Mladen ParlovOd Krista pozvani i poslani

Biblioteka “Crkve u svijetu”Teologija 52.

Izdavač: Crkva u svijetu Zrinsko-Frankopanska 19, SplitRačunalni slog: Paola JukićTisak: Dalmacija papir, Split

-------------------------------------------

CIP - Katalogizacija u publikaciji S V E U Č I L I Š N A K N J I Ž N I C A U S P L I T U

UDK 27-14 27-4

PARLOV, Mladen Od Krista pozvani i poslani / Mladen Parlov. - Split : Crkva u svijetu, 2017. - (Biblioteka Crkve u svijetu. Teologija ; 52)

ISBN 978-953-256-091-6

I. Kršćanski nauk

160908034

-------------------------------------------

Mladen Parlov

OD KRISTA POZVANI I POSLANI

CRKVA U SVIJETU Split, 2017.

Svim svojim prijateljima,sa zahvalnošću!

7

PREDGOVOR

U povijesti čovječanstva nije bilo osobe poput Isusa Krista. Povi-jest, bez sumnje, priznaje veličinu Mojsija, Bude, Konfucija, Muhame-da, no nitko se od njih nije usudio za sebe reći da je uistinu Sin Božji. Nitko nije poput Isusa svojom osobom i svojom porukom toliko utje-cao na povijest tolikih naraštaja ne samo vlastitih sljedbenika, nego i na pripadnike drugih velikih religija. Brojni velikani duha tvrde kako je u Isusu iz Nazareta ljudska riječ dosegla svoj najčišći i najuzvišeni-ji izričaj. Pomislimo samo na Govor na gori te na Gospodinov nauk o kraljevstvu Božjem. No, veličina Isusa Krista ne krije se samo u veličini i ljepoti njegova nauka. Za nas kršćane Isus Krist ostaje trajna uporišna točka našega života. Svi sadržaji kršćanskog života onoliko su uistinu kršćanski koliko su osvijetljeni Isusovim naukom i likom. Isus Krist, Otkupitelj čovjeka, središte je svemira i povijesti, napisao je sv. Ivan Pavao II., u enciklici posvećenoj Drugoj božanskoj Osobi (Redemptor hominis 1). Za nas kršćane Krist je u središtu svega, od naših života do cjelokupnog svemira, zato što nas je u njemu i po njemu pohodio sam Bog. U Isusu Kristu Bog ne samo da otkriva vlastito lice nego se i dari-va onima kojima se objavljuje. To Božje povijesno sebedarje čovjeku u Isusu Kristu otkriva Božju najdublju bit, njegov skriveni, božanski život koji po Isusu Kristu postaje dostupan svakom čovjeku. Isus Krist nije samo savršena i konačna objava Boga nego je istodobno i objava čovjeka, objava konačnog čovjekova poziva, svrhe, sudbine i dosto-janstva. U njemu, pravom Bogu i pravom Čovjeku, susreli su se nebo i zemlja, Božja čežnja za čovjekom i ljudska čežnja za Bogom. Susreli, zagrlili, sjedinili te vječno zajedno ostali. Budući da je on Jedinoro-đenac koji je u krilu Očevu (usp. Iv 1,18) te jedini zaista poznaje Oca, on se predstavlja i kao jedini istinsku pristup k Ocu: “Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni” (Iv 14,6). Stoga je, kako to negdje zapisa Pascal, beskorisno i suvišno poznavanje Boga izvan Isusa Krista.

Poslije svoga uzašašća k Ocu Isus nije svoje napustio, nego je ostao s njima na nov način, na način Uskrsloga, prisutna u snazi vlastitog Duha kojega je poslije uzašašća poslao svojima da u snazi tog istog Duha nastave njegovo poslanje, a ono nije drugo doli to da nastave

8

svijetu darivati Boga; upravo onako kako je On to činio. Kao Uskrsli On nadilazi vremena i vjekove te postaje suvremenik i suputnik sa sva-kim novim naraštajem svojih sljedbenika, jamčeći im svoju prisutnost. U životu svojih sljedbenika, onih koji žele dijeliti njegovu zemaljsku sudbinu, kako bi dijeliti i njegovu nebesku slavu, On je prisutan na mističan način, omogućujući im da ga prepoznaju u njegovoj riječi, u lomljenju kruha (sakramentima), u zajednici braće i sestara, štoviše u svakom čovjeku, osobito potrebitima i siromašnima.

Kršćani, sljedbenici i dionici sudbine Isusa Krista, kome su po krštenju suobličeni, a istodobno pozvani svaki dan se sve više i više suobličavati, znaju da u svojim “glinenim posudama” nose neprocje-njivo blago svjetlosti, istine, radosti i života; blago koje je skriveno očima ovoga svijeta; blago koje želi rasti do “mjere uzrasta punine Kri-stove”; blago koje se, nažalost, može i izgubiti, a izgubit se može ponaj-prije ako ga se “u zemlju zakopa”, ako se njime “ne trguje”, ako ga se ne živi i ne razdjeljuje. Čudno je to s blagom Kristovim: što ga se više dijeli više ga se ima; gubi se tek onda kad ga se želi zadržati za sebe.

Od svojih sljedbenika Krist traži da mu budu svjedoci “do na kraj svijeta”. Dakako da je sam čestit i svet kršćanki život privilegirani put i način svjedočenja Isusa Krista, kako to lijepo reče bl. papa Pavao VI. No, nije jedini. Krista smo pozvani naviještati na sve moguće načine i u sva vremena, zgodna i nezgodna. To smo dužni zbog najmanje dva razloga. Prva je sama Kristova zapovijed, zapovijed Onoga koji je sebe prikazao kao Žrtvu Novoga saveza kako bi čitavo čovječanstvo okupio u jednu, Božju obitelj. Krist nije i ne će biti potpun dok čitavo čovje-čanstvo ne bude tvorilo Jednoga, Njega, Boga postala čovjekom; dok, drugim riječima, Krist sve ne privede Ocu nebeskom, a pred Očevim licem, u Očevu domu mogu biti samo njegova djeca. Drugi razlog proizlazi iz prvog, a možemo ga nazvati ljubav. Naime, kao sljedbeni-ci utjelovljene Ljubavi kršćani su tom istom ljubavlju potaknuti kako bi je i drugi upoznali te od nje zaista živjeli.

Zbog navedenoga nastaje i ova knjiga; nastaje kao mali doprinos evangelizaciji, mali doprinos navještaju Isusa Krista kako bi ga naši suvremenici bolje upoznali te u Njemu pronašli “svjetlo svijeta” i jedi-no istinsko blago na zemlji. Knjiga je satkana od tri dijela koja su podijeljena tematski: prvi je dio posvećen Kristu i to slijedeći ritam

9

liturgijske godine; drugi je posvećen kršćanima, tj. Crkvi i kršćanstvu ukoliko su pozvani Krista svjedočiti, a treći donosi ono što bi se moglo nazvati plodovima življenog kršćanstva. Prva dva dijela donose teksto-ve koji su uglavnom objavljeni na internetu (najviše u kolumnama na portalu Dalmacija Newsa te manje na portalu Hrvatske udruge Bene-dikt), dok se u trećem nalaze izabrani predgovori i pogovori različitih knjiga koje sam priredio za tisak, koje sam preveo ili za koje sam bio zamoljen napisati predgovor.

Kolumne na portalu Dalmacija Newsa počeo sam pisati na zamol-bu i nagovor dragih prijatelja Slavena Žužula i njegove supruge Viš-nje kojima ovim putem zahvaljujem za taj poziv i nagovor, a još više za dugogodišnje prijateljstvo koje nas veže. Njima, ali i svim drugim svojim dragim prijateljima posvećujem ovu knjigu, duboko zahvalan za prijateljstvo koje nas u Kristu povezuje, koje nas obogaćuje te nas priprema za ono konačno slavlje prijateljstva koje će biti u nebu.

Autor

Kristom obasjani!

13

DOŠAŠĆE – VRIJEME KRŠĆANSKE BUDNOSTI

Počelo je došašće, vrijeme priprave za svečanu proslavu Božića, tj. dolaska malog Boga, Boga u malom. Istodobno došašće je vrijeme koje naš pogled ne usmjerava samo unazad, u vrijeme iščekivanja koje je prethodilo prvom Kristovu dolasku, nego je usmjereno naprijed, u budućnost, u iščekivanje drugog Kristova dolaska. Pogled unatrag nije čisto prisjećanje prošloga, jer crkvena liturgijska slavlja imaju snagu uprisutnjenja onoga što se slavi. Tako, primjerice, kad slavimo svetu misu, iznova se, u svakoj svetoj misi, aktualizira cjelokupno otajstvo Isusa Krista, osobito njegovo vazmeno otajstvo, tj. njegova muka, smrt i uskrsnuće. Slično tome, kroz slavlje došašća aktualizira se nada u otkupljenje, prisutna kroz povijest Staroga zavjeta, odnosno naša se srca iznova bude kako bi novom ljubavlju, novim zanosom primila Spasitelja koji nam uvijek iznova dolazi.

Potrebno nam je došašće, potrebno nam je duhovno buđenje. Naravno ne iz straha da bi nas drugi Kristov dolazak mogao nespre-mne zateći te nas osuditi kao lijenog i zlog slugu iz prispodobe o povjerenim talentima. Daleko od toga. Došašće nam je prvenstveno potrebno kako bismo se probudili iz ravnodušnosti, iz mlakosti koja obilježava naš kršćanski život. Ta je kršćanska mlakost lako razumlji-va. Naime, mi smo vjernici rođeni unutar kršćanstva kao dominan-tne religije, unutar kulture koja je još uvijek obilježena kršćanskim pogledom na život, tako da vjeru i vjersku pouku upijamo od rođe-nja. Paradoksalno, ali i razumljivo, baš zato što smo do grla uronjeni u kršćanski svjetonazor, slabo ga i nedovoljno poznajemo. Puno stva-ri u kršćanstvu te o kršćanstvu uzimamo zdravo za gotovo; ne pro-pitkujući te brojne “stvari” koje se podrazumijevaju. S kršćanstvom u našim životima pomalo je kao sa zdravljem. O zdravlju se uglavnom ne razmišlja dok ne nastupi bolest. Tek kada dođe bolest shvati se kako je zdravlje veliki dar, kako ga valja čuvati te kako ga je, jednom naru-šena, teško vratiti.

Upijajući kršćanstvo s majčinim mlijekom, udišući ga u svakod-nevnom životu u obitelji, na ulici, u susretima svih vrsta, gubimo iz vida čudesnog i veličinu kršćanske poruke. Jednostavno smo se navi-

14

knuli. A navika, rutina, monotonija pogubna je za radost i svježinu življenja. Zato nam je potrebno došašće, vrijeme da se propitamo, da se probudimo, da se trgnemo, da ne uzimamo stvari zdravo za goto-vo. Duhovna budnost o kojoj govorimo nije primarno tjelesno bdije-nje, nespavanje. Riječ je o duhovnoj budnosti, a koja nije drugo doli osjetljivost za ono što je duhovno, što je Božje. Postati duhovno budan znači u vlastitim dubinama uočiti predragocjeni dar koji nam je daro-van s krštenjem, a to je dar vjere i osjećaj vjere, tj. dar nutarnjeg osje-ta za ono što se odnosi na Boga i božansko. Eto to nam valja iznova probuditi kako bismo se iznova divili, čudili, zahvaljivali što Bog jest, što je velik, što je čudesan, a nadasve što nas ljubi, što iz ljubavi prema nama šalje svoga Sina da nas pohodi, da nam otkrije svoje lice prepu-no ljubavi. Tako otvoreno srce doživjet će istinsko otajstvo Kristova rođenja, tj. Božića, shvaćajući da je najdublja Kristova želja poroditi se u našemu srcu, kako bismo se mi porodili za Boga, tj. kako bismo postali Božja djeca, kako bi Otac u nama prepoznao i prihvatio svoju ljubljenu djecu. Ta će nas duhovna budnost, s druge strane, osloboditi zla naših različitih navezanosti na ono što nije Bog i ono što ne pripa-da Bogu; oslobodit će nas od okova našega egoizma te nam podariti slobodu za ljubav, za istinsko darivanje, slobodu koja omogućuje duši da poleti, jer je duša za let stvorena.

15

ISTINSKI DUH BOŽIĆA

Već od polovine studenoga okićene ulice, trgovi i izlozi trgovina i robnih centara podsjećaju nas na dolazak, na blizinu Božića. A ipak nas Božić svake godine iznenadi brzinom svoga dolaska, ili barem iznenadi one koji ga doista žele istinski proslaviti i koji mu se istinski raduju. Blistavi sjaj umjetnih svjetlila kojima su urešeni naši gradovi, koji s jedne strane podsjeća na blizinu Božića, s druge nam onemo-gućuje shvatiti dubine otajstva kojega slavimo u Božiću, tom najrado-snijem od svih kršćanskih blagdana. Oni koji žele istinski proslaviti Božić, blagdan Kristova rođenja, blagdan rođenja Bogočovjeka, koji postaje čovjekom iz ljubavi prema čovjeku, teško povezuju blještavilo prosinca, tj. pretjeranu komercijalizaciju Božića, sa skromnošću povi-jesnog događaja u Betlehemu. Doživljavamo kao da u blistavu sjaju božićnih ukrasa nema mjesta za Krista, Onoga čiji rođendan želimo slaviti. Nije, dakle, čudno što poželimo na neki drugačiji način prosla-viti blagdan Kristova rođenja, što poželimo vratiti se istinskom duhu božićnih blagdana. No, što je i kakav je istinski duh božićnih blag-dana te s kakvim bi osjećajima jedan istinski kršćanin trebao slaviti blagdan Božića?

Kao odgovor na ta pitanja neka nam posluži pismo koje je jedan mladi hrvatski povjesničar, uznik i mučenik, napisao svojoj majci u prigodi jednog Božića. Riječ je o pismu koje je Ivo Mašina napisao svojoj majci iz zloglasnog pritvora u Đorđićevoj ulici, u Zagrebu, u vrijeme svoga prvog pritvaranja, 1954., u dobi od 27 godina. Inače, Ivo Mašina je rođen u Preku, na otoku Ugljanu; kao najnadareniji stu-dent zadarske gimnazije odlazi na studij povijesti u Zagreb, gdje ga komunističke vlasti zatvaraju zbog njegovih jasnih hrvatskih i kršćan-skih stavova. Osuđen je na 11 godina zatvora te je 1961., u dobi od 34 godine, ubijen u zatvoru u Staroj Gradišci. Evo kako piše svojoj maj-ci iz zatvora:

“Draga moja majčice, pišem Ti radosno pismo za Božić. Ne plači što me nema, da s Davorom kitim jaslice i bor. Ovdje, u svom srcu, napravio sam velik, zlatan bor i jasle za Malog Isusa. Doći će Pravednik u srce pravednika, jer tako je rekao. Zvone sva

16

zvona u mojim tkivima, duša je moja raspjevani slavuj u grmu. Hvala Ti, majčice, za ovaj osjećaj koji nadilazi sve osjećaje. Hvala Tebi i Milosti. Jer nema uzvišenije ideje od ideje Ljubavi. Evo se rađa Ljubav svijetu, evo se rađa Ljubav u meni. Što mi nažao može učiniti dušmanin moj, kad ga ljubim? Križ je moj sladak i breme je moje lako, tako lako, da ga ja i ne osjećam drugačije nego kao sre-ću. Pa kako da budeš žalosna za svojim sinom? Raduj se sa mnom, jer je pisano: tugu ću vašu pretvoriti u radost, uzdahe u kliktaje, suze vaše u smjehove. Tu sam, u tinelu, kraj bora i pjevam. Gore svjećice na boru i odsjaj njihov u Tvojim očima. Gori svjetlo Kri-stovo u nama. Mrak je raspršila baklja ljubavi, jer je Bog tako lju-bio svijet, da je Sina svoga poslao na Zemlju, da trpi i strada. Ima li većeg primjera ljubavi, može li ljudska mašta zamisliti sličan primjer? Svijetli primjer Kristov kao svjetionik pred nama. Ljubi-mo, da noćas budemo sretni u prisutnosti našeg Gospodina vršeći Njegovu punu zapovijed. I milost Njegova neka bude nad nama. Imajući to dvoje - Ljubav i Milost - dosta smo bogati i ne tražimo više ništa. Raduj se, majčice, za ovaj Božić i ne plači što me nema da s Davorom kitim jaslice i bor. Ovdje, u svom srcu, napravio sam velik, zlatan bor i jasle, što čekaju Malog Isusa. Doći će Pravednik u srce pravednika, jer je tako rekao. Tvoj Ivo”.

Ono što je mladi, dvadesetsedmogodišnji Ivo doživljavao u svo-me srcu istinski je duh Božića i božićnih blagdana. Ivo je shvatio da je istinsko otajstvo Božića ponajprije otajstvo Božje ljubavi koja želi ispuniti ljudsko srce. Srce ispunjeno ljubavlju postaje istinski Betle-hem, mjesto na kojem je Krist uvijek iznova rađa, a srce preporađa. Zato kršćanin Ivo nije mrzio svoje mučitelje, štoviše ih je ljubio. U biti s današnje distance te obasjani kršćanskom vjerom više žalimo zbog neljudskosti njegovih mučitelja i ubojica, nego zbog njegove mlado-sti i mučeničke smrti. On je u ljubavi pronašao ispunjenje svoga srca i života, a oni su, ispunjeni i progonjeni mržnjom, nastavili činiti zlo sebi i drugima, doslovno živeći u paklu zla kojega su činili drugima, a najviše sebi samima. Možemo se samo nadati da su jednom spoznali zlo koje su počinili te da su zaiskali Božje oproštenje.

17

KRŠTENJE – POSLANJE PRAVEDNOSTI

Svetkovinom Kristova krštenja završava božićno, a počinje litur-gijsko vrijeme kroz godinu. Budući da je sakrament krštenja temeljni sakrament, a time i temeljni događaj u životu svakog kršćana, prigoda je da se kaže riječ dvije o tom sakramentu. Kako je osoba Isusa Krista, a to znači sva otajstva njegova života, sve što je rekao i učinio, od veli-kog značenja za nas kršćane, naime sve je “radi nas i našega spasenja”, to znači da je za nas veoma važno ispravno razumjeti Isusovo krštenje na rijeci Jordanu, jer će nam to razumijevanje pomoći bolje razumjeti i vlastito krštenje, kao temeljnu stvarnost vlastitog kršćanskog življenja.

Prije pojašnjenja Isusova krštenja potrebno je donijeti prethod-nu napomenu. Naime, iskustvo je ljudi svih vremena i svih religija, od onih animističkih do monoteističkih, kako je čovjeku u njegovu približavanju Bogu potrebno “pročišćenje”. Tako neke religije koriste obredna pranja u vodi, druge imaju prolaz kroz vatru, treće prinose neke krvne i nekrvne žrtve itd. Drugim riječima, zajedničko je isku-stvo svih ljudi iskustvo vlastite grješnosti, tj. “nečistoće” pred Bogom kojega se doživljava svetim, čistim te se naslućuje kako se pred Bogom ne može pojaviti nitko tko prethodno nije “pročišćen” ili “opran”.

U židovskoj religiji postojali su različiti i brojni obredi očišćenja za različite osobe pa čak i za cijeli narod. Na pragu Novoga zavjeta poja-vio se je Ivan Krstitelj koji je propovijedao potrebu žurnog obraćenja, a spremnost na obraćenje – jer se približio Dan Gospodnji, tj. Božji dolazak -, izražavala se primanjem krštenja vodom koje je podjeljivao Ivan i njegovi učenici. Na rijeku Jordan k Ivanu dolazi i Gospodin Isus kako bi primio krštenje od Ivana. Evanđelist Matej je zabilježio kako ga Ivan odvraća riječima: Ti treba mene da krstiš, a ti k meni dolaziš. Isus mu odgovori: ‘Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost! (Mt 3, 14-15).

Zašto se Isus krsti? Da se ispuni sva pravednost. No, što to zna-či? U biti Isusovo krštenje možemo shvatiti samo iz perspektive kraja Isusova života, iz perspektive njegove smrti na križu te njegova uskr-snuća od mrtvih. Ulaskom u vodu Ivanova krštenja pokornici su se željeli osloboditi tereta grijeha i krivnje koji ih je pritiskao. Na križu

18

Isus uzima na sebe teret grijeha i krivnje čitavoga čovječanstva te nas kroz svoju smrt pomiruje s Bogom. On nas kroz svoju smrt i uskrsnu-će kao pobjedu nad smrću, opravdava, čini pravednima pred Bogom. Ispunjenje sve pravednosti u biti je pomirenje svijeta s Bogom. U otaj-stvu Isusove smrti i uskrsnuća dogodio se je susret, pomirenje neiz-mjerne Božje ljubavi s Božjom pravdom. Pravda je zadovoljenja jer je grijeh pobijeđen, a ljubav je pobijedila jer su ljudi spašeni. Ako iz ove perspektive promatramo otajstvo Isusova krštenja tada nam posta-je jasno da se Isus već na početku svoga poslanja svojevoljno ubraja među grješnike. Drugim riječima, otajstvo njegova krštenja je anti-cipacija otajstva križa. Isus započinje svoje djelovanje stupanjem na mjesto, tj. umjesto grješnika koji žele pomirenje s Bogom, koji se žele osloboditi tereta grijeha i krivnje koji ih pritišće. Tako Ivanovo kršte-nje dobiva svoj smisao i značenje u otajstvu Kristove smrti na križu te u njegovu uskrsnuću od mrtvih.

Kršćani su kršteni ne Ivanovim, nego Isusovim krštenjem, a On krsti, kako reče Ivan, Duhom Svetim i ognjem (usp. Iv 1, 33). Krsti nas Duhom Svetim - ljubavlju Boga Oca i Sina -, te svojom ognjenom, žar-kom ljubavlju koju je prema nama iskazao u otajstvu križa. Biti kršten Isusovim krštenjem za krštenika također znači poput Isusa ispunjati svu pravednost. Danas to konkretno znači boriti se za bolji i pravedniji svijet, zauzimanje za bolje uvjete življenja, za poštivanje dostojanstva svake ljudske osobe, za poštivanje svih oblika života. Naravno kršća-nin nikada ne smije zaboraviti da se istinski kvalitetan ljudski život živi ponajprije u ljepoti međuljudskih odnosa. Ondje je lijepo živje-ti gdje se ljudi poštuju i ljube. Iskustvo nam kaže da se to ne događa samo od sebe, nego da je potrebno puno ulagati u izgradnju dobrih obiteljskih i općenito međuljudskih odnosa. A dobre odnose gradi jedino dobro, čisto srce; srce u kojem vlada pravednost, opravdanost; srce koje je dirnuto i promijenjeno ljubavlju. Takvo srce zna opra-štati i onda kad to nije lako; tako srce zna oproštenje tražiti kad uoči da nije na razini svoga kršćanskog poslanja. Tako srce postaje svjetlo koje osvjetljava ne samo onoga u čijim grudima kuca, nego i one koje u sebi nosi i koje ljubi.

Zamolimo Gospodina da nam svima udijeli takvo srce; srce ispu-njeno pravednošću, a ona se može roditi jedino iz spoznaje da smo i mi

19

ljubljeni, da je i nad nama, u trenutku našega krštenja, Bog izgovorio riječi: Ovo je moje ljubljeno dijete. U njemu mi sva milina. Da, zaista smo svi od Boga zamilovani i ljubljeni. Neka nam današnja nedjelja krštenja Gospodinova svima pomogne da postanemo svjesniji vlasti-tog krštenja, vlastite uronjenosti u Božji svijet.

20

RAZMATRANJE O OBRAĆENJU

O obraćenju je moguće pisati s raznih gledišta, primjerice, s biblij-skog, teološko-dogmatskog, moralnog, duhovnog itd. Moguće je tako-đer temi obraćenja pristupiti iz perspektive strahote i težine grijeha, ali i veličine Božjeg milosrđa i opraštanja; potom iz perspektive ljudskog napora da se popravi i Bogu približi, kao i iz perspektive Boga koji se dariva čovjeku u kojemu stvara “novo srce” i “nov duh”. U našem raz-mišljanju odlučili smo se za pogled koji pomalo obuhvaća sve navede-no. Naime, kako je kršćanski život u svojoj najdubljoj biti suobličenje Isusu Kristu, odnosno nasljedovanje Krista, tako i obraćenje moramo promatrati najprije u Kristovu životu pa potom darovane nam spo-znaje primijeniti na kršćanski život.

1. Isus na putu pokore i obraćenjaMože se činiti čudnim govoriti o Isusu kao pokorniku i obraće-

niku. Nije li on pravi Bog i pravi Čovjek, Bogočovjek, Svetac Božji i Sin Božji, kako ga nazivaju spisi Novoga zavjeta i crkvena tradici-ja? Kako bi on, Bogočovjek, mogao uopće biti na putu obraćenja i pokore? No, zanimljivo da ga upravo kao pokornika na trajnom putu obraćenja/obraćanja (Ocu nebeskom) predstavlja Novi zavjet. Svoje javno poslanje Isus započinje primanjem Ivanova krštenja, krštenja pokore i obraćenja. Isus se svojevoljno ubraja među grješnike kako bi već na početku svoga poslanja istaknuo svoju solidarnost s grješnim čovječanstvom koje je došao otkupiti i s Ocem nebeskim pomiriti. Po toj solidarnosti s grješnim čovječanstvom - koja pripada srži nje-gova poslanja, kako piše papa Benedikt XVI. -, Isus “mora ući u dra-mu ljudske egzistencije, proći sve do njezina dna, da bi tako pronašao ‘izgubljenu ovcu’, uzeo je na ramena i vratio kući” (Isus iz Nazareta, Verbum, Split, 2007., str. 44). Nakon krštenja Isus odlazi u pustinju gdje ga je iskušavao đavao. Odlazak u pustinju je nastavak Isusova puta pokore i obraćenja, odnosno njegovo suočenje sa sotonom istodobno je njegovo traženje i predanje volji Očevoj. Redovito prebrzo i preolako prelazimo preko Isusova boravka u pustinji, a baš nam ono, zajedno s krštenjem na Jordanu, nudi ključ dubljeg razumijevanja Gospodina Isusa i njegova poslanja.

21

Premda osobno bez grijeha, ali u tijelu obilježenu slabošću i pro-padljivošću, Isus se želi suprotstaviti knezu tame, želi ga poraziti ondje gdje je sotona pobijedio čovjeka: u slabom čovještvu koje se može uzdignuti do nebeskih visina, ali i potonuti do paklenih dubina. U sla-bosti vlastitog tijela, a to znači vlastitog čovještva, Isus odlazi u pusti-nju kako bi se suočio s napasnikom, kako bi prošao kušnje koje su slomile čovječanstvo. Što se dogodilo u pustinji? Dogodilo se je suoča-vanje Isusa, novog Adama (Marko), novog Mojsija i istinskog Izraela, borca Božjega (Matej), sina Adamova i sina Božjega (Luka) s knezom tame, s Napasnikom koji mu pristupa i kuša ga. Ali ne kako bismo možda očekivali. Sotona mu ne nudi očito zlo. Ne, sotona nikad ne nudi očito zlo! Zlo se uvijek nudi kao privid dobra, kao brži i lakši put, u konačnici kao ljudski put zatvoren u obzorja ovozemaljskog, put na kojemu nema mjesta za transcendentnu dimenziju ljudskog života. Ono nevidljivo, duboko, najdublje u ljudskom životu, ona sveta sveza i upućenost na Stvoritelja prikazuje se kao iluzija, kao nešto beskori-sno i suvišno, a nudi se blistav put samoostvarenja.

Na dubinu Isusovih kušnji u pustinji na zanimljiv način upozorava ruski pisac Dostojevski, u svome poznatom romanu Braća Karamazo-vi: “Kad bi se moglo i pomisliti, jedino zbog pokušaja i primjera, da su ta tri pitanja strašnog duha bez traga nestala iz knjiga, te da ih treba obnoviti, ponovno izmisliti i sastaviti, i zbog toga skupiti sve mudra-ce na zemlji – vladare, prvosvećenike, učenjake, filozofe, pjesnike i postaviti im zadatak: izmislite, sastavite tri pitanja, ali takva koja ne bi samo odgovarala veličini događaja nego bi, povrh toga, izražavala u tri riječi, samo u tri ljudske rečenice, svu buduću povijest svijeta i čovječanstva – misliš li da bi sva premudrost na zemlji, sabrana u jed-no, mogla izmisliti bilo što što bi po snazi i dubini bilo slično onim trima pitanjima koje je Isusu zadao zloduh u pustinji? U ta tri pitanja kao da bijaše zbijena u jednu cjelinu i unaprijed prikazana sva dalj-nja povijest čovječanstva, te kao da bijahu pokazana ona tri obrasca u kojima će se usredotočiti sva neriješena povijesna protuslovlja ljudske naravi na cijeloj zemlji”.

Doista, nije teško u Isusovim kušnjama (kruha, zabave i moći) prepoznati kušnje koje čovječanstvo, ali i svaki čovjek, uvijek iznova prolazi i mora prolaziti na svome životnom putu. No, za nas je nada-

22

sve zanimljivo kako evanđelisti predstavljaju Isusov boravak u pustinji. Matej navodi da “Duh tada (naime poslije krštenja, nap. M. P.) odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša” (Mt 4,1). Marko veli: “I odmah ga Duh nagna u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao sotona” (Mk 1,12). Luka pak veli: “Isus se, pun Duha Sve-toga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao” (Lk 4,1-2).

Sva trojica evanđelista ističu kako Duh vodi Isusa u pustinju, odnosno kako je njegov pokornički put, koji uključuje napasti i kuš-nje, dio božanskog plana. U pustinji, mjestu oskudice i smrti, Isus uči kako se istinski život nalazi u odnosu s Ocem nebeskim. U pustinji uči kako vršenje volje Očeve treba postati njegova hrana, njegov cilj i smi-sao života. Isus, pun Duha, pobjeđuje sotonu svojim potpunim podla-ganjem Ocu nebeskom i povjerenjem u Očevu milosrdnu prisutnost. To je njegov put obraćenja, obraćanja Ocu nebeskom.

I nije riječ samo o jednoj epizodi, o jednom događaju. Isus će nastavljati proživljavati kušnje i udare napasnika sve do smrti. Kolike su te kušnje bile strašne i strahotne možemo tek naslutiti iz Lukina opi-sa njegove agonije u Maslinskom vrtu: “A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju” (Lk 22,43-44). Liječnici kažu da se krvavi znoj pojavljuje iznimno rijetko, odnosno u slučajevima strahotne duševne optereće-nosti, tjeskobe i stresa. Tu je Isusovu tjeskobu zabilježio i pisac posla-nice Hebrejima koji veli kako je Isus u “dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onome koji ga je mogao spasiti od smrti” (Heb 5,7). U kušnji skore patnje i smrti Isus osjeća strah i tjeskobu te se “silnim vapajem i suzama” moli Ocu nebeskom. Kušnje će se nastaviti i na križu, još jače, još strahotnije i užasnije. Na križu Isus proživljava najstrašniju kušnju koju ljudsko biće može proći, kušnju odbačenosti od ljudi i od Boga. Premda bez grijeha Boga ga, veli sv. Pavao, “za nas grijehom učini; da mi posta-nemo pravednost Božja u njemu” (2 Kor 5,21). Petar će dodati kako Krist “grijehe naše ponese na drvo, da umrijevši grijesima pravedno-sti živimo” (1 Pt 2,24). Na križu se nad Isusovu dušu spušta “tamna noć”. Zbog grijeha kojeg je svojevoljno uzeo na sebe, doživljava kako se Očev pogled odvraća od njega. Nastupa noć, tamna i strašna noć

23

duše. I iz grudi mu se ote krik: “Božje moj, Božje moj, zašto si me osta-vio?” (Mt 27,46). Strašna, najstrašnija kušnja čiji je kalež Isus morao ispiti do dna, kako ga nitko nikada više ne bi morao ispijati. Kušnja je to veća što se tako lako može izvući. Dovoljna je samo jedan pokret, jedan mig i eto dvanaest legija anđela uz njega. Ali ne, mora sam, u sla-bosti vlastitog tijela, ostati do kraja sam, skršen, ponižen i pobijeđen. No, iz tame križa, smrti i bogonapuštenosti Isus izlazi kao pobjednik, a pobijedio je jer je svoje srce usmjerio i obratio Ocu nebeskom. Pisac poslanice Hebrejima veli da je Isus bio “uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savr-šenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja” (Heb 5,7-9). Kušnje su Isusa utvrđivale u njegovoj poslušnosti i podlaganju volji Očevoj. Kroz poslušnost Ocu nebeskom, u biti kroz svoje trajno obraćenje/obraćanje Ocu Isus postiže vlastito savršenstvo te je svima koji ga slijede i slušaju začetnik vječnog spasenja.

Pisac spomenute poslanice Hebrejima veli da je Gospodin Isus “poput nas iskušavan svime, osim grijehom” (Heb 4,15). Isus nije znao što je grijeh, ali je jako dobro znao što je zlo i kolika je snaga zla. Budući da nije bio “iskušavan grijehom”, odnosno da nikada nije niti je mogao počiniti grijeh, naizgled se čini kao da ne bi mogao do kra-ja shvatiti i razumjeti nas, male i velike grješnike. No, istina je posve drugačija. Snagu zla ne može iskusiti onaj tko se zlu podlaže, tko na zlo i grijeh pristaje. Iskustvo snage i veličine zla koje opsjeda i napa-da ljudsko srce doživljava se u mjeri u kojoj se zlu opiremo. Onaj tko brzo podlegne grijehu, nalazi se unutar grijeha i grijeh u njemu. Stoga ne može znati granice i snagu zla i Zloga kojemu grijeh služi. Silinu zla iskušava onaj tko mu se opire i tko na zlo ne pristaje. U biti jedi-no je Gospodin Isus znao kolika je snaga zla i Zloga jer nikada nije počinio zlo i grijeh. Isus je iskusio kako je teško odreći se svoje volje i vlastitih želja, kako je teško potpuno se podložiti drugome, makar taj Drugi bio i sam Bog. Morao je kroz iskustvo vlastitog čovještva, obi-lježena slabošću i kušnjama izložena, prokrčiti put k Bogu. On, drugi i posljednji Adam, uspijeva ondje gdje je prvi pao. Uspio je u kušnji, pred otvorenim vratima pakla, ostati vjeran Bogu.

Put prema Ocu Isus nije prokrčio samo za sebe, nego i za nas. Ne samo za sebe, nego i za nas je porazio neprijatelja, zavodnika i napa-

24

snika. Po njegovoj prolivenoj krvi, imamo slobodan pristup u kuću Očevu. On nam je kroz svoje prineseno tijelo otvorio nov i životvoran put u božansku sferu (usp. Heb 10,19-20). Iz iskustva vlastitih kušnji i obraćenja Isus može pomoći nama, svojim sljedbenicima, jer “u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći” (Heb 2,17). “Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabo-stima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom” (Heb 4,15).

No, kako nam Isus, “iskušavan svime”, može pomoći? Ponajprije, svojim djelom otkupljenja Isus je porazio Neprijatelja, koji više nema vlast nad čovjekom. Prije svoje muke Isus reče kako su njegove kušnje na križu u biti sud svijetu, ali i knezu svijeta: “Sada je sud ovome svi-jetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen” (Iv 12,31). Izbačen će biti iz ljudskih srdaca, razvlašćen vlasti koju je vršio nad čovječanstvom i svijetom. Svojom smrću Isus je “obeskrijepio onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroz sav život bijahu podložni ropstvu” (Heb 2,14-15). Svojom smrću Isus pobjeđuje đavla i samu smrt. Smrt više ne vodi u tamu, u podzemlje, nego postaje vrata u život. Iza vrata smrti, za Isusove nasljedovatelje, krije se istinski život. To je najveće od svih čuda Isusova djela otku-pljenja. Smrću smrt pobijedi! Sve najbitnije u ljudskom životu jest u tome. Suvremenom čovjeku to se čini malo jer je izgubio vjeru, jer je izgubio sebe i Boga.

Gospodin Isus poziva svoje sljedbenike da ga nasljeduju, da uzmu svoj križ te da pođu za njim na putu obraćenja i pokore. A put obra-ćenja nije drugo do poziv da se postane dijete, poziv da se sudjeluje u Isusovu božanskom sinovstvu.

2. “Obratite se i vjerujte Evanđelju” ili “primiti kraljevstvo kao dijete”

Prema sv. Marku Gospodin Isus započinje svoje poslanje riječi-ma: “Vrijeme se ispunilo, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” (Mk 1,15). I to je u biti jedini novozavjetni redak u kojem Gospodin Isus izravno poziva na obraćenje. Novost njego-va poziva na obraćenje, u odnosu na propovijedanje onodobnih pro-povjednika, jest vezanje obraćenja uz vlastitu osobu. On sam postaje

25

uosobljeno ispunjenje i prisutnost Božjeg kraljevstva. U njemu je pri-sutno obećano Jahvino spasenje kojemu se svatko treba pustiti obrati-ti. Ono što karakterizira sadržaj i učinke obraćenja na koje Isus poziva jesu zahtjevi koje on postavlja (usp. primjerice, Govor na gori, Mt 5,1-11; Lk 6,20-23). Potrebno je jednostavno napustiti sve, osobito vlastiti način na koji se misli postići spasenje te se uzdati samo u Božje milo-srđe (usp. Lk 18,9-14; Mk 10,17-27). Taj zahtjev Isus izražava poru-kom da moramo postati poput djece (usp. Mk 10,14). Dakle, ne traži se samo kajanje za počinjene grijehe, niti samo obraćenje Bogu, nego nešto posve novo, drugačije: potrebno je učiniti se djetetom pred Bož-jim licem. I to je temeljna značajka novozavjetnog obraćenja. U tome se očituje potpuna i nova bit metanoie kako je Isus naviješta u Božje (Očevo) ime. On objavljuje Boga-Jahvu na posve novi način, naime kao svoga Oca (usp. Mt 11,25-30), ali i kao oca svih ljudi koji želi pri-miti ljude kao svoju djecu. Spasenje koje je Bog navijestio ostvaruje se u osobi Isusa iz Nazareta. On je spasenje. Ne samo da naviješta spase-nje, on ga ostvaruje u vlastitoj osobi. Stoga osobno obraćenje, koje je neophodno, uključuje prihvaćanje ove besplatne ponude spasenja u Isusu u radosti darovanoga otkupljenja (usp. Mk 10,15). No, uključuje također i zahtjev da se čovjek odrekne svega ostaloga (Mk 10,28-31) te da sve procjenjuje u svjetlu ove nove stvarnosti (Mt 13,44).

Obraćenje je, u Isusovu naučavanju, milost koja prožima cjelo-kupnu čovjekovu stvarnost. Isus čini da kraljevstvo prelazi od Boga k čovjeku, kako bi čovjek, odgovarajući stavom vjere i djetinjim povjere-njem i predanjem, mogao primiti kraljevstvo na dar. Jasno je da nova objava Boga, koja se je dogodila u njegovu Sinu, i događaj spasenja u istome, posvema mijenjaju i pojam ‘obraćenja’. No, jasno je također, da obraćenje i pokora, kako ih Isus naviješta, nisu time olakšane niti su postale suvišne. Naprotiv, upravo novost objave koju donosi Isus omogućuje da se u novom svjetlu shvati dimenzija (otajstvo) čovje-ka-grešnika te potreba da se čovjek odrekne svega (i samoga sebe) te da dopusti milosrdnom Bogu da ga spasi. Ili, rečeno jezikom evanđe-lja, obratiti se znači postati poput djeteta.

Sinoptici donose zanimljiv Isusov susret s dječicom. Učenici im branili, a on, opazivši to, ozlovolji se i reče im: “Pustite dječicu neka dolaze k meni, ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje. Zaista,

26

kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući” (Mk 10,13-15). Dakle, dječici pripada kraljevstvo Božje, odnosno u djeci postoji nešto tako veliko i vrijedno što samo po sebi zaslužuje kraljevstvo Božje. Mi, odrasli, pozvani smo to iznova otkriti i živje-ti jer ako to izgubimo ili kao već izgubljeno iznova ne pronađemo, u opasnosti je naše vječno spasenje. No, što je to tako veliko i vrijedno u djeci?

Neki tumači Svetoga pisma naglašavaju dječju nedužnost i nevi-nost. Jer, kao, djeca su tako nevina, tako čista i grijehom neokaljana. To je, bojim se, vrlo naivno razmišljanje. Već je sv. Augustin, u svo-jim Ispovijestima, ukazao na novorođenčad koja na grudima majke guraju i odbijaju jedan drugoga kako bi samo sisalo majčino mlije-ko. Ne, djeca nimalo nisu nedužna i nevina. Naprotiv, djeca znaju biti veoma okrutna i zločesta: prema životinjama, jedni prema drugima, a osobito prema drugačijima, prema djeci s nekom vrstom hendike-pa. Tko od nas odraslih nije doživio ili sudjelovao u raznim dječjim okrutnostima?

Drugi pak naglašavaju kako “biti dijete” upućuje na otvorenost budućem, predanje, povjerenje, sigurnost, hrabrost, raspoloživost da se istraži nepoznato. Tako K. Rahner, primjerice, spomenute značaj-ke djetinjstva vidi kao trajnu raspoloživost u životu čovjeka da dose-gne ono transcendentno. Ta se raspoloživost, prema njemu, sažimlje u vjeri, u povjerenju, u ljubavi, a što ustvari čini najintimniju narav religioznog čina.

Može biti. No, sumnjam da je Gospodin Isus na to mislio kad je rekao kako djeci pripada kraljevstvo Božje. Mislim da je stvar puno jednostavnija.

Što je u biti najočitije kod djece? Što je temeljna značajka djetinj-stva? Ovisnost o roditeljima ili starijima. Malena djeca (Luka govori o dojenčadi, Lk 18, 15) su posve ovisna o drugima. Primiti kraljev-stvo Božje kao dijete znači priznati da je sve darovano, da sve dolazi od Boga; znači priznati vlastitu potpunu ovisnost o Bogu. A upravo je to teško! Čovjek bi htio odrasti. Zadnja dva-tri stoljeća svjedočimo naporima zapadnog čovjeka da odraste, da preuzme sudbinu u vlastite ruke. Njemu nisu potrebni ni otac ni majka, još manje neki nevidljivi Otac nebeski i njegovo kraljevstvo. On ima znanost, progres, on ima

27

sebe. I napokon kad je odrastao zapadni čovjek s užasom primjećuje kako je sve izgubio: svoju tradiciju, svoje korijene, drugu braću i sestre, ne samo prošlost nego i budućnost, svoga Boga te napokon i samoga sebe. On više ne zna tko je. Zato traži tko će mu pokazati neki novi put, tko će ga povesti naprijed, premda je posve nejasno gdje put vodi.

Zadnjih se desetljeća, točnije od sedamdesetih godina prošlog sto-ljeća, primjećuje obrat u životu suvremenog zapadnog čovjeka. Shva-tivši kako nije lako biti odrastao, jer biti odrastao znači preuzeti ne samo prava nego i dužnost, odgovornost za sebe i druge, suvremeni zapadni čovjek odbija odrasti. Želi trajno ostati veliko dijete o kojem će drugi voditi računa. Eto zašto je na zapadu toliko vike oko “pra-va”. Traže se uvijek nova i nova prava. Traži se netko tko će osigura-ti dostatno kruha i igara. Ako je i po cijenu gubitka neba, ništa zato. Raj se sada ionako nalazi na policama trgovačkih centara. Ali, jao, eto recesije, eto propasti ekonomije, eto suvremenih oblika ropstva. Eto novog čovjeka u novom starom ropstvu. Suvremeni francuski filozof Pascla Bruckner s pravom veli kako današnji zapadni čovjek boluje od dvije teške i teško izlječive bolesti: infantilizma i viktimizma (vidi njegovu veoma zanimljivu knjigu Napast nedužnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1997.).

Kako je suvremenom čovjeku potrebno obraćenje! Kako mu je potrebno iznova navijestiti nadu u mogućnost da netko drugi preuzme njegove brige i “kredite”, njegove tegobe i teške križeve. Kako bi bla-gotvorno i spasonosno bilo čuti da postoji “banka” koja daje ne samo beskamatne nego i potpuno besplatne kredite; da postoje “kreditni jamac” spreman platiti cjelokupni dug. Jamac koji ga je u biti već pla-tio. No, valjalo bi prije odrasti kako bi se postalo poput djeteta. Postati dijete, ali ne i djetinjast. I nije to lako shvatiti, a još je teže živjeti. No tako je bilo oduvijek.

U razgovoru s Nikodemom Isus veli da onaj tko se ne rodi odoz-gor ne može vidjeti kraljevstva Božjega. Nikodem ga nato upita: ‘Kako se čovjek može roditi kad je star?’ A Isus mu odgovara: ‘Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je’ (usp. Iv 3,3-6).

Isus nam omogućuje “rađanje odozgor”, iz vode i Duha; omoguću-je nam dioništvo u svome vlastitom božanskom sinovstvu. Po njemu

28

nam je darovana pobjeda nad zlom i grijehom, nad smrću i sotonom. No, nije lako biti slobodan, nije lako biti na putu koji je Krist prokrčio. Biti na tom putu neminovno se znači, u određenoj mjeri, suočiti sa zlom, s knezom tame. Naravno da je u tom suočavanju Gospodin Isus s nama. No, kako nam je slaba vjera mi bismo se radije ne susreli sa Zlim. Mi radije, kako zanimljivo veli istočna teologija, biramo zaklon grijeha kako ne bismo iskusili žestinu zla i tame.

Istinski Kristovi prijatelji i nasljedovatelji otkrili su tajnu, otkrili su kako biti Kristov znači biti na putu pokore i obraćenja, na križnom putu. Eto zašto, primjerice, sv. Pavao veli da ne želi znati ništa drugo doli Krista i to Raspetoga. Ili sv. Terezija Avilska koja kao životni pro-gram uzima geslo: “Trpjeti ili umrijeti”. Ili sv. Franjo Asiški sa svojim stigmama i toliki drugi. Svi su oni s povjerenjem u Krista stupili na put pokore i obraćenja, odnosno na put postajanja djetetom Božjim. I to je jedini put kako postati Božji baštinik, a subaštinik Kristov, jer se na tom putu s Kristom trpi, ali se s Kristom i proslavlja (usp. Rim 8,17).

Pobjeda nad grijehom i smrću već se je dogodila u Kristovoj smr-ti na križu i uskrsnuću, stoga obraćenje nije drugo doli zahtjev da se trajno žive plodovi Kristova pashalnog otajstva. Prvi korak na putu pokore i obraćenja je ponizna molitva koja zna priznati ne samo vla-stitu slabost, nego i nemoć. Na našem putu obraćenja/obraćanja Ocu nebeskom kušnje (križevi) nam mogu biti spasonosne u smislu otkri-vanja granica vlastite moći i bezgraničnosti vlastite nemoći. Priznati se Isusovim bratom i sestrom te Božjim djetetom znači sve svoje uzda-nje staviti u Boga. A to se ne može bez trajnog rasta u molitvi. Znamo kako je Gospodin cijele noći provodio u molitvi. Može li biti drugačije i za nas, njegovu braću i sestre? Molitva će nam pomoći otkriti kako obraćenje u kršćanskom životu nije pitanje jednog trenutka, nego je riječ o trajnom zadatku, o procesu koji započinje krštenjem a završa-va smrću. Kršćanski je život neprestano obraćenje. Kršćanin se osjeća hodočasnikom, osobom koja leži pod temeljnim zakonom sve dubljeg obraćenja; on je biće potpuno ucijepljeno u dinamiku Kristova vaz-menog otajstva smrti i uskrsnuća. Jer je Božje dijete, Kristov brat ili sestra, u kršćanskom životu obraćenje/obraćanje (Ocu) postaje način življenja i djelovanja u ovome svijetu.

29

Zaključak

Pisac poslanice Hebrejima poziva svoje suvremenike i naslovnike poslanice da se obrate od mrtvih djela te da vjeruju u Boga. Potom sli-jedi ozbiljno upozorenje: “Onima koji su jednom prosvijetljeni, i oku-sili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga, i okusili Lijepu riječ Božju i snagu budućeg svijeta, pa otpali, nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju” (Heb 6, 4-6).

Neka nas dragi Bog poštedi i sačuva od spomenute “nemogućnosti obraćenja”, a neka nam svima daruje milost obraćenja i trajnog obra-ćanja njemu, našemu nebeskom Ocu.

30

OBRATI SE I ŽIVJET ĆEŠ

Srijedom pepelnicom započinje korizmeno vrijeme. Pepeo, tj. obred posipanja pepelom za vrijeme liturgijskog slavlja pepelnice pod-sjeća na nekoliko stvari. Pepeo je prah, a kad se uz to posipanje pepe-lom, prahom čuju i riječi: “Spomeni se da si prah i da ćeš se u prah vratiti”, jasno je kako obred pepeljanja upućuje na prolaznost ljudskog života. Ta prolaznost nije besciljna, nije pretakanje “u mračnu rijeku vječnosti” (Đ. Sudeta), nego je svrhovita, ciljana; kao cilj ima uskr-slog Krista koji je najdublji i najuži sadržaj onoga što nazivamo život vječni, nebo, raj. Drugi smisao obreda pepeljanja je pročišćenje. Nai-me da bi se dobio pepeo potrebno je spaliti drva (redovito je riječ o blagoslovljenim grančicama masline), potrebno ih je ognjem “satrti”, smrviti u pepeo. Posuti se pepelom znači biti spreman na pročišće-nje, na mrvljenje onoga što je loše i protivno cilju, odnosno upućuje na obraćenje. Taj je smisao prilično jasno izražen kad se uz pepeljanje izgovaraju riječi: “Obrati se i vjeruj evanđelju”. Očito oba simbolička značenja obreda pepeljanja upućuju na dinamiku, na hod naprijed, na prolaznost, na odvraćanje i obraćanje, odvraćanje od zla (grijeha) i obraćanje dobru (Bogu). No tu odmah zamjećujemo veliki problem u životu suvremenog čovjeka. Naime izgubio je svijest o grijehu; više se ne zna jasno što je grijeh, a što nije. Taj je gubitak grijeha povezan s daljnjim teškim posljedicama za kršćanski život (porast egoizma, kra-đe, rastave, ubojstva itd.), ali je istodobno i sam posljedica nedostatka iskustva Božje prisutnosti u vlastitom životu. Ako se u životu ne iskusi Božja prisutnost tada ono što kršćanstvo propovijeda i zahtjeva postaje bezdušni moral, nešto zastarjelo i neprikladno vremenu u kojem živi-mo. To je, čini mi se, jedan od najvećih problema suvremenih kršćana: nedostatak istinskog kršćanskog duhovnog iskustva. Najprije riječ o tome što je ono, a potom i kako do njega doći.

