Mladen Parlov Stella maris · U ovom radu ne će se istraživati marijanske dogme u Franjinoj misli niti svi vidovi Marijina otajstva u njegovim spisima i životu. Cilj ovoga članka

Mladen Parlov

Stella maris: s Marijom na putu

Biblioteka Crkve u svijetuTeologija 57

Izdavač: Crkva u svijetu Zrinsko-Frankopanska 19, SplitGrafičko oblikovanje: Paola JukićTisak: Dalmacija papir, Split

------------------------------------------- CIP - Katalogizacija u publikaciji S V E U Č I L I Š N A K N J I Ž N I C A U S P L I T U

UDK 27-312 272-5:27-312

PARLOV, Mladen Stella maris: s Marijom na putu / Mladen Parlov. - Split : Crkva u svijetu, 2019. - (Biblioteka Crkve u svijetu. Teologija ; 57)

Bibliografija. - Kazalo.

ISBN 978-953-256-123-4

I. Marija -- Otajstveni značaj II. Mariologija

170827014 -------------------------------------------

Recezenti:Prof. dr. sc. Anđelko DomazetDoc. dr. sc. Boris Vulić

Mladen Parlov

Stella maris: s Marijom na putu

CRKVA U SVIJETU Split, 2019.

5

PREDGOVOR

Nema sumnje kako je Drugi vatikanski koncil značio pravu prekretnicu u životu Katoličke Crkve, kako u teološkom promišljanju tako i u vjerskoj praksi. Nažalost, dobre i poticajne misli koje je Koncil donio u svojim dokumentima vrlo su brzo umjesto poticaja postale predmet oštrih i dugih rasprava u Crkvi, tako da je postkoncilska teologija nerijetko bila rasprava o samom Koncilu. No, zanimljivo, koncilski nauk o BD Mariji nekako je ostao u sjeni, na rubu teološ-kog interesa. Kroz petnaestak-dvadeset postkoncilskih godina govor o BD Mariji i njezinoj ulozi u životu Crkve i vjernika gotovo je posve utihnuo. Kao da je zaživjelo geslo koje su neki teolozi, pomalo i trijumfa-listički, izrekli neposredno poslije Koncila: De Maria nunc satis! – Dosta o Mariji! Na sreću, u to vrijeme, 1978., na čelo Crkve dolazi sv. Ivan Pavao II. koji je, kako svojom osobnom marijanskom duhovnošću i pobožnošću tako i svojim mariološko-marijanskim govorima i spisima, dao novi poticaj ne samo marijan-skoj pobožnosti nego i mariologiji. Zavaljujući papi Wojtyli katolički nauk o BD Mariji te njezinoj ulozi u povijesti spasenja ponovno oživljava te postaje, kao što je dostojno i pravedno, prevažan dio nauka Kato-ličke Crkve i onoga što ona ima za ponuditi svijetu.

Lik BD Marije i danas ima što za reći ne samo vjer-nicima nego svakom čovjeku dobre volje kojemu je na

6

Mladen Parlov - Stella maris: na putu sa Marijom

srcu istinsko dobro čovječanstva. Za vjernike, kršćane, Marija je primjer konkretnih vjerničkih stavova koje bi svaki vjernik trebao zauzeti pred Bogom koji se objavljuje te u svojoj objavi samo-priopćava svome stvorenju. Na Božju želju da se do kraja izrazi i daruje svome stvorenju Marija odgovara stavom poslušne vjere, čime omogućuje Bogu da izvrši naum svoga sebedarja. U Marijinu životu sve je milost, sve je Božji dar; ona i njezin „da“, njezin slobodan pristanak na Božju želju da se daruje čovjeku, također su dar neis-crpive i nedokučive Božje milosti kojom se Bog pribli-žava i dariva čovjeku. Postavši Božjom suradnicom u djelu otkupljenja Marija je, također prema Božjem naumu, od Majke Jednoga (Krista) postala Majkom svih (kršćana). I poslije uznesenja u nebesku slavu ostaje s nama, da nas kao brižna i zabrinuta majka prati na našem putu prema vječnoj Domovini.

Jedan od naslova kojim Katolička Crkva časti BD Mariju je i Stella maris – Zvijezda mora. Izvorno je naslov nastao unutar Karmelskog reda koji svoje početke vuče iz 13. st. i to upravo s Gore Karmel, na kojoj je sagrađena crkva pod nazivom Stella maris, u kojoj se časti Gospin kip pod istim imenom. Karme-lićanima je Gospin lik – Gospa Karmelska - postao smjerokaz na putu prema vrhuncima kršćanskog savr-šenstva. No, putokazi su potrebni svakom putniku, svakom čovjeku, jer ljudski život i nije drugo doli putovanje od rođenja u vremenu do rođenja u vječno-

7

Predgovor

sti. Na tom se putu lako izgubiti, posebno u današnje vrijeme u kojem kao da se sve ruši; sve je dovedeno u pitanje; kao da više ne postoje uporišne točke na koje se osloniti, na kojima se odmoriti. Toliko staza i puteva, toliko putokaza koji usmjeravaju na putove koji nikuda ne vode, odnosno vode u slijepe ulice ljudske egzistencije, u vrtnju u krug, u beznađe. Kao što je nekada mornarima zvijezda sjevernjača omogu-ćavala noćnu plovidbu i dolazak do željene luke, tako je današnjim putnicima potrebna zvijezda vodilja do sigurne luke spasa. Za nas kršćane ta je zvijezda naša nebeska majka Marija koja nam na nebu našega života svijetli te pokazuje siguran put prema luci spasa, tj. prema Isusu Kristu. Naše je oči podignuti uvis, prema Zvijezdi mora; naše je Mariji se s povjerenjem prepu-stiti jer ona najbolje poznaje sigurne puteve koji spase-nju vode.

Ova knjiga donosi članke koji su nastali u različi-tim prigodama, uglavnom po pozivu da na znanstve-nom skupu izložim neku mariološku temu. Premda su nastali u različitim, nepovezanim prigodama, članci kao da tvore cjelinu, barem pod vidom razvoja mari-ološke misli u drugom tisućljeću. Naime, od poima-nja BD Marije u spisima sv. Franje i sv. Klare (13 st.), preko Marulićeva i Lutherova govora o BD Mariji (15. i 16. st.) pa do mariologije Drugog vatikanskog koncila, nudi se povijesni razvoj mariološke misli kroz gotovo cijelo drugo tisućljeće. Osim ovih povijesnih

8


vidova u knjizi se nalaze još dva članka; jedan istra-žuje suodnos Crkve i Bezgrješne, a drugi je posve-ćen mogućem značenju lika BD Marije pred mladim kršćanima.

S nadom kako će ova knjiga biti od koristi onima koji je uzmu u ruke na njihovu putu prema nebeskoj Domovini te kako će ih potaknuti na ljubav prema Mariji – Zvijezdi mora, njih i sve ostale preporučam Marijinu zagovoru.

Autor

9

BD MARIJA U ŽIVOTU I SPISIMA SV. FRANJE ASIŠKOGA

SažetakSv. Franjo Asiški (1182.-1226.) ubraja se među najveće

svece Katoličke Crkve; njegov utjecaj na suvremenike i slje-deće naraštaje traje do dana današnjega. U središtu njegova duhovnog života nalazi se lik siromašnog Krista, uz kojega stoji i njegova siromašna majka. Franjo je prema BD Mariji gajio duboku ljubav i pobožnost koju je izrazio u svojim spisima, a posebno u „Pozdravu Blaženoj Djevici Mariji“ te u antifoni „Sveta djevice Marijo“. U prvom dijelu članak autor istražuje značenje crkve svete Marije Anđeoske za Franju i Franjevački Red. Potom, u drugom dijelu, istražuje znače-nje izraza „zaručnica Duha Svetoga“ kojim je Franjo izrazio odnos BD Marije i Duha Svetoga. Od govora o odnosu Duha i Marije, autor, u zadnjem dijelu članka prelazi na istraži-vanje odnosa Marije i Crkve, budući da za taj odnos Franjo koristi prilično zanimljiv izričaj, naime veli kako je Marija djevica koja je postala Crkvom.

Ključne riječi: Franjo, BD Marija, Porcijunkula, zaručnica Duha Svetoga, djevica postala Crkvom

UvodAko se veličina neke osobe mjeri njezinim utje-

cajem na život drugih ljudi, suvremenika i sljedećih naraštaja, tada se sv. Franju Asiškoga (1182.-1226.)

10


bez imalo oklijevanja može ubrojiti među najuži krug osoba, muževa i žena, koji su najdublje i najviše obilje-žili život Katoličke Crkve. Franjin utjecaj na katoličku duhovnost traje do dana današnjega; štoviše danas je njegov utjecaj čini se još veći nego kroz prethodnih nekoliko stoljeća, budući da smo postali svjesniji kako je zemlja zajednička kuća svih ljudi te kako smo svi pozvani čuvati tu zajedničku kuću. Franjo nije bio teolog u klasičnom smislu te riječi, tj. nije se profesio-nalno bavio teologijom, što ne znači da se u njegovim spisima ne krije duboka i izvrsna teologija i to ponaj-prije kristologija koja nije plod studiranja, nego je plod dubokog duhovnog iskustva koje se oblikovalo u susretu sa siromašnim Kristom. No, ono što zadivljuje jest da Franjino iskustvo ne blijedi i ne slabi protekom vremena, nego svojom svježinom i danas govori.

Kad je riječ o Franjinu odnosu prema BD Mariji valja izbjeći dvije krajnosti; prvu, da se Franji nekri-tički ne pripisuje ono što su mu njegova duhovna djeca vremenom pripisala, a to su gotovo anđeoski uvidi u nebeske stvarnosti, a time i u marijanska otaj-stva; i drugu, da se njegov govor o BD Mariji promatra odvojeno od njegova života i vremena u kojem je živio. Franjo je sin svoga vremena te je, kao vjerni i poslušni sin Crkve, prihvaćao i ispovijedao sve ono što je Kato-lička Crkva njegova vremena učila o BD Mariji. No, on je, s druge strane, u sebi imao iznimnu osjetljivost, izniman osjet (sensus fidei) za sve ono što je percipirao kao Božje, a time i za BD Mariju. Toma Čelanski, prvi

11

BD Marija u životu i spisima sv. Franje Asiškoga

Franjin životopisac, zapisa kako je Franjo: „Isusovu Majku obasipao neizrecivom ljubavlju zato što nam je dala brata, uzvišenoga Gospodina. Njoj je molio posebne pohvale, upravljao prošnje, prikazivao osje-ćaje, koliko to i kako ljudski jezik ne može ni izraziti.“1

Franjina „mariologija“ najuže je povezana s njego-vom „kristologijom“, no i jednu i drugu ne izlaže na skolastički sustavan način, nego u svome zanosu i nutarnjoj radosti ono što želi reći najčešće izražava kroz molitve, pohvale, usklike, opomene, upozorenja, savjete itd. Franjo je sebe smatrao i nazivao neznali-com i neukim, a ipak je svojim poznavanjem Svetoga pisma i vjerskih istina izazivao divljenje svojih suvre-menika.2 Sveti će Bonaventura ponuditi „pneumato-loško“ objašnjenje tog Franjina iznimnog teološkog

1 Toma Čelanski, Drugi životopis sv. Franje, 198, u: Franje-vački izvori – Fontes Franciscani, Vijeće franjevačkih zajed-nica hrvatske i Bosne i Hercegovine, Sarajevo-Zagreb, 2012., str. 795.

2 U Drugom životopisu sv. Franje, Toma Čelanski donosi zani-mljive zgode u tom pogledu. Tako opisuje susret Franje s jednim dominikancem, učiteljem teologije, koji je, čuvši Franjino tumačenje jednog odlomka Svetoga pisma koje je njega mučilo, prenio svoj dojam subraći: „Braćo moja, bogoslovsko znanje ovog čovjeka, koje se temelji na čistoći i kontemplaciji, slično je orlu u letu; a naše znanje trbuhom plazi po zemlji“. Drugi životopis sv. Franje, 103, u: Franje-vački izvori, str. 748. Sličan je dojam o Franji dobio i jedan rimski kardinal kojemu je Franjo pojasnio mnoga zamršena pitanja tako da je ovaj pomislio kako se Franjo uvijek bavi

12


znanja: „Nikakvo čudo ako je sveti čovjek do Boga primio razumijevanje Svetoga pisma kad je, naslje-dujući Krista, u sebi nosio u djelo potpuno ostvarenu istinu, a po savršenom pomazanju Duha Svetoga u svom srcu nosio Učitelja istine“.3 Dakle, Franjino teološko znanje ponajprije je plod njegova duhov-nog iskustva, tj. njegova susreta s Kristom siromaš-nim. Ustrajno kontemplirajući otajstvo Isusa Krista Franjo je ponirao i u druge kršćanske istine, uklju-čujući dakako i one marijanske. Franjina je Marija – Majka najuže povezana s Gospodinom Isusom Kristom, odnosno polazište i temelj njegova govora o Mariji je njezino bogomajčinstvo. Franjo time smješta Mariju u kontekst povijesti spasenja, što se prilično dobro uklapa u govor o Mariji kakav preporučuje Drugi vatikanski koncil.

U ovom radu ne će se istraživati marijanske dogme u Franjinoj misli niti svi vidovi Marijina otajstva u njegovim spisima i životu. Cilj ovoga članka je, kroz tri podnaslova, doći do središta Franjine mariološke misli, nadajući se da će takav pristup omogućiti uvide u novost Franjina duhovnog iskustva i odnosa prema BD Mariji. U prvom dijelu istražit ćemo značenje

Svetim pismom. Usp. Isto, 104, u: Franjevački izvori, str. 748.

3 Bonaventura Banjoređijski, Veći životopis sv. Franje Asiškoga – Legenda maior s. Francisci, XI,2, u: Franjevački izvori, str. 971.

13


crkve svete Marije Anđeoske najprije za Franju, a potom i za Franjevački Red, potom ćemo, na teme-lju Franjinih spisa, istražiti odnos BD Marije prema Duhu Svetome te prema Crkvi u Franjinoj misli.

1. Crkva sv. Marije Anđeoske ili Porcijunkula na izvoru Franjine marijanske pobožnosti

Pojam Porcijunkula neraskidivo je povezan s Franjevačkim Redom, s njegovom poviješću i sadaš-njošću, teologijom i duhovnošću, s hodočašćima i oprostima. Porcijunkula je izvorište i svetište, srce franjevaštva, jer je u Porcijunkuli Red započeo svoj povijesni hod i jer u Porcijunkuli počiva tijelo svetoga im Utemeljitelja. Danas je Porcijunkula velika bazi-lika, papinskog prava, s veličanstvenom kupolom ispod koje se nalazi crkvica svete Marije Anđeoske. No, u Franjino vrijeme, dakle početkom 13. st., Porci-junkula4 je bilo osamljeno, šumovito mjesto koje se je nalazilo oko 2 km jugozapadno od grada Asizija. Tu se je nalazila zapuštena crkva svete Marije Anđeoske, a koja je bila u posjedu benediktinske opatije sa sjedi-štem na Monte Subiasiu.5

4 Samo ime Porcijunkula je umanjenica od latinskog portio, što znači dio, predio.

5 O povijesti Porcijunkule i njezinu značenju za Franjevački Red vidi: Luciano Canonici, Porziuncola, u: Dizionario francescano, spiritualità, Edizioni Messaggero, Padova, 1983., stp. 1335-1354.

14


Za razumjeti povezanost Franjevačkog Reda s Porcijunkulom valja se vratiti na početke Franjina života kada je, u crkvici sv. Damjana, začuo Gospodi-nov glas i poziv da mu obnovi dom koji se ruši.6 Franjo je najprije doslovno shvatio taj Gospodinov poziv pa je obnovio najprije crkvu sv. Damjana, potom drugu, sv. Petra.7 U trećoj godini poslije svoga obraćenja, godina je 1206./7., a Franji je dvadeset i pet godina, on se je premjestio u mjesto zvano Porcijunkula, gdje se je nalazila zapuštena crkva o kojoj nitko nije brinuo. Prvi Franjin životopisac, Toma Čelanski, piše kako je Franjo, kad ju je ugledao, bio „ganut ljubavlju; budući da je upravo izgarao od pobožnosti prema predobroj Majci, počeo je ondje trajno boraviti“.8 Teško je reći kad je Franjo stekao duboku ljubav prema Majci Božjoj, no svakako boravak kod crkve svete Marije Anđeoske doprinijet će produbljenju i rastu te ljubavi. U Legendi maior, životopisu sv. Franje koji je napi-sao sv. Bonaventura, čitamo kako je Franjo iz „žarke pobožnosti, što ju je gajio prema Gospodarici svijeta, počeo ondje (tj. kod crkve sv. Marije Anđeoske, nap. M. P.) trajno boraviti da bi i nju popravio. Imajući na

6 Usp. Bonaventura, Veći životopis sv. Franje Asiškoga, II,1, u: Franjevački izvori, str. 919-920; Toma Čelanski, Drugi životopis sv. Franje, 10, u: Franjevački izvori, str. 698.

7 Riječ je o crkvi sv. Petra della Spina koja danas više ne postoji.

8 Toma Čelanski, Prvi životopis sv. Franje, 21, u: Franjevački izvori, str. 258.

15


pameti naziv te crkve – a ona se od davnina zvala Sveta Marija Anđeoska – i da su se ondje često ukazivali anđeli, iz poštovanja se prema anđelima i iz posebne ljubavi prema Kristovoj Majci ondje nastanio. Sveti je čovjek volio to mjesto više negoli ostala mjesta na svijetu. Tu je naime ponizno započeo služiti Gospo-dinu, tu je doživio napredak u krepostima“.9

Kad su se Franji pridružila prva subraća te kako je počeo rasti njihov broj trebalo im je pronaći trajno obitavalište. Franjo se je, prema franjevačkim izvo-rima, obratio asiškom biskupu, a potom i kanonicima, no nisu imali nikakve crkve koju su im mogli dati. Franjo se je potom obratio benediktinskom opatu koji je boravio na Monte Subasiu, a čijoj je opatiji pripadala i crkva svete Marije Anđeoske u Porcijun-kuli, da mu daruju crkvu na raspolaganje. Opat im je prepustio upravo crkvu svete Marije „kao jednu od manjih i siromašnijih koje su imali… i veoma se razveselio blaženi Franjo zbog obitavališta prepuštena braći, ponajviše zbog imena crkve Kristove Majke i jer bijaše malena i siromašna crkva; a također i zbog toga što se zvala Porcijunkulom, što je bilo znakom da mora biti majka i glava siromašne Manje braće: zvaše se naime Porcijunkula jer se onaj kraj od starine

9 Bonaventura, Veći životopis sv. Franje Asiškoga, II, 8, u: Franjevački izvori, str. 923.

16


nazivaše Porcijunkulom“.10 Dakle, siromašno stanje i ime crkve privukli su Franju crkvi svete Marije tako da je poželio tu imati trajno obitavalište. Franjevački izvori daju naslutiti kako se u temelju Franjine duboke ljubavi prema Porcijunkuli krije ne samo malenost i siromaštvo te crkvice, što će za čitavi Red biti trajno ogledao i priziv na svete početke života koji je Franjo inaugurirao, nego i Franjino duhovno iskustvo, štoviše nutarnja vizija, tj. privatna objava: „Mi koji smo s blaženim Franjom zajedno bili (usp. 2Pt 1,8) svje-dočimo da je on zadao riječi s obzirom na tu crkvu rekao da mu je ondje objavljeno kako blažena Djevica zbog mnogih milosti što ih je Gospodin ondje ljudima

10 Ogledalo savršenstva – Speculum perfectionis (1318), 55, u: Franjevački izvori, str. 1145. Jedan drugi franjevački izvor, Asiški zbornik ili Peruđinska legenda (Compilatio Assisiensis seu Legenda Perusina), spis nastao između 1244. i 1260., veli kako je Franjo zapravo priželjkivao da mu benediktinci daruju upravo crkvu svete Marije Anđeoske: „… blaže-nom su Franji i njegovoj braći ustupili crkvu svete Marije u Porcijunkuli, jer je bila najsiromašnija od sviju crkava što su ih imali. Bila je siromašnija i od svake druge crkve u cijelog okolici grada Asiza, a upravo je to blaženi Franjo dugo priželjkivao… a napose je bio radostan zato što crkva nosi ime Kristove Majke, što je bila tako siromašna i što je imala poseban nadimak: nazvala se naime Porcijunkulom čime se prethodno označilo da će ubuduće biti majka i glava siromašne manje braće“. Asiški zbornik ili Peruđinska legenda - Compilatio Assisiensis seu Legenda Perusina, 56, u: Franjevački izvori, str. 616.

17


udijelio tu crkvu ljubi više negoli sve ostale crkve cije-loga svijeta. Zato je za cijeloga svog života prema njoj gajio najveće štovanje i pobožnost“.11

Franjin život nije bio bez poteškoća i suprotstavlja-nja, od onih početnih sa strane rođenog oca do broj-nih drugih kroz sav njegov život. No, i tada mu je, kako svjedoči događaj iz Rivotorta,12 obitavalište kod crkve svete Marije Anđeoske služilo kao utočište. To mu je mjesto bilo toliko važno i značajno da je prije smrti upozorio subraću na važnost istoga: „Pazite, sinovi, da ne biste ovo mjesto nikada napustili. Budete li na jedna vrata istjerani, vratite se na druga, jer je ovo mjesto uistinu sveto i prebivalište Božje… Ovdje je prosvijetlio srca svojih siromaha svjetlom svoje mudrosti. Ovdje je vatrom svoje ljubavi raspalio naše

11 Asiški zbornik ili Peruđinska legenda, 56, u: Franjevački izvori, str. 617.

12 Taj događaj donosi Toma Čelanski: „Dok su ondje (tj. u Rivotortu, nap. M.P.) boravili, desilo se da je neki čovjek onamo gdje je čovjek Božji boravio sa svojim drugovima uveo magarca da bude u hladovini. A da ne bi bio odbi-jen, sokolio je magarca, koji je ulazio, ovim riječima: ‘Uđi unutra, jer ćemo učiniti uslugu ovom mjestu!’ Kad je sveti Franjo čuo ove riječi, teško ih je podnio, jer je shvatio nakanu onoga čovjeka… Sveti je Franjo smjesta odande otišao i napustio staju zbog prostakovih riječi. Preselio se na drugo mjesto, koje odanle nije bilo daleko, a zove se Porcijunkula. Ondje je on, kako je već rečeno, prije dugo popravljao crkvu svete Marije“. Toma Čelanski, Prvi živo-topis sv. Franje, 44, u: Franjevački izvori, str. 271.

18


volje. Tko bude ovdje molio pobožnim srcem, primit će što god bude tražio… Zato, sinovi, ovo mjesto Božjeg prebivališta smatrajte vrijednim svake časti, svim svojim srcem, zanosnim klicanjem i pohvalama tu slavite Boga“.13

Ne čudi što je Franjo htio i umrijeti u obitavalištu koje je toliko ljubio i koje mu je toliko značilo. Šest mjeseci prije preminuća Franjo je, kako piše Toma Čelanski, boravio u Sieni te mu se zdravlje naglo pogoršalo. Zatražio je od brata Ilije da ga preveze u Asiz, a to je značilo u Porcijunkulu, u obitavalište kod crkve svete Marije Anđeoske. Toma Čelanski navodi kako je to „učinjeno po volji Božjoj, da se sveta duša oslobodi tijela i prijeđe u nebesko kraljevstvo ondje gdje joj je, dok je boravio u tijelu, najprije bila dana spoznaja nebeskih stvari i uliveno spasonosno znanje. Iako je u svakom zemaljskom boravištu spoznavao stvari nebeskog kraljevstva i vjerovao da se milost Božja na svakome mjestu daje Božjim izabranicima, ipak je crkvu svete Marije u Porcijunkuli doživio kao mjesto koje većma obiluje milošću i koje su pohađali nebeski duhovi“.14

13 Toma Čelanski, Prvi životopis sv. Franje, 106, u: Franjevački izvori, str. 305.

14 Isto. Bonaventura će zapisati kako je Franjo mjesto kod svete Marije Anđeoske volio „više nego ostala mjesta na svijetu. Tu je naime ponizno započeo služiti Gospodinu, tu je doživio napredak u krepostima, tu je sretno završio svoj život; umirući to je mjesto braći preporučio kao mjesto koje

19


Franjo je preminuo u Porcijunkuli, 3. listopada 1226., u 44 godini života i 20 godini od „savršenog obraćenja“. Tijelo mu je najprije pokopano u crkvici sv. Jurja, a potom su mu, 1230., posmrtni ostaci preneseni u nov grob, koji se je nalazio u bazilici koja se je gradila nad crkvicom svete Marije Anđeoske u Porcijunkuli.

U Franjinoj obnovi prvih triju crkava franjevačka će tradicija prepoznati simbolizam utemeljenja triju franjevačkih redova,15 no činjenica je da je Franjo Gospodinov poziv da mu obnovi dom shvatio ponaj-prije doslovno te će mu tek boravak u Porcijunkuli otvoriti oči duše za spoznaju njegova stvarnog posla-nja. Bonaventura veli kako je Franjo, dok je boravio „kod crkve djevičanske Bogorodice i kod nje, koja je začela Riječ punu milosti i istine (Iv 1,14), nepre-stanim uzdisajima ustrajao, po zaslugama je Majke

je Djevici neobično drago“. Bonaventura, Veći životopis sv. Franje Asiškoga. Legenda maior s. Francisci, II, 8, u: Franje-vački izvori, str. 923.

15 Fra Julijan Špajerski, umro oko 1250., u Životu sv. Franje, piše: „… to da je taj svetac podigao tri spomenute crkve ne mislim da se dogodilo bez dubljeg tajnovito značenja. Naprotiv, smatram da to po prethodnoj Božjoj volji simbo-lizira ono što je taj jednostavni muž čudesno ostvario: osno-vao je tri slavna reda (misli na tri franjevačka reda, nap. M.P.)“. Julijan Špajerski, Život sv. Franje, 24, u: Franjevački izvori, 375.

20


Milosrđa začeo i rodio duh evanđeoske istine“.16 U biti Bonaventura želi reći da je Franjevački Red nastao kod crkve svete Marije Anđeoske.17 Iz franjevačkih izvora doznajemo kako je upravo tu, u Porcijunkuli, Gospodin Franji dao prvu subraću, tu je Klara primila franjevački habit, tu je Franjo sazvao subraću na prve kapitule, odatle je slao prve franjevačke misionare, on sam je odatle otputovao u Francusku, Španjolsku, Svetu zemlju, a tu se je i vraćao sa svojih putovanja. Nije stoga čudno što je unutar Franjevačkog Reda crkva svete Marije anđeoske imala posebno značenje, štoviše što su je smatrali ne samo kolijevkom nego i glavom i majkom (caput et mater) čitavoga Reda.18

16 Bonaventura, Veći životopis sv. Franje Asiškoga, III,1 u: Franjevački izvori, str. 924.

17 Toma Čelanski će to, u Drugom životopisu sv. Franje, i izri-čito napisati: „Spomenimo mjesto, koje je imalo pripasti onima što su željeli da od svijeta nemaju ništa, nije bez božanskog nadahnuća nazvano Porcijunkula. U tom je mjesto bila podignuta crkva djevičanske Majke, koja je zavrijedila po svojoj posebnoj poniznosti da nakon svoga Sina bude glavaricom sviju svetih. Tu je rođen Red male braće, tu je od mnogobrojna mnoštva ‘na čvrstu temelju podignuta veličanstvena građevina’. Svetac je ovo mjesto više volio nego ostala“. Toma Čelanski, Drugi životopis sv. Franje, 18, u: Franjevački izvori, str. 703.

18 Franjevački izvori, točnije spis Ogledalo savršenstva, nastao početkom 14. st., u poglavlju o posebnoj revnosti koju je sv. Franjo imao prema obitavalištu svete Marije Porcijun-kule, ističe kako je Franjo „više nego prema drugim obita-

21


Porcijunkula će za Franjevački Red postati ne samo izvorište njihove duhovnosti nego i trajno ogledalo koje će ih pozivati na obraćenje i vjernost životu u siro-maštvu i jednostavnosti. Franjevački izvori predstav-ljaju Porcijunkulu kao „uzor i ogledalo“ svih drugih franjevačkih obitavališta, a sam je Franjo tražio da u Porcijunkuli borave najsvetija braća: „Nastojao je i htio – čitamo u Ogledalu savršenstva – da to obitava-lište bude svim obitavalištima uzor i primjer ponizno-sti, siromaštva i svake evanđeoske savršenosti. Želio je da braća koja ondje borave, više nego druga braća, pozorno i brižno sve čine ili izbjegavaju u skladu sa savršenim opsluživanjem Pravila“.19

Uz Porcijunkulu je povezan nastanak ne samo Reda manje braće nego i drugog reda, klarisa. Naime, upravo

valištima reda, uvijek djelom pokazivao posebnu revnost i osobito nastojanje da se očuva savršenstvo života i ponaša-nja u svetom obitavalištu svete Marije Anđeoske, kao glavi i majci čitavoga Reda“. Ogledalo savršenstva - Speculum perfectionis (1318) (Sabatierovo izdanje), 82, u: Franjevački izvori, str. 1170.

19 Ogledalo savršenstva - Speculum perfectionis (1318) (Saba-tierovo izdanje), 82, u: Franjevački izvori, str. 1170. Inače, franjevački će izvori šest puta istaknuti kako je crkva svete Marije Anđeoske „forma et exemplum“, tj. uzor i primjer, kako prevode hrvatski prevoditelji, svim drugim franje-vačkim crkvama i obitavalištima. Usp. Asiški zbornik, 56, u: Franjevački izvori, str. 618 i 619; Ogledalo savršenstva (Sabatierovo izdanje), 7, 8, 55, 82, u: Franjevački izvori, str. 1114, 1115, 1145 i 1170.

22


u Porcijunkuli je Klara obukla franjevačko odijelo,20 a kako je sv. Franjo izravno ili neizravno utjecao i na utemeljenje Franjevačkog svjetovnog reda, može se reći kako su sva tri franjevačka Reda povezana s Porcijun-kulom kao vlastitom kolijevkom.21

2. Sponsa Spiritus Sancti

U čast Muke Gospodnje Franjo je sastavio „Službu Muke Gospodnje“, odnosno časoslov za koji je odre-dio da se, uz redoviti psalterij, moli kroz sve dane u godini, tijekom svih časova dana i noći, počevši od povečerja Velikog petka. Časoslov se sastoji od sedam časova, tj. razdijeljen je na sedam dijelova koje je trebalo moliti u odgovarajuće sate dana i noći. Svaki dio Službe počinjao je i završavao antifonom „Sveta Marijo“, što znači da se je antifona izgovarala četrna-est puta dnevno, što nije bez značenja za oblikovanje i usvajanje Franjinih „marijanskih“ osjećaja unutar franjevačke obitelji. Evo antifone:

20 Toma Čelanski piše kako je Klara „kad je ostavila kuću, grad i rodbinu, pohitjela k Svetoj Mariji Porcijunkulskoj, gdje su braća, držeći svetu stražu, ondje u Božjem domu, dočekala djevicu Klaru sa svjetiljkama. Odmah je ondje, odbacivši babilonsko smeće, predala svijetu otpusno pismo: ondje je, nakon što su joj braća odrezala kosu, svukla raznolike urese“. Toma Čelanski, Legenda svete djevice Klare Asiške, 8, u: Franjevački izvori, str. 1889.

21 Usp. L. Canonici, Porziuncola, stp. 1343-1344.

23


„Sancta Maria virgo, non est tibi similis nata in mundo in mulieribus, filia et ancilla altissimi summi Regis Patris caelestis, mater sanctissimi Domini nostri Jesu Christi, sponsa Spiritus Sancti; ora pro nobis cum S. Michaele archangelo et omnibus virtutibus et omnibus Sanctis apud tuum sanctissimum dilectum Filium, Dominum et magistrum. Gloria Patri. Sicut erat.“„Sveta djevice Marijo, nije se na svijet rodila slična tebi među ženama, kćeri i službenice višnjega, vrhovnoga Kralja, Oca nebeskoga, majko Gospo-dina našega Isusa Krista, zaručnice Duha Svetoga: moli se za nas skupa sa svetim Mihaelom arhanđe-lom i svim silama nebeskim i svima svetima svome presvetom ljubljenom Sinu, Gospodinu i Učitelju. Slava Ocu. Kako bijaše.“22

Lako je primijetiti kako je struktura antifone troj-stvena, tj. djevica Marija je „kćer i službenica Oca nebeskoga“, majka je „Gospodina našega Isusa Krista“ i „zaručnica Duha Svetoga – sponsa Spiritus Sancti“. Naslovi „kćer i službenica Oca nebeskoga“ te „Majka Gospodina našega Isusa Krista“ dobro su poznati u katoličkoj tradiciji i prije Franje. No, to se ne može

22 Spisi sv. Franje Asiškoga. Časoslov Muke Gospodnje, u: Franje-vački izvori, str. 98.

24


reći za naslov „zaručnica Duha Svetoga“. Čini se da je Franjo prvi koji ga je upotrijebio.23

O zaručničkom odnosu kršćana i Duha Svetoga te zaručničkom odnosu Duha Svetoga i BD Marije govorila je kršćanska tradicija i prije sv. Franje. Na zapadu su, primjerice, o tom odnosu pisali pjesnik Prudenzije (V. st.), Pseudo-Hildefonso (VIII. st.) te više benediktinaca i cistercita kroz srednji vijek. Na istoku pak Pseudo-Olimpije (V. st.) i Kuzma (VIII. st.),24 no čini se kako je Franjo prvi koji je BD Mariju izravno nazvao „zaručnicom Duha Svetoga“. Kako

23 Usp. Octaviano Schmucki, Franz(iscus) v. Assisi, u: Mari-enlexikon II, EOS Verlag, Erzabtei St. Ottilien, 1898., str. 510; Alfonso Pompei, Maria, u: Dizionario francescano, nav. dj., str. 936.

24 Usp. Optatus van Asseldonk, Maria, sposa dello Spirito Santo in s. Francesco d’Assisi, u: Credo in Spiritum Sanctum, Atti del congresso teologico internazionale di pneumato-logia in occasione del 1600˚ anniversario del I Concilio di Constantinopoli e del 1550˚ anniversario del Concilio di Efeso, Roma, 22-26 marzo 1982, II, Libreria Editrice Vaticana, Roma, 1983., str. 1129-1130; Angelo Amato, Spirito Santo, u: Nuovo dizionario di mariologia, a cura di Stefano De Fiores e Salvatore Meo, Edizioni Paoline, Milano, ³1988., str. 1332-1335. Poslije sv. Franje naslov „zaručnica Duha Svetoga“ koristit će brojni sveci, poput, primjerice, sv. Lovre iz Brindisija, sv. Roberta Belarmina, sv. Ljudevita Monfortskog, sv. Maksimilijana Kolbea. Naslov će zaživjeti i u djelima poznatih teologa, poput M. G. Scheebena, G. Roschinija, J. Galota i drugih. Usp. O. van Asseldonk, Maria, str. 1132.

25


shvatiti ovaj Franjin izraz koji je, bez sumnje, tako-đer plod njegovih dugotrajnih razmatranja Kristova otajstva te posebno otajstva utjelovljenja, tj. događaja navještenja? U tome nam može pomoći sam Franjo. Naime, u Obliku življenja dana Klari i sestrama, Franjo im piše: „Budući da se po božanskom nadahnuću učiniste kćerima i službenicama svevišnjeg vrhovnoga Kralja, Oca nebeskoga, i da se zaručiste s Duhom Svetim izabravši da živite po savršenstvu svetoga evan-đelja, hoću i obećavam da ću se uvijek za vas, jednako kao za svoju braću, osobno i po njima zdušno brinuti i posebno skrbiti“.25 Lako je uočljiva sličnost s anti-fonom „Svete Marije“, jer sestre naziva „kćerima i službenicama višnjega Kralja, Oca nebeskoga“ i „zaručnicama Duha Svetoga“. Očito, za Franju izbor života prema evanđelju, tj. nasljedovanje Isusa Krista siromašnog dovodi do intimnog zajedništva s Presve-tim Trojstvom.

U Pismu vjernicima koji čine pokoru Franjo također progovara o duhovnom zaručništvu:

„…zaručnici smo, kad se vjerna duša po Duhu Svetom sjedinjuje s Gospodinom našim Isusom Kristom; braća smo njegova, kad vršimo volju Oca koji je na nebesima. Majke, kad ga nosimo u svome srcu i tijelu po božanskoj ljubavi i čistoj i iskrenoj savjesti, rađamo ga svetim djelom, koje mora svije-

25 Oblik življenja dan Klari i sestrama, u: Franjevački izvori, str. 205.

26


tliti drugima za primjer. O, kako je slavno imati sveta i velika Oca na nebesima! O, kako je sveto i utješno imati tako lijepa i divna zaručnika! O, kako je sveto i kako milo imati tako dobrostiva, ponizna, miroljubiva, slatka, ljubljena i nada sve poželjna brata i sina: Gospodina našega Isusa Krista“.26 Ako svaka duša, po sjedinjenju s Isusom Kristom,

može postati zaručnica Duha Svetoga to još više vrijedi za BD Mariju koja je na najizvrsniji i najbliži način sjedinjena sa svojim Sinom upravo po zahvatu Duha Svetoga. Polazeći od svjedočanstva Svetoga pisma Franjo smješta BD Mariju u središte zaručničke ljubavi koju Bog, Presveto Trojstvo, ima prema čita-vom čovječanstvu.27 Dubokom intuicijom i odmje-

26 Prvo pismo vjernicima. O onima koji čine pokoru, 8-10, u: Franjevački izvori, str. 133.

27 Tumačeći izraz „sponsa Spiritus Sancti“ Giovanni Iammar-rone, jedan od boljih poznavatelja franjevačke duhovnosti, piše kako Franjo visoko vrjednuje otajstvo Marije te ga duboko proniče: „Questa altezza e tale profondità tutta-via sono raggiunte dal santo di Assisi solo attraverso la meditazione amante e laudativa della posizione e funzione centrale che, in base alla Scrittura e alla coscienza di fede della Chiesa, attribuisce a Maria nella storia dell’amore di Dio verso l’umanità non tanto e non primariamente in quanto peccatrice, ma in quanto famiglia creata da Dio nei riguardi della quale la Trinità Santissima ha deciso di chinarsi per poter intessere con essa un dialogo di amore rispettivamente paterno, fraterno, sponsale“. Giovanni Iammarrone, La spiritualità francescana. Anima e contenuti

27


renošću Franjo uspijeva smjestiti Mariju u trojstveni kontekst, bez da padne u određeni mariocentrizam. I kad veliča Mariju kao Majku „našega Gospodina i Gospodara“, kad je stavlja iznad svijeta ljudi i anđela, nikada marijanske naslove ne prikazuje kao Marijin osobni privilegij, nego je smješta u kontekst povije-sti spasenja u kojoj je Duh Sveti glavni protagonist, a Marija mu je vjerna suradnica. Nije teško tu nazrijeti njegovo osobno duhovno iskustvo prisutnosti Duha Svetoga u njegovu životu po kojem je i on postao „duhovna majka“ svojoj subraći, a što ga je duboko suobličilo BD Mariji.28 Franjevački izvori, a posebno spisi sv. Franje otkrivaju nam kako najdublji sadržaj franjevačke duhovnosti nije samo poziv na življenje bratstva nego i duhovnog majčinstva, a to je moguće jedno u otvorenosti Duhu Svetomu.29

fondamentali. Una proposta cristiana di vita per il presente, Edizioni Messaggero, Padova, 1993., str. 98-99.

28 Toma Čelanski opisuje jednu scenu u kojoj fra Pacifik naziva Franju „predragom majkom“. Usp. Toma Čelanski, Drugi životopis sv. Franje, 99,137, u: Franjevački izvori, str. 764. Za samoga Franju evanđeoski način života uključuje ne samo nasljedovanje Isusa Krista, nego i njegove Majke. U Posljednjoj volji Klari i sestrama, Franjo piše: „Ja, mali brat Franjo, hoću nasljedovati život i siromaštvo svevišnjeg Gospodina našega Isusa Krista i njegove presvete majke i ustrajati u njemu do svršetka.“ Franjevački izvori, str. 205.

29 Usp. Optato van Asseldonk, Madre, u: Dizionario frances-cano, str. 919-927. Usp. također Bonaventura Duda, Moj sveti Franjo, KS, Zagreb, 1990., str. 108-110.

28


Antifona Sancta Maria virgo, koja na određeni način u sebi sažima prvo Pravilo Reda,30 otkriva kako je Franjina marijanska duhovnost i pobožnost duboko uronjena u kristocentričnu duhovnost, kako je to lijepo posvjedočio sv. Bonaventura: „Majku Gospo-dina Isusa Krista ljubio je neizrecivom ljubavlju zato što je Gospodina veličanstva učinila našim bratom i što smo po njoj postigli milosrđe. Nakon Krista najviše se pouzdavao u nju. Nju je izabrao da bude zagovornicom njemu i njegovima“.31

3. Virgo Ecclesia facta

Pozdrav Blaženoj Djevici Mariji ubraja se u Franjine autentične spise, premda nije jasno kada je točno nastao;32 jedini je Franjin zapis u cijelosti posve-ćen BD Mariji:

„Ave Domina, sancta Regina, sancta Dei Genitrix Maria, quae es virgo ecclesia facta et electa a sanc-tissimo Patre de caelo, quam consecravit cum sanc-tissimo dilecto Filio suo et Spiritu sancto Paraclito,

30 Usp. Optato van Asseldonk, Maria, Francesco, Chiara, Colleggio San Lorenzo da Brindisi, Roma, 1989., str. 65.

31 Bonaventura, Veći životopis sv. Franje, IX,3, u: Franjevački izvori, str. 961.

32 Usp. Kajetan Esser, Opći uvod, u: Spisi sv. oca Franje i sv. majke Klare Asižana, Symposion, Split, 1988., str. 33. K. Esser piše kako je vrijeme kad su nastale Franjine pohvale i molitve ovijeno tamom. Ondje.

29


in qua fuit et est omnis plenitudo gratiae et omne bonum. Ave palatium eius; ave tabernaculum eius; ave domus eius. Ave vestimentum eius; ave ancilla eius; ave mater eius et vos omnes sanctae virtutes, quae per gratiam et illuminationem Spiritus sancti infundimini in corda fidelium, ut de infidelibus fide-les Deo faciatis“.„Zdravo, Gospođo, sveta Kraljice, sveta Bogo-rodice Marijo, koja si djevica postala Crkvom, i izabrana od presvetog Oca nebeskog, koji te posveti s presvetim Sinom svojim ljubljenim i Duhom Svetim Tješiteljem. U tebi je bila i jest sva punina milosti i svako dobro. Zdravo, palačo njegova, zdravo, šatore njegov, zdravo, kućo njegova. Zdravo, odjećo njegova, zdravo, službe-nice njegova, zdravo majko njegova, i vi sve, svete kreposti, koje se po milosti i prosvjetljenju Duha Svetoga ulijevate u srca vjernih, da ih od nevjernih učinite vjernima Bogu“.33

BD Marija je za Franju „virgo ecclesia facta – djevica postala Crkvom“. Iznova se nalazimo pred iznimno zanimljivim teološkim izrazom. Dakako da su teologija i duhovnost i prije Franje razvili bogat govor o BD Mariji kao arhetipu i uzoru svetosti Crkve, ali je sam izraz bio iznimno rijedak.34 U Pozdravu

33 Franjevački izvori, str. 92.34 Čini se kako se izraz „virgo ecclesia facta“ prije Franje nalazi

u spisima Pseudo-Hildeberta, a koje bi pak trebalo pripi-

30


Franjo ne specificira odnos BD Marije s pojedinim osobama Presvetoga Trojstva, kao što je to učinio u antifoni Sancta virgo Maria. Pohvale BD Mariji Franjo pjeva u trinitarnom kontekstu, ali s iznimnom pjesničkom kreativnošću; naime, Franjo nikada nije u svojim spisima upotrijebio dva puta isti naslov za BD Mariju.35 Marija je prva Crkva, ona u kojoj odsijeva bit Crkve koju utemeljuje Presveto Trojstvo. Ona je „izabrana od Oca nebeskog“ te „posvećena“ od Oca, Sina i Duha Svetoga; u njoj „je bila i jest sva punina milosti i svako dobro“. Tvrdnja kako je u Mariji „sva punina milosti“ upućuje i na izvor te tvrdnje, naime na Lukino evanđelje (usp. Lk 1,28), a cijeli pozdrav odra-žava scenu Navještenja, tj. anđeoski pozdrav Mariji (usp. Lk 1,26 i sl.). Nastavak pozdrava u kojem Franjo šest puta koristi riječ „zdravo“ i različite naslove, vode do zaključka kako Franjo pod izrazom „virgo eccle-sia facta“ misli ponajprije na otajstvo utjelovljenja, tj. kako je Marija otajstvom utjelovljenja postala prva Crkva.36 Pozdrav se završava pohvalama krepostima,

sati Petru Lombardijskom. Usp. Alessandro Maria Appo-lonio, Mariologia francescana. Da San Francesco d’Assisi ai Francescani dell’Immacolata. Estratto della Tesi di laurea in Sacra Teologia con specializzazione in Mariologia, Pontifi-cia Facoltà Teologica „Marianum“, Roma, 1997., str. 52.

35 Usp. A. Pompei, Maria, stp. 933. Autor ističe kako se brojni naslovi iz Pozdrava mogu naći u srednjovjekovnoj nabožnoj literaturi, posebno kod Petra Damijanija. Ondje.

36 Usp. B. Duda, Moj sveti Franjo, str. 106.

31


no može se zaključiti kako su iste ponajprije darovane Mariji u kojoj je „sva punina milosti“. Razmatrajući otajstvo Utjelovljenja, u čijem se središtu nalazi BD Marija koja prihvaća Sina Božjega u svoje krilo, Franjo mističkom intuicijom zahvaća lik BD Marije u kojoj se događa tajna Milosti-Krista koja se po Mariji razli-jeva na Crkvu. Na taj se način ukazuje i na Marijino duhovno majčinstvo prema svim ljudima: od Majke Jednoga postala je Majkom svih.37

Razmatrajući i pozdravljajući Mariju Franjo se trudi izgraditi i živjeti iste „marijanske“ stavove pred Bogom; i on želi začeti i poroditi Riječ; i on želi biti Kristova majka, tj. po uzoru na BD Mariju živjeti duhovno majčinstvo prema subraći i svim ljudima, što uključuje nasljedovanje siromaštva Gospodina Isusa Krista i njegove presvete majke.38 Optat van Asseldonk, jedan od najboljih poznavatelja franje-vačke teologije i duhovnosti, piše kako se „bez straha od pretjerivanja može reći kako je Franjo potpuno živio ono što je učio svoju subraću, klarise i vjernike koji čine pokoru, kako bi im pokazao da zaručničko sjedinjenje koje on veliča između trojedinog Boga i

37 Usp. Johannes Schneider, Virgo Ecclesia Facta. The Presence of Mary in the Crucifix of San Damiano and in the Office od the Passion of St. Francis of Assisi, Academy of the Immacu-late, New Bedford, 2004.

38 Usp. Drugo pismo vjernicima, 4, u: Franjevački izvori, str. 138; Posljednja volja Klari i sestrama, 1, u: Franjevački izvori, str. 205.

32


Marije, mora biti veliki izvor evanđeoske i apostolske ljubavi, tj. našeg duhovnog majčinstva u svetoj Majci Crkvi… Ta sveta Majka-Crkva, posvećena u Mariji od Oca i Sina i Duha Svetoga, koja je puna milosti i svakog dobra, smo svi mi“.39 Dakako, uz uvjet da živimo po Evanđelju, odnosno slijedimo stope siro-mašnog Krista u siromaštvu i poniznosti.

ZaključakŽivot po Evanđelju za Franju je temelj i polazište

ispravnog razumijevanja kršćanske objave; u tom životu stapaju se u neraskidivo jedinstvo molitva i svakodnevno nastojanje da se vrši volja Božja. Kod Franje ne postoje neka apstraktna teološka pro miš-ljanja, nekakva odvojenost misli i života. Iz života življenja pred Božjim licem rađa se i njegova misao, u središtu koje se nalazi siromašni Krist koji nas poziva na radikalno obraćenje i prihvaćanje života koji je on živio. Prihvaćanje tog života uključuje i prihvaćanje BD Marije, jer je nju Krist izabrao za svoju majku, a po njemu je postala i naša majka. Franjo smješta Mariju u kontekst povijesti spasenja; ona je za njega ponajprije siromašna Gospođa;40 po stajući njezin sin

39 O. van Asseldonk, Maria, sposa dello Spirito Santo, str. 1131.40 Toma Čelanski piše kako se je Franjo sa suzama prisjećao

Marijina siromaštva: „Dok je jednog dana sjedio pri ručku, jedan je brat spomenuo siromaštvo Blažene Djevice Marije i neimaštinu Krista, njezina Sina. Smjesta je ustao od stola

33


Sin je Božji poželio dijeliti njezino siromaštvo, a to je ujedno i put kojim je spasio ljude. Franjina Marija je konkretna žena koju je Presveto Trojstvo izabralo i posvetilo; ona je „djevica koja postala Crkvom“, a to je mogla jer je „premila kći i službenica nebeskog Oca“, jer je „majka Gospodina našega Isusa Krista“ i jer je „zaručnica Duha Svetoga“.

i bolno zajecao. Obliven suzama, na goloj je zemlji pojeo preostali komadić kruha. Zato je ovu krepost (tj. siromaš-tvo, nap. M. P.) nazivao kraljevskom, jer ona na Kralju i Kraljici tako blistavo odsijeva“. Drugi životopis sv. Franje, 151,200, u: Franjevački izvori, str. 796.

35

BD MARIJA U ŽIVOTU I SPISIMA SV. KLARE ASIŠKE

SažetakAutor članka, polazeći od svjedoka Klarina sveta života,

najprije istražuje zašto su Klaru prozvali „drugom Marijom“. Potom, istražujući spise sv. Klare i sv. Franje, otkriva na koji je način Klara poimala BD Mariju te njezinu ulogu u duhov-nom životu kršćana. Autor najprije progovara o Mariji kao ogledalu, tj. pravilu kršćanskog življenja, potom o zaručništvu BD Marije i sv. Klare, o značenju zaručništva za duhovni život, kao i o sličnosti i različitosti u poimanju teme zaruč-ništva između Klare i Franje. Naposljetku autor izlaže govor o sudjelovanju sv. Klare u Marijinu majčinstvu.

Ključne riječi: Isus Krist, Marija, Klara, ogledalo, pra-vilo, zaručnica, zaručništvo, majčinstvo.

UvodNije potrebno osobito naglašavati ulogu i važnost

koju je BD Marija imala i ima u povijesti i sadašnjo-sti kršćanske duhovnosti. Ona je, barem u katolič-kim krugovima, općepoznata i općeprihvaćena. Nas zanima kakav je bio odnos jedne velike, jake žene, sv. Klare, koja se nalazi na početku novog proljeća Crkve, prema Ženi – Mariji, s kojom počinje povijest novog čovječanstva, novog naroda Božjega. Klarini suvreme-nici, pod dubokim dojmom njezine svetosti, spontano

36


su je usporedili s Marijom, nazivajući je „ogledalom i tragom Majke Božje“. Ovim izlaganjem želimo istra-žiti kakvo je bilo Klarino poimanje uloge BD Marije u životu Crkve i pojedinog vjernika te kako se je to poimanje odrazilo na njezin osobni duhovni život.

1. Klara trag i slika BD Marije

U uvodnom pismu papi Aleksandru IV., kojim je popratio životopis sv. Klare, Toma Čelanski potiče: „…neka muževi nasljeduju muževe, nove učenike utje-lovljene Riječi, a ženski svijet neka nasljeduje Klaru, koja je trag Majke Božje i nova predvodnica žena“.1 Čelanski je već u ovom prvom životopisu svetice pove-zao Klaru i Majku Božju kao uzore evanđeoskog života za žene. Svjedočanstvo Tome Čelanskog o Klari kao nasljedovateljici BD Marije nije osamljeno. Naime, još za njezina zemaljskog života Klaru se promatra u Marijinu svjetlu. Kardinal Rajnald, biskup ostijski i veletrijski te protektor Reda, a budući papa Alek-sandar IV. koji je Klaru kanonizirao dvije godine poslije njezine smrti, u odobrenju kojim se potvrđuje Pravilo svete Klare, napisat će da su siromašne sestre sa svojom majkom Klarom, slijedeći stope samoga Krista i njegove presvete Majke, odabrale stanovati tijelom zatvorene i Gospodinu služiti u najvećem siro-

1 Toma Čelanski, Životopis sv. Klare i njezini spisi, Symposion, Split, 1991., str. 24.

37

BD Marija u životu i spisima sv. Klare Asiške

maštvu da uzmognu, duhom slobodne, biti podlo-žene Gospodinu.2 Isti će poslije Klarine smrti, sada kao papa Aleksandar IV., u himnu sastavljenu u čast nove svetice nazvati Klaru „tragom Majke Kristove“.3 Papa pak Inocent IV., koji je odobrio Pravilo samo par dana prije Klarine smrti, odobrava Pravilo prema kojem sestre trebaju zajednički živjeti u duhovnom jedinstvu i zavjetu najvećeg siromaštva.4 Iznova se, sa strane najvišeg crkvenog autoriteta, Klarin izbor života povezuje s BD Marijom. Klara je sa siromaš-nim sestrama izabrala život nasljedovanja, kako ćemo vidjeti u nastavku, ne samo Isusa Krista, nego i njegove Presvete Majke.

Raniji i kasniji Klarini hagiografi predstavljaju Klaru kao nasljedovateljicu BD Marije, štoviše kao drugu Mariju (altera Maria). Nekoliko mjeseci poslije njezine smrti u procesu kanonizacije njezine susestre, razmišljajući o životu majke Klare, gotovo spontano

2 Usp. Pravilo svete Klare, u: Spisi sv. oca Franje i sv. majke Klare Asižana, Symposion, Split, 2001., str. 248-249. Unaprijed RegCl. Budući da su nisu ustalile kratice raznih franjevačkih izvora na hrvatskom jeziku, koristit ćemo ih u latinskom obliku.

3 Usp. C. M. Mooney, Imitatio Christi or Imitatio Mariae? Clare of Assisi and Her Interpreters, u: Gendered Voices: Medieval Sanits and Their Interpreters, ed. Catherine M. Mooney, University of Pennsylvania Press, Philadelphia, 1999., str. 59 te osobito bilješka 54.

