POJAM MULTINACIONALNIH KOMPANIJA

Multinacionalne kompanije (The Multinacional Company) su više nacionalna

preduzeća koja ujedinjuju proizvodnju i ponudu velikih količina roba u više država i

predstavljaju vrlo važne činitelje svjetske privrede. U njima je koncentriran kapital,

znanje i veliki broj zaposlenih, a razlog njihovog nastanka treba tražiti u

zakonitostima tržišne privrede. Primarni je cilj poduzetnika povećanje profita i

akumulacija kapitala putem viška vrijednosti u proizvodnji. U trenutku kada

se kapital u matičnoj zemlji ne može povećati novim ulaganjem , traže se nova,

povoljnija tržišta i sredstva prebacuju izvan državnih granica. Tako nastaju

multinacionalne kompanije koje kontroliraju proizvodnju nekog proizvoda u više

zemalja te kao takve postaju važan činitelj globalnog povezivanja. Vrlo su

prilagodljive zakonitostima tržišta pri čemu se koriste svim raspoloživim sredstvima

i oblicima što bržeg i što većeg stjecanja profita.

HISTORIJA NASTANKA

Iako su moderne multinacionalne kompanije postojale krajem 19. stoljeća, termin

"multinacionalna kompanija" pojavljuje se tek 1960. godine kada je David

Lillienthal napravio distinkciju između portfolio i direktnih stranih investicija i

definirao kompanije kao one kojima je sjedište u jednoj zemlji, ali koje također

djeluju i pod zakonima drugih država. Multinacionalna kompanija je naziv za

kompaniju ili poslovni poduhvat koji proizvodi robu ili pruža usluge u više od jedne

zemlje. Također se koristi i izraz međunarodna kompanija. Prema definiciji

Međunarodne organizacije rada (ILO), pod multinacionalnom kompanijom se

podrazumijeva svaka kompanija ili poduzeće čije se sjedište nalazi u jednoj,

matičnoj zemlji, a poslovni pogoni i druge radne jedinice u drugim, tzv. zemljama

domaćinima. Prema United Nations Conference on Trade and Development

(UNCTAD), pod multinacionalnom kompanijom se smatra poduzeće koje se sastoji

od filijala u više od jedne zemlje, a koje djeluju pod sistemom koji dopušta

koherentne politike i donošenje odluka. Filijale su tako povezane vlasništvom ili na

druge načine, da jedna ili više njih može utjecati na druge, a posebno da bi došlo

do razmjene znanja, resursa i odgovornosti. Multinacionalne kompanije često imaju

budžete koji su višestruko veći od bruto domaćeg proizvoda pojedinih zemalja.

Svoju proizvodnju temelje na primjeni visoke tehnologije i relativno jeftinoj radnoj

snazi, a razvoj tehnike i tehnologije omogućava im da dijelove nekog konačnog

proizvoda proizvode na raznim stranama svijeta, odnosno tamo gdje je to

najjeftinije.

Razlog nastanka prvih multinacionalnih kompanija treba tražiti u zakonitostima

tržišne privrede, odnosno tržišta. Glavni cilj svakog preduzetnika je da poveća svoj

profit i akumulira kapital putem viška u proizvodnji. Ono što je logično za

pretpostaviti jest da kada to više nije moguće u matičnoj zemlji, da će se tražiti

nova povoljnija tržišta, odnosno sredstva se prebacuju van državnih granica i tako

nastaju prve multinacionalne kompanije. Prva takva kompanija je bila Nizozemska

istočno–indijska kompanija u koju su se 1602. godine udružile Nizozemske

trgovinske kompanije kako bi isključile međusobnu konkurenciju. Od Nizozemske je

dobila pravo nezavisnost, a znamo što je to značilo u to doba. Mogla je samostalno

voditi ratove, graditi utvrde, sklapati sporazume, kovati novac, osvajati nove

teritorije (kolonije), a imala je i trgovinski monopol. To je bila prva multinacionalna

kompanija i najveće trgovinsko društvo 17. i 18. stoljeća. Njena privredna moć

ležala je u činjenici da je imala kontolu puteva kojima se kretala trgovina začinima