Boga rijetko doživljavamo izravno i neposredno; to mogu rijetke i povlaštene duše. Najčešće ga, kao i druge ljude, spoznajemo iz nje-govih djela, iz onoga što je učinio i što čini. Primjerice, iskustvo snage Božje milosti (njegove snage u nama) ne možemo doživjeti sve dok se odlučno ne suprotstavimo zlu. Iskustvo nam kaže da koliko god htjeli biti čestiti, pošteni, ispravni, koliko god to nastojali i odlučivali,

31

ipak ćemo pasti, ipak ćemo, dan prije ili dan poslije, završiti u svađi s drugima, u neredu, u zbrčkanim mislima itd. Bez Božje snage u sebi ne možemo se oduprijeti zlu ni rasti u dobru. Pobjeda nad grijehom tek je početak istinskog duhovnog života. Tek tada se počinje rasti u Bogu i Bog u nama. Sliku te divne Božje prisutnosti možemo naći u slici dvoje zaljubljenih koji se raduju što su se pronašli, što su zajedno, što mogu dijeliti zajedničke trenutke. Tako je i osobi koja doista Boga susretne; postupno je prožima Božje svjetlost, radost i ljubav da joj se ponekad učini kako će joj srce pući od radosti koja je preplavljuje. No, preduvjet tog rasta je pobjeda nad valovima zla koji dolaze izvana, ali također iznutra, iz srca, ako nije, uz Božju pomoć, pročišćeno, obra-ćeno, ako iz njega nije potjerana zmija. Eto zašto korizma poziva na obraćenje, na ozbiljnost, na molitvu, post i dobra djela (milostinju). Poziva na svijest o veličini Božje ljubavi koja se uvijek iznova dariva čovjeku te moli da ju se primi i da se od nje živi.

Kakva bi trebala biti svijest o grijehu neka nam pokaže primjer Maxa Jacoba (1876.-1944.), češkog pisca i pjesnika, židova obraćenika na katolicizam, čovjeka koji je iskusio dubine grijeha i veličinu prašta-juće Božje ljubavi; život je završio u nacističkom konclogoru. U jed-nom svom spisu piše o grijehu: “Tko misli na grijeh? Čovjek koga je grijeh s pravom zamračio, koji je grijesima preplavljen i od njih savla-dan. I sutra ću još imat hrabrosti približiti se najsvetijim prilikama! O Bože, čija ruka prelazi vršcima šuma i nad oceanima, ja sam samo gnijezdo zla i grijeha, i ne mogu ih se osloboditi. Čak niti ne poku-šavam izići iz te paklene mreže, iz te klopke otrovne. O grijehu, kako teško pritišćeš luk mojih slabih ramena. O grijehu, kako silno prigi-baš, do deformiranja, domalo slomljen luk mojih krhkih leđa. Na tom luku, na kojem je jednom počivala ruka Božja, teret, oštri teret grijeha – grijeha! – otvara izvor krvi crne. Svećeniče, prebrzo opraštaš! Prebr-zo ublažuješ krvareću ranu grijeha! O Bože, čija ruka prelazi vršcima šuma i nad oceanima, svećenik prebrzo oprašta! On prebrzo ublažuje krvareću ranu grijeha! Tko o grijehu razmišlja, nego onaj koga je gri-jeh zamračio i nadvladao.”

Neka nam ova korizma donese utjehu Božje praštajući ljubavi koju ćemo iskusiti u odricanju od vlastitih grijeha, a istodobno kroz ozbilj-niju molitvu i dobra djela prema drugima.

32

HOD KROZ KORIZMU

Poučena riječju Božjom i stoljetnom tradicijom Crkva nam za naš korizmeni hod sugerira neka sredstva koja bi nas mogla duhovno okri-jepiti te korizmeni hod učiniti plodonosnim. Ta su duhovna sredstva molitva, post i milostinja, a na njih nas upućuje Gospodin Isus Krist u svome Govoru na gori, dio kojega se čita baš na Pepelnicu. Molitva bi trebala pomoći ispitivanju i pročišćenju odnosa s Bogom. U srcu svakog čovjeka nalazi se duboka žeđ za istinom, pravdom, dobrotom i ljepotom ili, drugim riječima rečeno, glad za onim što čovjeka nadilazi, glad za transcendentnim. Tu egzistencijalnu glad može utažiti jedino Bog. Sve drugo manje od Boga što se nudi čovjeku i što želi osvojiti njegovo srce ne može utažiti tu duboku, životnu glad. Suvremeni je čovjek zaboravio moliti; zaboravio je šutjeti, a upravo je šutnja predu-vjet rađanja smisla, istinske riječi koja u sebi nosi značenje, riječi koja nije brbljanje. Zato molitva po sebi upućuje na post. Post je, u naju-žem smislu riječi, odricanje od hrane i pića. Kao takav danas je veoma popularan u obliku različitih dijeta koje se nude suvremenom čovjeku kako bi “popravio figuru”. Kršćanski post nema estetsku ili medicinsku svrhu, nego nadasve teološku; uskratiti sebi hranu i piće ili nešto drugo čime se više ili manje redoviti ispunja vlastito srce, znači prepoznati i priznati da istinski život dolazi izvan nas, da dolazi odozgor, od Boga. Kako nam je danas potreban dobar post; post od suvišnih riječi, post od tisuću slika koje se frenetično smjenjuju pred našim očima i koje nam ispunjaju srce, čineći ga tako površnim i plitkim. Tisuće slika s interneta, mobitela, televizije, novina zasipaju nas svojim prizemnim porukama poručujući nam da sve što nude moramo imati odmah, jer inače nećemo biti sretni. Kao da istinska sreća ovisi o količini stvari kojima se ispunimo i okružimo. Suvremeni francuski mislilac Pascal Bruckner reče kako je danas čin najveće hrabrosti moći ugasiti televi-ziju. Upravo nam post, odricanje od suvišnoga, može pomoći da zavi-rimo u sebe, da shvatimo kako se prava sreća nalazi u ljepoti odnosa, najprije onoga s Gospodinom Bogom, a potom i s braćom i sestrama. Tako nas post po logici stvari vodi do trećeg korizmenog sredstva, do milostinje. Milostinja nije čin kojim ono što nam je suvišno dajemo drugima (a često baš tako postupamo), nego čin prepoznavanja dru-

33

goga kao brata i sestre na istom putu. Milostinja je ponajprije pogled na drugoga, prepoznavanje drugoga u njegovu neotuđivu dostojan-stvu čovjeka stvorena na Božju sliku i priliku. Tako milostinja postaje prilika da oni koje je čine i sami rastu u bogolikosti. Zato se milosti-nja ne udjeljuje s visine vlastite veličine čovjeka koji nije potreban, nego postaje čin zahvalnosti drugome koji, dok mu činim dobro, i meni pomaže da rastem u bogolikosti. A upravo je to cilj korizmenog hoda i priprave na svečani susret s uskrslim Kristom. Nadati nam se je da ćemo do toga stići. Važno je biti na putu pa čak i kad se posrće i pada ide se naprijed. A svaki uspon i korak naprijed nije bez znanja i pomoći Onoga koji je sve križeve svijeta uzeo na sebe da nama ne bi bili preteški.

34

ECCE HOMO!

Ecce homo! – Evo čovjeka!, riječi su kojima je Poncije Pilat predsta-vio izbičevana i trnovom krunom okrunjena Isusa pred masom koja je tražila njegovu smrt. I ne znajući Pilat je svjetini predstavio Ono-ga koji je u sebi utjelovio istinsko čovještvo tako da je s pravom sam sebe nazivao Sinom čovječjim. Ako se je kroz povijest ljudskog roda čovještvo, ljudski duh, toliko uzdignuo da je dodirnuo samo nebo, a istodobno ostao posve ukorijenjen u zemlji, u povezanosti s drugim ljudima, tada se je to dogodilo u čovjeku Isusu iz Nazareta. Toliko u Bogu da je jedno s Ocem nebeskim, a istodobno posve predan služe-nju ljudima. Zato, ako se za ikoga kroz cijelu povijest ljudskog roda može reći: Evo čovjeka!, tada je to Isus iz Nazareta. Veličinu Isusova čovještva naslutili su i božanskom Objavom primili i potvrdili novoza-vjetni pisci. Pisac poslanice Hebrejima veli kako Isus bijaše nama lju-dima u svemu sličan osim u grijehu. Netko bi mogao zaključiti kako je po odsutnosti iskustva grijeha Isusovo čovještvo manjkavo te kao da nas Isus ne bi mogao posve razumjeti. No, grijeh ne spada na ljudsku narav, koja je po sebi dobra i određena za dobro. Pilatov Evo čovjeka! otkriva još jednu dimenziju Isusova otajstva, jer On nije samo čovjek. Njegovo od nasilja i mržnje izobličeno lice i izmasakrirano tijelo u tom trenutku otkrivaju čovjeka, svakog čovjeka; biće u čijim je dubinama zavladala tama i mržnja koja rađa nasilje. Premda je osobno bez gri-jeha Isus svojevoljno na se preuzima grijeh i posljedice grijeha svega svijeta, a posljedica od svih najteža i najveća je izgubljenost, odbače-nost od Boga, koji je svjetlo i život. Biti bez Boga znači nalaziti se u tami, u odbačenosti, u stanju smrti, makar tijelo još živjelo. Strahota Isusove muke i patnji koje je preživio nisu u izmrcvarenosti njegova tijela, u bičevanju, u trnovoj kruni, nego u duhovnoj dimenziji muke, naime u osjećaju odbačenosti od Boga, jer Bog i grijeh ne idu zajedno. Pavao piše kako Isusa koji “grijeha ne okusi Bog grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu” (2 Kor 5,21).

Pogled na Isusa, Jaganjca nevina koji oduzima grijehe svijeta, budi u nama pitanje: Zašto? Zašto je Bog to dopustio? Zašto Bog dopušta patnju nevinih? Zašto, ako je svemoguć i dobar, dopušta da se zlo uvi-

35

jek iznova čini te da stradavaju nevini? Pitanje zla i patnje nevinih za mnoge će plemenite duhove biti kamen spoticanja na putu otkrivanja i življenja vjere. Isus Krist na pitanje zla ne nudi apstraktni, filozofski odgovor, u smislu kako se porijeklo zla nalazi u slobodnoj volji stvore-nja (anđela i ljudi) koji svoju slobodu mogu zloupotrijebiti protiv sebe i drugih. Isus pitanje zla rješava na način da dopušta da se zlo sruči na njega, da ga zgnječi, štoviše da ga usmrti, pun povjerenja u svoga Oca nebeskog koji je kadar i samu smrt pobijediti. To se je i dogodilo u Isusovu uskrsnuću. Smrt, zlo, đavao i grijeh su pobijeđeni, a Život je zavladao. Život koji se ljudima nudi te ih poziva da budu na strani života te ako u tome uspiju i sami će doživjeti iskustvo uskrsnog pre-obraženja.

U shvaćanju Isusove patnje te prividne Božje šutnje u njegovoj pat-nji, možda nam može pomoći i naše ljudsko iskustvo. Pretpostavimo da neki roditelji imaju dijete, sina, koji ulaskom u mladenaštvo kre-ne krivim putem alkohola, droge, nasilja. Poslije tolikih uvjeravanja, prijetnji, preklinjanja, savjetovanja, što roditeljima preostaje? Na silu ne mogu ništa postići; ne mogu ga u lance svezati. Preostaje im samo patnja, trpljenje i molitva Bogu da se sjeti njihova djeteta. Naravno da bi mnogi od njih bili spremni i umrijeti ako bi to pomoglo sinu da ozdravi, da iznova zaživi.

Slično se događa s Gospodinom Bogom i njegovom ljubavlju pre-ma nama ljudima. Kad nije uspjelo uvjeravanje pa i prijetnje, o koji-ma čitamo u Starom zavjetu, Bog se odlučio na patnju; da nam pokaže koliko nas ljubi spreman je izgubiti, žrtvovati ono najvrjednije što ima, a to je njegov jedinorođeni Sin. Drama Kristova patnje na križu dra-ma je cijelog Presvetog Trojstva, jer i Otac nebeski pati zbog sudbine svoga Sina, a ipak na to pristaje kako bi nama ljudima pokazao koliko nas ljubi i do kuda je spreman ići. Krist se žrtvuje iz poslušnosti nebe-skom Ocu, ali istodobno i iz ljubavi prema nama ljudima. Križ je naj-veći izričaj Božje trojstvene ljubavi prema ljudima.

Ovi zadnji korizmeni dani neka nas sve nadahnu da barem malo nasljedujemo neizmjernu Božju ljubav čineći dobro onima koje nam Bog stavlja na naš životni put. Budemo li tako činili približit ćemo se shvaćanju tajne Velikog tjedna, tj. Kristova vazmenog trodnevlja pa će i naše sudjelovanje u liturgijskim obredima biti plodonosnije.

36

USKRS

Kroz Veliki tjedan naše su oči promatrale Patnika, na križu Ras-petoga i umrloga. Njegovo je mrtvo tijelo položeno u grob koji je izdubljen u kamenu, na grobna vrata položen je teški kamen koji je zapečaćen, a uz vrata groba postavljena je straža rimskih vojnika. Tre-ćeg dana po smrti, u rano nedjeljno jutro Raspeti i Umrli postao je Uskrsnuli. Isusa iz Nazareta, kojega su ljudi odbacili, osudili i pogu-bili, Bog je uskrisio. Isusovo uskrsnuće nije oživljavanje umrloga, nije povratak u prijašnji život. U evanđeljima čitamo kako je za vrijeme zemaljskog života Isus vratio u život tri osobe: kćer nadstojnika sina-goge Jaira; mladića, sina udovice iz grada Naina, te svoga prijatelja Lazara iz Betanije, brata Marte i Marije. No, svi troje su iznova umrli jer je to zakon ljudskog života. Kod Isusa se nije dogodilo oživljavanje zamrloga ili umrloga. Što se je dogodilo?

U govoru o Isusovu uskrsnuću nedostaju nam riječi, nedostaje nam ljudsko iskustvo koje bi nam pomoglo bolje i dublje shvatiti što se dogodilo u uskrsno jutro. Da, ostao je prazan grob. No, prazan grob, koji nije mogao zadržati uskrslo tijelo, negativan je dokaz Isuso-va uskrsnuća. Grob, mjesto smrti, truleži i raspadanja, ostao je prazan. Grob poručuje: njegovo tijelo nije ovdje. No, gdje je?

Odgovor nam pružaju svjedoci očevici, oni kojima se je Uskrsli ukazao poslije uskrsnuća. Iz Novoga zavjeta doznajemo da se je uskrsli Krist ukazao Petru, potom više puta apostolima, potom velikoj skupi-ni učenika, kojih bijaše oko pet stotina, napokon ukazao se je i Savlu (usp. 1 Kor 15,5-8). Zanimljiva je psihološka preobrazba Isusovih uče-nika. Za vrijeme njegova uhićenja i mučenja postupili su kao kuka-vice; ostavili su ga sama u rukama mučitelja. U strahu od onih koji su im ubili Učitelja kriju se u Jeruzalemu, moleći Boga da ih se nitko ne sjeti i ne potraži. Psihički izmučeni zbog vlastitog kukavičluka, a neki i zbog zatajenja, manji su od makova zrna, te vjerojatno smišlja-ju kako iz Jeruzalema pobjeći glavom bez obzira, kako bi se, sada kad su im sve zemaljske lađe potopljene, vratili onome što su radili prije nego su upoznali mladog rabija iz Nazareta. No, nakon kratkog vre-mena vidimo tu istu skupinu Isusovih učenika kako javno svjedoče

37

da je Isus uskrsnuo, da je živ, da im se ukazao i dao nalog da svjedoče za njega do na kraj zemlje. S psihološkog gledišta nemoguće je protu-mačiti taj zaokret u njihovu ponašanju, osim ako je doista istina to što oni tvrde, a za tu su istinu oni – prijašnji kukavci – bili spremni pod-nijeti bičevanja, mučenja pače i samu smrt. Zdrav i normalan čovjek ne umire za tlapnju, za maštanje, za “stvar svoga Učitelja”, kako su to govorili oni koji su nijekali Isusova ukazanja. Jedino je uskrsli Učitelj mogao utješiti njihova zbog kukavičluka i zatajenja slomljena srca te ih svojim ukazanjima ohrabriti i okrijepiti da mu budu snažni i vjerni svjedoci. Među svjedocima se nalazi i onaj koji je progonio one koji su Uskrsloga svjedočili prije njega. Susret s Uskrslim promijenio je i njegov život tako da je postao najgorljiviji svjedok i širitelj vjere koju je prije pustošio. Slično su iskustvo susreta s uskrslim Kristom tijekom povijesti imali brojni drugi sveci i svetice koji su se, poslije tog susre-ta, radikalno promijenili te čitav život posvetili služenju Bogu i ljudi-ma. U Krista uskrsloga i mi vjerujemo zbog svjedoka očevidaca, ali i zbog darovane nam vjere po kojoj je i nama omogućeno uvijek izno-va susretati uskrslog Gospodina. Vjerujemo, ali se ipak pitamo: što se dakle dogodilo u Isusovu uskrsnuću?

Uskrsnućem od mrtvih Isus je pobijedio smrt; više ne može umri-jeti; i u svome ljudskom tijelu postigao je stanje neraspadljivosti; nje-govo uskrslo tijelo ušlo je u prostore božanskoga. Između povijesnog, zemaljskog Isusa i Uskrsloga postoji određeni kontinuitet, ali i dis-kontinuitet, On je isti, ali je i različit. Isti je jer učenicima pokazuje probodene ruke i noge te ranu na grudima. Različit je jer dolazi kroz zatvorena vrata, jer se iznenada pojavljuje i nestaje. Nad Uskrslim fizič-ki zakoni koji vladaju svijetom, kakvog ga mi poznajemo, više ne vri-jede. Uskrsli Isus je u višoj dimenziji; možemo je nazvati četvrtom ili, još bolje, božanskom. Ušavši u svome proslavljenom tijelu u prostore božanskoga Isus postaje suvremenik i životni suputnik svakom novom naraštaju kršćana, svakom kršteniku koji je s njime po sakramentu krštenja sjedinjen. Drugim riječima za Isusa više ne postoje granice prostora i vremena. On je Gospodar svjetova i vjekova! Što to znači za nas, za kršćane, štoviše za sve ljude?

Budući da je Isus, kako molimo u Vjerovanju, “radi nas i naše-ga spasenja sišao s neba”, to znači da je i otajstvo njegova uskrsnuća i

38

uzašašća k Ocu također radi nas. Uskrsnuvši od mrtvih Isus je postao, kako ga naziva sv. Pavao, Prvorođenac od mrtvih, prvina usnulih (usp. 1 Kor 15,20). Drugim riječima, Pavao želi reći da je Kristovo uskrsnu-će jamac i zalog našega uskrsnuće; kao što je on u svome tijelu uskr-snuo od mrtvih tako će i naša smrtna tjelesa uskrsnuti na život. I to je velika nada nas kršćana; nada koja nam kaže kako nijedna muka nije isprazna, nijedan križ nije besmislen; nada koja nas krijepi jer je Kristovo uskrsnuće konačna pobjeda dobra nad zlom; nada koja nam otkriva kako je veliko ljudsko dostojanstvo, kako je velik čovjek ne samo u svojoj duhovnoj dimenziji, nego i u svojoj tjelesnosti, jer je i tijelo određeno za buduću slavu.

39

MARIJA U USKRSNO JUTRO

Marija sjedi u omanjoj polumračnoj sobi koja se nalazi odmah uz dvoranu Posljednje večere. Sobu obasjava tek jedna zapaljena svijeća. Dok se na istoku pomaljaju prvi znaci novoga dana, tama u prosto-ji kao da se čini još gušća, kad da se ne želi povući pred zorom koja najavljuje novi dan. Marijino je lice blijedo i iscrpljeno. Na licu su joj očiti tragovi proživljene boli i tuge, ali i neprospavanih noći. U srcu kao da joj bol postaje sve veća i veća kako odmiču sati od onih strašnih časova Velikog petka, dok u mislima traži razloge zašto je to moralo biti tako. Dolaze joj na pamet tolika dobročinstva koja je njezin Sin učinio tolikima koji ga se odrekoše, koji ga na smrt osudiše te najkr-vaviju, najstrašniju osudu na Kalvariji izvršiše. Uz te misli dođoše joj i druge, dođoše joj riječi njezina božanskog Sina o tome kako ga čeka težak put odbacivanja i osude. Prisjeti se da ju je jednom i Ivan upi-tao da što znači ono Učiteljevo da mora biti odbačen, da će trpjeti, umrijeti, ali i da će treći dan uskrsnuti. Nije mu znala baš posve točno odgovoriti; znali su što znači trpjeti i umrijeti – ta toliko su trpljenja i okrutnih pogubljenja doživljavali gotovo svakodnevno – ali što točno znači uskrsnuti, tj. od mrtvih ustati ni ona nije pravo znala. Dakako, kao i svi pobožni židovi i ona je vjerovala u život polije smrti, vjero-vala je kako će pravednici na koncu vremena uskrsnuti kako bi od Boga primili nagradu za svoju pravednost, kao što će i opaki primiti kaznu za svoja zlodjela. S tim mislim u srcu iznenada je obasja velika svjetlost; učini joj se kao da je sunce prenaglo izišlo te kroz zid obasja-lo prostoriju u kojoj se je nalazila. Svjetlost je podsjeti na onu iz noći Navještenja kad joj je prije trideset i tri godine pristupio anđeo Gos-podnji. I dok joj kroz misli bljesnu događaj Navještenja iz svjetlosti izroni lik njezina Sina. Svjetlost kao da se malo smanjila ili je njezin Sin blistaviji od svjetla blistavog, nije znala pravo reći. Srce joj od radosti poskoči, a njezin radosni: “Sine!”, stopi se s njegovim: “Majko!” Mari-ju preplavi silna radost; osjećala je kao da će joj srce iz grudi iskočiti. Pruži ruke, ali nije znala smije li ga zagrliti te mu se približiti. Ta, taj koji je pred njom stajao sav blistav, blistaviji i od svjetla, davno prije joj je naviješten kao Sin Božji, kao sam Bog. I sada, evo ga tu pred njom:

40

Pobjednik, sav slavan blista u svome preobraženom, proslavljenom tijelu. I On, njezin Sin, pruži ruke prema njoj te joj s blistavim osmje-hom reče: “Majko, ne ćeš li me zagrliti?” I poleti mu u zagrljaj. Zagr-ljena sinovljevim blagoslovljenim rukama, na kojima su bili biljezi čavala samo je šaputala: “Sine moj! Sine moj!” “Majko, tako je moralo biti. Moralo se je ispuniti što je pisano o meni, s trpećem Sluzi Gos-podnjemu. Ti si sa mnom ustrajala do kraja. Tvoja ljubav bila mi je okrjepa na križnom putu te na križu. Tvoje srce, probodeno mačem boli, tek je pod križem shvatilo kako za Bogom hoditi znači pristati na trpljenje, na nošenje križa. Tvojoj ljubavi, od koje nema veće, odgo-varala je i dubina boli koju nitko od ljudi ni približno nikada iskusiti neće. No, baš pod križem tvoje ranjeno i bolju ispunjeno srce postalo je spremno prihvatiti Ivana kao sina. U Ivanu, Majko, trebaš prihvatiti svu moju braću i sestre, sve one koje sam otkupio svojom krvlju. Sada krijepi apostole, moje prve učenike, uči ih što znači vršiti volju Božju, a kada dođe vrijeme da te pridružim sebi u slavi tek će tada tvoje srce, prošireno novi izlijevanjem Duha, postati srce Majke, Majke novog čovječanstva kojemu sam ja Glava”. Marija prošapta: “Evo službenice Gospodnje i tvoje, Sine moj. Neka mi bude po tvojoj riječi”.

Tog jutra, prvog dana u tjednu, Ivan uđe u prostoriju do dvorane Posljednje večere te veoma brižljivo, da joj iznova rane ne povrijedi, izvijesti Mariju kako su se vratile žene s groba njezina Sina, ali da njega ne nađoše. Njezin blistav osmjeh i silna radost na licu otvoriše mu oči te on s Petrom potrča prema grobu. Povjerova Ivan i prije nego vidje.

41

ZABORAV DUHA DOVEO JE DO OTUĐENJA

U svojoj knjizi Europa kardinal Joseph Ratzinger reče kako u Euro-pi postoji čudna i teško shvatljiva mržnja prema sebi samoj. Ta se mržnja u zapadnoj Europi očituje kao mržnja prema životu, kao strah od budućnosti, u odbacivanju vrijednosti na kojima je donedavno bila utemeljena europska civilizacija i kultura. Ne možemo se ne upitati: odakle ta mržnja prema sebi samima, prema svojim korijenima, vri-jednostima, svojoj kulturi i civilizaciji? Za opisati sve razloge te mržnje trebalo bi puno više prostora od jedne kolumne, čak i od jedne knjige. Ovdje ću spomenuti samo jedan razlog, a to je zaborav duha, tj. kriza duha u europskoj filozofskoj misli i kulturi.

Klasična je grčka misao dala veliki doprinos razvoju pojma duha, no nije do kraja uspjela razriješiti problem odnosa duha i materije, racionalnog i iracionalnog, univerzalnog i pojedinačnog. Tu će sinte-zu, dijelom i na tragu grčke filozofske misli, ponuditi judeo-kršćanska misao. Na pitanje o porijeklu svega što postoji judeo-kršćanska misao upućuje na Boga-Duha, Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga. No za judeo-kršćansku misao Bog nije Aristotelov Nepokrenuti pokre-tač, u sebe zatvoren i samodostatan, toliko savršen da mu se ništa ne može ni oduzeti ni dodati. Judeo-kršćanska misao odgovara kako u Bogu-Duhu od iskona postoji zajedništvo, otvorenost, komunikacija; kako u Bogu-Duhu postoji upravo Duh Sveti, kao Treći, koji otvara Boga u njemu samome (u činu vječnog rađanja Logosa) te izvan nje-ga (u činu stvaranja svega što postoji). Duh omogućuje Bogu da se daruje “izvan sebe”, tj. da iziđe iz sebe (da bude u ekstazi). Radikalna Božja ekstaza, tj. radikalno izlaženje iz sebe i darivanje drugome dogo-dilo se je u otajstvu Utjelovljenja (Logos-Riječ-Sin postaje čovjekom). No, Bog svoga Duha ne želi zadržati za sebe, nego ga dariva ljudima. Nakon što se je “humanizirao” na savršenom čovjeku Isusu iz Naza-reta, Duh se je s uskrslog Isusa izlio na njegove učenike. Po izljevu Duha na prvu zajednicu Isusovih učenika Duh od Crkve čini trajne Duhove. Kršćanska je tradicija otpočetka smatrala darovanog Duha kao najveći od svih darova koje je Bog udijelio čovječanstvu. U čovje-ku, smatra kršćanska tradicija, postoji duboka otvorenost prema ono-

42

me što čovjeka nadilazi, prema duhovnoj stvarnosti, Duhu Božjemu. Po izljevu Duha sam čovjek postaje utjelovljeni duh u ovome svijetu. Dovršenje čovjeka, što uključuje i njegovo tijelo (materiju) dogodit će se o uskrsnuću, tj. kada raspadljiva materija postane neraspadljiva, preobražena, oduhovljena. Tijelo (materija) je sposobno primiti duha te je zapravo njegov najdublji smisao njegovo duhovno preobraženje. Ovakvim poimanjem suodnosa duha i materije konačno je nadiđen Platonov dualizam; duh i materija su izmireni. Ovakvo će kršćansko poimanje duha iznjedriti velebnu europsku vjersko-kulturnu baštinu. Njezin su plod veličanstvene gotičke katedrale; njezin je plod Miche-langelov Mojsije i Pieta, Raffaelova Madona, Leonardova Mona Lisa i Posljednja večera; njezin je plod Bachova Deveta simfonija i Haend-lov Mesija.

Ovo je suglasje duha i materije narušeno zadnjih par stoljeća, a vrhunac suprotstavljanja duha i materije dogodit će se s marksizmom, tj. s materijalizmom i evolucionizmom koji će duh svesti na materiju. Duh će, prema njima, postati ona točka u kojoj materija postaje svje-sna sebe. Proces sekularizacije, koji će snažno obilježiti proteklo 20. st., dodatno će dovesti do krize duha. Posljedice će biti pogubne; ne samo u obliku rastućeg ateizma, nego i nesposobnosti da se odgovo-ri na pitanje smisla svega što postoji, a što kao posljedicu ima nutar-nju prazninu, duboki egzistencijalni nemir i beznađe. Paradigma tog beznađa je tragični primjer književnika Ernesta Hemingwaya koji je napisao parodiju Očenaša, pišući o “Ništa naš koji si na nebesima…”. Znamo kako je završio svoj život: počinio je samoubojstvo. Ne može živjeti od ništa i za ništa. Tragedija.

U krizi duha, koja je obilježila proteklo stoljeće, ponuđena su i neka rješenja. Jedni su ponudili pretjerani individualizam, no s veli-kom opasnošću da se završi u anarhizmu. U biti i gospodarska kriza koju upravo živimo plod je tog pretjeranog liberalnog individualizma. Drugo je rješenje kolektivizam, što je završilo u diktaturama nacizma i komunizma. Čini se da suvremeni čovjek iznova mora otkriti stvar-nost duha i u tome mu silno može pomoći kršćanska tradicija.

Nalazimo se u vremenu između dvije kršćanske svetkovine, Uza-šašća i Duhova. Prije svoga uzlaska u slavu koju je imao prije postanka svijeta, tj. u sferu božanskoga, Gospodin Isus obećava svojim učeni-

43

cima da će im poslati Duha istine koji će ih uvoditi u svu istinu. Isus poručuje kako u ljudima postoji sposobnost primiti božanski Duh te u njegovu svjetlu spoznati sveukupnost, smislenost ne samo stvore-nja, nego i samog Stvoritelja. Možda nam u primanju božanskog Duha može pomoći primjer i savjet sv. Augustina koji nas poziva da se uputi-mo na putovanje u svoju nutrinu, a to pretpostavlja trenutke sabrano-sti, tišine, šutnje. U svojoj nutrini, tvrdi Augustin na temelju vlastitog iskustva, otkrit ćemo svjetlo koje ne zalazi; otkrit ćemo božanski Duh koji će nas povezati međusobno i s našim Izvorom. Na taj će se način omogućiti jedinstvo u različitosti, ali i različitost u jedinstvu. Svatko će ostati ono što jest, a istodobno će biti silno obogaćen drugim i Dru-gim. Poželimo da se to i dogodi.

44

SREDIŠNJE OTAJSTVO KRŠĆANSTVA

U nedjelju poslije Duhova Crkva slavi svetkovinu Presvetoga Troj-stva; slavi se tajna trojedinog Boga; tajna triju božanskih Osoba u jed-noj božanskoj naravi. Vjeru u jednoga Boga kršćanstvo dijeli s druge dvije monoteističke religije: židovstvom i islamom. No, upravo je vje-ra u trojedinog Boga ono što kršćane razlikuje od svih drugih religija. Ljudski razum po sebi može spoznati Božju opstojnost slijedeći, pri-mjerice, pet putova sv. Tome Akvinskoga. No, da je Bog jedan, a isto-dobno troosoban, tajna je koja se je čovjeku morala objaviti “odozgor”, od samoga Boga. Za nas kršćane cjelokupna povijest spasenja nije dru-go doli postupna objava troosobnog Boga. I to je središnje otajstvo, središnja tajna kršćanske vjere; tajna na kojoj počiva kršćanstvo i koju ljudski um nikada neće proniknuti do kraja; kao što uostalom ne može do kraja priniknuti ni tajnu zvanu “čovjek”.

Biblijskoj objavi trojedinog Boga moguće je pristupiti s raznih gle-dišta, no svaki govor o Bogu uvijek je ljudsko tepanje, analoški govor koji više skriva nego otkriva. A ipak moramo govoriti, moramo promi-šljati. Zanimljiv je pokušaj sv. Augustina da se približi tajni Presveto-ga Trojstva. Augustin je pokušao protumačiti tu najveću od svih tajni služeći se tzv. psihološkom analogijom. Naime, on polazi od tvrdnje kako je čovjek stvoren na Božju sliku i priliku te tu ljudsku bogolikost nadasve prepoznaje u ljudskoj duši, tj. u njegovoj razumnosti i slo-bodnoj volji. Augustin veli kako u čovjeku zamjećuje temeljni pokret razuma, a to je svijest o sebi, sjećanje na sebe. To bi bila slika Boga Oca, koji je počelo svega što postoji. Kao što se u čovjeku spoznajom sebe samoga rađa čin inteligencije, samospoznaje, tako se i u Bogu događa božanska samospoznaja, koja nije drugo doli vječno rađanja Sina-Ri-ječi-Logosa. Činjenica da u ljudskoj psihologiji čin volje nužno slijedi poslije čina spoznaje (može se htjeti samo ono što se poznaje), navo-di Augustina na zaključak kako u otajstvu Trojstva Duh Sveti - Dar, Ljubav, Zajedništvo -, nužno proizlazi od Oca i Sina. Time je stavio temelje nauka o Filioque-u (nauka koji uči da Duh Sveti proizlazi od Oca i Sina), što će postati točkom teološkog prijepora između Istoka i Zapada do dana današnjega.

45

Tajni trojedinog Boga moguće je pristupiti i s više bibilijske toč-ke gledišta, nego je to učinio sv. Augustin. Naime, novozavjetna obja-va predstavlja Boga, Oca-Sina-Duha Svetoga, kao Boga koji je silno zainteresiran za sudbinu ljudi, za svoje stvorenje. Nije dakle čudno da novozavjetna objava svoj vrhunac ima u retku: “Bog je ljubav” (1Iv 4,8). Ljubav ne može postojati kao apstraktna kategorija; ona uvijek pretpostavlja objekt prema kojemu je usmjerena, prema kojem se pro-teže i izlijeva. Ako je Bog ljubav tada on to jest i mora biti oduvijek, a to znači da oduvijek u Bogu postoji Ljubitelj i Ljubljeni (Otac i Sin) te ujedno i Ljubav (Duh Sveti) koja ih povezuje. Svaka istinska ljubav teži sebedarju, izlasku iz sebe same i ostvarenju u drugome. Altruizam lju-bavi u Bogu je toliko potpun, apsolutan da daje porijeklo trećoj božan-skoj Osobi (Duhu Svetomu). Tako se Bog predstavlja kao zajedništvo, kao priopćavanje ljubavi. Kako je svojstvo ljubavi da se dariva božan-ska se je ljubav “prelila” izvan sebe u činu stvaranja (Otac), a potom i u činu otkupljenja (Sin) i posvećenja (Duh Sveti).

Objava Boga kao zajedništva, otajstva ljubavi trebala bi imati veli-ke posljedice za naš kršćanski život. Naime, potpuni biblijski redak, na temelju kojega je Augustin izgradio svoju trojstvenu teologiju, glasi: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1,27). To znači da su muško i žensko potpuni čovjek, tj. cjelovita slika Božja, njihova uzajamnost i zajedništvo. Dalje to znači da je vlastito čovještvo, odnosno vlastitu bogolikost, moguće ostvariti jedino u ljubavi po kojoj se osoba dariva osobi drugog spola, te istodobno prima na uzdarje drugu osobu. Njih dvoje u uzajamnoj lju-bavi postaju cjelovita slika Božja. Ovu teološku spoznaju – ostvarenja po ljubavi -, potvrđuje i suvremena psihologija tvrdnjom kako je naj-dublji zahtjev svakog ljudskog srca: ljubiti i biti ljubljen. To potvrđuje i naše svakodnevno iskustvo: kad se živi u ljubavi svaki je kruh sladak; bez ljubavi i najslađi postaje gorak. Kako ljubiti znači činiti dobro, slav-lje svetkovine Presvetoga Trojstva poziv je svim kršćanima na djelatnu ljubav prema bližnjima. Upravo kroz djelatnu ljubav, tj. činjenje dobra, potvrđuje se stvarnost kršćanske vjere, a istodobno osoba raste u bogo-likosti kroz svaki čin ljubavi koji učini prema drugome; svjesna narav-no da istinski može ljubiti drugoga jer je Bog prvi nas uzljubio te u naša srca, po Duhu Svetom, izlio svoju božansku ljubav (usp. Rim 5,5).

46

BIT ĆETE MI SVJEDOCI!

Uskrsli Krist, prije uzašašća nebeskom Ocu, tj. povratka u slavu koju je u Bogu imao oduvijek, dao je nalog svojim učenicima da mu budu svjedoci do na kraj zemlje. Kako bi mogli izvršiti taj nalog obe-ćao im je snagu Duha Svetoga, ali i obećanje vlastite prisutnosti u sve dane do svršetka svijeta.

Premda su izrečene tvrdnje bliske onima koji vjeruju u Isusa Kri-sta, dakle svim kršćanima, o njima bi se moglo nadugo i naširoko razmišljati. Primjerice, o tome što znači i kako valja shvatiti Isusovo uzašašće, što Crkva svečano slavi 40-ti dan poslije Uskrsa; ili silazak Duha Svetoga, Treće božanske Osobe, s čijim silaskom Crkva počinje svoje javno poslanje, tj. svoje svjedočenje Isusa Krista. No, nas zani-ma upravo ovo posljednje, naime, što znači poziv kršćanima da budu svjedoci Isusa Krista; kako se daje to svjedočanstvo te koji je cilj tog svjedočenja. Prije nego odgovorimo na postavljena pitanja, moramo se iznova približiti iskustvu prvih učenika s uskrslim Kristom. Kroz tri godine dijelili su s Isusom život, slušali njegove riječi, pouke, prispo-dobe, sudjelovali u njegovu poslanju širenja Radosne vijesti. No, srca i pameti su im ostala tvrda, zatvorena za istinsko shvaćanje onoga o čemu je Isus govorio. Tek poslije Isusova uskrsnuća, tj. silaska Duha Svetoga shvatili su o čemu je Isus govorio te što je od njih očekivao. U svjetlu Isusova uskrsnuća počeli su na drugačiji, nov način shvaća-ti riječi koje ime je govorio te tumačiti djela koja je pred njima činio. Novi je zavjet u cjelini plod uskrsne vjere učenika koji na nov način doživljavaju i tumače ono što su kroz tri godine doživjeli i proživjeli s Isusom iz Nazareta. Prisjećaju se, primjerice, njegova govora o svjetlu, o pastiru i ovcama, o vratima, o trsu i mladicama loze itd. Rasvjetlje-nje koje im dolazi na Duhove pomaže im shvatiti kako je Onaj koji je tri godine dijelio život s njima više od običnog čovjeka, više od proro-ka, više od bilo čega što su mogli zamisliti i čemu su se mogli nadati. To “više” koje se odnosi na Isusa izrazili su pojmovima: Logos/Riječ/Bog; Sin Božji; Pomazanik/Mesija; Gospodin; Jaganjac Božji; svjetlo svijeta; vrata koja vode u život; pastir duša; Veliki svećenik itd. Tako-đer su se prisjetili Isusovih riječi kako nitko ne može doći Ocu osim

47

po njemu pa su predstavili Isusa kao jedinog posrednika između neba i zemlje; prisjetili su se Isusovih riječi kako je došao da donese život u izobilju, što ih je navelo da najdublji sadržaj života vječnoga poisto-vjete s Isusom Kristom.

S tim smo se mislima već približili odgovoru na pitanja o svjedo-čenju Isusa Krista. Drugim riječima, kršćani, koji su pozvani biti svje-doci Isusa Krista, trebaju svijetu navijestiti Isusa Krista kao najdublji sadržaj onoga čemu se nada svako ljudsko srce, a to je smisao ljudskog života, njegova čežnja za ispunjenjem, za mirom, radošću i ljubavlju. Svaki čovjek, bio toga svjestan ili nesvjestan, u potrazi je za srećom, mirom, radošću i ljubavlju. I naslućuje kako nikakva stvorena, ljudska, zemaljska stvarnost ne može dokraja nasititi njegovo srce; ono vaz-da žudi za višim, ljepšim, za puninom. Sve to mi kršćani označavamo pojmom Bog. No, Bog u kojega vjerujemo nije slijepa, neosobna sila koja prožima svemir, nego je Bog-Osoba, biće s razumom i slobodnom voljom te nadasve sa srcem prepunim ljubavi prema ljudima. Takvog Boga nam je objavio njegov jedinorođeni Sin, Isus Krist. Boga koji je naš ne samo Stvoritelj nego milosrdni Otac.

Ovdje se kršćanima može uputiti prigovor kako je zapravo svaka religija put k Bogu. I jest i nije. Religije su po sebi ljudsko traganje za Bogom, za njegovom blizinom, za koju čovjek instinktivno nasluću-je da mu je potrebna, da mu donosi život i blagoslov. No, traganje ne mora značiti i nalaženje. Religija može biti, kako je kritiziraju prote-stantski teolozi, zamaskirani ateizam, a može se pretvoriti u vlastitu suprotnost, kako nam svjedoče pretkršćanske religije Južne Amerike, koje su žrtvovale ljude svojim bogovima. Kršćanstvo nije ljudski put k Bogu, nego Božji put k čovjeku. U kršćanstvu u prvom planu nije ono što čovjek čini za Boga, nego ono što je Bog učinio i čini za čovjeka; u prvom planu je osoba Isusa Krista, pravog Boga i pravog čovjeka. Ako Isus Krist, s jedne strane, otkriva istinsko Božje lice, s druge otkriva i istinsko lice čovjeka. On je savršeni čovjek koji je u sebi savršena sli-ka i prilika Božja; ono što je istinski i najdublji poziv svakog čovjeka. Njega svjedočiti znači svijetu pružiti poruku o velikoj Božjoj ljubavi koja se je u Kristu objavila; znači ukazati na Isusa kao na Boga koji je iz ljubavi prema čovjeku i sam postao Čovjek. Savršeni Čovjek! To je poruka koju kršćanstvo naviješta i koja će odzvanjati do konca svijeta.

48

Poruka je to koja u sebi nosi silnu nadu koja može promijeniti ne samo pojedina ljudska srca, nego i cjelokupne društvene odnose, jer ako nas Krist uči Boga zvati “Oče naš”, to znači da su svi ljudi braća i sestre. To je Isusova Radosna vijest; to je ono što Crkva stoljećima naviješta. Zato je privilegirani i najvažniji put navještaja Radosne vijesti svjedo-čanstvo bratske i sestrinske ljubavi koja se rađa iz ljubavi koju je sam Bog izlio u naša srca. Iz vertikale naših odnosa s uskrslim Kristom, rađaju se i naši ispravni međuljudski horizontalni odnosi. Baš kao Kri-stov križ! Horizontalna greda može biti vidljiva jedino ako je podržava vertikalna. Ljubav križa je ljubav koja spaja nebo sa zemljom. Zato je križ raspoznajni znak ne samo Isusa Krista, nego i svih kršćana. Cilj kršćanskog svjedočenja Isusa Krista jest sve ljude, čitavo čovječanstvo okupiti u jednu Božju obitelj, u zajednicu života, radosti, mira i ljubavi.

Uskrsno vrijeme je vrijeme radosti i slavlja zbog Kristove pobjede nad grijehom, smrću i đavlom. No, ujedno i vrijeme kršćanske odluč-nosti da se postane Kristov svjedok, svjedočeći kako je moguće lju-bavlju pobijediti mržnju; kako je moguće zapaliti svjetlo nade u srcu u kojemu vlada tama; kako je moguće iskusiti radost i ondje gdje patnja (križ) vodi glavnu riječ. Sve zato jer je Krist uskrsnuo i jer je postao suputnik svakog kršćanina na njegovu putu prema Domovini.

49

PORUKA SVETOGA DUJE

Proslava blagdana sv. Dujma, Sudamje, potiče nas na razmišljanje o značenju mučeništva u kontekstu kršćanske poruke svijetu. Povijest je zabilježila deset velikih progona kršćana. U početku tih progona rimska je vlast postupala protupravno, jer nije bilo pravnog temelja za progone kršćana. Primjerice, Plinije Mlađi (61.-114.), narodni tribun, pretor, konzul te carski legat Bitinije i Ponta, obraća se caru Trajanu pismom u kojemu traži upute kako postupati s kršćanima, tj. koji je njihov krimen. Kršćane su klevetali i optuživali da su ateisti, kanibali, rodoskvnitelji itd. Filozof i mučenik Justin, podnio mučeništvo oko 150., piše pisma caru Antoninu Piu te rimskom Senatu, ukazujući kako se kršćane progoni bez pravnog temelja, tj. bez ikakva razloga. Posli-je je rimska vlast donosila proglase protiv kršćana jer su kršćani, tj. u očima rimske vlasti bio je zločin biti kršćanin. Drugim riječima rim-ska je vlast prepoznala kršćane kao opasne po svoj državni poredak te ih je stoga progonila i nastojala iskorijeniti. Kršćani su bili progonjeni od sredine prvog do početka četvrtog stoljeća. Prema nekim statisti-kama tijekom spomenutih deset velikih progona kršćana stradalo je između 10 i 20 tisuća kršćana. No, postavlja se pitanje zašto su kršćani bili opasni u očima rimske vlasti?

Valja znati kako su rimski carevi, počevši s Augustom (Gaj Julije Cezar Oktavijan, 63. prije Krista – 14. poslije Krista), u vrijeme koje-ga je u Palestini rođen Isus Krist, za sebe zahtijevali štovanje koje se je iskazivalo bogovima. Drugim riječima, rimski su carevi namjerno razvijali kult božanskog cara što su ga morali iskazivati svi podanici Rimskog imperija. To je trebalo još jače ujediniti Imperij, tj. učvrsti-ti rimsku vlast u njemu. Iz raznih procesa protiv kršćana doznajemo kako je bilo dovoljno da kršćani kažu: “Car je Kyrios – Gospodin!” te “Anatema (Prokletstvo) Kristu!”, da budu oslobođeni od daljnjeg pro-gona. Uz to su trebali u čast cara baciti na žrtvenu vatru šaku tamjana. Kršćani su to odbijali ispovijedajući kako je Krist jedini Gospodin te su za tu istinu mnogi, među njima i sveti Dujam, podnijeli žrtvu živo-ta. Za kršćane je uskrsli Krist jedini stvarni Sin Božji, Sin po naravi, njemu pripadaju svi narodi i plemena na zemlji te jedino njemu, jer je

50

uistinu Bog, pripada i božansko štovanje. Time se je kršćanstvo, koje je s druge strane poštovalo rimsku državnu vlast, neizbježno sukobilo s totalitarnim zahtjevom carske političke moći koja je na razini politi-ke tražila njihovo štovanje. Tijekom stoljeća kršćanstvo će se suprot-staviti svim oblicima totalitarizama koji će na temelju političke moći tražiti ropsku podložnost i poslušnost svojih podložnika. Dok priznaje kako vlast dolazi odozgor te je treba poštivati kršćanstvo u sebi nosi ideju slobode i ravnopravnosti svih ljudi pred najvišim bićem, pred Bogom, na čiju sliku je stvoren svaki čovjek. Zato nijedan totalitarizam ne može tolerirati kršćane. To je zorno pokazalo prošlo, dvadeseto sto-ljeće, kad su se dva sukobljena totalitarizma (nacizam i komunizam) s jednakom žestinom oborili na kršćane.

To je razlog zašto u 21. stoljeću novi oblik totalitarizma, relativi-zam, iskazuje sve veću netrpeljivost i mržnju prema kršćanstvu. Svjet-ski globalizacijski procesi nisu doveli samo do globalizacije ekonomije, nego i do uglobljavanja ideja, mišljenja, vrijednosti. Filozofski relativi-zam, koji kaže kako svatko ima pravo i može imati svoju istinu, doveo je i do religijskog i sveopćeg relativizma, zapravo doveo je do diktatu-re relativizma. U suvremenom društvu, tvrdi diktatura relativizma, ne može postojati neka skupina ljudi koja “ima istinu”, jer svatko ima svo-ju istinu. A kršćani baš to tvrde: vjeruju kako je u Isusu Kristu, kojega štuju kao svoga Boga, objavljena konačna istina o Bogu i čovjeku; vje-ruju kako se baš u Isusu Kristu nalazi ključ zagonetke zvane “čovjek” te kako ljudski život nije plod sklonih ili nesklonih okolnosti, nego ima duboki smisao, tj. svoj uvir u Bogu. Kršćani vjeruju da ljudski život ima smisla i kad je obilježen patnjom i trpljenjem te kako zbog veli-čine i svetosti ljudskog života nitko nema pravo zadirati u tajnu zva-nu život. Za te su istine kršćani spremni i umrijeti. Takav stav koji i suvremenom naraštaju govori o veličini, ljepoti i smislu ljudskog živo-ta smeta suvremenim diktatorima relativizma, jer bi htjeli ne čovje-ka osobu koja u slobodi živi i razvija svoje potencijale, nego bi htjeli čovjeka potrošača, čovjeka bez prošlosti i budućnosti, čovjeka kojim je lako manipulirati pa čak i genetskim inženjeringom u njegov život intervenirati te ga programirati.

Kršćanski mučenici, sa svetim Dujmom, kroz stoljeća svjedoče i poručuju kako je ljudsko dostojanstvo neotuđivo te kako nitko čovjeku

51

ne može dati njegova tzv. ljudska prava, jer ona izviru iz njegove ljud-ske naravi koja je bogolika. Čovjek je pozvan biti slobodan, poruču-ju dalje mučenici, te ne smiju nikome dopustiti da ih dovodi u stanje ropstva. Kršćani ukazuju i na put kojim se postaje istinski slobodan, a to je put služenja Bogu i braći ljudima.

Neka nas sveti Dujam nadahne na življenje autentične kršćan-ke slobode u činjenju dobra drugim ljudima, uvijek imajući na umu kako smo djeca Božja te kako je velika cijena plaćena za našu slobodu.

