MEUNARODNOpravo

Vladimir-uro Degan

Vlad

imir-

uro Degan

MEUNARODNO

pravo

???,00 kn

Iz predgovora:Ovaj udbenik brojem stranica jest opsean, ali je pisan tako da se ita s lakoom, pri emu itatelji stjeu nova znanja ne samo iz meunarodnog prava nego i iz ope i diplomatske povijesti i drugih disciplina korisnih za naobrazbu intelektualaca.

autor V. . Degan

Iz recenzija:itateljima se omoguuje privikavanje na nain sudakog pro-suivanja i odluivanja, a iskazi iz meunarodne sudske prakse u ovome udbeniku tako postaju vaan prinos obrazovanju novih strunjaka iz meunarodnog prava.

prof. dr. sc. Vesna Bari Punda

Izloen je kompletan sustav meunarodnog prava pa knjiga moe sluiti za znanstveno prouavanje i u primjeni meunarodnog pra-va, prije svega studentima pravnih fakulteta, poslijediplomcima i polaznicima doktorskih studija.

akademik Davorin Rudolf

Vladimir uro Degan

h

MEUNARODNO PRAVO

Izdavakolska knjiga, d.d. Zagreb, Masarykova 28

Za izdavaa Ante uul, prof.

UrednicaInes Matuli

Recenzentiprof. dr. sc. Vesna Bari Pundaakademik Davorin Rudolf

Grafiko-likovno oblikovanje Ana Zeli

Dizajn naslovnice Ana Zeli

Objavljivanje ovog sveuilinog udbenika odobrio je senat Sveuilita u Splitu odlukom KLASA: 602-09/11/0001 UR. BROJ: 01-9-11-00010 Split, 2. oujka 2011.

KOLSKA KNJIGA, d.d., Zagreb, 2011. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnoavati, fotokopirati ni na bilo koji nain reproducirati bez nakladnikova pismenog doputenja.

VLADIMIR URO DEGAN

Zagreb, 2011.

MEUNARODNO PRAVO

IV

OD ISTOGA PISCA

Linterprtation des accords en droit international (Martinus Nijhoff ), La Haye 1963, XI + 176 pagesLquit et le droit international (Martinus Nijhoff ), La Haye 1970, XIII + 264 pagesPravni i politiki aspekti rata u Vijetnamu, Laosu i Kambodi, Sarajevo, 1970, 339 stranicaMeunarodno pravo i meunarodna sigurnost Pravni domaaj helsinkog Zavrnog akta (Svjetlost), Sarajevo, 1982, 160 stranicaSources of International Law (Martinus Nijhoff Publishers), The Hague 1997, XV + 564 pagesMeunarodno pravo (Pravni fakultet u Rijeci), Rijeka 2000, XV + 957 str.; drugo osuvremenjeno izdanje, Rijeka, 2006, XV + 980 str. Cration et disparition de lEtat ( la lumire du dmembrement de trois fdra-tions multiethniques en Europe), Acadmie de droit international de La Haye, Recueil des Cours, tome 279 (1999), (Martinus Nijhoff Publishers) 2000, 197-375 pages Hrvatska drava u meunarodnoj zajednici, razvoj njezine meunarodnoprav-ne osobnosti tijekom povijesti, s odabranim dokumentima (Nakladni zavod Globus), Zagreb, 2002, 400 str.Meunarodno pravo mora u miru i u oruanim sukobima (Pravni fakultet u Rijeci), Rijeka, 2002, XVIII + 450 str. V. . DEGAN B. PAVII: Meunarodno kazneno pravo (Pravni fakultet u Rijeci), Rijeka, 2005, XIV + 563 str. Wuhan University Lectures on International Law (Wuhan University Press, China), Wuhan 2010, 301 pages with selected documents

VPREDGOVOR

Nakon to se rasprodala cjelokupna naklada drugog izdanja ovoga udbenika u izdanju Pravnog fakulteta u Rijeci iz 2006. godine, pripremio sam njegov novi tekst za kolsku knjigu u Zagrebu. Ta izdavaka kua ima mnogu iru knjiarsku mreu na podruju bive SFRJ od bilo kojega pravnog fakulteta.

Ovom prilikom elim istaknuti injenicu da nije bilo svojedobne potpore Pravnog fakulteta u Rijeci moda ne bi bilo ni prvog izdanja ove knjige iz 2000. godine. Pisac e se teko uputati u pripremanje opsenog sustavnog djela iz nekog podruja ako iza sebe nema neku ustanovu koja e ga poduprijeti. Stoga i ovom prilikom zahvaljujem mojemu nekadanjem fakultetu na pomoi u iz-davanju moje knjige Meunarodno pravo mora u miru i u oruanim sukobima iz 2002. te knjige Meunarodno kazneno pravo iz 2005. koju smo napisali prof. dr. Berislav Pavii i ja.

Veliku zahvalnost dugujem sveuilitima u Splitu i Mostaru te njihovim vri-jednim profesorima meunarodnog prava koji su ovu knjigu uvrstili u sveui-line udbenike. Nadam se da e se, kao i prije, ovim udbenikom koristiti i na drugim sveuilitima u regiji na kojima je hrvatski jezik razumljiv.

Moja posebna zahvalnost ide kolskoj knjizi u Zagrebu, u osobama gospode Ante uula i Draena Budie. Nakon moga umirovljenja u Rijeci ta je ugledna kua odluila objaviti ovo djelo u vremenu ekonomske recesije, kada je svaki izdavaki pothvat poslovni rizik.

Za knjige poput ove najzahvalnije itateljstvo su studenti koji pripremaju is-pite iz svih raspoloivih udbenika. Pritom je bitno da bar jedan od njih sadrava najnoviji razvoj odnosne pravne discipline, kako se ne bi uilo neto to vie ne predstavlja pravo na snazi. Nova izdanja ovoga djela pripremam upravo zbog tih studenata, kakav sam neko i sm bio, kao i zbog nastavnika meunarodnog prava koji se trude da u nastavi svojim sluaima prue vie od zakazivanja ispit-nih rokova. A meni je veoma stalo da se ovaj moj udbenik odri na prostorima na kojima je hrvatski jezik razumljiv.

Svima kojima sam zahvalio na pomoi u pripremanju prijanjih izdanja ide moja zahvalnost i za ovo novo izdanje, ukljuujui i moralnu potporu moje supruge Mile Kirini-Degan.

Izmeu drugoga i treeg izdanja ove knjige nije bilo dolo do usvajanja spek-takularnih meunarodnih instrumenata koji bi prijanje udbenike iz ovog po-druja uinili zastarjelima. Ali sam temeljito preradio dio o kolektivnim mjera-ma prema Povelji UN-a i o mirovnim operacijama (85). Nastojao sam takoer

VI

zabiljeiti razvoj meunarodnog prava u drugim podrujima, poput, primjerice, osnivanja Vijea za ljudska prava UN-a, Protokola XII. na Europsku konvenciju o ljudskim pravima i dr.

Ipak, s obzirom na to da sam ovaj rukopis predao izdavau prije godinu dana, u odjeljku o kaznenoj odgovornosti pojedinca (60. pod (vi)) nisam spomenuo da je 28. lipnja 2010. u Kampali u Ugandi dopunjen Rimski statut iz 1998. Tom je dopunom u nadlenost stalnoga Meunarodnog kaznenog suda uvrten i zloin agresije. Ali predvieno je da ta vana izmjena ne stupi na snagu prije poetka 2017. godine. Stoga to pitanje jo ne pripada materiji udbenika.

Na kraju valja ponoviti uputu itateljima iz prijanjih izdanja. Studenti bi trebali proitati cijeli tekst ove knjige, a napose one njezine dijelove koji pri-padaju nastavnom programu meunarodnog prava na njihovu fakultetu ili u koli. Objanjenja u krupnomu slogu su ono to trebaju zapamtiti. Studentima poslijediplomskih i doktorskih studija namijenjen je i tekst u sitnomu slogu te bibliografske i druge reference kao uvod u njihov daljnji studij.

Ovaj udbenik brojem stranica jest opsean, ali je pisan na nain da se ita s lakoom, pri emu itatelji stjeu nova znanja ne samo iz meunarodnog prava nego i iz ope i diplomatske povijesti i drugih disciplina korisnih za naobrazbu intelektualaca.

Zagreb, 20. travnja 2010.

VII

SKRAENICE

AJIL American Journal of International Law

ILM International Legal Materials

JRMP Jugoslovenska revija za meunarodno pravo (Beograd)

OECD Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj

(p.**, para.**) International Court of Justice, Reports of Judgments, Advisory Opinions and Orders Cour internationale de Justice, Recueil des arrts, avis consultatifs et ordonnances, (odgovarajue godite toga zbornika prema navodu godine pravorijeka spomenutoga u tekstu)

Prinosi Prinosi za poredbeno prouavanje prava i meunarodno pravo (izdaje Institut za meunarodno pravo i meunarodne odnose Pravnoga fakulteta u Zagrebu)

RCADI Acadmie de Droit international, Recueil des Cours

RIAA Reports of International Arbitral Awards Recueil des sentences arbitrales (izdanje UN)

Series A, B, ili A/B, No.**, p.** Permanent Court of International Justice, Reports of Judgments, Orders and Advisory Opinions Cour permanente de Justice internationale, arrts, ordonnances et avis consultatifs

UN Ujedinjene nacije (Ujedinjeni narodi)

UPPPK Uporedno pomorsko pravo i pomorska kupoprodaja; od 1989: Uporedno pomorsko pravo Comparative Maritime Law; od 1997: Poredbeno pomorsko pravo Comparative Maritime Law; (izdaje Jadranski zavod HAZU u Zagrebu)

ZPFR Zbornik Pravnog fakulteta Sveuilita u Rijeci

ZPFS Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu

ZPFZ Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu

Ostale se skraenice daju u sklopu odgovarajuih dijelova u knjizi.

VIII

SADRAJ

Od istoga pisca ........................................................................................................ IVPredgovor .................................................................................................................. VSkraenice .............................................................................................................. VIIMeunarodno pravo ................................................................................................ 1

I. DIO: UVOD

1. Pojam i narav meunarodnog prava ......................................................... 3 2. Podjela pravila meunarodnoga prava ..................................................... 8 3. Odnos meunarodnog i unutarnjega prava .......................................... 14 4. Razvoj znanosti meunarodnoga prava ................................................. 31 5. Razvoj politikih zbivanja i pravila meunarodnoga prava

izmeu 17. stoljea i Drugoga svjetskog rata ....................................... 45 6. Pojam izvora (naina stvaranja) meunarodnoga prava.

