Mitovi i legende iz cijelog svijetaIlustrirao Mihail Fjodorov

Sadržaj10 Parisov sud – grčki mit14 Dedalov labirint – grčki mit18 Posljednji posao Heraklov – grčki mit22 Reja Silvija – rimska legenda24 Romul i Rem – rimska legenda28 Thorov čekić – skandinavski mit32 Balderova smrt – skandinavski mit36 Siegfried – germanska legenda42 Žar-ptica – ruska legenda46 Mač u kamenu – keltska legenda50 Izida i Oziris – egipatski mit54 Rama i Sita – indijski mit56 Rama pobjeđuje zloduha Ravanu – indijski mit60 Pastir i Tkalja – kineski mit64 Izanagi i Izanami – japanski mit68 Kintu i djevojka s neba – ugandski mit72 Kako je postao čovjek – bantuski mit74 Bogomoljka, noj i vatra – bušmanski mit76 Tulugaukuk, otac Gavran – eskimski mit78 Gluskap i izvorski zmaj – alkonkinski mit82 Gluskap i dječačić – algonkinski mit84 Čarobna stijena – siuski mit / mit plemena Siouxa86 Hijavata i pet plemena – irokeški mit90 Kako je pramajka Paučica ukrala sunce – čirokijski mit / mit plemena Cherokee92 Hasdželti / Hasjelti, vjesnik zore – mit Navaho Indijanaca96 Pernata zmija – astečki mit100 Odakle je došao kukuruz – astečki mit102 Hunahpu i Išbalanke – majanski mit106 Najduži dan – mit naroda Inka108 Kameni ljudi – mit andskih Indijanaca110 Zmija i strijela – mit iz porječja Amazone114 Ludi Bamapama – australski mit116 Maui od tisuću obmana – polinezijski mit

2

Što su mitovi?Pripovijesti koje pripadaju mitološkoj tradiciji mogu se promatrati iz različite perspektive: mit možemo opažati kao puko pripovijedanje, kao religiozno svjedočanstvo, kao antropološki dokument i kao još mnogo toga. U svakom slučaju, koju god perspektivu da odaberemo, istinu je o mitu nemoguće sagledati ako zanemarimo kontekst u kojem se mit rađa i razvija. Mitsko pripovijedanje pripada predznanstvenom misaonom ustrojstvu u kojem emotivna komponenta prevladava nad čistom racionalnošću. Razmišljajući o tome kako nastaju potresi, drevni ljudi zacijelo nisu sebi postavljali pitanja koja im je diktirala radoznalost ili apstraktna želja za znanjem. Svaka prirodna pojava koja im je mogla ugroziti život, izazivala je u njima zaprepaštenje i užas, a strah se od nepoznatoga mogao odagnati samo uz pomoć snažnih simbola koji su se prvenstveno obraćali ljudskoj mašti, a ne intelektu.Ako se neka opasnost, dakle, može izraziti kroz simbol, onda je moguće i stvoriti simbole sa suprotnim predznakom uz pomoć kojih će se negativni učinci neutralizirati. Pogledajmo, na primjer, mit o Gluskapu i izvorskom zmaju gdje je moćni i opaki zmaj utjelovljenje suše. Spas pak donosi pozitivan junak, junak u kojem se sintetički izražava duh cijeloga naroda i kojeg taj narod, u slučaju potrebe, može prizvati služeći se odgovarajućim obredima. Ima i drugih funkcija mita, kao što su funkcije koje se vežu uz pitanja o čovjekovu postojanju: o podrijetlu života i smrti i o kozmičkom redu (među našim se primjerima na to odnose Pastir i Tkalja, Izanagi i Izanami, Izida i Oziris te Kako je postao čovjek), ili pak one koje se odnose na društveno ustrojstvo (primjer je za to priča o Hijavati i pet plemena). U svakom slučaju, takvo se funkcioniranje mita uvijek odvija kroz simboličko-imaginativan vid, a upravo se u toj točci drevni svijet susreće sa suvremenim.Današnje je društvo zasigurno prožeto znanstveno-racionalnim načinom razmišljanja, no emotivno se čovjekovo ustrojstvo tokom vremena u biti nije mnogo promijenilo.Stoga se mitovi, premda u promijenjenom obliku i s promijenjenim sadržajem, i dalje stvaraju. Dovoljno je pogledati lakoću s kojom se slavne osobe iz svijeta sporta, filma ili politike često preobražavaju u simbole cijele nacije pa čak i cijelih naraštaja. Dječji je svijet u još većoj mjeri preplavljen mitološkom aktivnošću. dijete, suočeno sa svijetom koji mu je većim dijelom nepoznat, a kadšto mu se čini i pun prijetnje, stvara slike kojima će se zaštititi, neživim predmetima pridaje volju, traga za izvjesnošću apsolutnih moralnih normi, roditeljske zabrane tumači kao prave pravcate tabue. Ne treba se, prema tome, čuditi što mitološke priče toliko fasciniraju dijete.Mitovi, još i više nego bajke, djetetu pomažu u tumačenju složenosti svijeta. Riječ je o tumačenjima koja se s vremenom mijenjaju, ovisno o

3

razvoju racionalnosti i spoznaje, no koja su u danom trenutku neophodna za usmjeravanje uravnoteženoga intelektualnog i emotivnog sazrijevanja. Ako, pročitavši priču Najduži Mankov dan, dijete doista povjeruje u to da se Sunce može uhvatiti užetom, u pitanju je tek privremeno uvjerenje čija je sudbina da uskoro bude prevladano, no koje u ovom trenutku predstavlja nešto razumljivo. A upravo ta razumljivost omogućuje razvoj kognitivnih sposobnosti, i to ondje gdje bi čisto znanstveno objašnjenje samo izazvalo zbrku. (Djetetu bi vjerojatno bilo mnogo teže povjerovati u činjenicu da se Zemlja, koja se njemu čini izuzetno čvrstom, okreće oko Sunca).Odabir priča u ovoj knjizi prvenstveno je prilagođen djeci. No, pored svojega kulturnog cilja, cilja koji se sastoji u tome da nam omogući upoznavanje s najvažnijim mitovima iz Staroga i Novoga svijeta, ovaj odabir čitatelju pruža i priliku da se suoči s vlastitim uvjerenjima, da shvati i nadvlada vlastiti strah te da naposljetku otkrije neiscrpnu poeziju u svemu što postoji.

4

U svakom se dijelu svijeta pripovijedaju priče koje govore o pustolovinama mitskih junaka.Svaki narod na zemaljskoj kugli ima svoje legende koje su se vjekovima prenosile od jednoga naraštaja do drugog. Čitanje mitova sakupljenih u ovoj knjizi omogućit će ti da u jednom mahu upoznaš mnoge krajeve.Kada upoznaš ove stranice bogate simbolima i značenjem, pred tobom će se otvoriti vrata koja će te uvesti u kulturu i predaju brojnih i dalekih naroda te oni za tebe više neće imati tajne.Promotri zemljovide koje ovdje vidiš i zamisli uzbuđenja koja ćeš doživjeti zahvaljujući ovim mitovima. Od legende o Ikaru koju možda već poznaješ, pa do djela nordijskih junaka i otkrića čarobnoga značenja što ga u sebi nose simboli indijanskih plemena. Put koji te čeka bit će dugačak i pun čarolije.Mitovi naroda iz cijelog svijeta postat će tako i tvoje vlasništvo i pomoći ti da proširiš svoje znanje i izvan granica svijeta koji te svakodnevno okružuje.

5

Parisov sudEvropa: grčki mitKada se proslavljalo vjenčanje Peleja i Tetide, na obroncima je gore Ide priređena raskošna svečanost na koju bijahu pozvani svi olimpski bogovi.Bio je tu Zeus, otac i kralj bogova, bila je tu i njegova žena Hera, a dođoše i njihova djeca – Hermo, bog s krilatim sandalama na nogama, i Atena, božica mudrosti, koja se rodila iz Zeusove glave. Tu je bila i Afrodita, božica ljepote i ljubavi, rođena iz morske pjene, a i sto tako i Ares, bog rata, te još mnogi drugi.Samo jednu božicu ne pozvaše na svadbu, a lako je shvatiti i zašto. Riječ je bila o Eridi, božici nesloge i klevete. Svima bijaše dobro poznato njezino izuzetno umijeće da izaziva raspre i stvara mržnju i zlovolju kamo god bi došla. Da su je pozvali, mladi bi se par vjerojatno zauvijek razišao još i prije završetka gozbe.No, Eridi se ne svidje činjenica da su je zaboravili pa stade smišljati kako da se osveti. Najprije pođe do svetoga vrta koji su čuvale nimfe Hesperide. Ondje je raslo čudesno drvo puno zlatnih jabuka na koje je, omotavši se oko debla, pazio strašni zmaj Ladon. Eridi su, međutim, bila poznata brojna lukavstva pa joj pođe za rukom neprimjetno se prikrasti u vrt i ukrasti jabuku sa stabla. Zmaj, naravno, uopće nije shvatio što se događa. Potom Erida ureza jednu riječ na jabuku i krišom se uputi na goru Idu.Skrivena iza grma, čekala je pogodan trenutak: kada se svi bogovi nađoše na okupu, baci jabuku među njih i pobježe.Bogovi su se bezbrižno gostili, kadli se na sredini stola odnekud pojavi zlatna jabuka, kao da je s neba pala.Kada se stišalo prvo zaprepaštenje, približiše se jabuci i vidješe na njoj urezan natpis: »Najljepšoj«.Atena, Hera i Afrodita pogledavahu jedna drugu. Njih tri bijahu ljepše od svih drugih božica. Kojoj bi trebalo pripasti pravo na jabuku?»Jabuka pripada meni!« reče Hera. »Ja sam najljepša!«»Ni u snu! Najljepša sam ja!« uzviknu Atena.»Zar itko može biti ljepši od božice ljubavi? A to sam ja!« uzvrati joj Afrodita.I sve se tri božice stadoše prepirati i svađati.Ocu Zeusu tog je natezanja bilo preko glave, ali se nije usudio miješati. Pitanje bijaše preteško čak i za svemogućeg Zeusa! Stoga odluči njegovo rješavanje prepustiti nekom drugom.Na Gargaru, najvišem vrhu gore Ide, bijaše izveo stoku na pašu mladi pastir po imenu Paris. Blistava mladićeva ljepota navede Zeusa da povjeruje kako je upravo Paris prava osoba da bude sudac u ovom slučaju. Stoga pozva Herma, glasnika bogova, i posla ga k Parisu.Kad je mladić čuo što mu je činiti, uze jabuku u ruku i zatrese glavom.

6

»Kako ću ja, običan pastir, suditi o ljepoti triju božica? Podijelit ću jabuku na tri jednaka dijela i svakoj dati po jedan dio.«»Ne, ne«, odvrati Hermo, »to ne smiješ učiniti! Veliki ti Zeus zapovijeda da odabereš.«Paris uzdahnu i zamoli božice da mu ne zamjere na odluci koju će donijeti, a potom im saopći kako će sa svakom od njih porazgovarati na samo. Prva mu priđe Hera, dopusti mladiću da je dobro osmotri, a onda reče: »Ako dosudiš jabuku meni, učinit ću te najbogatijim čovjekom na svijetu i dat ću ti vlast nad cijelom Azijom!«No, Paris prinese ruku srcu i odgovori: »Ti jesi prekrasna, božanska Hero, ali bih, prije nego donesem odluku, htio vidjeti i ostale dvije božice. Nikome neću dopustiti da me podmiti.«Zatim Parisu pristupi Atena, ali mu i ne dopusti da je osmotri, već mu smjesta iznese svoj prijedlog: »Proglasi mene najljepšom i učinit ću te najljepšim, najpametnijim i najhrabrijim čovjekom na svijetu!« No, Paris joj odgovori istim riječima koje je bio uputio i Heri pa tako dođe red i na Afroditu.Čim je mladić ugleda, srce mu poskoči u grudima i smjesta se zaljubi u nju. Božica mu se tada nasmiješi i prišapnu: »Tvoj mi pogled govori da mene smatraš najljepšom, no morat ćeš suzdržati svoje osjećaje. Ta kako bismo se nas dvoje mogli združiti kada si ti običan smrtnik, a ja božica? Tebi je namijenjena druga žena. Zove se Helena, a lijepa je kao i ja.«»Ako postoji takva žena… jedva čekam da je upoznam!« odvrati Paris i dodijeli jabuku Afroditi.Nakon toga se mladić otputi u Menelajevo kraljevstvo, jer je lijepa Helena ondje živjela, a to je bio početak svih Parisovih budućih nevolja te uzrok ratu koji će trajati cijelih deset godina.

7

Dedalov labirintEvropa: grčki mitBio jednom u Grčkoj graditelj po imenu Dedal čija se slava bila proširila daleko izvan granica njegove domovine. Jednom se on tako otputi na otok Kretu gdje kralj Minoj od njega zatraži da mu sagradi labirint u kojem će njegov sin Minotaur moći živjeti skriven, daleko od ma čijeg pogleda.Minotaur je zapravo bio grozno čudovište s čovječjim tijelom i bikovskom glavom, a hranio se ljudskim mesom.Uz pomoć sina Ikara, Dedal sagradi glasoviti labirint, zgradu s tako zamršenim spletom hodnika te se nije trebalo bojati da će neman ikada otkriti način da iz njega izađe.Minotaura je, međutim, trebalo hraniti pa je stoga iz grada Atene svake godine na Kretu stizalo sedam dječaka i sedam djevojčica koji bi potom bili predavani nemani na milost i nemilost.No, treće godine ovamo stiže i mladić imenom Tezej s namjerom da ubije strašnog Minotaura. Arijana, jedna od Minojevih kćeri, upozori ga: »Oh, Tezeju, čak i ako ubiješ Minotaura, kako ćeš nakon toga izaći iz labirinta? Tamo ima na tisuće prostorija, prolaza, zavojitih hodnika…«Ali Tezej ne htjede odustati od svojega pothvata pa Arijana, koja se u mladića bila zagledala, upita Dedala za savjet.»Postoji samo jedan način da se izađe iz labirinta«, reče graditelj. »Pripremi veliko klupko konca, daj ga Tezeju i reci mu da ga usput neprestano odmata.«Iste noći Tezej uđe u labirint noseći u rukama klupko koje mu je bila dala Arijana, a djevojka ga je za to vrijeme čekala na izlazu držeći u ruci drugi kraj konca.Prolazeći zavojitim hodnicima, Tezej malo-pomalo odmotavaše klupko, sve dok nije došao do središta labirinta. Ondje naiđe na Minotaura koji se smjesta baci na nj.Neman je bila silno snažna pa se Tezej morade upustiti u ogorčenu borbu. U nekoliko se navrata čak uplašio da će podleći, no na kraju mu pođe za rukom da mačem probode Minotaura. Ubivši čudovište, mladić se, zahvaljujući koncu, vrati istim putem i uskoro stiže do izlaza iz labirinta.Potom se, da bi izbjegao Minojevoj srdžbi, zajedno s Arijanom ukrca na lađu i brzo ode s Krete.Minoj naredi da preda nj dovedu Dedala. Bio je siguran da je graditelj na neki način pomogao Tezeju: samo je od njega mogao poteći savjet za uspješan bijeg iz labirinta.»Odvedite Dedala i njegova sina u labirint«, zapovijedi kralj. » Umrijet će na mjestu što su ga sami izgradili!«I tako Dedala i Ikara ostaviše u jednome od nebrojenih hodnika. No, njih dvojica nisu pri ruci imali nikakva Arijanina klupka s pomoću kojeg bi se mogli spasiti te isprva pomisliše da su izgubljeni: bez vode i hrane

8

zacijelo neće dugo izdržati.Ugledavši nešto na tlu, Dedal se, međutim, domisli rješenju.Valja znati da labirint nije imao krova pa su posvuda unaokolo ležala brojna ptičja pera. Osim toga, nerijetko se na zidovima moglo vidjeti i pokoje pčelinje saće.Dedal skupi pera, poveže ih i učvrsti uz pomoć pčelinjeg voska te tako načini krila za sebe i Ikara. Potom pričvrsti krila sinu na leđa i reče mu: »S ovim ćemo krilima moći pobjeći daleko od Krete i njezina labirinta, ali zapamti: ne leti previsoko.«Krenuše i uskoro su letjeli iznad mora. Za Ikara je let bio prekrasan doživljaj pa u zanosu stade kružiti amo-tamo po zraku.»Ne leti tako visoko!« opominjaše ga otac, ali ga Ikar nije slušao. Svakim se zamahom krila uspinjaše sve više i više… I kako se uspinjao, sunce je postajalo sve toplije…»Čuvaj se, Ikare!« povika otac. No, Ikar se već bio uspeo na modro nebo, previsoko da bi mogao čuti očev glas. Više, još više! Više i od samoga sunca!Od sunčeve se topline poče otapati vosak koji je pera na krilima držao jedno uz drugo i ona se razletješe na vjetru poput suhoga jesenjeg lišća. Ikar najednom osjeti da pada i uplaši se. Zamaha rukama, na sav glas zazva oca, preklinjući ga da mu pomogne. No, što se tu moglo učiniti?Dedal vidje sinovljevo tijelo kako se strmoglavljuje u more i nestaje među zelenim valovima. Tako je umro Ikar koji se usudio prkositi suncu!

9

Posljednji posao HeraklovEvropa: grčki mitHeraklo bijaše sin Zeusa, kralja bogova, i Alkmene, tebanske kraljice. Bio je, dakle, polubog, što znači da je bio napola čovjek, a napola bog, i bio je obdaren izuzetnom snagom. Još je u kolijevci golim rukama zadavio dvije velike zmije koje ga bijahu napale, a u osamnaestoj je godini ubio lava koji je pustošio okolna stada, oderao mu kožu i njome se ogrnuo.Heraklo je doživio mnoge pustolovine, no od svih su njegovih podviga najglasovitiji dvanaest poslova koje je morao obaviti za tirintskoga kralja Euristeja i tako zaslužiti besmrtnost. Najstrašniji je među njima bez sumnje bio posljednji, dvanaesti posao.»Otiđi u Tartar«, zapovjedi mu Euristej, »pa mi odande dovedi Kerbera, troglavog psa-vratara podzemnog carstva.«Tartar bijaše najmračniji predio carstva mrtvih gdje su duše zločinaca trpjele svakovrsne muke. Kao čuvara na ulazu u Tartar bogovi bijahu postavili strašnoga Kerbera, psa koji bi na komade rastrgao svakoga tko bi pokušao odande izaći.Ogrnut lavljom kožom, kao i obično, te oboružan golemom toljagom, lukom i strijelama, Heraklo iz Tirinta krenu na put.Dugo je tako putovao dok ne stiže do pećine iz koje je dugačak hodnik vodio ravno u utrobu zemlje: ondje se nalazio Tartar. Heraklo se zaputi onuda i ubrzo naiđe na podzemnu rijeku i zagleda se u crnu i uzburkanu vodu. Kroz koprenu magle što je visjela nad rijekom polako se ukazaše obrisi nekakva čamca. Čamcem upravljaše starac nakostriješene brade i blistavih očiju što nalikovahu na užareno ugljevlje. Na glavi je imao okrugao šešir, a s ramena mu se spuštao prljav ogrtač, sav u dronjcima.»Tko se to još za života usuđuje prijeći rijeku Aheront?« uzviknu starac. »Ja, vozar Haron, spriječit ću ga u tome!«Heraklo se približi mašući toljagom iznad glave te reče jasnim i snažnim glasom: »Onome tko želi prijeći na drugu stranu ime je Heraklo. Usuđuje li se itko suprotstaviti njegovoj volji?«Haron je već bio čuo priče o strahovitoj snazi Heraklovoj pa se uplaši. Ukrca Herakla u svoj čamac i preveze ga na drugu stranu.Tek što se Heraklo našao na drugoj obali, opkoli ga mnoštvo žalosnih likova. Bijahu to duše mrtvih i on među njima prepoznade stare prijatelje koji ga pozdravljahu i davne neprijatelje koji ga proklinjahu. Budući da su posrijedi bile samo sjenke, nije mnogo mario za njih, no kada je među ostalim dušama ugledao užasni Meduzin lik, junak podiže toljagu da se obrani.Meduza zapravo bijaše čudovište, jedno od najstrašnijih što su ikada postojala. Pogledom iz kojega je sijevala vatra, mogla je pretvoriti u kamen svakoga tko bi joj se usudio pogledati u lice, glava joj bijaše

10

obrasla zmijama umjesto kosom, a iz usta joj provirivahu dva očnjaka kao u vepra.Heraklo je baš htio nasrnuti na Meduzu, kadli ga zaustavi smijeh koji mu odjeknu iza leđa. Bijaše to Had, vladar nad mrtvima. »Čega se bojiš? Mrtvi ne mogu živima nanijeti nikakva zla, a Meduza je već poprilično dugo mrtva. Ovo što vidiš, samo je njezina duša. Nego, reci mi, što te dovodi u moje podzemno carstvo?«Heraklo objasni cilj svojega posjeta, a Had ponovno prasnu u smijeh. »Došao si po Kerbera? E, pa, dobro, tvoj je ako ga svladaš bez toljage i strijele.« Potom mu kaza gdje će pronaći psa.Na obali rijeke Stiksa Kerber čekaše na Herakla. Čim ga ugleda, baci se naprijed uz divlji lavež što mu je dopirao iz sve tri gubice. Kada je bio još samo tri koraka udaljen od poluboga, skoči u zrak i razjapi ralje, spremajući se da snažnim očnjacima razdere neprijatelja. Herkul se, međutim, ne dade smesti. Ispruži ruku i zgrabi Kerbera za vrat, i to onaj na kojem mu je stajala srednja glava. Pas stade režati kao da je poludio i stade se mahnito otimati. No, Heraklovi mu prsti stezahu vrat poput željeznih kliješta i ne popuštahu stisak. Junak ga držaše u zraku, a napeti mu mišići na ruci bijahu tvrdi kao kamen. Više mrtav nego živ, Kerber se naposljetku predade.Kada kralj Euristej i njegovi dvorjani ugledaše Herakla kako ulazi u dvor vodeći na uzici strašnog Kerbera, uhvati ih užasan strah pa se razbježaše na sve strane. Samo se Euristej, skamenivši se od straha, nije mogao ni pomaknuti, već drhtavim glasom stade preklinjati junaka: »Sa… sada sam vidio kako Kerber izgleda pa te molim da ga vratiš u Tartar i, tako ti svih bogova, neka više ne izlazi odande!«Eto, tako je Heraklo obavio svoj posljednji posao i postao besmrtan te ga bogovi primiše u svoje sveto boravište na gori Olimpu.