52

O KRŠĆANSKOJ RADOSTI

Ako je suditi prema svakodnevnim medijskim izvještajima i razno-raznim emisijama hrvatski je narod veoma i ozbiljno (duhovno) bolestan. Čak se je pojavila vijest kako su u istraživanju o najnesret-nijim narodima na svijetu Hrvati zauzeli treće mjesto. Eto, brončana medalja bar u nečemu, rekli bi cinici. Svakodnevno nas s naslovnica dnevnih novina i zaslona dalekovidnica zasipaju loše vijesti; kao da su nam svakodnevne informativne te političko-gospodarske emisi-je postale svojevrsna crna kronika; otužno i kontinuirano nabraja-nje crnih vijesti. To se medijsko “crnilo” nužno pretače u one kojih ih primaju i svakodnevno konzumiraju, tako da potrošači medij-skog “crnila” i sami svakodnevno postaju “crnji”, tj. depresivniji, tuž-niji, nesretniji. Kako su nam potrebne vedre, radosne vijesti; vijesti o dobru, o događajima radosti i ljubavi, vedrine, o otvaranju radnih mjesta, o rađanju djece, o otvaranju novih škola i vrtića pa čak i sta-račkih domova. Samo nek su dobre.

Na medijsko i, netko će reći, sveukupno crnilo u Hrvatskoj može se reagirati na više načina. Prvi je naizgled i najlakši: jednostavno prestati “trošiti”, konzumirati ono što me čini nesretnijim. Konkretno to znači u minimalnim količinama ili gotovo nikako ne slušati određene televi-zijske emisije, malo ili nikako čitati novine koje uporno šire malodušje itd. Možda nije mjesto, ali ću javno ispovjediti: već petnaestak godina ni kune nisam dao za EPH-a izdanja (Jutarnji list, Slobodnu Dalmaciju). Zbog “crnila” kojega proizvode jednostavno sam ih prestao kupovati.

Drugi način ophođenja s medijskim i svakim drugim crnilom zahtjevniji je i složeniji. Naime, valjalo bi znati iščitavati između redaka onoga što se čita te između riječi onoga što se čuje. Znati razlučiti tko i što govori; koji su razlozi takvog govora baš u tom trenutku. Naravno da najširi sloj čitatelja, tj. slušatelja to nije u stanju, ali bi trebali biti u stanju barem se potruditi čuti i drugačije mišljenje. Drugim riječima, znati osim uobičajenih novina znati otvoriti i neke sa suprotnim pogle-dima; osim uobičajenih televizijskih programa znati poslušati i pogle-dati emisije koje nude drugačije informacije. To osobito vrijedi za par lokalnih televizija koje u nekim svojim emisijama veoma odstupaju od onoga što se može čuti na mainstream medijima. Vrijedi ih poslušati.

53

Treći način je najteži, ali je ujedno i najkršćanskiji, a on traži da se na cjelokupnu stvarnost gleda kršćanskim pogledom. To ne znači da će samim tim pogledom sama stvarnost u trenu postati drugačija, ali će sigurno kršćanski pogled na stvarnost donijeti više mira i radosti u srce onoga tko se trudi tako gledati. Pojasnimo na primjeru iz Evan-đelja. Gospodin Isus svome slušateljstvu, koje se nalazi u teškim društ-veno-političko-gospodarskim prilikama, navješćuje Radosnu vijest. Ta je vijest neočekivana, iznenađujuća, nečuvena. Evo dio te radosne vijesti: Blago vama siromasi, vaše je kraljevstvo Božje! Blago vama koji sada gladujete, vi ćete se nasititi! Blago vama koji sada plačete, vi ćete se smijati! (Lk 6,20-21). Kad Isus veli: Blago vama siromasi, tada ih poziva na radost, na radovanje. No, kako i čemu se siromasi mogu radovati? Isus upućuje na Boga kao na izvor radosti. Siromasi, a u određenom smislu svaki je čovjek siromah koji uvijek iznova prima ono najvažni-je u životu – počevši od samoga života, trebaju se radovati jer ih Bog ljubi. Drugim riječima Gospodin Isus uči svoje slušatelje, ondašnje i nas današnje, kako svoje srce i oči moramo uvijek iznova uzdizati gore, uvis; kako moramo shvatiti i naučiti da je život čudesan dar koji nam dolazi odozgor te da nitko u ovome životu nije svojom voljom, nego smo darovani, jedni drugima i Bogu. Kad se usvoji takav pogled, a to je pogled vjere, tada se doživljava ono što su Pavao i toliki drugi kršća-ni iskusili, naime kako Bog okreće sve na dobro onima koji ga ljube. I to je razlog naše radosti.

Jedna od temeljnih značajki kršćanske radosti jest da se želi izraziti i priopćiti drugima. Kad je osoba radosna tada joj se širi pogled duše, otvaraju joj se nova obzorja, naslućuje i pronalazi rješenja koja su joj do tada bila skrivena. Jednom riječju, čovjek, zajednica i narod obi-lježen kršćanskom radošću hrabro ide naprijed, tražeći i krčeći nove putove. No, valja imati na umu da kršćanska radost ostaje trajna jedi-no ako se ucjepljuje u Isusa Krista te uvijek iznova od njega crpi svoju snagu i zanos. U konačnici kršćanska radost se poistovjećuje s Duhom Svetim koji je izliven u naša srca. On u nama budi silnu radost, jer nas s Kristom sjedinjuje, a po Kristu s Ocem nebeskim. Ta radost nikome nije uskraćena, ali je nažalost mali broj istinski otkriva i u njoj uživa. Radosno srce može dovesti do istinske promjene u obitelji, u radnoj zajednici, u društvu, dakako, i u Crkvi.

54

U OČEVU ZAGRLJAJU

Papa Franjo, u buli najave izvanrednog Jubileja milosrđa, Lice milosrđa, poziva cijelu Crkvu da odlučno sakrament pomirenja stavi u središte vlastitog života, jer time omogućuje ljudima izravan doticaj s veličinom Božjeg milosrđa (usp. Lice Milosrđa, 17). Gospodin Bog svoje milosrđe prema nama očituje na razne načine, no privilegirani i najredovitiji put po kojem svoje očinsko milosrđe izlijeva na nas jest sakrament pomirenja i pokore. No, mi, njegova posinjena djeca tako potrebna njegova milosrđa, nerado se odlučujemo upravo tim putem primiti njegovo smilovanje. Više je razloga tome: ponajprije jer nije ugodno drugima govoriti o vlastitim grijesima i slabostima; potom jer je u svijesti suvremenog čovjeka oslabio osjećaj grijeha, a s njime i vjera u Boga; naposljetku, pojavila su se kriva shvaćanja sakramenta pomi-renja i pokore, poput, primjerice, mišljenja kako je dovoljno samo se pokajati za grijehe, tj. priznati ih pred samim sobom i Bogom. U ovom kratkom razmišljanju ne možemo ulaziti u uzroke i dubine spome-nutih razloga, nego ćemo pokušati ukazati na ono najbitnije u sakra-mentu pomirenja i pokore, tj. na samo srce tog vrela Božjeg milosrđa.

Isus i oproštenje grijehaIsus Krist je lice Božjeg milosrđa, napisao je papa Franjo (usp. Lice

Milosrđa, 1). U njemu je Otac nebeski iskazao dubine i visine vlasti-te ljubavi prema ljudima; ta je ljubav išla toliko daleko i duboko da je vlastitog Sina predao za sve nas (usp. Rim 8, 32), kako bi nam u Sinu otkrio svoje milosrdno lice. Svojim poslanjem, svojim naukom i postu-panjem prema ljudima Isus svjedoči tu Očevu ljubav prema nama tako da na Posljednjoj večeri može reći: “Tko vidi mene, vidi i Oca” (Iv 14, 9). Isus nije imao drugi plan ni cilj u životu doli vršiti Očevu volju, a ona je bila spasenje čovjeka. Taj ga je Očev nauk neminovno vodio tajni Križa koji je do kraja otkrio dubine Božje ljubavi prema ljudima. Upravo je ljubav ona stvarnost koja je Kristovu patnju na kri-žu preobrazila u djelo otkupljenja, jer u biti ljubav i jest jedina snaga koja može preobraziti cjelokupnu stvarnost. Nebeski je Otac Kristo-vu poslušnost i ljubav do kraja prihvatio i potvrdio uskrsnuvši ga od

55

mrtvih, a u njegovu uskrsnuću nama je otvorio put prema sebi, prema dubinama svoga očinskog milosrđa. Poslije Kristova vazmenog otaj-stva, poslije tog najuzvišenijeg djela Očeve milosrdne ljubavi, grijeh, zlo, tama, sotona, nemaju više vlasti nad čovjekom; čovjek može živjeti u slobodi djeteta Božjega, može u svome srcu nositi svjetlost, radost, mir te živjeti odnose solidarnosti i ljubavi najprije prema svome Bogu, a potom i prema braći i sestrama.

Pogled na Kristov križ otkriva nam veličinu Božje ljubavi prema nama, ali nam istodobno otkriva i naše grijehe. Naime, Krist je grije-he naše ponio na drvo, da mi umrijevši grijesima pravednosti živimo (usp. 2 Pt 2, 24). Taj pogled na Kristov križ trebao bi biti pogled pun radosti i zahvalnosti, jer se upravo u podnožju Križa izlažemo Kristo-vu pogledu punu ljubavi prema nama. Njegov nas pogled nikada ne osuđuje, nego nas ozdravlja i spašava. Pod Križem, razmatrajući nje-govu ljubav prema nama, postajemo svjesniji vlastite grješnosti, vla-stitih konkretnih grijeha koje se često stidimo priznati i sebi samima, a koji su njega koštali života. I neka nas Gospodin oslobodi napasti da se smatramo pravednima i bezgrješnima, jer bi to značilo da smo dale-ko od njega, da nismo obasjani svjetlom njegova milosrđa. Nije bez razloga što su najveći sveci iskreno tvrdili kako su najveći grješnici; u svjetlu Božje ljubavi spoznavali su vlastitu bijedu i grješnost te su shva-tili kako su bez Božje ljubavi ništa. Po oproštenju koje nam Gospodin udjeljuje u podnožju svoga križa shvaćamo kako je Božja ljubav veća od naših grijeha, kako nas Otac ljubi ne jer smo sveti i dobri, nego nas ljubi jer smo njegovi, jer smo njegova ljubljena djeca, čak i onda kada mi to ne želimo biti. Kako nam je potrebna ta spoznaja, ta svijest da nas Bog neizmjerno ljubi te da mu je stalo do nas! Kako nam je potrebna spoznaja da njegovo očinsko srce tuguje kad smo daleko od njega, jer biti daleko od njega znači biti lišeni istinskog života, ljubavi, radosti i mira, znači biti lišeni svega onoga za čim naše ljudsko srce čezne. Po oproštenju koje nam udjeljuje u sakramentu pomirenja i pokore, Bog nas iznova stvara i rađa, postajemo nove osobe. Poslije svete ispovijedi nerijetko imamo iskustvo velike nutarnje radosti i životne lakoće. To i ne treba čuditi. Naime u sakramentu ispovijedi Krist iznova uzima naše grijehe te ih ništi; više ih nema, kao da ih nikada nije ni bilo, a nas očišćene, obnovljene i posvećene dovodi pred lice Oca koji se raduje

56

nad nama. Otac se raduje svakom svom djetetu, osobito onom koje je zalutalo, odlutalo, koje je daleko od očinske kuće, daleko od svjetlo-sti i života. Velika je radost na nebu zbog jednog obraćena grješnika, veli Gospodin Isus (usp. Lk 15, 7). Eto zašto je sakrament pomirenja i pokore sakrament Božje radosti, sakrament Božje milosrdne ljubavi i Božje radosti. Doći na svetu ispovijed doista znači ući u Očev zagrljaj.

Praktični savjetiU molitvi pred Kristovim križem, stvarnim ili zamišljenim, prisje-

titi se dubine Božje ljubavi prema čovjeku. Moliti milost spoznaje vla-stitih grijeha, nesavršenosti i slabosti. Sakrament pomirenja i pokore naziva se i sakramentom svete ispovijedi, a ispovjediti se ne znači samo priznati vlastite grijehe, nego znači i ispovjediti vjeru u Boga koji me u svojoj ljubavi prihvaća. Zato je važno prije sjećanja i nabrajanja vla-stitih grijeha sjetiti se i Božjih dobročinstava u vlastitom životu; toli-ko je toga dobroga u životu svakog čovjeka te je potrebno i važno to dobro sebi posvijestiti i na njemu Bogu zahvaliti. Često nam se doga-đa da ponavljamo iste grijehe pa se ponekad osjetimo toliko nemoć-ni pred njima da sami sebi kažemo kako se uzalud ispovijedamo. No, ne mislimo kako upadamo u iste, male ili velike grijehe, jer se nismo pravo ispovjedili, jer nismo otkrili zašto padamo u iste grijehe; nismo otkrili korijen tih grijeha. Ti često ponavljani grijesi često su poput plodova čije korijenje seže duboko u naše srce; mi ispovijedamo plo-dove, a ne čupamo korijenje; za osloboditi se tih ponavljanih grijeha valja iščupati i korijenje koje ih hrani i iz kojega niču. Konkretno to znači da bi trebalo otkriti ono najdublje u vlastitom srcu, ono iz čega se rađaju svakodnevni izbori i postupci. Svatko je od nas obilježen određenim značajkama koje proizlaze iz temperamenta kojega smo baštinili po rođenju, kao i karakterom koji je plod obiteljskog odgoja i sredine u kojoj živimo. Što bolje upoznam vlastito srce lakše ću ga otvoriti Božjoj ljubavi da ga pročisti. Eto zašto je u duhovnom životu važan redovit ispit savjesti, zašto je važno sići u dubine vlastitog bića i to ne prvenstveno kako bi se otkrili vlastiti grijesi, nego kako bi se u njemu susreo Bog koji tu prebiva. Ako se ponekad i ne uspijemo sjeti-ti prošlih počinjenih grijeha, nije važno; važno je iskreno i s ljubavlju pozvati Isusa u vlastito srce da ga on sobom ispuni.

57

CARU CAREVO, BOGU BOŽJE

Jednom prigodom pristupe Isusu farizeji i herodovci pa, da ga iskušaju, upitaju ga: “Je li dopušteno dati porez caru”. Farizeji su bili čuvari židovske religijske i nacionalne svijesti, tradicionalisti, danas bismo rekli konzervativci; herodovci su bili uski politički krug oko kralja Heroda, zabrinuti jedino za vlastite privilegije i poziciju koja im te privilegije osigurava; skloni su mijenjati mišljenja i stajališta; oni bi bili nešto poput današnjih liberala (barem onih hrvatskih). Po svojim pozicijama i uvjerenjima bili su zakleti neprijatelji, ali ih uje-dinjuje mržnja prema Isusu koji je svojim propovijedima i ponaša-njem dovodio u pitanje tradicijske sigurnosti na kojima su inzistirali farizeji, ali je ujedno bilo ugroženo i poltronstvo herodovaca. Dakle, dolaze zajedno k Isusu te mu postavljaju zamku u obliku pitanja o porezu. Zamka je dobro smišljena i postavljena; čini se da za Isusa nema izlaza. Ako odgovori da je dopušteno plaćati porez caru, farize-ji će ga pred narodom prokazati kao suradnika okupatora, dakle kao narodnog izdajicu koji smrt zaslužuje. Tim više što je za farizeje pla-ćanje poreza caru bilo prije svega religiozno, a manje političko pitanje. Naime za njih je vrijedilo teokratsko uređenje društva prema kojem je jedini židovski stvarni kralj sam Jahve; zemaljski kraljevi, pomazanici, samo predstavljaju Jahvu usred njegova naroda. Kako je kralj Herod bio nametnuti kralj te podložan rimskom caru nisu ga priznavali za stvarnog židovskog kralja; plaćati porez caru značilo je ne priznavati Jahvu za kralja, a to je značilo izdaju koja smrt zaslužuje. S druge stra-ne Isusov su odgovor čekali herodovci koji su inzistirali na plaćanju poreza jer su i sami imali koristi od toga. Dakle, odgovori li Isus da nije dopušteno plaćati porez caru bit će optužen za političku pobunu te opet smrt zaslužuje (to će i biti jedna od optužbi na suđenju Isusu). Naizgled, Isus se nalazi u zamci iz koje nema izlaza. Zanimljivo Isus se ne povlači, nego prihvaća njihov izazov te im odgovara na postav-ljeno pitanje. Najprije traži da mu pokažu novac te ih pita čiju sliku novac nosi. Kad mu odgovoriše: “Carevu”, Isus zaključuje: “Podajte caru carevo, a Bogu Božje!”

Isusov odgovor nije pitanje samo domišljatosti kojom se je izvukao iz zamke koja mu je mogla i smrću zaprijetiti, nego je riječ o nečemu

58

puno dubljem. Isus odgovor cilja na dvije razine; društveno-političku te religioznu. Na prvoj razini, “dajte caru carevo”, Isus pruža za ono vrijeme revolucionarnu poruku. Naime, odvaja političko-društvenu stvarnost (porez caru) od religiozne. Premda će drugdje reći kao svaka vlast dolazi odozgor Isus uči kako ovozemne vrijednosti (vlast, porezi, društveno uređenje itd.) imaju vlastitu autonomiju. To reći u vrijeme kad je sama vlast (rimski carevi) za sebe prisezala božanski, religijski autoritet stvarno je značilo revolucionarni iskorak. Isus u biti desakra-lizira zemaljsku vlast, odnosno zemaljski poredak.

No tu se ne zaustavlja. Odmah dodaje: “Daje Bogu Božje”. Isusovi sugovornici, farizeji i herodovci, jako su dobro znali na što Isus cilja. Naime, ako novac koji nosi sliku cara pripada caru, tada Bogu pripada ono što nosi sliku Božju, a to je svaki čovjek. Drugim riječima, posto-ji svijet ovozemnih vrijednosti koji posjeduje relativnu autonomiju; u tom svijetu gospodari čovjek koji ne bi smio zabraviti da je slika Bož-ja te da pripada Bogu. Dok gradi svoj svijet, uči Isus, čovjek je na pra-vom putu sve dok ne zaboravi čiju sliku nosi te kome pripada. Ako to zaboravi tada se zapliće u zamke zloga, u zamke koje ga okreću pro-tiv drugog čovjeka. To je poruka i nama, suvremenim kršćanima: dok gradimo svoj osobni, obitelji i šire društveni svijet odnosa, vrijednosti, karijera itd. ne smijemo nikako zaboraviti čiju sliku nosimo i kome u konačnici pripadamo. Nismo sami sebe pozvali u život niti ćemo se sami pozvati da iz njega iziđemo. U život nas je pozvao milosrdni Otac nebeski, čija smo slika i prilika, a jednom će nas pozvati da se “uspnemo” u viši stupanj egzistencije, u život vječni, u ono bogatstvo života, odnosa, radosti i ljubavi koje je vlastito samome Bogu. Važno je da, dok putujemo, ne zaboravimo čiji smo, da ne zaboravimo da smo Božji te da pripadamo Bogu.

59

SVETKOVINA SVIH SVETIH I DUŠNI DAN

Na svetkovinu Svih svetih Crkva slavi mnoštvo svoje djece, sinova i kćeri, koji su stigli do cilja: do punine života u Bogu. Tijekom povijesti Crkva je tek manji broj svoje djece kanoni-zirala, tj. proglasila blaženima i svetima kako bi ih stavila kao primjer i uzor svojoj putujućoj djeci. Promatrajući primjer svo-je proslavljene braće i sestara koji su stigli do cilja koji je pred nama osjećamo se ohrabreni u svome nastojanju da živimo kao djeca Božja. Poput njih i mi, putnici, kroz tegobe, napore i kri-ževe vlastitih života želimo živjeti vlastitu vjernost prema Bogu i braći i sestrama. I baš poput njih, svih svetih, želimo usprkos vlastitim slabostima živjeti istinski kršćanski život, ljubeći Boga iznad svega, a bližnje kao sebe same. Pogled na našu proslavlje-nu braću i sestre u nebu kaže nam kako je to moguće putovima ovoga svijeta hoditi i živjeti kao Božje dijete koje kao temeljni zakon vlastita življenja uzima krepost ljubavi.

Svetkovina Svih svetih nam poručuje kako nemamo trajan dom ovdje dolje na zemlji, nego da je naša istinska domovina na nebesima; ondje je naš dom, naša Obećana zemlja, cilj naše-ga putovanja, našega životnog hodočašća. Sveci su dio Crkve, dio Tijela čiji smo i mi udovi, dio koji je postigao ono čemu se mi nadamo. No, baš poput nas i oni su morali proći kroz brojne životne tegobe i nevolje, kušnje i napasti, kako bi stigli do cilja te zaslužili biti ovjenčani neraspadljivim vijencem života vječ-noga. Nisu stigli do cilja jer nisu padali, jer nisu griješili, nego su stigli jer su znali poslije pada ustati te naprijed krenuti, kajući se za vlastite padove te se uzdajući u veliko Božje milosrđe. Po ula-sku u Obećanu zemlju, u puninu života koju Bog obećava onima koji mu vjerni ostaju usprkos svim kušnjama i nevoljama, sveci nisu zauzeli svoj oblačić s kojega promatraju Božje lice, zadovolj-ni nagradom koju su postigli. Ušavši u puninu Božjeg života, a to nije drugo doli punina Božje ljubavi, sveci su nastavili čini-

60

ti ono što su znali najbolje za vrijeme svoga zemaljskog života, a to je ljubiti. Sada, u Bogu, njihova je ljubav postala još čišća, još sveobuhvatnija, još žarča nego dok su živjeli na zemlji. A mi, putnici, objekt smo njihove ljubavi, njihove brige i zabrinutosti, jer nas žele vidjeti uz sebe, u punini života u Bogu. Zato smo im zahvalni, zato ih častimo te im molitve upućujemo.

Mnoštvo svih svetih koje nam svetkovina u njihovu čast stav-lja pred oči također je podsjećanje i poziv svakome kršćaninu kako se poziv na svetost odnosi na svu Božju djecu, a ne samo na neke izabrane. Među svecima u nebu nalazimo svete aposto-le i evanđeliste, potom svete mučenike i mučenice, svete bisku-pe i učitelje, djevice i isposnike, očeve i majke. Među svecima nalazimo svece i svetice koji su se za života posvetili vršeći naj-različitija zanimanja: nalazimo učitelje, liječnike, obrtnike, voj-nike, redovnike i redovnice, svećenike, biskupe i pape. Ukratko, nema zanimanja koje nije pogodno za postati svet. Bog želi da sva njegova djeca, štoviše da čitavo čovječanstvo kroz sve vjekove dođe do punine života koji je njemu vlastit, a koji želi podijeliti s nama. Naše konačno spasenje, naš dolazak u Očev dom, nije samo Božja želja, nego se je naš Otac nebeski potrudio da nam za naše putovanje prema Obećanoj zemlji priskrbi sva potrebna sredstva kako ne bismo sustali, kako ne bismo zalutati i od cilj odlutali. Otac naš nebeski poslao je svoga jedinorođenoga Sina koji je postao naš Put, Istina i Život (usp. Iv 14,6). On je naš naj-sigurniji put, a ujedno i vodič prema Očevu domu, jer nitko ne može doći Ocu osim po njemu. Sveci nam poručuju da se baš poput njih i mi s Kristom tako i toliko povežemo da nas ništa od njega ne rastavi, da ne dopustimo da se jedna stvorena stvarnost ispriječi između njega i nas. Jer ako njega izgubimo, ako od njega odlutamo, izgubili smo sebe i svoje vječno spasenje. U svakom životnom zvanju, zanimanju i poslanju svatko je pozvan s Kri-stom se sjediniti, s Kristom na slavu Boga Oca živjeti te s Kri-stom jednog dana u Očev dom stići i nagradu života vječnoga

61

primiti. A ta je nagrada dijelom već sada udijeljena onima koji srce otvaraju ljubavi, onima koji istinski znaju ljubiti po pri-mjeru Isusa Krista i njegovih svetaca i svetica. Srce ispunjeno ljubavlju prema Bogu i bližnjemu postaje raj, postaje nebo na zemlji, a postaje tako jer je u njemu prisutan sam Krist i nje-gov Duh Sveti.

Upravo na tu istinu našega kršćanskog života lako zabora-vimo. Previše usmjereni prema zemlji i njezinim vrijednostima lako zaboravimo na nebo. Istina je da nas Gospodin Bog poziva i šalje da preobrazimo lice zemlje, da svojim djelovanjem i živ-ljenjem uprisutnimo Krista i njegovo spasenje u svoj prostor i vrijeme, ali je također istina da ova zemlja nije naš konačni cilj. Na zemlji smo putnici i prognanici; na njoj nemamo trajnog boravka. Valja nam se truditi preobražavati lice zemlje svim svo-jim snagama, jer preobražavajući zemlju u biti preobražavamo vlastito srce koje postaje šire i veće. Da, o srcu je riječ; uvijek je srce u pitanju. Pogled na svete u nebu uči nas kako na kraju krajeva jedino što ostaje jest naše srce pred Bogom i njegovim pogledom kojemu ništa ne može izbjeći. Sveci nas uče kako se između Boga i našega srca ništa ne smije ubaciti, a tako se lako dogodi da kakva stvorena stvarnost zauzme cijelo naše srce. Isus upozorava kako je srce ondje gdje je blago. Sveci nam poručuju da izaberemo Boga kao najveće blago vlastitog života te da sve drugo podredimo tome prvome.

Dan poslije svetkovine Svih svetih crkva slavi Dušni dan, tj. dan kada se spominjemo naših pokojnika koji su prešli prag smrti, a još nisu ušli u puninu života u Bogu. Oni su spašeni i sigurni, premda još ne u punini života kojeg uživaju sveci. Tu će tek stići i to po našim molitvama i djelima ljubavi, budući da za sebe ne mogu ništa učiniti; zemaljski je život vrijeme rasta i sazrijevanja, vrijeme borbe i zasluga. No, ako ne mogu učiniti ništa za sebe, mogu za nas; za nas mole te nas prate na našim životnim putovima poput anđela čuvara; ne u intenzitetu kakav

62

je kod svetaca, ali su ipak uz nas svojom molitvom i zagovo-rom. Mi im dugujemo molitvu, ne samo jer su naši preci, nego i pomoćnici i zagovornici na našem putu spasenja. Zato, pokoj vječni daruj im, Gospodine. Svima, osobito poginulim hrvat-skim braniteljima.

63

SVETKOVINA KRISTA KRALJA

Crkvena godina završava svetkovinom Krista Kralja. Na spomen kralja u svijesti nam se pojavljuju slike kraljevskog prijestolja, svečanih dvorana i dvorjanina, zlata, posluge itd. No, to nema ništa zajedničko s Kraljem Kristom, a On se ipak priznaje takvim. Evanđelist Ivan je zapi-sao kako je na Pilatovo pitanje: Jesi li ti kralj?, Isus odgovorio potvrdno, ali je odmah ispravio krivo poimanje svoga kraljevskog dostojanstva i svoga kraljevstva. Isus reče: Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta (Iv 19,36). Kakav je dakle Isus kralj i kakvo je to njegovo kraljevstvo koje nije od ovoga svijeta?

Ako čak i površno zavirimo u evanđelja vidjet ćemo kako je navje-štaj kraljevstva Božjega središnja Isusova poruka. Tu poruku nije baš lako ni razumjeti, tim više što Isus svoju poruku priopćava uglavnom u prispodobama, tj. nikada ne kaže nekakvu definiciju kraljevstva koje navješćuje, nego se služi poredbama kako bi ukazao na kvalitetu tog kraljevstva, na njegov dolazak, širenje, dinamiku rasta, uvjete ulaska u to kraljevstvo itd. Iz obilja onoga što je Isus rekao o svome, tj. Bož-jem kraljevstvo možemo sažeti nekoliko važnih poruka. Ponajprije kraljevstvo Božje nije plod i ne može biti plod ljudskih inicijativa, ljudskih moralnih ili asketskih napora; ono je isključivo plod Božje milosrdne inicijative po kojoj je odlučio svoje kraljevstvo darovati lju-dima, tj. pozvati sve ljude da uđu u njega. Druga značajka tog kraljev-stva je da su u njega svi pozvani, a osobit je poziv upućen malenima u ondašnjem, a i današnjem društvu, dakle siromasima, obespravljeni-ma, marginaliziranima, posljednjima, onima koji nemaju i ne mogu do pravde na ljudskim sudovima i ročištima. Ti posljednji osobit su objekt milosrdne Božje ljubavi. Treće i najvažnije, dolazak kraljevstva povezan je s osobom Isusa Krista. On propovijeda Evanđelje, a to zna-či upravo Radosnu vijest o dolasku Božjeg kraljevstva, kojega svojim javnim djelovanjem, osobito čudesima u korist najmanjih, istodobno i inaugurira. U biti sâm je Isus uosobljeno kraljevstvo Božje, tj. Božja milosrdna ljubav koja se nudi ljudima te ih poziva da stupe u zajed-ništvo života sa samim Bogom. Prihvatiti ponuđeno kraljevstvo Božje znači dopustiti Bogu da izvrši spasenje svoga naroda, tj. sviju, jer su

64

svi pozvani stupiti u Kraljevstvo. Spasenje koje Bog nudi nije drugo doli Božja ljubav koja počinje vladati među ljudima. U snazi ljubavi koja ih dotiče ljudi počinju mijenjati vlastite živote, tj. i u njihovu živ-ljenju krepost ljubavi počinje biti najvažnija pokretačka snaga. Vrije-me kraljevstva Božjega koje se približava i nudi ljudima tako postaje vrijeme ljubavi, ali ne ljubavi kao apstraktne kategorije, nego ljubavi koja je okrenuta činjenu dobra drugome. Baš poput onog milosrdnog Samaritanca koji je iskazao milosrđe čovjeku koji je upao među raz-bojnike, prema ga nije poznavao. Taj milosrdni Samaritanac ustvari je sam Isus koji se prigiba nad čitavim čovječanstvom kako bi mu rane iscijelio, kako bi ga ozdravio, otkupio te u Očevo kraljevstvo priveo.

U tom Očevu, Božjem kraljevstvu Isus je kralj koji ne želi biti slu-žen i posluživan, nego se predstavlja i ponaša kao kralj koji služi svoje podanike; ne samo služi nego i život daje za njih. Dok zemaljski kra-ljevi traže od svojih podanika da idu u rat i smrt za svoga kralja, Isus je jedini Kralj koji je želio i stvarno umro za svoje podanike. Naš je Kralj umro iz ljubavi prema nama kako bismo mi živjeli. Stoga se svat-ko od nas može nadati kako ljubav može imati zadnju riječ u naše-mu životu. Naš nam kralj ujedno pokazuje put: u njegovo kraljevstvo pravde istine, radosti i ljubavi može se ući isključivo putem kojim je On prošao, a to znači staviti svoj život u službu Bogu i braći ljudima. Mi kršćani doista imamo Kralja kojim se možemo istinski ponositi, ali ga i nasljedovati, znajući kako ćemo baš u tom nasljedovanju ostva-riti svoje čovještvo.

U svijetu, ali ne od svijeta!

66

ZREO KRŠĆANIN U SUVREMENOM DRUŠTVU*

Suvremeno društvo u kojemu živimo nalazi se u dubokoj krizi. Kao dio suvremenog društva u krizi se nalaze i brojni kršćani, osobito mladi. Današnji mladi žive u ‘politeističkoj’ i neutralnoj kulturi koja im zamagljuje pogled na velike stvarnosti i životne vrijednosti. Ako s jedne strane traže autentičnost, osjećajnost, proživljene međuljud-ske odnose, s druge su razočarani ideologijama, ranjeni blagostanjem, zbunjeni etičkom dezorijentacijom.

Sekularizacija društva i procesi unutar tog fenomena doveli su do krize tradicionalne religioznosti, ali i do krize institucionalnog auto-riteta koji ju je podržavao. To se, naravno, nije moglo ne odraziti i na krizu kršćanskog načina života te na krizu kršćanstva kao takvog. U situaciji u kojoj potreba za religioznošću raste (javlja se geslo: “religija da, Bog ne!”), a istodobno religija u društvenom kontekstu znači puno manje nego u prošlosti, i uloga kršćana je redimenzionirana, umanje-na. Ali baš to svjedoči o velikog potrebi istinskih kršćana, svjedoka. Potrebno je stoga na nov način pristupiti pitanju kršćanskog identite-ta, njegove zrelosti i načina kako se postaje zreo kršćanin.

1. Svijet i čovjek bez zvanjaSuvremeni zapadni svijet, prema kojem Hrvatska kroči, u svojoj

kulturno-društvenoj složenosti i slojevitosti, svojim ponudama i per-spektivama, doveo je do antropološkog modela “čovjeka bez zvanja”, kako taj model naziva dokument Papinskog djela za crkvena zvanja, Nova zvanja za novu Europu. Riječ je u biti o tome da “pluralistička i složena kultura ima tendenciju stvarati mlade s nedovršenim i slabić-kim identitetom sa susljednom stalnom neodlučnošću u izboru zva-nja. Mnogi mladi nemaju ni ‘osnovnu gramatiku’ egzistencije, oni su nomadi: lunjaju bez zaustavljanja na zemljopisnoj, afektivnoj, kultu-ralnoj, religioznoj ravnini, oni ‘iskušavaju’! Usred velikog mnoštva i različitosti informacija, ali sa siromašnom formacijom, izgledaju izgu-

* Predavanje održano na tribini u Splitu, u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt, 22. XI. 2011.

67

bljeni s malo preporuka i rijetkim preporučiteljima. Zbog toga se boje svoje budućnosti, tjeskobni su pred konačnim obvezama i pitaju se o svom bitku. Ako s jedne strane traže autonomiju i neovisnost pod sva-ku cijenu, s druge strane, kao pribježištu, skloni su velikoj ovisnosti o društveno-kulturalnom ozračju i traženju trenutačnoga zadovoljenja osjetila: od onoga: ‘dobro mi je’, ‘osjećam se dobro’ do afektivnoga svi-jeta koji im je po mjeri” (Nova zvanja…, 21).

U zanimljivoj knjizi eseja, pod naslovom Napast nedužnosti, suvre-meni francuski filozof Pascal Bruckner opisuje čovjeka kojeg je iznje-drila suvremena zapadna kultura i civilizacija kao osobu koja ne želi odrasti, koja želi ostati vječni adolescent, tj. odbija preuzeti odgovor-nost kako za vlastiti život tako i za svijet u kojem živi. Taj će čovjek rado izigravati ulogu “žrtve” koja ima pravo na svoj komad neba i svoju ‘porciju’ sreće. Taj si je čovjek sagradio svoje nove suvremene katedrale – shoping centre – u kojima je raj na dohvat ruke. “Čarolija robnih kuća – piše Bruckner – leži u tome što nas oslobađa od robo-vanja neposrednim potrebama eda bi nam prišapnula mnoštvo dru-gih: jedini užitak krije se u tome što želimo ono što nam ne treba”. Svoj komad raja želi se odmah, a u eventualnom pomanjkanju sredstava u pomoć uskaču kreditne kartice. Time je dokinut vremenski raz-mak između iskazivanja želje i njezina ostvarenja, a to dalje dovodi do velike nestrpljivosti. Svoj raj, na koji ima pravo, suvremeni čovjek želi odmah i ovdje. To ga dalje dovodi do nesposobnosti da planira na duge staze, da planira svoje životno zvanje, da donosi odluke koje će mu obilježiti čitavi život.

Današnja prevladavajući kultura nudi mladima model čovjeka koji je bitno osiromašen u odnosu na čovjeka kako ga zamišlja i želi Kato-lička Crkva, a koja svoje znanje o čovjeku ne crpi samo iz razuma nego i iz božanske Objave. Riječ je o osiromašenju koje cilja na samo otaj-stvo čovjeka, na njegovu najdublju bit, a time su pogubnija za samo-ga čovjeka u kojem usprkos svemu trajno progovara neugasiva žeđ za smislom i istinom. Ako bismo pokušali u par riječi sažeti utjecaj suvremene kulture na današnjeg čovjeka, tj. ako bismo htjeli pred-staviti model – lik čovjeka kojeg oblikuje suvremena prevladavajuća zapadna kultura, uočili bismo nekoliko temeljnih značajki tog modela.

68

U prvom redu radi se o modelu čovjeka bez transcendencije. U suvremenoj zapadnoj misli, ne samo filozofskoj, nego životnoj, Bog ne samo da pada u zaborav, nego se čini da je njegova negacija nužna za afirmaciju samoga čovjeka. Čini se da je suvremeni čovjek žrtva straš-ne dileme: ili Bog ili čovjek. Izabirući sebe odbacuje se Boga, a time ne preostaje drugo doli tumačiti vlastiti život samo u svjetlu razuma. Život ostaje zagonetka kojoj nedostaje ključ razumijevanja. Između Bog i čovjeka kulturalno se je uspostavio odnos neprijateljstva, isklju-čivosti, ravnodušnosti, otuđenosti. Drugim riječima, Bog nema ništa sa životom ni sa životnim odlukama.

Nakon što je postao siromašniji za Boga, suvremeni je zapadni čovjek izgubio i vlastitu otajstvenost, vlastitu tajnu, izgubio je pot-punost, cjelinu. Gubitak cjeline je odbacivanje misterija osobe u nje-noj najdubljoj biti i u njenoj transcendentalnoj dimenziji, u njenoj žeđi za slobodom i ograničenjima. Gubitak cjelovitost sastoji se u prenagla-šavanju jednog vida čovjekova misterija, ignorirajući ili čak negirajući druge. Zasebno, pojedinačno zauzima mjesto cjeline, dio definira sve. Time sam projekt ostvarenja čovjeka zapada u veliku krizu. Jedni kao put ostvarenja predlažu odnos prema stvarima, tj. naglašavajući eko-nomsku dimenziju drže kako će čovjek preko materijalnih bogatstava ispuniti svoju želju za srećom. Drugi pak nude put razuzdane slobode u kojoj je vlastita sloboda mjera svih stvari, što dovodi do velike nemo-ralnosti i dubokog prijezira prema čovjeku. Ako je s pozornice povi-jesti uklonjen Bog, ta – kako je govorio Nietzsche – najveća pogreška ljudske povijesti, s njim su pokopane i evanđeoske vrijednosti ljubavi, poniznosti, strpljivosti, skromnosti, jednom riječju uklonjen je Križ kao put spasenja. Eto čovjeka kojega nudi suvremena zapadna kul-tura, a koja nam se svakodnevno smiješi i nudi u brojnim hrvatskim kako tiskovnim tako i elektronskim medijima. Eto novog čovjeka, bez Boga, bez transcendencije, bez povijesti; njegovo je konačno zvanje slobodno ostvarenje vlastite spolnosti i odnos s drugima u funkciji tog ostvarenja.

Suvremeni čovjek nije samo bez transcendencije, bez misterija, on je i bez drugoga. U ozračju prenaglašenog individualizma i vlastitih prava za drugoga nema mjesta. Suvremeni zapadni čovjek je vječno dijete u borbi za vlastita prava, a ona su prava na ugodu, na zadovolje-

69

nje često i najnižih poriva. Lice suvremenog čovjeka je lice čovjeka bez projekta, bez prošlosti i budućnosti, čovjeka koji odbija svako nepo-trebno iščekivanje unutar kulture neposrednoga. On je nesposoban promišljati i planirati dugoročno, a još manje na temelju duhovnih vri-jednosti koje nadilaze samu povijest. On je dakle čovjek bez povijesti. Važna je jedino sadašnjost i u njoj onaj trenutak koji donosi uzbuđe-nje, zadovoljenje, iskustvo. Na mjesto starih stupaju novo proglašene vrijednosti: sloboda, kreativnost, ljubav prema svim oblicima života, oslobođenje čovjeka (još više žene), želja za izgradnjom boljeg svije-ta i sl. To su nosive ideje gotovo svih antropologija koje je iznjedrila suvremena zapadna kultura. No, istodobno one su neostvarive unu-tar tih antropologija jer je u krizi razum koji bi im trebao dati sadr-žaj te ih ostvariti. Ovo je vrijeme slabog razuma. Ako je u krizi razum nisu osjetila, a upravo jezik zadovoljenja osjetila govori o dubokoj krizi čovjeka koji ne poznaje dubine vlastitog otajstva te je iz sjećanja izgubio vlastiti cilj. Jedine sigurnosti koje vrijede u svjetlu ovog jezika jesu one koje nudi sadašnjost. Sve ostalo pada u nesigurnost prošlosti ili budućnosti koji nisu kadri priopćiti značenjske poruke mladima našega vremena. U ovom kultu sadašnjega čudnima i zabranjenima se čine vrijednosti poput strpljivosti, poniznosti, spremnosti na žrtvu, moralna disciplina, nutarnja sabranost, molitva itd.

Ipak, nije sve tako crno. Uz spomenute negativne značajke suvre-mene kulture postoje i pozitivne. Na neke od njih upozorava nas Ivan Pavao II. u svojoj apostolskoj pobudnici Pastores dabo vobis: “Mladi današnjice – veli Papa - snagom i svježinom svoje dobi nositelji su ide-ala koji traju kroz povijest: žeđ za slobodom, prepoznavanje neizmjer-ne vrednote osobe, potreba vjerodostojnosti i jasnoće, novi pojam i način uzajamnosti odnosa muža i žene, uvjereno i žudno traženje pra-vednijega, solidarnijega, jedinstvenijega svijeta, otvorenost i dijalog sa svima, nastojanja oko mira”. Navedene značajke svijeta mladih ono su s čime Crkva treba računati u svome pastoralu i radu s mladima. Makar se činilo da je negativnih značajki puno više te da su negativni utjecaji prevladavajući, ipak u srcu svakog čovjeka, osobito mladoga, progovara neugasiva želja za ljepšim i boljim svijetom, za pravedni-jim odnosima među ljudima i narodima, za sveopćim mirom. Crkva polazi od tog nemira, te želje koja se krije u srcu ljudi te im polako

70

otkriva bogatstvo njihova vlastita života otkrivajući im lice Isusa Kri-sta i njegovu ljubav prema svakom čovjeku. Drugim riječima, Crkva želi pomoći suvremenom čovjeku – tom potrošaču koji sanja o zemlji Dembeliji (usp. poznata grafika Bruegela Starijeg) – da otkrije svoje najdublje zvanje na način da ga upozna s Isusom Kristom koji je naj-sveobuhvatniji i najdublji odgovor na nemire koji prožimaju svako ljudsko srce.

2. Različiti projekti ostvarenja čovjeka u suvremenom svijetu

Naime, danas, uz kršćanski projekt odgoja i izgradnje ljudske oso-be postoje i drugačiji pogledi na čovjeka i njegovo ostvarenje u druš-tvu u kojemu živi. Jedan od modela koji je prisutan u suvremenom društvu je humanističko-slobodarski projekt čovjeka koji zagovara slobodu pojedinca kao najveću od svih vrijednosti. Čovjek-pojedinac i njegova prava jest iznad svega; sve mu se mora podložiti i sve mu treba služiti. Ovakav projekt dovodi do pretjeranog, gotovo očajnič-kog individualizma u kojemu pojedinca razumije samo jedan jezik; jezik zadovoljenja vlastitih potreba. Ako mu što ne služi to odbacuje. To je dovelo do kulture odbacivanja koja se ne odnosi samo na stvari, nego i na osobe. Nažalost ovakav projekt ima velikog odjeka u životu mladih koje se uči kako su oni sami sebi najvažniji, a to ih u konačnici dovodi do izoliranosti i tjeskobne osamljenosti. Uz spomenuti model na javnoj je sceni prisutan i marksistički projekt čovjeka, premda je izgubio na svojoj prvotnoj snazi. No, nažalost sada se vraća kao insti-tucionaliziran u brojnim dokumentima Europske unije. To je projekt ljudskog života bez Boga, bez transcendencije. Boga se odbacuje kao nešto suvišno, nešto što remeti mir i samozadovoljstvo čovjeka čija je nutrina ispunjena visokim životnim standardom. U društvu bez Boga pojedinci počinju nalikovati jedan na drugoga kao jaje jajetu. Druga-čije i ne može biti jer se oblikuje čovjek bez identiteta.

Najprisutniji i najprivlačniji je znanstveno-tehnički projekt čovje-ka koji je izrastao na krilima prosvjetiteljstva i neograničene vjere u ljudski razum i znanstvena dostignuća. Tim se projektom želi “proi-zvesti” novog čovjeka koji će pomoću znanosti i tehnike posve ovla-

71

dati svojom sudbinom. Znanstveno-tehnički projekt promatra čovjeka u fizičko-iskustvenim kategorijama koje ga žele izmjeriti te ga poput stroja popraviti i poboljšati mu značajke. Genetski inženjering i kloni-ranje proizlaze iz ovakvog projekta čovjeka. Ovakvo poimanje čovjeka plod je znanstvenoga duha moderne epohe koja je usmjerila i nauči-la čovjeka ne toliko da se divi stvorenju koliko da njime zagospodari. Znanstveno-tehničkom projektu čovjeka ne mogu se nijekati zasluge u poboljšanju životnih uvjeta u kojima živi današnji čovjek, no osta-je pitanje je li se i koliko sam čovjek poboljšao zahvaljujući znanstve-no-tehničkom razvoju. Promatrajući situaciju u suvremenom svijetu mora se, nažalost, ustvrditi da znanstveno-tehnički razvoj ne samo da nije riješio probleme i poteškoće koje muče suvremenog čovjeka, nego ga je doveo do još većih problema. Naime doveo ga je do veli-kog otuđenja. U svijetu interneta i veoma razvijenih drugih sredsta-va komunikacije, suvremeni je čovjek u opasnosti da bude otuđeniji nego ikada prije. U nemogućnosti da stupi u istinsku komunikaciju s drugim čovjekom, suvremeni se čovjek povlači na digitalni kontinent na kojemu se može “igrati” Boga te stvoriti čovjeka ns vlastiti sliku i priliku.

Nijedan od spomenutih projekata nije posve autonoman, nego se međusobno prožimaju i dopunjuju te tako uglobljeni prijete onome što nazivamo kršćanski identitet, a on nužno uključuje i nacionalni. Spomenuti projekti izgradnje novog čovjeka nastupaju i nameću se sa širenjem globalizacijskog relativizma unutar kojega se ciljano rastaču sastavnice na kojima počiva ljudski identitet: rastače se obitelj, naci-ja i vjera. Čovjeka se želi kao individuu kojoj se jamče njegova prava, osobito nova (rodna i reprodukcijska), a ne želi ga se kao osobu. Nai-me, čovjek kao osoba, uključuje besmrtnu dušu koja se nalazi iznad svega stvorenoga te čijoj konačnoj sudbini bi morale služiti sve druš-tvene sastavnice (religija, znanost, politika itd.). Čovjeka-individuu lako je pak pretvoriti u potrošača, u čovjeka bez identiteta, bez velike povezanosti s prošlošću te s još manje želje za budućnošću. Kršćani pak, dok se klanjaju jedino Bogu, čovjeka-osobu drže za najveću od svih vrijednosti na zemlji. Čovjek je toliko vrijedan da je i sam Bog, iz ljubavi prema čovjeku, poželio čovjekom postati. Zato je u suvre-menom društvu silno važna i žurna zadaća svih kršćana prezentira-

72

nje i obrana čovjeka kako ga kršćanstvo poima. No, čovjek ne postoji kao apstraktan, nego kao konkretno biće koje se naprijed rodi, potom raste i sazrijeva kako u ljudskoj tako i u vjerskoj zrelosti. To nas vodi do govora o odgoju za ljudsku i kršćansku zrelost.

3. Odgoj za ljudsku i kršćansku zrelostPitanje ljudske zrelosti jedno je od središnjih pitanja svih koji se

bave proučavanjem čovjeka. Gotovo da postoji suglasje da je zrelost veoma osobna, individualna stvarnost kojoj čovjek teži čitavog života. Ipak, proučavanje ljudske zrelosti dovelo je psihologe do utvrđivanja nekoliko kriterija koji su prisutni u govoru o ljudskoj zrelosti. Psiho-loški opisana zrelost uključuje:

a) ispravno shvaćanje stvarnostib) sposobnost pozitivnog i prisnog odnosa s ljudimac) razumijevanje i prihvaćanje vlastite osobnostid) integraciju i ravnotežu vlastitih psihičkih procesae) aktualizaciju vlastitih potencijala.

Iz navedenog je očito da je ljudska zrelost više proces koji se ostva-ruje kroz čitavi život, a manje stanje do kojeg se može doći u određe-nom trenutku života. Jednom riječju, za vrijeme ovozemaljskog života ne postoji točka do koje osoba u sazrijevanju može doći, a da više ne bi trebala rasti u zrelosti. Ipak je moguće ostvariti relativnu ljudsku zrelost koju je moguće prosuđivati po djelima koja određena osoba čini. Za pretpostaviti je da bi osoba koja je na prijelazu iz mladosti u odraslu dob (između 20 i 25 godina) trebala imati dostatnu ljudsku zrelost. Te bi osobe, s kršćanske točke gledišta, trebala krasiti ljubav prema istini, odanost, poštivanje svake osobe, morale bi imati izražen osjećaj za pravednost, biti vjerni zadanoj riječi, imati stvarno suosjeća-nje s drugima, biti dosljedni u svojim odlukama i izborima te osobito bi morali imati uravnoteženu prosudbu o događajima i ljudima, a to znači da bi se i sami trebali uravnoteženo ponašati, izabirući samo ono što je plemenito, časno i pošteno. Osobe s takvim moralnim značajka-ma veliki su dobitak za svako društvo i za svaku zajednicu u kojoj žive. One su u biti istinsko bogatstvo svake zajednice. No, takve osobe se

73

ne rađaju ni stvaraju same od sebe. Njih treba odgojiti i to u surječju raznih odgojnih čimbenika: obitelji, župne zajednice (Crkve) i škole.

Kršćanski odgoj pretpostavlja i temelji se na općem odgoju, a on ima za cilj odgojiti dobra čovjeka. U središtu svakog ispravnog odgoja mora se nalaziti čovjek. Kršćanstvo pak dodaje: valja voditi računa o svim dimenzijama ljudskog života u odgoju. Odgojni proces trebao bi u sebi biti skladan te težiti za odgojem svih dimenzija ljudske osobe, odnosno za odgojnom cjelovitošću. To znači da bi odgoj trebao imati antropološku dimenziju, tj. voditi računa o skladu tijela i duha; potom psihološku koja je sklad svih duševnih moći (uma, volje i srca/osjećaja); ontološku koja se predstavlja kao sklad bitka i života; aksiološku koja ukazuje na hijerarhiju vrednota; prirodnu koja u sebi nosi sklad s pri-rodom; životnu koja se izražava u skladu života i vrednota; razdobnu koja u sebi uključuje postupnost rasta u različitim razvojnim etapama te napokon međuljudsku dimenziju koja nije drugo doli suglasje izme-đu odgojitelja i odgajanika, odnosno suglasje između svih odgojnih čimbenika. Drugim riječima, cjeloviti odgoj vodi računa o naravnoj i nadnaravnoj dimenziji ljudskog života (Ž. Bezić).