(kontrolirala je otok začina, danas Molučki otoci koji se nalaze u Indoneziji), a

kasnije su trgovali i drugom robom poput porculana iz Kine itd. Nizozemska

istočno-indijska kompanija je također i prva multinacionalna kompanija koja je

izdala dionice. Upravo je njena finansijska moć bila ključni faktor koji joj je

omogućio da uspješno drži monopol sve te godine, od njenog osnivanja 1602. do

njenog raspada 1798. godine. Izdavanje dionica je donijelo kompaniji značajna

sredstva uz pomoć kojih je mogla voditi ratove i braniti svoj monopol. Odmah

povucimo paralelu sa današnjim multinacionalnim kompanijama koje koriste

financijsku moć u slične svrhe. Dakle, radi stjecanja dobiti i akumulacije kapitala,

jedino po čemu se u globalu razlikuju su metode koje koriste (lobiranje,

financiranje političkih stranaka...).

Nakon Drugog svjetskog rata, multinacionalne kompanije doživljavaju svoj prvi

pravi zamah i uspon. Razlog tome je što tada dolazi do najspektakularnijeg

napretka u nauci i tehnologiji koji je svijet vidio. Takve okolnosti olakšavaju

poslovanje multinacionalnim kompanijama. Između ostalog dolazi do velikog

napretka u sektoru transporta, što dovodi do nižih troškova poslovanja. Ono što je

još bitnije je da su cijene sirovina bile niske, a MNK su mogle i uvoziti jeftinu radnu

snagu iz zemalja u razvoju. Period od 50-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća, zlatno

je razdoblje za multinacionalne kompanije što pokazuju i dostupni podaci prema

kojima se događa veliki porast istih, a koji se nastavlja sve do danas. Veliki rast

multinacionalnih kompanija dovodi do toga da početkom 80-ih godina 20. stoljeća,

MNK kontroliraju polovinu svjetske proizvodnje, 2/3 svjetske trgovine i 3/4

međunarodnog transfera tehnologije.

U svijetu je 1969. godine bilo 7.258 MNK. Prema procjenam UNCTAD-a, 2006.

godine ih je bilo oko 60.000 s oko 500.000 filijala. 500 najvećih MNK kontrolira 42%

svjetskog bogatstva s tendencijom rasta. Ostvaruju prihode u visini od 30% bruto

domaćeg proizvoda svijeta. Danas ih ima 82.000 s oko 810.000 filijala. Prema nekim

izvorima 1999. godine od sto najvećih svjetskih ekonomija 51 je bila MNK, a 49 od

njih 100 su bile države (mjereno BDP-om država i prodajnim rezultatima MNK). Ako

izuzmemo deset najvećih zemalja, kombinirana prodaja prvih 200 multinacionalnih

kompanija je veća od kombiniranih ekonomija svih preostalih zemalja. Također,

prodaja prvih 200 MNK raste po bržoj stopi od ukupne svjetske ekonomske

aktivnosti.

Broj multinacionalnih kompanija se neprestano povećava. Danas u svijetu posluje oko 70 000

kompanija, a najveće kompanije imajusvoje filijale u više zemalja svijeta. Tako npr. General

motors ima filijale u 120 zemalja, Coca-cola u 200 zemalja, Royal Dutch/Shell u oko 130,

McDonalds u više od 119 zemalja, a njegovi lanci restorana posluju na više od 30 000 lokacija

u svijetu. Najviše multinacionalnih kompanija svoja sjedišta imaju u SAD-u, Kanadi, Japanu,

"azijskim tigrovima", razvijenim evropskim zemljama i Australiji.

Prve prave multinacionalne kompanije, kao velika poduzeća s međunarodnim

kapitalom nataju između dva svjetska rata ubrzano se razvijaju tek nakon Drugog

svjetskog rata. Nastale su u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu i postupno se širile po

industrijskim zemljama Zapadne Evrope, Japanu, zemljama "nabujale"

industrijalizacije, a u novije vrijeme i tranzicijskim zemljama. Danas ih ima više od

1200, a neke od njih ostvaruju ukupan prihod veći od 200 mlrd.USD godišnje.

