 mogu biti vitezovi, jer svatko je sam svoje sree kova. _ Istina je - ree Andrs - ali tko je ovome mom gospodaru skovao sreu, kad on meni krati moju plau, moj znoj i moju muku? _ Ne kratim ja tebi, brate Andrse - odvrati seljanin; - privoli se samo da poe sa mnom, a ja se kunem svim vitekim redovima koliko god ih na svijetu ima da u te isplatiti do reala, i jo biranim novcima.48 _ Volja vas ne birati - odvrati don Quijote; - samo mu isplatite u realima, i ja u se zadovoljiti. Ali pazite da uinite kako ste prisegli, jer ako ne uinite, kunem vam se onom istom zakletvom da u se vratiti i potraiti vas i kazniti, a pronai u ja vas sve ako se sakrijete bolje od gutera. A elite li znati tko vam ovo zapovijeda, pa da uzmorate jo jae prionuti i obeanje izvriti, znajte da sam ja junaki don Quijote od Manche, osvetnik krivdi i nepravic. Ostajte s Bogom i ne smeite s uma to ste obeali i prisegli, da vas ne stigne kazna kojom sam vam zaprijetio. Tako ree, obode Rocinanta i za tili as odjuri od njih. Poprati ga seljanin oima, a kad vidje da je izmaknuo iz ume i nestao, okrenu se ovaru Andrsu te mu ree: - Hajde, sinko, da ti platim to ti dugujem, kako mi je zapovjedio onaj osvetnik krivica.

- Kunem vam se - odvrati Andrs - kako god vi naumili izvriti zapovijest toga estitoga viteza, koga Bog tisuu godina poivio, on je, tako mi svetoga Roka, takav junak i pravedan sudac da e se vratiti i sve izvriti to je rekao! - I ja se kunem - odgovori seljanin - ali kad te toliko volim, elim poveati dug, da ti poveam i plau. Zgrabi ga -za ruku, ponovno ga priveza uz hrast, i izmlati ga na mrtvo ime.

- Hajde sada, gospoicu Andrse - govorio je seljanin - zovni osvetnika krivica, da vidi hoe li osvetiti ovo. Samo mi se ini da jo nisam dokonao posao, jer me snalazi volja da te iva oderem, kako si se i bojao. Naposljetku ga odrijei i pusti da poe traiti svojega suca, pa neka mu on izvruje osudu koju je izrekao. Andrs jadan i zlovoljan ode, kunui se da e potraiti junakoga don Quijota od Manche i pripovjediti mu sve redom to se dogodilo, pa e mu gospodar ljuto iskihati sve. Ali uza sve to ode on plaui, a gospodar ostade smijui se. Tako je dakle osvetio krivicu junaki don Quijote. Sav zadovoljan tom zgodom, uvjeren da J

e najsretnije, uzvieno, zapoeo svoja

viteka djela, silno uivajui u samom sebi, jae on ka svojemu selu i govori tihano:Uistinu se moe zvati sretnom iznad sviju koje god ive na zemlji, oj krasoto nad krasotama, Dulcinejo od Tobosa, jer tebi je sudbina dosudila da

svakoj tvojoj volji i hiru bude podvrgnut i pokoran ovakav junaan i slavan vitez kao to jest i kao to e biti don Quijote od Manche, koji je, kako sav svijet zna, juer oviteen, a danas je doskoio najveoj nepravdi i krivici koju je nepravednost smislila i okrutnost poinila: danas sam oteo bi iz ruke nemilosrdnoga neprijatelja koji je bez ikakva uzroka ibao onoga njenoga djeaka. Uto stigne na put koji se ralja na etiri strane, i odmah mu padnu na pamet raskrija gdje se skitnici vitezovi zamiljaju kojim bi putem udarili. Da uini poput njih, zastane askom, ali nakon premiljanja pusti Rocinantu uzde i preda svoju volju volji svoga konja, a taj udari onamo kamo je odmah namjerio, ravno

svojoj staji.

Poto je projahao otprilike dvije milje, naie don Quijote na skupinu ljudi, toledskih trgovaca, kako je kasnije doznao, koji putuju u Murciju da kupuju

svilu. estorica su, sa suncobranima, a uz njih su etiri sluge na konjima i tri mazgarska momka pjeaka. im ih don Quijote spazi, odmah pomisli da je tu nova pustolovina, a kako je nakan da se u svim zgodama, koliko god moe, povodi za onim to je itao u svojim knjigama, uini mu se to ba lijepom prigodom da izvri to je namislio. S pristalom se otmjenou i sranou upre dakle vrsto u stremen, uperi koplje, zakrili titom prsa, stane nasred puta i poeka da mu stignu oni skitnici vitezovi, jer za takve ih je smatrao i cijenio. A kad se primaknue da ga mogu vidjeti i uti, zaviknu don Quijote iza glasa i ree im nabusito:

- Neka sav svijet stane, ako sav svijet ne bude priznao da na svem svijetu nema

krasnije gospe nego to je carica od Manche, neprispodobiva Dulcinea od Tobosa!