Pravinost u meunarodnome pravu ...................................................... 59

II. DIO: IZVORI MEUNARODNOGA PRAVA

A. OPA NAELA PRAVA 7. Pojam i bit ..................................................................................................... 66

B. OBIAJ U MEUNARODNOME PRAVU 8. Dva elementa obiajnog pravila: praksa i opinio juris ........................ 73 9. Materijalna i dokumentarna sredstva obiajnog procesa .................. 79 10. Uvjeti nastanka i domaaj opih obiajnih pravila .............................. 93 11. Kodifikacija, progresivni razvoj i legislacija u opem obiajnom

pravu ............................................................................................................. 98 12. Partikularna obiajna pravila .................................................................104

C. PRAVO MEUNARODNIH UGOVORA 13. Znaajke ugovora kao izvora meunarodnog prava .........................110 14. Pojam i vrste ugovora ..............................................................................113 15. Sposobnost sklapanja ugovora ...............................................................122 16. Postupci sklapanja ugovora ....................................................................125 17. Rezerve na ugovore ..................................................................................134

IX

18. Tumaenje ugovora ..................................................................................138 19. Potovanje i primjena ugovora ...............................................................142 20. Ugovori i tree drave ..............................................................................149 21. Izmjene i preinaka (revizija) ugovora ...................................................157 22. Nitavost ugovora ....................................................................................163 23. Suspenzija primjene, prestanak i povlaenje iz ugovora ..................171 24. Naknadna nemogunost izvrenja ugovora ........................................176 25. Krenje ugovora kao uzrok njegova prestanka ...................................182 26. Sukcesija drava glede meunarodnih ugovora .................................185

D. JEDNOSTRANI AKT KAO IZVOR MEUNARODNOGA PRAVA 27. Znaajke i vrste jednostranih akata ......................................................189 28. Suprotstavljiva stanja (opozabilnost) ....................................................199

III. DIO: MEUNARODNA ZAJEDNICA

29. Razliita poimanja meunarodne zajednice i pojam subjekta meunarodnog prava ...............................................................................205

A. DRAVE I DRUGE TERITORIJALNE CJELINE 30. Drava kao subjekt meunarodnoga prava .........................................209 31. Temeljna prava i dunosti drava ..........................................................219 32. Sukcesija drava ........................................................................................240 33. Sloene drave ...........................................................................................250 34. Trajno neutralne drave ..........................................................................257 35. Priznanje drava i vlada ...........................................................................261 36. Ustanici i oslobodilaki pokreti .............................................................270 37. Zavisni teritoriji i posebni sluajevi subjekata

meunarodnoga prava .............................................................................276 38. Sveta Stolica i Drava Vatikanskoga Grada .........................................292 39. Organi drave u meunarodnim odnosima .......................................298 40. Diplomatski zastupnici ............................................................................305 41. Diplomatski privilegiji i imuniteti .........................................................316 42. Konzularno pravo .....................................................................................322

B. NEKA POSEBNA PITANJA MEUNARODNOGA PRAVA 43. Imunitet drave od sudbenosti i od sredstava ovrhe .........................334 44. Odgovornost u meunarodnom pravu ................................................346 45. teta i naini njezina ispravljanja ...........................................................367

X 46. Pitanje odgovornosti drava za meunarodne zloine i za slina djela ...........................................................................................386

47. Pravna pitanja meunarodne zatite okolia .......................................394

C. MEUNARODNE ORGANIZACIJE 48. Pojam, pravo i podjela meunarodnih organizacija ..........................405 49. Meunarodne organizacije kao subjekti meunarodnoga prava ....412 50. Privilegiji i imuniteti meunarodnih organizacija i njihovih

djelatnika ....................................................................................................416 51. Pretee i osnivanje ujedinjenih nacija ..................................................421 52. lanovi Ujedinjenih nacija i poloaj drava nelanica .....................428 53. Organi Ujedinjenih nacija ......................................................................437 54. Pregled specijaliziranih ustanova ..........................................................444 55. Regionalne organizacije i sporazumi te ostale meuvladine

organizacije ...............................................................................................449

D. OVJEK U MEUNARODNOM PRAVU 56. ovjek kao subjekt meunarodnog prava ...........................................459 57. Dravljani i stranci ....................................................................................466 58. Meunarodna zatita ovjeka ................................................................484 59. Meunarodna zatita manjina ...............................................................507 60. Kaznena odgovornost pojedinca ...........................................................520

IV. DIO: OBJEKTI U MEUNARODNOM PRAVU

A. DRAVNO PODRUJE 61. Prostor dravnoga podruja. Teritorijalna suverenost drave .........545 62. Dravne granice .........................................................................................553 63. Stjecanje podruja ....................................................................................567 64. Meunarodne rijeke i jezera ...................................................................578 65. Zrani prostor ............................................................................................590 66. Svemir ..........................................................................................................603 67. Meunarodno pravo mora u razvoju ....................................................607

B. DIJELOVI MORA KOJI INE DIO PODRUJA OBALNE DRAVE 68. Unutranje morske vode ..........................................................................629 69. Arhipelake vode arhipelakih drava ..................................................638 70. Teritorijalno more .....................................................................................642

XI

C. MORSKI PROSTORI U KOJIMA OBALNA DRAVA UIVA SUVERENA ILI NEKA DRUGA PRAVA

71. Vanjski morski pojas ................................................................................648 72. Gospodarski pojas (iskljuiva ekonomska zona) ................................651 73. Epikontinentalni pojas .............................................................................660

D. MORSKI PROSTORI IZVAN NACIONALNE JURISDIKCIJE DRAVA 74. Otvoreno more ..........................................................................................667 75. Slobode otvorenoga mora .......................................................................674 76. Meunarodna zona dna mora i oceana ................................................683

E. TJESNACI I MORSKI KANALI 77. Pojam i vrste tjesnaca ...............................................................................689 78. Posebni reimi internacionaliziranih morskih kanala .......................698

V. DIO: MIRNO RJEAVANJE SPOROVA I OSIGURANJE MIRA

79. Naini mirnoga rjeavanja sporova .......................................................705 80. Izravni pregovori, dobre usluge i posredovanje ..................................710 81. Istraga i mirenje ........................................................................................714 82. Arbitraa ....................................................................................................717 83. Meunarodni sud u Den Haagu i ostali stalni sudski organi ...........728 84. Rjeavanje sporova u krilu meunarodnih organizacija ...................743 85. Kolektivne mjere prema povelji i mirovne operacije .........................757 86. Kontrola naoruanja i razoruanje ........................................................775 87. Samopomo: retorzija i doputene represalije ....................................784

VI. DIO: PRAVO ORUANIH SUKOBA

A. OPENITE ZNAAJKE 88. Izvori ratnoga i humanitarnoga prava ..................................................801 89. Rat i druge vrste oruanih sukoba .........................................................810 90. Ogranienja ratovanja obvezatna u svim oruanim sukobima ........823 91. Pravila humanitarnoga prava primjenjiva u nemeunarodnim

oruanim sukobima ..................................................................................836

B. MEUNARODNI ORUANI SUKOBI 92. Poetak i svretak meunarodnoga oruanog sukoba. Pravne

posljedice ratnoga stanja .........................................................................842

XII

93. Temeljna pravna pravila o ratovanju i neprijateljstvima ...................855 94. Zatita ratnih zarobljenika, ranjenika,

bolesnika i brodolomaca ..........................................................................862 95. Invazija i ratna okupacija. Zatita civilnoga puanstva .....................866

C. RATOVANJE NA MORU 96. Pravna pravila o neprijateljstvima na moru .........................................876 97. Neka ogranienja ratovanja na moru ....................................................883

D. NEUTRALNOST U RATU 98. Pojam neutralnosti, nezaraenosti i neutralizma ............................889 99. Dunosti neutralaca i zaraenih strana, napose

na podruju neutralne drave ................................................................898 100. Neutralni i neprijateljski trgovaki brod i roba

u pomorskom ratovanju ..........................................................................905

MEUNARODNO PRAVO

Odabrana bibliografijaMilan BARTO: Meunarodno javno pravo, I III. knjiga, Beograd, 1954 1958; Georg SCHWARZENBERGER: International Law, Volume I, Third Edition, London, 1957, 808 pages; J. L. BRIERLY: The Law of Nations, An Introduction to the International Law of Peace, Sixth Edition, Sir Humphrey Waldock, Oxford, 1963, 442 pages; Max SOERENSEN (Ed): Manual of Public International Law, London, 1968, 93 pages; D. P. OCONNELL: International Law, Second Edition, Volumes I-II, London, 1970; Charles ROUSSEAU: Droit international public, tomes I-V, Paris, 1970-1983; Le droit des conflits arms, Paris, 1983, 629 pages; D. W. GREIG: International Law, Second Edition, London, 1976, 944 pages; Juraj ANDRASSY: Meunarodno pravo, esto izdanje, Zagreb, 1976, 656 str.; Paul REUTER: Droit international public, 6e dition, Paris, 1983, 595 pages; S. AVRAMOV M. KREA: Meunarodno javno pravo, novo izdanje, Beograd, 1983, 522 str.; Vladimir IBLER: Rjenik meunarodnog javnog prava, drugo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, 1987, 368 str.; M. DIEZ DE VELASCO VALLEJO: Instituciones de derecho internacional publico, Tomo I, Octava edicion, 827 pagins; Tomo II, (Organizaciones internacionales), Sexta edicion, Madrid, 1988, 483 paginas; Mohammed BEDJAOUI (Ed.): International Law: Achievements and Prospects, Paris, 1991, 1276 pages; OPPENHEIMS International Law, Volume I, Ninth Edition, Edited by Sir Robert Jennings and Sir Arthur Watts, Introduction and Part 1; Parts 2 to 4; London, 1992, 1333 pages; STARKES International Law, Eleventh Edition, I. A. Shearer, London, 1994, 629 pages; J. ANDRASSY B. BAKOTI B. VUKAS: Meunarodno pravo, I. dio, Zagreb, 1995, 348 str.; Pierre-Marie MARTIN: Droit international public, Paris, 1995, 35 pages; Benedetto CONFORTI: Diritto internazionale, Quinta edizione, Napoli, 1997, 446 pages; AKEHURSTS Modern Introduction to International Law, Seventh edition, Peter Malanczuk, London, 1997, 449 pages; Malcolm N. SHAW: International Law, Fourth Edition, Cambridge, 1997, 939 pages; Ian BROWNLIE: Principles of Public International Law, Fifth Edition, Oxford, 1998, 743 pages; Emmanuel DECAUX: Droit international public, 2e dition, Paris, 1999, 238 pages; Martin DIXON: Textbook on International Law, Fourth Edition, London, 2000, 356 pages; Pierre-Marie DUPUY: Droit international public, 7e dition, Paris, 2004, 811 pages; Antonio CASSESE: International Law, Second Edition, Oxford University Press, 2005, 558 pages; Vojin DIMITRIJEVI i dr.: Osnovi meunarodnog javnog prava, Beograd, 2005, 351 str.; NGUYEN QUOC DINH: Droit international public, Patrick Daillier, Mathias Forteau et Alain Pellet, 8e dition, Paris, 2009, 1709 pages.

I. DIO: UVOD

1. POJAM I NARAV MEUNARODNOG PRAVA

BibliografijaIvan TOMI: La reconstruction du droit international, Paris, 1931, 118 pages; Charles DE VISSCHER: Thories et ralits en droit international public deuxime dition, Paris, 1955, 495 pages; Les effectivits du droit international public, Paris, 1967, 175 pages; Lucien SIORAT: Le problme des lacunes en droit international, Paris, 1959, 479 pages; Frede CASTBERG: La philosophie du droit, Paris, 1970, 151 pages; Pierre PESCATORE: Introduction la science du droit, rimpression avec mise jour 1978, Luxembourg, 592 pages; Emmanuel DECAUX: La rciprocit en droit international, Paris, 1980, 374 pages; Myres S. McDOUGAL W. M. REISMAN: International Law Essays, New York, 1981, 638 pages.

Meunarodno pravo je sustav pravila koja na pravni nain ureuju odnose izmeu subjekata toga prava.

Nuno je ukratko objasniti svaki od elemenata te definicije.(i) Meunarodno pravo je sustav pravnih pravila u smislu da se pretpostavlja

da ono u svojoj ukupnosti nema praznina. Pravila pozitivnoga meunarodnog prava koja proizlaze iz svih njegovih izvora, tj. iz svih ugovora na snazi, sva opa i partikularna obiajna pravila, primjenljiva opa naela prava te relevantni jed-nostrani akti drava, mogu se obuhvatiti zajednikim nazivom meunarodnog pravnog poretka, u najiremu znaenju te rijei. Ako stranke meunarodnoga spora povjere svoj spor nekom meunarodnom sudskom ili arbitranom tijelu na odluivanje na toj osnovi, najmanja je mogunost da e se pri odluivanju sudac ili arbitar suoiti s problemom praznina u meunarodnome pravu.

Ipak, u nekim posebnim, premda rijetkim sluajevima, praznine u tome meunarodnome pravnom poretku postoje. Katkad neko pravilo najopenitije naravi ne daje zadovoljavajue rjeenje za sve konkretne sluajeve na koje se ima primijeniti. U nekim sluajevima unaprijed odreeno pravilo opega me-unarodnoga prava ne postoji jer se sve drave zbog svojih sukobljenih interesa nisu o njemu mogle sloiti.

To je sluaj s pravilima o razgranienju gospodarskog i epikontinentalnog po-jasa u pravu mora izmeu susjednih drava. Odgovarajui propisi (lanci 74. i 83. Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982) upuuju stranke da to razgranienje urede sporazumno na temelju meunarodnoga prava radi postizanja pravinog rjeenja.

4 Uvod

Uz to, u nekim oblastima meudravnih odnosa unaprijed propisana i do-govorena pravna pravila koja bi se mogla primijeniti na sve mogue sluajeve u praksi uope nisu mogua.