Ako se opći odgoj može definirati kao skrb odraslih oko nedora-slih kako bi i oni postali zrele osobe tada se kršćanski odgoj može defi-nirati kao skrb odraslih kršćana kako bi mladi krštenici postali zreli i potpuni kršćani. Ako opći odgoj socijalizira dijete kršćanski mu odgoj dodaje i značajku crkvenosti, odnosno odgoja za pripadnost Božjemu narodu. Ako je opći odgoj osoban, kršćanski je uz to i milostan. Ako se opći odgoj temelji na usvajanju vrednota, kršćanski tome dodaje i religiozne vrednote. Kraće rečeno, specifikum kršćanskog odgoja je promatranje gojenaca kao djece Božje kojoj se u svima fazama njiho-va razvoja želi pomoći da žive kao djeca Božja, odnosno da uspostave odnos s Bogom Ocem, Sinom i Duhom Svetim i to u prostoru naro-da Božjega, Crkve, a to se konkretno ostvaruje u prostoru kršćanske obitelji i župne zajednice. Konkretnije rečeno kršćanski odgoj postaje odgoj za vjeru, na način da razum otvara prijemu Božje objave; odgoj za ufanje, na način da volju usmjerava vječnosti i Bogu kao najveće-mu Dobru; odgoj za ljubav i to prema Bogu i čovjeku. Još kraće rečeno kršćanski odgoj odgaja za bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje. Iz perspektive cjelovitog ljudskog odgoja postaje jasna važnost uvođenja

74

vjeronauka u kurikul osnovnoškolskog i srednjoškolskog programa odgoja i obrazovanja. U biti religioznost, tj. vjerska dimenzija spada u samu bit ljudskog odgoja.

3.1. Religiozna zrelostNas zanima kako se u govor o općoj ljudskoj zrelosti uklapa govor

o zreloj religioznosti. Najprije valja reći da u porijeklu religije, kakva god ona bila, stoji homo religiosus, tj. čovjekova psihološka raspolo-živost koja teži više ili manje izričitoj potvrdi njegove težnje prema transcendentnoj stvarnosti. Religioznost je sukladna, naravna s ljud-skim djelovanjem, čiji dinamizam dovodi čovjeka da se propitkuje o vlastitom životu, o svijetu koji ga okružuje te o odnosu čovjeka i svije-ta. Otvorenost religioznom po sebi prethodi svaki povijesno-pozitiv-ni izražaj. Ono je u biti izražaj ontološke strukture osobe. Psihološka, etnološka i sociološka istraživanja sve više priznaju prisutnost takve izvorne stvarnosti u čovjeku te je naziva religiozna raspoloživost, reli-giozni osjećaj ili religioznost.

Istraživanja psihologije religioznosti, pedagoško iskustvo, kao i sociološka istraživanja evidentirali su da u djetetu postoji naglašena religiozna raspoloživost. Ipak treba napomenuti da ova raspoloživost ne pripada sferi ideja, misaonosti, nego sferi emocionalnosti, u smislu da se djetetova osobnost otvara religioznome preko asimilacije vred-nota koje mu nude obiteljsko i socijalno ozračje. Djetetova početna vjera je imitativna. U rastu i sazrijevanju dječje osobnosti, potreb-no je pomoći djetetu da s urođene religiozne raspoloživosti dođe do religioznog čina i to preko ponude autentičnih religioznih vrednota, tj. preko religioznog odgoja s kojim treba započeti u najranijoj dobi. Naime, kako jedan suvremeni psiholog, ako “prerano sazreli religiozni osjećaji ovise o psihološkim čimbenicima, djetetova religiozna raspo-loživost poprima ispravan oblik samo uz uvjet da je prerano i odgo-jena” (A. Vergote). Drugim riječima, potrebno je da dijete prijeđe sa stadija općega religioznog osjećaja na stadij religioznog iskustva kako bi postigao neovisni autentični religiozni stav, tj. kako bi se ostvarila integracija vjere i života. Ispravan i skladan religiozni stav tvori sjedi-njujuće središte svih vrednota jedne osobnosti te je, drugačije rečeno,

75

sveobuhvatni stav svih drugih stavova. Zato se iz kršćanske perspek-tive tek osoba koja gradi vlastitu osobnost na temelju svoga odnosa sa Transcendentnim može nazvati zrelom osobom. Poput opće ljud-ske zrelosti i ona je proces koji se ostvaruje kroz čitav život. Naravno da i zrela religioznost ima svoje kriterije te da je nije lako postići. U nabrajanju kriterija zrele religioznosti ističe se da zrela religioznost ostavlja veliki prostor za rast; jača urednost života bez zasljepljiva-nja kaotičnim, demonskim i iracionalnim datostima; obuhvaća cijelo područje ljudskog iskustva; ohrabruje odgovornu slobodu pojedin-ca; dovoljno je sigurna da može prihvatiti obveze i djelovanja, a da ne zahtjeva apsolutnost.

Ako je stav nutarnja raspoloživost, plan ili strukturizacija osob-nog dinamizma koji usmjeruje ponašanje, tada je riječ o tome da dijete treba poprimiti način postojanja i djelovanja koji će, u mnoštvu čim-benika koji djeluju na razvoj njegove osobnosti (spoznajni, afektivni, voljni, duhovni, kulturalni, socijalni itd.), doseći skladnu integraciju koja će mu omogućiti autentičan odnos s Bogom, naravno u skladu s njegovom dobi i na njemu vlastiti način. Ujedinjenje vlastitoga ‘ja’ oko vrednota vjere otvara dijete susretu s Bogom. Pomaže mu u motivaciji i samokontroli u odnosu prema Drugome.

Budući da čin vjere posjeduje odnosni značaj - on je naime rela-cija/odnos -, ne može se sastojati u ponavljanju gesta ili samo u vrše-nju religiozne prakse, koja uostalom može biti uvjetovana socijalnom praksom. Taj se čin sastoji u stavu raspoloživosti pred Bogom te se ostvaruje pomoću prijelaza međuljudskog odnosa na ljudsko-božan-ski odnos. To se događa u mjeri u kojoj se ostvaruje postupna i sklad-na integracija osobnosti koja omogućuje djetetu da postane sam sebi jasniji te da se doživi kao biće u odnosu.

Sposobnost izgradnje osobnog stava prema Bogu te odgovorno djelovanje, kao posljedica tog odnosa, pretpostavljaju činjenicu da različiti psihički procesi u različitoj razvojnoj dobi moraju doseći zre-lost, tj. svoje optimalno stanje. Cilj je da dijete u svakoj fazi svoga razvoja dosegne zrelost koja je vlastita toj etapi razvoja. Sposobnost zrelog odnosa s Bogom zahtjev je djetetova ispravnog razvoja koji se temelji na suglasju između raznih vidova psihičkog razvoja, a to pak podrazumijeva integraciju emocionalne sfere s postupnim očitova-

76

njem razvoja razuma, slobode, prihvaćanja vrednota. Tako se ostvaru-je razvoj religiozne dimenzije kao dinamičke stvarnosti koja sazrijeva preko spoznajnog, emocionalnog i motivacijskog procesa, po kojem dijete prelazi od neodređenog iskustva prisutnosti Drugoga k vjeri u osobnog Boga.

Zrela se religioznost, slično općoj ljudskoj zrelosti, predstavlja kao cilj kojemu se teži čitavi život. Ona kritički ispituje i preispituje usvo-jena vjerovanja i praksu; priznaje demonske snage u sebi, ali bez pre-okupacije njima; njeguje osobnu slobodu i odgovornost; djeluje sa sigurnošću dok traga za novim svjetlom. Čovjek zrele religioznosti očituje se kao pouzdana osoba na koju se svatko može osloniti. U svemu ima mjeru i u svemu je temeljit, strpljiv je i tolerantan, ras-položen i radostan, smiren je i razborit, uporan u dobru, postojan u nevolji, iskren i plemenit. Njegova ga religioznost nadahnjuje za ispravan odnos prema sebi, Bogu, čovjeku i prirodi. Njegov Bog pri-hvaća i ljubi čovjeka i kad je najkrivlji; njegovu je Bogu uistinu stalo do čovjeka. Vjera mu pomaže da uspostavi jedinstvo vlastitog života, nadilazeći osobne interese. Vjera mu uključuje propitivanje, sumnju i stalno traženje dodatnog svjetla koje postiže ustrajnom molitvom. Zrela se religioznost očituje u riječima i načinu ophođenja s drugim ljudima. Čovjek zrele religioznosti odmjereno govori i pažljivo sluša; ne napada niti pridobiva; ne ističe negativnosti drugih niti se na njih poziva; ne potencira mane i loše strane drugih; ne zna što je kleveta; ističe pozitivno u drugima; ne prijeti u ime Božje; ne uzvraća zlom na zlo niti se osvećuje; ne sudi niti osuđuje; poštuje tuđe stavove i uvje-renja; dobro čini svima, a ne samo svojima; uspostavlja dobe odnose s ‘nižima’ i ‘višima’ od sebe; posebno je susretljiv i dobar prema slabi-ma i grešnima.

Očito je, dakle, kako su zrele osobe, a to u sebe uključuje i zrelu religioznost veoma potrebne suvremenom hrvatskom i svakom dru-gom društvu. Zrele osobe jamče razvoj i napredak svojih obitelji, šire zajednice u kojoj žive i društva u cjelini.

77

VJERNOST KRŠĆANSKIM/KATOLIČKIM NAČELIMA*

Sam naslov može se različito shvatiti i protumačiti. Na temelju našega svakodnevnog iskustva poprilično nam je jasan pojam vjerno-sti. Tako, primjerice, cijenimo osobe koje su vjerne zadanoj riječi; cije-nimo osobe koje su vjerne preuzetim obvezama i odgovornostima koje proizlaze iz njihovih životnih odabira. To naše iskustvo ljudske vjerno-sti narodna će mudrost oblikovati u izreku: “Ljudi se vežu riječi ma, a volovi za rogove!” Manje je pak jasan pojam “kršćanskih načela”. Što bi bila kršćanska načela? Postoje li još uvijek? Postoji li nešto, izvan vjere u Presveto Trojstvo i Isusa Krista, što na razini svakodnevnog življenja veže sve kršćane; katolike, pravoslavce i protestante svih denominaci-ja? Mislim da bismo se mi katolici jako teško složili s protestantima o pitanjima braka i obitelji, o pitanjima pobačaja i eutanazije, o pitanji-ma uloge muškarca i žene u životu Crkve i društva itd. No, nije riječ samo o razlikama koje postoje između različitih kršćanskih vjeroispo-vijesti, nego i o razlikama koje postoje među samim katolicima. Svi se vole ispovjediti, tj. priznati katolicima, ali kad je riječ o konkretnom životu i raznim životnim pitanjima i problemima tada se i među nji-ma stvara široka lepeza mišljenja tko je katolik i što znači biti kato-lik. Za jedne katolike, posebno one koji imaju kakvo javno poslanje, posebice za političare, posve je lako i jednostavno ispovjediti se javno katolicima, a isto tako javno zastupati ideje i mišljenja koja su pro-tivna nauku Katoličke Crkve. Nažalost, taj rascjep između priznati se katolikom te uistinu biti katolik ne pogađa samo katolike koji su druš-tveno angažirani, nego i najobičnije vjernike. U nastavku ovog izla-ganja pokušat ćemo ukazati na uzroke tog stanja kao i na ideal koji bi svi trebali nastojati ostvariti, kako oni društveno angažirani, tako i svi ostali vjernici.

1. Uzroci rascjepa u kršćanskom životuKad govorimo o uzroku loma, rascjepa u životu vjernika ovdje

ne mislimo prvenstveno na onaj lom koji se nalazi u svakom čovje-

* Predavanje održano u Posušju, 31. X. 2016.

78

ku, a koji je posljedica istočnoga grijeha i njegovih posljedica. Ovdje mislimo na određene povijesne uzroke koji su utjecali da se oblikuje pogrješan mentalitet kod velikog broja kršćana/katolika, a čije poslje-dice osjećamo i živimo i mi suvremeni vjernici. Neki od tih uzorka možemo nazvati izvancrkvenima, u smisli da su se pojavili u europ-skoj povijesti, dalje se razvijali te su utjecali ne samo na društvo, nego i na Crkvu, na vjernike, na mentalitet suvremenog čovjeka. Drugi su pak unutarcrkveni, nastali su unutar same Crkve, a često se prožima-ju i isprepleću s onim izvancrkvenima.

Kad je riječ o izvancrkvenim uzrocima opadanja vjere i vjernosti kršćanskim načelima oni sežu u kasni srednji vijek, u vrijeme huma-nizma i renesanse kada su se pojavile učene osobe koje su u središte svoga razmišljanja stavile čovjeka, a u tumačenju povijesti i povije-snih procesa nisu im trebali ni Crkva ni Učiteljstvo. Štoviše, oni su bili smetnja i zaprjeka istinskog ostvarenja “novo univerzalnog čovjeka”, koji će se ostvariti povratom ili ponovnom uspostavom “zlatnog raz-doblja” čovječanstva, a čiji se korijeni prepoznaju ne u prvoj kršćan-skoj zajednici i spisima Novog zavjeta, nego u spisima grčko-rimskih klasika. Njima su bili važniji spisi Platona i Cicerona, nego evanđelista i sv. Pavla. Na sreću, utjecaj i odjek takvih razmišljanja nije bio preve-lik. No, s novom snagom će se javiti sredinom 17. st. u pokretu kojeg će povijest imenovati “prosvjetiteljstvo”, a koji je, s kršćanske točke gledišta, donio silno zamračenje kršćanske vizije čovjeka i društva. Prosvjetiteljstvo te pokreti i struje koje će nastati na njegovu humu-su, poput marksizma, modernizma, komunizma, nihilizma, nacizma itd., u središte svega stavljaju ljudski razum. Drugim riječima, isti-nito i stvarno je samo ono što je dohvatljivo i spoznatljivo ljudskom razumu koji postaje zadnja i konačna mjera svega. Ono nadnaravno, nespoznatljivo ostaje prepušteno vjeri pojedinca, ali to ne smije i ne može imati važnu ulogu u životi i razvoju društva. Proteklo, dvadese-to stoljeće pokazalo je što se može očekivati od društva koji se stvara samo na temelju ljudskog razuma i isključivo a temelju ljudskih pla-nova i projekata: na kraju se dobije pakao za čovjeka, za drugoga, za onoga tko ne dijeli ista politička i ideološka uvjerenja. Snaga i poslje-dice te maksime osjećaju se osobito danas, početkom 21. st., kada se sve povjerenje društva stavlja u tehnički razum koji će, navodno, rije-

79

šiti poteškoće suvremenog društva. Za suvremenog čovjeka ne postoji opća etika; dobro je ono što je korisno i što znanost može proizvesti. No bez etike, koja čovjeku dolazi “izvana”, suvremeni je čovjek u opa-snosti da uništi samog sebe. Tome vode razni znanstveni pokusi na ljudima (kloniranja, genetski inženjering, pobačaji, eutanazije itd.). Danas pojedine europske zemlje već su donijele zakone koji omogu-ćuju eutanaziju i maloljetnicima. Papa Benedikt XVI. više je puta upo-zorio suvremeni svijet kako može preživjeti samo ako usvoji etiku, tj. da se u svojim izborima i odlukama vodi mišlju “kao da Bog posto-ji”. No, u Europi vlada – opet riječi J. Ratzingera – neka čudna mržnja prema sebi samoj. Proces sekularizacije, započet s prosvjetiteljstvom, a koji je nažalost zahvatio i Crkvu te brojne vjernike, doveo je suvre-menu Europu na put bez povratka. Prema više različitih mislilaca, koji proučavaju povijesti i propasti velikih civilizacija, Europa ide svome kraju. S njome, nažalost, i kršćanstvo koje se je odreklo svojih korije-na, svojih načela.

Drugi uzrok sadašnje kršćanske nevjerodostojnosti nalazi se u samoj Crkvi. Naime, početkom 16. st. pojavio se je pokret Reforma-cije (Martin Luther) koji je htio obnoviti Crkvu. U tom je pokretu bilo i dobrih ideja, no nažalost puno više loših. No one nas ne zani-maju. Zanimaju nas procesi u Katoličkoj Crkvi. Ona je na Reformaci-ju odgovorila Protureformacijom, a kamen temeljac joj je Tridentski koncil (1545.-1563.). Ovdje ne možemo govoriti o cjelokupnom nau-ku Tridentskog koncila, nego samo ukazati kako su neke odluke ima-le i negativne posljedice za život Crkve. Naime, kako su protestanti naglasili opće svećeništvo svih vjernika, koje se prima po sakramentu krštenja, Tridentski je koncil prenaglasio ulogu ministerijalnog sveće-ništva, tj. ulogu svećenika u Crkvi. Crkvu se je shvaćalo piramidalno, na način da Duh Sveti djeluje samo u Katoličkoj Crkvi, a ona je prven-stveno crkvena hijerarhija. To je dovelo do postupne i velike pasiviza-cije vjernika katolika, laika, čija je uloga u Crkvi svedena na primanje onoga što im daje hijerarhija. Njihovo je “biti poslušni” nauku Crkve, a posebno Rimskog Prvosvećenika. Taj se je mentalitet održao sve do sredine 20. st., odnosno do Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) koji je iznova ukazao na ulogu laika u poslanju Crkve. Crkvu se sada shvaća kao zajedništvo, communio, koju Duh Sveti izgrađuje “odoz-

80

gor”, po riječi Božjoj i sakramentima, ali i “odozdo”, po karizmama nje-zinih članova, uključujući i laike. No, proteći će dosta vremena da ideje Drugog vatikanskog koncila zažive u životu Crkve, a još više da se pro-mijeni mentalitet koji se je stoljećima oblikovao kod vjernika katolika.

2. Vjernost kršćanskim načelima

Vjernost kršćanskim načelima nije drugo doli vjernost Isusu Kri-stu, vjernost njegovu nauku koji nam je predan u Svetome pismu i crkvenoj Tradiciji. No, ako je Pismo glavni izvor spoznaje onoga što Krist uči i što od nas, svojih sljedbenika očekuje, postavlja se pitanje što učiniti kad se dva ili više kršćana ne slažu u onome što čitaju u Pismu. Protestanti će odgovoriti kako Pismo tumači samo sebe te da Duh poučava kršćanina nutarnjim shvaćanjem riječi Božje. To je pak dovelo do toga da danas među protestantima postoji više od deset tisu-ća različitih sljedbi. Očito, to nije ni želja ni volja Isusa Krista. Postav-ljeno pitanje možemo postaviti i drugačije: Možemo li mi, suvremeni kršćani, koji danas slušamo Kristove riječi, doći do njihova ispravnog značenja i tumačenja? Je li dovoljno samo ponavljati ono što je Krist rekao? Nije dovoljno samo ponavljati, jer bi time zanijekali kako je Božja riječ izrečena za sve naraštaje te kako i nama danas progovara te nam osvjetljava naše probleme i nudi rješenja. S druge strane, u nedo-umici obzirom na značenje Božje riječi mi se katolici utječemo nau-ku crkvenog Učiteljstva, tj. same Crkve unutar čije je Tradicije nastao Novi zavjet te kojoj je predano Pismo da ga ona vjerno tumači i predaje novim naraštajima. Upravo nam Učiteljstvo, tj. apostolsko nasljedstvo biskupa jamči kako današnja riječ Evanđelja odgovara onoj riječi koju su izgovorili Krist i apostoli. No mi smo danas u napasti da od ponu-đene Riječi, tj. nauka Isusa Krista kako ga navješćuje i tumači Kato-lička Crkva, uzmemo samo ono što nam odgovara ili što nam se čini korisnim u određenom trenutku. Na taj način izdajemo Isusov nauk, tj. izdajemo Njega, jer je njegova riječ da njega ljubi onaj tko njegovu riječ prima i vrši. Ne jednu ili drugu ili onu koja mi se osobno sviđa, nego Njegovu riječ, tj. Njegov nauk u cjelini. Ako tako ne postupamo tada se stavljamo iznad Riječi; nismo njezini slušatelji nego njezini suci. Danas nam je jako potrebno iznova naučiti u poniznosti slušati

81

Kristovu riječ, njoj se podlagati, u njoj ogledati vlastiti život te u nje-zinu svjetlu donositi životne izbore i odluke. Tu je na ispitu naša vjera u Isusa Krista, vjera u Boga i njegovu prisutnost u svijetu, društvu i našemu životu. Ako doista vjerujemo u Boga i njegovu ljubav prema nama, ako se podlažemo Kristovoj riječi, tj. ako se trudimo ne samo ispovijedati nego i živjeti prema njegovu nauku, tj. prema kršćanskim načelima, tada ćemo iskusiti ono što je iskusio i sv. Pavao, a to je kako Bog u svemu surađuje s onima koji ga ljube te sve okreće njima na dobro. Na ta način kršćani postaju Kristovi svjedoci u ovome svijetu, tj. svjedoče kako je život jači od smrti, kako je ljubav jača od mržnje, kako je Isus Krist odgovor na tajnu Boga i čovjeka.

82

ZNANOST – NOVA RELIGIJA

Gotovo da nema dana da u dnevnim novinama ili na portalima ne pročitamo neku vijest koja počinje riječima: “Znanstvenici sa sveučili-šta u… otkrili su… potvrdili su… ustanovili su…”. Njihova se otkrića predstavljaju kao nešto što ima neupitnu vrijednost, nešto što se tre-ba i mora prihvatiti te nimalo u njih sumnjati. Čak su se političari i drugi javni djelatnici, želeći osnažiti vlastiti autoritet, počeli pozivati na “znanstvenu utemeljenost” svojih programa i riječi, kao da bi sam priziv na znanost i znanstvenike trebao biti dostatan da se bez prigo-vora i pogovora prihvati ono što oni govore. Tako je za dio javnika i dio medija suvremena znanost poslala božanstvo u koje valja vjerovati, a znanstvena otkrića nove dogme suvremenog društva koje valja bez pogovora prihvatiti i ispovijedati. Svećenici boga/znanosti su znan-stvenici koji se u bijelim kutama ne kreću više samo u svojim labora-torijima, nego sve više nastupaju u medijima, s očitom željom da im se prizna onaj status koji su u donedavnom društvu imali svećenici Boga živoga. Kako vrednovati ovaj sve prisutniji fenomen suvreme-nog društva?

Prvo što valja primijetiti jest da nije riječ o posve novom feno-menu. Naime, napast da se svijet i procesi u njemu tumači isključivo metrom ljudskog razuma te da odbaci ono što razum ne shvaća ili ne može shvatiti javila se je s prosvjetiteljstvom, dakle sredinom 17. st., te je od tada ta napast rasla i zadobila uvijek nova ruha: racionalizma, agnosticizma, ateizma, nihilizma. Paradoksalno, pretjerano povjerenje u ljudski razum u najnovije vrijeme, koje filozofi nazivaju post-moder-nom, doveo je do tzv. “slabog razuma”, tj. do spoznaje kako je čovjek nesposoban promišljati na duge staze i baviti se “velikim pitanjima”. Ono što može jest upotrijebiti svoj razum kako bi kroz tzv. “primije-njene znanosti”, odnosno znanstvena otkrića poboljšao ljudski život.

Drugo što uočavamo u nametanju znanosti kao nove religije ili štoviše božanstva suvremenog društva jest nepouzdanost znanosti. Naime, ne samo da nije u stanju odgovoriti na najdublja pitanja koja oduvijek muče čovjeka (pitanje života i smrti, patnje i boli, ljubavi i mržnje itd.), nego se i “mala otkrića” očituju kao posve upitna. Tako,

83

primjerice, pročitamo vijest kako su znanstvenici otkrili kako je jedna vrsta hrane štetna za zdravlje, da bi poslije mjesec dana drugi znan-stvenici otkrili posve suprotno, naime da je dobra za zdravlje. Jedna “otkrića” opovrgavaju druga. I tako unedogled.

Daljnja je upitnost znanosti kao nove religije i njezine pretjerane racionalnosti njezino odvajanje od etike. Naime, u tzv. znanstvenom pristupu životu uopće se ne postavlja pitanje moralnosti znanstve-nih istraživanja. Ne postoji žrtva koju svećenici boga/znanosti nisu spremni prinijeti svome bogu/Molohu. Kao načelo svojih istraživanja postavljaju kriterij korisnosti, sadašnje ili buduće, a ne kriterij etič-nosti. To dalje znači da je sve dopušteno, ako će moguće znanstveno otkriće nešto doprinijeti bogu/znanosti ili društvu. U toj viziji čovjek je stroj kome treba poboljšati značajke ili otkloniti “kvar”. Čovjek je od subjekta društva u kojemu živi i kojega gradi, postao objekt znan-stvenih istraživanja; postao je proizvod, broj. Ovakav pristup čovjeku svodi čovjeka samo na njegovu tjelesnu, materijalnu dimenziju. I to je najveća upitnost znanosti kao nove religije.

Čovjek nije samo tijelo, samo stomak koji valja napuniti. Čovjek ne živi samo od kruha i za kruh. Čovjek je neizmjerno više od naku-pina stanica koje oblikuju njegovo tijelo. U njemu postoji duboka želja za spoznajom istine, za ljubavlju, mirom, radošću, životom. Drugim riječima u svakom čovjeku postoji ne samo tjelesna i psihička dimen-zija (osjećaji, temperament, karakter), nego i duhovna. Kako i kojim metrom izmjeriti ljubav roditelja prema djeci i veličinu žrtve koju su spremni podnijeti za svoju djecu? Kako i kojim metrom izmjeriti duboku čežnju za puninom života, za svjetlošću i istinom koja pro-govara u srcu svakog čovjeka? Na ta pitanja i čežnje znanost nema odgovora, nema metra kojim to može izmjeriti. Odgovore na pitanja koja se nameću ljudskom duhu u njegovoj čežnji za istinom, rado-šću, svjetlošću, puninom života nudi prava religija, odnosno čovjekova povezanost s Bogom, njegovim Stvoriteljem, Izvorom života, svjetlo-sti, ljepote, mira i radosti.

Na spomenute čežnje ljudskog duha znanost može eventualno ponuditi surogat rješenja, kao što, primjerice, na čežnju za životom odgovara produženjem ljudskog života za par godina. Ma neka ga uspije produžiti i za par desetljeća pa čak i da se otkrije “eliksir mla-

84

dosti”, ne bi li to stvorilo više problema nego rješenja? Ne bi li tada svijet postao svijet staraca koji bi bili, zbog očuvanja ograničenih dobara, prisiljeni ubijati djecu i jedni druge? Čovjeku ne treba do u vječnost produžen ovakav ljudski život; čovjeku je potrebna istinska besmrtnost, život vječni, koji čovjeku može darovati jedino Bog. A taj život vječni Bog je ponudio i darovao u svome Sinu, Isusu Kristu, koji reče kako je k nama došao da bismo imali život i to u izobilju (usp. Iv 10,10). Prihvatiti i upoznati Isusa, s njime se sjediniti, znači ima-ti mogućnost da već ovdje na zemlji možemo živjeti nebeski život, tj. imati prvine i zalog života vječnoga koji će nam u punini biti darovan kao nadiđemo ograničenja naše tjelesnosti.

85

PROJEKT 007: NOVI ČOVJEK

Suvremeno je društvo pozornica različitih ponuda; nudi se sve i svašta. Čak se nudi i novi čovjek. Na tržištu je ponuđeno nekoliko tipo-va tzv. novog čovjeka, odnosno postoji nekoliko različitih projekata izgradnje novoga čovjeka koji bi trebao biti nositelj novoga društva. Jedan od ponuđenih projekata je humanističko-slobodarski koji zago-vara slobodu pojedinca kao najveću od svih vrijednosti. Pojedinac postaje mjerilo moralnosti, odnosno dobro se predstavlja kao ono što pomaže pojedincu da ostvari što veću osobnu korist ili ugodu. Ovakvo gledanje na čovjeka prožima gotovo sve suvremene medije te duboko utječe osobito na mlade koji žele živjeti samo sadašnji trenutak. Preki-daju se veze s prošlošću, s tradicijom od koje se ne želi učiti, a također se ne želi gledati prema budućnosti, a to znači oduzimanje mladima nade i planiranja vlastite budućnosti. To je jedan od glavnih razloga tolikih samaca, muškaraca i žena, koji ne žele preuzeti odgovornost za vlastiti i tuđi život u bračnoj zajednici. Na snazi je i marksistički pro-jekt čovjeka, premda je izgubio na svojoj prvotnoj snazi. No, nažalost sada se vraća kao institucionaliziran u brojnim dokumentima pojedi-nih zemalja članica Europske unije i same Unije. To je projekt ljudskog života bez Boga, bez transcendencije. Pitanje Boga se više uopće ne postavlja. Čovjek je preuzeto sve u svoje ruke te gradi svijet po vlasti-toj mjeri, a to je, u konačnici, mjera potrošača, izgubljenih pojedina-ca u masi bezličnih ljudi koji su jedan drugom nalik kao jaje jajetu. Iz društva nije nestao ni nihilistički projekt čovjeka koji na čovjeka gle-da kao na tragičnu pogrješku prirode, iz čega se rađa duboki prijezir i mržnja prema čovjeku.

Najprisutniji i najprivlačniji je znanstveno-tehnički projekt čovje-ka. Izrastao na krilima prosvjetiteljstva i neograničene vjere u ljudski razum i znanstvena dostignuća želi “proizvesti” novog čovjeka koji će pomoću znanosti i tehnike posve ovladati svojom sudbinom. U tom projektu dobro, odnosno moralno je ono što je korisno, što doprinosi napretku znanosti i tehnike. Znanstveno-tehnički projekt promatra čovjeka u fizičko-iskustvenim kategorijama koje ga žele izmjeriti te ga poput stroja popraviti i poboljšati mu značajke. Genetski inženjering i kloniranje proizlaze iz ovakvog projekta čovjeka. Ovakvo poimanje

86

čovjeka plod je znanstvenoga duha moderne epohe koja je usmjerila i naučila čovjeka ne toliko da se divi stvorenju koliko da njime zagospo-dari. Razvijajući “znanstveni mentalitet” suvremeni je čovjek postupno izgubio smisao za transcendentnost. Ne treba mu Bog kako bi svome svijetu dao smisao. Današnji je čovjek poput suvremenog Prometeja koji stvara vlastiti svijet te mu znanstvenim istraživanjem daje smisao i pravac daljnjega razvoja.

Znanstveno-tehničkom projektu čovjeka ne mogu se nijekati zasluge u poboljšanju životnih uvjeta u kojima živi današnji čovjek, no ostaje pitanje je li se i koliko sam čovjek poboljšao zahvaljujući znanstveno-tehničkom razvoju. Promatrajući situaciju u suvremenom svijetu mora se, nažalost, ustvrditi da znanstveno-tehnički razvoj ne samo da nije riješio pitanje čovjeka i njegova odnosa s drugim lju-dima i svijetom u cjelini, nego je doveo do još većega otuđenja kako pojedinca tako i čitavih zajednica. Čovjek je danas, u svijetu interne-ta i veoma razvijenih drugih sredstava komunikacije, u opasnosti da bude otuđeniji od drugih ljudi nego ikada prije. Naime, baš ta razvije-na sredstva komunikacije omogućuju čovjeku da živi u “virtualnom”, nestvarnom svijetu; svijetu koji stvara njegova vlastita mašta. U tom svijetu čovjek je najmanje ono što jest u svojoj najdubljoj biti: društve-no biće stvoreno na sliku Boga-Zajednice-Trojice. U nemogućnosti da stupi u istinsku komunikaciju s drugim čovjekom, suvremeni se čovjek “igra” Boga te stvara svoga virtualnog čovjeka s kojim druguje i s kojim komunicira. U nedostatku sposobnosti da otkrije “drugoga”, suvreme-ni čovjek želi klonirati čovjeka, u konačnici samoga sebe. Čini se da je ovaj projekt u zadnje vrijeme došao u krizu jer se postupno shvaća da se tehnika i znanstvena otkrića mogu okrenuti protiv samog čovjeka.

Svi se spomenuti projekti ostvarenja ljudske osobe međusobno prožimaju i isprepleću te u konačnici utječu na razgradnju onoga što nazivamo kršćanski identitet, a on po sebi nužno uključuje i nacional-ni identitet. Taj proces skupno možemo nazvati globalizacijski rela-tivizam. On, naravno, ima svoje (prikrivene) ciljeve, svoje metode i sredstva kao i one koji ga ustrajno provode. Ciljano se rastaču sastavni-ce koje tvore identitet svakog čovjeka: pripadnost obitelji, naciji i vjeri. Ti su procesi to pogubniji i teži jer su prikriveni, a provode se pod izli-kom borbe za “nova” i veća ljudska prava, za “nove” slobode itd. Imaju

87

veliku potporu vodećih sredstava javnog priopćavanja, kako tiskovnih tako i elektronskih, a onda i neskrivenu potporu raznih političkih sna-ga, više ili manje utjecajnih, osobito tzv. nevladinih civilnih udruga. Veliki cilj koji se krije iza takvih prikrivenih projekata jest “proizvesti” novog čovjeka – potrošača, čovjeka bez identiteta, bez povezanosti s prošlošću i bez velike želje i planiranja prema budućnosti.

Ovakvoj pogubnoj viziji “novog” čovjeka, pogubnoj kako za poje-dinca, obitelj tako i za društvo u cjelini, suprotstavlja se kršćanski pro-jekt čovjeka koji je u stanju ponuditi cjelovitu istinu o čovjeku. Čovjek je pozvan na podvrgavanje svijeta sebi, no ne smije smisao svoga postojanja svesti na čisto gospodarenje stvarima te težiti za razvojem pod svaku cijenu pa i po cijenu vlastitoga dostojanstva. Objavljuju-ći čovjeku njegovo vječno određenje u Bogu, u vječnosti, kršćanstvo znanstveno-tehničkom razvoju, koji ide za poboljšanjem uvjeta živ-ljenja, daje dodatni, dublji smisao. Kršćanski projekt novog čovjeka poziv je znanstveno-tehnološkom čovjeku da u svojoj aktivnosti, koja mijenja lice zemlje, otkrije prisutnost Boga ljubavi, koji djeluje i koji se objavljuje u stvarima i događajima. Poziv je to na otkrivanje “mistič-ne” dimenzije ljudskog života, dimenzije koja čovjeku otkriva kako je vrijedan sam po sebi; kako posjeduje neotuđivo dostojanstvo koje mu nitko drugi ne može niti smije oduzeti; kako je ljudski život vrijedan i onda kad je ugrožen siromaštvom ili bolešću; kako je, jednom riječju, ljudski život toliko velik i dragocjen da je i Bog poželio postati čovje-kom poradi čovjeka. I o tome govori kršćanska korizma.

88

POSTKRŠĆANSKO ILI PRETKRŠĆANSKO DRUŠTVO

Nalazimo se, kako kažu filozofi, u vremenu postmoderne, a neki će reći kako živimo u postkršćanskom društvu, tj. u društvu u koje-mu više ne igraju veliku ulogu kršćanske vrijednosti. Vrijeme i druš-tvo u kojemu živimo ima određene značajke koje ga čine različitim od prethodnim razdoblja ljudske povijesti. Neki će reći kako je temeljna značajka postmoderne površnost; živi se bez dubine, bez promišlja-nja i traženja (dubljih) razloga vlastitoga življenja i svega postojeće-ga. Jednom riječju, vrijeme postmoderne vrijeme je raspada čovjeka i društva u kojemu živi. Kao posljedicu tog rasapa imamo pretjerani individualizam: čovjek je ostao bez Boga, ali i bez drugoga. Ostav-ši sam postao je lak plijen iracionalnom i novooživljenim mitovima. Televizijski su zasloni pretrpani filmovima i serijama o vukodlacima, vampirima, zombijima itd. Mitski jezik iskrivljuje stvarnost tako da se stvara paralelni, nestvarni svijet u kojemu živi sve više i više ljudi koji postaju potrošači mitova, a time i pogodni za daljnje manipula-cije prikrivenih centara moći. Suvremeni čovjek pripada sadašnjosti; prekinuo je veze s tradicijom, s prošlošću, a budućnost mu je preda-leka; on želi sve, odmah i ovdje. Jedini jezik koji dobro razumije jest jezik zadovoljenja osjetila, jezik užitka. Nema više vrijednosti ni ide-ala. Nešto je vrijedno onoliko koliko je korisno, onoliko koliko pruža zadovoljstva i užitak. To je, dalje, dovelo do velikog ubrzanja života; vijesti, a i sam život teče kao na traci; više se nema vremena, svi su postali strašno nestrpljivi; više se ne uspijeva ni film ili nogometnu utakmicu odgledati do kraja; traži se uvijek iznova nešto novo, nešto što privlači pozornost, nešto bizarnije, čudnije od onoga što je bilo maloprije. Zato se snimaju selfiji i video uradci koji se “šeraju” pre-ko društvenih mreža, s nadom da će ih netko lajkati, da će se barem na kratko postati celebrity. Kratko rečeno, suvremeni je čovjek izgubi vlastiti identitet; njega više ne određuje pripadnost skupini (obitelji, narodu, vjerskoj zajednici), nego ga određuju društvene mreže, lajka-nje. U biti današnji čovjek više zapravo i ne živi u stvarnom svijetu; život se odvija drugdje, na mrežama, na ekranu.

89

Bez Boga, bez drugoga i bez sebe zapadni je čovjek postao žrtva strahova, a već i površna analiza sadržaja koje nudi suvremeno društvo otkrit će kako je strah svih strahova strah od smrti. Neki će sociolozi stoga prozvati suvremeno zapadno društvo kao post-smrtno društvo, u smislu trajnog nastojanja da se smrt progna iz svih društvenih sadr-žaja. U želji da se potpuno pripada sadašnjosti krije se san o trajnom življenju bez prijetnje smrti, odnosno želja da se život produži što je više moguće. I kad se pojave prvi vjesnici smrti, u obliku starenja tije-la, tada se nude različite metode i tretmani pomlađivanja, uključujući i estetsku kirurgiju. Taj pokušaj desocijalizacije smrti dovodi samo do još veće otuđenosti i osamljenosti suvremenog čovjeka.

S navedenim značajkama, posebno istaknutim strahom od smr-ti, suvremeno se zapadno društvo predstavlja više kao pretkršćansko, nego postkršćansko društvo. Naime, upravo kršćanstvo nudi “lijek” koji je potreban današnjem društvu; nudi mu poruku o tome kako je smrt pobijeđena, nadvladana te kako čovjek nije određen za ništavi-lo, nego za besmrtnost za kojom žudi. Svojom porukom o bratstvu i sestrinstvu svih ljudi, a osobito porukom o milosrdnom i dobrom Ocu koji ljubi svakog čovjeka, kršćanstvo također nudi lijek protiv osamlje-nosti i otuđenosti današnjeg čovjeka. Svojim navještajem spomenutih poruka kršćanstvo je uspjelo kroz prva stoljeća kršćanstva pobijediti strahove koji su razdirali stari poganski svijet. Hoće li u tome i danas uspjeti ovisi o nama suvremenim kršćanima, tj. ovisi o tome koliko smo spremni radikalno i radosno živjeti poruke koje kršćanstvo nudi čitavome svijetu.

90

NOVI PRISTUP VJERSKOM ODGOJU

Svake godine tijekom vazmenih nedjelja, dakle kroz pedesetak dana, od Uskrsa do Duhova, brojni mladi Splitsko-makarske nadbi-skupije, ali i drugih biskupija u Hrvatskoj, primaju sakrament potvrde. Primanjem tog sakramenta, prozvanog sakramentom kršćanske zrelo-sti, mladi bi katolici trebali biti osposobljeni i obdareni novom život-nom i vjerskom snagom kako bi mogli javno svjedočiti svoju vjeru u uskrsloga Isusa Krista. Nažalost, iskustvo nam kaže da se kod dobrog broja mladih događa upravo suprotno od toga. Umjesto živog svjedo-čanstva vlastite vjere jedan dio mladih prekida s vjerskom praksom do daljnjega, odnosno do vjenčanja, a neki i kroz sav život. Brojni su razlozi tome. Jedan manji dio mladih koji čine prekid sa življenjem vlastite vjere čini to iz protesta prema autoritetu roditelja ili župni-ka. Ulazeći u vjersku punoljetnost, koju označava sakrament potvrde, mladi odbacuju nametnuti autoritet starijih, a s njima odbacuju i ono što je dotični autoritet nametnuo, uključujući i vjeru. Drugi dio mla-dih, nažalost, krivo je vjerski odgojen, a odgovornost za krivi odgoj snose vjerski službenici i roditelji. Naime, još uvijek se u našem vjer-skom odgoju preveliki naglasak stavlja na primanje sakramenata, a premalo na uvođenje u življeno kršćanstvo, tako da se je kod velikog broja naših vjernika razvio pasivni, tj. “potrošački” mentalitet, u smi-slu da je njihovo u crkvi slušati i vršiti ono što svećenik govori, a sve drugo spada na svećenike. U društvu koje je bilo potpuno kršćan-sko, u kojemu je ritam življenja bio obilježen kršćanskim kalenda-rom, a to znači do konca 19. st., bilo je dostatno vjernicima podijeliti potrebne sakramente, a dalje ih je nosilo i podržavalo snažno kršćan-sko ozračje. No, tijekom dvadesetog stoljeća prilike su se promijeni-le. Kršćanstvo i kršćanska kultura nisu više prevladavajuće u društvu u kojemu živimo. Kršćanstvo se nalazi u poziciji povlačenja, obrane od sekularističkih napada sa svih strana. Više za zreo kršćanski život nije dostatno vjernicima udijeliti sakramente, nego ih treba postupno uvoditi sve dublje i dublje u življeno kršćanstvo, tj. u život molitve, liturgije i kršćanskog poslanja. Danas je potrebno potpuno okrenuti pristup vjerskom odgoju. Više nije dovoljno vjeroučenicima podijeliti

91

vjersku informaciju, odnosno znanje o vjeri i vjerskim istinama. Ono je potrebno te je preduvjet kršćanskog života, ali od tog preduvjeta potrebno je rasti dalje, na način da svaki vjernik otkrije vlastito posla-nje u Crkvi i društvu, na način da svaki vjernik osjeti i doživi poziv da podnese dio odgovornosti za Crkvu i svijet u kojemu živi. To dalje znači pojasniti svakom vjerniku da ga Gospodin Isus poziva da posta-ne dionikom njegova poslanja u ovome svijetu. To neće biti mogu-će bez zaokreta u pastoralnom pristupu. Vjerski službenici, napose svećenici-župnici, trebaju širom otvoriti vrata župnog pastorala vjer-nicima laicima, ukazati im na njihovu svetu dužnost sudjelovanja u apostolatu Crkve, pomoći im da shvate kako je i njima darovan Duh Isusa Krista kako bi postali Kristovi svjedoci. Tako župna zajednica može procvjetati razvitkom darova koje Duh Sveti udjeljuje svakom pojedinom vjerniku, a istina je da Duh gradi Crkvu ne samo “odoz-gor”, po sakramentima i riječi Božjoj, nego i “odozdo”, po darovima koje udjeljuje pojedinim vjernicima.

Usporedo s vjerničkom pasivnošću kod Hrvata se je tijekom sto-ljeća oblikovala i građanska pasivnost, koja se je prečesto očitovala kroz tzv. “hrvatsku šutnju”. Dugo smo stoljeća bili bez vlastite drža-ve, štoviše svaku smo državnu vlast doživljavali kao neprijateljsku, a bilo je i previše razloga za to. I sada kad smo u krvi i patnjama stekli vlastitu državu kao da ne znamo što bismo s njome. Olako je preda-jemo u ruke onih koji je nisu ni htjeli ni željeli, štoviše koji su činili puno toga da je nikada ne bude. Osobno mi je to neshvatljivo. Ako ne želimo izgubiti državu za koju je toliko patnje podneseno vrijeme da se svaki Hrvat probudi te da postane državotvorni Hrvat. A ako je vjernik, to je njegova i vjerska dužnost. Ne postoji područje našega života ili djelovanja koje bi bilo izuzeto od kršćanskog prosuđivanja i postupanja.

Pred nam su izbori. I vjerska i građanska je dužnost izići na izbore i glasovati prema vlastitoj savjesti. No, za onoga tko se priznaje kršća-ninom norma djelovanja je savjest prosvjetljenja evanđeljem. To zna-či da onaj tko se priznaje istinskim vjernikom ne može svoj glas dati strankama i programima koje su nespojive s onim što on kao kršćanin ispovijeda. Djelovati drugačije znači ne samo sagriješiti, nego postati dionikom grijeha i nereda koje će prouzročiti oni koji provode zako-

92

ne i odredbe protivne kršćanskom nauku. Kardinal Newman jednom reče kako je svaki vjernik neophodan na mjestu gdje ga je Bog posta-vio, baš kao što je neophodan i neki anđeo. Nije li nam danas loše i zato što kao kršćani i građani izbjegavamo preuzeti vlastiti dio odgo-vornosti za društvo u kojemu živimo?

93

PROBLEMI OKO NASTAVKA ŠKOLOVANJA

Brojni roditelji osmaša i maturanata proživljavaju pravu dramu zbog upisa svoje djece u srednju školu, odnosno na fakultet. Lako je razumjeti želju roditelja da im dijete upiše što bolju srednju školu (gimnaziju) ili kakav prestižni fakultet (medicinu). No, zbog te tako ljudske želje neki će roditelji načiniti i neke pogrješne korake, nanoseći time štetu svome djetetu, a nerijetko i drugoj, njima nepoznatoj, dje-ci. Naime, želja roditelja da im dijete pod svaku cijenu upiše neku od gimnazija, pa čak i onda kad im dijete objektivno nije u stanju završiti gimnazijski program, dovest će do frustracije najprije njihova djeteta, a potom i njih samih. Mladić ili djevojka koji zbog nedostatka znanja, radnih navika ili sposobnosti upiše gimnazijski program teško će ga završiti, a ako ga i završi uspjeh neće biti zadovoljavajući, naime neće biti takav da bi pomogao upisu u budući željeni studij. Nagovarati ili čak prisiliti vlastito dijete da upiše pretežak školski program znači igra-ti se njegovim životom, njegovom budućnošću. To je kao da se mladoj osobi, koja objektivno može nositi na leđima teret od trideset kilogra-ma, natovari teret od osamdeset ili sto kilograma te joj se kaže da trči uzbrdo. Ne može. Jednostavno ne može. Slomit će se.

Iza ovakve želje roditelja da djetetu pod svaku cijenu osiguraju upis u neku od gimnazija, a time, misle oni, poslije i upis na fakultet, krije se nekoliko upitnika. Prvi se odnosi na same roditelje koji mož-da na taj način rješavaju svoje osobne frustracije ili životne neuspjehe, jer nisu završili fakultet koji su željeli. Često se opravdavaju kako nisu imali uvjete, jer da su ih imali koliko bi tek postigli i kakve bi sve škole završili. Drugi iskreno misle kako će osiguranjem dobre srednje škole pomoći vlastitom djetetu da završi “dobar” fakultet, što bi im trebalo olakšati život. Često se u pozadini razmišljanja takvih roditelja krije socijalistička krilatica: “Uči, sine, pa nećeš morati raditi”. Za takve je roditelje rad bio ponajprije fizički rad; ne shvaćaju kako intelektualni rad može biti još zahtjevniji i naporniji.

Poneki će roditelji iz spomenute želje potegnuti razne “veze” i “vezice” kako bi svome djetetu osigurali upis u željenu školu. No, ne samo da čine nepravdu prema vlastitom djetetu, nego i prema dru-

94

gima. Naime, iskustvo kaže kako najčešće djeca koja se preko “veze” upišu u neku od gimnazija uopće je ne završe ili završe sa slabim uspje-hom koji ih poslije uvjetuje da upišu fakultet koji ne žele. Time su roditelji načinili veliku nepravdu svome djetetu, ali i drugom djetetu kojemu je njihovo dijete oduzelo mjesto i koje bi možda s uspjehom završilo gimnazijski program. Dakle, postavlja se pitanje moralnosti takvih upisa. Roditelji potom svome djetetu šalju poruku kako se sve u životu može “srediti”. Nažalost, ili na sreću, ne može. Kad-tad na površinu će isplivati znanje ili neznanje, vrijednosti ili anti-vrijedno-sti, moral i nemoral.

Često sam čuo roditelje kako prigovaraju svojoj djeci u smislu da su im sve dali, a eto kako im se vraća. Uistinu, vjerojatno su im dali i pružili mnogo toga, ponajviše materijalnoga, potrošnoga i prolazno-ga. No, upitno je, jesu li ih odgojili za odgovornost prema sebi i drugi-ma; jesu li im pružili dodatna znanja koja zahtjeva suvremeno društvo (strani jezici, PC, šport); jesu li im pomogli da steknu zdrave radne i društvene navike; jednom riječju jesu li im pomogli, i vlastitim pri-mjerom, da izrastu u zrele i odgovorne osobe.

Kako su roditelji, o kojima je riječ, većinom kršćani, za kraj i mali savjet tim roditeljima. U tim važnim životnim odlukama za djecu i cijelu obitelj u prvom planu mora biti kršćanska vjera, ona koja se pita: A što o svemu tome kaže Bog? Što on želi i očekuje od moga djeteta? Naravno da im Bog neće poslati brzojav u koju školu treba upisati vla-stito dijete, ali će roditeljska briga i ljubav biti osvijetljene vjerom koja kaže kako je najvažnije da mladić ili djevojka postanu čestiti i pošteni ljudi, a ne koju će školu ili fakultet završiti. Vjera će im također pomoći shvatiti kako će život njihova djeteta biti ostvaren u mjeri u kojoj budu znali svoje darove, sebe same staviti na raspolaganje drugima. Drugim riječima, postat će ostvareni, radosni i sretni u mjeri u kojoj uspiju druge učiniti sretnima i radosnima. A to je moguće u svakom pozivu i zvanju. Netko može biti ispunjeniji, sretniji i radosniji kao autome-haničar ili stolar, nego kao liječnik ili svećenik. Zato, dragi roditelji: najviše i najbolje ćete učiniti za svoje dijete ako ga stavite na put česti-tosti i poštenja, a to je drugo ime za put Božji.