Na te rijei zastanu trgovci, a kad promotre neobinu spodobu onoga koji govori, razaberu odmah, i po spodobi i po rijeima, da je taj gospodin mahnit. Ali htjedoe i da vide to e mu ono priznanje koje trai, te e jedan od njih, podrugljivac i veliki domiljan, rei:

- Gospodaru vitee, mi ne znamo tko je ta estita gospoda koju spomenuste, nego vi nama pokaite nju, pa ako je zbilja takva krasotica kako rekoste, drage emo volje i bez ikakve sile priznati istinu koju od nas traite. - Da ja vama nju pokaem - odvrati don Quijote - kakva bi vam dika bila priznati istinu koja je tako jasna? U tome i jest vanost, da vi, premda je niste ni vidjeli, morate vjerovati, priznavati, tvrditi, zaklinjati se, braniti je; a ako neete, izlazite mi na megdan, vi nepokorni i obijesni ljudi! Istupajte jedan po jedan,

kako viteki zakon nareuje, ili svi etimice udarite, kako je obiaj i sramotan posao ljudima vaega sojal Evo izgledam i iekujem vas, uzdajui se u pravicu, koja je uz mene. _ Gospodaru vitee - odgovori trgovac - molim vau milost u ime sviju nas knezova, koji smo ovdje, nemojte da optereujemo svoju savjest priznajui ono to nikada nismo vidjeli ni uli, pogotovu gdje bi to bio zazor caricama i kraljicama u Alcarriji i Extremaduri,

49 nego se udostojte pokazati

nam kakvu god sliku te gospoe, sve ako je slika malena kolik penino zrno, jer po sitnu se gata krupno; a ja mislim da smo se ve toliko privoljeli njoj, te emo mi, sve ako joj je na slici jedno oko kiljavo a iz drugoga joj oka kaplje rumenica i sumpor, ipak rei da je krasna koliko god elite, samo da ugodimo vaoj milosti. - Ne kaplje njoj, gade odurni - odvrati don Quijote razjaren - ne kaplje njoj,

velim, ono to ti kae, nego joj njeno kaplje ambra i bizam, a nije ona ni kiljava ni nakriva, nego ravna kao vreteno na Guadarrami.50 Ali e ljuto okajati veliku klevetu kojom si opao onakvu krasotu kakva je u moje vladarice.

Tako ree, te spusti koplje i s tolikim bijesom i ljutinom pojuri na ovjeka koji mu je ono rekao, te bi taj smioni trgovac nastradao da nije, na sreu njegovu, Rocinante na pol puta posrnuo i pao. Rocinante pade, a gospodar mu se dobrano

otkotrlja niz polje. Htjede ustati, ali ne moe nikako, jer mu smeta koplje, tit, ostruge i ljem, a teka je starinska bojna oprema. Mui se on tako, htio bi ustati, a ne moe, te govori: - Ne bjeite, ljudi kukavice; priekajte, ropske due; jer nisam se ja ovamo izvalio po svojoj krivici, nego po krivici mojega konja.

Jedan od mazgarskih momaka, koji se ondje naoe, a nije ba bio dobroudan, ne otrpi kad zau tolike pogrde od onoga jadnika to lei, nego mu uzvrati u rebra. Pojuri k njemu, zgrabi mu koplje, razlomi ga u komadike, te ga jednim ulomkom, unato oklopu, izmlati kao vola u kupusu. Uzviu se gospodari na njega, neka ga ne bije toliko i neka se okani, ali se momak ve razjario te ne htjede odustati dok nije bijes izdovoljio i srce iskalio. Pograbi on jo i druge ulomke koplja i sasvim ih razmrska na jadniku to lei. Ali don Quijote, koliko god pljute po njemu udarci, ne suspree jezik, nego prijeti i nebu i zemlji i razbojnicima, jer za razbojnike ih smatra.

Umori se momak, i trgovci udare svojim putem, za kojega su imali Prilike da se

dosita napriaju o izmlaenom jadniku, a ovaj, kad vidje da Je sam, opet pokua hoe li moi ustati. Ali kad nije mogao dok je bio zdrav zdravcat, kako bi mogao sada, ovako izbijen i razbijen? A ipak je zadovoljan, jer to smatra za pravu

nevolju skitnika viteza, te svu krivicu Pridaje svojemu konju. No ustati ne moe jer mu je sve tijelo izubijano.Peta glava

u kojoj se nastavlja pria o nezgodi naega viteza. Kad on vidje da se doista ne moe ni maknuti, naumi utei se obinomu svojem utoitu, to jest dosjetiti se kojemu mjestu iz svojih knjiga, i mahnitost mu navede na pamet ono o Baldovinu i markizu od Mantove, kad ga je Carloto

ostavio ranjena u planini. Znaju tu priu djeca, poznaju je mladii, hvale je ak i vjeruju u nju starci, a ipak uza sve to nije istinitija od udesa Muhamedovih. Uini mu se da se ta pria ba ne slae s nevoljom u koju je zapao; stane dakle iskazivati silni bol, po zemlji se valjati i s iznemoglim dahom govoriti one rijei to ih je, vele, vitez govorio u umi: Gdje si sada, gospo moja, Da poali jad moj, mila? Ili ne zna, il ne haje, U si vjeru pogazila?