Tada opet odgovarajui ugovorni propisi upuuju stranke na to da sporazumno postignu pravino rjeenje. Tako odgovarajui lanci Beke konvencije o sukcesiji drava glede dravne imovine, arhiva i dugova iz 1983. propisuju da se raspodjela ima izvriti u pravinim razmjerima.

(ii) Navod da meunarodno pravo na pravni nain ureuje odnose izmeu svojih subjekata na prvi pogled moe izgledati kao pleonazam. Time se, meu-tim, eli istaknuti razlika izmeu istinskih pravila meunarodnoga prava ije krenje povlai odgovornost po tome pravu, od razliitih pravila utivosti (kur-toazije), pukog obiaja (prakse drava koja se jo nije transformirala u pravo), ili pravila nastalih tradicijom, koja nemaju pravni znaaj. Krenje i takvih pravila ponaanja moe izazvati nesuglasice i sporove, i najee dovodi do recipronog ponaanja povrijeene strane, ali ne povlai odgovornost po meunarodnome pravu (v. infra, 44. pod 2).

Pravila utivosti mogu se s vremenom transformirati u obvezatna pravna pravila (npr. neke diplomatske povlastice i izuzea), i obratno, neka obvezatna pravila mogu izgubiti znaaj pravila meunarodnoga prava i pretvoriti se u pravila utivosti.

(iii) Pojam subjekta meunarodnoga prava u povijesti je bio podloan pro-mjenama. Jo je Grotius u 17. stoljeu subjektima razumijevao podanike nji-hova vladara (sub-ditus), a meunarodno pravo njegova doba bilo je ponajprije pravo izmeu vladara drava. Kasnije se subjektima smatraju nosioci prava i obveza.

U 19. stoljeu, kada se vlast vladara poela ograniavati, prevladavalo je motrite da su subjekti meunarodnoga prava iskljuivo neovisne, tj. suverene drave (v. infra, 29). To su uz drave danas jo i meuvladine meunarodne organizacije osnovane od drava i lanice kojih su drave (v. infra, 49.). Priznati ustanici i oslobodilaki pokreti koji se bore za dravnost privremeni su subjekti meunarodnoga prava s ogranienom pravnom i djelatnom sposobnou (v. in-fra, 36). Prije su subjekti s ogranienom sposobnou bila i neka internaciona-lizirana podruja, npr. Slobodni grad Danzig (1919 1939) i Saarsko podruje (1919 1935). Danas takvih subjekata meunarodnoga prava nema, ali to ne znai da nisu mogui u budunosti (v. infra, 37).

5 1. POJAM I NARAV MEUNARODNOG PRAVA

hTvrdnje da meunarodno pravo nije pravo stoga to njegova pravila nisu za-

tiena djelotvornom dravnom sankcijom nisu ispravne.1 Isto tako, neispravne i neuvjerljive su tvrdnje koje odriu pravni znaaj meunarodnomu pravu i stoga to se njegova pravila preesto kre i to su u meunarodnim odnosima sila i odnos snaga navodno presudni imbenici, a ne pravo.

S time u vezi valja najprije naglasiti da se smatraju nepostojeima pravna pra-vila koja bi ureivala meunarodne odnose u nekim prostorima nedostupnima ovjeanstvu (npr. u samome sreditu naega planeta), te sva druga pravila koja je fiziki nemogue izvriti.

Slino tomu, gdje god fiziki postoji samo jedno mogue ponaanje (npr. da ovjek mora udisati zrak i hraniti se da bi opstao), pravna pravila koja bi ga nalagala takoer ne postoje jer su nepotrebna.

Pravna pravila postoje samo tamo gdje je mogu izbor ljudskoga ponaanja i gdje je nuno ta ponaanja regulirati tako da se neka od njih bilo dopuste bilo zabrane bilo pak ogranie. Stoga je svako od pravnih pravila fiziki mogue prekriti.

Veina pravila unutarnjega i meunarodnoga prava zaista se i kre, jer ih je pravnom zabranom i sankcijom nemogue sasvim sprijeiti. Stoga je pitanje djelotvornosti pravnoga poretka u nekoj dravi, ili meunarodnoga pravnog poretka, u smislu potpune prevencije nedoputenih djela sasvim relativno. U normalnim stanjima svi su ti poreci djelotvorniji negoli u razdobljima pobuna, revolucija, graanskih ratova i meunarodnih sukoba.2

Ipak, meunarodno se pravo u mnogoemu razlikuje od unutarnjega prava pojedinih drava. Subjekti unutarnjeg prava su ovjek pojedinac i pravne oso-be, a glavni subjekti meunarodnoga prava jesu neovisne (suverene) drave i meuvladine organizacije. Glavni izvori unutarnjega prava jesu ustav, zakoni i podzakonski akti koje donosi sredinja dravna vlast, a izvori su meunarod-noga prava, kako emo vidjeti, ugovori, obiaj, opa naela prava i neke vrste jednostranih akata drava. Unutarnje je pravo je preteito pravo subordinaci-

1 Takvo je gledite zastupao John AUSTIN: Lectures on Jurisprudence or the Philosophy of Po-sitive Law, Fifth Edition, London, 1885, pp. 173, 183. Po njemu je meunarodno pravo pozitiv-ni meunarodni moral. V. takoer Radomir LUKI: Pravna priroda meunarodnog prava, JRMP 1955, str. 350-377. Vidi pokuaj kritikoga vrednovanja razliitih teorija o meunarodno-me pravu Ivan PADJEN: (Ne)udorednost (meunarodnog)prava, Rijeka, 1988, 198 str.2 Iako su i meunarodni sukobi regulirani i strogo ogranieni imperativnim pravilima opega meunarodnog prava (v. infra, VI. dio), u nekim sukobima, ili na nekim podrujima sukoba, ta se pravila potuju vie negoli u drugima. ini se da se ona najvie kre u unutarnjim sukobima (graanskim ratovima) koji prethode emancipaciji novih drava na podruju drave prethodnice.

6 Uvod

je, jer su njegovi subjekti podinjeni tomu pravu koje propisuje dravna vlast. Meunarodno pravo jest pravo koordinacije, jer se ono stvara, mijenja, dokida i primjenjuje u odnosima jednakih drava i drugih subjekata koji su mu u naelu podinjeni slobodnom voljom. Suverene su drave u meunarodnome pravnom poretku u dvostrukoj ulozi nosilaca prava i obveza, te stvaralaca meunarod-noga prava.

Za razliku od unutarnjega prava, meunarodno pravo ne poznaje centralizi-ranih organa za osiguranje i izvrenje njegovih pravila. Meunarodno pravo ne poznaje ni sudske organe s obvezatnom nadlenou za sve njegove subjekte. Nadlenost glede rjeavanja sporova putem stalnih i arbitranih meunarodnih sudova uvijek se zasniva na obostranom pristanku stranaka u sporu.

To, meutim, ne znai da u meunarodnome pravnom poretku ne postoje nikakve sankcije za kanjavanje kritelja njegovih pravila. Sankcije postoje, ali su specifine i decentralizirane.

Drava rtva oruanoga napada (agresije) ima, prema lanku 51. Povelje UN-a, pravo pribjei prirodnom pravu individualne ili kolektivne samoobrane. To pravo najvaniji je izuzetak od opega pravila koje zabranjuje prijetnju ili upotrebu oruane sile.

U ostalim sluajevima, ako je neka drava rtva krenja svojega subjektiv-noga prava, nju meunarodno pravo ovlauje na pribjegavanje protumjerama (doputenim represalijama), koje se ne smiju sastojati od upotrebe oruane sile (v. pojedinosti, infra, 87. pod 4. i 5).

I mnoga posebna pravila meunarodnoga prava predviaju mogunost reak-cije oteene drave na krenje njezinih prava. Tako se npr. drava rtva krenja svoga prava iz nekoga ugovora kojega se stranka moe pozvati na to krenje kao na uzrok prestanka ugovora, ili privremene suspenzije njegove primjene, bilo u cijelosti bilo djelomino (v. infra, 25). Ako pak ima interesa da ouva svoja pra-va iz toga ugovora, ona kao protumjeru moe privremeno obustaviti primjenu nekoga drugog ugovora s dravom kriteljicom, ili moe privremeno obustaviti tranzitni promet preko svoga podruja, i sl., ali ne smije pribjei oruanoj sili sve dok sama ne bude napadnuta.

Izvan tih decentraliziranih sankcija do danas nije uspjelo organizirati djelo-tvorne kolektivne sankcije protiv prekritelja barem najvanijih pravila meu-narodnoga prava. Pokuaji organiziranja tih sankcija putem sveopih sustava kolektivne sigurnosti (Pakt Lige naroda iz 1919, Povelja Ujedinjenih nacija iz 1945), nisu uvijek doveli do djelotvornih, a jo manje do trajnih rezultata.

Ipak, u sluajevima krenja prava dolazi do povremenih individualnih ili kolektivnih osuda, pa i ekonomskih sankcija. Te mjere mogu se sastojati u kolek-

7 1. POJAM I NARAV MEUNARODNOG PRAVA

tivnom nepriznavanju protupravnoga stanja, u osudi protupravnog ponaanja putem rezolucija Ope skuptine UN-a i politikih tijela drugih meunarodnih organizacija, u oduzimanju prava glasa predstavniku drave kriteljice u nekoj organizaciji ili pak u iskljuenju te drave iz jedne ili vie organizacija.

U najteim sluajevima Vijee sigurnosti UN-a na temelju Glave VII. Povelje nalae ekonomske i druge sankcije protiv drave kriteljice koje obvezuju sve drave lanice. Veina se tih mjera ne poduzima iskljuivo na temelju nepristra-ne primjene postojeega prava. Neke od drava kriteljica ostaju nekanjene, a neke uspijevaju izbjei najtee posljedice koje bi te mjere morale postii.

No skup svih tih raznovrsnih mjera, putem kojih se moe odgovoriti na bit-no krenje pravnih obveza, ini takva krenja relativno rijetkima. ak i vojno najjae drave usuuju se poduzeti takve protupravne korake tek kad njihovo vodstvo ocijeni da su ugroeni njihovi ivotni interesi.3

3 U tome je pogledu ispravan zakljuak Louisa HENKINA: Tono je ako se kae da veina nacija potuje veinu naela meunarodnoga prava i veinu svojih meunarodnih obveza u naj-duljemu proteku vremena; ak je mogue zakljuiti da gotovo sve nacije potuju gotovo sva naela meunarodnoga prava i gotovo sve svoje meunarodne obveze kroz gotovo sve vrijeme. Statistike procjene ne bi navele na zakljuak da je korisno kriti meunarodno pravo. Inter-national Law and Behaviour of Nations, RCADI 1965, t. 114, p. 179. V. takoer Law of Foreign Policy, Second Edition, New York, 1979, p. 47.

8 Uvod

2. PODJELA PRAVILA MEUNARODNOGA PRAVA

BibliografijaMilan MARKOVI: Meunarodnopravna pravila prinudne prirode, ZPFZ 1966, br. 3-4, str. 321-335; J. STUCKI: Jus cogens and the Vienna Convention on the Law of Treaties Wien New York, 1974, 204 p.; A. GMEZ ROBLEDO: Le jus cogens international: sa gense, sa nature, ses fonctions, RCADI 1981, tome 172, pp. 9-217; Sir Ian SINCLAIR: The Vienna Convention on the Law of Treaties, Second Edition, Manchester University Press, 1984, pp. 22-226; L. HANNIKAINEN: Peremptory Norms (Jus Cogens) in International Law, Helsinki, 1988, 781 p; Ch. TOMUSCHAT and J. M. THOUVENIN (Eds): The Fundamental Rules of International Legal Order, Nijhoff, Leiden, 2006, X + 471 pages; A. ORAKHELASHVILI: Peremptory Norms in International Law, Oxford UP, 2006, 560 pages.

Da bi se ispravno razumjeli narav meunarodnog prava i njegovi razliiti izvori, valja nam na samome poetku navesti najznaajnije podjele meuna-rodnih pravnih pravila. Naime, u meunarodnome pravnom poretku ne postoji hijerarhija normi i pravnih akata kakvu poznaje svako unutarnje pravo drava. No sva pravila toga prava nisu od istoga znaenja, niti imaju jednaku prostornu vanost.