95

MEĐUGENERACIJSKI (NE)SKLAD

Moj je djed Iko, kažu, bio razborit i iznimno dobar čovjek. Nakon što su ga poslije rata komunisti oslobodili gotovo svega što je stekao kao mali trgovac, a umalo i života, djed je odlučio napustiti Ričice te se naseliti negdje gdje će biti više plodne zemlje, a time i kruha za obitelj. Izbor je pao na okolicu Bjelovara. Zahvaljujući odlasku u Njemačku s dvojicom sinova, koncem šezdesetih i prvih godina sedamdesetih, na izabranoj lokaciji nikla je lijepa i velika obiteljska kuća. Iz vremena gradnje kuće potječe i jedno od mojih najranijih sjećanja, a povezano je s djedom Ikom. Ne znam koliko sam vremena proveo tada s dje-dom i bakom u Klokočevcu, kod Bjelovara, ali se sjećam povratka u Ričice. Djed Iko i ja autobusom do Zagreba, potom vlakom do Splita pa autobusom do Prološca te zadnjih šest-sedam kilometara pješice do Ričica. Imao sam valjda četiri, pet godina. Dugo putovanje s dje-dom jedno je od najljepših i najdragocjenijih uspomena pohranjenih u mojoj duši. Kako su djed Iko i baba Matija živjeli u Klokočevcu, a samo ljeti – i ne svake godine – dolazili u Ričice, nemam baš previše uspomena iz djetinjstva na njih. Djed je umro u 76 godini života, a ja napunih dvadeset. Poslije, u zrelijim godinama, kad se rado prebi-ru uspomene i događaji iz djetinjstva, primijetih kako imam premalo uspomena na djeda te kako mi veoma nedostaju.

Od mog putovanja s djedom Ikom proteklo je puno vremena, a brojne, sve brže promjene, zahvaćaju svijet u kojemu živimo. Obitelj je doživjela velike promjene. Od tradicionalne, brojne i višegeneracijske obitelji, koje je bila sve u jednom - dom, vrtić, prva škola, starački dom, banka i bolnica – obitelj je postala nuklearna, tj. sastavljena od oca i majke s jednim ili dvoje djece. Nametnute, a ponekad i rado prihva-ćene, promjene zahtijevaju prekid s tradicijom pa čak i onom obitelj-skom. U želji za izgradnjom suvremene, moderne obitelji, prekidaju se odnosi s vlastitim roditeljima, rodbinom, svojim živima i mrtvima. Sigurno da se u takvoj, nuklearnoj obitelji mogu graditi dublji i pro-življeniji odnosi, najprije među supružnicima, a potom i između njih i djece, no nažalost takve se obitelji lakše i brže raspadaju pred život-nim nedaćama i poteškoćama.

96

Mlade obitelji koje odluče graditi svoju obiteljsku budućnost kao ekskluzivna nuklearna obitelj, bez povezanosti sa starijim naraštajem počinit će nekoliko pogrješaka. Prvo: nanijeti će nepravdu vlastitoj djeci, jer će im uskratiti ljubav koju bi njihova djeca primila od vlastitih djedova i baka. Zbog razno-raznih razloga može doći do poteškoća u komunikaciji između dva naraštaja te se dogodi da nevjesta ne želi ili ne može komunicirati sa svekrom i svekrvom, ili zet s puncem i puni-com, ali bi trebali biti toliko razboriti da omoguće što češće susrete svoje djece s djedom i bakom. Ljubav koju djeca primaju od djedova i baka ne može se s ničim drugim usporediti. Preko te ljubavi, prihva-ćanja i opraštanja koje djedovi i bake iskazuju prema unucima, kod djece se razvija temeljno povjerenje u ljude, u obitelj, u život. Drugo: čini se nepravda i starijem naraštaju. Narodna poslovica veli kako se čovjek ne ženi da bi imao djecu, nego unuke. U starijoj životnoj dobi, kad je prestala životna trka za zaradom i gradnjom, ljudi u mirovini imaju toliko toga za ponuditi svojoj djeci i unucima, ne samo vlastita iskustva, nego nadasve svoju zrelu roditeljsku ljubav. Često im je teš-ko jer doživljavaju da sada netko drugi, mlađi, donosi životne odluke, da se njih malo ili nimalo ne uvažava, a najteže im padne kad ih se odvoji od njihovih unuka koje gledaju kao naravan nastavak vlastita života. Moderno društvo uistinu čini veliku nepravdu osobama treće životne dobi kad ih se, gotovo na silu, odvaja od njihovih najmilijih te ih se smješta u staračke domove. Obitelj je jedino naravno mjesto za sve naraštaje.

Za nas kršćane ima još nešto. Postoji i Božja zapovijed (četvrta) koja zahtijeva ljubav i poštovanje prema vlastitim roditeljima. Zani-mljivo, jedino je s tom Božjom zapovijeđu povezano i obećanje duga života. I to se čini lako razumljivim. U obitelji u kojoj vlada međusob-na ljubav i poštovanje lijepo je i lako živjeti. A kad su osobe zadovoljne i sretne tada su i zdravije, teže pobolijevaju.

Poštovane obitelji s malom i mlađom djecom, omogućite svojoj djeci što češće druženje s djedom i bakom jer će im ta iskustva silno obogatiti život. Uostalom tako ćete i sebi olakšati život, prebacujući dio tereta, čak i financijskog, na djeda i baku. A njima ćete pružiti veliku radost i produljiti život.

97

ZAŠTO VOLIMO ŠPORT?

Šport je postao globalni fenomen koji kao malo što drugo privlači pozornost velikog broja ljudi. Kažu da je, primjerice, utakmicu izme-đu Brazila i Hrvatske, na otvaranju Svjetskog prvenstva u nogometu (2014.), promatralo oko dvije milijarde ljudi. Teško se je sjetiti doga-đaja koji bi mogao tako ujediniti osjećaje jednog naroda kao što to može šport. Suvremeni je šport već odavna prestao biti samo šport; postao je veliki biznis, a čini se da postaje i svojevrsna politika. Feno-menu športa može se pristupiti s različitih gledišta. Tako će sociolozi u športu prepoznati nastavak vježbanja ratničkih vještina muškaraca u mirnodopsko vrijeme, a navijačku će strast protumačiti procesom poistovjećenja s igračem ili ekipom za koju se navija. Uspjesi i porazi će se stoga doživljavati i na osobnoj razini. Drugi će u športu prepo-znati religiju suvremenog sekulariziranog društva; religiju koja ima vlastite ritmove, svečanosti i obrede. To vjerojatno nije ni daleko od istine. No, koliko god sociološka tumačenja športa zvučala uvjerljivo, čini mi se da ne odgovaraju do kraja na pitanje iz naslova. Kad bi šport bio samo vježbanje ratničkih vještina u mirnodopsko vrijeme teško da bi se razvili brojni športovi koji nemaju nikakve veza s ratovanjem, tj. s nasiljem. Potom teško bi se tim pristupom objasnilo sudjelovanje žena u športu. Nije moguće ni navijačku strast i ljubav pojasniti samo procesom poistovjećenja, željom za pripadnošću određenoj skupini i sl. Također, uz svu posvećenost natjecanju ili navijanju u športu i u srcu suvremenog čovjeka progovara žeđ za istinskom duhovnošću i religioznošću. Meni se čini da je na djelu nešto puno dublje, a ujedno i puno jednostavnije.

Šport volimo jer je šport prije svega i nadasve igra. Šport nema svrhe izvan sebe samoga; ne služi nečemu drugomu izvan onoga što jest i što označava. Sigurno da je sa športom povezano puno drugo-ga: novca, utjecaja, politike itd., a to nas i ljuti jer doživljavamo kako je šport tim “drugim” obeščašćen, zaprljan i okaljan. Iskazujući ljubav prema športu, ukoliko je igra, otkrivamo svoje djetinje lice, svoju želju za vječnom mladošću, za vječnim djetinjstvom; željeli bismo da igra nikada ne prestane. Ljubavlju prema športu intuitivno doživljavamo

98

kako smo svi zajedno dionici jedne velike, čudesne “igre” koja prožima svako živo biće, čak cjelokupni svemir. Sudionici smo igre koja se zove život, a htjeli bismo da nikada ne prestane, da nikada ne dočekamo zadnji zvižduk. Uistinu, svi smo igrači na igralištu života te se igramo i kad možda ne bismo htjeli. U toj igri koja se zove život nema rezer-ve i zamjene; svi smo važni i nezamjenjivi i to upravo na onoj poziciji na kojoj se nalazimo. No, važno je korektno i pošteno igrati i odigrati, jer kad se odsvira zadnji zvižduk igra ne da prestaje, nego tek zapravo počinje. Tada ćemo shvatiti da je zemaljski život bio tek više-manje naporan trening za onu vječnu suigru između nas i Stvoritelja, a zbog koje nas je božanski Igrač i Trener i poslao na igralište života.

Gospodin Isus nas upozorava da ako ne postanemo kao djeca nećemo ući u kraljevstvo Božje. Ljubavlju prema športu, prema igri u nama se budi ono djetinje, ono nešto duboko za što smo vjerovali da je nepovratno izgubljeno, a i mi s njime. Šport uvijek iznova otkriva i vraća ono izgubljeno, ili bolje reći, duboko zapreteno u nama; raspi-ruje vatru zapretenu ispod nanosa pepela proteklih događaja i umr-lih osjećaja; budi zatrpane izvore te na površinu, u osjećaje, u srce, u riječi, u krik, vapaj i molitvu donosi nekad potok, nekad rijeku. Kroz ljubav prema igri opet iznova, makar na kratko – toliko kratko koliko traje utakmica -, postajemo djeca. A postati dijete znači biti na putu u kraljevstvo Božje, u vječnu igru.

99

CRKVA I DEMOKRACIJA

Predsjednički su izbori za nama. Čestitke prvoj hrvatskoj pred-sjednici, gosp. Kolindi Grabar Kitarović. Brojni politički analitičari, novinari i različiti sveznadari nude vlastite ocjene proteklih izbora, odnosno iznose razloge pobjede gosp. Grabar Kitarovič te razloge poraza gosp. Josipovića. Ono što upada u oči i uši, onoga tko gleda i sluša, spomenute analize, jest gotovo jednodušni naglasak na podi-jeljenom hrvatskom glasačkom tijelu. Osobno držim da je većina političkih analiza veoma površna i pogrješna, osobito kad je riječ o podijeljenom hrvatskom narodu. Kao da bi svi glasači gosp. Grabar Kitarović bili jednoglasni i u drugim pitanjima, ili kao da bi svi glasači gosp. Josipovića podržali, primjerice, sadašnju vladu gosp. Milanovića. Osobno poznajem određen dio glasača koji su glasali za gosp, Josipo-vića, a ne pada im na pamet glasovati za sadašnju vladajuću koalici-ju. Želim reći kako je hrvatski glasački korpus ipak manje podijeljen, nego se to može i treba zaključiti po rezultatima predsjedničkih izbora. No detaljnije analize prepuštam političkim analitičarima.

Kao svećeniku, koji očima teologa nastoji promišljati suvreme-nu hrvatsku najprije vjerničku, a pomalo i društvenu stvarnost, jedan detalj predizborne kampanje privukao mi je osobitu pozornost. Nai-me, kardinal Josip Bozanić je uputio, prema mnogima, izvanredno pismo o kriterijima prema kojima bi vjernici njegove nadbiskupije trebali birati predsjedničkog kandidata. Naizgled, ništa čudno, štovi-še dobrodošla gesta odgovornog pastira prema svojim vjernicima, ili barem prema onima koji su osjećali dvojbe kome dati vlastito glasač-ko povjerenje. No, tako, nažalost, nisu svi mislili. Kratko poslije obja-ve spomenutog pisma, javne su televizije razgovarale sa “slučajnim” namjernicima/vjernicima koji su, gotovo svi odreda, izrazili vlastito neslaganje s Kardinalovim pismom, uz redovitu primjedbu kako se Crkva iznova nepotrebno miješa u politiku.

Gotovo dvadeset i pet godina od uspostave samostalne i demo-kratske Republike Hrvatske dobar dio pučanstva još uvijek ne razumije demokratske procese, a još manje ulogu Katoličke Crkve u demokrat-skom društvu. Najžalosnije je kad se ti isti smatraju dobrim vjerni-

100

cima, tj. katolicima. Očito će trebati proći podosta vremena da se i u Hrvatskoj uspostavi istinsko demokratsko društvo. Ovih par reče-nica trebale bi pomoći bistrenju misli o demokraciji te ulozi Crkve u demokratskom društvu.

Prvo, oni koji oduzimaju Crkvi, tj. biskupima i svećenicima pravo da govore o svim bitnim društvenim pitanjima krše ustavno načelo slobode govora. U suvremenoj Hrvatskoj čini se da svatko ima pra-vo reći što želi, osobito kad je riječ o govoru protiv onoga što zastupa Katolička Crkva i protiv nje same, jedino svećenici ne bi imali pravo riječi jer se ne smiju “petljati u politiku”. Svećenici su fakultetski obra-zovane osobe, a dobar dio ih je vlastiti studij završio u inozemstvu, tj. živjeli su u uređenim demokratskim društvima u kojima su naučili kako je javni prostor otvoren svima koji žele i imaju što reći. Svećenici su naučili kako je Crkva u svim uređenim demokratskim društvima važan čimbenik demokratskih procesa te je često kroz školstvo i kari-tativno-socijalni rad važan čimbenik u izgradnji boljega i humanijega društva. Ono čim se svećenici ne smiju baviti jest stranačka politika (u Hrvatskoj je trenutno samo jedan svećenik time bavi, ali on – čudna li čuda – ne doživljava prijekore od gotovo nijednog od javnih medija!). Kao pripadni jedne društvene zajednice svećenici ne samo imaju pra-vo, nego su dužni promicati opće dobro svih građana društva u koje-mu žive. Vjerujem da će se rijetko doživjeti kako neki svećenik poziva na nešto što ne bi bilo opće dobro. Druga je stvar kako njegov govor doživljava pojedina politička skupina (stranka ili partija) pa ga even-tualno optužuje za “politiziranje”. Možda je problem dotične stranke (partije) što se ne zalaže za opće dobro svih građana. Riječ je u biti o ostatku komunističkog mentaliteta koji je Crkvi oduzeo prostor jav-nog djelovanja pa mnogi mentalni komunisti misle da to tako mora biti i danas. Na svu sreću, ne mora.

Potom, oni koji odriču Crkvi mogućnost javnog djelovanja i istu-panja u svim važnim društvenim pitanjima pokazuju kako ne razu-me bit kršćanstva. Oni bi htjeli neko spiritualizirano kršćanstvo, neku “lijepu priču”, Crkvu zatvorenu u sakristiju. Kad bi Crkva na to prista-la izdala bi Gospodinov nalog da ide po svem svijetu te da sve naro-de učini njegovim učenicima. Kao što je Gospodin Isus Krist svojim utjelovljenjem i djelovanjem ušao u sve pore i dimenzije osobnog, obi-

101

teljskog i društvenog života, tako je i Crkva pozvana i poslana donijeti svjetlo Evanđelja u cjelokupnu društvenu stvarnost, uključujući i poli-tiku, ili bolje reći, nadasve u politiku. Naravno, ne na način da se sama bori za političku vlast, nego da u političke odnose, u prostor politike donese kršćansku poruku brige za opće dobro svih ljudi, za istinsko dostojanstvo svakog čovjeka, obitelji i naroda. Ništa ne mijenja na stvari ako pojedini svećenici ili čak većina njih u određenom povije-snom razdoblju nije bila ili nije na razini poslanja koje im je povjereno.

Dug je put pred svima nama; valja nam graditi tolerantno društvo u kojemu je svima dopuštena sloboda govora, naravno uz uvjet da se tim govorom nikoga ne vrijeđa i ne omalovažava. Različitost mišljenja i govora ne bi trebala biti zaprjeka međusobnom poštivanju i uvažava-nju. Veseli stoga poziv prve hrvatske predsjednice gosp. Kolinde Gra-bar Kitarović na zajedništvo, na međusobno poštivanje i uvažavanje. To je preduvjet razvoja istinskih demokratskih procesa, a svi bismo se trebali čuvati onih koji siju neslogu, nepovjerenje, razdore i mržnju. Zato, gospođo Kolinda, samo naprijed!

102

CRKVA I POLITIKA

U gotovo svim medijima i gotovo svakodnevno moguće je proči-tati optužbe protiv Crkve jer se navodno petlja u politiku. Te optužbe dolaze uglavnom od lijevo orijentiranih novinara i političara, uz redo-viti dodatak kako se Crkva opet svrstava uz desnu političku opciju. Kad bi se svrstala uz lijevu tada im, vjerojatno, ne bi smetalo “petljanje Crkve u politiku”. Jedan moj stariji profesor redovito je imao uzrečicu kako onaj tko dobro razlučuje stvari, dobro i uči. Pa pokušajmo malo razlučiti zašto se Crkva petlja u politiku, tj. zašto se Crkva mora pet-ljati u politiku. No prije toga jedno načelno pojašnjenje o naravi Crkve i njezinu poslanju. Crkva ne postoji radi sebe same; njezini su cilje-vi zadani i poznati; utemeljena je kako bi sve ljude, sve narode svijeta okupila u jedan Božji narod, tj. kako bi ih privela Isusu Kristu, a po njemu ih dovela u kraljevstvo Božje, odnosno u zajedništvo s Bogom, Izvorom života, mira, radosti i ljepote. Drugim riječima prvenstve-no je poslanje Crkve ljudima svih naraštaja navješćivati Isusa Krista, jedinog Posrednika između Boga i ljudi, jedini Put kojim je moguće stići u puninu života. Isus Krist je i utemeljio Crkvu da nastavi njego-vo poslanje služenja ljudima u pogledu onog konačnog cilja ljudskog života, a to je konačno zajedništvo s Bogom u vječnosti. No do vječ-nosti se stiže živeći u vremenu, tj. pokušavajući u vremenu ostvariti ideale koje je živio i zagovarao Isus iz Nazareta, a sažimaju se u ljubav prema Bogu i čovjeku. Pomažući svakom novom naraštaju da otkri-je Isusa Krista, a po njemu i lice milosrdnog nebeskog Oca, Crkva se mora baviti svim onim što je dio ljudskog života, a to uključuje i poli-tiku, kao brigu za opće dobro. Nakon ove načelne napomene poku-šajmo razlučiti petljanje Crkve u politiku.

Kad se kaže da se Crkva petlja u politiku prvo što valja primije-titi jest nejasnoća tog izričaja. Većina pod tim izrazom podrazumije-va biskupe i svećenike, dakle službene predstavnike Crkve, premda Crkvu čine svi vjernici, a istinska crkvenost bilo kojeg vjernika, bez obzira je li riječ o kleriku ili laiku, ovisi o stupnju njegova duhovnog života, tj. njegove suobličenosti Isusu Kristu. Vjernici laici, sa speci-fičnim kršćanskim poslanjem donošenja svjetla Evanđelja u sve pore

103

društvenog života, pozvani su baviti se politikom, odnosno pozvani su i u politiku donijeti Kristovu Radosnu vijest. No, očito kad se kaže kako se Crkva petlja u politiku misli se nadasve na njezine službene predstavnike, biskupe i svećenike.

Drugo što valja imati na pameti jest činjenica da su i službenici Crkve različiti te da, kao građani jednog društva, mogu imati i imaju različite političke preferencije. No, ono što im je zajedničko jest briga za opće dobro, tj. za općeljudske i kršćanske vrednote. Crkvi je nebit-no je li na vlasti Mate ili Ante, ali joj je veoma bitno za što se zalaže jedan i drugi. Ako neka politička stranka (partija) ili opcija u svome programu nudi nešto što će narušiti dostojanstvo čovjeka, ugroziti obi-telj ili dovesti u opasnost šire, društvene i nacionalne interese, narav-no da će se Crkva suprotstaviti takvoj opciji. I to ne će biti “petljanje u politiku”, nego briga za opće dobro svih građana. Naime, Crkva dobro zna kako se život konkretnog čovjeka ostvaruje ovdje i sada, tj. da ne postoji apstraktni čovjek ni apstraktno čovještvo. Konkretni se čovjek može istinski ostvariti jedino u konkretnim povijesnim okolnostima, unutar kulture koja mu je vlastita. Zato je za Crkvu, koja je po sebi nadnacionalna ustanova, veoma važna i nacionalna pripadnost kao sastavnica ljudskog identiteta. Ukoliko je ta sastavnica identiteta bila ili jest ugrožena naravno da će Crkva reagirati te da će jačina njezine reakcije ovisiti o jačini opasnosti koja prijeti tom identitetu. To daka-ko ne znači i ne smije značiti nikakvu prijetnju nekom drugom iden-titetu. Ako itko zna u sebe ukomponirati i cijeniti mnoštvo različitih nacionalnih identiteta tada je to upravo Katolička Crkva. Crkva i ne uči drugo doli: voli svoje, a poštuj tuđe.

Narod, ne samo hrvatski, nego narodi općenito imaju slabo pam-ćenje. Tako se moglo dogoditi da su narodi od Baltika do Balkana već na drugim demokratskim izborima sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća iznova povjerili vlast (neo)komunistima ili partijama nastalima na razvalinama komunističkih partija. Osobno nisam vje-rovao da je to moguće i u Hrvatskoj, ne jer bi Hrvati bili drugačiji ili bolji od drugih naroda, nego jer su živjeli u višenacionalnoj državnoj tvorevini koja je za Hrvate bila tamnica. Nažalost, prevario sam se. No, ako ne pamti narod, pamti Crkva. Crkva, svojom stoljetnom, tisućljet-nom memorijom pamti kako je za svaki pojedini narod najnaravnije

104

i najbolje da ima vlastitu državu u kojoj će svi pripadnici tog naro-da, ali i drugi koji poštuju domicilni narod, ostvariti svoje čovještvo. Eto zašto je Crkva veoma suzdržana prema političkim opcijama koje se predstavljaju kao anacionalne i koje zagovaraju nekakav “povratak regionu”, neko novo bratstvo i jedinstvo na Balkanu. Rečeno druga-čijim riječima, Crkvi je bliža i uvijek će biti bliža politička opcija koja jasno zagovara zaštitu nacionalnog identiteta i nacionalnih interesa, a jedan od najvećih nacionalnih interesa je vlastita država.

105

KRŠĆANIN PRED ZLOM

Svakodnevno nas zapljuskuju loše vijesti; kao da su dnevni pregle-di najnovijih događanja postali čitanje crne kronike. Za jednom lošom vijesti, slijede nekoliko još gorih. Crne vijesti iz svijeta, još crnje iz Domovine; poslije njih dolaze one iz mjesta ili grada u kojem živimo, a sve skupa začinjeno lošim vijestima iz osobnog ili obiteljskog života. Nije onda čudno što se Hrvati nalaze pri vrhu europskih naroda po potrošnji antidepresiva. No, ono što nas možda i ponajviše smeta jest iskustvo prisutnosti zla u vlastitom srcu; zla koje unutra čuči i reži te tek što mu se pruži prigoda provali van sijući nered i mržnju oko sebe. Čak i kada se kao uvjereni i dobri vjernici odlučimo suprotstaviti zlu, želeći na ispravan, častan i pošten način živjeti svoje čovještvo i svoje kršćansko poslanje, uvijek se iznova nađemo zatečeni zlom koje nam prijeti. Samo onaj tko se je nastojao istinski oduprijeti kušnji zla zna koliko snažno, koliko moćno može biti zlo koje vreba ljudsko srce i to svako ljudsko srce, od srca malenog djeteta do starca s jednom nogom u grobu. O tom, općem iskustvu prisutnosti zla u vlastitom srcu pisao je, primjerice, rimski pjesnik Ovidije koji zapisa: “Vidim ono što je dobro i to hvalim, a ipak činim zlo”. To je iskustvo još doj-mljivije opisao sv. Pavao, gotovo predstavljajući zlo (grijeh) kao neku stranu osobu koja čuči u nama te nas prisiljava da ne činimo dobro koje spoznajemo i želimo, nego činimo zlo koje ne želimo. Vjerujem da nam se svima, vjernicima i nevjernicima, nameće pitanje: Zašto je to tako? Mora li biti tako? Odakle uopće zlo? Je li ono ljudski usud od kojega se ne može pobjeći ili, ipak, ima izlaza?

Odgovor na ova teška i tegobna pitanja kršćani traže u Objavi, tj. u onome što je sam Bog rekao o čovjeku, njegovu životu, sudbini i vječ-nom određenju. Sveto pismo (Biblija), za židove i kršćane najveći vjer-ski autoritet, uči kako je čovjek stvoren kao dobar. I ne samo čovjek, nego je dobro sve stvorenje, sve što postoji, jer proizlazi iz stvarateljske ruke dobrog Boga koji, jer je dobar i savršen, može stvoriti samo dobre stvari. Odakle onda zlo? U starini, u prvim stoljećima kršćanstva neki su inače pameti ljudi (gnostici) zaključili kako mora postojati jedan sve-opći izvor zla, zapravo zli bog od koga potječe zlo. Kršćani su odbacili to tumačenje ispovijedajući samo jednog dobrog Boga, stvoritelja sve-

106

ga vidljivoga i nevidljivoga. Porijeklo zla židovi i kršćani prepoznaju u postojanju bića koja su stvorena kao dobra, a potom su se odmetnula od Boga, nastojeći u mržnji i neredu poremetiti Božje planove, osobito plan koji se je odnosio na prijateljstvo Boga i čovjeka. Dakle, kršćanstvo ispovijeda kako je zlo ušlo u svijet zavišću đavla i njegovim zavođenjem prvih ljudi. No, Bog, uči dalje kršćanska vjera, nije ostavio čovjeka pod vlašću đavla, nego je poslao svoga Sina, Isusa Krista, kako bi oslobodio čovječanstvo od mržnje i zla koje ga je ugnjetavalo. Mi vjerujemo kako je Isus Krist, svojom mukom, smrću i uskrsnućem, razlomio okove koji su čovječanstvo držali u ropstvu te da nam je podario istinsku slobodu.

Ako je to tako, zašto se onda i dalje čini zlo na svijetu? Iz jedno-stavnog razloga jer ljudi ne prihvaćaju dar slobode, ljubavi i dobrote koju Bog nudi u Isusu Kristu. Povijest, ali i sadašnjost kršćanstva svje-doči da činiti zlo nije ljudski usud, odnosno da može biti drugačije. Naravno, ne snagom dobra i humanosti koja po stvaranju postoji u ljudskom srcu, nego snagom ljubavi Božje koja se uvijek iznova dariva čovjeku. Zar, primjerice, Majka Terezija nije posvjedočila kako može biti drugačije, kako je moguće druge istinski ljubiti te im služiti, stva-rajući tako jedan drugačiji, humaniji, Božji svijet? Zar sv. papa Ivan Pavao II. nije također posvjedočio da može biti drugačije, da zadnja riječ u ljudskom životu nije želja za vlašću i užitkom, nego ponizno služenje čitavom čovječanstvu? Iste milosti koje je Bog udijelio tim velikim osobama koje su obilježile drugu polovinu 20. st. nudi i sva-kom kršćaninu. No valja imati hrabrosti, a još više poniznosti za pri-hvatiti Božje darove te njima izgraditi vlastiti život i pozitivno utjecati na živote onih koji s nama žive. Čovjek je od Boga stvoren, ali nije dovršen; trajno se mijenjamo, a zajedno s nama i svijet u kojemu živi-mo. Mjera kršćanskog sazrijevanja mjera je naše suobličenosti Isusu Kristu, a njemu se istinski suobličujemo kad, poput njega, znamo istin-ski ljubiti Boga iznad svega, a bližnje kao sebe same. Eto velike tajne kršćanskog života: ljubiti! Ili bolje reći: dopustiti da Božja ljubav koja nam je darovana preobrazi naše živote, a preko nas promijeni bar dio ovoga svijeta u kojemu samo naizgled pobjeđuje zlo. U stvarnosti Bog je već pobijedio i to konačnom pobjedom, u uskrsnuću svoga Sina. On nudi mogućnost da u svakom ljudskom srcu pobijedi dobro, da pobijedi ljubav. Može biti drugačije! Usudimo se na samo nadati, nego i sudjelovati u gradnji drugačijeg, boljeg svijeta. S Bogom, naravno!

107

POPLAVE U SLAVONIJI

U svibnju 2014. bili smo svjedoci strašnih poplava u našoj lijepoj i ravnoj Slavoniji te u susjednim zemljama, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Osim velike materijalne štete, koja se mjeri u stotinama milijuna kuna, poplave su odnijele i ljudske žrtve, a što je za pogođene obitelji nena-doknadivi gubitak. Sve se drugo može popraviti, iznova sagraditi, ali gubitak ljudskog života je nenadoknadiv. Vodena bujica je rušila kuće i gospodarske objekte, uginule su brojne domaće, vjerojatno i divlje životinje, zagađeni su bunari s pitkom vodom, poplavljena su plod-na polja s usjevima, koji su sada propali. Jednom riječju: katastrofa.

U glavama i na usnama mnogih zasigurno se je javilo pitanje: Bože, zašto nam se to događa? Upravo to pitanje, ali i određena sum-nja u Božju milosrdnu ljubav, vraća našu misao na jedan drugi potop, onaj biblijski, koji se je dogodio u ljudskoj prapovijesti te o kojemu, zanimljivo, govori ne samo Biblija (usp. Knjiga Postanka 6,1 - 9,17), nego i sve druge velike religije. Nedavno je snimljen i film o tom biblij-skom izvješću o velikom prapovijesnom potopu (film Noa, redatelja Darrena Aronofskya, s Russellom Croweom u naslovnoj ulozi).

U Knjizi Postanka čitamo kako se je zbog ljudske pokvarenosti Bog pokajao što je načinio čovjeka te kako je odlučio kazniti ljude zbog njihove pokvarenosti. Noa, jer je bio pravedan, našao je milost u Božjim očima te je sa svojom obitelji spašen od sveopćeg potopa. Biblijski izvještaj o sveopćem potopu spada u biblijsku prapovijest; dakle nije riječ o povijesnom događaju koji bi se raznim povijesnim disciplinama kao takav mogao istražiti. No, to također ne znači da se nije dogodio. Budući da u sjećanju svih velikih religija postoji pripo-vijest o sveopćem potopu, očito da se je nešto takvo i dogodilo, makar mi danas ne znali kada i koliko je zemlje bilo prekriveno potopnim vodama. Nama je važna biblijska poruka o potopu koju bismo mogli sažeti u par rečenica. Prvo što zapažamo jest da Bog nije neutralan i ravnodušan pred ljudskom pokvarenošću, pred onim što ljudi čine. Bog je duboko zainteresiran za ljudski život i za sve ono što čovjek čini. Potom, izvještaj o potopu zaključen je stvaranjem saveza između Boga i Noe. U tom savezu Bog se obvezuje kako neće dopustiti nika-da više da potop uništi svako živo biće.

108

U Isusu Kristu Bog je s čovječanstvom sklopio novi i vječni savez, savez koji više ništa i nitko ne može raskinuti. U Isusu Kristu Bog se je neopozivo stavio na stranu čovjeka. U srazu čovjeka sa silama pri-rode Bog se ne nalazi negdje gore, kao da bi On preko poplave uništa-vao i rušio rad ljudskih ruku i sam ljudski život. Ne! Bog je na strani čovjeka! Uvijek i zauvijek! Na pitanje: A gdje je bio Bog u toj poplavi?, valja odgovoriti: Bio je u čovjeku patniku, u njegovu trpljenju i boli, prisutan kao Krist trpeći i raspeti.

Potom, nije svako zlo za zlo. Poplave u Slavoniji iznova su otkri-le humano i katoličko lice hrvatskog naroda. Iznova smo se osjetili povezani i sjedinjeni kao u vrijeme Domovinskog rata. Nije li upravo kršćanska vjera oplemenila i otvorila srca Hrvata da tako nesebično, brzo i s puno ljubavi i suosjećanja priskoče u pomoć braći i sestrama u nevolji. Narod se je još jednom zaista iskazao. Oni koji su zakazali su stručne službe i političari, koji i u ovoj tragediji žele ubrati bijedne političke poene, tj. glasove birača. Ovaj narod definitivno zaslužuje bolje političare, političare koji će osjećati srce ovoga naroda. No, tu je i odgovornost naroda u izboru političara; i taj bi izbor trebao biti oči-tovanje vlastite vjere, u smislu da se biraju političari koji osjećaju bilo (vjeru i vrijednosti) svoga naroda.

109

VJERA U BOGA TITA

Kad je novoizabrana predsjednica Republike Hrvatske odlučila s Pantovčaka ukloniti bistu Josipa Broza Tita u hrvatskom se je javnom prostoru povela žestoka rasprava za i protiv te odluke. Za ne povje-rovati kolike se osobe, među njima i istaknuti intelektualci, javljaju s razlozima protiv tog uklanjanja. Gospođa predsjednica Kolinda Gra-bar Kitarović svima im je kratko i jednostavno odgovorila kako bisti jednog diktatora nije mjesto u predsjedničkim dvorima demokratski izabrane predsjednice. No strasti ne da se nisu smirile, nego je osno-vana i nekakva Antifašistička liga, pretpostavljam za obranu tekovina antifašizma, odnosno za obranu djela i lika Josipa Broza Tita. Osob-no se ne mogu načuditi da ljudi intelektualci, i to ljevičari koji se vole hvaliti svojim kritičkim razumom, mogu tako nekritički postupati. Zašto tako grozničavo, nekritički i izvan svake pameti brane ono što se braniti ne može? Smatram kako nisu posrijedi osobne ili skupin-ske privilegije koje ti tzv. antifašisti uživaju braneći lik i djelo “najve-ćeg sina naših naroda i narodnosti”, a kojega demokratski svijet ubraja među deset najvećih svjetskih zločinaca, masovnih ubojica. Mislim da su posrijedi daleko dublji razlozi, razlozi koji se tiču srca, onoga naj-dubljeg u čovjeku.

Martin Luther jednom reče kako svako srce treba boga. Ako netko ne prihvati vjeru u jedinog pravog Boga, pronaći će svoga boga kome će se klanjati i kome će žrtve prinositi. Odbacivši vjeru u jedinog Boga, jugoslavenski su komunisti u Josipu Brozu Titu pronašli boga kojem će se klanjati. Tito je postao bog jugoslavenskog komunizma koji je u sebi nosio brojne upravo religiozne značajke. Tako su komunisti ima-li svoje “obrede” za djecu i mlade (Titovi pioniri i omladinci), što je trebalo nadomjestiti kršćansku prvu svetu pričest i potvrdu. Tita su proglasili “najvećim sinom naših naroda i narodnosti”, Titu su se zakli-njali, Titu su pjevali, za Tita štafete trčali, donesen je i zakon o zaštiti lika i djela druga Tita. Pretpostavljam kako su vjerovali da Tito nika-da neće umrijeti. A kada se je to ipak dogodilo, proglasili su parolu: “I poslije Tita, Tito!” Čak su se u medijima novinari i javnici gotovo natjecali tko će pronaći bolji i ljepši slogan o Titu. Jedan koji je mjese-cima kružio glasio je: “Vječnost se zove Tito!”

110

To stanje religijskog obožavanja i klanjanja Titu lijepo opisuje jedan od njegovih poklonika koji je kao devetogodišnje dijete bio na utakmici Hajduk – Crvena zvezda, na dan Titove smrti. Dvadeset i šest godina poslije (2006.) on još uvijek s neskrivenim idolopoklonstvom opisuje trenutak Titove smrti: “Televizijske kamere snimale su igra-če kako padaju na koljena i u iskrenom vjerskom zanosu plaču nad prvim i jedinim besmrtnikom jugoslavenske ateističke ere. Kao… ljudi koje nakon godina razuma i reda uhvati iznenadna histerija, tako su na Poljudu igrači i navijači održali veliku jugoslavensku misu… Da je na Poljudu, Koševu ili Maksimiru tog dana službeni spiker rekao kako se u ime korote zbog Titove smrti nogomet više nikada neće igrati, i publika i igrači smatrali bi da je to najmanje što smo dužni učiniti za čovjeka koji nas je stvorio. Nitko se ne bi bunio i nitko ne bi mislio da to nema smisla. Samo tada bili smo spremni svoje živote naglavce postaviti da se zaštitimo od posljedica katastrofe koja nas je zadesila” (preuzeto s portala: dugirat.com; autor: Konj Trzalica).

Što na to reći? Što reći na tvrdnju kako ih je Tito stvorio? Doista i jest ih stvorio. Stvorio je komunistički raj za desetke tisuća ljudi koji-ma je udijeljen siguran posao, besplatan stan, prijevoz, liječenje, stu-diranje itd. No to što je istodobno pored njih postojala daleko brojnija skupina, u biti većina naroda koja sve to ne samo da nije imala, nego se nije mogla ni nadati da će imati, to ih nije bilo briga. Dok je privi-legirana manjina u Titu gledala svoga boga koji im je osiguravao ispu-njenje želja u komunističkom raju, većina naroda, uplašena i ušutkana, u tišini se je molila pravome Bogu s nadom da će se skratiti dani vla-davine komunističkog boga.

Teško je povjerovati kako danas, trideset i pet godina poslije smrti komunističkog božanstva te poslije otkrića tolikih dokaza o zločini-ma koje je naredio i počinio, još uvijek postoje oni koji ga obožavaju. A ipak ih ima. I to ne mali broj. Valja ih žaliti. Nije lako svoga boga izgubiti. Stoga, za kraj, molim sve desničarske komentatore i analitiča-re da pokažu mrvicu ljudskog suosjećanja s onima koji su svoga boga izgubili, a drugoga još uvijek nisu našli.

111

USPJETI U ŽIVOTU

Na jednom susretu s krizmanicima i njihovim roditeljima upitah jednog oca što želi za svoje dijete. Odgovori mi: “Želim da moj sin uspije u životu!” Ja uzvratih novim pitanjima: “A što znači uspjeti u životu? I kad se može reći za nekoga da je uspio u životu?” Spomenuti je otac, kako je proizišlo iz daljnjeg razgovora, pod uspjehom smatrao kako mu sin treba završiti srednju školu i fakultet, pronaći posao te imati dobra i redovita novčana primanja. Mislim da većina suvreme-nih roditelja upravo tako shvaća životni uspjeh koji žele za svoju dje-cu. I to je tako roditeljski i tako ljudski, ali nije baš posve kršćanski. Vrednovati životni uspjeh na spomenuti način u biti znači vrednovati život prvenstveno svjetovnim kriterijima, tj. kriterijima uspjeha, nov-ca i moći. Naravno kako je i za kršćane važno završiti školu i fakultet, imati dobro plaćen posao te sve ono što je važno u životu suvremenog društva, a za što su potrebni novci. No, kršćani bi ipak trebali druga-čijim kriterijima vrednovati život i sve njegove dimenzije.

S kršćanske točke gledišta u životu bi najvažnije trebalo biti vrše-nje volje Božje, a ona se je očitovala u Isusu Kristu. Drugim riječima, kršćanski život ne bi trebao biti drugo doli hod za Isusom Kristom, hod obilježen trajnim naporom da se usvajaju Isusovi životni stavovi i norme življenja. Kada teolozi žele u par riječi sažeti sav Isusov život tada ga definiraju kao život za druge. Isus je posve živio za druge, ponajprije za nebeskog Oca, kojega je želio svojim životom proslaviti, a potom za svu svoju braću i sestre, koje je htio svojim životom i smr-ću otkupiti. Isus upozorava svoje sljedbenike kako u svakom čovjeku postoji duboko usađeni i urođeni egoistični dinamizam koji čovjeka dijeli od drugih te ga naposljetku dovodi do osamljenosti (pakao je krajnja osamljenost!) te kako je potrebno, uz Božju pomoć i snagu odozgor, nadvladati egoistične porive stavljajući se u službu Bogu i bližnjima. Hoditi za Isusom znači u biti zaozbilj računati s ljubavlju, tj. uzeti ljubav kao temeljni kriterij i normu vlastitoga življenja. Stoga, s kršćanske točke gledišta, uspjeti u životu znači dopustiti da od Boga darovana ljubav postane temeljni životni dinamizam i norma življe-nja. Starijim teološkim rječnikom rečeno to znači biti na kršćanskom putu svetosti. Dakle, u životu zaista uspjeti znači biti na putu svetosti,

112

a svetost je drugo ime za život u istinskoj dobroti, radosti i ljepoti. Ovu teološku spoznaju potvrđuje i svakodnevno ljudsko i kršćansko isku-stvo. Naime, nije li gotovo opće ljudsko iskustvo kako je svaki kruh u ljubavi sladak te kako je i najslađi kruh bez ljubavi gorak.

No, tu se javlja jedno važno pitanje. Naime, nije li naše ljudsko srce premaleno i previše ljudsko kako bi iskusilo istinsku ljubav, lju-bav koja doseže nebo, a ne napušta zemlju? Cinici bi rekli da jest, čak da je prepremaleno. Kršćanki sveci, toliki muževi i žene svjedoče da nije, svjedoče kako se ljudsko srce može toliko proširiti da u njega sta-ne gotovo čitavi svijet. To širenje srca ne događa se ljudskim nadahnu-ćem, željom ili naporom, nego ulijevanjem Božje ljubavi u ljudsko srce koje se onda po darovanoj ljubavi, a to je sam Duh Sveti, toliko širi da može obuhvatiti i nebo i zemlju. Tu svoju božansku ljubav Otac nebe-ski izlijeva u svako kršćansko srce, u svako svoje dijete koje je spremno otvoriti se, primiti i živjeti darovanu ljubav.

Uskrsno vrijeme redovito je vrijeme podjeljivanja sakramenta potvrde, sakramenta koji dariva izobilje darova Duha Svetoga, sakra-menta izlijevanja ljubavi Božje u ljudska srca. Zaželimo svim krizma-nicima da uspiju u životu, tj. zaželimo im da otvore svoja mladenačka srca božanskoj ljubavi; ona neka ih vodi kroz sav njihov život te im postane norma djelovanja te temeljni kriterij vrednovanja vlastitog života.

113

DOBRA I ZLA RIJEČ

Naše riječi, iskustvo nam kaže, mogu biti melem na rani, a mogu biti ubojitije od “dvosjekla mača”. Riječi nad određuju, riječima se izražavamo i otkrivamo; riječima gradimo mostove prema drugima i Drugome, ali ih nažalost možemo i rušiti. O važnosti naših riječi pro-govara i naš božanski Učitelj. Na jednom mjestu, kod Mateja, čitamo kako upozorava farizeje: “Ako je stablo dobro i plod mu je dobar, ako je stablo trulo i plod mu je truo. Ta po plodu se stablo poznaje. Leglo gujinje! Kako možete govoriti dobro kad ste opaki. Ta iz obilja srca usta govore. Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao iz riznice zle vadi zlo. A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koji ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi” (Mt 12,33-37). Kod istog evanđeliste također čitamo: “Što iz usta izlazi iz srca izvire i to onečišćuje čovjeka. Ta iz srca izviru opake misli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka” (Mt 15,18-20). Na tragu Isusova nauka o odgovornosti prema vlastitoj riječi i Apostol naroda upozorava svo-je suvremenike kršćane na odgovornost prema svakoj riječi: “Nikakva ružna riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo korisna na izgradnju gdje je potrebno, da iskažete dobročinstvo slušateljima. Ne žalostite Duha Svetoga Božjega, kojim ste opečaćeni za dan otkupljenja. Neka se ukloni od vas svaka vrsta gorčine, gnjeva. Srdžbe, vike i psovke, sa svakom vrstom zloće” (Ef 4,29-32).

Božja riječ nas uči kako su naše riječi plod i pokazatelj našega srca, naše nutrine. Po našim riječima stvarno se vidi tko smo i kakvi smo. Naša nas riječ izdaje, otkriva, očituje. Riječ koja je rečena usnama svoj korijen i izvor ima u srcu. Stoga je jasno da se po našim riječima i našemu govoru očitujemo mi sami. Ako su riječi dobre, plemenite, čiste, dobronamjerne, ljubazne, na izgradnju, istinite, poštene, korisne tada smo i mi takvi. Ako su naše riječi zle, lažne, ružne, zlonamjer-ne, uvredljive, nekorisne, bezvezne tada smo vjerojatno i mi takvi. Po našim riječima i po našemu govoru mi se vrednujemo pred nama samima, pred drugima i pred Bogom. Naša je riječ tezulja na kojoj se nalazi naš život. Naše nas riječi opravdavaju i osuđuju, veli Isus. Mi

114

zapravo vrijedimo onoliko koliko vrijede naše riječi, dobri smo i zli koliko su dobre ili zle naše riječi. Naša riječ je mjerilo nas samih.

Božja riječ nam nadalje kaže da naše riječi mogu i trebaju biti na izgradnju drugoga, onih koji ih slušaju. Trebaju biti korisne, pune razumijevanja, pune milosrđa i praštanja, po uzoru na Boga koji pre-ma svakome od nas uvijek ima riječ praštanja i milosrđa. Svojim rije-čima i razgovorima trebamo biti jedni drugima poticaj na dobro, na rast u svetosti, na izgradnju. Dobrim riječima, trebamo naučiti pozi-tivno razmišljati, jedni druge bodriti, hrabriti, savjetovati, pomagati, oplemenjivati. Potrebno je reći drugome riječ utjehe, razumijevanja, pohvale, životnog osvježenja. Naši govori, razgovori i naše riječi tre-baju nas izgrađivati u ljudskosti, u vjeri, čestitosti, dosljednosti, vjer-nosti, poštenju, ljubavi prema Bogu i bližnjima. Bog nam je dao dar riječi i govora da ga slavimo te da drugima budemo pomoć i poticaj kako bi i sami postali bolje osobe te bolji Kristovi učenici i svjedoci.

Božja riječ nam nadalje kaže da naše riječi mogu, ali ne bi tre-bale ni smjele biti riječi koje će drugoga ražalostiti, drugome škodi-ti, drugoga podcjenjivati, ismijavati, ogovarati, klevetati, škoditi mu, obezvrjeđivati ga. Naše riječi i govor mogu biti ružni i beskorisni, zli, štetni, mogu navesti drugoga na zlo. Naše riječi mogu biti sablažnjive, mogu drugoga životno dotući, ubiti u njemu osjećaj i volju za dobro i plemenito, ubiti u njemu žar, polet i revnost, mogu u drugome povri-jediti i ubiti njegovo dostojanstvo, njegovu volju za dobro i kreposno.

Najgore od svega je što svojim riječima možemo ožalostiti Duha Svetoga, a to se događa svaki put kad iz našega srca u koje je izlivena ljubav Božja, tj. sam Duh Sveti, naizvana ključa mržnja, laž, odnosno ono što je u suprotnosti s Duhom koji nam je darovan. Sv. Ignacije Antiohijski zapisa kako onaj tko ima riječ Kristovu može čuti i nje-govu šutnju; može, drugim riječima, u svojoj nutrini iskusiti nadah-nuća Duha Božjega koji djeluje skrovito u skrovitosti naše nutrine. Iz punine Božje plodnosti, koja je Duh Sveti – Duh tišine i šutnje -, rađa se Logos, Riječ, koji svemu što postoji daje život i smisao. Iz te sve-te Šutnje trebala bi se roditi i svaka ljudska riječ, želi li biti bremenita značenjem, porukom i smislom.

Naše će nas riječi opravdati ili osuditi pred Bogom. Na to treba-mo neprestano misliti. Dobre riječi nas vode Bogu, zle nas udaljuju

115

od Boga i od drugih. Potrebna je stalna, zrela i odgovorna budnost u pogledu vlastitih riječi. Valja nam bdjeti nad vlastitim srcem. Zrela osoba, ako imalo drži do sebe i drugih, neće dopustiti da njezine riječ budu bilo kakve, a nipošto zle i ružne. Svojom riječju nastojat ćemo Boga slaviti, drugima biti na izgradnju, sebe potvrđivati u svom dosto-janstvu ljudske osobe i djeteta Božjega. Osobito na svoje riječi i govor treba paziti onaj tko je učitelj drugima, koji se priprema na tu službu. Njegova riječ ima veću težinu i drugačiji, jači odjek.

Stoga je potrebno zaista dobro paziti što se govori, o čemu se raz-govara, što se sluša, što se pjeva, oko čega se najčešće i najradije vrte naše riječi i govori. Jer to smo zapravo mi sami. Po svojim riječima možemo se pokazati neodgojenima, bezobraznima, uvredljivima. Kroz svoj govor pokazujemo ponekad ne samo svoju nemoralnost, nego i svoju bezobraznost i nekulturu. Odgovorni smo za svoje riječi i za svoje razgovore, vrlo odgovorni. Jakov će napisati: “Smatra li se tko bogoljubnim, a ne obuzdava svoga jezika, nego zavarava svoje srce, isprazna je njegova bogoljubnost” (Jak 1,26). Potom će donijeti snaž-na upozorenja o potrebi obuzdavanja jezik: “Evo: kolicna vatra koli-ku šumu zapali. I jezik je vatra, svijet nepravda jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač živo-ta. Doista, sav rod zvijeri i ptica, gmazova i morskih životinja dade se ukrotiti, i rod ih je ljudski ukrotio, a jezik - zlo nemirno, pun otrova smrtonosnoga - nitko od ljudi ne može ukrotiti. Njime blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene: iz istih usta izlazi i blagoslov i prokletstvo. Ne smije se braćo moja, tako događati” (Jak 3,5-10).

Stoga, slavimo Boga svojim riječima, druge izgrađujmo, Duha Božjega i druge ne žalostimo. Po rodu se poznaje stablo, a čovjek se poznaje po govoru. Ovo su Gospodinove riječi te su za nas upozore-nje i norma življenja. “Zato vas molim, piše Pavao Efežanima, živite dostojno poziva kojim ste pozvani” (Ef 4,1).

Kao kršćani svjesni smo tko smo i što smo, kome pripadamo i kamo idemo, kako trebamo živjeti, ponašati se te kakav treba biti naš govor i naše riječi. Neka naše riječi budu pokazatelj da zaista živimo dostojno svoga kršćanskog poziva, naime da živimo život djece Božje. Ne obeščastimo sebe i svoje dostojanstvo djeteta Božjega nekorisnim,

116

ružnim i bezvrijednim riječima. Neka se u našim riječima, osobito u molitvi, zaista proslavi Bog. Neka naše riječi doprinesu procvatu kra-ljevstva Božjega u srcima ljudi s kojima živimo i koje u životu susre-ćemo. Neka nas naše riječi pred Bogom opravdaju i obraduju!

riječu

riječi

118

PREDANJE PROVIDNOSTI*

Knjigu Predanje Božjoj providnosti, povijest kršćanske duhovnosti prozvala je “knjigom koja stvara svece”. Doista, svojim sadržajem rijet-ko koga ostavlja ravnodušnim. Autor knjige je francuski isusovac, Jean-Pierre de Caussaude. Rođen je 1675. u Quercy-u, u Francuskoj, a umro je u Touloseu 1751. Vršio je razne službe unutar Družbe te po raznim mjestima južne Francuske (profesor teologije, propovjednik, ispovjednik, rektor bogoslovije). Za života je duhovno utjecao na uski krug redovnica i redovnika kojima je bio ispovjednik i propovjednik. Posebno se je posvetio duhovnom vodstvu jedne redovničke zajedni-ce kojima je usmeno i preko pisama dijelio duhovne savjete, donosno duhovno vodstvo. De Caussade je postao poznat kad su, preko jednog stoljeća poslije njegove smrti, otkrivena njegova pisma i spisi koje je uputio redovnicama kojima je bio duhovnik. Knjiga Predanje Božjoj providnosti objavljena je po prvi put 1861. te je posthumno svoga auto-ra predstavila kao vrsnog duhovnog učitelja. Brojna sljedeća izdanja redovito će, uz spis Predanje Božjoj providnosti, donositi i pet Duhov-nih savjeta te dvije Molitve.