Najviše multinacionalnih kompanija ima svoje sjedište u trima najrazvijenijim

regijama: u SAD-u i Kanadi, Japanu i dalekoistočnim azijskim privrednim

"tigrovima" te u Zapadnoj i Sjevernoj Europi. Prema podacima iz 1991. godine (a

odnos se nije bitnije promijenio do danas), od 500 najvećih multinacionalnih

kompanija, njih 157 ima sjedište u SAD-U, ali sve više i u novoj svjetskoj privrednoj

sili, Japanu, sa 119 kompanija, a potom u zapadnoevropskim državama, Kanadi i

Australiji.

Od 500 najvećih multinacionalnih kompanija, njih 53% nalazi se u SADu i Japanu, a ostale su

u Njemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Italiji, Kanadi, Nizozemskoj i Australiji. Dok su neke kompanije

svoje poslovanje ograničile na samo nekoliko država, druge su poput Coca-Cole (posluje od više

od 200 zemalja svijeta uključujući i BiH), prisutne u svim dijelovima svijeta. Budući da posluju van

granica matične zemlje, zapošljavaju i veliki udjel stranih radnika. Tako je npr. u nizozemskoj kompaniji

Philipsu zaposleno čak 79%, a u Fordu 58%, u ITT-u 53%, u IBM 43%, u General Motorsu 31 % stranih

radnika itd.

Multinacionalne kompanije ostvaruju:

-prihode u visini 30% bruto domaćeg proizvoda svijeta,

-realiziraju preko 75% svjetske razmjene roba i usluga,

-te oko 80% razmjene tehnologija i menadžerskih umijeća.

Obilježja poslovanja, broj, razmještaj I sjedišta multinacionalnih kompanija

Tokom svoga razvoja multinacionalne kompanije prošle su kroz nekoliko etapa pri čemu su

mijenjale svoju strukturu. Prve su se organizirale ne temelju vertikalnog povezivanja,što znači

da su udruživale više preduzeća iz različitih zemalja i različite razine proizvodnje.Vanjska

preduzeća, unutar tih multinacionalnih kompanija osiguravala su sirovine, a domaća su ih

prerađivala.Nakon toga slijedi horizontalno povezivanje jer se udružuju više međunarodnih

preduzeća iste razine proizvodnje (proizvodnja dijelova za automobile kao konačan proizvod).

U svijetu danas postoje multinacionalne kompanije i vertikalnog i horizontalnog tipa i

povezanosti. Za multinacionalne kompanije kao preduzeća s velikom koncentracijom kapitala i

radne snage, izuzetno je važna dobra organizacija vlasti i proizvodnje. Do 70-ih godina 20.

stoljeća unutar multinacionalnih kompanija sve odluke donosila je upraviteljska ekipa na čelu

kompanije tj. vlast je bila centralizirana .. Nakon toga dolazi do važnih promjena u organizaciji

multinacionalnih kompanija uslijed prostorne disperzije proizvodnih pogona i danas

multinacionalne kompanije imaju više središta, a u svakom od njih nalazi se predstavnik

uprave,tj. vlasti.

Decentralizacijom funkcija pospješuje se poslovanje jer se bolje mogu pratiti zahtjevi i uvjeti

tržišta širom svijeta koji se neprestano mijenjaju.

Multinacionalne kompanije temelje svoju proizvodnju na primjenu visoke tehnologije i relativno

jeftinoj radnoj snazi. Razvoj tehnike i tehnologije omogućava im da dijelove nekog konačnog

proizvoda proizvode na raznim stranama svijeta tj. u zemljama u kojima je to najjeftinije.Za

sastavljanje konačnog (finalnog) proizvoda također se odabire zemlje koja ima najpovoljniju

lokaciju tj. gdje je to najučinkovitije. Da multinacionalne kompanije kao velike tvrtke imaju

važnu ulogu u gospodarstvu svijeta govori i podatak da je 80-ih godina 20. stoljeća u njima

proizvedeno 25% svjetskih industrijskih proizvoda, dok današnje multinacionalne kompanije

ostvaruju ili nadziru 42% vrijednosti svjetske trgovine.