11

Reja SilvijaEvropa: rimska legendaNa brežuljcima Lacija ležala je Alba Longa, najvažniji grad na tom području. Ondje se nalazio dvor kralja Proke, mudroga vladara koji je dugo godina kraljevao u miru.U Proke bijahu dvojica sinova: Numitor, mladić jednostavne i blage ćudi, i Amulije, mlađi sin, koji bijaše nadasve pohlepan i okrutan. Prema zakonu je nakon očeve smrti prijestolje trebao naslijediti Numitor, no Proka se bojao da će u tom slučaju Amulije pokušati svrgnuti brata. Stoga mu jednoga dana reče: »Ostavit ću ti u naslijeđe najveći dio svojega bogatstva, ali mi moraš obećati da ćeš Numitora priznati za zakonitoga kralja.«Amulije pristade, no nakon Prokine smrti, ne htjede poštovati ni zakon ni očevu volju. Progna Numitora i ovaj se skloni na selo, a mlađi brat ostade kraljevati umjesto njega. Znao je doduše da Numitor nikada neće ni pokušati povratiti prijestolje, ali se bojao da bi bratova djeca jednoga dana mogla zahtijevati svoje pravo. Zato naredi robovima da ubiju dvojicu Numitorovih sinova, a kćer Reju Silviju učini vestalkom.Budući da vestalke ili svećenice božice Veste nisu smjele imati djece, Amulije se napokon osjeti sigurnim No, božanskom je Marsu, bogu rata i zaštitniku grada Albe Longe, bilo mrsko gledati toliku okrutnost pa posla Reji Silviji jedan san.Vestalka vidje samu sebe u nekom vrtu, ovjenčanu lovorom, a kraj nje su bile nikle dvije mladice. Obje biljke stadoše rasti velikom brzinom te izrastoše u dva velika drveta. Pošto je sedam noći za redom sanjala isti san, Reja Silvija shvati da je u pitanju nešto zaista neobično. I doista, nekoliko mjeseci nakon toga rodi dva dječačića, a otac im bijaše bog Mars.Kada Amulije saznade za to, silno se razbjesni, dozove vojnike i zapovjedi im da majku i njezine sinove bace u rijeku Tiber i puste ih da se utope. Reja Silvija nestade u riječnim virovima i svi pomisliše da se udavila. No, spasi je Tiberin, božanstvo rijeke Tiber, i pokloni joj besmrtnost. Dječake, međutim, zatvorene u košarici, odnesoše sa sobom riječni valovi i nitko ih više nikada ne vidje.

12

Romul i RemEvropa: rimska legendaKroz gusti trstik na obalama rijeke Tibera šuljaše se vučica njuškajući na sve strane. Bijaše iscrpljena i svakako je morala naći nešto za jelo: dojila je tri vučića i trebalo joj je nešto što će joj vratiti snagu.Silna je rijeka tekla onuda, neprestano vrtložeći vodu svojim virovima. Vučica se približi vodi: znala je da, kada Tiber ovako nabuja, nije nemoguće pronaći na njegovim obalama i poneku ribu koju su onamo izbacili divlji valovi.Najdnom opazi kako se na vodi ziba neki neobičan predmet. Struja ga je nosila amo-tamo i valovi bi ga kadšto potpuno prekrili, no unatoč prividnoj krhkosti, predmet je svemu tome odolijevao. Vučica zapazi da se predmet sve više približava obali, kao da ga goni neka tajanstvena sila, a kada se nasukao na nekoliko koraka od nje, sva zaprepaštena, začu kako od njega dopiru neki zvukovi. Bijaše to nekakva cika koju zbog huka rijeke ranije nije mogla čuti.Kakva li je to vradžbina?Vučica se oprezno približi predmetu. Pred njom je ležao zamršen splet šiblja, zasigurno djelo ljudskih ruku.Ona plaho onjuši predmet: iz njega dopiraše neodoljiv miris svježe hrane. Glad joj dade hrabrosti pa zagrebe šapom po njemu.Košarica se otvori – to je, naime, bio taj predmet – pa vučica odskoči i ustuknu korak unatrag ugledavši dva ružičasta, tek rođena ljudska mladunca.No, kada se nakon prvog iznenađenja malo pribrala, ponovno im se približi: dva su joj se dječačića činila slasnim zalogajem i spremala se da ih proždre u tren oka.Najednom se među trskama pored rijeke zaori glas: »Ja sam Mars, zaštitnik svih vukova. Pazi na ove dječake: to su moji sinovi i sinovi Ree Silvije!«Na te riječi vučica pognu glavu i, ponudivši mališanima da sisaju, nahrani ih vlastitim mlijekom. Potom ih uhvati zubima i odnese u svoju jazbinu. Tamo ih je s ljubavlju danima dojila, zajedno sa svoja tri vučića.Mars je, međutim, htio da mu sinovi upoznaju i ljudsku naklonost. Učini zato da ih pronađe neki pastir, imenom Faustul, koji ih zatim odnese svojoj kući. Dade im imena Romul i Rem i odgoji ih s isto toliko ljubavi i brige kao da im je pravi otac.Kada su odrasli i doznali sve o svojem podrijetlu, Romul i Rem krenuše u Albu Longu. Kralja Amulija narod nije volio pa su mnogi bili spremni i na ustanak samo da bi ga istjerali iz grada. Blizancima stoga nije bilo teško naći saveznike. Kada se skupilo dovoljno ustanika, svi zajedno navališe na dvor i ubiše otimača prijestolja, pa kraljevstvo ponovno pripade starome Numitoru.

13

Romul i Rem ostadoše neko vrijeme u Albi Longi, a potom odlučiše da će na Tiberu sagraditi grad u čast svojemu ocu Marsu. Gradom je, međutim, mogao vladati samo jedan od njih dvojice. Koji?»Prepustimo odluku bogovima. Neka nam sami nekim znakom objave svoju volju«, predloži Rem. Romul se složi pa se njih dvojica razdvojiše i svaki se uspe na vrh jednog brežuljka kako bi odande promatrao nebo.Malo potom, Rem na nebu ugleda šest jastrebova i stade klicati od veselja. Evo znaka! Bogovi su njega odabrali! No, sišavši s brežuljka, doznade da je Romul na nebu vidio čak dvanaest jastrebova i obuze ga zavist.Pun ogorčenosti, Rem sjede po strani i promatraše brata. Romul je pak bio dohvatio plug i stao njime orati brazdu, označavajući tako mjesto na kojem će stajati zidine budućeg grada.Rem se tada stade rugati: »Što bi to zapravo trebalo biti? Možda kakav tor za koze? Brat će mi, dakle, kraljevati u kozjem gradu!«Romul ga opomenu: »Dobro pazi jer ovu svetu granicu ne smiješ prekoračiti! Ne rugaj se bogovima!«No, Rem je već bio izazivački zakoračio naprijed: »Gledaj, Romule, kako je tvoj grad lako osvojiti!« S tim riječima, posprdno se smijući, jednim skokom preskoči brazdu.Romul nije mogao otrpjeti uvredu koja nije bila nanesena samo njemu, već i bogu Marsu i budućim stanovnicima njegova grada… Obuzet gnjevom, isuka mač i udari Rema posred grudi. Na bratovu se licu na tren pojavi nevjerica, a onda se mladić bez jauka sruši na zemlju.Ugledavši pred sobom ispruženo Removo tijelo, Romul briznu u plač. Što je to učinio? I zašto?No, prelazeći rukom preko lica da obriše suze, Romul shvati koliko će velik biti grad što ga namjeravaše izgraditi.Grad čiji će stanovnici bez oklijevanja ustati na oružje, kad god bude potrebno braniti domovinu.Tako je nastao Rim, središte svijeta. Rim, vječni grad.

14

Thorov čekićEvropa: skandinavski mitJednoga se dana Loki, bog vatre i uništenja, krišom uvuče u Thorovu kuću. Thor, bog groma, bio je nekamo otišao pa je njegova žena Sif bila sama kod kuće. Sif je baš bila legla da malo odrijema pa joj Loki iz čiste zlobe odreza svu kosu. Uto se vrati i Thor pa vidjevši ženu u takvu stanju riknu od bijesa tako da su se nebesa zatresla i ščepa Lokija za vrat.»Nitkove!« uzviknu. »Sve ću ti zube izbiti!«Vidjevši što mu se sprema, Loki žurno obeća da će se iskupiti. Od svojih će prijatelja elfa zatražiti da za Sif načine kosu od suhoga zlata, a dodatna će čarolija učiniti da joj ta kosa priraste uz glavu kao da je prava.Malo potom, elfi Lokiju predadoše obećanu kosu, zajedno s umjetnički ukrašenim kopljem za boga Odina i prekrasnim brodićem za boga Freya. Brodić je također bio začaran pa mu je u jedra uvijek puhao povoljan vjetar, a vlasnik ga je mogao složiti i staviti u džep. Koplje je pak imalo moć da nikada ne promaši cilj.Loki se upravo htio vratiti kući, kadli opazi dvojicu braće, patuljke Brokka i Sindrija kako marljivo rade u svojoj radionici. Kad ih je ugledao, ne odolje napasti da se pred njima pohvali svojim blagom pa uđe u radionicu i uzviknu: »Evo moje glave da vas dvojica, i pored sve svoje umješnosti, niste kadri nadmašiti nešto ovakvo!«Brokka i Sindrija razljuti što netko dovodi u sumnju njihov glas i umijeće pa prihvatiše okladu. Za suce odrediše Odina, Thora i Freya.Braća se bez odlaganja baciše na posao. Sindri stavi u peć veprovu kožu i ostavi Brokka da tiska mijeh napomenuvši mu da ni na tren ne zastane. Loki bijaše čvrsto uvjeren da će dobiti okladu, no kako bi u to bio potpuno siguran, pretvori se u muhu, sleti na Brokkovu ruku i snažno ga ubode. Patuljak, međutim, nije dopuštao da mu išta odvrati pažnju pa je samo radio i radio, sve dok nije dogotovio posao.Kada je Sindri otvorio peć, iz nje iskoči pravi vepar kojemu je dlaka bila od suhoga zlata i blistava poput sunca.Sindri potom u peć stavi zlatnu šipku pa opet reče Brokku da mijehom bez prestanka raspiruje žeravicu.Loki, još uvijek u obličju muhe, sleti Brokku na vrat i ubode ga što je jače mogao. Patuljak samo malo odmahnu glavom, ni na trenutak ne prekidajući posao. Malo potom Sindri iz peći izvadi predivan prsten koji je, dakako, bio čaroban te je od njega svake devete noći nastajalo još osam isto takvih prstenova.Nakon toga Sindri u peć stavi običan komad željeza te bratu ponovno dade iste upute kao i ranije. No, Loki je postajao sve nestrpljiviji pa ovaj put sleti Brokku na usnicu i do krvi ga ubode. Patuljak na čas ispusti mijeh i zamahnu rukom na muhu, a onda se opet prihvati posla.Kada je Sindri shvatio što se dogodilo, razbjesni se i uzviknu: »Sav nam

15

je trud propao!«I doista, čekić što ga je izvadio iz peći, koliko god da je bio lijep, nije bio bez mane: držak mu bijaše prekratak.Noseći svaki svoje darove, Loki i Brokk izađoše pred suce. Loki bogovima predade zlatnu kosu, brodić i koplje, dok patuljak Odinu dade prsten, Freyu pokloni vepra, a Thoru pruži čekić.Ovaj se posljednji dar činio jadnim, no patuljak objasni kako čekić, kada se baci, nikada neće promašiti cilj, a potom će se vratiti onome tko ga je bacio, te kako se, osim toga, može toliko smanjiti da ga čovjek može sakriti u njedra.Bogovi izjaviše da je takav čekić najljepši dar i zaključiše da je Brokk dobio okladu.Patuljak na to zatraži Lokijevu glavu i potegnu sjekiru da mu je odsiječe. Vidjevši ga kako ide prema njemu sa sjekirom u ruci, Loki podbrusi pete. No, Thor ga stiže, zgrabi za ovratnik i dovuče natrag. U tom času Lokiju nešto pade na um:»Glava, istina, pripada tebi«, reče on patuljku, »ali je vrat moj! Vrat mi ne smiješ pozlijediti!«Ne znajući kako bi Lokiju glavu odvojio od tijela, a da ga ne posiječe po vratu, Brokk morade odustati od svog zahtjeva.Zadovolji se stoga time da mu zašije usta, a i svi su ostali bogovi zbog toga bili presretni: barem će lupež neko vrijeme držati jezik za zubima!

16

Balderova smrtEvropa: skandinavski mitBaldera, boga svjetlosti, mučili su ružni snovi. Premda je znao da ga zbog dobrote i ljepote svi vole, svake je noći sanjao kako ga netko hoće ubiti.Njegov se otac Odin, bog rata, zbog toga silno zabrinu. Vinuvši se na sapi svojega konja koji je imao osam nogu, otputi se u Niflheim, zemlju mrtvih, gdje se nalazio grob proročice Volve za koju budućnost nije imala tajni. Posluživši se čarolijom, Odin je prisili da ustane iz groba i zapita je o onome što će se desiti.»Uskoro će se za Baldera pomiješati pivo i medovina«, odvrati Volva, a to je značilo da će bog o kojem je govorila ubrzo umrijeti. Odin zapita kako će se to dogoditi, a Volva reče: »Ubit će ga slijepi bog Hother.«Vrativši se među bogove, Odin Balderovoj majci Frigg povjeri kakva sudbina čeka njihova sina. Frigg smjesta krenu na dugačak put i obiđe sve zemlje svijeta. Od svake stvari na koju bi naišla, zatražila bi da se zakune kako njezinu sinu Balderu nikada neće nanijeti nikakva zla.I zakle se sve što postoji: zrak i voda, zemlja i vatra, biljke, životinje i kamenje. Samo imela ne prisegnu: Frigg ju je, zapravo, smatrala preslabom i posve neškodljivom te nije vjerovala da bi od nje Balderu mogla zaprijetiti kakva opasnost.I tako Balder postade neranjiv, a bogovima se to učini zgodnom prilikom za zabavu. Bacali su na njega kamenje i strijeljali ga strelicama, probadali ga kopljima i udarali mačevima… No, mladom Balderu ništa nije moglo nauditi.Samo Loki, bog uništenja, nije sudjelovao u toj zabavi. Njemu su bile drage okrutne šale pa ga ova bezazlena igra nije nimalo zabavljala. I tako, prerušivši se u staricu, pođe do Frigg i od božice na prevaru doznade da imela nije prisegnula.Zaputi se zatim u šumu i ondje otrgnu grančicu imele što se bijaše pripila uz jedno jabukovo stablo. Načini od nje štapić, zašilji ga, a potom se vrati i umiješa se među ostale bogove.Bogovi se, kao i obično, zabavljahu tako što su gađali Baldera svime što bi im došlo pod ruku. Loki se približi slijepome Hotheru i gurnu mu imelin štapić u ruku. »Pokušaj ovim pogoditi Baldera«, reče mu, a Hother odvrati: »Kako ću ga pogoditi kada ništa ne vidim?« No, Loki ga umirivaše: »Ne boj se, ja ću ti voditi ruku.«I tako Hother baci štapić prema Balderu i pogodi ga, a imela se Balderu odmah zabi u tijelo i ubi ga. Strašno kriknuvši od užasa, svi se bogovi okrenuše prema Lokiju. No, zlotvora više nije bilo u blizini.Po starome običaju, Balderovo tijelo položiše na pogrebnu lomaču zapaljenu na palubi njegova broda. No, Frigg se ne htjede pomiriti sa sinovljevom smrću pa Hermoda, drugoga sina, posla Hel, kraljici mrtvih.Hermod zamoli kraljicu da dopusti Balderu povratak na ovaj svijet, a Hel

17

reče: »Budu li ga svi oplakivali, Balder će živjeti. No, ako samo jedan stvor ne bude plakao za njim, Balder će zauvijek umrijeti.«Svi oplakivahu Baldera: bogovi, biljke, životinje, pa čak i kamenje. Samo Loki koji se bijaše pretvorio u div-ženu, ne htjede plakati za njim. Za Baldera više nije bilo nikakve nade.Rasrđeni se bogovi odlučiše jednom zauvijek obračunati s Lokijem pa u potrazi za njim pretražiše sva mjesta na zemlji. Lukavi se nitkov bio, međutim, preobrazio u lososa pa je mirno živio u nekom jezeru na vrhu planine. Mislio je da će u tom skrovištu biti siguran, no bogovi ga ipak nađoše i uhvatiše.Zatvoriše ga u špilju i ondje ga čvrsto vezaše za tri kamena. Da bi mu kaznu učinili još težom, bogovi iznad zločinčeve glave postaviše zmiju čiji mu je otrov stalno kapao po licu.U svojoj muci Loki ipak ne ostade sam. Njegovoj ženi Sigin bogovi dopustiše da sjedi kraj muža i da mu ublažava patnje.Još i danas Sigin sjedi ondje u pećini, a u ruci drži zdjelu u koju skuplja otrov što zmiji kaplje iz usta. Od vremena do vremena, međutim, mora isprazniti posudu pa pokoja kapljica otrova ipak padne na Lokijevo lice stvarajući mu velike boli. Zli se bog tada počne svijati u grčevima, a zemlja stane strahovito podrhtavati.Eto, tako nastaju zemljotresi.