Duhovnost koju de Caussade izlaže u svome spisu nastoji pomiriti asketske s mističnim tendencijama vremena u kojem je živio. Ponaj-prije, on poima kršćansko savršenstvo kao potpuno podlaganje svakog pojedinca božanskom planu. Pretpostavka i usmjerujući kriterij tog savršenstva je predanje Božjoj volji, što ne znači drugo soli prihvatiti sve što se događa kao iz Božje ruke, i to iz čiste ljubavi prema Bogu. De Caussade je čvrsto uvjeren kako se Bog objavljuje preko svakod-nevnih događaja, sitnih i krupnih, koji se susljedno odvijaju u živo-tu svakog kršćanina. Za njega je važan, najvažniji sadašnji trenutak, odnosno sada kršćanskog života. Nije čudno što se je njegov spis često objavljivao pod naslovom: Sakrament sadašnjeg časa. Nauk o predanju odnosi se na sve kršćane, ali se na svakog primjenjuje zasebno. Svatko je pozvan u svakom trenutku vlastitog života prihvatiti i vršiti volju Božju, a Bog svoju volju objavljuje preko onog što se upravo događa.

* Objavljeno kao predgovor knjizi: Jean-Pierre de Caussaude, Predanje Božjoj provid-nosti, Verbum, Split, 2014.

119

De Caussade poima predanje pod dva vida: kao krepost koju valja steći, ali i kao stanje koje je svaka duša pozvana živjeti. I tu se krije izvornost de Caussadeova učenja. Predanje Providnosti se ostvaruje kroz progresivan duhovni hod i rast, od podlaganja Božjoj volji pre-ko prihvaćanja svakodnevnih događaja kao nečega što dolazi iz Bož-je ruke, do nastojanja da se svaki životni trenutak pretvori u čin čiste ljubavi i klanjanja prema Gospodinu Bogu. Predanje kao krepost nije drugo doli trajno nastojanje da se vlastita volja podloži i suobliči volji Božjoj, a to nije drugo doli vršenje Božjih zapovijedi i prihvaćanje svega što dolazi od njega. Kontrola vlastitog djelovanja i nedjelova-nja, aktivnosti i pasivnosti, pretače se predanje kao stanje, kad oso-ba u svom predanju dopušta Bogu da u njoj izvodi ono što On želi. Tada sva stvorenja i svi događaji postaju djelići euharistijskih prilika koje objavljuju volju Božju, njoj vode i njoj suobličuju. Stanje preda-nja božanskoj providnost postiže mali broj duša, što ne znači da je to stanje rezervirano za malobrojne, nego zato što najveći broj duša ne odgovara na Božji poziv da budu u stanju predanja.

U srcu puta predanja nalazi se molitva, ali ne molitva u obliku raz-mišljanja, meditacije ili čega slična. Riječ je o molitvi koja nije drugo doli predanje vlastita srca Duhu Svetomu kako bi ga on preobrazio i učinio na hvalu slave Božje. Na taj način osoba postupno prelazi od vlastitih asketskih napora, po kojima se oslobađa grijeha i svega ono-ga što nije Božje, na područje iskustva Božjeg djelovanja u vlastitoj nutrini, a to nazivamo mistikom.

Knjiga Predanje Božjoj providnosti izlaže najjednostavniji, najlak-ši i najbrži način kršćanskog posvećenja, odnosno kršćanskog rasta i sazrijevanja na putu svetosti. U svojoj duhovnoj sintezi de Caussade otkriva kako je pod utjecajem sv. Franje Saleškoga, sv. Ivana od Kri-ža, Luja Lallemanta i drugih jako dobro znao pomiriti put askeze s mistikom, koja je u njegovo vrijeme, zbog jansenizma, budila sum-nju i nepovjerenje.

Ovim prijevodom i hrvatski su vjernici i čitatelji dobili moguć-nost uvida u misao jednog od najvećih duhovnih autora u novijoj povijesti kršćanske duhovnosti. Nadati se je da će ova knjiga donije-ti obilne duhovne plodove svojim čitateljima, a preko njih društvu i Crkvi u cjelini.

120

DUHOVNI BOJ*

Lorenzo Scupoli (1530.-1610.) rodio se je u Otrantu. Kao već zreo čovjek, u 39 godini, stupa u red redovnika teatinaca, a za svećenika je zaređen 1577. Generalni kapitul vlastitog reda osuđuje ga 1585. god. na godinu dana zatvora i svođenje na laički stalež. Pravi razlog osude do danas nije poznat; pretpostavlja se da je riječ o teškoj kleveti izreče-noj na račun Scupolija. On je kaznu prihvatio i tako primjereno živio da je ubrzo postao poznat zbog svojeg primjerenog života. Kao plod života provedenog u poniženju i šutnji nastala je knjiga Duhovni boj, koja je svjetlo dana, u 24 poglavlja, prvi put ugledala u Veneciji 1589., ali bez imena autora. Ubrzo je, iste godine, objavljeno novo izdanje s dodatkom devet novih poglavlja. Vjeruje se da se je Scupoli između 1589.-1591. u Padovi više puta susreo sa sv. Franjom Saleškim, koje-mu Duhovni boj duguje svoju slavu. Nakon 25 godina provedenih u poniženju i šutnji, generalni kapitul teatinaca ukida kaznu Scupoliju, koji ubrzo nakon toga, 28. studenoga 1610., umire u Napulju na glasu svetosti. Dvadeset i jedan dan nakon Scupolijeve smrti, u Bolonji je tiskan Duhovni boj u konačnih 66 poglavlja, a pod imenom poniznog teatinca. Knjiga je vrlo brzo prevedena na veće europske jezike. Na hrvatski ju je 1905. preveo A. Buljan, a u izdanju uredništva “Mariji-na Cvjetnjaka” u Zagrebu. Novo talijansko izdanje (Edizioni Paoline, Milano 1992.) ustvari je posvuvremenjeno i dorađeno izdanje Duhov-nog boja objavljenog u Rimu 1657. I hrvatski je jezik, u odnosu na izdanje iz 1905., doživio brojne promjene tako da je spomenuto izda-nje iz 1905. teško čitljivo i razumljivo suvremenom čitatelju. Izdavač je, držimo, dobro učinio što se je odlučio na posve novi prijevod na temelju novog talijanskog izdanja.

Scupolijeva knjiga Duhovni boj manifest je čiste ljubavi prema Bogu. Sam naslov knjige upućuje donekle i na njen sadržaj. Autor kroz 66 poglavlja sustavno izlaže plan borbe protiv sebe samoga, pro-tiv strasti te protiv đavla, a kako bi se dosegla čista ljubav prema Bogu. Knjiga je zbog svojeg sadržaja bila omiljeno štivo velikih svetaca i duhovnih učitelja (sv. Franjo Saleški, mističarka Madam Acarie i dru-

* Objavljeno kao pogovor knjige: Lorenzo Scupoli, Duhovni boj, Verbum, Split, 2001.

121

gi), a stručni znalci je smatraju jednim od najdragocjenijih bisera u povijesti katoličke duhovnosti (Bartolomeo Mas).

Scupoli svoju knjigu posvećuje “vrhovnom Vođi i najslavnijem pobjedniku Isusu Kristu sinu Marijinu”. Po njemu, kršćansko savr-šenstvo se ne sastoji u izvanjskoj askezi (trapljenju, bičevanju, postu, dugom bdijenju i sl.) niti u dugim molitvama. Duhovni život, tj. kršćansko savršenstvo sastoji se u poznavanju Božje dobrote i veliči-ne te naše ništavnosti i sklonosti svakom zlu; u ljubavi prema Njemu i mržnji prema nama samima; u podvrgavanju ne samo Njemu, nego svakom stvorenju - Njemu za ljubav; u nijekanju svake naše volje i u potpunom predanju njegovoj božanskoj dobrohotnosti; uz to, ono se sastoji u želji da se sve ovo čini jednostavno Bogu na slavu, sa željom da mu se ugodi (usp. 1. pog.).

Po običaju svoga vremena, Scupoli se u knjizi obraća kršćanskoj duši. Nakon što je opisao u čemu se sastoji duhovni život, na kraju prvog poglavlja predlaže sredstva, tj. “oružja” kojima se može ‘osvojiti’ kršćansko savršenstvo. Podjela knjige mogla bi se načiniti prema oruž-jima koja predlaže: nepovjerenje u sebe (2. pog.); pouzdanje u Boga (3-6. pog.); vježbe/askeza (7-43. pog.) i molitva (44-60. pog.). Posljed-njih šest poglavlja posvećeno je pripravi za dobru smrt.

Nepovjerenje u sebe je neophodno ako se želi doseći kršćansko savršenstvo. Ono je preduvjet duhovnog života. Scupoli predlaže četiri načina kako bi se ostvario ovaj preduvjet; prvi je da se razmatra i upo-zna vlastita neznatnost i ništavost; drugi je da se poniznim molitvama izmoli od Gospodina; treći je da se vjernik navikne bojati samoga sebe i svoje sklonosti zlu; četvrti je da vjernik u svojemu padu upozna svoju slabost te postane svjestan da bez Božje pomoći ne može ništa učiniti.

Pouzdanje u Boga također se stječe na četri načina: da se isprosi u Boga; da se očima vjere upozna Božja svemogućnost i ljubav prema nama; da se u pamet prozovu svjedočanstva Svetoga Pisma, koja nam kažu da nikada nije ostao iznevjeren onaj tko se pouzdao u Boga; da se vjernik prije svakog čina sjeti vlastite slabosti i nemoći te Božje sve-mogućnosti, mudrosti i dobrote. U 4, 5 i 6 poglavlju Scupoli opisuje znakove po kojima se može prepoznati je li se netko pouzdaje u sebe ili u Boga te nadodaje savjete kako zadobiti veće pouzdanje u Boga. Žalost i uznemirenost zbog pada znak je pouzdanja u sebe, dok se

122

onaj, koji se uzda u Boga, ne čudi, ne žalosti i ne tuži, znajući da mu se to dogodilo zbog njegove slabosti i nedostatka pouzdanja u Boga. Što je dakle veće nepovjerenje u sebe, to je poniznije i veće pouzdanje u Boga (usp. pog. 4.). Treba se čuvati varke u koju mnogi upadnu, a po kojoj bi malodušnost i nemir, što se jave poslije grijeha, bili krepost. U njima se, u stvari, krije oholost i preuzetost, koje su utemeljene na pouzdanju u sebe same, a ne u Boga (usp. pog. 5).

U trećem dijelu knjige (pog. 7-43), koji je i najrazrađeniji, Scupoli se predstavlja kao vješt duhovni vođa i dobar poznavatelj ljudske duše. U ovom dijelu on sustavno razrađuje strategiju borbe i to na slijedeći način: 1. borba protiv nedostatka razuma (pog. 7-9); 2. borba protiv nedostatka volje (pog. 10-12); 3. borba protiv strasti (pog. 13-18); 4. borba protiv nedostatka osjećaja (pog. 19-26); 5. borba protiv prije-vara đavla (pog. 27-33); 6. borba za stjecanje kreposti (pog. 34-43).

Nepovjerenje u sebe i povjerenje u Boga nisu dostatni u duhov-nom boju. Oni moraju biti popraćeni vježbanjem, osobito razuma i volje. Dvoje je što podjarmljuje razum: neznanje, koje ga zatamnjuje i sprječava u spoznanju istine, i radoznalost (znatiželja) koja ispunja razum štetnim, ispraznim i nepristojnim mislima. Sredstva koja Scu-poli predlaže protiv neznanja i radoznalosti su: molitva; trajno vježba-nje dubokog i vjernog poznavanja stvari, kako bi ih upoznali onakvima kakve jesu; trajno razmišljanje o nebeskim stvarima, a prema zemalj-skim se ponašati kao da ne postoje, i ne željeti znati išta drugo osim Krista raspetoga (pog. 7-9).

Vježbanje volje (pog. 10-12) ima za cilj sve činiti s nakanom da se proslavi Bog i spozna njegova volja. No, po Scupoliju, postoji opasnost da ljudska narav, koja je sklona uvijek tražiti sebe a ne Boga, prikaže vlastite motive kao božanske. Ovoj prijevari vjernik se može suprotsta-viti čistoćom srca koja se sastoji u svlačenju starog čovjeka i oblačenju novog. Tko god djeluje kao potaknut od Boga i s nakanom da Bogu ugodi, ne želi jednu stvar više od druge, nego nešto želi samo ako će se to svidjeti Bogu. Imao nešto ili nemao, svejedno mu je, jer mu je glavno vršiti volju Božju (pog. 10). U 12. pog. Scupoli se predstavlja kao dobar poznavatelj ljudske duše i psiholog koji u čovjeku razlikuje dvije volje: razumsku, tj. višu i osjetilnu tj. nižu. Skoro cijeli duhovni boj sastoji se u činjenici da je razumska volja, koja je smještena izme-

123

đu božanske i niže, napadana od jedne i druge i svaka je želi privući k sebi. Stoga velike neugodnosti i muke, osobito na početku ozbiljnijeg duhovnog života, doživljavaju oni koji žele popraviti vlastiti iskvareni život i osloboditi se ružnih navika. Naš autor upozorava da je nemogu-će postići prave kršćanske kreposti ako se ne učini nasilje nad sobom i strpljivo podnosi kazna koja se osjeća u napuštanju ne samo velikih užitaka, nego i malih, a na koje smo bili navezani (pog. 12).

Zanimljiv je način na koji Scupoli predlaže kako se boriti protiv strasti (pog. 13-18). Savjetuje da se osjetilnim poticajima treba oštro oduprijeti kako viša, razumska volja ne bi pristala na te poticaje. No, kada su napasti prestale, treba ih ponovno izazvati da bi ih se pobije-dilo s još većom žestinom i snagom. Potom ih - savjetuje dalje Scupoli - treba izazvati na boj i treći put, kako bi se osoba naviknula odbaci-ti ih od sebe s prezirom i odvratnošću (pog. 13). Naravno, ponavlja i stoljetni savjet kršćanske duhovnosti da se određena mana i porok iskorjenjuju vježbanjem u suprotnoj kreposti. Treba se boriti veliko-dušno te, usprkos svim zadobivenim ranama, nikada ne ostaviti oružje i pobjeći. Jer treba znati, upozorava Scupoli, da se ova bitka ne može izbjeći. Onaj tko se ne bori već je pobijeđen i umire. Moramo se bori-ti s neprijateljem s kojim ne može biti ni mira niti primirja (pog. 15).

Borbu protiv mana tijela i osjećaja (pog. 19-26) treba voditi na drugačiji način. U ovoj borbi treba razlikovati tri vremena: prije nego smo napastvovani, kada smo napastvovani i vrijeme poslije napasti. Prije napasti treba se boriti protiv uzroka koji običavaju prouzročiti napasti. Ponajprije treba se boriti ne suočavajući se s manom, nego svim silama bježeći od svake prigode i osobe od kojih bi mogla doći i najmanja opasnost. Osobito na području spolnosti, Scupoli ponavlja stoljetni savjet: “In fuga salus!” (pog. 19).

Opisujući način kako dovesti u red izvanjske osjećaje, Scupoli nekoliko poglavlja posvećuje savjetima kako od izvanjskih osjećaja prijeći na razmatranje božanskih stvari (pog. 21-23). Ova poglavlja su protkana prelijepim molitvama. Znati gospodariti svojim jezikom (pog. 24) znači biti na putu prema pobjedi u duhovnom boju. Govor-ljivost je majka lijenosti, dokaz neznanja i ludosti, dovodi do odbojno-sti te hladi žar pobožnosti. S druge strane on hvali šutnju koja je velika utvrda u duhovnoj borbi te sigurna nada u pobjedu. Šutnja je prijatelj

124

onome tko se ne uzda u sebe, nego u Boga; šutnja je čuvar svete moli-tve te izvanredna pomoć pri stjecanju kreposti (pog. 24).

Nakon što je opisao (pog. 27-32) na koji način đavao želi omesti duhovni napredak kršćanske duše, Scupoli u slijedećim poglavljima (pog. 33-43) opisuje načine i sredstva kojima se mogu postići kršćan-ske kreposti te po njima ostvariti duhovni napredak.

U četvrtom dijelu knjige (pog. 44-60) Scupoli tumači koja je ulo-ga molitve, kao četvrtog oružja, u kršćanskom životu. Molitva je sred-stvo kojim se postižu sve milosti te se njome stavlja mač u Božju ruku kako bi se borio i pobijedio za molitelja (pog. 44). Nakon što je opisao različite vrste molitava (usmena, mislena, razmatranje itd.) i sadržaj razmatranja (Muka Kristova je u središtu razmatranja - pog. 44-52), Scupoli navodi da je presveti sakrament Euharistije vrhunac molitve-nog života te oružje koje je iznad svih drugih, jer je ovo oružje Kristo-vo tijelo i krv s dušom i božanstvom Njegovim te se On bori zajedno s nama protiv naših neprijatelja (pog. 53). Za svetu pričest treba biti dostojan i dobro pripremljen, a kada se ne može primiti, Scupoli savje-tuje duhovnu pričest (pog. 55-56).

Posljednjih šest poglavlja Scupoli posvećuje pripravi na dobru smrt te opisuje način na koji đavao napada vjernu dušu u trenutku smrti, kao i druge duhovne opasnosti koje vrebaju čovjeka na samrtnoj postelji (opasnost za vjeru, očaj, isprazna slava, lažna ukazanja itd.).

Treba reći da postoje dva temeljna ključa za razumijevanje Scu-polijeve duhovnosti: askeza čiste ljubavi i krstocentrizam. Askeza čiste ljubavi nit je koja je protkala cijelu knjigu (osobito poglavlja 1, 10 i 11) te ima za svrhu sve činiti poradi Boga i njegove slave. Kristo-centrizam Scupolijeve duhovnosti također odsijeva sa svake stranice Duhovnog boja. Osobito značajno mjesto u njegovu duhovnom živo-tu zauzima razmatranje Kristove muke. Samu knjigu Scupoli, kako rekosmo, posvećuje “najslavnijem pobjedniku Isusu Kristu, pobjed-niku sa svojim ranama”.

Čitajući Duhovni boj nije teško primijetiti utjecaj sv. Ignacija Loj-olskog, tj. ignacijanske duhovnosti koja je očigledna u shemi duhov-ne borbe, potom u svakodnevnom ispitu savjesti (pog. 60) te također u poglavljima posvećenima molitvi (pog. 44-46). Na stranicama ove

125

knjige moguće je također susresti utjecaj franjevačke duhovnosti, oso-bito u poglavljima posvećenima razmatranju Krista siromašnog i ras-petog (pog. 51-52). Osim Svetog Pisma Scupoli izravno ne navodi ni jednog autora. Ipak, osim u Svetome Pismu, moguće je identificirati izvore njegova djela u otačkoj asketskoj tradiciji (Augustin, Kasijan, Bernard), u asketskoj duhovnosti Cinquecenta (franjevački autori, Ignacije Lojolski, bl. Camilla Battista da Varano, Luj Granadski) te u teatinskoj duhovnosti. Među spomenute izvore držimo sa treba ubroji-ti i Evanđelistar Marka Marulića. Naime, previše je sličnosti između dje la našeg Splićanina i Duhovnog boja da bi bile slučajne. Gotovo da je Duhovni boj kompendij Evanđelistara, sa sustavnijim i psihološki raz-rađenijim središnjim dijelom koji govori o vježbanju. No, upozorimo da 2 i 3 pog. Duhovnog boja, obzirom na temeljnu ideju, odgovaraju 9, 17, 20 i 21 pog. treće knjige Evanđelistara. Scupoli je vjerojatno susreo Marulićevu knjigu za vrijeme boravka u Veneciji između 1588. i 1598.

Usprkos različitim utjecajima koji su prisutni u Scupolijevoj du-hovnosti, Duhovni boj je prepoznatljiva i značajna sinteza šireg asket-skog pokreta karakterističnog za vrijeme u kojem je Scupoli živio. Duhovni boj je izvršio ogromni utjecaj na talijansku, a osobito na fran-cus ku duhovnost i to zahvaljujući sv. Franji Saleškom koji je svojim učenicima i penitentima preporučivao ovu knjigu kao jednostavan i si gu ran vodič u(kroz) duhovni život, a i sam ga je rado i svakodnev-no čitao.

Na kraju recimo da Duhovni boj, premda manifest čiste ljubavi prema Bogu, nije kompletan traktat u duhovnom životu, jer, primje-rice, ne obrađuje odnos prema bližnjemu te jer je upućen poglavito “posvećenim dušama”, a izostavlja “duše” koje žive u svijetu. No, uspr-kos tome, smatramo da ova knjiga ima što reći i danas, osobito onima koji žele napredovati u vlastitom duhovnom životu te koji shvaćaju da je duhovni život i borba sa samim sobom. Zaključimo, ponavljaju-ći misao B. Masa - najboljeg Scupolijeva poznavatelja -, da “Duhovni boj trajno ostaje jedan od najdragocjenijih bisera u povijesti katoličke duhovnosti”. Stoga izražavamo zadovoljstvo što se je ova knjiga poja-vila u ‘novom’ hrvatskom ruhu, kako bi bila na veliku korist “dušama” koje će je čitati, a velikom Bogu na slavu - a to je ustvari i temeljna Scupolijeva nakana.

126

HRVATSKA PASIONSKA BAŠTINA*

Hrvojka Mihanović-Salopek i Vinicije B. Lupis, Doprinos Petra Kanave-lića hrvatskoj pasionskoj baštini, Ogranak Matice Hrvatske Split, Split, 2009., 304 str.

Knjiga koju predstavljamo sastavljena je od četiri dijela: prvi, iz pera Hrvojke Mihanović-Salopek, progovara o doprinosu Petra Kana-velića (1637. - 1719.) hrvatskoj pasionskoj baštini. Članak je podijeljen u tri podnaslova (1. Književnik Petar Kanavelić; 2. Hrvatska pasionska baština i Kanavelićeva Muka i smrt Gospodina našega Isusa Isukarsta; 3. Obilježja Kanavelićeve Muke), a kako kaže sam naslov, rad je usre-dotočen na doprinos Kanavelićeve Muke hrvatskoj pasionskoj baštini (str. 5-45). Drugi dio knjige satkan je iz više članaka, a sva su iz pera Vinicija B. Lupisa, koji nam približava sam život Petra Kanavelića, potom likovnu baštinu roda Kanavelića; zatim progovara o podrije-tlu rukopisa; o Muci Kristovoj kao likovnom nadahnuću te o Križnom putu Johanna Andreasa Pfeffela iz župne crkve Svih svetih u Blatu; potom slijedi izlaganje o prijepisima Kanavelićeve Muke Isukarstove te se, na kraju, donosi važnija literatura o Petru Kanaveliću (str. 47-132). Treći, najvažniji dio knjige donosi prijepis teksta šipanskog rukopisa Kanavelićeve Muke našega Isukarsta (str. 133-225) te preslik izvorni-ka Šipanskog rukopisa (str. 229-291). Knjiga također donosi sažetke na hrvatskom i engleskom jeziku, životopise autora te popis likovnih priloga (53 ukupno).

O obilježjima Kanavelićeve Muke te o povijesnom kontekstu u kojem je nastala moći ćete pročitati u vrijednim prilozima u ovoj knji-zi te ćete nešto od toga čuti od samih autora. Mene više zanima, kako kaže sam naslov knjige, Kanavelićev doprinos hrvatskoj pasionskoj baštini na čijim je temeljima Kanavelić napisao svoju Muku. Također me, kao vjernika i svećenika, zanima dublji smisao Muke i poruka koju je autor htio priopćiti svojim suvremenicima, ali i sljedećim naraštaji-ma koji budu Muku gledali ili čitali.

* Izlaganje održano na predstavljanju knjige u Splitu, 22. XI. 2010.

127

Hrvatska pasionska baština svoje korijene ima u srednjem vije-ku kad su se na raskrižjima te uz putove počeli podizati križevi u čast Raspetom Gospodinu te se potom na gradskim trgovima počela pri-kazivati i njegova Muka. Kao na jedan od izvora Kanavelićeve Muke Vinicije B. Lupis s pravom upućuje na stihove koje je o Muci te o Kristu patniku ispjevao otac hrvatske književnosti Marko Marulić. Prije nego usporedimo ono što su o Kristovoj muci ispjevali Marulić i Kanavelić, recimo par riječi općenito o pasionskoj baštini.

Pasionska pobožnost općenito označava štovanje Kristove Muke, bilo kroz štovanje Križa bilo kroz obavljanje pobožnosti Puta križa. Od najstarijih kršćanskih vremena križ je simbolizirao samoga Kri-sta; ipak trebalo je pričekati 11. st. da kršćani počnu upućivati moli-tve Raspelu (premda kršćanska starina poznaje molitve Križu, ali iz apokrifa, primjerice molitve u Andrijinu evanđelju). Križ u tom vre-menu na neki način sažima sva otajstva Kristova života; ne predstav-lja se kao mjesto boli nego kao mjesto Kristove proslave, kao Kristovo prijestolje. Koncem 12. st. događa se obrat u tumačenju i predstavlja-nju Raspetoga. U prvi plan dolaze nutarnja Kristova stanja za vrijeme Muke i na križu; drugim riječima, u prvi plan dolazi Kristova patnja i bol te oni elementi, nutarnji i vanjski, koji izazivaju tu patnju i bol. Takvo će predstavljanje Raspetoga prevladati do kraja srednjega vije-ka, ali i u narednim stoljećima: raspeti Krist izaziva suosjećanje, a ne osjećaj trijumfa. Razmatranje Kristove patnje postaje središnja tema kršćanske asketske duhovnosti. U ovom se razdoblju javljaju i razvi-jaju brojni oblici pobožnosti Križu. Veliki će doprinos tom razvoju dati sv. Franjo Asiški, jedan od najvećih promicatelja pobožnosti Kri-žu (ponavljanje znaka križa; postavljanje brojnih križeva po crkvama, trgovima, raskrižjima itd.; često razmatranje Kristovih patnji i boli te napokon Via crucis).

Jedna od najraširenijih i popularnijih pobožnosti Kristova križa svakako je Via crucis – Put križa. U današnjem obliku rađa se tek u 17. st. (dakle u vrijeme Petra Kanavelića), premda začetke te pučke pobož-nosti valja smjestiti nekoliko stoljeća unazad. Naime, već koncem 13. st. zabilježeno je kako hodočasnici u Svetoj zemlji prolaze put kojim je prošao Isus. Kroz 14. st. dodaju se različite molitve za različite postoje Kristova križnog puta. Tih je postaja različiti broj; ponegdje se penju

128

do 47. Tek u 16. st., karmelićanin Jean an Paesschen nabraja 14 postaja Križnog puta, no spominje i brojne druge. Konačni oblik od 14 posta-ja, kako ih danas poznajemo, Križni put dobiva u Španjolskoj u 17. st.

Marulićeva i Kanavelićeva Muka

Marulićevi stihovi posvećeni Kristu patniku plod su pučke pobož-nosti njegova vremena. A ta je pak, obilježena izvornim franjevaštvom, okrenuta je nadasve Kristu patniku, njegovoj muci i smrti, instrumen-tima njegove muke te osobito križu. Vjernik, Marulićev suvremenik, tražio je u Kristovoj muci objašnjenja za vlastita stradanja te utjehu kako bi ih lakše podnosio. Primjer Krista patnika, koji na sebe svo-jevoljno preuzima patnje i agoniju čitavoga čovječanstva te svakog pojedinca, ali i njegov pobjednički izlazak iz groba, postaju nadah-nuće i poziv vjernicima da strpljivo podnose vlastite patnje, kako bi jednom sudjelovali i u Kristovoj slavi. Raspeti Krist, dakle Krist na križu, postaje najčešćim objektom pučke pobožnosti. Njegov lik se vidi posvuda, po crkvama, na trgovima, na raskršćima itd. tako da je otajstvo otkupljenja bilo vjernicima trajno pred očima. Lik Krista ras-petoga ujedno ih je trebao podsjetiti na uzroke koji su doveli do Kri-stova razapinjanja. Naime, trebao ih je podsjetiti na njihove grijehe, a time i na hitnost pokajanja i obraćenja.

Sve ove značajke susrećemo u Marulićevim stihovima posvećeni-ma Kristovoj muci i smrti, a oni su brojni (Karstjanin Isukarsta prope-toga gledajući pita a on odgovara kristjaninu; Od muke Isukarstove i odgovor; Svarh muke Isukarstove versi tako počinju; Isukarst govori grišnikom, Počinje pokripljen’je od devet kori angelskih te dio stiho-va Slavića, versi: 273-384). Nama je za usporedbu s Kanavelićevom Mukom nadasve zanimljiv Marulićev tekst: Svarh muke Isukarstove versi tako počinju; tekst u kojem Marulić u 676 dvostruko rimovanih dvanaesteraca izlaže Muku. Prva značajka oba teksta, Marulićeva i Kanavelićeva, jest evanđeoska podloga, tj. povijesni događaji koji se odnose na Kristovu Muku, dakako, s umetnutim dramaturškim stav-kama i nabojem. Oba teksta, Kanavelićev više nego Marulićev, slijede tijek događaja koji su doveli do Kristove smrti na križu. U dramskom opisu Muke, Marulić broj sudionika svodi na najmanji mogući broj. U prvom su planu Krist i njegova Majka, Mater dolorosa, kroz dramu

129

gledatelje vodi narator, uz sudjelovanje najnužnijih lica: Petra, Ivana, Ane, Pilata i židova. Kod Kanavelića broj sudionika je puno veći jer je i Kristova drama razrađenija. Po opsegu uloga, premda je riječ o Kristo-voj Muci, sam Krist kao da igra drugotnu ulogu. Još je manje prostora posvećeno njegovoj Majci. Uz likove koje susrećemo u evanđeljima, a koje donosi i Marulić, Kanavelić na scenu uvodi anđele kao glasnike, Mariju Magdalenu, Veroniku, Anu i Kajfu, Judu, Josipa Arimatejca, Nikodema, Pilatovu ženu, dvorjanina, dvorjanku, rimskog centurio-na, Eleazara i Ahaza (svećeničke i narodne glavare), vojnike, personi-ficiranu zavist, rimske furije te samoga đavla.

Daljnja značajka Marulićevih i Kanavelićevih stihova posvećenih Kristu raspetome jest njihov veliki afektivni naboj koji je imao za svr-hu proizvesti osjećaj krivnje (jer su grijesi uzrok Kristovih patnji), pokajanje i obraćenje, što se osobito ističe kroz lik Petra. Krist pat-nik i raspeti u Marulićevim stihovima prikazan je kao čovjek, slab i bespomoćan, prepušten samovolji grješnika, ali koji se istovreme-no svojevoljno dariva za spasenje tih istih grješnika. Važna značajka Marulićevih stihova posvećenih Kristu patniku i raspetome jest opis njegovih patnji. Naime, za razliku od latinskih spisa u kojima Marulić vrlo kratko, slijedeći evanđeoske izvještaje, opisuje Kristove patnje, u hrvatskim stihovima pušta maha svojoj vjerničkoj osjećajnosti i pje-sničkoj izražajnosti. Ne čini posebnu razliku između Kristovih moral-nih i fizičkih patnji. Štoviše, u prvi plan ističe upravo Kristove fizičke, tjelesne patnje. I to čini namjerno! Naime, Marulić precizno nabraja te potanko i vrlo plastično opjevava Kristove patnje kako bi u čitatelju (slušatelju) pobudio suosjećanje s Kristovim patnjama, a posljedično i žal nad vlastitim grijesima koji su prouzročili te patnje. Intenzitet Kri-stovih patnji se povećava, jer ih Krist, i prije nego će ih podnijeti, sve već poznaje (usp. Svarh muke Isukarstove, versi 137-176). Doista su ganutljivi stihovi posvećeni Patniku koji, prije nego se preda na muku i smrt, traži blagoslov i utjehu od Majke Marije, ali i od vjernika, nai-me onih za koje podnosi muku i smrt. Kako bi istakao veličinu Kri-stove ljubavi prema grješnom čovjeku te naglasio potrebu obraćenja bez odgađanja, Marulić, slijedeći pučku pobožnost svojega vremena, umnaža Kristove rane zadobivene u podnesenim patnjama (u pjesmi Isukarst govori grišnikom spominje 6066 rana, a u pjesmi Svarh muke

130

Isukarstove, spominje šest tisuća rana). Kanavelić se pak ne zadržava previše na opisu Kristovih tjelesnih muka, tek konstatira da Krist za nas podnije “svekolike muke teške”, a Kristovu dramu završava pohva-lama Križu (iz usta Djevice Marije, Ivana i Marije Magdalene) te ispo-viješću centuriona da je Krist Sin Božji.

Spomenimo još jednu značajku koju nalazimo i kod Marulića i kod Kanavelića. U stihovima posvećenima Kristu patniku, kao zadnji i temeljni razlog koji je Krista doveo na križ Marulić naglašava ljubav. Naime, na križu Kristova patnja i muka dosežu svoj vrhunac. Klasič-nu sliku Krista raširenih ruku, kao simbolu darivanja i ljubavi (sliku je prvi put u ovome smislu upotrijebio sv. Ćiril Jeruzalemski), nalazi-mo i u Marulićevim spisima. Pred likom Krista raspetoga, s pribije-nim raširenim rukama i prikovanim nogama, njemu se javlja pitanje: zašto?, zašto je Krist dopustio da bude razapet? On će ovo pitanje više puta i izravno postaviti kako u svojim latinskim tako i u hrvatskim djelima. Marulić (tj. čitatelj ili bilo koji kršćanin) pita raspetoga Isusa:

Da ča te pripravi, nimajući griha u dvor, u trud da se stavi u mukah i ukor.

a raspeti Isus odgovara: Pripravi me ljubav da človik grihom spet, karvju se okupav mojom, bude ti svet. (Karstjanin Isukarsta propetog pita)

Ljubav prema čovjeku kao razlog koji je doveo Krista na križ oso-bito je istaknuta u pjesmi Od muke Isukarstove i odgovor. U pjesmi se Marulić pita zašto je Krist podnio tako velike patnje i naposljetku sramotnu smrt. I nakon što je, u 72 stiha, prikazao Kristove patnje i muku uspoređujući ih s njegovom dobrotom i čudesima koja je uči-nio, u osobi Raspetoga odgovara:

Ljubav s nebes doli na zemlju mene prit 75 i trude, ke vidiš čini podnit. Ljubav me pripravi tvu put na se vazet, na križu me stavi i hoti me raspet. Ljubav na svezan’je prida ruke moje, obraz na pljuvan’je, a za grihe tvoje… 80

131

Ukratko, u 22 stiha, odnosno u 11 dvostiha Marulić, na način vla-stit misticima, navodi ljubav kao razlog koji je doveo Krista do muke i smrti na križu. Posljednji dvostisi služe kao poziv čitatelju da naslje-duje Krista u njegovoj darivajućoj ljubavi:

Ljubi, ljubi Boga, iskarnjih ljubi svih, 93 plaća će t’ bit mnoga sa mnom na nebesih.

Slično Maruliću i Kanavelić ističe ljubav kao zadnji razlog Kristove muke. U trećoj sceni, trećeg čina, Kanavelić na Isusova usta progovara:

“Svijet od smarti za otkupiti I’ stvorenje mojeh ruka Ljubav hoće da umriti Budem varlijeh posred muka” (str. 192).Činjenica da je Krist podnio muku i smrt potaknut ljubavlju prema

ljudima ima veliko značenje za sve vjernike. Naime, opći kontekst zna-če nja koje križ treba poprimiti za sve vjernike postaje ponajprije znače-nje puta koji vodi u život vječni. Po križu je Krist mučen, ali i pro slavljen; kršćani, grješni i slabi po naravi, moraju spoznati preko Kristova isku-stva (Krist je Put, usp. Iv 14,6) da put pokore i obraćenja, tj. put križa, vodi u život vječni. Svaki se kršćanin, Marulićeva je ali i Kanavelićeva poruka, treba suočiti s otajstvom Kristova križa, tj. s pokorom i lju-bavlju odgovoriti na Kristovu darivajuću ljubav. Kristove na križu raši-rene ruke, znak sebedarja iz posvemašnje ljubavi i spremnosti da se prihvati svako stvorenje ma kako grješno bilo, označuju neprocjenjivi dar spasenja koje se nudi svakom čovjeku. Budući da je križ djelo božanske ljubavi, zahtijeva ljubav, tj. nasljedovanje Krista kao odgovor. Raširene ruke postaju poziv da se pristupi Kristovu križu, odnosno da se postane dionikom spasenja koje je po križu ostvare no. Teška i zahtjevna dužnost nasljedovanja Krista potpomognuta je snagom koju sam Križ dariva duši krštenika u svakodnevnoj borbi protiv grijeha.

Na kraju recimo da je Kanavelićeva Muka dokument vreme-na i svjedočanstvo kršćanske vjere u već promijenjenim društvenim okolnostima. U vrijeme kad je čovjek propitivao i dovodio u sumnju nadnaravne stvarnosti Kanavelić svojom Mukom ispovijeda krhkost vlastite egzistencije i potrebu za spasenjem koje nudi Bogo-čovjek po svojoj Muci i Uskrsnuću.

132

INKULTURACIJA EVANĐELJA I EVANGELIZACIJA KULTURE*

1. U ovih tridesetak dana promicanja istinske kulture imat ćemo prigodu upoznati se s raznim ostvarenjima ljudskog genija označena i obilježena kršćanskom vjerom i kršćanskim nadahnućem na području književnosti, kazališta, filma, medija i glazbe. No, što je uopće kultu-ra? Kako nastaje? Što je njezina najdublja bit i svrha kojoj teži? Koji je odnos, a to nas posebno zanima, kulture i kršćanske vjere?

Kultura je postala jedan od najčešćih pojmova u govoru suvreme-nog čovjeka te je poprimila gotovo mitsko značenje kakvo je, primjeri-ce, prije nekog vremena imala riječ progres. Problem je u tome što se nije lako složiti što je to kultura, jer danas gotovo svatko ima vlastito poimanje kulture i njezine uloge u suvremenom društvenom životu. Bez šireg izlaganja brojnih značenja pojma kulture, samo ćemo krat-ko ukazati na njezina temeljna značenja i odrednice. U antičkoj kla-sici kulturu se shvaća kao kultiviranje/odgajanje čovjeka u nutarnjem životu (Ciceron i Horacije govore u kulturi duše), a ta se kultivacija ostvaruje posredstvom apsolutnih vrijednosti, tj. posredstvom istini-tog, dobrog, pravednog i lijepog. Samo istina, pravednost, dobrota i ljepota mogu istinski nahraniti čovjeka, pomoći mu da raste i razvija se. Kultura je svojstvena čovjeku koji upravo po kulturi postaje čovječ-niji, više ono što treba biti. To se kultiviranje čovjeka shvaća i kao pai-deia, tj. cjeloviti odgoj čovjeka u njegovoj prvoj, djetinjoj dobi, ali se tu ne zaustavlja, nego se proteže kroz čitavi život. Kulturu se potom shvaća ne samo kao kultiviranje čovjeka, nego i kao plod tog proce-sa, odnosno kao duhovnu baštinu kojom je obdarena neka osoba. Ta je stečena baština prepoznata u intelektualnim, moralnim i estetskim vrijednostima pojedine osobe. U svome najširem značenju kultura, uči Drugi vatikanski sabor, “označuje sve ono čime čovjek izgrađu-je i razvija mnogostruke svoje duševne i tjelesne darove te nastoji da spoznajom i radom sebi podvrgne svijet” (dokument Radost i nada, 53b). Drugim riječima, kultura je, od svih živih bića, vlastita jedino

* Govor održan na otvaranju Dana Matice hrvatske u Splitu, 11. XI. 2010.

133

čovjeku koji putem kulture, tj. putem svojih prirodnih darova i vrjed-nota dolazi do prave i potpune čovječnosti (usp. Radost i nada, 53a).

2. Definicija kulture kao čovjekove zadaće i pokušaja da sebi pod-vrgne svijet vraća nas na prve stranice Svetoga pisma koje nam govore o stvaranju svijeta i čovjeka. Knjiga Postanka nam predstavlja Stvo-ritelja kao Umjetnika koji stvara svijet i čovjeka te koji svako svoje pojedino stvorenje promatra/kontemplira te mu se divi. Osobito div-ljenje nad djelom svojih ruku Bog izražava pri stvaranju čovjeka kojega stvara na “svoju sliku i priliku” te kojemu nalaže da svijet sebi podlo-ži, odnosno da sudjeluje u stvarateljskom pothvatu svoga Stvoritelja. Pismo nas dalje izvještava kako je čovjek, po Božjem nalogu, nadjenuo ime svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju (usp. Post 2,20). Imenovanjem bića i stvari oko sebe čovjek sudjeluje u dovršenju stvaranja. Tako, u samu zoru stvaranja čovjeka započela je “kultura”.

3. Iz opisne definicije kulture koju nam nudi Drugi vatikanski sabor te iz navedenog odlomka Svetoga pisma proizlaze veoma važ-ne spoznaje za ispravno poimanje kulture. Neke će od ovih spoznaja naglasiti sveti papa Ivan Pavao II. u svojoj knjizi Sjećanje i identitet. Papa veli da je izvorna čovjekova zadaća kultiviranje - obrađivanje svijeta, na način da spozna i ostvari istinu o sebi samome te da prema toj slici oblikuje stvoreni svijet. Istina o sebi samome, istina o sebi kao kruni Božjeg stvorenja te istina o svijetu kao Božjem stvorenju koje Stvoritelj povjerava čovjeku, “svojoj slici i prilici”, temelj su čovjekova zahvata na stvorenome, temelj su svake kulture. Zahvalnost, divljenje i ljubav koju čovjek osjeća pred Stvoriteljem i njegovim djelom postaju izvor želje da sudjeluje u Božjem djelu. Tu se otvara prostor kulture. Kultura je, drugim riječima, specifični način kako biti i postati čovjek. Ona je sredstvo po kojem čovjek postaje više čovjek.

4. Pismo nas izvještava kako se Bog divi djelu svojih ruku, divi se ljepoti onoga što je stvorio, divi se osobito stvaranju čovjeku. Ako Bog poziva čovjeka se s Njime surađuje u dovršenju “djela njegovih ruku”, tj. da kultivira stvoreni svijet, to znači da svaka istinska kultura nosi u sebi značajku transcendentalnosti. Kultura je otvorena prema gore. Ona nikada nije, da budemo slikoviti, krug ili slovo “O”, nego je otvo-rena gore, opet slikovito, u obliku slova “U”. Samo takva kultura, otvo-rena prema transcendentnome može se nazvati istinskom kulturom

134

jer u njoj i po njoj čovjek postaje više čovjek, postaje više “slika Božja”. Sjetimo se gotičkih katedrala, njihovih vitkih lukova koji se uspinju prema nebu te čovjekov pogled uzdižu prema gore, u visine. Ili veleb-nih djela s polja glazbe koja opijaju dušu te joj pružaju predokus rajske simfonije. Ako je to tako, tada se postavlja pitanje: može li se kultura koja isključuje transcendentno uopće nazvati kulturom? Ne postaje li tada suprotnost samoj sebi, ne postaje li ne-kultura ili čak protu-kul-tura? I nije li to upravo ono što se događa s raznim performansima na suvremenoj hrvatskoj kulturnoj sceni?

5. Odgovorili smo na pitanje što je kultura. No, što je vjera? Objava nam kaže kako je vjera odgovor te da se može shvatiti samo u odnosu prema Božjem spasiteljskom zahvatu u ljudsku povijest. Vjerovati zna-či prihvatiti Boga koji dolazi ususret čovjeku te poziva čovjeka na par-tnerstvo, na udioništvo u onom bogatstvu života koje je vlastito samo Bogu, kao izvoru svega i savršenstvu kojem ništa ne nedostaje. Bog je sve – sav se dariva te od čovjeka očekuje cjeloviti odgovor. U činu vje-re trebao bi se čitavi čovjek – razum, volja, osjećaji, mentalitet, kultu-ra, život – otvoriti Bogu koji se dariva u Isusu Kristu. Primajući u svoj život Boga postala čovjekom čovjek se preobražava. Preobražava nai-me i uzdiže svoju sposobnost spoznanja, budući da mu se otvara novi pogled na Boga, na svijet, na čovjeka, na sve postojeće, jer sudjeluje u Kristovu pogledu. Posredstvom teologalnih kreposti - vjere, nade i ljubavi -, čovjek se po Kristu sjedinjuje sa samim Bogom, a s njime sjedinjen nalazi se u zajedništvu sa svakim čovjekom i s čitavim stvo-renjem. Ako vjera, kao odgovor na Božju objavu koja je ujedno Božje sebedarje, izražava čovjeka u njegovu odnosu na Boga, tada sama vjera postaje kultura, odnosno izraz onoga što čovjek jest i što u sebi nosi u njegovu odnosu prema Drugome. J. Ratzinger s pravom piše kako je “sama vjera kultura. Ona ne postoji u golom stanju, kao puka religija. Jednostavno time što ona čovjeku veli tko je on i kako treba započeti bivati čovjekom, vjera stvara kulturu, ona jest kultura”.

Kršćanska vjera, osim što nam donosi “teološku antropologiju”, utemeljenu na objavi Isusa Krista, savršene slike Božje, dariva nam i “antropološku teologiju” koja u Bogočovjeku pronalazi arhetip svake ljudske stvarnosti. S kršćanske točke gledišta autentično i savršeno kul-tiviranje čovjeka je kršćanska kultivacija čovjeka koji u Kristu nalazi

135

svoj izvor, uzor i cilj. Naravno da kršćanska kultivacija čovjeka mora voditi računa o svemu onome što je mudro dosegla klasična kultura, pa i druge nekršćanske kulture. Te vrijednosti kršćani mogu i moraju tražiti i usvajati zbog njih samih, bez nepotrebne sakralizacije, budući da sve autentične vrijednosti nužno vode ka Kristu.

6. Ako je cilj kulture čovjekovo očovječenje, čovjekovo sve veće preobraženje u “sliku i priliku Božju”, tada kultura obuhvaća ne samo djelo čovjekovih ruku, nego i samo ljudsko življenje. Stoga je moguće govoriti o “kulturi kršćanskoga življenja”. A najveći i autentični svjedo-ci kršćanskog življenja su one osobe, muškarci i žene, koje nazivamo i častimo kao kršćanske svece i svetice. Upravo su oni, sveci i svetice, mjera čovječnosti, humanosti jedne epohe. Što bi bilo s čovječanstvom kad ne bi postojale takve osobe; osobe koje kulturom vlastita življenja šalju poruku o dostojanstvu i vrijednosti ljudskog života? Možemo se slobodno zapitati: Tko je više doprinio čovječanstvu, sv. Franjo ili, pri-mjerice, neki slikar ili kipar njegova vremena? Određeno umjetničko djelo, ma kako genijalno bilo, radilo se čak o djelu jednog Michelange-la, Leonarda ili Raffaela, uvijek izražava samo jedan ili nekoliko vidova ljudske kulture, a time i ljudskog života. Naprotiv, život jednog sveca ili svetice obuhvaća i izražava konkretan ljudski život kao takav, njego-vo bogatstvo i siromaštvo, njegove radosti i žalosti, ustajanja i padove, dakle sve njegove vidove. Stoga jedan primjeren, svetački život dublje i dalekosežnije promiče kršćansku kulturu od bilo kojeg umjetničkog djela. On je po sebi i u sebi kršćanska kultura. Nije mi poznato je li razgledanje i divljenje, primjerice, Sikstinskoj kapeli dovelo do ijed-nog obraćenja. Naprotiv, susret s osobama koji duboko žive i promiču kršćansku kulturu življenja dovelo je i dovodi do životnog zaokreta u životu brojnih osoba.

Na kraju poželimo da ovogodišnji dani Matice Hrvatske svima nama pomognu u našem rastu u čovječnosti, odnosno u inkulturaciji evanđelja, kao mjere čovječnosti, i evangelizaciji kulture, kao zahtjevu ostvarenja istinskog očovječenja.

136

AUTOBIOGRAFIJA BL. MARIJE PROPETOG PETKOVIĆ*

Čitajući rukopisne ‘Bilješke za autobiografiju’ blažene Marije Propetog Petković prvo mi na pamet pada Gospodinova prispodoba o “gorušičinu zrnu” (usp. Mt 13,31-32) te riječ o stablu koje se pozna-je po plodovima (usp. Lk 6,44). Pred djelom koje je ostalo iza blažene Marije Propetog Petković čovjeka obuzima divljenje. Dok njene broj-ne duhovne kćeri na tri kontinenta, nastavljajući djelo svoje duhovne Majke, prosipaju Očevo milosrđe na potrebite, istodobno svjedoče o općeljudskoj, a osobito o duhovnoj veličini svoje Utemeljiteljice. Po plodovima koji su procvali i dozorili na stablu njena života zaklju-čujemo kako je njeno korijenje bilo duboko i čvrsto; doprlo je uprav do Vječnoga i vječnosti iz koje je crplo životne sokove ljubavi, žrtve i samoprijegora. Svjedočanstva onih koji su je poznavali potvrđuju rečeno. Posve na zemlji, a već u nebu. Posve predana službi čovjeku, a posve Božja. Ili bolje reći: jer bijaše posve Božja, mogla je s toliko lju-bavi i predanja služiti čovjeku.