Multinacionalne kompanije najveći udjel imaju u hemijskoj, elektrotehničkoj i automobilskoj

industriji. Uz proizvodne postoje i uslužne multinacionalne kompanije među kojima vodeća

mjesta zauzimaju banke, osiguravajuća društva, lanci hotela i trgovina. Većina multinacionalnih

kompanija ostvaruje godišnju zaradu koja je često veća od prihoda pojedinih zemalja svijeta što

im daje političku i gospodarsku moć, tj. omogućuju im da utiču na donošenje određenih zakona,

naravno u svoju korist.

Multinacionalnih kompanija stalno se povećava , a onih koje ostvaruju ukupni godišnji promet

veći od 100 miliona američkih dolara već ima preko 1200.Početkom 90- ih godina 20. stoljeća u

svijetu je poslovalo oko 37.000 multinacionalnih kompanija koje su imale oko 170.000

podružnica ili tvrtki kćeri, a 2003. godine oko 40.000 multinacionalnih kompanija s oko 280.000

hiljada podružnica, što je prosječno 7 podružnica po jednoj kompaniji. Njihov prostorni

raspored tj. sjedišta multinacionalnih kompanija vrlo su neravnomjerno raspoređena i nalaze se

u privredno najrazvijenijim dijelovima svijeta.

Wal-Mart kao simbol multinacionalne kompanije

Od dučančića otvorenog 1962. u jednoj od najsiromašnijih država u SAD-u

(Arkanzas) Sam Valton stvorio je carstvo čiji su nasljednici dvaput bogatiji od Billa

Gatesa (njihovo je bogatstvo 2005. iznosilo 90,7 milijardi dolara, a Gatesovo 46,5

milijardi dolara) Kako? Model koji je sad već postao uobičajen, 1 đula zaliha, nula

sigurnosti', nosi biljeg Wal-Marta. Jer najveća tvrtka na svijetu najprije je unijela

novinu na području upravljanja zalihama. Posjeduje 7100 kamiona što joj

omogućuje da izbjegne da neka podružnica gomila ono što ne prodaje dok nekoj

drugoj nedostaje ono što joj treba. Otkad su tegljači obnovljeni tako da mobu ići

kilometar više po litri benzina, Wal-Mart uštedi 50 miliona dolara godišnje.! može

se predstaviti kao tvrtka koja se brine za okoliš.

Wal-Mart je napustio Arkanzas i otišao u ruralna područja na jugu zemlje koja su

konkurenciji bila nezanimljiva.Svoj profit(više od 10 milijardi dolara 2005)

reinvenstirao je tako da osigura geografsku expanziju. Danas u svijetu ima 5000

prodajnih mjesta s natpisom te multinacionalne kompanije.

Liberalni teoretičar Friedrich Hayek još je 1947. Objašnjavao: Ako želimo održati i

najmanju nadu u mogućnost povratka slobodne ekonomije, pitanje ograničavanja

sindikalne slobodne moći je od najveće važnosti".U Wal-Martu je to "pitanje"

riješeno: svaki put kada u SAD-u zaposlenici nekog dućana, nakon iscrpljujuće

bitke, odluče učlanit se u sindikat, dućan se zatvara.

Tako tvrtka koja zapošljava više od jedan posto američkih zaposlenika pridonosi

smanjenju sindikalnog članstva, a to je često preduvjet za politiku deflacije plaća

koju je republikanska administracija, ali i demokratska, vrlo slabo podredila

američkim zakonima koji jamče sindikalna prava.

Politički i ekonomski uticaji multinacionalnih kompanija

U posljednjoj deceniji XX stoljeća, desile su se mnoge promjene koje su umnogome

preoblikovale industrijsko društvo. U tom procesu je bitnu ulogu odigrao

zapanjujući razvoj nauke i tehnologije kao pokretni motor društva. Taj razvoj je

doveo i do svestranog ekonomskog razvoja, a formiranje multinacionalnih

kompanija je označilo početak ekonomske globalizacije. Multinacionalne kompanije

su ustvari kompanije koje djeluju u više svjetskih zemalja, ekonomski su moćne i

imaju uticaja na cjelokupnu ekonomiju i politiku nekih zemalja. Ove kompanije su

se počele razvijati u SO-im godinama XX vijeka.