18

SiegfriedEvropa: germanska legendaPatuljak je Mime, kao i obično, radio u svojoj pećini, no jedno ga je pitanje sve više mučilo. Prije kratkog je vremena uspio prekovati glasoviti mač Notung koji je jednoć pripadao Siegfriedovu ocu, spojivši dva njegova slomljena dijela. No, Siegfried će, kada se vrati, bez dvojbe ponovno njime udariti po nakovnju i prelomiti ga, kao što je to učinio već mnogo puta. Želi li, međutim, zadobiti čarobni prsten Niebelunga, nikako neće moći bez ovoga mača. Samo će njime mladi Siegfried moći ubiti Fafnera, zmaja koji čuva prsten.Najednom se na ulazu u pećinu pojavi Siegfried vukući za sobom na povocu golema medvjeda. »Drž’ ga, medvjede«, podbadaše on životinju, »zgrabi ovoga lupeškog patuljka koji nije kadar iskovati ni pošteni mač!«Patuljak pohita da mu pokaže mač što ga je netom popravio, no Siegfried udari mačem po nakovnju i razmrska ga na komadiće kao da je od stakla. »Zar ovu bezvrijednu tričariju ti nazivaš mačem?« gnjevno povika mladić. Mime ga pokuša umiriti, ali Siegfried ode bješnji no ikada.Tek što je mladić otišao, kadli u pećinu stiže bog Wotan, prerušen u putnika. Patuljak ga dočeka srditim riječima, no Wotan se ne obazre na to, već reče: »Mač Notung popravit će samo onaj tko ne zna što je strah. No, upravo će taj i tebi odsjeći glavu!«Nakon Wotanova odlaska, Mime stade drhtati od straha. Ubit će ga netko tko ne zna za strah, no tko bi to mogao biti? Uto se vrati Siegfried koji je bio odlučio da će se sam prihvatiti popravka mača. Patuljak problijedi: zar je Siegfried posrijedi?Patuljak shvati da mladića mora što prije natjerati da upozna strah. No, koliko god se trudio opisujući Siegfriedu najveće grozote, junak nikako nije uspijevao shvatiti u čemu je stvar: kako li uopće izgleda to što svi nazivaju strahom? Nije shvatio ni onda kada mu je Mime stao govoriti o strašnome zmaju Fafneru.Mladić prestade slušati patuljkove priče i posveti se maču. Prihvati se mijeha i nakovnja pa Notung uskoro ponovno zablista. Sada će moći izaći pred zmaja Fafnera te možda naučiti nešto o strahu.Pred zmajevom je špiljom Alberich, Mimeov brat, uzrujano šetkao amo-tamo. Prsten je Niebelunga onome tko ga posjeduje davao moć da zavlada svijetom. Mora pošto-poto dobiti taj prsten!U tom času opazi Wotana kako izlazi iz šumskoga guštika. »Mene se ne moraš bojati«, reče mu bog, »ne namjeravam ti preoteti prsten. Pripazi, međutim, na svojega brata: upravo ide ovamo zajedno s nekim mladićem koji ozbiljno smjera ubiti Fafnera. Možda će biti bolje da zmaja upozoriš na njih.« Alberich zazva Fafnera, ali je zmaj baš tada spavao i nije se htio ni na što obazirati.U međuvremenu stigoše Mime i Siegfried. Patuljkov je naum bio ovakav:

19

uspije li mladić ubiti zmaja, ponudit će ga otrovanim napitkom i oteti mu prsten. Ugledavši jedan drugoga, Mime i Alberich smjesta se stadoše svađati, no kada Siegfried puhnu u rog, obojica se sakriše u šumu.Zmaj izađe iz špilje i krenu prema mladiću, mrzovoljan zbog toga što se morao probuditi iz blaženog sna. Ubrzo se, međutim, oraspoloži pa se stade neobuzdano smijati.»Ah, ah! Izašao sam da se napijem, a evo, stiže mi i doručak!«Siegfried odvrati: »Pomisao da bi me ti mogao pojesti, nimalo mi nije po volji. Činit će mi se mnogo pravednijim da ti pogineš od moje ruke!«Zmaj riknu, a iz nozdrva mu poče sukljati otrov. Potom pokuša smrviti Siegfrieda moćnom repinom, no mladić jednim skokom izbježe udarac pa, isukavši mač, zatjera ga nemani duboko u grudi. Pogođen u srce, Fafner pade na tlo.U času dok je izvlačio mač iz čudovišteva tijela, Siegfriedu na prst kapnu kapljica zmajeve krvi. To ga zapeče pa prinese prst ustima. U istome času shvati da razumije jezik pticâ.Jedna mu ptica reče: »Uđi u špilju i uzmi prsten Niebelunga. Uzmi i čarobnu kacigu – uz njegovu ćeš pomoć moći uzeti koje god obličje budeš htio. No, čuvaj se Mimeovih spletki!«I tako, Siegfried uđe u špilju, a kada je odande izašao, pred njim stajaše patuljak s bočicom u ruci. No, zbog one su kapljice zmajeve krvi ljudi pred Siegfriedom mogli govoriti samo ono što zaista misle, pa stoga i Mime morade reći: »Popij, ovo Siegfriede, osvježi se! Umrijet ćeš i ja ću ti oteti prsten!« Začuvši te riječi, Siegfried potegnu mač i ubi zlog patuljka, a Alberich nadade u bijeg.Druga ptičica reče Siegfriedu: »Na jednoj hridi spava Brünhilda, Wotanova kći, najljepša među ženama. Uspiješ li je probuditi, bit će ti ženom! Pođi za mnom, Siegfriede!«Usput ptičica ispriča Siegfriedu kako je nekoć Brünhilda njegovoj majci i ocu pomogla da izmaknu Wotanovoj srdžbi. Wotan, naime, nije želio da se njih dvoje vjenčaju pa ih je htio ubiti. Da kazni Brünhildu zbog toga što ih je spasila, bog ju je uspavao nekom čarolijom i ostavio da počiva na vrhu hridi opkoljene plamenom.Stigavši do uzvisine, Siegfried otkri da je ptičica nekamo nestala. Što ju je uplašilo? Siegfried produži i namjeri se na nekog putnika. Bijaše to i opet prerušeni Wotan, ali Siegfried to nije mogao znati, nego mu se približi i zapita ga za put. No, Wotan mu se naruga: »Ona je ptičica bila lukavija od tebe! Znala je da ovdje stojim ja, gospodar gavranova i čuvar plamene hridi.«S tim riječima bog kopljem pokuša Siegfriedu prepriječiti put, ali mladić izvuče mač i jednim udarcem presiječe koplje na dvoje.Vidjevši to, Wotan u Siegfridu prepoznade Brünhildina suđenika, čovjeka koji će je probuditi, pa pokupi dijelove svojega koplja i udalji se.

20

Siegfrid se uspe na hrid, puhnu u rog pa jednim skokom preskoči plamenove koji je opkoljavahu. Kada se našao s druge strane, sjaj vatre oslabi sve dok ne postade nalik na ružičasti oblak. Mladić tada pod jednom jelom ugleda usnula konja, a malo dalje viteza u oklopu kako sniva pokriven štitom. Siegfried se približi, podiže štit i skide vitezu kacigu: pred njim se ukaza djevojačko lice okruženo plavom kovrčavom kosom.Mladiću srce poskoči u grudima. Naže se da poljubi djevojku, a ona u tom času otvori oči i s osmijehom mu reče: »Pozdravljen budi, mladi junače, koji si me probudio iz mojega čarobnog sna. Kako ti je ime?« Siegfried položi ruku na srce i reče: »Hvalim sunce koje te obasjava! I hvalim svijet u kojem Brünhilda živi! Zovem se Siegfried, dragano moja, zovem se Siegfried i uvijek ću biti tvoj!«»I ja zauvijek pripadam tebi…«, šapnu Brünhilda.I njih se dvoje zaputiše dalje, dok je sunce u tišini zapadalo iza planina.

21

Žar-pticaEvropa: ruska legendaU cijeloj Rusiji ne bijaše odvažnijeg lovca od carevića Ivana. Prezirući uobičajene staze, radije je išao neistraženim putevima, zalazio u najgušću šumu i penjao se po strmim vrletima na koje se još nitko nije odvažio stupiti.Jednoga dana, loveći tako po šumi, carević izbi na jedan proplanak koji do tada još nikada nije vidio. Ondje je niz jednu kamenu stijenu tekao slap i Ivana spopade žeđ te se bez odlaganja otputi prema njemu. Približivši se, opazi malo podalje prekrasno stablo prepuno zlatnih jabuka, a na jednoj grani – čudo nad čudesima! – predivnu pticu čije je dugačko perje blistalo poput ognja.Carević smjesta nape luk i naperi strelicu. Da je ne bi pogodio, ptica sama pade sa stabla, no carević je uhvati prije no što je uspjela ponovno uzletjeti.Tada ptica protuži ljudskim glasom: »Pusti me, careviću Ivane, a ja ću te za to nagraditi! Istrgni mi jedno pero: budeš li ikada u opasnosti, samo mahni njime i ja ću ti doletjeti u pomoć.«Nagovori tako ptica carevića i on je pusti, a potom ode dalje svojim putem.Jedva što je načinio nekoliko koraka, kadli začu kako odnekuda iza stijene dopire nekakav piskav zvuk. Začudivši se, pođe onamo da vidi što se to zbiva i opazi mnogo kipova od kojih svaki prikazivaše po jednog viteza i turoban dvorac u koji su vodile velike dveri što se upravo u taj čas otvoriše. Iz dvorca izađe mnoštvo djevojaka plešući i pjevajući. Bila je među njima i jedna koju je krasila tolika dražest te carevića obuze neodoljiva želja da s njom porazgovara.No, čim ga djevojka primijeti, problijedi i uzviknu: »Bježi! Brzo bježi s ovoga zlosretnog mjesta! Ovdje živi čarobnjak Koščej Besmrtni! Otkrije li te, pretvorit će te u kip, nalik na ove koje vidiš oko sebe!«»Ja sam carević Ivan, carev sin!« otpovrnu mladić. »I ne bojim se nikoga! No, bajna djevo, reci mi svoje ime.«Djevojka pobježe prema dvorcu, a sve ostale potekoše za njom. Ipak, čas prije no što će nestati kroz vrata, reče Ivanu: »Zovem se Vasilisa.«Carević ostade pred dvorcem ne znajući što bi počeo. No, kada se spustila noć, želja da ponovno vidi Vasilisu nadvlada svaki oprez i on, ostavivši se svakoga oklijevanja, snažno zalupa na vrata.U istom se času podiže silan vjetar, a gromovi i munje proparaše nebo. Čudovišni zlodusi s dvije glave kao nekom čarolijom iznikoše iz zemlje pa digoše huku i buku na carevića. Jedna se munja probi kroz oblake i njezina žuta svjetlost obasja neki mračan lik: bio je to Koščej Besmrtni!Čarobnjak podiže ruke uvis pa stade izgovarati neku čudnu vradžbinu, a zlodusi se prijeteći približavahu careviću. Što je bajalica dulje trajala,

22

Ivanove su noge postajale sve kruće i hladnije. Carević se pretvarao u kip!Shvativši da je izgubljen, dohvati pero što mu ga je bila dala žar-ptica i zamahnu njime. I gle, smjesta se na nebu pojavi točkica koja je sjala poput ognja i brzo se približavala, a zlodusi umah zamukoše i počeše uzmicati.Kada je ona točkica poprimila blistavi oblik čarobne ptice, zlodusi pokriše oči te se kričeći razbježaše na sve strane. Najednom tlo zadrhta, a zemlja se otvori i u trenu proguta svu tu paklensku bratiju. Vjetar se na to stiša i oblaci se počeše razilaziti te kroz njih proviriše zvijezde. Svuda je naokolo vladala mrtva tišina, a zlodusima i Kosčeju Besmrtnom nije bilo ni traga. No, Ivan je znao da je čarobnjak još živ.Žar-ptica ga povede do drveta sa zlatnim jabukama te mu reče: »Potraži ispod ovoga drveta. Tu se skriva Koščejev život.«Ivan ispod korijenja otkri neku šupljinu i u njoj pačje jaje. Carević ga izvadi i hitnu u zrak. Kada je jaje dodirnulo tlo, rasprsnu se u oblaku vatre i dima, a iz šume se začu nečiji jauk. Koščej, zli čarobnjak, bio je mrtav!Zidine se dvorca srušiše, a okamenjeni se vitezovi vratiše u život. Djevojke, napokon ponovno slobodne, zagrliše svoje dragane, a Carevna nasmijano potrči k Ivanu. Njih se dvoje tada uhvatiše za ruke i zakleše na vječnu ljubav, a žar-ptica se podiže u nebo pjevajući prekrasnim glasom stare napjeve.

23

Mač u kamenuEvropa: keltska legendaOd smrti kralja Uthera Pendragona britansko kraljevstvo nije doživjelo nijednoga mirnog dana. Kralj Uther nije imao nasljednika pa su se plemićke obitelji između sebe bez prestanka otimale o prijestolje. Jedina osoba koja bi mogla međusobno izmiriti sve te obitelji, bijaše moćni čarobnjak Merlin, no on je bio nekamo netragom nestao i nitko nije znao gdje da ga potraži.Na Badnjak se, međutim, proširi vijest koja sve zaprepasti: sutradan će se u najvećoj londonskoj crkvi pred vitezovima pojaviti sam Merlin!U dogovoreni je sat crkva bila puna naoružanih muškaraca koji su svi nešto šaputali između sebe iznoseći razne pretpostavke o tome što će im čarobnjak saopćiti. Tada u jednom času zavlada tišina i cijelom crkvom prođe kao nekakav drhtaj: visok se i mršav starac, duge bijele brade i odjeven u bijelu halju kakvu su nosili druidski svećenici, bio nenadano pojavio na stepenicama što su vodile do oltara. Bijaše to Merlin.»Vrli vitezovi«, reče im on, »već se neko vrijeme vaši mačevi ukrštaju ne bi li Britaniji dali novoga kralja. Pazite što vam kažem: upravo će mač odrediti tko će nam biti kralj.«Izustivši ove riječi, Merlin krenu prema sakristiji i nestade vitezovima ispred očiju. Svi prisutni stadoše raspravljati o čarobnjakovim riječima, no u tome ih prekide stražar koji uđe u crkvu vičući: »Dođite vidjeti što se pojavilo u dvorištu!«Vitezovi pohitaše da vide što se događa: na drevnome žrtvenom kamenu stajaše nakovanj, a u njega bijaše zaboden mač. Mač bijaše štoviše prošao kroz nakovanj tako da mu se vrh zabio u mramor, a na samome se kamenu kočio natpis: »Britanski će biti kralj tko izvuče ovaj mač!«Vitezovi se stadoše gurati naprijed, natječući se tko će se prvi okušati u tome poslu. Svaki je od njih bio potpuno siguran da prijestolje upravo njega čeka i da će baš on izvući mač iz kamena. Vukli su i navlačili, pod svaku ga cijenu pokušavali iščupati i upinjali se iz petnih žila. No, kada svi okušaše sreću, mač je još uvijek čvrsto stajao na istome mjestu kao i prije. Nijednome od vitezova nije pošlo za rukom da ga iščupa iz kamena: tko će, dakle, postati britanskim kraljem?I tako smisliše da za Novu godinu prirede veliki turnir: svi će plemići u kraljevstvu u njemu sudjelovati, a pobjednik će biti proglašen britanskim kraljem.Među mnogobrojnim vitezovima koji se uputiše na turnir u London bijaše i jedan podrijetlom sa sjevera: Sir Hector sa svoja dva sina – srčanim Sir Kayem i mladim Arturom.Turnir otpoče uz lepršanje stijegova i glasne zvuke truba. Oklopljeni vitezovi na konjima jurišahu naperivši koplja, udarajući mačem o mač i štitom o štit i zadajući jedni drugima silne udarce željeznim

24

buzdovanima.Uskoro je trebao doći red i na Sir Kaya pa je mladić sve uzrujanije koračao ovamo-onamo. Najednoć problijedi: u svratištu bijaše zaboravio mač! Smjesta pozva brata i reče mu: » Trkom se vrati u svratište i donesi mi mač! Žuri!«Artur pohita u svratište, no mača tamo nije bilo. Što sada? Već je sa strahom zamišljao bratova predbacivanja, kadli u nekom dvorištu spazi mač što ga je, kako se činilo, netko ondje ostavio. »Bolje išta nego ništa«, pomisli Artur pa bez po muke izvuče mač iz kamena i odnese ga Sir Kayu.Vidjevši mač i shvativši što mu je brat zapravo donio, Sir Kay pojuri okolo vičući: »Gledajte! Izvukao sam iz kamena čarobni mač! Bit ću britanski kralj!«Vijest se začas proširi po cijelome borilištu. No, Sir Hector bijaše oprezan čovjek pa zatraži od sina da ponovi podvig te se tako svi vitezovi okupiše u dvorištu pred crkvom. Sir Hektor vrati mač na staro mjesto i pozva mladića da ga ponovno izvuče iz kamena. Sir Kay upre sve snage: crven u licu, stenjao je i puhao kao kovački mijeh, a mišići samo što mu ne iskočiše iz oklopa. Ništa od toga. Mač se i ne pomače, a momak morade priznati istinu: mač je dobio od Artura. Tada svi prisutni zavikaše gromkim glasom: »Pustite dječaka da okuša sreću!«Artur pristupi kamenu. Ispruži tanahnu ruku prema balčaku i uhvati ga, a mač se lagano, posve lagano, kao da netko izvlači nož iz maslaca, oslobodi iz kamena i kliznu iz nakovnja.Posvuda uokolo odjeknu radosno klicanje, a zastave i šeširi poletješe visoko u zrak.»Hura! Živio britanski kralj!«

25

Izida i OzirisSjeverna Afrika: egipatski mitGeb, bog zemlje, i Nut, božica neba, voljeli su se do te mjere da se nikako nisu razdvajali i i bili su toliko tijesno sjedinjeni da između njih dvoje nije bilo mjesta za bića koja su se tek morala roditi. Njihov ih otac Šu tada odluči razdvojiti: jednim stopalom gurnu Geba prema dolje i ondje ga zadrža, a Nut jednom rukom podiže uvis. Nut nakon toga rodi četvorke: dva boga – Ozirisa i Seta te dvije božice – Izidu i Neftidu.Oziris se oženi Izidom, a Set uze za ženu Neftidu. No, Neftida je zapravo voljela Ozirisa pa Set stoga zamrzi na brata i stade smišljati osvetu.Oziris i Izida postadoše kraljem i kraljicom Egipta te su mudro vladali tom zemljom, učeći narod kako će štovati bogove i pokazujući mu kako će graditi hramove i obrađivati zemlju i još mnogo, mnogo toga. Set je vidio koliko su njih dvoje omiljeni i njegova je ogorčenost od toga samo još više rasla.Jednoga dana, prilikom neke gozbe, Set uzvanicima pokaza predivan sarkofag načinjen od skupocjena drva i umjetnički ukrašen. Potom im, tobože se šaleći, reče: »Vidite li ovo krasno djelo? Poklonit ću ga onome kome bude točno pristajao, onome čije tijelo bude dodirivalo sve njegove stijenke!«Mnogi pokušaše leći u sarkofag, no nekima je bio premalen, a drugima pak prevelik. Kada dođe red na Ozirisa, bog se nasmija i reče: »Obećao si, Sete! Bude li mi sarkofag pristajao, poklonit ćeš mi ga!«»Ne boj se Ozirise«, odvrati Set uz zloban i podrugljiv osmijeh. »U tom se slučaju nikada nećeš ni odvojiti od njega!«Oziris leže u sarkofag i pokaza se da mu je kovčeg baš po mjeri (brat ga je upravo tako i dao načiniti). No, kada egipatski kralj htjede ustati iz sarkofaga, pritrčaše Setovi pomagači i gurnuše ga unutra. Potom na sarkofag staviše poklopac, zabiše ga čavlima i zapečatiše kipućom vodom, a onda dohvatiše kovčeg i baciše ga u rijeku Nil.Jadni se Oziris, onako zatvoren u sarkofagu, uguši.Kada je glas o toj strahoti dopro do nje, Izidu uhvati očaj. Potom odjenu udovičke haljine i dade se u potragu za muževljevim lijesom. Duž cijeloga se Nila zaustavljaše u svakome selu ne bi li nešto doznala, no nitko joj ništa nije znao reći. Jednoga joj dana, međutim, neka djeca ispričaše da su vidjela sarkofag kako pluta na vodi, a struja ga nosi prema moru.Nakon duge potrage za sarkofagom, Izida ga napokon nađe u feničkome gradu Biblosu. Natovari ga na brod, odveze natrag u Egipat i sakri u zabačenoj močvari.No, Set se, loveći onuda, namjeri na tu močvaru i otkri bratov lijes. Strašno se rasrdi, podiže poklopac na sarkofagu i rastrga Ozirisovo tijelo u komadiće koje onda rasu po cijelome Egiptu.