4 Usp. RegCl, Prolog, u: Spisi…, nav. dj., str. 248.

38


počinju je uspoređivati s blaženom Djevicom Mari-jom. Tako je, primjerice, sestra Christiana, kći gospo-dina Christiana de Parisse, smatrala da „sve što bi se o svetosti neke svete žene nakon Djevice Marije moglo reći, vrijedi doista i za svetu Klaru“.5 Jedanaesta svje-dokinja, sestra Benvenuta, kćerka gospođe Diam-bre iz Asiza, na Klaru primjenjuje pohvale koje su se redovito izricale na račun BD Marije: „… nakon naše drage Gospe, blažene Djevice Marije, nijedna žena veće svetosti nije živjela nego što je to bila spomenuta gospođa Klara. Bila je djevica, bila je ponizna, plam-tjela je ljubavlju prema Bogu, bila je ustrajna u moli-tvi i meditaciji, umrtvljivala se odricanjem od jela i od udobne odjeće, bila je divljenja vrijedna glede posta i noćnih bdijenja… Osjećala je veliku sućut prema svima koji trpe. Bila je dobrostiva i velikodušna prema svim sestrama. Njezino je vladanje bilo po Bogu, a o svjetovnim stvarima nije htjela ni govoriti ni slušati. A u upravljanju samostanom bila je obzirna i mudra, više nego što se može reći“.6

5 Proces kanonizacije svete Klare (u nastavku: Proces), u: M. D. Kovač, U ozračju svete Klare, Symposion, Split, 1995., str. 100.

6 Proces kanonizacije, str. 117. Slično je tvrdila i sestra Balvina, kćerka gospodina Martina da Cocorano, sedma svjedoki-nja: Ona „čvrsto vjeruje kako od Djevice Marije do danas nije bilo žene s većim zaslugama nego što su zasluge“ svete Klare. Isto, str. 106.

39


Iz pohvala koje su na račun svete Majke Klare izre-kle njezine duhovne kćeri i sestre, očito je da im se je spontano nametao lik BD Marije s kojim su uspo-ređivali majku Klaru. Sestra Bona de Guelfuccio iz Asiza, koja je živjela s Klarom još u njezinoj obiteljskoj kući, u svome svjedočanstvu opisuje Klaru riječima koje su pridržane Majci Božjoj: „Zbog velike svetosti Klarina života, kako prije tako i nakon stupanja u Red – sestra Bona – je čvrsto vjerovala da se je Klara posve-tila već u krilu svoje majke“.7 Riječi „posvetila već u krilu svoje majke“ - aludiraju na bezgrešno začeće BD Marije, odnosno na njezinu posvećenost u majčinu krilu, posvećenost koja nije narušena ljagom istoč-noga grijeha. Bona će na Klaru primijeniti još jedan marijanski detalj (usp. Lk 1,28), naime reći će da je Klara „bila milosti puna i htjela je da tako bude i s drugima“.8

Zanimljivo je da se traženje sličnosti između Klare i BD Marije ne zaustavlja samo na kreposnom životu, tj. svetosti njihova života, nego i na boli koju su proživ-ljavale. Naime, u nizu od 28 freski koje u Gornjoj bazilici u Asizu prikazuju Franjin život, Giotto je nači-

7 Proces kanonizacije, str. 127.8 Proces kanonizacije, str. 128. Slično je svjedočanstvo dao i

gospodin Ranieri de Bernardo iz Asizija: „Svjedok je pozna-vao gospođu Klaru dok je još bila dijete u očinskoj kući. Bila je djevica i od najranije se mladosti posvetila djelima svetosti kao da se već u majčinu krilu bila posvetila“. Isto, str. 129.

40


nio samo jedan portret sv. Klare i to prikazujući je u plaču zbog smrti sv. Franje. Giotto je prikazao život sv. Franje kao nasljedovanje Kristova života, tj. kao drugog Krista, a Klaru je prikazao kao drugu mater dolorosa.9

Nije čudno što su ne samo Klarine duhovne kćeri i sestre nego i drugi njezini suvremenici uspoređi-vali njezin sveti život sa životom BD Marije. Naime, razlog tome je što se je otajstvo utjelovljenja dogodilo u ženinu tijelu tako da nasljedovanje Marije postaje ženin put nasljedovanja Krista. Inače, marijanska pobožnost srednjeg vijeka, a koja se je bez prekida razvijala gotovo od apostolskih vremena te je u 12 st. doživjela veliki uzlet, svojom je arhitekturom i ikono-grafijom predstavljala Mariju kao onu kojoj vjernik treba doći kako bi ga Ona, Majka, mogla odgojiti, voditi oltaru, Euharistiji, sjedinjenju s Bogom.10 Vjer-nik, u Marijinoj školi, u savršenom nasljedovanju Majke Božje, rađa Boga u vlastitoj duši, hrani ga i njeguje osobito čuvanjem vlastitog djevičanstva, a za Klaru, kako ćemo vidjeti, i siromaštva. Na taj način slika rođenja, hranjenja i dojenja postaju simboli

9 Usp. I. J. Peterson, Clare of Assisi. A Biografical Study, Fran-ciscan Press, Quincy, 1993., str. 275.

10 Usp. Th. Koehler, Marie (Sanite Vierge). III. Du moyen age aux temps modernes, u: Dictionnaire de spiritualité X, Éditions Beauchesne, Paris, 1990., stp. 440-459.

41


duše koja je dospjela u stanje intimnog sjedinjenja s Bogom, a to je u biti cilj kršćanskog života.

Klara, nasljedovateljica primjera BD Marije, njezina slika i njezin trag, i sama postaje primjer-uzor za nove naraštaje ženskih osoba. Čelanski će napi-sati da je Klara „svojim stopalima utisnula trag budu-ćim pokoljenjima“.11 Vjerojatno će sv. Bonaventura imati te riječi pred očima kad, nekoliko godina poslije Klarine smrti, poziva opaticu i sestre da slijede stope svoje blažene majke Klare.12 Dakle, uz Franju, alter Christusa, s kojim započinje novo poglavlje u povijesti Crkve te koga trebaju nasljedovati muževi, kršćanska zajednica njegova vremena spontano stavlja Klaru, uspoređujući je s Marijom. Poput Krista i Marije, s kojima je započeo svoj hod novi narod Božji – Crkva, s Franjom, drugim Kristom, te Klarom, drugom Mari-jom, trebala bi se dogoditi obnova naroda Božjega.

11 Toma Čelanski, Životopis sv. Klare i njezini spisi, str. 30. Čelanski će dodati kako se je po „obližnjim pokrajinama pronio glas o svetosti djevice Klare i za miomirisom njezinih pomasti (Pj 1,3) je odasvud hrlio ženski svijet. Djevice su se žurile da bi se po njezinu primjeru sačuvale za Krista; udate su nastojale živjeti čišće; plemkinje su i odličnice napuštale prostrane dvorove i sebi gradile tijesne samostane… Djevica je Klara svojim primjerom rodila spasonosne mladice…“ Ondje, str. 31.

12 Opirnije o tome vidi: C. M. Mooney, Imitatio Christi or Imitatio Mariae, str. 58.

42


2. Marija: ogledalo i način života za Klaru i Siromašne Gospođe

U svojim spisima Klara rijetko izravno spomi-nje BD Mariju.13 No, važnije od broja spomena jest ukupno ozračje kojim spisi odišu i unutar kojega su nastali.14 O odnosu sv. Klare i BD Marije nije, naravno, moguće govoriti bez spomena sv. Franje koji je gajio osobitu ljubav prema BD Mariji,15 a na toj je

13 Dva puta je spominje u Pravilu (usp. RegCl VI, XII), tri puta u oporuci (usp. TestCl 7, 11 - 2x), tri puta u pismima Agnezi Praškoj (jedanput u prvom, EAgn I,24, te dvaput u trećem pismu EAgn III,18; 24) te jedanput u Blagoslovu (BenCl 8).

14 Jedan od boljih poznavatelja franjevačke duhovnosti, Optato van Asseldonk, piše da „il nome di Maria non ricorre spesso nelle lettere (misli na Klarina pisma, nap. a.), ma la sua presenza-immagine, il suo modello, il suo tipo, il suo esempio, la sua ‘forma’ ideale e la sua immagine si riflettono nei numerosi titoli dati ad Agnese e per mezzo di essa a tutte le Sorelle, e non di rado applicati anche a tutti i fedeli“. Una spiritualità per domani. Maria, Francesco e Chiara, Editrice Collegio di S. Lorenzo da Brindisi, Roma, 1989., str. 123.

15 Toma Čelanski je zapisao kako je Franjo „Isusovu Majku obasipao neizrecivom ljubavlju zato što nam je dala brata, uzvišenoga Gospodina. Njoj je molio posebne pohvale, upravljao prošnje, prikazivao osjećaje, koliko to i kako ljudski jezik ne može ni izraziti. No ono čemu se najviše radujemo jest to što ju je postavio da bude odvjetnicom Reda i što je pod njezina krila smjestio svoje sinove, koje

43


ljubavi sudjelovala i sv. Klara. Svoju je ljubav prema Majci Božjoj Franjo izrazio sastavljajući u njezinu čast pohvale i molitve koje je redovito molio. Od osobite je važnosti marijanska antifona Službe Muke Gospodnje, koju je Franjo, a kako ćemo vidjeti i Klara, molio 14 puta na dan. Antifona glasi: „Sveta Djevice Marijo, nema tebi slične na svijetu među ženama rođene, kćeri i službenice svevišnjega Kralja, majko presve-toga Gospodina našega Isusa Krista, zaručnice Duha Svetoga: moli za nas sa svetim Mihaelom arkanđelom i svim nebeskim silama i sa svima svetima kod svoga svetoga ljubljenoga Sina, Gospodina i Učitelja“.16 Od Čelanskoga doznajemo da je Klara molila Franjin časoslov Muke Gospodnje i to sa sličnim osjećajima: „A da bi svoje srce neprestano hranila slatkoćom Križa, češće je molila posebnu molitvu na čast pet rana Gospodinovih. Naučila je Časoslov na čast Križa, kao što ga je sastavio ljubitelj Križa Franjo i molila ga je

je imao ostaviti, da ih ona do svršetka grije i zaštićuje. Daj, Odvjetnice siromaha, izvršuj nad nama službu zaštitnice do vremena koje je predvidio Otac.“ 2 Cel 198, u: Franje-vački izvori 795.

16 Usp. Spisi…, nav. dj., str. 96. Iza antifone slijedi i upozo-renje: „Pazi! Ovdje navedena antifona govori se kod svih časova: a govori se mjesto antifone, kratkog čitanja, himna, retka i molitve. I samo je ovu antifonu govorio sa svojim psalmima“. Ondje. Ako zbroju molitava časova dodamo kratko čitanje, himan, redak (otpjev) i molbenicu, dolazimo do broja 14.

44


sličnim osjećajima“.17 Svakodnevno moljenje antifone u čast BD Marije nije moglo ne imati odjeka kako u Klarinu životu tako i u njezinim spisima. Franjo i Klara, kroz molitvu časoslova Muke Gospodnje, sjedinjuju se s Marijom i njezinim ljubljenim Sinom, Gospodinom i Učiteljem, koji izabire put služenja te daje primjer koji oni žele nasljedovati. Biti sluga i poslužitelj, službenica i sluškinja, poput Marije, Služ-benice Gospodnje i njezina Sina, Sluge Jahvina koji učenicima pere noge, postaje simbol svetog jedinstva u uzajamnoj ljubavi koja ljubi „sve do kraja“ (Iv 13,1), do ispunjenja na križu. Klara želi da je sestre nazivaju i smatraju službenicom, a to pokazuje i svojim činima, osobito pranjem nogu svojih sestara, pokazujući se tako, čak i više od samoga Franje, poslužiteljicom i „beskorisnom“ sluškinjom.18

Franjina marijanska antifona našla je odjeka i u Klarinu Pravilu ili, bolje reći, u pravilu, forma vitae,

17 Čelanski spominje kako je Klara „između dnevnih časova, Šestoga i Devetoga, obično bivala jače ganuta željom da bi sa žrtvovanim Gospodinom i sama bila žrtvovana“. Toma Čelanski, Životopis sv. Klare i njezini spisi, str. 44

18 U pismima Agnezi Praškoj Klara se opetovano naziva „nedostojna služavka“ i „beskorisna službenica“. Usp. EAgn I,2;33 EAgn II,2; EAgn III,2; EAgn IV,2. Iz Procesa kano-nizacije doznajemo kako je Klara često sestrama doslovno prala noge. Usp. Proces…, nav. dj., str. 85-86, 92 itd.

45


koji je Klara primila od Franje.19 U najkraćem smislu, riječ je o izboru života prema evanđelju, a po nadah-nuću Božjem. Pravilo – forma vitae u biti je poziv sestrama da postanu dionice Marijina sudjelovanja u trinitarnom životu. Naime, izabirući živjeti prema evanđelju kao zaručnice Duha Svetoga, sestre, po uzoru na Mariju i nju nasljedujući, mogu postati majke Kristove, omogućujući mu da se iznova porodi, da raste i živi među njima. To postaje posve jasno iz naslovljavanja sestara kao „kćeriju i službenica sveviš-njeg Kralja i nebeskog Oca“, dakle naslova koji su u antifoni pripisani BD Mariji, te također iz činjenice da su se i sestre, poput BD Marije, zaručile s Duhom Svetim. Drugim riječima sestre se pozivaju da poput Marije, živeći savršenstvo evanđelja, postanu majke Kristove, kćeri i službenice nebeskog Oca i zaruč-nice Duha Svetoga, odnosno da poput Marije uzmu udjela u trinitarnom božanskom životu. Sadržaj života što ga Klara predlaže u Pravilu – makar ona sama ne koristi izraz ‘pravilo, nego ‘način života’ ili ‘življenja’ – potpuno je marijanski, u trojstvenoj dimen ziji, a u

19 Pravilo koje je Klara primila od Franje utkano je u šesto poglavlje Pravila svete Klare: „Budući da ste, po božan-skom nadahnuću, postale kćerima i službenicama vrhovnog Kralja i nebeskog Oca, zaručile se s Duhom Svetim odabi-rući da živite prema savršenosti svetog Evanđelja, hoću i obećajem za sebe i za svoju braću uvijek voditi o vama marljivu brigu i posebnu skrb“. RegCl VI,3-4, u: Spisi…, nav. dj., str. 257.

46


biti je riječ o istom trojstvenom marijanskom životu što ga sv. Franjo, u isto vrijeme (1212.-1215.), Pismom svim vjernicima predlaže svim pokornicima svijeta. Tu franjevački Patrijarha veli da svaka vjerna duša, kad prihvati Božju riječ, osobno sudjeluje u Marijinu sinovskom, zaručničkom, bratskom i majčinskom životu, u Duhu Gospodnjem. Sve prave pokornike ili vjernike, ukoliko ‘čine’ Riječ Božju, Duh Sveti čini sinovima Oca, zaručnicama Duha Svetoga, braćom i majkama Gospodina Isusa Krista. A upravo je to Marijin trojstveni život.20

Klara, Franjina biljčica, u njegovoj školi i na njegovu tragu razvija vlastiti odnos prema BD Mariji. Može se reći da je njezin odnos prema BD Mariji produžetak ili, bolje reći, življenje odnosa koji je s BD Marijom uspostavio sam sv. Franjo. Njegova se marijanska pobožnost i štovanje BD Marije smještaju unutar vizije intimnog odnosa koji je Majka Božja imala prema djelu otkupljenja. I Marija je zaslužna što nam je stiglo milosrđe Božje, jer je ona rodila našega Gospodina i Spasitelja. Zanimljivo je da Franjo nikada BD Mariju ne naziva „naša majka“, premda je kršćan-ska tradicija u njegovo vrijeme, a i prije njega zazivala

20 Usp. Pismo četiriju generalnih ministara franjevačkih redova u povodu 800. obljetnice rođenja svete Klare, u: Sveta Klara Asiška. Pisma uz jubileje (1193.-1253.-2003.), Prir. Milan Lončar, ZIRAL, Mostar-Zagreb 2003., str. 67-68.

47


Mariju kao majku. Ona je, za njega, ponajprije majka Gospodina našega Isusa Krista. Marijino božansko majčinstvo nije samo razlog zbog kojega treba veli-čati nebeskog Oca, nego je, kako piše O. van Assel-donk, prvi i najvažniji razlog veličanja i čašćenja same Marije.21 Marija je Kći – Službenica, Djevica i Majka Isusa Krista, zaručnica Duha Svetoga, a time i Kraljica svijeta i anđela. Sve su to naslovi koje Franjo pridaje Mariji te preko njih gleda na Marijine privilegije ne toliko kao na njezin osobni ures i veličinu, nego u njima vidi izraženu i uzvišenu Marijinu prisutnost u drami spasenja, u djelu otkupljenja.22

Svakako, Klara promatra ponajprije samoga Krista, a s Njime i Njegovu Majku, kao ogledao i primjer savršenog života kojega treba nasljedovati. U VI. poglavlju Pravila Klara donosi i Franjinu posljednju volju kao dio ili, bolje reći, srce samoga Pravila: „Ja siromašni brat Franjo, hoću da slijedim život i siro-maštvo preuzvišenog Gospodina našega Isusa Krista

21 Usp. O. van Asseldonk, Maria, Madonna…, nav. dj., stp. 932. Autor veli da „l’insistenza di Francesco sulla pietà mariana si spiega anche con la tendenza di tutta l’ortodos-sia contemporanea a collegare, contro il dualismo cataro e il docetismo cristologico il esso implicito, l’immagine del Cristo ‘Signore di maestà’ con la valorizzazione della natura umana di Cristo e della vera maternità di Maria“. Maria, Madonna, Madre, Immacolata, u: Dizionario francescano. Spiritualità, Edizioni Messaggero, Padova 1983., stp. 933.

22 Usp. Ondje, stp. 937.

48


i njegove presvete Majke i hoću da ustrajem sve do kraja; te molim vas, moje Gospođe, i dajem vam savjet da u tom presvetom životu i siromaštvu uvijek živite“.23 Iz forma vitae te posljednje volje, sadržanih u VI. poglavlju Pravila, proizlazi identičnost između Franjina i Klarina evanđeoskog života, a time između braće i sestara. Riječ je, u biti, o jednom te istom obliku života, uz razumljive razlike u konkretizaciji tog života. Franjo izabire slijediti život Isusa Krista i njegove presvete Majke, a po njemu ga prihvaća i Klara. Riječ je o izboru istog pravila života, onog trini-tarno-marijanskog, a to dalje zahtjeva i istu skrb i brigu sa strane Franje i braće prema sestrama. Klara u Oporuci poziva sestre da postanu primjer i ogledalo za druge: „… nas je sam Gospodin postavio kao uzor za primjer i ogledalo ne samo drugim ljudima nego i našim sestrama koje će Gospodin pozvati u naš poziv, da i one budu ljudima u svijetu ogledalo i primjer. Kad nas je, dakle, Gospodin pozvao na tko velike stvari da se na nas mogu ugledati one koje će biti drugima ogle-dalo i primjer, dužne smo mnogo blagoslivljati i hvaliti Boga…“.24 Ističući kako sestre trebaju postati ogle-dalo i primjer drugima Klara poziva sestre da postanu živi oblik, tj. personificirano pravilo Krista evanđelja. Pozvane su svojim životima odsijevati, ižaravati Isusa Krista. Na taj način, preobražene i Kristu suobličene

23 RegCl VI,7-8, u: Spisi…, nav. dj., str. 258.24 TestCl 19-21, u: Spisi…, nav. dj., str. 269.

49


sestre, za druge postaju transparentne i vidljive slike Isusa Krista, odnosno svojim životom uprisutnjuju Krista u svoj prostor i u svoje vrijeme.25 U trećem i četvrtom pismu Agnezi Praškoj Klara zanosno opisuje kako se duša, kći-službenica, zaručnica-majka, preo-bražava u svoga zaručnika, neokaljanog Jaganjca, Bogočovjeka, Kralja neba i zemlje: Isus Krist osobno, raspeto i proslavljeno ogledalo, siromašan i ponizan, koji dušu opija blaženim ushićenjem u mističnoj sjedinjujućoj Ljubavi, on je „oblik“ življenja kojemu se sestre trebaju suobličiti. Drugim riječima „oblik“ življenja treba se preobraziti u uosobljeni „Oblik“, u Isusa Krista.26

U nastavku Oporuke, a koja je bitna za otkriva-nje njezine kršćanske osobnosti, Klara ističe Franjin

25 Franjevački generalni ministri pišu da su Franjo i Klara, „potaknuti Duhom Svetim, poput Marije, u nasljedovanju siromašnoga i raspetog Krista popravljali i obnavljali Kuću-Crkvu. Taj vid poistovjećivanja s osobom Krista i Marije vrlo je naglašen i sve se u njemu usredotočuje. Zajedno sa svim ‘pokorničkim vjernicima’ svi se osjećaju osobno pozva-nima da budu oblik i primjer (Franjo) ili ogledalo (Klara) Krista i Marije u Crkvi i svijetu i da samu Kristovu i Mari-jinu osobu učine prisutnom među ljudima i bratski pomi-renim stvorenjima. Franjo i Klara daju tako pravu mjeru svome evanđeoskom životu jedinstva s Bogom, s čovječan-stvom i sa svemirom. Kao da kozmički uosobljuju jedinoga Sina Božjega utjelovljena, prvorođenca među mnogom braćom“. Pismo…, nav. dj., str. 35.

26 Usp. O. van Asseldonk, Una spiritualità…, nav. dj., str. 64.

50


primjer nasljedovanja siromaštva i poniznosti Isusa Krista i „slavne Djevice njegove majke“, tako da je sam Franjo postao ogledalo i primjer koji sestre trebaju nasljedovati.27 Riječ je, naravno, nadasve o primjeru života u siromaštvu. Da bi zajamčila vjernost tom siro-maštvu Klara je od Inocenta III. i njegovih nasljed-nika zatražila Povlasticu siromaštva. Kad Klara pobliže određuje smisao tog siromaštva poziva se na Krista i na Djevicu Mariju. Lik Majke Božje poslužit će joj i kao motiv za ustrajnost života u siromaštvu: „Čuvajmo se, ako smo stupile na put Gospodnji, da podnipošto za neko vrijeme ne odstupimo od njega, da ne nane-semo nepravdu tolikom Gospodinu i njegovoj majci Djevici“.28

27 Nakon što je spomenula kako je od pape Inocenta III. dobila povlasticu siromaštva Klara nastavlja: „Radi toga prigibam koljena te duhom i tijelom prignuta preporuču-jem svetoj rimskoj Crkvi, vrhovnom svećeniku, a naročito gospodinu kardinalu koji je dodijeljen Redu Manje braće i nama, sve svoje sestre koje su sada i koje će doći, da bi, za ljubav prema onom Bogu koji je siromah bio položen u jasle, siromah živio u svijetu i gol visio na križu, uvijek svome malenome stadu, što ga je Otac porodio u svojoj Crkvi riječju i primjerom preblaženoga oca našega svetoga Franje nasljedovanjem siromaštva i poniznosti njegova ljubljenoga Sina i slavne Djevice njegove majke, učinio da obdržavaju sveto siromaštvo koje smo obećale Bogu…“ TestCl 44-46, u: Spisi…, nav. dj., str. 271-272.

28 TestCl 74-75, u: Spisi…, nav. dj., str. 274. U pismu Ermen-trudi poziv na ustrajnost u izboru života u siromaštvu, tj. u

51


3. Marija i Klara: zaručnice Duha Svetoga

U marijanskoj antifoni Franjo naziva BD Mariju „zaručnicom Duha Svetoga“ te je, kako se čini, ako ne prvi ono je na najjasniji i najizričitiji način u povi-jesti kršćanske duhovnosti taj naslov primijenio na BD Mariju.29 Kad Franjo istim naslovom časti sestre klarise, jasno je da u njima vidi Marijine nasljedova-teljice, zapravo druge Marije.

nasljedovanju Raspetog, koristi se likom Majke boli – Mater dolorosa: „O predraga, gledaj prema nebu koje nas zove, i uzmi križ i slijedi Krista koji ide pred nama; jer ćemo poslije raznih i mnogih nevolja po njemu unići u njegovu slavu. Ljubi iz svega srca Boga i Isusa, Sina njegova, razapeta za nas grešnike i nek iz tvoje pameti ne ispada spomen na njega. Stalno razmatraj tajne križa i tjeskobu Majke koja je stajala pod križem. Moli uvijek i bdij“. EErm 9-13, u: Spisi…, nav. dj., str. 275.

29 Obzirom na naslov „zaručnica Duha Svetoga“ O. van Asseldonk piše da „con questo titolo attribuito a Maria, Francesco si rivela un uomo della particolare e profonda intuizione rinnovatrice, in grado di scoprire nella sua espe-rienza ‘mistica’ lo Spirito che dà vita alla lettera della Scrit-tura e della tradizione ecclesiale. Prima di lui, infatti, questo specifico titolo era raramente usato in modo esplicito, sia nella Scrittura che nella Tradizione“. Una spiritualità…, nav. dj., 33; Isti, Maria, Madonna…, stp. 936; Isti, Maria, Sposa dello Spirito Santo in s. Francesco d’Assisi, u: Credo in Spiritum Sanctum II, Libreria Editrice Vaticana, Roma, 1983., str. 1123-1132. U ovom posljednjem članku autor istražuje povijest naslova “zaručnica Duha Svetoga“ prije Franje, kod Franje i poslije njega.

52


Ivan Pavao II., u svome pismu klarisama, veli da je izraz „zaručnica Duha Svetoga“ neuobičajen u povi-jesti Crkve, gdje je sestra, redovnica uvijek označena kao „zaručnica Kristova“. Korištenje izraza iz Lukina izvještaja (usp. Lk 1,26-38) upućuje na traganje za ključem razumijevanja Klarina duhovnog iskustva, a to je iskustvo koje vodi do usporedbe s BD Mari-jom.30 Klara pak samu sebe doživljava kao služavku posve usmjerenu prema Božanskom Zaručniku, Isusu Kristu te kao sudjelovanje u Franjinu zaručništvu s Kristom. Riječ je, uistinu, o uzajamnosti Franjina i Klarina zaručništva s Isusom Kristom, kako reče papa Ivan Pavao II. prigodom svog posjeta sestrama klarisama u Asizu: „Ostaje način Franjina gledanja na svoju sestru, način na koji se on zaručio s Kristom. Sama sebe je gledao u njezinoj slici, slici zaručnice Kristove, mistične zaručnice s kojom izgrađuje svoju svetost. Promatra samog sebe kao brata, siromaška u slici svetosti ove autentične Kristove zaručnice u kojoj pronalazi sliku Presvete Marije, savršene zaručnice Duha Svetoga“.31

30 Ivan Pavao II., Pismo klarisama u povodu 800. obljet-nice rođenja sv. Klare (1193.-1993.), u: Sveta Klara Asiška. Pisma uz jubileje (1193.-1253.-2003.), Prir. Milan Lončar, ZIRAL, Mostar-Zagreb, 2003., str. 20-21.

31 ‘Spontani’ govor pape Ivana Pavla II. klarisama u bazi-lici sv. Klare u Asizu, u: Sveta Klara Asiška…, nav. dj., str. 110. Nadovezujući se na Papino naglašavanje nerazdvoji-vosti imena Franje i Klare i njihovih duhovnih iskustava,

53


Premda sama Klara, u Pravilu i Oporuci, ne naziva ni sebe ni sestre „zaručnicama Duha Svetoga“, a i samoga Duha rijetko spominje, ipak je tema zaručniš-tva jedna od najznačajnijih u njezinim spisima. Naime u pismima se obraća Agnezi kao „zaručnici vrhovnog nebeskog Kralja“32 te je potiče da se potpuno preda i da ustraje u svome zaručništvu prema tako velikom Zaručniku. Klara hrabri Agnezu da ustraje u zaruč-ništvu stavljajući joj pred oči primjer Djevice Marije, zaručnice i majke Sina Božjega, koja je uživala veliku radost radi sjedinjenja s Božanskim zaručnikom u

franjevački generalni ministri ističu „jedinstvo i uzaja-mnost Franjina i Klarina evanđeoskog života, kojim u Duhu nasljeduju Gospodina i njegovu Majku, u Crkvi i za Crkvu, u služenju cijelom čovječanstvu i čitavom svemiru – do nogu svih, kako dolikuje manjoj braći, siromašnim sestrama i pokorničkim vjernicima“. Pismo četiriju gene-ralnih…, nav. dj., str. 35.

32 U prvom pismu piše da je Agneza prihvatila „zaručnika plemenitijeg roda, Gospodina Isusa Krista“ (EAgn I,7); Agneza je „zaručnica i majka Gospodina mojega Isusa Krista“ (EAgn I,12). U drugom pismu poziva Agnezu da razmatra „svoga Zaručnika, najljepšeg među sinovima ljud-skim“ (EAgn II,20). U trećem pismu radosno pozdrav-lja Agnezu „zaručnicu vrhovnog nebeskog Kralja“ (EAgn III,1); a u četvrtom Klara naziva Agnezu „zaručnicom Kraja Jaganjca“ (EAgn IV,1) te je poziva da kao ona koja je „zaru-čena Neokaljanom Jaganjcu koji oduzima grijehe svijeta“ napusti sve taštine ovoga svijeta (EAgn IV,8); potom je poziva: „motri to zrcalo, ti kraljice, zaručnice Isusa Krista, i u njem se sveudilj ogledaj“ (EAgn IV,15).

54


kojega se je preobrazila: „Postavi svoj duh pred zrcalo vječnosti, uroni svoju dušu u svjetlo slave, postavi svoje srce u lik božanske biti i preobrazi svu sebe motrenjem u slici njegovog božanstva, da i sama osjetiš što osje-ćaju prijatelji kušajući skrivenu slatkoću, koju je sam Bog od početka čuvao za one koji ga ljube… Ostani privržena njegovoj preljubljenoj Majci, koja je poro-dila takvog Sina koga nebesa ne mogu obuhvatiti, a ipak ga je ona nosila u malom zatvorenom prostoru svete utrobe i u djevičanskom tijelu“.33

Dok je za Franju zaručnik Duh Sveti, za Klaru je to Gospodin Isus Krist, bilo za BD Mariju bilo za Agnezu bilo za sestre. No, razlika među njima i ne čini se veli-kom ako se zna da je upravo Duh Isusa Krista onaj koji nas čini sinovima i kćerima, zaručnicama, braćom i sestrama, štoviše majkama Isusa Krista. Klara, koja se pokazuje tako očito zaljubljenom u Božanskog Zaruč-nika, u biti nastoji živjeti sam lik Zaručnika, u odnosu prema Majci, dok se Franjo osjeća sjedinjen s Duhom Svetim u kojem živi sam Zaručnik i Majka – Zaruč-nica Duha. Riječ je, dakle, o različitom naglasku: kod Franje je izraženija trinitarno-kristovsko-marijanska dimenzija, a kod Klare kristovsko-zaručnička i mari-janska. Klara je, mišljenja je O. van Asseldonk, bliža

33 EAgn III,12-19. Opširnije o ovoj temi vidi: „Pismo četiriju generalnih…“ nav. dj., str. 44-45.

55


prevladavajućoj mistici svoga vremena, onoj istočnoj, a koja je imala odjeka u onodobnoj ljubavnoj lirici.34

Premda Klara sestre ne naziva „zaručnicama Duha Svetoga“, zanimljivo je da ih ipak u Pravilu potiče sestre da „ne gase duha svete molitve kojemu mora sve vremenito služiti“,35 te „neka pripaze da iznad svega moraju željeti da imaju duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje, da mu se uvijek čistim srcem mole i da budu ponizne, strpljive…“.36 Zanimljivo je da u uputama sestrama Klara, na Franjinu jednostavnost, dodaje pavlovska mjesta o izgradnji kršćanskog savr-šenstva, tj. o uzajamnom životu u djelotvornoj ljubavi (usp. Kol 3,14; Ef 4,3). Zasigurno ima pred očima misao da je Duh Gospodnji onaj koji u nama ostva-ruje jedinstvo uzajamne ljubavi te koji nam omogu-ćuje da sudjelujemo u životu Isusa Krista i njegove

34 Usp. O. van Asseldonk, Una spiritualità…, nav. dj., str. 128. Tadija Matura, jedan od priređivača Klarinih spisa u nizu kršćanskih izvora (Sources chrétiennes), smatra da je razlika između Franjina i Klarina poimanja Krista Zaruč-nika u tome što se Franjo više zaustavlja na otajstvima Isusova zemaljskog života (rođenje, križ), a Klara, uz to, uzdiže pogled prema Kristu nebeskom Kralju koji je za vrijeme svoga zemaljskog života „zbog neizrecive ljubavi“ htio preuzeti uvjete poniženog i trpećeg siromaha. Time je ona bliža svetom Bonaventuri i duhovnim refleksijama koje će on razviti, nego samome sv. Franji. Usp. Sadržaj spisa, u: Spisi…, nav. dj., str. 216-217.

35 TestCl VII,2-3, u: Spisi…, nav. dj., str. 259.36 TestCl X,9-11, u: Spisi…, nav. dj., str. 263.

56


Majke. U taj evanđeoski, trojstveni i marijanski život Klara, kako pišu franjevački generalni ministri, „stav-lja odnose koji su joj uzor na njezinu putu savršenstva. Promatra skrovitu i tihu Mariju u Nazaretu, siro-mašnu i poniznu službenicu Gospodnju, zaručnicu Duha Svetoga, majku Kristovu, djevicu koja je postala Crkva i nas u njoj. Iako Klara snažno ne naglašava taj život ‘kontemplativne molitve u klauzuri’, sigurno je da njezino ‘marijansko’ opredjeljenje snažno potiče na puno iskustvo Boga u njegovu intimnom trojstve-nom životu, u kojemu sudjeluje ona s Gospodinom i njegovom Majkom u Duhu Svetomu do mistične uzvišenosti, kako dokazuju Klarini (i Franjini) spisi i bogata Klarina predaja“.37

U VIII. poglavlju Pravila, a koje se nadovezuje na VI. poglavlje Franjina potvrđena pravila koje govori o siromaštvu, Klara dodaje povezanost sa siromaštvom Gospodinove majke: Gospodin je „vaš dio u zemlji živih. Njemu, predrage sestre, posve privržene, ništa drugo, za ime Gospodina našega Isusa Krista i njegove presvete Majke, pod nebom ne želite imati“.38 I Franjo i Klara u isto poglavlje stavljaju zahtjeve najvišeg siro-maštva i najdublje bratske i sestrinske ljubavi. Slijediti Gospodina i njegovu Majku, bez ikakva vlasništva pod nebom, dovodi osobu do prihvaćanja Gospo-dina i njegove Majke kao jedinog bogatstva, a to dalje

37 Pismo četiriju generalnih ministara…, nav. dj., str. 75-76.38 Reg Cl VII,5-7, u: Spisi…, nav. dj., str. 259-260.

57


vodi do uspostave ‘nove’ obitelji duhovnih sestara, tj. utemeljenih na duhu, u kojemu je jedini Otac onaj Nebeski i jedina Majka je Marija, u čijem majčinstvu u duhu sestre uzajamno sudjeluju.39

4. Od Marijina do Klarina majčinstva

Imajući pred očima Mariju, zaručnicu Duha Svetoga, Majku Gospodina našega Isusa Krista, kćer i službenicu nebeskog Oca, Klara se uči životu evanđe-oskog savršenstva, a ono, uz ostalo, uključuje duhovno majčinstvo, čemu je Klara težila po svome dubokom mističnom iskustvu. U prvom pismu Klara naziva Agnezu „zaručnicom i majkom Gospodina mojega Isusa Krista“,40 što iznova upućuje na lik BD Marije na način da njezino jedincato majčinstvo postaje uzor duhovnom majčinstvu. Klara će i izravno progovoriti Agnezi o duhovnom majčinstvu, tj. o rađanju Isusa Krista u duši: „Kao što ga je slavna Djevica na tvarni način nosila, tako i ti, slijedeći njezine stope ponizno-sti i osobito siromaštva, možeš čistim i djevičanskim tijelom i bez ikakve sumnje nositi Ga na duhovni način – da u tebi prebiva onaj koji tebe i sve obuhvaća, posjedujući onoga koje će tebe posjedovati jače od ostalih prolaznih posjeda ovoga svijeta“.41 Riječ je

39 Usp. Pismo četiriju generalnih ministara…, nav. dj., str. 78.40 EAgn I,12, u: Spisi…, nav. dj., str. 235.41 EAgn III,24-27.

58


o mističnom rađanju Logosa-Riječi u duši koga Ga prima s vjerom i ljubavlju, vršeći riječ Božju. Ova je misao, kako smo već spomenuli, veoma bliska Franji-noj misli iz Pisma svim vjernicima,42 na što upućuju i sličnost brojnih izraza, poput, primjerice, mansio, sedes, corpus, caritas itd.43 Zanimljivo je da se u Franji-nim spisima naslov „oca“ nikada ne pripisuje ni njemu ni subraći, a naslov majke više puta i on sam pripi-suje sebi i drugima. U prvim samostanima, u samo-tištima, poglavari su nazivani „majkama“.44 Je li to

42 U Pismu svim vjernicima Franjo piše: „O kako li su blaženi i blagoslovljeni oni i one koji dok to čine (tj. ljube bližnje, a mrze svoje grijehe, nap. a.) i u tome ustraju,…, i oni su sinovi nebeskog Oca te su zaručnici, braća i majke Gospo-dina našega Isusa Krista (usp. Mt 12,50)… Majke smo kad ga nosimo u svom srcu i tijelu (usp. 1 Kor 6,20) po božanskoj ljubavi i po čistoj i iskrenoj savjesti: rađamo ga po svetom djelovanju koje treba da drugima svijetli dobrim primjerom…“ Pismo vjernicima I, 5-10, u: Spisi…, nav. dj., str. 58.

43 Opširnije o tome vidi: O. van Asseldonk, Una spiritualità…, nav. dj., str 124-125.

44 Usp. Pravilo za samotišta 1 i sl.: „Oni koji hoće da kao redovnici borave u samotištima neka budu trojica ili najviše četvorica: dvojica od njih neka budu majke, koje imaju dva, ili barem jednog sina. Ona dvojica koja su majke neka obavljaju život Marte, a dvojica sinova neka vode život Marije (usp. Iv 10,38-42). Spisi…, nav. dj., str. 120. Franjo sam sebe, primjerice u Pismu Leonu, naziva majkom. Usp. Spisi…, nav. dj., str. 67. Naravno da je češći naslovi „brat“, „sluga“ i sl. Zanimljivo je da Klara, koja je bila svjesna

59


zbog Franjina iskustva autoritarnog, surovog oca i nježne majke ili je posrijedi nešto drugo?45 Vjero-jatno se Franjino iskustvo obiteljskog života ne može isključiti, no ipak se čini da najdublje značenje brat-sko-majčinskog odnosa treba tražiti u otajstvu Majke Kristove, koja je prototip i uzor Crkve. U ovom nam razumijevanju može pomoći jedan iznenađujući izraz koji Franjo primjenjuje na BD Mariju. U Pozdravu blaženoj Djevici, koji donosimo u cijelosti, Franjo uspostavlja usku vezu između Marije i Crkve: „Zdravo Gospodarice, Bogorodice Marijo, ti si djevica koja je postala crkvom, i izabrana od presvetog Oca na nebu da te posveti sa presvetim Sinom svojim i Duhom Svetim Utješiteljem. U tebi je bila i jest sva punina milosti i svako dobro. Zdravo palačo njegova, zdravo njegovo svetohranište,, zdravo kućo njegova. Zdravo odjećo njegova, zdravo njegova službenice, zdravo majko njegova, i sve vi, o svete kreposti koje se po milosti i rasvjetljenju Duha Svetoga ulijevate u srca vjernika da Bogu od nevjernika napravite vjernika“.46 Marija je, dakle, Virgo ecclesia facta! Čudesno je kako je Franjo, bez dublje teološke naobrazbe, uspio na tako

Franjine majčinske uloge u odnosu na Drugi Red, nikad ga ne zove majkom, nego ocem.

45 Na Franjino iskustvo autoritarnog, surovog oca i nježne majke upućuje, primjerice, B. Duda, Moj sveti Franjo, KS, Zagreb, 1990., str. 110.

46 Spisi…, nav. dj., str. 145-146.

60


dubok i sažet način definirati Majku Božju. Zapravo, tek će se u najnovije vrijeme (usp. VIII. pog. dogmat-ske konstitucije o Crkvi, II. vatikanskog sabora, Lumen gentium) dublje progovoriti o najužem odnosu između Marije i Crkve.47 Franjino poimanje Marijina majčinstva upućuje na kristologiju utemeljenu na Isusovu povijesnom životu koja je životno povezana s našim konkretnim življenjem, budući je Isus postao primjer življenja koji valja nasljedovati. Tako govor o Marijinu majčinstvu postaje ujedno poziv da se živi, moli i djeluje poput našega brata Isusa, a to dalje znači u svojoj svakodnevici iskusiti što znači biti na putu ka Bogu.48

Marija, Majka Božja je posvećena kao Crkva, koja je puna milosti i svake kreposti koje Duh Sveti izli-jeva na vjernike. Marija je prototip i idealni uzor svete Majke Crkve unutar koje se i sam Franjo, zajedno sa svojom braćom, svim sestrama i vjernicima, osjeća pozvan u Duhu Svetom postati majkom. Siromašne Gospođe iz crkvice sv. Damjana za Franju su odsjaj i trag svete Žene, Majke Božje, Marije. Klarina šutnja o Marijinu odnosu prema Crkve ne može se objasniti

47 Premda sadržaj ovog nauka nije bio nepoznat kroz srednji vijek ipak se sam izraz prije Franje susreće samo jedanput i to u propovijedi Pseudo Hildeberta, a koja je potom pripi-sana Petru Lombardijskom. Usp. O. van Asseldonk, Una spiritualità..., nav. dj., str. 135.

48 Usp. O. van Asseldonk, Maria. Madonna…, nav. dj., stp. 935.

61


nego kao njezino ponizno stavljanje na raspolaganje Duhu Svetomu kako bi, poput Marije, Krista „poro-dila“ i darovala Crkvi, kako bi ga po vjeri začela, poro-dila te drugima darovala. Djevičansko, zaručničko i majčinsko zvanje siromašnih sestara je sudjelovanje na majčinstvu Majke Isusove u krilu Crkve. Upravo je to otajstvo sudjelovanja u Marijinu majčinstvu Franjo naslutio, a nije nemoguće da ga je do te intuicije dovela upravo sveta Klara.49 Naime kako doznajemo iz Leggende maior, iz pera sv. Bonaventure, Franjo je od Klare, čini se ne jednom, tražio savjet kako otkriti putove i načine što savršenijeg služenja Bogu i braći.50

Franjevački izvori, točnije Leggenda Perugina, donose Franjin poticaj na ustrajnost upućen sestrama iz samostana sv. Damjana, a prema kojem će one, koje je Gospodin okupio, na nebu biti okrunjene s Djevi-com Marijom.51 To se je, kako doznajemo iz Procesa

49 Usp. O. van Asseldon, Madre…, nav. dj., stp. 924.50 Usp. Leggenda maggiore XII,2, u: FF 1205.51 Poticaj je poznat pod naslovom Audite, poverelle. Dono-

simo ga u cijelosti: „Audite, poverelle dal Signore vocate, ke de multe parte et provincie sete adunate: vivate sempre en veritate ke en obedientia moriate. Non guardate a la vita de fore, ka quella dello spirito è migliore. Io ve prego per grand’amore k’aiate discrecione de le lemosene ke ve dà el Signore. Quelle ke sunt adgravate de infirmitate et l’altre ke per loro suò adfatigate, tutte quante lo sostengate en pace. Ka multo venderi(te) cara questa fatiga, ka cascuna serà regina ec celo coronata cum la Vergene Maria“. FF 263/1.

62


kanonizacije, a što donosi i Toma Čelanski, dogodilo u trenutku Klarine smrti. Naime, Toma opisuje kako umirućoj Klari na samrtnoj postelji dolazi mnoštvo bijelih djevica na čelu s Djevicom koja je „došla do postelje, na kojoj je ležala Sinova zaručnica, najnjež-nije se nad nju nadvila i najsrdačnije ju zagrlila. Djevice doniješe plašt divne ljepote i sve su se natje-cale uslužnošću. Pokriše Klarino tijelo i uresiše zaruč-ničku ložnicu“.52

Klara, kako smo vidjeli, poziva Agnezu na duhovno majčinstvo (EAgn III.) te na potpunu preobrazbu u Zaručnika-Ogledalo (EAgn IV.) kako bi tako preobra-žena mogla postati duhovna majka svojim sestrama. No ona sama je, čini se, bila ne samo intuitivno nego i izričito svjesna svoga sudjelovanja u Marijinu majčin-stvu. Naime, u svome se Blagoslovu obraća sestrama kao „majka vaša i ostalih siromašnih sestara“ te moli Gospodina Isusa Krista da im po svome milosrđu i „po zagovoru svoje roditeljke svete Marije… potvrdi ovaj presveti svoj blagoslov“.53 Sudjelujući u Marijinu

52 Toma Čelanski, nav. dj., str. 53. Usp. Proces…, nav. dj., str. 116, riječ je o svjedočanstvu sestre Benvenute, jedanaeste svjedokinje koja je imalo gore opisano viđenje.

53 BenCl 6-9, u: Spisi…, nav. dj., str. 233. Završavajući četvrto pismo Agnezi napisat će: „Same moje kćeri, ali najviše premudra djevica Agneza, moja sestra, preporučuju se u Gospodinu, koliko god mogu, tebi i tvojim kćerima“. Potom samu Agnezu naziva „predragom kćeri“. EAgn IV,38-39.

63


majčinstvu Klara postaje majka, postaje druga Marija, jaka žena na početku novog proljeća, nove mladosti Crkve.

ZaključakSvjedoke očevice Klarin se je sveti život toliko

duboko dojmio da su je spontano usporedili s BD Marijom, bilo zbog općenito izvrsna kreposna života, bilo zbog ustrajne molitve, bilo zbog strogo pokornič-kog života, bilo zbog duha služenja i dubokog pošto-vanja kojeg je iskazivala prema sestrama i drugim osobama. Sama pak Klara, uz čudesnu zaljubljenost prema Božanskom Zaručniku, kao uzor i primjer života u evanđeoskom savršenstvu trajno, sebi i sestrama, stavlja lik BD Marije. Marija postaje ogledao savršenstva; Marija postaje put nasljedovanja; Marija postaje motiv ustrajnosti; Marija – Zaručnica Duha Svetoga ujedno je i Majka u čijem majčinstvu u duhu valja sudjelovati. Imajući pred očima siromašne Isusa i Mariju, Franjo i Klara imaju hrabrosti prekinuti s feudalnim, klerikalnim i monastičkim društvom svoga vremena, kako bi započeli novo doba, novo proljeće Crkve i društva. Franjo se stavlja u službu svih, do nogu svih, a Klara, u klauzuri, stavlja se do nogu Gospodinovih, no oboje u službi Boga i bližnjega. Njihov izbor života prema evanđelju postaje poziv i izazov, ne samo manjoj braći i siromašnim sestrama nego i svim kršćanima i to ne samo njihova vremena.

64


Franjin i Klarin život, u školi Isusa i Marije, postaje i danas izazov za uspostavu univerzalnog i kozmič-kog bratstva pod jednim nebeskim Ocem i jednom Majkom, Marijom.

65

MARULIĆ – MARIOLOG I MARIJANSKI PJESNIK

SažetakMarulić je pripadnik hrvatskoga, marijanskog naroda,

i građanin grada Splita, Mariapolisa, u kojem je u njegovo vrijeme bilo osam crkava te mnoštvo kapelici posvećenih BD Mariji. Ta činjenica nije mogla ostati bez odjeka u njegovim djelima, kako onim latinskim tako i hrvatskim. U prvim se Marulić predstavlja kao mariolog, pisac koji na teološki način promišlja i izriče otajstvo BD Marije i njezinu ulogu u povijesti spasenja. Njegova mariologija nije izvorna, ali je u njoj sažeto gotovo sve što je Katolička Crkva njegova vremena vjerovala i naučavala o Mariji. U svojem teološ-kom izlaganju o Mariji, uz Sveto pismo, slijedi svoje velike učitelje: Jeronima, Augustina, Bernarda, ne ustručavajući se, kad to smatra shodnim, napraviti i otklon od njihova nauka. U nedostatku izvora o Marijinu životu i djelovanju, nije mu strano posegnuti i za apokrifnim spisima i pobožnim legendama, čuvajući uvijek suzdržanost i pravovjernost u izlaganju. Marulićeva mariologija nije samo teologija, nego je ujedno i izraz njegove marijanske duše, tj. njegove ljubavi i poštovanja prema BD Mariji. To je posve primjetno već u latinskim spisima, a posve prisutno u hrvatskim stihovima, u kojima daje oduška vlastitoj ljubavi i pobožnosti prema Mariji. U njegovim hrvatskim stihovima najbolje se zrcali njegovo vrijeme te duša njegovih suvremenika i ono što su osjećali prema BD Mariji. Marulićeva se mariologija i mari-

66


janska duša sažimlju u ideju nasljedovanja Marije, imitatio Mariae. Marija je prototip, uzor vjerskoga, kršćanskog života kojeg treba ne samo kontemplirati, nego i nasljedovati kao što je ona bila najbolja nasljedovateljica svoga Sina.

Ključne riječi: Marulić. BD Marija, crkveni oci, mari-janske dogme, mariolog, marijanski pjesnik

UvodPremda je lik BD Marije itekako prisutan u Maru-

lićevim djelima, njegov opus ne poznaje djelo koje bi cjelovito obrađivalo lik BD Marije i njezinu ulogu u povijesti spasenja. Njegova je misao izrazito kristo-centrična. O Mariji govori u sklopu govora o Isusu Kristu, čak i u hrvatskim pjesmama koje su, barem u naslovu, posvećene BD Mariji (primjerice pjesme: Divici Mariji, Od uzvišen’ja Gospina). Govor o Maru-liću kao mariologu stoga je uvjetan; nije mariolog ako pod tim mislimo na cjelovito izrađenu mariolo-giju, odnosno teološki traktat koji bi cjelovito obrađi-vao ulogu BD Marije u povijesti spasenja. No, ipak u sklopu drugih, uglavnom kristoloških pitanja, Maru-lić na teološki način progovara o Mariji i njezinoj ulozi u Božjem planu spasenja. U tom, širem smislu, možemo ga uključivo nazvati mariologom. Kako ćemo vidjeti, njegova ‘mariologija’ nipošto nije izvorna, ali je ispravna, teološki utemeljena i opravdana. Ona je biblijska, otačka i pobožna, tj. obilježena njegovom osobnom i pučkom pobožnošću njegova vremena.

67

Marulić – mariolog i marijanski pjesnik

U ovom našem izlaganju nije nam nakana prvotno iznijeti što Marulić piše o BD Mariji jer je to već učinjeno, kako za njegove latinske1 tako i za hrvat-ske2 spise. Nas prije svega zanimaju izvori kojima se je služio te naglasci koje stavlja u svome govoru o Mariji.

Kako bismo Marulićev govor o BD Mariji ispravno smjestili u povijesni kontekst ukratko ćemo prikazati mariološki razvoj do njegova vremena.

1. Lik BD Marije u teologiji i kultu do Marulićeva vremena

Sveto Pismo ne poznaje poseban govor o BD Mariji.3 O njoj se govori u odnosu prema njezinu

1 Usp. H. G. Jurišić, Marija u latinskim djelima Marka Marulića, u: Advocata Croatiae, Uloga i mjesto BD Marije u vjerskom i nacionalnom životu hrvatskog naroda u XVI. Stoljeću, Zbornik radova, KS, Zagreb, 1981., str. 200-209; Isti, L’imagine della Madre di Dio Maria nelle opere di Marco Marulić, u: Colloqvia Marvilana IX (2000), Knji-ževni krug-Marulianum, Split, 2000., str. 189-204.

2 K. Kosor, Marija u stihovima Marka Marulića, u: Zbor-nik radova Prvog hrvatskog mariološkog kongresa u Splitu, Teološki radovi br. 10-11, Zagreb, 1978., str. 237-244.

3 O BD Mariji u Svetome pismu vidi: E. Dublanchy, Marie, u: Dictionnaire de Théologie catholique, Tome neuvième, Paris, 1926., coll. 2339-2474; H. Schelkle, Maria im Neuen Testament, u: Maria in Glaube und Frömmigkeit, Rottenburg, 1954., str. 5-38; K. Binder, Christusglaube und Mariendogma, Institutum Marianum, Wien, 1968., str.

68


Sinu, Isusu Kristu, te u pogledu ekonomije spase-nja. Marija se u novozavjetnim spisima spominje tek u oko 200-tinjak redaka. U četrnaest apostolskih poslanica spomenuta je tek jednom, jednom tako-đer u Djelima apostolskim, a po dva puta kod Marka i Ivana. Naglašeniju Marijinu prisutnost imamo u evanđeljima Gospodinova djetinjstva, tj. u prvim poglavljima Mateja i Luke. Usprkos ovoj suzdržanosti obzirom na kvantitetu spomena, u novozavjetnim se spisima Marija pojavljuje kao osoba s jedinstvenom i jedincatom ulogom u povijesti čovječanstva i povijesti spasenja. Obzirom na čovjekov odgovor na Božji plan spasenja, Marija je unutar ekonomije spasenja prepo-znata u osobitoj ulozi majke koja postaje primjer kako treba u stavu zahvalnosti i vjere prihvatiti Božji plan. I upravo je to biblijski temelj govora o Mariji u povijesti spasenja te će to biti polazište otačkih i daljnjih razmi-šljanja o Mariji i njenoj ulozi u ekonomiji spasenja.

53-68; A. Müller, La posizione e la cooperazione di Maria nell’evento di Cristo, u: Mysterium salutis 6, Queriniana, Brescia, 1971., str. 495- 634; P. Grelot, Marie (Vierge), I. Ếcriture sainte, u: Dictionnaire de spiritualité, Beauchesne, Paris, 1980., coll. 409-423; E. Testa, Maria di Nazaret, u: Nuovo dizionario di mariologia, Edizioni Paoline, Milano, 1988., str. 865-888; S. De Fiores, Mariologia/Marialogia, u: Nuovo dizonario di mariologia, str. 891-914; Isti, Maria Madre di Gesù, Sintesi storico-salvifica, Edizioni Dehoniane, Bologna, 1998., str. 35-106.

69


Otačko je razdoblje, obzirom na lik BD Marije u povijesti spasenja, u kontinuitetu s onim što se nalazi na svetopisamskim stranicama, ali se pojav-ljuje i novost obzirom na prijašnje razdoblje. Općenito crkveni Oci govore o Mariji u sklopu šireg teološkog govora te unutar drugih, uglavnom, kristoloških tema. Već kod apologeta (Justin, Irenej Lionski) nalazimo paralelizam Eva-Marija, koji će preuzeti većina otaca, a, kako ćemo vidjeti, i naš Marulić. Govor o Mariji postupno se povećava te ga nalazimo u biblijskim komentarima (Origena, Ambrozija), u homilijama i katehezama (Ambrozije, Augustin, Grgur Nisen-ski, Bazilije itd.), u asketskim spisima s naslovom De virginitate (Atanazije, Ambrozije, Grgur Nisenski) te u kristološkim himnima (Efrem, Juvencus, Sofronije i dr.), a u svima se naglašava Marijina uloga u djelu spasenja, njezino djevičanstvo i majčinstvo te se tipo-logija Djevica-majka primjenjuje u odnosu na Crkvu.4

Osim ovog uključivog govora o BD Mariji unutar drugih tema, prva stoljeća poznaju i brojna svjedočan-stva posebnog govora o Mariji. Prvi primjer nalazimo već u II. st. Riječ je o apokrifnom djelu Jakovljevo protoevanđelje, primjeru narativne teologije, a koje je nastojalo popuniti praznine obzirom na Marijin

4 Usp. S. De Fiores, Mariologia…, nav. dj., str. 897-898; D. Fernandez, Marie (Vierge), II. La spiritualité mariale chez les Pères de l’Ếglise, u: Dictionnaire de spiritualité, nav. dj., coll. 423-440.