Multinacionalne kompanije i posebno američke kompanije te vrste od tada pa do

danas ostvaruju veliki uticaj na ekonomske prilike u svijetu i određuju kada i kako

će doći do zasićenosti svjetskog tržišta nekim proizvodom. Koristeći razvijenu

međunarodnu transportnu mrežu i ondašnje tenzije u Evropi i Japanu, američke

multinacionalne kompanije su došle u priliku da svoje proizvode plasiraju i prodaju

na tržištima izvan Amerike. Vođene iskustvom svojih američkih konkurenata,

evropske zemlje su odlučile i same osnovati takve kompanije. Takav razvoj situacije

je doveo do širenja multinacionalnih kompanija.

Raspadom SSSR 1991. godine, pred multinacionalnim kompanijama su otvorena

vrata tržišta Istočne Europe i Kine. Aktivnijom ulogom i investicijskim projektima

na tim tržištima tokom 80-tih i 90-tih godina XX vijeka, dolazi do jačanja

ekonomije, ali i multinacionalnih kompanija. Statistički podaci pokazuju da je

tokom 90-tih godina u svijetu djelovalo čak više od 45.000 multinacionalnih

kompanija, od kojih je 37.000 bilo u vlasništvu razvijenih zemalja. Multinacionalne

kompanije iz nekoliko vodećih svjetskih zemalja su 1996. godine ostvarile profit u

iznosu od 7 triliona dolara, što je mnogo više od cjelokupnog profita ostvarenog na

svjetskom tržištu koji iznosi oko 5.2 triliona dolara.

Multinacionalne kompanije su danas, pored trgovine, ekonomije i industrije,

aktivne i u svjetskoj politici, gdje se ponekad njihove odluke smatraju mnogo

važnijim od odluka vlada pojedinih svjetskih zemalja.

Aktivnostima multinacionalnih kompanija u svijetu i posebno u zemljama u razvoju,

postoje različita, međusobno oprečna gledišta. Nije teško pronaći osobe sa

površnim pogledom koje šire uvjerenje da prihod ovih kompanija dovodi do porasta

kapitala i razvoja ekonomije zemalja u kojim djeluju.

Sa druge strane, ekonomski analitičari neprestano upozoravaju da multinacionalne

kompanije svoju zaradu iz zemalja u kojima djeluju izvlače u vidu deviznih zaliha.

Ovakav omjer izlaza deviza mnogo je veći od početnog kapitala koje

multinacionalne kompanije unose u zemlje u razvoju. Sa druge strane, ulaz

tehnologije u sve vidove posla doprinosi još većem sukobu ovih zemalja ja jakom

ekonomijom. Multinacionalne kompanije posjeduju modernu tehnologiju koja im

omogućava dobijanje raznih unosnih poslova, što lokalne firme dovodi na rub

stečaja i propasti. Zatim, multinacionalne kompanije proizvodnju usklađuju sa

potrebama svjetskog tržišta, a ne domaćeg stanovništva. Suprotno mišljenju

pojedinaca koji vjeruju da su upravo ovakve investicije dovele do tihe okupacije

nekih zemalja u razvoju, iskustvo pokazuje da prisustvo ovih kompanija u nekoj

zemlji ne dovodi do okupacije,nego do nezaposlenja radnika koji su prije toga bili

uposleni u različitim sferama državne ekonomije.

Multinacionalne kompanije pored ekonomskog prodora u razne svjetske zemlje,

miješaju se i u unutrašnju politiku tih zemalja. Primjer takvog djelovanja je

čileanska internacionalna kompanija ITT (Internationala Telefon and Telegraf).

UDAR FINANSIJSKE KRIZE NA POSLOVANJE MULTINACIONALNIH KOMPANIJA

Finansijske krize označavaju veće smetnje u sustavu finansija, koje prati pad

(vrijednosti) imovine te nesolventnosti mnogih kompanija iz finansijskog sektora ili

drugih privrednih grana i obilježavaju negativni uticaj na gospodarske aktivnosti u

jednoj ili više zemalja.Kriza koja se javlja jasni je pokazatelj neizbježne sudbine svih

kapitalističkih ekonomija što je jasni dokaz da kapitalizam nije svemoguć uprkos

pokušajima kapitalista da ogromnom mašinerijom ubijede radne mase kako je

kapitalizam savršen i da ga bespogovorno treba slijediti.