51

I tako nastavi romancu sve do onih stihova koji kazuju:

O; markie od Mantove, Plemeniti gospodaru I roeni strie... A kad on stigne do toga stiha, sluajno naie ba onuda seljanin iz njegova sela i susjed njegov, koji je nosio vreu penice u mlin. Kad on ugleda izvaljena ovjeka na tlu, pristupi mu i zapita ga tko je i kakva mu je nevolja da tako alostivo jadikuje. Don Quijote pomisli jamano da je to markiz od Mantove, stric njegov, te mu ne odgovori nita, nego nastavi svoju romancu, u kojoj pria o svojoj nevolji i o ljubavi careva sina i njegove ene, sasvim onako kako to romanca pjeva. Seljanin se zadivi, sluajui onakve budalatine, onda mu odigne vizir, razmrskan ve udarima, i obrie mu lice, zapraeno sasvim. im ga obrisa, ve ga prepozna i ree: _ Gospodaru Quijana ovako se valjda zvao dok je jo bio pri zdravoj pameti i nije se od mirna plemia pretvorio u skitnika viteza, tko je na vas navalio toliku nevolju?

Ali don Quijote nastavlja svoju romancu kao da ga onaj i ne pita. Kad to vidje

dobrijan, skine mu, to god bolje zna, oklop s prsiju i s ramena, da pogleda je li gdje ranjen, ali ne naie ni na krv ni na masnicu. Upne se da ga digne sa zemlje, i s prilinom ga mukom popne na svojega magarca, jer pomisli da je na magarcu mirnije jahanje. Skupi mu oruje, ak i krhotine njegova koplja, privee to na Rocinanta, uhvati Rocinanta za uzdu a magarca za povodac, i krene svojemu

selu, sav zamiljen u one budalatine to ih je don Quijote govorio a on ih sluao. Zamislio se i don Quijote, koji se nemoan i izubijan jedva dri na magarcu, te kadikad samo uzdie k nebesima. Tim on navede seljanina da ga opet zapita to ga boli. No don Quijotu kao da sam avo dovlai na pamet prie koje se slau s njegovom zgodom: sada on zaboravi na Baldovina i sjeti se Maura Abindarreza,52 kako ga je porkulab antequerski, Rodrigo od Narveza, uhvatio i zarobio u svojoj tvravi. Kad ga dakle seljanin i opet zapita to je i kako mu je, on mu odgovori onim istim rijeima i reenicama koje je zarobljeni Abencerraje odgovorio Rodrigu od Narveza, sasvim onako kako je tu historiju itao u knjizi Diana od Jorge de Montemayora, gdje se o tome pripovijeda.

Zaokupio don Quijote neprestance o tom te o tom, tako da se seljanin vraki nasluao ludorija bez kraja i po njima razabrao da je njegov susjed mahnit. Pouri se dakle da to prije stigne u selo i da se otrese neprilike koju mu je don Quijote navalio svojim brbljarijama zavrujui ih ovim rijeima: Znajte, milostivi gospodaru don Rodrigo od Narveza, da je ona krasna Jarifa, to sam je spomenuo, sada umiljata Dulcinea od Tobosa, za koju sam ja izvrivao, izvrujem i izvrivat u najslavnija viteka djela to su viena, vide se i vidjet e se na svijetu. Na te rijei odgovori seljanin: Ta molim vas, milostivi gospodaru, tako mi grene due, nisam ja don Rodrigo od Narveza, ni markiz od Mantove, nego va susjed Pedro Alonso; a ni vi niste Baldovinos ni Abindarrez, nego estiti plemi, gospodin Quijana. " Znam ja tko sam - odgovori don Quijote - i znam da ja mogu biti neDon

Quijote

samo svaki od onih koje sam spomenuo, nego i svih Dvanaest banova od

Francije, i jo svih Devet banova od Slave,53 jer moja junaka djela nadvisuju sve junake pothvate to su ih izvrili svi oni skupa i svaki posebice. U tim i takvim razgovorima stignu pred mrak k selu, ali seljanin poeka dok se unoa, da ne vidi svijet na emu isprebijani vitez jezdi. Kad bude vrijeme koje se seljaninu zgodnim uini, ue on u selo pa u kuu don Quijotovu, te je zatekne svu uzbunjenu. Ondje su upnik i brija seoski, prisni prijatelji don Quijotovi, i ba im gazdarica njegova govori u sav glas: - Sto sudite vi, gospodine licencijate Pero Prez jer tako se upnik zove, o nezgodi mojega gospodara? Ve tri dana nema ni njega, ni kljuseta, ni tita, ni koplja, ni oklopa njegova. Jadne li mene! Slutim ja i sveta je istina, kao to sam se rodila te u umrijeti, da su njemu pomutile pamet one proklete viteke knjige to ih on ima i svagda ita, jer sada se sjeam, sluala sam ga gdje govori sa samim sobom i esto spominje kako e se preobratiti u skitnika viteza i krenuti svijetom unakrst, traei pustolovine. Odnio vrag i sotona te knjige, koje su upropastile najbistriju pamet to je u svoj Manchi bila! Sinovica ree to isto i jo priklopi: - Znajte, gospodaru majstore Nicols jer tako se zove brija, esto je bivalo da je moj gospodar stric znao dva dana i dvije noi itati te bezdune i zlosretne knjige, pa bi naposljetku odbacivao knjigu iz ruku, maao se maa i poinjao dijeliti megdan sa zidovima: kad bi se premorio, govorio bi da je ubio etiri gorostasa kao etiri tornja, a znoj koji bi ga oblio od umora krv je, veli, od rana zadobivenih u boju; onda bi odmah iskapio golem vr hladne vode, pa bi ozdravio i smirio se, a govorio je da je ta voda dragocjen napitak koji mu je