70


život.5 Pravi je naslov djela Marijino rođenje. Izvr-šit će određeni utjecaj na otačku misao o Mariji, a taj će se utjecaj protegnuti, kako ćemo vidjeti, i do našeg Marulića. Otačko je razdoblje bogato djelima liturgijskog značaja (homilije, govori) u kojima se veliča Marija, djevica i majka, te ju se uzvisuje iznad kerubina i serafina (tako, Atanazije, Grgur Nisenski, Andrija Kretski, Ivan Damašćanski).

Prva su stoljeća vidjela i prve marijanske mono-grafije, odnosno djela posvećena uglavnom jednom posebnom pitanju vezanom uz Mariju i njezinu ulogu u povijesti spasenja. Djela su nastala uglavnom kao odgovor na kriva tumačenja heretika. Prvi spis ovog tipa je De margarita, pripisan sv. Efremu († 373.), a govori o Marijinu djevičanskom porođenju.6 Sveti je Jeronim, oko 383., sastavio djelo De perpetua virgini-tate Mariae ili Adversus Helvidium, u kojem u svjetlu Svetoga pisma izlaže istinu o Marijinu djevičanstvu. Koncem IV. i kroz V. st. kao odgovor na Nestorijevu herezu nastati će brojni spisi u kojima se, u sklopu širega teološkog govora, brani Marijino bogomajčin-stvo i djevičanstvo.7

5 O utjecaju apokrifa na mariološki razvoj vidi: E. Peretto, Apocrifi, u: Nuovo dizionario di mariologia, nav. dj., str. 106-124.

6 Usp. S. De Fiores, Mariologia…, nav. dj., str. 898.7 Usp. E. Dublanchy, Marie, coll. 2353-2355.

71


Nakon Jeronima zapad će gotovo tri stoljeća čekati na pojavak novoga djela u cjelini posvećena Mariji. Riječ je o spisu Hildefonsa iz Toleda († 667.), De perpetua virginitate sanctae Mariae adversus tres infide-les, najopsežnijoj marijanskoj monografiji prvog tisuć-ljeća, u kojoj su izmiješani apologetika, duhovnost, dogma i poetski izričaji.8

Kroz srednji vijek Marijin je lik sve prisutniji kako u teološkoj refleksiji tako u liturgiji i osobnoj mo litvi. Sveto pismo i otačka tradicija ostaju temelj govora o Mariji i molitvenog odnosa prema njoj, ali se, pojav-kom novih društveno-kulturnih prilika, javljaju i novi naglasci. U teološkom istraživanju primjenjuje se skolastička metoda i racionalni pristup; naglašava se milosrdno majčinstvo Djevice i njezin kraljevski zago-vor. U prvi plan polako izbija istina o Marijinu bezgrješnom začeću i trajnom djevičanstvu, a jača i

8 O Hildefonsovu doprinosu razvoju mariologije D. Fernan-dez piše: „Du point de vue mariale, Ildefonse de Tolède † 667 eut une influence plus considérable par son traité célèbre De virginitate Beatae Mariae. Ce qui frappe chez lui, ce n’est pas seulement la doctrine, c’est aussi la chaleur de la dèvotion et de l’amour envers la Vierge qui imprègne toute son oeuvre... Incontestablement, Ildefonse a inauguré en Occident une nouvelle forme de dévotion et de spiritualité mariales qui, à travers les auteurs du moyen âge, Bernard de Clairvaux et ensuit Grignon de Montfort, a duré jusqu’à nos jours“. Marie (Vierge), II. La spiritualité mariale chez les Pères de l’Ếglise, coll. 438-439.

72


pobožnost prema Mariji. Srednji vijek poznaje i poja-vak nove književne vrste, tzv. mariala, spisa nastalih u pohvalu BD Marije (redoviti je naslov: Mariale, quod est de laude Mariae ili De laudibus beatae Mariae Virginis).9 Najpoznatiji marial iz ovog vremena je onaj od Alberta Velikog (Mariale sive CCXXX quaestiones super evangelium Missus est), koji koristi skolastičku metodu: donosi razloge suprotne tvrdnji, središnju tvrdnju te rješenje objekcija. Marija je predstavljena kao coadjutrix et socia Christi. Djelo je ustvari komen-tar navještenja, a obrađuje i druge, u ono vrijeme, nezaobilazne teme (spol, dob i odjeću anđela, boju Marijine kože, kose i očiju itd.).10

Uz spomenute mariale kroz srednji vijek nastaju i čisto teološke marijanske monografije. Redovito je riječ o spisima o Marijinu trajnom djevičanstvu i bezgrješnom začeću, odnosno izlaganju pojedinog aspekta lika BD Marije i njezine uloge u povijesti spasenja. Spomenimo samo Tractatus de conceptione beatae Mariae benediktinca Eadmera († 1124.) koji prvi na teološki način dokazuje Marijino bezgrešno začeće.11 O Mariji se raspravlja i u onodobnim teološ-

9 Više o srednjovjekovnim Marialima vidi: S. De Fiores, Maria…, nav. dj., str. 149.

10 Usp. E. Dublanchy, Marie, coll. 2392; S. De Fiores, Mari-ologia…, nav. dj., str. 899.

11 O Eadmeru S. De Fiores piše: „Primo teologo dell’Im-macolata è riconosciuto il benedittino Eadmero († oko 1134.) con il suo Trattato sulla concezione di santa Maria.

73


kim sumama, ali unutar kristologije. Tako, primje-rice, sv. Toma Akvinski († 1274.) o Mariji raspravlja u trećem dijelu Summe, u govoru o Kristovu utje-lovljenju i djetinjstvu.12 Poseban spomen zavrjeđuje franjevac Ivan Duns Škot († 1308.), jer je prvi teolog koji je na cjelovit način obrazložio i opravdao istinu o Marijinu bezgrešnom začeću.13 Kroz cijeli srednji vijek nastavljaju se dvije linije mariološkog razvoja, prisutne već u otačkom razdoblju: s jedne se strane govor o Mariji uključuje unutar šireg teološkog, duhovnog i asketskog konteksta, a s druge Marija se pojavljuje kao primaran objekt teološkog istraživanja, mada još uvijek u ovisnosti i u tijesnoj povezanosti s Isusom. No, srednji vijek još ne poznaje cjelovit traktat posve-ćen mariologiji ili marijanskom kultu.

Zaključujući ovaj kratki uvod samo spomenimo da prvi cjeloviti mariološki traktat nastaje tek koncem 16. st. Prvi teolog koji je osjetio potrebu izraditi širi, logički i organski povezan traktat o BD Mariji bio je Francisco Suarez († 1617.). On je između 1584.-85. sastavio djelo: Quaestiones de B. M. Virgine quattuor et

Egli supera la difficoltà d’ordine biologico distinguendo la concezione attiva (nel peccato) da quella passiva (senza peccato) con il celebre esempio della castagna che esce indenne dall’involucro spinoso“. Maria..., nav. dj., str. 151.

12 Usp. Summa Theologiae III., q. 27-37.13 Usp. S. De Fiores, Maria…, nav. dj., str. 151-152. O temi

Marijina bezgrješnog začeća te o spomenutim teolozima još će biti govora.

74


viginti in summa contractae. Samu riječ „mariologija“ prvi je upotrijebio Placido Nigido, koji je 1602. obja-vio djelo: Summa sacrae mariologiae pars prima. No, mariologija je još uvijek dio teologije, odnosno govor o Bogu je u prvom planu i u ovim djelima.14

2. Marulićeva mariologija

Marulićev je govor o Mariji funkcionalan. O njoj govori u sklopu govora o nekoj kreposti, ili želi upozo-riti vjernike na Marijin stav predanja i poslušnosti Bogu, ili, što je očito u većem dijelu hrvatskih pjesmi, pobuditi u vjernicima ljubav i pobožnost prema Majci Božjoj. Više ga zanima Marijin primjer, dakle ono što je učinila, nego njezine osobne privilegije koje je od Boga zadobila. Vidjet ćemo kako istinu Marijina bezgrješnog začeća tek usputno spominje, dok s druge strane naglašava njezino djevičanstvo, njezinu bol, molitvu, poniznost, rad itd. Pokušat ćemo Marulićev govor o BD Mariji prikazati u nekoliko koraka: govor o Mariji – Djevici i Majci; potom o Mariji – Novoj Evi; o Mariji u Hramu i bijegu u Egipat. Nakon toga ćemo nešto reći o Marijinim povlasticama, a izlaganje ćemo zaključiti govorom o Majci boli, Gospi žalosnoj.

14 Usp. S. De Fiores, Mariologia…, nav. dj., str. 900-901.

75


2.1. Marija – Djevica i MajkaPolazište Marulićeva govora o Mariji je svetopi-

samski utemeljena istina o Mariji Djevici i Majci, tj. o njezinu bogomajčinstvu. U prvoj knjizi djela O Kristovoj poniznosti i slavi piše da kod „Luke čitamo kako piše o majci njegovoj Djevici Mariji: ‘I rodi sina svoga, prvorođenca i položi ga u jasle jer u svratištu nije bilo za njih mjesta’“.15 Temeljeći svoj govor na Svetom pismu, riječi Boga koji se ne može prevariti ni prevaren biti, Marulić oponaša temeljno egzegetsko pravilo sv. Jeronima, svoga velikog učitelja. Naime, sam je Jeronim, u vlastitom spisu posvećenu Marijinu djevičanstvu, kojeg je – kako ćemo vidjeti – poznavao i Marulić, zapisao da vjeruje u istinu da je Bog rođen od djevice jer je to pročitao u Svetome pismu.16 Tu istinu,

15 Marko Marulić, O poniznosti i slavi Kristovoj, Književni krug, Split, 1989., str. 60. Marulić se poziva na Lk 2,7. Potom, nakon što je ukratko sažeo sve bitne detalje evan-đelja Isusova djetinjstva (usp. Mt 1-2; Lk 1-2), zaključuje: „I kako nije prestao biti Bog postavši čovjekom, anđeo je navijestio njegovo porođenje, Djevica ga netaknuta rodila, dusi ga nebeski slavili pjesmom, pastiri mu se poklonili, nova zvijezda ukazala na nj, a magi ga našli, iznijeli preda nj darove i iskazali mu poštovanje kao Bogu“ (Ondje). Dalje u tekstu ovo ćemo djelo navoditi skraćenicom: PUK.

16 Usp. S. Eusebii Hieronymi Stridonensis, De perpetua virgi-nitate B. Mariae, Adversus Helvidium, 19, u: PL 23,203: „Natum Deum esse de Virgine credimus, quia legimus. Mariam nupsisse post partum, non credimus, quia non legimus“.

76


posvjedočenu Božjim autoritetom Marulić, primjerice u Evanđelistaru, ne izlaže apologetski, nego smireno, kao nešto što se podrazumijeva te u što valjda više nitko ne sumnja. U poglavlju o zahvalnosti, nakon što je iznio primjere zahvalnosti muškaraca prema Bogu, nastavlja s primjerima žena: „… od djevica Marija, djevica ujedno i majka; rodila je naime, Spasitelja kojega je kako začela po Duhu Svetome tako i rodila bez gubitka djevičanstva“.17

Razloge Marijina djevičanskog majčinstva obra-zlaže kad samoj temi pristupa na apologetski način. Naime, u drugoj, proročkoj knjizi djela O Kristovoj poniznosti i slavi, namijenjenoj židovima, piše da se je Mesija imao roditi od majke djevice, a da su to i proroci posvjedočili. Nakon što je naveo redak iz Lukina evanđelja18 (Lk 1,35), Marulić zaključuje: „Djelovanjem dakle Duha Svetoga i jakošću Previš-njega, kojemu ništa nije nemoguće, Djevica je rodila i po rođenju Djevicom ostala. Ta, nije se ni mogao drugačije roditi onaj koji je došao da pomogne onima koji su se rađali u istočnom grijehu. Morao je, velim, biti čist od svakoga grijeha onaj koji je zbog grijeha

17 M. Marulić, Evanđelistar II, Književni krug, Split, 1985., (VI,3) str. 199. Naslov je poglavlja: O zahvalnima prema Bogu u Novom zavjetu. U nastavku ćemo ovo djelo navoditi pod skraćenicom: Ev.

18 Redak Lk 1,35, u prijevodu B. Glavičića, glasi: „Duh će Sveti doći na te, i jakost će te Previšnjega zasjeniti. I zato će se tvoj sveti porod nazvati Sinom Božjim“. PUK, str. 165.

77


svih nas imao biti prinesen Bogu Ocu za žrtvu“.19 Očito je da Marulić ispovijeda istinu Marijina trajnog djevičanstva, što je uostalom bila općeprihvaćena istina u njegovo vrijeme.20 On, u skladu s jednim dije-lom otačke tradicije smatra prikladnim da se Krist (Mesija) rodi od djevice. U pozadini se nalazi augu-stinovska ideja, utemeljena na poslanici Rimljanima (usp. Rim 5,12-21), da se istočni grijeh prenosi rađa-njem, odnosno spolnim putem. Krist, pravi Bog i pravi čovjek, nije mogao ni na jedan način biti obilje-žen grijehom. Dakle, njegovo je rođenje od djevice bilo nužno.

U Marulićevoj viziji duhovnog života govor o djevičanstvu zauzima istaknuto mjesto. Naime, u temelju tog govora nalazi se ideja što veće bliskosti i sličnosti s Kristom. Nakon prestanka razdoblja muče-ništva zbog vjere, Kristu su najsličniji oni koji poput

19 PUK, str. 165. O Marijinu djevičanskom majčinstvu usp. također PUK, str. , 60, 162. Navedeni odlomak zvuči veoma bernardovski. U govoru o BD Mariji, Marulić, kako ćemo vidjeti, očito nije mogao zaobići ono što je o Mariji napi-sao „posljednji od crkvenih otaca“ i „Marijin trubadur“. Bernard je u svojoj drugoj homiliji na temu: „Missus est“ rekao i sljedeće: „Htio je, dakle, da bude djevica ona od koje će se bezgrješne roditi bezgrješan koji će očistiti grijehe sviju“. O Mariji, Symposion, Split, 1984., str. 70. Očita je sličnost s navedenim Marulićevim odlomkom.

20 Više o razvoju istine o Marijinu trajnom djevičanstvu vidi: S. De Fiores, Vergine, III. Tradizione ecclesiale, u: Nuovo dizionario di mariologia, nav. dj., str. 1454-1469.

78


njega izabiru život u djevičanstvu, oni donose stostruki plod.21 Uzor djevičanskog života je sam Krist, a nakon njega njegova majka Marija.22 To je razlog zbog čega će Marulić u govoru o Marijinu djevičanstvu ići i iznad onoga što nalazi u Svetome pismu. Naime, zastupat će mišljenje da je Marija učinila zavjet djevičanstva i prije navještenja. Tako, primjerice, u izlaganju navje-štenja (prema Lk 1,26-38) piše da se je Marija prepala, ali „ne zato što je vidjela anđela, nego zbog opasnosti po djevičanstvo koje je zavjetovala Bogu“.23 Naravno

21 Opširnije o ovome vidi: M. Parlov, Otajstvo Krista – uzor kršćanskog života prema Marku Maruliću, Književni krug – Marulianum, Split, 2001., str. 209.

22 U poglavlju Evanđelistara posvećenu djevičanstvu piše: „Sam je sin Božji Krist izabrao sebi za majku djevicu, sam je ostao trajno djevac i volio da bude nazivan zaručnikom djevica, a nije mu bilo milo ni da ga tko drugi krsti doli djevac ni da svoju majku, kad je odlazio od nje, povjeri ikom doli svom učeniku djevcu. A to sve zato da bi nas poučio kako je Bogu drago djevičanstvo, za očuvanje kojega dao je svoju majku za primjer ženama, a sebe muškima“. Ev II /V,2/, str. 113; usp. također Ev I /III,24/, str. 327.

23 PUK, str. 165. U pjesmi Od začetja Isusova isto će ponoviti u stihovima. U Marijinu razgovoru s arhanđelom na Mari-jina usta stavlja riječi:

„Ja muža ne poznam. Kako će toj biti 82 da ću ja, ne začan, sina poroditi? Ja sam obećala gospodinu momu, Divstvo moje dala Bogu svemogomu“. 86 M. Marulić, Pisni razlike, Književni krug, Split, 1993., str.

155.

79


da se ne radi o njegovoj izvornoj misli, nego je riječ o općeprihvaćenoj tezi u srednjovjekovnim marijan-skim spisima.24

U pretpostavljenoj polemici sa židovima Marulić iznosi moguće prigovore protiv Marijina djevičanskog porođenja te na njih odgovara. U nedostatku svetopi-samskih podataka utječe se crkvenim ocima, osobito sv. Jeronimu, svome najdražem učitelju. Tako, primje-rice, na mogući upit zašto je bilo nužno Marijino zaručništvo s Josipom (usp. Mt 1,18; Lk 1,27) odgo-vara navodeći tri razloga koje doslovno preuzima od velikog Dalmatinca. Naime, sv. Jeronim u već spome-nutom spisu De perpetua virginitate B. Mariae, Adver-sus Helvidium, navodi tri razloga Marijinih zaruka s Josipom: prvo, kako bi se po Josipovoj genealogiji znalo i za Marijino porijeklo; drugo, kako narod ne bi Mariju, prema Mojsijevu zakonu, kamenovao kao preljubnicu te, treći, kako bi za vrijeme bijega u Egipat imala pomoć i zaštitu.25 U tumačenju Matejeva evan-

24 Temelje mišljenja o Marijinu zavjetu djevičanstva postavio je sv. Grgur Nisenski na Istoku (usp. Oratio in diem natalem Christi, u: PG 46,1140-1141), a sv. Augustin na Zapadu (usp. De Sancta Virginitate 4,4, u: PL 40,398). O Marijinu zavjetu djevičanstva govori i sv. Bernard u svojim homili-jama na temu Missus est (usp. O Mariji…, 3. i 4. homilija, str. 91-92; 101).

25 Usp. Sv. Jeronim, nav. dj., 4, u: PL 23,187: „Si cui autem scrupulus commovetur, quare desponsata, et non potius sine sponso, sive (ut Scriptura appellat) marito, virgo conce-

80


đelja Jeronim će, pozivajući se na sv. Ignacija Anti-ohijskog, navesti i četvrti razlog Marijinih zaruka s Josipom, odnosno Isusova rođenja od Djevice, naime da se njegovo rođenje sakrije pred đavlom.26 Jeroni-movo objašnjenje Marulić preuzima gotovo doslovno: „Što je pak Marija bila zaručena za Josipa, to je učinila božanska providnost da bi se po Josipovu rodoslovlju znalo i za Marijino podrijetlo, jer je zakon nalagao da se brakovi sklapaju iz istoga plemena (usp. Br 36,6-8); zatim, da je narod ne bi kamenovao kao preljubnicu jer je to zakon nalagao (usp. Lev 20,10; Pnz 22,22); konačno, da bi se na bijegu u Egipat mogla poslu-žiti susretljivošću onoga tko joj je bio muž barem imenom, ako već ne djelom“.27 Budući da ne spomi-nje četvrti razlog Marijinih zaruka s Josipom, moglo bi se zaključiti da je Marulić spomenute razloge preuzeo

perit, sciat triplicem fuisse rationem. Primo, ut per gene-alogiam Joseph, cujus Maria cognata erat, origo quoque Mariae monstraretur. Secundo, ne juxta legem Moysi ut adultera lapidaretur a populo. Tertio, ut ad Aegyptum fugi-ens haberet solatium, custodis potius quam mariti“.

26 Usp. Sveti Jeronim, Tumačenje Matejeva evanđelja,, Služba Božja, Makarska, 1996., str. 97. Na pitanje: „Zašto se Krist začeo od zaručnice, a ne naprosto od djevice?“, Jeronim, uz tri gore spomenuta razloga dodaje i četvrti: „Mučenik Ignacije dodao je i četvrti razlog zašto se Gospodin začeo od vjerenice. Rekao je: da se Kristovo rođenje sakrije od đavla koji će misliti da se nije rodio od djevice već od supruge“.

27 PUK, str. 165.

81


iz spisa Adversus Helvidium. Inače, taj spis po imenu spominje u svome Repertoriumu.28

U govoru o Mariji, Djevici i Majci, Marulić se u drugoj, proročkoj knjizi djela O Kristovoj poniznosti i slavi, poziva i na starozavjetne proroke koji su prore-kli rođenje Mesije od djevice. Navodi pritom Izaiju (usp. 7,14), Jeremiju (usp. 31,22) te Ezekijela (usp. 44,2-3).29 Obzirom na Izaijino proročanstvo koje govori o začeću i porođenju od djevice, a što židovi odbacuju, preuzima Jeronimovo tumačenje razlike između hebrejskih riječi halma i bethula. Naime, u tumačenju Iz 7,14: „Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel“,30 Jeronim dokazuje da su židovi u krivu kad smatraju da riječ halma ne znači djevica, nego djevojka i mladica, a da bi riječ bethula značila djevica. Pozivajući se na brojne navode Staroga zavjeta, Jeronim dokazuje da riječ halma znači ne samo djevojku (adolescentula), nego i djevojku skri-

28 Usp. Marci Maruli, Repertorium II, G-O, Književni krug, Split, 1998., str. 208: „De Mariae virginitate contra Helvi-dium“.

29 Usp. PUK, str. 166-167.30 Prijevod je iz: Biblija, Stari i Novi zavjet, KS, Zagreb, 2000.

Navedimo spomenuti redak i na latinskom, kako ga Jero-nim donosi u svome djelu: „Ecce, Virgo concipet et pariet, et vocabis nomen ejus Emmanuel“

82


venu mužu (abscondita), tj. djevicu.31 Njegovo tuma-čenje u potpunosti preuzima i Marulić.32

Od Jeronima33 preuzima i tumačenje retka proroka Jeremije. Nakon što je naveo redak: „Gospod je stvo-rio nešto novo na zemlji: žena će okružiti muža“ (Jer 31,22), piše: „Novo, reče, jer je neobično, jer je mimo prirode svih koji se rađaju od žene da djevica začne u utrobi čovjeka a da ne osjeti nikakve štete po svoju

31 Usp. S. Eusebii Hieronymi Stridonensis, Commentariorum in Isaiam III (Iz 7,17), u: PL 24,109-111.

32 Usp. PUK, str. 166-167: „No njima (židovima, nap. M. P.) treba odgovoriti da se betulom maže nazvati i starica, samo ako je djevica, a da halma ne označava samo djevojku, nego djevojku skrivenu mužu… Izaija je dakle volio reći halma negoli betula da bi jednom riječju označio i djevojčinu dob i djevičinu neporočnost…“.

33 U komentaru proroka Jeremije, tumačeći navedeni redak (Jer 31,22), Jeronim piše: „Respice quid dicturus sum, et unde tibi tanta beatitudo exspectanda sit, diligenter attende. Audi quod numquam ante cognoveras. Novam rem creavit Dominus super terram. Absque viri semine, absque ullo coitu atque conceptu, femina circumdabit virum gremio uteri sui, qui juxta incrementa quidem aetatis per vagi-tus, et infantiam proficere videbitur sapientia et aetate; sed perfectus vir in ventre femineo solitis mensibus continebi-tur“. S. Eusebii Hieronymi Stridonensis, Commentaria in Jeremiam VI (Jer 31,22), u: PL 24,914-915. Spomenimo da slično, mariološko, tumačenje Jeremijina retka donosi i sv. Bernard. Usp. O Mariji, nav. dj., str. 75-76. Knjiga donosi Bernardove homilije na temu Missus est kao i druge govore o BD Mariji.

83


neporočnost“.34 U nedostatku zadovoljavajućeg tuma-čenja kod svoga omiljenog crkvenog oca, Jeronima, Marulić se koristi spisima drugih Otaca. Tako, primje-rice, kako kod Jeronima ne nalazi zadovoljavajuće tumačenje spomenutog retka proroka Ezekijela,35 služi se tumačenjem sv. Ambrozija, koji je napisao više spisa posvećenih temi djevičanstva. U spisu O odgajanju djevice, uz ostale teme, piše i o trajnom djevičanstvu BD Marije te se, među ostalim dokazima, poziva upravo na spomenuti redak proroka Ezekijela: „Koja su ovo vrata, ako nije Marija; a zašto su zatvorena, ako nije djevica? Marija je dakle vrata kroz koja je Krist unišao u svijet, kad se rodio od Djevice, ne povrijedivši njezinu nevinost“.36 Marulić preuzima Ambrozijevo mišljenje u sažetom obliku: „Djevica je Marija bila zatvorena za Kneza nad knezovima – prinoseći mu svoju djevičansku čistoću“.37 Usput spomenimo da

34 PUK, str. 167.35 Ez 44,2-3, prema prijevodu B. Glavičića iz PUK, str. 167:

„Ova će vrata biti zatvorena i neće se otvarati. Kroz njih čovjek neće proći, jer je kroz njih ušao Gospod, Bog Izra-elov. I bit će zatvorena za Kneza. Sam će Knez sjediti na njima da bi jeo kruh pred Bogom“. Inače, Jeronim spome-nuti redak tumači u kristološkom smislu. Usp. S. Eusebii Hieronymi Stridonensis, Commentariorum in Ezechielem III (Ez 44,2-3), u: PL 25, 428-429.

36 Sv. Ambrozije, Spisi o djevičanstvu, O odgajanju djevice 8, Symposion, Split, 2001., str. 178.

37 PUK, str. 178.

84


će Ezekielov izraz o zatvorenim vratima, januis clavis ili porta clausa, postati omiljeni dokaz brojnih crkve-nih autora u prilog Marijina djevičanskog rođenja.38

2.2. Marija – Nova EvaU alegorijskom govoru kojim se koristi u tumače-

nju svetopisamskih navoda, osobito u drugoj knjizi djela O Kristovoj poniznosti i slavi, Marulić traži figure i likove u Starome zavjetu, a kojima odgovara stvar-nost ili zbilja Novoga zavjeta. Tu metodu primjenjuje na Krista, na Crkvu, na apostole, na evanđeliste, na osobe i događaje. Toj metodi nije mogao izbjeći ni govor o BD Mariji. Tako je lik Marije prepoznat u Esteri „koja je upropastila opakog Hamana. Marija je naša Jaela koja je ubila Siseru, neprijatelja Izraela. Ona je naša Judita koja je svojom rukom pogubila Holoferna koji je zaprijetio narodu Božjemu. I što je nekoć ‘prethodilo u slici’, to je naposljetku Marija mnogo veličanstvenije ispunila svojim djelom“.39 Ako se Marija „krije“ u likovima starozavjetnih veli-kih žena, u likovima Hamana, Sisere i Holoferna nije teško prepoznati lik đavla koji ugrožava Izraela, narod Božji, tj. Crkvu.

Među svim likovima koji označuju Mariju, u Marulićevu se govoru ističe lik Eve, majke svih živih. Marulić uspoređuje ono što je učinila Eva s onim što

38 Usp. E. Dublanchy, Marie, coll. 2382 i sl.39 PUK, str. 168.

85


je učinila Marija: „Eva je, prekršivši zapovijed, sve upropastila, a Marija je, slušajući Božjega glasnika, sve spasila. Evu je prevarila zmija, a Marija je zmiji satrla glavu… Jer sve što je po Evi potamnjelo, to je Marija osvijetlila“.40 Koristeći se paralelizmom Eva-Marija Marulić ističe veličinu Marijine uloge i djela u povijesti spasenja. Naravno da se ne radi o njegovu iznašašću. Paralelizam Eva-Marija poznaje cjelokupna teološko-duhovna tradicija prije Marulića. U kršćan-sku je tradiciju ovaj paralelizam ušao preko gnostičkog tumačenja uloge BD Marije u povijesti spasenja. Prvi spomen paralelizma Eva-Marija nalazimo u apokrif-nom Filipovu evanđelju, nastalom u drugom stolje-ću.41 Prvi autor u kršćanskoj tradiciji koji spominje navedeni paralelizam je sv. Justin, mučenik (†165.), koji uspoređuje djevicu Evu koja je, primivši u srce riječ zmije, porodila neposlušnost i smrt. Marija je, naprotiv, začela vjerom i radošću kad joj je arhanđeo Gabrijel navijestio da će začeti i roditi krepošću Duha Svetoga. Sličnost Eve i Marije je što su obje nepovrije-đene djevice koje primaju riječ, a sve drugo je suprot-nost. Eva rađa neposlušnost i smrt, Marija začinje vjeru i radost.42

40 PUK, str. 168-169.41 Usp. R. Laurentin, Nuova Eva, u: Nuovo dizionario di mari-

ologia, nav. dj., str. 1018.42 Usp. Giustino Martire, Dalla prima apologia, u: Testi mari-

ani del primo millennio, I. Padri e altri autori greci, Città Nuova Editrice, Roma, 2001., str. 136-137.

86


Paralelizam Eva-Marija osobito je prisutan kod sv. Ireneja († 202.) koji smatra da je u rekapitulaciji svega u Kristu Marijina uloga nužna. Piše da je Eva po svojoj neposlušnosti postala uzrok smrti čitavom čovječan-stvu, a Marija, poslušna djevica, postala je za sebe i za ljudski rod uzrokom spasenja. Ono što je Eva svezala svojom nevjerom, Marija je odriješila svojom vjerom. Marija je Evina odvjetnica. Dvije sličnosti i još više suprotnosti sjedinjuju se u jedincatom Božjem planu spasenja. Eva je antropološki nacrt žene, a Marija je obnova i dovršenje projekta koji je propao na samom početku.43 Paralelizam Eva-Marija, poslije spomenute dvojice, nalazimo kod brojnih crkvenih otaca, čije spise Marulić poznaje i koristi u izradi svojih djela. Tako ga, primjerice, spominju Jeronim,44 Augustin,45

43 Paralelizam Eva-Marija, kao i Eva-Crkva, Irenej razvija osobito u petoj knjizi djela Adversus Haeresis. Usp. S. Ireneo di Lione, Contro le eresie, volume secondo, Edizioni Cantagalli, Siena, 1996., V,19,1, str. 202 i sl. Više o razvoju paralelizma Eva-Marija u teološko-duhovnoj kršćanskoj tradiciji, a osobito kod sv. Ireneja, vidi: A. Müller, La posi-zione e la cooperazione di Maria nell’evento di Cristo, str. 500-506.

44 Usp. S. Eusebii Hieronymi, Operum, Tomus primus pars prima, Epistola XXII, Ad Eustohium, De custodia Virginitatis, Venetiis, 1766., col. 105: Nakon što je usporedio djevice Evu i Mariju Jeronim sažima paralelizam u kratku formulu: „Mors per Evam, vita per Mariam“.

45 Augustin u više djela kratko dotiče paralelizam Eva-Marija. Usp., primjerice, De Genesi ad Manichaeos cap. XXIV, u: PL

87


Bernard46 – spomenimo samo ovu trojicu. Na neki način, paralelizam Eva-Marija postao je opća teološko-duhovna baština te nije nužno da ga je Marulić od nekoga posebno preuzeo. No, u Repertoriumu, pod pojmom Maria, Virgo, uz jedan spomen Origena,47 od crkvenih otaca navodi samo Jeronima. Štoviše, zapisao je: „Evae ad Mariam comparatio“.48 No to ne znači da se nije poslužio djelima drugih otaca, tim više što gore doneseni paralelizmi zvuče više bernar-dovski nego jeronimski. Uspoređujući Mariju s Evom Marulić zaključuje: Marija je „zora koja svijetu donosi novo svjetlo, i mjesec koji osvjetljuje noć, i sunce koje donosi svima žuđeni dan. Njezino je pak ime strah zlodusima, hrabrost ljudima, radost anđelima, nada onima koji su u pogibelji, utjehe bijednima, utočište svima“.49 Iz spomenutog će se paralelizma u povije-sti mariologije razviti govor o Mariji suotkupiteljici i Božjoj suradnici u djelu otkupljenja, teme koje su kod Marulića tek naznačene. On u prvi plan ističe neke druge vidove, primjerice, Majku boli, Mariju zagovornicu, Mariju kraljicu itd.

34,216. Više ga zanima paralelizam Eva-Crkva, što je jedna od njegovih omiljenih tema.

46 Sv. Bernard, O Mariji, nav. dj. str. 71-72; 114-115.47 Usp. Repertorium II, nav. dj., str. 317. Pod pojmom Maria

Virgo, dopisao je: „Mater Domini 72“.48 Usp. Ondje, str. 208.49 PUK, str. 169. Slične izričaje nalazimo kod sv. Bernarda.

Usp. O Mariji, str. 83-84).

88


2.3. Marija u hramu i bijeg u EgipatU devetom poglavlju treće knjige Institucije (O

radovima koje valja obavljati rukom) kao prvi primjer „umješnosti drugoga spola“ Marulić navodi primjer BD Marije: „Za samo blaženu Djevicu, koja je i djevice nadvisila čistoćom i majke svojim porodom, kažu da se, dok je služila u hramu, od rana jutra sve do trećeg sata neprekidno molila, a od trećeg do deve-tog bila zabavljena predenjem vune. Otada je dalje, pošto bi štogod malo pojela, sve do zalaza sunca čitala Sveto pismo i u razmišljanju o pročitanom provo-dila noć. Stoga je, uredivši tako svoj život, postigla toliku svetost u vladanju da je jedina od svih zaslužila i da bude izabrana za roditeljicu Spasitelja svijeta i da nakon poroda ostane djevicom“.50

Spomenute podatke Marulić nije pronašao u Svetome pismu koje potpuno šuti o Marijinu rođe-nju i djetinjstvu. No, našao ih je u apokrifnim spisima Novoga zavjeta i to u Pseudo Matejevu evanđelju.51

50 Marko Marulić, Institucija II, Književni krug, Split, 1987., (III,9) str. 137-138. U nastavku ćemo ovo djelo navoditi pod skraćenicom: Inst.

51 Vangelo dello Pseudo Matteo, u: Apocrifi del Nuovo Testa-mento, a cura di Luigi Moraldi, TEA, Milano 1991., str. 207: Maria „si era imposta questo regolamento: dalla mattina sino all’ora terza attendeva alla preghiera; dall’ora terza alla nona si occupava nel lavoro tessile; dalla nona in poi attendeva nuovamente alla preghiera. Non desi-steva dalla preghiera fino a quando non le appariva l’angelo

89


Marulić je tek neznatno izmijenio izvorni tekst: ne spominje anđela koji je Mariji donosio hranu, a moli-tva od devete ure dalje, kod njega postaje „čitanje Svetoga pisma i razmišljanje o pročitanome“. Kad je već riječ o apokrifima spomenimo da ih Marulić veoma dobro poznaje i koristi u izradi svojih djela.52 Njega, dakako, ne zanima doktrinarna vrijednost tih dokumenata, nego primjeri koji mu služe kako bi čita-teljima s jedne strane približio tekst Svetoga pisma, a druge ponudio uzor za nasljedovanje.

Podatke o Mariji u hramu Marulić je mogao pronaći i u drugim apokrifima, osobito u Jakovljevu protoevanđelju, najpoznatijem od svih apokrifa, a na temelju kojega je uostalom i izrađen prvi dio Pseudo Matejeva evanđelja.53 Spomenimo da i Legenda aurea Jakova iz Varazze (Jakov de Voragine, 1228/29.-1298.), koju je Marulić poznavao, donosi spis o rođe-

di Dio, dalla cui mano prendeva cibo: così sempre più e sempre meglio progrediva nel compito di Dio“.

52 Više o tome vidi: L. Padovese, Marco Marulić, lettore e divulgatore dei Padri, u: Colloqvia Marvliana IX, Split, 2000., str. 145-146.

53 Prvi dio, pog. 1-17, Pseudo Matejeva evanđelja izrađen je na temelju Jakovljeva protoevanđelja, a drugi dio, pog. 18-42, izrađen je na temelju Tomina evanđelja, također jednog od apokrifinih evanđelja. Usp. Vangelo dello Pseudo Matteo, nav. dj., str. 197.

90


nju BD Marije.54 Inače, Pseudo Matejevo evanđelje tijekom srednjeg vijeka bilo je dosta poznato te je izvršilo je veliki utjecaj na umjetnike i pjesnike, a time i na pučku pobožnost.55 Marulić ga je očito dobro poznavao. Mogući dodatni razlog njegova korištenja ovog apokrifa vjerojatno se nalazi u činjenici što se je u njegovo vrijeme držalo da ga je s hebrejskog na latinski preveo sv. Jeronim.56 Uostalom, tim se je apokrifom, u govoru o djevičanstvu BD Marije, poslužio i sam sv. Ambrozije, čije je spise Marulić poznavao i koristio. Naime, u nagovoru djevicama Ambrozije im za uzor u ponašanju, govoru, čistim osjećajima itd. stavlja

54 Usp. Jacques de Voragine, La legende doree II, GF-Flamma-rion, Paris, 1967. Spis La nativitè de la bienheureuse Vierge Marie nalazi se na str. 171-183. Nakon opisa događaja preu-zetih iz raznih apokrifa (str. 171-177), u drugom se dijelu opisuju čudesni događaji ostvareni po zagovoru BD Marije (str. 178-183).

55 Obzirom na važnost ovog apokrifa, L. Moraldi piše: „La vera importanza dello Ps.-Matteo non è tanto nelle storie che contiene, quanto nel fatto che fu il veicolo principale per cui quelle furono conosciute nel medioevo e divennero la fonte principale di ispirazione di artisti e poeti“ (Vangelo dello Pseudo Matteo, nav. dj., str. 197).

56 Podnaslov Pseudo Matejeva evanđelja glasi: „Inizia il libro sulla nascita della beata Maria e sull’infanzia del Salvatore, scritto in ebraico dal beato Matteo evangelista e tradotto in latino dal beato Gerolamo sacerdote“ (usp. Vangelo dello Pseudo Matteo, nav. dj., str. 199). Ironija je povijesti što je prijevod spisa, a time i njegovo širenje pripisano sv. Jero-nimu, koji je bio najžešći protivnik apokrifnih spisa.

91


BD Mariju, parafrazirajući sličan odlomak iz Pseudo Matejeva evanđelja.57

Kad je već riječ o Marulićevu korištenju apokri-fima u govoru o BD Mariji, spomenimo da se Pseudo Matejevim evanđeljem služi i kad opisuje Marijin bijeg u Egipat: „Kad je pak Gospodin ušao u Egipat, srušiše se - kako neki bilježe - kipovi egipatskih bogova da bi time nagovijestili kako će neznabožačke zablude posve nestati kad se pogani obrate Kristu“.58 Ono: „kako neki bilježe“ odnosi se na Pseudo Matejevo evanđelje koje opisuje bijeg Svete obitelji u Egipat.59

57 Usp. sv. Ambrozije, Spisi o djevičanstvu, O djevicama II,2, nav. dj., str. 53: Marija „je bila djevica, ne samo tijelom, nego i dušom. Nikada nije izvrtala smisao riječi dvolič-nim spletkama. Osjećaji su joj bili iskreni, a srce ponizno. Bila je razborita, u govoru umjerena, voljela je čitati… Bila je predana radu, u razgovoru čedna…“ Navedene su misli parafraza onoga što čitamo u Pseudo Matejevu evanđe-lju: Maria „era costante, salda, immutabile e progrediva in meglio ogni giorno. Nessuno la vide adirata ne l’udi male-dire. Ogni suo parlare era così pieno di grazia che si capiva come sulle sue labra c’era Dio. Era sempre assidua nella preghiera e nella meditazione della legge… Stava attenta inoltre a non mancare in alcun modo con il riso o con il suono della bella voce o con qualche ingiuria o con superbia verso una sua pari“. Vangelo dello Pseudo Matteo, 6,2-3, str. 207-208.

58 PUK, str. 175.59 Usp. Vangelo dello Pseudo Matteo, 22,2; str. 222-223:

„Godendo e esultando giunsero ai confini di Ermopoli ed entrarono in una città dell’Egitto chiamata Sotine. E

92


Inače, bijeg Marije, Josipa s djetetom Isusom Marulić kao unaprijed prorečena nalazi kod proroka Izaije: „Umakao je dakle, kako rekosmo, iz Herodovih ruku i pobjegao u Egipat. Zatim se, kad je taj umro, vratio. I to su sveti proroci vidjeli da će se dogoditi. Izaija veli: ‘Gle, Gospod će uzaći na lagan oblak i ući u Egipat. I potrest će se pred njim kipovi egipatskih bogova’ (Iz 19,1)“.60 Spomenuti redak Marulić, na tragu sv. Jeronima,61 tumači u mariološkom smislu: „Tada ga je naime majka nosila u svom naručju. A ona se stoga naziva laganim oblakom jer je rodila sina a da uopće nije osjetila nikakve vlage od koje bi oteščala neporočnost njezina djevičanstva“.62

siccome in essa non vi era alcun conoscente al quale pote-ssero chiedere ospitalità, entrarono in un tempio che era detto campidoglio d’Egitto. In questo tempio vi erano trecentocinquantacinque idoli, ai quali ogni giorno erano tributati, in modo sacrilego, onori divini… Avvenne che, entrata nel tempio la beatissima Maria con il fanciullo, tutti gli idoli, si prostrarono a terra, sicche giacevano tutti con la faccia a terra interamente rovinati e spezzati, mostrando così evidentemente di non essere nulla“.

60 PUK, str. 174-175.61 U komentaru spomenutog retka proroka Izaije, Jeronim

piše: „Ascendit Dominus super nubem levem, corpus sanctae Virginis Mariae, quod nullo humani seminis pondere praegravatum est: vel certe corpus suum, quod de Spiritu sancto conceptum est“. Commentarium in Isaiam, VII (Iz 19,1), u: PL 24,258-259.

62 PUK, str. 175.

93


3. Marijine privilegije: bezgrješno začeta i na nebo uznesena

U govoru o BD Mariji redovito se naglašavaju dvije njezine privilegije: njezino bezgrješno začeće te uzne-senje na nebo. Podsjetimo da su to dvije novije dogme Katoličke Crkve. Marijino bezgrješno začeće dogmom je proglasio papa Pio IX. bulom Ineffabilis Deus, 8. 12. 1854., a dogmu Marijina uznesenja dušom i tije-lom u nebesku slavu proglasio je papa Pio XII. bulom Munificentissimus Deus, 1. 11. 1950. No, u oba slučaja radilo se je o dugom razvojnom putu spomenutih dogmi te je crkveno učiteljstvo svečano proglasilo ono što je Crkva u cjelini već stoljećima vjerovala, nauča-vala i svečano slavila.

Obzirom na prvu dogmu, Marijina bezgrješnog začeća, prvi uključiv spomen nalazimo u apokrifnom spisu Jakovljevo protoevanđelje, koje pripovijeda kako je Ana začela bez intervencije muža koji se je nalazio u pustinji. Premda je kršćanska tradicija (Epifanije, Bernard) odbacila Anino djevičansko začeće, navedeni je spis utjecao na začetke kršćanske svijesti o izvornoj i savršenoj Marijinoj svetosti i to od trenutka njezina začeća.63 U polemici protiv pelagijanaca sv. Augu-stin piše kako „pobožnost nalaže da se Mariju prizna bez grijeha“ te da se zbog časti prema Gospodinu o

63 Usp. S. De Fiores, Immacolata, u: Nuovo dizionario di mari-ologia, nav. dj., str. 679-706.

94


Mariji ne može govoriti kada se govori o grijehu.64 Otačka je teologija, braneći istinu Marijina djevičan-skog majčinstva, pripravila teren za daljnje produ-bljivanje uloge BD Marije u povijesti spasenja. Uz Augustina spomenimo, primjerice, da Origen naziva Mariju „sveta Djevica“, a tako i Jeronim, Euzebije i dr. Efrem Sirski proglašava Mariju „bez ljage, bezgrješnu, nevinu“.65 No, tu se misli ponajprije na odsutnost osobnih grijeha.

Benediktinac Eadmer († oko 1124.), učenik sv. Anzelma, u svome Tractatus de conceptione b. Mariae Virginis prvi je od teologa ustvrdio da je Marija bezgrješna od trenutka svoga začeća.66 On ne samo da brani intuiciju vjernika u prilog Marijina bezgrješ-nog začeća, nego joj dokazuje mogućnost razlikujući aktivno začeće (u grijehu) od pasivnoga (bez grijeha). U obranu tog mišljenja donosi čuveni primjer kestena (čisti plod unutar trnovitoga ovoja). Eadmer se služi dokazom prikladnosti. Drugim riječima, jasno je da je Bog mogao i htio Mariju očuvati od ljage grijeha. Ako je mogao i htio onda je to i učinio (potuit plane et voluit; si igitur voluit fecit). Njegovu argumenta-ciju neće prihvatiti najveći skolastički teolozi (Toma Akvinski i Bonaventura) pa čak ni Marijin truba-dur Bernard, jer nisu znali kako pomiriti Marijinu

64 Usp. De natura et gratia 42, u: PL 44,267.65 Usp. S. De Fiores, Immacolata, nav. dj., str. 684-686.66 Usp. PL 159,301-302.

95


očuvanost od grijeha s univerzalnošću Kristova otku-piteljskog djela. Naime, cijeli je ljudski rod u Adamu sagriješio i potreban je otkupljenja (usp. Rim 5,12-21). Krist je novi Adam koji otkupljuje cijeli ljud-ski rod, uključujući i svoju bezgrješnu (obzirom na osobne grijehe) Majku.

Taj je problem riješio franjevački teolog Ivan Duns Škot († 1308.), uvodeći u teologiju pojam anticipira-nog otkupljenja. Drugim riječima Marija je unapri-jed očuvana od ljage istočnoga grijeha, zahvaljujući Kristovim zaslugama koje su na njoj unaprijed primi-jenjene. Marija nije izuzeta od otkupljenja, nego je primjer savršenoga otkupljenja. Škotov je intervent odlučujući u razvoju nauka o Marijinu bezgrješnom začeću. No, poslije njega nastat će velika teološka rasprava znana kao kontroverza između makulista i imakulista, tj. između dominikanaca, vjernih nauku sv. Tome, i franjevaca koji su nastavili širiti Škotovu misao.67 Rasprava je narasla do te mjere da je papa Siksto IV. († 1484.) dvjema bulama (Cum praeexcelsa, 1477., i Grave nismis, 1482.) zabranio makulistima i imakulistima da se uzajamno optužuju za herezu. Isti je papa u sam Rim službeno uveo svetkovinu Bezgrješne

67 O Duns Škotovu nauku o Bezgrješnoj te o kontroverzi između makulista i imakulista vidi izvanredan članak: X. Le Bachelet, Immaculée conception. IV. Immaculée concep-tion dans l’Église latine après le concile de Éphèse, u: Dictio-naire de théologie catholique VII, coll. 1073-1089.

96


te odobrio novi misni obrazac koji je jasno izražavao Marijinu povlasticu bezgrješnog začeća.

U razvoju dogme Marijina bezgrješnog začeća odlučujuću je ulogu odigrala vjera običnog naroda, tj. ono što današnja teologija naziva sensus fidelium (sensus fidei), a po kojem je vjerni Božji puk intuitivno, pod vodstvom Duha Svetoga, osjećao da dolikuje da Majka Božja bude posve čista, odnosno slobodna od bilo kakve ljage grijeha.

U Marulićevo je vrijeme ova istina prihvaćena i slavljena. Marulić je kratko donosi u svojim djelima bez daljnjih teoloških obrazloženja. U Instituciji, govo-reći o Marijinu ručnom radu u hramu, gotovo usput dodaje: „Ako je ona, koja je bila začeta bez grijeha i živjela uvijek posve bez ikakva grijeha, smatrala da ono vrijeme što joj je preostalo od molitve i čitanja mora provesti u ručnom radu…“.68 Ovom, gotovo usput-nom opaskom, Marulić ispovijeda ono što je vjerni puk vjerovao, naime da je Marija bezgrješna ne samo obzirom na osobne grijehe, nego da je oslobođena i od istočnoga grijeha, tj. da je bezgrješno začeta. Istu će istinu Marulić izreći i u stihovima. U pjesmi Od zače-tja Isusova iznosi teološki nauk da je Marija za majku Božju izabrana prije stvaranja svijeta te da je očuvana od svakoga, pa i od istočnoga grijeha:

„O zvizdo svih liplja, majko, Divo čista, 1tvom nebo i zemlja čistinjom procvita:

68 Inst II (III,9), str. 138.

97


…Trojstvo te jedino izabra božastvoPrije nere ino stvori i zemaljstvo.Potom te ukruni krunom od liposti, 15Pričistu učini po svojoj kriposti“.69

Marija je prije postanka svijeta izabrana da bude majka Sina Božjega. Ova se istina temelji na poslanici Efežanima (usp. Ef 1,4), a temelj je nauka o Marijinu bezgrješnom začeću. Marulić ovu istinu ispovijeda bez dodatnih teoloških objašnjenja.

Druga Marijina povlastica je njezino uznesenje dušom i tijelom na nebo. U razvoju ove, najnovije dogme katoličke vjere, odlučujuću će ulogu odigrati sensus fidelium, tj. vjera Božjeg naroda koji je smatrao da dolikuje da Majka bude proslavljena sa Sinom te da tu proslavu, zbog njena dostojanstva, ne treba čekati na koncu vremena.70

69 Pisni razlike, nav. dj., str. 153. Više o Mariji u Marulićevim stihovima vidi: K. Kosor, Marija u stihovima Marka Maru-lića, str. 237-244.

70 O dogmi Marijina uznesenja na nebo, kao i općenito o drugim mariološkim temama, postoji gotovo nepre-gledna literatura. Ovdje upućujemo samo na knjige i članke koje smo konzultirali u našem radu: A. G. Aiello, Sviluppo del Dogma e Tradizione a proposito della definizi-one dell’Assunzione di Maria, Città Nuova Editrice, Roma, 1979.; S. Meo, Assunta. Dogma, storia e teologia, u: Nuovo dizionario di mariologia, nav. dj., str. 167-179; A. Müller, La

98


U razvoju dogme o Marijinu uznesenju nedostaje svetopisamski temelj, a ne postoji ni svjedočanstvo crkvenih Otaca u prvih nekoliko stoljeća. Prvo svje-dočanstvo, koncem četvrtog stoljeća, nalazimo kod sv. Efrema po kojem Marijino djevičansko tijelo poslije smrti nije bilo podložno raspadanju. Koncem petog stoljeća nastaju i razni apokrifni spisi na temu transi-tus Mariae, naglašavajući osobitost i jedincatost Mari-jine smrti. Ti će spisi postati temeljem na kojem će se razviti govor o Marijinu uznesenju.71 Postupno se u Crkvi razvija liturgijsko slavlje Marijina preminuća, a potom i njezina uskrsnuća. Od sedmog stoljeća pa nadalje postupno se razvijaju dvije jasne doktrinarne pozicije. Jedna, u nedostatku svetopisamskog temelja, dopušta samo kao pia sentenza nauk o Marijinu uzne-senju na nebo, dok druga nastoji i teološki obrazlo-žiti anticipiranu Marijinu proslavu u nebu; proslavu koja uključuje i njezino tijelo. Na Zapadu će od velike važnosti, kako za teologiju tako i za pobožnost, biti djelo Liber de assumptione b. Mariae Virginis, pripisano sv. Augustinu.72 U Marulićevo vrijeme nauk o Mari-jinu uznesenju dušom i tijelom na nebo bila je kako od teologa tako i od pobožnog puka široko prihvaćen.

posizione e la cooperazione di Maria nell’evento di Cristo, str. 613-634.

71 Usp. S. Meo, Assunta. Dogma, storia e teologia, str. 167.72 Usp. Isto, str. 169. Navedeno će djelo izvršiti utjecaj i na

velike skolastike Tomu i Bonaventuru, a preko njih i na daljnju teologiju.

99


Marulić će opće uvjerenje vjernika glede Marijina uznesenja na nebo, uz koje i on očito pristaje, kratko izraziti navodeći kako je „Blažena Djevica, posve-ćena tijela i duha, uzašla na nebo za Sinom što ga je porodila“.73 Istinu o Marijinu uznesenju Marulić će opjevati u pjesmi Od uzvišen’ja Gospina:

„Divice prečista, majko umiljena, 1…

I svršiv činjen'je, buduć doli došal 13Za naše spasen’je, na nebo jest pošalU nebeskoj slavi, gdino pak i tebeRadosnu postavi na pristol kon sebe“.74 16

U pučkom zamišljanju života u nebu u središtu se nalazi proslavljeni Krist. Uz Krista stoje oni koji su mu za zemaljskog života bili najbliži, tj. najviše suobličeni. Budući da je Kristu najbliža njegova Majka, te zbog njezine uloge Majke u povijesti spasenja, ona se nalazi uz desnu svoga Sina.

4. Mater dolorosa

U opisu lika BD Marije i njezine uloge u povije-sti spasenja Marulić osobitu pozornost poklanja liku Gospe žalosne, Mater dolorosa. Među svim marijan-skim temama, tom je liku posvetio najveći broj hrvat-

73 Inst III (VI,16), str. 313.74 Pisni, nav. dj., str. 162.

100


skih stihova (usp. pjesma Svarh muke Isukarstove, 676 stihova) i redaka u svojim latinskim djelima. Maru-lić ima osobit razlog za to. Naime, u središtu njegove kristocentrične misli nalazi se lik Krista raspetoga i patnika. Kontemplacija tog lika preduvjet je autentič-noga duhovnoga života.75 Na Kalvariji uz Raspetoga nalazi se i Majka boli koja proživljava muke svoga Sina.

Marulić je marijanski pjesnik. Pjesme mu odsi-jevaju dubokom i nježnom ljubavlju i pobožnošću prema Majci Božjoj. Sadržajno, njegove marijanske pjesme su uglavnom izraz pučke pobožnosti njegova vremena. Mariju se, dakako, časti kao majku Božju, ali se na nju gleda ponajprije u njezinu materinstvu, u njenoj ljudskoj, majčinskoj boli, tjeskobi, nadi i trage-diji majke koja gubi sina. Spomenimo kako je jedan od najvećih talijanskih religioznih pjesnika, Jacopone da Todi († 1306.) za učene osobe i za crkveno pjevanje, sastavio Stabat mater, a za neuki puk, na talijanskom jeziku, napisao je dramu: Donna del Paradiso, lo Tuo Figlio è preso… Na teološkom planu Mariji se iskazuje štovanje i čast zbog sudjelovanja u Kristovoj otkupi-teljskoj muci, no s druge strane opisuje se tragična patnja majke koja, kao i svaka druga majka, postaje očajna zbog smrti sina.76

75 Usp. PUK, Predgovor, str. 57.76 Usp. R. Manselli, Il sopranaturale e la religione popolare nel

Medioevo, Edizioni Studium, Roma, 1993., str. 43-44.