Blažena Marija Propetog Petković rođena je 10. prosinca 1892. u Blatu, na otoku Korčuli, u imućnoj i brojnoj obitelji. Otac Antun se je ženio dva puta. Marija je bila po majci šesto, a po ocu osmo od trina-estero djece. Veoma rano, još u djetinjstvu, primjećuje u sebi neobjaš-njivu naklonost prema siromasima i ugroženima kao i veoma razvijen duh molitve. U četrnaestoj godini učinila je privatni zavjet djevičan-stva. Riječ je, dakako, o mladenačkoj zanesenosti, ali za nju se radi o odlučujućem koraku kojeg će se prisjećati i na kojeg će se pozivati kroz sav život. Njeno je sazrijevanje ustvari mučna potraga i otkriva-nje volje Božje koju ona želi vršiti kao jedini ispravan smjerokaz kroz život. No, ne prepušta se olako vodstvu vlastitih vizija i viđenja, nego nastoji volju Božju prepoznati u “znakovima vremena”, a osobito po mišljenju crkvenih poglavara, tj. tadašnjeg dubrovačkog biskupa dr. Josipa Marčelića. Na njegov nagovor i poticaj, 1919., utemeljuje novu redovničku družbu, Kćeri milosrđa; družbu čije će se stablo čudesno

* Objavljeno kao predgovor knjige: Marija Propetog Isusa Petković, Sve za Isusa. Auto-biografija i duhovni zapisi, Verbum, Split, 2003.

137

razgranati i brojne plodove donositi. Marija je umrla 9. srpnja 1966. u Rimu, okružena pažnjom i ljubavlju svojih duhovnih kćeriju.

Blažena Marija Propetog Petković ostavila je iza sebe bogatu pisanu i rukopisnu ostavštinu iz koje možemo iščitati veliko duhovno bogat-stvo i veliki duhovni lik utemeljiteljice družbe Kćeri milosrđa. Ako se pisanjem na papir stavljaju komadići vlastite duše u obliku misli, raz-mišljanja, molitava i sl., ponekad i nesvjesno, to više se duša otkriva čitatelju kad se piše vlastita autobiografija. Blažena Marija Propetog je već u djevojačkoj dobi, po savjetu biskupa Marčelića, zapisivala stanja svoje duše. No, tu prvu povijest jedne duše Marija je spalila s ostalim zapisima u vrijeme kad je mislila poći u kakav zatvoreni samostan. Svoje predanje Bogu shvatila je kao posvemašnji raskid s ovim svije-tom, kao umiranje svijetu, a to je, po njoj, značilo i spaljivanje svega što je svjedočilo o njoj i njenu životu u svijetu kojeg je napuštala.

Na sve sreću, Marija je duboko poštovala i živjela krepost posluš-nosti. Kad joj je novi dubrovački biskup, Msgr. Josip Marija Carević, a također i Kongregacija za redovnike, zatražio da napiše autobiografi-ju, spremno je poslušala. Njene Bilješke za autobiografiju, napisane na 335 stranica osminskog formata, nisu nastale bez poteškoća. Naime, nastale su u razmaku od dvadesetak godina. Prvi dio, u kojem opisu-je svoje djetinjstvo i mladost, započela je pisati u zimu 1940. te vrlo brzo, zbog odlaska u Južnu Ameriku, prekinula. Nastavila je pisati tek dvadesetak godina poslije, tj. u ljeto 1959.

Marijina je autobiografija posebna. Premda sve što osoba napiše, kako rekosmo, na neki način govori o dotičnoj osobi, Marija se je i u au to biografskom zapisu trudila o sebi više sakriti, nego otkriti. Ne sa mo zato što ustrajno, uz male iznimke, piše u trećem licu jednine, nego zato što piše s velikom dozom skromnosti te iz poniznosti i skrom no-sti izostavlja brojne događaje i podatke o kojima doznajemo iz svje do-čanstava drugih osoba te iz njenih drugih zapisa. Primjerice, izostavlja neke od čudesnih ozdravljenja koja je Gospodin po njenu za go voru učinio još za njena boravka u Blatu. Njena je nakana, kako sama piše, opisati bezbrojna dobročinstva koja je njenoj bijednoj duši učinio Gos-podin, a ona se sama čudi kako je to moguće, jer to ničim nije zasluži-la. U prvi plan ustrajno stavlja Boga i njegovo očinsko milosr đe, Isusa Krista i njegovu zaručničku ljubav a u njima se Marija gubi i nestaje.

138

Autobiografija blažene Marije Propetog važan je zapis ne samo za poznavanje života one koja ju je zapisala, njena djetinjstva, mladenaš-tva, zvanja, nego i prilika vremena u kojem je živjela, osobito prilika u Blatu poslije Prvog svjetskog rata. No, vrijednost Autobiografije nije samo povijesna, ona je za Družbu Kćeri milosrđa normativna jer je život Utemeljiteljice neraskidivo vezan uz život Družbe. Ili bolje reći: iz života Utemeljiteljice, iz njena predanja i ljubavi prema Bogu i siro-masima rodila se je nova Družba u krilu Katoličke Crkve. Autobiogra-fija naše blaženice time postaje i izvor nadahnuća i izazova za predano življenje vlastitoga kršćanskog života u ljubavi prema Bogu i čovjeku u konkretnim društvenim prilikama. I to ne samo za njene duhovne kćeri, nego za sve Hrvate a i za sve kršćane.

Usprkos nezgrapnom jeziku i stilu pisanja te mjestimičnim ponav-ljanjima ova se Autobiografija čita u jednom dahu. Ono što čitatelja drži vezanim za ovo štivo njegovo je nutarnje nadahnuće i prožetost Onim koji prožima sve plemenito i istinski ljudsko. Autobiografija bla-že ne Marije Propetog uistinu je povijest jedne duše, povijest onoga što je veliki Bog učinio za onu koja ga je nastojala iznad svega ljubi-ti i njemu u svemu služiti. Ona nije detaljna i psihološki razrađena poput, recimo, povijesti jedne duše sv. Terezije iz Lisieuxa, ali nije ni daleko od nje.

Iz povijesti duše naše blaženice doznajemo da nije rođena sveti-ca. Njezin uspon na goru Karmel poznavao je brojne postaje, zastoje u obliku nedoumica, sumnji, skrupulozne savjesti, vanjskih i nutar-njih poteškoća. Marija je imala gotovo mističan osjećaj grijeha. Teško je to reći, no osobno sam uvjeren da nikada nije počinila smrtnoga grijeha. Iz dana u dan nastojala je učiniti korak naprijed u stjecanju kreposti, tj. u otkrivanju i vršenju Očeve volje po suobličenju njegovu Sinu, a svome božanskom Zaručniku. Kako se je uspinjala obzorje se je širilo, ali je istodobno postajala svjesnija vlastite malenosti i nedo-stojnosti. U njoj se je ostvarila Gospodinova riječ Pavlu, naime da se snaga u slabosti usavršuje (usp. 2 Kor 12,9).

***

Svoje Bilješke za autobiografiju Marija je, kako rekosmo, napisala na 335 stranica, osminskog formata. Priređujući tekst za objavljivanje

139

nastojali smo razriješiti sve skraćenice te dešifrirati imena osoba koje se spominju u tekstu, a koje Marija najčešće navodi samo s inicijali-ma. Nastojali smo ostati vjerni tekstu izvornika, donoseći, gdje je to bilo potrebno, najnužnija tumačenja. Tek smo, poradi boljeg pregle-da, malo izmijenili podjelu teksta izvornika te smo mjestimice donijeli skraćene ili izmijenjene naslove pojedinih poglavlja. Marija se mje-stimice ponavlja, ne samo zato što piše u dva navrata u razmaku od dvadeset godina, nego jer su neki događaji za nju osobito važni pa ih zbog osobne važnosti spominje više puta, primjerice, zavjet djevičan-stva u 14 godini te izbor redovničkog imena. Marija piše u trećem licu jednine, no mjestimice govor prelazi u prvo lice jednine, osobito kad je riječ o govoru-molitvi upravljenoj Gospodinu Isusu. I tu smo osta-vili izvorni tekst.

Kako bismo dobili što bolji uvod u Marijinu duhovnost i uočili njenu duhovnu veličinu u drugom smo dijelu knjige donijeli izvatke iz njenih duhovnih zapisa. Riječ je o zapisima iz petnaest rukopisnih bilježnica koje je Marija pisala za privatnu upotrebu, a nastali su u razdoblju od ustanovljenja Družbe, 1919. do 1962., tj. do kad je uspi-jevala pisati. Neke bi bilježnice, primjerice desetu, trebalo objaviti u cijelosti. Mi smo se ograničili na kratki izbor iz pojedinih bilježnica slijedeći kronološki red pisanja, kako bismo bolje uočili njen duhovni rast i sazrijevanje: od početnog, mladenačkog oduševljenja i zanosa za božanskim Zaručnikom do zreloga i smirenoga predanja vlastitoga trpljenja i patnje Kristu raspetome i patniku.

Dvanaestu smo bilježnicu donijeli gotovo u cijelosti i to kao doda-tak autobiografiji, jer u njoj pripovijeda o svojoj bolesti i poteškoćama života, vlastitoga i Družbe, u Rimu. Družbu je oduvijek doživljava-la kao Božje djelo, a sebe kao nevrijedni instrument kojim se je Bog poslužio pri utemeljenju Družbe.

Nadamo se da će ova Autobiografija i duhovni zapisi blažene Mari-je Propetog Petković biti poticaj i nadahnuće mnogim velikodušnim dušama na dublje predanje i veću ljubav prema Bogu i to po konkret-noj ljubavi prema čovjeku, osobito prema čovjeku siromahu. A blažena Marija Propetog neka svojim zagovorom od Boga izmoli milost da se učvrsti i ojača djelo koje je milosrdni Otac po njoj započeo.

140

VAPAJI DUŠE – BL. MARIJE PROPETOG PETKOVIĆ*

Bl. Marija Propetog Petković (1892.-1966.) iza sebe je ostavila veli-ku duhovnu ostavštinu. Njena najveća duhovna ostavština bez sumnje je samo njeno djelo, njena Družba, njene duhovne kćeri koje djelu-ju u raznim zemljama diljem svijeta, svjedočeći Kristovu ljubav i lju-bav Majke utemeljiteljice ljudima raznih kultura, društvenog statusa i dobi. No, Blaženica nam je ostavila i bogatu pisanu ostavštinu, brojna pisma, pouke, upute, kapitule itd. Među ovom pisanom ostavštinom poseban spomen zavrjeđuju 15 njenom rukom ispisanih bilježnica. Riječ je o određenoj vrsti proširenog duhovnog dnevnika. Naime, u njima je Marija bilježila razne događaje iz svoga života, razne misli, pjesme, odluke, sjećanja itd. Riječ je o bogatoj duhovnoj ostavštini koja će, nadamo se, jednom u cijelosti biti objavljena, a time dostup-na cjelokupnoj hrvatskoj vjerskoj javnosti. Ovom prigodom javnosti predstavljamo jednu od spomenutih 15 bilježnica.

Opis rukopisaRiječ je o tvrdo, u karton, ukoričenoj bilježnici dimenzija 17,2 x

20 cm. Naslovna korica je malo uža (oko 1 cm) od ostatka corpusa bilježnice pa se može zaključiti da je riječ o naknadnom uvezivanju. Taj je dojam potvrđen malo boljim uvidom u samu bilježnicu: radi se o naknadno uvezenim dijelovima istih bilježnica. Unutar rukopisa neki listovi su ostavljeni neispisani, a neki su odrezani. Ipak, po volji one koja ih je uvezala, dakle same autorice, bilježnica predstavlja jed-nu cjelinu.

Sadržajno, najkraće rečeno, bilježnica donosi zapise s triju duhov-nih vježbi koje je Blaženica sama održala 1935., 1936. i 1938. godine. Prve su ispisane crnom tintom, dosta čitljivim rukopisom. Druge su ispisane dijelom običnom olovkom, mjestimice teško čitljivim ruko-pisom, te dijelom tintom. Kao da su zapisane na brzinu, ili naknadno,

* Objavljeno kao predgovor knjige: Bl. Marija Propetog Isusa Petković, Vapaji duše, Verbum, Split, 2008.

141

po sjećanju, i to bilježeći ukratko najvažnije misli. Treće su ispisane plavom i crnom tintom. Brojni međureci, precrtane i dopisane riječi svjedoče o naknadnom čitanju i korigiranju vlastitih zapisa. Kako je riječ o osobnim duhovnim zapisima, autorica nije pretjerano pazila na znakove interpunkcije ni upotrebu velikih slova. Veoma je česta upotreba crtica i točaka.

U priređivanju ovog rukopisa nastojali smo sačuvati sve značaj-ke rukopisa, intervenirajući samo na najnužnijim mjestima kada je to zahtijevao smisao pojedine rečenice. Naše smo dodatke stavili u kose zagrade, //. Tekst smo priredili prema pravilima važećeg hrvatskog pravopisa, nastojeći ipak sačuvati neke izvorne riječi kojima smo, gdje je to bilo potrebno, u bilješci dodali tumačenje.

Tekstove objavljujemo pod naslovom “Vapaji duše” jer uistinu u sebi donose izljeve i vapaje jedne duše koja vapi za Bogom, koja je žed-na Boga i njegove prisutnosti. Tekst je, na neki način, dopuna Mariji-ne autobiografije – a to su dobrim dijelom i njene druge bilježnice -, a time hrvatska vjernička javnost dobiva hrvatsku “Povijest jedne duše”.

Značajke tekstaPrva značajka rukopisa jest način na koji je nastao. Naime, rukopis

je nastao, kako je rečeno, kao plod triju duhovnih vježbi. No, značajka i posebnost ovog rukopisa jest da je nastao kao plod duhovnih vježbi koje je autorica obavljala sama, bez duhovnog vođe. Inače, Blaženica je nastojala kroz gotovo cijeli život obavljati duhovne vježbe u dani-ma uoči njena rođendana, a rođena je 10. prosinca. Sam dan rođenja, kako doznajemo iz drugih bilježnica, bio joj je povod za izlijevanje velike zahvalnosti Gospodinu na daru života te ujedno povod za raz-matranje nad vlastitim životom. Raspored razmatranja na duhovnim vježbama nisu njena posebnost jer ih nalazimo u onodobnim priruč-nicima duhovnosti i knjigama razmatranja. Ipak, zadivljuje njena hra-brost i odlučnost da u samoći, sama i bez duhovnog vodstva, obavi ozbiljne duhovne vježbe. U biti je riječ o njenoj dubokoj želji za kon-templativnim životom; želji koju je osjećala od rane mladosti i koja ju je navodila na razmišljanje o pustinjačkom životu. No, Gospodin je odredio drugačije. Htio je kontemplativku u akciji, Mariju i Martu u jednoj osobi. Riječ je o mistici apostolata.

142

Druga značajka teksta je naglašena afektivnost izričaja. Rukopis otkriva Marijino vjerničko i vjereničko srce, njenu dušu, njeno unutar-nje bogatstvo. Nekome tko naginje intelektualnom tipu vjere mogli bi zasmetati pomalo “sladunjavi” izričaji i izljevi ljubavi prema Bogu Ocu ili Isusu Kristu. No, afektivnost ima veliku ulogu u duhovnom životu. Spomenimo da se snaga duše, prema Ivanu od Križa, velikim dijelom nalazi upravo u njenoj afektivnosti. Za afektivnost općenito kažemo da je u čovjekovoj nutrini aktivni odjek njegova odnosa s okruženjem u kojem živi. Budući da Bog ne samo da postoji, nego je s nama uspo-stavio savez života i ljubavi, teologija duhovnosti govori o duhovnoj afektivnosti koja se nalazi u našemu duhu koji je dionik nadnaravnog života. Dar posvetne milosti postaje počelo novog božanskog živo-ta u čovjeku kojega naša savjest zamjećuje te se tako javlja nova vrst afektivnosti – duhovna afektivnost. Kao što se bez ispravnog razvoja afektivnosti ne može govoriti o zrelom čovjeku, tako se bez razvoja duhovne afektivnosti ne može govoriti o bogatom duhovnom životu. Bl. Marija Propetog primjer je veoma bogato razvijene duhovne afek-tivnosti, a time i osoba silno bogata duhovnog života.

Duhovno bogatstvo Marijina života vodi nas do treće značajke teksta. Naime, bl. Marija se otkriva kao mističarka. I to ne u širo-kom smislu pojma “mistik”, a što znači duboko proživljeno religio-zno iskustvo koje rađa novom duhovnom sviješću koja na nov način doživljava sebe i svijet u kojem osoba živi. Marija se otkriva kao misti-čarka u užem smislu, tj. kao osoba čije duboko duhovno iskustvo pra-te određene duhovne vizije koje imaju daljnje značenje za njen život i život zajednice kojoj pripada. O jednom takvom duboko proživlje-nom duhovnom iskustvu Marije piše 5. XII. 1936., a nalazimo ih i u drugim bilježnicama. Ona se boji da je riječ o obmani i varci njene mašte te traži verifikaciju u “znaku” koji traži od Gospodina. Kad se traženi “znak” ostvari ona je uvjerena da je riječ o autentičnoj viziji koja dolazi od Gospodina. U događaju koji spominjemo Marija ima viziju kako iz Gospodinovih grudi izbija mlaz mlijeka koji nju zasiću-je i koji se preko nje izlijeva na cijeli svijet. Ona se čudi toj viziji jer je željela kušati Kristovi krv, a Krist joj nudi mlijeko. Riječ je o iskustvu i viziji koja podsjeća na slično iskustvo bl. Anđele Folinjske, poznate i priznate franjevačke mističarke. Slično iskustvo je poznato i u živo-

143

tu sv. Klare Asiške. Ovo i slična Marijina mistična iskustva zaslužuju daljnju pozornost njenih duhovnih kćeri, ali i šire vjerničke javnosti.

Na kraju, vjerujemo da će doneseni tekstovi, “Vapaji duše”, biti od velike koristi brojnim Blaženičinim štovateljima, ali i drugim čita-teljima koji su žedni istinske duhovne hrane i autentičnog dubokog duhovnog iskustva.

144

PRIVATNI DUHOVNI DNEVNIK BL. MARIJE PROPETOG PETKOVIĆ*

Bl. Marija Propetog Petković (1892.-1966.) može se, bez sumnje, svrstati među najveće duhovne osobe proteklog, dvadesetog stoljeća. I ne samo zbog djela kojeg je ostavila iza sebe, svoje Družbe, koja dje-luje u nekoliko država, na tri kontinenta. Ona se ubraja među duhov-ne velikane proteklog stoljeća i svojom duhovnom ostavštinom koja još uvijek, velikim dijelom, čeka da bude upoznata i prepoznata. A riječ je o ostavštini sadržanoj u petnaestak rukom ispisanih bilježnica, mnoštvu pisama upravljenih različitim više ili manje poznatim osoba-ma, potom brojnim poukama održanim svojim duhovnim kćerima, pjesmama i raznim drugim zapisima. Duhovna ostavština bl. Mari-je Propetog je poput blaga u polju koje, poput blaga iz Gospodinove prispodobe, čeka da bude otkriveno. Kad ga se otkrije vjerujem da će svojim sjajem i ljepotom mnoge obasjati i obogatiti.

Javnosti je već predstavljena njezina autobiografija, bilježnica duhovnih vježbi, Upute za nadstojnice i duhovne učiteljice, molitve (hvale i zazivi) upućene Ocu nebeskom te manji izvadci iz njezinih pojedinih širih rukopisnih zapisa. Osobitu pozornost zavrjeđuje pet-naest bilježnica, Blaženičinih autografa, dakle njezinom rukom ispi-sanih bilježnica, u kojima je bilježila najznačajnije događaje kako iz vlastitog života tako i iz povijesti Družbe. Već je, pod naslovom Vapa-ji duše, objavljena bilježnica koja je sadržavala blaženičine duhovne vježbe. Sada javnosti predstavljamo osmu bilježnicu koja je sadržajem slična Vapajima duše.

Opis rukopisaRiječ je o običnoj školskoj bilježnici uvezanoj metalnom žicom,

veličine 21x16 cm. Bilježnica je ukoričena u malo deblje kartonske crvenkaste korice, a naknadno je stavljana u plastificirani ovitak. Bilježnica je ispisana s obje strane. S jedne se nalazi Privatni duhovni

* Objavljeno kao uvodna riječ u knjizi: Bl. Marija Propetog Isusa Petković, Privatni duhovni dnevnik, Družba Kćeri Milosrđa, Zagreb, 2014.

145

dnevnik, a stranice su naknadno obilježene brojevima od 1 do 95. S druge se strane nalaze Vapaji duše, a stranice su obilježene brojevima od 1 do 107. U bilježnici nisu ispisane sve stranice (primjerice u I. dije-lu str. 35; 36; 38; 44; 46; 51; 59; 60; 64; 88; 92-95;), a s druge (3; 4;26; 36-38;49-50; 76; 82; 89-90; 92; 95-96; 100-104). Tekst je najvećim dije-lom pisan kemijskom olovkom, a manjim dijelom običnom olovkom. Također u tekst su naknadno dodavane riječi iznad pojedinog retka, ili na kraju cijeli mali odlomci popraćeni odgovarajućom bilješkom. Što govori da je blaženica tekst iznova čitala te ga dotjerivala i ispravljala. Tekst je najvećim dijelom pisan na hrvatskom jeziku; a tek je pone-ki odlomak napisan na mješavini španjolskog i talijanskog jezika, uz pokoji kratki latinski izričaj. Rukopis je većim dijelom čvrst i siguran, no mjestimice se može primijetiti nesigurnost, odnosno može se zami-jetiti da ga je pisala osoba koja trpi boli te s naporom piše.

Sadržajno riječ je o, kako kažu sami naslovi bilježnice, privatnom duhovnom dnevniku koji je blaženica za osobne potrebe vodila kroz nekoliko godina. Na početku bilježnice stoji da je riječ o zapisima iz 1957., 1958. i 1959. godine, a u dnevniku nalazimo i zapise iz kasnijih godina, sve do prosinca 1962. Isto vrijedi i za vapaje duše, odnosno za molitve i osobne duhovne misli koje je zapisivala u različitim pri-godama. Na početku bilježnice navodi da je riječ o vapajima iz 1957., 1958. i 1959., a u bilježnici njezini se vapaji nastavljaju do ožujka 1960.

Rukopis je uglavnom dobro čitljiv, osim na par mjesta i to ponaj-prije zbog blaženičine želje da nešto sakrije od mogućih budućih čita-telja. Sam jezik, hrvatski, puno je bliži nama, suvremenim čitateljima, u odnosu na njezine zapise iz prijašnjih godina, odnosno prije Dru-gog svjetskog rata.

U priređivanju ovoga izdanja nastojali smo sačuvati sve izvorne značajke rukopisa. Kako smo zapise s talijanskog i španjolskog pre-vodili na suvremeni hrvatski jezik, tako smo odlučili i njezin hrvatski prirediti prema pravilima suvremenog hrvatskog pravopisa. Tako smo brojna velika slova (Ime, Srce, Sveta i sl.) redovito pretvarali u mala, osim gdje je pravopis zahtijevao da ostanu (Prečisto Srce i sl.). Blaženi-ca se iz poštovanja i ljubavi redovito Bogu (Ocu, Sinu ili Duhu Svetom) obraća u drugom licu jednine te se uvijek koristi velikim slovom (Ti, Tvoj, Tvoja, Tvoje, Te, Tebe itd.). Te smo izričaje ostavili kako stoje u

146

izvorniku, tek smo koji put posvojnu zamjenicu Tvoj, Tvoja, radi boljeg razumijevanja teksta i u skladu s pravopisom, ispravili u svoj, svoja, svoju i sl. Isto smo učinili i s par riječi, poput već i krat, koje smo pre-tvarali u više i puta (primjerice dva-tri krat, pisali smo: dva-tri puta). Pojedine širem čitateljstvu premalo poznate izraze te kratke izraze na španjolskom i talijanskom zamijenili smo suvremenim hrvatskim izri-čajima, koje smo donijeli u kurzivu te na to upozorili u pripadajućoj bilješci (primjerice, izraz upućen, zamijenili smo s utjelovljen).

Ovaj rukopis priređujemo pod naslovom Privatni duhovni dnevnik, naslovom koji mu je dala sama blaženica. Pod naslov se skladno ukla-pa i sadržaj drugog dijela bilježnice, naime vapaji duše, no kako je pod tim naslovom već objavljena bilježnica duhovnih vježbi, odlučili smo se za naslov: Privatni duhovni dnevnik. Blaženica je na početku biljež-nice, u obliku podnaslova, zapisala kako je riječ o stvarima savjesti, (koje je) zabranjeno gledati osim ispovjedniku ili koga poslije imenujem. Budući da je riječ o stvarima savjesti koje u sebi sadrže iznimno duhov-no bogatstvo koje mnogima može biti od velike duhovne koristi, bilo bi zaista šteta ne otkriti to bogatstvo cjelokupnoj hrvatskoj javnosti. Podnaslovi u knjizi uglavnom su ostavljeni kako su napisani u izvor-niku. Jedino smo u par slučajeva stavili podnaslov, ondje gdje je nedo-stajao, već prema smislu teksta. Ti su podnaslovi napisani u kurzivu.

Značajke tekstaTekst je nastao u razdoblju od početka 1957. do konca 1962. Riječ

je o autoričinim bremenitim i teškim godinama. Ta se težina i te kako osjeća u tekstu. Naime, ona je već u više navrata pretrpjela moždani udar te joj je oduzeta lijeva strana tijela. Uz tu uzetost muči je visoki tlak, praćen velikim glavoboljama i općim osjećajem slabosti. Uz te, tjelesne boli i patnje, on je s tjelesnom uzetošću, upala u stanje koje teologija duhovnosti naziva “tamna noć duše”, dospjela je u stanje opće oduzetosti, ne samo tijela nego i duše. I to je razdire. Te se osobne veli-ke patnje umnažaju i povećavaju zbog stanja u kojem se nalazi nje-zina Družba. Svjesna je da zbog bolesti nije u stanju dobro upravljati Družbom, a istodobno ju se optužuje, gotovo sa svih strana, da se ne želi odreći uprave pa su neke njezine duhovne kćeri, udružene s poje-dinim uglednim crkvenim osobama, činili sve da joj oduzmu upravu.

147

Iz ovih zapisa, a još više iz drugih bilježnica, doznajemo da joj osobno nije bilo do nikakve uprave ni do vlasti, nego do prepoznavanja i vrše-nja volje Božje. Vrhovni zakon njezina života, a to je nastojala prenijeti i na Družbu, bio je činiti ono što se spozna kao volja Božja. I upra-vo je to prva značajka ovoga rukopisa. Pred nama se otkriva lik zrele kršćanke koja kao vrhovno pravilo vlastitog života i djela vlastitih ruku prepoznaje “volju Božju”. A upravo je tu bitni i temeljni kriterij naše blizine s Isusom Kristom i naše pripadnosti njemu, odnosno našega kršćanskog življenja. Druga značajka rukopisa je blaženičino potpu-na usredotočenost na Boga, tj. izraziti teocentrizam njezina života i njezinih spisa. One želi živjeti i raditi za “raširenje slave Očeve”, kako uvijek iznova ponavlja. Taj je teocentrizam višeslojan; uglavnom je u središtu prva božanska Osoba, Bog Otac, ali cilj izlijevanja njezine afektivne ljubavi, njezina vjerničkog i vjereničkog srca također je dru-ga božanska Osoba, “upućena/utjelovljena Riječ”, Gospodin naš Isus Krist. Brojni su naslovi koje upućuje Gospodinu Isusu, a svaki je afek-tivno obojen, odnosno prožet izljevima njezine ljubavi. Za razliku od ranijih spisa, u ovom rukopisu iznenađuje često spominje Duha Sve-toga, bilo da se njemu moli, osobito za mudrost i snagu, bilo da kratko opisuje djelovanje Duha u povijesti spasenja. Njezin teocentrizam ne ostaje samo na razini duhovnosti, odnosno pobožnosti. U rukopisu je moguće pronaći duboke teološke intuicije koje zavrjeđuju i pozornost teologa. Primjerice, 19. VII. 1957., piše da “u Ocu stoji cijelo presveto Trojstvo. Za donekle otkriti presveto Trojstvo, treba prvo duši otkriti Oca”. I to je duboka teološka istina na kojoj počiva cijela istočna troj-stvena teologija.

Osim ovih teoloških značajki i zanimljivosti tekst nam se predstav-lja i kao svojevrsna kronika događaja povezanih ne samo uz bl. Mariju, nego i uz Družbu. Otkriva nam se blaženičino razumijevanje Družbe, a unutar Družbe i njezina vlastitog života. Ona čvrsto i uporno ponav-lja kako je Družba djelo Božje, kako joj je Bog utemeljitelj i gospodar. Na čelu Družbe se nalazi sam Bog (često puta piše Isus Krist). Kako je Družba djelo Božje, a sav svoj život promatra kao poslanje usmje-reno na širenje slave Očeve, jasno je da ne dopušta ništa što bi moglo ugroziti ili naškoditi Družbi. To bi bila uvreda samome Bogu. A Marija bi radije umrla, nego takvo što učinila. Uvidom u takvo stanje njezi-

148

ne duše lakše je razumjeti njezino opiranje nekakvoj privremenoj ili prisilnoj upravi. Zato puno puta moli Gospodina da joj obznani koju je sestru izabrao za njezinu nasljednicu i neka bi bila sveta i dostojna te odgovornosti. Ne propušta zahvaljivati za Družbu i za “mile sestre” koje joj pomažu u njezinoj bolesti, premda joj nije nedostajalo trenu-taka kad je osjećala napuštenost, baš poput Propetoga na križu.

Zapisi o vlastitoj patnji i napuštenosti, a cijeli je rukopis protkan njima, otkrivaju veliku duhovnu zrelost Marije Propetog Petković. U suhoći duše, u tamnoj noći, kad joj se čini da su sva svjetla pogaše-na i kad više ne čuje Gospodinov glas, ona čini jedino što može. Ona zahvaljuje i za svoja trpljenja, ona se tada još više Gospodinu prikazuje i predaje. Čini još nešto, što savjetuju iskusni duhovni autori. Ona se često vraća u prošla duhovna iskustva, kad se je osjećala jedno s Gos-podinom. Tako se rado prisjeća spomendana svoga rođenja, krštenja, prve pričesti, polaganja privatnih zavjeta Gospodinu, primanja prste-na itd. Sjećanja na jaka prošla duhovna iskustva u njoj iznova izazivaju pokrete zahvalnosti i klanjanja prema Gospodinu. Time ona vlastitim iskustvom potvrđuje kako se nove milosti najbrže dobiju tako da se zahvaljuje za one već primljene. U tom se pogledu bl. Marija predstav-lja kao izvrsna duhovna učiteljica koja i danas može mnogim osobama biti izvor nadahnuća u njihovim duhovnim poteškoćama.

Vjerujem da će Privatni duhovni dnevnik bl. Marije Propetog Pet-ković biti od velike duhovne koristi njezinim duhovnim kćerima koje će, posredstvom iskustva Majke utemeljiteljice, moći i same duhovno rasti i sazrijevati u karizmi koja je krasila Utemeljiteljicu i koja bi treba-la obilježiti Družbu. No, vjerujem da će i drugi čitatelji koji nastoje oko ozbiljnog kršćanskog življenja biti obogaćeni duhovnim bogatstvom koji se krije na stranicama koje su plod dubokog, upravo mističnog kršćanskog iskustva, a ono je, ako je autentično, u konačnici uvijek iskustvo Krista Propetoga.

149

TAJNE DUŠE BL. MARIJE PROPETOG PETKOVIĆ*

Život bl. Marije Propetog Petković (1892.-1966.) potvrđuje veliku istinu kršćanske duhovnosti, naime kako Bog u ljudskom životu raste razmjerno ljudskom nastojanju da se bude malen, neznatan. Doista, što je u kršćanskom životu manje ljudskog ega, manje ljudske pameti i planova, tj. općenito manje ljudske veličine do izražaja može doći ono Božje, božansko u ljudskom životu. Život svakog sveca i svetice potvrđuje temeljno teološko načelo kako milost pretpostavlja narav, tj. kako se Božja milost dariva konkretnoj ljudskoj naravi, ne kako bi je izmijenila u nešto drugo, nego kako bi je usavršila, dovela do većeg i najvećeg savršenstva. I što je ljudska narav, a to znači konkretna osoba sa svojim temperamentom i karakterom, spremnija odgovarati na poticaje milosti, što je spremnija prepustiti se vodstvu milosti, tj. Duha Svetoga, to osoba više raste u duhovnom životu, više se preo-bražava u ono što je pozvana biti: novi život suobličen Isusu Kristu, novi život u Bogu i božanski život u čovjeku. Taj je novi život bitno jedan za sve kršćane, jer je jedan Krist kome se kršćanin suobličuje, ali se živi na različite načine, u ovisnosti o onome što svaka pojedina osoba nosi u sebi, u ovisnosti o onome što svaku osobu čini jedin-stvenom, izvornom i neponovljivom. Milost darovana konkretnoj djevojci i ženi, Mariji Petković, procvala je u čudesan život suradnje ljudske slobode i Božje ljubavi. No, nije to teklo bez poteškoća, kao što život nijednog sveca ni svetice nije protekao bez poteškoća i kri-ževa. Već su nam knjige Privatni duhovni dnevnik i Vapaji duše otkrili duhovnu veličinu naše Blaženice, odnosno kako se je duhovno pro-čišćavala i rasla do mjere suobličenosti Kristu raspetomu, a upravo je On mjera kojom se mjeri svaki kršćanski život. Ova knjiga, koja donosi Blaženičine duhovne zapise zabilježen u dvije bilježnice, br. 4. i 5., vraća nas u zrele godine Marijina života (između 1932.-1935., bilježnica br. 4., te između 1936.-1950., bilježnica br. 5.), a one se

* Objavljeno kao uvodna riječ u knjizi: Bl. Marija Propetog Isusa Petković, Tajne duše, Družba Kćeri Milosrđa, Zagreb, 2016.

150

očituju kao godine duhovnog traganja, nutarnje muke, samoispiti-vanja i velike boli duše koja je, čini se, nužna etapa na putu duhov-nog rasta i sazrijevanja.

Opis rukopisa

Bilježnice 4. i 5., u rukopisnoj ostavštini označene kao T4 i T5, knjižice su veličine 19 x 12 cm. Riječ je o papiru s malim kvadratići-ma (kockicama), uokvirenima u kartonski plastificirani omot. Stra-nice su označene brojevima od 2-129 (T4), tj. od 1-184 (T5). Zapisi su ispisani olovko, perom te kemijskom olovkom. No, nisu sve stra-nice popunjene. Tako, primjerice, u T4 nisu ispisane stranice 11, 17, 28, 33, 38, 51-52, 60, 70, a u T5 nisu ispisane stranice 2, 37-42, 49-52, 87-114, 117-118, 122-127, 152-157, 162-165. Neke su stranice ispi-sane sitnim, jedva čitljivim rukopisom, a neke velikim lako čitljivim slovima. Blaženica je u bilježnice najvjerojatnije prepisivala ono što je prethodnih godina zabilježila u kakve druge notese ili papire. O tome svjedoči raspored zapisa koji nisu posloženi kronološkim redom. Tako se, primjerice, u T4, koja donosi zapise između 1932. i 1935., na kraju bilježnice nalazi zapis koji je kronološki najstariji. Ili, u bilježnici T5, poslije zapisa iz 1950., nalaze se zapisi iz 1939. Ponegdje se vidi kako je Blaženica brisala ili prekrižila ono što je prethodno napisala, što je znak da je napisano iznova čitala, a prazne stranice vjerojatno svjedoče o nakani da se naknadno dodaju neki drugi. U priređivanju ovog izda-nja mi smo u obje bilježnice sve zapise poredali kronološkim redom.

Tekst je najvećim dijelom pisan na hrvatskom jeziku, uz poneki navod na latinskom i talijanskom, a oni su navedeni samo u dijelu u kojem se doslovno prepisuje iz knjige Adolfa Tanqereya, Compendio di teologia ascetica e mistica. Premda se oblik rukopisa mijenja, naime mijenjaju se sitna i malo veća slova, rukopis je uglavnom čvrst i sigu-ran, što bi mogao biti znak da su bilježnice ispisivane prije 1960., kad joj se je jako pogoršalo zdravlje.

Kad je riječ o sadržaju ove dvije bilježnice on se, kako kaže sam naslov, odnosi na Blaženičina nutarnja stanja, tj. na ono što je proživ-ljavala kroz spomenuta razdoblja, a što nije s nikim mogla podijeliti. U tome je sadržaj sličan onome što se čita u Vapajima duše, premda s

151

više afektivnosti i manje teološke dubine. Prva bilježnica, T4, donosi duhovne zapise, tajne duše, koji su zapisivani za Blaženičina boravka u Domovini, a druga, T5, za njezina boravka u Južnoj Americi (Čileu i Argentini). Ipak je riječ o istom, tj. sličnom sadržaju, naime o onom najdubljem što je Blaženica proživljavala pred licem Oca nebeskog i licem Isusa Krista, svoga zaručnika.

U priređivanju ovoga izdanja nastojali smo sačuvati sve izvorne značajke rukopisa, s tim da smo ga priredili prema pravilima suvreme-nog hrvatskog pravopisa. Blaženica se iz poštovanja i ljubavi redovito Bogu (Ocu i Sinu, rijetko Duhu Svetom) obraća u drugom licu jedni-ne te se uvijek koristi velikim slovom (Ti, Tvoj, Tvoja, Tvoje, Te, Tebe itd.). Te smo izričaje ostavili kako stoje u izvorniku, tek smo koji put posvojnu zamjenicu Tvoj, Tvoja, radi boljeg razumijevanja teksta i u skladu s pravopisom, ispravili u svoj, svoja, svoju i sl. Isto smo učinili i s par riječi, poput već i krat, koje smo pretvarali u više i puta (primje-rice dva-tri krat, pisali smo: dva-tri puta). Pojedine širem čitateljstvu premalo poznate izraze zamijenili smo suvremenim hrvatskim izriča-jima, a u bilješkama smo donijeli izraz u izvorniku (primjerice, riječ vigilija zamijenili smo s uočnica; izraz upućen s utjelovljen i sl.). Pod-naslovi u knjizi uglavnom su ostavljeni kako su napisani u izvorniku.

Ovaj rukopis priređujemo pod naslovom Tajne duše, naslovom koji je na bilježnici T4 stavila sama Blaženica. Ispod naslova Blaženi-ca je napisala kako nikome nije dozvoljeno čitati rukopis, nego odre-đuje da se poslije njezine smrti spali ili preda njezinu ispovjedniku. Ipak, bila bi velika šteta, ponajprije za njezine duhovne kćeri, ali i za sve vjerne duše koje žele rasti u duhovnom životu, da je ovaj drago-cjeni rukopis nestao ili da ostane neobjavljen.

Značajke teksta

U ove dvije bilježnice bl. Marija zapisuje, kako sama reče, tajne vlastite duše, ono najtajnovitije i najskrovitije u vlastitom srcu. To su razgovori sa samom sobom i s Bogom, nebeskim Ocem i Isusom Kri-stom. To čini pomoću ispita savjesti koji se pretače u kajanja, koja pak izazivaju nove čvrste odluke i izljeve ljubavi prema Bogu, jer je svjesna kako bez Božje pomoći ne može ništa dobro učiniti. Svoje molitve i

152

razmatranja Blaženica redovito zaključuje kolokvijem, odnosno raz-govorom s Gospodinom. Spomenuti kolokviji, kojima je završavala svoje molitve razmatranja, svjedoče nam kako je bl. Marija koristila isusovačku, tj. ignacijansku metodu razmatranja. Naime, sv. je Igna-cije savjetovao da se u molitvi razmatranja najprije napravi priprema, kroz čin vjere i poštovanja prema Bogu, potom bi se zazvala Božja pomoć da se molitva razmatranja dobro obavi. Priprava bi se zaklju-čila korištenjem mašte koja je trebala zamisliti evanđeosku scenu ili određeni događaj iz Isusova života, moleći posebnu milost molitvom razmatranja. Potom bi uslijedilo samo razmatranje kroz kraće ili duže razmišljanje o nekoj istini vjere, ponajprije o događajima iz Isusova života. Taj je dio zahtijevao uključenje razuma, preko analize doga-đaja, i volje, kroz svjesno buđenje pobožnih osjećaja, ali i donošenja čvrstih odluka za budućnost. Molitva razmatranja se je zaključivala kolokvijem, tj. razgovorom s Gospodinom ili kakvom usmenom moli-tvom. Blaženičina molitva razmatranja pretakala se je, na spontan i naravan način, u afektivnu molitvu koju se može definirati kao vrstu molitve u kojoj djelovanje volje dominira nad djelovanjem razuma. U razvoju molitvenog života, a on prema sv. Tereziji Avilskoj nije drugo doli razvoj samog kršćanskog života, molitva razmatranja ili mislena molitva, u kojoj razum ima prvenstvo, na višem se stupnju molitve-nog razvoja spontano pretače u afektivnu molitvu. Takva vrsta molitve pomaže da se produbi jedinstvo duše s Bogom ponajprije po kreposti ljubavi, tj. po izljevima ljubavi. A upravo je to ono što čitamo u taja-nama duše naše Blaženice.

Drugo što nam, čitajući Tajne duše, upada u oči jest duboki Bla-ženičin osjećaj grješnosti i nedostojnosti pred Bogom. Naravno kako je u prvom redu riječ o njezinoj velikoj osobnoj duhovnoj osjećajno-sti zbog koje teško proživljava svaku nesavršenost ili nedostatak koji primijeti na sebi samoj ili na onome što čini ili je učinila. No, nije riječ samo o tome. Kod bl. Marije, duboko sam uvjeren, riječ je o nečem nadnaravnom. Naime, što je neka osoba ispunjenija Bogom i njego-vim svjetlom to teže podnosi određene nesavršenosti i manjkavosti koji se zapravo doživljavaju kao grijesi, kao nešto što vrijeđa Boga. To je razlog što su gotovo u pravilu najveći sveci iskreno za sebe tvrdili kako su najveći grješnici. Riječ je zapravo o mističnom osjećaju grijeha

153

kojega su imale velike, najveće kršćanske duše. A bl. Marija Propetog Petković bez sumnje je jedna od njih.

Vjerujem kako će Tajne duše bl. Marije Propetog Petković biti obo-gaćenje hrvatskoj vjerničkoj javnosti, a ponajprije njezinim duhovnim kćerima koje po ovoj knjizi mogu “zaviriti” malo dublje u dušu svoje duhovne majke te se osjetiti potaknutima da se i same usude punim jedrima zaploviti prostranstvima duhovnog života. Neka bi nas ova knjiga sve potakla da u svoj život zazovemo Duha Svetoga da svojim dahom ispuni jedra našega života, a božanski Kormilar da preuzme kormilo naše lađice pa da izvezemo na pučinu.

154

O MARIJI NIKAD DOSTA!*

Izreka “De Maria numquam satis! – O Mariji nikad dosta!” pripi-suje se sv. Bernardu, kojega je crkvena tradicija, zbog ljepote njegovih govora o Mariji, prozvala “Marijinim trubadurom”, a zbog tečnosti govora, ljepote stila i izričaja kojim je oblikovao svoj teološki nauk pro-zvan je “Medotečni učitelj – Doctor Mellifluus”. S njegovom izrekom o potrebi trajnog govora o Mariji zasigurno se danas ne bi složili brojni kršćani. Nažalost i brojni katolici, pod utjecajem površnih informaci-ja i znanja o Mariji, prestaju častiti Mariju te se utjecati njezinu maj-činskom zagovoru. Ipak Marijina tisućljetna prisutnost u Katoličkoj Crkvi, u životu vjernog puka, u spisima vrhunskih teologa i crkve-nog Učiteljstva, a još više u životu Božjih ugodnika, svjedoči kako se o Mariji ne samo može, nego i treba govoriti. I to neprestano! Za taj potrebni, stalni govor o Mariji u životu Crkve i pojedinih vjernika više je razloga: teološko-kristoloških, antropoloških i eklezioloških.

S teološke točke gledišta, promatrajući Mariju, otkrivamo i bolje shvaćamo istinsku sliku Božju, shvaćamo kako je Bog Bog živih ljudi, a ne stvari, kako je Bogu toliko stalo do ljudi da je odlučio po jednoj Ženi postati čovjekom, jednim od nas. Marija uistinu, kao nitko prije nje, otkriva kakav je Bog koji se objavljuje i po njoj čovječanstvu dari-va. Promatrajući Mariju, po kojoj Bog ulazi u našu povijest, shvaćamo kako je Bogu stalo do ljudske povijesti, do ljudskih događaja, kako je ljudska povijest prostor milosnog Božjeg djelovanja. Marija nam otkri-va kako nam je Bog toliku blizu da je, po njoj, postao Emanuel – s nama Bog. Marija postaje susretište neba i zemlje, Božje milosti i ljudske slo-bode, odabrano Božje prebivalište na zemlji; vrata nebeska i zemaljska.

S antropološke točke gledišta Marija se predstavlja kao ključ razu-mijevanja tajne zvane “Čovjek”. U svome otajstvu bezgrješno začete ona osvjetljava praroditelje prije pada, u njihovu milosnom, prijatelj-skom zajedništvu sa svojim Stvoriteljem. U svome otajstvu na nebo uznesene Marija osvjetljava ono što ćemo svi postati po našem konač-nom dovršenju koje se će ostvariti u uskrsnuću u posljednji dan. No, Marija se, kao susretište Božje milosti i ljudske slobode, predstavlja

* Objavljeno kao pogovor knjizi: Ivan Macut, Marija – naša majka. Propovijedi i raz-matranja o Blaženoj Djevici Mariji, GK, Zagreb, 2014.

155

kao savršena vjernica, kao ona koja je uvijek iznova na Božje planove znala odgovarati vlastitim predanjem, vlastitim “da”. Za Mariju vjero-vati nije drugo doli se posve Bogu predati, posve u Boga imati povje-renja, čak i onda kad se putovi čine teški i neprolazni, kao što je bio Križ put koji je vodio do Kalvarije i smrti ljubljenog Sina. I tada Mari-ja izgovara vlastiti “da”, vlastito predanje Božjim planovima. I baš pod križem Mariji će biti otkriven njezin najdublji identitet, identitet One koja je pozvana biti majkom Kristove braće i sestara. A to nas dovodi do ekleziološkog pogleda na Mariju, tj. do odnosa Marije s Crkvom.

Marija je ostvarena Crkva; Marija je ono što je Crkva uvijek izno-va pozvana postajati i biti. Božjim odabranjem Marija je na najizvr-sniji način postala Božje prebivalište na zemlji. A to je ujedno i Crkva pozvana postati; to je njezino najdublje zvanje i poslanje: postati Božje prebivalište na zemlji; zemlji, tj. čovječanstvu darovati Boga; baš poput Marije. Marija otkriva Crkvi njezin najdublji identitet te je čuva da se ne pretvori u neosobnu instituciju, u organizaciju koja se samodostat-na društvena tvorevina.

***

Knjiga fra Ivana Macuta, Marija – naša majka. Propovijedi i raz-matranja o Blaženoj Djevici Mariji, kroz niz od trideset i jedno raz-matranje nude uvid u otajstva Marijina života i poslanja. Riječ je o razmatranjima koja se temelje na riječi Božjoj što je preduvjet da budu teološki ispravna i zdrava. Naime, Mariji ne treba pridavati što joj ne pripada, ali joj ni oduzimati što joj je od Boga darovano. Marijina sva veličina, ističe autor razmatranja, dolazi od njezina Gospodina, koga ona želi veličati svom dušom. Razmatranja su, očito, nastala prigodni-čarski pa se mogu čitati zasebno, tj. ne moraju se čitati po redu, nego ovisno o godišnjem liturgijskom vremenu ili nutarnjem raspoloženju čitatelja. No, ipak se je autor potrudio iznijeti sva najvažnija otajstva Majke Božje, nastojeći ne ići previše u povijesnu stranu, nego s pra-vom pokušavajući primijeniti govor duhovnim i vjerskim potrebama današnjih čitatelja. Zato je o ova knjižica dobrodošla na hrvatskom govornom području, a osobito će razveseliti one koji rado čitaju tek-stove posvećene Majci Božjoj, tim više što je napisana jasnim i razu-mljivim jezikom, tečnim stilom, a istodobno s potrebnom teološkom ozbiljnošću i dubinom.

156

TKANJE OD BISERA*

Božena Martinčević, teta Božena, kako je poznaje i zove cijeli Split, poznata je i priznata umjetnica, obrtnica, odgojiteljica, čuvari-ca narodnog etno blaga, a nadasve je majka i prijateljica. Na spomen tete Božene prva je asocijacija hrvatska etno baština u koju se ona zaljubila, koju je prikupljala, čuvala, novo joj ruho davala i javnosti je predstavila. U umješnim i umjetničkim rukama tete Božene hrvatska narodna nošnja, osobito ona iz dalmatinske Zagore, iznova je zaži-vjela, procvala i počela pričati priču o ognjištima, kaminu, zobnici i torbi, a nadasve priču o ljubavi prema svome, prema svojoj obitelji, rodu, plemenu i narodu, priču koja se već gotovo utihnula jer su utih-nuli i kamini i ognjišta, zipke i kolijevke. Otkrivajući etno baštinu teta je Božena otkrivala sebe, svoje darove, svoj poziv i poslanje da nešto vrijedno sačuva, da zamrlu priču iznova ispriča i novim naraštajima u amanet preda, da i oni tom pričom budu zatravljeni te da je požele dalje nositi i novim naraštajima predati.

Ovim prozno-pjesničkim zapisima, pod naslovom Dica prestraše-nih lica, teta Božena nas vodi u prošlost, njezinu osobnu i njezine obi-telji. Vodi nas na kraj Drugog svjetskog rata koji je donio velike patnje i stradanja obitelji Josipa i Filomene Popović iz Šestanovca, obitelji u kojoj se je rodila Božena, kao trinaesto i najmlađe dijete u obitelji. Sje-ćanja malene djevojčice kojoj “ljudi iz tame” najprije ugrabe, ubiju oca, a potom u zatvor odvedu i majku, govore o teškim, nemilim i krvavim vremenima u kojima su toliki nevini, bez krivnje i suda, nastradali te se tako “utkali” u tapiseriju patnje naroda koji je stoljećima žudio za vlastitom slobodom. Teta Božena tapiseriju vlastite i obiteljske patnje tka bez mržnje, bez poziva na osudu i osvetu; tka je nekako začudno, s pitanjem: Kako su takve stvari uopće moguće? I poslije, kad se kao mlada djevojka, puna života, životnih snova i planova, zaljubi u čovje-ka koji joj je sobom ispunio srce, i kada joj ga otme nemirno more, u njoj ne nalazimo mržnju prema nesretnoj sudbini, životu, Bogu ili vragu, ne nalazimo kletvu i psovku, nego bol, veliku bol koja plače i

* Objavljeno kao predgovor knjige: Božena Martinčević, Dica prestrašenih lica, Matica hrvatska, Split, 2016.