donio mudrac Esquife,54

velik arobnjak i prijatelj njegov. Ali svemu sam kriva ja to vam nisam javila budalatine mojega gospodara strica, da mu se pomogne dok se jo nije dogodilo to se evo dogodilo sada, i da budu spaljene te proklete knjige, kojih on ima svu silu, a treba da budu saeene, kao da su nevjernici. - I ja velim tako - ree upnik - i uistinu nee minuti sutranji dan a da im javno ne izreknemo presudu. Neka budu osuene na oganj, da ne bi nikome jo, tko ih

bude itao, namakle priliku da poini ono to je moj dobri prijatelj valjda poinio. Sve to pred vratima sluali seljanin i don Quijote. Sada seljanin konano razabere bolest svojega susjeda, te e u sav glas: - Otvarajte, milostivi gospodari, otvarajte gospodinu Baldovinu iPeta glava

jnarkizu od Mantove,55

koji dolaze u ljutim ranama, i gospodinu Mauru

Abindarrezu, koga zarobljena vodi junaki Rodrigo od Narveza, porkulab antequerski.

Na te rijei izlete svi, pa kad prepoznaju neki svojega prijatelja, drugi svojega gospodara i strica, koji jo nije bio sjahao s magarca, jer nije mogao, potre da ga zagrle. A on ree: - Stojte; jer ja dolazim ljuto ranjen po krivici mojega konja. Spremite me

u

postelju i zovnite mi, ako moete, mudru Urgandu, da mi rane vida i nadgleda. - Zlo i naopako! - zajaue sada gazdarica; - znala sam ja u srcu dobro na koju se stranu naherio moj gospodar. Ni brige vas, gospodaru: znat emo mi vas izlijeiti ovdje i bez one smutljivke.56 Proklete bile, velim, i opet i stoput one viteke knjige to su vam toliko zlo nanijele! Spreme ga odmah u postelju, potrae mu rane i ne nau nijedne, a on im pripovjedi da se samo izgruhao jer je silno tresnuo o zemlju skupa s Rocinantom, konjem svojim, kad se borio sa

deset divova, najsmionijih grdosija to ih ima na dalekom svijetu. - u-mu - odvrati upnik; - zar ba divovi? Tako mi kria, sutra u ja jo prije noi spaliti te divove. Uzmu don Quijota zapitkivati mnogo, ali on ni na koje pitanje ne htjedne

odgovoriti, nego zaite jedino da mu dadu jesti, i neka ga puste da spava, jer to mu je najpotrebnije. Uine mu po volji, a upnik ispita seljanina potanko kako je naao don Quijota. Seljanin mu sve pripovjedi, skupa s budalatinama koje je don Quijote govorio kad ga je on naao i kad ga je vodio. Tim jo jae ukrijepi licencijata u onoj odluci koju je nakanio sutradan izvriti.esta glava O velikom i zabavnom pretresu to su ga upnik i brija obavili u knjinici naega bistroga viteza. Don Quijote jo spavae. upnik zaite u sinovice kljueve sobe gdje su one knjige, zaetnice te nevolje, i ona mu ih drage volje dade. Uu svi, s njima i gazdarica, te nau vie od stotinu svezaka velikih knjiurina, vrlo dobro uvezanih, i jo drugih malih knjiga. Cim ih gazdarica ugleda, okrene se i pojuri bre iz sobe, te se odmah vrati sa kropionicom, kropilom i svetom vodom, pa ree: - Evo vam, asni gospodine: pokropite sobu, da ne bi tu koji od onih mnogih arobnjaka to su u tim knjigama oparao i nas, za osvetu to ih mi hoemo otjerati sa svijeta.

Nasmije se licencijat priprostoj gazdarici i naredi brijau da mu dodaje jednu po jednu knjigu, da vidi to piu, jer se mogu meu njima nai i takve koje ne zasluuju da budu za kaznu spaljene.

- Ne - usprotivi se sinovica; - nema zato da se oprosti ijednoj, jer su sve pogubne. Najbolje e biti da ih kroz prozore poizbacujemo na dvorite, pa ih potpalimo. Ili ako neete, onda da ih iznesemo na dvorite gdje je ivad; ondje emo dii lomau, i nikome nee smetati dim. Isto tako ree i gazdarica: tolika im je elja da smaknu one nedune knjige; ali upnik ne htjede pristati dok im ne proita barem naslove. Prvo to mu majstor Nicols u ruke dade bijahu etiri knjige Amadisa od Galije,57 te upnik ree: - Nekako neobian sluaj, jer ovo je, kako sam uo, prva viteka knjiga koja je u panjolskoj tiskana, a sve su kasnije knjige potekle i lozu povukle od nje. Mislim zato da nju moramo, kao zaetnicu ovako zle sekte, bez ikakve isprike osuditi na spaljenje.