26

Otkrivši što se dogodilo, Izida je najprije dugo plakala, a onda se zajedno sa sestrom Neftidom ukrca u čamac od papirusa i dade se u potragu za komadima Ozirisova tijela. Kada ih je sve pronašla, pozva Anubisa, boga sa šakalovom glavom koji vladaše nad mrtvima, i zamoli ga da balzamira Ozirisa. Anubis izvrši sve što je božica zatražila od njega pa kada je on završio posao, Izida upotrijebi svoju najjaču čaroliju.Izida i Neftida pretvoriše se u lunje i stadoše mahati krilima iznad Ozirisova mrtvog tijela. Mahale su tako krilima neko vrijeme, a onda se Oziris najednom trgnu, a potom otvori oči i sjede.»Ljubavi moja!« uzviknu Izida poprimajući ponovno svoj uobičajeni lik.»Ljubavi moja!« uzviknu Oziris vrativši se u život. Dvoje se supružnika zagrliše.Bijaše to noć puna ljubavi, jedina koju im je čarolija omogućavala, no u toj noći bi začet Horus, Ozirisov sin koji će jednoga dana osvetiti velikoga oca i kazniti Seta za sva zlodjela te koji će vladati svijetom jednako tako mudro kao i njegovi roditelji.Oziris ponovno umrije, no smrt je dostigla samo njegovo tijelo. Duh mu ode u Zapadnu zemlju i ondje postade vladarom. Sada tamo sudi dušama mrtvih i svakome prema zasluzi podjeljuje nagradu ili kaznu.

27

Rama i SitaAzija: indijski mitBrahma, Šiva i Višnu, trojica indijskih bogova, zabrinuto razmišljahu o Ravani, zloduhu s bezbroj ruku i bezbroj glava, i njegovim svakovrsnim zlodjelima. Trebalo ga je zaustaviti, ali kako? Nekoć je davno Brahma bio obećao Ravani da mu nikada nitko od bogova ili zloduha neće moći naškoditi. Tako je Ravana postao neuništiv pa sada zloupotrebljavaše tu okolnost radeći što god bi mu se prohtjelo.»Nitko među bogovima ili zlodusima ne može ubiti Ravanu«, reče Višnu, »ali bi čovjeku to moglo poći za rukom.«Višnu je, dakako, bio u pravu, no gdje da nađu čovjeka koji bi bio dovoljno hrabar i snažan da se suprotstavi Ravani? Stoga se sam Višnu spusti na zemlju utjelovivši se u ljudskome obličju.Višnu se već i ranije bio tako utjelovio, i to nekoliko puta: kao riba, kao kornjača, kao vepar, kao čovjek-lav, pa čak i kao patuljak. Ovaj se put rodi kao sin kralja Dašarathe, vladara u Ajodhji. Nadjenuše mu ime Rama pa je živio na očevu dvoru sve dok mu nije došlo vrijeme da potraži djevojku kojom će se oženiti.Džanaka, kralj Videhe, imao je kćer ljepoticu koja se zvala Sita. Čim je za to doznao, Rama se otputi do Džanake i zaprosi njezinu ruku.»Plemeniti Ramo,« reče mu kralj, »sa zadovoljstvom bih prihvatio tvoju prosidbu da već nema mnogo drugih prosaca. Sitinim će mužem postati samo onaj tko uspije napeti luk što sam ga od boga Šive dobio na dar.«Kada su Ramu uveli u dvoranu gdje je trebao pokazati što umije, mnogi su kraljevski sinovi, koji se baš nisu bili naročito iskazali u natezanju luka, odmahivali glavom i mrmljali: »Nitko ne može napeti taj luk. Ni najsnažniji ga muškarci nisu uspjeli ma samo i svinuti!«Nasmiješivši se, Rama zatraži da mu donesu luk, a potom, dok su ga svi zabezeknuto promatrali, bez ikakva ga napora stade polako zatezati. Škripeći svakim svojim djelićem, luk mu se sve više svijao u rukama, sve dok se u jednom trenutku, u gluhoj tišini što je vladala u dvorani, ne začu prasak. Luk se bijaše slomio na dvoje!Kralj Džanaka dade pozvati Situ, stavi njezinu ruku u kraljevićevu i tako ih vjenča, a Rama nježno poljubi svoju nevjestu.Još ne bijaše došao trenutak za sukob s Ravanom.

28

Rama pobjeđuje zloduha RavanuAzija: indijski mitNekoliko godina nakon vjenčanja sa Sitom Rama, zbog neke dvorske spletke, morade otići iz očeva kraljevstva i poći u progonstvo. Odluči se povući u šumu, a u tome mu se pridružiše njegova prekrasna žena Sita i brat Lakšmana.U međuvremenu je zloduh Ravana smišljao kako da otme Situ i učini je svojom ženom. Zato na proplanak gdje se Sita obično odmarala posla začaranog jelena. Čim je spazila veličanstvenu životinju, mladu ženu očara njezina ljepota i obuze je neodoljiva želja da je pogladi.No, čim je zakoraknula prema njemu, jelen hitro šmugnu u najgušću šumu te ga malo potom nestade među lišćem.Tada Sita, obuzeta žarkom žudnjom za iščezlom životinjom, pozva muža i zamoli ga da pođe za jelenom i uhvati ga. Rama smjesta krenu, a s njime i Lakšmana. Prije polaska, međutim, narisa krug oko Site ne bi li je tako zaštitio od zlih duhova.Dvojica se braće još ne bijahu pošteno ni udaljila, a Sita začu kako joj se približava nečiji drhtav glas: »Smiluj se i udijeli mi malo hrane. Malo hrane za staroga isposnika!«Sita se osvrnu i vidje prastara starca, odjevena u otrcanu halju boje šafrana i s drvenom zdjelicom u ruci. »Molim te, gospodarice, udijeli mi malo hrane«, ponovi pustinjak.»Drage volje«, odvrati Sita. »Čim mi se vrati muž, poći ćeš s nama do naše kolibice gdje ćeš se okrijepiti i otpočinuti.«»Dobra gospodarice,« reče starac, »prestar sam ja za takvo hodanje. Već tri dana nisam ništa okusio i…« Starac zatetura i pade bez svijesti prije no što je uspio dovršiti rečenicu.Sažalivši se nad starcem, Sita skoči i pritrča da mu pomogne te tako nehotice izađe iz čarobnog kruga. Tada stari brahman, koji zapravo bijaše prerušeni Ravana, odbaci lažnu odjeću i baci se na Situ, stežući je uza se snažnim i bezbrojnim rukama. Potom je baci na svoja leteća bojna kola koja su vukle mazge sa zlatnom glavom pa s njome krenu prema otoku Lanki.Sita je plakala i zvala u pomoć, no njezino su zazivanje čule samo šuma i rijeka ispod nje.Ravanin je dvor zapravo bio neosvojiva tvrđava, opasana visokim bedemima, koju je čuvala cijela vojska bjesova. Nikada Siti neće poći za rukom da odavde pobjegne i nitko joj nikada neće moći doći u pomoć. Tako je mislio Ravana pa nije Situ htio prisiljavati da mu postane ženom, vjerujući da može strpljivo čekati sve dok ona na to Sita dragovoljno ne pristane.Rama i Lakšmana dugo tragahu za Sitom. Šuma im je, doduše, šaptala: »Na otoku Lanki oplakuje sad Sita tužni usud svoj. « No, tko bi slušao

29

šapat šumskoga lišća? A rijeka je romorila: »U dvorcu Ravaninu Sita tužno plače i čeka muža svog.« No, tko bi slušao romorenje riječnih valova?I tako Rama i Lakšmana uzaludno tragahu za Sitom.Jednoga se dana, međutim, namjeriše na nekog čovjeka koji ležaše na umoru. Taj se čovjek bio sukobio s Ravanom i u borbi zadobio smrtonosne rane. Prije no što će zauvijek sklopiti oči, otkri Rami i Lakšmani mjesto na kojem se nalazi zarobljena Sita.Dvojica se braće zamisliše. Bez moćnoga saveznika nikada im neće poći za rukom da pobijede Ravanu. Stoga se otputiše do majmunskoga kralja Sugrive kojega je vlastiti brat bio zbacio s prijestolja. Rama pomože Sugrivi da se vrati na vlast. a on mu za uzvrat stavi na raspolaganje moćnu majmunsku vojsku kojom zapovijedaše Hanuman, sin boga Vjetra.Kada svi stigoše na morsku obalu, Hanuman jednim skokom preskoči valove i stiže do Site koja je čamila zatvorena u Ravaninu dvorcu. No, nije bila Hanumanova zadaća da je oslobodi, već joj samo donese glas o tome da će Rama uskoro stići.Majmuni sagradiše most koji je preko mora vodio sve do Lanke pa Hanumanova vojska navali na Ravaninu tvrđavu.Razmaha se krvava bitka u kojoj poginuše na tisuće i tisuće bjesova, baš kao i na tisuće i i tisuće majmuna, no na kraju tvrđava pade, a bjesovi nagnuše u bijeg, napustivši opakog Ravanu.Rama i Ravana sukobiše se u odlučnom dvoboju. No, čim bi Rama zloduhu odsjekao jednu glavu, ona bi smjesta opet narasla. Vidjevši da mu mač ne pomaže u borbi protiv Ravane, kraljević pograbi čarobno koplje što su mu ga bogovi povjerili i snažno zamahnu. Zabivši se Ravani u prsa, koplje mu izađe na leđa i ubi ga: Sita je napokon bila slobodna!Rama i Sita tada se vratiše kući. Narod okruni Ramu za kralja te je on dugo i sretno živio uz svoju prekrasnu ženu.

30

Pastir i TkaljaAzija: kineski mitBio jednom jedan mladić po imenu Pastir. Pastir bijaše usamljen i silno siromašan: imao je samo jednoga starog vola i komadić zemlje. No, vol je zapravo bio dobri duh pa, vidjevši jednoga dana kako mu se gospodar sneveselio, ovako progovori mladiću: »Ne žalosti se zbog toga što si usamljen, Pastiru. Budeš li se držao mojih savjeta, pomoći ću ti da sebi nađeš ženu.«Sutradan ujutro, poslušavši volove upute, Pastir pođe do mjesta gdje su se hitre riječne vode bile izlile u miran rukavac. Sakrivši se među trskom, mladić zaprepašteno promatraše prizor koji se odvijao pred njim.Između procvjetalih lopoča kupalo se, uz smijeh i vesele povike, sedam prekrasnih djevojaka, i ne sluteći da ih netko promatra. Bile su to nebeske djevice koje bijahu na čas sišle na zemlju da se osvježe.Mladić se oprezno prikrade haljinama što su ih djevojke bile ostavile na obali i dohvati jednu od njih, a potom otrči i sakri je iza svoje kuće. Kada se vratio do rijeke, vidje da se sve nebeske djevice bijahu odjenule, osim jedne. Opazivši Pastira, djevojka stade vikati:»Ja sam Tkalja, a otac mi je Žadov Car, nebeski vladar! Odmah mi vrati haljinu koju si mi uzeo! Bez nje se ne mogu vratiti kući.«»Ni u snu!« uzvrati Pastir. »Ti ćeš mi biti ženom.«Tkalja malo razmisli o tome, a onda pristade. I tako se njih dvoje vjenčaše te nakon nekoliko godina dobiše sina i kćer.Jednoga dana Tkalja reče mužu: »Najdraži moj, sada sam ti već dugo ženom pa bi mi baš i mogao vratiti onu moju haljinu.«Pastir pomisli kako tu staru haljinu doista više nije potrebno skrivati i dade je ženi. Da bar to nikada nije učinio! Samo što je odjenula svoje staro ruho, Tkalja se vinu uvis, poleti prema nebu i ubrzo iščeznu, a muž otvorenih usta ostade gledati za njom.No, vol ga stade tješiti: »Ništa se ne boj. Uzmi dvije košarice i objesi ih svaku na jedan kraj štapa, a onda sve to stavi na rame i uhvati mi se za rep.«Pastir učini kako mu je vol rekao, a vol se onda jednim skokom vinu u nebo vukući za sobom Pastira i njegovu djecu.Stigavši na nebo, Pastir se odmah uputi u čudesni dvor Žadova Cara.Ondje stupi u veliku dvoranu u kojoj je pod sav bio od mekih oblaka, a iznad glave se kočio svod načinjen od šarene duge koja počivaše na stupovima od žada.Na zlatnom i srebrnom prijestolju ugleda Žadova Cara koji mu se obrati ovim riječima: »Mladiću, kakva je tebe nevolja dovela ovamo, u vječno boravište zvijezda?«Pastir ispripovjedi Caru sve svoje nedaće i zamoli ga da mu vrati ženu. Car pozva kćer i zapita je što ona o tome ima reći. »Oče,« objasni Tkalja,

31

»ljubim svog muža i volim svoju djecu, no rođena sam na nebu i nisam više mogla ostati na zemlji. Eto, zbog toga sam pobjegla.«Car se tada obrati Pastiru i Tkalji: »Budući da je ovaj čovjek za ženu uzeo moju kćer, božansku djevicu, ja ću mu pokloniti besmrtnost. Zauvijek će živjeti na nebu pored svoje žene.« Njih se dvoje razveseliše, no Žadov Car nastavi: »No, zbog prijevara koje su počinili oboje moraju biti kažnjeni. Zato ću između njih postaviti nebesku rijeku, Mliječnu stazu, koja će ih zauvijek rastavljati.«Pastir i Tkalja proplakaše gorkim suzama zbog kazne koja ih je čekala, a zatim, još uvijek se žalosteći, zauzeše mjesto što im ga je na nebu dodijelio Car.Još i danas, digne li tko oči prema nebu, ugledat će s jedne strane Tkalju, zviježđe koje ljudi sa Zapada nazivaju Orlom, a s druge, Pastira, zviježđe koje se još naziva i Lirom. Između njih teče zvjezdana rijeka – Mliječna staza.Bogovi se, međutim, sažališe na dvoje zaljubljenih pa pođoše Žadovu Caru i zamoliše ga da im ublaži kaznu. Car na to dopusti supružnicima da se jednom godišnje, sedmoga dana u sedmom mjesecu, smiju sastati. Na taj dan sve svrake ovoga svijeta uzlijeću na nebo noseći svaka po jednu grančicu u kljunu, pa od tih grančica grade veliki most preko zvjezdane rijeke.Pastir se tada smije približiti svojoj ljubljenoj ženi i zagrliti je, a Tkalja plače od radosti i njezine suze padaju na zemlju kao blagotvorna kiša. A osjeti li se tkogod žalosnim zbog toga što je razdvojen od svoje drage, neka na nebu potraži Pastira i Tkalju: naći će utjehu u njihovim svjetlucavim zvijezdama.

32

Izanagi i IzanamiAzija: japanski mitBogu Izanagiju i božici Izanami nebeski bogovi narediše da načine Japan. Njih se dvoje na to uspeše na most koji je lebdio nad oceanom pa dugačkom motkom stadoše miješati njegove vode, sve dok se iz toga vrtloga ne pojavi vrh prvoga otoka.Potom se vjenčaše i izrodiše mnogo djece. Izanami rodi sve japanske otoke, boga mora i boga zemlje, boga vjetra i boga kiše. Posljednji joj je sin, međutim, bio bog vatre, pa Izanami od prevelike vrućine umrije.Izanagi je dugo oplakivao ženinu smrt, a onda se zaputi u Zemlju Sjenki gdje je obitavalište mrtvih. Stigavši pred vrata mjesta u kojem stanuju duhovi, na sav glas stade dozivati ženu: »Vrati mi se, ljubavi moja. Nismo do kraja obavili posao. Svijet još nije gotov.«Čuvši to, Izanami mu se javi s druge strane vrata: »Prekasno je. Već sam kušala hranu iz Zemlje Sjenki. Ipak, pričekaj časak, zamolit ću ovdašnje duhove da me puste pa ću se s tobom vratiti na zemlju. No, upozoravam te, ni pogleda ne smiješ baciti na mene!«Neko je vrijeme Izanagi čekao pred vratima, a kad mu je to dojadilo, prođe kroz njih i uđe u dvor mrtvih. Unutra je bilo posve mračno pa nije ništa vidio. Stoga s češlja što ga je uvijek nosio sa sobom, otrgnu zubac i zapali ga kao baklju.Na nekoliko koraka od njega stajaše Izanami, no bijaše je teško prepoznati! Krasna joj se kosa prorijedila te joj je sada stršala na sve strane, lice ublijedjelo i postalo žuto poput voska, a haljina joj visjela na mršavu tijelu kao dronjak. Izanagi ustuknu: gdje je žena koju je toliko ljubio? Kakva je ovo sjenka koja ga netremice motri staklenim i zlim pogledom?Izanagi se okrenu da pobjegne, a žena, grdeći ga, zapovjedi duhovima tame da ga ubiju.Izanami, a s njom i duhovi, baciše se u potjeru za Izanagijem s čvrstom namjerom da ga raskomadaju. I već su mu bili za petama, kadli se on dosjeti pa s glave skide kapu i baci je na zemlju. Na mjestu gdje je kapa pala, odmah izniknu loza koja se smjesta okiti sočnim grozdovima.Duhovi koji sve do tada nisu bili kušali ništa drugo osim zemlje, otkriše da je grožđe izvanredno ukusno pa se zaustaviše i ne htjedoše se maknuti odande dok nisu sve pozobali. Tako Izanagiju pođe za rukom da im umakne.No, duhovi, dovršivši grožđe, ponovno nagrnuše za Izanagijem. I opet su mu već bili za petama, kadli on preko ramena baci češalj. Čim je češalj dotaknuo tlo, pretvori se u bambusov tršćak prepun mladica. Duhovima se bambusove mladice, onako nježne i slasne, silno svidješe pa zastadoše kraj njih.Izanagi je već bio blizu izlaza iz špilje kroz koju se ulazi u carstvo

33

mrtvih, kadli na nekoliko koraka iza sebe primijeti Izanami koja se nije htjela zadržavati s ostalim duhovima. Dokotrlja golemi kamen i navali ga na ulaz. Bila je to takva gromada da je ni tisuću ljudi ne bi moglo maknuti s mjesta.Svijet mrtvih i svijet živih ostadoše tako zauvijek razdvojeni.Izanami ljutito povika: »Za osvetu ću svakoga dana ubijati po tisuću ljudi i dovoditi ih ovamo, u Zemlju Sjenki!«»A ja ću«, odvrati joj muž, »učiniti da svakoga dana na svijet dođe tisuću i pol novorođene djece!«Tako Izanami postade božicom smrti, a Izanami zaštitnikom života.Vraćajući se kući, Izanagi se namjeri na narančin gaj kroz koji je tekao bistar potočić. Budući da je bio sav prekriven prljavštinom koja se bila na njemu nakupila u zemlji mrtvih, bog zastade da se umije, a potom obrisa lice skutom.Kada je obrisao lijevo oko, rodi se Amaterasu, božica sunca.Kada je obrisao desno, rodi se Cukijomi, bog mjeseca.Napokon obriše i vodu s nosa, a na to se rodi Susano, bog groma i oluje!

34

Kintu i NambiSrednja Afrika: ugandski mitStigavši u Ugandu, mladi je Kintu sa sobom doveo samo jednu kravu i hranio se njezinim mlijekom jer nije imao ništa drugo za jelo.Nambi, kćerka Gulua, boga neba, zaljubi se u Kintua i htjede ga uzeti za muža, no braća je od toga odvraćahu: »Onaj tko živi samo od mlijeka, nije ljudsko biće. Kako bi se onda mogao oženiti tobom?« Nambi i njezina braća pođoše do svojega oca Gulua da od njega zatraže savjet, a bog neba im reče: »Sakrijmo mu kravu pa ako umre, to će značiti da nije čovjek.«Kintuu pođe za rukom da preživi hraneći se lišćem i korijenjem, no Gulua to ne uvjeri, već ga htjede još jednom iskušati. Posla svoju kćer Nambi na zemlju i zapovjedi joj da ovako kaže Kintuu: »Želiš li povratiti svoju kravu, pođi sa mnom i ja ću ti pokazati gdje ćeš je naći.«Kintu se zajedno s djevojkom uspne na nebo i stiže do kolibe u kojoj je bio pripravljen ručak za stotinu ljudi.»Moraš sve ovo pojesti«, reče mu Gulu, »inače nećeš dobiti ni svoju kravu ni moju kćer!«Kintua obuze očaj. Kako da sam sve to pojede? No, u tom času u podu kolibe zinu velika rupa, a Kintu u nju hitro ubaci svu hranu. Nambina braća koje je bog neba bio poslao da provjere kako se stvari odvijaju, izvijestiše oca da je Kintu sve pojeo. Gulu se, međutim, još uvijek nije dao uvjeriti pa smisli još jednu kušnju za Kintua.Dade Kintuu sjekiru i reče mu: »Idi i nasijeci mi kamenja da zapalim vatru. Ovo drvo ništa ne valja.«Kintu pođe, ali je usput razmišljao: »Na kamenju će se sjekira razbiti u komade. Što da radim?« No, kada stiže u planinu, vidje da tamo ima mnogo već odlomljenog stijenja pa ih sakupi i odnese Guluu.No, bog neba još uvijek nije htio prihvatiti pomisao da bi Kintu mogao biti dostojan muž za njegovu božansku kćer.Uze tada jednu posudu i zapovjedi mladiću: »Napuni mi ovu posudu vodom. Ali neka to bude čista rosa!«Kintu uze posudu pa se sav jadan otputi na livadu. Kako da posudu napuni rosom? Cijelu je noć mislio o tome, sve dok, pri prvom svjetlu zore, ne vidje da je svaka vlat trave prepuna rose, te da se i njegova posuda sve do vrha napunila rosom!Gulu se sada, doduše, uvjerio u to da Kintu zaslužuje Nambi za ženu, ali je htio da se s time slože i ostali nebeski žitelji.Sazove stoga svoj narod i objavi: »Kintu je velik čovjek i ja ću mu za ženu dati svoju kćer Nambi. No, prije nego se njome oženi, mora pronaći svoju kravu koja se krije negdje u mojem stadu.« Kintu je dobro znao da bog neba ima na tisuće i tisuće krava, a sve su potpuno iste kao i njegova. Pogoditi koja je njegova, bio je pothvat unaprijed osuđen na propast.