101


Sličan postupak nalazimo i kod našega Marulića, osobito u pjesmama koje pjevaju o Kristovoj muci. Njegova Marija je Majka Božja, sudionica Božjeg otkupiteljskog plana, ona po kojoj nam je došlo spase-nje. No, ona je i Majka boli, Mater dolorosa, koja plače i tuguje zbog okrutne sudbine vlastita sina. Majčinsko srce ne može ostati nijemo pred patnjom ljubljenoga Sina. U predstavljanju lika Majke boli, Gospe žalo-sne, Marulić se ne ustručava i ponekog, kako napisa G. Jurišić, „teškog izraza“.77 Naime, u djelu O Kristo-voj poniznosti i slavi u usta Majke boli stavlja pitanje, pobunu protiv muke i smrti vlastitog Sina: „Prisiljena sam zaboraviti dobra koja će odatle (tj. iz Kristove muke i smrti, nap. M. P.) uslijediti dok gledam tebe, sine moj, koji tolika zla ponizno trpiš“.78 M. Toma-sović s pravom ističe da je u navedenom retku riječ o intelektualnom propitivanju „učenog pjesnika“ te o dointerpretaciji Svetoga pisma u cilju „humanizacije“ svetoga teksta.79 No, posrijedi je i još nešto drugo. Naime, Marulić nikada nije samo pisac, odnosno pjesnik. On piše intencionalno, tj. s nakanom da kod čitatelja izazove željeni učinak. U opisu Kristove muke te u opisu stanja duše Majke boli on ustvari poziva

77 Usp. G. Jurišić, Marija u latinskim djelima Marka Marulića, str. 203.

78 PUK, str. 138.79 Usp. M. Tomasović, Svarh muke Isukarstove, u: Isti, Maru-

lološke rasprave 2000.-2001., Konzor, Zagreb, 2002., str. 51.

102


čitatelja da poput Majke boli sudjeluje u patnjama njezina Sina, a s druge to je ujedno i poziv na obraće-nje, tj. na uklanjanje uzroka koji su doveli do Kristove patnje i smrti, a to su ljudski grijesi.

Drama i težina Isusove i Majčine muke još je nagla-šenija u pjesmi Svarh muke Isukarstove, jer Sin prije odlaska u muku i smrt traži blagoslov svoje Majke, koja se ispočetka susteže dati svoj blagoslov jer joj se srce razdire pred patnjama koje će Sin podnijeti. Ona sama sudjeluje u tim patnjama te po njima postaje supatnica, ali i su-otkupiteljica. Kroz dramatičan dija-log između Sina i Majke Marulić cilja na osjećaje čita-telja koji bi pred patnjama Sina i Majke trebali osjetiti skrušenje i žal nad vlastitim grijesima, ali i zahvalnost prema Isusu i Majci. Primjer Majke boli je i poziv kršćanima da u teškim životnim uvjetima vlastite patnje sjedine s Kristovim kako bi poput Marije s njime sudjelovali i u njegovoj slavi.80

I još nešto. U svijesti vjernika Marulićeva vremena veoma je naglašena eshatološka dimenzija života, tj. smrt i stanje poslije smrti. Više od smrti vladao je strah pred onim što slijedi poslije smrti, tj. strah od Božjeg suda i konačne osude.81 U „procesu“ između Božje Pravde i Milosrđa Djevica Marija je igrala ulogu zagovornice, Utočišta grješnika, One koja je sudjelo-

80 Više o temi patnje kod Marulića vidi: M. Parlov, Otajstvo Krista, str. 190-193.

81 Više o tome: M. Parlov, Otajstvo Krista, str. 193 sl.

103


vala u patnjama Sina te je brižna i prema patnjama svoje zemaljske djece. Marija, Majka boli, postaje Majka milosrđa.82 U pjesmi Divici Mariji Marulić će ovo pouzdanje u Marijinu zaštitu i zagovor izra-ziti stihovima:

„Da nam tvoj sin prosti, moli ga, kraljice, 5sunčene svitlosti prisvitla Danice;božja nevistice u Trojstvu božjemu,dobra odvitnice pri sinku tvojemu.Uzdahu mojemu priklon uši tvoje,u grihu mojemu gdi cvilim, Gospoje“.83 10

Marija je kraljica, ali i „odvitnica“, Majka milo-srđa koja zna što je bol i patnja te ih može dobro razumjeti kod svoje djece. Marija je, u Marulovim tekstovima, majka Kristova - Bogomajka, ali je isto-vremeno i majka svih drugih koji u Krista vjeruju te po vjeri postaju Kristova braća i sestre.

Naravno da je u marijanskoj pučkoj pobožno-sti Marulićeva vremena bilo pretjerivanja, no sam Marulić veoma ih oprezno izbjegava. Njegov je govor umjeren i odmjeren, biblijski i otački utemeljen. Zaključujući govor o Maruliću - Marijinu štovatelju, A. Katalinić ispravno piše kako je Marulićeva mari-

82 Usp. T. Koehler, Marie (Saint Vierge). III. Du moyen age aux temps modernes, u: Dictionnaire de spiritualité, nav. dj., coll. 453-455.

83 Pisni razlike, str. 140.

104


ologija „posve u skladu s naučavanjem Crkve. On o Mariji piše s velikom ljubavlju. Nju uzvisuje i više od onog nužnog stupnja štovanja što ga je odredila Crkva, ali uvijek pravovjerno“.84

ZaključakU govoru o BD Mariji Marulić je baštinik kako

teološkog izlaganja tako i pobožnosti prethodnih vremena. Njegova teološka izlaganja o Mariji i njezinoj ulozi u povijesti spasenja nisu izvorna. Vjerno slijedi ono što je o Mariji rekla teološko-duhovna tradicija prije njega. Osobito se poziva na svog najdražeg učite-lja sv. Jeronima, no služi se i djelima drugih crkvenih Otaca kao i apokrifnim spisima u nedostatku sveto-pisamskih podataka. BD Mariji ne posvećuje cjeloviti teološko-duhovni traktat te se stoga o Maruliću kao mariologu može govoriti samo u širem smislu. Njegov interes za lik i ulogu BD Marije u povijesti spasenja proizlazi nadasve iz njegove osobne ljubavi i pobož-nosti prema Majci Božjoj. Stoga ga ne zanima toliko teološko istraživanje o njezinu liku i ulozi u povijesti spasenja koliko da iskaže vlastite osjećaje pobožnosti i ljubavi prema Djevici Mariji kao i da je prikaže vjer-nicima kao najviši uzor ostvarenoga kršćanskog života. Kroz hrvatske stihove posvećene Mariji Marulić se

84 Ante Katalinić, Marko Marulić i Lovro Grizogon – Marijini štovatelji, u: U službi čovjeka, Zbornik nadbiskupa-metropo-lite dr. Frane Franića, CuS, Split, 1987., str. 268.

105


očituje ne samo kao nadahnuti marijanski pjesnik, nego i kao svjedok vremena u kojem je živio, a koje je gajilo izrazitu pobožnost prema Majci Božjoj. On se, zbog vlastite vizije kršćanskoga, duhovnog života nadasve zanima za temu Marijina djevičanstva: Marija je djevica prije, u i poslije rođenja svoga Sina; Ona je vazda Djevica, koja je i prije navještenja Bogu zavje-tovala vlastito djevičanstvo. No, Marijino je djevi-čanstvo posebno, jer je ona ujedno i Majka. Ovu njezinu osobitu ulogu u povijesti spasenja Marulić prikazuje osobito kroz govor o Majci boli koja sudje-luje u mukama svoga Sina. Njezine boli, patnje i suze postaju poziv na obraćenje te na njezino nasljedovanje u odgovoru na Božji plan spasenja.

107

BD MARIJA U MISLI MARTINA LUTHERA

SažetakGovor o BD Mariji zasigurno se ne može ubrojiti u velike

ili glavne teme Reformacije. Martin Luther progovara o BD Mariji unutar drugih, njemu puno važnijih teoloških tema, poput, primjerice, teme opravdanja. Njegov govor o Mariji valja razumjeti o svjetlu njegove teologije križa – theologia crucis. Premda, s katoličke točke gledišta, redimenzionira Marijin lik, ipak je u svom govoru o Mariji veoma pozitivan. Za njega su neupitne dogme o Marijinu bogomajčinstvu te trajnom djevičanstvu. Druge dvije – o bezgrješnom začeću i uznesenju -, jer nisu potvrđene u Svetom pismu, prepu-šta slobodnom uvjerenju svakog vjernika. Luther dopušta i određene Marijanske blagdane, odnosno liturgijsko štovanje BD Marije ukoliko se i u tim slavljima pozornost vjernika usmjeri na Isusa Krista te ukoliko se utemeljenost tih slavlja može opravdati Svetim pismom.

Ključne riječi: Martin Luther, Marija, theologia crucis, Magnificat, štovanje.

UvodGodine 2017. navršilo se 500 godina od početka

pokreta Reformacije koji je Crkvi, nažalost, umjesto obnove donio nove podjele i zadao nove rane. Ta je obljetnica ujedno i zgodna prigoda da ukažemo na neke misli Martina Luthera (1483.-1546.), jednog od utemeljitelja Reformacije, o BD Mariji. O Mariji

108


je progovorio uglavnom u svojim propovijedima te u nekim manjim spisima, među kojima valja istaknuti „Tumačenje Magnificata“, iz 1521., te tumačenje anđeoskog pozdrava „Ave Maria“, odnosno tumačenje Navještenja, iz 1522. No, kako bi se shvatila njegova misao o Mariji valja imati na umu povijesnu pozadinu njegove teološke misli općenito, a ona je obilježena određenim pretjerivanjima u iskazivanju čašćenja BD Mariji (krunice, hodočašća, posvete, zavjeti itd.), na način da se je Mariju predstavljalo kao brižnu zaštit-nicu i utočište kršćana, štoviše kao onu koja kršćane brani od srdžbe Krista strogog sudca. U tjeskobnoj brizi za spasenje vlastite duše Luther otkriva Krista kao milosrdnog brata po kojemu nam dolazi spasenje i oproštenje od nebeskog Oca. Na taj je način Mari-jina uloga zagovornice, posrednice i utočišta grješnika postala suvišna. Za razumjeti Lutherov govor o Mariji mora se ukazati na samo središte njegove teološke misli, a to je theologia crucis – teologija križa.

1. Marija u svjetlu teologije križaLutherova teologija izvire iz njegova vjerničkog

iskustva te stoga nije spekulativno razglabanje o vjer-skim istinama, nego je prije svega način življenja i prave spoznaje sebe, svijeta i Boga.1 Lutherov Bog

1 Lidija Matošević zgodno ističe kako „teologija križa o kojoj Luther po prvi put progovara 1518. u Heildeberškoj dispu-taciji označava teološki stil te istovremeno i način egzisten-

109

BD Marija u misli Martina Lutera

nije aristotelovsko prvo počelo, nego Bog koji progo-vara iz stvarnosti ljudske patnje te stoga jedini može podariti čovjeku spasenje. Taj se Bog objavljuje u Isusu iz Nazareta i njegovu križu po kojemu nam je daro-vano spasenje. Kako je upravo opravdanje, tj. spasenje središnje pitanje svakog čovjeka, tako je i Lutherova teologija prije svega teologija križa – theologia crucis. Dakle, ne tek jedan od načina na koji možemo razu-mjeti Boga i njegov odnos prema nama, nego samo srce kršćanske poruke. Boga ne možemo upoznati nikakvim razumskim pristupom, jer je Bog nedohvat-ljiv i nespoznatljiv slabim čovjekovim snagama.2 No, Bog izabire iznenađujući način samoobjave, način koji nadilazi svako ljudsko očekivanje: kao mjesto svoje objave Bog izabire križ. Dakle, ne ljudski razum, nego križ je put kojim se čovjek može približiti Bogu, odno-sno put koji sam Bog nudi čovjeku. To dalje znači da teologija, kao govor o Bogu, može biti samo teologija križa, što Luthera vodi do odbacivanja svake naravne teologije. Naime, naravan čovjek koji u svojoj preu-

cije koji znači: ne bježati iz ljudske stvarnosti ma kakva ona bila niti je pokušavati lažno uljepšavati okretanjem pogleda od neizvjesnosti i upitnosti koja je s njom dana“. L. Matoše-vić, Crux sola est nostra theologia. Isus iz Nazareta u refor-macijskoj teologiji Martina Luthera, u: Nova prisutnost 12 (2014.) 1, str. 55.

2 Luther odbacuje svaki oblik naravne teologije jer nema povjerenja u ljudski razum. Više o tome vidi: Jacques Mari-tain, Tri reformatora, Laus, Split, 1995., str. 34-51.

110


zetnosti želi svjetlom razuma spoznati Boga u stvari se želi samootkupiti, tj. sam određuje i bira vlastite putove koji vode u nebo. Takav čovjek u biti je nevjer-nik, ateist. Vjernik pak prihvaća opravdanje koje mu dolazi od Boga kao čistu milost, kao nešto što nezaslu-ženo dobiva, premda je zaslužio Božju srdžbu i kaznu. Istinski vjernik punom vjerom pristaje uz Krista te se sve više suobličuje Kristu na način da se svakod-nevno stavlja u službu Bogu i bližnjima. Tako kršća-nin postaje kristovski tip čovjeka, tj. živi u suglasju s riječju Evanđelja koja postaje živa u Duhu Svetom, nutarnjem tumaču te riječi. Ovakve teološke postavke dovele su do najvažnijih aksioma reformacije: samo Bogu pripada čast i slava, jer od njega dolazi inicija-tiva spasenja; samo je Krist jedini posrednik spasenja; samo se milošću spašavamo, a ne vlastitim zaslugama, a toj se milosti pristupa samo vjerom.3

U svjetlu spomenute teologije križa i spomenu-tih „samo“ (solus), valja tumačiti ono što je Luther napisao o BD Mariji. Njega ne zanima prvenstveno odgovor na pitanje: „Tko je Marija?“, nego: „Kako Marija živi?“; ne zanima ga apstraktan govor o Mariji Majci Božjoj i majci kršćana, nego njezini konkretni

3 O Lutherovoj teologiji križa vidi: L. Matošević, Crux sola est nostra theologia. Isus iz Nazareta u reformacijskoj teolo-giji Martina Luthera, u: Nova prisutnost 12 (2014.) 1, str. 49-65; Jared Wicks, Luther (Martin), moine augustin, reformateur protestant, 1483-1546, u: Dictionnaire de spiritualite IX, stp. 1208-1216.

111


nutarnji stavovi i izbori po kojima postaje konkretan uzor za sve vjernike.4 Cijeli Marijin Veliča (Magnificat) Luther tumači teologijom križa. Cjelokupna objava, smatra on, pokazuje kako Bog od nečega što je ništa, prezreno, bijedno, mrtvo, tvori nešto dragocjeno, časno, blagoslovljeno i živo; s druge strane, sve ono što je časno, dragocjeno, blagoslovljeno i živo, on svodi na ništa, na bijedno, prezreno i mrtvo.5 Tom općem zakonu Božjeg djelovanje ne izmiče ni BD Marija pa čak ni njegov ljubljeni Sin jedinac, Isus Krist, kojega je bacio u ponor svake bijede, jasno pokazujući u njemu koji je cilj njegova gledanja, djelovanja, podržavanja, njegove naravi, savjeta, njegove volje.6

4 U Uvodu tumačenja Marijina Magnificata Luther piše kako Marija govori „polazeći od vlastitog iskustva, u kojem je obasjana i vođena od Duha Svetoga. Nitko, doista, ne može dobro razumjeti Boga ili njegovu riječ, osim po Duhu Svetomu; nitko pak ne može dobiti toliko od Duha Svetoga, osim ako ga iskusi, doživi i osjeti“. Martin Lutero, Commento al Magnificat, Servitium Editrice, Sotto il Monte, 2005., str. 13.

5 U Uvodu Tumačenja Magnificata Luther piše: “Tutte le sue (tj. Božje, nap. M. P.) opere fino alla fine del mondo, infatti, hanno questo carattere: che egli di ciò che è nulla, piccolo, disprezzato, misero, morto fa qualcosa, qualcosa di prezioso, onorabile, benedetto e vivo; dall’altra parte, tutto ciò che è qualcosa, onorabile, prezioso, beato e vivo, riduce a niente, qualcosa di meschino, disprezzabile, misero e morto“. Ondje, str. 14.

6 Usp. Commento al Magnificat, str. 17.

112


Upravo u Marijinu siromaštvu, malenosti, nedo-stojnosti, ništavnosti Bog izražava svoju slavu, bogat-stvo, dobrotu i milost. Obdarena milošću Marija se u vjeri obraća Bogu te ga priznaje kao jedinog spasitelja i Gospodina.7 Marijin Veliča predstavlja primjer isprav-nog držanja kojega bi svaki vjernik trebao imati pred Bogom. To je stav priznanja vlastite malenosti i nedo-stojnosti, a istodobno veličanje Božjih djela i nezaslu-žene Božje milosti. Marija svojim primjerom pokazuje kako se čovjek nema čime hvaliti pred Bogom, štoviše kako je pozvan priznati se malenim i bijednim, jer Bog „mogućnike obara s prijestolja, a uzdiže ponizne“.8

7 Tumačeći prvi redak Marijina Magnificata, „veliča duša moja Gospodina“, Luther ističe kako Marija „non fa la minima stima di se stessa, ma magnifica esclusivamente Dio, a cui tutto attribuisce. Si spoglia di tutto e tutto offre a Dio, dal quale l’ha ricevuto… essa voleva ritenersi l’unica indegna e tutte le altre degne di tanto onore, e sarebbe stata contenta anche se Dio le avesse tolto quei beni e li avesse dati, alla sua presenza, ad un’altra. Non si è arrogata nulla di tutto ciò e ha lasciato a Dio la proprietà dei suoi benefici… Nella dignità di Madre di Dio si vede innalzata al di sopra di tutti gli uomini e intanto resta semplice e tranquilla e non considera una modesta serva al di sotto di sè“. Commento al Magnificat, str. 32-33.

8 Tumačeći retke „što pogleda na neznatnost službenice svoje, odsad će me svi naraštaji zvati blaženom“, Luther piše kako „la Vergine non parla d’altro che della sua nullità, nella quale ha ben volentieri vissuto e continuato a vivere; non ha mai pensato a onori e grandezze e non s’è accorta d’es-sere stata umile“. Isto, str. 50. Iz razmatranja Marijine poni-

113


U svjetlu teologije križa i Lutherovih „samo“ Marija postaje primjer odnosa s Bogom koji izmiče svakom antagonizmu ili konkurenciji između Boga i čovjeka: s jedne se strane nalazi Bog, koji je „sve“, a s druge Marija, koja je „ništa“, i kojoj je jasno kako treba pustiti Bogu da djeluje. Marijin odgovor vjere, a time i svakog pravog vjernika, nalazi se u poslušno-sti koja se predaje volji Božjoj, u poslušnosti koja je slobodna od svake logike zasluga, a istodobno je rado-sna jer se u njezinoj sniženosti događa Božje stvara-teljsko djelovanje.

Lutherova teologija križa i njegovi „samo“ sabiru se u liku Marije iz Nazareta; ona je ništa koje je Božjom milošću postalo veličina koju će „svi naraštaji zvati blaženom“, jer je ona sama savršen primjer Božjeg djela u čovjeku i ljudskog odgovora Bogu. Marija za svakog vjernika postaje primjer i tip, exemplar et typus, ispravnog vjerničkog stava pred Bogom. No, to ne znači da se Mariju može častiti kako to čine papisti (katolici).9 Mariji se treba priznati veličina, čak čast i hvala, ali jedino zbog onoga što je Bog izveo u njoj.

znosti toga izvlači zaključak: „Questo è un grande conforto per noi. Può senz’altro capitare di essere umiliati e disprez-zati, ma non per questo dobbiamo perderci di coraggio, quasi che Dio fosse adirato con noi, bensì sperare che ci sia clemente.“ Commento al Magnificat, str. 51.

9 Tumačeći redak „jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo“ Luther upozorava kako je potrebna umjere-nost u govoru o Mariji: „E’ veramente necessaria un po’ di

114


2. Marijanske dogme u Lutherovoj misli

U nauku u BD Mariji Luther se predstavlja uglav-nom kao baštinik zajedničke kršćanske tradicije, uz neke naglaske koji proizlaze iz njegova načela „sola Scriptura“, odnosno njegova nastojanja da svaku vjer-sku istinu utemelji na Svetom pismu. Središnja mari-janska dogma, ona o Marijinom bogomajčinstvu, u Lutheru nalazi gorljivog branitelja i to ne samo u godi-nama koje su još uvijek pod utjecajem njegove „kato-ličke formacije“ nego kroz sav njegov život. Naslov „Majka Božja“ je dosta čest u njegovim spisima, a samo u Tumačenju Magnificata pojavljuje se dvade-set i pet puta, uz brojne spomene naslova „Majka Kristova“, što je u spomenutom spisu istoznačnica za naslov „Majka Božja“. Kako se može iščitati iz Tuma-čenja Magnificata, ali i drugih marijanski obojenih govora, naslov „Majka Božja“ služi mu kako bi nagla-sio vjeru u Boga koji jedini spašava po svome sinu

moderazione per non esaltare il suo nome, sì da chiamarla ‘regina del cielo’. Ciò è senz’altro vero, ma non per questo essa è un idolo che possa dare o aiutare, come pensano alcuni che invocano lei più di Dio e a lei ricorrono. Essa non dà niente, ma soltanto Iddio…“ Commento al Magnificat, str. 71. Malo potom pojašnjava Marijinu ulogu: „Maria non vuol essere un idolo, essa non fa nulla, Dio fa ogni cosa. La se deve invocare affinché il Signore per amor di lei dia e faccia ciò che gli chiediamo; così devono invocarsi tutti gli altri santi, in modo che l’opera resti tutta di Dio solo.“ Commento al Magnificat, str. 73.

115


Isusu Kristu. No, Krist, Bog koji je postao čovjekom, Sin Božji istodobno jest i ostaje sin Marijin. Na taj način naslov „Majka Božja“ kod Luthera ima ulogu objaviti Kristovo božanstvo te posvjedočiti veliko djelo koje je sam Bog izveo u Mariji.10

Luther ne dovodi u pitanje ni istinu o Marijinu trajnom djevičanstvu, što uključuje i istinu o djevi-čanskom začeću. Primjerice, u Tumačenju Magnificata često Mariju naziva „časna Djevica“, „čista Djevica“, „sveta Djevica“ i sl. Ipak njegovo shvaćanje djevičan-stva pomalo odstupa od katoličke tradicije; naime on Mariji priznaje trajno djevičanstvo, ali samom djevi-čanstvu ne pridaje onu vrijednost koju joj je prida-vala katolička teologija i duhovnost: „U krivu su oni koji tvrde kako se je Marija hvalila ne svojim djevi-čanstvom, nego svojom poniznošću. Ona nije uzdi-

10 Usp. Gottfried Maron, Marie dans la theologie protestante, u: Concilium, 188 (1983.), str. 83. U Tumačenju Magni-ficata Luther piše: „Le ‘grandi cose’ non sono altro che questo: che Maria è divenuta Madre di Dio; in tale opera le sono stati concessi tanti e così grandi beni, che nessuno li può comprendere. Infatti di qui le viene ogni onore e ogni beatitudine, e a ciò è dovuta la singolarità della sua persona sopra in tutto il genere umano. Nessuno le è simile, poiché essa ha avuto dal Padre celeste un figlio e un simile Filgio… Perciò si è incluso tutto il suo onore in una parola, chiamandola cioè ‘Madre di Dio’; nessuno può di lei o a lei dire cosa più grande, anche se avesse tante lingue quante sono le foglie o l’erba, le stelle del cielo e la rena del mare.“ Commento al Magnificat, str. 69.

116


zala ni svoje djevičanstvo ni svoju poniznost, nego jedino uvažavanje koje joj je iskazao milosrdni Bog… Nije njezina ništavnost objekt hvale, nego božansko uvažavanje“.11 Luther ispovijeda i priznaje Mari-jino trajno djevičanstvo jer ga nalazi posvjedočena u Svetome pismu. I kad su do njega doprle optužbe kako niječe Marijino trajno djevičanstvo žestoko je opovrgnuo te optužbe: „Jedna nova laž mi se pripisuje, kao da bih ja propovijedao i pisao da Marija, majka Božja, ne bi bila djevica ni prije ni poslije poroda, nego da bi dobila Krista od Josipa, a poslije njega i drugu djecu… To je tako bijedna i jadna laž da nije dostojna ni moga odgovora“.12 Marijino trajno djevičanstvo nalazi svoje uporište i opravdanje u njezinu bogomaj-činstvu. Premda osobno priznaje i ispovijeda Marijino trajno djevičanstvo Luther ipak smatra kako nitko to nije obvezatan vjerovati.13

Kad je riječ o Marijinu bezgrješnom začeću Luther, smatrajući da nema jasno uporište u Svetome pismu, smatra kako je Marija začeta i rođena poput svih ljudi,

11 Commento al magnificat, str. 46.12 Martin Luther, Weimarer Ausgabe, 11,314; navedeno prema:

Carlo Collo, Maria nel pensiero di Lutero, u: Spiritualità mariana, Ed. S. Massimo, Torino, 1989., str. 107.

13 Usp. Renzo Bertalot, Protestanti, u: Nuovo dizionario di mariologia, Edizioni Paoline, Milano, ³1988., str. 1171; Isti, Ecco la Serva del Signore. Una voce protestante, Marianum, Roma, 2002., str. 43-54; Isti, Il Magnificat di Lutero, u: Theotokos, 5 (1997.), str. 539-549.

117


tj. da je začeta u istočnom grijehu, ali je očišćena i otkupljena od njega.14 Ipak dopušta slobodu u ispovi-jedanju i te marijanske dogme. Marija je, dakako, kroz sav život bila sveta, tj. živjela je bez osobnih grijeha.

Luther, kao uostalom i Novi zavjet, šuti o Mari-jinu uznesenju u nebesku slavu, ali ne isključuje mogućnost da su anđeli prenijeli njezino tijelo u raj. Ono što isključuje jest paralelizam s Kristovim uzne-senjem, u čemu se on ne slaže s katoličkom tradici-jom.15 Luther će BD Mariji udijeliti različite naslove, čak će je nazvati i „kraljicom neba“, ali upozorava na

14 U propovijedi na blagdan Marijina začeća odbacuje bezgrješno začeće, jer nije potvrđeno Pismom, te zaključuje: „But in the conception of the virgin Mary, since her body was made initially in exactly the same way other children are made, until pouring in of the soul, nothing of signifi-cance can be tied to that. If her conception proceeded in that way then she could have had to been fortified against original sin before the soul would be added. But that God did anything unique in her conception is not revealed to us in the Scripture and so there is also nothing here to be definitely believed or preached. But speculation concerning this will go on. One will think what he wants but yet he cannot make any article of faith out of it“. Martin Luther, Festival Sermons. The Church Postils. Sermons for the Main Festivals and Saints Days of the Church Year, Winter and Summer Selections, Translated by Joel R. Bareley, Mark V Publications, Michigan, 2005., str. 51.

15 Usp. R. Bertalot, Protestanti, str. 1171.

118


opasnost idolatrije ukoliko bi se njoj kao takvoj prika-zivale molitve i prošnje.

Marija uzor kršćanskog življenjaU Mariji Luther prepoznaje savršen uzor kršćan-

skog života te on osobito ističe tri značajke Marijina vjerničkog života: vjeru, poniznost i čistoću. Jako ističe jednostavnost Marijina života i stava pred Bogom; ona je pred Božjim licem potpuno transparentna, otvorena, jednostavna, s potpunim povjerenjem i vjerom Bogu predana. Na taj način on ocrtava Mari-jin konkretan lik koji postaje blizak onima kojima se obraća, a sve s ciljem da i kod njih pobudi i potakne vjeru u Božje milosrđe.16

Marijina je vjera uzorna, veća je od Petrove i svih drugih apostola. Po vjeri je postala Majka Božja.17

16 U tom vidu Beth Kreitzer piše: „The differences between his (tj. Lutherova, nap. M. P.) audience and Mary sound almost minimal, which is quite the effect Luther was intending. Mary’s response to the angel shows her great humility, her even greater faith, and a love toward all humanity, virtues that we all can and should emulate“. Beth Kreitzer, Reform-ing Mary. Changing Images of the Virgin Mary in Lutheran Sermons of the Sixteenth Century, University Press, Oxford, 2004., str. 31.

17 Na jednom mjestu piše kako Marija nikada ne bi začela Sina Božjega da nije povjerovala anđelu navjestitelju. Zbog njezine vjere blaženom ju je nazvala Elizabeta, a zbog vjere divi joj se Bernard i s njime cijela Crkva. Usp. Weimarer

119


Marija ne govori o svojoj vjeri, nego je živi; njezina vjera isključuje sve osim riječi Božje, odnosno iskazi-vanja časti i hvale Bogu jedinomu.18

Rađajući Isusa Krista Marija je, smatra Luther, postala i majkom svih kršćana: „Svaki se kršćanin može radovati Kristovom rođenju, ne manje nego kao da je i on sam, poput Krista, rođen od Djevice Marije. Tko to ne vjeruje ili u to sumnja nije kršćanin: Oh, to je velika radost o kojoj govori anđeo. To je utjeha i preobilna Božja dobrota: da se čovjek, ukoliko vjeruje, može hvaliti tako dragocjenim dobrom, da je Marija njegova prava majka, Krist njegov brat, Bog njegov

Ausgabe 2,15; navedeno prema C. Collo, Maria nel pensiero di Lutero, str. 109.

18 Usp. M. Luther, Festival Sermons, str. 272: Propovijed na blagdan Navještenja Mariji. U Tumačenju Magnificata Mariji stavlja u usta sljedeće riječi: „Invece ha volto (cioè Dio, nap. M. P.) a me i suoi occhi pieni di pura bontà e si è servito ai suoi scopi di una ancella misera e disprezzata. Nessuno, infatti, avrebbe dovuto gloriarsi, dinanzi a Dio, d’essere degno di tanto onore. E anch’io devo riconoscere che è tutta grazia e bontà divina e non merito mio o mia virtù“. Potom nastavlja: “Ora, abbiamo già detto sopra a sufficienza come all’amabile Vergine, col umile contegno e stato, sia toccato del tutto inaspettatamente, l’onore che Dio le abbia rivolto i suoi sguardi, colmandola di grazie. Ella perciò non esalta né la sua dignità né la sua indegnità, ma unicamente la considerazione che Dio ha avuto nella sua infinita bontà e ricchezza di grazia“. Commento al Magnifi-cat, str. 45-46.

120


otac“.19 Ipak čini se da tvrdnje o Marijinu duhovnom majčinstvu Luther neće naučavati do kraja svog života, odnosno te se tvrdnje pojavljuju u njegovim mislima do 1529.20

3. Štovanje i čašćenje BD Marije

Obzirom na štovanje BD Marije konfesionalna je razlika u početku pokreta Reformacije bila daleko manje izražena, nego što je to danas.21 Lutherovi sljed-benici su se jako udaljili od onoga što je o štovanju BD Marije govorio njihov utemeljitelj. Ipak, i kod Luthera moguće je primijetiti razvoj misli obzirom na molitve upućene BD Mariji te obzirom na štovanje Bogorodice. Na pitanje: Mogu li se Mariji upućivati molitve?, kod Luthera nalazimo različite odgovore u

19 Weimarer Ausgabe 10/I,72, navedeno prema: C. Collo, Maria nel pensiero di Lutero, str. 110. Drugdje će Luther istaknuti kako je „Marija uistinu majka Kristova i majka svih nas… ako je on naš, mi moramo biti na njegovu mjestu; gdje je on tu smo i mi; ono što ima on, pripada i nama; njegova majka je i naša majka“. Weimarer Ausgabe 29,655; navedeno prema: C. Collo, Maria nel pensiero di Lutero, 110.

20 Usp. Gisbert Greshake, Maria-Ecclesia. Perspektiven einer marianish grundierten Theologie und Kirchenpraxis, Verlag Friedrich Pustet, Regensburg, 2014., str. 344.

21 Usp. Hanna-Barbara Gerl-Falkovitz, ‘Ona mi je draga, vrijedna sluškinja’. Pohvala Mariji u okružju reformacije, u: Communio, 42 (2016.) 127, str. 42-43.

121


dva razdoblja njegova života. U prvom, predrefor-matorskom (1517.-1522.), on dopušta neke oblike molitava upućenih Mariji, da bi ih u drugom razdo-blju, reformatorskom (1523.-1546.) posve zabranio. Primjerice, u Tumačenju Magnificata, napisanu 1521., donosi lijepe molitve upućene Mariji. Evo jedne od njih: „Oh, blažena Djevice i Majko Božja, koliku veliku utjehu nam je Bog iskazao u tebi, jer je tolikom milošću pogledao na tvoju nedostojnost i niskost; tako da se i mi možemo nadati, po tvome primjeru, da neće prezreti, nego dobrohotno pogledati i na nas, siromašne i bijedne ljude“.22 Primjer njegova stava iz drugog razdoblja njegova života prema molitvama upućenima Mariji nalazimo u njegovim propovije-dima. Tako, primjerice, u propovijedi u kojoj tumači navještenje Mariji, tj. anđeoski pozdrav, tvrdi kako se ne treba moliti Mariji, nego zajedno s njom iska-zati čast i slavu jedino Bogu: „Ne možemo od ‘Ave Maria’ učiniti ni molitvu prošnje ni zaziv Mariji za pomoć, jer te riječi ne kažu ništa više od onoga što uistinu kažu i što je Duh Sveti ustanovio… Te nas riječi podsjećaju na milost koju joj je Bog iskazao. Drugo, mi izražavamo želju da tu milost upoznaju i

22 M. Lutero, Commeno al Magnificat, str. 62. Čitavo tuma-čenje Magnificata Luther zaključuje molitvom Bogu da svima dade ispravno shvaćanje Magnificata, a zadnje riječi su: „Neka nam to udijeli Krist po zagovoru i volji svoje ljubljene Majke Marije“. Ondje, str. 127.

122


zadobiju i svi drugi“.23 Luther smatra kako Marija i sveci mole za nas, putnike, te da možemo od njih to i tražiti, ali i ništa više od toga. Za njega je zloporaba, skretanje s puta Evanđelja, misliti kako Marija ili sveci mogu dati ono što jedino Bog po jedinom posredniku Kristu može udijeliti. Marija nije niti može biti neka-kva posrednica; jedino što može jest moliti za nas. To, dakako, kao posljedicu ima odbacivanje krunice, hodočašća u marijanska svetišta, raznih posveta Mariji, kao i raznih drugih utjecanja Mariji kao posrednici.24 Dakle, prema Lutheru Marija, poput drugih svetaca, moli za nas te joj se možemo obraćati svojom moli-tvom da to i dalje čini, ali ne smijemo očekivati da bi ona mogla uslišiti naše molitve. To bi bilo padanje u idolatriju, odnosno lažno pripisivanje božanske snage i moći jednom stvorenju. Marijino „posredništvo“ je jednostavan zagovor pred Bogom, jer jedino je Bog onaj koji može uslišiti naše molitve i to po jedinom posredniku našega spasenja, Isusu Kristu. Ukinuvši marijanski naslov „Posrednica“ Luther je posljedično odbacio i molitvu krunice, Zdravo Kraljice, hodočašća u marijanska svetišta, posvete Mariji itd.

23 M. Luther, Festival Sermons, str. 285. U nastavku iste propo-vijedi Luther veli da pravi način moljenja „Zdravo Marije“ uključuje i molitvu za one koji proklinju plod Marijine utrobe, a to su židovi i papisti koji misle da blagoslivljaju Mariju svojim krunicama i koji uvijek na svojim usnama imaju „Ave Maria“. Usp. Isto, str. 285.

24 Usp. R. Bertalot, Protestanti, str. 1171.

123


Časteći Mariju časti se zapravo Božja milost u njoj. Marija ne može biti samostalni objekt vjerničkog štovanja koji bi je odvojio od Boga i onoga što je Bog u njoj izveo. Dakle, nije dopušteno nešto graditi na Mariji na način da se oduzima Kristu, jer bi to značilo obezvrijediti Kristove patnje i zasluge. Drugim riječima, na liniji onoga što o Mariji nalazi u Novome zavjetu Luther priznaje kako Mariji treba iskazati čast, prema njezinim vlastitim riječima (Lk 1,48), ali izbje-gavajući dvije opasnosti: umanjenje Kristova lika i uloge te padanje u idolatriju. Upravo zbog Kristove središnje uloge u životu vjernika Luther tolerira blag-dane Marijina očišćenja i Navještenja, a kako ne bi uznemirio pobožan puk, tolerira i blagdane Marijina rođenja i uznesenja, ali nikako ne i njezina bezgrješnog začeća, jer o njemu u Pismu nema ni riječi. U svim tim blagdanima on stavlja naglasak na Krista, a ne na Mariju, odnosno veli kako i te navedene blagdane treba slaviti s Marijom, a ne slaviti Mariju. 25 Marija je aktivna sudionica djela spasenja, ali ne kao Odvjetnica (Fürsprecherin), a još manje kao Posrednica (Mittle-rin), jer su to naslovi koji pripadaju isključivo Isusu Kristu.26

25 Usp. Isto, str. 1171. 26 Usp. Stefano De Fiores, Maria Madre di Gesù. Sintesi

storico-salvifica, Edizioni Dehoniane, Bologna, ³1998., str. 156-157.

124


Uza sve spomenuto redimenzioniranje Marijina lika kod Luthera nalazimo određene zanimljive i pozi-tivne misli o Mariji. Ako Mariju ne treba, tj. ako ju se ne smije častiti niti zazivati ipak je treba nasljedovati. Marija je utješna slika milosti Boga koji postaje blizak svome stvorenju kojega promatra pogledom prepu-nim ljubavi. Ukoliko je u svome životu živjela istinsku poniznost, ona je ujedno slika istine o stvorenju, jer u njezinoj ništavnosti koju Bog ispunja svaki vjernik može prepoznati vlastitu ništavnost te se, poput nje, otvoriti Božjem pogledu prepunu milosrđa. Ona je također slika malenosti koja vjeruje te koja je svjesna svoje poniznosti te je upravo u takvom životnom stavu pohađa milost kojoj ona odgovara potpunim sebedar-jem i zahvalnošću, svjesna da je u njezinu životu sve milost, a ne njezina zasluga. Zato se ona posve predaje Bogu i njegovom planovima i tako postaje primjer kojega bi trebali nasljedovati svi vjernici.

ZaključakZaključno možemo reći kako Luther ne želi uklo-

niti Mariju iz crkvenog života, nego na temelju Pisma obnoviti govor o njoj i njezinoj ulozi u povijesti spase-nja. Za njega to znači da ne može postojati nekakav autonoman govor o Mariji, neovisan o Bogu i njego-voj milosti. Čast i hvala koja se iskazuje Mariji nisu plod njezinih zasluga, nego Boga koji ju je ispunio svojom milošću. Mariji se mogu uputiti molitve, ali samo kao onoj koja može moliti za nas, ali ne i uslišiti

125


naše molitve, jer je jedini spasitelj i posrednik između Boga i ljudi Isus Krist. Luther je jednostavno htio sačuvati prvenstvo Boga i Isusa Krista u djelu spasenja, što je, istini za volju, bilo ugroženo u teologiji i duhov-nosti kasnog srednjeg vijeka. U nedostatku teologije o Duhu Svetom katolička je teologija i duhovnost, a još više pučka pobožnost, pripisivala Mariji ono što je Objava pridavala Duhu Svetom. Nažalost Luthe-rovi će sljedbenici posve odbaciti Lutherov govor o Mariji te će upravo Marijinim likom, tj. ukazivanjem na marijansku pobožnost dokazivati kako se je Kato-lička Crkva udaljila od svojih početaka. Za njegove sljedbenike u mariologiji se sažimaju sve hereze koje opterećuju Katoličku Crkvu. Ipak posljednjih deset-ljeća i unutar protestantskih krugova čuju se drugačiji glasovi o BD Mariji te se štoviše njezin lik predlaže kao jedan od mogućih ekumenskih putova.

127

ODJECI KONCILSKE MARIOLOGIJE U ŠTOVANJU GOSPE U IMOTSKOJ KRAJINI

SažetakAutor u prvom dijelu članka izlaže nastanak VIII. poglav-

lja dogmatske konstitucije o Crkvi, Lumen gentium, kriterio-logiju koja je vodila koncilske oce u izradi tog poglavlja, kao i njegov najvažniji teološko-mariološki sadržaj. Podsjeća na koncilsku raspravu između dviju suprotstavljenih marioloških struja, odnosno između tzv. kristotipske i ekleziotipske mari-ologije. U drugom dijelu članka autor analizira primjenu koncilske mariologije u propovijedima i u župnim listovima tijekom proteklih pet godina, tj. od 2012. do 2016. Analiza propovijedi održanih na blagdan Uznesenja blažene Djevice Marije u Prološcu i Gospe od Anđela u Imotskom kao i pregled članaka u župnim listovima otkriva koliko su propovjednici i člankopisci usvojili koncilsku mariologiju te kako je i na koji način priopćuju vjernicima kojih se vjernički, katolički identitet oblikuje preko navještaja i pisane riječi. Taj identi-tet uključuje, dakako, i pobožnost prema bl. Djevici Mariji, Majci Božjoj i našoj.

Ključne riječi: Drugi vatikanski koncil, mariologija, propovijedi, vjernici, Imotska krajina.

UvodPrije Drugoga vatikanskog koncila mariologija

je bila jedna od najrazvijenijih teoloških disciplina unutar katoličke teologije. No njezin je problem bio

128


nedostatna ukorijenjenost u Svetom pismu, što je preduvjet svake zdrave i ispravne teologije. Uglav-nom se temeljila na Marijinim naslovima i povlasti-cama koje su proizlazile iz pobožnih osjećaja i vjere vjernog puka Božjega kojemu se činilo premalo sve pozitivno što se kaže o bl. Djevici. Takva mariolo-gija temeljila se uglavnom na mariološko-marijan-skom nauku crkvenog učiteljstva prve polovice 20. st. i na govorima istaknutih marijanski usmjerenih svetaca. Na Drugome vatikanskom koncilu bio je predviđen zaseban dokument o bl. Djevici Mariji, a njegova izrada povjerena je uglednom mariologu dr. fra Karlu Baliću. Nemali je broj koncilskih otaca priželjkivao i očekivao proglašenje nove marijanske dogme (o Mariji Posrednici svih milosti). Među-tim, koncilske rasprave o Crkvi potaknule su koncil-ske oce da govor o bl. Djevici Mariji smjeste unutar dokumenta o Crkvi. To je potom izazvalo rasprave o sadržaju toga njegova dijela. Kao konačan rezultat i kompromis brojnih rasprava između teologa, tj. mari-ologa, nastalo je VIII. poglavlje dogmatske konstitu-cije o Crkvi, Lumen gentium.

U ovom članku bavimo se nastankom i sadržajem koncilske marilogije, a pokušat ćemo istražiti koliko je ona zapravo zaživjela, tj. kakav je njezin odjek u štovanju bl. Djevice Marije među vjernicima Imot-ske krajine. U prvom dijelu članka istražuje se nasta-nak, metodološke naznake, tj. kriteriologija koncilske

129

Odjeci koncilske mariologije u štovanju Gospe u Imotskoj krajini

marilogije i njezin najvažniji sadržaj, što je lakši dio u obradi teme. Drugi dio, koji želi obraditi odjeke koncilske mariologije u štovanju Gospe u Imotskoj krajini, metodološki je dosta zahtjevniji. U nedo-statku relevantnih anketa o toj temi među vjernicima Imotske krajine, učinilo mi se zanimljivim i vrijed-nim pokušati analizirati mariološko-marijanski sadr-žaj propovijedi održanih tijekom proteklih pet godina na dva najvažnija marijanska blagdana u Imotskoj krajini, Velike Gospe i Gospe od Anđela. Uza svijest o metodološkim nedostatcima ovog pristupa (neodre-đena zastupljenost vjernika na tim blagdanima; propovijedi nisu jedini izvor u oblikovanju vjernika itd.), ipak mi se čini vrijednim truda, ponajprije što su propovijedi još uvijek jedno od važnijih sredstava, ako ne i najvažnije, u oblikovanju vjerničke svijesti naših odraslih vjernika. Vjernici Imotske krajine, ali i drugih prostora gdje žive Hrvati, utječu se bl. Djevici Mariji, moleći se za njezin majčinski zagovor. Njoj hodočaste, njoj u čast poste, krunice mole i daju da se slave sv. mise. Na slavljima marijanskih blagdana ipak su najočekivanije propovijedi. Zato može biti zani-mljivo i korisno istražiti njihove sadržaje na najvaž-nijim marijanskim blagdanima u Imotskoj krajini, uvjereni kako upravo one pomažu u izgradnji iden-titeta vjernika katolika, dio kojega je i odnos prema bl. Djevici Mariji. Istražili smo i sadržaje posljednjih godišta župnih listova triju imotskih župa u kojima

130


se posebno slavi bl. Djevica Marija: Runovići, Prolo-žac i Imotski. Nakana je, naime, vidjeti je li i koliko je koncilska mariologija našla odjeka u različitim prilo-zima u njima.

1. Mariologija Drugoga vatikanskog koncila

Koncilsku mariologiju lakše je razumjeti ako se ima pred očima nastanak VIII. poglavlja dogmat-ske konstitucije o Crkvi Lumen gentium, koje donosi nauk o bl. Djevici Mariji. Stoga je potrebno, barem u kratkim crtama, iznijeti povijest njegova nastanka. U pretkoncilskim pripremama jedna od tema kojima se trebao baviti novosazvani Koncil, a prema brojnim zahtjevima biskupa diljem svijeta, bila je bl. Djevici Marija. Za sastavljanje teksta o njoj bio je zadužen fra K. Balić, predsjednik Papinske Marijanske akade-mije u Rimu. Inače ugledan medievalist i mariolog, o. Balić u svome je nacrtu De Beata razradio mario-logiju naslova i povlastica bl. Djevici Marije. U tekst je utkao 11 navoda papinskih dokumenata, 57 biblij-skih i 30 svetačkih.1 Pripravna komisija odlučila je da

1 Usp. Ratko Perić, Prijestolje mudrosti, Crkva na Kamenu, Mostar, 1995., str. 17. Ta je knjiga zapravo zbornik radova koje je autor posvetio različitim mariološko-marijanskim temama. Prvi članak govori o nastanku VIII. poglavlja Lumen gentium i donosi njegov komentar. Više-manje iscr-pne prikaze nastanka VIII. poglavlja LG donose i: Rudlof Brajčić – Mato Zovkić, Dogmatska konstitucija o Crkvi –

131


se o bl. Djevici Mariji napravi zasebna konstitucija, odnosno da se tekst o njoj izdvoji iz govora o Crkvi. Nacrt Konstitucije, koji je u srpnju 1962. odobrila i Doktrinarna komisija, sastojao se od šest točaka: - Tijesna povezanost između Krista i Marije u

božanskoj zamisli; - Uloga bl. Djevice Marije u ekonomiji spasenja; - Pojedinačne povlastice Marije, Bogorodice i naše

Majke; - Marija, zagovornica kršćanskog jedinstva i - Naslovi koji govore o sudjelovanju bl. Djevice

Marije u djelu otkupljenja.2

Na prvom koncilskom zasjedanju od 11. listopada do 8. prosinca 1962. o tom se nacrtu nije rasprav-ljalo. No u raspravama o Crkvi spominjalo se i bl. Djevicu Mariju, što je potaknulo neke koncilske oce ne samo da daju svoje primjedbe na nacrt De Beata nego i da zatraže da se nauk o Mariji uklopi u doku-ment o Crkvi.3 U proljeće g. 1963. rasplamsale su se

Lumen gentium 1, FTI, Zagreb, 1977., str. 59-63; Rudolf Brajčić, Blažena Marija Djevica Bogorodica u otajstvu Krista i Crkve, u: R. Brajčić i dr., Dogmatska konstitucija o Crkvi – Lumen gentium 2, FTI, Zagreb, 1981., str. 805-808; Tomislav J. Šagi-Bunić, Mariologija Drugog vatikanskog koncila, u: Bogoslovska smotra, 44 (1974.) 1, str. 38-52.

2 Usp. R. Perić, Prijestolje mudrosti, str. 16-17.3 Usp. R. Brajčić – M. Zovkić, Dogmatska konstitucija, str.

60; T. J. Šagi-Bunić, Mariologija, str. 39-40.

132


rasprave o Mariji i Crkvi unutar koncilskih dvorana i izvan njih, u medijima i teološkim kružocima. Nastalo je više različitih nacrta govora o Mariji, privatnih i zajedničkih, javnih i polutajnih. U medijima se počelo naveliko pisati o sukobu između „maksimalista“ i „minimalista“.4 Prema tim zapisima, maksimalisti bi htjeli što više naslova pripisati bl. Djevici, htjeli bi i nove marijanske dogme (Marija Suotkupiteljica i Posrednica svih milosti) te razviti marijansku pobož-nost do maksimuma. Minimalisti su pak željeli ostati gotovo isključivo na onome što o Mariji veli Sveto pismo i time otvoriti put prema većemu ekumen-skom približavanju protestantima.5 Uza sve rasprave

4 O tim raspravama s Koncila prilično je iscrpno izvještavao biskup Frane Franić: Blažena Djevica Marija na Drugom vatikanskom saboru, u: Vjesnik biskupije, (1964.) 3, str. 33-39.

5 Usp. R. Perić, Prijestolje mudrosti, str. 18. U izvješću o raspravama između maksimalista i minimalista biskup F. Franić piše kako „minimalisti uče da je Marija sudjelovala u našem objektivnom otkupljenju, tj. u stjecanju milosti otkupljenja, samo utoliko što je rodila Krista otkupite-lja i što nam dijeli milosti, kao što nam ih dijele i drugi sveci… Ali Marija ne dijeli sve milosti pa je zato ne valja zvati: ‘posrednica’ ni ‘posrednica svih milosti’, nego se može nazvati: ‘mediatrix gratiae’, jer u singularu ‘gratiae’ može značiti Krista. Dozvoljava se također da se Marija može nazvati ‘posrednicom u Kristu’ (mediatrix in Christo), a ne ‘posrednicom prema Kristu’ (mediatrix ad Christum)… Maksimalisti nastoje dokazati iz Sv. Pisma i tradicije, a

133


i primjedbe koje su stizale na Balićev nacrt, on je ipak nepromijenjen stigao na drugo koncilsko zasjeda-nje, održano između 29. rujna i 4. prosinca 1963. Poslije dugih rasprava, izglasano je da se nauk o Mariji uklopi u dokument o Crkvi i napravi novi nacrt teksta o Mariji. Za to su bili zaduženi podtajnik Doktri-narne komisije mons. Gerard Philips, koji je pod kraj drugog zasjedanja načinio sintezu od nacrta De Beata, drugih tekstova i nacrta, i glavni redaktor dotadaš-njeg nacrta Balić. Njihova zadaća bila je pronaći sred-nji put između zahtjeva maksimalista i minimalista te izraditi tekst koji bi zadovoljio koncilsku većinu.6 Kako se nisu mogli usuglasiti oko zajedničkog nacrta, nastale su četiri različite redakcije. Potkomisija ih je na

osobito iz enciklika rimskih papa izdanih kroz ovo posljed-njih sto godina da je Bl. Dj. M. sudjelovala s Kristom nepo-sredno u samom objektivnom otkupljenju, tako da nam je zaslužila, u potpunoj dakako ovisnosti i podložnosti Kristu, sve milosti otkupljenja zaslugom de condigno (tako je doka-zivao npr. naš pk. fra Petar Grabić) ili barem de congruo (kako sam npr. ja, u svojoj skromnosti, dokazivao uvijek svojim đacima). Radi toga Bl. Dj. je duhovna majka ljudi i sv. Crkve (premda je ujedno i član Crkve, jer je i ona od Krista otkupljena); ona je i ‘nova Eva’, koja je ‘uzrok našeg spasenja’ – kao što veli sv. Irenej; ona je ‘alma socia Christi in opere salutis perficiendo’, posrednica u dijeljenju svih milosti…“. F. Franić, Blažena Djevica Marija na Drugom vatikanskom saboru, str. 35-36.

6 Usp. R. Brajčić – M. Zovkić, Dogmatska konstitucija, str. 61-62.

134


kraju zadužila da se slože oko zajedničkog predloška, pa je nastala i peta redakcija, naslovljena Bl. Djevica Marija Bogorodica u otajstvu Krista i Crkve. Uz male promjene, ona će postati VIII. poglavlje konstitucije Lumen gentium, koja je izglasana na trećemu koncil-skom zasjedanju, 21. studenoga 1964.7

1.1. VIII. poglavlje „Lumen gentium“: bl. Djevica Marija Bogorodica u otajstvu Krista i Crkve

Koncilska većina, 1114 naprama 1074, odlučila je da se nauk o bl. Djevici Mariji uklopi u dokument o Crkvi Lumen gentium. Njegovo VIII. poglavlje pred-stavlja se s određenim značajkama zbog koji ga neki teolozi drže krunom cijelog dokumenta. Sastoji se od 18 brojeva razdijeljenih na pet potpoglavlja: - I. Uvod (br. 52-54); - II. Uloga bl. Djevice Marije u ekonomiji spase-

nja (br. 55-59); - III. Bl. Djevica i Crkva (br. 60-65); - IV. Štovanje bl. Djevice u Crkvi (br. 66-67); - V. Marija, znak pouzdane nade i utjehe putuju-

ćem narodu Božjem (br. 68-69).

Prva očigledna značajka VIII. poglavlja dogmat-ske konstitucije o Crkvi jest podjela na podpoglavlja. Nijedno drugo, naime, nije podijeljeno na potpo-

7 Usp. R. Perić, Prijestolje mudrosti, str. 20.

135


glavlja osim njega. Sadržajno se htjelo izabrati srednji put između kristotipske i ekleziotipske mariologije pa VIII. poglavlje nosi naslov: Blažena Djevica Marija Bogorodica u otajstvu Krista i Crkve. U Uvodu se veli kako je nakana Koncila „pažljivo osvijetliti i ulogu bl. Djevice u otajstvu Utjelovljene Riječi i Mističnog Tijela, i dužnost otkupljenih ljudi prema Bogoro-dici, majci Kristovoj i majci ljudi, osobito vjernika, a da ipak nema nakanu izložiti potpun nauk o Mariji niti riješiti pitanja koja teolozi još nisu potpuno rasvi-jetlili“ (LG 54). U tri uvodna broja (52-54) kratko je naznačeno što će se dodatno razviti u sljedećim poglavljima. Tako se sadržaj br. 52 razlaže u I. poglav-lju (br. 55-59); sadržaj br. 53 u drugom dijelu (br. 60-65), a sadržaj br. 54 u trećem dijelu (br. 66-67). Poglavlje završava pogledom na Mariju kao znaku nade narodu Božjem (eshatološka dimenzija) (br. 68) i ukazivanjem na Mariju kao zagovornicu jedinstva kršćana (ekumenski vid) (br. 69).