- Ne, gospodine - uzvrati brija - jer ja sam takoer uo da je to najbolja od sviju knjiga koje su napisane u tome rodu. Kao jedinoj Joijizi te vrste moramo joj

dakle oprostiti.

_ Istina je - potvrdi upnik - i zbog toga joj zasad poklanjamo ivot, pa vidimo tu drugu, to je do nje. _ To su - odgovori brija - Junaka djela Esplandidna, roenoga sina Amadisa

0d Galije. I zbilja je istina - ree upnik - da oeva estitost sinu ne pomae, zmite tu knjigu, gospo gazdarice, otvorite taj prozor i bacite je na dvorite, neka bude prva u gomili za lomau koju emo podii. Gazdarica sva zadovoljna prihvati knjigu, te dobri Esplandian izleti na dvorite, oekujui sa svom strpljivou vatru koja mu prijeti. - Dalje - pouri upnik. - Ova je knjiga sada - rei e brija - Amadis od Grecije, i sve su knjige u ovom redu, ini mi se, od iste loze Amadisove. - Neka onda sve lete na dvorite - odredi upnik - jer da saeem kraljicu Pintiquiniestru, i pastira Darinela, i njegove pastirske pjesme, i vragodune, zbrkane reenice njegova pisca, spalio bih ja s njima i oca svojega koji me rodio, kad bi mi osvanuo u spodobi skitnika viteza.

- Tako sudim i ja - priklopi brija. - I ja - dometnu sinovica.

- Kad je tako - rei e gazdarica - dajte mi ih, pa neka lete u dvorite. Dadu joj knjige, kojih je sva sila bila, a ona, da se ne mora penjati po stubama,

baci sve kroz prozor.

- Kakva je ono debela knjiurina? - zapita upnik. - To je - odgovori brija - Don Olivante od Laure. - Pisac te knjige - pripomene upnik - bio je onaj isti koji je napisao i Cvjetnjak. I uistinu ne zna odsjei koja je od tih dviju knjiga istinitija, ili, da bolje reknem, manje lana; samo to znam da e ova knjiga na dvorite jer je nesklapna i naduta.

-Za njom dolazi Florismarte od Hircanije - nastavi brija. Je li tu gospodin Florismarte? - uzvrati upnik. - Odmah ga bacajte na dvorite, unato njegovu udesnom roenju i izmiljenim

pustolovinama, jer drugo nije ni zavrijedio svojim tvrdim i suhim

stilom. Na dvorite s njime, a i s ovim, gospo gazdarice. Meni je s voljom, gospodaru - odgovori ona izvrujui s velikim veseljem to joj nareuju. " Ovo je Vitez Platir - rei e brija. Stara knjiga - odvrati upnik - a ja ne znam u njoj nita to bi zasluilo oprotenje. Neka se bez prigovora pridrui onima drugima.Tako i uine. Onda rasklope drugu knjigu i proitaju da joj je ime Vitez od Kria. - Zbog toga svetog imena, kojim se knjiga zove, moglo bi joj se oprostiti

neznanje, ali kazuje se: iz mire tri vraga vire, zato u vatru!

Prihvati brija drugu knjigu i ree: - Ovo je Ogledalo vitetva. - Znam ja ve njihovo gospodstvo - ree upnik. - Tu ti je gospodar Reinaldos od Montalbna s prijateljima i drugovima, koji su vei lupei od Kaka, i dvanaest banova, s istinitim pripovjedaem Turpinom. Ja sam zbilja nakan osuditi ih na vjeito progonstvo, pa bilo i samo zato to su pridonijeli zamisli slavnoga Mattea Boiarda, od kojega je opet satkao svoje tkivo kranski pjesnik Lodovico Ariosto: ako ovoga zateknem tu, pa govori drugim jezikom a ne

svojim, neu ga mnogo paziti, ali ako svojim jezikom govori, svaka mu ast i dika.

- Ja ga imam u talijanskom jeziku - primetnu brija - ali ga ne razumijem. - Ne bi ni valjalo da ga razumijete - odgovori upnik - a ne bi bilo zamjerke gospodinu kapetanu da ga i nije donio u panjolsku i pretvorio u Kastiljca, jer je time djelo izgubilo mnogo od svoje izvorne vrijednosti, a tako je svagda kad

ljudi nastoje knjige u stihovima prevoditi na drugi jezik: koliko god pomno

radili i kolikom se god vjetinom odlikovali, ipak te knjige ne doseu nikada do one visine na kojoj su ta djela u prvotnom liku bila. Nego ja mislim da ovu