Neoliberalizam je ideologija multinacionalnih kompanija. Njegova suština je da oni

koji su bogati budu još bogatiji, dok su siromašni postajali sve siromašniji. Tu svoju

nakaradnu ideologiju su umotali u propagandu o globalizaciji, slobodnom tržištu i

civilnom društvu tvrdeći da će tako svijetu doneti mir i blagostanje. Ipak svjedoci

smo da ekonomski poredak koji je svijetu namentuo neoliberalni globalizam

neumoljivo čovječanstvu naplaćuje žrtvama miliona ljudi u najsiromašnijim

zemljama svijeta.

Multinacionalnim kompanijama trebalo je sve veće tržište, da bi one uvećavajući

svoje poslove, ostvarivali veće profite. Neoliberalni kapitalizam rušio je sve

prepreke pred sobom ne štedeći novac i silu. Kao prva žrtva direktne izdaje pala je

prva zemlja socijalizma SSSR što je otvorilo vrata globalizaciji, vrata krvavom

pljackaškom pohodu kapitalizma širom planete. Od kraja 1990-tih, američki Bord

Federalnih rezervi pokušavao je da predupredi veliku ekonomsku krizu plaveći

američku i svjetsku ekonomiju jeftinim kreditima. Radnička klasa čije su realne

nadnice u većini glavnih ekonomskih sistema stagnirale ili opadale podsticana je da

pozajmljuju kako bi održala potražnju za dobrima i uslugama. Bretton-Woods

sistem međunarodnog ekonomskog uređenja uspostavio je pravila trgovinskih i

financijskih odnosa između glavnih svjetskih industrijskih država. Taj sistem je prvi

primjer ugovorenog monetarnog poretka u povijesti svijeta, a namjena mu je bila

uređenje monetarnih odnosa između neovisnih nacija-država. SAD u cilju

spašavanja od narastajuće krize pribjegava socijalističkim metodama u cilju

finansijskog oporavka. Odgovor vodećih kapitalističkih zemalja - a posebno

Sjedinjenih Država - sadrži se u pokušaju obuzdavanja finansijskog sistema putem

ogromnih državnih intervencija, tu uključujući i nacionalizaciju i spašavanja velikih

banaka i ostalih finansijskih institucija koje organizuju nj ihove vlade. Cilj ovih

intervencija nije zaštita zaposlenja, životnog standarda ili plata i penzija radnih

ljudi, ove intervencije za cilj imaju da održe kapitalistički sistem koji je svijet gura

iz krize u krizu svojom kazino ekonomijom.

Kapitalističke vlasti namjeravaju da prebace teret krize upravo na leđa radnih i

siromašnih ljudi. Od sindikata se zahtjeva da ne traže povećanja plata koja bi

kompenzovala rastuće troškove života. Kritike koje danas čitamo ne ulaze u samu

suštinu problema već pokušavaju da odbrane stajalište neoliberalizma.

Obezbjeđivanje maksimalnog zadovoljenja stalno rastućih materijalnih i kulturnih

potreba cijelog društva putem neprekidnog povećanja i usavršavanja socijalističke

proizvodnje na bazi više tehnike i tehnologije (J.V.Staljin) osnovni je zakon

socijalizma. Iskustva su pokazala da snažna ekonomski jaka i nezavisna

socijalistička ekonomija može mirno da se razvija uprkos cikličkim krizama

kapitalizma. Sjetimo se recesije koje je 30-tih gurnula svijet u bijedu. Uprkos

blokadi SSSR je bio jedina država na planeti koje je ostvarivala ogromne kapitalne

uspjehe na svim poljima.

Početak globalizacijskih promjena i procesa značio je ujedno i prekretnicu te

napuštanje dotadašnjeg ekonomskog uređenja svijeta uspostavljenog nakon Drugog

svjetskog ratana konferenciji u BrettonWoodsu.