Bl. Djevica Mariju promatra se s povijesno-spasenj-skog zrenika, odnosno u njezinoj ulozi u otajstvu Krista i Crkve, a ne iz perspektive njezinih povlastica ili naslova koje su joj crkveno Učiteljstvo i pobožan puk dodijelili tijekom povijesti. Koncil izbjegava mari-ološka pitanja koja nisu teološki dostatno rasvijetljena, poput Marijine uloge u djelu otkupljenja, odnosno pitanje je li Marija sudjelovala u objektivnom otku-pljenju ili samo sudjeluje u primjeni plodova otku-

136


pljenja koje je izvršio Krist. U izlaganju nauka biran je „srednji put“. To je osobito uočljivo u govoru o Marijinoj suradnji u djelu otkupljenja8 i pomoćničkoj ulozi u ekonomiji milosti.9 „Srednji put“ omogućio je izglasavanje VIII. poglavlja, ali je doveo do kompro-misnih formulacija koje potencijalno mogu dovesti do novih prijepora. Ono je plod različitih teoloških kompromisa i sinteza, pa je u njemu uočljivo ono što se može primijetiti i u drugim koncilskim doku-mentima: njegovi priređivači vodili su se istim kriteri-jima koji su korišteni i za ostale koncilske dokumente: biblijski, antropološki, ekumenski i pastoralni.10

8 Govoreći o Marijinoj suradnji u djelu otkupljenja Koncil uči kako je bl. Djevica „na sasvim osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu, poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju, da obnovi vrhunaravni život duša. Radi toga nam je postala majkom u redu milosti“ (LG 61). Izraz „na sasvim osobit način“ i maksimalisti i minimalisti mogu tumačiti na svoj način: maksimalisti na način da je Marija doprinijela objektivnom djelu otkupljenja, a minimalisti da ima samo ulogu zagovornice.

9 Govoreći o Marijinu majčinstvu u ekonomiji milosti Koncil veli kako zbog te uloge Crkva Mariju zaziva kao Odvjet-nicu, Pomoćnicu, Pomagačicu, Posrednicu (usp. LG 62). Namjerno je, zbog „srednjeg puta“, a i zbog ekumenskih razloga, ispušten naziv Suotkupiteljica.

10 Usp. Salvatore Meo, Concilio vaticano II, u: Nuovo dizio-nario di mariologia, a cura di Stefano De Fiores e Salvatore Meo, Edizioni Paoline. Milano, ³1988., str. 384-387; Braj-čić nabraja i neke druge kriterije: biblijski, patristički, litur-

137


Temeljni kriterij koji je vodio koncilske oce u oblikovanju nauka o bl. Djevici Mariji jest vjernost Svetom pismu, kako ga shvaća i tumači Crkva. Jedna od velikih zamjerki predkoncilskoj mariologiji bila je upravo njezina odvojenost od biblijske teologije, čime je gubila svoj temelj i kriterij svoje ispravnosti. U VIII. poglavlju uočljiva je dosljedna primjena toga kriterija. Gdje god se moglo i gdje god je bilo potrebno, koncil-ski nauk potkrijepljen je svetopisamskim navodima. To je posebno uočljivo u dijelu govora o bl. Djevici Mariji u ekonomiji spasenja (br. 55-59).

Suvremena teologija stavlja velik naglasak na vrijednost ljudske osobe u odvijanju povijesti spase-nja i redovito čovjeka predstavlja ne samo kao pasivan objekt Božjega spasenjskog zahvata nego kao aktivna dionika djela spasenja, tj. kao Božjeg partnera. Polazeći od biblijskih temelja, odnosno od evanđeoskih izvje-štaja, taj je kriterij omogućio koncilskim ocima ista-knuti Marijine osobne vrijednosti, krjeposti i stavove u njezinoj konkretnoj povijesnoj situaciji. Marija je predstavljena kao konkretan odgovor određene vjer-ničke egzistencije na Božji poziv da sudjeluje u djelu spasenja. Koncil naglašava njezinu aktivnu poslušnost i podlaganje volji Božjoj, njezin život u vjeri, nadi i ljubavi zbog čega je postala uzorom svetosti svim vjer-nicima. Govor o Mariji ne temelji se, dakle, na njezi-

gijski i ekumenski. Usp. R. Brajčić, Blažena Marija Djevica, str. 808-810. Slijedit ćemo uglavnom shemu S. Mea.

138


nim povlasticama, premda se i one spominju, nego se ističe u njoj ono ljudsko što Bog potpomaže i posve-ćuje svojom milošću. Na taj način ona postaje bliža onima koji je štuju, jer je predstavljena u konkretno-sti svoga življenja, u rastu svoje vjere i odgovora volji Božjoj.

Jedna od nakana koncilskih otaca bila je i istinski dijalog s odijeljenom braćom i sestrama, s drugim kršćanima. Želja za približavanjem i otvaranjem drugim kršćanskim Crkvama i zajednicama primjetna je u svim koncilskim dokumentima pa nije mogla zaobići ni VIII. poglavlje Lumen gentium. Za koncil-skog zasjedanja s različitih strana ukazivalo se upravo na predkoncilsku katoličku mariologiju kao na jednu od zaprjeka na putu kršćanskog jedinstva. Predkon-cilska mariologija, naime, podosta je odvojena od svoga biblijskog temelja, naglašavala trijumfalistički lik bl. Djevice Marije te je često, u nedostatku razvi-jene pneumatologije, bl. Djevici pripisivala i pridavala ono što se odnosi na Duha Svetoga i njegovu ulogu u Crkvi. Takav govor nije bio prihvatljiv kršćanskim zajednicama koje svoje kršćanstvo temelje na Svetom pismu. Zato u izlaganju nauka o Mariji Koncil polazi od Svetoga pisma, kako ga prihvaća i tumači katolička Tradicija, a upravo je to temelj zdrave mariologije i ispravna govora o Mariji i njezinoj ulozi u povijesti spasenja. Taj povijesno-spasenjski i ekumenski kriterij doveo je do poslijekoncilske obnove i na doktrinar-

139


nom i na pastoralnom polju, premda je, istini za volju, sama mariologija poslije Koncila upala u tešku krizu. No, vodeći se biblijskim, antropološkim, pastoralnim i ekumenskim kriterijem, Koncil predlaže Marijin lik lišen trijumfalizma i teoloških pretjerivanja, a kako je ukorijenjen na svetopisamskim tekstovima, postaje bliži i prihvatljiviji odijeljenoj braći kršćanima.

Drugi vatikanski koncil bio je pastoralno usmje-ren. Nije proglasio nikakvu novu marijansku dogmu, premda je dobar dio koncilskih otaca to tražio i očeki-vao, nego je i nauk o bl. Djevici Mariji izložio kako bi pastoralno bio primjenjiviji i učinkovitiji. Marija je u Lumen gentium predstavljena kao savršena kršćanka, konkretna osoba koju treba ljubiti, častiti i nasljedo-vati. Naglašavajući konkretne danosti njezina života, pred vjerničke oči stavljen je lik koji je moguće naslje-dovati. Koncil, dakle, namjerno izbjegava spekulativan i apstraktan teološki govor, kao i teološke prijepore o nekim mariološkim tvrdnjama.

1.2. Neki naglasci koncilske mariologije

Iz naslova VIII. poglavlja Lumen gentium može se zaključiti kako se htio naći srednji put između kristo-tipske i ekleziotipske marilogije. Mogu se iščitati i temeljni doktrinarni naglasci koncilskoga govora o bl. Djevici Mariji; njezin odnos, naime, prema Isusu Kristu i prema Crkvi. Koncilska mariologija izrasta iz povijesti spasenja u kojoj Marija ima odlučujuću ulogu

140


koju će imati do kraja svijeta, jer prati Crkvu u njezinu povijesnom hodu prema nebeskoj Do movini.11

Marija i Krist - Odnos između Majke i Sina VIII. poglavlje Lumen gentium ne izlaže u biološko-roditelj-skim kategorijama, nego pod povijesno-spasenjskim vidom, odnosno pod vidom poslanja Sina i Majčine uloge u njemu. Veoma je uočljivo da Koncil nastoji izraziti najužu povezanost ili, bolje rečeno, savršeno Majčino jedinstvo sa Sinom, od tajne Utjelovljenja do njezina uznesenja. Ta povezanost može se izra-ziti kroz tri slike ili tri Marijina lika koji otkrivaju dubine njezine povezanosti s Kristom: Ona je majka

11 Na temelju naslova VIII. poglavlja S. Meo iščitava i značajke koncilske mariologije. Drugim riječima, izlaže odnos bl. Djevice Marije prema Kristu i Crkvi. Usp. Concilio vati-cano II, str. 387-391. Njegova razmišljanja poticaj su nam u ovom dijelu članka. T. J. Šagi-Bunić kao značajke koncilske mariologije navodi smještaj bl. Djevice Marije u povijest spasenja; asumpcionistički pristup, tj. Mariju se promatra u aktualnom stanju u nebo uznesene; koncil ska mariologija izrađena je ne na temelju marijanskih naslova, nego polazeći od Marijina povijesnog lika; koncilska marilogija je kristo-centrična. Usp. Mariologija Drugog vatikanskog koncila, str. 44-50. Za R. Brajčića temeljne značajke koncilske mari-ologije su njezina utemeljenost u povijesti spasenja; nagla-sak na govoru o Crkvi kao otajstvu, što je imalo posljedice i za koncilsku mariologiju; napuštanje mariologije temeljene na marijanskim naslovima, tj. povratak na teološke izvore, u prvom redu na Sveto pismo. Usp. R. Brajčić, Blažena Marija Djevica, str. 811-813.

141


Spasiteljeva, pomoćnica Otkupiteljeva i službenica Gos podnja.

Kad je riječ o Marijinu bogomajčinstvu, Koncil naglašava kako je ona majka obećanog Spasitelja. Kao takva, već je predoznačena u Starom zavjetu (usp. LG 55). Marija se, na neki način, nalazi na vrhu ekono-mije spasenja: „S njom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog čekanja obećanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova Ekonomija, kad je Sin Božji od nje uzeo ljudsku narav, da otajstvima svoga tijela oslobodi čovjeka od grijeha“ (LG 55). Pod naslovom „Marija kod Navještenja“ (LG 56), kratko je sažet vjekovni nauk Katoličke Crkve u bl. Djevici Mariji: ona je predodređena majka koja na to svojevoljno pristaje i postaje Majkom živih; nju se s pravom naziva Bogorodicom (podsjećanje na Efeški koncil); slobodna je od svake grješne ljage i od prvog časa začeća urešena je sasvim osobitim sjaje svetosti (dogma o bezgrješ-nom začeću); Djevica je koju je anđeo pozdravio kao „milosti punu“ (dogma o trajnom djevičanstvu); kao službenica Gospodnja posve se posvetila osobi i djelu svoga Sina; slobodnom vjerom i poslušnošću sudjelo-vala je u ljudskom spasenju; Majka je živih.

Na crti onoga što Pismo i Tradicija govore o Mari-jinoj ulozi u povijesti spasenja, Koncil predstavlja Mariju kao dio vječnoga Božjeg plana spasenja, a isto-dobno kao konkretnu povijesnu osobu koja prihvaća i vrši poslanje koje joj dolazi od Boga. Prva je otku-

142


pljena (usp. LG 53; 56) i kao prvina otkupljenih je „sudjelovala slobodnom vjerom i poslušnošću u ljud-skom spasenju“ (LG 56). Koncil jasno ističe Kristovo jedincato posredništvo i kako „sav spasenjski utjecaj blažene Djevice na ljude, naime, ne proizlazi iz neke stvarne nužnosti, nego iz Božje blagonaklonosti; on proistječe iz preobilja Kristovih zasluga, oslanja se na njegovo posredovanje, posve o njemu ovisi i iz njega crpe svu svoju snagu; on ni na koji način ne sprječava neposrednu sjedinjenost vjernika s Kristom, nego je, naprotiv, potpomaže“ (LG 60). U govoru o Mariji-noj suradnji u djelu otkupljenja zaobiđena je teološka rasprava o tome je li ona doprinijela objektivnom djelu otkupljenja ili samo sudjeluje u primjeni njego-vih plodova, odnosno rasprava o zaslugama „de condi-gno“ i „de congruo“.12 Tek se kratko konstatira kako je „na sasvim osobit način, radi obnavljanja nadna-ravnoga života duša, poslušnošću, vjerom, nadom i žarkom ljubavlju surađivala u Spasiteljevu djelu“ (LG 61).

Premda po daru iznimne milosti bl. Djevica Marija daleko nadvisuje sve stvorove, i nebeske i zemaljske (usp. LG 53), Koncil se suzdržava trijumfalistič-kog tona u izlaganju njezine veličine i dostojanstva. Štoviše, na nekoliko mjesta u VIII. poglavlju naila-

12 Više o tim mariološkim raspravama vidi: Jean Galot, Mario-logija. Bog i žena. Marija u spasenjskom djelu, UPT, Đakovo, 2001., str. 248-259.

143


zimo na Marijinu samodefiniciju, odnosno predstav-lja je kao poniznu „službenicu Gospodnju“ (usp. LG 56; 60; 61), što sa sobom nosi unutarnje stavove koji su odlikovali siromahe Gospodnje u Starom zavjetu. Poslanje Majke Božje i prve Otkupiteljeve suradnice Marija živi u duhu i duhovnosti službenice Gospodnje koja je svjesna kako joj je velika djela učinio Svesilni i kako sve dolazi iz njegove ruke. Upravo kategorija „službenice Gospodnje“ pomaže koncilskim ocima da je predstave kao konkretnu, povijesnu osobu koja je rasla i sazrijevala na putu vjere i predanja Gospodinu (usp. LG 58).

Marija i Crkva - Kao što je bila najtješnje sjedi-njena sa Sinom u njegovu životu i poslanju tako je bl. Djevica najtješnje sjedinjena i s Crkvom. Koncilski nauk o njihovu suodnosu (usp. LG 60-65) donosi iznimno bogat i zanimljiv govor koji bi se mogao sažeti u tvrdnje: Marija je uzor Crkvi u majčinstvu, djevičanstvu i svetosti. Sve tri tvrdnje Koncil sažeto izlaže koristeći se jednim izričajem sv. Ambrozija,13 odnosno predstavlja je kao typus Ecclesiae: „Blažena je Djevica također najprisnije povezana s Crkvom: kako je već sv. Ambrozije naučavao, Bogorodica je pralik Crkve u redu vjere, ljubavi i savršenoga jedinstva s Kristom. Naime, u otajstvu Crkve, koja se i sama s pravom naziva majkom i djevicom, blažena je Djevica Marija prethodila dajući na izvrstan i jedinstven način

13 Usp. Sv. Ambrozije, Expos. Lc. II,7, u: PL 15, 1555.

144


primjer i djevice i majke“ (LG 63). Izraz typus (pralik) očito znači ne samo predoznačenu nego i ostvarenu stvarnost.

Premda je član Crkve, Marija u njoj ima osobito poslanje. U ekonomiji spasenja, naime, za nas je postala „majkom u redu milosti“ (LG 61). Njezina majčinska uloga nije završila svršetkom njezina zemalj-skog života, nego se nastavlja u ekonomiji spasenja. Koncil na dva mjesta ukazuje na Marijinu majčinsku ulogu prema Crkvi. Najprije u uvodnom dijelu VIII. poglavlja, govoreći o počecima oblikovanja Crkve: Marija je „‘uistinu majka udova (Kristovih)… jer je ljubavlju sudjelovala da se u Crkvi rode vjernici, koji su udovi one Glave’. Zato… je Katolička Crkva, poučena od Duha Svetoga, s djetinjom ljubavlju štuje kao preljubeznu majku“ (LG 53).14 Kasnije govori o Marijinoj aktualnoj majčinskoj ulozi u životu Crkve: Marija je „rodila Sina, kojega je Bog postavio prvo-rođencem među mnogom braćom (usp. Rim 8, 29), tj. među vjernicima, u čijem rađanju i odgajanju ona surađuje majčinskom ljubavlju“ (LG 63). Kako bi istaknuo Marijinu majčinsku ulogu u odnosu na vjer-nike, udove Kristova Tijela, Koncil ukazuje na dvije

14 Koncil se u toj tvrdnji poziva na sv. Augustina, De s. Virgi-nitate, 6, u: PL 40,399. Slično će se tvrdnja u prošlom vremenu ponoviti i u br. 61: Marija je „na sasvim osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu… da obnovi vrhu-naravni život duša“.

145


radnje koje su najuže povezane s majčinstvom i majči-nom ulogom: rađanje i odgajanje, i to koristeći ih u sadašnjem vremenu, čime se ističe Marijina aktualna uloga u životu Crkve.

Poseban osvrt zaslužuje naslov „Majka Crkve“ koji je izazvao burne rasprave, što zbog kratkoće prostora ne možemo razraditi kako bi dolikovalo. Dio koncil-skih otaca protivio se tom izrazu, upozoravajući kako je stvarnost Crkve puno šira od ukupnosti vjernika (hijerarhije i vjernika laika) koji je tvore. Crkvu, naime, čine i Sveto pismo, sakramenti, milosni darovi pa čak i sam Duh Sveti kao njezina unutarnja snaga itd. Izraz nije ušao u VIII. poglavlje Lumen gentium, ali je, po izglasavanju te konstitucije, Pavao VI. Mariju svečano proglasio Majkom Crkve.15

Za Crkvu je Marija uzor djevičanstva ili, bolje reći, Marija pred Crkvom blista kao lik koji je u sebi utje-lovio djevičansko majčinstvo i majčinsko djevičan-stvo. Te dvije naizgled isključive stvarnosti u Mariji se nalaze savršeno i skladno ostvarene, tako da jedna na drugu upućuje i jedna drugu nadopunjuje. Jer je Djevica, koja je u redu vjere, ljubavi i savršena sjedi-njenja s Kristom samu sebe „kao službenica Gospod-nja“ potpuno predala Gospodinu, Marija je mogla postati majkom Sina „koji nije umanjio njezinu djevi-

15 Usp. R. Brajčić, Blažena Marija Djevica, str. 819-821; J. Galot, Mariologija, str. 361-402.

146


čansku netaknutost, nego ju je posvetio“ (LG 57). Po uzoru na Mariju, i Crkva je pozvana živjeti djevičan-sku posvećenost Gospodinu, odnosno biti „djevica koja potpuno i čisto čuva vjeru zadanu Zaručniku te nasljedujući majku svojega Gospodina, snagom Duha Svetoga, djevičanski čuva cjelovitu vjeru, čvrstu nadu i iskrenu ljubav“ (LG 64).

Marija pred Crkvom blista kao uzor svetosti, kao uzor savršena kršćanskog života koji zorno pokazuje do koje se mjere može razviti i ostvariti čovještvo kad se potpuno preda vodstvu Duha Svetoga. Crkva je u Mariji već došla do svoga savršenstva pa stoga i može Mariju, Djevicu i Majku, kao savršen uzor kreposti stavljati pred oči svoje djece koja se nalaze na putu prema nebeskoj Domovini (usp. LG 65).

2. Odjeci koncilske mariologije u štovanje Gospe u Imotskoj krajini kroz propovijedi na Gospine blagdane

Možda je štovanje bl. Djevice Marije jedna od najuočljivijih značajki religioznosti vjernika Imot-ske krajine. Nema u njoj ni jedne župe koja ne bi štovala Gospu kao svoju zaštitnicu ili suzaštitnicu ili koja ne bi imala oltar ili kapelicu njoj posvećenu. Da, Imoćani su veoma pobožni Gospi. Ovdje ćemo kratko analizirati sadržaj propovijedi u proteklih pet godina, tj. od 2012. do 2016., na dva najvažnija marijanska

147


blagdana u Imotskoj krajini: Marijina uznesenja u nebesku slavu, koje se slavi na Vrljici, u župi Proložac, i Gospe od Anđela, koja se slavi u Imotskom. Oba blagdana nadilaze župne granice, budući da na njih redovito dolaze vjernici iz cijele Imotske krajine, i to u tisućama. Naravno, kod naroda Božjega prisutnija je marijanska pobožnost, odnosno izražavanje vlastite ljubavi i odanosti Gospi kroz određene pobožnosti, hodočašća i postove, nego mariološki pristup, odno-sno teološki govor o Mariji. Ipak ne može se nijekati da se vjernička svijest i savjest oblikuje propovijedima te kako upravo kroz njih vjernici primaju i uče kršćan-ski nauk koji potom utječe na njihov vjerski život. Neke od propovijedi u skraćenu su obliku objavljene u župnim listovima Proložac i Grad na gori, neke na internetu, a neke sam dobio u rukopisu, dobrotom njihovih autora, kojima od srca zahvaljujem.

Kroz posljednjih pet godina na Vrljici su, pred tisućama vjernika, propovijedali: fra Josip Grbavac (g. 2012.), fra Kristian Stipanović (g. 2013.), fra Petar Lubina (g. 2014.), don Tomislav Ćubelić (g. 2015.) i fra Žarko Relota (g. 2016.). Također pred mnoštvom vjernika, na blagdan Gospe od Anđela propovijedali su: splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Bari-šić (g. 2012., 2014., 2016.), porečko-pulski biskup mons. Dražen Kutleša (g. 2013.) i provincijal Franje-vačke provincije Presv. Otkupitelja fra Joško Kodžo-man (g. 2015.). Ono što se na prvi pogled primijeti u svim propovijedima jest njihova aktualnost. Svi su se

148


propovjednici trudili s porukom blagdana povezati i aktualni trenutak Imotske krajine i čitave Domovine. Tako, primjerice, govore o lošoj demografskoj slici u Hrvatskoj; o teškim vremenima za obitelj; o iseljava-nju mladih iz Hrvatske, osobito iz Imotske krajine; o potrebi očuvanja nacionalnog i vjerskog identiteta; o sustavnoj ateizaciji društva itd. Drugo što je uočljivo u dijelu propovijedi jesu kriteriji na temelju kojih je izrađena koncilska mariologija. Njihovo je, naime, polazište Sveto pismo (biblijski kriterij), na temelju kojega se predstavlja konkretan Marijin lik u njezinoj konkretnosti žene i vjernice (antropološki kriterij). Taj lik služi propovjednicima kako bi slušatelje potaknuli i pobudili na njihov kršćanski život (pastoralni krite-rij). Iako ga se može djelomice iščitati između redaka, jedini koji nije uočljiv jest ekumenski kriterij. Treće, u svim propovijedima, iznova na temelju koncilske mariologije, dade se iščitati da mariološko-marijanski ton nipošto nije trijumfalistički. Bolje rečeno, propo-vjednici ne dokazuju Marijinu veličinu ni dostojan-stvo. To se u vjernika Imotske krajine podrazumijeva kao dio marijanske pobožnosti. Propovjednici polaze upravo od te marijanske dimenzije kako bi razvili vlastit mariološko-marijanski govor koji pak, sa svoje strane, povratno djeluje i oblikuje ispravnu marijan-sku pobožnost. Četvrto, dio propovijedi je mario-loško-marijanski prilično siromašan, odnosno govor o Mariji dolazi kao usputan u cjelini propovijedi u kojoj se izlaže jedna ili više aktualnih tema.

149


2.1. Mariološki-marijanski naglasci propovijedi na svetkovinu Marijina uznesenja

Pogledajmo kako je i koliko koncilska mariologija prisutna u tim propovijedima. Njihova analiza otkriva kako su dvije protkane mariološko-marijanskim sadr-žajima (fra P. Lubine i don T. Ćubelića), dok su ostale posvećene aktualnim temama hrvatskog društva, s usputnim spomenom bl. Djevice Marije.

Ćubelić polazi od svetopisamskoga govora o Mariji, posebno Lukina evanđelja, i nju predstavlja kao konkretnu ženu koja je živjela sasvim konkretne životne probleme i poteškoće: „Marija nije proletjela ovim svijetom kao meteor. I sama će iskusiti kako je život ispunjen patnjom, ali isto tako će prepoznati Božju blizinu u svim životnim situacijama… Marijina muka i patnja počinju kad je začela Isusa Krista i kad je uokvirila svoju obitelj.“16 Kako bi istaknuo konkre-tan, povijesni Marijin lik i posve ga približio slušate-ljima, ističe kako Marija nije imala gotova rješenja za svoje životne poteškoće. Štoviše, slijedeći Lukino evan-đelje, naglašava kako Marija nije razumjela riječ koju joj je uputio njezin dvanaestogodišnji sin. Dogodilo se da ga je čak izgubila. No pronašla ga je u Hramu, u mjestu Božjeg prebivališta. Ćubelić u prvi plan stavlja Marijinu vjeru, ali na prilično zanimljiv način. Zami-šlja, naime, razgovor bl. Djevice Marije s evanđelistom 16 T. Ćubelić, Propovijed na svetkovinu uznesenja bl. Djevice

Marije, na Vrlici 2015. (u rukopisu).

150


Lukom i kako mu Marija prepričava događaje za koje doznajemo iz prva dva poglavlja njegova evanđelja. U sjećanju na te događaje, pred kraj života, što je u prvom planu kod Marije: Božja velika djela, tj. očito-vanje Božje ljubavi kroz sav njezin život. Na kraju spoznaje kako je Bog bio prisutan i kad su nastupile životne poteškoće, upravo je tada bio najprisutni-ji.17 To mu služi kao polazište da slušateljima postavi nekoliko životnih pitanja: „O čemu danas suvremeni kršćanin govori u svojoj obitelji? Je li o vjeri u Boga? Je li o tome što nam je Krist darovao: obitelj, djecu i mlade, vjeru i dobrotu? Je li suvremeni roditelji pričaju o svojim iskustvima vjere? Što mi u usponu i sila-sku života uopće možemo reći o svome iskustvu s Bogom? Tko uopće govori o Bogu i njegovim djelima mladim ljudima, djeci ili odraslima?...“18 Naravno, lik bl. Djevice Marije služi mu za pastoralne pouke i poticaje vjernicima. Evo dijela iz njegove propovijedi: „Što prenosim drugima? Što pamtim? Mogla je Marija Luki, i nama do dana današnjega, prenijeti svoju ogor-čenost, mrzovolju, osvetoljubivost i mogla je reći da nikad ne zaboravimo kako je svijet nepravedan i kako je ubio njezina Sina. No, u njezinoj priči nema ni traga zlopamćenja, ni traga osvetoljubivosti, ni traga ogorčenosti.“19 Ukratko, cijela Ćubelićeva propovijed

17 Isto.18 Isto.19 Isto.

151


zgodan je primjer korištenja koncilske mariologije u propovijedi: bez trijumfalističkog pretjerivanja, držeći se svetopisamskih činjenica, zgodno i zanimljivo inter-pretiranih, uspio je vjernicima ocrtati lik bl. Djevici Marije, konkretne žene i vjernice, koja unatoč svim poteškoćama ostaje vjerna, zahvalna, Bogu predana.

Fra Petar Lubina je istaknuo lik Marije kao surad-nice u djelu otkupljenja. I on na crti koncilske mari-ologije polazi od aktualnog Marijina stanja, tj. od Marije u nebu proslavljene kako bi ukazao na njezinu trajnu ulogu u životu Crkve. U svome otajstvu u nebo uznesene Marija je slika konačne, ostvarene Crkve. U njegovoj propovijedi manje je konkretnosti, manje je Marijina povijesnog lika, ali sadržajno ne odstupa od koncilskih marioloških naglasaka, s tim da mu je u prvom planu Marija kao eshatološki znak nade putu-jućem narodu Božjem.20

Tri preostale propovijedi siromašnije su mario-loško-marijanskim sadržajem, jer su u prvom planu neke od aktualnih društvenih tema. Grbavac blagdan Marijina uznesenja vidi kao ostvarenje najveće ljud-ske čežnje, a to je konačna pobjeda dobra nad zlom, pobjeda života nad smrću. Marija je morala mijenjati svoj život, tj. prilagođavati ga volji Božjoj, a na kraju je doživjela sretan svršetak. Ona je naše veliko zname-nje na nebu, ime je naše čežnje, uzor je naše vjere,

20 Petar Lubina, Propovijed na Gospojinu, na Vrlici 2014. (u rukopisu).

152


prisjećanje je na našu budućnost.21 Očito i kod njega prevladava Marijin eshatološki lik kao znak nade i utjehe vjernicima na njihovu životnom putu.

Stipanović ističe Marijinu vjeru i poniznost kao poziv i izazov vjernicima da nasljeduju svoju nebesku Majku koja se raduje zbog sreće svoje djece.22

Relota predstavlja Mariju, konkretnu ženu koja se zauzima za malene, potlačene; Mariju koja izbjegava „svjetla reflektora“ i prva mjesta, jer je u njezinu životu sve prvo i najvažnije Bog i njegova volja.23

2.2. Mariološko-marijanski naglasci propovijedi na blagdan Gospe od Anđela

U propovijedima nadbiskupa M. Barišića sve tri godine na blagdan Gospe od Anđela u Imotskom mariološko-marijanski sadržaji nisu baš preobilni, prevladavaju drugi teološki sadržaji (oprost i prašta-nje; gradnja obiteljske crkve; poslanje u naviještanju radosne vijesti). U propovijedi g. 2012. ukazuje na važnost pomirenja s Bogom i bližnjima, što čovjeku daje oprost. Spomenuo je žalosnu činjenicu da se Imotska krajina iseljava, ali je istaknuo da je još žalo-snije ako vjernici koji ostaju u njoj ne žive kao vjernici.

21 Josip Grbavac, Velika Gospa 2012., (u rukopisu).22 Navedeno prema: Proslava velike Gospe, u: Proložac, 32

(2013.) 2, str. 27-28.23 Navedeno prema: Proslava Velike Gospe u Zelenoj kate-

drali, u: Proložac, 35 (2016.) 2, str. 34-35.

153


Prisutni smo ovdje i sada, naime, jedino ako živimo dosljedno svoju vjeru, inače smo odsutni i nismo svoji.24 U propovijedi g. 2014. istaknuo je riječi sv. Franje Asiškoga fratrima da uvijek budu prisutni kraj asiške crkvice sv. Marije Anđeoske jer je to za čitav Red sveto mjesto. Danas je ono, nastavio je, unutar velike bazilike. I mi danas gradimo veliku životnu baziliku, u koje središtu treba biti ono što je za nas sveto, a to su brak i obitelj. Na kraju je potaknuo prisutne, osobito bračne parove, da njeguju kulturu međusobne komunikacije, ali iznad svega da budu ljudi molitve.25 U propovijedi g. 2016. donio je malo više mariološko-marijanskog sadržaja. Nakon što je podsjetio na 300. obljetnicu oslobođenja Imotskoga i Imotske krajine od Turaka, onodobnih neprijate-lja, te potaknuo slušatelje da se bore protiv najgo-rega današnjeg neprijatelja, a to je grijeh koji vreba u svakome ljudskom srcu, istaknuo je kako se g. 2016. navršava 800 godina od ustanovljenja blagdana Gospe od Anđela. Marija je kraljica anđela, a oni su Božji poslanici, glasnici koje Bog šalje ljudima. Kao što je u evanđelju anđeo Gabrijel donio radosnu vijest Mariji, tako su i nama naši pređi, naši očevi i majke, djedovi, bake i ostali prije njih predali polog vjere i radosnu vijest o Marijinu zagovoru u oslobođenju od ondašnjih neprijatelja. I mi trebamo, potaknuo je,

24 Navedeno prema: Grad na gori 34 (2012.) 1, str. 41.25 Navedeno prema: Grad na gori 36 (2014.) 1, str. 32.

154


biti anđeli svojim bližnjima – osobito roditelji svojoj djeci – te im donijeti radosnu vijest i svjedočanstvo Božjeg milosrđa koje čovjeku donosi slobodu, novi život, odnosno čini da čovjek već sada i ovdje uskrsne. U zaključnim riječima podsjetio je kako se blagdan Gospe od Anđela počeo slaviti u asiškoj crkvici Porci-junkuli, što izvorno može značiti mali dio, komadić, parcela. „Svi mi možemo biti parcela raja, komadić neba ako se otvorimo Božjoj milosrdnoj ljubavi koja čovjeka preobražava i uskrisuje. Ako budemo u svom srcu imali Boga, onda ćemo mi, naše obitelji, naš kraj, naša domovina biti porcijunkula rajskog zajedništva s Bogom, Marijom i svima svetima.“26

Mons. D. Kutleša u svojoj propovijedi protumačio je Isusov poziv učenicima da budu sol zemlje i svjetlo svijeta te potakao vjernike, da po primjeru bl. Djevice Marije, žive u skladu s moralnim načelima koje je Bog dao čovjeku i da čuvaju tradicionalne vrijednosti, po kojima je Imotska krajina tijekom povijesti bila prepo-znatljiva: vjeru, obitelj i nacionalnu svijest.27

Provincijal fra Joško Kodžoman u svojoj propo-vijedi ukazao je na Gospinu pomoć u teškim trenut-cima hrvatske povijesti i prošlosti Imotske krajine. U drugom dijelu izravno se obraća Gospi: „Majko naša, Gospe od Anđela, ne dopusti da nam anti-božanske sile u svijetu izbrišu sjećanje. Ne dopusti da nas te sile

26 Navedeno prema: Grad na gori 38 (2016.) 1, str. 39-40.27 Navedeno prema: Grad na gori 35 (2013.) 1, str. 35.

155


iskorijene i odvoje od naše vjerske, kulturne i naci-onalne tradicije. Daj nam postojanost i srčanost u borbi, kakvu si dala našim braniteljima 1717. godine. Daj nam snage i ljubavi, da budemo odgovorni prema sebi i svima drugima, da se zauzimamo za prosperi-tet naše zemlje. Daj nam volje da obrađujemo našu zemlju i da od njezinih zdravih plodova živimo.“28 Obraća joj se izrazima: „Gospe naša“, „Majko naša, Gospe od Anđela“, „draga naša Majko“, „draga naša duhovna Majko“ i „odvjetnice kršćana“. Ne govori o Mariji kao konkretnoj ženi ni o odlikama koje su je krasile. Očito je u prvom planu Marijino majčinstvo i njezina majčinska skrb prema njezinoj duhovnoj djeci, koja se toliko puta očitovala kroz povijest, pa se, pun pouzdanja, utječe njezinu zagovoru i sada. Evo kako on to čini:

„Tebi, draga naša Majko… prikazujemo sve svoje patnje i boli, sve nelogičnosti našeg života, svu frustraciju koju izaziva teško društveno stanje, u koje smo zapali ne samo svojom krivnjom, već i zbog tuđih štetnih, nepromišljenih i neodgovornih odluka. Gospe od Anđela, oslobodi nas strašnog egoizma, otvori nam vrata vjere, ljubavi i nade,

28 Cijela propovijed fra Joška Kodžomana nalazi se na: http://www.franjevci-split.hr/index.php?option=com_ content&view=article&id=5630%3Aimotski-proslavljena-gospa-od-anela&catid=76%3Aimotsko-okruje-2015 &Itemid=38 (preuzeta 1. veljače 2017.)

156


kako bismo mogli prepoznavati volju Božju u svim životnim situacijama. Tebi, odvjetnice kršćana, izručujemo svoje živote i živote svih ljudi u našoj Domovini, posebno živote vojske nezaposlenih. Povjeravamo ti našu djecu i mladost, koja je prisi-ljena ponovno napuštati svoju zemlju, jer im ona ne nudi mogućnosti za život. Povjeravamo ti sve supružnike, posebno one čiji su brakovi u krizi ili pred raspadom. Ti si nepresušni izvor milosti, i neumorna u želji da nas spasiš. Proslijedi naše molitve svome božanskom Sinu Isusu da nas izbavi iz životnih nevolja i dovede u sigurnu luku spasenja.“29

U svojim vapajima prepoznaje poteškoće sadašnjeg trenutka (iseljavanje, aktualno društveno stanje, neza-poslenost itd.) i utječe se Gospi kao majci za zagovor i pomoć. U prvom planu nije, dakle, njezin lik, nego njezina uloga u ekonomiji spasenja, a ta je biti „majka u redu milosti“ (LG 61) i skrbiti se za svoju djecu.

3. Odjeci koncilske mariologije u župnim listovima

Tri župe Imotske krajine imaju Gospu kao svoju nebesku zaštitnicu: župa Runovići posvećena je Gospi Karmelskoj, župa Proložac kao svoju zaštitnicu slavi Veliku Gospu, a grad Imotski Gospu od Anđela,

29 Isto.

157


koja je i zaštitnica Imotske krajine. Kako sve tri župe izdaju i svoje župne listove, Runovići i Proložac dva puta godišnje, a Imotski jednom, istražili smo njihov sadržaj kroz nekoliko posljednjih godina, kako bismo vidjeli koliko je u njima prisutna koncilska mariolo-gija. Naravno, u njima prevladavaju lokalne, župne teme pa i ne treba očekivati da će biti previše priloga o bl. Djevici. No, vidjet ćemo da ih ipak ima.

3.1. Runovići, listžupe Gospe od KarmelaList Runovići izlazi dva puta godišnje, za blag-

dan Gospe od Karmela i za Božić. Analizirali smo njegov sadržaj od ljetnog broja g. 2011. do ljetnog broja 2016. Ukupno deset brojeva. U svakom od prvih devet, pod rubrikom „Razmišljanja uz blagdan“, nalazi se članak posvećen bl. Djevici Mariji, a sve ih je napisao župnik fra Mladen Prolić: Blažena Djevica Marija od Krunice;30 Bezgrješno Srce Marijino;31 Rođenje bl. Djevice Marije (Mala Gospa);32 Pomoć-nica kršćana;33 Prikazanje bl. Djevice Marije u Hramu

30 Usp. Runovići, list župe Gospe od Karmela, god. XVII (2011.), br. 1 (32), str. 6-8.

31 Usp. Runovići, list župe Gospe od Karmela, god. XVII (2011.), br. 2 (33), str. 6-7.

32 Usp. Runovići, list župe Gospe od Karmela, god. XVIII (2012.), br. 1 (34), str. 5-6.

33 Usp. Runovići, list župe Gospe od Karmela, god. XVIII (2012.), br. 2 (35), str. 9-10.

158


(Gospa od Zdravlja);34 Blažena Djevica Marija, Majka Crkve;35 Gospa Velikoga hrvatskoga krsnog zavjeta;36 Bezgrješno začeće bl. Djevice Marije;37 Presveto Ime Marijino.38 U svim člancima župnik je najviše prostora posvetio povijesnom razvoju blagdana o kojem piše. Čuva se pretjerivanja u izlaganju Marijina lika, pa se upravo u tim člancima uočava najbolji odjek koncil-ske mariologije koja polazi od Božje riječi koja uvijek stavlja u središte osobu Isusa Krista. Također analizira kratko misne obrasce pojedinog blagdana, a kako su svi nastali kao plod koncilske mariologije, tako ona nalazi odjeka u njegovim tekstovima.

U analiziranim brojevima nalaze se još dva vrijedna marijanska priloga. Prvi je, pod naslovom „Gospa od Zdravlja“, napisao Pere Marin, u objavljen je u rubrici „Naši nebeski zaštitnici. Blagdani koje Runo-vićani osobito slave“.39 Najveći dio članka posvećen je

34 Usp. Runovići, list župe Gospe od Karmela, god. XIX (2013.), br. 1 (36), str. 8-10.

35 Usp. Runovići, list župe Gospe od Karmela, god. XIX (2013.), br. 2 (37), str. 6-7.

36 Usp. Runovići, list župe Gospe od Karmela, god. XX (2014.), br. 1 (38), str. 6-8.


38 Usp. Runovići, list župe Gospe od Karmela, god. XXI (2015.), br. 1 (40), str. 6-7.


159


povijesnom razvoju blagdana i gradnji crkvice Gospe od Zdravlja u dvorištu župne kuće u Runovićima. U nekoliko preostalih poticajnih rečenica o zdravlju i bolesti te o ulozi Gospe od Zdravlja u životu bole-snika, na crti koncilske mariologije autor poziva čita-telje da u svemu traže volju Božju, jer „Gospin zagovor pomaže nam okrenuti bolest i patnju, kao i narušeno zdravlje na dugotrajno, zemaljsko i vječno dobro. Isus, naime, od nas ne traži da trpimo kao on, nego da ljubimo kao što je on ljubio. Njegova Majka zna da to ostvarenje ljubavi na ovom svijetu nosi sa sobom i trpljenje u duši i na tijelu, jer je to bitna sastojnica ljudskog života…“40

Drugi je propovijed biskupa Tome Vukšića, vojnog ordinarija u Bosni i Hercegovini, a održanoj u prigodi proslave župnog blagdana Gospe od Karmela.41 U propovijedi biskup Vukšić predstavlja Mariju kao ideal žene, kao Majke i Djevice koja je kroz stoljeća bila uzor brojnim naraštajima Hrvata katolika u kojima se je odnjegovala „marijanska duša“. Potom, iznijevši statističke podatke o broju sklopljenih i rastavljenih brakova za 2104. godinu, a koji su porazni, biskup Vukšić je zapitao slušatelje jesu li Hrvati još uvijek „marijanski narod“. Zaključno je sve pozvao da se nadahnjuju na Mariji, Djevici i Majci, koja je ujedno

40 Isto, str. 5.41 Usp. Biskupova propovijed, u: Runovići, list župe Gospe od

Karmela, god. XXII (2016.), br. 1 (41), str. 3-4.

160


i Majka nade, da se iznova usvoje i žive vrijednosti djevičanstva i majčinstva u hrvatskom narodu.

3.2. Proložac, list župe sv. MihovilaŽupni list Proložac izlazi dva puta godišnje, za

Veliku Gospu i za Božić. S fotografijama u boji, tiska-nima na kvalitetnu papiru, s dobrim grafičkim rješe-njima rado se uzima u ruke. Analizirali smo brojeve od g. 2012. do 2016. i u svakom pronašli pokoji prilog koji se, izravno ili neizravno, odnosi i na lik bl. Djevice Marije. Dakako, najviše prostora posvećeno je doga-đajima iz života župne zajednice, odnosno tzv. župnoj kronici, ali se gotovo u svakom broju nađe i poneki kvalitetan teološki prilog o bl. Djevici Mariji. Izabrali smo neke od najzanimljivijih.

U članku „U Prološcu o Gospi - nikad dosta“, Dinko Aračić konstatira kako „u Prološcu raste i cvate pravi nauk i iskrena pobožnost Blaženoj među ženama“.42 U nastavku podsjeća kako je s Marijom sve započelo, odnosno kako je po njoj Sin Božji ušao u naš svijet i u našu ljudsku povijest. Potom kratko sažima sve marijanske dogme, izlažući ih, dakako, u svjetlu otajstva Isusa Krista: „U vidu svoje jedinstvene uloge u povijesti spasenja Marija je prvo ljudsko stvorenje

42 Dinko Aračić, U Prološcu o Gospi – nikad dosta, u: Prolo-žac XXXI (2012.) 1 (81), str. 2. Inače je autor poznati mari-olog koji redovito piše u listu Marija, a objavio je i dvije knjige o bl. Djevice Mariji, pod povijesnim vidom.

161


koje je primilo dar spasenja. Bila je prvootkupljena. I to ne da bi se nju slavilo, nego da bi Krist preko nje bio slavljen, hvaljen i čašćen.“43

U nekoliko sljedećih brojeva Aračić je objavio još neke zanimljive marijanske tekstove. U prilogu „Velika Gospa – znak nade“ progovara o krjeposti nade, kao jednoj od triju bogoslovnih krjeposti, a time i jednoj od najvažnijih za kršćanski život, zatim predstavlja Krista kao jedinu istinsku nadu za svakog čovjeka, da bi na kraju progovorio o Mariji kao znaku, Majci i zori nade. Slijedeći nauk Drugoga vatikan-skog koncila, veli da je Marija znak nade budući da je već ostvarena Crkva te je kao takva suvremenica, znak nade Božjem narodu na putu.44 Kao ona koja je rodila Krista, našu nadu (usp. 1 Tim 1,1) postaje i majkom nade za svakog vjernika. Kao znak nade posjeduje ljudsko lice; kao žena, pripadnica ljudskog roda, potpuno je odgovorila Božjem pozivu na surad-nju u djelu spasenja te time postala znakom i nama kako je moguće, kroz našu ljudskost, izvršiti volju Božju. Zato je ujedno i zora nade; ona koja pomaže da i u nama zaživi istinska kršćanska nada koja vjeruje u bolje sutra te se trudi da ga, s Božjom pomoći, i ostvari.45

43 Isto, str. 4.44 Usp. Dinko Aračić, Velika Gospa – znak nade, u: Proložac

XXXII (2013.) br. 1 (83), str. 4.45 Usp. Isto, str. 5-6.

162


U povodu Godine milosrđa, Aračić je objavio i zani-mljiv članak „Majka Milosrđa u Godini milosrđa“.46 U njemu najprije istražuje povijesnu pozadinu zaziva „Majka Milosrđa“, koji se javlja tijekom 10. stoljeća. Drži da je Marija Majka milosrđa „ne u smislu da bi ona bila začetnica Božjega milosrđa, odnosno izvorište njegove dobrote i milosrđa. Majka je milosrđa ukoliko je rodila Onoga na kojemu se temelji naše spasenje. Majka je milosrđa jer je rodila Krista Isusa, vidljivo milosrđe nevidljivoga Boga i jer je duhovna majka vjernika, puna milosti i milosrđa.“47

Pozornost zavrjeđuje i prilog fra Rafaela Begića „Alma Redemptoris Mater“, u kojem tumači molitvu „Zdravo Kraljice, Majko milosrđa“, koju kršćanska tradicija pripisuje benediktincu Hermanu Hromom.48 Kroz riječi poznate molitve autor nastoji proniknuti duhovno iskustvo bolesnog (uzetog) monaha, a kroza nj i naše. Služeći se brojnim životnim slikama i povije-snim primjerima nastoji u čitatelju produbiti pouzda-nje i ljubav prema bl. Djevici Mariji. Tekst zaključuje poticajem: „Želim da nam Marija, majka naša, u

46 Usp. Proložac XXXV (2016.) br. 1 (89), str. 2-3.47 Dinko Aračić, Majka Milosrđa u Godini milosrđa, u: Prolo-

žac XXXV (2106.) br. 1 (89), str. 2. U nastavku priloga autor na temelju novozavjetnih tekstova objašnjava na koji je način Marija majka milosrđa i ujedno vjesnica Božjeg milosrđa za čitavi ljudski rod. Ondje, str. 3.

48 Usp. Rafael Begić, Alma Redemptoris Mater, u: Proložac XXXIV (2015.), br. 2 (88), str. 16-19.

163


sva naša srca, a posebno u srca onih kojih je životna sudbina posebno teška radi bolesti vlastite ili najdra-žih u obitelji, unese topline i osvježenja… Da Marija vidi naše patnje te ne dopusti da te patnje ne budu naplaćene od vječnog nagraditelja.“49

3.3. Grad na gori, list župe sv. Franje AsiškogImotski župni list Grad na gori izlazi godišnje, o

Božiću, u formatu A4, grafički izvrsno obrađen i opre-mljen, s veoma lijepim fotografijama i ukusno prire-đenim i uređenim tekstovima. Analizirali smo njegov sadržaj od 2012. do 2016. Uz kratka prigodna teološ-koga razmišljanja, u riječi i fotografiji donosi uglav-nom prikaz različitih vjerskih događanja u imotskoj župi. Osim kratka prikaza propovijedi održanih na blagdane Gospe od Anđela koje smo već obradili, nema nijednog priloga potpuno posvećena bl. Djevici Mariji. Tek su o 300. obljetnici oslobođenja Imotskog od turske vlasti na tri stranice donesene pjesme u čast Gospe od Anđela.50 Od ostalih tekstova koji spominju Gospu zavrjeđuje spomenuti prilog fra Zorana Kutleše

49 Usp. Isto, str. 19.50 Usp. Grad na gori 38 (2016.) br. 1 (55), str. 11-14. Sedmero

autora ispjevalo je osam pjesama u čast Gospe od Anđela, a jednu, onu fra Ivana Režića, Imotskoj Gospi od anđela, uglazbio je fra Branimir Novokmet (usp. Ondje, str. 14). Inače pjesme u čast Gospe od Anđela ispjevali su s. Marija od Presvetog Srca dvije, Velimir Braco Ćosić, Petar Strinić, fra Ivan Režić, Ante Juroš, Miro Šućur i Ante Zdilar.

164


koji, na crti Novoga zavjeta, predstavlja bl. Djevicu Mariju kao Šator u kojem se „ušatorila“ Božja Riječ.51 Možda nam, za kraj, stihovi jednog od autora pjesama u čast Gospe od Anđela mogu pomoći kako bismo uvidjeli je li i koliko je koncilska mariologija ušla u svijest vjernika Imotske krajine. Izabrali smo nekoliko stihova iz pjesme Mira Šućura Gospi od Anđela:

….Gospe mila, kaži svome Sinu kako Hrvat brani domovinu,krunica je njemu oko vrata, draža mu je od suvoga zlata.

Pjevat ćemo svih Gospodnjih dana: obrani nas Gospa od dušmana. Mi smo vjeru sačuvali svoju,mila Majko, u najtežem boju. 52

Autor izražava svijest kako je Gospa prisutna u životu svoga vjernog puka, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, ali se ipak u središtu svega – kao os oko koje se sve okreće – nalazi lik Isusa Krista. To je, zaklju-čimo, posve na crti koncilske mariologije.

51 Usp. Zoran Kutleša, Krist – ušatorena Riječ, u: Grad na gori 34 (2012.) br. 1 (51), str. 2-3.

52 Miro Šućur, Gospi od anđela, u: Grad na gori 38 (2016.) br. 1 (55), str. 12.

165


Zaključak

Vjera prosječna vjernika Imotske krajine još uvijek je pretežno tradicionalno katolička, odnosno obilje-žena pobožnošću prema bl. Djevici Mariji, pa je stoga više marijanska negoli mariološka. Oblikovana je tijekom stoljetnog smjenjivanja naraštaja u Imoti, u kojoj često roditelji djeci i nisu imali što ostaviti doli molitvu krunice, tj. pobožnost prema Majci Gospo-dinovoj, kojoj su se utjecali u svim svojim životnim nevoljama, jer drugog utočišta i nisu imali. Marija je bila Majka, Odvjetnica, Braniteljica, Oslobodite-ljica, Zagovornica, Suotkupiteljica, a nadasve Utoči-šte grješnika i Zdravlje bolesnih. Zadnjih desetljeća, tj. poslije Drugoga vatikanskog koncila, uglavnom preko marijanskih župnih blagdana, u svijest vjernika Imotske krajine postupno ulaze i drugi mariološko-marijanski sadržaji, više utemeljeni na Svetom pismu, a time i teološki ispravniji.

Drugi vatikanski koncil opominje teologe i propo-vjednike „neka se u promatranju jedinstvenoga dosto-janstva Bogorodice brižno suzdržavaju od svakoga krivog pretjerivanja te isto tako i od prevelike skuče-nosti uma. Njegujući pod vodstvom Učiteljstva proučavanje Svetoga pisma, svetih otaca i naučitelja te crkvenih liturgija, neka pravo osvjetljuju zadaće i povlastice Blažene Djevice, koje se uvijek odnose na Krista, iskon svekolike istine, svetosti i pobožnosti“ (LG 67). Analiza sadržaja propovijedî na dva najvaž-

166


nija marijanska blagdana u Imotskoj krajini i tekstova posvećenih bl. Djevici Mariji u nekoliko godišta triju župnih listova, pokazuje kako su se propovjednici suzdržali od „svakoga krivog pretjerivanja“, no na žalost, čini mi se, ne i „od prevelike umne skučeno-sti“ o kojoj svjedoče skromni mariološko-marijanski sadržaji dijela propovijedî. To se, na sreću, ne treba reći i za sadržaj nekoliko godišta triju župnih listova, od kojih dva donose poprilično tekstova o bl. Djevici Mariji, a svi su na crti koncilske mariologije.

Koncil upozorava i vjernike kako se „prava pobož-nost ne sastoji u neplodnom i prolaznom čuvstvu niti u nekoj ispraznoj lakovjernosti, nego proizlazi iz prave vjere koja nas vodi k priznavanju uzvišenosti Majke Božje te nas potiče na djetinju ljubav prema našoj Majci i na nasljedovanje njezinih vrlina“ (LG 67). U skladu s tim upozorenjem, svi propovjednici i pisci, kojih smo propovijedi i tekstove analizirali, izbjega-vali su pretjerivanja, trijumfalistički govor i igru na osjećaje koji bi izazivali i vodili k lakovjernosti. Time su pružili vjernicima prilično zdrav i teološki ispravan nauk za njihovu daljnju duhovnu izgradnju te ispra-van odnos prema bl. Djevici Mariji.

167

BD MARIJA U ŽIVOTU I MISLI NADBISKUPA FRANE FRANIĆA

UvodSvima koji su malo bolje poznavali nadbiskupa

Franića jasno je kolika je uloga i važnost BD Marije u njegovu životu. Želio je biti njezin vjerni i poslušni sin; poput nje se staviti na službu i raspolaganje njezinu božanskom Sinu. Čitajući zapise nadbiskupa Franića uočavamo dosljednost njegove mariološke misli, ali i kontinuitet njegove ljubavi i pobožnosti prema Majci Božjoj.

Ovo smo izlaganje podijelili na četiri dijela: u prvom ćemo vidjeti nadbiskupovu pretkoncilsku mariološku misao, potom njegov govor o Mariji za vrijeme Koncila te napokon u poslijekoncilsko vrijeme. Zaseban spomen zavrjeđuje njegov odnos prema Međugorju. Svjesni smo da će izabrana tema biti tek okvirno, odnosno pregledano prikazana jer je izlažemo na temelju dostupnih objavljenih izvora, dok su nam neobjavljeni bili nedostupni, a upravo bi oni mogli biti veoma važni za istražiti onaj osobni, životni odnos nadbiskupa Franića prema BD Mariji.

168


1. Biskup Franić o BD Mariji u razdoblju prije Koncila

Nadbiskup Franić je desetljećima predavao različite teološke predmete i discipline na Teologiji u Splitu. Između ostaloga svoje je studente poučavao o katolič-kom nauku o BD Mariji. Premda ne znamo kojim se je teološkim priručnicima služio u tim predavanjima, pretpostavljam A.-A. Tanquereyem,1 ipak možemo doznati što je naučavao o BD Mariji u pretkoncil-sko vrijeme, i to od njega samoga. Naime, u stude-nom 1954., u Vjesniku Biskupije splitske i makarske, objavio je „Okružnicu o Bl. Dj. Mariji, Kraljici neba i zemlje“. Povod toj okružnici završetak je Marijine godine koju je proglasio papa Pio XII., a na završetku koje je isti papa, 1. studenoga 1954., Mariju svečano

1 Adolphe-Alfred Tanqerey (1854.-1932.) francuski je sveće-nik, pripadnik družbe svećenika sulpicijanaca. U Rimu je završio studij tomističke teologije i crkvenog prava. U Americi, u Baltimoreu, postao je poznati predavač i teolog, autor najutjecajnijih teoloških priručnika s područja moralne i dogmatske teologije, izrađenih na temelju nauka sv. Tome, sv. Alfonsa de Liguorija i crkvenih otaca. Značajka njegovih djela je njihova razumljivost, dobro usustavljeni sadržaj i dogmatska jasnoća. Na njegovim će se djelima odgajati i obrazovati pretkoncilski naraštaji katoličkog klera. Najpoznatija su mu djela: Synopsis theologiae dogma-ticae fundamentalis; Compendium theologiae asceticis et misti-cis; Brevior synopsis theologiae moralis et pastoralis.