knjigu i sve knjige koje piu o francuskim zgodama bacimo i spremimo u presuen zdenac, dok ne budemo dokoniji da razvidimo to emo s njima, osim nekoga Bernarda od Carpija, koji se ovuda vucari, i one druge knjige, koja se

zove Roncesvalles, jer ako te knjige dopanu mojih aka, predat u ih u gazdariine ruke, a iz njenih e ruku, bez ikakve milosti, odletjeti u vatru. Brija odobri sve to, i sve mu se uini dobrim i valjanim, jer zna da je upnik takav estit kranin i takav prijatelj istine da ni za to na svijetu ne bi nita rekao protiv nje. Rasklopi on drugu knjigu i vidi da je Palmerin od Masline, a uz

tu opet knjiga Palmerin od Engleske. Kad to opazi licencijat, ree: - Tu olivu maslinu rascijepajte odmah i spalite je, da ni pepela ne ostane od nje,

ali ovu palmu englesku ostavite i ouvajte kao rijetkost: njoj bi se trebala nainiti onakva kutija kakvu je Aleksandar naao meu blagom Darijevim te odredio da se u njoj uvaju djela pjesnika Homera. Ova knjiga, kumaine, vrijedi s dva razloga: prvo, jer je sama po sebi veoma dobra, a drugo, jer vele da ju je

napisao neki mudri kralj portugalski. Sve su pustolovine u dvorcu Miraguardi

jako dobre i izvrsno su smiljene, a reenice su skladne, jasne, uvaju i paze

ugled onog3 koji govori, te je u njima velika osebnost i bistrina. Velim vam

dakle, majstore Nicolas, da ovu knjigu iAmadisa od Galije, ako se vi slaete, oslobodimo od vatre, a sve druge, bez mnogoga prekapanja, neka ginu.

_ Nemojte, gospodine kume - usprotivi se brija - jer evo ovo to mi je u ruci razglaeni je Don Belianis. _ No, taj - odvrati upnik - s drugim, treim i etvrtim dijelom, potrebovao bi malko rabarbare, da mu se iisti pregomilana u. Trebalo bi izbrisati ono o Dvorima slave i jo druge znatnije besmislice, pa bismo se mogli nekako strpjeti s njim, a ako se popravi, smilovali bismo mu se i bili bismo mu pravedni.

Meutim, kume, ponesite vi te knjige svojoj kui, ali ne dajte ih nikomu da ih ita. - Drage volje - odgovori brija. Ne htjede se dalje muiti da rasklapa viteke knjige, nego zapovjedi gazdarici neka uzme sve redom i pobaca na dvorite. Ona to jedva i doeka. Milije joj je paliti te knjige negoli ita tkati, sve da je najvee i najfinije tkivo. Zgrabi ona osam knjiga odjedanput te ih izbaci kroz prozor. Ali kako ih je mnogo najednom

pograbila, padne jedna knjiga brijau pred noge, a on je od radoznalosti podigne i vidi da pie na njoj: Historija slavnoga viteza Tiranta Bijeloga. - Boe mili! - klikne upnik na sav glas. - Zar i Tirante Bijeli tude! Dajte mi ga, kume, jer sudim da sam s njim stekao blago zabave i zlatan rudnik razonode. Tu

je don Quirieleison od Montalbana, junaki vitez, i brat njegov Tomas od Montalbana, i vitez Fonseca, tu je okraj hrabroga Tiranta s mesarskim psom, bockalice gospoice Placerdemivide, ljubakanje i spletke udovice Reposade, pa gospoa carica, koja je zaljubljena u Hipolita, konjuara Tirantova. Istinu vam velim, kume, ova je knjiga po stilu najbolja na svijetu: ovdje vitezovi jedu i

spavaju, i umiru na svojim posteljama, i piu prije smrti oporuke, 1 jo tota ima u njoj ega nema u svim drugim knjigama. A uza sve to velim vam da bi pisac te knjige, zato to je navlas napisao tolike ludorije, zasluio da robuje na galiji dokle god ivi. Ponesite knjigu kui i proitajte je, pa ete vidjeti da je istina to vam o njoj rekoh.

Hou - odgovori brija; - ali to emo s ovim malim knjiicama to su jo tu? Te knjige - odvrati upnik - nisu valjda viteke, nego su pjesme. Kasklopi on jednu i vidje da je Diana od Jorge de Montemavora. Pomisli da su sve redom od

te vrste, pa ree:- Ove knjige ne zasluuju da budu spaljene kao one drage, jer nisu i nee ni biti na tetu kao to su bile viteke knjige; to su zabavne knjige, one nikome ne ude.