1. S obzirom na prostornu vanost, postoje pravila opega i pravila partiku-larnog (posebnog) meunarodnoga prava.

Pravila opega meunarodnog prava primjenjuju se u itavoj meunarodnoj zajednici drava.4 Domaaj njihove primjene dakle nije prostorno ogranien, premda se neka od njih ne mogu primijeniti na sve subjekte. Primjerice, sva pravila opega meunarodnoga prava mora ne mogu se primijeniti na drave bez morske obale; ili pravila koja iskljuivo ureuju meudravne odnose ne mogu se primijeniti na sve ostale subjekte meunarodnoga prava.

Pravila partikularnoga meunarodnoga prava jesu sva ona iji je domaaj primjene ogranien na poseban krug drava i drugih subjekata, i to uvijek ui od itave meunarodne zajednice. Ona se ponajprije uglavljuju ugovorima, ali

4 Neki pisci nazivaju pravila te vrste i univerzalnim meunarodnim pravom. Po jednome gledi-tu uglednih pisaca, takva su pravila malobrojna i dijele se u dvije podskupine. Prva su ona koja su osnova za prava i dunosti erga omnes, a druga koja nemaju tu odliku. Na primjer, u pogledu potovanja naela zabrane agresije ili nekih temeljnih prava ovjeka, svaka drava ima interes i moe se oduprijeti krenju takvih pravila od bilo koje druge drave (actio popularis). Naprotiv, premda sve drave svijeta imaju neke dunosti glede postupanja sa strancima, na krenje te obveze moe se pozvati samo drava koje je oteeni stranac dravljanin. Prema tome gleditu, ope meunarodno pravo jest ono koje obvezuje najvei broj drava svijeta, ali ne sve. Ono po-iva na ugovorima s velikim brojem drava stranaka. Ta pravila imaju tendenciju da prerastu u univerzalno meunarodno pravo. Cf, Oppenheims International Law, Ninth Edition, Volume I: Peace, Introduction and Part 1, Edited by Sir Robert Jennings and Sir Arthur Watts, pp. 4-5.

9 2. PODJELA PRAVILA MEUNARODNOGA PRAVA

mogu proizai i iz partikularnoga obiajnoga prava ili iz nekih jednostranih akata drava.5

2. Znaajnija od prethodne jest podjela s obzirom na domaaj vanosti po-jedinih pravila meunarodnoga prava. U tome pogledu sva se pravila dijele na ona imperativna ili apsolutno obvezujua (jus cogens) te na dispozitivna pravila meunarodnog prava (jus dispositivum).

Jus cogens su takva pravila od kojih nije doputeno nikakvo odstupanje u posebnim ugovornim ili drugim uim odnosima. Sva su ona pravila opega meunarodnoga prava. Bilo koje drugo pravilo koje je u suprotnosti s impera-tivnim pravilom nitavo je (v. infra, 22).

lanak 53. Beke konvencije o pravu ugovora iz 1969. propisuje meu ostalim: ... U svrhe ove konvencije imperativna norma opega meunarodnoga prava je norma to ju je prihvatila i priznala itava meunarodna zajednica drava kao norma od koje nije doputeno nikakvo odstupanje i koja se moe izmijeniti samo novom normom opega meunarodnog prava iste prirode. Njezin lanak 64. nadalje propi-suje da: Ako nastane nova imperativna norma opega meunarodnog prava, svaki ugovor koji je suprotan toj normi postaje nitav i prestaje. Taj retroaktivni uinak novih imperativnih pravila na postojee ugovore protee se mutatis mutandis i na partikularna obiajna pravila, na jednostrane akte drava, te openito na sva steena subjektivna prava drava.

Danas vie nema ozbiljnih miljenja u znanosti koja bi poricala samo postojanje imperativnih normi u meunarodnome pravnom poretku. No ini se da, s obzirom na retroaktivne uinke i mogue iznimke, u tome poretku djeluju dvije podskupine imperativnih pravila opega meunarodnoga prava.

2.aa. Jus cogens u strogome znaenju navedenih propisa Beke konvencije iz 1969, samo su neka od najvanijih pravila koja nalau potovanje temeljnih prava ovjeka pojedinca i ljudskih skupina u doba mira i u doba oruanih sukoba. To su u prvom redu pravila koja zabranjuju zloin genocida i nepotovanje drugih ljudskih prava ija su krenja po meunarodnome pravu meunarodni zloini (v. infra, 46 i 60). Kvalifikacija veine tih djela propisana je u statutima meunarodnih kaznenih tribunala za bivu Jugoslaviju i za Ruandu, te u Rimskom statutu Meunarodnoga kaznenog suda u Haagu. To su takoer i pravila koja zabranjuju razliite oblike ropstva i zloin apartheida. U pravu mora tu se ubrajau zabrana prijevoza robova, zabrana piratstva i dunost drava da surauju u suzbijanju piratstva.

Osim ljudskih prava ije krenje ine meunarodni zloini, u jus cogens u svrhe Beke konvencije ubraja i naelo zabrane diskriminacije ljudi po bilo kojoj osnovi, inae zabranjenoj meunarodnim konvencijama i deklaracijama o ljudskim pravi-

5 Stare su rasprave o pitanju postoje li i neka regionalna meunarodna prava poput latinskoa-merikog, afrikog, ili onoga izmeu bivih socijalistikih drava, a koja su bitno razliita od op-ega meunarodnog prava. Vidi o tome infra, 12. Pravo Europske unije ne spada u tu kategoriju jer ono ini supranacionalni pravni poredak. Vidi infra, 55, pod 6.

10 Uvod

ma. To su i neka druga graanska i politika prava pojedinaca koja drava ne smije derogirati ni pod kakvim okolnostima, ak ni u doba rata ili druge izvanredne javne opasnosti i nude. No i neka od ljudskih prava koja se u tim izvanrednim okolnosti-ma mogu privremeno derogirati (pravo na osobnu slobodu, na ovjeno postupanje s uhienim osobama i na pravedno suenje), takoer pripadaju toj skupinu impera-tivnih pravila, jer se moraju strogo potovati u svim drugim okolnostima.

Svako novo pravno pravilo iz te podskupine ima retroaktivan uinak i dokonava svaku pravnu situaciju drava prethodno stvorenu ugovorom, zastarom ili na teme-lju njihovih jednostranih akata. Teko je ak i zamisliti da bi se ta pravna pravila, npr. ono koje zabranjuje genocid, mogla ubudue dokidati nekom novom normom iste naravi, kako to inae predvia lanak 53. Beke konvencije.

2.ab. U drugu podskupinu imperativnih pravila ubrajaju se neka koja doputaju dalekosene iznimke u primjeni. Te su iznimke takoer precizno definirane opim meunarodnim pravom. Radi se o naelima zabrane agresije i zabrane intervencije u unutranje poslove drava, te o drugim pravilima koja propisuju temeljna prava i dunosti svih drava (v. infra, 31. pod (1) i (3)).6

U pravu mora ovamo pripada irok krug imperativnih pravila od kojih drave ne smiju odstupiti putem posebnih sporazuma, ali koja u vrijeme njihova nastanka nisu imala retroaktivan uinak. Ona, naprotiv, potuju sva ve steena prava obalnih drava zasnovana na zastari, historijskom naslovu ili partikularnom obiaju ve na snazi (npr. pravila o historijskim zaljevima, v. infra, 27 pod c. (ii); i 68 pod 1 (iii)).

Napokon, drave su dune potovati i primjenjivati i neka od graanskih i politi-kih prava pojedinca na nain koji odaberu i uz znatna ogranienja, a da bi osigurale nedovoljno definirane ciljeve poput nacionalne sigurnosti, javnog reda, morala i sl. To, meutim, dokazuje da takva prava nisu sasvim apsolutna.

2.b. Razliita od gornjih su pravila dispozitivnoga meunarodnog prava (jus dispositivum). Mnoga pravila opega, i bez izuzetka sva pravila partikularnoga meunarodnog prava te su naravi. Partikularna pravila koja su stipulirana u nekom ugovoru njihove stranke mogu se novim zajednikim sporazumom u svakom trenutku mijenjati ili dokidati.7

6 Presuda Meunarodnog suda o Nikaragvi iz 1986. vrlo precizno je definirala prirodno pravo na individualnu i kolektivnu samoobranu drava kao izuzetak od naela neagresije, I. C. J. Reports 1986, pp. l02-106, paras. 193-201. Nakon to je precizno odredio sadraj naela neintervencije, Sud je utvrdio da njegovo krenje ne ovlauje na kolektivne protumjere analogne s naelom kolektivne samoobrane, ibid., pp. 110-111, paras. 210-211. U sluajevima tekog krenja ljudskih prava irokih razmjera u nekoj dravi koja dovode do masovnog pomicanja stanovnitva i izbje-glitva, sve vie sazrijeva svijest o dunosti meunarodne zajednice da intervenira kako bi se te pojave to prije dokonale. A ta dunost na humanitarnu intervenciju takoer je odstupanje od naela koje zabranjuje intervenciju.7 To, meutim, ne vrijedi za pravila stipulirana u ugovoru koja znae kodifikaciju, ili su se nak-nadno transformirala u imperativna pravila opega meunarodnog prava. Drava koja bi se po-vukla iz takvog ugovora ili bi ga otkazala, ne bi se oslobodila obveze na potovanje tih pravila.

11 2. PODJELA PRAVILA MEUNARODNOGA PRAVA

I od ostalih dispozitivnih pravila meunarodnoga prava, bilo da ine dio opega obiajnoga prava ili su pravila partikularnoga obiajnog prava, drave mogu odstupati sklapanjem suprotnog ugovora ili nastankom novih partiku-larnih obiajnih pravila u njihovim meusobnim odnosima, a u stanovitim slu-ajevima i jednostranim aktima koji imaju pravni uinak.

No, ako nema takvoga posebnog pravnog odnosa koji primjenom naela lex specialis derogat legi generali iskljuuje primjenu dispozitivnoga opega pravi-la, svaka drava ima pravo od drugih zahtijevati potovanje opega pravila te naravi. U tim sluajevima ta pravila imaju puni pravni uinak poput svih drugih pravnih pravila.

U tu se skupinu ubrajaju mnoga opa pravila diplomatskog i konzularnog prava. Beka konvencija o konzularnim odnosima iz 1963, koja kodificira tu granu meunarodnog prava, ak izriito predvia da njezine odredbe ne diraju u druge meunarodne sporazume koji su na snazi izmeu drava stranaka tih sporazuma. Slino je i s veinom pravnih pravila propisanih Bekom konvenci-jom o sukcesiji drava glede dravne imovine, arhiva i dugova iz 1963.

2.c. Napokon, neki pisci pod imperativnim i dispozitivnim pravilima meuna-rodnog prava razumijevaju tzv. tvrdo pravo (hard law). Od tih pravila oni razlikuju tzv. meko pravo (soft law, hortatory law, droit mou, droit programmatoire) kojemu nisu precizno odredili opseg, i stoga se esto unosi konfuzija u pravnim pojmovima.

Pod tim nazivom neki pisci openito razumijevaju sadraj neugovornih meu-narodnih instrumenata poput rezolucija Ope skuptine UN-a i politikih organa drugih meunarodnih organizacija, koji u naelu imaju znaaj preporuka. To gle-dite ne otkriva cijelu istinu jer, kako emo vidjeti, neke deklaracije Ope skupti-ne potvruju ve postojea pravila opega obiajnoga meunarodnog prava ili se pravila propisana u njima naknadno transformiraju u to pravo, slino pravilima iz konvencija o kodifikaciji. Stoga oblik (forma) instrumenta nema odluujui znaaj u tome obiajnom procesu, ali ni kao dokazno sredstvo postojanja takvih pravila.

Drugi pisci pod tim nazivom obuhvaaju sve odredbe, ak i one u ugovorima, koje ne propisuju odreena prava i dunosti njihovih stranaka ili autora, dakle ne propisuju neko ponaanje ili praksu kao zabranjenu, doputenu ili obvezatnu. Namjesto takvih odredbi neki meunarodni instrumenti, napose oni neugovorne naravi, objavljuju elje, namjere, politike ciljeve ili programe suradnje koje bi tek trebalo naknadno potvrditi u nekom ugovoru ili odluci. Ali takve odredbe ne mogu imati pravnoga uinka ak ni kada su stipulirane u ugovorima, niti kao takve one mogu biti osnova za budua obiajna pravila. To stoga to ne odraavaju preciznu namjeru da se stvore pravna pravila.