169

BD Marija u životu i misli nadbiskupa Frane Franića

proglasio „Kraljicom neba i zemlje“.2 Podsjetimo se da je papa Pio XII., na isti datum, 1. XI., četiri godine prije, 1950., proglasio dogmu Marijina uznesenja dušom i tijelom u nebesku slavu. A o stotoj obljetnici dogme Marijina bezgrješnog začeća papa Pio XII. je 8. IX. 1953. objavio encikliku Fulgens corona, kojom je inaugurirao marijansku godinu, prvu u povijesti kato-ličanstva. U enciklici Ad caeli reginam papa Pio XII. veli kako izlaže nauk koji se obilno nalazi u „najstari-jim crkvenim dokumentima kao i u svetoj liturgiji“. Potom navodi misli brojnih crkvenih otaca o Marijinu kraljevskom dostojanstvu (Efrem, Grgur Nisenski, Jeronim, Epifan, Andrija Kretski, German Carigrad-ski i dr.) te ih, u drugom dijelu, potkrjepljuje izvacima iz crkvenih liturgijskih tekstova. U trećem dijelu enci-klike papa Pio XII. izlaže teologiju naslova: Kraljica neba i zemlje, ukazujući na Marijino bogomajčinstvo i njezinu suradnju u otkupljenju kao na temelje tog naslova. Kao daljnje razloge naslova papa ističe kako je Marija, poslije Krista, najizvrsnija i najsavršenija

2 Papa Pio XII. je proglasio Mariju kraljicom neba i zemlje, govorom koji je održao na svetkovinu Svih svetih, 1. XI. 1954. Prethodno je papa Pacelli, 11. listopada 1954., obja-vio encikliku Ad caeli reginam, u kojoj razmatra Marijino kraljevsko dostojanstvo. Usp. Antonio Serra, Regina, u: Nuovo dizionario di mariologia, Edizioni Paoline, Milano, 1988., str. 1190-1191.

170


od svih Božjih stvorenja te je imala najveći utjecaj na ljude.3

U svojoj okružnici biskup Franić, uglavnom slije-deći nauk iznesen u enciklici Ad caeli reginam,4 tumači razloge i izvore tog Marijina naslova, koji je prisutan u kršćanskoj tradiciji i prije papina proglašenja. Tako, nadbiskup veli kako je prvi izvor Marijina kraljev-skog dostojanstva njezino bogomajčinstvo. Odvijeka odabrana u Božjem promislu Marija je rođena kao kraljica neba i zemlje, jer svojom svetošću, u kojoj je začela i rodila, nadvisuje sva stvorenja na nebu i zemlji. Svojim pristankom na anđelovu blagu vijest Marija je još potpunijem smislu zaslužila naslov kraljice. Drugi izvor njezina kraljevskog dostojanstva je u njezinoj ulozi Suotkupiteljice ljudskog roda. Marija je Kristova najbliža i najveća suradnica u djelu otkupljenja. Ona je, tvrdi biskup Franić na tragu onodobne maksimali-stičke kristotipske mariologije, „znala već od početka da Krist mora spasiti svijet svojom žrtvom na križu… Ona je jedina razumjela, da On zaista treba da umre na križu. Ona ga je sigurno i poticala da vjerno izvrši

3 Usp. Pio XII., Lettera enciclica, Ad caeli reginam, Dignita regale della santa Vergine Maria, na: http://www.vatican.va/holy_father/pius_xii/encyclicals/documents/hf_p-xii_enc_11101954_ad-caeli-reginam_it.html (na dan 21. I. 2013.).

4 Biskup Franić ispušta prvi i drugi dio enciklike, a sažeto, u najvažnijim linijama preuzima misli iz trećega i četvrtoga dijela.

171


tu svoju tešku, ali slavnu životnu zadaću. Ona ga je pratila donavrh Kalvarije i tako mu davala potrebitu moralnu podršku. Ona je spremno žrtvovala i Bogu darovala sva svoja majčinska prava na Krista, svojega Sina. Ona je napokon svoje majčinske suze pomije-šala s presvetom krvlju svojega Sina i tako prikazala skupa s Kristom Ocu Nebeskom ugodnu žrtvu za spasenje svijeta“.5 U ovoj se misli, ali i u nastavku govora o Mariji Suotkupiteljici, Biskup poziva na misli sv. pape Pia X. o Marijinoj ulozi suotkupite-ljice u otkupljenju svijeta. Naime, papa Pio X. je, 2. veljače 1904., povodom pedesete obljetnice progla-šenja dogme bezgrješnog začeća bl. Djevice Marije, objavio encikliku K onom radosnom danu - Ad Diem Illum Laetissimum, u kojoj progovara o Marijinoj ulozi u otkupljenju. Onodobna je teologija, donosi je i papa Pio X. u spomenutoj enciklici, razlikovala Kristove otkupiteljske zasluge po pravdi (de condigno), od Mari-

5 Frane Franić, Okružnica o Bl. Dj. Mariji Kraljici neba i zemlje, u: Vjesnik Biskupije splitske i makarske (1954.) 3, str. 2. U nastavku biskup Franić veli: „Nije dakle Bl. Dj. Marija bila pasivna u djelu spasenja ljudskog roda, nego je igrala u tom poslu vrlo aktivnu ulogu. Ona je u toj najveličan-stvenijoj borbi, koja se ikada odigrala na nebu i na zemlji, skupa s Kristom pobijedila sotonu i grijeh; ona je nama preko Krista i s Kristom zaslužila sve milosti, otvorila nam vrata raja i zadovoljila pravdi Božjoj za sve grijehe. Ona je, u jednu riječ, preko Krista i s Kristom osnovala Kraljevstvo Božje na nebu i na zemlji“.

172


jinih zasluga po doličnosti (de congruo).6 Na Mariju kao Suotkupiteljicu spada, nastavlja Nadbiskup, da „dijeli ljudima sve Božje milosti“.7 Za biskupa Franića nedvojbeno je da je Marija Posrednica svih milosti. Treći izvor Marijina kraljevskog dostojanstva je u tome što su je kršćani izabrali za svoju kraljicu i gospoda-ricu. Slično izboru kralja Šaula u Starom zavjetu, tvrdi splitski pastir, koji je izabran radi svoje tjelesne veli-čine, „mi izabiremo Bl. Djevicu za svoju kraljicu radi njezine duševne veličine. Premda Majka Božja i Majka naša ima pravo, da u ime pravde i u ime ljubavi traži od svakog stvorenja, da prizna njezino gospodstvo nad sobom, to ona ipak ne čini, jer hoće da bude kraljica samo onima, koji je slobodno takvom priznadu. Njezino je naime kraljevstvo kraljevstvo slobode“.8

6 Opširnije o teologiji suotkupljenja vidi: Jean Galot, Mario-logija. Bog i žena.Marija u spasenjskom djelu, UPT, Đakovo, 2001., str. 260-306, posebno str. 303-306, koje govore o kakvoći Marijinih zasluga u djelu otkupljenja.

7 Biskup Franić veli kako nam je istinu o Marijinu posredniš-tvu sačuvala crkvena tradicija, „a posljednji sv. oci pape je jednoglasno i izričito naučavaju u svojim raznim marijan-skim enciklikama. Stoga noviji crkveni naučitelji s pravom nazivaju Bl. Djevicu srcem Crkve. Kao što naime svi udovi našega tijela dobivaju iz srca krv, a po krv i život, tako i svi članovi kraljevstva Božjega na nebu i na zemlji dobivaju sve milosti od Marije, a po milostima i život Božji“. Okruž-nica…, nav. dj., str. 2.

8 Ondje, str. 3.

173


U nastavku Franić ukazuje na načine kako bi vjernici njegove nadbiskupije trebali častiti Mariju Kraljicu neba i zemlje: pobožnost prvih petaka te dnevna molitva krunice u obitelji.9

Iz pretkoncilskog razdoblja u biskupovu govoru o Mariji nalazimo još jedan veoma zanimljiv prilog. Riječ je naime o propovijedi, tiskanoj u lipnju 1957., bez spomena gdje ju je biskup Franić održao, a naslov je: Kraljica svećenika.10 Propovijed počinje spome-nom osude kojom je papa Pio X., 1913., osudio zaziv:

9 Usp. Ondje, str. 3. Za molitvu krunice piše kako je Bl. Djevica preporuča iz Lurda i Fatime kao „veoma prikladan lijek za pokvarenost našega vremena, osobito ako se moli zajednički svake večeri u obiteljima“. Božićnu okružnicu biskup Franić zaključuje pozivom i molitvom: „Budimo djeca i podložnici Marijini ne samo riječima nego i djelima. Budimo djeca ne samo u crkvi, nego i na ulici, na svom domaćem ognjištu i u društvenim prostorijama. Sjetimo se, da nas svuda prati pogled naše Kraljice i zato joj budimo uvijek vjerni vitezovi. Pokažimo joj svoju vitešku vjernost osobito u tom, da se čuvamo grijeha, toga njezina najve-ćega i zapravo jedinog neprijatelja. A ti, o preslavna Majko Božja i Majko naša Marijo, Kraljice neba i zemlje, primi milostivo ova naša obećanja i izraze naše vjernosti te ih svojom pomoći osnaži. Daj, o svemoćna i premilostiva Kraljice, da Ti naš narod ostane i nadalje vjeran, kao što Ti je bio vjeran kroz 1300 godina svoje burne povijesti! Budi i nadalje Kraljica Tvojih vjernih Hrvata“.

10 Usp. F. Franić, Kraljica svećenika, u: Vjesnik Biskupije (1957.) 5, str. 3-6.

174


„Marijo, Svećenice, moli za nas!“ te likovno prikazi-vanje BD Marije u svećeničkom ruhu.

Govor o Mariji svećenici, odnosno o Marijinu svećeništvu postoji u Crkvi još od otačkih vremena, a osobito je aktualan u današnje vrijeme kad ga iznova oživljava feministička teologija koja, slijedeći upravo govor o Mariji svećenici, zahtijeva ređenje žena. Iz otačkih vremena poznat je jedan tekst Pseudo-Epifa-nija koji naziva Mariju „svećenicom te ujedno olta-rom“. Kroz srednji vijek različiti marijali,11 posebno oni sv. Alberta Velikog, isticali su Marijinu uzvišenost i posjedovanje sveopće milosti koja ju je izdizala iznad svih redova i stanja u životu zemaljske i nebeske Crkve. Ipak, trebalo je čekati prvu polovinu 17. st. da se „ex professo“ progovori o Marijinu sudjelovanju u djelu otkupljenja te o njezinu svećeništvu. Naime, isusovac Chirino de Salazar (+1675.) ne povezuje Marijino svećeništvo s ministerijalnim, kako su to predstavljali srednjovjekovni marijali, nego ga veže s Kristovim svećeništvom. Marija je, tvrdi on, po pomazanju kojeg je primila od Krista vrhovnog svećenika, primila najiz-vrsnije svećeništvo koje nadilazi sve što mogu primiti druge duše.12 Veliki poticaj širenju govora o Virgo

11 Marijali su posebna književna vrsta koja se razvila kroz srednji vijek, a u kojoj se veličala BD Marija.

12 Navedeno prema: Francesco Franzi, Sacerdoti, u: Nuovo dizionario di Mariologia, a cura di Stefano De Fiores e Salva-tore Meo, Edizioni Paoline, Milano, 1988., str. 1232.

175


sacerdos dao je J. J. Olier (+ 1657.), utemeljitelj sjeme-ništa Sv. Sulpicija, a u drugoj polovini 19. st. govor o Mariji svećenici došao je do svog vrhunca. Čak je i sam sv. Papa Pio X. blagonaklono gledao na taj govor te na naslov „Marija, svećenica“. Čak je i sam sastavio moli-tvu (1906.) u kojoj zaziva Mariju svećenicu. No, kad je počelo i likovno prikazivanje Marije u svećeničkom ruku Sveti je Uficij, 1913., upozorio na dvoznačnost tog naslova te ga je odbacio. Dekret je potvrdio i sam papa Pio X., a obznanjen je tek 1916.13 Dekret potiče na izradu točnije terminologije, no prije svega zabra-njuje pridavati Mariji hijerarhijsko, tj. ministerijalno svećeništvo. Rasprava o Marijinu svećeništvu, odno-sno o odnosu prema svećeništvu nije se time završila, nego je zapravo tek započela. Tijekom 1949. godine izlazi prvi svezak časopisa Maria. Études sur la Sainte Vierge, koji donosi i članak posvećen suodnosu Marije i svećeništva.14 Potom, 1952., René Laurentin na istu temu objavljuje knjigu Marija, Crkva i svećeništvo, koja će postati klasik za temu koju obrađuje.15

13 Usp. F. Franzi, Sacerdoti, str. 1231-1233. Osudu su potvr-dili i pape Benedikt XV. te Pio XI.

14 Riječ je o članku Pierra Pouratta, Marie et le Sacerdoce, u: Maria. Études sur la Sainte Vierge, Sous la direction d’Hubert de Manoir, S.J., Tome I, Beauchesne, Paris, 1949., str. 801-824.

15 Knjiga, Marie, l’Église et le Sacerdoce, objavljena je u Parizu 1952., potom je sljedeće godine izišla u dva sveska: Marie,

176


Biskup Franić očito dobro poznaje spomenutu temu. Tvrdi kako „Blažena Djevica Marija nije sveće-nik, niti je zgodno da ju se tako naziva, jer ona nikada nije prikazala žrtvu sv. Mise, kako je naši svećenici prikazuju, niti je ikada dijelila sv. Sakramente, kao što ih naši svećenici dijele. Ali ako Bl. D. Marija nije svećenik kao što su naši svećenici, ona je ipak kraljica svećenika, što je mnogo više“.16 Potom splitski pastir uspoređuje službu ministerijalnog svećenstva te u tim službama analogno prepoznaje i sličnu Marijinu ulogu u životu Crkve. Svećenik je posrednik između Boga i ljudi; on ljudima donosi Božju istinu, Božju pravdu i Božju ljubav. Ove misli opširno razrađuje u nastavku propovijedi, a u svakom dijelu završava s primjenom dotične službe na BD Mariju. Tako, primjerice, obzi-rom na svećenikovo posredovanje Božje istine, biskup Franić zaključuje: „Ako… usporedimo posredničku ulogu Marijinu u naučavanju Božje istine s posrednič-kom ulogom nas svećenika, morat ćemo priznati dvije stvari: a) Mi smo svećenici službenici Istine, a Marija je i Kraljica Istine, koja je postala čovjekom, našega Gospodina Isusa Krista. Ona je tu Božju Istinu u sebi

l’Église et le Sacerdoce. Études Théologique, vol. 2, Nouvelle Éditions Latines, Paris, 1953.

16 F. Franić, Kraljica svećenika, nav. dj., str. 3. Kad je riječ o ministerijalnom svećeništvu biskup Franić ga očito, prema nauku Tridentskog koncila, poima iz odnosa prema Euha-ristiji, koju pak prvenstveno shvaća kao „misnu žrtvu“.

177


nosila devet mjeseci, svojim mlijekom hranila, za nju se brinula i odgajala je. b) Marija je s tom Istinom Božjom, našim Gospodinom, kroz čitav život najtje-snije surađivala… Ova je Majka bila ne samo majka, nego i prva suradnica svoga Sina. Ona ga je pratila u njegovu propovijedanju, dijelila s njim sve teškoće apostolskog rada; ona je napokon s njim ustrajala i na Kalvariji i tako i pod Križem svjedočila za njega…“17

Kao dodatak propovijedi biskup Franić je dodao Opasku u kojoj doslovno navodi: „U Mariologiji

17 Isto, str. 4. U nastavku će biskup Franić istu argumenta-ciju razviti i za Božju pravdu i za Božju ljubav. Svećenici su posrednici Božje pravde ukoliko su pozvani ljudima naviještati i tumačiti Božji zakon po kojem su ljudi dužni živjeti i prema kojem će jednom polagati strogi račun. Marija je „borbena majka i Kraljica. Ali njezin borbeni mač se ne zabada u tudja srca, nego u njezino vlastito srce. Sedam mačeva je prošlo kroz njezino srce: to je bilo njezino borbeno polje, to je bila njezina borba. S vlastitim trplje-njem i s vlastitim suzama ona je satrla glavu zmiji paklenoj i tako je nama pokazala primjer, kako da se i mi borimo“ (Isto, str. 4-5). Slično iznosi i za svećenikovo poslanje dono-šenja Božje ljubavi i milosrđa. Svećenik za druge prikazuje sv. Misu te slavi i druge sakramente po kojima ljudima donosi Božje milosti. Marija, nastavlja biskup Franić, nije nikada prikazala ni jednu nekrvnu Isusovu žrtvu, ali je zato skupa s Isusom prikazala na Kalvariji krvnu Isusovu žrtvu. Upravo zato zaslužuje naslov Suotkupiteljice, a Crkva je ujedno časti kao Posrednicu i Djeliteljicu svih milosti. Što, prema njemu, znači da Marija dijeli i one milosti koje dobi-vamo po sakramentima. Usp. Isto, str. 5-6.

178


se raspravlja o Marijinu svećeništvu, raspravlja se o nazivu: Djevica svećenik – Virgo sacerdos. Jasno je, da je Marijino svećeništvo bitno različito od Kristova svećeništva, ali se čini, da je ono bitno različito i od našeg hijerarhičnog svećeništva. Čini se, da Marijino svećeništvo stoji nekako između Kristova svećeniš-tva i našega, kao što uopće Bl. Djevica stoji između nas i Krista. Stoga nikako nije zgodno reći: Marija je svećenik, jer tada odmah dolazi u pamet naše sveće-ništvo, koje Marija nije imala. Zato je s pravom sv. Stolica zabranila sliku Bl. Djevice u svećeničkom ruhu. Čini se, da se Marijino svećeništvo može izra-ziti najljepše nazivom: Kraljica svećenika. Taj naziv ne izaziva čudjenje, a pod njim se može lijepo protu-mačiti bogati sadržaj Marijina svećeništva, tj. njezino suotkupiteljstvo i posredništvo između Boga i ljudi, ukoliko se promatraju sa stanovišta žrtve“.18

Iz ovog dodatka propovijedi može se izvući neko-liko zaključaka. Prvi: biskup Franić je bio dobro upoznat s teološkom problematikom oko Mari-jina svećeništva. On se, na crti crkvenog Učiteljstva, zauzima za maksimalističku, kristotipsku mariologiju koja BD Mariju predstavlja kao najbližu Kristovu suradnicu u djelu otkupljenja, upravo kao Suotkupi-teljicu te, potom, kao Posrednicu svih milosti. Potom, trostrukom upotrebom glagola „čini se“ izražava oprez

18 Isto, str. 6. Još je nadodao: „Gornja propovijed je pokušaj populariziranja te istine“.

179


u izlaganju tog nauka koji nije jasno defini ran sa strane Učiteljstva. Biskup Franić još jasno ne uočava razliku između općeg i ministerijalnog svećeništva, o čemu će progovoriti Drugi vatikanski koncil (usp. Lumen gentium, 10). No, istina je da i je sam Koncil propustio šire obraditi suodnos Marije i ministerijalnog sveće-ništva.19 U biti, sama teologija/mariologija još uvijek nije dostatno obradila pitanje Marijine pripadnosti općem svećeništvu svih vjernika.

2. O Mariji za vrijeme Koncila

Prije samog održavanja Drugog vatikanskog koncila, 18. lipnja 1959., Pretpripravna je komisija poslala upit svim biskupima svijeta o temama koje bi željeli raspraviti na koncilu. Biskup Franić odgovara 9. rujna 1959. dopisom u kojem navodi sedamnaest tema za koje bi želio da ih Koncil raspravi. Na prvom mjestu splitski pastir navodi mariološko pitanje: „1.

19 Jedini dokument koji dovodi BD Mariju u suodnos s ministerijalnim svećeništvom je dekret o službi i životu svećenika, Presbyterorum ordinis, 18: „Divan uzor takve poučljivosti (tj. poučljivosti Duhu Svetomu, nap. a.) nalaze uvijek u blaženoj Djevici Mariji koja je, vođena Duhom Svetim, svu sebe posvetila tajni ljudskog otkupljenja. Nju, majku Vrhovnog i Vječnog Svećenika, Kraljicu apostola i zaštitnicu svoje službe, treba da prezbiteri sinovskom odanošću i poštivanjem časte i ljube“. Inače, PO 18, govori o sredstvima koja pospješuju duhovni život.

180


Izdavanje enciklike o Bl. Djevici Mariji u kojoj bi joj se, ako je moguće, dao naslov Suotkupiteljice, u stro-žem smislu riječi“.20 Sama činjenica da na prvo mjesto stavlja pitanje Marije Suotkupiteljice svjedoči koliko su razna mariološka pitanja biskupu Franiću na srcu. To se će očitovati i tijekom saborskih zasjedanja, za vrijeme kojih će biskup Franić više puta intervenirati i u mariološkim pitanjima.

Na Koncilu je početno bio previđen zaseban doku-ment o BD Mariji. Nacrt dokumenta je povjeren naši-jencu fra Karlu Baliću,21 uglednom teologu skotistu i mariologu, utemeljitelju Marijanske akademije u Rimu. No i prije glasovanja o sadržaju samoga nacrta koncilski su oci trebali glasovanjem odlučiti hoće li se nacrt prihvatiti kao zaseban dokument ili će ga se uklopiti u govor o Crkvi, kao dodatak dokumentu. Koncilski su oci izglasali da se o Mariji progovori u okviru govora o Crkvi.22 To je značilo i da ne će biti

20 F. Franić, Crkva, stup istine. Uspomene na moje doktrinalne djelatnosti u II. vatikanskom saboru, Književni krug, Split, 1998., str. 53.

21 O doprinosu fra Karla Balića u oblikovanju osmog poglavlja dogmatske konstitucije Lumen gentium vidi: Dinko Aračić, Uloga Karla Balića u izradi VIII poglavlja ‘Lumen gentium’, u: Bogorodica u hrvatskom narodu, prir. A. Rebić, Zbornik radova Prvog hrvatskog mariološkog kongresa, Split, 9. i 10. Rujna 1976., KS, Zagreb, 1978., str. 44-58.

22 Od 2193 nazočna koncilska oca, njih je 1114 glasovalo za uvrštenje nacrta dokumenta o BD Mariji u dokument

181


prihvaćen nacrt koji je predložio o. Balić. Koncil-ski su oci zadužili G. Philipsa da predloži novi nacrt. Poslije rada na nekoliko različitih redakcija konačno su K. Balić i G. Philips usuglasili konačni nacrt teksta koji će biti usvojen kao VIII. poglavlje dogmatske konstitucije Lumen gentium. No, nakon glasovanja da se tekst o BD Mariji uvrsti u nacrt teksta o Crkvi, biskup Franić je, 17. prosinca 1963., Tajništvu koncila predao svoj pisani intervent u kojem ističe kako se svi koncilski oci slažu oko sadržaja nauka o BD Mariji iznesena u nacrtu fra Karla Balića te da se taj sadržaj ne bi trebao mijenjati. U biti, biskup Franić izražava vlastitu bojazan da će Doktrinarna komisija iz konač-nog teksta izostaviti nauk o Marijinu posredništvu. Ujedno predlaže da se BD Mariju „opširnije opiše kao djevicu i majku siromaha i uopće kao majku onih koji trpe glad, bijedu te osobito progonstvo zbog vjere i zbog pravednosti“.23 Prije samog izglasavanja konač-

o Crkvi, a 1074 je bilo za samostalan dokument; nevalja-lih glasova je bilo 5; dakle za samo 40 glasova je odlučeno da se o BD Mariji govori u okviru dokumenta o Crkvi. O tom glasovanju iz Rima izvješćuje sam biskup Franić. Usp. F. Franić, Glasovanje o Bl. Djevici Mariji, dne 29. oktobra 1963., u: Vjesnik Biskupije (1964,) 1, str. 45-46; usp. tako-đer: Tomislav J. Šagi-Bunić, Mariologija Drugog vatikan-skog koncila, u: Bogoslovska smotra 44 (1974.) 1, str. 38-52; Ratko Perić, Prijestolje mudrosti, CnaK, Mostar. 1995., str. 16-21.

23 F. Franić, Crkva, stup istine, nav. dj., str. 145. Obzirom na Marijino posredništvo biskup Franić piše: „Stoga ne vidim

182


nog teksta biskup Franić izražava nadu „da uloga B. D. Marije u našem spasenju i u životu Crkve neće biti umanjena. U tom pogledu garancija nam je i sam sv. otac Pavao VI. koji je u svom interventu na posljed-nji dan II. zasjedanja, 4. XII., izričito BDM nazvao ‘Majkom Crkve’“.24

Nakon što su koncilski oci dobili u ruke konačnu redakciju VIII. poglavlja Lumen gentium, koju su zajednički sastavili fra K. Balić i G. Philips, biskup Franić, 1. lipnja 1964., Doktrinarnoj komisiji šalje svoje „Primjedbe na VIII. poglavlje“. Ima ih ukupno pet. U prvoj, izražava vlastito nezadovoljstvo zašto se u predloženom tekstu gotovo posve izostavlja nauk Učiteljstva o BD Mariji; u drugoj sugerira, „vruće želim“, da se naglasi djevičanstvo Blažene Djevice u porodu, a to zato što „djevičanstvo u porodu neki

dakle kako bi Doktrinalna komisija smjela, primjerice izostaviti nauk o POSREDNIŠTVU, u stjecanju i raspo-djeli svih milosti Blažene Djevice Marije. To vrijedi tim više što autor Nacrta ili sada VIII. glave o. Karlo Balić taj nauk izražava vrlo umjerenim riječima, ne dotičući pitanja o kojima se još raspravlja, tako da su mi se mnogi biskupi, bilo oni s Istoka bilo sa Zapada, primjerice iz SAD, tužili na MINIMALIZAM VIII. poglavlja… Budući da stvari tako stoje, novo poglavlje VIII. mora sadržavati nauk o sveop-ćem posredništvu Blažene Djevice Marije, i to poglavlje tako sastavljeno treba predložiti ocima na raspravu“. Isto, str. 143.

24 F. Franić, Glasovanje…, nav. dj., str. 46.

183


niječu ili bar dovode u sumnju“; u trećoj, upozorava na velike razlike u mišljenju „naših stručnjaka i saborskih otaca“ obzirom na nauk o sudjelovanju BD Marije u stjecanju i dijeljenju milosti. Biskup Franić traži sred-nji put, a čini mu se da je na nj ukazao i Pavao VI., „neprestano nazivajući B. D. Mariju Majkom Crkve“; upozorava da ne treba osuditi svaku osjećajnost u pravoj pobožnosti prema BD Mariji, nego samo onu nezdravu; u petoj predlaže da se Mariju nazove Posred-nicom milosti, jer ju se već naziva Majkom milosti.25

Prije izglasavanja pete, konačne redakcije VIII. poglavlja dokumenta Lumen gentium, a što će se dogoditi tijekom jesenskog zasjedanja 1964., biskup Franić u Vjesniku biskupije opširno izvještava o koncil-skim mariološkim raspravama.26 Tako doznajemo da postoje „dvije različite struje među suvremenim teolo-zima u odnosu na Bl. Dj. Mariju“, odnosno maksima-listička (kristotipska) i minimalistička (ekleziotipska) struja. Sebe svrstava među maksimaliste. Potom u nastavku, u prvom dijelu članka, izlaže propozicije obje struje i to prema pojedinim marijanskim isti-nama: Bezgrješno začeće, Bogomajčinstvo; Mari-jino trajno djevičanstvo; Marijina smrt, uznesenje i proslava; Kraljevstvo Marijino u nebu; Suotkupite-

25 Usp. F. Franić, Crkva, stup istine, nav. dj., str. 149-151.26 Usp. F. Franić, Blažena Djevica Marija na II. vatikanskom

saboru, u: Vjesnik biskupije (1964.) 3, str. 33-39.

184


ljica. Primjerice, u govoru o Suotkupiteljici, koji je ujedno i najrazrađeniji, ističe kako

„minimalisti uče da je Marija sudjelovala u našem objektivnom otkupljenju, tj. u stjecanju milosti otkupljenja, samo utoliko što je rodila Krista otku-pitelja i što nam dijeli milosti, kao što nam ih dijele i drugi sveci… Ali Marija ne dijeli sve milosti pa je zato ne valja zvati: ‘posrednica’ ni ‘posrednica svih milosti’, nego se može nazvati: ‘mediatrix gratiae’, jer u singularu ‘gratiae’ može značiti Krista. Dozvoljava se također da se Marija može nazvati ‘posrednicom u Kristu’ (mediatrix in Christo), a ne ‘posrednicom prema Kristu’ (mediatrix ad Chri-stum)… Maksimalisti nastoje dokazati iz Sv. Pisma i tradicije, a osobito iz enciklika rimskih papa izda-nih kroz ovo posljednjih sto godina da je Bl. Dj. M. sudjelovala s Kristom neposredno u samom objektivnom otkupljenju, tako da nam je zaslužila, u potpunoj dakako ovisnosti i podložnosti Kristu, sve milosti otkupljenja zaslugom de condigno (tako je dokazivao npr. naš pk. fra Petar Grabić) ili barem de congruo (kako sam npr. ja, u svojoj skromnosti, dokazivao uvijek svojim đacima). Radi toga Bl. Dj. je duhovna majka ljudi i sv. Crkve (premda je ujedno i član Crkve, jer je i ona od Krista otku-pljena); ona je i ‘nova Eva’, koja je ‘uzrok našeg spasenja’ – kao što veli sv. Irenej; ona je ‘alma socia

185


Christi in opere salutis perficiendo’, posrednica u dijeljenju svih milosti…“27

U drugom dijelu članka progovara o pobožnosti prema Bl. Dj. Mariji, ponovno izlažući propozicije minimalista i maksimalista.28 Minimalisti, piše biskup Franić, prigovaraju maksimalistima zbog „mariocen-trizma“, zbog opasnosti pada u „praznovjerje“ te odre-đene „mitologije“ povezane s marijanskim kultom. Potom odgovara pozicijama maksimalista, koje dijeli i on sam, i to na način da opširno odgovara na optužbe za mariocentrizam, praznovjerje i marijansku mitolo-giju. Ne prihvaća tezu da među istinskim vjernicima postoji stvarni mariocentrizam. Potom podsjeća kako su pape promovirale tzv. Marijanski pokret te, zajedno s brojnim biskupima, učinili posvetu Marijinu Srcu. Potom, kod štovanja BD Marije, tvrdi biskup Franić, može se kod pojedinih vjernika naići na pretjeranosti, kao i kod upotrebe sakramentala. Ali to ne mora biti izraz praznovjerja, nego duboke vjere običnog puka.

27 Ondje, str. 35-36.28 Kao izvor za mišljenje minimalista navodi djelo: R. Lauren-

tina, La question marial, Ed. Seuil, Paris, 1963. Spominje i oštru kritiku marijanske pobožnosti njemačkog profesora P. Ruscha, Mariologische wertungen, u: Zeitschrift zur katho-lische Theologie 8 (1963.), str. 140 sl. Među minimaliste ubraja i K. Rahnera te dijelom. Y. Congara. Argumenta-ciju maksimalista preuzima od španjolskog isusovca Josea Aldama, De questione mariali in hodierna vita Ecclesiae, Romae, 1964.

186


Prikaz zaključuje upozorenjem kako se „moramo čuvati jednako od slijepe osjećajne pobožnosti kao i od hladne racionalističke pobožnosti“.29

Biskup Franić, koji se je ubrajao u nemali broj koncilskih otaca koji su za vrijeme Koncila očekivali eventualno proglašenje nove marijanske dogme, one o Mariji Posrednici svih milosti, nije mogao biti zado-voljan izglasanim tekstom o BD Mariji. Sjetimo se da ne samo da nije proglašena nova marijanska dogma nego je posve izostavljen naslov Suotkupiteljica, a naslov Posrednica donesen je u nizu drugih marijan-skih naslova (usp. LG 61). No, kao poslušni sin Crkve nije bio ni pretjerano glasan u svome nezadovoljstvu. No zato mu je ne malo zadovoljstvo pružio papa Pavao VI. kada je, 21. XI. 1964., po izglasavanju dogmat-ske konstitucije Lumen gentium, u koji je kao završno, osmo poglavlje smješten i nauk o BD Mariji, svečano Mariju proglasio Majkom Crkve. Za Nadbiskupa taj novi Marijin naslov „znači korak naprijed u odnosu na nazive suotkupiteljica, posrednica milosti, suradnica Kristova u djelu otkupljenja“.30

29 F. Franić, Bl. Dj. Marija…, nav. dj., str. 39. Na kraju dodaje kako se maksimalisti poznaju po tome što drže kako bi jasne marijanske istine mogle pomoći u ekumenskom dijalogu, dok minimalisti smatraju da dotadašnji tradicionalni nauk o BD Mariji škodi ekumenskom dijalogu.

30 F. Franić, Crkva, stup istine, nav. dj., str. 157. Iznesene nadbi-skupove misli o Marijinu naslovu Majka Crkve ustvari su njegov komentar vlastitih koncilskih intervenata. Te je misli

187


3. O BD Mariji u postkoncilskom razdoblju

Mariologija je poslije Drugog vatikanskog koncila zapala u duboku krizu, no s druge strane, započela su brojna marijanska ukazanja diljem svijeta. Biskup Franić, koji 1969. postaje natpastir Splitsko-makar-ske nadbiskupije, sa žalošću konstatira duboku krizu u koju je zapala postkoncilska mariologija, „zajedno s krizom papinskog primata i papinske nepogrješivosti“.31 No, istodobno se raduje brojnim Gospinim ukazanjima, osobito onima u Međugorju.

Iz postkoncilskog razdoblja zanimljivo je spome-nuti posvetu nove župne crkve u župi Katuni-Kreševo. Za izgradnju nove župne crkve osobito se je zauzeo fra Karlo Balić, rodom iz te župe, ali i sam nadbi-

stavljao na papir tijekom umirovljeničkih dana. Ove o Mariji Majci Crkve zapisao je 25. ožujka 1993. O naslovu Majka Crkve nadbiskup Franić je progovorio i na međunarodnom znanstvenom skupu održanom na institutu „Pavao VI.“, u Bresci, 21. 9. 1986., ističući kako „u ekleziološkom smislu taj Papin koncilski akt (naime, proglašenje naslova Majka Crkve, nap. M. P.) izvršen bez glasovanja Koncila veoma je značajan jer je naglasio papinski primat kako ga je papa Pavao VI. shvaćao i kako je vjerovao da je objavljen od Krista i da je potvrđen u svom bitnom smislu jednom zauvijek od I. vatikanskog koncila“. F. Franić, ‘Majka Crkve’ i ‘Nota prae-via’ Pavla VI. na II. vatikanskom saboru, u: Crkva u svijetu 21 (1986.) 4, str. 432. Na skupu je sudjelovao i R. Laurentin o kojem se je nadbiskup Franić veoma lijepo izrazio.

31 F. Franić, Crkva, stup istine, nav. dj., str. 158.

188


skup Franić koji je o tome zapisao zanimljivo svjedo-čanstvo: „S o. Balićem ja sam i inače imao doticaja. Primjerice, s njim sam po Europi i Americi skupljao novac za gradnju nove župne crkve u Katunima, njegovu rodnome mjestu. Usto, služeći se slobodom koju je njegov nacrt (misli na nacrt VIII. poglavlja dokumenta Lumen gentium, nap. M. P.) davao teolo-zima, nas smo dvojica crkvu posvetili Gospi, Posred-nici svih milosti“.32

O marijanskoj duši nadbiskupa Franića te o njego-voj ljubavi i sinovskom odnosu prema BD Mariji svjedoče i dva nova Marijina blagdana koja je uveo u liturgijska slavlja Splitsko-makarske nadbisku-pije. Prvi je blagdan Majke Velikog hrvatskog krsnog saveza, koji se slavi 12. rujna. Blagdan je uveden poslije velike proslave 13-stoljetne obljetnice pokr-štenja Hrvata, koja je održana u Solinu 1976. Drugi je blagdan Gospe ranjene, uveden sredinom 80-tih godina prošlog stoljeća (odobren od Svete Stolice

32 Isto, str. 157. Inače, kamen temeljac nove župne crkve posta-vio je biskup Bonefačić, 14. srpnja 1940., no dolaskom rata gradnja je prekinuta, a nastavljena je tek sredinom 60-tih godina. Crkvu je 1970. posvetio nadbiskup F. Franić, dok je upravitelj župe bio don Ante Vojnović. Usp. M. Vidović, Splitsko-makarska nadbiskupija. Župe i ustanove, Splitsko-makarska nadbiskupija – CuS, Split, 2004., str. 362-363.

189


1987.), a u spomen na žrtve Drugog svjetskog rata, kao i bliže i daljnje hrvatske prošlosti.33

Papa Ivan Pavao II. je 1987. godinu proglasio Marijanskom godinom, prigodom koje je objavio i encikliku Redemptoris Mater. Nadbiskup Franić je nastojao provesti zaključke Središnjeg odbora za proslavu Marijanske godine u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Svećenike je na općoj svećeničkoj skupštini upoznao sa sadržajem enciklike pape Ivana Pavla II., Redemptoris Mater, te je od svih svećenika, posebno župnika, tražio da ostvare smjernice objav-ljene u Vjesniku Nadbiskupije. Riječ je o 12 preporuka: marijanske duhovne vježbe; promicanje marijanske pobožnosti u župama; ponovno uvođenje krunice u obiteljsku molitvu; organiziranje jednodnevnog mari-ološkog simpozija; hodočašća u Vepric; pred mari-janske blagdane organizirati devetnice i trodnevnice s katehezama o marijanskoj pobožnosti; hodočašće u prasvetište u Solinu; molitveni i pjevački skupovi

33 Usp. F. Franić, Crkva, stup istine, nav. dj., str. 159. O tim novim marijanskim blagdanima nadbiskup Franić je progo-vorio i u nekim drugim prigodama (usp., primjerice, Moje solinske uspomene. Godina velikih hrvatskih jubileja, u: Frane Franić, Putovi dijaloga II, Biblioteka Dva Srca, Zagreb, 2001., str. 396-399). Tekst je izvorno objavljen u „Solinskoj kronici“. Kasnije, u umirovljeničkim danima, točnije 19. studenoga 1998., nadbiskup je detaljno izlo-žio ideju koja ga je vodila kod uspostave blagdana Gospe ranjene. Usp. Putovi dijaloga II, nav. dj., str. 421-426.

190


obilježeni marijanskim molitvama i pjesmama; sudjelovanje u Papinoj krunici; bdijenja na Duhove; ekumenska nastojanja; duhovniji sadržaji za Gospo-dine blagdane, kao i za primanje sakramenata te za hodočašća.34

Iste, 1987., marijanske godine, svoju je božićnu poruku nadbiskup Franić posvetio BD Mariji.35 U poruci slijedi nauk pape Ivana Pavla II. Manje je skola-stičan, teološki tradicionalan, a više je pragmatičan te okrenut dijalogu s čitateljem. Čitateljstvu želi da Božić „bude veseo i spasonosan u duhovnom druš-tvu Kristove i naše Majke Marije u čijoj se godini nalazimo“. Potom se, u prvom dijelu božićne poruke pita: „Kako će se to dogoditi?“, te odgovara: „U Mari-jinoj školi“. Potom ukazuje na Marijinu vjeru, koja

34 Usp. F. Franić, „Okružnica o proslavi Marijanske godine“, u: Vjesnik Splitsko-makarske nadbiskupije (1987.) 3, str. 14-15. Nadbiskup zaključuje Okružnicu poticajom: „Molim vas, braćo svećenici, redovnici i redovnice, da isko-ristite ovu svetu Marijansku godinu za svoje obraćenje i posvećenje, pod vodstvom naše nebeske majke Marije i da se pod njezinim duhovnim vodstvom uputimo, kako nas potiče naš sveti otac Ivan Pavao II. prema trećem mileniju našega otkupljenja po Kristu, našem jedinom Otkupitelju“. Ondje, str. 15.

35 Usp. F. Franić, Majka lijepe ljubavi. Božićna poruka nadbi-skupa metropolite splitsko-makarskog dr. Frane Franića 1987., u: Vjesnik Splitsko-makarske nadbiskupije (1987.) 6, str 3-7.

191


je razumna, a istodobno upozorava na opasnost raci-onalizma.36 U drugom dijelu božićne poruke, pod naslovom: Marija – služavka Boga i ljudi, predstavlja Mariju kao službenicu Gospodnju, čija duša veliča Gospodina. „Stoga i danas, veli Nadbiskup, Magnifi-cat treba orijentirati naš pogled i sve naše snage prema siromašnima i malenima, prema sve pravednijoj raspo-djeli dobara što proizlaze iz naše kršćanske ljubavi i zajedništva s Bogom… Sva materijalna, duhovna, ekonomska i kulturna blaga jednog naroda trebala bi biti u služenju za opće dobro cijele naše planete, a ne da služe za uzajamno iskorištavanje ili nagomi-lavanje viška, dok drugi možda oskudijeva i u onom najnužnijem“.37 U nastavku, kroz nekoliko podna-slova, progovara o „kraljevstvu Božjem među nama“,

36 Nadbiskup piše kako „svojom vjerom Marija može biti uzor svima, jer vjera u Boga kao Stvoritelja i posljednjeg Suca zajednička je svim religijama i vjerama svijeta… Kršćanski razum u svjetlu Marije može naučiti da neprestano sluša Objavljenu Riječ i da bude potpuno otvoren njezinom djelovanju, njezinom ‘utjelovljenju’ u svakom od nas. Tako ćemo i mi poput Marije moći izreći naš ‘DA’ Volji Božjoj u svakom trenutku našeg života… Trebamo biti oprezni pred pretjeranim prilagođavanjem kulturi svoga vremena koja rađa sekularizacijom, odnosno posvjetovnjačenjem vjere, koja danas može donijeti devijacije u moralu bez grijeha, u vjerskim istinama bez misterija. Može se reći da danas nema skoro ni jedne važnije vjerske istine koja nije u Crkvi napadnuta i ugrožena“. Ondje, str. 3-4.

37 Ondje, str. 5.

192


„Majci lijepe ljubavi“,38 te sve poziva da pođu „s Mari-jom prema Kristu“.39

4. Odnos nadbiskupa Franića prema Međugorju

Zaseban spomen u govoru o odnosu nadbiskupa Franića prema BD Mariji zauzima Međugorje, odno-sno Gospa Međugorska. Opće je poznato da je svim srcem bio za međugorska ukazanja, no ipak je u svakoj prigodi izjavljivao da se, obzirom na istinitost ukaza-nja, podlaže sudu Crkve. Gospina ukazanja Nadbi-skup je doživljavao kao „znak vremena“, kao još jedan

38 U dijelu božićne poruke, s podnaslovom: Majka lijepe ljubavi, nadbiskup Franić izriče veoma lijepe misli o Mariji: „Majka lijepe ljubavi! U njoj nalazimo našu snagu koja je mnogima nepoznata: po primjeru Marije, iako je ona velika jer je Bezgrešna, ali uvijek je naša majka, dakle, nama bliska, možemo duhovno dati svijetu Isusa Krista. Sredstvo je naše srce… Oponašajmo Mariju! I mi možemo naći dio nas u drugima. Trebamo vidjeti Isusa u svakom našem bratu, u svakom bližnjem: u obitelji, na poslu, na ulici, u onima s kojima smo u društvu… Ponašati se prema svima kao da smo njihova majka. Majka oprašta, opravdava uvijek, uvijek se nada“. Ondje, str. 6.

39 Božićnu poruku nadbiskup Franić završava poticajom svima: „Ljubite Krista prisutnog u Božjoj Riječi, i hranite se njome! Posjetite Krista u Presvetom Oltarskom Sakra-mentu, izloženu u našim crkvama! Tražite ga u svakom bližnjem, kako bismo bili što autentičniji svjedoci Boga Ljubavi, Krista Ljubavi, Marije Ljubavi, Crkve Ljubavi“. Ondje, str. 6.

193


dokaz i iskaz Božje i Marijine ljubavi prema Crkvi i čovječanstvu.

U Međugorje je pošao prvi put 21. prosinca 1981., dakle oko 6 mjeseci poslije prvog ukazanja, a otišao je na nagovor dvojice profesora teologije (Tommaso Beck, iz Milana, te Robert Faricy, sa sveučilišta Grego-rijana u Rimu).40 Za njega je Međugorje ponajprije značilo iskustvo poziva na istinsko obraćenje, koje je, čini se, povezano i s određenim proročanstvom koje se je odnosilo osobno na njega. U jednom razgo-voru veli: „Ja sam u Međugorju osobito doživio vrlo dubok religiozni unutarnji poziv da se sam moram

40 O svom prvom te o drugim odlascima u Međugorje piše on sam i to u različitim prigodama. Tako, primjerice, 1989. veli: „U Međugorje sam prvi put došao 21. prosinca 1981… Sljedeće godine, 1982., nastavio sam pohađati Međugorje da bolje upoznam te pojave… Upoznao sam i abbè Lauren-tina i čitao njegove knjige o Međugorju… Početkom godine 1983. imao sam duboko osobno molitveno iskustvo, kao neko iznenadno duboko rasvjetljenje u kome sam, na stano-vit način, ne samo intelektualno nego i životno, cijelim svojim bićem, doživio da je Bog LJUBAV, da je onda i Crkva LJUBAV, da je i Marija LJUBAV (majčinska) te da bih i ja, osobito kao biskup, trebao biti LJUBAV…“ F. Franić, Poticaj na neprestano obraćenje, u: Međugorje A. D. 1989., Medjugorje Publishing Group, Zagreb, 1989., str. 62-63. O svojim posjetima Međugorju govorio je u više različitih razgovora objavljenih u Glasu mira, listu Medju-gorje (izlazi na talijanskom), Slobodnoj Dalmaciji i drugdje. Usp. F. Franić, Putovi dijaloga II, nav. dj., str. 390-430.

194


obratiti… Osim toga, doživio sam jedan poseban, za mene čudesan doživljaj, koji me utvrdio još jače u uvjerenju da su poruke Gospine u Međugorju auten-tične. Ja nisam nikada vidio Gospu, a o spomenutom doživljaju više volim sada šutjeti, jer su implicirane druge osobe. A to sam sve zabilježio i ostavio u svom arhivu kao tajnu, koja se može otkriti nakon 30 godina poslije moje smrti, ako nekog bude zanimalo“.41 No, čini se da sam nadbiskup Franić nije mogao čekati svoju smrt kako bi objasnio o kakvom je proročan-stvu riječ. Naime, u jednom razgovoru za austrijski list Gebetsaktion-Wien (Molitvena akcija – Beč), objavlje-nom 11. ožujka 1998., na pitanje: Što ste u Međugorju osobno iskusili?, odgovara: „Ovdje bih želio spome-nuti dva događaja. Prvi je usko povezan s molitvom“. Potom, u nastavku tumači kako je, tijekom 1982., za vrijeme posjeta Međugorju, osjetio nutarnji poticaj, osobnu objavu, kako bi kao biskup trebao povećati osobnu molitvu sa tri na četiri sata dnevno. Potom je, poslije umirovljenja 1988., ponovno u Međugorju doživio nutarnji poticaj da se moli pet sati dnevno.42 Drugi događaj o kojem govori u razgovoru povezan je s proročanstvom koje je Gospa uputila nadbiskupu Franiću preko vidjelice Marije Pavlović, tijekom ukazanja kojem je osobno nazočio. Vidjelica je na

41 Ovaj je razgovor objavljen u Glasu mira, br. 7, studeni 1993., str. 8-11. Usp. F. Franić, Putovi dijaloga II, nav. dj., str. 391.

42 Usp. F. Franić, Putovi dijaloga II, nav. dj., str. 418-419.

195


papir zapisala riječi koje joj je Gospa, prema njezinu svjedočanstvu, rekla za nadbiskupa Franića: „Gospa blagoslivlja nadbiskupa, on će morati mnogo pretr-pjeti na najvišoj razini zbog moga imena, ali ja ću biti uz njega“. U nastavku nadbiskup Franić tumači kako je u Rimu, tijekom 1986., zbog svoga zauzimanja za međugorska ukazanja, bio optužen da je surađivao s komunistima, kako se je vodio proces protiv njega, bez njegova znanja, te kako mu se spremala smjena bez saslušanja. Čak mu se sugeriralo da podnese ostavku zbog zdravstvenih razloga, što je on odbio. Nije bio smijenjen, a čestitku pape Ivana Pavla II., povodom slavlja zlatne mise, 15. prosinca 1996., doživio je kao ispunjenje Gospina proročanstva, što ga je još više uvjerilo u istinitost Gospinih ukazanja u Međugorju.43

Zbog uvjerenosti u istinitost međugorskih ukaza-nja nadbiskup Franić se je pretvorio u jednog od najve-ćih, vjerojatno i najvažnijih, apologeta Međugorja, spreman zbog istih riskirati i raskinuti dugogodiš-nja prijateljstva, kao primjerice s mostarskim bisku-pom mons. Pavlom Žanićem. Upravo je polemika s mostarskim biskupom poslužila nadbiskupu Franiću da iskaže svoj apologetski značaj, vrhunsko pozna-vanje mističe teologije te nepokolebljivu uvjerenost u autentičnost međugorskog fenomena.44 U pismu

43 Usp. Ondje, str. 419-420.44 Naime, 12. ožujka 1990., napisao je opširno pismo mons.

Žaniću o međugorskim ukazanjima. Usp. F. Franić, Putovi dijaloga II, str. 381-390.

196


mostarskom biskupu splitski ga natpastir upozorava na pogrješan metodološki pristup u istraživanju među-gorskih događaja, a koji proizlazi iz oskudnog pozna-vanja mistične teologije.45 Potom veli kako mostarski biskup istraživanje istine zamišlja kao „borbu“ između pristaša i protivnika Međugorja. U toj „borbi“ mostar-ski se biskup služi metodom moralne diskvalifikacije franjevaca, kao i drugih osoba koje priznaju ukazanja, poput R. Laurentina, optužena da se je obogatio na knjigama o Međugorju. Pogrješno je, nastavlja nadbi-skup Franić, u raspravu o Međugorju uvlačiti nepo-slušnost fratara, tj. tzv. Hercegovački slučaj, kao što je pogrješno istraživati živote pojedinih franjevaca te ih javno klevetati, poput fra Joze Zovka. Također je metodološki pogrješno optuživati vidioce za laži. U nastavku pisma nadbiskup Franić opširno odgovara, ukazujući na potrebu da se fenomen međugorskih ukazanja proučava kriterijima mistične teologije koja zna razlikovati običnu od ekstatične molitve; koja također zna razlikovati razine ekstaze kao i to da osobe u ekstazi mogu zamijeniti svoja uvjerenja s govorom osobe s kojom komuniciraju u ekstazi. Te tvrdnje potkrjepljuje kriterijima kojima suvremena egzegeza razlikuje božansku poruku od ljudskih pogrješki koje

45 Nadbiskup Franić ga upućuje na djelo: La mistica. Fenome-nologia e riflessione teologica, Città Nuova Editrice, Roma 1984., u dva sveska: I., 668 str., te II. 765 str. Usp. Putovi dijaloga II, str. 381.

197


se nalaze u samome Svetome pismu. U nastavku pisma ukazuje na brojne duhovne plodove, uključujući i ozdravljenja, koji, uvjeren je, ne bi bili mogući bez Gospinih ukazanja. Pri kraju pisma razjašnjava kako je neke dvosmislene izjave, pa čak i laži vidjelaca, ipak moguće razumjeti na način da se ne protive istinitosti samih ukazanja.46

ZaključakKao pastir splitske Crkve nadbiskup Franić je

uvijek izlagao jasan nauk Katoličke Crkve o svim pita-njima vjere i morala. Uostalom, bio je dugogodišnji član Doktrinarne komisije Biskupske konferencije Jugoslavije te potom Hrvatske biskupske konferencije, čak i u svojim umirovljeničkim danima. Ta je doktri-narna jasnoća, u suglasju s crkvenim Učiteljstvom, osobito jasna u njegovu nauku o BD Mariji. Čvrsto, s dubokim uvjerenjem zastupa kristotipsku maksi-malističku mariologiju, koju nalazi jasno izraženu u dokumentima crkvenog Učiteljstva posljednjih neko-liko pretkoncilskih desetljeća. Toj doktrinarnoj maksi-malističkoj jasnoći odgovara njegov nutarnji pijetet prema Majci Božjoj koju je doživljavao i zazivao kao svoju nebesku Majku. Kroz čitav život nastojao je biti Marijin vjerni i poslušni sin. Iz sačuvanih dokumenata proizlazi kako odnos nadbiskupa Franića sa starošću ne gubi na doktrinarnoj jasnoći, a istodobno raste

46 Usp. F. Franić, Putovi dijaloga II, str. 382-390.

198


na emocionalno-doživljajnoj razini. No, kako smo naznačili u Uvodu, nisu nam bili dostupni nadbisku-povi privatni zapisi, poput njegova Duhovnog dnev-nika, u kojima se vjerojatno nalaze brojni spomeni BD Marije. Naime, u privatnim zapisima lakše se duši dade maha te osoba redovito iskaže ono duboko skriveno u srcu, a upravo je to često ono najvažnije u život neke osobe.

Također, u odnosu nadbiskupa Franića prema fenomenu Međugorja svjesni smo da to može biti zasebna tema nekog opsežnijeg istraživanja. Zbog naravi našega članka ograničili smo se na pregled tog odnosa na temelju objavljenih dokumenata, nastojeći ukazati na ono najbitnije. Kad je riječ o odnosu prema Međugorju nije teško zaključiti kako ga je onamo odvela ljubav prema Majci Božjoj, čiju je prisutnost prepoznao u brojnim duhovnim plodovima, osobito obraćenja i molitve. Vjerojatno je na njegov pozitivan stav utjecao i poznati teolog René Laurentin, koji je na Koncilu zastupao minimalističku struju u mario-logiji, a poslije ukazanja u Međugorju postao je jedan od najvećih i najgorljivijih branitelja Gospinih ukaza-nja. No, gorljivi pristalica i branitelj Međugorja postao je, kako sam svjedoči, po poruci koju je Gospa po vidiocima uputila izravno njemu i koja ga je duboko pogodila. Gospa ga je pozvala na ljubav prema svim ljudima, ne samo katolicima i ne samo Hrvatima. To ga je duboko pogodilo i pomoglo da na nov način doživi vlastitu pastirsku službu.

199

CRKVA I BEZGRJEŠNA Aktualnost dogme o bezgrješnom

začeću BD Marije

SažetakTeologija ne može ne govoriti o BD Mariji, ne samo jer

je Ona dio onoga što kršćani ispovijedaju u Vjerovanju, nego i zato što ona sama u svome otajstvu bezgrješno začete te na nebo uznesene postaje ključ za razumijevanje kako protolo-gije tako i eshatologije. Autor u članku polazi od povijesnog konteksta i proglašenja dogme o Marijinu bezgrješnom začeću te također nudi kratko tumačenje same definicije dogme. Potom, u drugom dijelu, istražuje doktrinarni razvoj dogme o Bezgrješnoj u nauku Učiteljstva, pokazujući kako postoji istinski razvoj dogme koji je od početne definicije izražene negativnim pojmovima dospio do novih pozitivnih dopri-nosa. U trećem dijelu članka autor istražuje neke teološke vidove dogme o Bezgrješnoj, odnosno nauk o istočnom grijehu, potom o Marijinu savršenom otkupljenu te napokon o Mari-jinoj svetosti.

Ključne riječi: Marija, bezgrješno začeće, Učiteljstvo, istočni grijeh, savršeno otkupljenje, svetost.