- Ah, gospodine! - rei e sinovica; - naredite vi mirne due da se i te knjige spale kao i druge, jer dok moj gospodar stric ozdravi od viteke bolesti, ne bi bilo udo da njega, ako on uita te knjige, spopadne elja da se prometne u pastira i krene po umama i livadama pjevajui i svirajui; ili, to je jo gore, da postane pjesnik, a to je, kako vele, neizljeiva i prijelazna bolest. - Pravo veli ta djevojka - ree upnik - pa nee biti zgorega da unaprijed uklonimo ispred naega prijatelja tu smetnju i opasnost. Zapoet emo dakle od

Diane Montemavorove, pa sudim da je ne spalimo, nego samo uklonimo iz nje

sve ono to pie o mudroj Feliciji i o arobnoj vodi, a i gotovo sve vee pjesme; neka joj onda sretno preostane proza i ast to je prva od ovakvih knjiga. - Ovo je sada - rei e brija - Diana, takozvana Druga Diana od Salamananina, i evo jo jedna knjiga, a napisao ju je Gil Polo. - Ona Salamananinova knjiga - odgovori upnik - neka se pridrui osuenicima na dvoritu i neka im povea broj, a ova od Gila Pola neka se uva kao da je od samoga Apolona. Hajdemo dalje, kume, pourimo se, jer e se umraiti. - Ovo je - ree brija rasklapajui knjigu - Deset knjiga o ljubavnoj srei, napisao Antonio di Lofraso, pjesnik sardinski.

- Tako mi reda koji sam primio - uzme govoriti upnik - otkad je Apolon Apolon i otkad su muze muze, a pjesnici pjesnici, jo nije napisana tako aljiva i vragometna knjiga; ipak je najbolja od knjiga toga pravca i najosebnija od sviju

te vrste to su ikada na svijet izdane. Tko nju proitao nije, neka zna da nikada nije zabavno tivo itao. Dajte mi je, kume, jer mi je milije to sam nju naao nego da su mi poklonili reverendu od florentinske svile.

Skloni on knjigu s najveim veseljem, a brija nastavi: - Ovo je dalje Pastir od Iberije, Vile od Henaresa i Suzbijena Ijubomornost.

- S tima ne moete inae - rei e upnik - nego ih predajte svjetovnoj vlasti gazdariinoj, ali ne pitajte me zato, jer ne bih nikada dokonao. - Sada dolazi Pastir Filidin.

- Nije to pastir - odvrati upnik - nego najmudriji dvoranin: neka se uuva kao dragocjen poklad.

- Ova velika knjiga to sada dolazi - rei e brija - zove se Blago lZliitih pjesama.

pa ih nema toliko - napomene upnik - bile bi vrednije. Ta knjiga eba da se protrijebi i proisti od nekih prostota koje se u njoj zatjeu ,eCtu divotama. Neka se uuva, jer pisac joj je prijatelj moj, a i zbog tovanja prema slavnijim i uzvienijim djelima to ih je on napisao. Ovo je - nastavi brija - Pjesniki zbornik Lopeza Maldonada. I pisac te knjige - odgovori upnik - prisni mi je prijatelj. Stihovima ;z njegovih usta divi se svatko tko ih uje; tolika je milina njegova glasa ojim ih pjeva, da oarava. Neto je preopiran u svojim eklogama, ali o valja, ne dodijava nikada. Uuvaj ga meu izabranicima. Ali kakva e knjiga to do njega?

- Galatea, od Miguela de Cervantesa - odgovori brija. _ Mnogo mi je ve godina dobar prijatelj taj Cervantes i znam da je on vjetiji nevoljama nego stihovima. Njegova je knjiga prilino dobro zamiljena, ali se on laa kojeega a ne dokonava nita. Moramo saekati drugi dio, koji obeava; ako mu taj bolji bude, moda e stei cijelome djelu milost koja mu se sada uskrauje. Meutim, dok se ne vidi, zadrite ga zakljuana u svojoj kui. - Drage volje, kume - odgovori brija. - Evo jo tri knjige, sve zajedno: Araucana, od don Alonsa de Ercille, Austriada, od Juana Rufa, opinskog

dobavljaa u Cordobi, i Monserrate od Cristobala de Viruesa, pjesnika iz Valencije.

- Sve tri te knjige - ree upnik - najbolje su to su u herojskom stihu na panjolskom jeziku napisane, i mogu se mjeriti s najuvenijim talijanskim djelima: neka se uuvaju kao najbogatiji pjesniki pokladi to ih ima panjolska. Umorio se upnik razgledajui knjige, te odredi neka sve druge knjige osjekom spale, ali brija ve rasklopio jednu, koja se zove Suze Angelikine. - Ja bih suze isplakao - ree upnik kad je uo naslov - da sam takvu knjigu vatri predao, jer pisac je njen bio jedan od najslavnijih pjesnika na svijetu, ne samo u

panjolskoj, a izvanredno mu je uspio prijevod nekih pria Ovidijevih.Sedma glava

O drugom pohodu naega estitog viteza don Quijota od Manche. Uto se uzvie don Quijote i progovori: - Amo vas, amo, hrabri vitezovi! Ovdje vi pokaite snagu junakih miica, jer e vas dvorani nadjunaiti na megdanu! Slete se na tu viku i halabuku i okane se pretraivanja drugih knjiga, koje su jo preostale. Zato se misli da su nerazgledane i nesasluane poginule u vatri: Carolea, Lav od Spanije i Careva junaka djela, koja je opisao don Luis de Avila, a bila su bez sumnje meu preostalim knjigama, no da ih je upnik opazio, ne bi ih valjda stigla onakva ljuta sudbina.