Ona ne bi prestala vrijediti kao norme opega meunarodnog prava, ak ako bi takav ugovor prestao vrijediti izmeu svih njegovih stranaka.

12 Uvod

Napokon, trei pisci sasvim neprecizno pod mekim pravom razumijevaju prava drava ugovornica iz neke konvencije koja jo nije stupila na snagu. Ako se ne radi o privremenoj primjeni zasnovanoj na pravu meunarodnih ugovora, ili ako se neka od tih pravila ve nisu transformirala u ope obiajno pravo, ne radi se o mekom pravu nego o lex ferenda, tj. o pravu koje jo nije na snazi (tj. jo nije postalo lex lato).

3. Napokon, pravila meunarodnoga prava mogu se podijeliti i obzirom na oblik (formu) u kojemu se oituju. Najvanija je u tome pogledu podjela tih pravila na ona u pisanom obliku, te na ona koja se oituju u nekom drugom, a najee u usmenom obliku.

Pravila koja nisu u pisanom obliku mogu biti obiajna pravila, premda se najee i ona potvruju nekim pisanim aktom poput konvencije o kodifikaciji, deklaracije Ope skuptine UN-a ili presude Meunarodnog suda. Mogui su i ugovori sklopljeni u usmenom obliku, ali se i o njima najee sastavlja pisani dokument poput zapisnika o pregovorima, aide-mmoire i sl. U ratu je mogue sklapati ugovore i znacima. I jednostrane akte, obvezujue za odnosnu dravu, mogue je oitovati u usmenom obliku poput izjave odgovornog dravnog du-nosnika na konferenciji za novinare, na televiziji i sl. Jednostrani akti mogu se uz to oitovati i odreenim ponaanjem (praksom) ili uzdravanjem od ponaanja kada se ono oekuje.

Pravna pravila u pisanom obliku mogu se stipulirati u ugovoru ili izraziti u drugom meunarodnom instrumentu (rezoluciji Ope skuptine UN-a, presudi meunarodnog sudskog tijela i sl.). Ti tekstovi mogu se sroiti na razliite naine i iz njihove formulacije moe proizai razliita namjera njihovih sastavljaa s obzirom na prostornu primjenu pravila sadranih u njima:

(a) Ope konvencije o kodifikaciji meunarodnoga prava redovito sadravaju naela kojima se potvruju pravila opega meunarodnog prava, ili se oekuje da njihove odredbe u ta pravila prerastu. Ta su naela sroena u obliku imperso-nalnih (bezlinih) normi, na nain da se domaaj njihove primjene ne ograniuje samo na stranke ugovora. Tako lanak 9. Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982. glasi: Sve drave, obalne i neobalne, imaju pravo da na otvorenom moru plove brodovi pod njihovom zastavom. Slino sroeni propisi nalaze se i u nekim deklaracijama Ope skuptine UN-a, a katkad i u presudama i savjetodavnim miljenjima Meunarodnog suda.

(b) Mnogi ugovori propisuju prava i dunosti samo za njihove stranke, ali sasvim jednakog sadraja za sve njih. Ne mora uvijek postojati namjera njihovih stranaka da i takva pravila prerastu u pravila opega obiajnoga meunarodnog prava. Primjerice, Konvencija o spreavanju i kanjavanju zloina genocida iz 1948. u svome prvom lanku predvia: Stranke ugovornice potvruju da je

13 2. PODJELA PRAVILA MEUNARODNOGA PRAVA

genocid, bez obzira na to je li izvren u vrijeme mira ili u vrijeme rata, zloin prema meunarodnom pravu; one se obvezuju da e ga spreavati i kanjavati. U znanosti su se ugovori koji su preteito propisivali pravila te vrste nazivali ugovorima-zakonima (traits-lois, law making treaties, Vereinbarungen).

I takvi propisi, npr. oni iz Briand-Kelloggova pakta iz 1928, ili iz lanka 2. Po-velje UN-a iz 1945, ili iz Konvencije o genocidu, mogu se transformirati u ope obiajno meunarodno pravo ako tim ugovorima pristupi velik broj drava.

(c) Napokon, pogodbeni propisi predviaju jednostrane obveze samo za jed-nu stranku (npr. u mirovnom ugovoru za pobijeenu dravu), ili za svaku od njih razliite inidbe (npr. u ugovoru o kupoprodaji). Tu nije rije o pravnim naelima, nego o pravnim poslovima. Takvi se ugovori nazivaju ugovorima- -pogodbama (traites-contrats, treaties as contracts, Vertrage).

Ali vidjet emo da se katkad i izraz izvori meunarodnoga prava upotre-bljava kao sinonim za oblik u kojem se pravna pravila pojavljuju. U tome se smislu govori o ugovornim propisima, o obiajnim pravilima, o opim naelima prava ili o jednostranim aktima drava.

hPravila opega meunarodnog prava temelj su subjektivnim pravima i odgo-

varajuim dunostima drava i drugih njegovih subjekata koja iz njih proizlaze. Uz to, drave i drugi subjekti stipuliraju svoja prava i obveze u dvostranim i viestranim ugovorima te u drugim pravnim poslovima. Time za svaku od njih nastaju subjektivne pravne situacije.

Subjektivna prava neke drave proizlaze iz pravila opega meunarodnog prava primjenljivih na tu dravu, ili iz ugovora kojima je ona stranka, ili na te-melju jednostranih akata predvienih opim meunarodnim pravom. Svaka se drava moe odrei svojih subjektivnih prava, ili ih moe mijenjati, i to bilo u ugovornom odnosu s drugom dravom ili jednostranim aktom.

Iz spomenutih pravila opega meunarodnog prava, iz ugovora i jednostra-nih akata proizlaze i dunosti za svaku dravu (ili drugog subjekta) pojedinano. Drava se u naelu ne moe jednostrano razrijeiti svojih dunosti, ali se te dunosti mogu mijenjati ili dokidati daljnjim razvojem opega meunarodnoga prava, izmjenama ili izminuem ugovora kojima je stranka, a pod posebnim okolnostima one mogu utrnuti zastarom (dosjelou).

14 Uvod

3. ODNOS MEUNARODNOG I UNUTARNJEGA PRAVA

BibliografijaPaul DE VISSCHER: Les tendances internationales des constitutions modernes, RCADI 1952, tome 80, pp. 515 ss; Herman MOSSLER: Lapplication du droit international public par les tribunaux nationaux, RCADI 1957, tome 91, pp. 619 ss; J. H. W. VERZIJL: International Law in Historical Perspective, vol. 1, Leyden 1968, pp. 90-183; Antonio CASSESE: Modern Constitutions and International Law, RCADI 1985, tome 192, pp. 341-473; Benedetto CONFORTI: Cours gnral de droit international public, RCADI 1988, tome 212, pp. 21-61; Diritto internazionale, Quinta edizione, Napoli, 1997, pp. 293-342; Hlne TOURARD: Linternationalisation des constitutions nationales, Paris, 2000, 720 pages.

1. Dualistiko i monistiko shvaanje. Pitanje odnosa meunarodnoga i unutarnjega prava vrlo je vano za svakoga pravnika koji djeluje u zakonodav-nim, izvrnim i sudbenim tijelima svoje drave ili se bavi odvjetnitvom kao slobodnim zanimanjem. Znanost, ali i pravni poredci u pojedinim dravama u njihovu razvitku, ne dovode u tome pogledu do sasvim jednakih rjeenja.

Tako i mnogi udbenici meunarodnog prava, osobito oni iz kontinentalne Eu-rope, svode taj odnos na dva, a zapravo na tri uenja. Pri tome se ti pisci poesto opredjeljuju samo za jedno od tih uenja kao jedino ispravno. Taj pristup ima lou stranu u tome to se itavo bogatstvo meunarodne i unutarnje prakse drava o tome pitanju sagledava statiki, dakle ne u njihovu razvoju i dinamici. Kada se neki pisac opredijeli za jedno od tih uenja, on poesto smatra da je taj problem rijeio za sva vremena prolo, sadanje i budue. Ali emo dalje vidjeti da se bilo koje od tih uenja kao jedino ne moe dosljedno primijeniti na sve situacije koje se mogu pojaviti u meunarodnoj praksi.

(i) Prema dualistikom shvaanju meunarodno i unutarnje pravo dva su odvojena, ali ravnopravna i meusobno neovisna pravna poretka. Ako se u ne-koj dravi usvoji zakon koji je suprotan njezinoj meunarodnoj obvezi, njezini sudovi i drugi unutarnji organi primjenjivat e samo zakon. Ali to, po tome shvaanju, ne iskljuuje meunarodnu odgovornost te drave kao subjekta me-unarodnoga prava zbog krenja njezine meunarodne obveze.

Stoga se, prema tome uenju, ugovorna i druga meunarodna pravila moraju prethodno transformirati u zakone i druge akte, i ona potom obvezuju dravne organe samo po toj osnovi. To bi znailo da e svaki novi suprotan zakon dero-girati tako transformirane obveze te drave iz ugovora koji je na snazi.

Ali u pogledu meunarodnih ugovora veina pristaa dualizma danas doputa ustupak. Oni smatraju da transformacija nije nuna, nego je dovoljno da pravilo iz ugovora bude prihvaeno (teorija adopcije). Zato je kod ugovora dovoljno da oni

15 3. ODNOS MEUNARODNOG I UNUTARNJEGA PRAVA

budu pravovaljano sklopljeni (po potrebi ratificirani), a nije potrebno da budu ba uzakonjeni pa da tek onda mogu derogirati zakon.8

S duge strane, ako ta drava prihvati nadlenost nekoga meunarodnog sud-benog ili arbitranog tijela da rijei spor u kojemu je ona strana, tada e, prema dualistikom shvaanju, meunarodni organ voditi rauna samo o njezinim meunarodnim obvezama, a ne i o njezinim unutarnjim propisima.

Osniva te kole bio je njemaki pravnik Heinrich Triepel.9 Ona je imala sljed-benika i u drugim zemljama, napose meu pravnim pozitivistima. Njezin istaknuti pristaa bio je talijanski pravnik Dionisio Anzilotti.10

Uporite za to gledite njegove pristae nalaze u bitnim razlikama izmeu me-unarodnog i unutarnjeg prava s obzirom na njihove subjekte, na njihove izvore, te na njihovu bit (pravo koordinacije i pravo subordinacije). O tome smo ve ukratko raspravljali (supra, 1).

To shvaanje stvara manje praktinih problema od onoga koje emo izloiti, i za pravnike praktiare dovodi, da tako kaemo, do elegantnih rjeenja. Ali, kada bi njegove prednosti bile tolike, ne bi ni bilo njemu suprotnih uenja.

(ii) Prema monistikom shvaanju meunarodno i unutarnje pravo dijelovi su jedinstvenoga pravnog poretka koji prua i naela o rjeavanju sukoba iz-meu propisa unutarnjega prava neke drave i meunarodnoga prava. Propisi meunarodnog prava utjeu na propise unutarnjega, i obratno. No pristae toga gledita otro se sukobljavaju u vezi s pitanjem temelji li se meunarodno pravo na unutarnjem (primat unutarnjega prava) ili obratno (primat meunarodnog prava).

Pristae primata unutarnjega prava svode meunarodno pravo na vanjsko dravno pravo. Njihovi su argumenti sljedei: (a) nepostojanje naddravne vla-sti, te stoga svaka drava slobodno odluuje o tome koje su njezine meunarod-ne obveze, i ona u naelu sama odreuje nain njihova izvrenja; (b) nadlenost za zakljuenje ugovora u ime drave i za njezino obvezivanje lei u njezinu ustavu, dakle u unutarnjem pravu.11

8 Cf., Juraj ANDRASSY, Boidar BAKOTI, Budislav VUKAS: Meunarodno pravo, 1. dio, Za-greb, 1995, str. 6.9 Vlkerrecht und Landesrecht, Leipzig, 1899, S. 19, 23.10 Cours de droit international public, premier volume, Paris, 1929, pp. 49-65. Glede stajalita pisaca na podruju bive Jugoslavije vidi V. . DEGAN: Odnos meunarodnog i unutranjeg prava, Naa zakonitost 1965, br. 4, (Zagreb), napose na str. 306-307.11 Usp. prikaz toga uenja, Charles ROUSSEAU: Droit international public, Tome I: Introduc-tion et Sources, Paris, 1970, pp. 42-43. Vidi takoer Paul GUGGENHEIM: Trait de droit international public, tome I, Genve, 1953, pp. 25-26.