157

jeca, ali koja dok joj ranjava srce istodobno ga otvara novim proplam-sajima, novim slutnjama i novom poslanju. Duboka rana boli posta-je izvor kroz koji će prošikljati želja da nešto učini, zabilježi, ostvari, iza sebe ostavi. Tako teta Božena kroz sjećanja, kroz bol i slutnju tka svoje tkanje od bisera; sva stranica proze, svaka pjesma je jedan biser utkan u tkanje života još uvijek nedovršena, do kraja neispričana. Tka-nje koje je pred nama tek nam daje uvid, slutnju u veličinu i ljepotu tapiserije koja je gotovo do kraja otkana, ali je skrivena očima; nju vidi samo srce, jer jedino srce vidi ono najbitnije, ono što se krije pod površinom događaja koji teku “u mračnu lijuć se rijeku prošlosti”, kako zapisa jedan hrvatski pjesnik. Svojim sjećanjima, svojim biserima teta je Božena otela mračnoj rijeci zaborava barem dio velike tapiserije koja se zove život. Od srca joj hvala što je odlučila ono zaboravu oteto s nama podijeliti te nas svojim darom bogatiti i potaknuti na tkanje vlastite tapiserije života u kojoj svaka bol i patnja mogu postati jedan blistavi biser, bogatstvo koje se može i treba s drugima podijeliti.

158

ZA LET SI DUŠO STVORENA*

Netko reče da se najdublje i najsadržajnije životne stvarnosti naj-bolje izriču tako da se o njima šuti. Naime, ono najdublje i najživotnije u ljudskom životu bliži se pragu neizrecivoga; zato je valjda najbolje o tome šutjeti. Doista, iskustvo nam veli kako ponekad više kaže smije-šak na licu, suza u oku, stisak ruke i zagrljaj negoli tisuću riječi. Ipak, govoriti se mora jer je riječ ono čime se čovjek samoodređuje. Šutnja i riječ ne stoje jedna drugoj nasuprot, nego idu jedna s drugom, ruku pod ruku. Riječ se rađa iz šutnje, a istinska riječ budi i poziva na šut-nju, na razmišljanje, na strahopoštovanje. U biti, samo riječi začete i rođene u šutnji riječi su koje govore, koje nešto kažu, poručuju, pozi-vaju i izazivaju.

Pjesnici su sluge Riječi i riječi. I kad njima vješto barataju svjesni su da su sluge, a ne gospodari riječi; svjesni su da su im riječi daro-vane. Pjesnici znaju da zadnji znak u pjesmi nije točka ni uskličnik, nego zarez i upitnik. Pjesnici su vječita djeca koja se čude nad životom i svijetom. I nama pomažu da, dok čitamo njihove pjesme, zaplovimo morima na kojima dosad plovili nismo, da putujemo svijetom koje-ga dosad vidjeli nismo. Pjesnici nas vode u prostranstva duha, svije-ta nutarnjega, u prostranstva šira, dublja i dalja i od svemira cijela. Pjesnici su nam potrebni jer kako bismo bez njih letjeli, kako bismo bez njih sanjali, kako bismo bez njih ponovno djeca postali. A ako ne postanemo poput djece ne ćemo u kraljevstvo Božje ući. Pjesnik je dijete koje titrajima svoga srca naslućuje i dodiruje ono što svako srce u svojim dubinama želi, naime dodir beskraja, dodir Svega.

Pjesmom se u malo riječi puno kaže. Pjesma, poezija je oruđe i oružje pjesnika; oruđe i oružje kojim se drugoga, čitatelja, želi ne pora-ziti nego susresti, do istog iskustva dovesti, istom cilju usmjeriti, isto bratstvo uspostaviti. Padaju mi na pamet riječi Tina Ujevića iz “Pobra-timstva svemira”, kako nitko nije sam, kako ima i drugih nego ti koji nepoznati, od tebe žive tvojim životom. Svi smo povezani, jedni na

* Objavljeno kao predgovor knjige: Milan Hodžić, Na stazi duha, Matica hrvatska, Kaštela, 2011.

159

druge usmjereni; čovjek na čovjeka; čovjek na svako stvorenje i stvo-renje na čovjeka. Znali ili ne znali svi smo jedno, jedan u Kristu, kako bi rekao sv. Pavao. Tu, duboku, životnu istinu pjesnici znaju; znaju za nju i kad o njoj šute, kad o drugim stvarima pjevaju, kad stihove sriču.

Zbirka pjesama Na stazi duha, Milana Hodžića, odiše ovim što smo rekli. Svojim pjesmama vodi nas u sjećanja svoga djetinjstva, vodi nas u prostranstva vječnoga, dalekoga i bliskoga, vodi nas pred oltar Gospodnji i pred likove Majke Božje, vodi nas putovima mučeničke i bogoljubne Hrvatske. Čitajući njegove stihove poželimo i sami pjesni-ci postati, riječima lijepo baratati, stihove sricati, dušu otkrivati. Ah, kako je lijepo pjesnik biti! Kako je lijepo riječju sebe i druge zatraviti! Kako je lijepo dušu otvoriti pa da iz njezinih dubina šikne krik, vapaj, uzvik i usklik prema nebu, prema Bogu i čovjeku.

Poštovani čitatelju, uzmi i čitaj. Uzmi i pij s izvora bistroga, neza-mućenoga. Uzmi i utaži žeđ za ljepotom što gori u srcu tvome. Srkni stih i dva pa još jedan pa ožedni još više, još dublje, do točke da se i u tebi, u dubinama tvojim izvor probudi, da poželiš pjesnik postati, da se usudiš pjesnik biti, i sanjati o dobrome, o lijepome, o istini i pravdi.

160

U POTRAZI ZA KORIJENIMA*

Suvremeni zapadni svijet, kojega predstavlja Europska Unija u koju je Hrvatska svečano ušla u srpnju 2013., u svojoj kulturno-druš-tvenoj složenosti i slojevitosti, svojim ponudama i perspektivama, doveo je do antropološkog modela čovjeka bez zvanja. Riječ je u biti o tome da “pluralistička i složena kultura ima tendenciju stvarati oso-be s nedovršenim i slabićkim identitetom”, kako to veli jedan crkveni dokument posvećen Europi (Nova zvanja za novu Europu).

U zanimljivoj knjizi eseja, pod naslovom Napast nedužnosti, suvre-meni francuski filozof Pascal Bruckner opisuje čovjeka kojeg je iznje-drila suvremena zapadna kultura i civilizacija kao osobu koja ne želi odrasti, koja želi ostati vječni adolescent, tj. odbija preuzeti odgovor-nost kako za vlastiti život tako i za svijet u kojem živi. Taj će čovjek rado izigravati ulogu “žrtve” koja ima pravo na svoj komad neba i svoju ‘porciju’ sreće. Taj si je čovjek sagradio svoje nove suvremene katedrale – shoping centre – u kojima je raj na dohvat ruke. “Čarolija robnih kuća – piše Bruckner – leži u tome što nas oslobađa od robo-vanja neposrednim potrebama eda bi nam prišapnula mnoštvo dru-gih: jedini užitak krije se u tome što želimo ono što nam ne treba”. Svoj komad raja želi se odmah, a u eventualnom pomanjkanju sredstava u pomoć uskaču kreditne kartice. Time je dokinut vremenski raz-mak između iskazivanja želje i njezina ostvarenja, a to dalje dovodi do velike nestrpljivosti. Svoj raj, na koji ima pravo, suvremeni čovjek želi odmah i ovdje. To ga dalje dovodi do nesposobnosti da planira na duge staze, da planira svoje životno zvanje, da donosi odluke koje će mu obilježiti čitavi život.

Današnja prevladavajući kultura nudi suvremenom čovjeku model čovjeka koji je bitno osiromašen u odnosu na čovjeka kako ga zamišlja i želi Katolička Crkva, a koja svoje znanje o čovjeku ne crpi samo iz razuma nego i iz božanske Objave. Riječ je o osiromašenju koje cilja na samo otajstvo čovjeka, na njegovu najdublju bit, a time su pogubnija

* Objavljeno kao predgovor knjige: Milan Lažeta – Vinko Pavić, Povijest i rodoslovlje ričičkih Pavića, Zagreb, 2013.

161

za samoga čovjeka u kojem usprkos svemu trajno progovara neugasiva žeđ za smislom i istinom. Ako bismo pokušali u par riječi sažeti utje-caj suvremene kulture na današnjeg čovjeka, tj. ako bismo htjeli pred-staviti model – lik čovjeka kojeg oblikuje suvremena prevladavajuća zapadna kultura, uočili bismo nekoliko temeljnih značajki tog modela.

U prvom redu radi se o modelu čovjeka bez transcendencije. U suvremenoj zapadnoj misli, ne samo filozofskoj, nego životnoj, Bog ne samo da pada u zaborav, nego se čini da je njegova negacija nužna za afirmaciju samoga čovjeka. Čini se da je suvremeni čovjek žrtva straš-ne dileme: ili Bog ili čovjek. Izabirući sebe odbacuje se Boga, a time ne preostaje drugo doli tumačiti vlastiti život samo u svjetlu razuma. Život ostaje zagonetka kojoj nedostaje ključ razumijevanja. Između Bog i čovjeka kulturalno se je uspostavio odnos neprijateljstva, isklju-čivosti, ravnodušnosti, otuđenosti. Drugim riječima, Bog nema ništa sa životom ni sa životnim odlukama.

Nakon što je postao siromašniji za Boga, suvremeni je zapadni čovjek izgubio i vlastitu otajstvenost, vlastitu tajnu, izgubio je pot-punost, cjelinu. Gubitak cjeline je odbacivanje misterija osobe u njezi-noj najdubljoj biti i u njenoj transcendentalnoj dimenziji, u njenoj žeđi za slobodom i ograničenjima. Gubitak cjelovitost sastoji se u prenagla-šavanju jednog vida čovjekova misterija, ignorirajući ili čak negirajući druge. Zasebno, pojedinačno zauzima mjesto cjeline, dio definira sve. Time sam projekt ostvarenja čovjeka zapada u veliku krizu. Jedni kao put ostvarenja predlažu odnos prema stvarima, tj. naglašavajući eko-nomsku dimenziju drže kako će čovjek preko materijalnih bogatstava ispuniti svoju želju za srećom. Drugi pak nude put razuzdane slobode u kojoj je vlastita sloboda mjera svih stvari, što dovodi do velike nemo-ralnosti i dubokog prijezira prema čovjeku. Ako je s pozornice povi-jesti uklonjen Bog, ta – kako je govorio Nietzsche – najveća pogreška ljudske povijesti, s njim su pokopane i evanđeoske vrijednosti ljubavi, poniznosti, strpljivosti, skromnosti, jednom riječju uklonjen je Križ kao put spasenja. Eto čovjeka kojega nudi suvremena zapadna kul-tura, a koja nam se svakodnevno smiješi i nudi u brojnim hrvatskim kako tiskovnim tako i elektronskim medijima. Eto novog čovjeka, bez Boga, bez transcendencije, bez povijesti; njegovo je konačno zvanje

162

slobodno ostvarenje vlastite spolnosti i odnos s drugima u funkciji tog ostvarenja.

Suvremeni čovjek nije samo bez transcendencije, bez misterija, on je i bez drugoga. U ozračju prenaglašenog individualizma i vlastitih prava za drugoga nema mjesta. Suvremeni zapadni čovjek je vječno dijete u borbi za vlastita prava, a ona su prava na ugodu, na zadovo-ljenje često i najnižih poriva. Lice suvremenog čovjeka je lice čovje-ka bez projekta, bez prošlosti i budućnosti, čovjeka koji odbija svako nepotrebno iščekivanje unutar kulture neposrednoga. On je nesposo-ban promišljati i planirati dugoročno, a još manje na temelju duhov-nih vrijednosti koje nadilaze samu povijest. On je dakle čovjek bez povijesti. Važna je jedino sadašnjost i u njoj onaj trenutak koji donosi uzbuđenje, zadovoljenje, iskustvo, adrenalin. Na mjesto starih stupaju novo proglašene vrijednosti: sloboda, kreativnost, ljubav prema svim oblicima života, oslobođenje čovjeka (još više žene), želja za izgrad-njom boljeg svijeta i sl. To su nosive ideje gotovo svih antropologija koje je iznjedrila suvremena zapadna kultura. No, istodobno one su neostvarive unutar tih antropologija jer je u krizi razum koji bi im tre-bao dati sadržaj te ih ostvariti. Ovo je vrijeme slabog razuma. Ako je u krizi razum nisu osjetila, a upravo jezik zadovoljenja osjetila govo-ri o dubokoj krizi čovjeka koji ne poznaje dubine vlastitog otajstva te je iz sjećanja izgubio vlastiti cilj. Jedine sigurnosti koje vrijede u svje-tlu ovog jezika jesu one koje nudi sadašnjost. Sve ostalo pada u nesi-gurnost prošlosti ili budućnosti koji nisu kadri priopćiti značenjske poruke mladima našega vremena. U ovom kultu sadašnjega čudnima i zabranjenima se čine vrijednosti poput strpljivosti, poniznosti, spre-mnosti na žrtvu, moralna disciplina, nutarnja sabranost, molitva itd.

U suvremenom svijetu čovjeku se sav svijet nalazi na dlanu, odno-sno na zaslonu osobnog računala. Tek ga klik “miša” dijeli od svih mogućih informacija i odgovora. Sve je na dohvat ruke. No, upravo je to problem. Suvremeni čovjek ne zna što bi sa svim tim informacija-ma; on od šume ne vidi stabla. Premda su mu svi odgovori na dohvat ruke, on ne pronalazi nijedan odgovor jer ne zna postaviti pitanje, jer je površan i plitak. Da, živimo u vrijeme kad nije problem naći odgo-vor, nego je istinski problem postaviti pitanje. Jedino pitanja i to ona istinska, duboka, životna mogu otvoriti čovjekove dubine za nova,

163

sveobuhvatnija životna iskustva te za Istinu. Pitanja poput: Tko sam? Odakle dolazim i kamo idem? Koji je smisao života, patnje, smrti?, otvaraju ljudsko srce za ono što je veoma staro, a uvijek je novo jer je vječno, jer je povezano sa Životom, s Istinom, Dobrotom i Ljepotom. U konačnici s Bogom.

Knjiga Povijest i rodoslovlje ričičkih Pavića, autora Milana Lažete i Vinka Pavića, budi spomenuta pitanja i ukazuje na moguće odgovo-re i to kroz govor o vlastitim korijenima, o vlastitoj povijesti. Govor o vlastitim korijenima govor je o životu, o identitetu, o smislu, o sebi samome, o čovjeku, obitelji, vremenu i vječnosti, o svemu. Čovjek živi dok je povezan s vlastitim korijenima, dok je ukorijenjen. Živi dok mu preko korijenja dolaze životni sokovi koji mu snage obnavljaju i oživ-ljuju. Čovjeku su korijeni u vlastitoj obitelji, u prošlosti vlastite obitelji i plemena. Poznavati prošlost vlastite obitelji i plemena znači razumjeti odakle dolazim, znači otkriti korijenje stabla na kojem se i sam nala-zim. A to je preduvjet poznavanja samoga sebe i vlastitog identiteta, a to je ujedno i odgovor na pitanje: Kamo idem?

Autori, Milan Lažeta i Vinko Pavić, ne pričaju priču, premda ni ona nije posve odsutna. Oni na znanstven način izlažu činjenice, povijesne podatke, služeći se svim mogućim izvorima, objavljenima i neobjavljenima. I to je velika vrijednost i prednost ove knjige. No, spomenuta znanstvenost ove knjige ne mora nikoga plašiti; ona može i drugima poslužiti da na njezinu tragu zaplove u more prošlosti vla-stita kraja i vlastite obitelji otkrivajući dijelove sebe u svojim pretcima, u svojim pradjedovima i prabakama koji su se othranili na životima svojih djedova i baka te ono primljeno predali svojoj djeci i unucima. I nije tu riječ o materijalnoj baštini, o kamenoj kući, jednokatnici ili dvokatnici; riječ je o običajima, božićnim i uskrsnim; riječ je o gangi i guslama, o rođenju i smrti, riječ je životu i duši. Riječ je o zahvalnosti koju bi svaki čovjek trebao i morao osjećati prema svojim pretcima, ne samo zbog dara života kojega je preko njih primio, nego i zbog onoga što jest. Hrvat, katolik, Božje dijete. Zahvalan čak i za križeve, obitelj-ske i osobne, u obliku nasljedne bolesti ili čega drugoga. I to je život. U biti bez tih križeva zapravo i ne znamo što je život. Zato je ova knjiga od velike važnosti ne samo za Paviće, nego i za sve Ričičane. Knjiga je potrebna i važna jer nam omogućuje pogled u prošlost, jer nam, pred

164

oči naše duše, doziva naše pretke, njihove živote, njihove borbe, uspo-ne i padove. Mi smo u njima, a oni su s nama. Premda su informacije koju nam nude povijesti dokumenti, a koje donosi ova knjiga, veoma oskudne ipak su predragocjene. Čitajući ovu povijest i rodoslovlje kao da nam se pred očima duše odvija rijeka života, rijeka milosti u koju smo i sami uronjeni dok i mi, poput naših predaka, ne uronimo, dok se ne izlijemo u more vječnosti, u samoga Gospodina Boga.

Na kraju čestitam autorima na iznimnoj knjizi, u koju je uložen veliki trud, a nadam se da će ova knjiga biti nadahnuće i poticaj da se i za preostala ričička plemena napiše prikladna povijest i rodoslovlje. Jer upoznati vlastite korijene znači upoznati samoga sebe, znači vla-stitu životu dati dublji smisao i vrijednost.

165

RIČIČKO BLAGO*

Čovjek, kao društveno biće, raste, sazrijeva i oblikuje se u susretu s drugima. Za rast i sazrijevanje jednoga “Ja” potreban je “Ti”, potreban je drugi. Svaki je čovjek plod prožimanja dvaju čimbenika: genetskog naslijeđa (onoga što je urođeno i baštinjeno, a što možemo nazvati temperament) te odgoja, kućnog i šire društvenog. Odgojem se pre-nosi sustav vrijednosti koji oblikuje ono što nazivamo značaj ili karak-ter nekog čovjeka. Mi kršćani tome dodajemo i treći čimbenik, onaj vjerski, naime na našu se ljudsku narav izlijeva milost preporođenja tako da smo po krštenju postali nova stvorenja, djeca Božja, Kristova braća i sestre. Ta se tri čimbenika međusobno prožimaju te utječu na naš život, na naše životne izbore i odluke te tako određuju našu sadaš-njost i budućnost. Često smo nesvjesni uloge jednog ili drugog čim-benika, nesvjesni da možda baš zbog genetskog naslijeđa reagiramo tako i tako, ili zbog odgoja činimo to i to. Budući da milost pretpostav-lja narav veoma je važno djetetu od najranije i najnježnije dobi pružiti ispravan odgoj, uputiti ga u ispravan sustav vrijednosti koji će postu-pno oblikovati njegov karakter tako da njegova narav bude što prije-mljivija za milosne poticaje Duha koji skriven djeluje u ljudskom srcu.

Koliko god nastojao prekinuti s prošlošću i tradicijom koja mu prethodi ipak je i suvremeni čovjek, makar često i ne hoteći i ne zna-jući, ipak pod utjecajem te iste tradicije i prošloga vremena. Barem u obliku genetskog naslijeđa. Za nas kršćane tradicija, povijest učitelji-ca je života. Od prošlih vremena ne baštinimo samo materijalna zda-nja koja su sagradili naši očevi i majke, nego još više vjersko-kulturno naslijeđe koje je veće bogatstvo od svih materijalnih blaga.

Kad je riječ o baštini koju su nam namrijeli naši stari Ričičani, ne možemo se pohvaliti nekim prekrasnim dvorcima i kamenim kula-ma stražarama. Tek razrušena Gradina, lijepa kamena župna crkva te obiteljske kamene kuće, jednokatnice i dvokatnice koje su isklesale marne ruke ričičkih težaka. Istinsko blago koje su nam ostavili naši

* Objavljeno kao predgovor knjige: Vinko Pavić, Ričička škrinja uspomena, Zavičajna udruga sv. Ivan Ričice u Zagrebu i Matica hrvatska u Imotskom, Zagreb, 2015.

166

djedovi i bake jesu ričički običaji koji su obilježili sve važne životne događaje i situacije, a nastali su kao životni odgovor na poruku evan-đelja koje se je naviještalo u crkvi sv. Ive, a često se nije ni razumjelo jer se je latinski zborilo. No, duša je osjećala dodir milosti i crpila sna-gu za sljedeći dan kad se je s motikom s prvim pivcima išlo na njivu, počinjalo sa znakom križa, prekidalo na podnevnu Zdravo Mariju te o večernjoj Zdravo Mariji odlazilo se kući, umornim tijelom otkupiti slamnatu postelju, u očekivanju novog dana, s motikom i mašklinom na ramenu. I opet iznova.

Svoju su vjeru Ričičani nastojali ozbiljno živjeti te su stoga i razvi-li običaje koji su pratili liturgijski ciklus crkvene godine. Tako su se razvili božićni i uskrsni običaji, kao najvažniji i najbogatiji; potom obi-čaji za najvažniji župni blagdan, za Ivandan; potom običaji za došašće i Novu godinu. Vjera je obilježila i najvažnija životna razdoblja kad se je željelo isprositi Božji blagoslov i zaštitu od zlih sila u novom život-nom razdoblju koje je slijedilo. Postoje bogati svadbeni običaji; potom običaji prigodom rođenja djeteta; prigodom bolesti te prigodom smrti. Jednom riječju vjera je postala kultura, običaj koji je krijepio i nosio naprijed pojedinca, obitelj, zajednicu. I kad su se po svijetu razišli Riči-čani su, često i ne znajući, po običajima bili povezani sa svojim kori-jenima, sa svojim pradjedovima. Pradjedovske niti, otkane u znaku Križa svagdanjega, sišle su duboko u zemlju pa se povezale i proklijale novim nanosima i zanosima, novim blagoslovima i znamenjima koje iz humusa vječnoga prenose svojim potomcima, ma gdje bili. Jer rije-ka vječnoga oplakuje obale našega života i plodi plodovima povezano-sti, rodbinstva, mira i razumijevanja. I to je blagoslov prošlih naraštaja koji se prenosi s koljena na koljeno i prenosit će se dok bude srca koje ga hoće primiti i dalje prenijeti.

Blago Ričica nisu samo običaji, vjera pradjedova koja je postala kul-tura, rađanje i život, umiranje i smrt; blago Ričica jest i ono što je Stvo-ritelj svojom rukom posijao, a posijao je preobilno i prelijepo tako da se Ričice s pravom smatraju jednim od najljepših mjesta Imote i Dal-macije. Bogati biljni i životinjski svijet svjedoči o bogatom srcu Stvo-ritelja koji ljubi svoje stvorenje te želi da stvorenje koje je stvorio na svoju sliku i priliku baš po ljepoti stvorenja pronađe svoga Stvoritelja.

167

O svemu spomenutom govori ova iznimna knjiga Vinka Pavića, priznatog i nagrađivanog pjesnika, Zagrepčanina po prebivanju, a Ričičanca po rođenju i opredjeljenju. Knjiga Ričička škrinja uspome-na sakuplja istinsko blago Ričica, blago koje su nam u amanet ostavili naši stari; blago da se njime obogatimo, da ga ne izgubimo, nego da ga velikodušno sljedećem naraštaju prenesemo.

Uz riječi zahvale gospodinu Vinku Paviću za trud koji je uložio u prikupljanje građe i ispisivanje stranica ove iznimne knjige, usuđujem se izraziti želju i nadu da će ova knjiga postati dio svake ričičke obi-telji te da će prema njoj novi naraštaji učiti običaje svojih pradjedova te tako crpsti snagu i nadahnuće kako bi i njihova vjera zaživjela te postala kultura koja ih nosi i izgrađuje ma gdje god bili.

168

MJERA ČOVJEŠTVA*

Mira Donadini, umirovljen socijalna radnica, nije nepoznata split-skoj kulturnoj javnosti. Pjesme i kraću prozu godinama je objavlji-vala u različitim časopisima i zbornicima (Mogućnosti, Svačić, Rast, Naša ognjišta, Sunce itd.). Knjiga Dodir vremena donosi njezine dosa-da objavljene i neke neobjavljene zapise. Ima dvanaest poglavlja, razli-čitoga izričaja i predmeta njezine obrade. Pisana je jasno i čitko. Poziva čitatelja da do kraja pročita ono što je započeo čitati.

Prva tri poglavlja su pjesme. Slijedi poglavlje pjesama i kraće proze, potom čakavskih pjesama. Druga poglavlja, od šestoga do dvanaesto-ga, donose, uglavnom, prozne zapise, od kojih je dio, u dvanaestomu poglavlju, na čakavici. Najuspjeliji mi se čine upravo zapisi na čaka-vici, pjesme i proza.

Knjiga je mozaik različitih poticaja: mladenačko-ljubavnih, lir-skih, domoljubnih i vjerskih. Budući da su zapisi nastajali od 1958. do 2006., knjiga je svjedok toga razdoblja. Tako, primjerice, u njezi-nim zapisima, možemo osjetiti strepnju, ljubav i ponos pri nastajanju suvremene Hrvatske. Autorica progovara o sebi, svojoj obitelji, prija-teljima, svojim radostima i gubitcima. Time je ova knjiga i životopi-sna, čime dodatno dobiva na važnosti. To je osobito posvjedočeno u zapisima i pjesmama posvećenima pokojnomu nećaku Anti Aničiću, njezinim roditeljima, njezinu djedu, itd. Knjiga je posvećena, četirima časnim sestrama, klarisama, spisateljičinim tetama.

Zapisi, pjesme i proza, napisani i objavljeni prije 1990. god., otkriva ju određeni spisateljičin nemir i nemirenje s postojećim sta-njem u kojemu se nalazi njezin narod. To zrači i sa stranica posve-ćenih hrvatskim braniteljima i cijeloj Hrvatskoj (usp. XI. poglavlje). Spisateljica, koja se, u svojoj u 41. godini života, od rada s maloljetni-cima usmjerila prema starima, nemoćnima i bolesnima, ne propušta uočiti plemenite primjere ljubavi i skrbi prema bližnjima (usp. VII. i VIII. poglavlje: Bogatstvo siromašnih i Svijetli trag). Život ju je naučio

* U malo izmijenjenom obliku objavljeno kao pogovor knjige: Mira Donadini, Dodir vremena, Crkva u svijetu, Split, 2007.

169

da “primjeri privlače” i da je jedno ostvareno djelo ljubavi potrebito-mu korisnije od tisuća lijepih riječi.

Najprivlačnije stranice u knjizi posvećene su tzv. “malim ljudima”, osobama kojima je spisateljica posvetila najplodonosnije godine svoga života. Njezini “mali ljudi”, koje svakodnevno susrećemo na ulicama našega Grada, imaju svoje ime, svoju tužnu “priču”. Oni nisu samo ispružena ruka siromaha na pločniku, koju prolaznici često zaobilaze. Njezini “maleni”, kojima su ona, potom njihovo Bogatstvo siromašnih (namjerno ispuštam ime osobe koja se krije iza ovoga “naslova”, da je čitatelji sami otkriju!) i toliki drugi posvetili svoj život, toliko odudara-ju od današnjega stanja u Hrvatskoj, koje vidimo na tv-zaslonima ili na naslovnicama dnevnih novina. Naime, s tv-zaslona i različitih naslov-nica nude se uspješni moćnici ovoga svijeta; oni koji nemaju vremena za spisateljičine “malene”. Za njih nema mjesta, osim možda samo u “Crnoj kronici”. U jasnim, istinitim i životnim zapisima sudbina broj-nih “malenih” spisateljica razobličuje bijedu i lažnu veličinu suvreme-nih hrvatskih političkih i svakih drugih veličina i “izabranika” koji ne mare za “malene”, za one koji nisu glasni, nametljivi, koji su nemoćni i gotovo nevidljivi, a ipak su vidljivi da “viču” bez glasa i riječi. Spisa-teljica govori u njihovo ime i za njih, a time ispituje našu savjesti jer kraj “malenih” često prolazimo kao da ih i nema. Tako doznajemo za Renatu, Stipu, Anu i druge.

Knjiga Dodir vremena nije samo svjedočanstvo određenoga vreme na, ona je i bogoslovna knjiga, i to ne samo zato što njezina spi-sateljica posvećuje lijepe stihove nebeskomu Ocu, Isusu Kristu, Duhu Svetomu itd. Knjiga je bogoslovna prije svega jer govori o “malenima” ovoga svijeta i jer je ona, tako je doživljavam, zapravo, ponajviše nji-ma nadahnuta i njima posvećena. Spisateljica podsjeća da je Krist postao malen i poistovjetio se s malenima ovoga svijeta. Krist je oda-brao put malenih, nemoći, križa, patnje i boli, da bi posvjedočio svo-ju ljubav prema svakomu čovjeku, osobito onomu koji trpi, koji je napušten, nemoćan, malen.

Premda suvremena općesvjetska, globalna situacija i domovinska, lokalna, zbog nedovoljne brige prema malenima zavrjeđuju osudu, spisateljica se čuva teških riječi, prokazivanja i osude. Blago i strplji-vo izlaže primjere malenih, onih potrebitih, i onih koji im pokušavaju

170

pomoći, poput njihova Bogatstva siromašnih. Ono što čine ti maleni redovito je skriveno očima ovoga svijeta, skriveno je naslovnicama novina i ne dolazi među udarne vijesti radio i tv-emisija. No, nije ni važno. Važno je da ima malenih koji se stavljaju u službu još manje braće i sestara te tako svjedoče onu najveću Ljubav koja je postala malenom, učovječenom, a nije prestala biti najvećom od svih mogu-ćih. Poput utjelovljene Ljubavi koja ih nadahnjuje i njihova ljubav postaje sebedarje do križa, ljubav do kraja, do smrti. Zapravo takva ljubav ide iznad smrti, jer pobjeđuje smrt; takva ljubav nikada ne pre-staje. Upravo je današnjem svijetu potrebno svjedočanstvo takve lju-bavi; današnjem svijetu u kojem su tako naglašeni procesi koji vode sve većem egoizmu, tj. sve većem otuđenju čovjeka, raspadu obitelji te općenito raspadu društva. Bez osoba spremnih živjeti i svjedoči-ti nesebičnu ljubav prema malenima, perspektiva našega društva su brojne kazneno-popravne ustanove za sve moguće uzraste i kategorije ljudi; perspektiva je ne samo nekršćansko nego i nehumano društvo. Ova je knjiga poziv na izgradnju drugačijega svijeta; svijeta u kojemu ima mjesta za sve. Ona je poziv suvremenom čovjeku da otkrije ljepo-tu ljudskog dostojanstva; dostojanstva koje je čovjeku naravno i stoga neotuđivo, dostojanstva koje izvire iz vječnosti, tj. iz Božje odluke da čovjeka stvori na svoju sliku i priliku. Ma kako i koliko životne prilike i neprilike povrijedile, izranile i izobličile čovjeka on nikada ne pre-staje biti čovjek-slika Božja, biće do kojega je Bogu osobito stalo, čak do te mjere da sam Bog postaje čovjekom te se poistovjećuje sa sva-kim ugroženim, potrebitim čovjekom. Očito je nešto veliko i lijepo biti čovjek, kad je i sam Bog odlučio postati čovjekom. Izgleda da je došlo vrijeme kad je najteže biti čovjek. Spisateljica knjigom podsjeća da je mjera čovještva mjera ljubavi prema čovjeku.

Čitajući knjigu Dodir vremena čitatelju je omogućeno da “dodir-ne” brojne sudbine, da postane dionikom života brojnih ljudi, njemu znanih i neznanih. Zanimljivo, svi mu postaju bliski, postaju njegovi. “Dodirujući” tužne i tragične sudbine, ispričane na tako iskren i jed-nostavan način, sam se čitatelj osjeti “dodirnut”, ganut. Osim ako nije srca kamena. Osjeti se pozvan ući u logiku ljubavi, približiti se male-nima te im služiti.

171

Spisateljica knjigom želi potaknuti čitatelje, svoje sugrađane i suvremenike, da bi i oni suosjećali s malenima i da bi, čineći dobro malenima ovoga svijeta, sami rasli u svome čovještvu. Naime, jasno je kako je mjera čovještva mjera ljubavi prema čovjeku.

Knjiga je dobrodošla, gotovo je nužna danas kada se povećava sebičnost i nebriga za čovjeka. Ona podsjeća na neotuđivo dostojan-stvo svakoga čovjeka koji nije manje čovjek ako nije bogat, tj. ako je siromašan, bolestan, nemoćan, malen. Nadam se da će brojni čitatelji posegnuti za ovom knjigom, jer će ih, vjerujem, ona obogatiti i pota-knuti na sudbonosna pitanja o životu, patnji i smrti.

172

NA BRANIKU*

Tijekom dvijetisućtne povijesti kršćanstvo se je uvijek iznova nala-zilo pred izazovima na koje je moralo odgovoriti. Tako, primjerice, već se prvom naraštaju kršćana postavlja pitanje o njihovoj novosti, tj. onome što dijele sa židovstvom i što ih razlikuje od istoga, unutar čije matrice nastaje. U početku su smatrani jednom od struja (sekta) unu-tar židovstva (apostoli i ostali učenici redovito odlaze moliti u Hram, slijede židovske običaje itd.), no postupno postaju svjesniji novosti koja je im je darovana i povjerena od Isusa Krista. Prelaskom u grč-ko-rimski svijet izazovi postaju još veći i složeniji, ne samo zbog pro-gona koji prijete uništenjem mlade kršćanske zajednice, nego i zbog optužbi na njihov račun. Sve skupa postaje još složenije i izazovnije kad se unutar samog kršćanstva jave pokreti (hereze) koje na krivi način žele izvršiti inkulturaciju kršćanstva u grčko-rimski svijet, pri-jeteći samim temeljima kršćanstva.

Na izazove koji dolaze izvana ili iznutra u ranom kršćanstvu odgo-varaju branitelji (apologeti) kršćanske vjere (Justin, Tertulijan, Tacit, Atenagora, Irenej itd.). Njihovu će ulogu tijekom stoljeća preuzeti veli-ki crkveni oci, potom srednjovjekovni teolozi (skolastičari), poslije njih veliki kršćanski mislioci, teolozi i sveci u modernoj epohi te napo-kon veliki pape 20. i 21. st. (Pio X., Pio XII., Ivan Pavao II., Pavao VI., Benedikt XVI.). Valja reći kako je katolička apologetika zapala u odre-đenu krizu u drugoj polovini 20. st., naime poslije Drugog vatikanskog koncila, jer se smatralo kako bi Katolička Crkva trebala biti u dijalo-gu sa svijetom (kulturni dijalog), s drugim religijama (intereligijski dijalog) te s drugim kršćanima (ekumenizam). Nažalost, opcija “biti u dijalogu” sa svima značila je određeno relativiziranje vlastite vjere i vjerske pripadnosti, a time i gubitak vlastitog identiteta za brojne kršćane i mjesne Crkve.

Danas, u vremenu postmoderne, koju neki mislioci definiraju kao “postkršćansko razdoblje”, iznova se postavlja zahtjev za “obrazlože-

* Objavljeno kao predgovor knjige skupine autora: Na braniku. Apologetski priručnik 1, Zagreb, 2016.

173

njem nade” koja je u kršćanima (usp. 1 Pt 3,15), ukoliko je još uvijek nisu izgubili. Taj se zahtjev postavlja ne samo teolozima i kršćanskim misliocima, nego svim kršćanima, ukoliko žele živom održati nadu koja je u njima i po kojoj se spašavaju. Drugim riječima, danas se sva-kom kršteniku, katoliku, postavlja pitanje: Zašto sam katolik? Zašto vjerujem? Odgovori na ta pitanja nužno vode do nekoliko sljedećih: Što me kao kršćanina, katolika, razlikuje od drugih vjernika monote-ističkih religija (židova i muslimana)? Što me unutar kršćanstva razli-kuje od drugih kršćana, naime od pravoslavaca i protestanata? Što mogu ponuditi svijetu (društvu) u kojemu živim?

Stoljetna je katolička apologetika odgovarala na prva dva pitanja kroz govor o nužnosti religije, odnosno o Božjoj opstojnosti, o Bogu Stvoritelju i Svedržitelju. Taj je govor također uključivao i govor o ljudskoj slobodnoj volji te čovjekovoj moralnoj odgovornosti za vla-stite čine kao i njegovu ovisnost o Stvoritelju, uz, naravno, dokaze o besmrtnosti ljudske duše, kao i nagradi za pravedna djela te kazni za zla. U biti katolička je apologetika pobijala pogrješna mišljenja koja su dolazila od monizma, determinizma te različitih drugih antiteistič-kih teorija. No, zadaća katoličke apologetike time nije bila iscrpljenja. Valjalo je dokazati nadnaravno porijeklo kršćanstva, polazeći od doka-za iz Svetoga pisma i razuma, a sve s ciljem da se kršćanstvo predsta-vi kao jedina religija koja dolazi od samoga Boga te je stoga jedina i vjerodostojna.

Važan dio tradicionalne katoličke apologetike posvećen je pitanju Crkve, s ciljem da se pokaže kako je Krist htio jednu Crkvu, a ta je Katolička, budući da drugim Crkvama (pravoslavnim i Anglikanskoj), a posebno crkvenim zajednicama (različitim protestantskim zajedni-cama), nedostaje punina onoga što je Krist želio i darovao svojoj jed-noj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi.

Suvremena katolička apologetika iznova se nalazi pred starim, ali i nekim novim pitanjima. “Stara pitanja” dolaze joj od slabo poučenih ili uopće nepoučenih nevjernika, a nažalost i vjernika koji slabe u svome identitetu, ako ga već nisu izgubili. “Nova” pak dolaze iz suvremenih globalizirajućih procesa i pokreta koji agresivnom medijskom (i poli-tičko-kulturalnom) kampanjom žele izmijeniti kršćanski nauk ili ga barem učiniti irelevantnim u društvu. Najagresivniji izazov suvreme-

174

noj katoličkoj apologetici dolazi od tzv. genderizma koji nije doveo u pitanje samo katoličku antropologiju, nego i teologiju, dakle ne samo čovjeka, nego i Boga.

Knjiga Na braniku – Apologetski priručnik 1. pokušava odgovori-ti na neka od postavljenih pitanja, odnosno izazova koji su prisutni u suvremenom društvu, a prijete kršćanskom (katoličkom) identitetu. U sedam poglavlja knjiga se, u više ili manje podnaslova, suprotstav-lja pogrješnim interpretacijama kako kršćanske vjere tako i temeljnih životnih vrijednosti. Knjiga nije cjelovita katolička apologetika, na što upućuje br. 1 iz naslova. No i sadržajno se ne predstavlja kao cjelovi-ta katolička apologetika, ne samo jer ne slijedi tradicionalnu podjelu apologetike kao teološke discipline, nego jer želi biti aktualna, tj. jer odgovara na pitanja koja su u ovom vremenu prisutna i koja “uzne-miruju” vjernike.

U prvom poglavlju, Temelji vjere, kroz desetak podnaslova, autori progovaraju o prvenstvu razuma u kršćanstvu, potom o dokazima za Božju opstojnost, pa o Novom zavjetu i pitanjima s time povezanima, da bi se sve završilo govorom o suodnosu vjere i znanosti (razuma). Govor autora o navedenim, ali i o svim drugim pitanjima razumski je i vjerski utemeljen. Kad je riječ o vjerskoj utemeljenosti polazište je uvijek Sveto pismo, a potom nauk crkvenog Učiteljstva te dokazi koje nudi teologija (posebno teologija Josepha Ratzingera). Svakom pitanju autori pristupaju na metodološki isti način. Naime, nakon što postave tezu, nude objekcije u obliku pitanja, na koja potom iscrpno odgovaraju. Ti su odgovori jasno obrazloženi, a time i uvjerljivi. U svojim odgovorima na različite objekcije, tj. pitanja koja se javljaju na pojedinu tezu, autori pokazuje zavidnu širinu i dubinu dokazivanja, odnosno nude odgovore koji nisu samo logični, nego teološki dobro utemeljeni i obrazloženi.

To što je rečeno za prvo poglavlje vrijedi i za svako sljedeće: Auto-ritet Crkve; Spasenje; Ekumenizam; Moral i etika; Nekatoličke skupine, pokreti i ideologije; Antikatolicizam. Kroz više podnaslova autori se suočavaju s pitanjima i izazovima koji se odnose na temu iz naslova. Tako, primjerice, u poglavlju posvećenu Autoritetu Crkve govore o (ne)mogućnosti otpada Crkve od vjere, potom o (ne)promjenjivosti Božjih zapovijedi u Crkvi, o odnosu katolika prema Bibliji, o suodno-

175

su Tradicije i Svetoga pisma, o celibatu katoličkih svećenika, ređenju žena te o autoritetu kojega valja poštivati i slušati.

Posebna je vrijednost knjige što su se autori uhvatili u koštac ne samo s izazovima koji su jednom prijetili kršćanskoj vjeri, a danas te izazove nalazimo na internetskim forumima i portalima, nego i s aktu-alnim i veoma snažnim izazovima (usp. poglavlje 6 i 7) poput gende-rizma, izazova suvremene gnoze, islama, gay-pokreta itd. Autori ne propuštaju iznijeti i pobiti mišljenja (usp. poglavlje 7) nekih popular-nih osoba iz suvremenog društva, bilo stranoga (Lady Gaga, Barack Obama i dr.) bilo domaćega (Hedl, Zakošek i dr.).

Premda ne bih potpisao svaku rečenicu iz ove knjige, ponajprije zbog mjestimice agresivnog tona pisanja, ipak čestitam autorima na ovoj knjizi i to ponajprije zbog toga što su nam ovakve knjige potrebne, pogotovo danas kad su vjernicima, posebno mladima, putem interneta dostupne brojne (dez)informacije o kršćanstvu, Crkvi, Bogu i čovje-ku. Čestitam im također zbog hrabrosti da otvoreno i zauzeto pišu u obranu kršćanske vjere te tako pruže svjedočanstvo nade koja je u nji-ma, a žele je istodobno podijeliti s onima koji je još nemaju ili kojima prijeti opasnost da je izgube.

176

ANA*

U subotu, 13. prosinca 2003., u župi Podstrana, u blizini Splita, veliki skup tužnih osoba oprostio se je od Ane. Uz roditelje, sestre i mnogobrojnu ožalošćenu rodbinu na oproštajnom su skupu najbroj-niji bili učenici Nadbiskupijske klasične gimnazije “Don Frane Bulić” u Splitu, čija je učenica bila i Ana. Prije mjesec dana proslavila je 18 rođendan. Slavlje je bilo radosno, ali i suzdržano. Puninu radosti, mla-denačke, obiteljske i prijateljske priječila je sjena koja se je nadvila nad Anu. Sjena je imala ime: leukemija…

Ana je bila prekrasna mlada djevojka. Nježni plavi uvojci uokvi-rivali su lijepo lice pravilnih crta. Njezine su izražajne oči privlačile pozornost sugovornika, a još više blistavi radosni osmjeh koji je poka-zivao vedru narav, životni optimizam i okrenutost budućem. Osmi-jehom je osvajala srca oko sebe. Ni duge godine teške bolesti nisu joj skidale osmjeh s lica. Kad bi dolazila u školu s teških i bolnih terapi-ja osmjeh na licu kao da je govorio da to i nije tako strašno ni bolno. Ipak, bljedilo na licu te ozbiljne oči pozornom su promatraču otkri-vali mnogo više…

Vlastitu bolest Ana nikada nije uzimala kao izliku da manje uči ili kao mogućnost da s manje napora dobije bolju ocjenu. Naprotiv, uvijek je imala riječi isprike pred profesorima što mora biti odsutna s predavanja te što mora “gnjaviti” nastavnike da je pitaju kad možda i nisu namjeravali. A bila je sjajna učenica! Svake godine pohvaljena kako za uzorno ponašanje tako i za odličan uspjeh.

U riječima oproštaja Ravnatelj Gimnazije ističe Aninu duboku vje-ru kojom je nosila vlastiti životni križ. Vjeru koju je upila i baštinila u vlastitoj obitelji. Slušajući njegove riječi promatram njezine rodite-lje. Majka tiho jeca dok joj se niz obraz kotrljaju suze. Otac je heroj. Mislim u sebi: mora da je silno volio Anu. Bože moj, što li sada osje-ća i proživljava? Njegove plave oči kao da su ispunjene više ponosom negoli tugom. Tek na poneku riječ gotovo neprimjetno zadrhti, ali ne

* Ana Duvnjak, maturantica Nadbiskupijske klasične gimnazije “Don Frane Bulić”, pre-minula je 11. prosinca 2003. Poslije sprovoda tiskana je mala knjižica s oproštajnim govorima. Među njima je i ovaj zapis.

177

dopušta suzama da provale. Koliko li ih je isplakao u srcu! Mislim u sebi kako nije prirodno da roditelji pokapaju vlastitu djecu. Trebalo bi biti obratno. No, nije čovjek gospodar vlastita života. Smrt u svakome negdje iz prikrajka vreba.

Nakon svete mise od Ane se oprašta mladi svećenik, Anin duhov-nik. Govori o Ani kao cvijetu na Božjoj livadi. Bog ju je ubrao jer je bila ponajljepši cvijet, jer ju je htio za sebe. U glavi mi odzvanjaju riječi iz knjige Mudrosti: “Pravednik će, ako i mlad umre, živjeti…”

Potom se od Ane opraštaju njezini prijatelji iz razreda. Maturant Marin kroz jecaje izgovara riječi oproštaja. Molili su, veli, i ufali se u čudo, tj. u čudesno Anino ozdravljenje. Nisu shvatili da se je čudo cije-lo vrijeme odigravalo pred njihovim očima. Sad kad im je Ana išče-zla ispred očiju, njima se, poput učenicima u Emausu, “oči otvoriše”. Shvatiše da je Ana bila čudo. Shvatiše da se je u Aninu osmijehu krio Onaj koji joj je davao snagu u njezinim bolima i patnjama. Ana i Križ! Ana i Krist! Zato je bilo moguće da ih Ana tješi i hrabri, kao da su oni bolesni, a ne ona. Isuse, hvala ti za Anu.

U noći u kojoj je Ana poletjela u slobodu, u beskrajna prostranstva ljubavi i mira, majka je u njezinoj jakni pronašla Anine, rukom ispisa-ne, nakane, odluke za život, za živjeti. Svećenik poziva dvije maturanti-ce da pročitaju neke od Aninih odluka. Treptavim glasom naizmjence čitaju Anine odluke: započeti učiti talijanski jezik; položiti vozački ispit; naučiti upaliti stroj za pranje posuđa; manje gnjaviti majku; više se družiti sa sestrom Ružicom; radovati se zalasku sunca; svaki dan moliti i svaki dan pohađati svetu misu… Protrnuo sam na odluku da se želi “radovati zalasku sunca”. Ana, čiji život poput pješčanog sata neumitno curi, posve je okrenuta životu. Kao da se boji da i jedan tre-nutak života ostane dokraja neproživljen; da i jedna ljepota ostane do kraja neprimijećena i nedoživljena. Ana poput tek propupala cvijeta mrazu je izložena. Svoje latice okreće suncu da je ogrije, zagrije, život da joj povrati. Kroz glavu mi lete biblijske misli: “Kroz malo vremena stekla je dobra mnoga”. Bože moj, koliko ljudi kroz sav život ne otkri-ju ono što je Ana otkrila na pragu svoga života.

Tvoj Križ, Gospodine, bio je škola u kojoj je Ana naučila životnu mudrost: nije duljina života ono što se računa, nego blago mudrosti i svetosti koje se kroz život stekne. Jer, ondje gdje je blago bit će i srce. A

178

Ana je u kratko vrijeme stekla blaga velika. Njezino srce mladenačko, prekrasno, ljubavi i blaga prepuno postalo je vrata kroz koja je Gos-podin ušao u svijet njezinih prijatelja i obitelji. Ana s blagom u sebi, postala je blago za one koji su je poznavali.

Ana, mi smo s tobom i ti si s nama. Ana i Amen! Znak i znamen, smrti i života. A Život je jači od smrti. Bog je izgovorio vlastiti “Amen!” životu i Ani. Zato: Ana i Život, a ne smrt. I poslije smrti Ana živi!

179

SADRŽAJ

Svim svojim prijateljima, sa zahvalnošću! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7

Kristom obasjani! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11Došašće – vrijeme kršćanske budnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13Istinski duh Božića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15Krštenje – poslanje pravednosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17Razmatranje o obraćenju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20Obrati se i živjet ćeš . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30Hod kroz korizmu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32Ecce homo! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34Uskrs . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36Marija u uskrsno jutro . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39Zaborav duha doveo je do otuđenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41Središnje otajstvo kršćanstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44Bit ćete mi svjedoci! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46Poruka svetoga Duje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49O kršćanskoj radosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52U očevu zagrljaju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54Caru carevo, Bogu Božje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57Svetkovina Svih svetih i Dušni dan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59Svetkovina Krista Kralja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63

U svijetu, ali ne od svijeta! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65Zreo kršćanin u suvremenom društvu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66Vjernost kršćanskim/katoličkim načelima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77Znanost – nova religija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82Projekt 007: novi čovjek . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85Postkršćansko ili pretkršćansko društvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88Novi pristup vjerskom odgoju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90Problemi oko nastavka školovanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93

180

Međugeneracijski (ne)sklad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95Zašto volimo šport? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97Crkva i demokracija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99Crkva i politika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102Kršćanin pred zlom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105Poplave u Slavoniji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107Vjera u boga Tita . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109Uspjeti u životu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111Dobra i zla riječ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113

Riječ u riječi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117Predanje providnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118Duhovni boj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120Hrvatska pasionska baština . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126Inkulturacija evanđelja i evangelizacija kulture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132Autobiografija bl. Marije Propetog Petković . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136Vapaji duše – bl. Marije Propetog Petković . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140Privatni duhovni dnevnik bl. Marije Propetog Petković . . . . . . . . . . . . . 144Tajne duše bl. Marije Propetog Petković . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149O Mariji nikad dosta! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154Tkanje od bisera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 156Za let si dušo stvorena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 158U potrazi za korijenima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 160Ričičko blago . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 165Mjera čovještva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168Na braniku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 172Ana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 176