UvodU svojoj iznimno zanimljivoj knjizi Djevica Marija

(francuski izvornik La vierge Marie, iz 1949.) poznati katolički mislilac Jean Guitton zapisa kako je Kato-

200


ličkoj Crkvi trebalo jako puno vremena, osamnaest i pol, odnosno devetnaest i pol stoljeća, da u njoj dozrije spoznaja i vjera u dvije marijanske dogme: Marijino bezgrješno začeće te uznesenje u nebesku slavu. Potom se pita koliko li će vremena proteći dok spoznamo bogatstvo koje te dvije dogme nose u sebi. Ipak, vrijeme koje je proteklo od proglašenja dogme Marijina bezgrješnog začeća svjedoči kako se je dogo-dio istinski doktrinarni razvoj, od onog početnog svečanog izrijeka o očuvanosti od svake ljage istoč-nog grijeha pa do brojnih suvremenih teoloških dopri-nosa o Marijinu odnosu prema Crkvi, čovječanstvu itd. Dogmu bezgrješnog začeća moguće je iščitati pod raznim gledištima; primjerice u trojstvenom ključu Bezgrješna se predstavlja kao plod besplatne ljubavi Presvetog Trojstva; u kristološkom ključu, Bezgrješna se predstavlja kao savršeno otkupljena Majka koju je otkupio Sin; u pneumatološkom ključu, Bezgrješna ukazuje na posvećujuću prisutnost Duha u Mariji koji je čini posve svetom (Panaghia); u ekleziološkom ključu, Bezgrješnu se može promatrati kao početak Crkve, zaručnice Kristove bez ljage i bore, koja sjaji sa svoje ljepote; u antropološkom ključu Bezgrješna je znak najveće učinkovitosti milosti Božje prema stvore-nju. Sve navedeno predstavlja mogući pristup u tuma-čenju dogme bezgrješnog začeća. No, odlučio sam se za drugačiji pristup kojim želim ukazati na pozitivan doktrinarni razvoj same dogme. Stoga ćemo najprije

201

Crkva i Bezgrješna

predstaviti povijesni kontekst u kojem je proglašena dogma o Marijinu bezgrješnom začeću, koja će biti i kratko pojašnjena. Potom će u drugom dijelu biti govora o dogmi Bezgrješne u nauku crkvenog Učitelj-stva. U trećem dijelu će biti izložen kratki prikaz teoloških pristupa dogmi Bezgrješne koje smatramo najzanimljivijima i teološki najrelevantnijima. Budući da rad teologa slijedi, ali također prethodi i pripravlja nauk Učiteljstva metodološki bi bilo ispravnije pred-staviti rad teologa prije nauka Učiteljstva, ali radi bolje preglednosti i same naravi rada zadržana je postojeća struktura.

1. Kratki prikaz povijesnog konteksta u kojem je proglašena dogma Bezgrješnog začeća

Proglašenjem dogme Marijina bezgrješnog začeća papa Pio IX. stavio je točku na višestoljetne rasprave o toj temi, rasprave u kojima su sudjelovali ne samo veliki teolozi Katoličke Crkve, nego i cijeli crkveni redovi koji su se, u pristupu i tumačenju te istine, međusobno optuživali za herezu. Bez dubljeg ulaženja u višestoljetne teološke rasprave samo napomenimo kako se je rasprava vodila oko univerzalnosti spasenja, ostvarena po Isusu Kristu, s jedne strane, te potpune Marijine svetosti, s druge. U svijesti naroda Božjega sazrijevala je sve veća i veća svijest o Marijinoj potpu-noj svetosti koja je isključivala ne samo osobne grijehe,

202


nego i onaj s kojim se svi ljudi rađaju, iskonski, istočni. Teolozi su se pak sa svoje strane trudili pomiriti te dvije naizgled teško pomirljive istine.

Papa Pio IX. (1846.-1878.), najdugovječniji nasljednik na katedri sv. Petra, svoj je pontifikat vršio u veoma složenim povijesnim prilikama. Za vrijeme njegova pontifikata, među ostalim događajima, nestala je Papinska država, sazvan je i prekinut Prvi vatikanski koncil, on sam je morao bježati iz Rima itd.1 Povije-sne okolnosti su ga primorale da djeluje uglavnom na obrambeni način, a to često znači jednostrano. I to je primjetno u brojnim njegovim dokumentima, osobito čuvenom Syllabusu.2 Prije enciklike Quanta cura Pio IX. je, 1844., objavio encikliku Quia pluri-bus o temeljnom suodnosu vjere i razuma. Između ta dva važna dokumenta iz svoga pontifikata, Pio IX. je objavio bulu Ineffabilis Deus, kojom je istinu Mari-jina bezgrješnog začeća proglasio dogmom Katoličke Crkve. Naravno da i sama bula, odnosno čin proglaše-nja dogme ima svoju povijest. Proglašenje nove crkvene dogme nije bilo motivirano određenim doktrinarnim zastranjenjem u nauku o BD Mariji, nego upravo povijesnim okolnostima, odnosno kulturnim kontek-

1 Usp. G. Martina, Pio IX (1848-1878), Roma, 1974.2 Syllabus pape Pia IX. je dodatak njegovoj enciklici Quanta

cura, iz 1864., a koji donosi osudu osamdeset teza, tj. krivih mišljenja, zastranjena, struja, poput panteizma, natura-lizma, modernizma, socijalizma, komunizma, racionalizma itd.

203

Crkva i Bezgrješna

stom kojega je Papa doživio kao škodljivog i opasnog za vjerski život. Kulturni kontekst u kojem je progla-šena nova crkvena dogma bio je obilježen snažnim suprotstavljenim strujanjima. S jedne strane nalazio se je romantizam sa svojim liberalnim usmjerenjem i posve usredotočen na čovjeka koji otkriva povijest kao novu kategoriju koja mu pomaže sve protumačiti i shvatiti, a s druge se nalazi političko-kulturalni pokret obnove (restauracije), koji je započeo poslije Bečkog kongresa (1814.-1815.), a koji je stavljao naglasak na osjećaj (sentiment) nasuprot dogmatskom i demitizi-rajućem racionalizmu prethodnog stoljeća.3 Dakle, u nevjernom svijetu koji stavlja čovjeka kao mjeru svega te stoga sumnja u sve ono što nadilazi ljudski razum papa Pio IX. ističe lik BD Marije i istinu koja se samo vjerom može prihvatiti. Sam papa Pio IX. je, ubrzo poslije enciklike Quia pluribus, najprije ispitao teologe o istini Marijina bezgrješnog začeća, a potom je pota-kao i crkveno Učiteljstvo na teološko produbljenje te istine. Naime, papa je 1849. svim biskupima po čita-vom svijetu poslao encikliku Ubi primum u kojoj ih pita o suglasju o istini Marijina bezgrješnog začeća, a poziva se na želju tridentskih otaca da se taj nauk produbi.4 Na njegov je upit odgovorilo 603 biskupa,

3 Više o tome: T. Goffi, La spiritualità dell’Ottocento, Edizioni Dehoniane, Bologna, 1989., str. 17-32.

4 Tridentski je koncil, na svome petom zasjedanju, u dekretu o istočnom grijehu iz 1547., izričito izjavio da ne želi taj

204


od čega ih je 546 odgovorilo potvrdno, tj. izjasnilo se za proglašenje nove dogme, 24 biskupa su bila protiv zbog razloga prikladnosti, a samo četiri ili pet biskupa su bili protiv mogućnosti definicije.5 Pozitivan odgo-vor potakao je Pia IX. u smjeru proglašenja nove dogme. Stoga je 12. travnja 1850. povjerio isusovcu Giovanniju Perroneu (1794.-1876.) da napravi nacrt teksta proglašenja dogme. Njegov su tekst potom proučili teolozi savjetnici Kardinalskog zbora koji su se složili s prijedlogom teksta bule. Potom je ipak izra-đen drugi nacrt, a potom i treći kojega je Papa predao posebno ustanovljenoj komisiji da ga prouči te mu ispita biblijske temelje, svjedočanstvo Tradicije, dokaz iz prikladnosti, trajnost liturgijskih slavlja, teološko utemeljenje te sensus fidelium.6

Poslije takve pripreme papa Pio IX. je, 8. prosinca 1854., na svetkovinu Bezgrješnog začeća, bulom Ineffabilis Deus proglasio dogmu Marijina bezgrješ-nog začeća. Tekst bule predstavlja se kao prilično zani-mljiv s epistemološke točke gledišta. Skladno spaja nauk crkvenog učiteljstva, doprinos teologa, posebno

nauk primijeniti na BD Mariju. Usp. DH 1516.5 Usp. J. Galot, Mariologija. Bog i Žena. Marija u spasenjskom

djelu, Karitativni fond UPT, Đakovo, 2001., str. 221. Autor navodi da su svoj odgovor poslali 604 biskupa, no drugi izvori spominju 603. Usp. uvod u brojeve 2800-2804 DH.

6 Opširnije o nastanku teksta bule Ineffabilis Deus vidi: C. M. Berti, La ‘Ineffabilis Deus’ di Papa Pio IX, Marianum, Roma, 1963., str. 75-79.

205

Crkva i Bezgrješna

crkvenih otaca, ulogu osjećaj vjernika; ukazuje na trajnost liturgijskih slavlja Bezgrješnog začeća kao i na biblijske temelje te istine; tumači izraze „Zdravo Marijo“ i „Veliča“ te paralelizam Eve i Marije; ističe jednodušni pristanak biskupa te molbe za proglaše-nje dogme; upozorava na pripravni rad te napokon donosi svečanu definiciju: „Autoritetom Gospodina našega Isusa Krista, blaženih apostola Petra i Pavla i našim, izjavljujemo, izgovaramo i definiramo da je učenje koje drži da je Blažena Djevica Marija, u prvom času svoga začeća, po posebnoj milosti i povlastici svemogućega Boga, predviđajući zasluge Isusa Krista Otkupitelja ljudskoga roda, bila očuvana neokaljanom od svake ljage istočnoga grijeha, od Boga objavljeno, te zbog toga svi vjernici moraju čvrsto i postojano u njega vjerovati“.7

Teološko polazište sadržaja bule je nauk o prede-stinaciji: „Neizrecivi Bog… je, dakle, nju od početka i prije vjekova izabrao i odredio za majku svom jedi-norođenom Sinu, od koje će postati tijelo i roditi se u blaženoj punini vremena…“ Neizrecivi Bog je izabrao i odredio Mariju za buduću majku svoga Sina. Ovim se povijesno-spasenjski događaj uzdiže u imanen-tno Trojstvo: izabranje je djelo Oca za Sina u Duhu Svetome, koji se spominje u dijelu dogme koji govori o Božjem djelovanju ad extra. Izraz „u prvom času

7 Prijevod bule Ineffabilis Deus pape Pia IX. objavljen je u: Služba Božja, 44 (2004.) 4, str. 76-79.

206


svoga začeća“ ušao je u definiciju u zadnji čas te je njime izmijenjen izraz kojega je papa Aleksandar VII. donio u svojoj buli Sollicitudo, gdje se govori o očuva-nju Marijine duše „u prvom času njezina stvaranja i ulijevanja u tijelo“. Očuvanost od grijeha je Mari-jina povlastica, a papa Pio XII., u enciklici Fulgens corona, dodat će kako je riječ o jedinstvenoj povlastici. Marija svoju povlasticu duguje Kristovim otkupitelj-skim zaslugama, a to je primjena načela tridentskog koncila o opravdanju, tj. o prijelazu iz stanja grješnika u stanje pravednika što se događa isključivo po Kristo-vim zaslugama.8

2. Učiteljstvo o dogmi Bezgrješnog začeća

U širenju i tumačenju dogme Marijina bezgrješ-nog začeća upravo je uloga Učiteljstva bila odlučujuća. Ovdje ne ćemo izložiti sve izreke Učiteljstva o dogmi, nego ukazati na neke važne crkvene dokumente koji o njoj govore u raznim prigodama, ukazujući na njihov pozitivan doprinos u prijemu i tumačenju dogme.

Papa Pio X., u prigodi pedesete obljetnice progla-šenja dogme o Marijinu bezgrješnom začeću, obja-vio je encikliku Ad diem illum laetissimum (2. veljače 1904.) koja je, između ostalog, trebala poslužiti Papi da potakne obnovu svega u Kristu. Enciklika je napi-sana apologetski te ukazuje na sve jaču ideologiju

8 Više o samoj dogmi vidi: J. Galot, Mariologija, str. 192-195.

207

Crkva i Bezgrješna

neprijatelja religije koji negiraju istočni grijeh i stanje palog čovjeka, a time i potrebu i nužnost otkupljenja i Otkupitelja čovječanstva, odnosno potrebe milo-sti u redu spasenja. Nakon što je predstavio Mariju kao Posrednicu i djeliteljicu svih milosti papa Pio X. dogmu Marijina bezgrješnog začeća usko povezuje s naukom o nužnosti milosti.9

U svojoj enciklici Fulgens corona, objavljenoj o stotoj obljetnici dogme o Marijinu bezgrješnom začeću (9. rujna 1953.), papa Pio XII. preuzima struk-turu i temeljne misli bule Ineffabilis Deus te ističe kako je bezgrješno začeće Marijina jedinstvena povlastica, što bula proglašenja dogme nije istaknula. Ipak izvor-nost enciklike Fulgens corona, kojom je također inau-gurirana marijanska godina, nalazi se u povezivanju dviju marijanskih dogmi, bezgrješnog začeća te Mari-

9 Pio X., Ad diem illud laetissimum, na: http://w2.vatican.va/content/pius-x/it/encyclicals/ documents/hf_p-x_enc _02021904_ad-diem-illum-laetissimum.html. Pri kraju enciklike Papa ističe: „Se i popoli credono e professano che la Vergine Maria è stata fin dall’istante della Concezi-one preservata da ogni contaminazione, allora è necessa-rio che ammettano il peccato originale, la riabilitazione dell’umanità operata da Gesù Cristo, il Vangelo, la Chiesa e infine la stessa legge della sofferenza; e grazie a questo, tutto ciò che nel mondo esiste di razionalismo e di materialismo viene sradicato e distrutto e rimane alla saggezza cristiana la lode di aver conservata e difesa la verità“.

208


jina uznesenja u nebo.10 Papa veli kako je Marijino uznesenje u nebesku slavu kao „kruna i dovršenje druge marijanske povlastice“, što u stvari znači kako je zapravo prva marijanska povlastica, bezgrješno začeće, temelj druge, tj. Marijina uznesenja u nebesku slavu. Oba otajstva Marijina života, njezin početak i dovr-šenje, dio su Božjeg plana. I enciklika Fulgens corona dijelom je obilježena apologetskim tonom. Naime, papa Pio XII. naziva nepravednima kritike i prije-kore koje nekatolici i protestanti upućuju na račun katoličkog čašćenja BD Marije, kao da bi to čašćenje umanjilo kult koji se duguje Bogu i Isusu Kristu. Papa

10 Nakon što je spomenuo proglašenje dogme o Mariju bezgrješnom začeću, a potom i njezino uznesenje u nebesku slavu Pio XII. nastavlja: „Così Ci sembra che in maniera più profonda ed efficace tutti i fedeli possano volgere la mente e il cuore al mistero stesso dell’immacolata concezione della Vergine. Infatti per lo strettissimo rapporto che lega questi due misteri, dopo esser stata solennemente promulgata e posta nella debita luce l’assunzione della Vergine in cielo - che costituisce quasi la corona e il complemento dell’altro privilegio mariano - ne è venuto che con maggior pienezza e splendore si è manifestata la sapientissima armonia di quel piano divino con il quale Dio ha voluto che la vergine Maria fosse monda da ogni macchia originale“. Pio XII., Fulgens corona, na: http://w2.vatican.va/content/pius-xii/it/encyclicals/documents/hfp-xii_enc_ 08091953 _fulgens-corona.html

209

Crkva i Bezgrješna

katoličku poziciju potvrđuje prizivom na Tradiciju, kako onu katoličku tako i pravoslavnu.11

Nov doprinos u recepciji i tumačenju dogme Mari-jina bezgrješnog začeća ponudio je Drugi vatikanski koncil, u osmom poglavlju dogmatske konstitucije o Crkvi, Lumen gentium. Koncil izabire srednji put

11 Fulgens corona: „Sono pertanto ingiusti la critica e il rimpro-vero che anche per questo motivo non pochi acattolici e protestanti fanno alla nostra devozione per la santa Vergine, come se togliessimo qualche cosa al culto dovuto a Dio solo e a Gesù Cristo. È vero invece che l’amore e la venerazione che noi dedichiamo alla nostra Madre celeste ridonda tutto senza dubbio in gloria del suo divin Figlio, non soltanto perché tutte le grazie e tutti i doni, anche eccelsi, da lui derivano come da prima fonte, ma anche perché ‘i geni-tori sono la gloria dei figli’ (Pro 17, 6). Fin dai più remoti tempi della chiesa, questo punto di dottrina venne sempre più in luce e sempre più si affermò, sia presso i sacri pastori, sia nella convinzione e nell’animo dei fedeli. Lo attestano, come dicemmo, gli scritti dei santi padri, i concili e gli atti dei romani pontefici; lo testimoniano infine le antic-hissime liturgie, nei cui libri, anche i più antichi, tale festa si considera come tramandata dai padri. Inoltre, perfino presso tutte le comunità dei cristiani orientali, che già da lungo tempo si separarono dall’unità della chiesa cattolica, non sono mancati e non mancano coloro che, pur essendo animati da pregiudizi e da contrastanti opinioni, hanno accolto questa dottrina e ogni anno celebrano la festa della Vergine immacolata. Ciò non accadrebbe certo, se essi non avessero ricevuto tale verità fin dai tempi antichi, prima cioè che i medesimi si fossero staccati dall’unico ovile“.

210


između maksimalističke (kristotipske) i minimali-stičke (ekleziotipske) mariologije te govor o BD Mariji smješta u otajstvo i Krista i Crkve. Koncilska je mari-ologija biblijski utemeljena, ali joj Sveto pismo ne služi za potvrdu nauka, nego kao polazište na kojem je moguće uočiti i istražiti duboku povezanost BD Marije i Isusa Krista u povijesti spasenja.12

BD Marija je prikazan kao dio Izabranog naroda, „ponizna i siromašna“ službenica Gospodnja, koja očekuje dolazak Spasitelja; ona je izabrana „kći Sion-ska“, u njoj i po njoj se ostvaruje nova ekonomija spasenja. Marija je „već proročanski naznačena u obećanju o pobjedi nad zmijom, koje je bilo dano pošto su prvi roditelji pali u grijeh (usp. Post 3, 15). Ona je na sličan način također ona Djevica koja će začeti i roditi Sina, čije će ime biti Emanuel (usp. Iz 7,14; Mih 5,2-3; Mt 1,22-23). Ona se ističe među poniznicima i siromasima Gospodnjim, koji s pouz-danjem od njega očekuju i primaju spasenje“ (LG 55). Od Marije je utjelovljeni Sin Božji uzeo ljudsko tijelo da po „otajstvima svoga tijela oslobodi čovjeka od grijeha“ (LG 55). U ovom odlomku, a koji govori

12 Usp. S. Meo, Concilio Vaticano II, u: Nuovo dizionario di mariologia, Edizioni Paoline, Milano, 31988., str. 379-383; T. J. Šagi-Bunić, Mariologija Drugog vatikanskog koncila, u: Bogoslovksa mostra, 44 (1974.) 1, str. 38-52; R. Braj-čić, Marija u misteriju Krista i Crkve, u: Crkva u svijetu, 1 (1966.) 4, str. 45-47.

211

Crkva i Bezgrješna

o Mariji u Starom zavjetu, dogma bezgrješnog začeća nije izričito ni spomenuta ni dokazana, ali je uklju-čena i protumačena u okviru teologije saveza. Glavni protagonist te nove ekonomije spasenja koja se ispunja po Mariji je Otac nebeski: „Otac milosrđa htio je da pristanak predodređene majke prethodi utjelovljenju tako da, kao što je žena pridonijela smrti, žena također pridonese životu. To na najizvrsniji način vrijedi za Isusovu Majku, koja je svijetu dala sam Život koji sve obnavlja te je od Boga bila obdarena darovima dostoj-nima tolike zadaće“ (LG 56). Marijino predodređe-nje u pogledu njezina bogomajčinstva, nije prikazano kao očuvanost od istočnoga grijeha, nego kao obda-renost „darovima dostojnima tolike zadaće“. Dok je u buli Ineffabilis Deus očuvanost od istočnog grijeha plod Kristovih otkupiteljskih zasluga u LG 56 punina darova milosti udijeljena je u pogledu mesijanskog majčinstva. Dalje se u istom broju Lumen gentiuma ističe dvostruku učinak Marijina predodabranja: svetost i otkupljenost. Djevica je „od svakog grijeha slobodna“, ona koju je „u izvjesnom smislu Duh Sveti oblikovao i učinio novim stvorom… već od prvog časa njezina začeća obdarenu sjajem posve osobite sveto-sti“ (LG 56). U nastavku istog broja Koncil u malo riječi sažima gotovo cijelu novu ekonomiju spasenja: „Tako je Marija, Adamova kći, pristajući uz božansku riječ, postala Isusovom majkom; nikakvim grijehom spriječena, svim je srcem prihvatila Božju spasenjsku

212


volju te se kao Gospodnja službenica posve posvetila osobi i djelu svojega Sina služeći pod njim i s njime po milosti svemogućega Boga otajstvu otkupljenja. S pravom, dakle, smatraju sveti oci da Bog Mariju nije upotrijebio na čisto pasivan način, nego da je ona slobodnom vjerom i slobodnim posluhom sudjelovala u ljudskom spasenju“ (LG 56). Marija se ne nalazi iznad ljudskog roda; ona je posve kći Adamova, ali koji koja vjerom prihvaća svoje majčinsko poslanje koje joj je naviješteno. Taj njezin pristanak je aktivan, ona slobodno u posluhu prihvaća naviještenu riječ te na nju odgovara u potpunoj slobodi, a ona je pak plod njezine bezgrješnosti. U istom je broju istočni grijeh prikazan kao neposluh prema Bogu (Eva), koji je Marija „razriješila“ svojim posluhom. U Mariji sve je „da“, a taj je potpuni i slobodni pristanak omogu-ćen njezin predodređenjem, tj. njezinim bezgrješnim začećem. Darovana sloboda nije Mariju udaljila od svijeta stvorenja kojega je bila dio, ona je „Adamova kći“, nego ju je još više približilo stvorenju na način da joj je po darovanoj slobodi omogućeno biti još više na raspolaganju Bogu i stvorenju; omogućeno joj je dublje sebedarje u službi Bogu i ljudima; ono sebe-darje koje u redovitim prilikama kod drugih osoba priječi grijeh i njegove posljedice. Drugim riječima Mariji je darovana ne samo biti slobodna od grijeha, zla, otuđenja, nego joj je nadasve darovana sloboda za Boga i bližnjega. Marija nije manje slobodna jer

213

Crkva i Bezgrješna

je otkupljenja, nego naprotiv, slobodna je jer je otku-pljena. U njoj se svetost razvija i raste do nesluće-nih visina upravo na temelju darovane slobode koja nije drugo doli izrazu njezine nenadmašive blizine s Isusom Kristom, a upravo je blizina s Kristom, suobli-čenost s Njime mjera naše ljudske svetosti.

Sveti papa Ivan Pavao II. je u devetoj godini svoga pontifikata objavio encikliku Redemptoris Mater (25. ožujka 1987.). Uz Sveto pismo temelj njegova nauka je nauk Drugog vatikanskog koncila, točnije nauk VIII. poglavlja konstitucije Lumen gentium, koju navodi preko stotinu puta. Veliki marijanski papa govor o Bezgrješnom začeću smješta u povijesno-spasenj-ski okvir. U prvom dijelu enciklike, pod naslovom: Marija u otajstvu Krista, Papa ističe ideju Marijina predodređenja: „U otajstvu Krista ona je prisutna već ‘prije postanka svijeta’ jer ju je Otac izabrao za majku svojeg Sina u utjelovljenju, a zajedno s Ocem izabrao ju je i Sin, povjeravajući je odvijeka Duhu Svetosti. Marija je na sasvim poseban i jedinstven način sjedi-njena s Kristom pa je stoga isto tako odvijeka ljubljena od Oca u tom istom ‘Sinu ljubljenom’, s Ocem istobit-nomu, u kojem se usredotočuje sva ‘slava milosti’“.13 Marijino novo ime „milosti puna“ ukazuje na Mari-jin najdublji identitet. Naime, ako je milost besplatni

13 Ivan Pavao II., Enciklika Redemptoris Mater – Otkupiteljeva Majka, KS, Zagreb, 1987., br. 8.

214


dar, tada se plod tog dara nalazi prije svega u Marijinu izabranju da bude Kristova Majka.14

Središte Papina nauka o Bezgrješnom začeću nalazi se u brojevima 10. i 11. U br. 10. Papa ukratko sažima sadržaj dogme Marijina bezgrješnog začeća i to pola-zeći od ideje izabranja prema poslanici Efežanima (usp. Ef 1, 3-14): „Snagom bogatstva milosti ljublje-nog Sina, a radi otkupiteljskih zasluga Onoga koji je trebao postati njezin Sin, Marija je bila sačuvana od ljage istočnog grijeha. Na taj način ona od prvog časa svog začeća, to jest od početka svojeg života pripada Kristu, ima udio u spasenjskoj i posvećujućoj milosti i u onoj ljubavi koja ima svoj izvor u ‘Ljubljenome’, u Sinu vječnog Oca koji je utjelovljenjem postao njezin vlastiti Sin“.15 Br. 11. enciklike Redemptoris Mater donosi izvoran doprinos tumačenju dogme o bezgrješ-nom začeću, jer ukazuje na kolektivni vid istočnog

14 Papa veli kako se ime „milosti puna“ odnosi „prije svega na Marijino izabranje za Majku Sina Božjega. No u isto vrijeme ta punina milosti naznačuje sve nadnaravne darove kojima je Marija obdarena s obzirom na činjenicu što je bila izabrana i predodređena da bude Majkom Krista… Ako se vječno izabranje u Kristu i predodređenje za dostojanstvo posinjene djece tiču svih ljudi, tada je Marijino izabranje doista posve izuzetno i jedinstveno… Marija je ‘milosti puna’ jer se utjelovljenjem Riječi, to jest hipostatsko sjedi-njenje Sina Božjega s ljudskom naravi, ostvaruje i dovršuje upravo u njoj“. Redemptoris Mater, 9.

15 Redemptoris Mater, 10.

215

Crkva i Bezgrješna

grijeha od kojega je Marija sačuvana.16 Papa povezuje biblijske tekstove iz Knjige Postanka (usp. Post 3, 15) i Knjige Otkrivenja (Otk 12, 1) koji govore o vječ-nom neprijateljstvu između zmije i ženina potom-stva. Marija se nalazi u samom središtu te borbe te kao bezgrješno začeta ostaje znak sigurne nade da će na kraju pobijediti snaga Kristove milosti koja je moćnija od svakog iskustva grijeha.17

16 „Marija, Majka utjelovljene Riječi, smještena je u samo središte ovog neprijateljstva, ove borbe koja je upisana u povijest čovječanstva na zemlji i samu povijest spasenja. Na tom svom središnjem mjestu ona, koja spada među ‘poni-zne i siromahe Gospodnje’, nosi kao nitko drugi u sebi onu ‘slavu milosti’ kojom ‘nas Otac zamilova u Ljubljenome’ i ta milost određuje izvanrednu veličinu i ljepotu njezina bitka. Marija tako ostaje pred Bogom i pred čitavim čovje-čanstvom kao nepromjenjivi i neoskvrnjeni znak Božjeg izabranja o kojemu govori Poslanica Efežanima“. Redemp-toris Mater, 11.

17 Usp. Redemptoris Mater, 11. Sveti Ivan Pavao II. je temi Marijina bezgrješnog začeća posvetio i šest kateheza koje je održao u proljeće i ljeto 1996., na općim audijencijama srijedom. Prva je održana 8. svibnja 1996., pod naslovom: Milosti puna; druga, 15. svibnja, pod naslovom: Marijina savršena svetost; treća, 29. svibnja, pod naslovom: Bezgrješno začeće; četvrta, 5. lipnja, pod naslovom: Bezgrješna: otku-pljena po očuvanosti; peta, 12. lipnja, pod naslovom: Bezgrješna: dogmatska definicija povlastice; šesta, 19. lipnja, pod naslovom: Sveta kroz sav život.

216


Katekizam Katoličke Crkve Marijinu bezgrješ-nom začeću izravno posvećuje četiri broja18 i to u okviru tumačenja članka Vjerovanja „Začet po Duhu Svetom, od Marije Djevice“. U prethodna dva broja (br. 488-489) govori se o Marijinu predodređenju, počevši od Staroga zavjeta i svetih žena Izraela, u pogledu njezina poslanja da postane Majkom Krista Spasitelja: „S njom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog čekanja obećanja, ispunjaju se vremena i usta-novljuje se nova ekonomija“.19 U Mariji se stječu i uviru sva starozavjetna obećanja; ona u sebi uosobljuje vjerni Izrael. Tekst koji govori o otajstvu Bezgrješne polazi od Lukina opisa Navještenja te potom doslovno navodi dogmu u obliku kako ju je proglasio papa Pio IX. Izuzeće od istočnoga grijeha motivirano je nužnošću Marijina slobodna pristanka na navješte-nje: I doista, da bi navještaju svoga poziva mogla dati slobodan pristanak svoje vjere, bilo je potrebno da bude sva nošena Božjom milošću“.20 Govor o bezgrješ-noj zaključuje se prizivom na istočnu Tradiciju koja Mariju časti kao Presvetu (Panaghia), kao „slobodnu od svake ljage grijeha, kao oblikovanu od Duha

18 Usp. Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konfe-rencija, Zagreb, 1994., 490-493.

19 KKC 489.20 KKC 490.

217

Crkva i Bezgrješna

Svetoga i učinjenu novim stvorenjem“.21 Ta svetost naravno isključuje i sve osobne pa i najmanje grijehe.

I za kraj spomenimo misao pape Benedikta XVI., koji doduše nije objavio nijedan dokument posvećen BD Mariji, ali je u raznim prigodama o njoj progova-rao pa i o temi koja nas zanima. S tog gledišta osobito nam je zanimljiva njegova propovijed koju je održao na svetkovinu bezgrješnog začeća BD Marija, a prigo-dom 40-te obljetnice završetka Drugog vatikanskog koncila.22 Papa polazi od misnih čitanja, odnosno od scene Navještenja (usp. Lk 1,26-38) te protoevanđelja iz knjige Postanka (usp. Post 3,15). Tumačeći scenu Navještenja papa Benedikt XVI. u Mariji, Bezgrješnoj, pronalazi samu bit Crkve izraženu na cjelovit način. U Mariji je prisutan „sveti ostatak“, istinski Sion, čisto i živo Božje boravište. Usprkos grijesima praroditelja i čitavog ljudskog roda, primjer Marije pokazuje kako Bog nije pogriješio. Iz oborenog stabla palog čovječan-stva s Marijom izbija nova povijest, nova živa snaga koja usmjerava i prelijeva se na čitavi svijet. Obzi-rom na Protoevanđelje Papa ističe kako čovjek živi u sumnji da Božja ljubav stvara ovisnost te kako on mora odbaciti tu ovisnost kako bi se potpuno ostvario. No, nastavlja Papa, ljubav nije ovisnost, nego dar koji

21 KKC 493. Kao izvor te misli navodi se Lumen gentium, 53.22 Propovijed je objavljena na: http://w2.vatican.va/content/

benedict-xvi/it/homilies/2005/documents/ hf_ben-xvi_hom_20051208_anniv-vat-council.html

218


omogućuje istinski život i življenje. Jedino u življenju prema volji Božjoj može se istinski živjeti darovana sloboda. Stoga što je god čovjek bliže Bogu istodobno je bliže i čovjeku. To se je ostvarilo u Marijinu životu. Budući da je bila posve kod Boga mogla je biti tako bliska s ljudima. U nju je Bog utisnuo svoju sliku, sliku Onoga tko traga za izgubljenom ovcom. Poput Majke koja suosjeća i supati Marija je anticipirani lik i trajna slika Sina. Na taj način i u slici Gospe žalosne, Majke koja dijeli trpljenje i ljubav, vidimo istinsku sliku Bezgrješne. Njezino srce, po svojoj ispunjenosti Bogom se je proširilo te postalo tako blisko s nama. Tako Marija, bezgrješna, stoji pred nama kao znak utjehe, ohrabrenja i nade.

Na kraju ovog kratkog prikaza dogme Marijina bezgrješnog začeća u nauku crkvenog Učiteljstva vidimo kako su različiti interventi Učiteljstva dodatno obogatili sadržaj dogme koju je proglasio papa Pio IX. Isto tako mogli smo primijetiti nakanu Učiteljstva da dogma o Bezgrješnoj uvijek ostane „pod riječju Božjom“, što je prvi preduvjet ispravnog razvoja svake dogme, odnosno svake vjerske istine. Također, mogli smo uočiti kako Učiteljstvo u svome nauku postupno napušta dokaz iz prikladnosti (argumentum convenien-tiae), u prilog teološkog promišljanja utemeljena na riječi Božjoj. Premda su teološki temelji doneseni u buli Ineffalibilis Deus nedostatni ili bolje reći necjelo-viti te i pod utjecajem onodobne teološke misli, ipak

219

Crkva i Bezgrješna

u sebi sadrže sjemenke budućeg dogmatskog razvoja, kako je to pokazao ovaj prikaz nauka Učiteljstva. To je ujedno i dokaz ispravnosti čina pape Pia IX. koji je istinu Marijina bezgrješnog začeća proglasio dogmom Katoličke Crkve, budući da, kako je pokazao razvoj te dogme, nije - prema kriterijima autentičnog razvoja dogme koje je u teološku ostavštinu ostavio J. H. Newman23 - prouzročio zastranjenje vjere naroda Božjega.

3. Teologija dogme Bezgrješnog začeća: Marija od istočnog grijeha očuvana, savršeno otkupljena te posvećena

3.1. Marija od istočnog grijeha očuvanaDogma o Marijinu bezgrješnom začeću uključuje u

sebi više istina koje naučava Katolička Crkva, od kojih su neke osporene i osporavane osobito tijekom dvade-setog stoljeća pa i danas. Osobite je kritike, ponekad i dobrodošle, doživjela dogma o istočnom grijehu, koju je proglasio Tridentski koncil, a koja je uključena o dogmu o Marijinu bezgrješnom začeću. Dogma o istočnom grijehu dovedena je u pitanja ponajviše

23 John Henry Newman je prije svog obraćenja na katolicizam istraživao razvoj dogme te je ustvrdio sedam kriterija auten-tičnog razvoja dogme, ne pretendirajući kako su jedini ni isključivi. Usp. J. H. Newman, An essay on the Development of Christian Doctrine, James Toovay, London, 1845.

220


zbog promijenjene slike o nastanku svijeta. Naime, suvremena je kozmologija ponudila viziju stvorene stvarnosti kao one koja se u svome evolucijskom hodu postupno sve više i više usavršava. To dakako vrijedi i za čovjeka. U takvoj viziji nema mjesta za istočni grijeh ili vjeru u neko zlatno, početno stanje pravednosti praroditelja. Potom je odbačena i ideja jednog para praroditelja, odnosno ideja monogenizma, a nastupila je teorija poligenizma i evolucije čovječanstva u razli-čitim pravcima. Uz spomenuto, teološki i filozofski personalizam su pokušali shvatiti čovjeka u pojmo-vima „odnosa“, što je dovelo do odbacivanja mišlje-nja po kojem bi međuljudski odnosi bili okaljani, tj. narušeni nečim što čovjek pojedinac nije učinio. Sve te i slične kritike zahtijevale su novo i dublje promišljanje o istočnom grijehu, a time i o Marijinu bezgrješnom začeću. Ovdje nam nije moguće donijeti prikaz cjelo-kupnog razvoja dogme u katoličkoj teologiji, nego ćemo ukazati na rješenja koje su ponudili neki teolozi obzirom na stvarnost istočnog grijeha, predodređenja te Marijine svetosti i slobode.

Za evolucionističku struju unutar katoličke teolo-gije, u svijetu kojemu fizički i moralni nered bitno pripada pa se stoga i razvija, istočni grijeh se poima kao stvarnost koja je dio mehanizma stvaranja, unutar kojega predstavlja djelovanje negativnih sila protu-evolucije. Unutar evolucijskog procesa Krist je svrha, pokretač i životno ozračje čitavog svemira: ne samo

221

Crkva i Bezgrješna

da ispašta za grijeh svijeta, nego nadvladava otpor prema duhovnom usponu koji je upisan u materiju. Unutar ovakve vizije svijeta nema baš previše prostora za Bezgrješno začeće. Za T. de Chardina, primjerice, Marijino bezgrješno začeće je očitovanje nepokrenu-tog djelovanja, odnosno one aktivnosti koja se događa jednostavnim prijenosom božanske energije preko nas. Marija je predstavljena kao anti-grijeh, odno-sno kao stvorenje koje je nesposobno oduprijeti se božanskom djelovanju. Marijina je zadaća omogućiti dolazak Boga u ljudsku sferu te je stoga posve čista i transparentna aktivnost. Ovakvo poimanje Mari-jina bezgrješnog začeća ne ostavlja prostora poimanju grijeha kao slobodnog čina, a još manje besplatnosti spasenja koje dolazi od Boga. Grijeh i Krist nužno ulaze u naravno evoluciju ljudskog fenomena.24

Sociološka struja unutar katoličke teologija pred-stavlja istočni grijeh kao stanje stvorenja koje se nalazi u grijehu svijeta, odnosno u situaciji propasti koja onemogućuje kako ljubav prema Bogu iznad svega tako i očuvanost od osobnih grijeha. To je jednostavno stanje u kojem se „rađa“ i živi čitavo čovječanstvo.25 Spasenje koje donosi Krist oslobađa nas ne samo od

24 Usp. S. De Fiores, Immacolata, u: Nuovo dizionario di mari-ologia, Edizioni Paoline, Milano, 31988., str. 699-700.

25 Za najvažnijeg predstavnika ove struje, Pieta Schoone-nberga sadržaj istočnog grijeha može se definirati kao utje-caj povijesnih grijeha pridodan neredu naše naravi. Usp. P. Schoonenberg, La potenza del peccato, Queriniana, Bres-

222


naših grešnih čina, nego od naše smještenosti u grijeh, od naše podložnosti grijehu. Ovakvo, sociološko, tumačenje istočnog grijeha ostavlja po strani pita-nje prenošenja grijeha, odnosno to je pitanje postalo suvišno, jer se svi rađamo u grijehu svijeta. Marijino bezgrješno začeće predstavlja se kao ne uključenje Marije u grijeh svijeta, dakle kao iznimku od stanja kojemu su podložni svi ljudi.26

Egzistencijalistička struja predstavlja istočni grijeh kao potrebu svakog čovjeka da ga Krist spasi i oslo-bodi, budući da je već virtualno odbacio Božju milost. Univerzalnost aktualnih grijeha svjedoči kako su svi ljudi grešni, što dovodi do zaključka da to stanje ovisi o nekom „virtualnom“ grijehu koji sve ljude usmje-rava prema osobnim grijesima, osim ako im u pomoć ne pritekne Božja milost. Istočni grijeh bi bio virtualni grijeh, odnosno stanje neizbježne podložnosti krivnji u kojoj se nalaze čak i mala djeca. Marijino bezgrješno začeće bila bi imunost na aktualne grijehe. Naime, Marija je primila tako snažnu milost koja je na potpun

cia, 1971., str. 265-266; Isti, Dal peccato alla redenzione, Herder-Morcelliana, Roma-Brescia, 1970., str. 70.

26 Ovo je ujedno i glavni prigovor ovoj teoriji o istočnom grijehu. Usp. S. De Fiores, Immacolata, str. 700-701. Tako-đer ta teorija ne razjašnjava kako netko tek začet, a potom rođen dolazi odmah u dodir s grijehom svijeta, osobito ako se istočni grijeh predstavi kao rezultat društvenog učenja, a ne kao nešto što je intrinsečno ljudskoj naravi.

223

Crkva i Bezgrješna

način čuva od osobnih grijeha.27 Ovakvo razmišljanje na neki način poistovjećuje istočni i osobni grijeh, što ne samo što ruši tridentsku dogmu o istočnom grijehu, nego ne pojašnjava na koji način neki budući grijeh čini nekoga grješnim.28

Vrlo uvjerljivu teoriju o istočnom grijehu izlo-žili su teolozi Maurizio Flick i Zoltan Alszeghy koji definiraju istočni grijeh kao dijaloško otuđenje od Boga i drugih ljudi, a uvjetovano je nesudjelovanjem u božanskom životu koje je pak prouzročeno slobodnim ljudskim izborom.29 Pojašnjavajući ontičku i osobnu dimenziju istočnog grijeha M. Flick će istaknuti kako je središnji element istočnog grijeha personalistički, a što se očituje kao nemogućnost da se Boga ljubi iznad svega te kao nemogućnost da se izbjegnu osobni grije-si.30 Drugim riječima istočni grijeh neizbježno vodi do osobnih grijeha. Može ga se predstaviti i kao psiho-lošku dispoziciju u čovjeku koja virtualno sadrži sve osobne grijehe koji praktički postaju neizbježni.31

27 Predstavnik ove struje katoličke teologije je nizozem-ski teolog Alfred Vanneste, Le Dogme du péché originel, Béatrice, Paris, 1971.

28 Usp. S. De Fiores, Immacolata, str. 701.29 Usp. M. Flick-Z. Alszeghy, Il peccato originale, Queriniana,

Brescia 1972., str. 370.30 Usp. M. Flick, Peccato originale, u: Nuovo dizionario di

teologia, Edizioni Paoline, Milano, 61991., str. 1130.31 Usp. M. Flick, Peccato originale, str. 1129-1130. U ovom

podužem članku autor temi istočnog grijeha pristupa s

224


Nažalost autor Flick i Alszeghy u svojoj knjizi uopće ne govore o bezgrješnom začeću BD Marije. No, ako bi govor o Bezgrješnoj smjestili unutar te teorije tada bi je se moglo predstaviti kao radikalnu sposobnost dijaloga s Bogom te kao temeljnu opciju koja proizlazi iz sudjelovanja u božanskom životu. To je Mariji omogućeno od prvog trenutka njezina začeća, što ju je očuvalo od razornog utjecala grijeha čovječanstva. Personalističa dimenzija govora o istoč-nom grijehu pomaže shvatiti kako je bezgrješno začeće povlastica koju je Bog udijelio Mariji u pogledu njezina sveta i bezgrješna života, tj. u pogledu njezina poslanja u povijesti spasenja.32

3.2. Marija – savršeno otkupljenaOd mnoštva katoličkih teologa koji su progovo-

rili o ovoj temi predstavit ćemo misao samo dvojice (Karla Rahnera i Edvarda Schillebeeckxa), kako zbog njihove izvornosti tako i zbog utjecaja koji su imali na druge teologe.

Rahner smješta dogmu bezgrješnog začeća unutar svoje kristološke i soteriološke misli: Bezgrješno

raznih vidova: kristocentričnog, antropocentričnog, perso-nalističkog itd. Tako će, primjerice, reći kako se u kate-gorijama personalizma istočni grijeh može definirati kao čovjekova nesposobnost da bez Kristove milosti uđe u dija-log s Bogom. Ondje, str. 1130.

32 Usp. S. De Fiores, Immacolata, str. 702.

225

Crkva i Bezgrješna

začeće je tvrdnja vjere usko povezana s utjelovljenjem Logosa, dakle usmjerena na otkupljenje. Ako je istočni grijeh slobodan čin koji odbija Božje samopriopća-vanje čovjeku, Bezgrješna će biti punina božanskog samopriopćavanja u životu jednog stvorenja. Djevica Marija je otkupljena na savršen način, jer je trebala u vjeri prihvatiti Sina Božjega u tijelu. Upravo je to uzrok savršenog otkupljenja, bez obzira kada se je to otkupljenje dogodilo. „Smijemo naime i moramo vjerovati da je ta riječ, koja od početka usrećujućim milosrđem obuhvaća čitav život, Mariji već rečena… Bog je naime tako ljubio Mariju, jer je htio da njegov Sin, kao čovjek u ljudskoj zajednici, kojom i mi pripa-damo, bude njezin Spasitelj, stvarni zalog da je njegova milost moćnija od našeg grijeha. Stoga se u bezgreš-nom začeću očituje da Bog ljubi čovjeka uopće“.33 Bezgrješno začeće, prema Rahneru, znači kako Bog ljubi ljudski život te ga obuhvaća svojom vjernošću koja se ne odnosi samo na početak nego i na blaženi svršetak. Bog je Mariji darovao što ni nama nije uskra-tio, naime posvetnu milost koja nije drugo doli sam Bog, njegovo mnogoliko priopćenje stvorenom duhu. Milost znači, piše Rahner, „svjetlo, život, otvorenost čovjeka duhovno-osobnog života za beskrajne Božje daljine. Milost znači slobodu, snagu, zalog vječnog života, upravljanje osobnog Božjeg duha u ljudskim

33 K. Rahner, Marija, Majka Gospodinova, KS, Zagreb, 1980., str. 30-31.

226


dubinama, posinstvo i baštinu vječnosti. Po tome što je posjedovala sve te darove Marija se ne razlikuje od nas, nego se od nas razlikuje jedino po tome što ih je posjedovala od početka i u neusporedivoj mjeri“.34 Posjedovanje „od početka“ Božjih darova, tj. samoga Boga, i „u neusporedivoj mjeri“ tvori od Marije savr-šeno otkupljeno stvorenje. Ali ako je Marija savršeno otkupljena tada je i to poradi nas, njezine djece: „U Mariji i njezinu bezgrešnom začeću pokazuje se da vječno milosrđe od početka obuhvaća čovjeka, a time i nas, djecu Adama i Eve, grešnike, da postane jasno: Bog nas ne ostavlja same“.35

Tumačeći dogmu bezgrješnog začeća Edvard Schillebeeckx36 je imao dvije nakane: ustvrditi Mari-jinu stvarnu pripadnost ljudskom rodu te produbiti

34 Ondje, str. 32.35 Ondje, str. 33. U nastavku će istaknuti važnost ljudskog

života, od njegova početka do kraja te vrijednost ljudske slobode koja je također darovana, a po kojoj čovjek uzvraća Bogu na njegovo samopriopćavanje. O Rahnerovoj mari-ologiji te također o njegovu poimanju dogme Marijina bezgrješnog začeća vidi: I. Raguž, Hans Urs von Baltha-sar i Karl Rahner o Blaženoj Djevici Mariji, u: Bogoslov-ska smotra, 79 (2009.) 4, str. 829-844, o Bezgrješnoj str. 832-835.

36 Svoju misao o temi koju istražujemo E. Schillebeckx je izrazio u svojoj pretkonilckoj knjizi o Mariji, Majci otku-pljenja (izvornik na nizozemskom, 1959.). Navodimo je prema talijanskom izdanju: Maria, Madre della Redenzione, Edizioni Paoline, Cinisello Balsamo, 41988.

227

Crkva i Bezgrješna

teološko promišljanje o jedincatosti otkupljenja koje je Krist izvršio na Mariji. Adamov izvorni grijeh shvat-ljiv je, smatra Schillebeeckx, samo ako se u Adamu prepozna „posrednika milosti“ za sve ljude. No, on je svjesno iznevjerio cilj koji mu je Bog povjerio kao njegovu glavnu zadaću. Taj promašaj je stanje „ne milosti“ u kojem se rađa svaki čovjek te ujedno odre-đuje ljudsku nesposobnost da ostvari svoj nadnaravni poziv. Krist, kao pravi čovjek, je uistinu otkupljen, ne jer bi trebao otkupljenja, nego ukoliko je njegovo temeljno zvanje da postane novi Adam, „posrednik milosti“ za čitavi ljudski rod. Krist je u biti otkupljenje koje se nudi nama, a istodobno je otkupljenje koje se prihvaća u naše ime.37 Istina koja kaže kako je Marija neokaljana istočnim grijehom ne želi reći kako nije potrebna otkupljenja. Naprotiv. Činjenica da Marija ulazi u ovaj svijet bez istočnog grijeha ne izuzima je od dodira sa stvarnošću koja je satkana od grijeha i grješnika. Djevica je, smatra nizozemski dominikanac, objekt preventivnog otkupljenja. To je razlikuje od nas koji smo otkupljeni, a upoznali smo grijeh i odboj-nost prema Bogu usprkos krštenju. To preventivno otkupljenje je izveo Krist koji je na križu više trpio za Mariju, u smislu da „ljubav koja potiče Gospodina da se žrtvuje na križu prije svega teži preventivnom otku-pljenju Marije. I to je jedini način da se sačuva načelo

37 Usp. E. Schillebeeckx, Maria, Madre della Redenzione, str. 56.

228


njezina otkupljenja, a istodobno, da ju se ne izolira – budući da je bezgrješno začeta – od čitavog čovječan-stva koje samo u Kristu prima svoje spasenje“.38 Na liniji tadašnje pretkoncilske teologije Schillebeeckx razlikuje objektivno od subjektivnog otkupljenja te zaključuje kako je u Djevici Mariji objektivno otku-pljenje upravo očuvanje od istočnog grijeha, a subjek-tivno je ostvareno u konkretnom prihvaćanju poziva da postane Majkom Gospodinovom. Njezino stanje Bogomajke je Marijin način na koji živi vlastito otku-pljenje.39

3.3. Marija posve svetaDogma o Marijinu bezgrješnom začeću dalo je

poticaj teolozima ne samo da prodube nešto što bismo mogli nazvati negativni vid dogme, naime njezinu očuvanost od stvarnosti istočnoga grijeha, nego i da teološki istraže pozitivni vid dogme, naime puninu milosti kojom je Marija bila obdarena. Teologija se je u ovom istraživanju kretala uglavnom u dva pravca: jedan je istraživao odnos Marije i Duha Svetoga,40 a drugi paralelizam Marije i Crkve, promatran ponaj-

38 Ondje, str. 59.39 Ondje, str. 75-77.40 O ovoj temi postoji obilna bibliografija. Vidi: A. Langella,

Maria e lo Spirito Santo nella teologia cattolica post-conciliare, D’Auria, Napoli, 1993.; također zbornik: Maria e lo Spirito Santo, Marianum, Roma, 1983.

229

Crkva i Bezgrješna

prije pod vidom svetosti obiju. Iznova, između brojnih teologa koji su se bavili ovom tematikom izabrali smo dva: Stefana De Fioresa i Josepha Ratzingera.

Stefano De Fiores ubraja se bez sumnje među najveće mariologe proteklih nekoliko desetljeća.41 U govoru o odnosu Duha Svetoga i Marije on polazi od događaja Navještenja kojega s pravom naziva „protoduhovi“. Marija-Žena, navikla kontemplirati i živjeti u prisutnosti Božjom, u času navještenja nalazi se pred paradoksom da u sebe obuhvati neobuhvat-ljivu prisutnost. Prisutnost tog otajstva u Mariji odre-đuje njezin odnos s Duhom Svetim, odnosno njezina suradnja s Duhom ne samo da daje svijetu Spasitelja nego i u njoj stvara život vjere, koji je plod milosti koja je čini blaženom. To suglasje između majke Gospo-dinove i Duha Svetoga nije prigodna ili svedena na otajstvo začeća, nego se širi na čitav njezin život, čak i

41 Stefano De Fiores je preminuo 2012. Između dvadesetak njegovih marioloških djela spomenimo samo neka: Maria. Nuovissimo dizionario Vol. 1-3, Edizioni Dehoniane, Bolo-gna, 2006-2008., riječ je o istinskoj mariološkoj sumi; sa Salvatoreom Meom priredio je Nuovo dizionario di mariolo-gia, Edizioni Paoline, Milano, 1985., a koje je potom izišlo u nekoliko izdanja; Maria madre di Gesù. Sintesi storico salvifica, Edizioni Dehoniane, Bologna, 2002., knjiga tako-đer izišla u više izdanja; Maria sintesi di valori. Storia cultu-rale della mariologia, San Paolo Edizioni, Milano, 2005.; Trinità mistero di vita. Esperienza trinitaria in comunione con Maria, San Paolo Edizioni, Milano, 2001.

230


poslije Duhova. U dvorani Posljednje večere Marija je silaskom Duha iznova primila dar Duha. Učinci tog novog silaska Duha u Marijin život ostaju nam skri-veni, no možemo zaključiti kako se je pod utjecajem Duha njezin život sve više i više preobražavao, pneu-matizirao-oduhovljavao, tako da je i njezino tijelo postalo oduhovljeno, tj. kako je u otajstvu uznesenja postalo slično tijelu uskrsloga Krista. Zahvaljujući tom zadnjem činu milosti u Marijinu životu ona je osposo-bljena vršiti ulogu duhovnog majčinstva prema Isuso-vim učenicima te biti nazočna u životu Crkve kroz sve njezine naraštaje.42 Vrijednost De Fioresove teološke misli je njezina dosljedna biblijska (novozavjetna) utemeljenost te iščitavanje Marijine pneumatološke egzistencije kao dinamičnog hoda vjere, polazeći od punine milosti o kojoj se govori u Navještenju.

Za Josepha Ratzingera jedna je stvar jasna: za ispravno razumjeti BD Mariju mora se uzeti u razma-tranje cjelina Svetoga pisma. I Bezgrješnu se može razumjeti samo u svjetlu kontinuiteta između Staroga i Novoga zavjeta, između priprave i obećanja te izvr-šenja u Kristu. Dok je u Starom zavjetu „sveti osta-tak“ vršio ulogu primatelja i čuvara Božjih obećanja, Novi je zavjet inauguriran s Marijom koja uosobljuje „sveti ostatak“, a istodobno anticipira svetu Crkvu,

42 Usp. S. De Fiores, Trinità mistero di vita. Esperienza trini-taria in comunione con Maria, San Paolo Edizioni, Milano, 2001., str. 81-87.

231

Crkva i Bezgrješna

novi Izrael, slavnu zaručnicu: „Marija je Sion u osobi, a to znači da ona živi ono što se pod ‘Sionom’ podra-zumijeva. Ona ne izgrađuje zatvorenu individualnost, kojoj je važna originalnost vlastitoga ja… Ona živi tu zajedničku mjeru svete povijesti, tako da nas iz nje ne gleda usko i suženo ja izoliranoga pojedinca, nego cijeli, istinski Izrael“.43 U svome drugom mariološkom djelu, Kći Sionska, Ratzinger najprije spominje dva najčešća prigovora protiv te dogme: prvi kaže kako je očuvanje od istočnog grijeha činjenica, a ona se ne može izvoditi spekulacijama, nego za nju dozna-jemo iz objave, koja pak o tome šuti; drugi prigo-vor veli kako se tom dogmom osporava univerzalnost otkupljenja.44 Potom ukazuje na kontinuitet između Staroga i Novoga zavjeta, na personalističko shvaćanje grijeha te zaključuje: „Biti oslobođen istočnoga grijeha znači da kod Marije nema ovoga protuslovlja između Božjega ‘jest’ i čovjekova ‘nije’ i da je zbog toga Božja prosudba o njoj čisto ‘da’, kao što on sama pred njim stoji kao čisto ‘da’: podudarnost njezina ‘da’ s njezinim bitkom kao ‘da’ – to znači biti oslobođen istočnoga grijeha. Očuvanost od istočnog grijeha ne znači, dakle,

43 J. Ratzinger, Maria Chiesa nascente, Edizioni San Paolo, Cinisello Balsamo, 1998., str. 56-57. O nekim vidovima Ratzingerove mariologije vidi: N. V. Kovač, Teološke odred-nice mariologije Josepha Ratzingera/ Benedikta XVI., u: Crkva u svijetu 49 (2014.) 3, str. 279-294.