16 Uvod

Ekstremni pristae toga uenja, kakve se danas gotovo ne moe nai, prizna-vali su svojoj dravi pravo da se, kada to nae potrebnim, jednostrano razrijei svojih prije preuzetih meunarodnih obveza. Time su praktino ili do negacije meunarodnoga prava.

To se gledite neko upiralo na Hegelovo uenje o dravi kao apsolutu. Potkraj 19. stoljea bilo je zastupljeno u nekih njemakih teoretiara u tzv. bonskoj koli (Alfred i Filip Zorne, Erich Kaufmann, Max Wenzel). Ali je imalo zagovornika i u drugim zemljama poput Francuske (Decencire-Ferrandire) i bivega Sovjetskog Saveza (Andrej Viinski). Do takvih zakljuaka kadto dolaze pisci ustavnoga pra-va kada meunarodne obveze koje je njihova drava slobodnom voljom prihvatila smjetaju u hijerarhijski odnos njezinih unutarnjih normi.

Teko je zamisliti da bi meu meunarodnim pravnicima netko danas mogao dosljedno zastupati to stajalite. Za pravnike je svaki slobodno sklopljeni ugovor izmeu bilo kojih stranaka, ako nema mana pri oitovanju volje i ako ispunjava neke druge uvjete pravovaljanosti, pravno obvezujui za sve njegove stranke. Obvezujua osnova svakoga sporazuma lei u opem naelu prava pacta sunt servanda koje pretpostavlja postojanje i djelovanje nekakvog pravnoga poretka, meunarodnog ili unutarnjega.

Pristae primata meunarodnoga prava, na temelju razliitih teoretskih po-lazita, dolaze do zajednikoga zakljuka da obveze drave po meunarodnom pravu imaju prvenstvo nad njezinim unutarnjim propisima, pa ak i u odnosu na njezin ustav. Oni zastupaju stajalite da se ni jedna drava ne moe jednostrano razrijeiti svojih meunarodnih obveza obinom izmjenom svojih zakona. Iz toga shvaanja proizlazi da bi suci u nekoj dravi, kada primjenjuju unutarnje propise, morali neprestano imati na umu da njihove odluke ne budu u suprotno-sti s meunarodnim obvezama njihove zemlje, pogotovo ne s onima iz ugovora.

Jedno od tih shvaanja zastupala je francuska solidaristika ili socioloka kola (Leon Duguit, Georges Scelle i Nicolas Politis), koja je bila osobito utjecajna u prvoj polovini 20. stoljea. Prema tome uenju jedini subjekt i krajnji adresat cjelokupnoga prava, unutarnjeg i meunarodnog, jest ovjek pojedinac. Pravni se odnosi uvijek svode na odnose izmeu ljudi (bilo kao upravljaa bilo onih kojima se upravlja), koji su jedini obdareni inteligencijom i voljom. Stoga nema razlike glede odnosa koje ureuju unutarnje i meunarodno pravo, a i razlika u njihovim izvorima vie je pri-vidna negoli stvarna. to se tie izvora, to uenje prigovara da se tu mijea porijeklo normi s nainom na koji su one izraene. Stoga je materijalni izvor cjelokupnoga prava jedan, a razlika u tzv. formalnim izvorima nije bitna (v. i infra, 56).12 Ali je meunarodna stvarnost demantirala tvrdnje tih pisaca o tome da su pravne osobe, kao i sama drava, obine fikcije u pravu.

12 Cf., Georges SCELLE: Prcis de droit des gens, Paris, 1944, pp. 6-7; Manuel de droit internati-onal public, Paris, 1948, pp. 4-24 et 77-82.

17 3. ODNOS MEUNARODNOG I UNUTARNJEGA PRAVA

Drugo shvaanje zasniva se na normativistikoj teoriji iji je tvorac bio Hans Kelsen.13 Pristae toga shvaanja razlikovali su se glede sadraja pranorme, ali su se slagali u navodnom postojanju jedinstvenoga prava kao hijerarhijskoga norma-tivnoga poretka, po kojemu iz meunarodnog prava proizlaze ak i zakonodavne nadlenosti svake drave.14

Logiki najdosljednije shvaanje bilo je ono koje je meunarodno i unutarnje pravo prikazivalo kao odnos izmeu saveznih zakona i zakona federalnih jedinica u nekoj federalnoj dravi. Prema toj analogiji, postojalo bi (a) podruje iskljuive primjene pravila meunarodnog prava (npr. na prostorima otvorenoga mora ili u svemiru); (b) podruje u kojemu meunarodno pravo postavlja temeljna naela, koja se zakonodavstvom drava razrauju; (c) te napokon tzv. domaine rserv, tj. podruje iskljuive primjene domaega prava (npr. glede uvjeta za stjecanje drav-ljanstva neke drave). To, zadnje naelo potvreno je ak lankom 2(7) Povelje UN-a.

Ovo, posljednje gledanje ini se vrlo loginim. No za njega vrijedi ono to je jednom napomenuo danski pisac Alf Ross. Naime, to u nekoj pravnoj teoriji ima vie logike strogosti, to se ona manje dokazuje u stanju da obuhvati stvarnost i da poslui kao osnova pravnoj znanosti.15

Meunarodna stvarnost, tj. meunarodna sudska i arbitrana praksa i pravni sustavi u dravama ne mogu se u cijelosti uklopiti ni u jedno od gornjih uenja. Stoga ni jedno nije jedino ispravno.

U daljnjemu razmatranju ovoga pitanja valja zanemariti gledite o primatu unutarnjega prava nad meunarodnim. Naime, kao to je i sam ovjek drutve-no bie i ne moe ivjeti izvan zajednice, tako ni jedna drava ne moe opstati bez pravnih, trgovakih i drugih odnosa sa sebi susjednim i ostalim dravama u svijetu. Novim dravama prva je briga nakon proglaenja njihove neovisnosti da steknu meunarodno priznanje od drugih drava, te da to prije postanu punopravnim lanicama UN-a i regionalnih organizacija podruja kojemu pri-padaju (v. infra, 35).

Tako i u meunarodnoj i unutarnjoj praksi drava jedino preostaje izbor izmeu dualizma i primata meunarodnoga prava.

No i tu valja voditi rauna o posljedicama tih uenja s obzirom na organ koji odluuje. Kada odluku o nekomu sporu donosi neko meunarodno sudsko ili arbi-trano tijelo, ono e bez iznimke dati prednost meunarodnim obvezama stranaka u sporu u odnosu na njihove unutarnje propise. Time e biti u skladu i s dualistikim

13 Cf., Hans KELSEN: Principles of International Law, New York, 1952, pp. 190-201, 401-447.14 Vidi npr., GUGGENHEIM, op. cit. tome I, pp. 21-44. I Alfred VERDROSS: Derecho inter-nacional publico, Madrid, 1957, pp. 65-74, opredijelio se za, kako je naveo, teoriju umjerenoga monizma s primatom meunarodnoga prava.15 Navedeno prema Charles DE VISSCHER: Thories et ralits en droit international public, deuxime dition, Paris, 1955, p. 11.

18 Uvod

uenjem, i s onim o primatu meunarodnoga prava. Upravo stoga takve iskaze pri-stae i jednoga i drugog uenja uzimaju kao potvrdu svojih stajalita.16

Sasvim suprotne posljedice imaju te doktrine kada odluuje neko domae sud-beno tijelo, ali i organ izvrne ili zakonodavne vlasti. Kako smo ve istaknuli, prema uenju o primatu meunarodnoga prava svaki dravni organ stalno je duan brinuti se o meunarodnim obvezama svoje zemlje i njegove im odluke ne bi smjele pro-turjeiti. A, prema dualistikom shvaanju, svi unutarnji dravni organi, osim onih nadlenih za vanjsko zastupanje njihove zemlje, ne bi se na meunarodno pravo morali uope obazirati, kao da se ne radi o pravu.

ini se da je s dogmatskoga stajalita ispravan zakljuak o ovoj kontroverzi onaj Charlesa Rousseaua: Istinska toka razilaenja izmeu monizma i dualizma od-nosi se jedino na sankcioniranje naela primata meunarodnoga prava, a ne na neku unutarnju stvarnost: prema monistikoj konstrukciji prihvaa se automatska abrogacija unutarnjih normi koje su suprotne meunarodnom pravu, dok se prema dualistikom shvaanju prihvaa pravovaljanost unutarnjih normi koje su meuna-rodno neregularne, ali i u tome se potvruje primat meunarodnoga prava uz rezervu stavljanja u igru meunarodne odgovornosti drave.17

hMeutim, pribjegavanje jednoj od gornjih doktrina moe ovisiti o okolno-

stima neke situacije.

Iako ovjek pojedinac nije izravni subjekt meunarodnoga prava, u usponu je zatita graanskih, politikih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava ovjeka, kao i nekih temeljnih prava ljudskih skupina, ponajprije manjina. Standardi te zatite propisani su meunarodnim konvencijama i oni snano prodiru u unutarnje pravo drava. Sudovi i drugi dravni organi ne mogu te standarde ignorirati, napose ako je drava u pitanju stranka odnosnih konvencija. To bi snano podupiralo primat meunarodnoga prava, makar na tim podrujima.

Na temelju nekih meunarodnih konvencija pojedinci dobivaju mogunost ne-posrednoga obraanja meunarodnim tijelima kada smatraju da im je prava zajam-ena odnosnim ugovorom povrijedila neka njegova drava stranka (v. infra, 58, pod 3 (i) i (ii)). I to bi govorilo u prilog primata meunarodnoga prava kao jedino ispravnoga.

Ali sve to nije bez iznimki. Jedno od jamstava zatite ljudskih prava potvreno u ustavima brojnih drava jest naelo nullum crimen, nulla poena sine lege, koje ukljuuje i zabranu retroaktivne primjene kaznenoga zakona koji nije bio na snazi u trenutku poinjenja nekoga djela. Na tom podruju kazneni sudac ne moe izravno primijeniti neku konvenciju koju je sklopila njegova drava, a jo manje obiajno pravo, i to sve dok zakonodavac ne predvidi djelo u pitanju u kaznenom zakonu te

16 Cf. ANDRASSY BAKOTI VUKAS: Meunarodno pravo, 1. dio, str. 5-6.17 Op. cit., p. 48.

19 3. ODNOS MEUNARODNOG I UNUTARNJEGA PRAVA

zemlje, te za njega propie vrste i raspon kazni. Stoga se svako takvo djelo mora najprije transformirati u zakon da bi ga sudac mogao primijeniti. Dakle na tom se po-druju jedino ispravnim pokazuje dualistiko stajalite sa svim njegovim prethodno opisanim posljedicama za odgovornost dotine drave kao subjekta meunarodno -ga prava (vidjeti vie pojedinosti infra, 6, pod 4).

Takoer emo dalje vidjeti da je dualistiko stajalite jedino primjenljivo u situ-acijama sukcesije drava, ako se drava prethodnica s njezinim pravnim poretkom raspala i prestala postojati.

Uz izloeno, granice i razlike izmeu unutarnjega prava drava i meuna-rodnog prava sve su manje jasne, a njihovi odnosi postaju sve sloenijima.

Tomu pridonosi unifikacija pravil unutarnjega prava putem meunarodnih konvencija na podrujima poput prava intelektualnog vlasnitva, financijskih tran-sakcija, morskog i zranog prijevoza robe i putnika itd.

Nadalje, neke specijalizirane ustanove UN-a, poput Svjetske zdravstvene orga-nizacije, Svjetske meteoroloke organizacije i Meunarodne organizacije za civilnu avijaciju, donose u okviru svojih nadlenosti neke standardne propise, koje, premda formalno neobvezne, primjenjuju sve njihove drave lanice, pa i nelanice, kao da su ih same usvojile. Takvi se propisi i standardi mogu oekivati i u vezi s meuna-rodnom zatitom okolia.

I pojava i ekspanzija supranacionalnoga pravnog poretka u okviru Europske unije takoer pridonosi brisanju negdanjih krutih razlika izmeu unutarnjega i meuna-rodnog prava u njezinim dravama lanicama, ali i u pridruenim dravama.

h

Oduvijek je dakle odnos meunarodnoga i unutarnjeg prava bilo korisnije prouavati na temelju prakse meunarodnih i domaih dravnih organa negoli svoditi ga na dva ili tri uenja.