58 Kad oni stigoe don Quijotu, bio je on ve ustao s postelje. Vie on svejednako, preklapa kojeta, bode i mlati na sve strane, a budan je kao da nije nikada ni spavao. Obuhvate ga i silom svale

na postelju, a kad se malo smirio, razvede on opet razgovor sa upnikom i ree: - Zaista, gospodine nadbiskupe Turpine,

59 velika je sramota nama, koji se

zovemo Dvanaest banova, to smo tako na laku ruku prepustili pobjedu na ovom turniru vitezovima dvoranima, unato tomu to smo mi vitezovi pustolovi u tri prijanja dana dobili nagradu.60

- Smirite se, gospodine i prijatelju - rei e upnik; - dat e Bog i srea junaka, pa to se danas izgubilo, sutra e se vratiti. Zasad vi pazite samo na zdravlje, jer meni se ini da ste vi jamano silno umorni, ako niste i ljuto ranjeni. - Ranjen nisam - odgovori don Quijote - ali sam izubijan i sav izlomljen, o tom

nema sumnje. Onaj me kopilan don Roldan izmlatio hrastovim stablom, a sve od

same zavisti, jer vidi da sam mu ja jedini takmac u hrabrosti. Ali ne zvao se ja

Reinaldos od Montalbna ako mu ne odmastim im budem ustao s postelje, usprkos svim njegovim arolijama. No zasad mi dajte da ruam, jer znam da mi je to najpree, a za osvetu u se jave pobrinuti. Tjine mu po volji i dadu mu jesti. Onda on opet zaspi, a oni se samo ude mahnitosti njegovoj.

noi popali i saee gazdarica sve knjige koliko god ih bjee u dvoritu i u svoj kui. S njima izgorjee jamano i knjige koje bi vrijedile da budu sauvane u vjenim arhivima. Ali im to nije dopustila vlastita sudbina i lijenost njihova

suca, te tako se na njima obistini rije da za grenika stradavaju katkad i pravednici.

Jedan od prvih lijekova kojim upnik i brija stadoe sada viati boljeticu svojega prijatelja bjee da zazidae i zagradie sobu u kojoj su bile knjige, da ih on ne nae dok ustane jer kad bude uklonjen uzrok, prestat e moda i djelovanje, a oni e mu rei: neki je arobnjak odnio, i knjige, i sobu, i sve u njoj. Tako oni bre-bolje uine. Nakon dva dana ustane don Quijote, i prvo mu bi da ode i pogleda svoje knjige. Kad ne nae sobu gdje ju je ostavio, poe je traiti i odovud i odonud. Nae gdje bi trebalo da budu vrata, pa ih napipa rukama, strijelja oima i ovamo i onamo, a ne govori ni rijei. Ali naposljetku, nakon prilina vremena, zapita gazdaricu gdje li je soba s njegovim knjigama. Gazdarica, koja ve valjano bijae upuena to e rei, odgovori mu: - Kakvu to sobu vi traite? Nema u kui vie ni sobe ni knjiga, sve je odnio sam avo glavom. - Nije bio avo - priklopi sinovica - nego nekakav arobnjak koji je doao na oblaku one noi nakon dana kad ste vi krenuli odavde. Dojahao na nekoj zmiji, sjahao tu, uao u sobu, i ne znam to je u sobi poinio, ali dmala izleti on kroz krov, a za njim ostade sva kua zadimljena. Namjerile mi pogledati to je uinio, a ono ni knjigama ni sobi nema ni traga. Samo se toga dobro sjeamo i ja i gazdarica daje taj zlopaki starac, kad je odlazio, u sav glas rekao kako je od tajne

mrnje na gospodara tih knjiga i te sobe poinio kui tetu koja e se kasnije vidjeti, i jo je priklopio da se zove mudrac Muatn. - Rekao je valjda: Frestn - ispravi je don Quijote. - Ne znam - odvrati gazdarica - je li rekao Frestn ili Fritn; samo je imenu na svretku ton. Tako je - ree don Quijote; - to je mudrac arobnjak, ljut neprijatelj Tnoi koji mene mrzi jer je po svojoj umjetini i znanju dokuio da u Ja jednom dok tomu kucne as, zametnuti boj udvoj s vitezom koga on zaklanja i titi, i da u ga pobijediti, a on to ne moe sprijeiti. Zato je on na me nazuban i dodijava mi svakakvim smicalicama, koliko god moe. : 0 neka pamti da nije moan niti usprotiviti se, niti ukloniti se onomu

stojenebo odredilo.- Tko sumnja o tom? -

rei e sinovica. - Ali tko vas, gospodine strie, goni u te zadjevice? Zar nije bolje mirovati kod kue i ne obilaziti po svijetu, traei nad kruhom pogau i ne pazei da onaj koji za tuom vunom pode sam ostrien kui dode? - Oj sinovice moja - preuze don Quijote - kako si ti neupuena! Prije nego to e itko mene otrici, zderat u ja kou i bradu iupati svakomu ako mi dirne ma u dlaicu. Ne htjedoe mu njih dvije nita vie odvraati, jer vidjee da ga spopada jarost. Proboravi on tako dva tjedna kod kue, sasvim miran, niim