35

U tom času osjeti kako mu se na rame spustila pčela i začu njezin šapat: »Ne boj se, Kintu, ja ću ti pomoći. Pazi na koju ću kravu sletjeti. Ta je tvoja.«Sutradan ujutro izvedoše pred Kintua stado od tisuću krava. Kintu se ogleda oko sebe i vidje da pčela mirno sjedi na grani obližnjeg drveta. Pričini se da traži svoju kravu među stadom te napokon reče: »Moja krava nije među ovima!«Guluovi robovi dotjeraše i drugo stado, deset puta veće od prvog. Ni ovaj se put pčela ne pomaknu s grane na kojoj je sjedila, a Kintu nakon nekog vremena reče: »Ne, ni među ovima nema moje krave!«Izvedoše mu i treće stado, deset puta veće od drugog. Ovaj put pčela uzleti, a Kintu pođe za njom, probijajući se između kravljih rogova kao kroz šumu. Naposlijetku pčela sleti na leđa jednoj velikoj kravi.»Evo!« uzviknu Kintu. »Ova je moja!«Potom vidje kako pčela slijeće na jedno tele pa objavi: »A ovo je tele što ga je moja krava u međuvremenu otelila!«Pčela sleti i na drugo tele, pa na još jedno, a Kintu i za njih reče da ih je otelila njegova krava. Gulu je bio izvan sebe od oduševljenja. »Ti si veliki Kintu i nitko te ne može prevariti! Uzmi moju kćer za ženu i povedi je svome domu!«Silazeći na zemlju, Kintu i Nambi ponesoše sa sobom sjeme svih biljaka i povedoše kozu, ovcu i kokoš te, naravno, kravu s telićima!Kintu bijaše prvi i najveći kralj u Ugandi pa je, kao mudar vladar, uz svoju ženu proživio mnogo dugih i sretnih godina.

36

Kako je postao čovjekSrednja Afrika: bantuski mitBog već bijaše stvorio cijeli svijet – planine i jezera, šume, savane i pustinje.Bijaše stvorio i sve životinje i biljke, ali čovjeka još nije bilo. No, uskoro iz jedne rupe iskoči čovjek, a iz druge žena. Bijahu to prvi čovjek i prva žena na svijetu i pojma nisu imali ni o čemu.»Što ćemo nas dvoje raditi?« zapitaše Boga.Stvoritelj odgovori: »Iskopajte zemlju i posijte proso, a zatim za sebe sagradite kolibu u kojoj ćete spavati.«»A što ćemo jesti?« zapita opet ono dvoje.»Kada proso izraste, samljet ćete njegovo zrnje u brašno i od njega ispeći kruh. To će vam biti hrana«, reče im Bog.Čovjek i žena počeše kopati zemlju i sijati proso. No, svaki su čas zastajkivali, brisali znoj s čela i gunđali: »Oh, kako je teško kopati zemlju! Kako je to grozan posao!«Kako bilo da bilo, proso na kraju ipak bi posijano, a kako je svijet još bio mlad, ubrzo je i proklijalo, a onda se pretvorilo u bezbrojno zrelo klasje.Čovjek i žena bijahu gladni, ali su bili prelijeni da bi zapalili vatru i od prosa ispekli kruh pa ga pojedoše onako sirovo.Zatim im se prispavalo pa se stadoše dogovarati: »Nema smisla graditi kolibu. U šumi ima puno drveća pa ćemo se popeti na jedno od njih i spavati na grani. To će biti daleko bolje nego da se umaramo!«Vidjevši ih kako blaženo spavaju u krošnji drveta, Bog se razljuti. Pozva majmuna i majmunicu i dade im iste upute koje je bio dao i ljudima.Majmun i majmunica smjesta se dadoše na posao. Posijaše proso i sagradiše krasnu kolibu. Potom zapališe vatru, zrnje s klasova prosa samlješe u brašno i od njega ispekoše mirisan kruh. Na kraju legoše u kolibu da otpočinu.Bog Stvoritelj, vidjevši to, bi jako zadovoljan. Pozva majmuna i majmunicu i skinu im repove pa reče: »Budite ljudi!«Potom pozva čovjeka i ženu te im u dnu kičme pričvrsti majmunske repove govoreći: »Od sada ćete biti majmuni!«Od toga vremena majmuni, preobraženi u ljude, stanuju u kućama, dok prvobitni pravi ljudi spavaju na drveću.

37

Bogomoljka, noj i vatraJužna Afrika: bušmanski mitBogomoljka je mirno prolazila šumom kadli iz grmlja začu nekakvu buku pa to pobudi njezinu radoznalost. Odluči pogledati o čemu se radi pa se zavuče u grmlje i tamo ugleda noja kako s grana zoblje crvene bobice.»Što to radiš?« upita ga.»Zar ne vidiš?« neotesano se otrese noj. »Jedem bobice. Ostavi me na miru!«No, bogomoljka primijeti da noj jedno krilo drži čvrsto pripijeno uz tijelo i nikako ga ne podiže, a ispod krila mu se nazire nekakav čudan crvenkasti odsjaj.»Što bi to moglo biti?« pitala se bogomoljka. »I zašto se noj toliko trudi da to sakrije? Moram razriješiti tu tajnu!« Potom se opet obrati noju: »Mora da su bobice izvrsne. Hoćeš li ubrati koju i za mene, dragi noju?«Punih ustiju, noj progunđa: »Uberi je sama! Vidiš da imam posla!«Bogomoljka nije odustajala: »Učini to za mene, prijatelju moj. Najbolje su bobice uvijek one koje rastu pri vrhu, a ja sam malena i ne mogu ih dohvatiti. Ti, međutim, imaš tako krasan i dugačak vrat…«Noj bijaše silno tašt pa se osjeti polaskanim i uskliknu: »S ovakvim vratom doista mogu dohvatiti što god hoću! Mogu dohvatiti čak i najviše bobice!«Podiže se na prste i protegnu se svom dužinom ne bi li dosegnuo sam vrh. No, da ne bi izgubio ravnotežu, morade raširiti krila pa mu tako pade na zemlju ono što je skrivao pod pazuhom. Bijaše to zapaljeni komad drva! Vatra za kojom je bogomoljka toliko dugo tragala! Ona smjesta zgrabi goruće drvo i potrča.Noj krenu u potjeru za njom pa je, zahvaljujući brzim nogama, uskoro stade sustizati. Tada bogomoljka baci zapaljeni komad drva na jedan termitnjak rekavši: »Bježi, vatro, inače će te noj zauvijek skrivati pod pazuhom!«Vatra iskoči iz termitnjaka pa skoči na jedno stablo i ondje se sakri. Noj ju je tražio i tražio, no cijeloga je života više nije uspio naći.Vatra zauvijek ostade u drvetu, no ljudi iz savane znaju njezinu tajnu pa uvečer trgaju grančice sa stabla i trljaju ih jednu o drugu.Tako pale vatru koja za vedrih afričkih noći gori u njihovim selima.

38

Tulugaukuk, otac GavranSjeverna Amerika: eskimski mitU početku bijaše samo tama, a u tami je sjedio gavran, malen i slab.No, bilo mu je ružno sjediti tako sam, u mraku i u tišini, a još k tome i bez ikakva posla. Stoga gavran, kako je još bio premlad za let, poče skakutati i skakutaše svuda naokolo, a za njim su, nakon svakoga njegova skoka, nastajale planine, šume, rijeke i potočići.Gavran zapanjeno promatraše tu divotu, uopće ne shvaćajući da je sve to zapravo sam stvorio, već je išao sve dalje i dalje.Stigavši tako u jednom času do kraja neba, nađe se pred strašnim bezdanom. Uplaši se da će pasti pa raširi krila i u tom trenu osjeti da su mu krila porasla i ojačala te ga s lakoćom drže u zraku. Tada spoznade da je on zapravo Tulugaukuk, otac Gavran.U letu se strmoglavi u ponor i spusti se do njegova dna, a dno je ponora još vuijek bilo tamno i prazno. Tada Gavran i tu načini iste stvari koje je bio načinio u visinama pa svijet ovdje dolje nazva zemljom, a svijet tamo gore nazva nebom.Potom Gavran uze neki kamen što svjetlucaše u mraku i baci ga uvis, prema nebu. Kamen se smjesta pretvori u sunce koje obasjavaše sve što postoji.Jednoga dana, dok je obilazio svijet i divio se svojemu djelu, ugleda veliku stabljiku graška, višu od drveta, a na njoj su rasle ogromne mahune.Gavran iznenađeno zastade, a na stabljici se graška najednom otvori jedna mahuna i iz nje izađe… čovjek!Gavran koji do tada nikada nije vidio takva stvora, odskoči natrag. No, i čovjek se uplaši jer još nikada nije bio vidio gavrana. Pribravši se malo od iznenađenja, Gavran upita čovjeka: »Jesi li gladan?«Čovjek bijaše gladan, i to silno. Gavran mu tada pokaza jedan grm i reče: »Jedi bobice s ovoga grma!«Čovjek se prihvati posla i sve ih pojede, no od toga još više ogladni.Tada Gavran uze glinu i od nje načini mošusne bivole i sobove koji smjesta stadoše juriti prerijom. Potom čovjeku dade luk i strijele kojima će loviti, ali ga upozori: »Smiješ ubiti samo onoliko životinja koliko ti je potrebno da preživiš. Inače će ih nestati i ti ćeš ponovno biti gladan.«Čovjek poštovaše životinje koje je bio stvorio Gavran, a one su mu bile prijatelji.Prođoše mnoge godine. Ljudi postadoše pohlepni pa stadoše ubijati sve više i više životinja. Gavran je to neko vrijeme s negodovanjem promatrao, a onda odleti u preriju na nebu i više se nikada ne vrati na zemlju.Jednoga dana, kada se ljudi ponovno sprijatelje s bivolima i sobovima, Gavran će se vratiti.

39

Gluskap i izvorski zmajSjeverna Amerika: algonkinski mitGluskap je dobri duh i vrač koji može izvesti sve što mu se prohtije. Nikada ne stari, pa čak i danas živi- – tko zna u kojem dijelu svijeta.U davna je vremena Gluskap sagradio selo u kojem su ljudi sretno živjeli. Jednoga dana, međutim, iz obližnjega vrela prestade izvirati voda, već je umjesto vode odande izlazio nekakav smrdljivi mulj. Budući da se selo moglo opskrbljivati vodom jedino na tome mjestu, poglavice sazvaše vijeće na kojem zaključiše da treba poslati jednog ratnika u izvidnicu ne bi li otkrio što se dogodilo.Nakon dugoga puta, izviđač stiže do sela u kojem su živjeli stvorovi nalik na ljude, no s plovkama na rukama i nogama, a glave im bijahu kao u žaba. U blizini je tekao potočić čija je voda, doduše, smrdjela, no izviđač, koji bijaše silno ožednio, zamoli ljude-žabe za malo vode.»Ne smijemo ti dopustiti da piješ iz tog potoka«, odvratiše mu oni. »Za dozvolu moraš zamoliti našega poglavicu. Kreneš li uz potok, naći ćeš ga pokraj izvora.«Izviđač posluša i pođe, no kada je stigao do izvora, ustrašeno zastade. Poglavica je bio golemi zmaj čiji je trbuh ispunjao cijelu dolinu, a usta mu bijahu velika poput kakve pećine i protezahu se od uha do uha. I ne samo to! Cijelo mu tijelo prekrivahu rožnate kreste, velike kao planina.Noge su čudovišta bile uronjene u golemu lokvu u koju bijaše skupilo svu vodu iz doline pa je sada gacalo po njoj.Izviđač zatraži od zmaja da vrati vodu u njegovo selo jer će inače svi njegovi stanovnici pomrijeti od žeđi.No, zmaj odvrati: »Baš me briga hoće li stanovnici tvojega sela pomrijeti od žeđi! Zadržat ću za sebe svu ovu vodu! Svu vodu! Svu! Svu!«Onda, prije nego je izviđač uspio nešto izustiti, neman dodade: »Pojeo sam već na tisuće ljudi, a sada ću i tebe proždrijeti!«Na ove se riječi izviđač izbezumi od straha pa pobježe davši petama vjetra.Vrativši se u selo, ispriča što je doživio pa svi udariše u plač i kuknjavu.Čuvši njihove žalosne povike, Gluskap odluči da se umiješa. Oboji cijelo tijelo ratnim bojama, protegnu se dok nije narastao visok poput stabla, a glavu okiti perjanicom od stotinu bijelih i stotinu crnih orlovih pera. Zatim ispusti svoj bojni poklič od kojega zadrhta zemlja.Pođe do jedne planine i udarcem je šake rascijepi nadvoje, a onda iz njezine utrobe izvuče velik i oštar komad kremena koji namjeravaše upotrijebiti umjesto bodeža. Tako se naoružavši, Gluskap se otputi do zmajeva izvora.Sa svakim korakom što bi ga načinio, doline odjekivahu gromoglasnom tutnjavom koja se čula po cijelome svijetu. Stanovnici onoga sela shvatiše da im Gluskap dolazi u pomoć te stadoše klicati od veselja.

40

Došavši pred zmaja, Gluskap mu se obrati: »Mojem je narodu potrebna čista voda.«No, zmaj odvrati: »Baš mene briga za tvoj narod! Zadržat ću za sebe svu ovu vodu! Svu vodu! Svu! Svu!«Gluskap na to uzviknu: »Ti, gadna njuško, kojoj se mozak raskvasio od blata! Sad ćemo vidjeti kome pripada ta voda!«Zametnu se veličanstven dvoboj u kojem dvojica boraca izgaziše čitave šume, cijele planine sravniše sa zemljom, a iz močvare stalno dopirahu vatra i dim. Zmaj pokušavaše proždrijeti Gluskapa, no junak se protegnu pa još više naraste te bijaše tako velik da ga čak ni zmaj svojim pregolemim raljama nije mogao pograbiti.Naposljetku Gluskap potegnu kremeni nož iza pojasa i zabi ga u nabreklu zmajevu trbušinu. Na mjestu gdje ga je ubo silovito izbi rijeka koja poteče prema selu.»E, baš ova voda treba mojem narodu!« uskliknu Gluskap, a onda raširi šaku te ona postade golema, golema… Tada pograbi čudovište i tako ga čvrsto stisnu da se zmaj stade smanjivati, pa kada više nije bio veći od žabe, baci ga u močvaru.Otada zmaj živi u močvari, a koža mu je još uvijek sva smežurana – toliko ga je Gluskap bio snažno stisnuo!Gluskap se vrati kući, a stanovnici sela zauvijek uživahu u svježoj i bistroj pitkoj vodi.

41

Gluskap i dječačićSjeverna Amerika: algonkinska legendaNakon pobjede nad izvorskim zmajem, divom Kevavkuom, čarobnjakom Medekolinom, strašnim duhom noći Pamolom te još mnogim drugim bjesovima i zlodusima, Gluskap osjećaše silno zadovoljstvo pa se stade hvaliti pred nekom ženom.»Uistinu sam nepobjediv«, reče. »Mene nitko ne može pobijediti!«»Zaista?« odvrati žena. »E, pa ja znam nekoga koga ne možeš pobijediti!«Gluskap se začudi i htjede doznati ime tako moćnoga bića.»Zove se Vasis«, reče mu žena. »No, opominjem te: izbjegavaj ga radi vlastitog dobra!«Međutim, Gluskap je navaljivao: pod svaku će se cijenu boriti s Vasisom jer samo tako može dokazati da je najjači na svijetu. Žena ga onda povede do svojega sela, uvede ga u jedan šator i pokaza mu dječačića koji je, sjedeći na podu, sisao komadić javorova šećera.»Evo«, kaza žena, »ovo je Vasis. Malen je, ali ima veliku moć. Pazi da ga ne razljutiš.«»To ćemo sada vidjeti«, odvrati Gluskap pa isprsivši se povika: »Ja sam Gluskap! Izađi mi na megdan!«Vasis ga i ne pogleda, već mirno nastavi sisati javorov šećer.»Jesi li me čuo? Izađi mi na megdan!« ponovi Gluskap. No, kako se činilo da dječak i ne pomišlja na nešto takvo, junak ispusti svoj strahoviti ratni poklič.Maleni ga Vasis na čas promotri, a potom, izazvan ratnikovim ponašanjem, otvori usta pa i sam stade vrištati: »Uaaa! Uaaa!« Taj je vrisak bio nešto najužasnije što je Gluskap ikada čuo: »Uaaa! Uaaa!«Gluskap začepi uši, otplesa redom sve ratne plesove, izgovori najgroznije bajalice, pokuša čak i pjevati pjesme od kojih bi i mrtvi uskrsnuli. Ništa. Dječačić je bez predaha urlao: »Uaaa! Uaaa! Uaaa!«, a ta je paklenska buka bila glasnija od groma i oluje.Nepobjedivi Gluskap u očaju pobježe i nikada se više ne pojavi u onom selu od straha da još jednom ne sretne strašnoga Vasisa!

42

Čarobna stijenaSjeverna Amerika: siuski mit / mit plemena SiouxaJednoga dana Kojot pođe u šetnju s prijateljem Zecom. Nedavno bijaše završila zima pa njih dvojica uživahu u toplome proljetnom suncu.Kojot je na sebi još uvijek imao debeo zimski ogrtač, no sada mu postade vruće pa ga se htjede riješiti. Ugledavši neku veliku okruglu stijenu, pomisli kako mu se pruža prilika da se pokaže velikodušnim pa svuče ogrtač i s ovima ga riječima prebaci preko stijene: »Evo ti nešto da se zaštitiš od studeni, kamena prijateljice!«Zeca zaprepasti Kojotov postupak te se požuri da opomene prijatelja: »Ovo je čarobna stijena. Pokloniš li joj nešto, više to nećeš dobiti natrag!«Uskoro zatim s planina stade puhati ledeni vjetar. Oblaci zamračiše nebo te udariše kiša i tuča. Dvojica se prijatelja skloniše u neku pećinu, a Kojotu ubrzo postade hladno. Sjeti se tada ogrtača što ga je onako nepromišljeno bio poklonio onoj stijeni i odluči poći po njega.Vrati se do stijene i strže s nje ogrtač.»Tebi ogrtač zapravo i ne treba«, reče joj. »Stojiš tu već cijelu vječnost i dobro si se snalazila i bez njega! Meni je potrebniji!«I već se okrenu da pođe, kadli iza sebe začu urnebesnu tutnjavu. Stijena se kotrljaše za njim, čvrsto odlučivši da se dočepa ogrtača. Kojot otrča do pećine i povika: »Bježimo, prijatelju Zeče! Ona stijena ima najbolju namjeru da nas pretvori u prostirke!«Zaista, stijena se prijeteći valjala prema njima. Zec se uspe na neko brdo, a Kojot pobježe u šumu. No, stijena se ne htjede zaustaviti. Pregazi divovsko drveće kao da je riječ o običnim suharcima, a potom nastavi svoj put preko rijeka, ponora i prerija, progoneći sirotog Kojota koji trčaše kao bez glave, glasno zapomažući i moleći razne životinje da mu pomognu. Pritrča cijelo stado bizona, no stijena ih sve rastjera. I medvjedi pokušaše priskočiti, ali i oni moradoše uzmaknuti.Kojot je bio u gadnoj kaši, no tada do njega doleti jedna ptičica. »Ja ću ti pomoći, Kojote,« reče mu ptičica. »Pusti stijenu da stigne do mene.«I doista, kada je stijena krenula na nju, ptičica zacvrkuta: »Ćiju-ći!«Stijena se najednom raspade na tisuće komada koji se posvuda rasuše: tako nastade Stjenjak.Tom se prilikom Kojot uspio izvući, no više mu nije padalo na pamet da ogrtač pokloni nekakvoj stijeni!