Na temelju takve analize dolazi se do openitoga zakljuka da je nemogue pri-hvatiti gledite po kojemu bez izriita postupka domae adopcije, pravila meu-narodnoga prava ne bi uope mogla djelovati kao dio unutarnjega prava, ili njemu suprotno gledite da ta pravila uvijek izravno djeluju bez adopcije. Drave, naprotiv, pokazuju znaajnu fleksibilnost u postupcima u kojima na svome dravnom podru-ju pridaju uinak pravilima meunarodnoga prava. Uz to, mnoge drave prihvaaju i uenje da je meunarodno pravo dio njihova domaeg prava. I premda se ti postupci u raznim dravama razlikuju, u svim dravama iroko se postie krajnji rezultat davanja uinka pravilima meunarodnoga prava.18

18 Do tih zakljuaka dolazi se u uglednom djelu OPPENHEIMs International Law, Volume I, Ninth Edition, Edited by Sir Robert Jennings and Sir Arthur Watts, London, 1992, Introduction and Part 1, p. 54.

20 Uvod

U nastavku emo o ovomu pitanju ukratko izloiti stajalita sudbenih i dru-gih organa nekih od drava, kao i meunarodnih sudbenih i drugih tijela. Pri tome emo razlikovati izmeu obveza drava prema opemu obiajnom pravu, s jedne, i njihovih obveza iz ugovora kojima su stranke, s druge strane.

2. Obiajno meunarodno pravo u sudskoj i ustavnoj praksi drava. En-gleska je prva zemlja u kojoj je taj problem bio uoen, i to davno prije nastanka dualistikog i monistikog uenja. No sudska je praksa i u toj zemlji prola kroz odreeni razvoj.

Poetkom 18. stoljea engleski pravnik Lord Mansfield izloio je stajalite po ko-jemu meunarodno pravo ini dio prava Engleske (The international law is the part of the law of the Land). To je bio poetak tzv. doktrine inkorporacije. Engleski sudovi izravno su primjenjivali pravila meunarodnog (obiajnoga) prava, osim ako ne bi bila u suprotnosti s nekim zakonom koji je usvojio Parlament, ili nekom prijanjom konanom sudskom presudom (s obzirom na naelo stare decisis).

No, od druge polovine 19. stoljea, nakon ne sasvim jasnoga teksta presude Regina v. Keyniz 1876, prevladava doktrina transformacije. Prema toj doktrini, meunarodno pravo jest dio prava Engleske tek ako su njegova pravila na jasan na-in usvojena i uinjena dijelom prava Engleske, i to bilo na temelju zakona, sudskih odluka ili ustanovljene prakse.

Ali sama injenica da meunarodno pravo ini dio prava Engleske ni u gornjim ogradama ne znai da englesko pravo uvijek priznaje prvenstvo meunarodnoga prava. Kako je ve navedeno, engleski zakoni obvezuju engleske sudove ak kada su u suprotnosti s onime to zahtijeva meunarodno pravo. Ali, u sluaju sumnje, pretpostavka je da namjera Parlamenta nije bila da djeluje suprotno meunarodnim obvezama Ujedinjenoga Kraljevstva.19

Navedeno ipak znai da je meunarodno obiajno pravo u Engleskoj dio lex fori, i da se pred engleskim sudovima ono ne dokazuje na isti nain kao strano pravo. Britanski se sudovi uz to smatraju obveznima autoritativnim izjavama izvrne vlasti (tj. Krune) u stvarima koje su u njezinoj nadlenosti. To su, meu ostalim, priznanje de jure i de facto druge drave, suverena narav stranih vlada i diplomatski poloaj osoba koje zahtijevaju imunitet od jurisdikcije. Sve to, meutim, nije sasvim isto kada je rije o meunarodnim ugovorima.

Sjedinjene Amerike Drave uglavnom slijede praksu Ujedinjenoga Kraljevstva, opet osim kada nisu u pitanju meunarodni ugovori.

19 Vidi pojedinosti s navodima iz sudske prakse, OPPENHEIM, op. cit., Vol. I, pp. 56-63; Ian BROWNLIE: Principles of Public International Law, Fifth Edition, Oxford, 1998, pp. 42-46; STARKES International Law, Eleventh Edition, I. A. Shearer, London, 1994, pp. 68-71; AKE-HURSTS Modern Introduction to International Law, Seventh Edition, Peter Malanczuk, Lon-don, 1997, pp. 68-70; Malcolm N. SHAW: International Law, Fourth Edition, Cambridge, 1997, pp. 105-110.

21 3. ODNOS MEUNARODNOG I UNUTARNJEGA PRAVA

Tako je u presudi Vrhovnog suda The Paquete Habana iz 1900. bilo, meu osta-lim navedeno: Meunarodno pravo je nae pravo... Stoga, tamo gdje nema ugovora ili izvrnog ili zakonodavnoga akta ili sudske odluke, treba se obraati obiajima i obiajnoj praksi (customs and usages) civiliziranih naroda, a kao njihovim dokazima djelima pravnika i komentatora.... Ali je isto tako Apelacijski sud u 1988. u sporu Committee of United States Citizens Living in Nicaragua v. Reagan istakao: nikakav se akt Kongresa ne moe osporavati na temelju toga to kri obiajno meunarodno pravo.20 I ameriki sudovi u normalnim okolnostima slijede miljenja koja im daje izvrna vlast o priznanju strane drave, o teritorijalnim granicama druge drave, o imunitetu stranih vlada, osoba, korporacija ili brodova od jurisdikcije i sl.

Praksa zemalja iji su pravni sustavi proizali iz engleskoga (Kanada, Australija, Novi Zeland, Juna Afrika, Indija i veine drugih lanica Commonwealtha) slina je prethodnoj.

hU dravama kontinentalne pravne tradicije, napose u Europi i Latinskoj

Americi, odnos prema meunarodnom pravu poesto je reguliran u ustavnom aktu zemlje.

Njemaka zasluuje mjesto ispred svih drugih drava te pravne tradicije, jer ona u svojemu ustavnom poretku visoko uzdie obiajno meunarodno pravo.

lanak 25. Osnovnog zakona (Ustava) iz 1949. glasi: Opa pravila meuna-rodnoga javnoga prava bit e sastavni dio saveznoga prava. Ona e imati prednost pred zakonima i neposredno e stvarati prava i dunosti za stanovnike saveznoga podruja. lanak 100(2). tomu dodaje: Ako u tijeku nekoga spora nastane sumnja u to ini li neko ope naelo meunarodnoga javnoga prava dio saveznoga prava i stvara li takvo pravilo prava i dunosti za pojedinca, sud e dobiti odluku od Save-znog ustavnog suda.

Znakovito je da u zemlji u kojoj su nastale sve kole o odnosu meunarodnog i unutarnjega prava, ustavno pravo danas na snazi najdjelotvornije osigurava prven-stvo meunarodnoga prava nad bilo kakvim unutarnjim zakonskim ili podzakon-skim aktima te drave, i da prema ustavu te zemlje meunarodno pravo izravno stvara prava i dunosti za sve njezine stanovnike. Pri tome nisu od praktine vanosti apstraktni argumenti da bi i u svjetlosti te odredbe savezni ustav bio u hijerarhiji njemakih pravnih normi iznad meunarodnog prava, ili da savezni ustavni sud kao njemaki sudbeni organ ne bi bio najpogodnije tijelo za ustanovljivanje sadraja pravila meunarodnog prava.

Ustavni propisi i u nekim drugim zemljama europskoga kontinenta slue kao osnova za to da njihovi sudovi neposredno primjenjuju pravila opega obiajnog meunarodnog prava.

20 V. SHAW, op. cit., pp. 114-117; OPPENHEIM, op. cit., vol. 1, pp. 74-75.

22 Uvod

Tako npr. lanak 10(1). Ustava Italije iz 1947. predvia da je talijanski pravni po-redak usklaen s opepriznatim normama meunarodnoga prava. lanak 9. Ustava Austrije iz 1955. predvia da su opepriznata pravila meunarodnoga prava sastavni dio austrijskoga prava. Sline se odredbe nalaze se u lanku 28(1). Ustava Grke koji je stupio na snagu godine 1975; u lanku 29. Ustava Irske itd.

I sudovi u Francuskoj primjenjuju pravila obiajnoga meunarodnog prava te-meljei se na toki 12. uvoda (preambule) u Ustav iz 1946, koji je potvren uvodom u Ustav iz 1958. (koji je danas na snazi). Tamo je navedeno: Republika Francuska, vjerna svojim tradicijama, uskladit e se s pravilima meunarodnog javnoga prava...

3. Primjena meunarodnih ugovora od organa drava njihovih stranaka. S obzirom na podjelu nadlenosti u svakoj od drava za sklapanje i ratifikaciju ugovora, pitanje odnosa ugovora i zakona nije manje sloeno od pitanja primje-ne nepisanih obiajnih pravila opega meunarodnoga prava u tim dravama.

Ne dovodei u pitanje naelo pacta sunt servanda (v. infra, 19), ovdje emo samo izloiti na koji se nain rjeavaju u razliitim dravama neki unutarnji problemi glede potovanja i izvrenja meunarodnih ugovora.

U Ujedinjenom Kraljevstvu vlast sklapanja i ratifikacije meunarodnih ugovora pripada Kraljici, ali tek na savjet prvoga ministra, ministra Krune, veleposlanika ili drugih dunosnika.

Tako sklopljeni ugovor automatski ne postaje dijelom engleskoga prava, jer bi to moglo znaiti da bi Kraljica mogla mijenjati englesko pravo bez privole Parlamenta, a to bi bilo u suprotnosti s temeljnim naelom (nepisanoga) engleskoga ustavnoga prava. Iznimke, kada se ne trai suglasnost Parlamenta, jesu ugovori o voenju rata (ili o objavi rata), jer je to po tradiciji iskljuiva nadlenost Kraljice, ali opet na savjet njezinih ministara.

Ako neki tako sklopljeni ugovor zadire u privatna prava britanskih graana, ili povlai izmjene engleskoga prava ili zakona Parlamenta, ili proiruje prava Krune, ili namee posebne financijske obveze drave, nuno je da Parlament usvoji zakon (ili rezoluciju) da bi ugovor postao dijelom prava zemlje. Ako zakon ne bi bio prihvaen, ugovor bi obvezivao Ujedinjeno Kraljevstvo po meunarodnom pravu i zemlja bi po tome pravu bila odgovorna zbog njegova neizvrenja. Stoga akti Parlamenta obino prethode samoj ratifikaciji ugovora.

Ako kasniji zakon Parlamenta proturjei ugovoru na snazi, engleski sudovi ne mogu dati uinak ugovoru. U takvim e sluajevima engleski sudac najee nai razloga da akt Parlamenta proglasi nejasnim i tumai ga na nain da namjera Par-lamenta nije bila proturjeiti meunarodnoj obvezi Britanije.

Nakon 1979. engleski sudovi obraaju posebnu pozornost Europskoj konven-ciji o ljudskim pravima iz 1950. Ujedinjeno Kraljevstvo je stranka te Konvencije, a presude Europskoga suda za tu su zemlju obvezujue. Ali sama ta Konvencija s protokolima nije postala dijelom engleskoga prava. Engleski sudovi nalaze naine da onim propisima iz te konvencije koji nisu sasvim jednaki s engleskim pravom

23 3. ODNOS MEUNARODNOG I UNUTARNJEGA PRAVA

pridaju uinak u njihovim presudama. U suprotnome, nakon iscrpljenja lijekova pred engleskim sudovima tuitelj vodi postupak pred Europskim sudom jer mu je to jedini nain da postigne pravdu. Ali raste i pritisak da se zakonima Parlamenta otklone sve razlike izmeu Europske konvencije i engleskoga prava zasnovanog na presedanima (Common Law i Equity).

U Sjedinjenim Amerikim Dravama Ustav zemlje predvia da e predsjednik imati vlast, da na savjet i uz suglasnost Senata, sklapa ugovore, uz uvjet da dvije treine prisutnih senatora sudjeluju u usvajanju (lanak II. (2)). Ugovori ratificirani na taj nain automatski postaju dijelom prava te zemlje. Uz to, ugovori Savezne vlade (za razliku od ugovora drava), ine, prema Ustavu, vrhovno pravo zemlje, poput samoga Ustava i saveznih zakona (lanak VI). Sporovi koji proizau iz meunarod-nih ugovora u nadlenosti su saveznih sudova (lanak III. (2)). Ali meunarodni ugo-vori imaju manju pravnu snagu od ustavnih amandmana koji se odnose na ljudska prava (Bill of Rights) i drugih zahtjeva iz Ustava i u zemlji se ne mogu primjenjivati u suprotnosti s njima.