Koncept država-nacija i regulacija međunarodne ekonomije, svojstvenih Bretton-

Woods sistemu, napušteni su u ime usvajanja koncepta nove ekonomije koja se

zasniva na neoliberalnoj doktrini. Današnji neoliberalni poredak je zapravo

oživljena verzija ekonomskog liberalizma ili liberalnog kapitalizma iz druge polovice

l8.st. Osnovna ideja liberalizma je nemiješanje države u ekonomske procese i

kretanja te prepuštanje regulatorskog mehanizma u ekonomiji slobodnom tržištu,

odnosno 'nevidljivoj ruci', kako je to rekao Adam Smith, najpoznatiji predstavnik

liberalne doktrine. Ekonomska doktrina liberalizma prevladavala je do velike

ekonomske krize, tj. Velike depresije ] 929. godine. Uslijed krize napušta se

liberalna doktrina i prihvaća se misao Johna Maynarda Keynesa, koji je zastupao

tezu o potrebi pune zaposlenosti za uspijeh kapitalizma, i u tom cilju neophodnoj

intervenciji države i centralnih banaka. Keynesova doktrina zadržala se sve do

sredine 70-ih godina 20. stoljeća kada je došlo do velike naftne krize, kada zemlje

izvoznice nafte povisuju cijenu nafte za 5,2 puta. ] 971. američki predsjednik Nixon,

bez savjetovanja s MMF-om i svojom vladom, objavljuje proglas u kojem se ,

između ostalog, napušta zlatni standard i konvertibilnost dolara u zlato. Uslijed

toga napušta se Keynesova doktrina, kao i svjetski ekonomski sistem uspostavljen

sporazumom u Bretton- Wood su, i započinje era neoliberalizma, odnosno povratka

na ekonomiju liberalizma.

Bretton-Woods sistem međunarodnog ekonomskog uređenja uspostavio je pravila

trgovinskih i financijskih odnosa između glavnih svjetskih industrijskih država. Taj

sistem je prvi primjer ugovorenog monetarnog poretka u povijesti svijeta, a

namjena mu je bila uređenje monetarnih odnosa između neovisnih nacija-država.

Dok je još trajao Drugi svjetski rat, poslanici iz 44 udružene nacije okupili su se u

Bretton- Wood su na monetarnoj i financijskoj konferenciji kako bi ponovo izgradili

globalni kapitalizam. Sporazum iz Bretton Woodsa potpisan je u srpnju 1944.

godine. Kako bi uspostavili sistem pravila, institucija i procedura, sudionici Bretton-

Woodsa osnovali su Međunarodnu banku za obnovu i razvoj i Međunarodni

monetarni fond. Ove organizacije počinju djelovati 1946. godine, nakon što je

dovoljan broj zemalja ratificiraosporazum.

Sporazum u Bretton- Wood su obvezivao je zemlje potpisnice na usvajanje

monetarne politike kojom se vrijednost tečaja svake valute zadržava unutar

fiksirane vrijednosti - plus/minus jedan posto - u terminima zlata. Sistem iz

Bretton- Wood sa srušio se 1971. godine, nakon što su SAD, kao što je spomenuto,

odustale od konvertibilnosti dolara u zlato. Sve do tada, Bretton- Wood s sistem

predstavljao je učinkovit način kontrole neslaganja i postizanja zajedničkih ciljeva

unutar i među državama koje su ga i stvorile, što se naročito odnosilo na SAD.

Zajedničko iskustvo Velike svjetske depresije, koncentracija moći u nekoliko država

i prisustvo dominantne sile koja je mogla preuzeti vodstvo, stvorili su političke

uvjete za sporazum u BrettonWoodsu. Temelj sporazuma bilo je zajedničko

vjerovanje u kapitalizam. Iako su se razvijene zemlje razlikovale u vrsti kapitalizma

koju su željeli za svoju nacionalnu ekonomiju, opet sve su prevenstveno odobravale

tržišni mehanizam i privatno vlasništvo.