44 Usp. J. Ratzinger, Kći Sionska. Marijanska pobožnost u Crkvi, Verbum, Split, 2008., str. 66.

232


posebnu krjepost, poseban učinak; posve obrnuto, ona znači da Marija nijedno područje svoga bitka, života i volje nije rezervirala za sebe, kao svoje vlastito, nego da upravo u posvemašnjem razvlaštenju same sebe i predanju Bogu postaje uistinu svoja: milost kao razvla-štenje postaje odgovor kao predanje same sebe“.45 Na liniji svoga bogato izražena paralelizma Marija-Crkva Ratzinger tvrdi kako je nauk o Bezgrješnoj u konačnici izraz izvjesnosti vjere da uistinu postoji sveta Crkva – kao osoba i u osobi. Bezgrješna je u tom „smislu izraz izvjesnosti spasenja Crkve… Prema tome, nauk o Bezgrješnoj svjedoči da je Božja milost bila dovoljno moćna da razbudi odgovor; da su milost i sloboda, milost i čovjekovo biti-on-sâm, odricanje i ispunjenje, samo prividno proturječe jedno drugomu, a zapravo jedno uvjetuje i obdaruje drugo“.46

ZaključakIstražujući aktualnost dogme Marijina bezgrješnog

začeća u Crkvi mogli smo uočiti kako se u ovih stoljeće i pol dogodio istinski doktrinarni razvoj u shvaćanju te dogme. Od početnog poimanja dogme u odnosu na istočni grijeh razvio se je bogat teološki govor o raznim vidovima Marijina života kao i njezina odnosa prema Crkvi te općenito prema čovječanstvu. Doktrinarni razvoj u nauku Učiteljstva pokazuje kako Učiteljstvo

45 J. Ratzinger, Kći Sionska, str. 66-67.46 Ondje, str. 67.

233

Crkva i Bezgrješna

osluškuje i pozitivno vrednuje poticaje koji mu dolaze od teološkog promišljanja teologa čiji rad predstav-lja nemjerljiv doprinos razvoju dogme. Dakako da teološke intuicije i teorije pojedinih teologa o dogmi Marijina bezgrješnog začeća nisu uvijek bez poteš-koća, odnosno da ponekad nude upitna i manjkava rješenja, ali to ne umanjuje ono pozitivno značenje koji tim radom nude doktrinarnom razvoju katoličke teološke misli.

Zaključno može se reći kako dogma Marijina bezgrješnog začeća krije u sebi neiscrpno bogat-stvo sadržaja koji se može i mora produbljivati pod raznim gledištima, naravno uvijek „pod kontrolom“ Božje riječi. Iz ovog prikaza su, primjerice, ispuštena promišljanja koja nudi estetska teologija kao i dopri-nosi brojnih teologa u pitanjima koja su dotaknuta. No, i ovakav prikaz teološkog promišljanja dogme o Bezgrješnoj, sažet na govor o istočnom grijehu, savr-šenom otkupljenju te Marijinoj svetosti, nudi uvid u veliko teološko bogatstvo koje dogma o Bezgrješnoj nosi u sebi. Za nadati se je kako će ovaj i slični radovi biti poticaj daljnjem teološkom istraživanju dogme o Bezgrješnoj na hrvatskom jeziku.

235

BLAŽENA DJEVICA MARIJA PRED MLADIMA

SažetakU prvom dijelu članka izlažu se temeljne značajke re li gio-

znosti mladih. Ukazuje se na njihovu distanciranost od in sti-tucionaliziranih oblika religioznosti, ali se isto tako ukazuje na njihovu duboku žudnju za pravednijim i humanijim svijetom što se predstavlja kao prilika u općem ljudskom i vjerskom odgoju novih naraštaja kojima će pripasti Europa sutrašnjice. U tom odgoju, smatraju autori, veliku ulo gu može odigrati lik BD Marije, ako ga se na ispravan način predstavi suvremenim mladima. Potom u drugom dijelu članka, u tri podnaslova, autori ukazuju koje bi značajke lika BD Marije trebalo staviti pred suvremene mlade, a u pogledu izgradnje njihova identiteta. Autori u prvi plan stavljaju Marijin rast i sazrijevanje u vlastitoj vjeri, potom ukazuju na Marijino zauzimanje za izgradnju boljega svijeta te, naposljetku, ističu ostvarenost Marijina života kao nešto što može nadahnuti mlade u njihovu rastu i sazrijevanju.

Ključne riječi: Marija, mladi, život, vjera, rast i sazri-jevanje, bolji svijet.

UvodBrojne su stranice posvećene svijetu mladih, njiho-

voj religioznosti, njihovim lutanjima, traženjima itd. Obavljena su i brojna ispitivanja koja su nastojala

236


pokazati što je mladima važno, za što bi se zauzeli i žrtvovali, što očekuju od budućnosti itd. Zanimljivo je da gotovo nijedno od tih ispitivanja nije previše prostora posvetilo odnosu mladih i BD Marije. Možda je tome razlog što ne samo mladi prolaze svojevrsne osobne krize, nego je i mariologija prošla tešku krizu „identiteta“, osobito tijekom dva desetljeća poslije Drugoga vatikanskog koncila, a donekle se još uvijek osjeća. Tu bismo krizu mogli promatrati u dva vida: doktrinarnom i pastoralnom. Dok je s doktrinarne točke gledišta crkveno učiteljstvo posvetilo Mariji prilično pozornosti (sjetimo se VIII. poglavlja dogmat-ske konstitucije Lumen gentium, Drugoga vatikanskog koncila, enciklike Marialis cultus pape Pavla VI., enci-klike Redemptoris Mater pape Ivana Pavla II.), s druge strane teolozi, kako dogmatičari tako i pastoralci, uz rijetke iznimke, kao da ne pokazuju odveć zanimanja za BD Mariju i njezinu ulogu u životu Crkve. Ako su poneki teolozi i iskazali određeno zanimanje za tu temu, tada su je uglavnom izložili na način kako su to činili teolozi prije njih, što se je mnogim vjernicima, osobito mladima, činilo neupotrebljivim za današnje vrijeme. Druga kriza je pastoralna; naime, neke pučke pobožnosti su napuštene, a da druge nisu ponuđene; nisu ponuđene ni prikladne kateheze o Mariji za djecu i mlade. No valja pohvaliti obnovljeni Rimski misal koji je na primjeren način predstavio Mariju u litur-gijskom kalendaru Katoličke Crkve, i to poštujući otajstva Marijina života i njezinu ulogu u otajstvu

237

Blažena Djevica Marija pred mladima

otkupljenja. No, to nije dovoljno. Ovaj kratki članak želi dati doprinos u govoru o Mariji pred mladima, odnosno pokušat će pružiti neke smjernice koje bi mogle pomoći svima koji rade s mladima, posebice katehetama, da na ispravan način mladima predstave i približe BD Mariju, koja svojim životom i porukom i danas ima što reći svim kršćanima, pa tako i mladima.

1. Religioznost mladih

S obzirom na svijet mladih kratko ukažimo na neke značajke njihove religioznosti o kojima valja voditi računa u procesu njihova vjerskog odgoja. No čim se povežu pojmovi „mladi“ i „religija“, nalazimo se pred poteškoćom. Naime, kako piše jedan suvremeni autor, „teško je naći zajednički nazivnik za sva poima-nja mladih o religiji. Religija je za njih ‘vjerovanje’, ideal, sustav vrednota, etika, institucija, obredi itd. Sve te dimenzije mogu biti međusobno pomiješane ili poprimiti različita značenja na temelju pojedinih viđenja života. Za mlade, prema tome, religija može biti spremnik u kojemu je moguće pronaći svašta. Stoga je religija za nemali broj adolescenata i mladih ‘nedefinirana bitnost’, nestalna, gotovo strana njihovoj psihologiji“.1 Unutar „spremnika u kojem je moguće

1 Vito Orlandini, Mladi i religija, u: Kateheza, 25 (2003.) 2, str. 122. Jedan drugi suvremeni autor ističe kako „pastoral mladih ne može zanemariti rubno mjesto koje zauzima reli-gija, kao institucija u europskom društvu. S druge strane,

238


pronaći svašta“, koji spominje navedeni autor, ipak je moguće uočiti nešto što je mladima veoma važno. Prvo što se primjećuje kod mladih jest da uzimaju samo dio od ponuđenog poklada vjere, tj. vrše selek-ciju sadržaja na način da iz ponuđenoga uzimaju ono što se uklapa u njihovo trenutno stanje te što im se u tom trenutku čini važnim. U njima postoji žeđ za otajstvom, za onim što oni percipiraju kao sveto, što ih ponekad odvodi prema putovima koji vode i izvan kršćanske tradicije. Oni traže, premda im je nejasno gdje i što bi trebali pronaći.2 Drugo što se primjećuje jest da ne podnose nametanje gotovih rješenja izvana ili odozgo. Oni se ne podlažu religioznoj baštini svojih roditelja, nego žele stvoriti vlastiti religiozni svijet, doživjeti vlastita iskustva, proći, ako je potrebno i prokrčiti, vlastite putove. U tom „krčenju vlastitih putova“ suvremeni se mladi kršćani ponašaju kao „hodočasnici“ koji vjeru razumijevaju polazeći od sebe

religija se teško može predstaviti kao snaga sigurnosti i jedinstva, a često se pojavljuje kao destruktivna snaga“. Jesus Manuel Garcia, Obzorja duhovnosti za mlade u Europi, u: Kateheza, 27 (2005.) 2, str. 154.

2 Dokument Papinskog djela za crkvena zvanja, Nova zvanja za novu Europu ističe kako „mladi Europljani… strastveno traže autentičnost, osjećajnost, osobne odnose, veličinu obzorja, a s druge su, u biti sami, ‘ranjeni’ blagostanjem, razočarani ideologijama, zbunjeni etičkom dezorijentaci-jom“. Papinsko djelo za crkvena zvanja, Nova zvanja za novu Europu, KS, Zagreb, 2000., br. 11, str. 19.

239


samih, a ne od povezanosti s institucijom.3 Također valja voditi računa kako mnogim mladima vjera nije najvažnija u životu; prema njima, postoji puno drugih važnijih stvari; vjera i religioznost ponekad su doživ-ljene kao ukras njihove egzistencije. Ipak, nije rijetkost susresti mlade kod kojih postoji jaka sklonost religi-oznom doživljaju te koji svakodnevno prakticiraju određeni vid religioznosti. Takva je religioznost često oslobođena tradicionalnog ruha, a obilježena je osob-nim pristupom.4 Kod mladih se susreće snažan osjećaj za solidarnost i pravednost. Rado će podržati inicija-tive koje promiču pravdu i mir u svijetu i zauzeti se za njih. Stoga lako i brzo iskazuju nezadovoljstvo svije-tom odraslih te općenito svijetom u kojemu žive, jer smatraju da odrasli nisu učinili dovoljno da svijet bude bolji. To kao daljnju posljedicu ima odbacivanje hije-rarhijskih i institucionalnih oblika organiziranosti te traženje manje birokratiziranog društva, u kojemu će biti manje politike, manje težnje za moći i vladanjem, manje egoizma, a više zajedništva i solidarnosti. Kod mladih je prisutna duboka želja za istinskim odnosima te snažna čežnja za autentičnom ljubavlju i razmjenom osjećaja. To ih pak čini veoma ranjivima te izloženima razočaranjima i malodušju, a posljedica toga je strah

3 Dokument Nova zvanja za novu Europu navodi kako „mladi često ne vide u Crkvi objekt svoga traganja i mjesto odgo-vora na svoja pitanja i očekivanja“. Ondje, br. 11, str. 20.

4 Usp. V. Orlandini, Mladi i religija, str. 118-121.

240


od budućnosti i tjeskoba pred vlastitim obvezama.5 Dokument Nova zvanja za novu Europu ističe kako je najveći problem današnjih mladih u Europi, kojoj pripadaju i mladi Hrvati, „etički neutralno društvo u kojemu im je živjeti, ali ipak se snage u njima nisu ugasile. Posebno ne u vremenu kao što je naše, prijelaza prema novim ciljevima. O tome svjedoče toliki mladi prožeti ozbiljnim traženjem duhovnosti i zauzimanja u društvu, puni vjere u sebe i druge i širitelji nade i optimizma. Vjerujemo da ti mladi, unatoč suprot-nostima i ‘teretu’ određene kulturne sredine, mogu izgraditi tu novu Europu“.6 Sigurno, nova Europa pripada i pripast će novim mlađim naraštajima. Kakva će biti ta nova Europa ovisit će o ljudskom i vjer-skom odgoju novih naraštaja, a u tom odgoju veliku ulogu može imati lik BD Marije, zvijezde nove evan-gelizacije. No pritom nailazimo na veliku poteškoću. Naime, stručni članci koji govore o vjerskom odgoju mladih, o njihovoj religioznosti i duhovnosti gotovo da posve zanemaruju govor o BD Mariji.7 Nije puno 5 Dokument Nova zvanja za novu Europu ističe kako „najno-

vija istraživanja opisuju europske mlade kao izgubljene, ali ne i razočarane; prožete etičkim relativizmom, ali i kao one koji su isto tako željni živjeti ‘dobar život’; kao one koji su svjesni svoje potrebe za spasenjem premda ne znaju gdje ga tražiti“. Nova zvanja, str. 23.

6 Nova zvanja, str. 23-24.7 Konzultirali smo sljedeće stručne članke o spomenu-

toj temi u kojima nema ni spomena o BD Mariji: Vito Orlandini, Mladi i religija, u: Kateheza, 25 (2003.) 2, str.

241


bolje ni sa službenim udžbenicima katoličkog vjerona-uka za učenike srednjih škola. U sva četiri udžbenika nalazi se samo jedna katehetska jedinica posvećena BD Mariji, i to u udžbeniku za drugi razred srednje škole.8 U udžbeniku za treći razred srednjih škola Marija se,

118-132; Jesus Manuel Garcia, Obzorja duhovnosti za mlade u Europi, u: Kateheza, 27 (2005.) 2, str. 152-169; Riccardo Tonelli, Pastoral mladih suočen s novim proble-mima, u: Kateheza, 27 (2005.) 1, str. 39-71; Rafael Gasol, Kršćanski odgoj djece i mladih, u: Kateheza, 28 (2006.) 4, str. 375-383. Kratki spomen Marije kao uzora na putu vjere nalazimo u članku: Pascual Chàvez Villanueva, Pone-simo evanđelje mladima. Hod vjere za današnje mlade, u: Kateheza, 32 (2010.) 1, str. 37. Još jedan stručni članak upozorava na potrebnu i pozitivnu ulogu BD Marije u vjer-skom odgoju mladih: Mijo Nikić, Suvremena duhovnost mladih između tradicije i nove religioznosti, u: Diacovensia, 16 (2008.) 1-2, str. 115-133. Autor nabraja deset načela zrele i poželjne kršćanske duhovnosti za mlade. Na šestom mjesto navodi kako bi ta duhovnost trebala biti marijan-ska. Prema autoru to znači da „mladima treba predočiti Mariju kao Isusovu majku i našu majku koja se brine za svoju djecu. Važno je analizirati poruku čuda iz Kane Gali-lejske“ (Ondje, str. 127). Autor potom kratko analizira to čudo te zaključuje: „Da duhovnost mladih bude i marijan-ska duhovnost, treba na molitvenim sastancima čitati ona mjesta iz Svetoga pisma u kojima se govori o Mariji, moliti krunicu i završavati molitvene sastanke Marijinim hvalo-spjevom ‘Veliča duša moja Gospodina’“. Ondje, str. 128.

8 Usp. Odvažni svjedoci. Vjeronaučni udžbenik za drugi razred srednje škole, Katehetski salezijanski centar, Zagreb, 2008., str. 49-56. U dobro napravljenoj katehetskoj jedinici

242


izvan nekoliko biblijskih navoda, uopće ne spominje, dok je u udžbeniku za prvi razred srednje škole nema čak ni u kazalu imena. U udžbeniku za četvrti razred srednjih škola u okviru katehetske jedinice „Kršćanska nada u dovršenje“ kratko se govori o Mariji kao praliku dovršenog čovjeka i eshatološkoj slici Crkve, odnosno kratko se govori o dogmi Marijina uznesenja u nebesku slavu.9

Marijin lik, kako ga predstavljaju spisi Novoga zavjeta i crkvena tradicija, ipak može biti od velike pomoći mladima u otkrivanju vlastitog identiteta te u postupnom sazrijevaju za zrelo i odgovorno čovještvo i kršćanstvo. Mladi traže novo, a s Marijom uistinu počinje nova era, novo razdoblje, novi čovjek. Marija je prva novo stvorenje. Mislimo da bi Mariju pred mladima trebalo predstaviti nadasve kao osobu, djevojku, ženu na putu vjere, na putu vlastitog rasta i sazrijevanja, a potom kao djevojku, ženu kojoj je stalo da svijet bude bolji i u tome se osobno zauzima. No, pođimo redom.

2. Marija – uzor za mlade

Prije Koncila tzv. maksimalistička i kristotipska mariologija gledala je Mariju nadasve u odnosu prema

Mariju se predstavlja kao uzor vjere i majku Crkve. Autori udžbenika su V. Gadža, N. Milanović, R. Paloš i D. Vuletić.

9 Usp. Svjetlom vjere. Udžbenik katoličkog vjeronauka za 4. razred srednjih škola, KS, Zagreb, 2009., str. 177-178.

243


Isusu Kristu, Sinu Božjemu, dakle kao Bogomajku, koja je upravo zbog bogomajčinstva bila ispunjena svim zamislivim milostima i povlasticama, koje su je stavljale daleko iznad svega stvorenog. No, time je Marija bila na neki način udaljena od vjernika, smje-štena na nedostižno nebesko prijestolje uz svoga Sina. Na Koncilu se je povela duga i teška rasprava između mariologa maksimalista i minimalista.10 Osmo poglavlje dogmatske konstitucije Lumen gentium na neki je način plod kompromisa dviju struju, ali ujedno, moramo reći, i uspjeli plod kompromisa, jer Mariju, posve na crti Svetoga pisma, smješta u otajstvo i Krista i Crkve. Naglašena je povijesnost Marijina lika i njezine uloge u otajstvu otkupljenja; upravo povije-sna dimenzija Marijina lika može na osobit način biti izazovna za mlade, jer u njoj mogu pronaći svjetlo za vlastiti životni hod. Marija je konkretna djevojka, žena koja je Božjom milošću uspjela ostvariti savr-šeno čovještvo te time postati uzorom za sve buduće vjernike. Mladima bi valjalo približiti upravo takvu Mariju, djevojku, ženu na putu vjere, na putu traže-nja, koja nema jasne odgovore i gotova rješenja, ali ih traži, ide naprijed, s vjerom i pouzdanjem kako

10 O pretkoncilskoj mariologiji te o mariološkim raspravama na Drugome vatikanskom koncilu vidi: Rato Perić, Prije-stolje mudrosti, Biskupski ordinarijat, Mostar, 1995., str. 11-21; Tomislav J. Šagi-Bunić, Mariologija Drugog vati-kanskog koncila, u: Bogoslovska smotra, 44 (1974.) 1, str. 38-52.

244


Bog zna bolje i kako je njegova riječ zadnja i odluču-juća. Pred takvim likom mladima će se spontano javiti pitanja: Tko je i kakva uistinu bila Marija? Kakve je poteškoće susretala u svome životu? Koje je njezino značenje za mene? Pokušajmo se stoga približiti povi-jesnoj Mariji, djevojci, ženi na putu vjere i ostvarenja vlastitog čovještva uz Božju pomoć.

2.1. Žena na putu vjere

Kad čitamo one rijetke novozavjetne retke posve-ćene Mariji, prvo što zamjećujemo jest njezina vjera. Ona je, kako reče Elizabeta, „blažena jer je povjero-vala“, ona je prva povjerovala; Marija je prva vjernica Novog saveza. Drugi vatikanski koncil također nagla-šava Marijinu vjeru kao stvarnost koja je obilježila njezin život. Marija, veli Koncil, slobodno i svjesno sudjeluje u djelu utjelovljenja i otkupljenja; nije tek pasivno oruđe u Božjim rukama. Koncil, na crti crkve-nih otaca, uspoređuje Mariju s Evom, kako bi istaknuo Marijinu odgovornost: put otkupljenju je otvoren jer Marija surađuje s Bogom (usp. LG 56). Koncil nastavlja tvrdnjom kako je Marija u svom hodočašću vjere ustrajala u sjedinjenju sa svojim Sinom; prateći ga sve do križa, trpeći zajedno s njime i pridružujući se njegovoj otkupiteljskoj žrtvi postala je suradnica u djelu otkupljenja (usp. LG 58). Upravo pod križem, u situaciji patnje i skore strašne smrti Sina ističe se veličina Marijine vjere. Naime, tu gdje, ljudski govo-

245


reći, nije moguće vidjeti nikakvu razložnost, potrebu ili korist od takva trpljenja, Marija se vjerom predaje Božjem planu.

U enciklici Redemptoris Mater papa Ivan Pavao II. naglašava dvije značajke Marijine vjere: potpunost i predanje. Marija je, piše sv. Papa, izgovorila „fiat po vjeri. Po vjeri se predala Bogu bez suzdržaja i ‘potpuno se posvetila kao Gospodinova službenica osobi i djelu svog Sina’“.11 Papa će potom Marijinu vjeru, na crti Abrahamove vjere, predstaviti kao stvarnost koja je protkala čitav Marijin život. Marija je povjerovala prva. Ona je poput Abrahama “vjerovala protiv svake nade“ (Rim 4,18).12

Marijin se je hod vjere do stupnja „vjerovanja protiv svake nade“ odvijao kroz rast i sve veće sazrije-vanje. Iako je uvijek bila Bogu potpuno predana, ipak je rasla u vjeri. Tako, primjerice, u sceni navještenja (usp. Lk 1,26 sl.) čitamo kako se Marija „smete“ na anđeoski pozdrav, koji je poziva da se sada u susretu s božanskim glasnikom doživi drugačije. Nastavak razgovora s anđelom već na početku otkriva kako se u Mariji, ne bez poteškoća, oblikuje nutarnji stav potpune raspoloživosti i predanja. Naime pozvana je prihvatiti majčinstvo koje je po ljudsku nemoguće.

11 Ivan Pavao II., Enciklika Redemptoris Mater – Otkupiteljeva Majka, KS, Zagreb, 1987., br. 13 (enciklika je objavljena u nizu: Dokumenti 85).

12 Usp. Redemptoris Mater, br. 14, 26.

246


No, Bogu je sve moguće, čak i to da Marija ne prestane biti djevica, a da postane majka. Tu se nalazi izazov za njezinu vjeru, no izazov se tu ne zaustavlja, već se čini još većim porukom da će onaj koga će roditi biti ne samo njezin nego i Božji Sin. Marija je pozvana vjerom na nov način prihvatiti i obuhvatiti samu sebe, odno-sno promatrati se Božjim očima, ali još je više pozvana vjerom obuhvatiti otajstvo Sina Božjega kog prima u svoje krilo. Marijin odgovor anđelu potvrđuje veličinu Marijine vjere, ali istodobno i potpuno povjerenje u Božju poruku, u Božju riječ. No, to se nije dogodilo bez Marijin ljudskih upita i traženja, što Luka više puta i izričito spominje u govoru o razmišljanju te o pohranjivanju događaja u srce i prebiranju po njima (usp. Lk 1,29; 2,19. 51). Na isti način možemo išči-tati i sve druge događaje iz Marijina života, a koje nam donose spisi Novoga zavjeta: pohod Elizabeti, porod u betlehemskoj štalici, poklonstvo pastira i mudraca, proročanstvo starca Šimuna, bijeg u Egipat, dolazak u Nazaret, traženje i nalaženje Isusa u Hramu, potom godine života provedene u Nazaretu u Božjoj i Mariji-noj šutnji,13 čudo u Kani Galilejskoj, odlazak u Kafar-naum, Kalvarija, molitva s prvom zajednicom učenika u dvorani Posljednje večere.14

13 Usp. zanimljivu knjigu: Ignacio Larranaga, Marijina šutnja, Split, 1989.

14 O Marijinu rastu i sazrijevanju u vjeri vidi: Siro Cipri-ani, Credente, u: Nuovo dizionario di mariologia, Edizioni Paoline, Milano, 1988., str. 419-422.

247


Marijin je život život žene vjernice na hodočašću života prema vječnoj domovini. Zasigurno su joj se puno puta pojavila pitanja: Što to znači? Što mi je činiti? Kako će to biti? Doista, Marijin život može se iščitati kao poruka i izazov za sve kršćane, osobito mlade.15 Vjera je put, hod, hodočašće na kojemu se susreću poteškoće, kušnje, pitanja, križevi i trpljenja, baš kao u Marijinu životu. Samo Bog poznaje dubine ljudskog srca i on koji poštuje našu slobodu, svakome udjeljuje sjeme, klicu, kvasac preobraženja koji može postati temelj novog života. Za kršćanina hodoča-šće, put naprijed je uvijek hod za Isusom Kristom, hod njegovim stopama. Prihvaćajući Isusa, baš poput Marije, prihvaćamo preobražujuću snagu njegova uskrsnuća koje u našemu životu sve čini novim, ako mu mi dopustimo. I što će se dogoditi ako mu dopu-stimo? Dogodit će se novi čovjek; čovjek spreman zauzeti se za izgradnju boljega svijeta, a istodobno će, uz pomoć Božje milosti, usavršiti vlastiti čovještvo. Upravo kako je to učinila Marija.

15 Vjeronaučni udžbenik za drugi razred srednje škole također naglašava Marijinu vjeru: „Marija je uzor vjernice. Ugle-davši se u njeno predanje Bogu, čovjek može uskladiti svoj životni put s Božjom riječju i s voljom Božjom. To uklju-čuje promjenu vlastita života i otvaranje Božjem pozivu“. Odvažni svjedoci, str. 50.

248


2.2. Marija u borbi za bolji svijet

Sveti Pavao u svim svojim poslanicama samo na jednome mjestu, i to neizravno, spominje BD Mariju. Riječ je o poznatom retku iz poslanice Galaćanima: „Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga, od Žene bi rođen, Zakonu podložan, da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo…“ (Gal 4,4-5). S Marijom započinje novi, bolji svijet. Teologija opće-nito, a osobito teologija Marijina bezgrješnog začeća, stoljećima će nazivati Mariju mundi melioris origo – početak svijeta boljega. No, Marija nije samo u sebi, u svome otajstvu bezgrješno začete početak svijeta boljega, nego se ona i osobno zauzimala za izgradnju boljega svijeta. Svjedočanstvo tome u prilog nalazimo u Marijinu hvalospjevu Veliča duša moja Gospodina. Marijin Veliča ponajprije je plod njezine vjere. Doista, kontekst Marijina hvalospjeva jest Elizabetina pohvala njezine vjere. Kao odgovor na tu pohvalu Marija izriče vlastitu pohvalu Bogu. Veliča je Marijina proročka riječ; znak duboko proživljene i prihvaćene Božje riječi iz povijesti vlastitog naroda. Marijin Veliča također je kritika nepravde svijeta u kojemu živi, ali ujedno i proročki navještaj buduće pobjede koju će sam Bog ostvariti. U borbi za bolji svijet Marija se ne predstav-lja kao neka superžena koja bi bila nedostižni ideal za sve koji bi je htjeli nasljedovati. Marijina je veličina posve nutarnja: ona se sastoji u potpunom preda-nju riječi Božjoj, koliko god ona bile nepredvidljiva i

249


zahtjevna; Marija je do kraja dosljedna svojoj vjernosti Bogu te svoje poslanje živi do kraja. Bog kome Marija vjeruje i kome se predaje jest Bog koji „silne zbacuje s prijestolja… raspršuje oholice… bogate otpušta prazne“. Marijin Bog, a i ona s njime, nisu neutralni i ravnodušni pred pitanjem dobra i zla, pitanjem pravde i nepravde; i Bog i Marija aktivno se suprotstavljaju zlu koje se opire Božjem planu spasenja. U toj Božjoj pobjedi koja utemeljuje novi svijet Marija se stav-lja Bogu na raspolaganje kao vjerna suradnica. U toj potpunoj raspoloživosti za Božje planove Marija je izvanredan uzor mladima koji traže, očekuju, plani-raju te također žele surađivati na izgradnji boljega svijeta. Promatrati Mariju, „ikonu oslobođenja“ te se poistovjetiti s njome predstavlja se kao imperativ osobito danas za sve one koji u srcu osjećaju odgovor-nost prema svijetu u kojem živimo.16 Ovo, naravno, nikada ne uključuje mržnju prema drugima, ili projekt čisto zemaljskog oslobođenja koje se postiže nasiljem, oružjem, revolucijom. Marijin Veliča ne nosi u sebi mržnju protiv ljudskih egoizama, nego ukazuje na Boga koji, premda mi to ponekad ne razumijemo, djeluje na način da preokreće situacije nepravde, otuđenja u korist siromaha i svojih vjernika.

16 Usp. Stefano De Fiores, Maria, Madre di Gesù, Edizioni Dehoniane, Bologna, 1998., str. 328; Elio Peretto, Magni-ficat, u: Nuovo dizionario di mariologia, str. 853-864.

250


Novi zavjet nam predstavlja Mariju koja ne samo da se nada boljemu svijetu koji će Bog ostvariti i u čemu ona želi sudjelovati, nego se i sama Marija aktivno zauzima u izgradnji tog svijeta. Evanđelist Ivan predstavlja Mariju u Kani Galilejskoj kako se zauzima za potrebite (usp. Iv 2,1-11). Komentirajući događaj u Kani Galilejskoj, Ivan Pavao II. veli kako taj događaj prije svega ima simboličku vrijednost: „Izići u susret čovjeku u njegovim potrebama znači, u isto vrijeme, uvesti ljude u ozračje mesijanskog poslanja i Kristove spasenjske sile. Tu se ostvaruje posredništvo: Marija se stavlja između svoga Sina i ljudi u njihovim zemaljskim neimaštinama, potrebama i patnjama. Stavlja se ‘u sredinu’, to jest nastupa kao posrednica, i to ne kao neka strankinja, nego kao majka svjesna da upravo kao takva može – dapače ‘ima pravo’ predo-čiti Sinu potrebe ljudi.“17 U Kani se Marija također predstavlja kao tumač Sinovljeve volje: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5). To stoga jer ju je najbolje poznavala i vršila.

Mladost po sebi znači pogled naprijed, okrenu-tost budućem. U mladima postoji velika nada da svijet može biti bolji, da se aktualne nepravde mogu iskorijeniti, da ljudi mogu bolje živjeti. A upravo je Žena-Marija iz Knjige Otkrivenja (Otk 12) znak da će dobro na kraju pobijediti, da u povijesti spasenja zadnja riječ pripada Bogu i onima koji su s njime.

17 Redemptoris Mater, br. 21.

251


Žena iz Knjige Otkrivenja je slaba, ali ipak u stanju darovati život jer se oslanja na Onoga koji je svemo-guć; u svojoj slabosti i nemoći ona zna da je Bog na njezinoj strani, a zato je i pobjeda sigurna. Na taj se način Marija predstavlja mladima kao znak sigurne pobjede dobra nad zlom. Upravo od Marije mladima dolaze riječi koje je ona čula od anđela: „Ne bojte se! Budućnost pripada Bogu i njegovima. Učinite sve što vam moj Sin kaže!“18

2.3. Marija – primjer ostvarena životaMarija je rođena, rasla i sazrijevala u židovskoj

obitelji, u obiteljskom životu obilježenom židovskom vjerskom tradicijom. O njezinu djetinjstvu znamo veoma malo ili gotovo ništa. Ipak, iz nekih novoza-vjetnih redaka moguće je izvući neke zaključke koji se odnose na Marijin rast i sazrijevanje. Primjerice, njezin Magnificat svjedoči kako je duboko usvojila povijest vlastitog naroda, no istodobno kako je Bog najveća od svih vrijednosti u Marijinu životu. Bog je prvenstveni subjekt Marijina hvalospjeva; On je vrijednost oko koje se okreće sav Marijin život. I kad na anđelovu poruku o začeću i rođenju Sin Božjega Marija odgovara: „Kako će to biti kad ja muža ne

18 Usp. Mario Cimosa, Maria, u: Istituto di teologia pasto-rale Universita Pontificia Salesiana, Dizionario di pasto-rale giovanile, a cura di Mario Midali e Riccardo Tonelli, Editrice Elle Di Ci, Torino, 1992., str. 636.

252


poznajem?“ (Lk 1,34), tada nije riječ samo o Mariji-noj zbunjenosti pred veličinom poruke nego je riječ o strahu da će biti povrijeđena njezina odluka da posve i potpuno pripada Bogu. S pravom su crkveni oci (Augustin na Zapadu i Grgur Nisenski na Istoku) taj Marijin upit tumačili kao njezinu zabrinutost za djevičanstvo kojim se posvetila Bogu. Marija se kroz sav život pokazuje kao osjetljiva, pozorna na ono što je Božje, na njegovu riječ, na njegove planove; pred Bogom ona se uvijek i svagdje postavlja kao „ponizna službenica Gospodnja“.

Premda posve pripada Bogu, Marija je potpuno otvorena i drugima: Josipu i njegovoj zaručničkoj ljubavi; rođakinji Elizabeti, koja u starosti treba roditi; mladencima u Kani Galilejskoj; apostolima u poče-cima života Crkve. Marija umije svakoga vidjeti ili, bolje reći, u svakom bratu ili sestri svoga Sina Marija vidi svoje duhovno dijete. Ona je doista postala, kako uči Koncil, „majka u redu milosti“ (LG 61). Pod križem, na Kalvariji, raspeti Sin otkriva Majci njezin najdublji identitet; naime, da po Božjem planu treba postati duhovnom majkom raspršene Božje djece koje on s Križa okuplja u jednu Božju obitelj; obitelj kojoj je Bog Otac, a Marija Majka. To je najdublje znače-nje riječi koje Raspeti upućuje Ženi i učeniku kojega je ljubio: „Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojeg je ljubio, reče majci: ‘Ženo! Evo ti sina!’ Zatim će učeniku: ‘Evo ti majke!’ I od tog časa uze je učenik k sebi“ (Iv 19,26-27).

253


Marija pokazuje kako je ostvarila integraciju vjere i života, čemu svi mi kršćani težimo, a osobito su mladi kršćani željni vidjeti i doživjeti autentičnost kršćan-ske vjere na djelu. Marija se mladim kršćanima pred-stavlja kao uzor koji treba nasljedovati jer je najbliža Kristu, a istodobno je najbliža čovjeku. Marija se može posve i potpuno staviti u službu drugih, jer je potpuno ispunjena i prožeta Bogom.19 Mjera njezine blizine i ispunjenosti Bogom postaje mjerom njezine blizine čovjeku. A ta je mjera potpuna, savršena. Kao slika, uzor potpune posvećenosti drugima po svojoj potpunoj otvorenosti Bogu, Marija se predstavlja kao životni odgovor na duboka očekivanja i nade mladih u pogledu nesebične ljubavi i zauzimanja za čovjeka. A to nije drugo doli uzor savršenog kršćanstva za 21. i svako daljnje stoljeće. Poznati teolog Karl Rahner piše kako je Marija ostvarenje savršenog kršćanstva, a to stoga jer je „po vjeri duha i svome blagoslovljenom krilu, dakle dušom i tijelom, i svom snagom svoga bića, primila vječnu Riječ Očevu. Ako je savršeno kršćanstvo potpuno podudaranje povijesno-spasenj-

19 Usp. M. Cimosa, Maria, str. 635. Vjeronaučni udžbenik Odvažni svjedoci ističe kako je Marija „odmah iza svoga Sina, postala najuspješniji čovjek u povijesti čovječanstva, ljudska osoba najveće ljubavi u povijesti i vječnosti. Prepo-znati Marijin put vjere, nade i ljubavi, imati u svom životu samo jedno trajno uporište – Boga, kročiti Marijinim putem vjere, nade i ljubavi, znači biti nositelj preobražaja društva i graditelj bolje budućnosti“. Odvažni svjedoci, str. 51.

254


skog, izvanjskog poslanja i osobnog života, onda je to kršćanstvo u Mariji savršeno prisutno. Ona je naime ona koja je vidljivo primila utjelovljenu Riječ vječnoga Oca te je stoga najreprezentativniji lik među običnim ljudima u opipljivo-vidljivoj povijesti spasenja. Marija je istodobno ona koja je svoju jedinstvenu zadaću u povijesti spasenja iznutra prihvatila i ostvarila apsolut-nim, potpunim i bezuvjetnim DA svoje vjere. Ako je kršćanstvo zračenje i djelovanje zadobivene milosti u nesebičnoj službi na spasenje drugih, onda je Marija savršena predstavnica onoga što kršćanin jest“.20

2.4. Marija u obrani životaU suvremenoj kulturi smrti koja prožima sve

dimenzije društvenog života i koja se agresivno nameće ne samo putem medija, nego i legislativom, tj. izglasavanjem nehumanih zakona (o abortusu, euta-naziji, istospolnim brakovima, upotrebi droga itd.), mladima nije lako prepoznati vrijednosti koje uistinu promiču ljudsko dostojanstvo te izabrati putove koji vode u život. U tome im veoma može pomoći upravo primjer Marije, koju crkvena tradicija naziva Majkom Života, jer je podarila ljudski život samome Životu, Onomu koji za sebe reče da je „Put, Istina i Život“ (Iv 14,6). Evanđelja nam predstavljaju Mariju kao

20 Karl Rahner, Marija, Majka Gospodinova, KS, Zagreb, 1980., str. 24.

255


onu koja prima život, koja ga rađa te čini sve da ga zaštiti. U obrani života mladima, a ni ostalim kršća-nima, ne koriste toliko lijepe i korisne ideje koliko uzori koji utjelovljuju životne vrijednosti. U likovima trudne Majke, Djevice Majke s Djetetom na rukama, susrećemo ženu koja s odgovornošću prihvaća vlastito majčinstvo i dar života, premda to nije ulazilo u njezine osobne planove (usp. Lk 1,34). Kada je Dijete poro-dila, nježno mu se je posvetila, a kad mu je život bio ugrožen sa zaručnikom bježi u Egipat da ga spasi. Nije moguće govoriti ni meditirati o Mariji, a da istodobno na um ne dođu i prava djece. Potom, pod križem je Marija iskusila najdublju bol koju žena-majka može doživjeti, nepravednu smrt vlastitog sina, gubitak vlastitog djeteta. Slika Majke boli može poslužiti kao uzor poistovjećenja sa svima koji neutješno plaču zbog gubitka voljene osobe, osobito ako je gubitak prou-zročen nasilnom smrću. Istodobno, Marijin bolni lik postaje poziv na suosjećanje sa žalosnima te velik poziv na poštivanje ljudskog života. Suvremenim mladima koje kultura smrti teško pritišće Marija se predstavlja kao Majka života, kao žena koja stoji na strani života te je spremna zajedno s mladima zauzeti se u izgradnji kulture života.21

21 Usp. Siro Cipriani, Madre nostra, u: Nuovo dizionario di mariologia, str. 834-835; S. De Fiores, Maria, Madre di Gesù, str. 329-334.

256


ZaključakU procesu sazrijevanja, razvoja i rasta mlade su

osobe potrebne čvrstih i sigurnih uporišta na koje se mogu osloniti. Mladi su potrebni uzora. Ako je religijska, duhovna dimenzija ljudskog bića ona koja ujedinjuje sve druge dimenzije, tada je jasno kolika je važnost religioznih uzora u životu mladih ljudi. Majka Crkva nam stoljećima stavlja pred oči lik BD Marije kao, uz Krista te uvijek u njemu, najizvrsniji uzor za nasljedovanje. Ona ima što reći i današnjim mladima u njihovu traganju za vlastitim identitetom i vlastitim boljim svijetom. Marija se predstavlja kao ona čiji je životni program „vršiti volju Božju“. Ona sama sebe identificira kao „službenicu Gospodnju“ čiji je životni program riječ Božja. Marijin „neka mi bude po riječi Tvojoj“ može, po Marijinu primjeru, i brojnim mladim kršćanima postati životni program.

257

AAbraham, 245Adam, 95, 211, 212, 226,

227Agneza Praška, 42, 44, 48,

53, 57, 62Aiello, A. G., 97Albert Veliki, sv., 72, 174Aldama, Jose, 185Aleksandar IV., papa, 36, 37Aleksandar VII., papa, 206Alfonso Maria de Liguori,

sv., 168Alszeghy, Z., 223, 224Ambrozije, sv., 69, 83, 90,

91, 143Ana, majka BD Marije, 93Andrija Kretski, sv., 70, 169Appolonio, Alessandro

Maria, 30Aračić, Dinko, 160-162,

180Asseldonk, van Optatus, 24,

27, 28, 31, 32, 42, 47, 49, 51, 54, 55, 58, 60, 61

Atanazije, sv., 69, 70Augustin, sv., 69, 79, 86,

93, 94, 98, 144, 252

BBalić, Karlo, 128, 130, 133,

180, 181, 182, 188Balthasar, von H. U., 226Barišić. Marin, 147,

152-154Bazilije, sv., 69Beck, Tommaso, 193Begić, Rafael, 162-163Belarmin, Robert, sv., 24Benedikt XV., papa, 175Benedikt XVI., papa,

217-218Bernard, sv., 77, 79, 82,

87, 93, 94, 118Berti, C. M., 204Bertalot, Renzo, 116, 117,

122Binder, K., 67Bonaventura, sv., 11, 12, 14,

15, 18, 19, 28, 41, 94, 98Bonefačić, K. biskup, 188Brajčić, Rudolf, 130, 131,

133, 137, 140, 145, 210

CCaninici, Luiciano, 13, 22Chardin, de T., 221

KAZALO IMENA

258


Chàvez Villanueva, Pascual, 241

Cimosa, Mario, 251, 253Cipriani, Siro, 247, 256Collo, Carlo, 116, 119, 120Congar, Y., 185

ČČelanski, Toma, 10, 11, 14,

17, 18, 19, 22, 27, 32, 36, 41, 42, 44, 62

ĆĆosić, Velimir Braco, 163Ćubelić, Tomislav, 147,

149, 150

DDe Fiores, Stefano, 24, 68,

70, 72, 73, 74, 77, 94, 123, 136, 174, 221-224, 229-230, 249, 256

Dublanchy, E., 67, 70, 72Duda, Bonaventura, 27, 30,

59, 61

EEadmer, 72, 94Efrem Sirski, sv., 69, 70,

94, 98, 169Elizabeta, sv., 118, 244,

248, 252Emanuel, 210

Epifanije, sv., 93, 169Esser, Kajetan, 28Estera, 84Euzebije, sv., 94Ezekijel, 80, 83Eva, 84, 85, 86, 87, 184,

205, 212, 226, 244

FFaricy, Robert, 193Fernandez, D., 69, 71Flick, M., 223, 224Franić, Frane, 104, 132,

133, 167-198Franjo, sv., 7, 9, 10-33,

39-56, 58-61, 63-64,Franzi, Francesco, 174, 175

GGabrijel, arhanđeo, 85Gadža, V., 242Galot, Jean, 24, 142, 145,

172, 204, 206Garcia, Jesus Manuel, 238,

241Gasol, Rafael, 241Gerl-Falkovitz, Hanna-

Barbara, 120German Carigradski, 169Gerolamo v. Jeronim, sv.Giotto, 39, 40Giustino Martire, v. Justin,

sv.

259

Kazalo imena

Glavičić, Branimir, 76, 83Goffi, T., 203Grabić, Petar, 133, 184Grbavac, Josip, 147, 151Grelot, P., 68Greshake, Gisbert, 120Grgur Nisenski, sv., 69, 70,

79, 169, 252Grisogon, Lovro, 104Guitton, Jean, 199

HHaman, 84Hildefonso, 71Holofern, 84

IIammarrone, Giovanni, 26Ignacije Antiohijski, sv., 80Inocent III., papa, 50Inocent IV, papa, 37Irenej Lionski, sv., 69, 86Isus Krist, 11 et passimIvan, sv., 68, 250Ivan Damašćanski, sv., 70Ivan Duns Škot, bl., 73, 95Ivan Pavao II., 5, 52, 189,

190, 195, 213-215, 236, 245

Izaija, 81, 92

JJacopone da Todi, 100

Jacques de Voiragine v. Jakov iz Varazze

Jaela, 84Jakov iz Varazze, 89, 90Jeremija, 81, 82Jeronim, sv., 70, 75, 79,

80, 81, 82, 83, 86, 90, 92, 94, 169

Josip, sv., 80, 92Judita, 84Julijan Špajerski, 19,Jurišić, H. G., 67, 101Juroš, Ante, 163Justin, sv., 69, 85Juvencus, 69

KKatalinić, A., 103, 104Klara, sv., 7, 20, 22, 25, 27,

35-64Kodžoman, Joško, 147,

154-156Koehler, Th., 40, 103Kosor, K., 67, 97Kovač, M. D., 38Kovač, N. V., 231Kolbe, Maksimilijan, sv.,

24Kreitzer, Beth, 118Kutleša, Dražen, 147, 154Kutleša, Zoran, 163-164Kuzma, 24

260


LLangella, A., 228Laurentin, René, 85, 175,

185, 187, 193, 196, 198Le Bachelet, X., 95Lončar, Milan, 46, 52Lovre, sv., 24Lubina, Petar, 147, 149,

151Luka, sv., 30, 52, 68, 76,

150, 216, 246Luther, Martin, 7, 107-125

MManselli, R., 100Marija, BD, 5, 6, 9. et

passim.Marija od Presvetog Srca,

s., 163Marin, Pere, 158-159Maritain, Jacques, 109Marko, sv., 68Maron, Gottfried, 115Martina, G., 202Marulić, Marko, 7, 65,

66-105Matej, sv., 68Matošević, Lidija, 108,

109, 110Matura, Tadija, 55Meo, Salvatore, 24, 97, 98,

136, 137, 140, 174, 210

Midali, Mario, 251Milanović, N., 242Mooney, Catherine M., 37,

41Moraldi, Luigi, 88, 90Müller, A., 68, 86, 97

NNestorije, 70Newman, J. H., 219Nigido, Placido, 74Nikić, Mijo, 241Novokmet, Branimir, 163

OOlier, J. J., sv. 175Origen, 69, 87, 94Orlandini, Vito, 237, 239,

241

PPacifik, fra, 27Padovese, L., 89Paloš, R., 242Parlov, M., 78, 102Pavao, sv., 205, 248Pavao VI., papa, 145, 182,

183, 187, 236Pavlović, Marija, 194Peretto, Elio, 70, 249Perić, Ratko, 130, 131,

132, 134, 181, 243Perrone, Giovanni, 204

261

Kazalo imena

Petar, sv., 205Petar Damijani, sv., 30Petar Lombardijski, sv., 30,

60Peterson, I. J., 40Philips, Gerard, 133, 181,

182Pio IX., papa, 93, 201,

202, 203, 204, 205, 216, 218, 219

Pio X., papa, 171, 175, 206, 207

Pio XI., papa, 175Pio XII., papa, 93, 168,

169, 170, 206, 207-209Pompei, Alfonso, 24, 30Pouratt, Pier, 175Prolić, Mladen, 157-158Prudenzije, 24Pseudo-Hildebert, 29, 60Pseudo-Hildefosno, 24Pseudo-Olimpije, 24

RRahner, K., 185, 224-226,

253, 254Raguž, I., 226Rajnald, kardinal, 36Ratzinger, Joseph, 229,

230-232Rebić, A., 180Relota, Žarko, 147, 152

Režić, Ivan, 163Roschini, G., 24Rusch, P., 185

SSalazar, de Chirino, 174Scheeben, M.G., 24Schelkle, H., 67Schillebeeckx, Edvard,

224, 226-228Schmucki, Octaviano, 24Schneider, Johannes, 31Schoonenberg, Piet,

221-222 Serra, Antonio, 169Siksto IV., papa, 95Sisera, 84Sofronije, 69Stipanović, Kristian, 147,

152Strinić, Petar, 163Suarez, Francisco, 73

ŠŠagi-Bunić, T. J., 130, 140,

181, 210, 243Šaul, kralj, 172Šimun, starac, 246Šućur, Miro, 163, 164

TTanquerey, Adolphe-

Alfred, 168

262


Testa, E., 68Toma Akvinski, sv., 73, 94,

98, 168Tomasović, M., 101Tonelli, Riccardo, 241, 251

VVaneste, Alfred, 223Vidović, M., 188Vojnović, Ante, 188Vukšić, Tomo, 159Vuletić, D., 242

WWicks, Jared, 110Wojtyla, Karol, 5

ZZdilar, Ante, 163Zovkić, Mato, 130, 131,

133Zovko, Jozo, 196

ŽŽanić, Pavao, 195

263

BIBLIOGRAFSKA BILJEŠKA

„Marulić – mariolog i marijanski pjesnik“, u: Colloquia Maruliana, XIII (2004.), str. 111-130.

„Blažena Djevica Marija u životu i spisima sv. Klare Asiške“, u: Crkva u svijetu, 43 (2008.) 3, 397-413.

„Blažena Djevica Marija u životu i misli nadbiskupa Frane Franića“, u: U službi Crkve i naroda, Zbor-nik o životu i radu nadbiskupa Frane Franića u prigodi 5. obljetnice smrti i 100. rođenja, Priredili: Drago Šimundža i Nediljko Ante Ančić, CuS, Split 2014., str. 399-413.

„Blažena Djevica Marija pred mladima“, u: Crkva u svijetu, 50 (2015.) 4, str. 580-592 (članak je napi-san u suautorstvu s dr. sc. Jadrankom Garmaz)

„Crkva i Bezgrješna: aktualnost dogme o Bezgrješnom začeću“, u: Darija Damjanović – Ivica Raguž – Boris Vulić (ur.), Gospi Tekijskoj, Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog simpozija prigodom 300. obljetnice svetišta Gospe Tekijske, održanog 20. i 21. svibnja 2016. u Petrovaradinu, KBF u Đakovu, Đakovo, 2017., str. 111-126.

„Blažena Djevica Marija u misli Martina Luthera“, u: Služba Božja, 58 (2018.) 1, str. 44-55.

„Odjeci koncilske mariologije u štovanju Gospe u Imotskoj krajini“, u: Gospa u Imoti. Zbornik radova u prigodi 300. obljetnice oslobođenja Imotskog od Osmanlija, prir. Dinko Aračić i Petar Lubina,

264


Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja – Samostan Imotski, Imotski, 2018., str. 41-60.

„BD Marija u životu i spisima sv. Franje Asiškoga“, je predavanje održano na znanstvenom skupu: „800 godina prvog franjevačkog samostana i crkve Gospe od anđela u Trogiru“, koji je održan u Arba-niji, kod Trogira, 18. i 19. listopada 2018. Zbornik radova još nije objavljen.

265

SADRŽAJ

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

BD Marija u životu i spisima sv. Franje Asiškoga . 91. Crkva sv. Marije Anđeoske ili Porcijunkula

na izvoru Franjine marijanske pobožnosti . . . 132. Sponsa Spiritus Sancti . . . . . . . . . . . . . . . . . . 223. Virgo Ecclesia facta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28

BD Marija u životu i spisima sv. Klare Asiške . . 351. Klara trag i slika BD Marije . . . . . . . . . . . . . 362. Marija: ogledalo i način života za Klaru

i Siromašne Gospođe . . . . . . . . . . . . . . . . . . 423. Marija i Klara: zaručnice Duha Svetoga . . . . 514. Od Marijina do Klarina majčinstva. . . . . . . . 57

Marulić – mariolog i marijanski pjesnik . . . . . . 651. Lik BD Marije u teologiji i kultu

do Marulićeva vremena. . . . . . . . . . . . . . . . . 672. Marulićeva mariologija . . . . . . . . . . . . . . . . 74

2.1. Marija – Djevica i Majka . . . . . . . . . . . . . .752.2. Marija – Nova Eva . . . . . . . . . . . . . . . . . . .842.3. Marija u hramu i bijeg u Egipat . . . . . . . . .88

3. Marijine privilegije: bezgrješno začeta i na nebo uznesena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93

4. Mater dolorosa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99

BD Marija u misli Martina Luthera. . . . . . . . . 1071. Marija u svjetlu teologije križa . . . . . . . . . . 1082. Marijanske dogme u Lutherovoj misli. . . . . 1143. Štovanje i čašćenje BD Marije. . . . . . . . . . . 120

266


Odjeci koncilske mariologije u štovanju Gospe u Imotskoj krajini. . . . . . . . . . . . . . . . . 127

1. Mariologija Drugoga vatikanskog koncila . . 1301.1. VIII. poglavlje „Lumen gentium“:

bl. Djevica Marija Bogorodica u otajstvu Krista i Crkve. . . . . . . . . . . . . . .134

1.2. Neki naglasci koncilske mariologije . . . . .1392. Odjeci koncilske mariologije u štovanje

Gospe u Imotskoj krajini kroz propovijedi na Gospine blagdane . . . . . . . . . . . . . . . . . 1462.1. Mariološki-marijanski naglasci propovijedi

na svetkovinu Marijina uznesenja . . . . . .1492.2. Mariološko-marijanski naglasci propovijedi

na blagdan Gospe od Anđela. . . . . . . . . .1523. Odjeci koncilske mariologije u župnim

listovima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1563.1. Runovići, listžupe Gospe od Karmela. . . .1573.2. Proložac, list župe sv. Mihovila. . . . . . . . .1603.3. Grad na gori, list župe sv. Franje

Asiškog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .163

BD Marija u životu i misli nadbiskupa Frane Franića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167

1. Biskup Franić o BD Mariji u razdoblju prije Koncila . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168

2. O Mariji za vrijeme Koncila . . . . . . . . . . . . 1793. O BD Mariji u postkoncilskom razdoblju. . 1874. Odnos nadbiskupa Franića prema

Međugorju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 192

267

Kazalo imena

Crkva i bezgrješna. Aktualnost dogme o bezgrješnom začeću BD Marije . . . . . . . . . . . . 199

1. Kratki prikaz povijesnog konteksta u kojem je proglašena dogma Bezgrješnog začeća . . . 201

2. Učiteljstvo o dogmi Bezgrješnog začeća. . . . 2063. Teologija dogme Bezgrješnog začeća:

Marija od istočnog grijeha očuvana, savršeno otkupljena te posvećena . . . . . . . . 2193.1. Marija od istočnog grijeha očuvana . . . . .2193.2. Marija – savršeno otkupljena . . . . . . . . . .2243.3. Marija posve sveta . . . . . . . . . . . . . . . . . .228

Blažena Djevica Marija pred mladima . . . . . . . 2351. Religioznost mladih . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2372. Marija – uzor za mlade . . . . . . . . . . . . . . . . 242

2.1. Žena na putu vjere . . . . . . . . . . . . . . . . . .2442.2. Marija u borbi za bolji svijet. . . . . . . . . . .2482.3. Marija – primjer ostvarena života . . . . . . .2512.4. Marija u obrani života . . . . . . . . . . . . . . .254

Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257Bibliografska bilješka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263

Documents

Mladen Parlov Stella maris · U ovom radu ne će se istraživati marijanske dogme u Franjinoj misli niti svi vidovi Marijina otajstva u njegovim spisima i životu. Cilj ovoga članka