Samo se manji broj ugovora sklapa prema gornjim ustavnim propisima. Sloeno je pitanje razlikovanja izmeu tzv. izvrivih (self-executing) i neizvrivih (non-self-executing) ugovora. Ta je podjela povezana s pitanjem moe li se nekim ugovorima ili njihovim dijelovima pridati u Sjedinjenim Amerikim Dravama pravni uinak bez dodatnih zakonskih akata. Veinu ugovora sklapa Predsjednik, i to ne uz potvrdu Senata temeljem lanka II. Ustava, nego kao zakonske (statutory) ili kongresne izvrne sporazume (congressional executive agreements). Predsjednik ih potpisuje na temelju obinih zakona koje su oba doma Kongresa usvojila obinom veinom. Izvrive sporazume Predsjednik sklapa sam bez sudjelovanja Kongresa.

Naelno, prema pravnom sustavu Sjedinjenih Amerikih Drava (poput onoga u Ujedinjenom Kraljevstvu), ugovori imaju jednak poloaj kao i zakoni. To znai da bi kasniji zakon Kongresa mogao derogirati ranije sklopljeni ugovor (prema naelu lex posterior derogat legi priori). Ali i u toj zemlji taj sloeni problem izmie jedno-stavnim zakljucima.

h

Poput Sjedinjenih Amerikih Drava, i u dravama kontinentalne Europe nad-lenost za sklapanje i ratifikaciju meunarodnih ugovora, te njihov odnos prema zakonima, esto su ureeni ustavom zemlje. Iz tekstova tih ustava i iz prakse ustav-nih i drugih sudova tih zemalja proizlaze razliita rjeenja. Ipak, izvrna vlast moe u veini drava sklapati neke vrste administrativnih sporazuma bez odobrenja za-konodavne vlasti.

Navest emo nekolicinu zanimljivih sluajeva.21

Prema Ustavu Nizozemske iz 1953. i 1956, te u revidiranom Ustavu te zemlje iz 1983, propisi iz ugovora i rezolucija meunarodnih ustanova (kojih je Nizozemska lanica), a koji, s obzirom na njihov sadraj, mogu biti obvezujui za sve osobe, imat

21 Vidi prikaz, OPPENHEIM, op. cit., Vol. I, pp. 63-70; AKEHURST, op. cit., pp. 67-68.

24 Uvod

e pravni uinak nakon to budu objavljeni (lanak 93). lanak 94. Ustava nadalje predvia da se zakonske odredbe na snazi u Nizozemskoj nee primjenjivati ako nji-hova primjena ne bi bila u skladu sa samoizvrivim propisima ugovora ili rezolucija meunarodnih ustanova. To se odnosi i na zakone koji se donesu nakon stupanja na snagu ugovora ili rezolucija.

Time su nizozemski sudovi dobili ovlast da ne primijene zakone, i to ne stoga to bi bili protuustavni, nego ako nau da nisu u skladu s ugovorima i rezolucijama. Ina-e Nizozemska ne poznaje ustavno sudstvo. No u ustavnoj je proceduri pronaen na-in osiguranja. Za ratifikaciju ugovora koji su u suprotnosti s Ustavom u Parlamentu se trai veina potrebna za izmjenu samoga Ustava. Ipak je ta zemlja na taj nain rijeila pitanje izvrenja svojih obveza koje proizlaze iz lanstva u Europskoj uniji.

U Francuskoj lanak 53. Ustava Pete Republike iz 1958. zahtijeva da se neke kategorije ugovora (npr. o trgovini, koji zahtijevaju financijske trokove drave, koji mijenjaju zakone ili se odnose na poloaj pojedinaca), moraju ratificirati ili prihvatiti zakonom Narodne skuptine. Prema lanku 54, Ustavno vijee moe neki ugovor proglasiti protuustavnim, i on se potom moe ratificirati ili prihvatiti tek nakon izmjene samoga Ustava. lanak 55. predvia da valjano ratificirani ili prihvaeni ugovori nakon njihova objavljivanja imaju snagu jau od zakona (dakle ak i od kasnijih zakona), ali uz uvjet reciprociteta u primjeni od druge stranke za svaki ugovor pojedinano.

U Njemakoj lanak 59(2). Osnovnoga zakona zahtijeva da se ugovori o politi-kim odnosima Savezne Republike, ili koji se odnose na saveznu zakonodavnu nadle-nost, moraju odobriti saveznim zakonom. Ugovore odobrene na taj nain njemaki e sudovi primjenjivati neposredno, i to makar one samoizvrive. No, s obzirom na to da su dio saveznoga prava, ti ugovori nemaju snagu jau od ostalih saveznih zakona. Stoga kasniji zakon moe imati prvenstvo u odnosu na prijanji ugovor. Uz sve to, ugovori moraju biti u skladu s Osnovnim zakonom. Tako u toj zemlji obiajno meunarodno pravo ima na neki nain snagu jau od ugovora te zemlje.

U Belgiji lanak 68. Ustava predvia da trgovinski ugovori i oni koji mogu na-metnuti obveze dravi ili pojedincima, imaju uinak jedino nakon to ih prihvati Parlament. Ugovor koji nije tako prihvaen nema uinka u belgijskom pravu i bel-gijski ga sudovi nee primjenjivati.

Ugovore koji su pravovaljano prihvaeni belgijski sudovi dijele na one koji stva-raju prava i obveze samo za drave ugovornice, i na one koje je mogue primijeniti neposredno na pojedince. Samo se na ove, posljednje pojedinci mogu pozvati pred belgijskim sudovima. Ako su propisno objavljeni, takvi ugovori imaju prednost ak i u odnosu na kasnije zakone. Inae pravila obiajnoga meunarodnoga prava nemaju prednost pred belgijskim zakonima.

hBive socijalistike drave srednje i istone Europe neko su u odnosu na

ugovore kojima su bile stranke zastupale kruto dualistiko stajalite. Na taj na-

25 3. ODNOS MEUNARODNOG I UNUTARNJEGA PRAVA

in pojedinci nisu nikada mogli pred sudovima tih zemalja ishoditi pravdu na temelju neke od konvencija o ljudskim pravima. To je bilo unato injenici da su sve te drave bile strankama gotovo svih takvih opih konvencija sklopljenih pod okriljem UN-a. Naime, propisi o graanskim, politikim i drugim pravima iz tih konvencija nikada nisu bili transformirani u domae zakone. Uz to su te drave izbjegavale prihvaati sve meunarodne postupke koji su predviali pravo pojedinaca da upuuju tube meunarodnim organima.

I u bivoj SFR Jugoslaviji stanje nije bilo bolje, premda je jedan ustavni propis pruao mogunost odstupanja od toga krutoga i abuzivnoga dualistikoga stajalita. Naime, lanak 21(2). Ustava SFRJ iz 1974. predviao je da: Sudovi neposredno pri-mjenjuju meunarodne ugovore koji su objavljeni. Ali nije bio poznat ni jedan sluaj iz sudske prakse da je neki jugoslavenski sud bio neposredno primijenio neko jasno pravilo iz neke konvencije o ljudskim pravima namjesto propisa ustavnog, kaznenog i drugoga prava, koji su namjerno bili sroeni kao nedoreeni ili rastezljivi.22

Nakon politikih promjena poetkom devedesetih godina mijenja se odnos prema meunarodnome pravu i prema samim ugovorima. Veina drava iz toga dijela Europe uzima ugovore kao sastavni dio svoga prava, a neke im pridaju snagu jau i od kasnijih zakona.23

Tako Ustav Ruske Federacije iz 1993. u lanku 15(4). predvia sljedee: Ope-priznata naela i norme meunarodnoga prava i meunarodni ugovori Ruske Fede-racije init e dio njezina pravnoga sustava. Ako neki meunarodni ugovor Ruske Federacije ustanovljuje pravila drukija od onih stipuliranih u zakonu, primijenit e se pravila iz meunarodnog ugovora.24

Ustav Republike Hrvatske iz 1990, dopunjen u 1997, predvia propise o meunarodnim ugovorima u lancima 132-134. U ime RH ugovore sklapa pred-sjednik Republike, a moe ih u skladu sa zakonom sklapati i Vlada (lanak 132).

Zastupniki dom Sabora potvruje (ratificira) samo one ugovore koji trae: (i) donoenje ili izmjenu zakona, (ii) meunarodne ugovore vojne i politike naravi, i (iii) meunarodne ugovore koji financijski obvezuju RH. No meuna-rodne ugovore kojima se meunarodnoj organizaciji ili savezu daju ovlasti izve-dene iz Ustava RH, Zastupniki dom Sabora potvruje dvotreinskom veinom glasova svih zastupnika (lanak 133).

22 Vidi o tome V. . DEGAN: Jugoslavensko pravosue i meunarodne konvencije o pravima ovjeka, Odvjetnik 1989, br. 7-12. (Zagreb), str. 20-39.23 Vidi E. STEIN: International Law in Internal Law: Toward Internationalization of Central-Eastern European Constitutions?, AJIL 1994, No. 3, pp. 427-450.24 Cf., G. M. DANILENKO: The New Russian Constitution and International Law, AJIL 1994, No. 3, pp. 451-470.

26 Uvod

Meunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvreni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, ine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mije-njati ili ukidati samo uz uvjete i na nain koji su u njima utvreni, ili suglasno opim pravilima meunarodnog prava (lanak 134).25

U te ugovore valja, po naemu miljenju, svrstati i sve one o kojima je odlukom Sabora ili Vlade notificirana sukcesija njihovu depozitaru, a ta je notifikacija objav-ljena u Narodnim novinama. Rije je o ugovorima kojih je stranka bila biva SFRJ prije stjecanja neovisnosti Republike Hrvatske.

4. Unutarnje pravo drava pred meunarodnim tijelima. (i) Neke me-unarodne organizacije postavljaju posebne uvjete za primanje novih drava u njihovo lanstvo, te potom stalno provjeravaju jesu li pravni poredak njihovih lanica i njihova unutarnja praksa u skladu s njihovim ugovornim obvezama koje proizlaze iz toga lanstva. Drave lanice koje odstupe od tih uvjeta izlau se mjerama politikog, pa i gospodarskog pritiska, o emu odluuju politiki organi tih organizacija. To je sluaj s Vijeem Europe, Europskom unijom, Or-ganizacijom za europsku sigurnost i suradnju (OESS), te sa Sjevernoatlantskim paktom.

Drave lanice koje su izloene tim pritiscima moraju imati dobro ustanovljene pravne slube koje e moi pouzdano procijeniti kada se radi o proputanju izvrenja stvarno preuzetih pravnih obveza, za razliku od moguih neopravdanih pritisaka da bi se iznudili politiki ustupci. Naime, svaka drava lanica ima prava oduprijeti se takvim pritiscima, ali tek ako nije rije o pravnim obvezama jednakima za sve ostale lanice tih organizacija.

(ii) Meunarodni arbitrani i stalni sudski organi nemaju vlast odluivanja izvan pristanka na njihovu nadlenost od svih stranaka u sporu. No nadlenost je takvih tijela danas u ekspanziji. Sud Europskih zajednica u Luxemburgu i Eu-ropski sud za ljudska prava u Strasbourgu nadleni su za odreene vrste sporova svih drava lanica Europske unije, odnosno Vijea Europe.

Kada imaju nadlenost, meunarodna sudbena i politika tijela bez iznimke e davati prvenstvo obvezama drava po meunarodnom pravu u odnosu na njihove zakone, ukljuujui i njihove ustave.

Ovdje, meutim, valja istaknuti da je svaka drava slobodna odluiti hoe li se ili nee u punoj mjeri koristiti svojim pravima koja proizlaze iz ugovora

25 Vidi Vesna CRNI: Pravni poloaj meunarodnih ugovora u Republici Hrvatskoj, Vlada-vina prava 1997, br. l, (Zagreb), str. 17-38; Sinia RODIN: Nesuglasn