43

Hijavata i pet plemenaSjeverna Amerika: irokeški mitTa-ren-ja-va-gon ili Nebesko Biće mirno počivaše na svom ležaju iznad oblaka, kadli najednom začu kako do njega odozdol dopiru očajnički povici i krikovi.Nagnu se naprijed i pogleda na svijet. Vidje ondje ljude i žene kako trče na sve strane, bježeći pred strašnim čudovištima, okrutnim divovima i raznim divljim zvjerima.Nebesko se Biće sažali na njih i priteče im u pomoć. Uze ljudsko obličje i postade smrtan, a onda siđe na zemlju i stade usred prestravljenog naroda. Uze jednu djevojčicu za ruku, a ostalima reče: »Ne bojte se, nego pođite za mnom!«Mnogo je dana vodio ljude prema sunčevu izlasku, sve dok ne dođoše do mjesta gdje su se dvije velike rijeke spajale jedna s drugom tvoreći šuman vodopad.Posvuda naokolo pružahu se plodna prostranstva pa Ta-ren-ja-va-gon odluči da se njegov narod treba ovdje nastaniti.Minuše mnoge godine. Mnogo se djece rađalo i ljudi bijahu sretni, a Ta-ren-ja-va-gon je živio među njima kao smrtan čovjek.Vrijeme je, međutim, i dalje prolazilo, a ljudi je bivalo sve više. Nebesko biće tada sazva svoj narod i reče: »Kucnuo je čas da krenemo u potragu za novom zemljom. Pođite sa mnom: od vas će poteći velika plemena!«Ta-ren-ja-va-gon uze za ruku jednu djevojčicu i pođe, a ostali krenuše za njim, onako kako su to već jednom bili učinili.Stigavši do jedne rijeke, Nebesko Biće odabra nekoliko obitelji i reče im: »Vi ćete biti pleme Mohavka, a ovo će biti vaša zemlja.«Čim njihovo ime bi izgovoreno, Mohavci počeše govoriti novim jezikom. Nebesko ih Biće nauči kako će sijati grah i kukuruz, a dade im i pse da im pomažu u lovu. Zbog toga Mohavci nikada nisu imali poteškoća u pribavljanju hrane.Uhvativši djevojčicu za ruku, Nebesko se Biće s ostalima uputi prema zapadu. Nakon duga putovanja, stigoše do krasne doline, okružene rijekama i šumama. Ovdje Ta-ren-ja-va-gon odabra drugu skupinu ljudi, žena i djece.Njima pak nadjenu ime Oneida: u istom im se času jezik promijeni i postade posve drugačiji od onoga kojim su govorili svi ostali. Oneide Nebesko Biće poduči mnogim stvarima pa zbog toga postadoše najmudriji od svih.Ostale Ta-ren-ja-va-gon povede još dalje na zapad, sve dok ne stigoše podno velike gore. Ovdje reče svima da stanu pa izdvoji nekoliko obitelji i objasni im: »Ovo je gora Onondaga, pa će i vaše pleme nositi to ime.«I Onondage dobiše svoj jezik, a budući da su primili snagu od planine, postadoše veliki ratnici.

44

Uzevši djevojčicu za ruku, Nebesko Biće nastavi put. Stigavši do obale jednoga jezera, zaustavi se ondje, zajedno sa svima koji su išli za njim. Izdvoji među njima nekoliko obitelji i reče im: Vi ćete biti pleme Kajuga.«I njihov se jezik promijeni, a Nebesko im Biće pokaza kako će graditi kanue. Zato Kajuge umiju ploviti i po najnemirnijim vodama.S preostalom skupinicom ljudi Ta-ren-ja-va-gon dođe u kraj koji obilovaše planinama i jezerima. Tu se zaustavi i reče: »Vi ćete biti Seneke, a budući da ste putovali dalje i više od drugih, imat ćete hitre noge i trčati bolje od svih drugih.«Stvorivši tako pet plemena, Ta-ren-ja-va-gon odluči da će ostati kod Onondaga. Uze ime Hijavata i oženi se lijepom djevojkom koja mu rodi kćer.Pod Hijavatinim je vodstvom svih pet plemena sretno živjelo. No, jednoga dana stigoše neki stranci koji predstavljahu prijetnju za ljude iz pet plemena. Tada Hijavata sazva poglavice svih plemena na veliko vijeće.Na sastanak stiže u čarobnom bijelom kanuu koji je mogao ploviti po nebu, a sa sobom bijaše poveo i kćer. No, čim se njih dvoje iskrcaše, pojavi se odnekuda grozna ptica, veća od deset orlova. Hijavatina je kći prepoznade: bijaše to velika Tajanstvena Ptica / ptica Velike Tajne. Djevojčica joj se pope na leđa pa pozdravi oca i nestade među oblacima.Hijavatu je silno zabolio kćerin nestanak, no nakon tri dana okupi poglavice pet plemena i reče im: »Morate biti poput pet prstiju na ruci: stisnuti u pesnicu, pobijedit ćete svakog neprijatelja!«Tako je nastao moćni Savez od pet plemena. Hijavata potom sjede u svoj bijeli kanu te se, praćen pjevom ptica, uspe u nebo i zauvijek nestade.

45

Kako je pramajka Paučica ukrala sunceSjeverna Amerika: čirokijski mit / mit plemena CherokeePrije mnogo, mnogo ljeta indijanski je narod živio u tmini. Posvuda vladaše tako mrkli mrak da su ljudi stalno o nešto udarali pa su se po svijetu kretali pipajući oko sebe.»Ovako se više ne može«, gunđali su mnogi. »Malo svjetlosti ne bi bilo na odmet!«Lisica im tada ispriča kako na drugom kraju svijeta živi narod koji ima svu silu svjetlosti, ali je svu žele zadržati za sebe.Oposum se ponudi da će poći onamo i ukrasti komadić svjetlosti: »Rep mi je dugačak i gust pa ću lako u njemu sakriti malo svjetlosti.«Oposum krenu i stiže na drugu stranu svijeta. Polako se prikrade Suncu, uhvati malo svjetlosti i sakri je u svoj rep. No, svjetlost je bila toliko vruća da se oposumovo krzno u trenu zapali. Jadnik zaurla na sav glas i tako se krađa otkri.Svjetlost vratiše na svoje mjesto, a oposuma izgrdiše i otjeraše. Otada je oposumov rep gol.Vidjevši da oposum nije uspio, javi se sokol: »Idem ja. Stavit ću svjetlost na vrh glave i donijeti je ovamo!«Sokol krenu i stiže na drugu stranu svijeta. Vinu se uvis sve do Sunca, pograbi jednu njegovu zraku i stavi je sebi na glavu.No, zraka bijaše vruća pa se sokolovo perje zapali. Jadnik vrisnu od boli: otkriše ga, izgrdiše, a onda ga natjeraše da sunčanu zraku vrati na mjesto.Tako se sokol morade bez svjetlosti vratiti Cherokeejima, a osim toga odonda ima ćelavu glavu.Pramajka Paučica reče: »Pustite mene da pokušam!«Najprije od gline načini vrč, najčvršći što je mogla, onda isprede nit paučine koja je bila tako dugačka da je sezala do drugoga kraja svijeta, a potom krenu. Onako malena, bez prepreka stiže do Sunca, dohvati ga i hitro strpa u glineni vrč. Prije no što je itko i primijetio krađu, Paučica se već bila čvrsto uhvatila za onu nit paučine i stala se vraćati kući.Tako je pramajka Paučica na sveopće veselje Cherokeejima donijela Sunce. Potom ih nauči kako će paliti vatru, praviti posuđe od gline i onda ga peći.

46

Hasdželti / Hasjelti, vjesnik zoreSjeverna Amerika: mit Navaho IndijanacaU jednoj su kolibi podno planine živjela trojica braće iz plemena Navaho. Dva starija brata bijahu vješti lovci, a najmlađega smatrahu budalom jer je vrijeme provodio klatareći se po kanjonima i razgovarajući s biljkama i životinjama. Uvečer bi braći, kada bi se njih dvojica vratila kući iz lova, pripovijedao predivne priče koje je čuo. No, oni su ga grdili i govorili mu kako bi mu bilo bolje da nešto korisno radi, a ne da uludo gubi vrijeme.Malo-pomalo, međutim, divljači stade ponestajati pa su dvojica lovaca svaki dan morala odlaziti sve dalje i dalje. Najmlađi je brat jednom cijelih pet dana iščekivao njihov povratak, a šestoga dana odluči poći u potragu za njima: satima je išao naprijed, a uvečer se skloni u jednu špilju pokraj kanjona da ondje provede noć.Najednom izvana začu silno lepetanje krila. Proviri iz špilje i ugleda mnoštvo gavrana kako lete amo-tamo po kanjonu. Mladić se sakri ne shvaćajući što se događa.Malo potom nekoliko gavrana sleti na jednu granu u njegovoj blizini pa stadoše među sobom razgovarati.»Jeste li čuli? Dvojicu naših ubili su lovci«, reče jedan.»Svi o tome govore… Kako se to desilo?« zapita drugi.Treći gavran objasni: »Naši su prijatelji u dnu kanjona vidjeli dva lovca koji su bili ulovili dvanaest jelena. Ponadali su se da će se domoći malo mesa, ali su ih lovci pobili strijelama!«Mladić se trže: predosjećaj mu je govorio da su dvojica lovaca koje gavrani spominju, njegova braća.Pred jutro se zrakom razliježe blagozvučna pjesma. Mladić bijaše siguran da to pjeva Hasdželti / Hasjelti, vjesnik zore. Hasdželti / Hasjelti pripadaše božanskom narodu, a bijaše na glasu po predivnim pjesmama.Kada se sunce potpuno izdiglo iznad obzora, pjesma zamuknu, a gavrani odletješe. Mladić tada krenu u potragu za braćom, pronađe ih u dnu kanjona i smjesta im ispriča sve što je čuo. Ovaj su mu put morali povjerovati jer je točno znao koliko je jelena bilo u krdu i koliko su ih njih dvojica pobili.Sada su imali dovoljno mesa pa se odlučiše vratiti u kolibu. Na pola puta primijetiše četiri divokoze kako se penju po stijenju. Najstariji brat reče najmlađemu: »Ti si najmanje umoran od nas trojice. Uzmi luk i strijele i ulovi nam jednu divokozu.«Mladić se sakri iza jednoga grma čekajući da se divokoze malo približe. Kada su se primaknule na strelomet, stavi strijelu u luk i htjede zategnuti tetivu, no ruka mu se najednom ukoči. Divokoze potrčaše dalje i on ih ponovno pokuša pogoditi, no i ovaj mu put ruka ostade kao mrtva.Stigavši do jedne visoravni, divokoze odbaciše svoj lik i pretvoriše se u bogove. Jedan je od njih bio Hasdželti / Hasjelti, vjesnik zore, drugi,

47

njegov brat Hostdžogon / Hostjohgon, vjesnik predvečerja, treći pak bijaše grbavi Naskidi / Naaskiddi, vjesnik sjetve, a četvrti, Hascezini / Hastsezini, vjesnik vatre.Vidjevši ih, mladić se onesvijesti od straha. Četvorica ga bogova okružiše, nacrtaše u pijesku neke znakove pa stadoše tresti čegrtaljkama načinjenim od šupljih tikvica, sve dok momak ponovno ne dođe k sebi. Potom mu rekoše: »Zašto si nas htio ubiti? Zar ne znaš da si i ti jedan od nas?«Mladić se pogleda i vidje da se i sam pretvorio u divokozu!»Ne boj se«, reče mu Hasdželti / Hasjelti. »Pođi s nama, a ja ću te naučiti plesati.«Starija se braća, međutim, dadoše u potragu za najmlađim. Tražili su ga posvuda, no na kraju odustadoše i vratiše se bez njega u kolibu. Njihh dvojica nisu mogli vidjeti bogove, jer su za njihove oči oni bili nevidljivi, pa nisu shvaćali što se dogodilo.Mladić je u međuvremenu stigao do boravišta božanskog naroda. Svi ondje izgledahu predivno, no od svih je najljepši bio Hasdželti / Hasjelti.Uvečer zapališe vatre, a Vjesnik Zore pristupi mladiću i nauči ga kako se plešu obredni plesovi. Potom mu objasni kako se treba odjenuti, kakvu će masku staviti na lice i koje će pjesme pjevati.Cijele noći Hasdželti / Hasjelti podučavaše mladića, a ujutro mu predade dva klipa kukuruza i pozdravi se snjim. Mladić sklopi oči i časak se kasnije nađe posve sam na onoj visoravni, držeći dva klipa kukuruza u ruci.Vrativši se kući, mladić poduči Navahe svemu što bijaše naučio od božanskog naroda pa Navahi još i danas, nakon toliko godina, plešu Hasdželtijev / Hasjeltijev ples, onako kako ga je onomad bio vidio mladić.

48

Pernata zmijaSrednja Amerika: astečki mitGradom je bogova upravljao Kecalkoatl, bog koji je imao zmijsko obličje, a bio je dobar i plemenit te nije znao za oholost i mržnju.Svi su ga bogovi voljeli, osim brata Teskatlipoke, boga noći i munje, koji nije podnosio Kecalkoatlovu dobrotu.Jednoga dana Teskatlipoka, kojega su zvali i Zadimljeno Zrcalo jer je posjedovao ogledalo u kojemu je mogao čitati tuđe misli, smisli nevaljalstvo kojim će naškoditi bratu. Okupi nekolicinu prijatelja pa, posluživši se svojim čarobnim moćima, Kecalkoatla, dok je spavao, pretvori u čovjeka.Kada mu se brat probudio, Teskatlipoka iznese pred njega zrcalo i reče mu: »Pogledaj kako sada izgledaš!«Kecalkoatl, čim je vidio svoje novo lice, osjeti kako mu se u srce uvlače sve ljudske želje i potrebe.Potom uzviknu: »Ne mogu se pojaviti ovakav pred svojim narodom! Stid se spustio na mene i više nisam dostojan da budem vladar u Gradu bogova!«Kecalkoatl tada pozva Šolotla, kojota i svojega brata blizanca, te ga zamoli da mu načini odjeću koja će mu vratiti raniji lik. Kojot mu načini ogrtač od zelenog, crvenog i bijelog perja, a napravi mu i tirkiznu obrazinu u obliku zmijske glave. Zbog svega se toga Kecalkoatl sada prozva Pernatom Zmijom.No, opaki Teskatlipoka još nije bio zadovoljan: priželjkivao je bratovu smrt, ali ga se nije usuđivao ubiti bojeći se da bi mu se Kecalkoatlovi prijatelji mogli osvetiti. Stoga se odluči poslužiti lukavstvom. Napuni jednu posudu pulkeom, žestokim pićem koje se dobiva od kaktusa, i odnese je bratu govoreći mu: »Popij ovaj lijek pa ćeš postati onakav kakav si nekada bio.«Kecalkoatl mu povjerova i popi ponuđeno piće. Ubrzo ga obuze pijanstvo, a Teskatlipoka ga, iskoristivši to njegovo stanje, nagovori na razna zlodjela.Kada se otrijeznio, Kecalkoatl shvati koliko su sramotne stvari što ih je u pijanstvu počinio, pa se silno zastidje i odluči umrijeti.Kecalkoatl zapovjedi robovima da mu načine veliku kamenu škrinju pa, kada je bila dovršena, leže u nju i ostade ondje ispružen cijela četiri dana, a sve to vrijeme nije ništa ni jeo ni pio. Pri kraju četvrtog dana pozva robove i zapovjedi im: »Donesite ovamo sve moje blago i zatvorite ga u ovu škrinju.«Robovi ga poslušaše. Kada su do vrha napunili škrinju, zatvoriše je i zapečatiše tako da je više nitko ne može otvoriti.Kecalkoatl se pak uputi na obalu mora pa, ogrnuvši se ogrtačem od perja i stavivši na lice zmijsku obrazinu, sam sebe zapali i izgorje. Iz njegova se

49

pepela rodiše prekrasne ptice zvane kecal koje imaju dugačak rep, a krasi ih zeleno, crveno i bijelo perje.Te se ptice vinuše u nebo, a Kecalkoatlov se duh, u pratnji brata Šolotla, spusti u zemlju mrtvih gdje je obitavao Miklantekutli, otac bogova i čuvar dragocjenih kostiju.Šolotl i Kecalkoatl zatražiše jednu od tih kostiju, no Miktlantekutli odbi njihov zahtjev.»To ne bi bilo pametno«, objasni im bog pokazujući na jednu hrpicu. »Ove su kosti pripadale ljudima koje su bogovi pobili da ih kazne zbog njihove zloće. Velike bi nedaće nastale kada bi ti stvorovi slučajno oživjeli!«Videći da otac bogova ne namjerava udovoljiti njihovu zahtjevu, kojot Šolotl, brz kao munja, zgrabi zubima jednu kost i pobježe.Kecalkoatl pođe za njim, dok je Miktlantekutli vikao za njima: »Vratite mi tu kost! To što mislite učiniti previše je opasno!«U jednom trenutku kost ispade Šolotlu iz usta, udari o neki kamen i puče na dva dijela, jedan veći, a drugi manji. Kecalkoatl dohvati oba dijela i ponovno pojuri prema izlazu iz zemlje mrtvih.Izašavši na otvoreno, zastade i s nekoliko kapi vlastite krvi poškropi obje kosti.Šolotl priskoči u pomoć sa svojom čarobnom moći pa se nekoliko dana nakon toga iz kostiju rodi dvoje djece: dječak i djevojčica. Bili su to praotac i pramajka novoga ljudskog naraštaja.Kecalkoatl ih nauči kako će uzgajati kukuruz, kako će proizvoditi tkanine i posuđe, kako će izrađivati mozaike i svjetlati / glačati žad. Nauči ih i kako će promatrati zvijezde i brojati dane u godini.Potom se, kada ih je svemu tome naučio, pope na splav načinjenu od zmija i otputi se na pučinu. No, prije no što će ljudima nestati s očiju, Kecalkoatl im obeća da će se vratiti jednoga dana.

50

Odakle je došao kukuruzSjernja Amerika: astečki mitKecalkoatl bijaše stvorio ljude, a sada je za njih valjalo naći i prikladnu hranu. Razmišljao je o cvijeću, voću i raznom korijenju, no ništa mu se nije činilo dovoljno dobrim.Odjednom opazi crvenog mrava kako na leđima nosi zrno kukuruza.»Evo prave hrane za ljude!« pomisli Kecalkoatl pa se obrati mravu: »Mali brate, gdje si pronašao ovu predivnu hranu? Dobro bi došla ljudima kojima sam dao život.«»Briga mene za tvoje ljude!« odvrati mrav. »Pođi svojim putem, a ja ću svojim!«Kecalkoatl, pernata zmija, rasrdi se i reče: »Umišljeni stvore! Ne kažeš li mi smjesta gdje si našao to zrnje… pojest ću te!«Crveni mrav morade popustiti pa odvede boga do Tonakatepetla, planine s hranom. Čim stigoše onamo, mrav hitro šmugnu u usku pukotinu, uvjeren da Kecalkoatl neće moći poći za njim.No, Pernata se Zmija pretvori u crnog mrava i uvuče se u pukotinu. Prošavši kroz bezbroj beskonačnih i zavojitih hodnika, napokon stiže do velike pećine prepune kukuruznoga zrnja. Hranu je doduše našao, ali kako da je odnese ljudima?Najprije pomisli da bi mogao oko planine zavezati uže i odvući je sa sobom, no planina je čak i za jednoga boga bila prevelika pa morade odustati od te namjere.Zapita onda za savjet starije bogove, a oni mu rekoše: »Samo Nanahuacin i četvorica Tlaloka mogu ući u utrobu te planine i iznijeti zrnje.«Kecalkoatl se tada obrati bogu Nanahuacinu koji pozva bogove kiše i groma, četvoricu Tlaloka: plavog, bijelog, žutog i crvenog. Potom se svi zajedno otputiše do Tonakatepetla.Dugo su pjevali čarobne bajalice i plesali tajne plesove, sve dok ne ujediniše sve svoje sile pa se planina s trijeskom otvori, a kroz otvor pokulja kukuruz – bijeli, crni, žuti i crveni, zajedno s velikom količinom graška, graha i ostaloga jestivog zrnja.Četvorica Tlaloka odmah uzeše zrnje i odnesoše ga ljudima, a Kecalkoatl ih potom nauči kako će uzgajati kukuruz da više nikada ne budu gladni.Otada se kukuruz smatra najvećim darom bogova, a Tlaloke još i danas poštujemo kao zaštitnike žetve.