No, bez obzira na postojeće razlike, sve vlade sudionice konferencije složile su se

oko nekoliko vrijednih lekcija iz monetarnog nereda međuratnog razdoblja. Poučeni

iskustvom Velike svjetske depresije, kada su ograničena kretanja stranog kapitala i

trgovinske barijere doveli do ekonomske katastrofe, tvorci sporazuma iz Bretton-

Wood sa željeli su izbjeći ponavljanje situacije iz 1930-ih godina kada je trgovina

između zemalja bila ograničena isključivo na zemlje istih valuta. Ovo grupiranje

unazadilo je međunarodni tijek kapitala i stranih ulaganja. Tvorci Bretton- Woods

sporazuma zato su prednost davali liberalnom sistemu, zasnovanom na tržištu s

minimalnim ograničenjima prema privatnoj trgovini i kretanjima kapitala. No, ipak,

taj liberalni ekonomski mehanizam zahtijevao je državnu intervenciju. U razdoblju

nakon velike svjetske krize 1930ih , javni ekonomski menadžment nametnuo se kao

primarna dužnost vlada razvijenih zemalja. Zaposlenost, stabilnost i rast bili su

važni čimbenici javne politike.

Uloga vlade u nacionalnoj ekonomiji postala je usko vezana uz odgovornost vlade

prema osiguravanju zadovoljavajućeg stupnja blagostanja za svoje građane.

Takozvana država blagostanja izrasla je iz Velike depresije, zbog zahtjeva za

državnom intervencijom u ekonomiju i iz teorijskih doprinosa Keynsijanske

ekonomske škole koja je također zagovarala državnu intervenciju i i obvezu države

u osiguranju pune zaposlenosti. 1930. godine pokazale su da se pojedinačni

nacionalni ciljevi ne mogu postići bez međunarodne suradnje. Visoke trgovinske

tarife ibarijere te natjecateljsko rušenje valutnih tečajeva među državama

doprinijeli su ekonomskom slomu, političkoj nestabilnosti i svjetskom ratu. Kako bi

osigurale ekonomsku stabilnost i mir, države su se složile surađivati kako bi

regulirale međunarodni ekonomski poredak. Slobodna trgovina bila je temelj

poslijeratnog svijeta kakvim su ga zamišljale Sjedinjene Američke Države. To je

značilo smanjene tarifa te moduliranje trgovine na kapitalistički način. Liberalni

ekonomski sistem zahtijevao je uređen sistem investicija, trgovine i plaćanja. No,

za razliku od nacionalnih državnih ekonomija, međunarodna ekonomija nije imala

središnju vladu koja bi bila odgovorna za valute i njihova kretanja. U prošlosti, ovaj

problem se rješavao tzv. zlatnim standardom. No, arhitekti Bretton Woodsa nisu ga

smatrali primjerenim poslijeratnoj ekonomiji. Umjesto toga, uspostavili su sistem

fiksiranih tečajeva i američki dolar kao rezervnu valutu, tj. valutu prema kojoj će se

određivati vrijednost drugih valuta. U 19. i 20. stoljeću zlato je imalo središnju

ulogu u međunarodnim monetarnim transakcijama. Ono je bilo 'podloga' valutama,

međunarodna vrijednost valute određivala se prema njenoj vrijednosti u zlatu.

Zlato se tada vezivalo uz britansku funtu, s obzirom da je u tom razdoblju britanska

ekonomija bila dominantna.

Drugi svjetski rat oslabio je i funtu i britansku ekonomiju pa funta više nije mogla

ispunjavati svoju ulogu. Poslije rata, zalihe zlata su se smanjile, a znatan dio zaliha

nalazio se u SSSR-u. Uz manja razilaženja, razvijene ekonomije složile su se s

američkom vizijom poslijeratnog međunarodnog ekonomskog uređenja koja je

trebala stvoriti i primijeniti učinkovit međunarodni monetarni sistem i ukloniti

prepreke kretanjima robe i kapitala. Kreatori Bretonvudskog ugovora trebali su

valutu dovoljno jaku da ispuni rastuće zahtjeve međunarodne likvidnosti. To je, bez

sumnje, mogao biti jedino američki dolar. Snažna američka ekonomija, fiksiran

odnos dolara prema zlatu (35$ fina unca zlata) i obveza američke vlade prema tom

odnosu, učinili su dolar jednako dobrim kao i zlato. Dolar je postao 'rezervna

valuta'. To je značilo da će ostale zemlje određivati vrijednost svoje valute prema

dolaru - tj. kupovati i prodavati dolare, kako bi održali tržišnu tečajnu paritetnu

vrijednost uspostavljenu sporazumom u Bretton-Woodsu. Dolar je postao svjetska

valuta i većina svjetskih transakcija vrednovala se u dolarima.