51

Hunahpu i IšbalankeSrednja Amerika: majanski mitIškik, žena koja bijaše pobjegla iz carstva smrti, imala je dva sina blizanca, Hunahpua i Išbalankea, koji su obojica bili strastveni igrači loptom. Majci se nije sviđalo što joj se sinovi oduševljavaju tom igrom jer se bojala da im se ne dogodi isto što se desilo i njihovu ocu Hunu pa, videći da joj tu ne pomažu ni prijetnje ni molbe, odluči sinovima ispričati istinu.Hun je imao brata blizanca po imenu Vukub i obojica su bili vrsni igrači, tako da ih Gospodari Smrti izazvaše na utakmicu. Huna i Vukuba četiri sove odvedoše do podzemnoga carstva Šibalbe i otpratiše ih u veliku dvoranu gdje je na njih čekalo mnogo strogih stvorova. Bile su to zapravo obične lutke, no braća to ne primijetiše.Nakloniše se ispred dvaju od tih kipova i rekoše: »Pozdravljeni budite, Gospodari Smrti!«Tada se pravi Gospodari Smrti, koji se bijahu sakrili među lutkama, otkriše i stadoše im se izrugivati: »Ha-ha! I vi ste mi neki veliki igrači loptom? Tako ste veliki da se klanjate i drvenim kipovima!«Razljutivši se, Hun i Vukub zatražiše da utakmica odmah otpočne. Gospodari ih Smrti onda povedoše na igralište i ponudiše im da sjednu na kamenu klupu koju prethodno bijahu potajice ugrijali do usijanja.Ništa ne sluteći, Hun i Vukub sjedoše na klupu, ali smjesta skočiše na noge i urlajući od boli stadoše skakati po igralištu, praćeni zvižducima i smijehom gledalaca. Susret stoga bi odgođen za sutra pa Gospodari Smrti odvedoše Huna i Vukuba u sobu u kojoj će provesti noć. Dadoše svakome po jednu upaljenu baklju i upozoriše ih: »Pazite da vam se baklje ne ugase. Dogodi li se to, umrijet ćete.«Hun i Vukub pomno su pazili na baklje, no one bijahu načinjene od obične trske pa domalo izgorješe, a dvojicu braće Gospodari Smrti sutradan ujutro ubiše.Sve je to Iškik ispričala svojim sinovima Hunahpuu i Išbalankeu.No, dvojica se mladića nisu dali zastrašiti, već su i dalje igrali omiljenu igru, sve dok ne postadoše najbolji igrači u cijelome kraju.Jednoga dana, međutim, eto ti četiri sove: »Mi smo glasnici Gospodara Smrti koji vas izazivaju na utakmicu.«I Hunahpua i Išbalankea sove odvedoše u Šibalbu, no njih su dvojica, znajući kako su im se proveli otac i stric, bili pripravni na podmuklost Gospodara Smrti.Ušavši u dvoranu s kipovima, najprije poslaše muhu Išan da svaku lutku ubode u nogu. Doskora dvije od njih vrisnuše i počeše se češati.Blizanci im tada pristupiše i rekoše: »Pozdravljeni budite, Gospodari Smrti!«Vidjevši da su otkriveni, Gospodari Smrti pokušaše prijevaru sa

52

zažarenom klupom, no Hunahpu i Išbalanke sjedoše na zemlju tvrdeći da će se tu mnogo ugodnije osjećati.Dobivši baklje na čuvanje, blizanci se povukoše u svoju sobu i smjesta ugasiše plamičke, a potom umjesto njih uzeše u ruke dva crvena pera. Gospodarima Smrti, koji su svaki čas provirivali kroz neku rupicu, činilo se da baklje još uvijek gore i nikako nisu shvaćali zašto ne dogorijevaju, a blizanci im ujutro pokazaše baklje koje izgledahu isto kao i prije.Tako se Gospodari Smrti moradoše protiv blizanaca upustiti u igru loptom te se strahovito osramotiše debelo izgubivši pred cijelim pučanstvom Šibalbe!No, Hunahpuu i Išbalankeu bijaše jasno da Gospodari Smrti neće imati mira dok ih ne ubiju pa, poznajući čaroliju koja će ih vratiti u život, dopustiše im da ih uhvate i spale te njihov pepeo bace u more. Ubrzo zatim Hunahpu i Išbalanke ponovno se otputiše u Šibalbu, prerušeni u prosjake i izvodeći svu silu čarolija.Jednoga dana stupiše i pred Gospodare Smrti, uhvatiše nekakva psa, ubiše ga i opet ga oživješe. Gospodari Smrti, oduševivši se tim čudom, htjedoše to i sami iskušati. Podigoše lomaču, potpališe je i baciše se na nju.Blizanci tada odbaciše lažno ruho i otkriše tko su: Hunahpu i Išbalanke koji bijahu došli ovamo da osvete oca. No, naravno, dobro su se čuvali toga da ponovno ožive Gospodare Smrti!

53

Najduži danJužna Amerika: mit naroda InkaVirakoća, bog stvoritelj, imao je četiri sina i četiri kćeri pa ih posla na zemlju da ondje stvore novo carstvo.Kaći, prvi sin, bijaše tako svadljiv da ga ostali zazidaše u jednu pećinu i ne dopustiše mu više da odande izađe.Drugi, po imenu Ućo, zastade u nekom selu i ondje se, iz želje da mu se klanjaju, pretvori u kameni idol.Sauk, treći brat, odluči ostati uz seljake i pomagati im u berbi i žetvi.Manko, četvrti sin, zajedno sa sestrama nastavi put, sve dok ne stigoše do jednoga proplanka. Tu Manko zabi u zemlju zlatni štapić i svečano reče: »Ovdje ćemo se zaustaviti. Na ovom ću mjestu osnovati glavni grad mojega carstva.«Manko se dade na posao, no uskoro mu postade jasno koliko je na tom proplanku teško graditi kuće. Onuda noću i danju puhaše silan vjetar, tako snažan da je nosio i kamenje.Manko se tada dosjeti pa zatvori vjetar u obor za lame. No, vjetru se nije sviđalo da bude zatvoren pa je stenjao i zavijao, bješnji no ikada.Istoga dana ovamo stiže i brat Sauk pa zapita Manka: »Ne znam kamo je nestao moj prijatelj vjetar. Jesi li ti štogod čuo o njemu?«Manko objasni bratu što je učinio, a Sauk odgovori: »Dobro, zadrži ga ondje, ali samo na jedan dan. Sutra ga ujutro moraš osloboditi!«Da sagradi grad, Manko je, dakle, na raspolaganju imao samo jedan dan. Što da učini?Naš junak uplete veoma dugačko i jako uže, pope se na vrh najviše planine i sačeka dok mu se sunce nije našlo iznad glave, a onda baci laso i uhvati sunce pa drugi kraj užeta hitro zaveza za vrh planine.U želji da se oslobodi, sunce pokuša plamenim zracima spaliti uže, no ono je bilo previše čvrsto pa se sjajna kugla morade zaustaviti nasred neba.Minuše tjedni i mjeseci, a sunce nikako nije zalazilo. Na taj način Manku pođe za rukom dovršiti grad i okružiti ga planinama. Tek nakon toga pusti sunce na slobodu.Pusti na slobodu i vjetar koji je sada, jer ga je vijenac planina držao na odstojanju, postao posve neškodljiv.Tako je slavni Manko osnovao carstvo Inka.

54

Kameni ljudiJužna Amerika: mit andskih IndijanacaU noći vremena Kon-Tiki Virakoća, bog koji je stvorio svijet, bijaše stvorio i narod divova. Divovi su bili strahovito snažni, mogli su čak uvis podizati planine i skretati rijeke s njihova toka.Malo-pomalo uzoholiše se zbog svoje snage pa se okrenuše i protiv samoga Kon-Tikija. Pobuniše se protiv njega i htjedoše ga protjerati, no Kon-Tiki se rasrdi i sve ih pretvori u kamene kipove, a onda se povuče u vode jezera Titikaka.Mnogo godina zemlja ostade mračna i pusta, no onda jednoga dana Kon-Tiki, zajedno sa svojim pratiocima, izađe iz jezera i reče:»Ovo je mjesto već predugo tužno i nenastanjeno. Želim da se opet ispuni životom.«Najprije stvori sunce i mjesec da i dan i noć imaju primjerenu svjetlost, potom sva mjesta na zemlji ispuni biljkama i životinjama. Kada je s time završio, uze razno kamenje i stade ga klesati dajući mu ljudski oblik.Svaki je kip bio odjeven na način koji je odgovarao ulozi koja mu bijaše namijenjena: kao poglavica, kao vojnik i kao seljak ili pak kao kneginja, tkalja, kuharica, dječak ili djevojčica…Isklesavši dovoljno kipova, Kon-Tiki se obrati svojim pratiocima: »Sada ću na glas izgovoriti ime svakoga od ovih kipova, a vi ćete ih redom nositi do izvora, pećina i šuma te do svakoga drugog mjesta kamo vas uputim.«Kon-Tiki svakome od kipova nadjenu ime, a njegovi ih pratioci razniješe posvuda uokolo, onako kako bi bog svaki put odredio.Kada se svi kipovi nađoše na svojem mjestu, Kon-Tiki povika: »Izađite!«. Istoga se časa, tamo gdje do maločas bijaše samo hladan kamen, pojaviše muškarci, žene i djeca.Kon-Tiki pogleda svoja stvorenja i zadovoljno se nasmiješi: bijaše obavio dobar posao! Tada bog, zajedno sa svojim pratiocima, krenu na put i uputi se prema sjeveru, usput se tu i tamo zaustavljajući. Na tim mjestima ljudi zapališe vatre i podigoše svetišta.Jednoga dana, međutim, Kon-Tiki Virakoća nestade i nitko ga nije mogao naći. Odonda mnogi misle da se vratio u svoje boravište u vodama jezera Titikaka!

55

Zmija i strijelaJužna Amerika: mit iz porječja AmazoneU šumi oko rijeke Amazone življahu dva golema majmuna urlikavca koji tamošnjim Indijancima tjerahu strah u kosti. Nije još bilo tako velikih i zlih stvorova: provaljivali su u sela i krali živež, uništavali kolibe i napadali svakoga tko bi se sam usudio zaći u šumu.Ti su majmuni bili stalna prijetnja, no nitko nije htio poći u lov na njih, znajući koliko su snažni i lukavi.U jednome od mnoštva sela uz rijeku življahu trojica braće iz plemena Karaya. Dva starija bijahu dobri i hrabri lovci, a najmlađi je bio nježne građe te zbog lošeg zdravlja nikada nije naučio loviti.Jednom mu braća rekoše: »Vrijeme je da se riješimo tih odvratnih majmuna! Ti pazi na kolibu, a mi idemo u potragu za njima.«Njih dvojica krenuše i zađoše u najgušću šumu, tamo kamo i sunčeva svjetlost s mukom prodire.Hodali su i hodali, sve dok stigoše do bistroga jezerca pa, kako bijahu umorni i ožednjeli, nagnuše se nad vodu da se napiju.Voda najednom promijeni boju i uzburka se, a potom iz nje izroni krastača, tako gadna da se čovjeku koža naježi od užasa!Približivši se dvojici lovaca, krastača reče: »Vas dvojica tražite majmunski log. Reći ću vam gdje se kriju i kako ih možete svladati, no za uzvrat… jedan me od vas mora uzeti za ženu.«Braća s gađenjem iskriviše lice: »Ta, tko bi se tobom oženio? Ni u snu! Nosi se odavde ili ćemo te pošteno izdevetati!«Krastača nestade u vodi, a njih se dvojica spremiše da nastave put, kadli iz krošanja iznad sebe začuše divlje urlike i dva se majmuna vrtoglavom brzinom spustiše na zemlju.Naoružani dugačkim štapovima, baciše se na zlosretne lovce te ih učas tako obasuše udarcima da braća pobjegoše u šumu što su dalje mogla.U potrazi za hranom, najmlađi brat za to vrijeme pokušavaše u blizini kolibe uhvatiti neku pticu. No, loše je gađao, pa strijela, kada ju je pustio s luka, promaši cilj. Ptica odleti, a mladić razočarano uze tražiti strijelu. Tražio ju je i lijevo i desno, i gore i dolje, no strijela bijaše netragom nestala.Tada se odnekuda pojavi velika zmija i reče mu: »Mladiću, strijela ti je pala u moju rupu pa ti je vraćam.«Zmija dohvati strijelu i pruži je mladiću. Zatim, videći ga onako boležljiva, dade mu neku čarobnu mast pa se on umah potpuno izliječi.Mladić zahvali zmiji i reče: »Sada sam jak pa ću poći u potragu za braćom.«»Čuvaj se«, upozori ga zmija. »Majmuni koje oni žele uloviti, zapravo su prerušeni zlodusi. Uzmi ovu čarobnu strijelu: samo ih njome možeš ubiti. Usput ćeš sresti i jednu krastaču. Zatražit će da je uzmeš za ženu, a ti

56

prihvati. Nećeš se kajati!«Mladić uze čarobnu strijelu pa pozdravi zmiju i krenu u šumu, idući istom stazom kojom mu bijahu prošla i braća.I on, nakon dugoga hoda, stiže do jezerca i namjeri se na onu krastaču koja mu predloži da se njome oženi. Mladić prihvati, a krastača ga odvede do velikoga šupljeg drveta u kojem su majmuni imali log.»Uskoro će majmuni izaći da se napiju. Upravi im strijelu ravno među oči. Dovoljno će biti da ubiješ samo jednoga od njih pa će i drugi biti poražen.«Mladić se pritaji pa malo potom vidje majmune kako izlaze iz šupljega debla. Smjesta nacilja i pusti strijelu iz luka. Promaši, doduše, i ovaj put, no strijela bijaše čarobna pa sama pronađe cilj. Jedva da ga je i dotakla, a zloduh i njegov prijatelj glasno kriknuše, a potom iščezoše te od njih na zemlji ostadoše samo dva majmunska krzna.Mladić se vrati u svoje selo i oženi se krastačom, no, kako mu bijaše rekla zmija, ne pokaja se zbog toga: čim je prešla prag njegove kolibe, krastača se pretvori u prekrasnu djevojku.Mladić postade slavan lovac pa je sa svojom prelijepom ženom dugo i sretno živio.

57

Ludi BamapamaOceanija: australski mitBio jednom jedan čovjek po imenu Bamapama. Živio je on u vrijeme koje se naziva doba snova, a po svačijem je mišljenju bio napola šašav, napola lopov, no u svakom slučaju besposlena lijenčina. Njegov je narod boravio pod zemljom, na mjestu gdje sunce nikada nije zalazilo, već je cijele godine nepomično stajalo na nebu.Život je ondje dolje bio prilično jednoličan pa je Bamapama vrijeme provodio u potrazi za zabavom, pri čemu je, dakako, stalno upadao u nevolje.Jednom je tako i opet izveo nekakvu nepodopštinu pa je morao pobjeći iz sela. Pade mu tada na pamet da bi mogao poći u lov na površini zemlje. Ondje još nitko nikada nije bio, jer su se svi luđački bojali gornjega svijeta o kojem su se pričale same grozote. No, Bamapama je bio pomalo šašav pa njemu takve priče nisu ništa značile.Dohvati, dakle, svoje koplje i kroz dugačak hodnik izađe na površinu zemlje. Samo što je provirio van, spazi klokana kako u skokovima promiče kraj njega i baci se u potjeru za njim. Dobrano se natrčavši, Bamapama bijaše gotovo sustigao životinju, no uto sunce zapade iza obzora i posvuda nastade mrak. Bamapama nikada do tada ne bijaše vidio noć pa se jako uplaši. Najprije se pope na vrh nekoga drveta ne bi li vidio gdje se nalazi izlaz iz toga mraka, ali na kraju, mrtav od umora, siđe s drveta i zaspa.Sutradan se ujutro pak silno iznenadi što opet vidi sunce pa uzviknu: »Sjajno! Ovdje je sve tako dobro uređeno! Danju trčiš, a noću spavaš!«Vrati se potom k svome narodu i svima ispriča što mu se dogodilo. Isprva mu nitko nije vjerovao, jer je Bamapama, osim što je bio malo šašav, bio pomalo i lažljivac. No, on ih je toliko uvjeravao te na kraju i ostali pristadoše poći s njime.Bamapama ih sve odvede na površinu zemlje: sve bijaše prekrasno, no kada je pao mrak, svi se uplašiše i pobjegoše na stabla.»Ne bojte se«, reče im Bamapama. »Vidjet ćete da će se sunce sutra ujutro vratiti!«Sutradan ujutro, kada je izašlo sunce, svi se zadiviše i uskliknuše: »Ovaj je naš Bamapama malo šašav, ali je bome i jako dosjetljiv!«I od toga dana zauvijek ostadoše na površini zemlje.

58

Maui od tisuću obmanaOceanija: polinezijski mitMaui bijaše čudan svat, rođeni smutljivac, uvijek spreman na svakojake podvale. Zbog svega toga braća mu baš nisu bila presretna kada je jednoga dana krenuo s njima u ribolov.»Tko zna kakva li će sve čuda smisliti!« govorili su jedan drugome.Njihovo nezadovoljstvo još više poraste kada Maui odluči s čamcem poći na pučinu, i to tako daleko da se kopno više uopće nije vidjelo.»Ovdje ćemo imati dobar ulov«, reče Maui, a braća baciše mreže u more. Prođoše sati i sati, a oni ne bijahu uhvatili ni jednu jedinu ribicu, ali su zato bili tako umorni da su jedva držali oči otvorene.»Samo vi malo odspavajte«, reče im Maui, »a ribolov prepustite meni.«Braća udariše u smijeh. Maui nikada u životu nije lovio ribu, a sada će nešto uhvatiti tamo gdje njih dvojica nisu uspjeli ništa uloviti!Ipak, učiniše mu po volji i ispružiše se na dnu čamca da se odmore. Dok su mu braća spavala, Maui baci udicu u vodu i zapjeva:Oh, veliko je djelo Mauijevo!Maui zna tisuću obmana!Tisuću lukavstava zna on!Oh, od Mauija nema boljeg ribara!Kakvu li će to ribu upecati?Kada se braća napokon probudiše, vidješe Mauija kako s mukom pokušava izvući udicu iz vode, kao da se na nju zakačilo nešto veliko. Kroz vodenu se koprenu, međutim, nazirao neki čudan oblik, smeđe i zelene boje, koji je, kako se činilo, bio sve drugo, samo ne riba.»Što li je to?« pitahu se braća. »Maui je sigurno udicom zakačio olupinu nekoga starog čamca!«Maui je u međuvremenu potezao udicu, naprežući svaki mišić i pušući kao kit, pa malo-pomalo postade jasno da je njegov ulov daleko veći od nekakva čamca.»Mani se toga!« nagovarahu ga braća. No, Maui se ni u snu nije htio odreći prvoga ulova u životu. Drž’-ne daj, uz puno pjevanja, dahtanja i potezanja, Mauiju napokon uspje privući bliže tu nepoznatu »stvar«.Kada se »stvar« pojavila na površini, sva trojica zinuše od čuda videći što je Maui zapravo upecao.»Pa to je otok!« uzviknuše braća. »Nevjerojatno! Maui je upecao pravi pravcati otok!«Maui se osmjehnu i reče: »Nije loše za početnika, a?«Bio je to prvi polinezijski otok što ga je Maui izvukao s morskoga dna. Prihvati se posla pa ih, jednog po jednog, sve uhvati udicom.Tako Maui postade velikim junakom, no to mu nije nimalo smetalo da i dalje bude najveći smutljivac u cijeloj Polineziji!

59

Mitološki likovi i mjestaEvropaAlba Longa drevni je grad u Laciju kojemu je osnivač trojanski junak Askanije, Enejin sin. Posljednji su ovdašnji kraljevi, prije nego je Alba Longa potpala pod rimsku vlast, bili Proka, Amulije te na kraju Numitor. Grad je razorio rimski kralj Tulije Hostilije. Artur je legendarni britanski kralj kojega je odgojio čarobnjak Merlin. Kraljem je postao izvukavši iz kamena čarobni mač Excalibur, a kasnije je osnovao Red vitezova Okruglog stola kojemu je cilj bio potraga za Svetim Gralom, kaležom iz kojeg je Isus pio na Posljednjoj večeri. Nakon smrti, tri su ga vile čamcem prevezle na čarobni otok Avalon.Dedal je bio grčki graditelj i kipar rodom iz Atene, a o njegovim se kipovima govorilo da mogu micati očima i rukama. Zbog ubojstva nećaka Tala morao je napustiti Atenu pa je sa sinom Ikarom pobjegao na Kretu gdje je za kralja Minoja sagradio labirint. Odletjevši s Krete, sklonio se u Italiju i našao utočište kod sicilskoga kralja Kokala.Had je grčki bog, vladar podzemnog svijeta, a istim se imenom naziva i samo carstvo mrtvih. Ondje se nalaze Elizejske poljane, sjedište blaženih duša, Tartar, dubok i mračan ponor u koji odlaze zlikovci te Asfodelsko polje, gdje borave duše onih koji u životu nisu učinili ništa posebno dobro ni posebno loše.Heraklo je bio veoma omiljen grčki polubog, a morao je izvesti dvanaest podviga: 1. donijeti kožu nemejskog lava; 2. ubiti lernejsku hidru koja je imala devet glava; 3. uhvatiti živu kerintsku košutu; 4. dopremiti u Mikenu erimantskog vepra; 5. očistiti Augijeve staje, zbog čega je morao na njih skrenuti tok dviju rijeka; 6. otjerati stimfalske ptice koje su imale mjedene kljunove i pandže; 7. uloviti živa bijesnoga kretskog bika; 8. dovesti Diomedove kobile koje su se hranile ljudskim mesom; 9. oteti pojas kraljice Hipolite; 10. ukrasti stado Gerionu, čudovištu koje je imalo tri trupa; 11. donijeti zlatne jabuke Hesperida te 12. iz carstva mrtvih dovesti psa Kerbera.Hesperide su u grčkoj mitologiji kćeri Noći koje borave u prekrasnom vrtu okruženom visokim zidom. Povjereno im je da čuvaju Herino drvo na kojem su rasle zlatne jabuke, u čemu im pomaže stoglavi zmaj Ladon.Koščej je zli čarobnjak iz ruskih legendi kojega nitko nije mogao ubiti zbog toga što mu se duša nije nalazila u tijelu, već je bila skrivena u jajetu pod korijenjem nekog drveta (ponekad se u vezi s time spominju patka ili zec). Careviću Ivanu pošlo je, međutim, za rukom da otkrije to skrovište.Mars je rimski bog rata koji se poistovjećuje s grčkim bogom Aresom.Meduza je djevojka koju je Atena pretvorila u čudovište zato što se hvalila da je ljepša od nje. Imala je oči kao žeravice, zmije umjesto kose, ogromne očnjake i moć da pretvori u kamen svakoga tko joj pogleda u

60

lice.Niflheim je u nordijskoj mitologiji svijet leda i magle, a isto tako i zemlja mrtvih kojom vlada Hel, božica zagrobnog svijeta. Druga su mjesta u ovoj mitologiji Muspellheim, zemlja vatre, Asgard boravište bogova, te Valhalla, dio Asgarda u kojem borave mrtvi junaci poginuli u borbi i Valkire, ratnice koje ih predvode u nebeskim borbama. Jedna je od Valkira i Brünhilda.Odin je bog mudrosti koji vlada nad ostalim vikinškim bogovima, a kod germanskih je naroda poznat kao Wotan. On je od roda Aesira kojemu pripadaju i njegova žena Frigg, njihov sin Balder te Tyr, bog rata. Upravlja i drugim bogovima, kao što su Loki, bog vatre i laži, Freya, božica ljubav, te njezin sin Frey, bog plodnosti. Ima samo jedno oko jer je drugo dao u zamjenu za mudrost, jaše na konju koji ima osam nogu, a uvijek ga prate dva gavrana – »misao« i »sjećanje«.Olimp je gora u Grčkoj gdje, kako se vjerovalo, boravi Zeus sa ženom Herom i ostalim bogovima koje su njih dvoje zajedno rodili. Tu su Atena, božica mudrosti, Afrodita, božica ljepote i ljubavi, Ares, bog rata, Hermo, glasnik bogova i zaštitnik putnika, Apolon, bog svjetla i glazbe. Hefesta, boga vatre, zbog njegove je ružnoće Hera bacila s Olimpa pa boravi u Italiji, u utrobi vulkana Etne, dok je Artemida, božica šuma i lova, sama ostavila Olimp odabravši život u šumi.Paris je mladi pastir, zapravo sin trojanskoga kralja Prijama, poznat najviše po tome što je ugrabio Helenu, ženu Menelajevu. Nju mu je bila obećala Afrodita zbog toga što ju je među trima božicama proglasio najljepšom, a zbog te je otmice između Grka i Trojanaca izbio rat koji će trajati deset godina, a završit će grčkom pobjedom i Parisovo smrću.Romul i Rem, dvojica blizanaca, sinovi su Reje Silvije i boga Marsa te nećaci Numitora, kralja u Albi Longi. Othranila ih je vučica, a potom ih je odgajao pastir Faustul. Legenda Romulu pripisuje osnutak Rima.Siegfried je germanski junak, sin Wotanov (v. ODIN). Kada se Fafner, posljednji od roda divova, pretvorio u zmaja da bi čuvao čarobni prsten Niebelunga, Siegfried ga je ubio, a zmajeva je krv učinila junaka neranjivim. Ranjiv je bio samo na jednome mjestu na ramenu kamo mu je bio pao lipov list pa je i poginuo kada ga je neprijatelj Hagen upravo tamo pogodio kopljem.Tezej je najslavniji od grčkih junaka, a izvršio je brojne podvige: uz pomoć je Arijadne, kćeri kralja Minoja, ubio Minotaura; borio se protiv Kentaura koji su bili pola konji, a pola ljudi; sišao je u Ereb da ugrabi Perzefonu, ženu boga Hada, ali su ga Erinije ondje prikovale za kamen teg a je tek Heraklo oslobodio; zajedno je s Argonautima išao u potragu za zlatnim runom; a kao posljednje, borio se protiv Amazonki, žena-ratnica, te je u toj borbi i poginuo.

61

Zeus je otac grčkih bogova i njihov vrhovni gospodar. Braća su mu Had, bog podzemnog svijeta, i Posejdon, bog mora, a oženjen je Herom koja je zaštitnica braka. U Zeusovoj su vlasti sve prirodne pojave pa, kada se razljuti na ljude, udara zemlju munjama.AmerikaAlgonkini su sjevernoamerički indijanski narod koji obuhvaća mnoga plemena – Arapaho, Cheyenne, Micmac, Delaware itd., a žive na području koje se proteže od Atlantskog oceana sve do Stjenjaka. Među Algonkinima postoji složena mitologija koja se od jednoga do drugog plemena ponešto razlikuje: na primjer, Gluskap, junak kod istočnih Algonkina, na drugim se mjestima naziva Mičabo, Nanabozo ili Visagatkak, te se kod nekih plemena smatra dobrim, a kod drugih pak zlim duhom.Asteci su drevni indijanski narod koji je nekoć živio na području današnjeg Meksika, a njihovu su razvijenu civilizaciju početkom XVI. st uništili španjolski osvajači. Glavni je bog Asteka bio Kecalkoatl, važnim su držali i Huicilopoćtlija, boga rata, kojemu su se svake godine prinosile na tisuće ljudskih žrtava, te četvoricu Tlaloka, bogova kiše i žetve.Cherokeeji su indijanski narod koji se bio prisiljen da se iz zavičaja, to jest iz područja između Tennesseeja i Virginije, preseli u rezervat u Oklahomi. Prema njihovoj je mitologiji Zemlja nekoć lebdjela u praznini, obješena s četiri užeta za Nebo, a kada se užad prekinula, srušila se u Ocean.Eskimi su narod koji živi u hladnim područjima američkoga sjevera, a gotovo se isključivo bave lovom i trgovinom kožama. Po njihovu vjerovanju sve na ovome svijetu ima dušu – životinje, planine, jezera, stijene i kamenje, a najmoćniji su o svega duhovi zraka, mora i mjesečine.Gavran se kod Eskima na Aljasci smatrao stvoriteljem svijeta i nazivao se imenom Tulugaukuk.Gluskap je glavni junak kod istočnih algonkinskih Indijanaca. Snažan je, kadar da se pretvori i u diva, a vješt je čarolijama. Ljude uvijek štiti od svih zlih stvorova koji mu prijete.Hasdželti / Hasjelti Navaho Indijanci vjeruju da su ih stvorili tajanstveni ljudi koji obitavaju pod zemljom – to je božanski narod kojemu se u pjesmama i molitvama još i danas obraćaju. Hasdželti / Hasjelti, vjesnik zore, jedan je od njih, a ostali su: Hostdžogon / Hostjohgon, vjesnik predvečerja, Naskidi / Naaskiddi, vjesnik sjetve, te Hascezini / Hastsezini, vjesnik vatre.Hijavata je povijesna ličnost iz XVI. stoljeća, indijanski poglavica koji je u moćan savez udružio pet irokeških plemena, a kasnije im se pridružilo još jedno pleme. Ubrzo je ušao u legendu te su ga počeli poistovjećivati s Ta-ren-ya-va-gonom, božanskim Nebeskim Bićem.

62

Hunahpu i Išbalanke dvojica su blizanaca i junaka iz majanske tradicije, a simbol su čovjekove pobjede nad zlim stvorovima i nad smrću.Inke su drevni indijanski narod s područja Anda čije se veliko carstvo nekoć protezalo na području današnjeg Perua, Ekvadora, djelomično Bolivije, Čilea i Brazila. Svojega su cara smatrali božanstvom i izravnim Sunčevim potomkom, a bogu su Virakoći prinosili žrtve klanice – najviše lame, no ponekad i ljude.Irokezi je ime koje se odnosi na nekoliko indijanskih plemena, a područje koje su ta plemena nastavala, protezalo se od od atlantske obale do jezera Eire. Savez je irokeških plemena u početku obuhvaćao pet plemena – Mohavke, Oneide, Kajuge, Onondage i Seneke, a 1571. pridružili su im se i Tuskarore.Kecalkoatl je najvažniji među astečkim bogovima: on je bog neba i sunca, vjetrova i zvijezde Danice. Bio je poznat i kao Pernata Zmija te su ga držali velikim dobročiniteljem čovječanstva. Kojot se kod sjevernoameričkih Indijanaca često prikazuje kao čovjek-kojot, a predstavlja »mangupa«, vječnog lutalicu, stručnjaka za šalu i varku.Kon-Tiki Virakoća božanstvo je andskoga naroda Colla koji živi na području oko jezera Titicaca, između Perua i Bolivije. Ime Virakoća isprva je označavalo jednoga od bogova Inka, a potom je, kada je ovdašnje stanovništvo palo pod vlast toga naroda, pridodano Kon-Tikijevu imenu.Kunić je u mnogim pričama sjevernoameričkih Indijanaca prijatelj Kojotu ili prerijskom vuku te često zajedno s njim sudjeluje u pustolovinama.Maje su indijanski narod koji je prije Asteka živio na području današnjega Meksika i Gvatemale. Kao pripadnici razvijene civilizacije, gradili su gradove od kamena i ukrašavali ih kipovima i slikama. Proučavatelji njihove religije drže da im se vrhovni bog zvao Icamna. U mitovima Maja bogovi su u nekoliko navrata pokušali stvoriti čovjeka: najprije su ljude napravili od blata, potom od drva (potomci su ove vrste današnji majmuni) te na kraju od kukuruznoga brašna.Manko, poznat još i kao Ajar Manko ili Manko Kapak, junak je Inka, utemeljitelj gradova i civilizacije. Prema predaji je upravo on naučio Inke zemljoradnji i zakonima na kojima počiva organizacija društva.Miktlantekutli je astečki bog podzemnoga svijeta i smrti koji čuva kosti pokojnika i pazi da nitko na njih ne kapne koju kap krvi i tako oživi čovjeka kojemu su ranije pripadale.Navaho je ime najbrojnijeg indijanskog plemena koje danas postoji. Rezervat Navaho Indijanaca pruža se kroz Novi Meksiko i Arizonu i obuhvaća područje bogato ugljenom i naftom. Njihova je mitologija bliska mitologiji Pueblo Indijanaca, koji žive na istome području i s kojima su im zajednički i mnogi obredi i obredni plesovi.

63

Pramajka Paučica žensko je božanstvo koje je, prema vjerovanju, Cherokeeja, stvorilo svijet. I u predaji Hopi Indijanaca pauk se smatra ženskim božanstvom i pripisuje mu se stvaranje svijeta.Siouxi su prerijski Indijanci, podijeljeni na mnogo raznih plemena. Ime im znači »male zmije«, a štovali su Wakana Tanku ili »Veliku Tajnu«, tvorca i gospodara svega što postoji.Šolotl je astečki bog i Kecalkoatlov brat blizanac, gospodar čarolija promjenjiva lika, a često se javlja u obličju kojota.Teskatlipoka astečki je bog noći i čarobnjaštva, zlokobno božanstvo koje se u borbi protiv brata Kecalkoatla neprestano služi podlim prijevarama.Virakoća je kod Inka bog stvoritelj koji se u vjerovanju andskoga naroda Colla kasnije stopio s bogom Kon-Tikijem. Postoje, međutim, priče posvećene isključivo Manku i njegovoj braći Ajarima.AzijaAmaterasu je japanska božica sunca koju je stvorio Izanagi. Ona je i božica plodnosti: kada se jednom, kaže predaja, u strahu od podloga brata Susana, sklonila u jednu pećinu, na zemlji više ništa nije moglo rasti. Tek kada su je ostali bogovi na prijevaru izmamili iz pećine, bilje je ponovno oživjelo.Izanagi i Izanami glavni su likovi u najvažnijem od japanskih mitova, mita o nastanku svijeta. U početku su bili sjedinjeni u unutrašnjosti jajeta, ali su se morali razdvojiti da bi tako počelo stvaranje svijeta te su tako nastali nebo (Izanagi) i zemlja (Izanami). Kasnije je Izanagi postao bog života, a Izanami božica smrti. Smatra se da je Izanagi osim toga stvorio i Amaterasu, prelijepu božicu sunca, Cukijomija, boga mjeseca, te Susana, naprasitog i zlog boga groma i osvete.Pastir i Tkalja kineska su imena za zviježđa koja mi zovemo Lira i Orao. Priča o Pastiru i Tkalji veoma je omiljena te postoji nekoliko njezinih verzija, no u svima se dvoje zaljubljenih, prema odluci Žadova Cara, smiju sastati samo na sedmi dan sedmoga mjeseca u godini. Pada li tog dana kiša, u sjevernoj se Kini kaže da to Pastir i Tkalja liju suze radosnice zbog ponovnog sastanka.Rama je avatar ili utjelovljenje indijskoga boga Višnua koji u ljudskom obličju silazi na zemlju da bi se oženio lijepom Sitom, kćerkom kralja Džanake, te ubio krvožednoga zloduha Ravanu. U tom pothvatu Rami pomažu brat Lakšmana i majmunski kralj Sugriva. Ramina su junačka djela opisana u Ramajani, starome indijskom epu koji ima gotovo sto tisuća stihova, a potječe iz IV. st. pr. Kr.Ravana je zloduh-razbojnik, kralj Lanke, koji je imao dvadeset ruku i deset glava. Od boga Brahme izmamio je obećanje da ga nikakav neprijatelj neće moći ubiti, ni bog ni zloduh. U svojem je nabrajanju, međutim, zaboravio na čovjeka, držeći ga preslabim i posve neškodljivim stvorenjem. I priča o Ravani ispričana je u indijskom epu Ramajani.

64

Trimurti je naziv za trojstvo što ga tvore ova glavna indijska božanstva: Brahma, stvoritelj svega što postoji, Višnu, održavatelj čija je uloga da čuva i štiti ono što je Brahma stvorio te Šiva, razoritelj kojemu je zadaća da uništava sve ono što se primaklo kraju svojega postojanja.Višnu je drugi bog hinduističkog Trimurtija, zaštitnik čovjeka i prirode. Prema indijskoj je mitologiji Višnu do sada, u raznim obličjima, više puta silazio na zemlju da bi spasio svijet. Ovo je popis njegovih prvih devet avatara ili utjelovljenja, dok se deseti tek treba roditi.1. Matsja ili riba2. Kurma ili kornjača3. Varaha ili vepar4. Narasimha – čovjek-lav5. Vamana – patuljak6. Parašurama ili Rama sa sjekirom7. Rama ili kraljević Ramačandra8. Kršna ili Crnoputi9. Budha ili Prosvijetljeni10. Kalki ili Osvetnik na bijelom konjuŽadov Car (ili Yu Huang na kineskome) u taoizmu je vrhovno božanstvo, gospodar neba i otac bogova.Afrika i OceanijaAnubis je egipatski bog s glavom šakala te sin Ozirisov i Neftidin. Gospodar je balzamiranja i čuvar grobova, a isto tako i vodič duša umrlih koje stupaju pred sud Ozirisov.Bamapama je mitski lik među australskim Aboridžinima, koji se još naziva i Uze. Slično Kojotu kod Indijanaca, i Bamapama je varalica, luđak, kršitelj pravila, no za razliku od njega, svoju stvaralačku sposobnost upotrebljava za ljudsku dobrobit.Bogomoljka se kod Bušmana, najstarijega afričkog naroda, naziva »nebeskim kukcem«. Njihova mitologija tvrdi da se Stvoritelj katkada pojavljuje upravo u obličju bogomoljke.Geb je jedan od devet velikih egipatskih bogova. U Gradu Sunca, smještenom u Donjem Egiptu, klanjali su mu se kao bogu Zemlje. Bio je muž Nut, božice Nebeskih voda, te otac četvero božanske djece: Ozirisa, Izide, Seta i Neftide.Gulu je ugandski bog Neba i Nambin otac, a isto tako i vladar nebeskoga naroda i nebeskih pašnjaka, vlasnik golemih stada goveda.Horus je egipatski bog s glavom sokola, sin Izidin i Ozirisov, gospodar neba, a također i vječni Setov neprijatelj.Izida je u Egiptu božica-majka, gospodarica ljubavi i sudbine. Žena je Ozirisova i majka Horusova.Kintu je ugandski kralj za kojega se misli da je stvarno živio. Njegov je lik namjerno ubačen u drevne mitove kako bi mu se potomci mogli dičiti

65

božanskim podrijetlom.Maui je mitski junak kod Polinezijaca, poznat kao »Maui od Tisuću Obmana«, dovitljivac koji svoju oštroumnost i varke upotrebljava zato da bi pomogao ljudima. Maui udicom iz mora izvlači polinezijske otoke, krade vatru da bi je donio ljudima, usporava sunčev hod da bi dan dulje trajao te napokon umire u pokušaju da ljudima pribavi vječni život.Nambi je kći ugandskoga boga Gulua i Kintuova žena.Neftida je egipatska božica smrti i žena Setova. Sestri Izidi pomagala je u traženju Ozirisova tijela.Nil se u Egiptu držao svetom rijekom, a njegovim godišnjim poplavama okolna područja zahvaljuju plodnost.Nut je egipatska božica noćnoga neba i majka zvijezdâ. Kao Gebova žena, rodila je Ozirisa, njegova brata i sestre.Oziris je egipatski bog plodnosti, Izidin muž i Horusov otac. // koji je ljude naučio kako da obrađuju zemlju. Umrijevši od ruke brata Seta, postao je nakon smrti bog zagrobnog života i sudac nad dušama mrtvih. Muž je Izidin i Horusov otac.Set je egipatski bog pustinje, oluje i kaosa. // Vječno se mora boriti protiv Horusa kojemu je ubio oca.Šu je egipatski bog zraka i nebeske svjetlosti. Razdvojio je Geba i Nut, Zemlju i Nebo, da bi omogućio stvaranje svijeta.

66